VITEŠKI DUH AJVATOVICE

Snaga dove, pucanje stijene, bistrina izvorske vode, tišina planinske šume, blizina

plavog neba i dobra duša Ajvaz-dede su motivi koji neprestano inspirišu pisce da svojim

perima pronikunu ispod površine i dokuče mudrosti koje Ajvatovica nudi. Većini pomenutih

simbola do sada je u našoj literaturi poklanjana dužna pažnja. No, čini se da je jedan od

ključnih simbola Ajvatovice, ono po čemu se Ajvatovica razlikuje od svih ostalih dovišta i što

je isključivo njem specifukum, konjica i prozivka bajraktara, još uvijek nedovoljno objašnjen.

U našoj naučnoj građi postavljena je teza da je Ajvatovicu Hasan Kafija Pruščak koristio kao

vojni poligon. Tu tezu zastupa dr. Omer Nakičević koji u djelu Hasan Kafija Pruščak – pionir

arapsko-islamskih znanosti, navodi: „Pošto se bojna gotovost na neki način morala održavati

skladno teoretisanju Kafije u djelu Osnove mudrosti o društvenom uređenju svijeta i želji za

sprovođenje u praksu svega onoga što je učio, ne bi bilo proizvoljno, s obzirom na indicije,

reći da je Ajvatovicu Kafija uveo kao vojni poligon radi uvježbavanja armije i primjene svog

učenja. Inače, kako bi se mogli objasniti brojni običaji koji su se manifestirali prilikom

donedavno održavane posjete Ajvatovici: dolazak u povorci, nošenje bajraka, davanje

prednosti konjanicima, nošenje oružja i pucanje, istina u znak veselja itd., što nema posebne

veze s bilo kakvim vjerskim obredima i što je jedinstveno, a uz to i održavano u nenaseljenom

prostoru.“1 Teza dr. Nakičevića koja uzima u obzir vojni aspekt Ajvatovice ispravna je sa

stanovišta da je livada na Ajvatovici stvarno služila za osmansku vojsku, ali ne kao vojni

poligon, već kao sabirno mjesto koje u dubini šume, pored hladnog izvora pruža neophodni

mir i sigurnost prije odlaska na bojno polje. Svoje mišljenje potkrijepit ćemo s nekoliko

argumenata. Prvo, Prusac se nalazio duboko u pozadini, na raskrsnici puteva iz srednje Bosne

prema nemirnoj, zapadnoj granici Osmanske države s Meletačkom Republkom i Hasburškom

monarhijom, što ga je činilo pogodnim mjestom za okupljanje vojske. Drugo epske pjesme

Bošnjaka iz XVI i XVII vijeka do u detalje opisuju vojne pohode Bošnjaka i upade u

mletačku, odnosno hasburšku teritoriju. Način okupljanja vojske na sabirnom mjestu, izgled

bošnjačkih vitezova i okićenih konja opisanih u epskim pjesmama Bošnjaka neodoljivo

potsjeća na ajvatovački folklor. Treće, ajvatovačke ilahije, ustvari dove, su molbe upućene

Stvoritelju Zemlje i neba da pomogne islamsku vojsku u predstojećoj bici što jasno upućuje

na zaključak da su učene neposredno pred ratni pohod. O navedenom ćemo nešto više kazati u

nastavku teksta.

Bošnjaci i zapadne granice Osmanske države

1 Nakičević, Omer, Hasan Kafija Pruščak – pionir arapsko-islamskih znanosti, Sarajevo 1977. godine, str.38-39.

Početkom XV stoljeća Bošnjaci postepeno prihvataju islam, a s islamom prava i

obaveze islamskih podanika moćne Osmanske države. Jedna od obaveza koju su primanjem

islama Bošnjaci prihvatili je učestvovanje u vojnim pohodima i ratovima Osmanlija. U to

vrijeme osmanska vojska intenzivno je ratovala s Ugarskim kraljvestvom, Habsburškom

monarhijom i Mletačkom Republikom. U tim borbama učestvovali su sultanovi podanici iz

svih pokrajina Carstva, a među njima su nerijetko bili i Bošnjaci.2 Nedugo nakon osvojenja

Bosne i Hercegovine u septembru 1493. godine, Bošnjaci s Jakub-pašom na čelu učestvuju u

čuvenoj bici na Krbavskom polju gdje su Osmanlije izvojevale sjajnu pobjedu nad hrvatskom

vojskom.3 Tridesetak godina kasnije krajem augusta 1526. godine Bošnjaci su pod

zapovjedništvom čuvenog Gazi Husrev-bega učestvovali u bici na Mohačkom polju u kojoj su

osmanske snage predvođene Sulejmanom Veličanstvenim pobijedile ugarsku vojsku. Život na

zapadnoj granici Osmanskog carstva zahtjevao je od Bošnjaka neprestanu budnost i oprez,

vojnu vještinu, snagu i hrabrost što ih je činilo poštovanim i cijenjenim ratnicima u okviru

osmanske armije. Nakon pobjede na Mohačkom polju, Osmanlije su poduzele niz vojnih

pohoda koji su rezultirali osvajanjem Klisa 1528. godine i formiranjem Kliškog Sandžaka

1537. godine. Krajem XVI vijeka Bošnjaci su pod vođstvom Hasan-paše Predojevića

doživjeli prvi veliki poraz u bici za Sisak 1593. godine, što je označilo kraj osvajanja i

uspostavljanje ravnoteže snaga između Osmanske države s jedne, i Mletačke Republike,

odnosno Habsburške

monarhije s druge strane.

No, mira na zapadnim

granicama Osmanske

države nije bilo, a vojni

upadi, ratni pohodi i bitke

koje su vođene zahtjevale

su od Bošnjaka neprestanu

budnost, oprez i vojnu

pripremljenost. Svi

sandžaci ustanovljeni u

zapadnom dijelu Osmanske

države ujedinjeni su u

2 Pelidija, Enes, "Učešće Bošnjaka u Osmansko-Ruskom ratu 1736-1739. godine", Znakovi vremena, br. 18-19., Sarajevo, str. 77 3 Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekkit, Povijest Bosne, s turskog preveli Abdulah Polimac..., knj.1., Sarajevo, 1999., str. 89.

najvišu upravno-političku jedinicu beglerbegluk ili pašaluk. Bosanski pašaluk formiran 1580.

godine do kraja XVII stoljeća uglavnom se sastojao od osam sandžaka: Bosanski,

Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčki (Lički), Pakrački (Cernički) i Bihački.

Kliški sandžak u okviru kojeg se nalazio Prusac bio je granični sandžak prema mletačkoj

Dalmaciji. Pokraj Prusca su vodili putevi iz unutrašnjosti ka Livnu i dalje na zapad do

Dalmacije i mora.

Položaj Prusačkog kadiluka u okviru kliškog sandžaka

Prusac je sagrađen na raskrsnici prastarih puteva koji su vodili iz Dalmacije preko

Livna i Kupresa do Prusca, te iz Kladuše preko Ključa, Gerzova do Prusca i onda dalje na jug

u primorje ili na istok u Srednju Bosnu. Čuveni putopisac Evlija Čelebija prošao je kroz

Prusac putujući iz Sarajeva za Livno i napio se vode na ajvatovačkom vrelu.4 Osmanlije su

Prusac osvojile 1463. godine. No, čini se da je u decenijama nakon toga Prusac prelazio iz

osmanskih u mađarske ruke i obratno, da bi početkom XVI vijeka nakon definitivnog

osvajanja od strane Osmanlija postao jako vojno uporište. Svojim skrovitim položajem među

planinama bio je zaklonjen od neprijateljskih napada tako da su se udarne osmanske vojne

formacije tu na miru mogle okupljati, a onda brzo prebacivati prema Jajcu na sjeveru ili

prema Splitu na jugu.5 Nakon konačnog osvojenja Jajca 1528. godine i Klisa 1537. godine

formiran je Kliški sandžak čiji sastavni dio činila nahija Uskoplje sa Pruscem. Pomijeranjem

granice Osmanske države duboko u hrvatsku teritoriju, te formiranjem Kliškog sandžaka i

zasebnog kadiluka, Prusac gubi karakter isturene tvrđave za prodore osmanske vojske i

postaje saobraćajno čvorište i jako kulturno središte nahije Uskoplje. Radi svog položaja

duboko u pozadini i po strani od pograničnih sukoba Prusac je u vojnom pogledu služio kao

sabiralište udarnih osmanskih trupa.6 Opisujući Gornjevrbasku regiju iz tog doba Đoko

Mazalić7 kaže: „Idući niz Vrbas dolazilo se u kraj šumske industrije oko jakog no napušteog

grada Susida. Nizvodno odatle nekoliko kilometara razvilo se veliko stočno i žitarsko tržište

pod gospodarskim dvorcem Veselom Stražom, poznata pijaca u današnjem Bugojnu. U

pazarne dane tu se stivala ne samo naša župa, nego i dalja okolica, trgovci iz Dalmacije i

4 Čelebi, Evlija, Putopis, odlomci o jugoslavenskim zemljama, preveo Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo, 1967. godine, str. 131-134.

5 Mazalić, Đoko, „Biograd-Prusac“, GZM, 1951. str. 157. 6 Mazalić, op.cit., str. 155. 7 Đoko Mazalić rođen je 23. 04. 1888. u Bosanskoj Kostajnici. Od 1910 do 1914 godine studirao je na

Umjetničkoj Akademiji u Budimpešti. Radio je kao profesor u Gimnaziji, a nakon Drugog svjetskog rata bio je zaposlen u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Đoko Mazalić umro je u Sarajevu 1975 godine.

Srednje Bosne. Još dalje niz rijeku ulazimo u žitnicu Uskoplja, Prusačko Polje. Iznad njega

kočio se stari Biograd sa svojim kulama i glomaznim zidinama. Stvarno se kočio, držeći mač

u koricama, dok mu je glava bila puna duhovnih podviga njegovih štičenika u Pruscu, učenih

hodža, kadija, muftija i dizdara. Cijelu gornju sliku dopunjavale su česte kolone vojske na

maršu, bubanj za sakupljanje pod alaje, tvrđavni trokut Akhisar-Kaštel-Susid i niz

mnogokatnih, čvrsto građenih kula po beglucima. Čudna slika jednog kraja kojoj je podloga

bila sama bogata priroda!“8 Premda je tekst objavljen 1951. godine u vrijeme kada je

Ajvatovica bila zabranjena, Mazalić kao da je gledao današnje povorke Bošnjaka na okićenim

konjima koji se sa različitih strana slijevaju u Prusac i hrle Ajvatovici.

Stoljećima je Prusac služio kao baza za prikupljanje i organizaciju osmanske vojske.

Na koji način se to okupljanje vršilo i po kojoj matrici se dešavalo otkriva nam današnje

okupljanje konjanika na Ajvatovici: Nakon učenja Feth-dove, molbe za Božiju pomoć, pokraj

mjesne džamije ili mekteba konjanici s tekbirima kreću ka Pruscu.9 U polju ispod Prusca

vojska se grupiše, popisuje, postrojava i sprema za odlazak u bitku. U određeno vrijeme

kolone vojnika učeći ilahije i dove kreću ka Hanu gdje im se pridružuju vojnici iz okoline

Bugojna, Gornjeg Vakufa i Prozora. Nakon odmora konjanici stižu na Ajvatovicu, gdje vojni

imami uče suru el-Feth, (Pobjeda) priželjkujući pobjedu u predstojećoj bici.

Pored jakog duhovnog isijavanja plato Ajvatovice sa pitkom vodom i skrovitim

mjestom pruža sigurno mjesto vojsci za kratkotrajni odmor pred bitku. Na vojni karakter

Ajvatovice ukazuje i raniji dalazak samo muškaraca na dovu.10 Naime, ženama nije priličilo

da prate vojsku i s njom uče ajvatovačke ilahije, jer se prema islamskom učenju ženski

glasovi ne smiju miješati s muškim. Ranije je na Ajvatovicu dolazio daleko veći broj

konjanika nego sada simbolišući nekadašnji sjaj i snagu osmanske vojske što jasno ističe njen

karakter vojnog sabirnog mjesta.

Pohod ka Ajvatovici kroz prizmu epskih pjesmi Bošnjaka

Da su Prusac i Ajvatovica služili kao sabirno mjesto za osmansku vojsku prije odlaska

u boj dā se zaključiti i iz opisa vojnih pohoda sačuvanih u epskim pjesmama Bošnjaka.

Naime, vojne aktivnosti Osmanlija i borbe na granci s Habsburškom monarhijom i

8 Mazalić, op.cit., str. 154-155. 9 Konjanici su dolazili iz Sarajeva, Travnika, Jajca, Kupresa, Bugojna, Gornjeg Vakufa itd. 10U današnje vrijeme žene zajedno sa muškarcima izlaze na plato Ajvatovice. To im je nakon agresije na BiH dozvolio Alija Izetbegović. Premda je muftija travnički nastojao da vrati izvornu tradiciju preporučujući ženama da ostanu u Pruscu, njegova preporuka uglavnom nije sprovedena u djelo.

Mletačkom Republikom u XVI i XVII stoljeću vijerno su opisane u bošnjačkim epskim

pjesmama. Ove pjesme detaljno ukazuju na hrabrost bošnjačkih vitezova, ljepotu njihovih

odijela, oružja, okićenih konja itd11. Opis okupljanja opjevanih ratnika na sabirnom mjestu i

njihov odlazak u svatove12 ili vojni pohod neodoljivo potsjeća na okupljanje bajraktara i

konjanika na ajvatovačkoj livadi. U pjesmi „Junaštvo Mujina Halila, a ženidba Arap-pašić

Ibre s Fatimom paše od Berkota“ sakupljanje bošnjačkih junaka opjevano je na sljedeći način:

„Jedno jutro bjaše osvanulo,

vira nejma, jeknuše planine,

sve četiri sa četiri strane,

odoše se svati okupljati.

Prva sila, od Kladuše Mujo

vodi Đogu i brata Halila,

za njim ide hiljadu momaka.

I to stalo, nije dugo bilo,

dok eto ti bega Ličanina

na njegova bijesna Goluba,

i za njime hiljadu momaka.

I to stalo, nije dugo bilo,

dok eto ti Ogrošić Alije.

Već šta ću vam dugo kazivati,

sve poredom dolaze serdari,

dolaziše dok se okupiše,

najpotljedni od Orašca Tale,

za njim trista ide Orašana.

Kad se bila skupila Krajina,

te zeleno polje napunili,

pojahaše brzi konjanici,

razviše se zeleni bajraci...“13

Dolazak konjanika u Prusac za vrijeme Ajvatovice događa se gotovo po identičnom

obrascu opisanom u pomenutoj pjesmi. Na Ajvatovici je 1937. godine bilo čak 15 000

11 Bojić, Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo, 2001. godine, str. 64.12 U XVI ili XVII vijeku nije bilo sigurno putovati svatovima iz jednog mjesta u drugo, a pogotovu u pograničnim dijelovima kliškog sandžaka, pa su se svatovi spremali kao da idu u boj. 13 Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Iz rukopisne ostavštione Koste Hormana, GZM, Sarajevo, 1966., str. 34.

okićenih konjanika. Došli su iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Ispred hadži Sinanove

džamije u Kreševu na Ajvatovicu je polazilo 100-150 konjanika.14 Kolone konjanika slijevale

su se u polje ispod Prusca iz svih okolnih naselja. Svaka povorka koja je dolazila bivala je

burno dočekana i pozdravljana od prisutnih. U današnje vrijeme najviše konjanika dolazi iz

Karaule. Konjanici iz Karaule u Prusac kreću u subotu ujutro, dan uoči Ajvatovice. Zajedno s

njima dolaze konjanici iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Goleša, Bijelog Buća i drugih sela iz

okoline Turbeta. Povorka konjanika na podne stiže u Oborce, nekadašnju kasabu u okviru

nahije Uskoplje. Nakon podne-namaza i hair-dove povorka kojoj se pridružuju i konjaci iz

Oboraca kreće za Donji Vakuf. Prolazeći kroz Donji Vakuf oni uče ilahije i tekbire, na opće

zadovoljstvo i radost okupljene mase, evocirajući uspomene na davna vremena osmanske

epohe. Prije ikindije konjanici stižu u Prusac gdje ih domaćini srdačno dočekuju. U nedjelju

ujutro ispred džamije u Poriču okupljaju se konjanici iz okoline Bugojna i Gornjeg Vakufa.

Oni su nekada išli direktno na Han i tu se u određeno vrijeme pridruživali glavnoj povorci. U

današnje vrijeme konjanici iz Bugojana i Gornjeg Vakufa odlaze u Prusac gdje zajedno svi

okupljeni konjanici polaze ka Ajvatovici ispred Handanagine džamije. Festival stasitih

vitezova u staroj bošnjačkoj nošnji na okićenim konjima posmatrača na momente vraća u

davna vremena okupljanja bošnjačkih junaka na polju ispod Prusca i njihov ratni pohod ka

nemirnoj zapadnoj granici: ka Udbini i Liki; ka Krbavskom polju; ka Klisu, Sinju i Zadru.

Na vojni aspekt Ajvatovice podsjeća i preciznost u terminima i mjestima okupljanja.

Vojnički precizno zna se kada konjica kreće iz nekog mjesta, u koje vrijeme stiže u drugo

mjesto i koliko traje zasluženi odmor junaka i njihovih konja. Taj segment odlaska na ratište

osmanske vojske opisala je čuvena bošnjačka alhamijado pjesnjikinja Umihana Čuvidina15 u

pjesmi „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“.

„I odoše jeničari.

Iz Saraj'va rano podraniše,

Na Glasincu konak učiniše,

Kod Sokoca, vrela studenoga.

Sa Glasinca rano podraniše,

14 Čepalo, Husein, Ajvatovica – Mala Ćaba, bez mjesta izdavanja, 1991. godine, str. 29.15 Umihana Čuvidina prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku. Rođena je u Sarajevu oko 1794. godine, a umrla u Sarajevu oko 1870. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik.

U Kasabi konac učiniše,

Iz Kasabe rano podraniše,

Kod Zvornika konak učiniše,

A otalen rano podraniše,

Pod Loznicom konak učiniše.

Tu su bili tri bijela dana.16

Dakle, vojni zapovjednici su precizno odredili vrijeme polaska armije iz nekog mjesta,

termin dolaska, odmor, a potom nastavak putovanja do ratišta, što se podudara s dolaskom

konjanika iz različitih pravaca na Ajvatovicu.

Ajvatovačka dova – najjače oružje

Nezaobilazni segment ajvatovačkog folklora su ilahije, ustvari dove, molitve, koje su

mještani učili prije odlaska osmanske vojske u boj. Dr. Omer Nakičević prenosi narodno

predanje po kojem je autor ajvatovačke ilahije Hasan Kafija Pruščak i dodaje: „Pošto su i

sami Akhisarci (Pruščani) učestvovali u dalekim borbama u pograničnim i nemirnim

krajevima Osmanskog carstva, a među njima i Hasan Kafija, za čijeg života nekoliko puta

napuštaju Prusac, ne bi bilo nimalo smjelo tvrditi da je to bila vrsta prusačke vojne

koračnice, odnosno borbene pjesme.“17 Mišljenje dr. Nakičevića o ajvatovačkim ilahijama je

ispravno u dijelu u kojem govori o ilahijama kao vojnim koračnicama komponovanim da, s

jedne strane zazivaju Božiju pomoć u predstojećoj bici, te da podižu borbeni moral vojnika i

ulijevaju nadu u pobjedu, s druge strane. Međutim, ilahije koje se uče na Ajvatovici imaju

univerzlani karakter i izlaze iz okvira Prusca. Zazivanje Božije pomoći prije bitke oubičajio je

Božiji Poslanik, a.s., učeći dovu za pobjedu prije prve bitke u istoriji islama, Bitke na Bedru.

Od tada, pa do današnjih dana muslimani prije bitke uče dove i mole Uzvišenog i

Svemogućeg Boga za pobjedu. Osmanska vojska nije bila izuzetak od tog pravila, a na

prostorima Srednje Bosne prije odlaska u boj učile su se različite varijante borbenih

koračnica, dova, među kojima su ilahije koje je u okviru obilježavanja Dana Ajvatovice 1997.

godine Muftijstvo travničko objavilo u zbirci "Ilahije Ajvatovice" u prijevodu prof. Saliha

Trake. Zbirkom su obuhvaćene četiri tematski veoma slične ilahije od kojih u ovom radu

donosimo prvu:

16 http://bs.wikisource.org/wiki/Sarajlije_idje_na_vojsku_protiv_Srbije17 Nakičević, Omer, op.cit., str. 28.

Bismillahi, uslišaj nam, pomozi nam ovaj dan,

Slava nek je samo Tebi, smiluj nam se, ja Muste'an,

Salat-selam Muhammedu, a Ummetu dobro daj,

Nevjernika svakog trena poraženog ostavljaj!

Gospodaru, svakog trena vojsci našoj uspjeh daj!

Robovima Ti se smiluj, daj im dobro, ja Rahim,

A grijehe Ti oprosti, smiluj im se, ja rahim!

Muslimane obveseli, a dušmane prokuni!

Nevjernike svakog časa pobjeđenim ostavljaj,

A islamskoj vojsci, Bože, svakog trena uspjeh daj!

Smiluj nam se, obraduj nas "Fethi karib" ajetom,

a vojsku nam Ti pomozi i obraduj pobjedom!

Podari nam svoju pomoć, pobjedu nam olakšaj,

Molostivi, našu vojsku Ti uspjehom ovjenčaj!

Neka vjerni pobjeđuju, u bitkama hajberskim,

Nek se vidi moć islama nad hordama ćafirskim!

Nek se vide, moj Allahu, pravi dosti gorljivi,

Nek nam vojska pobjeđuje, pomozi, Milostivi!

Smiluj se, oprosti grijehe, na sibjane pogledaj,

Što iz srca Tebe slave, Kur'an uče, pogledaj!

Smiluj se, pogledaj nas, rad pomoći svi plaćemo,

Islamsku pomozi vojsku, to od Tebe išćemo!

Zarad dova uslišanih, pomozi, ej, Padišah,

Zarad Tvojih vijesnika i evlija, ej, Allah!

Zarad nura Miljenika čista zata, Padišah,

Našoj vojsci uspjeh daruj, ja Rahimu, ja Allaha!

Cijeli Ummet Muhammedov radostan neka živi,

Pobjedu islama vojsci Tvojoj podari, Milostivi!

"Allah pomoć nama šalje, a i skoru pobjedu,

Obveseli sve mu'mine!" Salavat Muhammedu!18

Ostale tri ilahije sadržajem su dosta slične navedenoj. Nešto su kraće od nje i razlikuju

se po tome što se na kraju stihova navode drugačija Božija imena. Ilahije su, kako navodi dr.

Nakičević izvođene: ...“prilikom ispraćaja vojnika na vojnu, čemu bi se pridružili i prisutni,

želeći pobjedu, prije svega zato što se njihovi sinovi nalaze baš u toj povorci.“19

Stalna budnost na zapadnim granicama islamskog svijeta i Osmanske carevine učinila

je od Bošnjaka iskusne i cijenjene ratnike, čvrsto oslonjene na Allaha i Njegovu svemoć.

Svake godine u Danima Ajvatovice Bošnjaci u muslimanskoj nošnji na okićenim konjima sa

zelenim bajracima evociraju sjećanje na slavne dane naše prošlosti. Viteški duh Ajvatovice

čuva uspomenu na ta davna vremena podsjećajući Bošnjake da budno čuvaju i paze svoju

Bosnu kao njihovi slavni preci vjekovima ranije.

Na kraju, viteški folklor Ajvatovice s okićenim konjanicima, bajraktarima i snažnim

konjima za Bošnjake postepeno postaje ono što je Sinjska alka za Hrvate. 20 I kao što Sinjska

alka već tri stotine godina čuva uspomenu na pobjedu sinjskih vitezova nad turskim

osvajačem 1715. godine, Ajvatovica već pet stotina godina čuva tradiciju bošnjačkih

vitezova koji su prihvatanjem islama stoljećima nastojali sačuvati svoju Bosnu i Hercegovinu.

mr. hfz. Elvir Duranović

18 Trako, Salih, Ilahije Ajvatovice, Muftijstvo travničko, 1997. godine. 19 Nakičević, Omer, op.cit., str. 38. 20 Na sličnosti između Ajvatovice i Sinjske alke pažnju mi je skrenuo dr. Ismet Bušatlić, na čemu sam mu

iskreno zahvalan.