Vitomira Lončar: Slamka spasa1

slamka spasaVitomira Lončar

Prvi dio

2 - Vitomira Lončar

Slamka spasa - 1


Slamka spasa - 3

Vitomira Lončar

slamka spasaPrvi dio


Izdavač: Kazalište Mala scena (Biblioteka Mala scena)Za izdavača: Ivica ŠimićUrednik: Jasen BokoLektura i korektura: Neli MindoljevićGrafičko oblikovanje: Ivica ŠimićIzrada naslovnice: Ivica ŠimićIzrada kazala: Neli MindoljevićTisak: Kerschoffset, Zagreb, rujan, 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 815908

ISBN 978-953-7208-07-3

1. izdanje, Zagreb, Hrvatska

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Ova knjiga tiskana je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Slamka spasa - 5

Sadržaj

Slamka spasa ili o slobodnom padu hrvatskoga kazališta Predgovor dr. sc. Snježana Banović 8

Slamka spasa 13

Koja će Vitomira Lončar pisati Slamku? 15Ljetni san 18Sloboda nema cijenu ili Splitska slamka 21Živjela audicija! 23Kazalište u sukobu interesa 26Što je Scena Gorica? 29Kome zvono (u glavi) zvoni? 33Udruga za zaštitu - publike 36 "Baza" i "nadgradnja" 41Što je strategija ili: HNK u školicu! 43Kazalište za djecu: zmajevi i vještice 46Kakva su mjerila naših kulturnjaka? 48Kad će profesija dobiti dostojanstvo? 51O dostojanstvu glumca - drugi čin 54Izgubljeni u brojkama 57Ostalo - stoj, (novi) ministar - naprijed! 60Slobodni pad hrvatskog kazališta 63Žuto, ne volim žuto 65Dinosaurusi će ovaj put preživjeti 67Zemlja kojoj su nogometaši važniji od umjetnika 70Odstrel slobodnjaka 73Kako se slamka pretvara u stog 77Ubojstvo neovisne scene u Zagrebu! Ubojica: Gradski ured za kulturu Grada Zagreba 81Na vrbi - Strategija! 87Vole li plesači ponedjeljak? 90Glumci u mjehuru od sapunice 94Politika šumom, a glumci - na drumu 97Apsurdno, apsurdnije, kulturna politika Grada Zagreba! 101Varaždin - u drugoj državi 106Brak kazališta i politike na Kerumov način 109


Mucalovo Splitsko narodno zabavište 113Kako nas pretvaraju u idiote 117Što smo mi Snjeguljici i što je Snjeguljica nama? 121Sukob interesa naš svagdašnji 124Barca ili Mucalo, pitanje je sad! 128Stranac u noćiiiiii... 133Zagrebačka kazališta - odlikaši i popravkaši 136Kuc, kuc, promjene! Spremni? 141Dubrovnik: autocenzura - autogol! 144Rad na crno i predbračni ugovor na bianco 148Nema života bez piva - ili o sponzorima u sportu i kulturi 152Daleko je Okinawa! 156Odgovornost: maže li se to na kruh? 160Svinjske polovice, teleće četvrtine, posteljina i... štrajk 164Zašto sam odlučila glumiti da nisam iz Zagreba 168Zagreb i Split vole se tajno 172CSI Šibenik 175Ne želim biti lutka na koncu 181EU ili AUUU? Jedinica iz znanja, nula iz zalaganja! 186Umiljato janje dvije mame sisa - pa tako dvaput! 191Socijalizam ni makac iz hrvatskih kazališta 196Pošto kilogram kazališta? 201Sponzor na Hamletovim leđima 207Ring ili okrugli stol? 210Happyend u Kerumgradu? 215Mreže, mrežice i La famiglia - za budućnost 219Kazalište, otvori se - kazalište, zatvori se! 223Gdje je nestala strast? 229Slam(k)a u zlato, riječi u djela 232Ubij sve i ostani - sam! 235Početak je kraj, a kraj je uvijek i - početak 241Cirkus i u vašem gradu! 246Educirati, motivirati, uspjeti i - ustrajati! 249Slijepa javna dalekovidnica 256Glumci zvrkovi: daj dva! gubiš sve! 260Mucalov poučak - heureka! 265Kome odgovara ovaj kaos?! 272Mijenjaj me - nježno! 277Napola puna ili napola prazna čaša? 281Nemoj sapunat ako nećeš brijat! 285

Slamka spasa - 7

Bucka zakon tucka - perolaki Vaki pljucka 290Hobotnica ispod peke - odabrao: Duško Ljuština 297Traži se dobra metla 307Nedodirljivi Supermen Z. M. 316Nismo ni ludi ni zbunjeni, Ministrice! 323Tko i s kime sadi tikve u Ministarstvu kulture, a kome će puknuti glava? 334Kojeg je smjera novi intendant HNK-a u Zagrebu? 339Gerilom u pleksus - ili o zid? 347Ludilo se nastavlja ili - tko je Crvenkapica, a tko vuk 353

I na kraju... nije kraj 360

Vitomira Lončar 363

Kazalo imena i pojmova 365


Slamka spasa ili o slobodnom padu hrvatskoga kazališta

Dr. sc. Snježana Banović

Ispisujući svakoga tjedna, već dvije godine, svoj blog o stanju u hrvat-skom kazalištu, ali i šire u hrvatskoj kulturi, dr. sc. Vitomira Lončar, ekspert za hrvatsku kazališnu tranziciju, britko, znalački i otvoreno govori o nezaustavljivu urušavanju jednog velikog sustava koji možda jedini u državi ne pokazuje baš nikakvu želju za promjenama, ratu i tranziciji unatoč. Njezin blog čitaju svi kojima naše kazalište nešto znači, u privatnom ili poslovnom smislu, svejedno. Mnogi ju i citiraju (izrazi kao ”hobotnica” ušli su u svakodnevni jezik naših kazališnih i inih krugova), neki joj pripisuju rigidnost kakva se navodno nije po-javila u hrvatskom kazalištu još od doba intendanta Treščeca, neki ju ismijavaju ili ignoriraju, neki se pak pjene od bijesa pa zakulisno djeluju protiv njezina kazališta i obitelji ili u anonimnim komentarima izbacuju iz sebe neviđen animozitet prema autorici. No, ona ide dalje, uvjerena je da su promjene ipak moguće pa kaže: ”Samo izgovaram ono što SVI znaju, ali nitko (javno) ne govori.”

No, usprkos kontroverzijama koje ga prate, blogu znakovita imena ne može se odreći iznimna popularnost: u nepune dvije godine jedi-ni blog o kazalištu u nas imao je preko 150 tisuća ulaza, a rekord u čitanosti drži onaj o nezakonitim radnjama oko natječaja za ravnatelja u šibenskom kazalištu koji je u samo jednom danu vidjelo više od tri tisuće ljudi. Podaci su to koji otklanjaju tezu o sve manjoj važnosti kazališta u našem društvu. Osnovna motivacija za pisanje ovog bloga jest sljedeća: hrvatsko kazalište kao da još uvijek živi u nekom dru-gom vremenu u kojem je imalo središnje mjesto cjelokupne kulture te se organizacijski, a prečesto i umjetnički, povlači u ”autizam od stvarnosti, autizam od života, od vremena i prostora u kojem živimo” – o njemu upravo zato treba svakodnevno razmišljati i pisati, ponekad se i pretjerano izložiti bijesu njegovih aktanata. Iako je sama od ranog djetinjstva zaljubljena u kazalište u kojem je dugi niz godina djelovala kao uspješna dramska umjetnica, potom producentica te u posljedn-jih nekoliko godina vrsna teoretičarka struke i docentica na Odsjeku

Slamka spasa - 9

Produkcije ADU, ona nije slijepa od ljubavi već od želje da se napokon, nakon više od stotinu godina postojanja istog modela (da, onog koji je uveo Stjepan Miletić!), prijeđe, po uzoru na dobre europske modele (s kojima nažalost ne dijelimo tradiciju i suvremenost) u neki razvijeniji i suvremeniji modus te da cijela kultura dobije kulturnopolitički okvir koji će joj pomoći da što više i estetski uzleti. Kada svakoga tjedna objavi Slamku, nastupa za nas rijetke, baš kao i prethodnoga tjedna, depresivni trenutak: hrvatsko kazalište i način njegova modeliranja nije se u stotinjak godina pomaklo ni za milimetar, dapače – stojimo na mjestu, u ”žabokrečini koja smrdi sve više i više i u kojoj se ne zna više tko pije, ali se vrlo dobro zna tko plaća. Porezni obveznici.” Gru-ba je to, ali istinita tvrdnja Lončarove, ali naš je kazališni i općenito kulturnopolitički sustav doista ”dobro organizirani kaos” u kojem se ne vidi promjena te će kao takav i nadalje ostati ”naša jedina stvar-nost”.

No, u autorice nema suvišnog teoretiziranja, svaki je blog, uvijek šifriranog ili slikovitog i dramski nabijenog naslova, prepun duhovi-tosti na naš (vlastiti) račun, posvećen jednoj temi ili preplećući više srodnih, te se nakon vrsne i podrobne analize i brojnih primjera, vrlo karakterističnim stilom kratkih, ali ubojitih i nažalost prečesto crno-humornih rečenica, rekonstruira ”studija slučaja”, a od početka do kraja nerijetko se navode komparativni (pozitivni i negativni) primjeri. Tako se baš za svaki autoričin sud donose i brojni izvori podataka, a sve da bi se podvuklo: ne, ovo nije konfabulacija ni moj spin – ovo je istina, ružna i bolna, trgnimo se!

Danas je u nas Vitomira Lončar zasigurno najveći ekspert za kazališno i svako drugo zakonodavstvo koje se dotiče dramskih umjetnika i našeg metiera, ali i njihove loše implementacije. Primjerice, mnogo se blogovske municije u nje troši na slabašnu vrijednost i važnost ugovora kao temeljne odrednice svakog poslovanja, na ograničenja ugovora o radu i svih problema koji iz njih proizlaze (ah, koeficijenti i sistematizacije!). Nadalje, njezine omiljene teme, tj. osnovna obilježja suvremenog menadžmenta u kulturi, jesu (nažalost) strane većini koja odlučuje u našim javnim kazalištima: strateško i projektno plan-iranje, evaluacija učinjenog, javne potrebe u kulturi, kontrola, kul-turna gerila... U implementaciji tih kategorija najlošije prolaze naša javna kazališta (nezavisna ih scena po logici stvari apsorbira brže i uspješnije) kojima ponajprije nedostaje odgovornosti prema onima


koji ih izdašno plaćaju. U njima je u najvećoj mjeri prisutna tzv. ”kriza ravnateljstva”. Njihovi čelnici nadrastaju u svojoj moći i same ustan-ove koje bi trebali voditi i predstavljati, a ne prisvajati ih kao što to često čine uhljebljeni ravnatelji i ravnateljice bez kazališnog znanja i obrazovanja kojima se mandati umnažaju obrnuto proporcionalno rezultatima. Istodobno im u organizacijama vlada nedostatak toliko potrebnog zajedništva, inicijative i borbenog duha koji bi trebali biti imanentni kazališnoj umjetnosti. Slamka zato ima za cilj dokazati, na temelju uvijek aktualnih primjera, da u tom sustavu nema ispravnih kriterija, umjesto otvaranja tržišta rada i uvođenja pravila struke vladaju kaos, klijentelizam i netransparentnost. Takve ustanove onda u umjetničkom smislu proizvode mrtvilo i nedostatak strasti na sceni što u publici rađa dosadu i odustajanje, a sebi umanjuju svaku šansu za izlazak na međunarodnu pozornicu.

Najviše je prostora na blogu zato i posvećeno našim narodnim a tako mrtvim kazalištima, napose onima u Zagrebu i Splitu, ali i ostalima čiji su repertoari kaotični i nesuvremeni. Često se dotiče i problema staromodne festivalske politike, nedostatka strategije kulturnog razvoja, problema sponzora i donatora u kulturi. Razumljivo je da često raspravlja i o važnosti kazališta za djecu, ali možda ipak najviše ukazuje na bizarne ”slučajeve” poput Gorice, Šibenika, Knapa, Ple-snog centra, centara za kulturu, na besperspektivnost koja čeka mlade dramske umjetnike kada završe Akademiju i s tim povezanu nemoć države da riješi pitanje statusa samostalnih umjetnika u RH i onih njima ”suprotstavljenih” u angažmanu. Zatim ukazuje i prob-lem zaposlenih umjetnika angažiranih na snimanju sapunica, na sve veće medijsko žutilo u praćenju kazališne produkcije i estradi-zaciju struke... jednom riječju, na mnoge segmente i potsegmente nedefinirane kulturne politike koja je najveći krivac za urušeni sus-tav kojem je, po autorici, već ”dijagnosticirana klinička smrt”. Možda nekome predrastično zvuči stav da naša kultura ”danas, u Hrvatskoj, u 21. stoljeću gubi bitku za opstanak”, ali čitajući iz tjedna u tjedan Slamku ne može se poreći istinitost toga navoda jer su pojedini pos-tovi više nalik jezivim nalazima s patologije ili psihijatrije nego vedrim zgodama iza kazališnog zastora.

Naime, za autoricu (a i za naš kazališni sustav koji toga kao da nije svjestan) možda je najpogubnija nevjerojatna i teško objašnjiva šutnja tih više od četiri stotine umjetnika zaposlenih u javnim kazalištima koji

Slamka spasa - 11

svojim nedjelovanjem i odbojnošću prema svakoj promjeni potvrđuju sve loše stečevine te tako ponajviše doprinose djelovanju sustava ”na vlastitu štetu” (D. Klaić). U tom sustavu na snazi je još uvijek odavno prevladana Marxova društvena podjela u kojoj se kultura objašnjava kao ”nadogradnja” i sukladno s tim – trošak, a ne kao sveobuhvatni pokretač cijelog društva s akcentom na propulzivnoj nezavisnoj kul-turi koja je izvan granica naše zemlje itekako uspješna i – utjecajna.

I kakva nam korist od sveg njezina izlaganja i bezgranične građanske hrabrosti koja za cilj ima i konačno raskrinkavanje krivaca za ovu agoniju: naših centara moći i njihovih dubokih sprega, pojačanih neviđenim cinizmom i bezgraničnim hedonističkim autoritarizmom? Osim što je, nakon početnog ignoriranja s njihove strane, prošla fazu ismijavanja tako svojstvenu bezimenim licemjerima i kancelistima koje je i Krleža stavljao u deveti krug našeg kulturnog pakla (”Buc-ka zakon tucka”, ”a tko je sad pa ona da nama soli pamet” i slične nebuloze tipa uputa ”igraj se u svom dvorištu”), morali smo se u sljedećoj fazi – fazi obračunavanja načitati gomila neukusnih kvalifi-kacija iz kolumni žutih urednika, uobraženih starih profesora (”ocvala sredovječna dokona gospođa”) te ostati paf od lažiranih podataka o financijama i spinova o tobožnjoj nezakonitoj, gotovo kriminalnoj po-zadini vođenja Male scene. Kako se nije moglo polemizirati s njezinim istraživanjima, analizama i tezama, pribjeglo se prljavim zakulisnim igrama i podmetanjima te srozavanju socijalnog kapitala Male scene, nerijetko zadirući u neukusne tračeve i objede. No, i to će se sve pre-mostiti Slamkinim marljivim radom i izvrsnošću – tom tako autorici omiljenom i vjerojatno najčešćom riječju u ovoj knjizi. Možda zato što tako vapimo za njom u našoj javnoj kazališnoj kulturi i zato što ju ri-jetko susrećemo u stvarnosti.

No, osim niskih udaraca koje zbog svoje hrabrosti trpi autorica Slamke, dobili smo cijeli niz dokaza o društvenoj pojavi koja uopće nije bezazlena i koja je prvi put ovdje artikulirana: divovski klijentelizam premrežio je hrvatsku kulturu te se ona našla u ”zlokobnom zagrljaju političke korupcije – potkupljivanja, podmićivanja, podmazivanja”. I eto nas do te ”magične” i tako ilustrativne riječi hobotnica koju je u nas hrabro inaugurirala upravo Vitomira Lončar – sad već Hobotnica, koja je zahvaljujući nedjelovanju struktura proširila svoje brojne kra-kove s kumova i partije u bivšoj državi na institucije i forume grad-ske i državne razine u ovoj Našoj, bez obzira na to koja je opcija na


vlasti. U tom je opasnom klupku i zagrljaju bezbrojnih krakova teško zamisliti bilo kakvo poslovanje u našoj kulturi kao javno i transpar-entno jer se važan pojam ”umrežavanja” tumači kao zakulisno ujed-injavanje više ili manje nestručnih, ali vještih i bahatih pojedinaca kojima je jedini program ”moj bezgranični mandat i korist koju mi on donosi”. Autorica koja se može pohvaliti brojnim iskustvima i usp-jesima na međunarodnoj sceni, tome problemu u svome blogu polaže možda najveću pozornost apelirajući na trenutnu promjenu pravca djelovanja u kojem će biti mjesta samo za one mreže koje, uz veliku odgovornost, dijalog i stalan rad na strategiji razvoja ”razvijaju nove mogućnosti” i nove stvaralačke energije, a ne samo vlastitu korist i tome pripadajuću nestručnost i oholost.

Argumenti u prilog njezinu djelovanju jesu brojni, proizlaze iz tako vidljive krize hrvatskog glumišta. Nije li i njegov najveći autoritet u povijesti, dr. Branko Gavella, prije pola stoljeća ustvrdio da je velik dio povijesti našeg kazališta zapravo povijest njegovih kriza izazvanih ”između onih koji su zauzeli položaje unutar zidina s onima koji se nalaze izvan njih”? Što se tiče suprotnog mišljenja od njezina, onog da je svaka promjena u nas zapravo nemoguća, i tu možemo (na žalost nas koji djelujemo u ”mreži” za promjene) argumente ”za” također pronaći kod Gavelle: ”Naša abnormalna socijalna i politička i ekonomska neorganiziranost nije dopuštala stvaranje takvoga jav-noga mnijenja, koje bi svojom doduše ‘neglasnom’ ali utjecajnom, tako reći podzemnom prisutnošću djelovala kao regulator i obrana pred uzurpiranom glasnošću pojedinačnih manjih i većih samovol-ja... ta strukturalna deformiranost i malobrojnost našega gradskog i građanskog sloja nije npr. dopuštala da se razvije jedan od tipičnih socijalnih kolektiva tj. smjerodatna kazališna publika kao glasonoša javnog mnijenja u odnosu prema kazalištu...”

Slamka je zasigurno jedna mala, ali iznimno važna i s razlogom bučna regulatorna kap u pravcu razuvjeravanja samoga velikog Gavelle, a u kojoj bi zacijelo uz nas, ipak sve brojnije poklonike, i on sâm uživao.

Rujan 2012.

Slamka spasa - 13

Vitomira Lončar

slamka spasaPrvi dio


Slamka spasa - 15

Koja će Vitomira Lončar pisati Slamku?6. rujna 2010.

Premda sam prvu osobnu e-adresu otvorila još 1996, nikad se nisam uspjela prilagoditi novostima koje nudi mreža: pišem i šaljem mejlove, čitam novine, tražim podatke koji me zanimaju poslovno i osobno, ali Facebook, Twitter, pa i blogovi… sve su to oblici virtualnog komu-niciranja za koje jednostavno – nemam afiniteta. A nemam ni vreme-na. Bolje reći, smatram ih kradljivcima vremena većim od televizije. (Evo me već u opasnosti da me jednim klikom potencijalna publika makne iz svog vidokruga.)

I kao grom iz vedra neba došla je ponuda da počnem pisati – blog! Ja? Otkud ja? Zašto ja? Koja ja?

Da, KOJA JA?

Odmah sam mejlala Silvi koja već duže vrijeme piše blog da mi kaže odakle krenuti, a Silva kaže – prvo reci ljudima koja će TI pisati blog! Dakle, ISTO pitanje koje sam i sama sebi postavila! Hm, nema druge nego se odlučiti: koja će to Vitomira Lončar pisati ovaj blog?

Premda već više od trinaest godina nema emisije “Malavizija” u kojoj sam još od nastanka mlade nam države s Ivicom i Darkom svakodnevno bila na TV ekranima, nepoznati ljudi koje srećem na ulici i danas me oslovljavaju s BUCKA. Dakle, “pozicija Bucke” više ne postoji (barem ne u mojoj glavi), ali za neke je još uvijek živa. Hm, što se više ima reći o tome? Bila jednom jedna lijepa prošlost… Bila jednom jedna Bucka… I to je sve. Nema je više.

Glumica sam bila više od trideset pet godina, ali unatrag nekoliko go-dina, nisam više ni to, jer, ako nemaš premijere u kazalištu, ne snimaš filmove, drame, a ni sapunice (to pogotovo), onda jednostavno – glu-mica više nisi. Stare se predstave ne računaju. Što se može, takav posao. Postoji samo danas i ovdje! Dakle, glumačka razmišljanja tipa kako “ući” u lik, koju ulogu odabrati a koju ne, pa sve do izbora haljine za premijeru, sve je to odavno iza mene. Dobro, nije da nisam uživala u tom svijetu, osobito u osamdesetima, ali, kad je to bilo…?


Što sam danas? Piše na mojoj internetskoj stranici – ravnateljica sam privatnoga kazališta Mala scena koje zadnjih nekoliko godina radi isključivo predstave za mladu publiku, produciram predstave, a i prenosim svoje dugogodišnje iskustvo i znanje o kazališnoj produkciji studentima Odsjeka produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

S druge sam strane – žena, majka, ne baš i neka kućanica. Dakle, re-cepti se od mene zasigurno ne mogu očekivati. Dobro, znam napraviti rižoto, ako je baš moj dan…

Međutim, sva ta iskustva i različiti poslovi koje sam u proteklih tride-set i pet godina radila, pomiješali su se u neku novu priču koja je postala mojom opsesijom: kako osoba koja se ne želi politički aktivi-rati (e, to baš nikako ne želim), ne želi biti dijelom neke organizirane skupine, ne želi se čak ni stalno zaposliti (šest godina u osamdeseti-ma bilo je dovoljno da shvatim kako to nije za mene) – kako, dakle, takva osoba uopće može djelovati, kako može mijenjati svijet (koliko god to pretenciozno zvučalo), kako može nešto učiniti da se stvarnost u kojoj živi – promijeni? Nabolje, dakako.

Ljudi koje svakoga dana susrećem nekako su rezignirali, ne vjeruju da će biti bolje, ne vjeruju da je bilo kakva promjena moguća (osim ona, naravno, da će nam biti još i gore nego što nam je danas), jer tu promjenu očekuju izvana, odozgo, iz svih mogućih smjerova, samo ne iz sebe i od sebe.

Pa “deus ex machina” postoji samo u grčkoj tragediji! Nije se pojavio “bog iz stroja” ni prije nekoliko mjeseci kad je buknula kriza u Ateni, gdje su ga izmislili prije 25 stoljeća, a kako bi tek došao k nama? Čuda kakva priželjkujemo, naprosto se više ne događaju.

I? Što nam preostaje? Sjesti i plakati?

Ili možda pojedinac, uvjeren da radi neku pravu stvar, može biti – SLAMKA SPASA? Za sebe, za nekog drugog, a u krajnjoj liniji – i za neko područje. U mom slučaju to je, dakako, kazalište.

Kaže moj suprug, čekaj, je li tebi kazalište slamka spasa ili ti misliš da si ti (svom) kazalištu slamka spasa ili nešto treće? Ma tko je tu u ovoj priči kome ta tvoja slamka spasa?

Slamka spasa - 17

Hm, meni se nekako čini da tih slamki ima mnogo i vire sa svih stra-na, a mi smo toliko oguglali na ovu našu stvarnost da vidimo samo – slamu. Dobro, možda tu i tamo sijeno... Umjesto da slamke počnemo tražiti i loviti se za njih. Eto, upravo mi se sad nekako čini da je i ovaj blog meni u ovom trenutku došao kao jedna takva slamka, dobro, ne baš slamka, više kao – slamčica.

O čemu ću, dakle, pisati?

O slamci, o spasu, o hrvatskom kazalištu (ne samo onom za djecu), o životu izvan sustava, ali i o mnogo, mnogo (prazne) slame oko nas.

A koja JA će to pisati?

Ona koja će u trenutku pisanja biti najuvjerenija da slamku nade i spasa – VIDI – i na kilometar, pa makar to bila i ona koja ne zna nap-raviti pristojan ručak.


Ljetni san10. rujna 2010.

Počela je školska godina, svi su se vratili s godišnjeg odmora, život je ušao u uobičajenu kolotečinu, ali još nam je većina javnih grad-skih kazališta – uspavana. Kazališta za djecu uglavnom otvaraju vrata publici s prvim danom škole, ali onima za odrasle baš se i ne žuri… Gavella prva otvara sezonu, već 10. rujna, i – to bi bilo to. Priči je kraj. Rekapitulacija stanja u javnim gradskim kazalištima za odraslu pub-liku, početkom rujna u Zagrebu, jest kratka: jedino se u Gavelli igraju vlastite predstave. U Komediji se premijera očekuje krajem mjeseca (24. rujna), a do onda se – ne igra. U Kerempuhu isto tako, premijera je 23. rujna, a do tada – vrata ostaju zatvorena za posjetitelje. U HNK-u je prva dramska predstava u kojoj igra vlastiti dramski ansambl tek 29. rujna. A u ansamblu ima, prema internetskim stranicama, ni manje ni više nego 40 zaposlenih glumica i glumaca. U ZKM-u 28 zaposlenih glumaca tijekom rujna neće odigrati ni jednu predstavu. U srpnju i kolovozu se, naravno, nije radilo… Kažu zločesti ljudi da učitelji imaju dugačke praznike i da je zato biti učitelj super posao. Ma oni su male bebe prema našim javnim gradskim kazalištima koja skoro tri mjeseca tijekom ljeta ne izvode predstave! E, to se zovu praznici koji se samo poželjeti mogu.

Već od početka lipnja vlastite se izvedbe u gradskim kazalištima drastično smanjuju, krajem lipnja više ih i nema…Tijekom ljeta kazalište se u Zagrebu može vidjeti samo na Opatovini i na sceni Am-adeo: i jedno i drugo – privatna inicijativa. Hm… kako to da privatna inicijativa pronalazi publiku i u praznom Zagrebu, predstave su pune, a javni sektor mora zatvarati svoja vrata za građanstvo na skoro tri mjeseca jer, kažu, publike nema? Nije li to malo čudna retorika?

Ili u milijunskom gradu svi građani tijekom ljeta zaborave da imaju svoja javna gradska kazališta koja financiraju svojim porezom?

Odete li primjerice u London u bilo koje doba godine, u bilo koji dan, na Staru ili Novu godinu, petak ili svetak, gledate predstave po izboru: čak su ti Englezi počeli raditi i u jedini slobodan dan koji su do ne-

Slamka spasa - 19

davno imali – u nedjelju. Mislim, stvarno su nagazili s radom… E, sad će reći ravnatelji naših javnih kazališta; kakva je ovo kleveta, pa mi već od početka rujna PROBAMO! Pa super, kao da Englezi ne probaju. Probaju, itekako probaju, i to od 10 do 18 sati svaki dan, a navečer – igraju predstave. Pritom u jutarnjoj šihti proba imaju pauzu za kavu od 15 minuta, pauza za ručak traje 45 minuta i onda popodne još samo jedna od 15 minuta. Mislim, možda lažu kad to kažu, a možda lažu i kad to napišu na vratima ulaza za glumce u Kraljevskom nacional-nom kazalištu (RNT) u Londonu, gdje sam to i pročitala. Ma sigurno lažu…

Naravno da su u ovoj priči najmanje za svoje duge praznike krivi glumci. Oni, dapače, uopće nisu krivi. Nisu krivi, ako se pravo uzme, ni ravnatelji kazališta. Oni su izabrani na natječaju i rade ono što gazda kaže… Krivca su, kako se meni čini – dva: prvi je, već spome-nuti gazda, odnosno vlasnik svih tih kazališta (znate ono, ako gazda nije na blagajni, birtija propada) koji već godinama (ma što godina-ma, desetljećima) nije došao na ideju da bi se nešto moglo i trebalo promijeniti u sustavu u kojem se stvaraju ogromni troškovi, a rezultat je punu četvrtinu godine – NULA. Ne bi bio problem da gazda drži firme koje ne rade, jer za njih nije osmislio posao pa to sam plaća. Ali, gazda ne plaća, nego plaćamo svi mi, porezni obveznici. Tako da više nisam sigurna da je najveći krivac gazda. Možda smo to ipak – MI.

Radili smo prije nekoliko godina novi Zakon o kazalištima pa je ne-kolicina nas organizirala osam tribina na kojima se raspravljalo o problemima našeg kazališta. I na jednoj od tribina gost je bio Jadran Antolović, u to vrijeme pomoćnik ministra kulture. Raspravljalo se o tome kako prisiliti vlasnika da se brine za svoje kazalište, a dragi je Jadran rekao da su građani ti koji moraju primijetiti kako nešto u kazalištu u njihovu gradu ne funkcionira i da će na izborima kazniti vlast koja se ne brine za svoje kazalište. E, onda sam ga gledala u čudu; ono, što ovaj priča, halo? A danas mi je jasno da bi, zapravo, tako i trebalo biti. Hm, pitam se pitam je li koji građanin grada Zagreba odlučio dati ili uzeti svoj glas na izborima svom kandidatu zato što je primijetio da cijelo ljeto ne može ići u kazalište? Joj, bilo bi to divno istraživanje, da bar imam sredstava da ga provedem.

Ja: Oprostite, jeste li razmišljali da ne glasate za Bandića jer vam nije omogućio da u srpnju idete u jedno od javnih gradskih kazališta?


Ispitanik: Molim?

Ja: Niste? Pa, možda biste mogli…Znate li koliko to, što ne možete preko ljeta ići u javna kazališta, stoji vašeg novca?

Ispitanik: Molim?

Ja: Ne znate? E, pa razmislite.

Ispitanik: Halo, 92, molim vas hitnu pomoć, ovdje je ispred mene jedna gospođa za Vrapčansku ulicu….

I tako ću ja svoj zimski san (zajedno s medvjedima) prespavati na Vrapčanskoj cesti (ili se zove Bolnička?), a naša će javna gradska kazališta i dalje spavati svoj – ljetni san.

Zahvaljujući svakome od nas.

Slamka spasa - 21

Sloboda nema cijenu ili Splitska slamka 19. rujna 2010.

Iz Splita stiže odlična vijest!

Elvis (Bošnjak) ne potpisuje kao glumac novi ugovor s HNK-om Split nego postaje – poduzetnik u kulturi. Uz profesionalne produkcije novoosnovanoga kazališta Playdrama u Splitu zajedno s Maricom (Grgurinović) otvara i dramski studio.

Welcome to the club, Elvise! Donio si najbolju moguću odluku.

Zašto? E, pa, za početak, pogledajmo kako izgleda kazališna situacija u drugom nam najvećem gradu Domovine.

Postoje tri javna gradska kazališta (od toga jedno ima i nacionalni status, HNK Split), a pet kazališta osnovano je privatnom inicijativom od kojih je samo Playdrama okrenuta kazalištu za odraslu publiku. O situaciji u HNK-u Split ne mislim (ovom prigodom) govoriti jer, kao što sam najavila i u prvom postu, želim govoriti o slamkama spasa, a ne o stogovima gnjile slame. No, baš je iz takvoga stoga slame Elvis odlučio, na čuđenje mnogih, otići i krenuti, kako sam kaže – od nule. Nakon osamnaest godina sigurne glumačke plaće, još sigurnijeg koeficijenta (što god to značilo) i dobroga statusa, u četrdesetoj godini života, čovjek je „puka“, kako se to u posljednje vrijeme u Splitu nešto prečesto događa, i otišao – u novi život. Ne želi više gubiti vrijeme u jadikovkama za šankom, ne želi da mu o životu odlučuju oni gori od njega, ŽELI STVARATI novo i drugačije kazalište. Kazalište u koje vjeruje i za koje je spreman raditi 24 sata dnevno i tako sedam dana u tjednu cijele godine (što će i raditi). I neće mu biti teško jer zna da radi “neku pravu stvar”.

O, da, novca će imati mnogo manje, i to dugoročno: neće više biti stalne plaće, zaštite sindikata, nikada više neće doći u priliku da pos-tane nacionalnim prvakom (samim time i da mu plaća još više po-raste), a kad jednoga dana ode u mirovinu, ona će, u odnosu na ono da je ostao u nacionalnoj kući, biti – nepristojna. Ma u mirovinu ni neće moći otići. Morat će raditi dok ne (od)umre.


Na bolovanje, ako mu se što dogodi, može zaboraviti jer si to više neće moći priuštiti.

Ali, nećete vjerovati, uza sve to, neće mu biti teško, jer će opet znati – da radi “neku pravu stvar”, da radi kazalište kakvo je htio: ujutro će ustajati s uzbuđenjem što ide na posao (zgražaju se sad neki, “ide na posao”, a radi se o umjetnosti… ah!), a navečer će padati s nogu mrtav od umora.

A pritom će od Grada Splita i Županije, čijim će građanima zasigurno donijeti mnogo više kazališnog uzbuđenja od nacionalne kuće, dobiti za dvije ništice manje sredstava. Nema veze, radost osjećaja da si na mjestu na kojem trebaš biti i da su rezultati tvoga rada svakodnevno vidljivi na ljudima za koje radiš, nadoknadit će sve te ništice.

Prije dvadeset i jednu godinu Šimić i ja dali smo otkaz u instituciji i otišli u sličnu neizvjesnost u koju Elvis sad odlazi i – nismo požalili ni sekunde. I da ponovno biramo, izabrali bismo isto – slobodu izbora, slobodu stvaranja. Ponovno bismo između Erosa i Thanatosa izabrali – Eros.

Ono što nikad nisam shvatila (a vjerojatno neću shvatiti dok sam živa) jest: zbog čega ljudi i dalje ostaju živjeti u Thanatosu, zbog čega ga i dalje podržavaju, zbog čega svoj život vežu uz mrtvački oblik organi-zacije koja ih truje i kao ljude i kao umjetnike? Apsurd života reper-toarnih kazališta vrišti u nebo, a taj vrisak ne čuju čak ni oni koji su u središtu tog apsurda… Hm, čudna mi čuda… Naprosto ne vjerujem da i ostali kolege zaposleni u HNK-u u Splitu nisu pročitali program rada budućeg im intendanta iz kojeg je jasno da se radi o nepismenoj osobi, nekompetentnoj za to radno mjesto, pa opet, ostaju u žabokrečini.

Na svu sreću, Elvis više neće biti u toj bari.

Nadam se da će Splićani i Solinjani, od dice do penzionera, kako piše u najavi, u velikome broju pohrliti upisati se u Elvisov i Maričin dramski studio, da će kupovati ulaznice za predstave Playdrame, jer samo će na taj način, njihovom podrškom, ovo novo i drugačije kazalište opstati.

Elvise, Marice, čvrsto držite svoju slamku, jer sloboda – nema cijene!

Slamka spasa - 23

Živjela audicija!26. rujna 2010.

Raspisali smo prošloga tjedna audiciju za novu predstavu “Ovca za cijeli život” na kojoj tražimo glumca i glumicu za novi projekt.

I naravno, ideju za Slamku spasa ovoga tjedna nije trebalo dugo tražiti…

Ah, odmah sam se s nostalgijom sjetila svoje prve profesionalne uloge nakon završene Akademije koju sam dobila u Teatru u gostima – upravo na audiciji. Relju Bašića (nadam se, Relja, da ste bolje i da se u toplicama dobro oporavljate) nagovorila sam da mi na audiciji pruži prigodu kako bih mu dokazala da mogu odigrati ulogu za koju je tražio glumicu i – ulogu sam dobila. Rad u Teatru u gostima na samom početku profesionalne karijere pokazao mi je da postoji neko drugačije kazalište od onoga u koje smo išli s Muzičkom omladinom… I u koje sam se na prvi pogled zaljubila – neovisno kazalište. Hvala, Relja!

I tako, nakon malo sjećanja na mladost, krenula sam u potragu po internetu da vidim koliko je u posljednjih nekoliko godina objavljeno audicija u hrvatskim kazalištima. Pravo mjesto za potragu je Teatar.hr, portal na kojem se mogu pronaći sve informacije o kazališnim događanjima (ne samo u Hrvatskoj). Ali, kad sam u tražilicu upisala po-jam “audicija”, izlistalo se samo desetak vijesti na tu temu u posljednje dvije godine.

S druge strane, prema podacima zagrebačkoga Ureda za obrazovanje, kulturu i sport u te iste dvije godine održano je čak 187 premijera u javnim i privatnim kazalištima, dakle, bilo je to najmanje 187 prigoda za održavanje audicija u kazalištima. Samo u Gradu Zagrebu.

Ali mogućnost je jedno, a praksa, ova naša hrvatska, nešto je sasvim drugo.

Plesači (osobito oni u suvremenome plesu) navikli su odlaziti na


audicije. Za njih nema stalnog angažmana. Čak i za one koji jesu u angažmanu (klasični balet) postoje “unutarnje audicije” budući da u kazališta često dolaze redatelji i koreografi iz inozemstva i ne poznaju umjetnike koji su na raspolaganju.

S pjevačima je jednaka stvar kao i s plesačima.

Za glazbenike u orkestrima, kako sam nedavno čula, audicije se već i u Hrvatskoj održavaju prema pravilima EU: svira se pred komisijom, ali se fizički glazbenici nalaze iza zastora kako bi bila onemogućena svaka manipulacija rezultatima. I prima se onaj – koji bolje svira.

Što se pak glumaca tiče, kad se radi o poslovima kao što je snimanje filmova, sapunica i ostalih TV formi, sinkronizacije crtića, TV spotova, svima je sasvim u redu da za to postoje audicije na koje se prijavljuje i tako se (ako je sreće) dobivaju poslovi. Specijalizirane agencije šalju mejlove, zovu telefonom, pozivaju glumce, a oni najnormalnije dola-ze, slikaju se, rade glasovne testove, predstavljaju se potencijalnom poslodavcu s istim ciljem – dobivanje posla.

Sve ovo radi izvrsnosti, dakako, koja bi u umjetničkim djelatnostima trebala biti prioritet.

Ali kad je kazalište u pitanju – ne! Kazalište je, kad se radi o audici-jama, i dalje “sveta krava” koju se tretira kao da je “prirodno dobro”. Kao, recimo, Nacionalni park Plitvice.

U dragome nam hrvatskom kazalištu nema agencija, nema agenata, nema audicija…

Kaže jedan naš kolega: a što će nama u hrvatskom kazalištu audicije kad se svi poznajemo?

Pa, ne bih baš rekla da je to tako. Osobito otkad su se otvorile Aka-demije u Osijeku, Splitu, a prema pisanju medija, otvara se i ona u Ri-jeci, i novi, mladi ljudi sa završenim akademijama traže svoje mjesto. A tko bi uopće stigao pratiti sve ispite na kojima se predstavljaju novi naraštaji glumaca? S druge strane, kontekst ispitne produkcije nešto je sasvim drugo nego kad netko dođe na audiciju i samim time kaže: da, tu sam i želim taj posao! Da, posao. Na tržištu rada. (Sad već vidim

Slamka spasa - 25

kako se neki čistunci zgražaju nad tim izrazima: posao, tržište rada, a govori se o kazališnoj umjetnosti.)

A ne radi se samo o novim licima s hrvatskih škola, sve ih više dolazi s nostrificiranim diplomama iz inozemstva koji također traže svoje mjesto.

Kako se i gdje oni mogu predstaviti? Kome se mogu pokazati?

Ima još jedna dodatna stvar, a to je da i sami glumci napreduju. Nisu uvijek ni u “fahu” u kojem su bili kad su tek završili akademiju, nemaju istu kilažu, ne izgledaju jednako, možda su ulagali u sebe i svoje vještine, naprosto – promijenili su se. Neki nabolje, neki nagore, ali svakako, nitko nije isti. I upravo je to u glumačkom poslu izazov: pokazati se u drugom svjetlu i možda dobiti ulogu koju nam nitko ne bi ponudio u sustavu u kojem smo svi svrstani “u ladice”. Pa se onda tako i (često) glumi… Iz dobro poznatih “ladica”. Uh.

Kao i u mnogo drugih stvari, hrvatsko se kazalište i dalje pravi kao da je u nekom drugom vremenu u kojem je imalo središnje mjesto cjelokupne kulture. A to jednostavno više nije tako. Kad nekom kolegi sa Zapada kažete da se kod nas u kazalištima audicije gotovo i ne održavaju, pitaju vas, a kako se onda uopće biraju glumci? (Ovu ću temu ipak ostaviti za neki drugi post…)

Kazalište je još uvijek utvrda koja ne popušta, a u tome prednjače javna kazališta. Naravno, ni ovoga puta nisu kriva sama kazališta, kriv je sustav koji je takav – kakav jest. Zahvaljujući nama.

Dokle? Ako je pitati one koji se već nalaze kazalištima – zauvijek, a ako je pitati one koji su izvan – ne još tako dugo.

Svi bi zajedno trebali vidjeti svoju slamku spasa upravo u audicijama na kojima će se moći pokazati i možda dobiti posao. A sve to kako bi nam kazalište postalo IZVRSNO.

Zato, živjele audicije!


Kazalište u sukobu interesa3. listopada 2010.

Ovoga je tjedna bilo toliko mnogo tema na izbor za moju Slamku spasa da mi je uistinu bilo teško odabrati ono što bi najbolje pristajalo. Ali budući da smo zemlja u kojoj je nogomet uvjerljivo na prvome mjestu, onda sam se i ja, kao prava domoljupka, priklonila toj vrjednosnoj ljestvici i zanemarila sve ostalo, kako bih bila u trendu… dakako.

Dakle, prošloga su tjedna svi mediji donijeli vijest o tome da je sportski novinar HTV-a Ivan Blažičko prenosio nogometne utakmice u fušu za neki portal. Priča je završila tako da je već spomenuti novinar dobio opomenu pred otkaz, a plaća mu je smanjena za 30%, i to za razdoblje od tri mjeseca. Usput je, kako sam pročitala u jednom dnevnom listu, glavna urednica prokomentirala da ubuduće neće više biti tako blaga te da će se slični postupci kažnjavati trenutačnim otkazom.

Ima HTV kodeks i, očito, ima potpisane ugovore s angažiranim novi-narima u kojima ih obvezuje na određena pravila ponašanja. Između ostaloga, tu je i klauzula u sprječavanju sukoba interesa. E, a baš o tome bih, o toj, kako Slovenci preciznije kažu “konkurenčnoj klau-zuli”, potaknuta prijenosom nogometnih utakmica, danas razmišljala u kontekstu hrvatskoga kazališta.

Što je sukob interesa i što su ugovori u našem kazalištu? Pa, moglo bi se reći, dva vrlo neregulirana, čak i mutna pojma.

Kad odete u London i u njihovu Nacionalnom kazalištu (RNT) gledate predstavu u kojoj igraju zvijezde engleskoga glumišta kao što su Judi Dench, Ian McKellen, Clair Higgins ili Simon Russel Beale, pouzdano možete biti sigurni da ih u istoj sezoni nećete moći vidjeti ni u jednoj drugoj kazališnoj produkciji u Ujedinjenome Kraljevstvu, a ako ih uspijete pogledati i u inozemstvu, bit će to samo ako je RNT baš na gostovanju u mjestu gdje ste se našli. Naime, oni imaju ugovor s RNT-om, a to znači – za vrijeme trajanja ugovora rade SAMO i ISKLJUČIVO za RNT. Kao što je predviđeno i za Ivicu Blažička na HTV-u.

Slamka spasa - 27

Ali ne odnosi se to pravilo samo na zvijezde kao što su Dench i navedeni, ono se odnosi na SVE umjetnike koji su te godine potpisali ugovor s RNT. Ili s bilo kojom drugom kompanijom. Moglo bi se reći da u tom smislu svi imaju ekskluzivne ugovore i zabranjeno je bilo kakvo djelovanje u konkurentskom kazalištu. Pokušajte samo pitati nekoga iz struke u Londonu o tom pitanju i s čuđenjem će vas sa pogledati: zašto ova to pita? Kako bi drugačije i moglo biti nego tako, da igraš kod onog poslodavca s kojim imaš potpisan ugovor?

Hm… ipak neću početi, kako sam namjeravala, na tu temu analizirati pojedinačne slučajeve u hrvatskome glumištu. Pisala bih ovaj post tri dana… najmanje jer – u nas je to uobičajena praksa.

Kod nas, premda je zakonom predviđen, članak o sukobu interesa – ne funkcionira. U kazalištu. U nogometu – itekako funkcionira. Zamislite samo kad bi naša nova nogometna zvijezda Ante Rukavina, utorkom poslije podne, kad nema ni trening ni utakmicu u svetome nam Dinamu, išao igrati u NK Ivanec, onako, malo u fušu, da zaradi koju kunu više, jer, teška su vremena. Ne možete zamisliti. Naravno da ne možete. Jednako ne možete zamisliti istu situaciju za Ivicu Olića ili bilo kojeg slavnog nam nogometaša. Ako radite u INI, poslije podne ne možete raditi za Petrol, premda imate slobodnog vremena i dobro vam ide prodaja naftnih derivata… Ako pišete za jedan ženski časopis, ne pada vam na pamet, u slobodno vrijeme, pisati za neki konkurent-ski časopis, jer vam je jasno da biste dobili otkaz… I tako bih primjere mogla redati ona tri dana i ne bi im bilo kraja.

Ono što je nemoguće u bilo kojem poslu, u bilo kojoj struci, u bilo kojoj zemlji, moguće je u – hrvatskome kazalištu.

Pitate se zašto? E, o tome ćemo jednom drugom prigodom...

Za kraj ću samo ispričati jednu anegdotu (ili je to možda ipak tužna priča… prosudite sami) koja mi se dogodila prije nekoliko godina.

Zanimalo me je, kao članicu radne grupe za izradu novoga Zakona o kazalištima, koliko stalno zaposleni hrvatski glumci vode računa o svojim ugovorima o radu te sam krenula zvati zaposlene kolege po kazalištima. I, nazovem tako jednu svoju (jako poznatu) kolegicu, pri-tom odličnu glumicu i pitam…


Ja: Čuj, na koje razdoblje imaš potpisan ugovor o radu sa svojim kazalištem i kad ti taj ugovor istječe pa moraš potpisati novi?

Najprije se s druge strane linije nije čulo ništa, a onda…

Kolegica glumica: Čekaj, Bucka, kaj ti to mene pitaš, za kakav ugovor?

Ja: Pa za tvoj ugovor o radu, na kojem se temelji tvoj radni odnos.

Kolegica glumica: Kaj ti misliš da bih ja to trebala imati i nekaj znati o tome?

Ja: Gle, nekak mi se čini da bi bilo dobro.

Kolegica glumica (dobronamjerno): Čuj, nazovem te za petnaest minuta, idem vidjeti.

I zove me.

Kolegica glumica (sva izvan sebe): Pa znaš kaj? Imam ti neki ugovor, uopće nema potpisa direktora, ali ima datum i taj ti je ugovor prema tom datumu – meni istekao! Kaj znači da ja sad nisam zaposlena?

I tako je završio naš razgovor.

U obostranome čuđenju.

Koje traje do danas.

Slamka spasa - 29

Što je Scena Gorica? 9. listopada 2010.

Već tjednima je na repertoaru svih medija u Hrvatskoj situacija u kazalištu u Velikoj Gorici, pa nekako, budući da to spada uži krug mojih interesa, došlo je vrijeme da i o tome kažem što mislim.

Hm, teško je započeti ovaj tekst jer se može pretpostaviti da će me već nakon prve rečenice netko od čitatelja odlučiti politi katranom i posuti perjem, kako se to lijepo radilo na Divljem Zapadu, iz razloga što ću postati nositeljicom loših vijesti. Ali što se može, što ima biti – neka bude.

Dakle: Scena Gorica kao kazalište formalno-pravno ne postoji na način kako to predviđaju važeći zakoni Republike Hrvatske.

(Uputa za uporabu) U ovome trenutku, dragi čitatelji, isključite emo-cije, kako biste mogli pratiti nastavak.

Zakon o kazalištu temeljni je Zakon za obavljanje profesionalne kazališne djelatnosti u našoj zemlji. Prema tom Zakonu jasno piše što je kazalište, kako se osniva, tko njime upravlja i sve ostale pametne i važne stvari koje omogućavaju da se lijepo odjenete i odete gledati kazališnu predstavu.

Kada se u proljeće 2008. Grad Velika Gorica odlučio, unutar Pučkoga otvorenoga učilišta Velika Gorica, osnovati KAZALIŠTE, logično je da je netko tamo za to zadužen (ako već ne i sama sadašnja predsjednica gradskoga Vijeća koja je po struci pravnica i trenutačno vodi vlastiti odvjetnički ured), posegnuo za Zakonom o kazalištima kako bi se in-formirao što im je činiti. Ali kako to kod nas obično biva, za takvu se tešku rabotu, čitanje “nepotrebnih” zakona, nitko nije odlučio, pak onda danas imamo – ono što imamo.

Pučka otvorena učilišta, koja su JAVNE USTANOVE, funkcioniraju prema čak trima zakonima: Zakon o ustanovama, Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi i Zakon o pučkim otvorenim učilištima.


U slučaju da Pučko otvoreno učilište osnuje KAZALIŠTE kao svoju ustrojstvenu jedinicu (kao što se to dogodilo u Velikoj Gorici), onda se na tu jedinicu mora primjenjivati Zakon o kazalištima, a ne svi oni os-tali nabrojeni zakoni. Tako kaže riječ Zakona o kazalištima koji je lex specialis. Zna Predsjednica gradskoga Vijeća Gorice kako se ta vrsta zakona zove, pa pravnica je, zaboga! Ne moram joj ja to govoriti…

Što pak to znači za nas ostale smrtnike koji nismo pravnici?

Za početak: javnim ustanovama upravlja UPRAVNO VIJEĆE, a kazalištima upravlja RAVNATELJ. Eto nam već razlike koja stvara zbrku.

Pojednostavljeno: nakon što je Grad Velika Gorica osnovao Scenu Gorica, trebao je prvo oformiti Zakonom o kazalištima predviđeno KAZALIŠNO vijeće, jer upravo to Vijeće treba izabrati ravnatel-ja kazališta. Već vam je jasno da Grad Velika Gorica – nije izabrao kazališno vijeće pa sukladno tome ono nije moglo raspisati natječaj za ravnatelja pak on nikada nije ni izabran. Tako da Scena Gorica NEMA zakonom predviđenog ravnatelja. Pučko otvoreno učilište ima i ravnateljicu i upravno vijeće, koje, kako smo rekli – upravlja Učilištem, a Scena Gorica nema ravnatelja ni kazališno vijeće. Ako nema ravnatelja, ako nema kazališnog vijeća, onda nema ni kazališta!

Zašto Grad 2008. godine nije poduzeo Zakonom propisane korake? Postoje dva moguća razloga:

1. Nisu imali pojma da to trebaju učiniti jer nitko nije pogledao Zakon o kazalištima.

2. Nisu ga ni mogli osnovati. Naime, u kazališnom vijeću većinski dio članova trebaju činiti predstavnici osnivača (dakle, Grada Velike Gorice) koje bi, prema Zakonu, trebalo izabrati iz reda uglednih umjet-nika i radnika u kulturi, a manjinski dio čine kazališni umjetnici zapos-leni u kazalištu. Takvih zaposlenika u ustanovi o kojoj govorimo nije bilo, a nema ih ni danas. Pa nisu ni mogli biti izabrani.

Već letimičan pogled na članove upravnog vijeća POU Velika Gorica pokazuje da se ne radi o uglednim umjetnicima i radnicima u kulturi, a bome ni o zaposlenim umjetnicima. Da ne biste mislili da nešto

Slamka spasa - 31

sanjam, evo popisa članova upravnoga vijeća POU Velika Gorica koji, kad je Scena Gorica u pitanju, „glumi“ da je kazališno vijeće: diplo-mirana politologinja, tehničar električne struke, diplomirana pravni-ca, ekonomski tehničar te nastavnica glazbe.

Čast svakoj struci, ali ni jedan od navedenih članova ne spada u kat-egorije koje je Zakon o kazalištima predvidio.

Kada pogledate i ostale funkcije kazališnog vijeća (za one koje više zanima tema: Članak 31 Zakona o kazalištima, NN 71/06) bit će vam jasno koliko je ova Crvenkapica od kazališta nebrigom osnivača skrenula s puta…

Već vam je valjda sada jasno i to da su se u Velikoj Gorici opako po-brkale kruške i jabuke ili, kako to naš narod kaže, ne zna se tko pije, a tko plaća. Hm, zna se tko plaća, porezni obveznici. Plaćaju neznanje onih koje su izabrali na izborima.

Nije tu priči kraj.

Idemo na još jedan početak. Krećemo od definicije (prema Zakonu, dakako) što je to KAZALIŠTE?

Kazalište ima prostor potreban za obavljanje djelatnosti, tehničko i administrativno osoblje i ansambl.

Scena Gorica nema ansambl u klasičnom smislu kako to predviđa Za-kon. Dakle, po definiciji bi organizacijski prije bila KAZALIŠNA KUĆA, a ne KAZALIŠTE.

A što je kazališna kuća? Možda je Scena Gorica zapravo kazališna kuća koja prema Zakonu također može obavljati kazališnu djelat-nost? Kazališne kuće imaju prostor, tehničko i administrativno oso-blje, ali nemaju ansambl.

Međutim, čitam nekidan u jednom dnevnom listu da u prostoru Scene Gorica ne postoji čak ni garderoba. Dakle, bez garderobe, to ne može biti ni kazališna kuća.

I onda se postavlja pitanje: što je Scena Gorica?


Kazalište – nije, kazališna kuća – nije, kazališna družina (to je ono kad se imaju umjetnici, a nema se prostor) – nije. Dakle, nije ništa od onoga što predviđa Zakon o kazalištima.

Trebamo li se čuditi da je u Gorici sigurno samo jedno, a to je KAOS?

Ova mala analiza tek je početak, onaj dio sante leda koji viri iznad površine. Nema mjesta u ovakvom tekstu za detaljne analize, premda se može još mnogo toga reći o slučaju Scene Gorica. Dakako, bez emocija i procjene vrijednosti učinjenog ili neučinjenog.

Ali, nije kriv samo Grad Velika Gorica, ima još krivaca, ali temeljne greške u koracima koje su generirale ostale probleme, napravio je baš Grad.

Koji je izlaz? Gdje je slamka spasa?

Kaže Lady Macbeth: što je učinjeno – ne može biti ne učinjeno. U ovom se času ništa ne može napraviti da bi se popravilo (ne)učinjeno.

Treba krenuti iz početka. Korak po korak. Prema Zakonu.

Kojem? Ako se želi imati kazalište – onda je to Zakon o kazalištima. Ako pak građani sedmog grad po veličini u Hrvatskoj ne žele kazalište, a i to je legitimno, onda su to drugi zakoni.

Ne zalaže li se i naš Predsjednik za pravnu državu?

Glasam da pravna država u kazalištu napokon počne djelovati i u Ve-likoj Gorici. A slamka spasa pojavit će se tek onda kada ključni argu-menti prestanu biti emotivne naravi.

Slamka spasa - 33

Kome zvono (u glavi) zvoni?17. listopada 2010.

Slamka će ovoga tjedna (ponovno) pokušati dokučiti neke čudnovate pojave u našem glumištu o kojima se ne govori niti piše, a možda bi nekoga mogle zanimati.

Bila sam nekidan na otvaranju svečane, 150. sezone Drame HNK-a u Zagrebu. Ne, nemojte od mene očekivati tekst o predstavi ili o tome tko je bio u HNK-u u tom svečanom trenutku (o ovome potonjemu više možete pogledati u ženskim časopisima) jer postoje ljudi koji se tim bave i ne pada mi na pamet oduzimati im posao.

Dakle, u nedoumici odakle započeti temu, otišla sam na neke od svojih omiljenih izvora kako vam ne bih prenijela netočne informacije i time vas dovela u zabludu. Prvi izvor informacija ovoga je puta bio doku-ment pod nazivom Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, razrada, od 1. veljače 2010., dionica 2.1. – Kazališna djelatnost, koji je moguće pronaći na internetskim stranicama Grada Zagreba.

U tom dokumentu piše da će slavljeničku sezonu HNK-a u Zagrebu otvoriti predstavom “U agoniji” Miroslava Krleže, a u režiji slovenske redateljice Mateje Koležnik. Hm, trebam li uopće reći da u petak ni-sam gledala “Agoniju”? Ne trebam, znate i sami da je nije bilo… Ni “Agonije”, a bome ni Mateje.

U najavama sezone ovih smo dana često slušali o pomnome pripremanju slavljeničke sezone, a direktorica Drame u programskoj nas je knjižici obavijestila i o tome da je strukturiranje repertoara u sezoni 2010/2011. vrlo delikatan posao koji mora opravdati i obilježiti svečanu sezonu. E, baš zato čudi da je u toj pomnosti i delikatnosti u nekoliko mjeseci “Agonija” – netragom nestala. A druga slavljenička premijera, koja se prema internetskoj stranici naše nacionalne i matične kuće očekuje 6. studenoga ove godine u Vukovaru, u doku-mentu Grada Zagreba iz veljače ove godine nije ni spomenuta. Gdje je pak ta premijera nestala iz Programa javnih potreba u kulturi? Ili se samo odjednom – stvorila? U silnoj pomnosti i delikatnosti.


Izgleda da odgovorni iz HNK-a Zagreb, za godišnjih gotovo 100 mili-juna kuna poreznih obveznika, nisu imali potrebu objasniti zašto je Lauru zamijenila Mirjana. Možda vodstvo HNK-a misli da nas to ne za-nima? Zašto bi uopće porezne obveznike koji financiraju rad središnje kazališne kuće tim sitnim sredstvima od stotinjak milijuna kuna, opterećivali nebitnim stvarima, zar ne?

No, vratimo se mi otvaranju slavljeničke sezone: od pet glumica koje su igrale na premijeri prošloga petka, samo su dvije zaposlene u matičnome nam kazalištu, a čak su tri – vanjske, odnosno, angažirane su za ovaj projekt. Sretna sam ja zbog Lane, Maje i Marijane što su do-bile posao (još više me raduje što su tako dobre u predstavi), ali se ipak pitam, iz kojeg razloga HNK koji ima 39 zaposlenih glumaca (od čega 12 glumica), daje samo dvjema da igraju na otvaranju slavljeničke sezone, pa se veći dio ženskoga ansambla treba tražiti izvan kuće? Što ću, ne mogu ne citirati intendanticu iz njezina uvodnog slova za slavljeničku sezonu u kojem kaže da se oslanjaju na snažan krea-tivni potencijal kroz protekle sezone ponovno pronađenoga zajedništva ansambala ostvarenoga u velikim ansambl-predstavama, a kakve je u ovom našem kazališnom trenutku mogao ostvariti samo zagrebački HNK. Pitam se, zašto nam onda na otvaranju slavljeničke sezone nije pokazan taj snažan kreativni potencijal ponovno pronađenog zajedništva ansambala? Zašto ga skriva od nas, javnosti koja jedva čeka da sve to vidi i osjeti? Budući da je sljedeća premijera komorna forma, bojim se da ćemo do susreta s kreativnim potencijalom i zajedništvom ansam-bala HNK-a u Zagrebu – još malo pričekati.

Usput, listajući već spomenuti dokument Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2010. vidim da HNK u Zagrebu/Drama planira (čak) 100 izvedaba. Ne znam na čemu se temelji taj optimizam budući da brojčice u posljednjih nekoliko godina neumitno pokazuju da naša matična kuća nije uspjela doseći ni brojku od 90, a kamoli 100 izveda-ba u godini? Za povećanje od 15% bile bi potrebne drastične prom-jene, gotovo pa reforma cijeloga sustava, ali baš nisam primijetila da se nešto slično događa… Eto, da ne mislite da izmišljam, ovdje su po-daci: godine 2006. Drama HNK u Zagrebu imala je 72 izvedbe (33.004 publike), 2007. odigrano ih je 76 (34.578 publike), godine 2008. čak 86 (ali zato bilježimo manje publike nego prethodne godine, 34.310), a 2009. jedna izvedba manje, odnosno, odigrano ih je 85 (35.879 publike).

Slamka spasa - 35

Dakle, rezimirajmo, u HNK Zagreb 39 stalno zaposlenih glumaca/glumica godišnje ne odigra ni 90 izvedaba, ne vidi ih više od 36.000 gledatelja, a pritom je čak u slavljeničkoj 150. sezoni na prvoj premi-jeri veći dio ženskog ansambla (60%) bio – vanjski.

Je li moguće da samo meni u glavi zvoni zvono za uzbunu?


Udruga za zaštitu - publike24. listopada 2010.

Čekam da započne šesta od dvanaest izvedaba “Padobranaca” koju ćemo odigrati u Barbican centru u Londonu u sklopu sezone “Bar-bican International Theatre Event” i razmišljam o tome koliko smo u hrvatskome kazalištu daleko od svega ovoga što me trenutačno okružuje.

Svaki put kao odem u London pomislim: kazalište je moguće, kazalište živi, kazalište je najuzbudljivije mjesto na svijetu, a sve ono što radimo – ima smisla! I puna optimizma i elana vratim se u Zagreb gdje me uvijek dočeka hladan tuš. Naglo buđenje i otrježnjenje nakon kojega mi je potrebno određeno vrijeme da se ponovno naviknem na to da živim u sustavu koji ne funkcionira. U sustavu koji nikakva kozmetika ne može spasiti. Jedina preostala mogućnost jest drastična prom-jena. Liječnici bi rekli, samo je operacija moguća opcija, lijekovi su kao da uzimaš – bombone.

Hm, a nije li kazalište oduvijek bilo samo slika cijeloga društva? Zašto bi sadašnje vrijeme bilo iznimkom? Ako se drastične promjene ne mogu napraviti u gospodarstvu, a jasno je da nam bez njih nema spasa, tko će se prihvatiti toga posla u kazalištu? Kakvo bi se to čudo trebalo dogoditi?

Ali da previše ne lamentiram o općenitim stvarima, na nekoliko konk-retnih primjera pokušat ću dočarati razlike u organizaciji hrvatskoga u odnosu na anglosaksonsko kazalište.

Poziv da “Padobranci” dođu u London Mala scena dobila je prije gotovo dvije godine, a točne datume i broj izvedaba znamo već godinu i pol. Sve stavke ugovora dogovorene su prije trinaest mjeseci. Nije zanemariva činjenica da ugovor ima – 33 stranice (slovima: trideset i tri stranice).

Ne mogu ni zamisliti da bi se nešto u hrvatskome kazalištu planiralo dvije godine unaprijed jer smo sretni ako (rijetka) kazališta imaju

Slamka spasa - 37

raspored za naredna dva mjeseca! Jasno je da je jedan od temeljnih nedostataka našega sustava jednogodišnje planiranje koje ne pos-toji ni u jednoj zemlji u koju bismo se (kazališno) željeli ugledati. Svi odreda imaju višegodišnje planiranje. Zašto je onda to u Hrvatskoj nemoguća misija? Postoji li i jedan jedini argument koji bi bio na strani jednogodišnjega planiranja u odnosu na višegodišnje? Možda i pos-toji, ali ja ga ne znam.

Idemo dalje.

Koje stavke sadržavaju naši ugovori? Budimo iskreni, većina hr-vatskih festivala ugovore i ne nudi i sve se svodi na dopis koji odab-rano kazalište dobije od organizatora: Čestitamo što vas je selektor uvrstio u selekciju. Predstavu igrate toga i toga datuma, osigurat ćemo vam spavanje i hranu, a sve ostalo – platite si sami. Honorare, kao ni au-torska prava, ne plaćamo. I još: Svakako dođite u što je moguće manjem broju.

Pitam se, čemu bi u ovoj našoj kaotičnoj situaciji ugovor i služio? Da se bez razloga troši papir i novac za poštarinu? Pa to nije ekološki!

Kad smo već kod ugovora, evo jedne sličice iz Barbicana između prvih dviju izvedaba “Padobranaca”.

Za vrijeme jutarnje predstave razmrvila se kreda kojom se piše po scenografiji i ostale su na podu bijele mrvice. Budući da je crni plesni pod vrlo osjetljiv i sve se na njemu vidi, pozvala sam stage managericu (netko kao naš inspicijent, ali ne u potpunosti…).

Ja (ljubazno): Rachel, budite ljubazni pa pozovite čistačicu da nam malo obriše pod prije druge izvedbe.

Rachel (gledajući me u čudu): Draga Vita, ali to ne piše u vašem ugo-voru. U ugovoru vam piše da se pozornica čisti prije prve izvedbe u danu, ali ne i prije druge.

Ja (bez riječi uzimam opremu za čišćenje i čistim scenu): Hvala, Rachel, ups, (u sebi) baš sam zaboravila što piše u ugovoru na 28. stranici dolje lijevo…


I tako sam lijepo sama počistila scenu budući da nisam htjela da bude prljava. Piše u ugovoru, kaže naša Rachel (koja u organizacijskoj hijerarhiji ne stoji baš nešto visoko).

A što piše u ugovoru – to je, naravno, svetinja.

Druga sličica s našeg londonskog gostovanja odnosi se na publiku. Koliko vodimo računa o potrebama publike i koliko pazimo na nju?

U Hrvatskoj, većina (javnih) kazališta nije nešto posebno zainteresira-na za prodaju ulaznica, odnosno za povećanje broja publike. Svejedno im je hoće li igrati predstavu za prazna sjedala ili pred rasprodanim gledalištem. Dakako da glumci najviše vole kad je gledalište krca-to. Ali, tko njih pita i kakve veze glumci imaju s kazalištem? Prodali jednu ili nijednu ulaznicu ili ih prodali desetke tisuća – to je javnim kazalištima potpuno svejedno. Neće dobiti ni kune više subvencija ako prodaju više ulaznica. Ali ni manje (što je još veći problem) ako ne prodaju ništa. Čemu onda uopće smišljati načine kako povećati broj gledatelja i izvedaba kad je ionako sve svejedno? Čemu se truditi oko publike? Ulaganje u marketinške aktivnosti javnim je kazalištima čisti gubitak i u vjetar bačen novac.

U ovakvome načinu razmišljanja svejedno je postoji li netko u publici kome bi možda (fizički) smetalo nešto od onoga što se događa na po-zornici.

A kako je to u Londonu? O silnim materijalima koji vas mame u kazalište od trenutka kad izađete iz aviona, u podzemnoj željeznici, autobusima i na svim ostalim javnim mjestima bolje je ne govoriti, jer ne možete vjerovati koliko vas vijesti o kulturnim događanjima prati na svakom koraku. To znam već dvadesetak godina otkako odlazim u London pa više i ne primjećujem. Međutim, sad sam upoznala i još jednu drugu stranu skrbi za publiku.

Čim smo prvoga dana dolaska u Barbican postavili scenu, došla je do mene glavna producentica.

Producentica: Vita, kada ste raspoloženi za razgovor o predstavi?

Ja (ne snalazeći se baš najbolje): Oprostite, kakav razgovor o predstavi?

Slamka spasa - 39

(nehajno) Ma raspoložena sam ja uvijek za razgovor o predstavi, naravno! (Mozak mi radi ubrzano… o čemu bi se tu moglo raditi?)

Producentica ode. Za 15 minuta vraća se s peteročlanom delegaci-jom, svi nose u rukama blokove s formularima, olovke i okruže me. Producentica me upoznaje sa svima, naravno da ne pamtim ni imena ni funkcije. Previše ih je.

Producentica: Jesi li spremna?

Ja (entuzijastično): Naravno!

Producentica (rafalno): Palite li na sceni šibice ili imate bilo koji dru-gi izvor vatre? Ima li na sceni dima? Imate li na sceni vode? Imate li glazbe? Je li glazba bučna? Upotrebljavate li rasvjetu koja može smetati nekome u publici tko ima problema sa svjetlima? Imate li na sceni djece? Dolaze li na scenu životinje? Komunicirate li s publikom? Imate li namjeru nekoga u publici dodirnuti? Na koju udaljenost od publike najbliže dolazite? (I tako više od pola sata.)

Ja (zbunjeno, bojažljivo, osjećajući se kao na roller costeru): Već sam prije potpisivanja ugovora rekla da nemamo ništa od svega što pitate.

Producentica (ispričavajući se, ali službenim tonom): Naravno, Vita, ali provjeravamo da slučajno niste nešto nehotice dodali što bi nam mo-glo fizički uznemiriti gledatelje.

Ja (u sebi): Provjeravaju da slučajno nekome u publici nešto ne bi zasmetalo pa da slučajno ne dođe ponovno u njihovo kazalište i – na blagajni ne kupi ulaznicu!

I u mislima se malo vratim u hrvatsku stvarnost. Nedavno sam kupila, za naše prilike ne baš jeftinu, ulaznicu za predstavu na jednom fes-tivalu u Zagrebu, a zbog agresivne rasvjete i displeja na kojem su bili svijetleći titlovi nisam uspjela vidjeti ni jednu scenu pa sam tijekom pauze otišla kući. Poslije sam pogledala piše li što na materijalima što me moglo upozoriti da mi, s obzirom na probleme sa svjetlima, nije pametno ići na tu predstavu, ali nigdje nije pisalo ništa.

Nisam ja jedina u Hrvatskoj koja ima slične problema s neuobičajenom


rasvjetom te sam zato odlučila, čim se iz Londona vratim u Zagreb, krenuti u potragu za slamkom spasa za iste takve kakva sam ja. Samo, na koja ću ja to vrata pokucati? Kome ću reći da publika koja plati ulaznicu ima pravo znati očekuju li ju neka iznenađenja koja bi mogla za nju biti neugodna?

Hm, još se nisam sjetila kome ću predložiti promjene… Da vidimo što se nudi? Udruge poslodavaca u kazalištu koja bi mogla donijeti od-luku o obveznoj objavi takvih podataka na programu – nemamo (a kako bismo ih i imali kad javna kazališta nemaju poslodavce), Udruge gledatelja nemamo (osim jedne, ali ta ne brine o pravima gledatelja)… Možda Udruga za zaštitu potrošača? Eto, sad će mi opet reći, pa ti tretiraš kazalište kao robu! Sad bi nam natovarila na vrat još i Udrugu za zaštitu potrošača. A što ću kad mi nitko drugi ne pada na pamet…

Ne znam ni sama odakle ću početi… Ima li netko ideju gdje bi se mogla pronaći ova slamka spasa?

Ah, da, za one koje zanima, predstava nam je odlično primljena i do sada je sve bilo rasprodano. A usput smo i saznali da sljedeći “Bar-bican International Theatre Event” u listopadu 2011. otvara danska kompanija “Gruppe 38” koju je još 2000. godine Mala scena dovela u Zagreb na svoj festival.

Slamka spasa - 41

"Baza" i "nadgradnja"7. studenoga 2010.

Ne sjećam se više kada je to bilo, u osnovnoj ili srednjoj školi, kada smo učili Marxov nauk koji govori o tome da gospodarstvo (ili ekonomija, kako smo to nekad zvali) uz slične djelatnosti spada u “bazu”, odnosno temelje, a kultura je “nadgradnja”. Kad se Marx u devetnaestome stoljeću dosjetio te teorije, na svijetu nije bilo mnogo toga što nas danas okružuje. Život se, od tih prilično mirnih vremena, okrenuo naglavačke. Ništa nije isto.

Osim toga da mnogi ljudi i dan-danas smatraju da je kultura – “nad-gradnja”. Uh…

Sudjelovala sam ovoga vikenda na međunarodnoj konferenciji pod imenom Arts funding, artistic freedom i svašta sam lijepoga tamo čula: stvari koje sam već prije znala pa su mi se potvrdile, neke sam osvijestila, a ponešto sam i naučila. Jedna od stvari koje su mi se potvrdile jest to da kultura nikako nije i ne može biti ona Marxova “nadgradnja” s početka ovoga teksta, dakle, ono što može, ali i ne mora biti nakon što zadovoljimo svoje osnovne životne potrebe. Baš suprotno! Jedan je od govornika na konferenciji lijepo rekao da bi kultura trebala biti LJEPILO koje će pomoći da se sve ostalo – lakše sjedini, poveže. Kako bi nam svima život bio bolji, kvalitetniji, a možda i ljepši… naravno. Ljepilo, savršena riječ za kulturu.

U tim razmišljanjima vratih se na događaje od prošlih nekoliko tjedana u Gradu Zagrebu. Po medijima se, u stankama između dviju reklama da se otvara novo trgovačko, gastronomsko i zabavno središte Zagreba, moglo čuti da predstavnici neovisne kulture prosvjeduju protiv toga da im se usred fiskalne godine, na već umanjene iznose, dodatno oduzme 20% odobrenih programskih sredstava. Za one koji ne znaju, neovisna kultura dobiva novac od Grada isključivo za pro-grame, ni kune za plaće, materijalne ili bilo koje druge troškove koje dobiva javna kultura. Međutim, pametan i važan netko “gore” donio je odluku da se “režu novci” za neovisnu kulturu jer, hm, puno su potrebniji onim BITNIM stvarima u životu. A kultura ne spada u te “bitne”. Osobito u te “bitne” stvari ne spada neovisna kultura…


Nažalost, na konferenciji o kojoj sam govorila na početku ovoga teksta nije bio nazočan nitko od tih pametnih glava koje su digle ruku da se smanji fi-nanciranje programima neovisne kulture u Zagrebu, a koji još nisu čuli da kultura nije i ne može biti trošak. Upravo je obrnuto, kultura je pokretač razvoja, generator novih ideja, inovacija, pokretač kreativnosti u društvu.

Nitko im valjda nije rekao ni to da je u Europi područje najpropulzivnijega rasta upravo – kultura, da se u kulturi otvaraju nova radna mjesta i da je to tržište sve življe i sve POTREBNIJE kako bi se premostile prepreke između različitih područja.

Ali, vjerovali ili ne, jedina kultura koja je potrebna Gradu Zagrebu jest ona JAVNA. Početkom godine doživjela je manji pad financiranja od neovisne, a u novom rebalansu nema podataka da su joj dodatno oduzeta sredstva. Ona je, valjda, ta Marxova “baza” bez koje se ne može živjeti i spada u osnovne ljudske potrebe, a neovisna spada u “nadgradnju”. Pa i malom je djetetu jasno da se ne smije rezati ono što je potrebno kao zrak ili hrana, zar ne?

Ono što me čudi jest to da u Skupštini Grada sjede i neki ljudi od kojih bih ipak očekivala da će se ograditi od takvih nebuloznih odluka kakva je donesena prošloga utorka na sjednici gradske skupštine. No, nikakvih ograda mediji nisu zabilježili… Ili nisam dobro čitala? Baš bih voljela da se jave oni koji su glasali PROTIV.

Jedino što me zanima jest kada će Grad Zagreb uvesti obvezu da se na blagajni, kad se prodaju ulaznice za neki kulturni/umjetnički program, predoči i papir o registraciji pa da publika odmah vidi daje li novac za svoju “bazu” ili svoju “nadgradnju”. Da ljudi odmah znaju u koji dio sebe ulažu, da ne lutaju… To bi im stvarno trebalo biti važnije od onoga ŠTO gledaju! Sve razmišljam da na ulaznice otisnem Rješenje o registraciji svojega (neovisnog) kazališta pa da ne dovodim publiku u nedoumicu da su in-vestirali u pogrešni dio sebe. Ionako je to važnije od kvalitete predstave.

Tako barem kažu oni koji odlučuju o distribuciji sredstava poreznih ob-veznika. A oni, valjda, sve najbolje znaju. Njima ne trebaju konferencije o umjetničkim slobodama, financiranju i sličnim tricama. Njima ne treba edukacija, njima je dovoljno samo da znaju – da su u pravu.

A neovisnoj kulturi preostaje samo slamka spasa. Ili novi izbori…?

Slamka spasa - 43

Što je strategija ili: HNK u školicu!21. studenoga 2010.

Prošloga sam tjedna pročitala na portalu Teatar.hr, jedinome specijalizira-nome kazališnom portalu u Hrvatskoj, da se okrivljena Snježana Banović, redateljica i izvanredna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, oslobađa optužbe koju su protiv nje podigli PRI-VATNI TUŽITELJI HNK i Ana Lederer, a zbog članka u jednim dnevnim novinama koji je okrivljena Banović napisala u siječnju ove godine. Namjerno sam velikim slovima napisala ovo PRIVATNI TUŽITELJI jer ne mogu, prije nego što se počnem baviti temom o kojoj sam naumila pisati, ne prokomentirati ovu bedastoću. Da Lederer može biti privatna tužiteljica u bilo kojemu sporu, o tome nitko ne dvoji, ali da Hrvatsko narodno kazalište može biti PRIVATNI TUŽITELJ, e, to je stvarno ludilo kakvome nema premca. No, u Zapisniku Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu, koji je spomenuti portal objavio, stoji upravo tako: da su tužbu podigli PRIVATNI TUŽITELJI HNK i prva nam intendantica nacionalne kuće u Zagrebu.

Već smo nekako navikli da se ravnatelji javnih kazališta ponašaju kao da su ona njihove privatne organizacije, ali ova je tužba ipak jedan korak dalje u tom smjeru jer, ne zaboravimo, ipak se ovdje radi o nacionalnoj i središnjoj kući, a ne o bilo kojemu javnome kazalištu.

Još do prije nekoliko godina naša intendantica nije imala iskustva u vođenju ni najmanje organizacije, a onda je dobila posao – voditi na-cionalnu kuću od 500 zaposlenih koju tretira kao privatno vlasništvo. Baš zanimljivo…

Ali, opet sam zaglibila u digresiju pa je vrijeme da se vratim Zapisni-ku Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu u kojem stoji da je Banović rekla kako članovi Kazališnoga vijeća HNK-a nisu ni tražili ni dobili strateške planove HNK-a, a ni evaluaciju kazališne sezone. Lederer pak u završnoj riječi odgovara da činjenice koje iznosi okrivljena Banović jednostavno nisu točne jer da ima dokaze za svoj rad koje, po potrebi, može iznijeti, od novinske dokumentacije do financijskih planova.


E, tu sad, već pretpostavljate, kreće ovaj post…

Dakle, sasvim je razvidno da s jedne strane Banović govori o strateškom planu i evaluaciji, kao o alatima bez kojih ni jedna ozbiljna organizacija u današnje vrijeme ne može (i ne bi smjela) raditi, a Lederer govori o novinskoj dokumentaciji (?) i financijskim planovima.

Hm, jedna šumom, druga – drumom…

Samo, pitam se pitam, je li moguće da HNK u Zagrebu zaista nema strateški plan? Je li moguće da intendantica ne zna da je strateški plan DOKUMENT koji bi organizacija s 500 zaposlenih i 3 ansambla morala imati, da evaluacija nikako ne znači (samo) prikupljanje novin-skih članaka, a da je financijski plan samo dio strateškoga plana?

Auuu, bojim se najgorega!

Naime, kada je na vlast u Zagrebu došla koalicija, kultura (pa tako i kazalište) dobila je veliku priliku da se na obrazovnome ciklusu (koji je Grad i platio) obrazuju kadrovi kulturnih institucija koji bi se, nakon školovanja, osposobili i za izradu strateških planova u svojim organizacijama. Premda je obrazovni ciklus bio predviđen samo za javne ustanove u kulturi, ne i za nas privatnike, ipak smo i mi bili u prigodi polaziti nastavu i naučiti zašto je strateško planiranje su-periorno ostalim načinima planiranja. Također su nas učili kako se i zašto trebaju raditi strateški planovi pa je većina organizacija, na kraju višegodišnjega školovanja, izradila svoje strateške planove. Ali, premda mi možda nećete vjerovati, od javnih kazališta NITKO nije dolazio na predavanja! Predstavnici muzeja, knjižnica, centara za kulturu, pa čak i mjesnih zajednica, išli su redovito u “školu”, a iz kazališta smo “u razredu” sjedile samo kolegica iz Eurokaza i ja (nećete vjerovati, rođene smo istoga dana), dakle, dvije male, privatne organizacije. Pa nisu ovi “javni” ludi da troše vrijeme na edukaciju. Imaju oni pametnijega posla nego ići u školu i učiti zašto su važni strateški planovi i evaluacija.

Dakako, intendantice HNK-a Zagreb nije bilo u školi, premda je već ušla u prvi mandat.

Možete sad reći, pa dobro, neće valjda intendantica ići na nastavu

Slamka spasa - 45

s ostalima. Čak se s time i mogu složiti, može biti da sam malo po-brkala lončiće pa mi se čini da na edukaciju trebaju ići svi oni kojima je ona prijeko potrebna, i to u isti razred, bez obzira na funkciju koju obavljaju. Ali kako to da je, recimo, direktorica Tehničkoga muzeja sjedila s nama “lošim đacima” u klupama i na kraju sa svojom ekipom napravila izvrstan strateški plan koji je već u prvoj godini primjene donio značajne i financijske i ostale dobitke za muzej, a iz HNK nije dolazio baš nitko?

Kako to da su samo kazalištarci tako pametni da im ne treba edukacija pa ne dolaze ni na besplatna predavanja? Naime, ne treba se zavaravati, takvi su obrazovni ciklusi prilično skupi i osobno sam uistinu pres-retna da sam imala priliku takva znanja steći – na račun poreznih obveznika Grada Zagreba. A svaki smo dan dobivali i ručak. Mljac!

Ako ništa drugo, ti isti porezni obveznici zbog mojega učenja o strateškom planiranju neće morati izdvojiti dodatna sredstva. Ali će, kako stvari stoje, zbog intendantičina neznanja, morati još jed-nom otvoriti svoje novčanike i platiti ne samo sudske troškove spora Banović vs HNK, Lederer nego i troškove Snježane Banović i njezina odvjetnika.

A možda da ipak iz HNK-a netko krene u školicu po svoju slamčicu spasa u obliku edukacije za strateško planiranje? Ako već ne stigne intendantica zbog čestih odlazaka na sud, možda bi netko drugi našao vremena za učenje pa da nas, ako ništa drugo, poštedi daljnjih nepo-trebnih sudskih i drugih troškova.


Kazalište za djecu: zmajevi i vještice

28. studenoga 2010.

Ovoga je tjedna bilo bezbroj mogućih tema koje su mamile da ih se prihvatim – od najave odlaska ministra kulture Biškupića pa do menadžerskog ugovora direktorice drame u HNK-u Split. Ali na kraju sam se ipak odlučila za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Ne samo zbog toga što se ove godine obilježavala 150. obljetnica hr-vatskoga jezika na hrvatskim pozornicama nego i zbog toga što je to prigoda da kažem nešto i o odnosu različitih (pa i profesionalnih) javnosti prema poslu kojim se bavim.

Ne, neću pisati ni o nominiranima ni o nagrađenima (čestitam svima, od srca!), neću pisati ni o tome tko je imao kakvu haljinu, a bome ni o tome kako je tko stajao na nekoj kladionici o kojoj su mediji pričali kao o nečemu ne znam kako važnome. O tome tko je nominiran i tko je dobio nagradu, odlučuje žiri i nema se tu što komentirati. O tome tko je kako odjeven, odlučuje svatko za sebe i time pokazuje stav prema sebi, profesiji, prema Nagradi kao takvoj, prema poslu koji radi. Premda je jasno kao dan da su rijetki kolege koji znaju u tri rečenice izreći jasno i glasno ono što je BITNO, a da su pritom odje-veni u skladu s mjestom i prigodom.

Pratim dodjelu Nagrade od njezina osnutka kao publika, ali i kao oso-ba iz profesije koja se natječe u konkurenciji. U tih su se 18 godina, što se kazališta za djecu tiče, stvari minimalno pomakle: u početku su se dodjeljivale dvije nagrade, za najbolju predstavu u cjelini i jedna nagrada za glumačko ostvarenje u predstavama za djecu. Ubrzo, odvojila se nagrada za glumačko ostvarenje za mušku i žensku ulogu pa su u kategoriji predstava za djecu danas tri nagrade. Možete reći: “O, pa dobro ste i prošli s obzirom na to da je bilo prijedloga da se nagrade za predstave za djecu dodjeljuju svake druge godine!” Da, dobro smo i prošli… No, uzme li se u obzir da u RH više subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost na svojem repertoaru ima predstave za djecu nego onih za odrasle, da je broj publike go-tovo jednak, a i broj izvedenih naslova tijekom sezone također, onda se pitamo zbog čega je kazalište za djecu svedeno na samo tri na-

Slamka spasa - 47

grade? Istina je, dogodi se tu i tamo poneka nominacija predstave za djecu za najbolji kostim ili scenografiju, ali ne sjećam se da je ikada i dodijeljena. Za režiju se, na primjer, to nije dogodilo nikada. A ove je godine, recimo, redateljica Anica Tomić režirala čak dvije predstave koje su nominirane za najbolju predstavu.

Ne tako davno, uvedeni su u Nagradu mjuzikl i opereta koji imaju nes-razmjerno manje premijera od predstava za djecu, a izvodi ih samo nekoliko kazališta u Hrvatskoj. I svima je bilo logično da je jedna nagrada za najbolju režiju. Ali za predstave za djecu – to nije logično. Zašto, pitam se, pitam? Da, ima kategorija mjuzikla i operete nagrade i za mladog umjetnika i mladu umjetnicu do 30 godina. Nagrada k’o u priči… A za djecu – dovoljne su samo tri. A sve one silne bijenalne nagrade za suvremeni ples?

Ovo su neke općenite nelogičnosti za koje se, kao osoba koja vjeruje u bolje sutra, nadam da će se s vremenom riješiti. Kao što je napokon riješeno i to da se dodijeli nagrada za najbolju dramu/dramaturgiju/dramaturšku obradu. I za to je trebalo 18 godina…

Ono što me uistinu razljutilo na dodjeli bio je scenaristički okvir u koji su stavljene tri nagrade za kazalište za djecu. Na sceni HNK-a pojavio se zmaj i pojavila se vještica. A što bi se drugo i pojavilo kad je kazalište za djecu u pitanju? Pa to su likovi koji zanimaju dijete danas i kojima se trebaju baviti predstave za djecu! A kao posebna točka pojavile su nam se i pčele i muhe… A pritom su sve tri predstave nominirane za najbolju predstavu u cjelini baš one koje u sebi nemaju ni zmajeva ni vještice, pčele i muhe... Jer se bave problemima koji se TIČU djeteta, mladog čovjeka, koje komuniciraju sa stvarnošću, koje ne tretiraju dijete kao da je nesposobno vidjeti svijet oko sebe. Jed-nom riječju, ni jedna od ovogodišnjih nominiranih predstava za djecu nije “blejava“, kako bi rekao pokojni profesor Vlado Habunek, prvi do-bitnik Nagrade za životno djelo. Upravo suprotno. Kazalište za djecu u Europi, a sve više i u Hrvatskoj, odustaje od uzaludnih pokušaja da sustigne crtane filmove Walta Disneyja i okrenuto je svojoj publici tako da ne bježi od stvarnosti. No, što to znači onima koji su osmis-lili dodjelu ovogodišnje Nagrade? Za njih je pojam kazališta za djecu zmaj koji riga vatru. Već vidim mogući dijalog:

“Što ćemo s nagradama za predstave za djecu?” pita se nepoznat netko.


“Ma jednostavno, stavi zmaja, vješticu i neke živine – i to ti je to!” odgovara netko dobro upućen u problematiku.

Nije li došlo vrijeme da se uhvatimo za slamku i izađemo iz stereotipa koji prate kazalište za djecu?

Slamka spasa - 49

Kakva su mjerila naših kulturnjaka?5. prosinca 2010.

Početkom prošloga tjedna osvanula je vijest da dugogodišnji ravnatelj Šibenskoga kazališta Dragan Zlatović daje ostavku i odlazi. Zlatović, inače diplomirani pravnik, kaže: “Odlazim jer u ovom okruženju, u ovom ozračju više ne mogu djelovati onako kako želim i to je sve što ću reći na tu temu.”

Na ovu, za kazališne krugove, uistinu neočekivanu ostavku, odmah se oglasio i dogradonačelnik Šibenika Petar Baranović, inače profe-sionalni ribar s još nedovršenim fakultetom morskog ribarstva, i kaže da oni već imaju kombinacije za novoga ravnatelja… Otkud sad i kako prije imaju asa u rukavu kad je Zlatović usred svog mandata s važećim ugovorom o radu?

Jako zanimljivo…

Zlatović vodi Šibensko kazalište i Međunarodni festival djeteta već 14 godina i ovo mu je treći mandat. Otvorio je obnovljenu zgradu, preus-trojio kazalište iz kazališne kuće u kazalište, oformio ansambl, osigurao mu budućnost putem stipendija mladim glumcima koji studiraju na Akademiji i tako dalje. Srela sam ga nekidan na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta kada je odnio kući i jednu od nagrada… Dakle, re-kli bismo mi izvana – sve ide ko po špagici. Ali, stvari nisu baš takve…

Nije nikakva novost da je kazalište uvijek bilo ovisno o politici, a u medijima sam saznala da je Zlatović član stranke koja nije na vlasti u Šibeniku. Da, to sam saznala iz medija jer nikada nisam čula ni vidjela da je bio politički eksponiran.

U političkom kontekstu, vijest o odlasku Dragana Zlatovića ne iznenađuje. Ali, postoji i jedan drugi kontekst o kojem treba nešto reći.

Naime, prije nekoliko tjedana vidjeli smo kako su se brojni kulturnjaci/kazalištarci udružili u obranu jednoga kazališta koje je, kako su naglašavali, iz političkih razloga ostajalo bez ravnateljice: osnovana je Facebook grupa koja je ubrzo okupila preko 1000 prijatelja, svi su


mediji objavljivali razgovore s ravnateljicom u odlasku i stali u obranu kulture i kazališta, palile su se svijeće, nosili vijenci kao na sprovod… a radilo se o tome da je ravnateljici naprosto – prestao vrijediti ugovor o radu. Istekao je i više ne vrijedi.

U slučaju Šibenika, za razliku od onoga u Velikoj Gorici, radi se o iznenadnom prekidu ugovora godinu i 18 dana prije isteka, i to zbog neslaganja s politikom. SVI kulturnjaci u ovom slučaju šute! Šuti kul-turna i kazališna javnost, šute mediji, nije se čak oglasio ni Ministar koji je u prošlom slučaju, premda nema nikakvih nadležnosti nad tim kazalištem, imao samo riječi podrške. Valjda zato što se radilo o nje-govu rodnu Turopolju, a daleko je Šibenik od Turopolja…

Kakva su to mjerila naših kulturnjaka? Zbog čega je jedno kazalište tako važno, a drugo uopće nije važno, odnosno, zbog čega se bez nekih ravnatelja ne može zamisliti život i rad institucije, a za druge je svejedno, bez obzira na rezultate?

Je li se netko zapitao o tome? Očito nije, a nitko se nije ni potrudio saznati nešto više o doprinosu Dragana Zlatovića hrvatskom kazalištu pa ni o tome ništa nisam vidjela po medijima, za razliku od slučaja u Velikoj Gorici.

Pravnik po struci, uz (uspješno) vođenje kazališta, bavi se i znan-stvenim radom, objavljuje tekstove važne za odnos hrvatskoga kazališnog zakonodavstva i prakse, napisao je i neke važne knjige vezane za kazališno zakonodavstvo, autorska prava, probleme rada djece u umjetničkim programima… Ali, koga to briga? Koga u hrvat-skome kazalištu briga za nekoga tko se (između ostaloga) bavi bitnim problemima kazališta, i to kroz ekspertizu koju nema nitko drugi?

Dragane, hvala vam na nadahnujućim razgovorima i nadam se da ćemo se ponovno zajedno naći u nekoj radnoj skupini u kojoj ćemo raditi za dobrobit hrvatskoga kazališta.

A o pričama zbog koga se Zlatoviću nakon 14 godina uspješnoga rada odjednom onemogućava da vodi kazalište u Šibeniku – nekom dru-gom prigodom.

Ne bavim se pričama. Bavim se činjenicama.

Slamka spasa - 51

Kad će profesija dobiti dostojanstvo? 13. prosinca 2010.

Kako se približava kraj godine, jurim više nego inače, dovršavam poslove koje nisam stigla obaviti, planiram što ću raditi kad se dočepam slobodnoga dana… Ali unatoč jurnjavi (koja ovih dana i nije neka moja ekskluziva), baš u prosincu više razmišljam o životu, poslu, okruženju u kojem živim. Tako me nekoliko susreta ovih dana ponovno nagnalo da, premda kao glumica ne radim već godinama, po stoti put razmišljam o glumačkome poslu.

Dakle, sretoh neki dan (jako dragog) kolegu glumca i upitah ga što trenutačno radi. On mi, pun entuzijazma, odgovori da je baš išao po-gledati u svoju matičnu kuću što se događa, vidio je na oglasnoj ploči da je izašla podjela za novu predstavu i da, na svoju ogromnu radost, nije u njoj. Inače, kolega je marljiv i predan glumac, nije od onih koji izbjegavaju rad za plaću.

Prije 21 godinu otišla sam iz sustava u kojem sam o razvoju svoje karijere doznavala s oglasne ploče. Od tada do danas – ništa se nije promijenilo.

Ponovno ću naš sustav usporediti s londonskim/engleskim. A s kime da se i uspoređujemo ako ne sa zemljom u kojoj kazalište u umjetničkom, ali i u organizacijskom smislu već stoljećima funkcionira po pravilima o kojima mi možemo samo sanjati?

U Hrvatskoj glumac nakon završetka školovanja može otići na burzu, postati samostalni umjetnik ili se može zaposliti u nekom od javnih kazališta na određeno vrijeme. (Zakon predviđa razdoblje od četiri godine).

Zamislimo jednog mladog glumca rođenog pod sretnom zvijezdom koji je dobio priliku potpisati takav četverogodišnji ugovor:

Što piše u tom ugovoru?


Hm, piše da će biti zaposlen, dobivati plaću prema određenom koe-ficijentu i sve pogodnosti koje uz to idu. No, ne piše ono što je jedino bitno za razvoj umjetnika: koje će i kakve uloge igrati, minimalni/maksimalni broj izvedaba kroz koje bi trebao razvijati svoje umijeće i postajati sve boljim, kada će imati premijere? Ne piše ništa od onoga što je važno za napredovanje glumca i za njegovu karijeru.

Ukratko, glumac će imati osiguranu materijalnu egzistenciju, ali – tu je priči kraj.

Za razliku od hrvatskog umjetnika, onaj u Londonu potpisat će ugovor u kojem će pisati što će igrati, koji komad i koji lik, pisat će mu mini-malan/maksimalan broj izvedaba koje će odigrati te kada će mu biti premijere u razdoblju na koje potpisuje ugovor. Jednom riječju, vidjet će kamo ide njegova karijera i sam će odlučiti je li to dobro za njega.

Osim toga, u zemljama s uređenim kazališnim sustavom svaki glu-mac koji obavlja profesionalnu djelatnost ima svog agenta koji mu pronalazi poslove i, na neki način, brine o njegovoj karijeri. Naši mladi glumci uopće ne znaju što zapravo predstavlja agent, a kamoli karijera? A o tome kako se ona gradi, da i ne govorim. Većina njih srlja kao guske u maglu u ovo naše neuređeno tržište glumačkoga rada. Pritom su potpuno nesvjesni da u poslu treba o(p)stati 40 go-dina koje treba osmisliti što je bolje moguće – u skladu s osobnim mogućnostima.

I upravo kad sam završavala ovaj post, pojavi se na vratima mlada glumica. I kaže…

Mlada glumica: “Joj, jako sam uzbuđena, sutra idem na audiciju za mjuzikl!”

Ja: “A tko režira taj mjuzikl?”

Mlada glumica: “Ne znam, nigdje ne piše”.

Ja: “Tko producira taj mjuzikl?”

Mlada glumice: “Ne znam baš, neka produkcijska kuća koja do sada nije ništa radila.”

Slamka spasa - 53

Ja: “Kada je premijera?”

Mlada glumica: “Ne znam. Nigdje ne piše.”

Ja: “Gdje je premijera?”

Mlada glumica: “Ne znam. Nigdje ne piše.”

Ja: “Ima li ta produkcija internetsku stranicu?”

Mlada glumica: “Ima, ali na njoj nema tih podataka. Ali već za au-diciju moramo potpisati izjavu da se odričemo prava na naknadu za sve materijale koji će se snimiti na audiciji, ali i u daljnjemu radu, i to na neodređeno vrijeme, u sve svrhe, bilo gdje na svijetu.”

Ja: “Pa super! Mislim da je baš to ono što si jedna mlada glumica može poželjeti u životu. Sretno!”

Uistinu mi nije jasno kako se (mladim) glumcima da živjeti u takvom sustavu? Kako im je normalno da netko drugi preko oglasne ploče ili nebuloznih izjava koje trebaju potpisati odlučuje o njihovu životu?

U čemu je problem? Zar zaista nema slamke spasa koja bi ovu pro-fesiju postavila na neko bolje, dostojanstvenije mjesto?

Zar je sve to samo meni neshvatljivo?


O dostojanstvu glumca - drugi čin19. prosinca 2010.

Imala sam dvanaest godina kad je moj otac pozvao Zvjezdanu Ladiku na predstavu koju sam režirala (i u njoj glumila) u mojoj osnovnoj školi u Krajiškoj ulici. Zvjezdana je došla, pogledala moju Jaltu i rekla mom ocu: “Dovedite mi malu u PIK.” (I Alfi Kabiljo bio je na predstavi te ju u svojoj knjizi uvrstio među dosadašnje izvedbe “Jalte”. Hvala, Alfi, jako me obradovalo!)

Kad sam stigla u PIK, naučila sam prvu lekciju: PREDSTAVA JE SVETINJA, ZAKON, PREDSTAVA JE NAJVAŽNIJA NA SVIJETU. Da, za Zvjezdanu, a onda i za sve nas koji smo odrasli kod nje, ništa nije bilo važnije od predstave. Igrali smo s gipsom, šavovima na glavi, nozi, igrali smo bez glasa, s gripom, ukočeni, gotovo nepokretni, ali – igrali smo. Ma ne samo mi “pikovci”. Naraštaji glumaca imale su isti takav odnos prema poslu kojim se bavimo. Na primjer, Nada Subotić pala je u gledalište u ožujku 1992. u Teatru ITD na “Mirisima” i slomila petu. Drugoga je dana s gipsom na nozi i štapom u ruci igrala u Maloj sceni “Letice i ljublist”. Predstavu nije otkazala.

Sjećam se dana kad je Žarku Potočnjaku umro otac. Bilo je teško ali – navečer je igrao predstavu. Nije ju otkazao. Prošle godine dogodilo mi se isto i igrala sam prije sprovoda tri predstave. Što se publike tiče kako je nama? To je naš posao i valja nam ga raditi. Bez obzira na to kako se osjećali.

O, da, predstava je mogla biti otkazana, ali samo kada bi netko od glumaca koji u njoj igraju –umro. I kad se Miško Polanec u listopadu 1982. u 9 ujutro, sat vremena prije početka predstave, nije pojavio u garderobi u tadašnjem RANSU “Moša Pijade” znali smo – Miška više nema. Tako je i bilo. Nije došao na predstavu jer ga više nije bilo na ovome svijetu. Ma nije se moglo dogoditi da dođe deset minuta prije predstave i kaže da mu je pobjegao tramvaj ili neku sličnu glupost koju svakodnevno slušam od (mladih) glumaca. A ZET je isto (ne)re-dovito vozio i prije trideset godina kao što vozi i danas, nema neke razlike…

Slamka spasa - 55

Ali, danas je situacija potpuno drukčija. Pola sata prije predstave ri-jetko možete vidjeti (mladog) glumca u garderobi. Ne vide oni razloga tako ranom dolasku, čemu gubiti vrijeme? No, čak i ako tu naviku dolaska u posljednji čas pripišemo brzini vremena u kojemu živimo, kako objasniti činjenicu da u samo dva tjedna dvije mlade glumice jednostavno – nisu došle na predstavu? Uopće se nisu pojavile! Jedna nije zapisala, zaboravila je, smetnula s uma, nije otvorila rokovnik u kojem je termin bio uredno zapisan (ili nešto slično), a druga je otišla raditi u neko drugo kazalište, nije organizirala zamjenu, naprosto – NISU SE POJAVILE. A publika, koja je platila ulaznicu, uredno sjedi u gledalištu i čeka početak. Ništa neobično.

Sva sreća, učila nas je Zvjezdana uskakati u predstave u svim situaci-jama pa sam i ovoga puta spašavala vlastitu predstavu, ali se pitam, čemu sve to? Zašto se uopće neki ljudi žele baviti glumačkim poslom kad im predstava nije svetinja, zakon, najvažnija stvar na svijetu?

Možda bi im na prvom satu umjesto glume trebalo predavati fiziku kako bi naučili da jedno tijelo u isto vrijeme ne može biti na dvama različitim mjestima? Da, možda je to rješenje… Fizika na prvoj go-dini glume… Ili ipak kolegij u kojem bi se predavala etika posla ko-jim se namjeravaju baviti cijeloga životnog vijeka? Ne znam, nisam tako pametna da bih mogla shvatiti taj mentalni sklop, tu jurnjavu, tu bezumnost, tu nesustavnost, taj nedostatak poštovanja prema poslu, nedostatak osjećaja odgovornosti. Prema poslu, ali i prema SEBI.

S vremena na vrijeme boravim u bolnici i tamo sam primijetila da medicinske sestre nikada ne kasne na posao. Ni pet minuta. To je, naprosto, nemoguće. Kad dođe smjena, odjevene su u odore i spremne za posao. Ponekad ih čak vrebam da vidim hoće li se možda nekoj od njih ipak dogoditi barem minimalno zakašnjenje? Nisam to doživjela.

Nedavno su nam na predstavi u Maloj sceni bile učenice Srednje medicinske škole pa sam pitala njihove profesorice kako postignu to da učenice (i kasnije medicinske sestre) – ne kasne. Kako uspiju mladima od petnaestak godina utuviti u glavu da je zakašnjavanje ne-prihvatljivo ponašanje u njihovu poslu? Dobila sam odgovor – tu se nema što objašnjavati, zakašnjavati se jednostavno – ne smije.


Zašto to ne razumiju (mladi) glumci? Zar su oni neka viša kasta za koju ne vrijede pravila koja vrijede za ostale?

A pritom su po satu mnogo više plaćeni za svoj posao od ostalih svojih vršnjaka.

Moram priznati, ponekad mi se, kao danas, učini da nema te slamke spasa koja nas može izvući iz ovog šlamperaja u koje je zapalo hrvatsko glumište. Ima nekoliko primjera dobre prakse, kako se to lijepo kaže, mladih ljudi koji se uistinu s istinskom vjerom i poštovanjem odnose prema poslu, ali, bojim se, nedovoljno je to da se ovaj jad promijeni.

Slamka spasa - 57

Izgubljeni u brojkama26. prosinca 2010.

Kako se godina bliži kraju, tako se pojavljuju i izvješća, statistike, podaci o radu s raznih područja pa tako i kazališta u Republici Hrvatskoj.

Čitam ih, uspoređujem, istražujem druge izvore i ne znam što reći: papazjanija, kaša, ludilo… to su prve riječi koje mi padaju na pamet.

Bilo bi među svim tim podacima materijala za oveći magistarski rad pak ću se, za potrebe ovoga posta, usredotočiti na samo jedan mali dio, a to je: koliko kazališta imamo u Republici Hrvatskoj?

E, možeš misliti problema – pobrojiti kazališta u jednoj tako maloj zemlji, pomislili ste čitajući uvod. No, uskoro ćete vidjeti da to baš i nije tako jednostavna rabota.

Dakle, nedavno je Državni zavod za statistiku (DZS) izdao publikaciju koje se zove “Hrvatska u brojkama, 2010”. I u tom izvješću piše da su prošle sezone u našoj zemlji djelovala 23 profesionalna kazališta. Hm, zanimljiva brojka… Iz aviona je jasno da to nije tako. U istoj tablici piše da je 2005. godine u Hrvatskoj djelovalo 29 kazališta, odnosno, danas ih je čak šest manje. Eto, prema statistici, ugasilo se šest kazališta u Hrvatskoj u četiri godine, a nitko nije ni trepnuo, ni kul-turna ni bilo koja druga javnost… Jasno vam je da to nije tako i da tako ne može biti. Ali, pred sobom imam izvor i piše tako kako sam vam rekla. Možete mi vjerovati na riječ. A ako ne želite, upišite u Google “Hrvatska u brojkama, 2010”, otiđite na 29. stranicu i – eto vam po-dataka. Čak ako se uzmu samo javna kazališta, dakle, ona koja su u vlasništvu države, regionalne ili lokalne samoupravne, brojka opet ne odgovara pravom stanju stvari.

E, sad, udubite li se malo više u problematiku, saznat ćete u pub-likaciji “Kultura i umjetnost u 2008.” (koju također izdaje DZS) da su profesionalna kazališta “kulturno-umjetničke ustanove sa stalnim ansamblom”.


Dobro, premda ova definicija ne može proći dublju analizu i nije u skladu sa Zakonom o kazalištima, recimo da ju prihvaćamo.

Međutim, sad nailazimo na drugu definiciju koja uvodi dodatni ne-sporazum, a to je da se posebno specificiraju PROFESIONALNA KAZALIŠTA ZA DJECU (to su ona koja prema definiciji DZS-a redovito daju predstave za djecu). Kod ove se vrste kazališta u definiciji ne spominje ni ustanova ni stalni ansambl nego imamo definiciju prema – ciljnoj skupini publike. Zašto? E, to je za mene preteško pitanje, ne znam na njega odgovor.

U publikaciji “Hrvatska u brojkama, 2010” broj kazališta za djecu – nije naveden. A zašto bi uopće netko navodio kazališta za djecu, nije to nešto što je baš tako bitno da bi našlo mjesta u analizama i godišnjim izvješćima?

Nevjerojatno.

Premda je potpuno neprihvatljivo i nema nikakve logike da se broj profesionalnih kazališta za odrasle odvaja od onih za djecu (i jedni i drugi obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost i imaju stalno angažiran ansambl), upravo to radi naša statistika. No, šlag dolazi na kraju: treća skupina kazališta koja se vodi u evidenciji DZS jesu – amaterska kazališta.

Neovisnih kazališta, odnosno, onih koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost, a nisu u vlasništvu javne uprave nego su ono što Zakon o kazalištima naziva “privatnim” kazalištima jednostav-no – nema kao zasebne cjeline. I to više od 20 godina od osnutka države, više od 14 godina od donošenja zakonske regulative po kojoj osnivaju neovisna kazališta i više od 4 godine od donošenja Zakona o kazalištima u kojem je jasno specificirano tko i kako obavlja profe-sionalnu kazališnu djelatnost.

Neshvatljivo.

A nakon svega ovoga pojavi se novo izvješće DZS-a u kojemu piše da su u sezoni 2008./2009. u RH sveukupno djelovala 64 kazališta od čega: 23 profesionalna, 14 profesionalnih kazališta za djecu i 27 amaterskih.

Slamka spasa - 59

“Hrvatska u brojkama, 2010.” šumom, “Kultura i umjetnost” (oba izdanja DZS!) drumom, a stvarno stanje stvari i jedino zakonski rele-vantno, Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture, registar u koji su upisani svi pravni subjekti koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost u RH pokazuje potpuno drugačije podatke. Na današnji dan to je 91 pravni subjekt. Ako uzmemo vremenski razmak od godine dana, onda je ta brojka bila 81.

Amaterska kazališta, dakako, nisu uključena u ovu brojku.

Ako želite dodatno zakomplicirati stvari, slobodno pogledajte izvještaje Grada Zagreba pa ćete vidjeti da su brojke koje se odnose na zagrebačka javna i privatna kazališta (broj subjekata, izvedaba, gostovanja i gledatelja) – različita od svih ovih ostalih izvora.

U čemu je problem?

U potpunom nedostatku komunikacije između Ministarstva, gradova, kazališta, DZS-a, u nepostojanju pojmovnika koji bi točno objasnio te-meljne pojmove u ovoj djelatnosti (počevši od same riječi KAZALIŠTE), do potpune nebrige za područje za koje bi nas stvarno trebalo biti briga. Ako ni zbog čega drugoga, zato što porezne obveznike stoji priličnu količinu novca.

E, pa sretna vam svima Nova godina, vama koji stvarate u ne(iz)bro-jenome broju kazališta, vama koji posjećujete kazališta bez broja, a i vama koji biste trebali sjesti za stol i razriješiti ovu enigmu.

Samo se, na kraju, pitam, ako nismo u stanju izbrojiti broj kazališta koja djeluju u našoj zemlji, što onda jesmo?


Ostalo - stoj, (novi) ministar - naprijed!2. siječnja 2011.

Kad se nakon više od jedanaest godina dogodi da u blagdanskom tjednu s kulturne scene ode najdugovječniji ministar, onda padaju u vodu sve ostale moguće teme, uključujući i onu o rekapitulaciji pro-tekle godine.

Dakle, ulazim u Novu godinu s rečenicom: ostalo – stoj, (novi) mini-star – naprijed!

O radu Bože Biškupića kao ministra već se pisalo ovih dana, a i on će sam (valjda) napraviti svoju vlastitu evaluaciju, da ne kažem inventu-ru, pa se neću time baviti. Uostalom, nas kulturnjake ne bi se trebao više ni ticati bivši, nego isključivo novi ministar. S bivšim je gotovo, što je napravio – napravio je, a što nije…? Njemu na dušu. Ovdje osobito mislim na samostalne umjetnike koji nisu (kako je planirano) dobili novi zakon do kraja 2010. godine. Premda je cijela Hrvatska prestala plaćati krizni porez, jedino ova skupina umjetnika i dalje ima sman-jenu osnovicu za doprinose, i to za čak 33% u odnosu na razdoblje od prije 1. kolovoza 2009. kad se u Hrvatskoj napokon priznalo da smo – u banani.

Ne zanima državu previše problematika samostalnih umjetnika, a nije joj ni prva briga neovisna kultura. Logično je to kad ima toliko briga sa svojom, javnom kulturom koja stoji – neusporedivo više.

Ajmo vidjeti što čeka novoga ministra u novoj godini kad je u pitanju kazalište…

Prošla je godina pokazala da nam je kazalište, osobito ono javno, u velikim problemima. Loše odredbe i šlamperaj u provođenju Zakona o kazalištima iz 2006. napokon su došli na naplatu pa su se odjednom pokazale ogromne rupe koje bi novi ministar morao uzeti u obzir. Da mu se javno kazalište zajedno s godišnjim iznosima od stotina mili-juna kuna poreznih obveznika ne bi strovalilo u neku od tih provalija? Mislite da pretjerujem? Pa, ne bih rekla…

Slamka spasa - 61

Što se događalo prošle godine?

Prvo smo više od godinu dana imali situaciju u HNK-u Split koja je, kao, sretno završila. Hm, po koga?

Dokazano je da je u radu tog drugog po veličini nacionalnoga kazališta u Hrvatskoj bilo protuzakonitih radnji (nitko nikada nije naveo kojih, kakvih i tko ih je činio), ali – nikome ništa. I tako sam jutros odlučila malo pogledati u Očevidnik kazališta, da vidim tko su novi članovi Kazališnoga vijeća koji će na novom natječaju odabrati novog inten-danta, kad tamo, u Očevidniku piše da je intendant (još uvijek) Milan Štrljić, a predsjednica je Kazališnoga vijeća (prema Očevidniku) još uvijek – Nenni Delmestre. A oboje su valjda već zaboravili kada su obnašali te dužnosti. Ako ništa drugo, krši se Pravilnik o očevidniku kazališta u koji je u određenom roku potrebno upisati promjene nast-ale u upravljačkoj strukturi kazališta, ali, koga to briga? Je li raspisan novi natječaj za intendanta? Moram priznati, nigdje ga još nisam vid-jela. Hm, možda nisam bila pažljiva pa mi je promaklo? Inače, kad se izabire v. d. intendanta ili ravnatelja kazališta, to se čini samo zato da bi ovaj mogao – raspisati novi natječaj. Nekako, ne vidim velikog entuzijazma u Splitu za raspisivanjem natječaja, nisam ga našla ni u Službenom glasniku Grada Splita, ni na internetskoj stranici samoga kazališta… Sve se odvija po načelu lako ćemo, ali u ovom se slučaju radi o sredstvima poreznih obveznika u iznosu većem od 40.000.000,00 kuna godišnje.

Da, nećete vjerovati, ali na stranicama HNK-a Split čak nema ni imena vršitelja dužnosti ravnatelja Drame. Eh, ako vas baš nešto iz toga područja zanima, možete pisati tajnici, njezino su ime i kontakt dostupni (kao i broj telefona na koji možete nazvati, na primjer, agre-gatsku stanicu kazališta), ali ravnatelja Drame, e, to ne možete dobiti.

Kad sam već bila na Očevidniku, malo sam poklikala i na Scenu Gorica. Kad tamo, stanje isto kao i u Splitu. Još uvijek piše da je ravnateljica Senka Bulić (prošla su već dva mjeseca otkako nije više na toj funkciji), ali imena nove v. d. ravnateljice – nema. Isto tako, nisam pronašla ni to da je raspisan natječaj za novoga ravnatelja. Očito se svima njima svidjelo imati v. d. uprave pa ne žure s natječajima.

Da, naišla sam na još jednu slatku stvar u Očevidniku: kod popisa


članova Upravnog vijeća u Gorici piše da je Upravno vijeće u funkciji Kazališnog vijeća, hi, hi… To što upravno vijeće, prema zakonu – up-ravlja, a kazališno vijeće – ne upravlja, pa koga za to briga, to su sit-nice! Pa nam tako u Gorici Upravno vijeće glumi Kazališno vijeće… Kad je već kazalište u pitanju, što ne bi glumilo i vijeće, zar ne? Mogla bih ja, recimo, sutra proglasiti da glumim direktora HEP-a, na primjer. Kako vam se to čini? Baš dobra ideja.

Ali, kad smo već kod Vijeća, pogledala sam malo i ono koje će uskoro trebati donijeti odluku o novom ravnatelju Šibenskoga kazališta. (Kako stvari stoje, Šibenčani će svoj natječaj raspisati vrlo uskoro jer mandat Vijeću ističe 22. siječnja 2011. i – nema im druge.) Kad tamo, sastav Kazališnoga vijeća baš i nema u svom članstvu umjetnike, kako to Zakon predviđa…

Bolje mi je ne kopati dalje po internetu da već prvoga dana nove go-dine ne završim na Hitnoj zbog uzrujavanja jer nikoga nije briga što se događa u kazalištu u Hrvatskoj.

Ma nitko ne očekuje čuda od ministra koji dolazi na godinu dana (možda ne i na toliko), ali da se u godinu dana nešto ipak može učiniti – u to sam uvjerena. Kad se hoće, dakako. Bolje reći, kad postoji politička volja, može se nešto pokrenuti i u tjedan dana.

Želi li novi ministar djelovati ili samo biti ministrom – vidjet ćemo uskoro. Kao vječna optimistica, nadam se da će se uhvatiti za neku slamku, a ne otploviti u svoje podmorske dubine o kojima javnost već danima bruji.

Ako već ne stigne i ne može MIJENJATI stvari, neka se barem pobrine da se u području kazališne djelatnosti – započne poštovati zakon.

Sretna vam svima Nova godina i želim vam čvrstu slamku za koju ćete se uhvatiti u godini koja nam je upravo stigla!

Slamka spasa - 63

Slobodni pad hrvatskog kazališta16. siječnja 2011.

Da je fizika usko povezana s kazalištem ustvrdila sam još prošloga mjeseca, a sad mi je jasno da je još jedan zakon fizike usko vezan za hrvatsko kazalište i kulturu, a to je onaj o slobodnom padu. U školi smo, koliko se sjećam, učili da se brzina pada povećava proporcion-alno dužini padanja. Odnosno, što se duže pada – brže se pada. Dok se ne razbije. U milijun komadića.

Najnoviji dokaz o vezi fizike i kazališta možemo (ponovno) naći u Splitu. Nakon cijele sapunice oko izbora intendanta drugog najvećeg nacionalnoga kazališta u zemlji, isti se ponovno našao u medijima, ali u drukčijem kontekstu – onog autora predstava za djecu.

Naime, kad sam pročitala nekompetentno i amaterski sročen pro-gram kandidata Mucala koji je tako jednodušno oduševio Kazališno vijeće splitskoga HNK-a, pa onda u istoj mjeri i Gradsko vijeće Spl-ita, mislila sam da je to loša šala. No, premda ga je ministar odbio potvrditi, splitska ga je vlast izabrala jer je, prema njihovu mišljenju, on bio najbolji izbor. No, dobro, ako je vama u Splitu dobar i spremni ste plaćati od svojeg poreza da vam polupismena osoba vodi kazalište (da parafraziram: Ne znam da ništa ne znam) – mogu samo reći, vaša stvar. Osobno mislim da je to devastacija svega što ima ikakve veze s dobrim ukusom i da me se pita, ne bih dala ni kune od onih pet milijuna koje za to kazalište plaćaju građani cijele Hrvatske. Ali, o tome odlučuju oni koje smo svi zajedno izabrali na izborima pa tako sufinanciram i nešto što smatram nakaradnim. (Premda je to u us-poredbi s dijelom u kojem kao građanka sufinanciram zakonski up-itnu djelatnost NK Dinama – minoran iznos.)

Pregledavajući po internetskim portalima vijesti iz kulture naišla sam na nešto što me uistinu sablaznilo i dokazalo mi da me se v. d. Mucalo itekako tiče. Naime, v. d. intendanta je, kako saznajemo, već godi-nama autor mnogobrojnih tekstova predstava za djecu od vrtićke dobi pa do 5. razreda osnovne škole, a nešto što on i njegov autorski tim nazivaju predstavom u proteklih je godinu i pol obišlo vrtiće i škole


od Splita (dakako) preko Gospića, Otočca, Senja, Kostrene, Zaprešića, Dugog Sela, Požege, Podgore, Jastrebarskog, Kutine i… da ne nabra-jam dalje.

Vijest o tom uratku završila je u medijima kada je ekipa to nešto odlučila plasirati na međunarodno tržište koje bi trebalo prikazati hrvatsko stvaralaštvo za djecu u Europi, pa i šire, u cijelome svijetu.

Upisala sam, pogledala i, moram vam priznati, ostala bez riječi. Užasnuta.

Užasnuta od spoznaje da je mucalovština u kratkom vremenu, prema zakonu o slobodnom padu, uspjela napraviti sve kako bi za desetljeća unaprijed uništila svaku pomisao na to da postoje neke vrijednosti koje bi mogle doprinijeti tome da se izvučemo iz mulja u koji tonemo iz dana u dan.

Iz Mucalova autorskog teksta izdvajam rečenice koje nose najveću težinu: Čistoća je pola zdravlja. Gdje god možeš posadi cvijeće, kad god možeš posadi cvijeće. Složne ruke čuda rade. U laži su kratke noge. Čuvaj Zemlju, čuvaj vodu, čuvaj zrak, priroda nam uvijek jasno daje znak. Prirodu slušati treba. Sasvim je jasno da su djeca koja su gledala Mu-calov uradak već spremna za daljnju “obradu” kako bi se pretvorila u odraslu publiku koja će objeručke prihvatiti estetsko opredjeljenje koje će im slični mucala ponuditi u budućnosti.

Ukratko, Mucalovo preuzimanje HNK-a u Splitu neusporedivo je manja šteta od njegova autorstva u predstavama za djecu i upravo je to ono što zvoni na uzbunu u pravcu potrage za slamkom spasa. Jer, iz 25-godišnjeg djelovanja u tom području znam da kazalište za djecu nije kanta za smeće, nego bi trebalo bi biti mjesto u kojem se stvara s najvećom mogućom odgovornošću. Zato što su posljedice – trajne i dugoročne. Ne po kazalište, nego po društvo u cjelini.

Ako već dopuštamo da nam nacionalnu kuću vodi nekompetent-na osoba, mislim da bismo se morali trgnuti i ne dopustiti da nam taj i takav mentalni sklop svojim umjetničkim radovima određuje budućnost.

Bojim se da se slobodni pad više ne da zaustaviti.

Slamka spasa - 65

Žuto, ne volim žuto23. siječnja 2011.

Ovih sam dana gledala nekoliko novih predstava u zagrebačkim kazalištima i, dakako, zbog profesionalne deformacije (kao i uvijek) pratila medijske napise o tim predstavama. I premda već godinama traje sustavno uništavanje rubrika kulture u najčitanijim dnevnim novinama, ponovno me izbacila iz takta naša današnja situacija. Na-vodno kazališne kritike kakve su nekada postojale više nisu zanimljive nikome osim profesionalnoj zajednici. No, to je samo navodno. Osobno ne vjerujem u tu tvrdnju jer tzv. običnu publiku susrećem svakoga dana i gotovo je jednodušna u ocjeni da se u rubrikama o kazalištu više ništa suvisloga ne može pročitati, a kamoli procijeniti je li neka predstava vrijedna odlaska u kazalište ili ne.

Recimo da će 2050. godine neki student na doktorskom studiju na Odsjeku teatrologije Filozofskog fakulteta pisati o kazalištu u Hrvat-skoj od 2000. do 2015. godine. Što li će naći od relevantnih izvora za svoj rad u dnevnim novinama koje su nam danas dragocjeni izvori podataka o tome kakvo smo kazalište imali nekada?

Ne smijem ni pomisliti na to…

O najnovijoj Krležinoj premijeri u našem eminentnom dramskom kazalištu saznat će taj naš potencijalni doktor znanosti da su obje glavne glumice rodile svoje drugo dijete u prošloj godini, a da je jedna od njih za vrijeme trajanja pokusa svoju bebu još uvijek dojila. Hm, nije baš nešto što će baciti novo svjetlo na Krležin lik i djelo s početka 21. stoljeća.

Uz premijeru drugoga velikog zagrebačkog kazališta krajem prošle godine vezala se priča o prekidu ljubavne veze između glavnoga glumca i bivše voditeljice PR službe u tom istom kazalištu. Molim?

A obje vijesti objavljene su na istoj stranici gdje i ona o tome da jed-na naša razmjerno poznata pjevačica ima mačka koji voli – masline. Mačak maslinoljubac i Krleža, zašto ne?


Gdje je nestala kazališna kritika u najtiražnijim dnevnim listovima?

Otišla je na male specijalizirane internetske portale koji još uvijek održavaju dignitet toga posla. No, kao što dobro znamo, tekstovi na internetu nestaju gotovo prije nego što su postavljeni, odlaze u vir-tualnu sferu i ako odmah ne pretvorimo u tvrdu kopiju ono što smo pročitali, teško ćemo to pronaći i nakon mjesec dana, a kamoli te moje 2050. godine.

Zanimljivo je da se ne sjećam kako sam u intervjuu s nekim di-rigentom Filharmonije naišla na pitanje sprema li mu prva violina vjenčanje ili se rastala od dugogodišnjega dečka, a takve se gluposti najnormalnije nalaze u paleti pitanja namijenjenih redateljima dram-skih predstava.

Je li kazalište samo krivo što je postalo dio sveopćega žutila pa je važnije tko je bio na domjenku premijere od onoga što smo gledali? Možda čak i jest! Što možemo očekivati kad je medijski pokrovitelj HNK-a u Zagrebu komercijalna televizija i najčitaniji ženski časopis?

Kako smo se uopće našli u toj “smetlarskoj“ situaciji u kojoj je nešto što bi se trebalo zvati kazališnom kritikom svedeno na izvještaje o “poznatima” koji su pohodili premijeru?

Hvala Bogu da me te 2050. godine neće biti i neće me biti sram što sam živjela u vremenu kad je pisanje o kazalištu postalo – sapunica C klase, a ljudi koji su se uistinu bavili analizom kazališnih predstava, otišli u virtualni svijet bez nade u povratak.

Slamka spasa - 67

Dinosaurusi će ovaj put preživjeti 30. siječnja 2011.

Završava siječanj, najduži mjesec u godini… Uh, nikad kraja! (Kad će proljeće?) Prije desetak dana imali smo premijeru “Ovce za cijeli život”, a za samo dva tjedna – evo i nove premijere, predstava “Kamenje”, za malo stariju publiku. U tri tjedna – dvije premijere. Istina, napo-ran je to tempo, ali zbog navika publike u Hrvatskoj koja u kazalište (uglavnom) ide od listopada do svibnja – jedino moguće ne bi li se uspjelo odigrati što je moguće više repriza uza što veći broj gledatelja. Naravno, ovo je razmišljanje nas koji pripadamo neovisnoj kulturi. Javna kazališta mogu imati premijeru i početkom lipnja ako žele jer je ionako najvažnije – premijerno odigrati predviđeni naslov. Koliko će se puta reprizirati i koliko će publike vidjeti predstavu, nevažno je. Pa ne žive od prodanih ulaznica da bi im to bilo važno!

Dakle, nama neovisnima valja izlaziti s premijerama u vrijeme kad znamo da ćemo najbolje moći iskoristiti ono (malo) medijske pozor-nosti koju uspijevamo dobiti te da ćemo uspjeti odigrati što je moguće više izvedaba do kraja sezone.

No, nije problem u tome što u ovome razdoblju radimo, kako to mi Zagorci kažemo, “od ve do ve”. Problem je u tome što još uvijek nema odgovora na pitanja: hoće li naš program/predstava biti uvršten u “Javne potrebe u kulturi Grada Zagreba za 2011.” ili neće? Hoće li Grad sufinancirati premijeru ili jednostavno neće?

Na raspisani natječaj o “Javnim potrebama u kulturi Grada Zagreba” svi smo se javili još sredinom srpnja 2010., a danas je kraj siječnja godine na koju se natječaj i odnosi, ali rezultati natječaja – još se uvi-jek ne znaju. Kako se priča po kuloarima, neovisnoj kulturi dodatno će biti smanjena sredstva (od već drastično smanjenoga proračuna za prošlu godinu), ali dok se ne dobije crno na bijelo, nitko od nas ne može znati koliko će stvarnost doista biti crna.

Ne, javni sektor neće biti ugrožen, za njih je napravljen (već odavno, za svako pojedino kazalište) četverogodišnji financijski okvir unutar


kojega se kreću iznosi koje dobivaju. No, neovisna kultura, koja ima jednogodišnje financiranje, nema nikakvu predodžbu o tome što će se dogoditi. Objektivno, ovo “jednogodišnje financiranje” zapravo je – polugodišnje. I ne daje baš nikakvu mogućnost sagledavanja života na duže staze.

Kako se u takvom sustavu uopće nešto suvislo može raditi? Kako nagovoriti mlade ljude da rade vlastite produkcije prema osobnom estetskom uvjerenju a da se pošto-poto ne pokušavaju zaposliti u javnom sektoru? Kako uopće išta promijeniti kada najmanje do kraja veljače tekuće godine nitko od nas neovisnih neće znati hoće li dobiti za svoj program i jednu jedinu kunu? Očito bi najbolje bilo hibernirati se dok se ne sazna sudbina financiranja neovisne kulture, a onda, valjda, s početkom proljeća, početi planirati život. Ili smrt.

Razmišlja li netko tko odlučuje o programima da su tekstovi stranih autora već odavno morali biti prevedeni (i plaćeni) kako bi se moglo početi probati, da su autorska prava već odavno trebala biti rezervi-rana (i plaćena) kako bi se moglo raditi, da su podjele već odavno tre-bale biti dogovorene ne bi li se postigao rezultat koji će biti dovoljno dobar da se uspije preživjeti? Zanima li to ikoga? Ili oni koji odlučuju uopće ne znaju da se i prije premijere u kazalištu nešto mora nap-raviti, nešto što se zove – pretprodukcija?

A da i ne govorim o tome kako se uopće ne zna što će raditi ostala kazališta za sličnu ciljnu skupinu pa da se o svojem programu može razmišljati u tom kontekstu. Tako su prošle zime u samo nekoliko dana u dvama zagrebačkim kazalištima za djecu izašla dva “Mačka u čizmama”. Pa su prije godinu i pol, isto tako u razmaku od nekoliko dana (ovaj put u dvama neovisnim kazalištima) izašle dvije “Heidi”… A bile su u prošlim godinama i po dvije “Crvenkapice” (dramatizacije istog autora, a nećete vjerovati, i istog redatelja!), dvije “Ljepotice i zvijeri” i… da ne nabrajam. Nitko ne zna što tko planira, što će se (su)financirati, a što ne… a najmanje se zna, kada će i koliko novca na kraju stići na račune. Nas neovisnih, naravno.

I tako, naše dvije već napravljene predstave mogu se samo nadati da će biti uvrštene u program Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba ili će sve ovo biti samo “uzaludan ljubavni trud”. Dok se stvari drastično ne promijene. A do onda, tko živ, a tko mrtav. Bojim se da će neovisnih

Slamka spasa - 69

biti puno više mrtvih od živih. A jedini koji će preživjeti jesu – dino-saurusi.

I premda sam vrlo, vrlo zimogrozna, vapim: O, kad će ponovno doći ledeno doba?!


Zemlja kojoj su nogometaši važniji od umjetnika6. veljače 2011.

Svake godine baš nekako u ovo doba krenu napisi po novinama o tome tko je postao novim članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika ili, jednostavno rečeno, tko je postao “slobodnjak” kojemu država uplaćuje doprinose kao zaslužnom umjetniku. U posljednjih smo se desetak godina načitali svega i svačega na tu temu, a uvi-jek se sva “briga” tih napisa svodila na senzacionalizam oko nekog poznatog imena s estrade ili neke mlade glumice koju se upravo u tom trenutku gledalo u novoj sapunici. Bit problema samostalnih umjetnika, ali i cjelokupnog sustava u kojem (ne)funkcionira kulturni (pa i kazališni) život naše zemlje ne zanima te novinare i donositelje bombastičnih vijesti.

Međutim, ove godine, eto nam već i veljače, a o toj temi – šutnja. Ne, nemojte se poveseliti da je to zbog toga što su izvjestitelji s područja kulture napokon shvatili da biti samostalnim umjetnikom nije ni bla-godat niti blagoslov nego iznimno težak način preživljavanja. Razlog nepisanja o toj temi nije tako optimističan, upravo suprotno: krajnje je zabrinjavajuć. Naime, ove godine, prvi put od 1994. godine, Stručna povjerenstva nisu u Zajednicu umjetnika primila NI JEDNOG NOVOG ČLANA. Ni jednog glumca, redatelja, dramaturga, dramskog pisca, plesača, glazbenog ili likovnog umjetnika… I da ne nabrajam ostala umjetnička područja.

Ne, nije se (izrijekom) promijenila strategija za taj dio kulture, netko “gore” nije odlučio ukinuti status samostalnoga umjetnika kojemu država uplaćuje doprinose, nije donesen ni jedan akt koji bi išao u tom smjeru, novi ministar kulture u svom kratkom mandatu (još) nije nap-ravio nijedan drastičan korak. Ali, zato je snažan (financijski, dakako) potez povukao – ministar financija (koji je otišao), ili ministrica (koja je došla). Ne znam. Ali, za ovu temu uistinu nije važno je li potez koji je onemogućio primanje novih članova u Zajednicu povukao bivši ili sadašnji ministar financija. On je očigledno povučen.

Slamka spasa - 71

Ukratko: u studenome prošle godine kada je donesen proračun za ovu godinu, za doprinose samostalnim umjetnicima predviđena su sred-stva koja su dovoljna za pokrivanje troškova postojećeg broja umjet-nika, a s projekcijom da za 2012. i 2013. godinu broj članova Zajed-nice ostane jednak. No, ubrzo nakon te odluke donesen je i rebalans proračuna u kojem je budžet po toj stavci smanjen pa nedostaje sred-stava i za postojeće članove, umjetnike koji već imaju status. Točnije rečeno, za njih 16 koji su već u sustavu neće biti novca za doprinose u 2011. godini! Dakako da je sasvim jasno kako u ovakvom nedostat-nom proračunu za nove članove – nema mjesta. Dapače, možemo se samo nadati da će netko od sadašnjih/starih članova otići u mirovinu, zaposliti se (ili ne daj Bože umrijeti) pa da se doprinosi mogu platiti onima koji status već imaju.

A među novoprijavljenim kandidatima za koje neće biti mjesta u Za-jednici (za dramsko stvaralaštvo, na primjer), ima mladih glumica i glumaca s već respektabilnim brojem nagrada i ostvarenja, drama-turginja i dramaturga koji su već do sada ostvarili iznimne rezultate; status je zatražio i poznati, višestruko nagrađivani dramski pisac, glumac srednjih godina koji je odlučio dati otkaz u jednom HNK-u jer mu je bilo dosta načina rada u javnom sektoru itd… No, kao što sam već rekla – vrata su zatvorena.

Ministar financija još jednom je donio odluku za hrvatsku kulturu. Ništa novoga, i prije je ministar financija ujedno bio i ministar kulture jer tko daje novac, taj određuje pravila igre, zar ne?

Ali, bez obzira na te okolnosti, sada je na potezu naš (novi) ministar kulture koji bi trebao objasniti ministrici financija:

• da je hrvatska kultura nešto što treba podupirati i u mirnodopskim vremenima, a ne sjetiti se da postoji samo kad nam valja objašnjavati da nas je kultura sačuvala na ovim prostorima od stoljeća sedmog

• da su upravo umjetnici oni koji su važan kotačić u stvaranju te iste kulture

• da (zaslužni) samostalni umjetnici nisu nikakva „privilegirana kas-ta“ koja se bogati na račun poreznih obveznika nego su to ljudi koji svaku kunu od koje žive moraju zaraditi na (nepostojećem) tržištu u kulturi Republike Hrvatske


• da je samostalnom umjetnicima 1. kolovoza 2009. zbog recesije za 33% smanjena osnovica na koju im se uplaćuju doprinosi, a nakon ukidanja kriznog poreza za sve građane Hrvatske samo za tu katego-riju i dalje je na snazi ova antirecesijska mjera – ostat će, kako stvari stoje, do daljnjega, i to neopravdano i nepravedno

• da je manje od 10% samostalnih (dramskih) umjetnika starije od 50 godina jer svatko tko može bježi iz sustava u kojem se ne zna što te čeka sutra, u kojem nema bolovanja na nekoliko dana, nema top-log obroka koji netko plaća, nema besplatnog prijevoza, regresa za godišnji odmor… i da ne nabrajam jer je dovoljno reći – nema nikakve zaštite

• da je biti samostalnim umjetnikom koji svakodnevno treba doka-zivati svoju izvrsnost na tržištu prirodno stanje kako bi se ta ista iz-vrsnost postigla, mnogo prirodnije od onog – zaposliti se u javnom sektoru

• da je ovakvo tiho ukidanje statusa samostalnih umjetnika put u pot-puno destimuliranje promjena koje bi mogle donijeti bolju kvalitetu

• da nam je potrebno širiti mogućnosti načina zapošljavanja (ne samo umjetnika), a ne sužavati već postojeće mogućnosti

• da se (mladim) umjetnicima ne može reći da se jave na natječaj koji je propisan Pravilnikom, a onda, kada prijave stignu, donijeti od-luku da se ne primi – nikoga!

Dakle, ministre Mesiću, zastupajte umjetnike koje biste po svojoj funkciji trebali zastupati. Pokažite da je ovoj zemlji Kultura, pa tako i Umjetnici – VAŽNA kategorija, a ne “peta slijeva u šestom redu”. Izborite se za svoje umjetnike i za budućnost hrvatske kulture. Ako ste čekali prigodu da nam pokažete kako ste pravi čovjek za mjesto ministra kulture – onda ste ju dobili.

P. S. Znate li da za svoje nogometne klubove Grad Zagreb izdvaja više sredstava nego cijela država za doprinose svim samostalnim umjet-nicima u Hrvatskoj?

Slamka spasa - 73

Odstrel slobodnjaka11. veljače 2011.

Kako se u posljednje vrijeme stalno održavaju neke izvanredne sjed-nice zbog izvanrednih situacija, eto, i Slamka je odlučila izaći sa svojim izvanrednim izdanjem. Jer je situacija zbog izvanredne nein-formiranosti – izvanredna.

Tjedan je za samostalne umjetnike, nakon pesimistične nedjelje kad sam objavila Slamku za samostalne umjetnike, započeo uistinu divnim vijestima – sastao se prošireni Upravni odbor Zajednice umjetnika i zajedno s ministrom kulture Mesićem dogovorio da će se pronaći dodatnih dva milijuna kuna kako bi bilo dovoljno novca za postojeće samostalne umjetnike, ali i za nešto novih koje treba primiti. Skoro pa – idila. No “idilu” je svojim tekstom kojim ponovno, između ostaloga, poistovjećuje samostalne umjetnike s estradom, pomutio dugogodišnji pratitelj događanja oko samostalnih umjetnika, novinar Večernjeg lista Denis Derk. On je, naime, uz vijest o tome da su između Ministarstva kulture i samostalnih umjetnika ponovno počeli teći med, mlijeko i maćuhice, objavio sljedeće, citiram: “Zašto se zajednica udvostručila u 15 godina? Premda se o HZSU puno pisalo zbog primanja Severine (bila je članica jednu godinu), činjenica je da je od 869 članova u 1996. HZSU nabujao na njih 1353 te da se od 15 milijuna kuna u 1996., lani na zajednicu potrošilo 35 milijuna kuna.”

Dakle, poštovani gospodine Derk, podaci kojima raspolažete i prezentirate javnosti jednostavno nisu točni.

Krenimo redom:

1. Prvoga lipnja 1994. godine obustavljeno je primanje novih članova u zajednicu samostalnih umjetnika, a u tom ih je trenutku (točnije, početkom 1995. godine) bilo 1080. Od 1994. do vaše citirane 1996. godine i navedenog broja od 869 umjetnika dogodilo se to da novi članovi, kako sam već rekla, nisu primani, a onih 211 koji su bili u sus-tavu odlazili su u mirovinu ili su se zaposlili ili su pak umrli. Prirodno je da, ako se više od dvije godine ne primi ni jedan novi umjetnik, broj onih koji ostaju u zajednici – opada.


2. Na ovom Vam mjestu donosim tablicu s brojem umjetnika od stupanja na snagu Zakona i 1996. koji regulira to područje pa neka čitatelji sami procijene je li se zajednica „udvostručila“ u tih 15 godina i je li „nabujala“:

datum Ukupno umjetnika u HZSU

9. 2. 1995. 1080

31. 12. 1997. 1005

31. 12. 1998. 1076

31. 12. 1999. 1021

31. 12. 2000. 1064

31. 12. 2001. 1124

31. 12. 2002. 1179

31. 12. 2003. 1263

31. 12. 2004. 1337

31. 12. 2005. 1318

1. 1. 2006. 1370

31. 12. 2006. 1292

31. 12. 2007. 1299

31. 12. 2008. 1323

31. 3. 2009. 1315

31.12.2010. 1288

Slamka spasa - 75

3. Sljedeći odgovor gospodinu Derku na pitanje “zašto je zajednica nabujala“ nije moguće napisati dvjema riječima pa ću odvojiti još malo i vremena i prostora da mu objasnim zbog čega je samostalnih umjetnika danas nešto više nego 1996. (nikako “udvostručeno”).

• Od 1947. godine kada su prvim samostalnim umjetnicima uplaćeni doprinosi iz Državnog proračuna, strukama koje su ušle u područje umjetničkog djelovanja povećao se broj. To je, valjda, i gospodinu Derku logično s obzirom na to da se od Drugoga svjetskog rata do danas dogodio razvoj filma, televizije, videa, razvilo se npr. naivno slikarstvo, fotografija, izumljeno je i računalo, suvremeni ples, a sve to iznjedrilo je i nove vrste umjetnosti. Pa tako i umjetnika.

• Tek od već spomenute 1996. godine u sustav je ušla, gospodinu Derku tako omiljena, Hrvatska glazbena unija i svi članovi koje je nabrojao u svom tekstu (Danijela Martinović, Jasmin Stavros, Vinko Coce, Šima Jovanovac, Aki Rahimovski, Husein Hasanefendić, Mari-jan Ban, Rajko Dujmić, Davor Gobac, Tomislav Bralić, Dražen Žanko, Milan Kekin) spadaju u samo tu jednu kategoriju od njih gotovo 100. Dakle, estrada ulazi tek nakon 50 godina postojanja sustava uplate doprinosima samostalnim umjetnicima i jedna je od stotinjak katego-rija umjetnika.

• Od početka 1990-ih godina mnoge struke koje su se u socijalizmu zapošljavale (npr. u kazalištima), više nemaju tu mogućnost. Tako kazališta više ne zapošljavaju kazališne redatelje, scenografe i kosti-mografe, npr. nego je za njih jedina mogućnost zajednica umjetnika.

• Otvorene su nove obrazovne institucije (dvije nove koje “proizvode” glumce, na primjer, u Osijeku i Splitu), novi odsjeci na Likovnoj aka-demiji, Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Arhitekturi, a povećani broj škola proizvodi i veći broj novih umjetnika koji ulaze u profesionalni život.

• Zašto je predviđeni iznos za samostalne umjetnike od 1996. do 2010. povećan s 15 na 35 milijuna kuna nije teško objasniti i uistinu ne vidim razloga čuđenju: koeficijent prema kojem se uplaćuju dopri-nosi samostalnim umjetnicima vezan je uz povećanje plaća u javnom sektoru. S tom razlikom što se samostalnom umjetniku s visokom stručnom spremom, na primjer, od prošloga ljeta ne uplaćuje jed-nak koeficijent kao da je zaposlen u javnom sektoru nego 33% manje.


Dakle, da je taj isti samostalni umjetnik bio zaposlen, plaća bi mu rasla puno više nego što mu danas kao samostalnom umjetniku rastu doprinosi. Gospodine Derk, je li i Vama porasla plaća od 1996. godine do danas ili je ista? Nije li i “košarica” poskupjela od 1996. godine? A što je s inflacijom u 15 godina? Ajmo malo uvesti istraživačkog novi-narstva u svoje tekstove, gospodine Derk, kad se već želimo baviti brojkama!

I za kraj, iznijet ću podatak o broju samostalnih umjetnika kojima država uplaćuje doprinose u odnosu na zaposlene, nezaposlene i umi-rovljene umjetnike. Doduše, podaci su iz 2002. godine, ali usuđujem se reći da se situacija nije drastično promijenila do danas.

Dana 22. svibnja 2002. u RH se umjetničkom djelatnošću bavilo 13.083 umjetnika od čega je 1239 bilo profesionalnih samostalnih umjetnika čija je umjetnička djelatnost jedino i glavno zanimanje (to su ti s kojima se gospodin Derk tako pasionirano bavi), zaposlenih je bilo 5575, nezaposlenih 4562, a umirovljenih umjetnika 1707.

Eto, dajem vam na volju, dragi čitatelji, prosudite sami, jesu li samo-stalni umjetnici doista grupacija koja “buja” i “udvostručuje se” te uzima novac poreznim obveznicima. I to s uskličnikom i upitnikom. Ili se gospodin Derk, umjesto istraživačkim, bavi senzacionalističkim novinarstvom?

Jedino što nikako ne mogu dokučiti jest: zašto su mu samostalni umjetnici tako omiljena tema? Odnosno, kad tako voli tu temu, zašto se malo više i podrobnije o njoj i ne informira? Ili, zašto stvari ne stav-iti u kontekst nego ih vaditi iz konteksta?

Želim vjerovati da, uz elementarnu površnost, nije neki dublji, skriveniji razlog posrijedi.

Slamka spasa - 77

Kako se slamka pretvara u stog20. veljače 2011.

Moram priznati da se, otkad pišem Slamku pa o događajima u hrvatskom kazalištu razmišljam u “tjednom ritmu”, nije dogodilo toliko stvari u tako kratkom razdoblju kao što je to bilo prošloga tjedna. Čini mi se da bih o njemu moglo pisati po jedan članak svakih pola sata i još ne bih uspjela obuhvatiti sve što se događalo, a zaslužuje – pogled iz drugog kuta.

Dakako da je najvažniji događaj prošloga tjedna bio izlazak u javnost dokumenta koji se zove Javne potrebe u kulturi Grada Zagreba za 2011. godinu, ali ništa manje pozornosti za nas kazalištarce nije dobio i pregled kazališnih programa koje će financirati Ministarstvo kulture u 2011. godini.

Analiza samo ovih dvaju nevjerojatno zanimljivih dokumenata dostatna su za cijeli doktorat, a ne za nekoliko kartica teksta koliko priliči jednom članku, tako da ću o ovoj temi pisati – u nastavcima. Sapunice su ionako najzanimljivija forma u našem kazalištu pa što se i Slamka ne bi prilagodila cijelom sustavu?

Opće je poznata činjenica da ni u Hrvatskoj, a pogotovo u Gradu Zagrebu nema jasno definirane kulturne politike. Znanstvenici kažu da se u takvim slučajevima kulturna politika iščitava neizravnim načinima, a to su tri instrumenta: planiranje i odlučivanje, zakonodavstvo i, već pogađate – financiranje.

Nedavno sam pisala o tome da se u sustavu s jednogodišnjim planiranjem ne može puno napraviti pa danas neću o tome. Što se pak odlučivanja tiče, tu je svima dobro poznato tko i na koji način odlučuje, a to nikako nisu za to zakonom predviđena kulturna vijeća nego – netko drugi. Kulturna su vijeća samo fikusi i fikusice koji pot-pisuju ono što su se “veliki dečki” dogovorili. Nekada se to zbivalo na janjetini, a u zadnje vrijeme im se ukus malo popravio pa se to događa uz nešto sofisticiraniju hranu (i pića). No, nećete vjerovati, akteri su ostali isti. Imenom i prezimenom. Još od osamdesetih…


Ah, o zakonodavstvu neću ni govoriti jer zakoni su nam (osobito oni koji se tiču kazališne djelatnosti) kao švicarski sir, a provode se – ni-kako.

I tako smo došli na financiranje. Jedini način na koji se može koliko-toliko utvrditi kulturna politika.

I? Što se vidi?

Ako hoćete iskreno – sve se vidi. Jad i bijeda sustava koji se poremetio do neslućenih razmjera.

Dakle, u već spomenutom dokumentu Ministarstva kulture možete pročitati da će država programe u javnim kazalištima u 2011. godini sufinancirati s nevjerojatnih 13.355.000,00 kuna (da, trinaest i nešto MILIJUNA kuna), a da će program neovisnih produkcija sufinancirati s iznosom od (jednako tako nevjerojatnih) 40.000,00 kuna (da, četrdeset TISUĆA kuna). Trebam li više reći i jednu jedinu riječ o kulturnoj po-litici prema kazalištu Republike Hrvatske? Mislim da nije potrebno. Javni sektor – naprijed , ostali – stoj!

Kad sam to pročitala, odlučila sam se malo odmaknuti od ovih bro-jki pa sam upalila televizor da vidim emisiju na javnoj TV u koju su getoizirali svu kulturu ove zemlje (dnevno trajanje – otprilike 5 minuta). I tako čujem da je naša središnja institucija posvećena lut-karstvu (kako piše u službenim dokumentima Grada Zagreba) nap-ravila međunarodnu koprodukciju. Odmah grabim računalo i krećem u potragu za dodatnim informacijama, kad ono – pucanj u prazno. Na internetskim (užasnim) stranicama središnje institucije ne piše čak ni datum premijere, ne piše glumačka podjela… ne piše ništa suvisloga. Nekoliko općenitih rečenica. Nekorisnih i besmislenih. A radi se o važnom koraku u razvoju kulturne suradnje dviju bliskih zemalja koje veže duga zajednička tradicija. E, to uistinu piše.

Na TV-u su rekli da u predstavi sudjeluje jedna mađarska glumica i jedan hrvatski glumac. No, nećete vjerovati, taj jedan jedini glumac nije na popisu 24 (dvadeset i četiri, da, dobro vidite) zaposlenih glu-maca u središnjoj instituciji! Hm, u čemu se sastoji ta toliko važna suradnja i kako si jedna javna institucija može dopustiti da joj 24 za-poslena glumca koji primaju mjesečnu plaću (plus sve ono što uz to

Slamka spasa - 79

ide) šeću Zrinjevcem dok kazalište ima premijeru u kojoj ne sudjeluje nitko od njih?

Pa o čemu se tu radi? O kakvom to važnom koraku osim o onom da se svakim danom sve više ide prema tome da javne institucije za sebe misle kako su prirodno dobro kao Plitvička jezera i kako je NORMALNO da ne rade ništa, a dobivaju plaću. A sve se događa u istoj zemlji u kojoj je predmetom velikih rasprava trebaju li Hrvatskoj samostalni umjetnici, koji svoju tramvajsku kartu kao i novac za struju moraju zaraditi na (nepostojećem) tržištu. Odnosno, bolje reći – na potpuno poremećenom tržištu.

I tako, sva u nevjerici krenula sam dalje po internetu gledati što tko od tih Bogom danih javnih kuća (pardon, institucija) nudi i naišla na podatak da će naše najjužnije javno kazalište, koje na plaći ima 14 stalno zaposlenih glumaca, ovoga mjeseca odigrati u svojoj kući 3 (tri) vlastite izvedbe, da će jednu izvedbu odigrati na gostovanju, a da će ostale 3 (tri) izvedbe koje će se događati u kazalištu biti gostovanja neovisnih produkcija – i to monodrame. Nije loše, 4 izvedbe u mjesec dana. Posao snova! A nije loše ni za ove neovisne s monodramama… Dok će u kući biti monodrame, njih 14 zaposlenih – šetat će Stra-dunom i odmarati se od čak 4 izvedbe u mjesec dana! Dobro, veljača je doista kratka pa to ipak ispadne da se pred publiku izlazi čak jed-nom tjedno što je ipak više od (ni)jednom mjesečno. Ajme meni, ne mogu vjerovati...

Kad smo već kod monodrama, a u skladu s današnjom temom, otišla sam na internetske stranice našeg najvećeg satiričkog kazališta. Prvo sam se ugodno iznenadila da su, za razliku od one gore središnje lutkarske institucije koja ima valjda najgore internetske stranice na svijetu, promijenili dizajn i da se ondje napokon mogu pročitati i neke korisne informacije. Osobito je pohvalno što je to kazalište jedino od svih javnih kazališta u Zagrebu stavilo na uvid javnosti izvještaj o radu za 2010. godinu.

No, ono što ponovno bode u oči jest da će se ovih dana održati premi-jera nove predstave u kojoj će od dva glumca na sceni, samo jedan biti zaposlenik kazališta, a drugi je – vanjski suradnik. U kazalištu s 19 (devetnaest) zaposlenih glumaca samo JEDAN sudjeluje u premi-jeri! Pa tko si to može dopustiti? Odgovor je jednostavan – to si mogu dopustiti naša javna kazališta.


I naravno da nisam mogla ne pročitati izvještaj o radu u 2010. u kojem se pod vlastitim produkcijama vode još 4 (četiri) naslova u kojima ne glumi NI JEDAN u tom kazalištu ZAPOSLENI glumac, a od 12 gos-tovanja u Hrvatskoj koje je to kazalište ostvarilo u prošloj godini – 10 ih je s (ponovno) monodramom u kojoj sudjeluje glumac koji ima vlas-tito privatno kazalište, a na stranicama piše da je – zaposlen u tom kazalištu. Što je, dakako, protuzakonito…

Hm, možda je bilo bolje uopće ne objaviti taj izvještaj jer je razvidno da su od 5 navedenih premijernih naslova samo njih 3 uistinu nas-lovi te javne ustanove, da su od 12 repriznih naslova njih čak 3 bez ijednog sudjelujućeg glumca koji je na plaći, zatim jedan od naslova su Dani satire (mogu li se Dani satire nazvati repriznim naslovom?), a jedno je već spomenuta monodrama glumca nedefinirana statusa… Pa sukladno tome, čak 80 od navedene 182 izvedbe (ne računamo onu monodramu glumca nejasna statusa koji je imao 15 izvedaba) – nisu produkcije u kojima igra ansambl od devetnaest glumaca! Pritom sam nekidan od toga kazališta primila poštom knjižicu i pismo u kojem piše da su lani imali 140.000 gledatelja. Hm, na 85 izvedaba? Ili se u vlastite gledatelje broje i oni koji pored toga kazališta samo šeću Ilicom?

Iskreno, sad mi se već vrti u glavi od ovoga što sam sama napisala.

Hm, baš su mi nedavno rekli prijatelji da sam ove godine loše prošla na natječajima (i) zbog Slamke. E pa nije mi žao! Sljedećeg tjedna čitajte nastavak sapunice jer – ovo je tek početak… Slamka je odlučila pretvoriti se u veliki – stog! Lakše će gorjeti na lomači kad javni sektor krene u lov na vještice koje će biti okrivljene za njihovu jalovost.

Slamka spasa - 81

Ubojstvo neovisne scene u Zagrebu! Ubojica: Gradski ured za kulturu Grada Zagreba27. veljače 2011.

Kao što sam prošloga tjedna i obećala – nastavljam gdje sam stala. S Javnim potrebama u kulturi Grada Zagreba.

Zahvaljujem svima na podršci koju sam dobila nakon prošlotjednog teksta što me ohrabruje da ne šutim o onome što vidim. No, izgleda da je lakše saznati tko je kupio, platio, preplatio, vratio (i sve ostalo) onaj BMW bivšeg premijera, nego podatak tko je ZAPRAVO, u Gradu Zagrebu radio podjelu sredstava namijenjenih kulturi? Članovi Vijeća u pojedinačnim susretima zaklinju se da su njihove odluke bile pot-puno drugačije od onoga što je na kraju izašlo u Dokumentu, ali to ih ne amnestira od odgovornosti. Postoji nešto što se zove OSTAVKA, javno ograđivanje, ako utvrdiš da netko manipulira tvojim imenom i prezimenom, tvojim ugledom i časti. Zašto netko ima petlje javno se ograditi (Mario Kovač, na primjer), a većina ih šuti? E, to neka ide na savjest svakome pojedinom od njih. Imena ovih ostalih šutljivaca sami možete pročitati u Službenom glasniku Grada Zagreba. Pa kad sretnete te ljude, da znate da su to oni koji su svojom šutnjom konačno presudili neovisnoj kulturi.

Znate onu poslovicu: da bi zlo pobijedilo, dobri ljudi trebaju samo činiti – ništa.

E, pa hvala vam, dobri ljudi, koji niste učinili ništa da se makar javno ogradite od barbarizma i, još gore, protuzakonitog rada Ureda za kul-turu Grada Zagreba.

Teške riječi, mislite? Pa, jesu teške, ali uskoro ćete moći sami pro-suditi. I presuditi. Ali kako to voli reći i naš predsjednik države, a i onaj nesuđeni (ali zato suđeni gradonačelnik): Neka institucije rade svoj posao.


A da bi institucije mogle raditi svoj posao, Slamka će morati prvo obaviti posao koji je trebala napraviti druga institucija, odnosno Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Dakle, na 71. stranici dokumenta “Program javnih potreba u kulturi za 2011. – RAZRADA”, pod naslovom KAZALIŠNA I PLESNA DJELATNOST stoji ovako: Organizacija: 7 javnih gradskih ustanova, Broj zaposlenih: 619.

I odmah u prvim podacima imamo poluistinu.

Naime, istina jest da u Zagrebu djeluje 7 javnih gradskih kazališta, ali uz njih ide i još jedna polovica, ona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja (premda je samo polovica 49%) stoji kao svi ostali zajedno! No, slučajno ili namjerno, onaj tko je pisao ovaj Dokument ispustio je i ostale javne ustanove kojima je, premda to Zakon o kazalištu nije predvidio, Grad predvidio dodijeliti preko milijun kuna za kazališnu djelatnost, a to su centri za kulturu. E, za njih ne znamo koliko imaju zaposlenih, nisu u Očevidniku kazališta kao subjekti koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost, naprosto su – tu. Sa svojim milijunčekom.

Ne moram vam ni govoriti da nije upisan broj pravnih subjekata s neovisne scene i koliko ondje ima zaposlenih. A kako bi tog podatka i bilo kad nema baš nikakve analize neovisnog sektora ni u Gradu, a ni u državi. Pa koga briga za taj najpropulzivniji dio hrvatske kulture! Broje djelatnici u državnim upravama svoje zgradice i svoje zaposlene (koji se i dalje zapošljavaju premda se, kao, ne smije), a ostali ih se ne tiču.

Vratimo se Dokumentu. Odmah iza zaposlenih slijedi: djelokrug rada i zakonska osnova. I tu odmah padam u nesvijest. Naime, zakonska im je osnova za podjelu sredstava Zakon o kazalištima iz 1991, 1997, 2000 i 2006! Gledam i ne vjerujem svojim očima! Radi li ijedan pravnik u tom Uredu, taj bi morao znati da je stupanjem na snagu Zakona o kazalištima iz 2006. prestao vrijediti Zakon o kazalištima iz navedene 1997, 1997 i 2000. Štoviše, to u Članku 58. važećeg Zakona izrijekom i piše. Dobro da nisu napisali da im je zakonska osnova onaj Zakon o kazalištima iz 1861. godine… Rekao bi Mladen Delić: “Ljudi, ma je li ovo moguće?!” E, jest, u našem Uredu za kulturu u Zagrebu – sve je

Slamka spasa - 83

moguće, pa i ovakva notorna glupost. A nije samo glupost nego do-vodi u pitanje zakonitost ovog Dokumenta jer se temelji na zakonima koji nisu važeći.

No, pogledamo li dalje u ponudu što nam nude naša javna gradska kazališta u 2011, naići ćemo na još nezakonitosti, odnosno, izravnog kršenja Zakona o kazalištima. Dakle, naše najveće kazalište za djecu ove je godine prijavilo premijeru predstave “Janko Raščupanko”. A u zagradi iza naslova stoje imena autora/redatelja. I, nećete vjerovati, na prvom je mjestu ime umjetnice koja je ujedno i članica Kazališnog vijeća toga kazališta. Što je tu čudno, pitate se? Pa nemojte se čuditi jer Zakon o kazalištima izrijekom i jasno u Članku 31. kaže da Za vri-jeme trajanja mandata vanjski član kazališnog vijeća ne može umjetnički djelovati u tom kazalištu. Pogledajte u Očevidnik kazališta i vidjet ćete da se ovdje radi upravo o tome što Zakon – zabranjuje. A naše je Vijeće pri Gradu odobrilo taj program. I to u javnom kazalištu. Protu-zakonito, naravno. Usput, zanimljivo je da je isti naslov predstavljen kao produkcija javnog kazališta, ali samo 16 stranica kasnije nala-zimo ga kao koprodukcijski projekt s istim autorskim timom – u plesnoj djelatnosti. Ovdje je produkcija, tamo koprodukcija, valjda da se “Turci ne dosjete”. U posljednje dvije sezone u tom istom kazalištu održale čak dvije premijere u kojima je ista članica Kazališnog vijeća autori-ca. Još je zanimljivije da je u istom kazalištu posljednje dvije godine izveden samo JEDAN naslov od svih koji su prijavljeni na natječaj i otisnuti u dokumentima kao što je ovaj koji sad analiziramo. Umjesto predviđenih naslova, igrani su oni koje je radila – (ona ista) članica kazališnog vijeća. Kao što smo rekli – protuzakonito.

Ma ne, nije vam drugačije ni s najvećim nam kazalištem lutaka u zemlji/gradu, o kojem smo pisali prošloga tjedna. Članovi kazališnog vijeća režiraju sve u 16 u kazalištu u kojem zakonski NE SMIJU umjetnički djelovati. Koga to briga?

Zemlja zove Mars: ima li koji pravnik u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba? A možda dovesti kakvu kontrolu poslovanja i rada?

Idemo dalje. Nastavljamo s centrima za kulturu koji su, zapravo, na-jzanimljivija priča cijelog Dokumenta pa ih ne mogu samo obrađivati kroz kazališnu djelatnost. Dakle, premda postoji posebno poglavlje u kojem saznajemo o sredstvima namijenjenima za njihove djelat-


nosti, oni se nalaze u gotovo svim ostalim područjima (likovnom, glazbenom, izdavačkom, filmskom…). Premda službeno stoji da će se za programe centara za kulturu dati oko 4 milijuna kuna iz gradske blagajne, prava je brojka – preko 7,5 milijuna kuna. A samo jedan od tih centara, onaj u Dubravi, dobiva više od 2 milijuna programskih sredstava. Više od kazališta Gavella. Bar sam sad iz ovog Dokumenta saznala da su upravo centri za kulturu stožerne institucije u kulturi Grada Zagreba. I naučila sam više o smjeru naše kulturne politike. Potvrdilo se, čovjek uči dok je živ.

A što se kazališne djelatnosti u centrima za kulturu tiče, ni jedan od navedenih centara nije u Očevidniku kazališta i nije službeno regis-triran za kazališnu djelatnost kako to Zakon o kazalištima, na koji se u početku Dokumenta službeno pozivaju iz Gradskog ureda za kul-turu, nalaže.

Nevjerojatno…

Idemo dalje s nezakonitostima.

Zakon o kazalištima specificira tko sve obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost. To su: ustanove, trgovačka društva i umjetničke organizacije. Točka. Nema dalje. No, pod neovisnom kulturom u Do-kumentu koji analiziramo od 31 pravnog subjekta čak njih 12 – nije u Očevidniku i nema registraciju kako nalaže Zakon. Na koji se poziva Grad.

Čak ako i tome progledamo kroz prste (a ne bismo smjeli), ima jedan subjekt koji naprosto bode oči, a to je onaj pod brojem 11 na stranici 81: “Kazališno scenska udruga (ah, samo ime kaže da nije ni trgovačko društvo, ni ustanova ni umjetnička organizacija) POZOR“. E, sad, pozor, pozor, jer u zagradi piše da je vlasnik/osnivač M. Čutura. Znate li tko je to?

Mladen Čutura, nekada je bio Pročelnik ovog istog Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, a nakon pada s vlasti njegove stranke (HDZ) u Zagrebu zapošljava se u Zagrebačkom kazalištu lutaka na radnom mjestu dramaturga (premda nije dramaturg). No, ubrzo njegova mladenačka ljubav prema glumi prevagne pa se u istom kazalištu zapošljava na radnom mjestu glumca (na kojem je i danas). No,

Slamka spasa - 85

premda znamo da odmalena voli glumiti, zadaci koje dobiva u svojoj matičnoj kući nisu mu dovoljni, nedostaje čovjeku glume, pa osniva privatno kazalište Lectirum. Ali 1. siječnja 2007. stupa na snagu novi Zakon o kazalištima prema kojem (Članak 49.) glumac zaposlen u javnom kazalištu ne može biti osnivačem privatnog kazališta. Pa je i Čutura prisiljen ugasiti Lectirum. Međutim, žeđ za glumom u neovis-nom sektoru jača je od svega (pa i od Zakona) pa se Čutura dosjetio jadu i registrirao udrugu pod imenom Pozor i – počinje obavljati pro-fesionalnu kazališnu djelatnost. A što je briga visokopozicioniranog hadezeovca za što Zakon propisuje. On je jači od zakona. I tako se Čutura počinje javljati na natječaje i – dobivati sredstva kao neovisna kultura premda uredno dobiva plaću kao glumac u javnom kazalištu. Uskoro Ministarstvo kulture donosi kriterij prema kojemu ni jed-no kazalište koje nije upisano u Očevidnik kazališta ne može dobiti sredstva od države, pa kazalište Lectirum/Pozor na tim natječajima više ne nalazimo, ali zato je i dalje neizbježna stavka u proračunu kulture Grada Zagreba. Pa radi se, zaboga, o Uredu kojem je bio na čelu i neka se netko usudi reći mu da radi protuzakonito, a još manje neka se usudi ne dodijeliti mu sredstva! I tako je Čuturu i njegovo “kazalište“ Grad Zagreb postavio i na svoje internetske stranice pod “profesionalne kazališne družine”, zajedno s još desetak nelegalno registriranih subjekata. I dodijelio mu za dvije izvedbe 20 tisuća kuna i dodatnih 15 tisuća za gostovanje u BiH i Crnoj Gori. Sveukupno 35 tisuća. Više od kazališta Merlin od čijeg je djelovanja u prošloj godini živjelo 17 samostalnih umjetnika. A kad smo već kod ZKL-a i bivših pročelnika Ureda za kulturu Grada Zagreba, još je jedan ove godine preko ZKL-a dobio od Grada 25 tisuća kuna za svoju monografiju koja je, kako piše na internetskim stranicama, zapravo KNJIŽICA. I imala je promociju još u rujnu prošle godine. Divota.

Ovdje valja napomenuti da je Grad izdao i posebne kriterije uz natječaj, a kriteriji za kazališnu djelatnost jesu sljedeći (Članak 16.): odgovornost, sustavnost, standardnost, inicijativnost, formativnost, kompetentnost, kreativnost.

Pitam se, kako je prošlo “kazalište Pozor” prvi kriterij: odgovornost?

Kako su uopće članovi Vijeća prošli taj prvi kriterij?

To samo oni znaju.


Ono što pouzdano znam jest da je zbog zakonski upitne podjele sred-stava namijenjenih kulturi u Gradu Zagrebu već nekoliko neovisnih kazališta odlučilo zatvoriti svoja vrata, da je jedini portal u Hrvatskoj koji je sustavno pratio kazalište u zemlji, ali i svijetu (Teatar.hr) već ugašen jer nije na Natječaju dobio ni lipe, i znam da je naprosto – DOSTA.

Dokle će se podnositi samovolja i nezakonito poslovanje gradske up-rave? Tko treba štititi zakonitost rada? Tko će zaštititi građane gra-da Zagreba od ovakve javne uprave? Ne bi li netko napokon trebao početi raditi svoj posao? Mislim, od onih na koje se poziva predsjednik Josipović.

Može li ujedinjena neovisna scena reći DOSTA klijentelizmu i beza-konju? Može li neovisna scena biti Slamka za ovu devastiranu kul-turu?

Za kraj, evo još jedne dodatne poluistine: piše da je za neovisni sektor u kazališnoj djelatnosti odvojeno 10.535.500,00 kuna. No, u taj je iznos uključen i DUG koji neovisnoj sceni nije isplaćen u 2010. godini, a to je 875.000,00 kuna. U SVIM područjima kulture dug iz 2010. ostao je SAMO NEOVISNOJ kulturi, ne i javnoj, i u SVIM područjima ta su sredstva prikazana kao izdvajanje za neovisnu kulturu u 2011. godini.

Svaka čast!

P. S. Za one koje zanima gola analiza, evo malo i toga: HNK je najveći potrošač sredstava za kulturu Grada Zagreba i sveukupno stoji 100 milijuna kuna građane cijele zemlje. Pokušajmo tu brojku prevesti u neke druge okvire: podaci o broju posjetitelja u 2010. nisu dostupni javnosti, ali zato oni za 2009. jesu, a financiranje HNK-a bilo je isto. Dakle, predstave središnje nacionalne kuće u 2009. godini vidjelo je 109.305 gledatelja. Podijelimo li 100 milijuna s 109 tisuća doći ćemo do brojke od 917. A to je iznos od 917,00 kuna (točno ste pročitali, devetsto sedamnaest kuna) kojim svaki građanin ove zemlje sufinan-cira svaku prodanu ulaznicu za HNK u Zagrebu. Dakako, još plati i ulaznicu u iznosu od 22,50 kuna (IV. red balkona za dramu) pa sve do 150,00 kuna za onu u loži na operi ili baletu.

Pa gdje toga još ima?

Slamka spasa - 87

Na vrbi - Strategija! 6. ožujka 2011.

Nacija nam se u petak jako zabrinula što su se mladi nogometaši u Splitu prebrzo vozili svojim BMW-ovima, i to s 1,8 promila alkohola u krvi. Ali, kako to i priliči kad je nogomet u pitanju, odmah se u bezbroj priloga na svim televizijama, radiopostajama, internetskim stranica-ma i novinama moglo čuti objašnjenje da su mladi i da se to svakome može dogoditi pa ajmo im samo reći: “Joj, joj, nemojte to više raditi, nije lijepo!” U istom gradu u kojem je za neovisnu kulturu smanjen proračun za 70% pa je za programe izvan institucija predviđeno točno 480 tisuća kuna. Iznos koji mladi nogometaši potroše za kikiriki, a pritom su jedva školu vidjeli iznutra. Tim se uvredljivim iznosom tre-ba pokriti rad privatnih kazališta, klapa, pjevačkih zborova, plesnih skupina i … da ne nabrajam dalje. A tribine na stadionima i dalje su prazne, a kazališta puna. Uz napomenu da se u kazalište u tom 1700 godina starom gradu išlo mnogo prije nego što se natjeravala lopta po Poljudu. Koga je za to briga? Samo se jedno može reći na sve to – sramota. I ponovno – sramota. Ma ne može ova zemlja naprijed sve i da hoće.

Premda u ovo naše doba svaka vijest traje jedan dan, bura oko objave rezultata Natječaja javnih potreba u kulturi grada Zagreba ne stišava se. U ponedjeljak je prostor Eurokaza bio premalen da bi primio sve zainteresirane koji su se okupili ne bi li iz prve ruke čuli što im o tome imaju reći državni i gradski ministar kulture. Međutim, oni su poslali na tribinu “treću garnituru s klupe”, kad smo već kod nogometa. S jedne strane – prva liga umjetnika koji ostvaruju iznimne rezultate na domaćoj i međunarodnoj kulturnoj sceni, a s druge – treća liga činovnika. Reći ćete, neravnopravna borba. Ma ne neravnopravna nego – uvredljiva.

No, ide to na dušu njima, ne nama koji smo došli izraziti svoj artiku-lirani i argumentirani stav da je neovisna kultura “neželjeno dijete” u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj.

Ali, nakon tribine objavljena je u novinama i na jednoj radiopostaji


izjava gradskog ministra za obrazovanje, kulturu i sport da će do kraja proljeća biti gotova Strategija razvoja za kulturu grada Zagreba do 2020! Pukla sam od smijeha. Pa kad sam se prestala smijati odlučila sam vam nešto napisati o toj strategiji.

Dakle, jednoga zimskog dana krajem siječnja 2009. godine s ostalim kulturnjacima bila sam pozvana u Skupštinu na predstavljanje nacrta (ove iste) Strategije kulturnog razvoja Zagreba. Hm, bilo mi je malo sumnjivo što se sve to događa samo četiri mjeseca prije lokalnih iz-bora, ali uvijek se nadam, tražim slamke spasa (gdje ih i nema), pa sam gotovo trčeći otišla na Gornji grad. Dobili smo uvezane papire, pokazali su nam neku ne previše suvislu prezentaciju, pričali nešto općenito, nekoliko kolega s neovisne scene hvalilo je “vizionarsku kulturnu politiku” vodstva našega Grada (pogađate, ti su te godine dobili veliko povećanje sredstava za program) i uopće, u Skupštini su toga 30. siječnja 2009. tekli med, mlijeko, a bilo je i maćuhica…

Čim sam se vratila kući, počela sam proučavati dobivene papire i na-kon pet minuta shvatila da od strategije nema ni – s. Ali, ne odusta-jem ja tako lako pa sam odmah pisala Uredu da mi pošalju nacrt dokumenta koji se priprema jer bih se voljela uključiti u rad. Rekli su – da hoće. Nakon toga došao je poziv na tribinu o strategiji, ali je za nekoliko dana stigao i – ‘od-ziv’, odnosno, otkaz(ivanje) teme jer, kažu, knjiga još nije uspjela izaći iz tiska pa čim bude – bit će i tribine. Hm, Strategija je valjda bila gotova, ali ne i otisnuta…? Eh, teško je u današnje vrijeme naći slobodnu tiskaru… Prolaze mjeseci, nema poziva, nema knjige, nema tribine… ali ima pobjede na izborima! I nove/stare strategije: odlučivanje po babi i po stričevima. Ili: ja tebi – ti meni.

Ne predajem se ja tako lako pa sam krenula u potragu za famoznom Strategijom, uspjela doći do dokumenta napravljenog u studenom 2009., krenula u analizu i… tako tri dana. Kupus, salata, mišanca (kad smo već bili kod Splita), to je sve što imam reći. No, učili su me kad sam bila mala da ako nešto smatram lošim, moram ponuditi bolje rješenje. Ili bolje da šutim. Pa sam napisala 17 kartica teksta o tome što, po mojemu mišljenju, nedostaje, čega je previše i – poslala. Na mnooogo adresa. Ali, već pogađate, odgovor nije stizao. Pa tko bi iz Ureda za kulturu trebao uopće odgovarati?! Ne očekuje se valjda da bi iz kulture trebali imati toliko kulture da odgovore?

Slamka spasa - 89

I sve do prošlog tjedna i tribine u Eurokazu – ni riječi o Strategiji. A kad se nema argumenta, što se radi? Heureka, vadi se Strategi-ja! Molim vas da zapamtite ovaj rok koji su sami sebi zadali – kraj proljeća! Krajem proljeća imat ćemo Strategiju kulture grada Zagre-ba do 2020! Jedino što nisu rekli – kojeg proljeća? Vjerojatno onoga za dvije godine, prije sljedećih izbora. Ovoga sigurno ne jer, izrada svake strategije počinje s nečim što se zove ANALIZA POSTOJEĆEG STANJA, a takvo je što svjetlosnim godinama udaljeno od ovog Ureda.

Ono što me muči jest to da ti ljudi, koji tako bezočno izvlače iz ru-kava nepostojeće strategije kad im zatreba, hodaju po ovom gradu, razgovaraju s vama, gledaju vas u oči i govore neistine. I tako već desetljećima. U ovom sam poslu više od 35 godina i toliko sam tih i takvih već ispratila pogledom u anonimnost (gdje im je i mjesto), a djela onih o čijim su egzistencijama odlučivali, ostala su. I ostat će. Tako će biti i s ovima sada, za koju godinu nećemo im se ni im-ena moći sjetiti (sjećate li se kako se zvao ministar kulture Grada Zagreba početkom 2000? Naravno da ne! Eno ga sjedi u Uredu na mjestu savjetnika… premda ne znam što savjetuje…). A sada nam objašnjavaju da je program “Prirodna i kulturna baština” Posudion-ice i radionice narodnih nošnji dio urbane kulture i da je sasvim nor-malno što su odobrena sredstva na toj stavci u trenutku kad su neka neovisna kazališta koja djeluju već godinama jednostavno izbrisana s popisa za sufinanciranje!

Ma dajte, molim vas, duže će trajati čak i slava onih pijanih klinaca iz Splita s početka ove priče nego vaše “carevanje” po našoj kulturi! Što prije toga postanete svjesni, to bolje za vas i za nas. I prestanite više mahati strategijom koje nema i koja je “zaustavljena”, kako je jedan od činovnika iz vašeg Ureda i rekao nakon tribine u ponedjeljak. Usput, kontaktirala sam i naše najveće stručnjake koji su navedeni kao autori ove nesuđene strategije koji su mi rekli ili da su već odavno izašli iz projekta ili da o njemu nisu ništa čuli mjesecima.

Ponekad mi bude žao što sve pamtim kao kornjača pa iz tog iskustva znam da je i ova Strategija samo – “na vrbi strategija”.

A odakle će joj pasti slamka spasa, ova gradska vlast zasigurno – ne zna.


Vole li plesači ponedjeljak?13. ožujka 2011.

Ponovno je iza mene tjedan prepun događanja o kojima bih voljela pisati, ali – prostora je malo, tema mnogo pa sam se odlučila za onu koja je već duže vrijeme aktualna u Zagrebu. Hm, aktualno je možda pogrešna riječ budući da se radi o višegodišnjem problemu.

Opće je poznata stvar da grad Zagreb loše stoji s izgradnjom novih kazališta i sličnih objekata nakon Drugog svjetskog rata. No, u posljednjih se desetak godina mnogo investiralo u obnovu stare in-frastrukture što je više nego pohvalno. Dakako da je ključno mjesto u tome odigrala kupnja prostora bivših kinodvorana od kojih je neo-visna scena imala velika očekivanja.

E, pa pogledajmo na nekoliko primjera koliko se uistinu postiglo u želji da se građanima Zagreba ponudi kvalitetniji kazališni i plesni program kroz novu infrastrukturu.

Sjećate li se koliko smo dugo čitali o prenamjeni kina Lika u Ilici? Prvo je na naslovnici našeg najtiražnijeg dnevnog lista objavljena vijest da je dodijeljeno jednoj od najstarijih neovisnih kazališnih družina – His-trionima. No, vrlo brzo to je demantirano jer su Histrioni dobili jedno drugo kino (pod nejasnim uvjetima, dakako), a kino Lika pripalo je plesnoj sceni grada Zagreba. Vuklo se godinama to preuređivanje, produžavali su se rokovi otvaranja i napokon je ujesen 2009. godine novi Plesni centar ipak otvoren! Ne treba ni govoriti koliko je tu bilo radosti i pozitivnih iščekivanja jer je plesna scena, premda s dugotra-jnom tradicijom u Zagrebu i u Hrvatskoj, radila bez i jednog jedinog namjenskog prostora.

I? Što je od svega ispalo?

Otvorila sam internetsku stranicu Zagrebačkog plesnog centra (ZPC) i ostala razočarana, ali i prilično začuđena. Ništa nisam saznala ni o upravljačkoj strukturi prostora, o skupinama koje u njoj djeluju, predstava/programa je malo, gotovo pa “u tragovima”. I premda se

Slamka spasa - 91

ne bavim plesom, jasno mi je da nešto opasno “ne štima” s funk-cioniranjem ovog prostora. Ono što posebno bode u oči jest program “Filmski ponedjeljak”… Hm, kakve veze “filmski ponedjeljak” ima s plesom? Ili plesačice i plesači ponedjeljkom ne vole plesati?

Uvidom u internetske stranica ZPC-a očito je da je cijeli program usmjeren k jednoj manifestaciji, a to je Tjedan suvremenog plesa. No, kako mu i samo ime kaže, radi se o TJEDNU. Što je s ostalim 51 tjed-nom u godini? Vidim također da ima mnogo radionica za građanstvo, ali onoga zbog čega je plesni centar tako dugo iščekivan, a to je da uistinu postane CENTROM plesne umjetnosti u Hrvatskoj/Zagrebu – definitivno nema.

Odgovor zašto nema vrlo je jednostavan: od prvoga dana nije bilo jas-nog modela po kojem će Centar funkcionirati. Ili bolje reći, ta se vrsta menadžmenta zove – stihija. Stihija koja je porezne obveznike grada Zagreba stajala preko 30 milijuna kuna, a koja ne služi svojoj svrsi. Jer da služi, već bi barem dio od 32 prijavljena i odobrena progra-ma na natječaju Javnih potreba u kulturi grada Zagreba za 2011. bio javno objavljen na stranicama ZPC-a kao dio programa. Zašto naša u Europi i svijetu uistinu jaka plesna scena nema vidljivog mjesta u jedinom plesnom centru u Hrvatskoj? Zašto to nikoga ne zanima?

Nije puno bolje ni s još jednim suvremeno opremljenim i uređenim prostorom, a to je onaj u Travnom na platou “Mamutice”. Nova dvorana uređena je prije nekoliko godina i dodijeljena na korištenje Zagrebačkom kazalištu lutaka. Sjećate li se silnih napisao o tom prostoru? Bilo je jako uzbudljivo. Posebno pamtim najavu da će se tamo osnovati kazalište “Miroslav Krleža” (imala sam u rukama već gotov program toga kazališta), pisalo se da se kazalište napokon seli preko Save u svim svojim oblicima, ali… opet pucanj u prazno. ZKL je godinama tamo igrao po dvije do tri izvedbe mjesečno, i to predstava sa svojeg repertoara, prostor je zjapio prazan i neiskorišten pa je kra-jem prosinca 2010. dodijeljen na upravljanje Međunarodnom centru za usluge u kulturi (kako piše na internetskim stranicama). Danas je sredina ožujka 2011, a od programa i dalje – ni p. Broj izvedaba kazališnih događanja zanemariv je, a uglavnom ga izvode amaterske družine (što su činile i proteklih godina), način upravljanja prosto-rom jest nepoznat, plan programa za budućnost – čisti SF… Gledam, tražim ne bih li pronašla išta suvisloga, ali – ništa. Valjda je dovoljno


da izgradimo infrastrukturu, a program? E, koga briga za program! Da, postoji program zbog kojega je MCUK dobio prostor na korištenje, a to je lutkarski festival s dugotrajnom tradicijom – PIF. Međutim, i ta manifestacija, kao i ona u plesnom centru, godišnje traje tjedan dana. I opet isto pitanje: što je s ostalim 51 tjednom?

Na ovom vam mjestu moram ispričati jedno svoje iskustvo: produci-rala sam međunarodni interkulturni projekt u kojem su sudjelovali umjetnici iz devet zemalja iz cijeloga svijeta. U srpnju 2007. godine imali smo trodnevni sastanak u Motovunu na koji su došli članovi ekipe koja je radila projekt. Među njima je bila i producentica iz Am-sterdama, stalno zaposlena kao umjetnička ravnateljica programa u kulturnom centru koji još nije bio otvoren. Krajem trećeg dana razgovora ustanovili smo da nam nedostaje još malo vremena kako bismo zaokružili cjelokupni projekt pa smo zamolili sve nazočne da u Motovunu ostanu još jedan dan. Ali, moja nizozemska kolegica na prijedlog da ostane dan duže rekla mi je: “Vita, ne znam hoće li me moj ravnatelj pustiti da ostanem jer smo u velikoj gužvi. Pa centar otvaramo već 2012. godine i svaki nam je dan od presudne važnosti da bi sve bilo na vrijeme!”

Eto, 2007. u ljeto članica menadžmenta još neotvorenoga kulturnog centra nije si mogla dopustiti jedan dan izbivanja s posla u centru koji se treba otvoriti tek 2012. godine, a kod nas se ni godinama NAKON otvaranja centra ne zna tko, zapravo, čini taj menadžment i na koji se način upravlja ustanovom!

Ono što me osobito brine jest to da građani grada Zagreba ne pitaju što je s njihovim uloženim sredstvima i što ne traže odgovor na bar-em jedno pitanje: zašto nije bilo javnog natječaja za dodjelu prostora? Hm, zapravo mogu vam opisati kako je izgledao “javni natječaj” za dvoranu u Travnom: na otvaranju prošlogodišnjeg festivala govorio je ravnatelj ustanove koja ga trenutačno vodi i tom je prigodom rekao otprilike ovo: “Zahvaljujemo Gradonačelniku i gradu Zagrebu što do-bivamo novce, premda nije pametno to reći, mi smo jako zadovoljni sredstvima koja dobivamo. Još nam samo dajte dvoranu – i bit ćemo do kraja sretni!” I eto, dobili su dvoranu. Zašto? Nitko ne zna… Ali su valjda sad svi sretni.

Dobro, ne baš svi jer deseci neovisnih kazališta/kazališnih družina

Slamka spasa - 93

koje rade na području Grada nemaju gdje izvoditi svoje predstave, odnosno, više od trećine sredstava koja dobivaju za program uplaćuju za najam prostora.

Da, nedavno je otvorena još jedna dvorana, ona u MSU (dvorana Gor-gona), međutim, kako vidim na internetskoj stranici, ovoga se mjese-ca u njoj odvijaju sveukupno dvije filmske projekcije. A mjesec ima 31 dan.

Zašto je sve to zajedno tako kako jest, ne mogu dokučiti, ali mi se čini da bi se netko ovim problemom uistinu MORAO početi baviti.

Prostori zjape prazni i neiskorišteni, neovisna scena nema gdje poka-zati svoje programe – kako to pomiriti? Gdje je tu Slamka spasa?


Glumci u mjehuru od sapunice20. ožujka 2011.

Cijeli tjedan razmišljam samo o tome, što se to u posljednje vrijeme dogodilo s glumačkom profesijom?

U utorak smo bili na otvaranju “Gumbekovih dana”, a ujedno i na premijeri predstave “Mjehur od sapunice” koja govori o glumcima koji sudjeluju u sapunicama i o njihovu profesionalnom (ali i privatnom) životu. Išli smo na premijeru komedije, a nazočili smo premijeri – tragedije. Glumci/likovi u predstavi svih su naraštaja i statusa, mlađi, stariji, zaposleni samostalni, nezaposleni, ali svima je zajednička jedna stvar – sapunice su im od života napravile smetlište.

U gledalištu nisam bila jedina koja se nije smijala.

Još 1968. godine u časopisu Prolog razgovarali su naši velikani, re-datelj Georgij Paro i glumac Fabijan Šovagović, o fenomenu televizije koja je “odvukla” glumce od kazališta i napravila ih nekom vrstom “trgovačkih putnika”. Prije više od 40 godina u sasvim drugačijim okolnostima započelo je spuštanje prema dnu. A od 2004. godine kada se počela snimati prva hrvatska sapunica, nastupila je faza “slo-bodnog pada”.

Sven Lasta bio je prva “lasta” koja je u šezdesetima otišla iz angažmana i ostavila kazalište radi televizije, a slijedili su ga i drugi umjetnici, uključujući Relju Bašića i cijelu ekipu Teatra u gostima (Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Ivo Serdar i dr.) koji su funkcionirali po načelu – osam mjeseci godišnje radimo samo kazalište, igramo predstave svaki dan, a onda četiri mjeseca snimamo filmove, TV drame, serije i ostale radijske i TV forme. I funkcioniralo je. I nije bilo na štetu izvrsnosti. Uglavnom.

Gledam nekidan spomenutu predstavu Ivana Gorana Viteza i ne mogu vjerovati dokle smo došli. Neki nepismeni “producenti” postaju “gospodarima života i smrti” akademski obrazovanih glumaca, ti isti glumci pristaju na sve moguće i nemoguće (ne)uvjete, pristaju glu-

Slamka spasa - 95

miti s ljudima “s ceste” zbog sitnog honorara… Vrijeđaju ih, zlostav-ljaju, omalovažavaju, gaze na bezbroj načina, perfidno. A oni sve to dopuštaju.

Ne, nisu glumci žrtve, oni su sami odabrali svoje “rulanje po dnu”, a sustav ih je u tome podržao dopustivši kaos.

S jedne strane nisu se organizirali u sindikat koji bi štitio osnovne uvjete rada na sapunicama, ali zato s druge strane u kazalištu ne žele raditi bez potpisanog kolektivnog ugovora! S jedne strane traže da im se osigura baš sve, a s druge strane: “Molimo vas, gazite nas i ponižavajte!” Pa kakva je to logika?

Naprosto – ne razumijem.

Hm, još od Aristotela riječ “kazalište” veže se uz riječ “katarza”. Možda bi se mogle organizirati izvedbe “Mjehura od sapunice” samo za glumce (uz popust kao za studente ili umirovljenike) pa da na sceni vide apsurd u koji su ušli? Ne čini mi se ovo lošom idejom…

Otišla sam iz kazališta ne razmišljajući o predstavi kao kazališnom činu (premda su kolege i autorska ekipa dali sve od sebe i napravili dobar posao) nego o fenomenu glumaca danas i dokle su sami srozali svoju profesiju.

U skladu s temom moram se dotaknuti još jednog prošlotjednog značajnog događaja: Ministarstvo kulture objavilo je na svojim inter-netskim stranicama Registar umjetničkih organizacija u RH. Napokon je učinjen i taj korak. Bravo!

Pitate se sad kakve veze ima Registar s mojom današnjom temom? E, itekako ima.

Umjetničke organizacije osnivaju umjetnici da bi jednostavnije obav-ljali svoju umjetničku djelatnost. Ima ih iz svih umjetničkih područja: likovnog, glazbenog, literarnog, glazbeno-scenskog, multimedijal-nog kazališnog… itd. Važno je napomenuti da glumci koji su zapos-leni u nekom kazalištu na ugovor duži od godine dana ne mogu biti osnivačima takvih organizacija niti mogu biti u njihovoj upravljačkoj strukturi.


Međutim, već nakon nekoliko minuta pregledavanja Registra ustanovila sam da su upisana imena čak dvadesetak zaposlenih um-jetnika koji se, kad je 2007. godine promijenjen zakon prema kojem zaposleni umjetnici ne mogu imati privatna kazališta, jednostavno nisu ispisali iz Registra, odnosno, nisu izvršili svoju zakonsku dužnost da promijene upravljačku strukturu. Ima tu i pokoji redatelj koji je postao (umjetničkim) ravnateljem pa krši zakon, ali većina njih su – glumci.

Za njih kao da ne vrijede zakoni i pravila. Prošle su već četiri godine od roka kada je to trebalo napraviti. Nije novi Zakon donesen jučer…

I u skladu s prvom pričom o sapunicama, nije ni čudo da se cijela pro-fesija raspala u jad i nevolju kad većini njih nije stalo ni do čega osim do slike u nekim žutim novinama i “mršavoga” honorara, kako smo vidjeli i u predstavi “Mjehur od sapunice”.

Za kraj ove priče, sretnem na Zrinjevcu mladu glumicu koja mi kaže da čita ovaj blog i da je užasnuta situacijom i zapravo, prestrašena za budućnost. Jer, kakva njih budućnost čeka? Tko će nešto učiniti?

Nitko.

Ako se sami, dragi mladi kolege, ne sastanete, ne udružite, ne počnete razmišljati o svojoj profesiji na drugačiji način, vaša će gen-eracija potonuti još i dublje od ove koju smo vidjeli u predstavi.

Posljednji je trenutak da odbacite osobne interese i zajedničkim djelovanjem pokušate promijeniti ovu bijednu situaciju.

Slamka spasa postoji tu, pored vas, ali ju možete dohvatiti jedino – zajedničkim djelovanjem.

Slamka spasa - 97

Politika šumom, a glumci - na drumu27. ožujka 2011.

U utorak navečer ispred Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu bila je velika gužva: završna godina MA studija Odsjeka glume održala je diplomski ispit iz glavnog predmeta – Glume. Važan dan za devetero mladih ljudi koji će se za koji mjesec suočiti se s našom kazališnom zbiljom.

Svi oni već rade na tržištu, može ih se vidjeti po kazalištima, filmovi-ma, glume u TV formama, neki su već i dobitnici značajnih nagrada… Ali, sasvim je drugo imati iza sebe svakodnevnu obvezu odlaska u školu, a drugo je probuditi se a ne znati što donosi novi dan.

I moja je generacija (kao i vjerojatno većina njihove) za vrijeme studija imala mnogo posla, ali kad su se vrata škole zatvorila za nama, kao da su se zatvorila i ostala vrata – ona koja omogućavaju kontinuiran i kvalitetan rad. Rad koji vodi izvrsnosti.

Devetero mladih i kvalitetnih glumica i glumaca koje sam prije neko-liko večeri gledala toga još u potpunosti nisu svjesni, ali će to uskoro postati. Nažalost.

Što im se nudi? Kako je kulturna politika naše zemlje predvidjela nji-hovu budućnost?

Ne bih voljela biti zlogukim prorokom, ali po svemu sudeći, naša kul-turna politika ide šumom, a hrvatska praksa – drumom.

Da bi dobili zdravstveno osiguranje, trebaju se prijaviti Zavodu za zapošljavanje. Jasno vam je da nikada nitko nije dobio posao u kazalištu putem Zavoda za zapošljavanje. O, da, početkom osam-desetih godina jedna je kolegica, u to vrijeme prijavljena na Zavodu, dobila dopisnicu na kućnu adresu da se javi u HNK jer tamo traže glumce. Bilo je zabavno kad se kolegica s dopisnicom u ruci pojavila kod intendanta, a on ju je pogledao kao da je pala s Marsa.


Od njih devetero, njih manje od 20% (prema slobodnoj procjeni) može u sljedeće dvije godine ostvariti uvjete za primanje u Zajednicu umjet-nika, odnosno, mogu postati samostalni umjetnici kojima će država uplaćivati doprinose.

A postoji još jedna mogućnost: mogu otići raditi izvan Zagreba.

Prije nešto više od četiri godine Zakon o kazalištima donio je novinu koja je trebala riješiti sve dvojbe mladih glumaca koji ulaze u profe-sionalnu zajednicu: kazališne kuće koje su u to vrijeme funkcionirale u manjim sredinama trebale su se (više od 40 godina nakon “sječe” hrvatskih kazališta) pretvoriti u – kazališta. Ili pojednostavljeno rečeno, prema Zakonu je predviđeno da se u gradovima koji imaju kazališnu zgradu ili barem funkcionalnu dvoranu za izvođenje pred-stava ponovno osnivaju ansambli. Odlična ideja, doista.

Ali jedno je ideja, a drugo praksa.

Pogledajmo danas rezultate realizacije te ideje.

Prvo se iz kazališne kuće u kazalište preregistriralo pulsko kazalište. Zaposlilo je još 2004. godine jednu glumicu, a danas ansambl (ako se tako uopće može nazvati) čine dvije glumice. Hm, po svim spozna-jama, ansambl čine najmanje četiri osobe… Ne budimo sitničavi, pro-gledajmo kroz prste pa neka te dvije glumice ipak budu ansambl.

Idemo dalje.

U Šibeniku “ansambl” čini – jedna glumica. JEDNA. Da, dobro ste pročitali. Možemo li i ovdje progledati kroz prste i reći da se Šibenska kazališna kuća zaista reformirala u kazalište? O, da, ima ta predivna zgrada i stipendiste, mlade glumce (neki su već i završili akademiju), ali – nisu u Šibeniku. U Zagrebu su. Traže svoju prigodu… Svoj put. Bolji?

Krenimo malo sjevernije od Šibenika i eto nas u Zadru. Koliko tamo glumaca čini ansambl? Dvoje. Oboje došli iz angažmana u dubrovačkom kazalištu.

I tako dalje po Hrvatskoj: dvoje u Vinkovcima – mlada glumica diplo-

Slamka spasa - 99

mirala na Akademiji u Osijeku i glumac s akademije u Tuzli, u Sisku… 0 (nula) glumaca u ansamblu, ondje angažiraju umjetnike po projektu, što je zapravo i jedino logično. Ali, vode se kao gradsko KAZALIŠTE, ne kao kazališna KUĆA. Hm…

Dobro, neću dalje jer će opet netko reći da cjepidlačim…

U Velikoj Gorici… nula glumaca u ansamblu, u Karlovcu… nula glu-maca u ansamblu.

Dakle, lijepo je to sve zamislila kulturna politika, otvarat ćemo kazališta u regiji i glumci će pohrliti u ta novootvorena kazališta. Ali to se nije ostvarilo. Mladi ne trče iz Zagreba, a lokalna zajednica baš i nije prigrlila ideju otvaranja kazališta. Naime, da bi se oformio ansambl, upravo ti gradovi moraju osigurati sredstva za osnovne troškove. Obećanja postoje već godinama, ali realizacije nema. Očito je da lokalne zajednice nisu baš lude za idejom da imaju ansamble.

Zanima me koliko će od ovih devetero mladih glumaca s početka priče pohrliti izvan Zagreba i pokušati napraviti karijeru tako da se najprije pokažu u nekom regionalnom kazalištu, pa da pobjednički, “sa štitom”, uđu na velika vrata u, recimo, središnju nacionalnu kuću.

A nisu u pitanju samo mladi s početka priče, njih devetero. Jer s osječke akademije već izlazi četvrti naraštaj glumaca koji se jednako tako “prelijeva” prema Zagrebu. I ne traže svoje mjesto u nekom od novootvorenih regionalnih kazališta. Na tržište dolazi i splitska klasa, a mediji bruje i o otvaranju riječke klase… Mislite li da će oni otići u neko od regionalnih kazališta?

Osobno mislim da neće.

Ali, oni koji oblikuju kulturne politike očito misle – da hoće. Jer sve veća i veća sredstva iz proračuna idu u ta kazališta, a da pritom nema nikakve procjene – što je postignuto u gotovo pet godina? Ono što mi nikako nije jasno zbog čega se, kad se vidi da nešto što se plan-iralo naprosto NE IDE, ne pokazuje rezultate, uporno i dalje luta istim (neučinkovitim) putem?

Treba li nacrtati da model otvaranja regionalnih kazališta koji je (kul-


turna) politika prije pet godina zacrtala NE VALJA, da ne funkcionira, da su mladi ljudi rasuti, ne mogu si naći mjesto za napredovanje i za izgradnju karijere? Uglavnom svi oni izbezumljeno hodaju Zagrebom i čekaju da se dogodi – čudo.

A nije potrebno čekati čudo. Potrebno je samo priznati da stvari treba mijenjati. Hitno. Ili bolje reći, da ih je već trebalo promijeniti. Odavno.

Pa nakon kvalitetne ANALIZE – krenuti u smjeru koji može donijeti izvrsnost. A ne samo glasove na izborima.

Slamka spasa - 101

Apsurdno, apsurdnije, kulturna politika Grada Zagreba!3. travnja 2011.

Kazališta u Ujedinjenom Kraljevstvu posljednjih su nekoliko tjedan bila u groznici. Čekao se sudbonosni 30. ožujka kada je Arts Council objavio rezultate financiranja do 2015. godine. I? Kakvi su rezultati? Na internetu ih možete pogledati sami, a usput možete pogledati i podrobnu analizu specijaliziranog časopisa za kazalište Stage koja je objavljena istoga dana.

Smanjenje sredstava za kulturu dogodilo se i ondje, ali je bit u načinu na koji su se sredstva rezala. Najvažnije u ovoj priči jest obrazloženje u kojem Vijeće kaže da im ni u vremenu krize nije palo na pamet linearno rezanje sredstava nego da su im kriteriji bili: izvrsnost, inovativnost i poduzetništvo. Čak su Kraljevskoj operi, Nacional-nom kazalištu i Nacionalnom baletu smanjena sredstva za 15%, a mnogi subjekti (njih čak 206) koji su se godinama financirali putem Vijeća, nestali su s liste. Nisu bili dovoljno dobri i inovativni pa samim time nisu dovoljno pridonijeli napretku britanskoga kazališta. A u desetogodišnjem strateškom planu Vijeća za takve nema mjesta. S druge strane, nije se samo rezalo nego je čak 110 novih subjekata ušlo u financiranje jer je procijenjeno da će njihovi programi donijeti novu kvalitetu. U ovoj skupini najveća povećanja dobili su programi gostovanja po regiji, kako bi i publika izvan Londona mogla vidjeti na-jbolje od najboljega te, nećete vjerovati, programi za djecu i mlade. Zašto? Zato što iz kazališta za djecu i mlade – sve počinje. Kažu članovi Arts Councila Ujedinjenog Kraljevstva.

Ajoj, ajoj….

Vratimo se mi s Otoka u našu stvarnost. Bolje reći, tužnu i jadnu stvarnost.


Srijeda je bila stožerni dan za zagrebačku kulturu. Na internetskim stranicama prvi put u povijesti objavljen je izvještaj o radu javnih ustanova u kulturi Grada Zagreba. Ne doduše za prošlu, 2010, nego za pretprošlu, 2009. godinu. Ali ne budimo sitničavi, sama činjenica da su podaci do kojih do srijede nije mogao doći ni Sherlock Holmes dostupni široj javnosti nevjerojatan je iskorak prema transparentnos-ti. Ministarstvo kulture godinama već u siječnju objavi svoje izvještaje za prošlu godinu, ali takvo što u Gradu nikome nije palo na pamet.

Pogledajmo, dakle, što piše o kazalištima u izvještaju koji se sastoji od opisnog dijela, ali i onoga u tablicama.

Sedam javnih gradskih kazališta u kojima je zaposleno 614 do 620 umjetnika i ostalih kazališnih djelatnika (na dva mjesta nailazimo na dva različita podatka) stajalo je porezne obveznike Grada Zagreba nešto malo manje od 150 milijuna kuna. U ovaj iznos nisu uračunata sredstva kojima se sufinancira rad HNK-a u Zagrebu. Dakle, dodamo li još i njih, eto nas na gotovo 200 milijuna kuna.

Ali, HNK je neka druga priča pa ćemo se zaustaviti samo na analizi gradskih kazališta koja su izvela 27 premijernih, a na repertoaru su imala još 66 repriznih naslova.

Da bismo mogli vidjeti što su planirala, a što i ostvarila zagrebačka javna kazališta bilo je potrebno pogledati i tzv. “Bijelu knjigu” za 2009. godinu u kojoj se svake godine objavljuju planirani naslovi.

E, pa Bijela knjiga kaže da su po tom pitanju kazališta Gavella, ZKL, Žar ptica i ZKM u 2009. godini bili “dobri đaci”. Naslove koje su pri-javili – postavili su. No, zato je takva praksa strana kazalištu Trešnja koje je doslovno sve prijavljene naslove zamijenilo drugima. Kerem-puh je od (samo) dva prijavljena naslova (?) izveo jedan, a drugi (na-javljene “Mrtve duše” u režiji slavnog Tuminasa) zamijenjen je. Oso-bito je zanimljivo da u opisnom izvještaju piše da su u Kerempuhu ostvarili 3 naslova (u tablici piše – 2). A treći OSTVARENI naslov nema ime, samo piše “Novo suvremeno djelo”. Koje su to novo suvremeno djelo u 2009. izveli kojem se ne zna ni ime, nije ni do danas jasno. Ali piše da jesu. A Gradski ured valjda zna! I na internetskim stranicama piše da Ured ima Odjel za razvoj i programe kulture koji se, između ostaloga, bavi i izradom analiza i izvješća o ostvarivanju programa javnih potreba u djelatnostima kulture.

Slamka spasa - 103

Kad smo već kod Kerempuha, na Odboru za kulturu Grada Zagreba 24. ožujka ove godine, kako je objavio portal Zagrebancija, Pročelnik ureda za obrazovanje kulturu i sport mr. Ivica Lovrić rekao je da je kazalište Kerempuh najjeftinije, za njega se izdvajaju 24,00 kune po pos-jetitelju, dok za ZKM čak 87 kuna po posjetitelju. Poštovani pročelniče Lovriću, barem je sad sve to lako provjeriti, pogledate tablicu i – sve znate. A tablica kaže da je kazalište Kerempuh u 2009. godini iz Proračuna dobilo 12 milijuna i 828 tisuća kuna, a imalo je 80.740 gle-datelja. Kad se iz proračuna dobiveni iznos podijeli s gledateljima is-pada da se baš ne radi o samo 24,00 kune nego o 158,88 kuna. A piše da je Kerempuh dobio i 100.000,00 kuna kao “pomoć iz proračuna” premda su ostvarili “višak” od preko 300 tisuća kuna, a dodatnih 2.285.000,00 kuna “kao višak” su prenijeli iz 2008! Hm, zašto su onda dobili “pomoć iz proračuna” kad je razvidno da ionako imaju viška preko 3 milijuna? I uopće, gdje i kome ide taj višak? Natrag Gradu? Ustanove su vrsta organizacije koje ne mogu ostvarivati dobit, dakle, sredstva se trebaju reinvestirati u djelatnost. A gdje su se ova sredstva reinvestirala, iz izvještaja nije jasno. Možda još sjede na računu, za-jedno s onom “pomoći iz proračuna”?

Po istom načelu lako je izračunati da se svaka ZKM-ova ulaznica iz gradskog proračuna ne sufinancira s 87,00 kuna, kako je zaključio Pročelnik Lovrić, nego s preko 540,00 kuna, Trešnjina s oko 187,00 kuna, Komedijina s preko 510,00 kuna, a ona HNK-ova s čak oko 917,00 kuna!

E, ta matematika…

Gubitaši u javnim ustanova su ZKL, NS Dubrava, Koncertna direkcija, a najveći je kazalište Komedija s dugom od gotovo 3 milijuna kuna, što ih to nije omelo da pošalju na stručno usavršavanje za 10 tisuća kuna (zaposlenog) kostimografa (?), a to se usavršavanje zaposlene djelatnice vodi pod NEZAVISNOM KAZALIŠNOM DJELATNOST. Uopće, pod NEZAVISNOM djelatnosti javnih kazališta vode se i troškovi gos-tovanja JAVNIH kazališta na JAVNE festivale (Mali Marulić, “Veliki” Marulić, Šibenski festival, gostovanje u HNK-u Split) Pa tako ispada da je Grad sveukupno financirao programe NEZAVISNE produkcije kojima su nositelji bile (javne) ustanove u kulturi s gotovo 5 milijuna kuna! Ako uzmete da je ove godine cijela neovisna kazališna i plesna scena dobila manje od 10 milijuna kuna, onda vam je jasno o kakvom se ovdje apsurdu radi.


Ukratko, na tri različita mjesta u izvještaju o istim stvarima možete pronaći tri različita podatka i jasno je da je ovaj prvi korak prema transparentnosti bio iznimno bolan te da je pokazao sve slabosti sus-tava, odnosno Ureda za kulturu.

I na kraju ovoga kratkog presjeka, ali ne i manje važno, valja napome-nuti da u izvještaju za 2009. godinu nema neovisne kulture. Zašto? To se ne zna, a budući da nema obrazloženja otvara se prostor za – nagađanja. Jer, čim se nešto ne objavi, može se pretpostaviti da se nešto SKRIVA. Što? E, pa možda se skrivaju neka dodijeljena sredstva koja nisu bila u Bijeloj knjizi, a onda su naknadno ipak podijeljena? Hm, mogla bih se kladiti da je tako, a čak i pretpostaviti o kojim se tu subjektima radi, ali budući da nismo na cesti nego analiziramo ono što imamo, time se neću baviti.

A ima još nešto: kad pogledate međunarodnu djelatnost svih zagrebačkih javnih kazališta ustanovit ćete da je ZKM jedino javno kazalište koje ostvaruje respektabilnu međunarodnu suradnju. Znate li tko osim ovog kazališta pronosi ime Grada Zagreba po Europi i svi-jetu? Neovisna kultura. A ponajviše neovisna kazališta i plesne sku-pine. E, pa da se, recimo, objavi da je u 2009. godini Mala scena dobila za 4 renomirana festivala u Koreji i Japanu na kojima se predstavila s 2 naslova i 22 izvedbe 50% MANJE sredstava nego što je ZKL dobio za odlazak na Lutkarsko proljeće u Vinkovcima ili jednako sredstava (15 tisuća) kao to isto kazalište za odlazak u Split, e, to bi stvarno bilo neugodno. A tu su i kazališna družina Bezimeno autorsko društvo, Bacači sjenki, cjelokupna plesna scena… Koji za kikiriki pronose ime Zagreba i Hrvatske po cijelome svijetu.

Uz to bi se i vidjelo koliko zaposlenih umjetnika i ostalih djelatnika na neovisnoj sceni ostvaruje koliki broj izvedaba i pred koliko gledatelja, a tek taj podatak pokazao bi “sjaj i bijedu” sustava kakav je danas. Sustava u kojem je financiranje “hladnog pogona” javnog sektora dosegao i 90% svih troškova, a vlastiti prihod u nekim subjektima pao i na jadnih 8% (ZKL).

I tako, što reći, nadajmo se da će se uskoro pojaviti podaci i za 2010, da će u njima biti i neovisna scena, a da će ubuduće i u ovim našim krajevima kriterij biti KVALITETA PROGRAMA, da će se barem “baciti oko” na inovativnost i poduzetništvo onih koji ostvaruju te programe.

Slamka spasa - 105

Bolje reći, da ćemo se barem malo početi približavati praksama koje funkcioniraju u zemljama s uređenom demokracijom.

Ne treba zaboraviti da smo Držića imali i prije Shakespearea, odnos-no, potencijala smo imali i imamo ga i danas, ali nam je riječ ODGO-VORNOST – strana.


Varaždin - u drugoj državi

10. travnja 2011.

Prošloga tjedna pisala sam o (napokon) objavljenom izvještaju o radu javnih gradskih ustanova u kulturi Grada Zagreba s naglaskom na javna kazališta. Mjesta je malo, a podataka puno pa – nema druge nego ići dalje u analizu onoga što je napisano, ali i onoga – čega nema.

Još se jednom moram vratiti na sastanak Odbora za kulturu Grada od 24. ožujka na kojem je pročelnik mr. Ivica Lovrić, predstavljajući izvještaj za 2009, rekao da Ured nema mehanizme provjere podataka koje su poslale ustanove, nego je samo objedinio sve pristiglo i poslao ga Skupštini. Sukladno tome, kaže Pročelnik, ne može komentirati posjećenost javnih ustanova. Jako zanimljivo. Ured nema mehanizme provjere! Tko onda ima mehanizme provjere ako ne VLASNIK? Ako ih doista nema, zašto ih nema? Možete li zamisliti da ste vlasnik dućana s cipelama (ionako je bivši ministar Vujić rekao da su umjetnici jed-naki postolarima), a da nemate mogućnost provjere koliko ste pari cipela prodali? Naravno da ne možete. E, ali Grad Zagreb, eto – to može. Pa kad već nema mehanizme, onda neka bude – Eldorado!

Znaju li građani Grada Zagreba da od svog poreza izdvajaju preko pola milijuna kuna za kulturu a da mehanizmi provjere podataka ne pos-toje? Žele li to? Pa bit će prilike to pokazati. Na sljedećim izborima.

Kad smo već kod provjere podataka, zanimljivo je da je većina javnih kazališta 2009. nabavila nove računalne programe za prodaju ulazni-ca, a većinu sredstava u tu svrhu platio je Gradski ured. Ali nije vam elektronika ono što smo nekad mislili da jest. Njome se, na primjer, ne može provjeriti broj prodanih ulaznica! A očito je da se ne može de-tektirati ni broj besplatnih ulaznica jer ni takvog podatka u izvještaju nema. Da živimo bilo gdje u Europi taj nam podatak ne bi ni trebao jer se zna da BESPLATNIH ulaznica NEMA. Ali kod nas, praksa je sasvim drugačija. U Ujedinjenom Kraljevstvu čak i kritičari kupuju ulaznice, odnosno, kupuju ih njihove redakcije. U Hrvatskoj nije moguće saznati ni približan postotak koliko je ulaznica kupljeno, a koliko darovano. No, besplatne su ulaznice i njihov utjecaj na cjelokupno tržište (ako ga uopće ima) – neka druga tema.

Slamka spasa - 107

Vratimo se mi izvještaju.

Osobito je zanimljivo da su računalni programi za prodaju ulaznica stajali, ovisno o javnom kazalištu, između 98 tisuća (kazalište Žar pti-ca) do čak 251 tisuću kuna (ZKL). Za Gavellu, Trešnju, Komediju i ZKM iznos je nešto veći od 100 tisuća kuna, ali za ZKL sustav je više nego dvostruko skuplji. Možda njihov program ima neke turbo dodatke za razliku od Gavellina programa?

Treba li govoriti da su i neovisna kazališta još odavno zajednički pisala zamolbu Gradu da se i njih jednoga dana kada se bude tako nešto radilo, uključi u projekt središnjeg sustava za prodaju ulaznica, ali, dakako, nije se uspjelo postići ništa pa je svatko s neovisne scene osmišljavao svoj sustav kako je najbolje znao i umio. Kao da neovisna kazališta ne spadaju u javne potrebe u kulturi, nego valjda u osobne! Ah, oprostite, pogreška, ima jedno neovisno kazalište koje jest u sus-tavu. Ne zna se, doduše, tko je platio njihov program za prodaju ul-aznica jer, kako smo već rekli, izvještaja o radu neovisnih subjekata koji dobivaju programska sredstva za svoj rad od Grada Zagreba – nema u dokumentu. To neovisno kazalište dobilo je i novoopremljenu zgradu u središtu Grada koja je stajala preko 30 milijuna kuna, pa ne bi bilo čudno da je dobilo i sustav za prodaju ulaznica vrijedan ciglih stotinjak (ili ipak dvjestotinjak?) tisuća kuna.

Baš sam bila nazvala tvrtku od koje su sva javna kazališta „dobila“ programe i ponudili su mi sustav za sitnicu od 120 tisuća kuna. Eto, dobro sam i prošla u odnosu na ZKL, zar ne?

Pogledala sam u Službenom glasniku iz prosinca 2008. kako su izgle-dali planovi za 2009. i u tom su se dokumentu pod “javna kazališta” našli i Dječje kazalište Dubrava te KNAP. Ni jednog ni drugog sub-jekta nema u Očevidniku kazališta pri Ministarstvu kulture jer im Grad Zagreb nije riješio status prema Zakonu o kazalištima, nego se kazališna djelatnost obavlja kao dio djelatnosti centra za kul-turu (KNAP – Peščenica), odnosno, narodnog sveučilišta (Dubrava). Traje to već godinama da Grad ne rješava problem ovih dvaju sub-jekata iz razloga koji – nisu poznati. No, nećemo se sada time baviti. Sada ćemo samo ustvrditi da ni KNAP-a ni Dubrave nema u Tablici s programskim pokazateljima za 2009. koja je dio izvješća. Njihova je kazališna djelatnost, nećete vjerovati, izražena u (neobjavljenoj)


tablici za neovisne produkcije. Malo javno, malo neovisno, kako kome padne na pamet, ionako nema mehanizama provjere!

Moram se još malo osvrnuti na “Međunarodnu djelatnost” iska-zanu u objavljenom dokumentu, a odnosi se na GK Žar ptica. Dakle, u izvještaju piše: Međunarodna suradnja – 350.000,00 kuna od čega je prva stavka Naj, naj Fest s 200.000,00 kuna, zatim druga stavka participacija u organizaciji međunarodnog dijela programa Naj, naj Festa – 100.000,00 kuna. Hm, o čemu se ovdje radi? O različitim stvarima ili o istome? Baš zanimljivo. Koja je razlika između tih dviju stavaka? Čudna mi čuda… Ali ipak je vrhunac “međunarodne surad-nje” tog kazališta iskazana u iznosu od 50.000,00 kuna opisana kao “suradnja s kulturnim centrom Varaždin i HNK Varaždin”. Stvarno nisam znala da je Varaždin prebačen u drugu državu i da suradnja sa subjektima susjedne Županije spada pod međunarodnu suradnju. Eto, nauči čovjek koju sitnicu i o zemljopisu čitajući izvještaj o radu Ureda za kulturu Grada Zagreba za 2009. godinu.

I tako, kaosu nikad kraja, a odgovornost – nikako da počne.

Valja istaknuti da je po završetku 2009, a prema izvještaju o radu javnih ustanova u kulturi, ostalo sveukupno preko 33 milijuna kuna viška, otprilike onoliko koliko je od te iste godine do danas neovisnoj sceni smanjen proračun. Treba li nakon ovog podatka reći više i jednu jedinu riječ o kulturnoj politici Grada Zagreba?

Slamka spasa - 109

Brak kazališta i politike na Kerumov način17. travnja 2011.

Da je kazalište u čvrstom braku s politikom, i to još od Eshilova doba, nije potrebno naglašavati jer je to općepoznata činjenica. No, dok je u razvijenijim demokracijama “zagrljaj” politike nešto popustio i krenulo se putem labavije, “izvanbračne zajednice”, u Hrvatskoj je ova bračna veza sve čvršća. Osobito je to vidljivo u Splitu, drugom po veličini hrvatskom gradu.

Još su nam svježa sjećanja na predstavu “Bakhe” Olivera Frljića koju je politika skinula, pa vratila, pa opet skinula s repertoara – iz političkih razloga. Osobno mi još uvijek nije jasno je li nalog o zab-rani izvedaba došao odozgo, odnosno od političara, ili je poslovična kazališna autocenzura pokušala predvidjeti što bi “veliki dečki” željeli da se učini, pa se i prije intervencije politike – skinulo predstavu. Slučaj “Bakhe” dogodio se za vrijeme trajanja mandata intendanta Milana Štrljića. Otkad mu je istekao mandat, raspisan je već četvrti (!) natječaj za novoga intendanta, a i tim je brojnim, skupim i nepotreb-nim natječajima kumovala politika. Ne kulturna, nego ona “prava”, “tvrda” politika, koja je još jedina i ostala. Kulturne politike u tom gradu nema već duže vrijeme. Ni u tragovima.

I kad sam mislila da me više ništa što dolazi od aktualnoga splitskog gradonačelnika Željka Keruma i njegova v. d. intendanta Mucala ne može iznenaditi kad je u pitanju splitsko kazalište, razuvjerili su me. Oni uvijek mogu i više i jače i gluplje i nekompetentnije.

Pa se tako u petak navečer u medijima pojavila Hinina vijest da se odgađa praizvedba komične opere “Maršal” Silvija Foretića koja se, u koprodukciji 26. muzičkog biennala Zagreb i Hrvatskoga narodnog kazališta Split, trebala održati u splitskom kazalištu u subotu 16. travnja. Obrazloženje glasi: Uprava kazališta, Kazališno vijeće HNK Split, te autorski tim predstave, a na inicijativu gradonačelnika Splita Željka Keruma, odlučili su tako ocijenivši da bi, u ozračju nastalom u Splitu i Hrvatskoj nakon haške presude hrvatskim generalima, izvođenje te komične opere bilo neprimjereno.


Prvo što upada u oči jest da piše kako je predstava rađena kao ko-produkcija, a da se u obrazloženju ne spominje da je i koproducent (Muzički biennale) suglasan odluci o otkazivanju. Dan poslije objav-ljeno je priopćenje Berislava Šipuša, ravnatelja Biennala, da izražava nezadovoljstvo zbog otkazivanja praizvedbe. Dakle, onaj tko sufinan-cira cijeli projekt i na čiju je inicijativu isti i nastao, nije sudjelovao u donošenju odluke. Ali zato jest Kazališno vijeće HNK Split koje za to nema baš nikakve formalno-pravne ingerencije predviđene Zakonom o kazalištima. A gradonačelnik Grada Splita za takve odluke ingeren-cija ima – još manje, jer je HNK u Splitu, a prema tom istom Zakonu o kazalištima, nacionalno kazalište, te kao takvo… svojim programima zadovoljava(ju) javne potrebe na razini Republike Hrvatske u obavljanju kazališne djelatnosti. Kako Kerum, gradonačelnik Splita, može don-ositi odluku za nacionalno kazalište kada država (nasreću) nije u nje-govoj ingerenciji? Kako on i na temelju čega može donositi odluke o javnim potrebama za cijelu Republiku Hrvatsku? Zakonske, a ni bilo koje druge osnove za to jednostavno – nema. Ali baš je briga Keruma za bilo koji zakon. On je ionako u Splitu pravi HNK, Hrvatski Narodni Kerum!

Nadalje, autorski tim, koji HNK Split spominje u svojem priopćenju, nije sudjelovao u donošenju odluke o otkazivanju praizvedbe. Nakon generalne probe cijeli je autorski tim jednostavno OBAVIJEŠTEN o tome da se praizvedba otkazuje, a da novi datum nije utvrđen. Ma da, znale su frizerke i krojačice koje rade u HNK-u da praizvedbe neće biti, i to već poslije podne, ali ne i autori. Tko su oni da ih itko išta pita? Njih se samo obavještava, ali se u priopćenju kaže – drugačije. Naravno.

Valja ovdje naglasiti da je autorski tim opere “Maršal” iznimno velik i mnogi od umjetnika nisu iz Splita, da su svi ti umjetnici već odavno imali u planu ovu predstavu i datum praizvedbe. Ma ne samo u planu nego i u ugovorima. Budžet za tako veliki projekt bio je razmjerno skroman (priča se o 400 tisuća kuna) pa su svi radili za minimalne honorare. A za što? Za to da predstave – nema. Da ju skine Kerum.

Muzički biennale završava danas, 17. travnja 2011. Manifestacija koja je svijetom pronijela Hrvatsku i njezinu glazbenu umjetnost, koja je u vremenu totalitarizma uistinu bila naša “ulaznica” za svjetska kre-tanja u umjetnosti i legitimirala nas na fantastičan način, odlukom

Slamka spasa - 111

Keruma i njegovih patuljaka dobila je pljusku u sezoni u kojoj su joj se prvi put sve nacionalne kuće u Hrvatskoj (plus kazalište u Varaždinu) predstavile kao iznimno kvalitetan partner i proširile lepezu hrvat-skoga glazbenog i glazbeno-scenskog stvaralaštva.

O, da, ne može se ne uzeti u obzir da je u petak donesena presuda generalima u Haagu šokirala veliku većinu građana Hrvatske, da su, prema vlastitim izjavama, šokirani i Predsjednik države i Premijerka, međutim, je li stalo obavljanje djelatnosti na bilo kojem području i u bilo kojoj struci? Idu li ljudi i dalje na posao, bez obzira na gotovo ref-erendumsko nezadovoljstvo? Da, idu. Svi idu. Osim zaposlenika HNK Split i autorskog tima opere “Maršal”. Ima li pravo Kerum zabraniti ljudima da rade posao za koji imaju ugovor o radu ili autorski ugovor? Tko je on da to radi? U kojem mi to vremenu živimo?

Hoće li on i njegov v. d. intendanta platiti troškove koje je njihova nebu-lozna i neregularna odluka proizvela i to iz svojih džepova ili će i ovoga puta porezni obveznici snositi troškove njihove nekompetencije?

Poznato je u psihologiji da se čovjek najviše boji nepoznatoga. Pa je tako i Kerum, u svom nepreglednom neznanju, ustvrdio da je opera jedna opasna forma za zajednicu koja bi ju mogla ozbiljno destabi-lizirati. Koja to opera ili bilo koja druga umjetnička/kazališna forma u današnje vrijeme može biti tako društveno opasna?

O, da barem jest, onda bismo znali da je kazalište nekome (osim nama samima) uistinu VAŽNO.

Da, nije nevažno reći da je Kerumova uzdanica, pjevačica Jelena Rozga, istu večer nakon donošenja presuda u Haagu u središtu Za-greba održala koncert pred preko 7 tisuća gledatelja. Pjevati se istu večer o bižuteriji može, jer to nije opasno za građane, ali opera čiji je libreto pisan po poznatom i nagrađivanom filmu Vinka Brešana, opas-nost je za zajednicu? Koncert lake glazbe održan na dan donošenja presude “primjeren” je čin, izvedba komične opere dan poslije je “ne-primjerena”? Koji su to kriteriji? Osobno smatram da je “Bižuterija” mnogo veća opasnost za ovaj narod od praizvedbe hrvatske opere.

Ima još jedna skupina pitanja koja se ovim novim splitskim slučajem otvara: tko je (zapravo) vlasnik javnih i nacionalnih kazališta u


Hrvatskoj? Kerum, Bandić, grad, lokalna zajednica, Mucalo…? A tko je poslodavac, oni isti ili porezni obveznici? Ma TKO je uopće TKO u ovoj našoj kazališnoj žabokrečini koja smrdi sve više i više i u kojoj se ne zna više tko pije, ali se vrlo dobro zna tko plaća. Porezni obveznici. Koji su u Splitu dali svoje glasove čovjeku koji im se obraća s rukama u džepovima, ali kojemu mi, izvan Splita, nismo dali mandat da vedri i oblači programima koji su izvan njegovog “feuda”. A opera Silvija Foretića u režiji Marija Kovača je upravo to – javna potreba u kulturi Republike Hrvatske.

Slamka spasa - 113

Mucalovo Splitsko narodno zabavište24. travnja 2011.

Prošloga tjedna nisam (a trebala sam) završila Slamku riječima: “Nastavlja se.”

Ali što se može, situacija je takva da se nastavak ne može preskočiti. Ponovno je na dnevnom redu situacija u kazalištu u Splitu jer se baš na splitskom slučaju pokazuje koliko naš kazališni sustav ne funk-cionira, koliko je pun nestručnosti i neznanja, a pritom prepun ba-hatosti.

“Maršal” se loše proveo u gradu pod Marjanom. Premda se očekivalo da će se praizvedba ove suvremene opere održati u terminu predviđenom za reprizu, to se nije dogodilo nego je izvedba prebačena za siječanj 2012.

Znači – nikad.

Trenutačna je situacija takva da koproducent projekta, Muzički bien-nale u Zagrebu, prijeti sudskom tužbom HNK-u u Splitu ako se praiz-vedba ne održi u svibnju.

Ma baš je briga Mucala za te prijetnje. Sjetimo se da je još prošloga ljeta izjavio da se uopće ne brine ako bi Ministarstvo kulture povuklo svojih nekoliko milijuna kuna iz budžeta HNK-a Split zbog njegova imenovanja jer da to on i Grad mogu nadoknaditi iz drugih izvora. Jasno je da ovih jadnih nekoliko stotina tisuća kuna koje su u igri u slučaju “Maršala”, nisu nikakav problem. Kerumu i Mucalu je mili-jun ovdje ili milijun ondje sitnica, dok je CIJELA NEOVISNA SCENA toga grada za programe DOBILA MANJE od pola tog istog milijuna. A neovisna kazališta, kojih u Splitu ima pet, nisu ZAJEDNO iz gradskog proračuna dobila ni toliko koliko stoji devet boca šampanjca u novo-otvorenu kafiću Kerumove partnerice. Tih se pet kazališta (ako im ne odgovara šampanjac), trebaju financirati od ulaznica i eventualnih sponzora. “Kvaka 22” jest u tome da sponzori za kulturu/kazalište u Hrvatskoj nemaju nikakvih olakšica, a osobito u Splitu ima jako mnogo


poduzeća koja su ili u stečaju ili su nelikvidna pa je teško očekivati da će se naći netko tko bi bio spreman ulagati u neovisna kazališta. Dakle, privatna su kazališta osuđena raditi programe koji su profita-bilni, odnosno, koji će privući gledatelje da kupe ulaznice za pred-stave. Koje se u Splitu ionako nemaju gdje izvoditi.

A što se danas uspijeva prodati na tržištu? Ono što je zabavno, naravno.

Sada dolazimo na bit problema, a to je pitanje FUNKCIJE kazališta u društvu.

I eto nas opet u Splitu.

Kaže u svom (više nitko i ne zna kojem po redu) programu za intendanta Duško Mucalo, a kako piše u izvještaju Vijeća u kulturi za kazališnu i glazbeno-scensku djelatnost grada Splita: Kazalište se može odreći svega, osim da bude zabavno. To je njegova osnovna zadaća.

Sad smo barem naučili osnovnu zadaću kazališta! Jupi! Baš sam sretna jer me to dosad u svim školama u kojima sam bila – nisu naučili. Sva sreća da se pojavio Mucalo da nam to objasni, i to tako jednostavno. Lakonski. Ma mogao bi odmah prijeći (bez procedure) u profesora u trajnom zvanju na Akademiji s takvom širinom a opet jednostavnošću u prijenosu znanja.

Ima samo još jedna, naizgled manja, kvaka, a to je da se teorija o kazalištu zabavištu ne odnosi na javna kazališta, a još manje na na-cionalna. Kazališta koja proizvode zabavu i kojima je to osnovna funkcija NE financiraju se iz proračuna. Iz proračuna se financiraju kazališta sa sasvim drugačijim programskim zadaćama. A kazalište za koje se kandidirao kandidat Mucalo nije zabavljačko nego nacionalno. Od njih četiriju u Hrvatskoj. Kako stoji u Zakonu.

Dobro, dobro, još su si tri javna kazališta dodala u svoj naziv “hrvatsko narodno”, pa ih hrvatskih i narodnih, kad bi se brojilo po nazivima, imamo čak sedam. E, kada bi postojalo natjecanje u toj kategoriji, bili bismo svjetski prvaci po broju nacionalnih kazališta u odnosu na broj stanovnika. Sad čekam da se i neko od privatnih kazališta nazove “hrvatsko narodno” pa da se još malo taj broj poveća… Zašto ne?

Slamka spasa - 115

Ionako je svejedno kad nam je svima jedina zadaća zabaviti ljude, zar ne?

Vratimo se mi četvrtom izboru za intendanta HNK-a Split.

Zakon kaže da Kazališno vijeće predlaže najboljega kandidata. Gra-dovi koji imaju više od 30 tisuća stanovnika moraju, prema Zakonu o kulturnim vijećima, imati vijeće koje daje svoje mišljenje o programi-ma, nakon toga Gradsko vijeće bira novog intendanta. Nakon što ga izabere, ministar kulture treba ga u roku od dva mjeseca potvrditi.

Kazališno vijeće HNK Split predložilo je EKONOMISTA Duška Mucala za novog intendanta, no Vijeće za kulturu grada Splita zaključilo je da nijedan od triju kandidata nije ponudio relevantan PROGRAM za nacionalno kazalište. Međutim, Gradskom vijeću to ništa nije značilo i većinom glasova odlučilo se za kandidata Mucala. Dakle, ponovno je na redu ministar kulture koji je istoga kandidata – već odbio. Dobro, ministar je drugi, ali funkcija je ista. A isti je i kandidat.

Baš mi je zgodno da se u natječaju za čelno umjetničko mjesto u kazalištu našlo da kandidat treba imati završeni fakultet iz društvenih ili humanističkih znanosti. Kakve veze s UMJETNIČKIM radnim mjestom imaju ekonomija, menadžment, financije i sl., to znaju samo oni koji su u natječaj za intendanta utrpali društvene znanosti koje su relevantne za funkciju – POSLOVNOG ravnatelja. Međutim, kazalište je prije svega umjetnička institucija, a ne korporacija. Jer joj je na prvome mjestu UMJETNIČKI REZULTAT, A NE PROFIT. Osobito što je javno kazalište, kako kaže slovo zakona, ustanova, a one NE ostvaruje dobit.

Ali budući da voljeni i željeni kandidat Mucalo ima završeni fakultet iz područja društvenih znanosti, trebalo je “izravnati pute” za njegov dolazak.

Čemu sva ta procedura koja traje i skupo stoji porezne obveznike kada je sve farsa? Kerum hoće Mucala, Mucalo hoće zabavu, obojica neće “Maršala”, bivši ministar nije htio Mucala, a sada nam ostaje pričekati – hoće li ga novi? Da, hoće li novi ministar “Maršala” ili neće – ne znamo jer se nije oglasio.


Sve u svemu, ako grad Split i njegovi građani žele kazalište koje će ih zabaviti, onda neka to kazalište postane javno splitsko kazalište pa neka zabavlja Splićane. Zašto bi to kazalište moralo biti nacionalno? Tjera li Splićane itko da strepe od toga hoće li ministar potvrditi nji-hova kandidata za umjetničkog voditelja kazališta koji je ekonomist, a pritom mu financijski plan za godinu dana rada HNK-a izgleda kao neuspješna vježba studenta druge godine studija Produkcije?

Rezimirajmo: država nije ni vlasnik ni osnivač HNK-a Split. Intendant i gradonačelnik javno se deklariraju da im novac od te iste države ne treba jer su i u vremenu recesije sposobni namaknuti sredstva koja Ministarstvo kulture izdvaja za rad toga kazališta.

I? Što će im onda ministrov blagoslov? Što će im onda pridjev “na-cionalno”? Pa slobodna je zemlja. Dajte ljudima njihovo kazalište i neka uživaju u zabavi! Oslobodite ih procedure koja nema nikakva smisla i koja nikoga ne obvezuje, a samo onemogućava da se provede volja većine. I troši novac.

Čemu sve to? Čemu zakoni kojih se nitko ne drži i koje nikoga ne za-nimaju? Čemu ikakva regulativa, pravila, kad nam je potrebna samo zabava? Udri brigu na veselje!

Pa zabavljajmo se onda gledajući tragediju jednoga Grada čiji je identitet upropastila politika, a čiji će teatar, dojučerašnji ponos ur-bane kulture, sljedeće četiri godine, kako stvari stoje, voditi osoba koja je “stručno i kreativno” predložila program sastavljen isključivo od REPRIZA već viđenih komada iz prošlih sezona u hrvatskom kazalištima, a bez i jednog jedinog novog naslova.

Slamka spasa - 117

Kako nas pretvaraju u idiote1. svibnja 2011.

Došlo je proljeće, a s njim i sezona (kazališnih) festivala u Hrvatskoj. Ne znam ima li ih ijedna zemlja u svijetu, po glavi stanovnika, više od nas. A novi se i dalje osnivaju. Samo u izvedbenim umjetnostima ima ih u Hrvatskoj više od 30! Više od trideset, da, točno ste pročitali.

I u ovom trenutku u tijeku su čak četiri festivala. Ili čak pet.

Još je zanimljivije da se gotovo svi događaju u razdoblju od kraja ožujka do listopada. Zimi hrvatski građani spavaju zimski san i fes-tivali im nisu “napeti”. Što ja znam, valjda naši ljudi, osobito u man-jim sredinama, ne vole gledati programe tijekom cijele godine, daj im “ekstrakt” u trajanju od nekoliko dana pa su mirni sljedećih 50 tjedana. Kulturu su za ovu godinu – (pr)obavili.

Jedan od opravdanih razloga zašto festivala nema prije proljeća jest taj što, kao što sam već pisala, u jednogodišnjem sustavu financiran-ja, kakav je kod nas, nitko ne zna hoće li od svoje lokalne zajednice, a i od Ministarstva kulture, dobiti ikakav novac za svoj program sve do početka fiskalne godine. Organizatori bi, ako žele raditi festival, trebali davati svoja vlastita sredstva za nešto za što ne znaju hoće li biti „javna potreba u kulturi“ ili neće. A to, naravno, nikome ne pada na pamet. S druge pak strane, postoje i drugi razlozi. Naime, kazališna sezona u Hrvatskoj traje iznimno kratko: počinje u listo-padu, a završava već početkom proljeća. Čim zasja sunce, potenci-jalni gledatelji radije idu na izlete nego u kazalište pa se čini da je organiziranje festivala (jedini) način da se predstave ipak igraju i priv-uku publiku u kazališne dvorane. Odnosno, da se predstave ne igraju pred praznim gledalištem. Kad se već moraju igrati. Ne može godišnji odmor trajati pet mjeseci.

I, sada ponovno dolazimo do nedostatka strategije i kulturnih politika. Naime, većina novih festivala osniva se… tako… nekome je palo na pamet da bi baš bilo dobro imati festival i – eto novog festivala. Ničim izazvanog…


Neke festivale “vučemo” još iz vremena bivše države, a uglavnom tako i izgledaju: ofucano, kao muzeji kazališne umjetnosti, bez organizacijske i programske inovativnosti i bez prave potrebe zajed-nice u kojoj se događaju. Po načelu – tako jest kako jest i – ne diraj u nasljedna i stečena prava! Ti festivali, najčešće, dobivaju i najviše novca. Tako to ide kada s jedne strane ne postoji analiza potreba, a s druge procjena učinjenoga. Napuhavaju se brojke, a kvaliteta je nebitna. Pa i sam pročelnik zagrebačkoga Gradskog ureda za obra-zovanje, kulturu i šport, Ivica Lovrić, izjavio je da nemaju mogućnosti provjere podataka. Baš super.

No, vratimo se našim mnogobrojnim festivalima.

Većina njih osnovana je od strane javne ustanove/uprave, a tek poneki re-zultat je privatne inicijative. Ni ovdje ne moram govoriti da su ti “pri-vatni” festivali redovito sufinancirani s nesrazmjerno manje sredstava nego “javni”. Valjda da se “privatnici u kulturi” ne bi obogatili i postali tajkuni jer rade neku svoju, “privatnu”, kulturu. Kriterija, dakako, nema.

Neki festivali imaju izbornike koji prema određenom konceptu stvaraju program, a neki su, zapravo, samo smotre nastale iz ponuđenih predstava.

Ali najvažnije je u svemu da gotovo SVI javni festivali koji imaju iz-bornike, ako vas uvrste u program, pošalju pismo sljedećeg sadržaja: Čestitamo što ste ušli u službeni program našega festivala! Mi ćemo vam platiti spavanje i hranu, a sve ostalo – platite si sami. Hm. To je sasvim u redu kada su na festival odabrane predstave javnih kazališta za koje su porezni obveznici već ionako izdvojili sredstva. No, što je s neovis-nom scenom? Od kojih to sredstava može neovisno kazalište platiti autorske honorare, autorska prava umjetnicima i autorima, a često i putne troškove da bi se moglo pokazati na nekom festivalu? E, to nikoga nije briga.

Tijekom dugogodišnjeg bavljenja kazališnim poslom slala sam pred-stave na uistinu respektabilan broj međunarodnih festivala i baš ni-kada mi se nije dogodilo da bi mi netko napisao kako su izabrali našu predstavu a da sama platim glumce koji igraju u predstavi. Međutim, u Hrvatskoj se smatra nepristojnim pitati za honorar glumaca. Koji od toga žive.

Slamka spasa - 119

Nikome ne pada na pamet pozvati kući majstora da popravi perili-cu i reći mu: Čestitamo, baš smo vas odabrali da nam popravite per-ilicu i morate biti zahvalni za to jer smo mogli odabrati nekog drugog! A plaćanje? Ma kažem vam, morate biti zahvalni što ste uopće dobili tu sjajnu mogućnost, a vi biste još da vam i platimo.

O, da, postoji i druga mogućnost – ne prijaviti predstavu na festival. Neki organizatori to čak i predlažu! Što to znači? To zapravo znači učiniti još jedan korak prema tome da kultura u potpunosti (ponovno) ostane samo ona javna. A neovisna pak da se vrati u ilegalu.

A to je, očito, jedina strategija u ovoj zemlji koja je na snazi i koja se sustavno provodi.

Jednom sam festivalu nakon takve “čestitke” u kojoj traže da se radi besplatno predložila da moje kazalište otisnu na programe kao spon-zora ili donatora, budući da to, de facto, i jest, ali su mojim prijedlo-gom bili jako uvrijeđeni…

I za kraj, uzmimo kao primjer Naj, naj, naj festival (kazališta za djecu) koji se danas zatvara, a koji se reklamira kao besplatan. Dakle, Grad Zagreb financirao je taj festival u sveukupnom iznosu od 340 tisuća kuna. Premda u programskoj knjižici piše da će predstave vidjeti više od 5 tisuća djece, to je nemoguće, jer kad se zbroji broj sjedala u svim prostorima u kojima se predstave izvode, ta je brojka manja od 4 tisuće. Pa podijelimo li 340 tisuća sa 4 tisuće doći ćemo do iznosa od 85 kuna koliko ste već kao građanin Grada Zagreba platili svaku pojedinu ulaznicu. Hm, besplatno? Pa nije baš… Čak ako i uzmemo da će festival vidjeti 5 tisuća djece, opet je cijena ulaznice visokih 68 kuna.

Nadalje, posljednji rok za prijavu za taj festival bio je 1. prosinca 2010. godine kako bi izbornica mogla na vrijeme pogledati sve pred-stave. Logično. No, nije logično da je u selekciji odabranih predstava i ona koja je jučer imala – pretpremijeru! Baš bi bilo zanimljivo čuti obrazloženje zbog čega je ta predstava koju do jučer nitko nije vidio, bolja od nekih koje nisu odabrane u program festivala? Na temelju sinopsisa? Pa svi vrlo dobro znamo da je u kazalištu jedno ono što se planira, a umjetnički rezultat nešto je sasvim drugo. Znate li nekoga tko je planirao napraviti lošu predstavu? Takav ne postoji! Svi UVIJEK želimo napraviti remek-djelo.


Šlag na tortu jest da se već prije prve izvedbe baš ova predstava na-javljivala u medijima kao remek-djelo. Jučer sam to slušala na radiju i čudila se. Zar ti ljudi misle da smo svi mi ludi? Zar stvarno misle da smo idioti i da u igri “pronađi uljeza” ne vidimo da dotična predstava 1. prosinca 2010. nije još bila ni u fazi produkcije, a kamoli da je bila remek-djelo?

Baš svašta čovjek može i čuti i vidjeti u tom našem kazalištu. Auti-zam od stvarnosti, autizam od života, od vremena i prostora u kojem živimo.

A porezni obveznici sve to izdašno plaćaju, uvjereni da je kultura bila i ostala – besplatna. I dokle god tako misle, ne pomaže nikakva slamka spasa. Sustav bez sustava iliti dobro organizirani kaos ostat će i na-dalje naša jedina stvarnost.

Slamka spasa - 121

Što smo mi Snjeguljici i što je Snjeguljica nama?8. svibnja 2011.

Petak je ujutro, dolazim na posao i, kao i svakoga dana, prvo pogledam što ima novoga u tisku. U Glasu Slavonije vidim vijest da će se u Vinkovcima u ponedjeljak održati prva premijera za djecu u nedavno osnovanom gradskom kazalištu. Naslov premijere – “Ružno pače”. I upravo u taj čas, dolazi na vrata poštar s pozivnicom za premi-jeru predstave “Ružno pače” (za nedjelju) u jednom zagrebačkom kazalištu. Dobro, pomislila sam, u dva dana dvije premijere istoga naslova u dva različita grada… događa se. No, kao da mi se učinilo da sam nedavno negdje vidjela isti naslov pa – krećem u potragu. Dakle, evo rezultata: trenutačno u našoj maloj zemlji s 4,5 milijuna stanovnika možete pogledati pet (5) različitih produkcija ovog istog naslova. Od toga su čak tri Pačeta – u Zagrebu.

Ali nemojte misliti da je ovakva “gužva pred golom” ekskluziva samo ružne patkice koja se pretvorila u lijepoga labuda! “Mačka u čizmama” možete pogledati u čak četiri kazališta (od toga su dva u Zagrebu, a premijere su im bile u razmaku od nekoliko dana), ne zaostaje ni “Mali princ” s isto toliko (4) uprizorenja (dva u Zagrebu), a i “Ivica i Marica” trenutačno igraju u četiri kazališta za djecu u Hrvatskoj od čega – tri u Zagrebu. Ne manje popularan naslov su i “Tri praščića” koji su se također ugurali u ovu skupinu od (čak) četiri produkcije u našoj zemlji.

Prije nekoliko tjedana u najvećem kazalištu lutaka u Hrvatskoj odi-grala se premijera “Snjeguljice i sedam patuljaka”, a taj je naslov od prošle sezone na repertoaru jednoga drugog kazališta za djecu, također u Zagrebu.

Najnoviji izvještaj Državnog zavoda za statistiku kaže da u Hrvatskoj djeluje sveukupno 18 kazališta za djecu pa kad ovim već navedenim


naslovima dodamo još po dvije produkcije “Pipi Duge Čarape”, dvije “Heidi”, tri “Pinochija”, dva “Postolara i vraga”, dva “Kraljevića i pros-jaka”, dva “Dječaka Pavlove ulice”, dvije (čak možda i više) “Crvenkapice” i nebrojeno mnogo “Ježevih kućica”, jasno je samo jedno: komuni-kacije između kazališta (za djecu) jednostavno – nema. A nema ni strategije prema kojoj bi se moglo s manje novca gledateljima ponu-diti – više, odnosno, bolje.

Ali nije sve ovo specifičnost samo kazališta za djecu.

Ma ne! U kazalištu za odrasle imamo slične primjere koji čak i više govore: na primjer, prošle su se godine pretkraj sezone mogle vidjeti dvije premijere “Prosjačke opere”, i to u dva HNK-a: onoga u Rijeci i onoga u Osijeku. Hm, nije moguće saznati koliko je izvedaba odigra-la svaka od ovih produkcija, ali kladim se da se boljim planiranjem, komunikacijom i dogovorom predstavu moglo pokazati u oba grada, istom (sugirno i većem) broju gledatelja, i pritom uštedjeti sredstava barem za neku malu (dramsku) produkciju.

A već više od deset godina svako toliko slušam o tome kako HNK-ovi trebaju više surađivati i kako su baš krenuli u tom smjeru i bla, bla i da im dobro ide, sve su se dogovorili… Treba li reći da smo lani vidjeli i dvije “Jalte”, a ne tako davno pamtim i premijere Rezina “Boga masakra”, i to u jednom HNK-u i jednom neovisnom kazalištu. Ovaj slučaj pak najbolje govori o tome koliko su jasne misije nekih kazališta kada isti (westendovski) naslov (s četiri lica) postavlja neo-visno kazalište i jedan HNK. S 277 zaposlenih. Trebam li uopće reći da je prirodno mjesto tom naslovu bilo neovisno kazalište?

I tako. Ponovno se vraćamo na strategiju. Koje nema. Nema povezivanja. Nema umrežavanja. Nema planiranja.

A po naslovima jasno je da nema ni ideja nego stalno vrtimo jedne te iste prežvakane naslove i teme, a uopće ne znamo tiče li se to više gledatelja (i malih i velikih) danas ili ih je baš briga.

Pa što nam Snjeguljica govori danas i ovdje?

Govori o tome da svaka “obična” curica može postati princeza (Kate Middleton) i da će se pojaviti princ na bijelom konju (William) koji će

Slamka spasa - 123

ju oženiti. A patuljci su ionako samo za rad u rudniku. (Znaju li uopće naša djeca što je to rudnik? U Hrvatskoj više nema ni jednoga.) A Snjeguljica, dok se princ ne pojavi, treba biti kod kuće, pjevušiti, malo čistiti, pričati s ptičicama, spremati patuljcima (koji jedini u priči rade) krevetiće, tanjuriće, kuhati… I da, ne smije nikome otvarati vrata i uzi-mati predmete od stranaca… čak ni jabuku. Ah, jabuka je ionako uvi-jek sporna!

Važno je da je najljepša na svijetu i uvijek dobre volje.

Kao što bismo i svi mi trebali biti dobre volje u našem zabavnom i lije-pom kazalištu koje nas ne bi smjelo uzrujavati. Nego samo zabavljati.

Pa ćemo, po Mucalovu receptu o kazalištu koje zabavlja, svi dugo živjeti i biti sretni.

I kao u svim bajkama, imati ćemo mnogo djece.


Sukob interesa naš svagdašnji15. svibnja 2011.

U svim se područjima sve više i više spominje sukob interesa i kao da se taj pojam počinje “bistriti” svakom prosječnom građaninu naše zemlje. Na prvi se pogled ne vidi da je kazalište i u ovom slučaju priča za sebe, odnosno nedodirljiva kula u kojoj žive i rade neki drugačiji ljudi kojih se stvarnost baš i ne dotiče.

Ali je tako. Kazalište je i u ovom slučaju ostalo – nedodirljivo.

Kad se općenito govori o sukobu interesa postoje dva aspekta koja treba uzeti u obzir: jedno je ono što piše u zakonima, odnosno, za što se može reći da zakonski definira i problematizira sukob interesa, a drugo je nešto što bi trebalo biti moralna kategorija i što nam ni jedan zakon ne bi trebao propisivati. Dakle, nešto što se jednostavno – zna.

E, sada, ovo drugo ipak je primjenjivo za neke zemlje u kojima je pro-ces civilizacije “službeno” započeo s Erazmom Roterdamskim. Ali ne i za nas. Za nas ne vrijede čak ni pravila što ih je propisao zakon, a kamoli da se pozivamo na nešto tako fluidno kao što je moral.

Eh, moral…

Ajmo vidjeti kako stojimo u hrvatskom kazalištu kada je u pitanju su-kob interesa. S oba stajališta. I zakonskog i moralnog.

Čitam u najvećem dnevnom listu koji izlazi u Dalmaciji o nastavku sapunice na temu izbora ravnatelja kazališta u Šibeniku. Cijeli članak govori o tome kako se na (ponovljeni) natječaj za izbor toga kazališta javila operna pjevačica sa završenom Muzičkom akademijom koja je i – članica Kazališnoga vijeća. Tog istog kazališta. Kazališnog vijeća koje, prema Zakonu o kazalištima, treba predložiti Gradskome vijeću kandidata za kojeg misli da je (s obzirom na predloženi program) na-jbolji. Hm, hm… Koja bi ovo bila kategorija? Zakonom nije zabranjeno da se na natječaj javi netko tko odlučuje o tome tko će biti ravnatelj, ali nekako mi se čini da je mlada umjetnica ipak trebala dati ostavku na mjesto članice Kazališnog vijeća kada se odlučila kandidirati za ravnateljicu. Ovako, dala je izjavu da će se suzdržati kod glasovanja

Slamka spasa - 125

kad se bude raspravljalo o njezinu programu. Baš lijepo od nje, zar ne? Neće se izjašnjavati o sebi i svom programu što znači da je jedan glas (možda presudan) – izgubljen u procesu izbora.

Nasreću, premda se situacija u Šibeniku ponovno mogla zakomplici-rati, jednoglasno je izabran kandidat koji ne sjedi u Kazališnom vijeću pa se nadamo da će se moguća drama ipak pretvoriti u priču sa sret-nim završetkom. Barem za Šibenik.

Kad sam već krenula govoriti o sukobu interesa, spuštam se od Šibenika ponovno do dragog nam Splita. Često smo ga u zadnje vri-jeme spominjali što zbog silnih propalih izbora intendanata, što zbog “Maršala”, a što zbog osovine Mucalo – Kerum. Valjda već i splitske ptice znaju da je Duško Mucalo vršitelj dužnosti intendanta HNK-a u Splitu, da je na zadnjem natječaju “prošao” i Kazališno i Gradsko vijeće i da sad samo čeka (po drugi put) da ga ministar kulture potvrdi pa da može sljedeće četiri godine skidati i postavljati nepoćudne i poćudne komade i opere. Valjda i balete. Nadasve zabavne, dakako.

Ali, eto jednog podatka koji spada u “moralni pogled” ove teme: Duško Mucalo jedan je od osnivača (pri Ministarstvu kulture regis-trirane) umjetničke organizacije “Produkcija Z”, koja svakodnevno igra predstave za djecu po splitskim vrtićima. Zakon kaže da će se Mucalo svog upravljačkog i osnivačkog udjela trebati odreći kada s kazalištem potpiše ugovor na razdoblje duže od jedne godine. Za sada ga nije potpisao, ali nije li u najmanju ruku čudno, pa čak neprimjereno i neprikladno, da to do sada nije učinio? A na mjestu je v. d. intendanta jednog HNK-a s preko 270 zaposlenih još od listopada prošle godine.

Ma da, nikamo mu se ne žuri! Ako ne postane intendant HNK-a, neka barem bude gazda u malom privatnom kazalištu koje djecu kazališnim činom uči (na tečnom engleskom) kako se ne smije zagađivati zemlja.

Pa super je alternativa, nije li?

Ali Mucalo u samom ansamblu HNK-a u Splitu ima sukob interesa koji nije u skladu sa zakonom, a koji bi on, kao nadređeni, trebao riješiti, odnosno procesuirati. Registriranu umjetničku organizaciju ima mu jedna zaposlena glumica. Ali, budući da se sukob interesa ne doživljava kao najveći problem u kazalištima, zašto bi to brinulo


Mucala? Pa takvo kršenje Zakona uobičajena je praksa i ne brine ni ravnatelje mnogih hrvatskih javnih kazališta čiji zaposlenici imaju privatna kazališta/umjetničke organizacije – zašto bi onda brinulo Mucala?

Već prvim pogledom na Registar i bez ulaženja u podrobniju anali-zu, takvih sam slučajeva vidjela najmanje petnaest. A od toga ih je i nekoliko u kojima su osnivači baš ravnatelji javnih kazališta – kako umjetnički tako i oni koji su i umjetnički i poslovni u jednoj osobi.

Pa što je sve ovo? O čemu se radi?

Samo o jednoj stvari, o našem tipičnom šlamperaju i nikakvoj želji i potrebi da se u kazalište uvede barem minimum reda. A praviti se šlampavim i umjetnički slobodno razbarušenim uglavnom je jako – isplativo.

Umjetnost je to, ne može se umjetnost normirati! reći će vam većina kazalištaraca u našoj zemlji. A i njihovih ravnatelja.

A bome i sam je zakonodavac 2006. u novi Zakon o kazalištu ugradio sukob interesa. I to na više mjesta… Od članaka koji govore o sastavu kazališnog vijeća, u upravljačkom području pa sve do zapošljavanja umjetnika. Daleko bi nas dovelo da krenemo nabrajati svaku pojed-inu vrstu sukoba interesa koji se svakodnevno događaju u hrvatskom kazalištu: vanjski članovi kazališnih vijeća umjetnički djeluju u tom istom kazalištu (premda je to zakonom zabranjeno), glumci pa čak i ravnatelji imaju privatna kazališta (također zakonom zabranjeno), ravnatelji režiraju, a glumci glume po privatnim produkcijama koja rade predstave za istu ciljnu skupinu kao i kazalište u kojem su za-posleni, jedan ravnatelj uprave u Ministarstvu kulture u upravljačkoj je strukturi neovisne strukovne umjetničke udruge, članovi vijeća za kulturu pri Gradovima odlučuju o programima u kojima sami sudje-luju, u jednom je kazalištu ravnateljica čak i članica vijeća što znači da sama i predlaže i odobrava, a na kraju i kontrolira program … Kaže jedan naš poznati umjetnik i stručnjak u kulturi da smo mala zemlja pa imamo plitki resursni bazen… Ma naravno, skoro svi smo rođaci u četvrtom koljenu (ili smo vezani na neki drugi način) pa kako neće onda biti sukoba interesa.

Slamka spasa - 127

E, baš zato trebali bismo više raditi na osvještavanju tog velikog prob-lema i pokušati KRENUTI prema nekom kazalištu koje neće biti toliko premreženo sukobom interesa.

Ali, za to je potrebna volja. Prije svega – politička. Ali i ona osobna. Svakoga od nas.

A volje da se sukobi interesa u hrvatskom kazalištu počnu rješavati naprosto – nema. Niti će je uskoro biti. Jer nered smeta samo man-jini.

P. S. Europska komisija u srpnju će službeno pokrenuti javnu raspra-vu o tome koliko će se uložiti u kulturu u idućem proračunu EU-a. Propitivat će se i format i sadržaj Programa Kultura. U tom procesu nacionalne će vlade i institucije EU-a donijeti odluke koje će imati izravan utjecaj na idućih 10 godina potpore za kulturne aktivnosti. Trenutno, izravna potpora za umjetnost i kulturu čini samo 0.05% ukup-nog proračuna EU-a. We are more smatra se da to ne predstavlja u odgovarajućoj mjeri važnost umjetnosti i kulture u razvoju europskih društava te traži veću potporu za kulturu u sljedećem proračunu EU-a. Ne možemo čekati još jedno desetljeće. Treba prikupiti što više potpisa prije srpnja kako bismo uvjerili vlade i donositelje odluka. Potpišite manifest! Pridružite se kampanji! Postavite okvir za potpi-sivanje na vaše stranice, blogove, forume!


Barca ili Mucalo, pitanje je sad!22. svibnja 2011.

Pretpostavljam da očekujete da ću ponovno pisati o “slučaju Mucalo”, odnosno o (opetovanom) odbijanju ministra kulture da Duška Mucala potvrdi za intendanta HNK-a u Splitu.

Ah, što mogu, ne smijem vas razočarati…

Ono što za početak mogu reći jest da mi je drago što je ministar donio odluku kojom pokazuje da se ipak nismo svi pretvorili u bižuteriju nego još uvijek ima nade za očuvanje dostojanstva posla kojim se bavimo.

Međutim, ovaj nas slučaj potiče da nakon 20 godina postavimo pitanje o potrebi da država od četiri milijuna stanovnika ima čak četiri na-cionalna kazališta. (Njemačka ima 80 milijuna stanovnika i tri nacionalna kazališta.)

Baš nekako u ovo doba, u svibnju 1991, u tijeku je bila rasprava o novom Zakonu o kazalištima u kojem je predloženo da Hrvatska ima jedno nacionalno kazalište (ono u Zagrebu), a da kazališta u Osijeku, Splitu i Rijeci postanu – regionalna kazališta. Nakon samo nekoliko dana nepoznat netko se sjetio i predložio – četiri nacionalna kazališta.

Povijest kaže da je prije samog izglasavanja Zakona, u studenome 1991, bilo dogovoreno da ćemo ipak imati jedno nacionalno i tri re-gionalna kazališta.

No, kada je prijedlog došao pred saborske zastupnike i kad se očekivala burna rasprava o reformi koju je nova regulativa predvid-jela, saborski su se zastupnici uhvatili samo jednog jedinog zahtjeva, a taj je bio da imamo četiri nacionalna kazališta. Sve ostalo – bilo je nebitno. Tadašnji ministar kulture Pavletić uzaludno ih je pokušao odgovoriti od te ideje pa se odlučio za spin: prihvatio je prijedlog o četiri nacionalna kazališta, ali je zauzvrat tražio da zastupnici izgla-saju novi Zakon o kazalištima – bez rasprave.

Slamka spasa - 129

I svi su oduševljeno pristali (osim zastupnika Damira Mejovšeka) i Zakon je izglasan “bez ispaljenog metka”, a Hrvatska se nakrcala nacionalnim kazalištima kao nikada u povijesti i kao ni jedna zemlja na svijetu.

Dobro, može se razumjeti ova priča: napokon smo, nakon desetljeća ugnjetavanja, bili “svoj na svome” i htjeli smo da svi vide kako smo nacionalno osviješteni i kulturni pa imamo čak četiri hrvatska i narodna kazališta.

Ali sad smo tu gdje jesmo.

Što je danas ostalo od onog zastupničkog oduševljenja?

HNK u Osijeku, na primjer, ima operu i dramu ali nema balet, što bi kao “složena ustanova” kakvo je nacionalno kazalište, trebao imati. Repertoar? Uglavnom se igraju komedije, a za neke bi se sezone čak moglo reći da su igrane komedije perolake kategorije. Daleko je to od misije i vizije koju bi trebalo imati nacionalno kazalište. Koliko izvedaba godišnje to kazalište izvede izvan područja svoga grada i županije nije poznato, ali da je taj broj razmjerno malen, to je sigurno te se može ustvrditi da ovo kazalište zadovoljava javne potrebe u kazalištu unutar svoje regije. Pritom su vlasnici HNK-a u Osijeku županija i grad Osijek. Dakle, i vlasnička je struktura u potpunosti – regionalna.

Opasnost da bi nas sjeverni ili istočni susjedi okupirali pa da na svojim granicama kazalištem moramo štititi kulturu i jezik, više ne postoji.

Postoji li i jedan razloga zašto bi HNK u Osijeku trebalo ostati nacionalno, a ne pretvoriti se u regionalno kazalište?

Mislim da ne postoji.

U Splitu pak, unutar HNK-a imamo sva tri segmenta: operu, dramu i balet. Međutim, aktualan slučaj pokazuje da građani Splita žele imati punu ingerenciju nad svojim kazalištem te nikako ne žele da im mini-star potvrđuje intendanta. Zašto bi se onda inzistiralo na tome da to kazalište ostane HNK? Vlasnik mu je grad Split, financiraju ga Grad i županija, a Ministarstvo kulture na redovitom godišnjem natječaju uvijek mu može odobriti sredstva za programe koji su od nacionalnog značaja. Zašto Splićane prisiljavati da imaju HNK kada to ne žele?


Kazalište u Rijeci i repertoarno i organizacijski ima uvjete da ostane HNK. Kada im je u devedesetima ministar kulture odbio potvrditi već izabranog intendanta, prihvatili su odbijenicu jer je to išlo u cijenu da se mogu zvati hrvatskim i narodnim.

Međutim, objektivno gledano i ovo kazalište zadovoljava regionalne i lokalne potrebe, a ne nacionalne.

Sve u svemu, kad stanje na terenu zbrojimo i oduzmemo, mogli bismo imati: jedno nacionalno, tri regionalna, 24 gradska kazališta i jednu kazališnu kuću. Za četiri milijuna stanovnika – respektabilan broj javnih ustanova u području kazališta.

Dakle, samo jedan amandman na Zakon o kazalištima u Splitu riješio bi problem za koji se ne vidi rješenje i koji iz dana u dan eskalira. Način na koji v. d. intendanta HNK-a Split komunicira s ministrom kulture u najmanju je ruku nepristojan, neciviliziran, čak i uvredljiv. Pokazuje svu primitivnost nove splitske vlasti i družine koja se okupila oko nje. Malo bolji poznavatelji prilika u Splitu znaju da ovaj posljednji napad na ministra od strane ravnateljice Baleta HNK-a Split ide iz pera “višeg savjetnika za medije” HNK-a u Zagrebu Jakova Sedlara (inače supruga te iste ravnateljice Baleta), koji je, izgubivši poziciju direktora Drame HNK-a u Zagrebu prvo postao drugi blagajnik, a sada savjetuje za medije tu istu (matičnu) nacionalnu kuću. Uredno dobiva mjesečnu plaću iz proračuna, a u Zagrebu ne boravi baš često. Gdje je zaposlen. I gdje bi, prema važećim zakonima Republike Hrvatske, trebao raditi 40 sati tjedno. Tijekom cijele godine.

Hm, postoji li ikakva kontrola koja provodi nadzor nad time koliko se vremena provede na radnom mjestu u nacionalnom kazalištu? Možda bi upravo ministar kulture, koji ima ingerenciju nad HNK-om u Zagre-bu, mogao provjeriti gdje mu je veći dio radnog vremena viši savjet-nik za medije kojem isplaćuje plaću iz državnog proračuna? (Pitam se, imaju li i nižeg savjetnika za medije kad imaju višeg?) Čula sam ovih dana da balerine zaposlene u zagrebačkom HNK-u imaju obvezu svaki dan u prostoru kazališta vježbati pet sati, ali nisam čula da viši savjetnik za medije mora dolaziti svaki dan na posao. Kako to? On valjda ne mora ništa vježbati… Osim odlaska do keš-mašine jednom mjesečno kako bi preuzeo svoju plaću.

Slamka spasa - 131

Ali to je druga priča… Vratimo se mi nacionalnim kazalištima.

Kao što sam već bila pisala, u međuvremenu su još neka kazališta, sama sebi, ničim izazvana, dodala prefiks “hrvatsko narodno”. Na-cionalna nisu, a niti to mogu biti.

Ali valjda se to nama u Hrvatskoj sviđa, da nam je sve što može i ne može, što treba i ne treba, da nam je baš sve – nacionalno. To nam baš super zvuči!

Povijesno gledano, nacionalno kazalište, sve do nastanka nove države, bilo je samo ono u Zagrebu, a kazališta u Rijeci, Splitu, Osi-jeku, Varaždinu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku i Puli bila su narodna. I to od 1945. godine.

Baš razmišljam da će nam sigurno i Barcelona kada stigne u Split biti – naša nacionalna.

Kao što vidimo po ovom značajnom nogometnom događaju, ima se u Splitu novca!

Hm, da im ne dolazi naša nacionalna Barca uzeti nekoliko milijuna eura za jednu večer, ne bi trebali aplicirati na natječaj Ministarstva kulture za sredstva iz državnog proračuna za HNK najmanje tri go-dine. Tako bi Mucalo i bez ministra i njegova novca preživio mandat.

Joj, joj, nije li to “Sofijin izbor”? Dati Barcu za Mucala?

Ma ne moramo ništa birati! Za brodogradilišta smo se, kaže Mis-lav Bago, zadužili dodatnih 2.500,00 kuna po glavi stanovnika, pa možemo valjda i za Barcu. A i za Mucala.

I da rezimiram, bez obzira na tešku artiljeriju kojom se puca iz Splita, ministar je povukao dobar potez.

A sada je vrijeme da se počne razmišljati o tome – trebaju li nam uistinu četiri nacionalna kazališta? Ili je došlo vrijeme da se okren-emo k izvrsnosti, a prestanemo se baviti napuhavanjem imena koje ne prati program i rad institucije.


Kao na onoj reklami za tablete protiv glavobolje: ogromna glava koja glavinja, a tijelo – maleno, maleno…

P. S. Vidim da su pitali pojedine kulturnjake bi li se prijavili na natječaj za intendanta u Splitu. Upada mi u oči odgovor kolege koji kaže da se ne bi prijavio jer da ima puno posla… A pritom se zna da ima završenu – srednju školu. Kao, uostalom, i ravnateljica Baleta. A visoku stručnu spremu nema im ni ravnatelj Opere.

Baš kao ni gradonačelnik.

Ipak smo mi zemlja nepreglednih mogućnosti!

Slamka spasa - 133

Stranac u noćiiiiii...29. svibnja 2011.

Gledam nekidan na televiziji u sportskom bloku kako se trener jednog našeg velikog košarkaškog kluba uzrujava jer da su ih iz protivničke ekipe prijavili da im jedan stranac koji igra za klub – nema potrebne “papire”, tj. dozvole za rad stranaca u Hrvatskoj. I ljuti li se ljuti trener, televizija mu daje neviđenu minutažu u javnom medijskom prostoru, a zapravo, ovaj zgodni i simpatični trener štiti i podupire neprihvatlji-vu i nezakonitu praksu. Drugi dan ovu “pjenidbu” i “pravedan gnjev” prenose i ostali mediji s ciljem da se svi mi razljutimo na “protivnički tabor” koji tako neshvatljivo denuncira pitajući za legalne dokumente.

Iskreno, priču nisam dalje pratila pa ne znam rade li nam strani sportaši u Hrvatskoj “na crno” ili ipak “na bijelo”, međutim, počela sam malo razmišljati o ovom mom području. Kazališnom, ali i malo širem.

Sretnem tako nedavno na jednoj premijeri kolegicu glumicu iz gener-acije s Akademije. Pitam ju što radi, a ona, ogorčena, kaže da je ne-davno izgubila već gotovo dobivenu ulogu u sapunici jer su producenti umjesto nje uzeli glumicu iz – Beograda. Ne pratim naše sapunice, ali sam čula da u najnovijoj igra i kolegica iz Slovenije. Logično, valja se širiti na veća tržišta, prodati sapunicu, a nema li boljeg načina nego da se u podjelu “upakiraju” (poznati) glumci sa svih potencijalnih tržišta? Naravno da nema. Još ako je posrijedi i neka zvijezda koja je sjala u bivšoj državi, što ćeš bolje!

Valja razumjeti razloge ovakve prakse jer sapunice uglavnom pro-duciraju privatni producenti koji pošto-poto moraju prodati svoj proiz-vod na tržištu.

S druge pak strane, pogledate li malo ovu sezonu po našim kazalištima i kazališnim festivalima, vidjet ćete da smo mi postali Eldorado za slovenske i bosanskohercegovačke – redatelje.

Dakako, sve je to u skladu sa smjernicama Europske komisije koje


promoviraju veću mobilnost umjetnika, umjetničkih djela i multikul-turni dijalog.

Nemam doista ništa protiv toga da se fluktuira. Napokon, i sami smo jako ponosni kada netko iz naše zemlje napravi uspjeh na međunarodnom tržištu u kulturi.

No, ipak dolazimo do pitanja s početka ove priče: jesu li svi ti angažmani i formalno-pravno regulirani?

Našla sam na internetu intervju s beogradskom zvijezdom sapunice koja kaže da se jako veseli što će šest (6) mjeseci živjeti u Zagrebu.

Uzmem Zakon (onaj o strancima) u kojem lijepo piše da se u našem području djelovanja, bez radne dozvole, smije GODIŠNJE raditi do 60 dana. Hm, hm, 60 dana, 6 mjeseci, mala je razlika, zar ne?

Neki redatelji iz susjednih država rade i po nekoliko predstava u Hr-vatskoj godišnje. Može li se napraviti dvije ili čak tri predstave za 60 dana? Teško, teško. Pogotovo ne u javnim kazalištima gdje je prosjek rada na predstavi otprilike 8 tjedana.

Dakle, što zaključujemo? Da nešto opako ne štima…

Pritom čitam u novinama da ove godine naša država nije odobrila ni jednu radnu dozvolu. Dakle, čak i košarkaš s početka ovog posta može nastupati u sportskim priredbama bez radne dozvole do 30 dana godišnje (prema istom Zakonu o strancima). Nije li konkurencija ipak bila u pravu kad se pitala o njegovim “papirima”? Ili bismo trebali pustiti da “cvjeta tisuću cvjetova”, kako to voli reći ravnatelj jednog našeg kazališta kad ga pitaju za nezakonito poslovanje u njegovoj instituciji?

Možete li zamisliti da dođete u Italiju ili Francusku i počnete snimati ili igrati u kazalištu bez dozvole? Ne pada vam na pamet, dakako. A ne biste se uopće mogli i naći u toj prigodi. Tko bi vas angažirao bez urednih papira? Ali, da stranci mogu raditi kod nas i po šest mjeseci (bez dozvole, naravno), to je u redu. Ma da, neki zločesti ljudi imaju nešto protiv kazališta, sapunice, košarkaškog kluba ili protiv zemlje iz kojih dolaze sportaši i umjetnici! Nije to što se krše pozitivni zakoni ove zemlje.

Slamka spasa - 135

Vidim da u Zakonu piše kako su oni koji angažiraju strance PRIJE početka njihova rada dužni pribaviti potvrdu o prijavi rada stranca bez radne dozvole, a isto tako dužni su PRIJE početka obavljanja posla priložiti i ugovore o obavljanju poslova, i to poreznoj upravi.

Znajući kako kod nas ugovore poslodavci često ne daju ni nakon završenog posla, mogu zamisliti kako to funkcionira u praksi.

E, sada, kada bi postojao Sindikat koji bi štitio prava svojih članova, sve bi bilo drugačije. Ako bi kolegica iz generacije izgubila posao jer producentu više odgovara glumica iz susjedne zemlje, platio bi odštetu našem Sindikatu i – svi sretni i zadovoljni.

Ali, takvog Sindikata nema.

Još uvijek se umjetnici jedni drugima radije žale i oplakuju vlastitu sudbinu u međusobnim razgovorima, nego da se organiziraju i krenu u zaštitu svojih interesa i prava. Lijepo odu na kavu u obližnji kazališni kafić, sve temeljito pretresu i... ne naprave ništa. Dokle?

P. S. Za one koji slučajno nisu čuli, želim podijeliti s vama neizmjer-nu radost zbog dvaju velikih međunarodnih uspjeha naše kulture: prošlog je tjedna „Muzej prekinutih veza“ proglašen najinovativnijim europskim muzejom (u istoj konkurenciji bio je i Muzej Viktorije i Alberta iz Londona), a nekidan je stigla vijest da je Ivica Šimić ponovno izabran za glavnog tajnika svjetskog centra ASSITEJ, najveće mreže kazališta za djecu u svijetu. Još sam radosnija što i Olinka i Dražen i Ivica dolaze sa neovisne scene. Bravo!


Zagrebačka kazališta - odlikaši i popravkaši19. lipnja 2011.

Kad sam nekad davno išla u školu, na polugodištu smo roditeljima nosili na uvid đačku knjižicu. Da naši kod kuće vide što smo radili cijelog polugodišta, kako smo savladali gradivo, ali i kako smo se ponašali. Dobri đaci znali su na polugodištu dobiti i neku nagradu, a oni loši, sukladno običajima, i kaznu.

Pravila su bila jasna: preuzete obveze moraju se ispunjavati.

U lipnju je kod nas u kazalištu vrijeme nošenja đačkih knjižica na uvid. Gotova je sezona pa valja položiti račune vlasnicima/osnivačima, ali i onima koji financiraju kulturu. A to su porezni obveznici.

Međutim, opće je poznata činjenica da Ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba na polugodištu ne pregledava đačke knjižice. Valjda očekuju da će se loši đaci koji tijekom godine ne rade i ne uče redovito, ne pišu zadaće, ne nose atlas, knjige, blok za likovni te dres i tenisice za tjelesni – popraviti i do kraja godine nadoknaditi neučinjeno.

Hm, koliko je takvo očekivanje izgledno i realno, a koliko je uopće zakonito?

Zakon o kazalištima kaže da se NAJMANJE JEDNOM GODIŠNJE osnivaču treba podnijeti izvještaj o ostvarenom programskom i finan-cijskom poslovanju te UVIJEK na zahtjev osnivača. Međutim, ravnatelj treba kazališnom vijeću, u kojem su i predstavnici osnivača, SVAKA TRI MJESECA predočiti financijski i programski izvještaj tako da, de facto, osnivač putem svojih članova u vijeću, stalno ima uvid radi li neka ustanova prema predloženom planu ili ne.

To je Zakon (o kazalištima).

Slamka spasa - 137

Pogledajmo praksu.

Uzmemo li Bijelu knjigu u kojoj je napisano što je koje kazalište pri-javilo kao svoj program za tekuću godinu i usporedimo li prijedloge koje je Vijeće za kazalište odobrilo s dosad izvršenim, naići ćemo na zanimljive stvari. A otvorit će nam se i mnoga pitanja na koja, nara-vno, ne treba čekati odgovor.

Prvo ćemo pohvaliti dobre đake (da ne kažem – štrebere).

Poslovično najbolji đak u posljednjih nekoliko godina jest kazalište Gavella. Od četiriju najavljenih naslova premijerno su izvedena dva, a režirali su ih redatelji koji su i najavljeni (“Nosi nas rijeka” Elvisa Bošnjaka u režiji Kreše Dolenčića i Gogoljeva “Ženidba” u režiji Mateje Koležnik). Ono što sigurno nećemo vidjeti u Gavelli ove godine, a piše u Bijeloj knjizi, jest predstava “Rat i mir” koju je kao četverostruku produkcijsku suradnju (HNK u Zagrebu, DLJI, Gavella i Pandur Teatar) trebao režirati Tomaž Pandur. Što i kako se dogodilo da će se dramatizacija Tolstojeva romana izvesti u HNK-u, ali bez udjela kazališta Gavella, javnosti nije poznato.

Ali događaju se takve stvari u poslu kao što je naš, osobito kad se radi o velikim projektima. A kao olakotnu okolnost valja uzeti u obzir i činjenicu da već godinama u tom kazalištu nije bilo ni najmanjih odstupanja od prijavljenih programa.

Idemo dalje. Drugi dobar zagrebački đak jest kazalište Žar ptica koje je od tri najavljena naslova premijerno izveo već dva: “Družbu Pere Kvržice” u režiji Olivera Frljića i “Crvene cipelice” koje je režirala Du-bravka Crnojević Carić. Za treću je najavljenu premijeru već održana i audicija. Dakle, sve po pravilima službe, kako bi se reklo.

ZKM je od šest najavljenih premijera održao dvije premijere, a treća je promijenila naslov, no redatelj je (Borut Šeparović) ostao isti. Dakle, pred ZKM-om su ove godine još tri premijere.

Kerempuh je za ovu godinu najavio tri premijere, a od najavljenih na-slova vidjeli smo samo “Bolnicu na kraju grada” u režiji Saše Broz. “Mrtve duše” i “Mrešćenje šarana” vidjet ćemo (valjda) u onom dru-gom (i kraćem) dijelu godine. Ili je “Spektakluk” zamijenio Gogolja,


ili Popovića? Može i to biti. E sad, tu već imamo malih problema jer “Spektakluk” spada u kategoriju entertaimenta, čiste, pa čak i plitke zabave (što je sasvim legitimno), a ni Gogoljev ni Popovićev predložak to nisu.

Zagrebačko kazalište lutaka izvelo je dvije od četiriju predviđenih premijera (“Snjeguljicu i sedam patuljaka” te “Kravu na Mjesecu”), a održalo je i premijeru predstave Davida Mameta “Život u kazalištu”, izvan programskih funkcija koje je Grad Zagreb predvidio za to svoje kazalište. ZKL središnje je kazalište lutaka za djecu od 3 do 9 godina, ali je predviđeno da radi i lutkarske predstave za odrasle. Ovaj poznati Mametov komad nije lutkarska predstava pa se čovjek pita: zašto se ta predstava našla na repertoaru ZKL-a, kako to piše na internetskim stranicama? Niti je najavljena niti je sukladna programskim funkci-jama… Iliti: pola glavnih predmeta nema u đačkoj knjižici, a dodan je predmet iz neke druge škole! S kojeg je Marsa ova predstava pala na repertoar ZKL-a i – za koga?

Sad dolazimo do dva javna gradska kazalištima u kojima je teško shvatiti što se događa.

Prvo je kazalište Komedija koje (odmah iza HNK-a) ima najveći broj zaposlenih umjetnika (ali i ostalih kazališnih djelatnika), a koje je u prvih šest mjeseci ove godine izvelo samo jednu od pet najavljenih premijera! K tome, to je balet, “Breza” Veseljka Barešića i Dinka Bogdanića prema Kolarovu predlošku. Balet kao forma također nije predviđen programskim funkcijama za ovo kazalište mjuzikla, operete i komedije pa sama ta činjenica već otvara pitanja repertoarne poli-tike. Na programu se našao nenajavljeni naslov “Terapija, terapija” u režiji glumca ansambla Komedije Damira Lončara. Umjesto kojega je naslova postavljena ova komedija, ne zna se, pa tako se i ne zna možemo li tijekom jeseni očekivati (najavljenu) novu predstavu Jiríja Menzla ili ne. U svakom slučaju, u drugom dijelu godine Komedija bi trebala producirati još čak tri premijere što nije nimalo realno. Kad još uzmemo u obzir da je u prošloj godini to kazalište od četiriju na-javljenih naslova napravilo samo dva, a ostvarilo najveći financijski gubitak od svih javnih kazališta, onda je jasno da će siroče od đačke knjižice teško stići kući na uvid… Odnosno, potpuno je razvidno (ali ne i jasno) da ni Kazališno vijeće ni Ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba ne vode previše računa o tome što se na Kaptolu

Slamka spasa - 139

događa s novcem poreznih obveznika. A trebali bi itekako polagati račune za uloženo i potrošeno. Pa za to su zaduženi i plaćeni!

I na kraju nam se nalazi kazalište Trešnja koje ove godine nije izvelo NI JEDAN od najavljenih naslova, a kako stvari stoje, uskoro i neće izvesti ništa s vlastitog prijavljenog popisa. U najvećem kazalištu za djecu u Hrvatskoj trebali smo gledati “Knjigu o džungli”, “Kutije”, “Regoča” i “Janka Raščupanka”, a vidjeli smo “Mirakul za malene”, “Tri skockana praščića” i u najavi je – “Šeherezada”! Kad se uzme u obzir da je u prošloj godini izveden SAMO JEDAN od četiriju najav-ljenih naslova, a u pretprošloj NI JEDAN, valja nam se zapitati kako je to moguće? Gdje se u svemu tome nalazi ODGOVORNOST osnivača/vlasnika, Kazališnog vijeća i menadžmenta kazališta?

Doda li se k tome još činjenica da je u programskim funkcijama vlas-nik (Grad Zagreb) predvidio da će u ovom kazalištu svoj potrebe ost-variti djeca i mladi uzrasta od 6 do 14 godina, a da je od 15 naslova na repertoaru njih čak čak 9 izvan tih programskih funkcija, onda smo u još većem problemu.

Neovisna je scena financijski do te mjere devastirana od tog istog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba koji selektivno pregledava đačke knjižice da je čudo da itko od neovisnih izađe s bilo kakvom premijerom.

Nije li došlo vrijeme da se stvari počnu mijenjati i da se poslovanje onih koji neodgovorno rade počne sankcionirati?

Nekad su nam zbog loših ocjena zabranjivali voziti bicikl, ići s pri-jateljima iz kvarta na bazen ili nogomet. Morali smo već kao djeca shvatiti da je neprihvatljivo ne izvršavati svoje obveze.

Očito je došlo to nepodnošljivo vrijeme kad s jedne strane nitko ništa ne mora, a s druge nam strane peru mozak o financijskoj odgovor-nosti zbog koje proračun za (neovisnu) kulturu mora padati.

PROGRAMSKA je odgovornost jednako važna kao i financijska i nije jasno kako to nije jasno onima koji bi o tome trebali voditi računa? Onima koji su zaduženi da skrbe o tome da građani za svoj novac do-biju ono što su tražili.


Kako može proći u viši razred netko tko ima same jedinice? Ne može. To zna već i svako dijete u vrtiću.

Ali logika je jedno, a naša kazališna stvarnost nešto je sasvim drugo.

Halo, halo, ima li netko tko će sankcionirati neizvršavanje preuzetih obveza?

Navodno se za novog zamjenika pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i šport u Zagrebu koji bi se bavio kulturom/kazalištem (a kojeg nema već godinu dana) prijavilo čak 20 kandidata. Je li među njima i taj koji će znati reći – DOSTA?

I koji će one koji u đačkoj knjižici imaju same jedinice poslati barem – u kut. Ako im već neće dati ukor pred isključenje.

Slamka spasa - 141

Kuc, kuc, promjene! Spremni?26. lipnja 2011.

Prošlo je dvadeset godina.

Sjećam se tog vrućeg 25. lipnja 1991. godine. Predvečer sam se vraćala s plaže i na cesti u našem malom selu na otoku Cresu dočekala me susjeda i rekla: Imamo svoju državu! Čestitam!

Da odmah nakon tog važnoga dana nije počeo rat, vjerojatno bih bila počela razmišljati o tome što će činjenica da smo napokon dobili svoju državu značiti i za naš posao, kazalište. Ovako, rat je okrenuo naše živote u neočekivanu smjeru i odgodio suočavanje s time da je hrvatski kazališni sustav bio (i ostao) neodrživ. Unatoč tome što smo u tih dvadeset godina donijeli čak dva Zakona o kazalištima.

Ne damo se mi! Čvrsti smo, čvrsti u otporu prema promjenama. (Da je ona bivša država, rekli bismo, postojani kano klisurine… )

Prošlo je, dakle, tih dvadeset godina, opet je isti vrući dan, a ista sus-jeda u našem istom malom selu došla mi je javiti da ulazimo u EU. (Razlika je i u tome što se na plaži više ne sunčam jer su rekli da to nije zdravo. Prije dvadeset godina tvrdili su da je jako zdravo…)

Rata (hvala Bogu) ovog puta neće biti.

Ali je zato glava puna razmišljanja o promjenama koje će se dogoditi. Čujem ih gdje kucaju na naša dobro zabarikadirana vrata. Već vidim da će se svi oni na koje bi se promjene mogle odnositi naoružati do zuba i spremni su ih spriječiti da uđu u naše živote.

Jadne promjene…

Jadni mi…

Jedan od mojih najdražih autora Ichak Adizes kaže da ako se i ne pripremiš na promjene, ako ih i ne anticipiraš, one će svejedno doći. Budeš li nespreman kada dođu – loše ćeš se provesti.


Ti, ne promjene. One dolaze milom ili silom. Uvijek. Bez iznimke.

U hrvatskome kazalištu, čim spomeneš riječ PROMJENA, svi su jed-noglasno PROTIV. Zašto? Neće vam znati odgovoriti, ali bit će PROTIV.

Zapravo, tko voli promjene u životu? Rijetki su takvi. Većini je bolje trpjeti loše poznate stvari nego se otvoriti izazovu novog i nepozna-tog. Premda bi u umjetnosti trebalo biti drugačije nego što je to u ostalim područjima, tome nije tako. Valjda smo predugo bili u soci-jalizmu koji je ljude preparirao na način da ne razmišljaju o vlastitim životima nego je bilo potrebno samo prepustiti se… Država se “bri-nula” o svima. I o svemu. Za naše dobro, dakako. Zato je i bila tu. Umjesto mame i tate.

Pa smo upravo zbog tog “našeg dobra” već dvadeset godina nes-posobni postaviti sustav na neke logične i kvalitetne noge koje bi omogućile razvoj kazališta/kulture. Ne, važniji smo mi sami, naša stečena prava. Važnije su naše male, sitne kalkulacije od toga da se napokon oslobodimo okvira koji guši i uništava sve vrijedno što se pokušava stvoriti.

Nespremni smo učiniti korak prema promjenama. Čak ako i znamo da one znače korak bliže k IZVRSNOSTI.

Ali, sada se spremamo ući u EU. Hm, EU nema svoje kulturne politike koja bi se odnosila na sve zemlje članice već omogućava svakoj zemlji da područje kulture oblikuje prema vlastitoj tradiciji i potrebama.

No, neke će nas promjene ipak dohvatiti premda će naša (postojeća ili nepostojeća) kulturna politika ostati našim neotuđivim pravom.

Kazalište će (i ovoga puta) zadnje osjetiti promjene. I nama (sebičnima) to će biti dobrodošla odgoda jer nećemo odmah morati donositi od-luke. Možemo, kao medvjedi, još malo odrijemati… U želji i nadi da proljeće nikada neće doći.

Sva ostala područja umjetničkog stvaranja uskoro će osjetiti nove vjetrove koji pušu sa zapada. U potpunosti će se otvoriti tržište rada i, na primjer, na audiciju za neki orkestar moći će pristupiti bilo koji zainteresirani glazbenik iz 28 zemalja. Audicije za svirače na primjer,

Slamka spasa - 143

rade se u EU na način da pristupnik svira iza zastora, a komisija ne zna tko svira. Posao dobivaju oni koji bolje sviraju, a ne oni koji poznaju Barba Luku. Slično će se dogoditi i u ostalim područjima. Ono čemu se jako radujem jest da će valjda i natječaji za ravnatelje kazališta postati međunarodni. E, moram priznati da to stvarno jedva čekam. Neka se malo “promiješaju karte”!

Koliko će umjetnika biti spremno na promjene? Premda taj broj nit-ko ne zna, bojim se da je jako, jako malen. Usuđujem se čak reći – zanemariv u odnosu na broj registriranih umjetnika u RH.

Nije li došlo vrijeme da bacimo iz ruku toljage i ostalo toplo i hladno oružje kojim se borimo protiv promjena i primimo se podizanja vlas-titih kapaciteta ne bismo li promjene dočekali što spremniji? Nije li došlo vrijeme da počnemo voditi DIJALOG i spustimo se s barikada koje ionako neće zaustaviti promjene?

Mislim da jest.

E, sad, tko se uspije ukrcati u taj vlak i prestane a priori vikati NE svemu novome, taj će preživjeti. Tko ne … što reći, bit će sam odgovoran za svoje NE. Sve je legitimno.

Slobodna smo zemlja. Na sreću. Slamka spasa je tu. Tko će ju uhvatiti, a tko potonuti kad se na vratima bude čulo: KUC, KUC?


Dubrovnik: autocenzura - autogol!3. srpnja 2011.

Utihnuo nam je kazališni život u glavnom gradu. U ovo doba godine i za naše prilike sasvim očekivano. Čovjek bi pomislio da neće biti tema za moju Slamku usred takve nirvane. No, kaotičnost našega kazališnog sustava i njegova nelogičnost ipak su neiscrpni izvori novih i zanim-ljivih poticaja za analizu pa sam, unatoč nikakvoj kazališnoj ponudi, svakoga tjedna u teškoj situaciji da moram izabirati između nekoliko “vrućih” tema.

Ovoga tjedna selimo se sa Slamkom na krajnji jug.

Dakle, ukratko.

Ostalo je još samo osam dana do otvaranja najvećega i najskupljeg festivala koji se održava u našoj zemlji – Dubrovačkih ljetnih igara. Ove godine pripremaju se čak tri premijere. No, umjesto da iz medija saznajemo o novim kulturnim vjetrovima koji pušu iz najvećega Grada Pozornice, stiže nam neočekivana vijest: autorskom timu koji je tre-bao raditi otvaranje DLJI – otkazana je suradnja. Navodno zbog toga što je njihov koncept drastično odstupao od tradicionalnog pristupa koji svi očekuju od ovog događaja (kaže intendant Prlender).

Moram se zaustaviti na ovom: SVI OČEKUJU.

Prije svega, tko su to SVI? Spadam li i ja u taj “SVI”? Kako u današnje vrijeme uopće netko može govoriti uime SVIH? No, dobro, pustimo sad te sitnice…

Dakle, odbijenim scenarijem bilo je predviđeno da se, umjesto Knezu dubrovačkomu, glumci obraćaju loži u kojoj sjede današnji knezovi – političari.

Čitam to priopćenje i nikako da shvatim – u čemu je problem? Zašto će svijet propasti i SVI će biti očajni ako ključeve Grada glumcima bude uručio neki od političara, a ne Knez? Pa zar političari ne odlučuju o

Slamka spasa - 145

sudbini kulture/kazališta oduvijek? Nije to naša, hrvatska ekskluziva! Trenutačno se potpisuju peticije protiv odluka politike o smanjenju sredstava za kulturu u Sloveniji, Nizozemskoj…

Nedavno je upravo gradonačelnik Dubrovnika prošetao Gradom ravnatelje svih gradskih ustanova u kulturi i usput im objašnjavao kako se radi njihov posao, kao da je doktorirao kulturni menadžment, a ne specijalizirao internu medicinu i endokrinologiju. Otkad je svijeta i vijeka (i kazališta), političari su “davali ključeve” bilo kojega grada glumcima i ostalim umjetnicima. Politika i kultura vezani su kao si-jamski blizanci i kome bi to trebalo biti iznenađenje (ili možda šok) da vidi takav prizor uživo ili na TV-u? Hoće li djeca imati noćne more i nositi traume iz djetinjstva ako shvate da su kultura i politika pov-ezane? Možda da se na ekran za vrijeme prijenosa otvaranja DLJI stavi oznaka da nije za mlađe od 12, kako ne bi bilo posljedica po emotivni život djece kad shvate tu užasnu istinu?

Baš svašta.

Međutim, ova “diverzija” redateljice Franke Perković i mladog dram-aturga Gorana Ferčeca doživljena je valjda od strane intendanta DLJI kao pokušaj rušenja vlasti, pa je kao takva po kratkom postupku skinuta s programa. Nakon Mucalova otkazivanja premijere opere “Maršal” u HNK-u Split u travnju ove godine, ovo je već drugi put u kratkom vremenu da hrvatsko kazalište samo sebi daje autogol.

Još da se radi o tome da je netko iz političkih krugova saznao kakav se “zločinački poduhvat” priprema u Dubrovniku, još bih i mogla reći, eto, boji se politika kazališta! Uh, što smo strašni i opasni. Buu!

Međutim, uopće se ne radi o takvom strahu.

Radi se o tome da se naše kazalište, po tko zna koji put, AUTOcen-zurira. Odnosno, oni koji bi trebali biti podupiratelji novih ideja – sami im podmeću nogu. Točnije, sami sebi podmeću nogu.

Još je 1998. godine u Nacionalnom izvještaju kulturne politike RH naš uvaženi teatrolog dr. Boris Senker spomenuo problem preventivne autocenzure u našim kazalištima koja je ili stroža od vlasti ili tradicionalni izgovor za pasivnost.


Iskreno, ne znam ni sama u koju bih od ovih dviju kategorija stavila ot-kazivanje suradnje tandemu Perković – Ferčec od strane Dubrovačkih ljetnih igara. Bolje reći, od njihova intendanta.

A on (intendant) kaže da se radi (kako prenosi jedan portal) o sasvim normalnoj kazališnoj situaciji u kojoj naručitelj nije zadovoljan dobivenim, pa ima pravo to odbiti.

E, sad, ovakvo bismo obrazloženje mogli i prihvatiti kada se ne bi znalo da je pretprogram DLJI za ovu godinu predstavljen široj javnosti još 1. veljače 2011, a (sada već bivša) redateljica Otvaranja kaže da se sve o konceptu otvaranja Igara znalo još u proljeće. Doda li se tome da Dubrovačke ljetne igre tijekom cijele godine imaju više stalno za-poslenih djelatnika, postavlja se pitanje – gdje je bio intendant? Gdje su bili svi ostali odgovorni i zaposleni sve ovo vrijeme kad nisu vid-jeli da im redateljsko-dramaturški tandem sprema bombu? Kako je moguće da su shvatili tek desetak dana prije svečanog otvaranja da scenarij nije prikladan? Ako je otvaranje Igara tako važan i delikatan događaj za kulturnu nam javnost da je gotovo pa smrtni grijeh promi-jeniti scensku situaciju, kako je moguće da je intendant reagirao tako kasno? Gdje je bio do sada?

Ne treba zaboraviti da se ovdje radi o dijelu programa DLJI za koji je ove godine samo Ministarstvo kulture dalo 4.650.000,00 kuna. A na-vodno je to tek trećina sredstava za ovu kulturnu manifestaciju.

Meni se čini malo previše novca poreznih obveznika da bi se odlučivalo tako ležerno.

S druge pak strane, ako intendant ne želi promjene jer ih (sukladno onome SVI) NITKO ne želi, zbog čega se onda ne napravi obrazac po kojem će se uvijek raditi jedno te isto otvaranje? Manje će novca sta-jati, a SVI će dobiti ono što žele. Nije li tako? I (uvijek isti) vuk sit…

E, a mene ipak najviše zanima tko će biti ODGOVORAN za ovu auto-cenzuru? Ma tko će sve to platiti?! Naravno da redateljica (koja, kako piše jedan list, NIJE ZADOVOLJILA!) i dramaturg moraju dobiti svoj honorar, a dobiti ga mora i novi autorski tim koji će na kraju raditi novo Otvaranje. (Tko će to biti, saznat ćemo 4. srpnja, u ponedjeljak iliti šest dana prije svečanog otvaranja.)

Slamka spasa - 147

Kada bi se u sustav uvelo da ODGOVORNA OSOBA ODGOVARA i PLAĆA svoj šlamperaj iz vlastita džepa, uvjerena sam da se ne bi sjetila deset dana prije javne izvedbe prvi put pročitati tekst!

Hoće li intendanta itko pitati za junačko zdravlje, odnosno za učinjene troškove? Što su ono rekli nekidan na televiziji? Financijska je odgo-vornost prioritet naše zemlje u narednom razdoblju. Ma ovaj slučaj je stvarno u skladu s tim prioritetom!

Ali u svemu je najjadnije to da u 21. stoljeću naši stožerni kulturnjaci jednostavno – nemaju petlje. Pa sami provode preventivnu cenzuru nad djelima za koja su odgovorni. Neće se svidjeti Presvijetlome. Um-jesto da upravo oni budu ti koji će poticati umjetnike na to da uz-burkaju javnost. Petlju je imao u 16. stoljeću genijalni Držić kad je kao mudri i hrabri Negromant opalio pljusku uvaženoj gospodi u prvim foteljama da su ljudi nahvao, naopaki i nevaljali. I zato je danas živ da življi biti ne može.

Za razliku od davnog 16. stoljeća, u 21. stoljeću, u Dubrovniku je pao čisti autogol. Očito je Mucalo proširio svoj utjecaj prema jugu pa je bolest autocenzure prenio na Prlendera.

Pitam se, je li im barem neugodno?

P. S. U travnju ove godine predstavljen je javnosti program upravo završenog Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku koji je tre-bala otvoriti predstava “VIS životinje” kazališta Trešnja. Još desetak dana prije samog otvaranja pročitala sam ponovno u novinama tu istu informaciju. No, na samom otvaranju ovogodišnjeg MDF-a bile su životinje, ali ne one iz najavljene predstave nego sasvim druge. Naime, festival je otvorila predstava “Ružno pače” ZKM-a. Hm, ili se MDF dobro potrudio da se ne dogodi skandal s promjenom naslova ili pak ono što je za djecu – ne zanima širu javnost. Nisam sigurna što je na stvari. Zašto predstava kazališta Trešnja nije otvorila MDF? Zašto nije bilo službene objave?

U svakom slučaju, ne čini li vam se zanimljivim, da ne kažem čudnim, da dva najveća festivala u svojim kategorijama s najvećim državnim dotacijama i djelatnicima zaposlenima tijekom cijele godine mijenjaju najavljene programe otvaranja samo nekoliko dana prije otvaranja?


Rad na crno i predbračni ugovor na bianco10. srpnja 2011.

Jeste li gledali filma “Slavica”, prvi film snimljen u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata koji je 1947. režirao nekada slavni glumac HNK-a u Zagrebu Vjekoslav Afrić?

U posljednjoj sceni more navire kroz sve rupe na brodu koji tone, a Irena Kolesar, prva filmska zvijezda iz razdoblja komunizma, trči s jedne strane broda na drugu i rukama pokušava zaustaviti bujicu. Naravno, brod tone i tone i… ide špica… i kraj filma.

Kad kažem “hrvatsko kazalište”, u glavi mi se stvori ta slika. Voda pro-dire na sve strane, a svi glume Irenu Kolesar i ručicama pokušavaju zaustaviti ogromni vodeni val koja potapa brod.

Stoga me nije začudilo da se ovoga tjedna ponovno zatreslo u Du-brovniku gdje je ravnateljica Kazališta Marina Držića dala ostavku jer je, kako prenosi jedan dnevni list, u prošloj Slamki spomenuti Gradonačelnik – liječnik internist, odlučio Kazalištu ODUZETI ko-mornu scenu (njegovim rječnikom – izvaditi, odstraniti kazalištu neki od njegovih unutarnjih organa: bubreg, jetru, slezenu…). I to unatoč snažnoj argumentaciji koju je menadžment Kazališta mjesecima nu-dio. Kako će završiti ova priča, ne zna se, ali se već sada zna da je politika ponovno pokazala kazalištu/kulturi tko je Gazda.

Bez obzira na ovu “bombu” iz Dubrovnika, ponovno je kazališna tema dana SPLIT, u zadnjih godinu i pol dana kazališni Grad Slučaj. Ovoga puta zbog Splitskog ljeta. I zbog HNK-a, naravno. Spojene su to po-sude pa kad voda potapa jedno, nužno tone i drugo.

Hoće li biti Splitskog ljeta ili neće, pitanje je sad za većinu ljubitelja kazališne umjetnosti. Kažu, sve ovisi o tome hoće li sindikat zapos-lenih u HNK-u Split pristati raditi na Splitskom ljetu bez dodatne na-knade ili neće. Izdvajam: RADITI BEZ UGOVORA I NAKNADE.

Slamka spasa - 149

Zašto je do svega ovoga došlo? Neki kažu zbog Pravilnika, neki pak zbog Statuta, neki kažu zbog toga što je napravljen presedan pa ove godine prvi put u povijesti Ljeta intendant kazališta nije ujedno i ravnatelj Ljeta… Navodi se više različitih povoda, uzroka, razloga, špekulira se, važe, istražuje i analizira.

Za mene pak, problem je samo u jednom: U UGOVORU.

Ne, ne samo u onom kolektivnom ugovoru koji ovih dana spominju svi mediji, a koji već više od godinu i pol nisu (ponovno) potpisali sindikat kazališta i poslodavac (Grad Split). To nepotpisivanje nije od presudne važnosti za umjetnike.

Za njih je osnovni problem u UGOVORU kao temeljnom dokumentu na kojem se temelje odnosi dviju strana: umjetnika i poslodavca.

Jeste li ikada vidjeli kako izgleda ugovor o radu između glumca i nekog javnog kazališta? Niste? Ili jeste?

Ako niste, niste mnogo propustili.

To vam je jedan potpuno nezanimljiv dokument (bolje reći papirić koji glumi da je dokument) koji ne regulira baš ništa što je važno u ovom našem poslu.

Pitate li većinu kolega zaposlenih u nekom javnom kazalištu znaju li što im piše u Ugovoru o radu, dobit ćete odgovor – da ne znaju. Većina ih čak ne zna ni kad im točno istječe ugovor, a kamoli što u njemu piše. Neki kod kuće nemaju ni vlastiti potpisani primjerak. Ma ne zanima ih to. Što će im, da skuplja prašinu? Uistinu je to nepotre-ban komad papira. Dobili su angažman i – to je to. Često dovoljno za cijeli život.

Koje će uloge igrati, koliko minimalno, a koliko maksimalno repri-za godišnje, dakle, onog BITNOG za razvoj karijere i međusobnog odnosa, što će i koliko konkretno raditi, e, toga u ugovoru – NEMA. Ima samo VRIJEME TRAJANJA ugovora. A i to je u načelu nebitno jer znam samo jedan slučaj da ravnatelj glumcu nije produžio ugovor na-kon isteka ugovorne obveze. Vjerojatno ima i više takvih slučajeva, ali velika većina kolega ostaje u angažmanu – po inerciji. Ne iz potrebe.


Da, naravno da nema kazališta ako u ansamblu nema glumaca, ali zašto baš ti glumci imaju ugovor, a ne neki drugi, e, to u našem sus-tavu nije važno.

A u umjetničkom poslu JEDINO to bi trebalo biti važno.

Evo na primjer, jedna je kolegica dobila angažman u najvećem dram-skom kazalištu u Hrvatskoj 1. siječnja ove godine, a na pozornicu do današnjega dana (sredina srpnja) još uvijek nije stala NI JEDNOM. Dobila je žena već šest plaća (plus sve ostalo zajamčeno Kolektivnim ugovorom), cijelu zimu i proljeće snimala je sapunicu, a ovoga ljeta glumi u privatnoj produkciji. Zašto je dobila taj nezanimljivi papir koji se zove ugovor 1. siječnja 2011. kad uopće nije bila predviđena ni za jednu podjelu? To nije moguće saznati. Vjerojatno je i tu politika odi-grala glavnu ulogu, međutim, to su špekulacije, a njima se ne mislim baviti. (Iznos koji je kolegica bez uloga dobila na ime tih šest plaća dovoljan je da dvije etablirane neovisne skupine naprave dvije premi-jere!)

S druge pak strane čitam da mnogi vanjski suradnici koji trebaju ra-diti na Splitskom ljetu još uvijek nemaju ugovore (neće ih, navodno, uskoro ni dobiti), a to je ono što je uistinu nedopustivo. Zapošljavanje bez potpisanog ugovora jest RAD NA CRNO. Ne slušamo li cijelog proljeća da će se takve situacije u svim djelatnostima prestati toleri-rati? Što bi Premijerka rekla na rad bez ugovora? Zašto je kazalište i po ovom pitanju IZVAN SUSTAVA, sveta krava? S jedne strane ugovore imaju neki koji ne rade ništa i plaće im ne kasne ni jedan jedini dan, a oni koji rade i dobivaju konkretne zadatke, ugovor i naknadu za svoj rad mogu samo sanjati. Pa tko je lud u ovom našem kazalištu?

Kada bi se UGOVOROM reguliralo ono što se ugovorom TREBA regu-lirati, onda se ni jedan od ovih dvaju navedenih slučajeva ne bi mogao dogoditi.

I potpuno je svejedno je li Mucalo šef Splitskog ljeta ili samo vodi lo-gistiku za tu manifestaciju. Ključno je što piše u ugovoru svakog um-jetnika. Ako se uloga za koju je glumac potpisao ugovor radi tijekom ljeta – onda ta uloga spada u ugovornu obvezu. Ako nije, ne spada. Vrlo jednostavno. Ugovori koji reguliraju samo KOLIKO (vremena i novca), a ne sadrže i ŠTO (koje uloge se rade), potpuno su besmisleni.

Slamka spasa - 151

A dokle god je tako, besmisleno je i naše kazalište. I organizacijski i umjetnički. I na svaki drugi način.

Naime, predbračni se ugovor sklapa radi RASTAVE, ne radi BRAKA. I nikako ne može biti jedinstven obrazac. Nego jedinstven pojedinačni dokument. Dokle god u hrvatskom kazalištu ugovor o angažmanu bude “špranca” koja ne sadrži BITNE elemente nego se odnosni isključivo na odnose koji vrijede i za bilo koju drugu djelatnost, dotle će nam kazalište nalikovati na scenu iz filma “Slavica” s početka ovog teksta.

Brod tone, davimo se, a za to nam nisu krivi ni mucala ni kerumi ni ministri.

Krivi smo SVI mi.

Ukoliko svatko od nas koji smo dijelom kazališnog života u Hrvatskoj što prije prestane tražiti krivce u drugima, negdje izvan nas samih, utoliko bolje.

Zato se nadam da će brod ubrzo potonuti. Pa ćemo se osvijestiti, isplivati u šoku hvatajući dah. Ili se utopiti.

Valjda.


Nema života bez piva - ili o sponzorima u sportu i kulturi17. srpnja 2011.

Država smo u kojoj su središnje informativne televizijske emisije na-jgledaniji programi.

A u sklopu informativnih emisija eto nam i sportskog bloka koji (na javnoj televiziji) traje skoro kao pola Dnevnika. Na prvome je mjestu nogomet (a što bi drugo bilo), a onda idu ostali sportovi razvrstani prema medijskoj “težini” od rukometa, tenisa, skijanja… sve do kvar-tovskog natjecanja u pikulanju. Iliti do “sitne boranije”, kako bi u sedamdesetima rekao moj omiljeni profesor s Akademije. Vjerojatno ste primijetili da je za kulturu rezervirano neusporedivo manje mjesta nego za sport pa se u središnjoj informativnoj emisiji uglavnom spom-inju velika državna događanja, a kulturna “sitna boranija” getoizirana je u emisijicu “Vijesti iz kulture”. Izvan udarnih termina. Dakako.

I tako, baš nekidan, kad se već cijela nacija tresla od uzbuđenja što će na novoj, i to plavoj travi (!) u Maksimiru Dinamo ponovno pokušati dosegnuti “proljeće u Europi”, iz drugog po veličini nogometnog klu-ba izvijestili su nas da su dobili novog sponzora. Proizvođača piva. Za promjenu…

Trajalo je to predstavljanje sponzorskog ugovora otprilike koliko i vijest o tome da će nas za dvije godine primiti u EU.

Saznali smo i to da na dresovima igrača nećemo gledati logo tog popularnog piva (tu sam pala u depresiju). Bez obzira na tu, za sve nas uistinu bolnu vijest jer je gledati logo na dresu nogometaša pravi melem za oči, cijeli će klub u narednome razdoblju postati hodajuća/trčeća pivska reklama. Hoće li i iz nogometne lopte teći pivo kad ju se dohvati iz voleja na oduševljenje cijele Dalmacije, nisu rekli. Niti hoće li se nogometaši, kad se pred jutro budu vraćali u svojim beemvejima iz noćnog života, osvježavati istom pivskom markom. To valjda spada u poslovnu tajnu.

Slamka spasa - 153

Ma navikli smo već na to da nam je pivo važnije i od majčina mlijeka, a nogomet od kazališta. Čak više i ne reagiramo na seksističke, a i nasilničke poruke kojima obiluju mnoge reklame za “tekući kruh”, kako mu od milja tepaju. Pivo i nogomet imaju posebno mjesto u našim životima pa im se može progledati kroz prste, zar ne?

Ali sponzorima u kulturi, pa tako i u kazalištu, ne samo da se ne gleda kroz prste, nego se pomno prati da se slučajno lukavi sponzor ne bi provukao i tajno se reklamirao kroz neku predstavu! Medijska kontro-la “sponzorskih uljeza” u kulturi sve je veća pa ih u današnje vrijeme objavljuje tek tu i tamo neki internetski portal.

A o tome da biste mogli u središnjem Dnevniku javne televizije vid-jeti potpisivanje sponzorskog ugovora velike tvrtke s nekom organi-zacijom koja proizvodi kulturu – možete samo sanjati. Još se uz koji državni festival uspije prošvercati glavnog sponzora, ali – tu je priči kraj.

Kako promijeniti ovaj odnos? Razmišlja li netko o tome ili je ipak net-ko potajno odlučio da nam kultura nije potrebna pa ju pušta da se snalazi kako zna i umije?

Dok ne nestane.

Jer ne zna.

Vraćam se vremeplovom 15 godina unatrag kada je prvi put donesen zakon koji je trebao poticati sponzoriranje u kulturi i iz kojeg se trebao razviti sustav olakšica. Sve je bilo mišljeno ne bi li se država, ali i loka-lna i regionalna samouprava malo odteretile od financiranja kulture, a usput potaklo bolje povezivanje kulture i gospodarstva. Po uzoru na neke uređenije sustave.

Sporta u tom zakonu iz 1996. godine – nije bilo.

No, ubrzo se shvatilo da je to izostavljanje velika pogreška i da je zapravo ova država tijekom stoljeća opstala zahvaljujući sportu (pon-ajprije nogometu), ne kulturi, pa se nepravda promptno ispravila.

E, sad, našli su se sponzori pred Sofijinim izborom, financirati nogomet ili neku izložbu ili kazališnu predstavu? Stvarno je bilo teško odlučiti!


Bez obzira na to što i najmanje hrvatsko kazalište ima više gledatelja po sezoni od slavnog nam Dinama.

Onda je početkom tisućljeća došla nova vlast koja je pokrenula kampanju ulaganja u kulturu. Da pitate danas bivšeg ministra Vujića o toj temi zasigurno bi vam rekao da je napravio kopernikanski obrat u tom području… Nabolje, dakako.

Pitate li mene – rezultat je bio čist promašaj.

Bivšem ministru nitko nije objasnio da sponzorstvo i donacija nisu jedno te isto.

Pa se on vjerojatno i danas čudi zašto kulturnjaci ne padaju u nesvijest od sreće kad ga vide…

A danas?

Svi misle da je sve je po starom, odnosno, da postoje olakšice za do-natore, ali ne postoje nikakve olakšice za sponzore u kulturi. I da gore za kulturu i ne može jer – tko će ti dati novac ako ga ne možeš re-klamirati? A donatore, prema zakonu, ne možeš.

Nećete vjerovati, ali uvijek može gore!

Dolaskom krize prije tri godine većina sponzora i donatora gotovo je preko noći prestala podupirati kulturu jer su im proračuni bili smanjeni pa je, kao i uvijek, “nadgradnja” prva došla na udar rezanja. Logično, valjalo je preživjeti krizu i stoga se ulagalo samo u nužno za opstanak.

A kultura, za razliku od nogometa, nije nužna za opstanak.

A i sve se manje reklamiraju kulturni događaji pa se i sponzorima sve manje isplati investirati novac.

Prva je na udaru bila, dakako, neovisna kultura, ali nije lako ni javnoj kulturi. Osobito otkad se uveo sustav “riznice”, što znači da se sav novac jednog grada za sve institucije (pa tako i kazališta) slijeva – na jedan račun.

Slamka spasa - 155

Dobro, pitate se, pa kakve to veze ima? Jedan račun za sve, pa što?

E, da, ali i sredstva sponzora idu na taj isti, jedan račun bez obzira na to za koji su program namijenjena. Pa se novcem koji je sponzor namijenio za određeni program u kazalištu može popravljati i – lokalna kanalizacija! Zvuči nevjerojatno?

No, sva sreća pa se u Hrvatskoj zakona rijetko tko pridržava pa većina javnih kazališta, premda im to zakon nalaže, nije prešla na sustav riznice i dalje imaju svoje žiro račune.

Dakako, ima i gradova “štrebera” koji se drže slova zakona ko pijan plota, pa su u tim sredinama – nastali veliki problemi. Sponzori (logično) više ne žele ulagati novac jer nitko ne zna gdje će on završiti. I samo se potpuno neupućeni i nesvjesni lokalni političari čude što su očekivana sponzorska sredstva drastično smanjena.

Ali ipak, svi su troškovi javnih kazališta ionako pokriveni. To što je ukinuto svako poticanje da se naprave bolje predstave koje će gledati više gledatelja – koga briga. Dapače, manje posla i odgovornosti za marketinške službe, umjetnike, menadžment… Živjela uravnilovka!

I vratimo se početku.

Od povezivanja nogometa i pivske industrije nismo dobili više boljih sportaša/nogometaša, ali smo zasigurno dobili više muškaraca s velikim trbusima koji u ove ljetne dane ponosno šeću svoje ponose (bez majica) po obali.

Ali ćemo zato od nepoticanja sponzoriranja kulture dugoročno izgu-biti – vrlo mnogo.

Omamljeni pivom, to ionako nećemo primijetiti. Ni mi ni naša djeca. I bit će nam svejedno, neće nas biti pa nećemo morati gledati to da smo svi postali umjetna plava trava (zaborava) okupana u pivu.


Daleko je Okinawa!24. srpnja 2011.

Evo nas na Okinawi, dalekom japanskom otoku smještenom u Pacifiku. Oko nas je Istočno kinesko more i Filipinsko more.

Čim smo sletjeli i prošli podužu proceduru ulaska u zemlju, nakon 24 sata provedena u zraku i po aerodromima, dočekala nas je Tomoko, djevojka zadužena za naš boravak na najvećem japanskom festivalu kazališta za djecu koji se ovdje tijekom ljeta održava već sedmu god-inu. Uz Malu scenu, svoje će predstave japanskoj publici predstaviti 51 kompanija iz 14 zemalja s 4 kontinenta, a unutar festivala bit će održano 170 izvedaba, 4 seminara, 4 simpozija, 1 izložba, 2 preda-vanja i 10 radionica. Jednom riječju – ogromna organizacija. Osobito za grad s nešto više od 130 tisuća stanovnika kao što je Okinawa City. Za usporedbu, Okinawa City otprilike je veličine naše Rijeke.

Cijeli grad živi sa svojim festivalom na kojem će biti izvedene pred-stave za gledatelje svih uzrasta: od beba starih samo nekoliko tjedana (ima i toga!) pa sve do programa za odrasle.

Našu ćemo predstavu na Kijimuna Festi odigrati pet puta.

Ne, nema Okinawa City preko 50 kazališnih dvorana nego su tehničke ekipe, koje su došle iz cijelog Japana, pretvorile prostore u kojima se inače rade sasvim druge stvari – u kazališta. Čudo.

Za razliku od raspodjele poslova u Hrvatskoj, većina članova tehničkih ekipa (rasvjeta, ton, postava svjetla) jesu – žene. Kažu, u Japanu je to više ženski posao. Naš je tehničar Saša ovdje blažen među ženama – daje upute, a žene rade.

No, to je samo jedna mala i nebitna razlika u odnosu na naš sustav.

Pisat ću danas o drugim, mnogo važnijim razlikama.

Dakle, Tomoko, djevojka koja nas kao sjena prati i brine o tome da

Slamka spasa - 157

sve funkcionira kao japanski sat, zapravo je diplomirana glumica sa završenim fakultetom glume u Londonu iz kojeg se vratila u Tokio. Godišnje glumi u prosječno 4 produkcije (isključivo radi predstave za odrasle), ali od glume u Japanu ne može živjeti pa radi – u banci. U Japanu samo osobito slavni i popularni glumci žive isključivo od glumačkog posla. Većina njih radi druge poslove kao part time job kako bi se mogli baviti glumom, poslom koji vole. Pritom im gluma nije hobi.

Na Kijimuna festival u Okinawu naša je Tomoko došla raditi kao vo-lonterka. Za vrijeme godišnjeg odmora u banci u kojoj radi i zarađuje za život. Pitam ju, zašto volontira u svoje slobodno vrijeme umjesto da se odmara, a ona odgovara da je to način da besplatno vidi pred-stave koje će doći na festival. Osim toga, sviđa joj se jedna od misija festivala koja kvalitetom želi svratiti pozornost japanske Vlade na svoj rad kako bi povećala financiranje za kulturu općenito, a osim toga, volontiranje je uobičajeni način rada u Japanu.

Hm, zanimljivo…

Pokušavam način razmišljanja dvadesetsedmogodišnje Tomoko prebaciti na hrvatsku situaciju. I nekako mi ne ide.

Jeste li znali da je 2011. godina proglašena Europskom godinom vo-lontera?

Stavite ruku na srce i pogledajte u dubinu duše pa recite, jeste li se priključili nekom volonterskom projektu? Jeste li tijekom ove godine negdje volontirali jedan jedini sat?

Tražim na internetu podatke o volontiranju u Hrvatskoj, ali ne nalazim ništa relevantno. Mi smo naprosto zemlja u kojoj se – ne volontira. Nemamo tu kulturu. Nekadašnje omladinske radne akcije još uvijek su predmetom ciničnih viceva i opće sprdnje na račun dragovoljnog rada. Naša djeca uglavnom rado čitaju lektiru “Dnevnik Adriana Molea”, ali kao da ne registriraju to da taj dečko svakodnevno posjećuje starog umirovljenika i pomaže mu, a istodobno se sprijateljuje s njim i upija njegove mudrosti. Ne učimo djecu volontirati, raditi za opće dobro, sami se rijetko ili nikako uključujemo u akcije kojima se potiče volon-tiranje. I uopće nismo svjesni koliko je to loše i za nas i za našu djecu i za društvo u cjelini.


Čim kod nas predložiš nekom da volontira u projektu pogleda te kao da si mu opsovao mamu, tatu te cijelu širu i daljnju rodbinu. Kako ti takvo što pada na pamet?

Prvo pitanje uvijek je i na svakom mjestu: koliko ćeš platiti po satu, po danu…?

Mnogi naši ljudi i ne znaju što je to volontiranje. (Za one koje zanima više, dovoljno je pogledati u Google, a osobno preporučujem knjižicu iz 2004. “O volonterskom radu” urednika Škopelja, Ivelja i Milinković u izdanju Udruge Mi iz Splita u kojoj također možete pročitati da drago-voljni rad još uvijek izaziva čuđenje i sumnju u našem društvu.)

Da se volontiranjem potiče samopoštovanje, da se bolje razumije i uvažava druge, više cijeni tuđi posao, da se, jednom riječju, čovjek osjeća bolje kad volontira, o tome se slabo piše i govori u medijima. Sve nam je puno skandala i loših primjera, a sve što je dobro i korisno, nepoželjno je.

O čemu se ovdje u Japanu piše?

O tome kako su se stariji ljudi, uglavnom umirovljenici, organizira-li i prijavili da volontiraju na čišćenju nuklearke u Fukushimi kako bi mladi ljudi, koji pred sobom imaju još mnogo godina života, bili sačuvani od zračenja. A za njih, koji su već u mirovini, svejedno je. Pa volontiraju čak i na takvim, po život opasnim, poslovima.

I volontirajući – otići će mirni i zadovoljni s ovoga svijeta kao ljudi koji su bili neka slamka spasa naraštajima koji ostaju iza njih.

Za vrijeme trajanja i neposredno nakon Domovinskog rata mnogo je ljudi volontiralo i kod nas, ali kako je vrijeme prolazilo, nije se više radilo na izgradnji SUSTAVA i razvijanja svijesti o volontiranju.

Zašto? Nemam odgovor na to pitanje. Mogu samo reći – šteta. Nepo-vratna šteta.

Velikim pljeskom ispraćena je naša prva izvedba. Svi smo presretni. Našu sreću dijeli i ekipa “naših” japanskih volontera kojih sveukupno na festivalu ima oko 150 i koji su, prije početka festivala, prošli edu-

Slamka spasa - 159

kaciju o volontiranju. Cijela mala vojska mladih Japanki i Japanaca uzbuđenih što su dobili priliku volontirati na jednom takvom festi-valu. Možda je od ekipe Male scene čak i sretnija sitna srednjoškolka zadužena za dijeljenje evaluacijskih listića gledateljima koja se prije početka predstave tresla od treme što je dobila tako odgovoran za-datak.

I da završim japanski optimistično – nikad nije kasno krenuti u promjene, pogledajte malo oko sebe, nekom u vašoj okolini sigurno je potreban vaš – volonterski rad!


Odgovornost: maže li se to na kruh?7. kolovoza 2011.

Uvijek kad se vratim iz inozemstva, bez obzira na to što putem intern-eta pratim što se događa, zatekne me i iznenadi naša stvarnost.

A krenulo je dobro…

Na zatvaranju festivala u Okinawi bila je svečanost na kojoj su nas, između ostalog, izvijestili da je u 9 dana na 170 festivalskih izvedaba bilo nevjerojatnih 31.000 gledatelja. Svaki je gledatelj na ulazu prije predstave dobio evaluacijski listić i malu olovku, a nakon predstave svi su (japanski uredno) ispunjavali listiće kako bi organizatori točno znali što publika misli o viđenom. Nevjerojatna slika na ulazu i izlazu: u jednoj ruci gledatelji drže vrećice u kojima im je obuća (u kazalište ulaze bosi), a u drugoj – evaluacijski listić. I djeca i odrasli. Vrećice za obuću dobivaju na ulazu, a na izlazu ih (uredno) složene vraćaju. Kao i evaluacijski listić. Sve po špagici…

Što još reći?

Ništa, samo to da se danas, početkom kolovoza 2011. u Gradu Zagre-bu ne može doći do informacije o broju izvedaba i gledatelja u javnim kazalištima za 2010. godinu. Koju smo već odavno zaboravili. A Ja-panci iste večeri kad zatvaraju festival javno objavljuju svoje podatke. Pa do njih može doći baš svatko. I onaj koga to ne zanima i onaj – koga zanima.

Mene situacija s izvedbama i gledateljima u Gradu Zagrebu za 2010. baš zanima (profesionalno, dakako), ali već četiri mjeseca, otkad sam na Ured za obrazovanje, kulturu i šport uputila prvi pismeni upit, ne mogu doći do tih podatak koji baš i ne spadaju u kategoriju poslovne tajne. Nije li to zanimljivo? A imamo čak i zakon koji se zove Zakon o pravu na pristup informacijama.

Ah, krše se u našoj zemlji i mnogo važniji zakoni, pa zašto se ne bi kršio i ovaj “nevažni”?

Slamka spasa - 161

No, vratimo se mi na današnju temu.

A to je odgovornost. Ovoga puta – medija. Dakako, u području kulture.

Povod je mojem današnjem razmišljanju tekst o okruglom stolu na kazališnom festivalu u Budvi, u Crnoj Gori.

Naslov teksta u kojem se govori o navedenom okruglom stolu, a koji je četiri dana stajao na naslovnici portala našeg najčitanijeg dnevnog lista jest “Komplimenti Ljubiše Ristića Dubrovačkim ljetnim igrama”.

Hm.

Kad sam prvi put ugledala u istoj rečenici Ljubišu Ristića, DLJI i po-jam “komplimenti” nisam mogla vjerovati. Što je to? Zašto? Čemu? Hm… Bezbroj mi je pitanja odjednom prolazilo kroz glavu.

A odgovor sam imala na samo jedno: zašto bi Ljubiša Ristić toliko hvalio DLJI?

Ne treba biti previše pronicljiv da se shvati kako se možda Ljuši, kako ga se od milja zvalo više od desetljeća na ovim našim prostorima, prohtjelo ponovno raditi u Hrvatskoj. Ne čudi to, teška su vremena i svaki posao, pa čak i u Hrvatskoj, koja je kriva za to što je uništila (Ljušinu obožavanu) Jugoslaviju, dobro bi došao. Osobito kada ideja kazališta koje se zove KPGT (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar) više ne može proći baš nigdje. Čovjeku koji je u bivšoj državi radio gdje je i što je htio, nakon pada svog pokrovitelja Slobodana Miloševića i njegove supruge, baš i ne cvjetaju ruže pa je možda došlo vrijeme da si “poravna putove” i proba nešto režirati kod “ljutih neprijatelja” u jalovoj nadi da bratstvo i jedinstvo još uvijek nije potpuno mrtvo.

Ali, kad bolje promislim, nije me briga koji su dugoročni planovi glavnog kulturnog stratega Mirjane Marković Milošević sve dok je daleko od nas.

Ono za što me jest briga jest činjenica da nam se u najčitanijem dnevnom listu, i to u rubrici Kultura, prenose “vijesti” poput ove koja je, ustvari – poluistina izvađena iz konteksta.


Naime, kad sam malo pretražila po internetu saznala sam da je na okruglom stolu “Grad teatar – proizvod kulture, dio civilizacijskog identiteta” ključne rečenice o DLJI izrekao mr. Janko Ljumović, do-cent na Fakultetu dramske umjetnosti u Cetinju i direktor Crnogor-skog narodnog pozorišta (koji se u senzacionalističkom tekstu objav-ljenom kod nas i ne spominje, kao ni naziv okruglog stola), da su u razgovoru sudjelovali i teoretičari i praktičari kazališta Jovan Ćirilov, Rahim Burhan, Dušan Pernat, Branislava Liješević (koji se također ne spominju), Ljubiša Ristić ...

Što reći na to?

Da nešto ne štima s našom kulturnom politikom, to svi znamo pa se u tom kaosu i snalazimo. S više ili manje uspjeha. Neki žele prom-jene, a neki pak ne. I sve to je na neki način legitimno. Međutim, u današnje vrijeme kada su mediji preuzeli sve glavne uloge u sapunici koja se zove naša stvarnost, ovakvo pisanje, uistinu je nešto nad čime se treba zabrinuti. Rubrike kulture u većini tiskovina svedene su na minimum i spojene sa sadržajima kojima se tepa da su “mozaički” (a zapravo su čisto žutilo) pa je većina događaja i tema iz kulture isparila iz novina, odnosno, ostali su samo tragovi nečega što je nekada bilo važno za hrvatsku kulturu. Bitno, pozitivno i kvalitetno nema pristupa medijima, ali neutemeljene senzacije postale su dobrodošle.

Slučajno? Namjerno? Po narudžbi? Zbog nezainteresiranosti? Neznanja?

Nedavno su objavljene dvije vrlo važne knjige koje govore o medijima, pa i o njihovoj odgovornosti. Jedna je “Uvod u medije” urednice dr. Zrinjke Peruško, a druga je knjiga dr. Darka Lukića “Kazalište u svom okruženju, Knjiga 2: Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost”. Početkom tisućljeća papa Ivan Pavao II također je napisao encikliku na sličnu temu. Sve je dostupno na hrvatskom. Ali očito je da neki novinari čitaju – samo svoje tekstove, a sve ostalo spada im u znan-stvenu fantastiku.

Moram priznati da je ovaj primjer s Ristićem, Budvom i okruglim sto-lom nešto što smatram uistinu – zabrinjavajućim.

Nije mi do šale.

Slamka spasa - 163

ODGOVORNOST.

Jedina riječ koja nas može spasiti iz kaosa.

Kulturnog. Kulturno-političkog.

I svakog drugog.

A neki novinari u Hrvatskoj i dalje misle da je to nešto što se maže na kruh. Ili se možda jede sa šparogama.

P. S. Ovo je bila 50. Slamka spasa koju sam napisala. Od srca zah-valjujem svima koji su čitali ove tekstove, komentirali ih, slali poruke podrške, ali i pokude. Ostanite i dalje uz Slamku jer… nastavlja se…


Svinjske polovice, teleće četvrtine, posteljina i... štrajk15. kolovoza 2011.

Nekada davno, u socijalizmu, na početku svoje glumačke karijere, bila sam nekoliko godina zaposlena u javnom kazalištu. Imali smo i svoju sindikalnu organizaciju. Ono čega se dobro sjećam, a vezano je za sindikat, bili su sindikalni izleti u Stubičke Toplice. Ondje bismo se kupali u bazenu, igrali nogomet, a nakon toga jeli roštilj ili kotlovinu. Ma koji se današnji team building može mjeriti s našim izletima vlakom u Stubake!

Osim izleta, svake smo jeseni na oglasnoj ploči dobivali obavijest o tome gdje i kada možemo po povoljnijoj cijeni kupiti svinjske polovice i teleće četvrtine (što smo, naravno, svi kupovali, trebalo nam ili ne), a moja mama, koja je predavala tjelesni odgoj u osnovnoj školi, putem sindikata povoljnije je kupovala i posteljinu. Koju je uredno spremala i čuvala u ormaru, te mi sve te neotvorene pakete plahti i jastučnica dala kada sam se udavala. Kao što je i red. Pa je kroz tu posteljinu (koja se nikako ne da potrošiti) sindikat zauvijek ostao upisan u moj život.

U kazalištu nam posteljinu putem sindikata nisu nudili. Možda se mi kao članovi nismo dovoljno aktivirali u svojoj sindikalnoj organizaciji? Ili su predsjednici naše ondašnje sindikalne ćelije imali više afiniteta prema dobrom druženju? Ne znam. U svakom slučaju, pajceki i no-gomet u Stubakima bili su nam napetiji od kućenja. Pokušavam se prisjetiti je li nam taj socijalistički sindikat štitio i neka prava koja spadaju u ono što se zove “struka”… ? Koliko se sjećam, postojala je stavka da, ako si imao u jednom danu predstavu i pokus, nisi mogao imati još jednu predstavu ili još jedan pokus. Ukratko, sindikat te štitio da dnevno ne možeš raditi više od dva radna zadatka. Iskreno, igrali smo često i po tri predstave u danu (bilo je to kazalište koje je igralo predstave i za djecu i za odrasle), ali se ne sjećam slučaja da je

Slamka spasa - 165

netko aktivirao svoje pravo da radi samo dva radna zadatka. Doduše, bili smo OOUR (za one mlađe koji ne razumiju socijalističke kratice, OOUR je osnovna organizacija udruženog rada) sa samo 12–13 zapos-lenih glumaca, slagali smo se prilično dobro, družili se i nakon “rad-nih zadataka” pa nam valjda nije bio problem ostati raditi i u “trećoj smjeni”.

Ukratko, za nas glumce, sindikat nije značio ništa više (ni manje) nego za bilo kojeg drugog radnika u kazalištu. Jer se nije bavio STRUKOM samom.

Došla je nova država i već 1993. započeo je radom novi sindikat. Ne-dugo nakon osnivanja “velikog” sindikata, osnovan je i sindikat ZA-POSLENIH glumaca. Hm, ako ste mislili da se taj novi sindikat počeo baviti problemima STRUKE, onda ste se prevarili. Pa i samo mu ime govori da nije imao namjeru uistinu štititi glumački posao nego – radni odnos.

I prošlo je 18 godina.

Tijekom tog razdoblja u nekoliko je navrata bilo inicijativa da se stvari sa sindikatom promijene u smislu da sindikat glumaca uistinu počne štiti prava struke i to svih, a ne samo ZAPOSLENIH glumaca (ali i ostalih umjetničkih struka u izvedbenim umjetnostima), ali… ali… od svega je nastalo jedno veliko ništa.

Zašto sve ovo pišem?

Zato što u Splitu (opet) “kuha” atmosfera u kulturi. Nije potpisan novi kolektivni ugovor, a starome je prošao “rok trajanja”. I premda stari kolektivni vrijedi dok se ne potpiše novi, sindikalisti nisu zadovoljni. Traže nova prava.

Legitimno. U pravu su. Trebaju štititi prava svojih članova. Zato i skupljaju članarinu.

Međutim, pitam se pitam, gdje su u svemu tome glumci? Gdje su um-jetnici? Kada će i njima doći do svijesti da specifičnosti glumačkoga posla ne mogu ići u iste pregovore zajedno sa specifičnostima posla, recimo, scenskog radnika? Zar je u našem poslu uistinu jedino i


najvažnije pitanje KOEFICIJENTA, i to hoće li biti isplaćeni dodatni honorari za rad na ljetnoj manifestaciji ili neće? Pa ne bi li glumce (i ostale umjetnike) trebale i morale zanimati i druge stvari?

Ima još jedno pitanje: stalno se govori o PRAVIMA zaposlenih, ali nigdje ne čitam baš ništa o DUŽNOSTIMA.

Iskreno, ne suosjećam s kolegama iz Splita.

Zapravo, dokle god glumce ne počne zanimati njihov vlastiti posao nevezan za instituciju, dotle me uopće ne zanima hoće li riješiti svoje sindikalne probleme ili neće, hoće li na ulicu s transparentima ili neće, hoće li štrajkati ili će se predstave održavati kao što su se održavale do sada.

A osobito me nije briga za cijelu priču o glumcima i kolektivnim ugo-vorom jer je nakaradni model organizacije hrvatskog kazališta doveo do toga da s jedne strane zaposleni glumac traži svoj kolektivni ugo-vor i sva prava koja po njemu proizlaze, a s druge ga strane, kada radi na slobodnom tržištu, snima film, sitkom, neku sapunicu ili radi u privatnoj produkciji, ništa od toga – ne zanima.

Jesu li to neki drugi ljudi koji imaju kolektivni ugovor u službeno radno vrijeme od onih koji snimaju sapunice u slobodno vrijeme? Nisu. Pa zašto onda izvan radnog vremena mogu raditi i po četiri radna zadat-ka, a kad su zaposleni ne mogu? Na slobodnom tržištu nisu umorni i ne treba im koncentracija, a na radnom im mjestu sve to treba?

Tko je tu lud?

Svinjske su polovice, posteljina i kotlovina u Stubakima imali više smisla od ovoga što je danas.

A kako stvari stoje, ne vidim da će budućnost donijeti promjene.

Da se barem varam…

Slamka spasa - 167

P. S. Kad smo već kod ugovora: svaki ugovor o radu trebao bi sadržavati i članak o međusobnoj LOJALNOSTI potpisnika za vrijeme trajanja ugovornog razdoblja. Ako takav članak i ne postoji u doku-mentu, civilizacijski je doseg da se takve stvari PODRAZUMIJEVAJU. Iliti, ne možeš pljuvati u tanjur iz kojeg jedeš… Ali v. d. intendanta HNK-a u Splitu Mucalo vjerojatno nije čuo za takvo što pa se udosto-jao i u tisku i putem javne televizije pljunuti na ovogodišnje Splitsko ljeto. Kaže da manifestacija nije ispunila njegova očekivanja. A usput je pljunuo i na zaposlenike svoje vlastite kuće.

Što reći osim da je Mucalo ovom izjavom, nažalost, u potpunosti ispunio – moja očekivanja.


Zašto sam odlučila glumiti da nisam iz Zagreba21. kolovoz 2011.

Ponovno Zagreb.

Ljeta (da ne kažem odmora) – kao da nije ni bilo… Što se može, takav posao… Baviš li se (privatnim) kazalištem, nikada ne možeš sve ostaviti iza sebe i reći – sad se odmaram! No, ne žalim se, svatko može u odlučujućem trenutku svog života izabrati što želi biti. Službene te-orije kažu da svi na svom profesionalnom planu imamo na izbor četiri mogućnosti: biti zaposlenikom, baviti se samostalnom djelatnosti, biti poduzetnikom ili pak ulagačem. Odavno sam odabrala ovo drugo: postati i ostati samostalna. A u paketu s tim ide, hm… što već ide. Pa i to da odmora NEMA – baš nikada.

Što me još uvijek čini sretnom.

I kao što sam već rekla, vratila sam se u Zagreb.

Da se ne bih našla pred nekom raskopanom/zatvorenom ulicom, odem na internetske stranice Grada pogledati kojih mi se četvrti (zbog radova) valja kloniti dok život ne uđe u normalu. Čekajući da mi se na padajućem izborniku pojavi PRIVREMENA REGULACIJA PROMETA, naiđem na obavijest da se isplaćuje naknada za novorođeno dijete (što baš i nije moja tema), a za oko mi zapne poveznica ZAGREBAČKO KULTURNO LJETO. Već pogađate, promet me namah prestao zani-mati i okrenuh se, naravno, kulturi.

A kad tamo… Ajoooj!

Ne pamtim kada sam vidjela nešto šlampavije i manje profesionalno. Popila sam čašu vode i – krenula u analizu.

Dakle, čim Grad na svojoj naslovnici u padajućem izborniku IZDVAJA neki segment, to znači da događaj spada u nešto važno i aktualno za

Slamka spasa - 169

nas, ponosne građane glavnoga grada Republike Hrvatske, ali i za potencijalne putnike namjernike.

Uzbuđeno čekam da se otvori naslovnica… i… otvorila se!

Hm… likovno oblikovanje baš ne obećava mnogo.

Nude mi se rubrike: glazba, kazalište, film, izložbe, centri za kulturu te parkovi i ulice. Naravno, idem na kazalište. A tamo odmah uočim tri PRIVATNE inicijative (Zagrebačko histrionsko ljeto, Ljetne noći teatra Exit i Scena Amadeo), a od javne ponude samo – PIF, koji počinje 5. rujna. Ni jedno jedino javno kazalište nema na programu apsolutno ništa tijekom cijelog (kulturnog) ljeta, ali o tome sam već pisala pa se neću ponavljati.

Dobro… Idem pogledati što se nudi na PIF-u, ali na linku je samo – izbor iz programa, točnije, raspored za ČETIRI predstave. Kliknem na poveznicu za cijeli program – ne radi. Odem na stranicu na en-gleskom jeziku, misleći, PIF je međunarodni festival pa su možda postavili cijeli program samo na engleskom, ali, vidi čuda, od cijelog (šturog) teksta postavljenog na stranicama na engleski je prevedena samo JEDNA RIJEČ: opširnije. Pa mi se lijepo pojavi READ MORE – i opet sve na hrvatskom. Ne mogu vjerovati… Stvarno su se potrudili da stranci saznaju više o najvećem i najstarijem međunarodnom fes-tivalu lutaka u našoj zemlji!

Odem pogledati na IZLOŽBE – nema ni jedne jedine riječi (izložbe) pa pomislih, ovi su još gori od kazališta… Kliknem na FILM, pojavi se Kolovoz na Sceni Gradec (bez programa) i Fantastic Zagreb koji je završio 9. srpnja – također bez programa. O filmskom programu u MSU koji se svakodnevno događa – ni slova. Što se glazbe tiče, sve je što se nudilo u metropoli (prema ovom izvoru) završilo je u srp-nju. Osim Medvedgradskih glazbenih večeri koje u kolovozu, kako piše, imaju na programu jedan koncert, jedan su imale u srpnju i isto toliko (jedan) imat će u rujnu. Sveukupno tri koncerta… (Ovo je zaista bilo teško zbrojiti.)

Kliknem na RAZNO – prazna stranica…

E, sad mi je već jasno da je ta prazna stranica sukladna praznini


nečega što se tako pompozno i preuzetno naziva ZAGREBAČKIM KULTURNIM LJETOM.

Pa krećem u potragu za glavnim organizatorom ove sramote. Pogađate, stranice O NAMA nema, ali zato pri dnu piše – Koncertna direkcija Zagreb, 2011. Pa se može pretpostaviti da su oni glavni i odgovorni za cijelu ovu traljavu priču.

Što je, dakle, Koncertna direkcija Zagreb?

Javna ustanova u vlasništvu Grada Zagreba s, kako sami kažu, gotovo 60 godina iskustva. Ima 20 zaposlenika koji se financiraju iz gradskog proračuna, kako stoji u službenom Izvještaju Grada za 2009. god-inu. Za 2010. godinu izvještaj nije javno objavljen pa vam, ne svojim nemarom, nudim podatke koji nisu baš “friški”. Još pet zaposlenika financirano je iz državnog proračuna. Ukupan je prihod u 2009. go-dini ove ustanove, koja je nekim čudom (da ne kažem neku težu riječ) preživjela tranziciju, bio preko 23 milijuna kuna. Od toga je gotovo 15 milijuna bilo iz sredstava poreznih obveznika. Nije nevažno spomenuti da je manifestaciju Zagrebačke ljetne večeri (kako piše u Službenom glasniku Grada Zagreba) u 2009. godini sveukupno posjetilo 2496 pos-jetitelja, a za nju je Grad izdvojio 1.145.000,00 kuna, što po posjetitelju iznosi sufinanciranje od preko 458,00 kuna!

A za sav taj novac mi se, građani i kulturnjaci Grada Zagreba, mo-ramo crvenjeti jer našu kulturu predstavljaju na način na koji se više ne može predstaviti ni jedan razred u osnovnoj školi. Ma koji razred – jaslička grupa! Čak i ta djeca rade informativnije i kvalitetnije inter-netske stranice nego ova o kojoj danas pišem.

Usput, Koncertna direkcija Zagreb organizator je i već više puta u medi-jima spominjane manifestacije YESEN U ZAGREBU – MEĐUNARODNI MULTIKULTURALNI SUSRETI, a na internetskim stranicama YESENI danas, 21. kolovoza 2011. možete pronaći program za – 2010. godinu.

O dodatku imena manifestacije u kojem se spominje multikultural-nost, danas neću pisati. Radi vlastita zdravlja.

Ne mogu ne primijetiti da se Koncertna direkcija Zagreb bavi i ZASTU-PANJEM umjetnika. Tako piše. To bi trebalo značiti da su i neka vrsta

Slamka spasa - 171

– agencije. Hm… Čudna djelatnost za javnu ustanovu… Onda ugle-dah i popis umjetnika koje zastupa, a među njima ima i zaposlenika – drugih javnih ustanova(?)! Organizacijskim modelima subjekata u kulturi bavim se već godinama, ali ovako nešto nigdje i nikada nisam vidjela. Da jedna JAVNA USTANOVA zastupa umjetnike koji imaju ugo-vor o radu S DRUGOM JAVNOM USTANOVOM.

Pa tko je izmislio ovog Frankensteina od javne ustanove? Što je ovo? Sanjam li ja?

Uf… Idemo mi natrag…

Povezivanje turizma i kulture već je punih 13 godina važna tema u Hr-vatskoj (pa tako i Zagrebu), ali ovi u Koncertnoj direkciji Zagreb za to, očito, nisu čuli. Za početak, menadžmentu tog mastodonta bez jasno definirane misije i vizije, predlažem da pročita dvije knjige koje bi im mogle (kada bi samo htjeli) pomoći u razmišljanjima kako predstaviti naš Grad putem kulture u boljem svjetlu, a to su: Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova koju je uredio Charles Landry (iz 1998. godine) u izdanju Ministarstva kulture RH te Abeceda kulturnog turizma Daniele Angeline Jelinčić iz 2009. godine u izdanju Meandra.

I da se vratim na sam početak, odnosno, na odabir u profesional-nom životu: biti zaposlenikom, obavljati samostalnu djelatnost, biti poduzetnikom ili ulagačem? Jad i bijeda internetske stranice Zagrebačkog kulturnog ljeta u izvedbi Koncertne direkcije Zagreb jas-no pokazuje da se menadžment odlučio za – prvu kategoriju: zaposliti se u javnoj ustanovi, uživati u odmoru na račun poreznih obveznika, a bez ikakve odgovornosti prema onima koji sve to financiraju.

Jedino što me muči jest pitanje: kako tom menadžmentu (ako ga tako uopće možemo nazvati) nije neugodno što nas na ovakav način bezočno sramoti?

O odgovornosti ovoga puta uopće neću govoriti.

Samo ću se do daljnjega praviti – da nisam iz Zagreba i da sve ovo zajedno nema veze sa mnom. Već odavno nam je postalo prirodnim crvenjeti se – zbog drugih.


Zagreb i Split vole se tajno28. kolovoza 2011.

Prvi je dan Prve kazališne Burze mreže neovisnih kazališta/kazališnih družina. Naša kazališta predstavljaju svoje predstave (njih 21) na jed-nom mjestu u samo četiri dana.

Zvoni telefon.

“Dobar dan”, kaže nepoznat ženski glas.

“Dobar dan”, kažem ja držeći mobitel u jednoj ruci, a u drugoj letke koje raspoređujem po prostoru. U dvorani se “ruši” jedna predstava, druga čeka na “postavu”, troje kolega čisti dvoranu, dvoje predvorje, dvoje pozornicu, gledatelji ulaze i izlaze, ispunjavaju evaluacijske listiće, volonteri im dijele materijale… jednom riječju – kaos na pros-toru manjem od 200 kvadratnih metara (koliko je veliko cijelo naše kazalište).

Nepoznati se glas predstavi kao novinarka, ne čujem od buke ni ime ni za koga radi…

“Možete li dati izjavu?” pita.

Naravno da mogu, kako ne bih mogla, zato sam tu, pomislih, ali pitam novinarku da mi pobliže kaže o kojem segmentu želi da govorim: o umjetničkom, produkcijskom, tehničkom…? Misleći na Burzu, naravno.

“Molim?” kaže žena. “Ma ne, ne zanima me to! Recite, što mislite o ovome da je u Splitu zapaljen automobil zagrebačkih registracija, o tome da Štrumfovi govore kajkavski, o tome da je netko nekome ukrao nogometaša (kao da je nogometaš ukradeni sef sa zlatnim poluga-ma) i uopće, o ratu između Splita i Zagreb?”

Rekao bi pjesnik: “Zapanjen sam stao.”

Naših 14 kazališta okupljenih u Mrežu neovisnih kazališta/kazališnih

Slamka spasa - 173

družina u RH već danima priprema svoju Prvu burzu predstava. Živimo za to, ne spavamo od uzbuđenja hoće li sve ispasti kako smo zamislili, a žena me pita što mislim o ratu između Splita i Zagreba?!

Dođem kući na zadnje vijesti nakon što su kolege iz Kvaka, Tvor-nice lutaka, Moruzgve, Rugantina i Gustl salona pred oduševljenim gledateljima odigrali prvih pet izvedaba i pola informativne emisije gledam “velike dečke” nogometnih klubova Dinama i Hajduka kako neartikulirano prosipaju žuč prema drugoj strani i, dakako, udaraju po niskim strastima ne bi li dodatno raspalili vatru. Koliku su to minutažu dobili na javnoj televiziji za potpirivanje mržnje sjevera i juga zemlje, pitam se u nevjerici?

Rječnik, geste, grimase… užasnuto gledam u TV ekran i razmišljam o tome kako je zapravo strašno da netko toliko primitivan i neciviliziran uopće može dobiti javni prostor da bi putem njega širio ideju nasilja.

Kao da ga u nedavnoj prošlosti nije bilo dovoljno…

Drugi dan na Burzu nam stižu kolege iz Splita (kazalište Play drama) predstaviti svoju novu produkciju. “Picasso”. Igraju Elvis i mlada Lana Helena, režiju potpisuje Nenni.

U Zagrebu je kipuće, zrak stoji, a pred kazalištem – ogromna gužva. Zagrepčani s nestrpljenjem očekuju splitsku predstavu i na kraju ju nagrađuju – ovacijama. Uzbuđenje, oduševljenje, radost… Izlazim is-pred kazališta i – znam da mi ne vjerujete, ali nitko nije zapalio ni-kakav automobil. Ne vidim ni bijesne demonstracije protiv kolega iz Splita…

Dapače, vidim samo podršku i veselje što smo gledali KAZALIŠTE.

Ali nema kamera da snime sofisticiranu predstavu o umjetniku (Picassu) i njegovu odnosu prema vlastitim djelima i prema repre-sivnom režimu. Da snime predstavu nastalu u gradu iz kojeg već gotovo dvije godine dolaze samo loše kazališne vijesti i koju, u poseljačenom okruženju, mogu postaviti samo luđaci. Ili ljudi koji uistinu vjeruju da je ono što rade – neka prava stvar koju treba raditi vremenu usprkos.

Nema novinara (koji pomno prate svaki korak navijačkih/huligan-


skih skupina koje potiču nasilje) da pokažu da postoje i neki drugi ljudi, druga strana, ona koja širi nenasilnu komunikaciju, koja je podržavajuća, koja otvara dijalog i u okruženju golih sisa, nogometa i šoping centara traže čistoga zraka kroz umjetničko stvaranje. Nara-vno, to da je malo privatno kazalište iz Splita, financirano od grada s 20 tisuća kuna (a samo autorska prava za izvođenje teksta stoje ne-koliko tisuća više od tog iznosa), napravilo odličnu predstavu i pred-stavilo ju zagrebačkoj publici i prije premijere, NIJE I NE MOŽE BITI VIJEST u ovom poremećenom sustavu vrijednosti.

Za mene – vijest je to od prvorazredna značenja.

Kao što je i cijela Burza kazališta događaj od iznimne važnosti.

Samo što to neki još nisu shvatili…

Ali će morati... SLAMKA SPASA STIŽE!

Hvala svima koji su podržali našu Burzu, kolegama iz Mreže koji su u četiri dana predano radili sve moguće i nemoguće poslove i pomagali jedni drugima, volonterima koji su se javili putem Facebooka, spon-zorima, a najviše zahvaljujem gledateljima, publici, koja nas je nosila i dala nam vjeru u to da možemo i moramo – ustrajati.

Slamka se prošloga vikenda pretvorila u – nadu.

Slamka spasa - 175

CSI Šibenik5. rujna 2011.

Sve do danas odgađala sam izravno pisati o problemima kazališta u Šibeniku u proteklih devet mjeseci, ali sad je već jasno da je, uz Split, i Šibenik postao “grad slučaj” pa moram napisati nekoliko riječi.

Hm, kriza u Šibenskom kazalištu (vidljivo) traje devet mjese-ci. Uobičajeno je to vrijeme od začeća do poroda… Je li to vrijeme Šibeniku i njegovu kazalištu donijelo na svijet zdravo novorođenče ili ipak nije?

Ajmo vidjeti.

Dakle, sve je počelo početkom prosinca kada je dugogodišnji ravnatelj Šibenskog kazališta, a danas HNK-a Šibenik, podnio ostavku otprilike godinu dana prije isteka mandata. Zlatović je otišao bez obrazloženja, ali je bilo jasno da je otišao zbog – politike.

Odmah nakon Zlatovićeva odlaska gradske vlasti željele su na mjesto ravnatelja dovesti Senku Bulić, ali su se ponovno u politici dogodila previranja pa kolegica Bulić nije izabrana (i ne sluteći da je to na njez-inu sreću). O programu se, dakako, nije ni raspravljalo.

Politika je bila na prvom mjestu.

Raspisan je natječaj za novog ravnatelja, ali se dogodilo da je Kazališnom vijeću u međuvremenu istekao mandat (što se vidjelo i iz aviona i prije raspisivanja) pa je natječaj – propao. Izabrana je v.d. ravnateljica Jasenka Ramljak, nakon toga izabrano je i novo Kazališno vijeće i ponovno je raspisan natječaj za ravnatelja.

Na taj se natječaj javilo čak devet kandidata. Rekord!

Sredinom svibnja i Kazališno i Gradsko vijeće jednoglasno su se odlučili za kandidata Marka Torjanca pa smo svi odahnuli.


I kad se činilo da će Šibeniku i njegovu kazalištu napokon poteći med, mlijeko i maćuhice, Torjanac, početkom lipnja, nakon detaljnog uvida u organizacijsku i financijsku situaciju u ustanovi kojom je trebao up-ravljati četiri godine, odbija potpisati ugovor.

Nastaje šok.

Počinju pregovori, povuci-potegni, ali nakon nekoliko dana gradske vlasti odlučile su prihvatiti sve Torjančeve zahtjeve.

Valja napomenuti da se ovo događalo tijekom lipnja.

Ugovor između Torjanca i vlasnika kazališta (Grada Šibenika) u lipnju još uvijek nije potpisan. Upamtite ovaj podatak jer je za daljnju priču vrlo važan.

Ipak je ovo CSI Šibenik!

Vrijeme prolazi, stiže i srpanj, a Torjanac (kako prenosi Šibenski list) shvaća da su stvari u Šibeniku mnogo gore nego što se činilo na prvi pogled, odnosno da kazalištem vlada – politika.

Izlazi na vidjelo da je Pročelnica Upravnog odjela za društvene djelat-nosti Grada Šibenika, Živana Podrug, ujedno i predsjednica Kazališnog vijeća kazališta u Šibeniku, što prema Zakonu o kazalištima nije dopušteno. Torjanac upozorava na taj ključan problem, ali kako to već obično biva kad se sukobe politika s jedne, a umjetnik s druge strane, “po piksi” dobiva – Torjanac. Nakon što definitivno odbija potpisati ugovor i samim time postati fikusom u HNK-u Šibenik, lokalni ga mediji proglase prevrtljivcem koji je vukao za nos cijeli grad.

Medije izvan Šibenika ova priča ionako ne zanima.

No, sjećate se one poslovice koju su nam govorili kad smo bili mali: “Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju…”

Odmah po debaklu s Torjancem Kazališno vijeće raspisuje novi natječaj i u rekordnom roku i za ravnateljicu Gradskom vijeću predlaže glazbenu umjetnicu Neru Gojanović.

Slamka spasa - 177

Gojanović se za to radno mjesto prijavljivala već od prvog natječaja, ali na prvom natječaju, kad je bila najbliže cilju, nije prošla – zbog politike.

Eh, jaka je ta politika u našem Šibeniku!

Pitate se, gdje je sad problem i zašto danas pišem o ovoj temi?

Zato što sad nastupa – krimić.

Naime, dnevne novine objavile su da je za kandidatkinju Neru Gojanović glasalo pet od sedam članova Kazališnog vijeća jer su se dvije članice (Gojanović i Kunčić) prijavile na natječaj pa nisu mogle dizati ruku glasujući o vlastitom programu.

Jako me zanimalo tko su ostali članovi Kazališnog vijeća pa sam otišla na internetske stranice HNK-a Šibenik gdje njih (očekivano) nije bilo.

Zašto bi građani znali tko su ljudi važni za rad kazališta koje finan-ciraju?

Ali, kao što već znate, ne odustajem ja tako lako pa sam pogledala u izvor koji bi (barem prema zakonu) trebao biti najrelevantniji, a to je Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture.

A kad tamo…

Prvo, u Očevidniku kazališta piše da je ravnatelj kazališta MARKO TORJANAC, i to još od 18. svibnja 2011. godine!

Kolega Torjanac ugovor nikada nije potpisao i kao takav nikada nije ni postao ravnateljem kazališta u Šibeniku!

Sad se pitate kako se onda našao u Očevidniku?

E, to je misterij i za CSI!

Pravilnik o očevidniku kazališta iz 2007. godine u članku 6. kaže da se upis u Očevidnik obavlja na temelju prijave koju podnosi


ravnatelj Kazališta Ministarstvu kulture, i to PUTEM županijskog ureda nadležnog za poslove kulture na čijem području Kazalište ima sjedište.

Prevedeno: Torjanac je (kako Pravilnik nalaže) prvo pisao Županijskom uredu da ga se prijavi u Očevidnik, a onda je taj isti ured pisao Mini-starstvu kulture da je Torjanac ravnatelj od 18. svibnja 2011.

Torjanac, dakako, nikome ništa nije pisao, a bome ni potpisao, ali eto, piše u očevidniku da JEST!

Tko je sve to neovlašteno i netočno učinio?

Preteško pitanje…

Idemo dalje.

Zakon o kazalištima (Članak 31.) kaže da Kazališno vijeće javnog kazališta ima tri, pet ili sedam članova. Već smo vidjeli da je Nera Gojanović dobila pet glasova, a da su na sjednici bili svi članovi Kazališnog vijeća.

HNK Šibenik, dakle, ima sedam članova.

No, u Očevidniku kazališta stoji da ih ima – ŠEST!

Ako ste dobro pratili ovu epizodu CSI Šibenik, onda pogađate da Živane Podrug, pročelnice Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Šibenika kojoj Zakon zabranjuje da bude članicom vijeća – nema u Očevidniku kazališta!

Ovdje se pitam, kako je moguće da je, suprotno Zakonu, u Očevidnik upisano šest članova, a ne sedam?

Gdje je na putu od Šibenika do Runjaninove 2 u Zagrebu nestala Živana Podrug, pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Šibenika, a stvorio se ravnatelj Marko Torjanac koji ugovor nije ni potpisao?!

Možda se Bermudski trokut preselio negdje kod stajališta u Otočcu ili

Slamka spasa - 179

u tunelu Sveti Rok?

Nije ni tu kraj ove priče.

Naime, još 15. listopada 2010. državni tajnik Ministarstva uprave, Edmond Miletić, izjavljuje da se: “Sukladno članku 31. Zakona o kazalištima (…) pročelnica (Podrug) nije mogla imenovati na dužnost predsjednice Kazališnog vijeća”.

Nije se mogla imenovati, kaže Zakon, kaže Ministarstvo uprave, kaže zdrav razum, ali pročelnica Podrug ipak JEST alfa i omega Šibenskog kazališta, odnosno, predsjednica Kazališnog vijeća. Doduše, neu-pisana u Očevidnik, ali nazočna pri donošenju svih odluka od životne važnosti za kazalište.

Iliti: kadija te tuži, kadija ti sudi…

Iliti: SUKOB INTERESA.

U civiliziranom svijetu odstupa se s mjesta pri samoj pomisli na su-kob interesa, a kamoli kad ti Ministarstvo uprave jasno kaže da se radi o ČISTOM sukobu interesa.

Pročelnica Podrug odgovara jednostavno: nisam u sukobu interesa. Kaže da je to zakonodavac mislio na Grad Zagreb, a ne na ostale gra-dove…

Poštovana pročelnice Podrug, da je zakonodavac želio reći da se članak 31. Zakona o kazalištima odnosi samo na Grad Zagreb, onda bi to i napisao, kao što je u drugim člancima u kojima spominje Grad Zagreb tako i navedeno (članak 10, 14, 25).

Tko je sad na potezu? Ministarstvo kulture? Gradonačelnik Šibenika? Ministarstvo uprave?

Ako nitko ništa ne poduzme da se kazalište u Šibeniku izvadi iz ralja politike, neće mu pomoći ni sto novih natječaja ni ravnatelja.

Hoće li netko lokalnim političkim šerifima reći da Divljem zapadu više nema mjesta u hrvatskom kazalištu?


Kad ovoga tjedna ne bi bilo Mislava Čavajde koji je, zajedno s cijelim ansamblom Kralja Edipa pokazao da je kazalište nešto za što vrijedi ići i preko svojih (fizičkih) mogućnosti, pala bih nakon ove šibenske priče u crnu rupu.

Zato, hvala ti, Mislave, za tvoju strast!

I brzo ozdravi!

Slamka spasa - 181

Ne želim biti lutka na koncu12. rujna 2011.

Zagreb je ovih dana prava festivalska metropola. Gledatelji imaju izbor: mogu odabrati tri potpuno različita kazališna koncepta.

Na devetom izdanju Festivala svjetskog kazališta (FSK) možete pogledati (i svakako pogledajte!) gostovanja predstava najznačajnijih redatelja europskog kazališta kao što su Thomas Ostermeier, Jan Fabre, Ivo van Hove, Bastian Kraft i Alain Platel u izvedbi slavnih kazališta iz Beča, Berlina, Antwerpena, Amsterdama i Genta. Već na otvaranju festivala u rasprodanoj dvorani ZKM-a nazočili smo kazališnom događaju, predstavi “Othello”, uz oduševljenje gledatelja koji su ansambl predstave bezbroj puta zvali na poklon. Producent je festivala Zagrebačko kazalište mladih.

S druge pak strane 4. Zagrebi!Festival doveo je u Zagreb najpoznati-jeg svjetskog zviždača dr. Jeffreyja Wiganda koji je samim svojim do-laskom snažno podupro jačanje civilnog društva u Hrvatskoj. Kroz nekoliko različitih vrsta programa (likovni, filmski, performans i znanstveno-popularni) i okrugli stol na kojem su se okupili poznati hrvatski zviždači, poručio je građanima Zagreba (i Hrvatske) da svatko od nas može i mora dati svoj doprinos rješavanju problema u društvu jer nam ih nitko neće riješiti ako se sami ne potrudimo. Dr. Wigand je svojim primjerom u borbi protiv duhanske industrije u SAD-u poka-zao da jedan čovjek može učiniti čudo ako vjeruje da radi neku pravu stvar. I to na dobrobit cijele zajednice. Producent ovog zanimljivog festivala mala je umjetnička organizacija “Serafini”.

Treći (i najstariji) od ovih triju festivala u Zagrebu je PIF – međunarodni festival kazališta lutaka. Ovo je njegovo 44. izdanje. Kad neka mani-festacija izdrži toliko godina, nekako se očekuje, ako ništa drugo, da je festival – profesionalno organiziran. Međutim, ovogodišnji PIF pokazao je da je možda ipak došlo vrijeme da se podvuče crta i da se stvari u najmanju ruku – preispitaju. Hm, ne bih htjela upotrebljavati teške riječi, ali ovom je festivalu hitno potrebna – reanimacija.


Krenimo iz početka.

Producent ovog festivala Međunarodni je centar za usluge u kulturi (MCUK).

Prva je riječ – međunarodni.

Ajoj, otiđite na internetske stranice MCUK-a i recite mi, molim vas, što u djelatnosti ovog centra ima međunarodnog? Koje se to MEĐUNARODNE USLUGE U KULTURI nude u ovom centru osim što je producent PIF-a?

Nema ih. Lutkarske, plesne, likovne i dramske radionice, posudionica i radionica narodnih nošnji, tečajevi gitare, stranih jezika… Usluge u kulturi, k tomu međunarodne, u ovome se centru jednostavno NE NUDE. Zar je problem promijeniti ime ako se promijenila djelatnost?

Ime u ovom slučaju dezinformira javnost. Koja financira djelatnost ovoga centra.

Detektirali smo, dakle, producenta festivala, i to od prve. Međutim, pokušaj da se detektira odgovorna osoba za PR i marketinške ak-tivnosti u produkcijskom timu PIF-a, prošao je s manje uspjeha.

Znam da mi nećete vjerovati, ali čini mi se da ovaj veliku i ugledni festival takvu osobu – nema.

Kako sam došla do tog zaključka? Nije bilo teško.

Da postoji osoba zadužena za PR i marketing u produkcijskom timu PIF-a, ta bi nakon ovogodišnjeg izdanja festivala, dobila otkaz. I to javno. Da producent zaštiti dignitet samog (uglednog) festivala.

Naime, do samo nekoliko dana prije otvaranja festivala u medijima se nije moglo naći apsolutno ništa o PIF-u. Kao da ne postoji.

Već godinama je tjedan prije početka škole poznat po tome da njime u Zagrebu caruju lutkarske predstave i, zapravo, publika zna da se približava festival. Ove godine, ničim izazvan, PIF se seli na prvi tjedan školske godine. Ali umjesto da se ta promjena razglasi na sva zvona,

Slamka spasa - 183

iz MCUK-a o tome javnosti ne rekoše ni riječi.

Pokušavam dokučiti koji su tome razlozi, ali tako pametna ipak nisam.

Gledam po programskoj knjižici, ali ni tamo ne nalazim odgovor.

Ali zato, na stranici na kojoj su navedeni medijski pokrovitelji na prvom mjestu vidim ime internetskog portala koji je ugašen još u veljači ove godine!

Pomislih da sam nešto propustila, možda je portal ponovno proradio, ali to je bila lažna nada. Na tom internetskom portalu već mjesecima nema ni jedne vijesti. Pa tako ni o ovogodišnjem 44. po redu PIF-u. Kojem su, navodno (prvi) medijski pokrovitelj. Uf.

Odakle se to stvorilo? Je li netko pogledao materijal prije negoli je otišao u tisak? Što radi menadžment festivala? Tko je odgovoran?

Ne znam.

Idemo dalje.

Nekoliko dana prije otvaranja PIF-a uočila sam plakate po gradu. I krenula u potragu za programom.

Kad ono, vidim da festival počinje u ponedjeljak, a svečano je otvaran-je – u srijedu. Moram priznati, bila sam u životu na mnogo festivala, ali ovakvo čudo još nisam vidjela. Možda je to neki spin? Novi pristup?

Opet vam moram reći da nemam odgovor na pitanje. Danas nešto baš ništa ne znam, stalno su mi odgovori: ne znam, ne razumijem, ne znam…

I vozim se s posla autom na sâm dan otvaranja i na radiju čujem vijest da se otkazuje zakazana predstava na PIF-u predviđena za izvođenje na Cvjetnom trgu, a da će umjesto nje igrati neka predstava kazališta iz Zagreba – za koje pak nisam čula. Hm, pratim hrvatsku kazališnu scenu i ne može mi baš promaknuti postojanje nekog kazališta, oso-bito ne tako značajnog da bi moglo zamijeniti goste iz Ujedinjenog Kraljevstva na uglednom festivalu kakav je PIF!


Kasnijim istraživanjem ustanovila sam da je umjesto engleske predstave gostovala – amaterska družina iz Zagreba. Nije loše, za 505 tisuća kuna poreznih obveznika Grada Zagreba i 140 tisuća Ministarstva kul-ture zaista smo zaslužili dobiti na dar (još jednu) amatersku predstavu.

Na otvaranju, moram vam priznati, nisam znala jesam li zalutala na Tjedan suvremenog plesa ili sam stvarno došla na PIF, ali, dopuštam da sam u programskom smislu možda propustila nove trendove u lutkarskom kazalištu u svijetu, pa ne bih više o tome. Vjerojatno je to – moja greška. Ipak, ne mogu ne primijetiti da u gledalištu nisam bila jedina koju je predstava s otvaranja ostavila, hm, ravnodušnom. Za razliku od otvaranja FSK-a gdje se publika nije dala iz dvorane, s predstave koja je bila na otvaranju PIF-a gledatelji su nestali iz dvorane “u roku keks” već nakon prvog (mlakog) pljeska.

Sljedećeg dana pozove me kolegica iz kazališta koje je član Mreže neovisnih kazališta da dođem pogledati njihovu predstavu na PIF jer da je opet neki program otkazan pa oni uskaču… Sad je već stvarno postalo zanimljivo… Malo previše otkazivanja i čudnih situacija da bih povjerovala u lošu sreću ovogodišnjeg PIF-a.

I naravno, odlučimo otići podržati kolege iz kazališta koje je član naše Mreže i zamolimo da nam se na blagajni ostave dvije ulaznice. No, stiže poruka: Ne trebaju vam ulaznice, sve je besplatno, samo dođite. Besplatno?!

Informacija je bila točna, nije bilo ni ulaznica, ni plaćanja, ali bome nije bilo – ni publike. (Za razliku od FSK-a gdje prosječna ulaznica stoji 200,00 kuna i sve je krcato.)

Sad već zvoni za uzbunu i vrtim po glavi pitanja tipa: kako će produ-cent napraviti izvještaj kada ne zna broj gledatelja koji su bili na pro-gramima jer – nema ulaznica? Kako to da su ulaznice od predviđenih (samo 20,00 kuna) iznenada postale besplatne? Kako to da i unatoč tome nema gledatelja, a još prošle godine sve je bilo puno? Dobro, na ovo zadnje pitanje imam odgovor. (Napokon imam odgovor na jedno pitanje, bingo!)

Ovaj termin gledatelje PIF-a jednostavno NE ZANIMA. Oni žele ponovno svoj tjedan prije početka školske godine. A uz to, ove se

Slamka spasa - 185

godine festival prvi put većinom događao u dvorani u Travnom (koju je MCUK, ničim zasluženo, velikodušno dobio na dar od Grada Zagreba). Novi termin, novi prostor… pa bilo je potrebno udvostručiti PR ako se željelo da gledatelji dođu!

Hoće li se producent u evaluaciji ovogodišnjeg festivala osvrnuti na sve ovo?

Bojim se najgorega…

Odlazim i treći dan na predstavu: ponovno nema ulaznica, ponovno sve besplatno, ponovno poluprazna (mala) dvorana.

Da postoji imalo osjećaja za odgovornost, producent bi dao ostavku i rekao: Oprostite, ja ovo ne znam raditi i idem raditi ono što znam (posuđivati narodne nošnje), a ovaj posao prepuštam onima koji znaju kako bolje i učinkovitije potrošiti (najmanje) 640 tisuća novca poreznih obveznika. (Plaće i materijalni troškovi nisu uključeni u ovaj iznos.)

Bojim se da tu rečenicu nećemo dočekati. Jer svijest o tome da posuđivati narodne nošnje nije isto kao i producirati međunarodni festival – ne postoji.

Sada su na potezu oni koji su uime nas, poreznih obveznika, odlučili da se ovakav šlamperaj, i to u vremenu krize, dopušta.

Vjerujem da nisam jedina koju zanima izvještaj s ovogodišnjeg PIF-a. Pitanje je samo, hoćemo li ga mi, građani, ikada moći dobiti na uvid?

Ili će nas se i dalje tretirati kao da smo lutke na koncu koje nemaju svoju glavu nego ih pokreće netko drugi tko bolje od nas zna što nam treba, a što ne.

Ne želim biti lutka na koncu.

Glasam za Jeffreyja Wiganda. Nije li već došlo vrijeme da svi zajedno jače zviždimo?


EU ili AUUU? Jedinica iz znanja, nula iz zalaganja!2. listopada 2011.

Nedavno sam u medijima pratila burnu raspravu oko toga zašto se javno ne objavi Ugovor o pristupanju RH EU. Kao, ludo su, životno, svi zainteresirani. Te se taji, pa se ne taji, te se smije objaviti pa se ne smije objaviti… I, odjednom, eto ga! Ugovor je javno dostupan na internetskoj stranici Vlade Republike Hrvatske.

Odlično.

Kad se toliko o tome raspravljalo, očekivala sam da će sad svi pohrliti na Vladinu stranicu i čitati piše li nešto o području u kojem djeluju.

Naravno, u dokumentu sam išla tražiti kulturu.

A usput sam napravila malu anketu među kolegama na tu temi i eto rezultata: nitko od ispitanih kolega nije otišao na stranice Vlade po-gledati što piše o kulturi. Da, dobro ste pročitali: NITKO.

E, baš zanimljivo!

Kažu da su kulturnjaci uvijek (ili bi trebali biti) nositelji novih ideja, misli, pogleda na svijet, oni koji POKREĆU svijet. Avangarda, uvijek neshvaćeni, ali eto, ipak NAJVAŽNIJI.

E, da bi mogao pokretati svijet prema nekom cilju conditio sine qua non jest da uopće znaš gdje si, gdje živiš, da vidiš taj svijet oko sebe. Ono što se lijepo u teoriji kaže: najprije se radi analiza postojećeg stanja, a nakon toga – analiza potreba.

A mi, hvala Bogu, nit’ imamo analizu postojećeg stanja (zadnja prava takva analiza napravljena je 1998), a o analizi mogućih potreba – i ne sanjamo.

Slamka spasa - 187

Vratimo se mojoj anketi.

Ni jedan od mojih ispitanika koji su potencijalni mjenjatelji svijeta nije otišao pogledati ni već spomenuti Ugovor, ali ni ono što se za nas pregovaralo i zaključilo još davne 2006. godine kada je kultura bila na dnevnom redu pregovora. I kada se, kako u dokumentu piše, očekivalo da ćemo postati dijelom EU 2009. godine. (Što za ovu priču nije važno.)

Dakle, da vam skratim muke ako ni vi niste pogledali Ugovor – kultura u njemu nije posebno specificirana.

Ali bi za nas kulturnjake trebalo biti (ne)važno POGLAVLJE 26 koje se zove Obrazovanje i kultura.

Teško je vjerovati, ali ni jedan od mojih ispitanika nije pročitao ni ovo poglavlje.

Nije me iznenadilo.

Ipak se pitam: na temelju koje će se spoznaje stvarnosti mijenjati svi-jet? Odnosno, kako išta mijenjati ako ne znaš ni dogovoreni okvir o području koje bi trebao mijenjati?

Hm, možda ne temelju (iznimno važne) informacije koja je ovih dana izašla u novinama u rubrikama kulture, da naš poznati pjevač Giuliano statira u stranom filmu o vitezovima koji se snima u Dubrovniku. Neo-pisivo važna vijest, ravna objavi Ugovora o pristupanju!

Dubinskim istraživanjem saznala sam da nam Giuliano ne glumi viteza nego – seljaka. Ne znam zašto, ali ta specifikacija uloge jednog statista nije bila predočena zainteresiranoj javnosti.

Valjda zbog ugleda poznatog pjevača… hm, ne znam.

Međutim, ni u jednoj rubrici kulture nisam ni sada, a ni unatrag pet godina pročitala ništa o objavljenom poglavlju koje nas se TIČE.

Ili se meni samo čini da nas se TIČE.


Mi ćemo ionako kao i do sada raditi – kako kome padne na pamet.

I svi sretni i zadovoljni!

Pa navikli smo da nam PRAKSA NE PRATI ZAKONODAVSTVO nego ima svoj, kako bi se to stručno lijepo reklo, autohtoni život što je savršeno za područje kakvo je kultura. Važno da je autohtono, pa ma-kar bilo i nezakonito, nakaradno, kaotično i neučinkovito!

Ali nije naše područje jedino koje živi svoj autohtoni, da ne kažem autistički, život. U istom dokumentu u kojem je kultura, kako sam već i rekla, nalazi se i OBRAZOVANJE. E, treba pročitati što se sve plan-iralo napraviti u razdoblju od 2007. do 2010! Treba li uopće govoriti da se većina od toga nije ni počela ostvarivati? Kulise iz viteških filmova.

Ma zavrti ti se u glavi.

I postane ti savršeno jasno da je sve to samo priča za malu djecu, a nikako ne prava i iskrena potreba za promjenom sustava koji ne funkcionira.

Onoga obrazovanja kao i onog kulture.

Dakle, ne baca u depresiju činjenica da nikog ne zanima što se prego-varalo u poglavlju koje nas se izravno tiče (govorim o kulturi) nego to što je, kad se sve to pročita, kristalno jasno da ne funkcionira ni jedna razina: lokalna, županijska, državna s jedne strane, a s druge strane nikome u sustavu ne pada na pamet da se ponaša u skladu sa smjer-nicama koje smo potpisali. Ni osobno svakom građaninu naše zemlje niti institucijama. Nitko ne želi ništa ni raditi ni mijenjati.

Glavno da je (u obrazovanju) osnovano bezbroj tijela, koordinacija, agencija, vijeća… U kulturi barem ne osnivaju fantomske Potemki-nove agencije, koordinacije i tijela! Ma, pročitajte sami i uvjerite se. Što ću vam prepričavati.

Nabrojit ću vam samo prioritete Hrvatske na području kulture, a to su: međunarodna kulturna suradnja s posebnim naglaskom na surad-nju s državama članicama EU, daljnja institucionalna decentralizacija, podrška privatnoj inicijativi te zaštita i promicanje kulturne raznolikosti.

Slamka spasa - 189

Uzmimo ove prioritete pa pogledajmo kako se oni primjenjuju na iz-vedbene umjetnosti.

Međunarodna kulturna suradnja – opće je poznata stvar da je na tom području u Hrvatskoj najaktivnija neovisna scena. Dovoljno se pris-jetiti ovoga proljeća i pobune neovisne scene da bi postalo jasno da je upravo neovisna scena u ovogodišnjem proračunu (u Gradu Zagrebu, ali i u drugim gradovima) srezana do korijena te bačena na koljena i ne da se ne potiče međunarodna kulturna suradnja nego se gasi. Uz ples postoji JEDINO neovisna scena (nema ni jedne javne institucije), a od javnih zagrebačkih kazališta, samo i jedino ZKM ima razvijenu međunarodnu suradnju. Dakle, ono što je na prvome mjestu prior-iteta u poglavlju o kulturi – ne primjenjuje se.

Druga točka?

Daljnja institucionalna decentralizacija. E, tu smo na skliskom terenu. Što znači – INSTITUCIJA? Je li to svaki subjekt koji obavlja neku djelatnost ili isključivo subjekt u vlasništvu JAVNE UPRAVE? Ako je ovo drugo, onda se itekako decentraliziramo, i to na štetu izvrsnosti. Ako se odnosi na sve, onda se jako slabo decentraliziramo jer u čak tri županije nemamo ni jedno kazalište, a u njih čak sedam imamo samo – javnu ustanovu, bez privatne inicijative. A kao što se sjećate, podrška privatnoj inicijativi treći je prioritet.

Eh, što volim naše lijepe planove, dokumente i odluke kojima se ob-manjujemo da smo super! A zbilja je jadno da jadnije ne može biti.

Ukratko, ne želimo učiti. Zemlja smo sa samo 2% osoba uključenih u proces cjeloživotnog učenja (u EU je taj postotak 10%). Svi sve znamo i nitko ne treba ništa učiti. Pa čak ni kulturnjaci koji bi prvi MORALI učiti.

I tako će biti dok na vlastitom slomu ne naučimo da smo na pogrešnom putu.

Iliti, Englezi uče na Oxfordu, a Hrvati na – greškama.


P. S. Jako me potresla činjenica da nam je Prva nogometna liga u financijskim teškoćama. I da im za sanaciju treba samo toliko sredstava koliko je potrebno da se cijela zagrebačka neovisna scena financira u sljedećih – 20 godina. Slovima – dvadeset. Godina.

Uopće ne sumnjam da će se ta sredstva naći jer, kad stavite ruku na srce, kako bismo svi zajedno živjeli bez nogometa? Kojemu tako dobro ide da jedva diše, a nogometni gazde kojima novac ispada iz džepova plešu po stolovima pucajući od zadovoljstva.

Predlažem da neovisna scena napravi humanitarni nogometni turnir pa da sav prihod uplatimo za posrnulu Prvu nogometnu ligu i da pomognemo lošu nogometnu scenu!

Molim volontere za organizaciju da se hitno jave!

Slamka spasa - 191

Umiljato janje dvije mame sisa - pa tako dvaput!9. listopada 2011.

PRVO JANJE I PRVA SISA

Danas je gužva pred golom od mogućih tema kao nekidan u Ateni kad su naši nogometaši opet dobili po nosu, a to nazvali ni manje ni više nego – GRČKOM TRAGEDIJOM.

Tjedan je počeo senzacionalističkim naslovima u dnevnim novinama o iznosima koje hrvatski glumci/glumice dobivaju za svoj rad u sapu-nicama i ostalim TV formama. Zarađuju, piše, 5, 10, 30 tisuća eura. Po sapunici, po danu, po epizodi, po ulozi… Po tko zna čemu sve ne.

Dobila sam nekoliko mejlova narudžaba da svakako pišem o tom fenomenu pa mi nema druge nego ispuniti želju vjernim čitateljima.

Imam jako mnogo dvojba oko ovih napisa jer su novinari, željni sen-zacija, a poduprti neznanjem, pobrkali kruške i jabuke .

Velika je razlika u tih 5, 10 ili 30 tisuća eura za posao koji je dobila:

1. Glumica/samostalna umjetnica, koja je u posljednje dvije go-dine postavila na noge svoje privatno kazalište, u kojem je sama financirala dvije premijere i odigrala nekoliko stotina izvedaba, a koje je sama i prodavala. Usput je i – rodila.

2. Kada tih istih 5, 10 ili 30 tisuća eura dobije zaposlena glumica u javnom (nacionalnom) kazalištu koja je uz tih (već poznatih, “dvostruko od premijerkine plaće”) 5, 10 ili 30 tisuća eura dobivala, dakle PLUS, još i plaću, troškove za prijevoz, topli obrok, regres za godišnji odmor i božićnicu. Ovaj mali dodatak (plaća, prijevoz, topli obrok i dr.) može mjesečno bruto iznositi i 12–13 tisuća kuna. Pa i više.

E, to naši upućeni novinari ne razlikuju.


Vidite li vi razliku?

Ja vidim. I to veliku.

Naime, kolegica koja nije zaposlena možda u sljedeće tri godine neće uspjeti zaraditi ni kune od navedena iznosa. A ode li na bolovanje ili porodiljski dopust, pitanje je hoće li imati čime platiti račune budući da je za samostalne umjetnike/umjetnice plaćeno bolovanje znatno nižeg iznosa nego za one zaposlene.

A prvih se 45 dana ionako ne priznaju.

Pritom novinari ne spominju da se ovdje radi o BRUTO iznosima.

Malo računanja: oduzmemo li porez od tih 30 tisuća eura, podijelimo na tri godine po 12 mjeseci i – dobivamo 4.625,00 kuna mjesečno. NETO.

Zašto tri godine? Zato jer će samostalna umjetnica svake tri godine imati financijsku, a svakih šest godina i umjetničku reviziju.

A zaposlena kolegica neće imati baš nikakvu reviziju. Naravno.

Vrlo vjerojatno zaposlena glumica za svoju plaću i nije morala raditi za vrijeme trajanja snimanja. Napisala je molbu intendantu/ravnatelju da ju se malo oslobodi obveza na radnom mjestu jer snima i – nema problema.

Sve da je i kolegica koja snima, a istovremeno je i zaposlena u javnom kazalištu, i igrala predstave nakon snimanja, pitam se: koje kvalitete može biti taj rad?

Opće je poznata činjenica da se za snimanje sapunica često ustaje u zoru i radi do navečer. Nema tu sindikata koje će reći koliko će se sati snimati i hoće li se nešto toplo pojesti ili neće. Bez obzira na to što iznosi u eurima lijepo zvuče, nije to nimalo lak ni jednostavan posao. Dakako, krivi su si glumci i sami jer nisu napravili svoj sindikat, ali – o tome sam već pisala pa se neću ponavljati.

Dakle, ustaje svakodnevno naša zaposlena glumica u četiri sata

Slamka spasa - 193

ujutro, šminka se, odijeva kostim, uči tekst u trku, isto tako i jede, snima, snima i – nakon cjelodnevna snimanja, još od jutrošnjeg mra-ka neispavana i umorna – stiže u garderobu svojega kazališta ravno sa seta. I tako danima, ma što danima, mjesecima…

Mislite li da u 19.30 ili 20 sati, kad se podigne zastor, glumica u svojem kazalištu može dati izvrsnost na pozornici nakon takva “rudničkoga” radnog dana?

ZNAM da to ne mogu ni Superman ni Batman zajedno.

A budući da se zalažem za IZVRSNOST kao jedini kriterij koji je relevan-tan u umjetnosti/kazalištu, jasno je što mislim o ovoj temi.

I ponovno se vraćam na sustav koji je kriv da je tako nešto suludo uopće moguće i dopušteno.

DRUGO JANJE I DRUGA SISA

Pa kad smo već kod sustava, u Rijeci su se u četvrtak sastali intendanti /intendantice naših četiriju nacionalnih kazališta. U zajedničkom su priopćenju (kao Vijeće mudraca) na drugo mjesto (odmah iza Pripreme izrade nacrta strategije hrvatskih nacionalnih kazališta) stavili Pokušaj ispravljanja pogrešne percepcije javnosti o kulturnim institucijama. Prenosi HINA.

E, tu sam stvarno pukla od smijeha!

Percepcija javnosti je POGREŠNA?

A oni znaju pravu istinu koja NIJE pogrešna.

Super!

Pa što nam odmah putem HINE nisu priopćili svoje argumente da nas promptno razuvjere pa da ispravimo svoje pogrešne percepcije?

Kažu, pritom, da njihove institucije intenzivno participiraju u europ-skom kontekstu.


Ljudi moji, ma je li ovo moguće?

U kojem to europskom kontekstu oni intenzivno participiraju? U tome što PLAĆAJU skupe inozemne redatelje koji rade loše predstave?

Ajme, Mucalo mi je stvarno paradigma europskog konteksta! Čim mi na pamet padne njegovo ime, odmah mi se neonski ukaže: europski kontekst. Ma kao jednojajčani blizanci!

Idemo dalje.

Vidim da kažu da će jačati suradnju zajedničkim koprodukcijama.

Aha, sad mi je tek jasno o čemu se radi!

Valjda je zato objavljeno u godišnjem programu HNK Split da će in-tendantica HNK Rijeka dirigirati operu u Splitu, a direktor opere HNK Rijeka režirati tu istu operu. U HNK u Splitu, dakako.

Samo se pitam: tko će za vrijeme njihova boravka u Splitu raditi u kazalištu u Rijeci poslove za koje su plaćeni? Tko će VODITI kazalište? Kako sustav od nekoliko stotina zaposlenih uopće može funkcionirati ako su šef (u ovom slučaju šefica) i njegov zamjenik na neko, ipak duže, vrijeme u DRUGOM GRADU, udaljenom nekoliko stotina kilo-metara?

Dajte mi, molim vas, objasnite ovo upravljanje ogromnim mehaniz-mom nacionalnog kazališta na daljinu? Žali Bože svake kune koju sam dala za edukaciju kad za tu vrstu letećeg kulturnog menadžmenta nikad nisam čula.

A što piše u Zakonu?

Zakon kaže (zahvaljujući intervenciji Petra Selema u Hrvatskom sab-oru na sâm dan izglasavanja) da je moguće da intendant/ravnatelj radi izvan svog kazališta jedino uz suglasnost kazališnog vijeća, koje mora u svakom pojedinom slučaju sadržavati uvjete za obavljanje takvih poslova.

Voljela bih vidjeti ovu dopusnicu. Baš me zanimaju uvjeti odlaska iz Rijeke u Split za dvoje čelnih ljudi nacionalnog kazališta.

Slamka spasa - 195

Osobito zato što je u nedavnoj prošlosti intendantica HNK-a Rijeka na porti glumicama koje su – u svoje slobodno vrijeme – sudjelovale u građanskoj inicijativi dostavila opomenu zbog kršenja radne obveze.

A ima u ovom slučaju i još jedna zanimljiva “sitnica”.

Direktor Drame HNK Rijeka ujedno je i – član Kazališnog vijeća tog nacionalnog kazališta. (Ako laže Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture, onda lažem i ja.)

Mislite sad, pa što onda, kakve to veze ima?

E, pa ima: dakle, intendant, prema Zakonu, bira svoju ekipu. Pa je tako izabran od strane intendantice HNK-a Rijeka za ravnatelja drame i glumac/član ansambla, koji je u trenutku imenovanja bio i član Kazališnog vijeća. Kad je stupio na funkciju ravnatelja, tre-bao je odstupiti (a nije odstupio) s mjesta člana Kazališnog vijeća iz jednostavna razloga: Kazališno vijeće POTVRĐUJE program koji predlaže intendant, odnosno ravnatelj. U ovom slučaju – ravnatelj drame PREDLAŽE program, a kao član Kazališnog vijeća ujedno ga i POTVRĐUJE.

Ma zakonodavac je sasvim sigurno želio upravo to, da ravnatelji SAMI pišu i potvrđuju vlastite programe.

A onda i to Kazališno vijeće i taj ravnatelj drame, kojeg si je intendan-tica odabrala u upravljačku ekipu, piše intendantici i ravnatelju opere uvjete po kojima idu na neko vrijeme raditi operu u Split.

Ma možete li uopće sve ovo pratiti? Već se i ja teško snalazim, a mogu misliti kako je tek vama!

Zato s nestrpljenjem očekujem Nacrt strategije hrvatskih nacionalnih kazališta koja će se (valjda) pisati na odmorištu u Benkovcu između Splita i Rijeke i kroz koju će me sigurno razuvjeriti da sustav nije zreo za – glomazni otpad.

Moram priznati da mi uistinu nije jasno – gdje ti ljudi žive? Što su si umislili? Pitao bi ministar Milinović: na čemu su oni?


Socijalizam ni makac iz hrvatskih kazališta16. listopada 2011.

Prosvjeduje se po cijelom svijetu. U više od tisuću gradova i 80 država svijeta ljudi su na ulicama i traže promjene – rušenje neoliberalnog kapitalizma koji je cjelokupno čovječanstvo doveo do ruba izdržljivosti. Većina ljudi osjeća se obespravljeno i iskorišteno.

U Hrvatskoj se također prosvjedovalo, a na okupljanje protiv kapitalizma i izrabljivanje od strane poslodavaca svoje su članove pozvali i sindikati.

Sve ovo već znate jer nema medija koji nije prenio vijesti o prosvjedi-ma pa vam vjerojatno nije jasno što sam se ja uhvatila ove teme.

Zbog kazališta. Naravno.

I još jednog našeg paradoksa.

Zaposlenici hrvatskih javnih kazališta članovi su sindikata pa su i oni dobili poziv da se pridruže prosvjedima.

Ali, ali… u Hrvatskoj su (javna) kazališta ostala jedina mjesta u kojima još uvijek nema ni K od kapitalizma. Nekmoli onog neoliberalnog. (Zao)stalo nam je kazališno područje u debeloj hladovini SOCIJALIZ-MA. I to onog najtvrđeg socijalizma, koji još nije krenuo prema prom-jenama. Recimo, pedesete, šezdesete godine prošloga stoljeća. Tu smo negdje već desetljećima i samo glumimo da smo se pomaknuli s mjesta.

Pak se pitam, zbog čega bi se kazalištarci odazvali pozivu svojih sindi-kalnih središnjica i prosvjedovali protiv bilo čega kad jedini nemaju baš nikakve vez s kapitalizmom? A ni s ovim svijetom u kojem živimo.

Možda radi solidarnosti?

Slamka spasa - 197

Hm, poznato je da se u današnje vrijeme solidarnost susreće na sva-kom uglu…

Od osamostaljena Hrvatske jedino u javnim kazalištima nije izgubljeno ni jedno radno mjesto, a u bližoj (čini mi se ni daljnjoj) budućnosti nema naznaka da će se išta takvoga dogoditi.

Ima li boljeg zaposlenja u Hrvatskoj od toga da si nađeš radno mjesto u javnom kazalištu?

Sigurno nema.

Može li se Željezara Sisak dogoditi u kazalištu?

Naravno da ne može.

Nema RIZIKA u hrvatskom javnom kazalištu. Ni u kojem pogledu.

Hladovina – samo takva.

Kazalište nitko ne dira, a bome ga nitko i ne kontrolira. Ni u kojem segmentu. Čak ni onda kad očito ne rade u skladu sa Zakonom.

A je li nekoga briga za to?

Nije.

Rekli bismo, u kazalištu je i dalje socijalizam po mjeri čovjeka. Što znači – snađi se, druže.

Prva priča.

Pogledala sam sjajnu predstavu „Ja, tata“ u koprodukciji dvaju neo-visnih kazališta: Teatra Exit i kazališta Teatroman. Prije svega mo-ram vam reći da ovu predstavu nikako ne smijete propustiti jer je toliko dobro napravljena (još bolje odigrana) da vam uistinu nudi sat vremena vrhunskog kazališnog doživljaja. Jedan od ponajboljih glu-maca mlađe/srednje generacije, Rakan Rushaidat, sa svojom je ek-ipom pružio gledateljima uistinu izniman doživljaj pa sam, došavši iz kazališta, krenula u potragu kako bih saznala više o predstavi. I


naiđem na razgovor u kojem Rakan govori o svojoj karijeri, ulogama, predstavama općenito, o svom stavu prema poslu kojim se bavi. Pred kraj teksta za oko mi zapne rečenica u kojoj ovaj iznimni mladi umjet-nik govori o zapošljavanju glumaca, a koja (skraćeno) glasi: To i jest smisao ugovora na dvije godine koje svi potpisujemo…

Hm, ugovori na dvije godine koje svi potpisujemo… Što je sad pak to?

Sjećam se kao danas proljeća 2006. godine i sastanka u Ministar-stvu kulture na kojem se pri donošenju novog Zakona o kazalištima raspravljalo o ugovorima za glumce/umjetnike na određeno i neodređeno vrijeme. Prijedlog zakonodavca bio je da se ugovori na određeno vrijeme potpisuju na DVIJE godine, ali su predstavnici sindi-kata (uz nekoliko kolega) inzistirali na ugovorima od ČETIRI godine. Ova je druga struja pobijedila i u Zakonu piše (Čl. 41): Kazališni umjet-nici u javnim kazalištima i javnim kazališnim družinama zasnivaju radni odnos zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme u pravilu na četiri godine, a prema potrebi projekta ili programa i na kraće razdoblje, ali ne kraće od dvije godine. Iznimno, ugovor o radu može se zaključiti i na godinu dana uz obrazloženje intendanta, odnosno ravnatelja i suglas-nost kazališnog vijeća.

Prihvatim se mobitela i šaljem poruke mladim kolegama koji su otišli raditi na ugovor u javna kazališta s pitanjem – na koje razdoblje imaju potpisan ugovor na određeno vrijeme? Stižu odgovori koji, sve do jed-noga, glase – na dvije godine.

Super.

Svi su ravnatelji ponudili ugovore prema potrebi projekta ili programa na dvije godine. Na četiri – nitko.

Ponovno šaljem poruke: imaju li mladi kolege u ugovoru o radu na određeno vrijeme specificirano u kojim to projektima/programima sudjeluju pa da im je zbog toga ugovor na dvije, a ne na četiri go-dine? Već pogađate, nikome ne pišu projekti/programi za koje su angažirani. (A kako bi i pisali kad većina kazališta jedva zna što će raditi u proljeće, a kamoli za dvije godine!)

Ma naravno, nisam ja ni očekivala da će ugovori biti napravljeni prema

Slamka spasa - 199

slovu Zakona. Predobro poznajem naš sustav da bih bila iznenađena. Ali sam ipak iznenađena time da je ova pojava uzela toliko maha da nisam našla ni jednog glumca s ugovorom koji je potpisan na četiri godine, dakle, koji je, kako piše u Zakonu, u pravilu.

Nema pravila u našem kazalištu! Svi glume pravila, valjda misleći da je to logično jer se radi o kazalištu. Gluma na sceni, iza scene, u ugovorima, u pravnim službama…

I tako od juga (Dubrovnika) pa do Zagreba. Nema razlike. Ugovori na dvije godine bili su predviđeni u starom Zakonu, novi je na snazi već gotovo pet godina, a naši ravnatelji kazališta još se na njega nisu priviknuli. A onom starom, nisu se pak prilagodili ni do donošenja novog, punih 15 godina… I tako se mi nikada nismo u stanju priviknuti na nove Zakone o kazalištima. Valjda od 1861. godine, kad nam je u Hrvatskom saboru izglasan prvi takav zakon. Kojega se, naslućujete, nisu ni onda držali.

Najzanimljivije je da su danas upravo ravnatelji ti koji krše Zakon. Oni koji su, prema tom istom Zakonu, odgovorni za zakonitost rada. Ma nema kraja našim paradoksima. O kakvom neoliberalnom ka-pitalizmu u našim kazalištima možemo govoriti? Jesu li ravnatelji kazališta neoliberalni kapitalisti? Svašta…

Možemo reći da su glumci sami krivi za svoje dvogodišnje ugovore jer pojma nemaju koja su im prava. A kako mi se čini – i ne zanima ih. Sindikati, koji su toliko inzistirali da se njihovim članovima osiguraju četverogodišnji ugovori o radu za umjetnike, također ne reagiraju. Možda čak i ne znaju što se događa na terenu!

Međutim, kad pogledamo našu drugu priču koju sam ovih dana pročitala u jednim dnevnim novinama, vidjet ćemo da bi umjetnike itekako trebalo zanimati što im piše u ugovorima.

Jedna je balerina vodila sud protiv HNK-a u Rijeci i pravomoćnom presudom treba dobiti naknadu i sudske troškove jer se ustanovilo da kazalište nije postupalo (unatoč tome što ima pravnu službu) u skladu sa Zakonom o kazalištima. Dapače, godinama je balerina pot-pisivala ugovore koji nisu bili u skladu sa Zakonom, a kad se našla na ulici, odlučila je tužiti poslodavca. No, nije to neki neoliberalno


kapitalistički poslodavac koji izrabljuje “čovjeka po čovjeku” nego naš, dobro poznati socijalističko/kazališni poslodavac. I umjesto da za koju godinu balerina ode u mirovinu, ne preostaje joj drugo nego da počne tražiti neku prekvalifikaciju ne bi li u nekom drugom poslu pronašla svoju egzistenciju. Jer kao balerina, zbog protuzakonitih ugovora koje je potpisivala od 1992. godine, neće moći u mirovinu. Što reći? Strašno. Neshvatljivo. A nema veze s neoliberalnim kapi-talizmom.

Tko će razriješiti ovu zbrku? Tko će katapultirati hrvatsko kazalište iz socijalizma u sustav koji će biti barem logičniji, ako ne i pravedniji?

Tko će hrvatsko kazalište barem uskladiti sa Zakonom?

Svega ima, samo se petlje nema.

Nema na vidiku kralja Artura pa se bojim da će mač u kamenu stajati na svom mjestu i dočekati još nekoliko izbora prije negoli ga netko uopće i pokuša izvući.

A do onda, nemojmo se čuditi da kazalištarci neće biti dijelom vala prosvjeda protiv neoliberalnog kapitalizma. Njih se to ionako – ne tiče.

Slamka spasa - 201

Pošto kilogram kazališta?23. listopada 2011.

Prošle nedjelje navečer, upravo kad sam na internet postavila Slamku, htjela sam pogledati što ima novoga na vijestima i krenuh u pretraživanje TV programa. Prvo na što sam naišla bila je najava emisije talent-šoua (“Supertalent”) na jednoj komercijalnoj televiziji. Ono što mi je privuklo pozornost bilo je to da se audicija za natjecanje događala ni manje ni više nego – u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Dakle, na pozornici (ali i ostalim prostorima) naše matične kazališne ustanove.

Gledam i – ne vjerujem svojim očima.

Odmah se u mislima prebacujem u Francusku ili Ujedinjeno Kraljevstvo i pokušavam

zamisliti da se takvo što događa u Comédie-Française na primjer, u središtu Pariza.

Koliko god se trudila, ne ide. Ne mogu zamisliti.

Iz jednostavnog razloga što je to NEMOGUĆE.

Nemoguće je da bi se na pozornici nacionalnoga kazališta održavalo bilo što osim programa koji izvodi ansambl tog istog nacional-nog kazališta. A kamoli da na nju dođu pokazivati svoja umjetnička i “umjetnička” dostignuća ljudi koji na estradi žele postati slavni pjevajući, plešući, izvodeći mađioničarske trikove ili slično. Ponavl-jam – nemoguće. Bolje reći – nezamislivo.

Dovoljno je da uđete na internetsku stranicu Royal National Theatra u Londonu i postane vam jasno da se na pozornicama toga kazališta (za razliku od našeg matičnog nacionalnog kazališta s jednom pozo-rnicom oni ih imaju čak tri) prikazuju isključivo predstave koje su na


repertoaru tog kazališta. I to svaki dan u godini. Na Staru godinu, na Novu godinu, petkom i svetkom. Osim Božića.

Nije bilo potrebno veliko znanstveno istraživanje kako bi se ustanovilo da ulazak komercijalne televizije u nacionalno kazalište nije samo ekskluziva zagrebačkog HNK-a nego je praksa (i to već nekoliko go-dina) i u ostalim hrvatskim nacionalnim kazalištima: u Rijeci, Osijeku i Splitu.

Ah, vole te emisije dobiti malo “na težini” kroz pozlatu ovih prekrasnih zgrada iz 19. stoljeća! A i nekako, kad se sve događa u nacionalnom kazalištu, valjda je to onda i NACONALNO važno i vrijedno… I za su-dionike i za izvođače, a i za one koji cijelu priču gledaju u nedjelju navečer na svojim ekranima.

Skakuće, nešto, čovjek na pozornici nacionalne nam kuće u “Super-talentu”, vrati se u svoje mjesto i postane heroj. Pa on je nastupao na pozornici nacionalnog kazališta! Bio je tamo gdje je nedavno Mamić držao govor za izmišljenu godišnjicu Dinama! Wow! Može odmah postati gradonačelnikom svog mjesta.

Vratimo se mi problemu.

Vjerojatno već i ptice na grani znaju napamet tužaljku naših nacion-alnih kazališta kako im je teško jer se tri ansambla (Rijeka s četiri, a Osijek s dva) guraju na jednoj jedinoj pozornici te da je to osnovnim razlogom što imaju broj izvedaba po ansamblu – kakav imaju. Pre-ciznije rečeno, (pre)mali. Pa kad pogledamo zagrebački HNK u posljednjih nekoliko godina (Drama), vidimo da se broj izvedaba na velikoj sceni kretao između brojke 52 u 2005. do “rekordne” 72 izved-be u 2010. godini. Uzme li se u obzir da je u Drami HNK-a u Zagrebu u ovom razdoblju uvijek bilo zaposleno između 39 i 41 glumca/glum-ice, jasno je koliko je taj broj izvedaba malen, a potencijali ansambla neiskorišteni. Pa se pitanje o tome kako je moguće da HNK iznajmi svoju veliku pozornicu komercijalnoj televiziji za potrebe snimanja “Supertalenta” postavlja još glasnije!

Bolje reći, svakome tko imalo razmišlja o ovoj problematici jasno je da je ovakva praksa neshvatljiva i izvan svake pameti.

Slamka spasa - 203

Međutim, koliko god bila nebulozna – nije i protuzakonita. Zašto?

E, to je zanimljivo pitanje.

Naime, kada se prije nešto više od pet godina dovršavao novi Zakon o kazalištima, žestoko se raspravljalo o ovoj temi i pitanju trebaju li porezni obveznici plaćati skupi pogon javnoga/nacionalnog kazališta a da se pritom taj isti pogon koristi u svrhe za koje kazalište – nije osnovano. Pak je bilo prijedloga da se u Zakon ugradi članak po kojem javna kazališta mogu ostvarivati sredstva za rad isključivo iz prihoda ostvarenih svojom djelatnošću, sredstvima osnivača, iz zaklada, sponzor-stva i darova. No, ova formulacija, unatoč argumentima, nije prošla pa se u članku 14. Novoga ZOK-a našao i dodatak da se sredstva za rad stječu i iz drugih izvora u skladu sa zakonom. E, ti drugi izvori… Upravo su oni našem, već spomenutom, “Supertalentu”, širom otvorili vrata nacionalnih kazališnih institucija. Dobro nam došli – SVI: proslave obljetnica nogometnih klubova, naftnih kompanija, komercijalnih tel-evizija! Platite i – nosite! Sve je vaše: pozornica, foaje, garderobe! Čak i gologuzi anđelčići koji vise s loža!

Samo nam još nedostaje pitanje: “Pošto kilogram kazališta?”

A zaposleni glumci?

Vi, dragi glumci, te dane kada su na vašoj pozornici ljudi koji nemaju veze s kazalištem, uživajte u slobodnim danima.

Ili bolje reći – u te dane nemate pravo na svoj rad.

Već čujem komentare tipa – “Supertalent” je sniman u dane kolek-tivnog godišnjeg odmora.

Ma divno.

Kolektivni godišnji odmor?

Kako to da ga nemaju slične kuće u Europi? Kako to da (nacionalna) kazališta tamo rade i funkcioniraju BEZ kolektivnog godišnjeg odmo-ra? Možda tamo planove rada stvaraju neki mađioničari iz “Super-talenta” kojima uspijeva učiniti da kazališta stalno rade a da svi za-


posleni imaju svoj zakonom zajamčen godišnji odmor? Mislim da ne treba govoriti o tome da su u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu sindikati itekako dobro organizirani i da nema šanse da bi zaposlenici radili bez strogo utvrđenog odmora.

Kao i obično, evo i druge priče koja je povezana s ovom temom.

Prije nekoliko dana održana je premijera predstave “Mirandolina”, tog istog (zagrebačkog) HNK-a, nastala u koprodukciji s kazalištem u Zadru.

Super, reći ćete, povezivanje je prijeko potrebno ovom našem getoiziranom kazališnom sustavu.

Da, bilo bi super kad glavne uloge ne bi bile podijeljene na način da ih igraju umjetnici koji nisu članovi ansambla ni jednog od tih dvaju kazališta. Glavne uloge igraju sjajna mlada glumica Marija Škaričić (samostalna umjetnica) i glumac Ranko Zidarić, član ansambla – trećeg kazališta, kazališta Gavella.

Ne znam jedino je li glumac iz “trećeg” kazališta došao na “posudbu” kao što se posuđuju nogometaši?

Pa ga sad plaća HNK iz Zagreba?

Ili HNK iz Zadra?

Ili njegova matična kuća?

Ili i jedni i drugi?

Mislim da je ipak ovo treće, ali, u cijeloj je priči tko plaća glumca “u posudbi” manje važno pitanje. Gotovo pa nebitno.

Mislim da sam bila na prvoj godini Akademije kad je jedan od profeso-ra rekao svim kazalištarcima poznatu rečenicu: “Ako nemaš Hamleta, ne postavljaš Hamleta.”

E, ali to je prevelika filozofija za današnja vodstva kazališta.

Slamka spasa - 205

Bolje reći, za ljude koji se bave planiranjem programa u našim javnim kazalištima.

I za ovo već čujem komentare tipa: “Pa na velikoj je pozornici upravo završio rad na megaspektaklu Rat i mir i nitko od zaposlenih glumaca, tko bi mogao igrati glavne uloge, nije mogao biti i u Zagrebu i u Zadru istodobno.” Naravno da nije, to je čista fizika (jedno tijelo ne može u isto vrijeme biti na dva različita mjesta), ali se postavlja pitanje, zar su se u isto vrijeme trebala raditi DVA projekta u Drami HNK-a od kojih je jedan ogroman, a drugi se radi izvan Zagreba?

Sigurno nisu.

Osobito što u tisku piše da je zagrebačka premijera “Mirandoline” predviđena za 2012. godinu.

Ali, sve ovo što govorim spada u kategoriju koja se zove PRODUKCIJA, a u našim javnim kazalištima producenata NEMA. Postoji koeficijent za sve vrste poslova, ali za kazališne producente, koji se bave poslovi-ma koji, kao što vidimo, “škripe” u sadašnjem sustavu – mjesta nema.

Vijest da već jedanaest godina na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti postoji Odsjek produkcije na kojem se školuju ljudi koji studiraju pet godina da bi postali kazališni producenti i koji ZNAJU kako se planiraju program i rad kazališta, još nije doprla do onih koji određuju te čudnovate koeficijente. Oni još uvijek misle da su produ-centi oni ljudi koji glumcima i redatelju – nose kave, na primjer, ili skoče do kioska po šibice.

Ili još gore – o toj temi ne misle NIŠTA. Nemaju predstave o tome.

Kako stvari danas stoje, sveukupno se u jedanaest godina Odsjeka produkcije u javnome kazalištu zaposlila JEDNA producentica, ali čak i ona nije došla na radno mjesto za koje se školovala. Jer, kao što sam već rekla, za radno mjesto kazališnog producenta koeficijenta – nema.

Ja se više ničemu ne čudim. Ni “Supertalentu” u HNK-ovima, ni pred-stavama kazališta koji imaju ansamble bez protagonista zaposlenih u tim ansamblima.


Nitko se više ničemu ne čudi u hrvatskom kazalištu.

Osim anđelčića koji vise s loža i stropova naših nacionalnih kazališta.

Oni su se (jadni) uistinu – svega nagledali.

I, kao i ja, čekaju da dođe netko tko će reći – dosta je bilo nebuloza. Došlo je vrijeme za drastične, korjenite promjene.

Možda nakon izbora? Živi bili – pa vidjeli.

Pa kad već desetljećima čekamo čudo, valjda možemo biti strpljivi – još neko vrijeme.

Da prođe ovaj bal.

Bolje reći – maskenbal.

Slamka spasa - 207

Sponzor na Hamletovim leđima30. listopada 2011.

Vozim se u autu i, naravno, slušam radio. Tražim vijesti ili stanje u prometu. Kulturu više ne tražim jer je na programu naših radiopostaja (a koje nisu Treći program Hrvatskoga radija) ima tako malo da ju je nemoguće uloviti. Nogometa ima sasvim dovoljno pa mi, kao pasioniranoj pratiteljici svih nogometnih događanja, ta činjenica ublažuje bol za nedostatkom kulture. Da ne kažem – kazališta.

Uvijek je nogomet prva vijest, a kad su u pitanju naši domaći okviri, to je 1. HNL. Međutim, kako sam čula na radiju, nije to više samo “Prva hrvatska nogometna liga”, dobila je ona i prefiks: ime jedne digitalne televizije. Sponzor je dao ime našoj nogometnoj ligi pa sada, svaki put kad se spomene N od nogometa – ide i ime sponzora.

Neka, u redu je, hvala Bogu da netko nekoga želi sponzorirati u ovim teškom vremenima, pa makar to bio i nogomet.

Međutim, ima jedna mala kvaka, a to je da sponzora koji ulaže svoja sredstva/robu/usluge u kulturne (da ne kažem, kazališne) programe, nikada ni jedan radio, televizija ili novine – ne spominju. Ma što ne spominju, zabranjeno ih je i usput prikazati ili napisati, a kamoli apostrofirati kao nekoga tko čini nešto dobro!

Ovih dana imamo premijeru nove predstave za male bebe koju je u potpunosti financirao sponzor. Ne moram vam, valjda, više objašnjavati da je neovisnoj kulturi smanjeno financiranje i da je sredstvima koja se dobivaju na natječajima Javnih potreba u kulturi nemoguće održavati i minimalan program. Sponzorska su sredstva, dakle, jedino što neovisnu scenu u ovom vremenu može izvući. Ali, od dvadesetak redakcija koje su objavile vijest o našoj novoj predstavi, samo su dva (2), i to portala, napisala ime sponzora koji su financirali predstavu, a koji su uredno navedeni u medijskoj objavi. Zašto samo dva, i to portala, objave vijest o sponzoru koji financira predstavu za bebe, a SVI svakodnevno objavljuju sponzore koji financiraju nogomet ili neki drugi sport?


E, nisam sigurna da postoji netko tako pametan tko bi mogao odgo-voriti na ovo teško pitanje.

Mogu se složiti da nam je nogomet važniji od predstava za bebe jer, ruku na srce, i te će bebe, koje gledaju predstave, ionako završiti u nogometu i uz nogomet. To nam je svima sudbina pa je logično da će svi objaviti ime sponzora koji podržava nešto tako neizmjerno važno kao što je nogomet.

Nedavno su me pozvali na televiziju govoriti o jednoj premijeri, doni-jela sam sa sobom plakat predstave, ali su me voditelji zamolili da nekako pokrijemo sponzore otisnute na plakatu, a koji su financirali predstavu. Kažu, to je zabranjeno. Gledam Dnevnik, Vijesti ili kako li se već zovu naše informativne emisije, i UVIJEK iza trenera, igrača, masera, liječnika, nositelja lopte ili krpača mreža… iza bilo koga iz bilo koje sportske ekipe – stoji sponzor.

I, koliko mi je poznato, nitko zbog toga nije umro.

Zašto su opasni po oči i život gledatelja televizije samo sponzori koji ulažu u kulturu? Hoće li gledatelji dobiti neku zaraznu bolest ako vide ime neke firme koja je investirala u kazalište?

Moguće da hoće… Trebalo bi to znanstveno istražiti.

Gledam malo različite zakone i nigdje, baš nigdje ne piše da su spon-zori u kulturi zabranjeni za objavu u medijima, a da su dopušteni oni u sportu. Možda postoje neki interni pravilnici po tajnim ladicama naših medijskih kuća u kojima stoji zabrana naleta sponzora u kulturi u medijski prostor?

Moglo bi tako nešto biti… Samo, hm… ne mogu to dokazati.

A pritom nikome u kazalištu ne pada na pamet da na kostime velikim slovima otisne ime sponzora. Dok na svim dresovima u svim spor-tovima vidljivo piše ime sponzora. Ili da dio scenografije bude sponzo-rski plakat. Dok kraj travnjaka, na parketu, u svim prostorima gdje se odvijaju sportska događanja, sponzorski natpisi stoje sa svih strana.

Zapravo, ne znam tko je zaslužan za ovaj paradoks. Znam samo to da

Slamka spasa - 209

je MOGUĆE da se ova besmislena praksa ispravi. Kada bi, naravno, bilo volje. Ali, očito je da su kulturnjaci nezainteresirani čak i u ovom području, da se zajednički izbore za objavljivanje vlastitih (rijetkih) sponzora koji im omogućavaju da ipak žive. Kako-tako.

Nekako mi se čini da je, kao i obično, sav problem naše vlastite (loše) situacije i opet – u nama. I na nama.

Vidim da je došlo do nekih nesuglasica (baš sam zabrinuta!) između Bandića i Mamića oko financiranja krova Dinamova stadiona. Razder-at će Mamić svoju košulju i Bandić će dati novac za krov. To je svima jasno.

Mi kulturnjaci nismo prošloga proljeća baš derali svoje košulje po medijima, ali smo imali artikulirane zahtjeve (što bi u civiliziranoj državi nešto trebalo značiti) i – ništa nismo postigli. Nikoga nije im-presioniralo što će iz kulturne ponude nestati gotovo pola neovisne scene.

Nisam sigurna da nam treba u kulturi/kazalištu nekakav mamić, ali sam posve uvjerena u to da nam je živa potreba staviti glave na okup kako bismo se pokušali izboriti za neke stvari koje bi inače trebale biti notorne, kao što je ovo sa objavljivanjem (ponešto preostalih) spon-zora.

HVALA, DRAGI SPONZORI i DONATORI i nemojte napustiti kulturu! Bez obzira na to što niste dobrodošli za objave u medijima.

A uz to ne zanimate ni Državu da promijeni trenutačne zakone koji ne potiču ulaganja u kulturu.

P. S. Znate li da čak 92% djece u dobi od 7 do 14 godina traži da im se kupi ono što je vidjelo u reklami? I da čak 17% djece ima skuplji i bolji mobitel od svog roditelja? Zar su kultura/kazalište i rubrike kulture u medijima uistinu prava mjesta za “treniranje strogoće”, odnosno, mjesta gdje su ljudi najizloženiji i najpodložniji “pogubnom” utjecaju reklama pa ih je potrebno zaštititi?


Ring ili okrugli stol?6. studenoga 2011.

Vratih se iz Rijeke.

Ovih se dana tamo događa 16. po redu Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke, a u sklopu službenog programa bit će predstavljeno 14 predstava iz Hrvatske i inozemstva.

U Rijeku sam otišla sudjelovati na okruglom stolu pod imenom “Kuda ide hrvatsko lutkarstvo”. Iz naslova se čini da mi tamo baš i nije bilo mjesto (ne bavim se kazalištem koje njeguje lutkarstvo), ali jedna je od ponuđenih tema okruglog stola bila i odnos neovisnog i javnog kazališta pa vam je jasno što me je povuklo da sjednem u auto i odvezem se put dragog mi Kvarnera.

Dakle, okrugli stolovi o kazalištu u Hrvatskoj uistinu su zanimljiva mjesta. Šteta što ih nema više jer pokazuju svu različitost naših po-gleda na posao kojim se bavimo i, dakako, naše frustracije proizašle iz sustava u kojem radimo i djelujemo. Nekada su se tematski okrugli stolovi često organizirali, ali premda je tehnologija bila na neuspore-divo nižem stupnju nego danas, zahvaljujući časopisu Prolog koji je u Hrvatskoj izlazio od kraja šezdesetih do početka devedesetih go-dina prošloga stoljeća, možemo i danas vidjeti teme koje su mučile kazalištarce druge polovice dvadesetoga stoljeća. Ono što također možemo vidjeti jest – na kojoj je razini bila međusobna komunikacija tada i na kojoj je danas.

E, tu se uistinu imamo razloga zabrinuti.

Prije nešto više od devet godina u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci tadašnji intendant Srećko Šestan i njegov (također tadašnji) ravnatelj Drame Zlatko Sviben, organizirali su dvodnevni okrugli stol/skup koji se zvao “Kuda ide hrvatsko kazalište”. I tada sam bila u Rijeci i svjedočila jednom od nezaboravnih događaja u našoj novijoj kazališnoj povijesti. Bilo je to “pucanje” na sve strane. Ma što pucanje – rafalna paljba! Već nakon pola sata od otvaranja bilo je jasno da se predviđeni

Slamka spasa - 211

dnevni red neće održati jer nam je (ne)kultura dijaloga bila – nevjero-jatna. Sjećam se da je oko 4 sata ujutro diskusija nastavljena na terasi jednog restorana u Opatiji te je malo nedostajalo da sve završi kao što često završavaju diskusije u talijanskom parlamentu – fizičkim obračunom. Ukratko, spašavala se glava.

Zbog kazališta.

Gledajući iz današnje perspektive pomalo i žalim za tim danima jer je ljudima očito bilo jako stalo do kazališta kad su zbog svojih ideja bili spremni i na mogućnost razbijena nosa ili dobivanja “šljive” ispod oka.

I premda je taj povijesni skup u Rijeci iz 2002. izgledao kao potpuni kaos – osobno ga smatram ključnom točkom početka – dijaloga. Hm, možda mi je riječ DIJALOG za ovo naše podneblje ipak preteška riječ… Uporabit ću onda drugu, puniju, višeznačniju, poticajnu riječ – (raz)GOVOR.

Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor, NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST. Za Dudu riječ GOVOR ima na-jpotpunije, egzistencijalno značenje.

Što ta riječ znači za nas koji se bavimo kazalištem, danas, u 21. stoljeću?

I sama riječ KAZALIŠTE u sebi sadrži glagol KAZATI, KAZIVATI. Kazu-jemo, govorimo, ali… ima jedan veliki ALI, a to je DA SE NE ČUJEMO. Dobro, sve teorije govore da je samo 12% onih ljudi koji su tzv. au-ditivni tipovi, odnosno, informacije najbolje primaju slušnim putem. Druga teorija kaže da upamtimo samo 30% onoga što čujemo. Mnogo nam više znači ono – što vidimo.

Ali vratimo se mi našem kazalištu.

U njemu ima GOVORA, ali nema RAZgovora, nema DOgovora. Zato je pak i previše – IZgovora.


Ah, ne bih vam sad mogla nabrojati tko nam je sve (prema diskusiji na jučerašnjem okruglom stolu) kriv i za što, u ovom našem kazalištu.

Ma svi su nam krivi, osim nas samih, dakako.

Tko je kriv što je u posljednjih sedam godina s osječke Akademije izašlo stotinjak završenih lutkara, a prema jučer predstavljenim in-formacijama, njih je samo četvero ili petero imalo prilike potpisati ugovor o radu u poslu za koji su se školovali?

Tko je kriv što nema naznaka da će budućnost donijeti nešto bolje za te mlade ljude? Neki misle – krivi su ti mladi ljudi jer radije čekaju u Zagrebu neku malu ulogu u sapunici, nego što su spremni otići u kazalište izvan Zagreba i igrati predstave u regionalnim kazalištima.

O, da, ima u tome mnogo istine, ali ipak, mislim da smo više krivi mi, stariji, koji smo im ostavili nefunkcionalno i kaotično kazalište u kojem je poremećen sustav vrijednosti, pa se u kazalištima (lutaka) ne zapošljavaju školovani i stručni lutkari, nego glumci koji se nisu uspjeli zaposliti u nekom “pravom” kazalištu. Dakako, ovo “pravom” znači – onom za odrasle. Jer, Bože moj, kazalište za djecu ili lutkar-sko kazalište nikako ne može biti PRAVO kazalište.

Moram spomenuti da je na današnji dan u Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture upisano točno 100 (sto) profesionalnih kazališta/kazališnih družina u Republici Hrvatskoj (prava smo kazališna vele-sila!) od čega čak njih 58% od onih aktivnih radi i predstave za djecu i mlade. Dakle, u Hrvatskoj je VIŠE kazališta koja rade predstave za mladu publiku od onih za odrasle. Od stotinu upisanih kazališta/kazališnih družina čak je 70% PRIVATNIH. I eto nam opet paradoksa: većinski su kazališta u Hrvatskoj registrirana kao privatna inicijativa i većinska je produkcija predstava za djecu, a stanje “na terenu” ot-kriva da je odnos i struke i šire javnosti u oba slučaja, najblaže rečeno – diskriminirajuć.

O odnosu javnog i privatnog neću ovom prigodom.

Idemo o odnosu kazališta za djecu i onoga za odrasle.

Kazališta za djecu manje su financirana, rad za djecu (koja su naše

Slamka spasa - 213

najveće blago, zar ne?) manje se cijeni, slabije je plaćen, ima manje prostora u medijima/javnosti, opće je mišljenje da za taj posao treba uložiti manje napora i truda itd.

Pa opće je poznata činjenica da glumci koji rade predstave za djecu manje jedu, i to iz manjih tanjurića, nose manju odjeću pa im zato i za kostime treba manje materijala, spavaju u manjim krevetićima… pa i za scenografiju treba manje novca, a i vozi se u manjim šleperićima… Ma baš – mljac!

Sve kao u priči o Snjeguljici i njezinim patuljcima. Naravno, patuljci su – kazališta za djecu.

Zanimljivo je, na primjer, da taj odnos uspostavlja i sama struka pa, na primjer, za Nagradu hrvatskoga glumišta, koja je naša najznačajnija strukovna nagrada, nema nagrade za režiju za predstave za djecu, a u kategorijama scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla i sl., nemoguće je naći neko nagrađeno ostvarenje iz predstava za djecu.

Ima tu još jedan aspekt, a to je da postoji gotovo pa konsenzus teoretičara kazališta da nam je kazalište za djecu inovativnije i bolje od kazališta za odrasle.

Ali, tko za to pita?

Idemo dalje: predstava “Slavuj” Gradskog kazališta lutaka Rijeka koju je režirao Lary Zappia predstavljat će Europu na sljedećem kon-gresu UNIME, najveće svjetske organizacije kazališta lutaka, koji će se 2012. godine održati u Kini. Ne pamtim kada je neko kazalište za odrasle (zbog izvrsnosti svoje predstave.) dobilo takvu čast i pohvalu za svoj rad, ali budući da se radi o kazalištu za djecu, i još k tome lutkarskom, eh, pa nije to neka vijest koja bi baš bila za naslovnice.

Ne treba se previše uzrujavati, i u mnogim drugim sredinama slična je situacija, nismo tu jedini. Međutim, da bismo mogli i morali započeti RAZgovor i pokušati postići DOgovor oko temeljnih stvari, to je sasvim jasno. NEODgovorNI smo prema mladim ljudima koji ulaze u sustav svojim nekomuniciranjem, zatvorenošću, zatrovanošću, taštinama, pa sve do toga da mnogi odbijaju stjecati nova znanja i prihvatiti da vrijeme prolazi, donosi nove spoznaje, vještine, terminologiju, te da nam valja UČITI ne bismo li održali korak s vremenom u kojem živimo.


I na kraju, optimizam mi vraćaju dvije mlade osobe koje su izlagale na okruglom stolu: Maja Lučić koja je diplomirala lutkarstvo u Brati-slavi (sada je viša asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku) te Tamara Kučinović, mlada redateljica koja će uskoro diplomirati na Akademiji u St. Petersburgu i postati specijalizirana redateljica za kazalište lutaka. Obje su nam (svaka na svoj način i iz svoga očišta) jasno i glasno rekle da se ne može i ne smije stati na pola puta. Nije dovoljno da se 2004. godine otvorila nova škola u Osijeku (UAOS), potrebno je učiniti mnogo više od toga da bi se promjene uistinu do-godile. Ili, kako Maja kaže, čaša je tek – napola puna. Bolje reći – napola prazna.

A što smo mi (stariji) učinili?

Umjesto da smo im “poravnali pute”, mi im ostavljamo sustav koji neodoljivo podsjeća na zloglasnu – “balvan revoluciju”.

Vjerujem samo u to da će “Majā” i “Tamarā” biti sve više, da će se para-digma “mi smo najpametniji i mi jedini sve znamo” urušiti sama od sebe te da će nastupiti novo doba – doba RAZGOVORA I DOGOVORA.

I tako sam vrativši se iz Rijeke odlučila PROgovorITI o ovoj temi.

U vjeri da će biti sve više onih koji će htjeti GOVORITI.

Slamka spasa - 215

Happyend u Kerumgradu?13. studenoga 2011.

Koliko je samo bilo novosti u kulturi/kazalištu prošloga tjedna… Sva zanimljiva događanja koja su se dogodila ne bi stala ni u tri Slamke, kamoli u jednu: nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, Euroka-zov okrugli stol na koji su bili pozvani kandidati za ministra kulture…

Odlučila sam krenuti od najuzbudljivijeg prošlotjednog događaja: vijesti da će stranka gradonačelnika Splita, Željka Keruma, ući u koaliciju s HDZ-om.

Hm, pitate se, otkud sam ja odjednom tako iznenadno zalutala u poli-tiku?

Evo odgovora.

Opće je poznata činjenica da su HDZ-ovi ministri kulture Božo Biškupić i Jasen Mesić odbili za intendanta HNK-a u Splitu potvrditi estradnjaka Duška Mucala. Pak je on sada ponovno izabran za v. d. in-tendanta, a HNK u Splitu već pune dvije godine pluta u zrakopraznom prostoru bez suvisle ideje o tome kuda, kako, kamo i zašto. Mislim da više nije potrebno ponavljati da nas očekuje (ponovno) raspisivanje natječaja i (ponovna) odluka ministra o tome hoće li potvrditi novog kandidata ili ne.

Ali, život piše romane.

Da je kojim slučajem v. d. intendanta Duško Mucalo već raspisao natječaj i na njega se (ponovno) javio, nema sumnje da bi ga, u svjetlu nove predizborne koalicije, ministar kulture bez problema potvrdio! Pa kako bi mogao odbiti kandidata svog dragog koalicijskog partnera Željka Keruma?

Čovjeka koji se u protekle dvije i pol godine uistinu dokazao kao ve-lik ljubitelj i vrstan poznavatelj umjetnosti, kulture i umjetničkog stvaranja.


Pa ne bi se, valjda, ova velika i važna koalicija Keruma i HDZ-a stavila na kušnju zbog potpuno nevažnog resora – kulture?

Loša vremenska procjena za (ne)raspisivanje natječaja možda će sta-jati intendantskog mandata Duška Mucala.

Ali… ima tu još jedan veliki ALI.

Ako kojim slučajem koalicija HDZ – Kerum pobijedi na parlamen-tarnim izborima, mogla bi Mucalu pasti sjekira u med pa da umjesto intendanta postane ni manje ni više nego ministrom kulture! Mislite da je to nemoguće? Uistinu ste sigurni da je to najluđa noćna mora? Više ni za što ne mislim da je nemoguće. Stvarnost nas svakodnevno demantira i šokira. U ovoj bijednoj trgovini glasovima i koalicijama koje nemaju veze ni s mozgom ni s programima, a kojoj smo dnevno svjedoci, čak je i ta mogućnost potpuno otvorena. Pa bi nam Mucalo uskoro mogao slavodobitno poručiti: niste me htjeli za intendanta? Sad ću vam biti ministar! Mucalo ministar kulture, a Kerumova seka predsjednica Hrvatskog sabora. Kombinacija iz snova. Možete li zamisliti išta bolje za našu zemlju, našu kulturu i kazalište? Ja ne mogu. Ovo je definitivno – BINGO!

Kako stvari stoje, tu bi se odmah mogao priključiti i, kako mediji bruje, “tihi” HDZ-ov partner, stranka “Stijena” Milana Bandića. Tko bi odlučivao o tome tko će na toj “čvrstoj stijeni”, “kano klisurini”, sagraditi utvrdu kulture u gradu Zagrebu, a i državi, nije nama kulturnjacima teško pogoditi: Onaj tko to čini već desetljećima, bez obzira na to koja je politička opcija u igri – Duško Ljuština.

Eh, mislite sada u sebi, ova se sad igra sa životom…

Ne, (još) se ne igram sa životom.

Samo izgovaram ono što SVI znaju. Već godinama. A nitko (javno) ne govori.

Da je klijentelizam premrežio hrvatsku kulturu.

Da je hrvatska kultura u zlokobnom zagrljaju političke korupcije – potkupljivanja, podmićivanja, podmazivanja.

Slamka spasa - 217

Da kultura gubi bitku za opstanak, danas, u Hrvatskoj, u 21. stoljeću.

Čitam u novinama da su džamboplakatna mjesta predviđena za kul-turu u Gradu Zagrebu oblijepljena predizbornim plakatima kandidata Bandića. Da se Vlasi ne dosjete, mjesec dana prije donesena je od-luka da se ta skupa mjesta mogu – ustupiti. Bez naknade. U svrhu predizborne kampanje. I tko je uhvatio najbolja, strateška mjesta? Slušam na radiju Bandića koji kaže – to nije istina! Ja to sve osobno plaćam! Aha. Onda u redu.

Gotovo.

To je ARGUMENT.

E, sad, je li to istina ili nije?

Ono što JEST istina činjenica je da neovisna scena u Gradu Zagrebu ne može dobiti oglasni prostor na gradskim površinama, ne može, da, a ovih dana na tim površinama gledamo predizborne plakate. Već duže vrijeme osjećam mučninu zbog slobodnog pada kojim nam kultura (pro)pada i postaje sve nevažnijom djelatnosti.

Skoro jednak osjećaj kao prije otprilike trinaest godina kad je u svrhu izgradnje Dinamova stadiona, u vrijeme tadašnjeg HDZ-ova pročelnika Ureda za kulturu (Mladena Čuture), “ishlapio” novac za programe u kulturi. Stadion je bio prioritet. A u kulturi je bilo – tko živ, a tko mrtav.

Više je bilo mrtvih nego što ih je ostalo živih.

Slično se sprema i danas.

A mrtvih će biti još više nego što ih je bilo prije znakovitih trinaest godina.

Zašto? Zato što je onda smrt bila financijska, a želja i potreba za stvaranjem bila je živa jer su u ono doba bunt, inat i prkos bili temelj-ni osjećaji. Danas nas ponovno čeka financijska smrt, ali nju prate depresija, očaj i odustajanje. U svim područjima neovisne kulture.


Zato mi je itekako dobro došla međunarodna konferencija “Menadžment kulture i medija u društvu znanja” na kojoj sam, za-jedno s kolegama dr. Lukićem i dr. Banović, s Odsjeka produkcije ADU iz Zagreba, izlagala prošloga tjedna u Beogradu, a koja je bila or-ganizirana prigodom pedesete obljetnice osnutka Odsjeka produkcije na Fakultetu dramskih umetnosti. Na konferenciji su izlagali eksperti iz Finske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Španjolske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemačke, Poljske, Nizozemske i Srbije.

Zaključak konferencije?

Jedino nas mogu izvući ZNANJE i RAD na ZAJEDNIČKOJ PLATFORMI.

Znanje? Cijeni li ga itko u ovim našim krajevima?

Odgovor: sve manje.

Rad?

Odgovor: samo budale rade.

Zajedništvo?

Nepoznat pojam za nas u kulturi.

Ali itekako poznat Kerumu, Mucalu, Seki, njihovim koalicijskim partnerima i… družini NEZNANJA.

Kad će ponovno Proljeće…?

Slamka spasa - 219

Mreže, mrežice i La famiglia - za budućnost 20. studenoga 2011.

Ponekad me uhvati strah kako se stvari/teme slažu jedna s drugom. Odlučim se za jednu temu, a onda, PAF!, događaj za događajem i – slika se sama složi na svoje mjesto.

Da je tjedan počeo obećavajuće, ne bih baš mogla reći. Tema Euroka-zova okruglog stola o odlučivanju u kulturi privukla je jedva dese-tak zainteresiranih sudionika što je i nevjerojatno i razočaravajuće. Kulturnjake ne zanima pitanje (i problem) tko će i kako odlučivati o svemu onome čime se bave. Ni mlade ni stare, ni samostalne ni nesa-mostalne, ni kazalištarce ni likovnjake, ni glazbenjake, ni pisce… Pa čak ni (kulturne) političare u ovo predizborno vrijeme. Od otprilike 14 do 15 tisuća umjetnika koliko ih djeluje u našoj zemlji (od čega većina živi i djeluje u Zagrebu), desetak zainteresiranih za sudjelovanje u raspravi o odlučivanju u kulturi brojka je – za uhvatit’ se za glavu.

No, takva nam je stvarnost i s time treba računati i razmišljati o tome. I, dakako, ne treba se čuditi da je tome tako. Predugo je kultura bila “sedma slijeva u petom redu” da bi se mogao očekivati obrat. Što se može, zapušteno je to područje u ovoj zemlji u svakom pogledu.

Pa su i javne rasprave – takve kakve jesu.

Bila je to srijeda.

Petak je već donio bolje vijesti: promovirana je knjiga “Networks” urednice Biserke Cvjetičanin u izdanju Culturelinka koji već dvadeset godina djeluje unutar Instituta za međunarodne odnose. Baš toliko otkad se i pojam MREŽE počeo rabiti u ovim našim krajevima. Pod-naslov je knjige “Networks: The Evolving Aspects of Culture in the 21st Century” kojim nam se želi reći da su MREŽE nešto što u 21. stoljeću itekako može doprinijeti razvoju kulture. Trideset autora iz cijeloga svijeta dalo je svoj doprinos u ovoj vrijednoj knjizi iz koje se


mnogo toga može saznati o MREŽAMA kao takvima, ali i o primjerima dobre prakse iz cijeloga svijeta.

Kako kod nas stojimo s MREŽAMA, osobito s onima u praksi?

Čini mi se – ne baš najbolje.

Teorija nam je (kao i u mnogim drugim područjima) otišla daleko od prakse i jedna na drugu imaju vrlo slab utjecaj. Bolje reći, sve ono što se u teoriji odlično postavi, praksa odbija slijediti. Nikako da nam se praksa i teorija nađu na istom mjestu, bolje reći – da se UMREŽE. Jedna šumom, druga drumom… ili još gore… ona poslovica o ludima i zbunjenima.

Jučer se u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i regiji održavala mani-festacija “Noć kazališta” koja je ove godine, već treći put zaredom, stvorila neku vrstu ad hoc mreže koja želi kazališnim gledateljima približiti kazalište na drugačije načine: od povoljnijih (ili čak besplat-nih) ulaznica do razgledavanja kazališta, radionica i sličnih događanja koja se ne nude u svakodnevnoj kazališnoj ponudi. Svake je godine sve više organizacija koje se pridružuju ovoj maloj mreži/manifestaciji koja je, premda traje samo jedan dan u godini, korisna za kazališnu djelatnost. Osobito u ovom današnjem vremenu u kojem kazalište svakim danom sve više gubi svoje tradicionalno (središnje) mjesto u kulturi. No, kako mi često znamo raditi protiv samih sebe, tako se i ove godine dogodilo da su u Splitu javna gradska kazališta odbila “udomiti” jedno malo neovisno kazalište koje se željelo priključiti manifestaciji “Noć kazališta” igrajući besplatno svoju predstavu.

Teško otvaramo i vrata svog doma a kamoli da bismo se nešto, kao, išli umrežavati.

Umrežile su se i umjetničke akademije Sveučilišta u Zagrebu pa će se sljedeće subote u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održati premijera već trećega u nizu velikih projekta nastalog kao rezultat tog umrežavanja, opera “Carmen” Georgesa Bizeta. Nakon velikog uspjeha opere “Čarobna frula” i oratorija “Ivan Grozni” u školskoj go-dini 2009/2010, “Carmen” je okupila čak 352 studenta i njihovih men-tora s muzičke, kazališne i likovne akademije, Tekstilno-tehnološkog fakulteta te Škole za suvremeni ples Ane Maletić. U ovom se projektu,

Slamka spasa - 221

kao i u mnogima manjima koji su se od početka umrežavanja naših umjetničkih škola realizirali, postavljaju temelji budućih mreža: suradničkih, institucionalnih, intersektorskih, neinstitucionalnih… U svakom slučaju – mrežā za budućnost.

U koje čvrsto vjerujem. I koje mi daju nade da su promjene moguće.

Međutim, postoje i “MREŽE” u koje ne vjerujem.

Osobito ne u to da mogu donijeti išta dobroga našoj kulturi.

Znam da mi nije pametno o njima pisati. Ali, ne može čovjek u životu uvijek raditi pametne stvari.

Pred nama su izbori. U kulturnjačkim se krugovima raspravlja samo o tome tko će biti novi ministar kulture. Logično je da nismo previše zainteresirani za to tko će voditi resor poljoprivrede.

Ne tiče se naše kože. Pa nas i nije briga.

Ime koje se najčešće spominje kao izvjesnog kandidata za mjes-to ministra kulture jest ono saborskoga zastupnika, nekadašnjeg poznatog novinara Hrvatskoga radija Nenada Stazića.

Sad ću malo glasno razmišljati o potencijalnoj MREŽI koja bi se mogla stvoriti njegovim imenovanjem na čelno mjesto u kulturi u Hrvata: brat mu je (moj kolega iz generacije s akademije) direktor kazališta Gavella, najvećega dramskoga kazališta u zemlji. Šogorica mu je poslovna ravnateljica matičnoga nacionalnog kazališta, Hrvat-skog narodnog kazališta u Zagrebu. No, MREŽA se širi i dalje, bratov mu je vjenčani kum (a poznato je da je kod nas kum i više nego brat) Duško Ljuština, ravnatelj Satiričkoga kazališta Kerempuh u Zagrebu. Dakle, u Zagrebu bi ova MREŽA premrežila već u startu Ministarstvo kulture i tri velike (da ne kažem najveće) kazališne javne ustanove. Ali, širimo se i dalje, i to na neovisni sektor jer je opće poznata stvar da su braća Stazić i Duško Ljuština logistička podrška Teatru Ulysses koji svakoga ljeta radi predstave na Brijunima.

I kad se sve skupa zbroji i oduzme, o ovoj se vrsti umrežavanja ne go-vori u novoj knjizi Biserke Cvjetičanin. Ovakva vrsta “MREŽÂ” nikako se


ne može svrstati u “razvojni aspekt kulture 21. stoljeća”, nego upravo suprotno, možemo ih detektirati samo kao – kočnicu razvoja kulture 21. stoljeća u Hrvatskoj.

Prvi hrvatski predsjednik zamislio je državu koju će voditi 200 obitelji.

Kako stvari stoje, nama bi se u kulturi uskoro moglo dogoditi da to bude – samo JEDNA OBITELJ. La famiglia.

E, pa da je i najbolja na svijetu, ne može biti dobro.

Slamka spasa - 223

Kazalište, otvori se - kazalište, zatvori se!28. studenoga 2011.

Dana 24. studenoga 1860. godine na pozornicu Stankovićeva kazališta na zagrebačkom Gornjem gradu, usred predstave koja se igrala na njemačkom jeziku, izašao je (kaže povijest) glumac Vilim Lesić i re-kao: “Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti hrvatski jezik!”

I bi tako.

Bilo je to prije 151 godinu. Samo devet mjeseci nakon toga povijesnog događaja dobili smo i prvi hrvatski kazališni zakon te time postali jed-na od prvih zemalja koja je zakonski regulirala kazališnu djelatnost.

O tome kakvim se jezikom danas govori na hrvatskim pozornicama ostavit ću drugima da kažu svoje mišljenje.

A ja ću se pozabaviti onime što je izgovoreno na pozornici HNK-a u Zagrebu u četvrtak, 24. studenoga ove godine.

U dva smo navrata čuli da se zatvara kazalište KNAP. Točnije je reći – da NETKO ZATVARA KNAP.

Ali, kako to u ovo današnje vrijeme biva, nakon što je završio TV pri-jenos, ova se vrsta aktivizma upućena sa scene – u trenu zaborav-lja. Tek su rijetki mediji napisali koju riječ o zatvaranju kazališta na Peščenici jer je, dakako, važnije bilo objaviti kako je tko bio odjeven!

Budući da cijela problematika o situaciji s KNAP-om svekolikoj javnosti baš i nije jasna, priča bi mogla pasti u zaborav i prije nego što je uobičajeno.

Pa sam danas odlučila dati svoj doprinos za očuvanje KNAP-a s jedne te promjenama sustava s druge strane.


Malo povijesti…

Sjećam se da je dvorana u Centru za kulturu Peščenica ugošćavala kazališne predstave još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. I kao članica PIK-a, a i poslije kao (mlada) profesionalna glumica u ZKM-u, igrala sam ondje predstave. I to često. ZKM u to vrijeme nije imao svoju dvoranu pa smo na Peščenici ponekad imali i premi-jere. Moja je prva profesionalna premijera bila upravo u dvorani današnjega KNAP-a. Bila je to predstava “Zaboga, djevojčice!” u režiji Dine Radojevića.

Na Peščenici je, dakle, već prije četrdesetak godina postojao pros-tor funkcionalno pogodan za izvođenje scenskih i glazbeno-scenskih djela i potrebnim osobljem. U današnjem Zakonu o kazalištima ovo je definicija KAZALIŠNE KUĆE, organizacijskog oblika obavljanja profe-sionalne kazališne djelatnosti.

U to je vrijeme na Peščenici radila i poznata amaterska kazališna družina Gaudeamus koja djeluje i danas.

Dakle, kazalište je već desetljećima važnim dijelom kulturnog života na Peščenici.

Početkom tisućljeća kazališna je dvorana na Peščenici obnovljena u lijep i ugodan kazališni prostor te je tamo otvorena komorna po-zornica HNK-a u Zagrebu pod imenom Scena Habunek. Najveća uspješnica Scene Habunek bila je predstava “Što je muškarac bez brkova” Ante Tomića. No, kada je 2002. iz HNK-a potjerana, slikovito rečeno zalivena katranom i posuta perjem, direktorica Drame HNK-a u Zagrebu Snježana Banović, program Scene Habunek počeo se gasiti, a u istom je paketu propao i još jedan u nizu pokušaja da naša matična nacionalna kuća dobije drugu, NEOPHODNU, komornu pozornicu.

Dolazi 2005. godina i počinje sadašnja faza kada ravnatelj Centra za kulturu Peščenica, Tomislav Štriga (diplomirani glumac), odluči u svom Centru pokrenuti vlastitu kazališnu produkciju. U to vrijeme na snazi je Zakon o kazalištima iz 1991. (na koji se ionako godinama nitko ne obazire) pa nitko nije ni razmišljao o tome u kojem se to organizacijskom obliku obavlja kazališna djelatnost na Peščenici.

Slamka spasa - 225

No, 1. siječnja 2007. godine stupa na snagu novi Zakon o kazalištima koji predviđa da se profesionalna kazališna djelatnost može obavljati kroz sljedeće organizacijske oblike: kazalište (ima prostor i ansambl), kazališna družina (ima ansambl, nema prostor) te kazališna kuća (ima prostor i tehniku, ugošćava gotove predstave, ali nema vlastitu produkciju, odnosno, nema ansambl).

Uz to, nakon punih 15 godina zakonodavac se odlučuje (na čuđenje i nesnalaženje cijele kazališne javnosti) da samo započne poštivati Zakon koji je donijelo te se u Ministarstvu kulture otvara Očevidnik kazališta.

Pretpostavljate, sada nastaju problemi.

U početku se nitko nije previše brinuo oko toga što se napokon prim-jenjuje odredba o postojanju Očevidnika kazališta jer se računalo – u Zakonu je bio i prije 15 godina pa nikoga za to nije bilo briga. Međutim, Ministarstvo kulture odlučilo je na svojim javnim natječajima dod-jeljivati sredstva samo subjektima koji su upisani u Očevidnik, a isto je, radi uvođenja reda u djelatnost, preporučilo i lokalnim samoup-ravama. Od tog trenutka broj prijavljenih profesionalnih kazališta u Očevidniku naglo raste, a na današnji dan upisano je čak 101 kazalište/družina, kuća.

Ukratko, kad nas se opali po džepu, držimo se zakona. Kada se neka odredba ne tiče našeg novca – koga je briga za bilo koji zakon. A ponajmanje onaj o kazalištima.

E, sada, novi Zakon predviđa iznimno uzak okvir u kojem se obavlja kazališna djelatnost u Hrvatskoj. KNAP u taj okvir može ući jedino ako Skupština grada Zagreba donese odluku da ga formalno-pravno “ugura” u jedan od ova tri oblika: kazalište, kazališnu družinu ili kazališnu kuću. U formalno-pravno sličnoj situaciji nalazilo se donedavno i Dječje kazalište Dubrava koje djeluje unutar Narodnog sveučilišta Dubrava. Skupština grada Zagreba, na prijedlog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, izglasala je da će Dubravu uskladiti s postojećim Zakonom o kazalištima. Međutim, isti Ured ODBIJA predložiti Skupštini da to isto učini za KNAP.

Trebam li vam reći da ova odluka Ureda nije donesena nakon detaljne


analize? To vam je valjda jasno samo po sebi, osobito ako ste pročitali dopis u kojem pročelnik Ureda Ivica Lovrić argumentira KNAP-u zašto neće predložiti Skupštini da legalizira njihov status. Jedan od glavnih argumenata jest taj da Grad Zagreb nema potrebe za još jed-nim kazalištem, a nema ni sredstava za financiranje ansambla.

Nema. Svi znamo da novca nema.

Ali stalno zaposleni ansambl ne postoji ni u Dubravi, ne postoji ni u Velikoj Gorici (Scena Gorica), ne postoji ni u Sisku, Čakovcu… svugdje gdje je lokalna uprava odlučila legalizirati rad “svojih” kazališta, odnosno, gdje se kazališna djelatnost obavlja unutar nekog centra za kulturu/Pučkog učilišta kao ustrojstvena jedinica.

A kazališna djelatnost u KNAP-u naprosto POSTOJI. I ne treba ju POKRETATI.

Osim svega, KNAP nije ni tražio osnivanje ansambla, KNAP nije ni mislio postati KAZALIŠTEM u smislu Gavelle ili Kerempuha, nego je želio, nakon višegodišnjeg uspješnog rada, legalizirati svoju djelat-nost kako bi se mogao upisati u Očevidnik i samim time mogao aplici-rati na javna sredstva za svoju kazališnu djelatnost.

Da je situacija sa siromašnim okvirom koji nudi sadašnji Zakon o kazalištima zabrinjavajuća pokazuju i drugi primjeri kao što je slučaj Teatra Exit koji je “podstanar” pri Centru za kulturu August Cesarec na Črnomercu, a oba subjekta imaju istog ravnatelja. Na Črnomercu je, de facto, nastao neki novi, hibridni organizacijski model, neka vrsta sprege javnog i trećeg sektora.

Nadalje, mnoga kazališta koja su KAZALIŠTA (HNK u Šibeniku, HNK u Zadru, INK u Puli, Joza Ivakić u Vinkovcima, kazalište u Karlovcu, na primjer) imaju ansambl od NIJEDNOG, jednog do dva glumca/glu-mice što naprosto ne možemo zvati ansamblom. Ansambl je (prema Aniću) skupina reproduktivnih umjetnika, umjetnički sastav glumaca ili glazbenika, obvezno veći od kvarteta. Je li jedna glumica SKUPINA? Jesu li dva glumca – skupina? Je li NULA glumaca skupina?

A jesu li ansambl samo ZAPOSLENI umjetnici na određeno ili neodređeno vrijeme? Ili možemo pod ansamblom uzeti skupinu pro-

Slamka spasa - 227

fesionalnih glumaca koji naprosto zajedno rade na nekom projektu?

Ništa od svega ovoga nije moguće definirati u sadašnjem sustavu.

I ponavljam po ne znam koji put: hitno je potrebno mijenjati sustav.

Ne samo radi KNAP-a koji je samo u ovoj godini osvojio 7 (sedam) nagrada i imao još nekoliko nominacija i koji je uistinu mjesto kvalitet-nog kazališnog života u Zagrebu, nego radi zdravog razuma, radi zdravlja glumišta, radi budućnosti tog istog glumišta, radi budućnosti HRVATSKOG KAZALIŠTA.

Naravno da izvan Hrvatske postoji mnogo više različitih organizaci-jskih modela, napisano je o tome i neke literature, postoje eksperti koji razmišljaju o ovoj problematici, ali što se to koga tiče u našem kazalištu? Što bismo se mi ugledali u nekog drugog kad smo naj-pametniji i kad, kao Alibaba, samo kažemo: “Sezame /kazalište, otvori se!” A onda netko od Alibabine ekipe kaže “Sezame/kazalište, zatvori se!” pa – zatvaramo.

E, moj Alibaba, e moji hajduci… Tko će vas zaustaviti?

Čula sam neki dan na televiziji našeg uvaženog politologa koji je rekao: promjene nakon izbora mogu donijeti oni koji imaju viziju, koji su odvažni i koji su – budale. Kaže, samo će se budale upustiti u provođenje reformi jer će sljedeće izbore sigurno izgubiti. Dakle, čekaju nas promjene i političko (samo)ubojstvo onih koji će ih donijeti.

Ili? Što je alternativa?

Tišina i status quo.

Bljak. Užasavam se ove druge mogućnosti.

Dakle, za to sam da prije svega riješimo viziju, pronađemo odvažnost, a budale ćemo ostati ako ne učinimo još danas prvi korak k prom-jenama.

I ako svojom pasivnošću dopustimo da se ugasi jedno živo kazalište.


P. S. Čovjek uči dok je živ pa sam na ovogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskoga glumišta shvatila da se mi svi zajedno ne bavimo KAZALIŠTEM da bismo radili dobre predstave na korist naših gle-datelja, kulture našega grada, zemlje i nas samih, nego smo, zapra-vo, jedna inačica Usaina Bolta: utrkujemo se na 100 metara ne bismo li pobijedili onoga drugog u “stazi” do nas. Tome me podučio ravnatelj najvećeg kazališta za djecu u Hrvatskoj kada je, u ofucanim traperi-cama na pozornici matične nacionalne kuće i na dodjeli najveće stru-kovne nagrade (što god o njoj mislili), izrekao rečenicu da je baš za-dovoljan što je POBIJEDIO drugo veliko javno kazalište (ZKM) u istoj kategoriji.

Dakle, od sada ide nova strategija: 3, 2, 1, pali i – trči!!!!!!

Pa tko živ, a tko mrtav.

Slamka spasa - 229

Gdje je nestala strast?4. prosinca 2011.

Kako danas započnem pisati o kojoj temi – završim na tome da kršim zakon o izbornoj šutnji.

Što se može, kultura/kazalište, otkad je svijeta i vijeka, usko je pov-ezana s politikom. Nije ni ovo današnje vrijeme izuzeto od te simbi-oze.

Uvijek je, dakako, kazalištu bilo bolje kada je u politici bio neko tko razumije taj specifični organizam.

Ali, preživjelo je i kada su na vlasti bili i ljudi koji su ga doslovno – zabranjivali.

Žilavo je kazalište!

Međutim, u kolektivnom pamćenju neke zajednice ne ostaje baš sve što se u kazalištima događalo u nekom razdoblju. Neke produkcije ostaju u sjećaju i cijelo stoljeće, čak i kada su umrli svi umjetnici koji su ih radili, pa čak i svi gledatelji koji su bili u prigodi vidjeti ih uživo. Neke predstave žive desetljećima, neke godinama, a mnoge zabo-ravimo onoga trenutka kada smo izašli iz kazališta. Što se može, to je takav posao. Rezultat višemjesečnoga rada na nekoj predstavi nikada se ne može predvidjeti. Tako neke predstave od kojih se ne očekuje baš ništa, postanu stožerne za neko razdoblje, a poneke, za koje se (iz različitih razloga) smatra da će biti velike uspješnice – razočaraju.

Prekjučer je pred prepunim HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci odigrana studentska opera “Carmen” u produkciji triju umjetničkih akademija Sveučilišta u Zagrebu te Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Nakon iznimno uspješnih izvedaba prošloga vikenda u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstava je položila ispit i na kazališnoj pozornici i donijela njezinim sudionicima još jednu neizmjernu radost.

Stojeći pored inspicijentskog pulta za vrijeme izvedbe u Rijeci,


razmišljala sam o tome što ovu studentsku predstavu, od koje se nije očekivalo apsolutno ništa, razlikuje od većine predstava koje igraju na hrvatskim pozornicama? Ovi mladi ljudi uglavnom ne pjevaju i ne sviraju bolje od profesionalnih pjevača ili svirača, imaju neusporedivo manje iskustva od svojih profesionalnih kolega pa se često u novim situacijama i ne snalaze najbolje, nisu vješti u šivanju i krojenju kosti-ma kao stvaratelji koji već godinama izrađuju kazališne kostime, ne vladaju filmskom i TV opremom koja je sastavnim dijelom ove “Car-men” kvalitetnije od profesionalaca, ali… imaju ono bez čega se ne može postići da cijelo gledalište diše jednim dahom i ne želi izaći iz kazališta, a to je – STRAST.

Da, STRAST…

Dan uoči “Carmen” u Rijeci igrom slučaja susrela sam se sa sku-pinom mladih glumaca koje poznajem još iz njihovih studentskih dana, pratila sam njihov profesionalni razvoj i, na neki ih način, ispra-tila na njihov četrdesetogodišnji radni put.

Ostala sam zaprepaštena onime što sam zatekla, odnosno, kako su u kratkom vremenu, otkad su postali profesionalci, izgubili ono što JEDINO nikako nisu smjeli izgubiti, a to je upravo ta ista STRAST.

I dalje imaju isti talent, i dalje misle da su odabrali posao koji žele raditi, ali više ne vjeruju da je moguće da se u dogledno vrijeme nešto promijeni, a što bi im otvorilo vrata onome zbog čega su željeli ući u ovaj posao.

I pitam se, kako je moguće da taj naš pervertirani sustav u tako krat-ko vrijeme uspije ugasiti nešto bez čega nema – UMJETNOSTI?

Kako je moguće da se mladi ljudi tako brzo i uspješno konformiraju nečemu što je tako pogubno i loše kao što je naš kazališni sustav? Gdje je bunt, pobuna?

Gdje je nestala STRAST?

Zašto smo im to učinili?

Zašto smo to SEBI učinili, da smo im u nasljeđe ostavili ovu nemoguću situaciju?

Slamka spasa - 231

Nikada ovaj prostor ne koristim za promociju projekata koje radim, ali ovoga ću puta učiniti iznimku.

Zahvaljujem od svega srca svim sudionicima koji su ostvarili “Carmen”, a mladim umjetnicima koji su nekoliko mjeseci predano radili da bi ostvarili tako izniman rezultat, želim samo da, kad sutra postanu profesionalci, NE IZGUBE STRAST ZA POSAO KOJIM SE BAVE!


Slam(k)a u zlato, riječi u djela11. prosinca 2011.

Ah, ne moram više šutjeti, prošli su izbori i izborna šutnja pa mogu govoriti što me volja! Tek kad taj jedan jedini dan u nekoliko godina trebaš šutjeti, shvatiš koliko je divno i ZDRAVO da ostale dane u godini možeš govoriti što misliš.

Sviđalo se to što govoriš nekome ili ne. Vrijeđali te zbog toga i prijetili ti ili te pak podržavali. Svejedno je. Divno je moći govoriti!

Izbori su gotovi. Građani su izabrali promjene. Žele da oni koji su izab-rani, što je moguće prije, slamu pretvore u zlato.

Sjećate li se priče o patuljku Cvilidreti koji je djevojci pomogao pretvoriti slamu u zlato, a zauzvrat je tražio njezino prvorođeno dijete?

Naravno da je djevojka odmah pristala na nagodbu (iliti, građani su većinom izabrali promjene), ali kada je trebalo DATI dijete, nije bila spremna na toliku žrtvu i molila je patuljka da “popusti” i traži nešto drugo umjesto djeteta. Patuljak je djevojci dao drugu priliku: treba-la je pogoditi njegovo ime. A kada ga je pogodila, maleni je patuljak bijesno lupnuo nožicom o pod, zemlja se rastvorila i on je nestao u toj rupi.

A djevojka i kraljević živjeli su dugo i sretno u svom dvorcu. I imali su mnogo djece. Naravno. I obilje zlata.

Opet sam bila na okruglom stolu. U Rijeci.

Ovoga puta razgovarali su “veliki dečki” (oni koji donose odluke) te pričali o budućnosti i povezivanju visokoškolskih umjetničkih škola. Izrečeno je mnogo riječi (da ne kažem – slame).

No, na spomen riječi STRATEGIJA, narogušiše se “veliki dečki”, svi odreda, i zaključiše da su strategije samo puste riječi. Od kojih nema koristi. I da to misle čak i oni koji ih rade.

Slamka spasa - 233

Hm… Baš zanimljiv stav.

Recimo da krećem automobilom iz Rijeke prema Zagrebu. Koji ću put odabrati?

Može se iz Rijeke do Zagreba doći i preko Beča, može i preko Du-brovnika, preko Brijuna, može se ići starom cestom (i skrenuti u Fužine na medvjeda ili u Zdihovo na janjetinu). Ali želimo li stići najbrže, najjeftinije, najučinkovitije i s najmanje gubitaka do svoga cilja, bez sumnje ćemo odabrati autocestu preko Delnica i Vrbovca.

Pretpostavljam da oko toga nema dvojbe.

A koja je razlika između postavljanja strategije i vožnje automobilom od Rijeke do Zagreba?

Gotovo pa nikakva.

Pojednostavljeno: i za jedno i za drugo trebamo imati polaznu točku (za putovanje to je Rijeka, za strategiju – postojeće stanje), odrediti cilj na koji želimo stići (Zagreb ili državu/kulturu/kazalište kakvo želimo imati), a da bismo došli do cilja, trebamo odabrati put kojim ćemo ići do tog cilja.

Po čemu su to onda strategije puste riječi u koje ne vjeruje nitko, kako sam čula na okruglom stolu?

Godinama nisu poduzimani nužni koraci kako bi se zaustavilo povam-pireni sustav da isti hrvatsko kazalište dovede do apsurda.

Iliti, slamu nitko nije ni pokušao pretvoriti u zlato.

A sada smo izabrali novu vlast od koje očekujemo brze promjene.

No, jesmo li spremni dati svoje prvorođeno dijete da se slama pretvori u zlato? Ili ćemo se opet cjenkati s “patuljcima” i postavljati takve uvjete da od pretvorbe neće biti ništa?

Odabrali bilo koji put, bespogovorno izvršavanje danih obećanja ili pak cjenkanje s “patuljcima”, bez STRATEGIJE, promjena biti neće.


Strategije koje neće biti puste riječi, nego koje će u sebi sadržavati i MEHANIZME PROVEDBE.

Prije nešto više od deset godina, točnije, 16. i 17. ožujka 2001. go-dine, održana je, sada već povijesno značajna, rasprava kulturnjaka u Trakošćanu na kojoj je sudjelovalo više od 200 teoretičara i praktičara s područja kulture. Tema rasprave bio je prvi nacrt Strategije kul-turnoga razvitka Hrvatske u 21. stoljeću. Nećete vjerovati (ako ste upućeni, i hoćete) – na skupu je bilo najmanje kazalištaraca zain-teresiranih za ono što im je aktualna vlast predlagala. Nije to čudno, kazališta uvijek misle da se nikakve promjene njih NE TIČU. Pa što bi gubili vrijeme odlazeći na bilo kakve rasprave. Kao da je Trakošćan na Antartici!

Hoće li ovoga puta proći lišo, i hoće li ih nova vlast ostaviti na miru bez obzira na to kakva je programska i organizacijska kvaliteta hrvatskoga kazališta?

Ili će “patuljci” napokon reći DOSTA! Nema više cjenkanja!

I lupnuti nogom o pod.

Ali ne i propasti u nastalu rupu. Nego u nju survati cijeli ovaj apsurd-ni kazališni sustav koji se pretvara da ga se ne tiče baš ništa što se događa ne samo u našem društvu, nego i šire.

Čvrsto vjerujem da je došao čas da se slama pretvori u zlato, a da je vrijeme cjenkanja – prošlost.

I to – sa strategijom.

A onima koji u njih ne vjeruju želim – dobar tek. Na janjetini u Zdi-hovu. Gdje je korisnije i da ostanu, kad već ne podržavaju promjenu koja može oživjeti kliničkog mrtvaca. Hrvatsko kazalište.

S nestrpljenjem čekam da PROMJENA napokon POČNE.

Bez cjenkanja.

I bez janjetine.

Slamka spasa - 235

Ubij sve i ostani - sam!18. prosinca 2011.

Čitam nekidan u Glasu Slavonije članak pod nazivom “Država se mora jednako odnositi prema svima, Intendanti: Izjednačiti status osječkog, riječkog i splitskog HNK sa zagrebačkim.”

Nisam trebala dalje ni čitati jer sam naslov govori za sebe – naši nam intendanti regionalnih HNK-ova ponovno nešto traže… Nisu, jadni, već dugo ništa tražili, pa eto, da ih ne zaboravimo. Kad ih već ne pamtimo po spektakularnim produkcijama, barem da ih pamtimo po nebuloznim izjavama koje daju medijima.

Krenimo redom: zašto bi se država MORALA jednako odnositi prema svima kada je u pitanju kultura/umjetnost?

Koji su to KRITERIJI prema kojem bi taj jednak odnos trebao stati u kategoriju – morati?

Jako su nam nezadovoljni intendanti jer kažu, za zagrebački HNK država izdvaja oko 5 milijuna eura, njima, siročićima, daje po bijednih 317 tisuća. Isto tako, EURA. Valjda svi ondje u Osijeku, Splitu i Rijeci ubiru od poreznih obveznika eure pa onda i svoje subvencije, logično, prikazuju u njima.

A najglasniji u ovim zahtjevima nam je – Osijek. Ima, kako piše u tekstu, gradonačelnik Bubalo čvrstu podršku zastupnika u svojoj skupštini, a među onima koji daju podršku da se u zahtjevima ide do kraja po načelu “sad ili nikad” jest i budući ministar u Milanovićevoj Vladi (sada dogradonačelnik Osijeka) Ivan Vrdoljak. To je i dodatni argument gradonačelniku Bubalu da se krene na barikade.

“Šlag na tortu” cijeloj ovoj nevjerojatnoj priči dodaje intendant HNK-a u Osijeku Božidar Šnajder koji kaže da se u inicijativu treba uključiti i – varaždinsko kazalište.

Sad već vidim da je ludilo uzelo opasnog maha.


Pa sjedam u vremeplov.

I letim u 1995. godinu kada se ozbiljno počelo raspravljati o promjeni tadašnjega Zakona o kazalištima.

Čovjek koji imalo razmišlja o potpuno suludom organizacijskom ustroju hrvatskih javnih kazališta očekuje da će na stol Ministarstva kulture doći neki suvisli prijedlozi o tome kako bi se sustav promijenio – nabolje.

Jer je (već onda) bio neodrživ.

Međutim, i tadašnji su nam intendanti bili eksperti u svom području pa vam na ovome mjestu prenosim u kojem su se smjeru stvari odvijale.

Početkom kolovoza 1995. godine stiže u Ministarstvo kulture dopis iz Dubrovnika s inicijativom da se kazalište Marina Držića u Dubrovniku proglasi – nacionalnim kazalištem.

To je sve što Dubrovčani imaju reći o Zakonu.

Već krajem kolovoza dolazi pismo iz HNK-a u Osijeku u kojem se traži – upravo ovo što se traži i danas: da ime nacionalno kazalište znači i to da se kazalište financira iz državnog proračuna.

Priključuje se raspravi krajem rujna te iste godine i HNK u Rijeci.

Oni su nešto suzdržaniji u zahtjevima te predlažu da se odrede kriteriji prema kojima će se vrednovati što je u nekom od ovih (regionalnih) nacionalnih kazališta uistinu nacionalni interes, pa da se onda suk-ladno tome i usmjeri financiranje.

U raspravu se uključuje i tadašnji intendant HNK-a u Splitu, Rade Perković, koji u svom prijedlogu zaobilazi priču o “riječkim kriteri-jima” i predlaže da se novac dijeli “sjekirom”: 70% programa HNK-ova MORA financirati država, a 30% lokalna i regionalna samouprava.

Pa naravno, što će se čovjek zamarati kriterijima i sličnim gluposti-ma, kad se stvari vrlo lako i kvalitetno mogu riješiti “odokativnim” načinom. 70:30.

Slamka spasa - 237

Udri – ubij.

Krajem 1995. godine eto nam i dopisa da se kazalište u Varaždinu proglasi također – nacionalnim. Već vam je sada jasno da nam je to jedini problem u hrvatskom kazalištu – hoćemo li se zvati NACIONALNIM i dijeliti novac “kod prvog miljokaza” po nekom unaprijed dogovorenom postotku ili nećemo.

Zvuči li vam poznatim sve ovo što se događalo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća?

Kvaliteta programa, način planiranja, zapošljavanje umjetnika i os-talih zaposlenika i sve one ostale nepotrebne “sitnice” o kojima u to vrijeme govore ljudi koji promišljaju kazalište na drugačiji način, a o kojima bi se možda trebalo razgovarati – nisu bile bitne.

Kao što nisu ni danas.

Iliti, mogli bismo inicijative (nacionalnih regionalnih) kazališta iz 1995. i 1996. i 2011. staviti pod zajednički moto: “Važno je ono što mi TRAŽIMO, ali se pritom PODRAZUMIJEVA da NE NUDIMO NIŠTA.”

Prijedlog da se kazališta u Varaždinu i Dubrovniku proglase nacionalnima – Ministarstvo kulture 1995. godine odbija.

Gotova je prva runda.

No, u Osijeku i dalje ključa pa tadašnji gradonačelnik Kramarić traži da se njihov HNK financira iz državnog proračuna barem dok se Slavonija u potpunosti ne integrira i dok se situacija ne stabilizira.

Sada smo već u rujnu 1996. godine.

Prijedlog je Hrvatski sabor odbio.

Gotova je druga runda.

Na samom zasjedanju Sabora, u rujnu 1996. – počinje treća runda. Saborski zastupnik dr. Bartolić, ničim izazvan, priču s varaždinskim kazalištem vraća na početak. I kaže da je to kazalište kao “najstarije i najkvalitetnije” zaslužilo da postane – nacionalno.


Prijedlog se odbija.

Ministarstvo kulture dobiva i treću rundu.

Ali, kako to kod nas biva, prošlost kao da se nije dogodila. Kao da nikada nikakvi argumenti nisu nuđeni, kao da svijet počinje od danas, od Šnajdera, Bubala, Mucala i Vrdoljaka.

I slične družine za koju Milan Begović rabi izraz “kvalificirani nestručnjaci”.

Pa smo eto, ničim izazvani, nakon 15 godina, došli i do – četvrte runde.

U ovoj se našoj zemlji topla voda svaki dan iznova mora izmišljati.

Definitivno nam nema spasa.

Malo sam analizirala ovomjesečni program toga nesuđenoga nacionalnog kazališta u Varaždinu.

I što da vam kažem: nisam pronašla baš ništa što bi me podsjetilo na repertoar jednog Burgtheatra ili Royal National Theatra. A bome ni na Comédie-Française.

Našla sam da će u prosincu u toj prelijepoj zgradi najviše igrati predstave prvaka Drame HNK-a u Zagrebu, Ljubomira Kerekeša, koji je i svoju okruglu obljetnicu proslavio u – Histrionima (ne u matičnoj kući u kojoj je zaposlen i dobiva osobni dohodak, sa svim dodacima).

Hm, valjda se na ovaj način duh našeg nacionalnog matičnog kazališta širi po drugim kazalištima?

Kerekešove monodrame i režije ujedno su i jedina veza s nečim što bi se moglo nazvati – NACIONALNIM u programu varaždinskoga kazališta za prosinca 2011. godine.

Pogledajte što nam se nudi dalje.

Čak će 19 programa biti takozvani “miješani bomboni”.

Slamka spasa - 239

To uključuje večer folklora KUD Varteks, pa večer folklora KUD HŽ-a Varaždina, programi Društva naša djeca, učenika 2. osnovne škole u Varaždinu, nekoliko koncerata različitih skupina, gostovanja Umjetničke akademije iz Osijeka, humanitarni koncerti, promocije CD-a… itd.

Sve to, kao što vidite, uistinu je program jednog potencijalnog NA-CIONALNOG kazališta.

E, baš svašta.

Umjesto da ti naši vrli intendanti, zajedno sa svojim skupštinarima i gradonačelnicima, sjednu za stol i predlože način na koji bi mogli restrukturirati (u svakom pogledu) svoje organizacije i kako bi mogli postati BOLJA kazališta s respektabilnim programom, oni lupaju praznu slamu koja je već sto puta izlupana.

Samo njima to nitko nije rekao.

U ovom kontekstu ne treba zaboraviti da je dan prije izborne šutnje u Splitu potpisan novi kolektivni ugovor prema kojem će se još više izdvajati za plaće u javnom sektoru u Splitu (pa tako i kazalištima), bez obzira na programske rezultate.

A ne treba ni zaboraviti da taj isti HNK u Splitu nije u stanju legalno izabrati jednog člana kazališnog vijeća.

Usput, predlažem vam da malo pogledate podatke o tome kako stoje naša nacionalna kazališta s javnim nabavama koje je nedavno s portala udruge Vjetrenjača prenio Teatar.hr prema kojem je, na primjer, HNK u Splitu sveukupno imao 8 (osam) javnih nabava, a za svih osam nije poznato kako su natječaji završili. Niti o kojim se iznosima radilo. Kako su išle sve ostale nabave ako ne preko javne nabave? Preko čega? A gdje su nestali podaci o tih osam?

Da se naši lucidni intendanti samo malo okrenu oko sebe i pogledaju, na primjer, Sisak u kojem će ovih dana više od 1500 obitelji ostati bez ikakvih prihoda, možda bi se uspjeli odmaknuti od svojih neute-meljenih i nebuloznih zahtjeva i možda bi mogli ponuditi neku slamku spasa – za vlastiti dignitet.


U kazalištu/umjetnosti/kulturi, nitko ne može živjeti od “minulog rada”. Ako vrijediš i radiš relevantne stvari, ideš dalje.

Ako ne – možda se bolje okrenuti uzgoju uljane repice.

Ali i to treba znati raditi.

I na kraju, pitam se, jesu li ikada svi ovi ljudi koji kreću u boj za nacionalna kazališta, ikada čuli za pojam DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE (DOP)?

Za početak predlažem knjigu Philipa Kotlera i Nancy Lee, “Društveno odgovorno poslovanje”. A ako im je to previše čitanja (debela je knjiga, ima čak 289 stranica), u najnovijem broju “Poslovnog savjetnika” mogu pronaći osnovne pojmove i korake. Jedan od prvih koraka jest – ulaganje u znanja svojih zaposlenika.

A članovi inicijative s početka ove priče trebali bi upisati “malu školicu” za DOP i početi, prije svega, ulagati u vlastita znanja.

P. S. Moram priznati da nikako ne mogu povezati ovu strategiju naših intendanata “ubij sve i ostani – sam” s najavama nove Vlade o “dijetama” i “stezanjima remena”.

Možda intendanti smatraju da bi svi građani Republike Hrvatske bezuvjetno trebali ići “na dijetu” kako bi oni mogli raditi što im padne na pamet?

Halo, halo, Zemlja (ponovno) zove – MARS!

Slamka spasa - 241

Početak je kraj, a kraj je uvijek i - početak26. prosinca 2011.

Kraj godine donio je nekoliko uzbudljivih trenutaka u našu kazališnu/kulturnu stvarnost.

Prije svega, dobili smo prvu ministricu kulture u novijoj hrvatskoj pov-ijesti – Andreu Zlatar. Doduše, Vesna Girardi Jurkić bila je ministrica i tog resora, ali sve do 1994. godine prosvjeta i kultura bile su spojene i nije bilo zasebnog ministarstva kulture. Ujesen 1994. godine došlo je do razdvajanja, a od tog trenutka imali smo samo ministre kul-ture. Nabrojimo ih redom: Zlatko Vitez, Božo Biškupić, Antun Vujić, pa opet Božo Biškupić i na kraju, Jasen Mesić. Ako se uzme da su Vitez i Mesić “trajali” samo po godinu dana, jasno je da su Biškupić i Vujić imali najveći utjecaj na ovo naše trusno kulturno područje.

Promjena se u ovom trenutku događa i što se tiče stranačke pripad-nosti vodeće osobe u kulturi, a to je da po prvi put nakon dvadeset godina u igru ulazi – treća opcija.

Ipak, prerano je još govoriti o tome što nas čeka i u kojem će se sm-jeru krenuti.

Tako ćemo za komentare pričekati konkretne korake nove vlasti.

No, ovih su se dana na lokalnoj razini dogodile neke zanimljive stvari u kulturi. A svi dobro znamo da nam lokalna razina već godinama funkcionira kao da je na sedativima.

Prvi slučaj – Rijeka.

Premda svi mi koji živimo i radimo u kulturi već godinama priželjkujemo da u novu godinu uđemo sa znanjem o tome kako smo prošli na javnim natječajima, bolje reći, s kojim sredstvima možemo računati u sljedećoj godini, to se nikako ne događa. Višegodišnje


financiranje u ovim je našim krajevima još uvijek – utopija. Pa tako ponekad uđemo i u drugo tromjesečje tekuće godine prije negoli saznamo što od planiranoga možemo ostvariti.

Ali, u Rijeci se već sve zna što se tiče 2012. godine!

Sretnici… Em žive na moru, em znaju što ih čeka…

Gledam malo dostupne podatke, čitam kako novonastalu situaciju vidi javnost i – evo što vam novoga mogu reći.

Dakle, promjena Pročelnika za kulturu koja se dogodila tijekom 2011. godine u Rijeci, donijela je i sasvim vidljive rezultate. Uz javni natječaj koji je izašao početkom rujna, pojavili su se i jasni KRITERIJI te tablice s bodovanjem iz kojih je svakome tko se natječe jasno što će se u ko-jem programu vrednovati.

Za naše prilike – ludilo od napretka!

A prošloga tjedna, prije samoga Božića, objavljeno je kako je tko “prošao” u novim okolnostima.

Iz samoga naslova članka koji je objavio Novi list na temu proračuna za kulturu, jasno je da se široj javnosti već na prvu loptu odlučilo prenijeti neutemeljenu senzaciju, a ne pravo stanje stvari.

Naime, u tekstu piše: Prioritet izvaninstitucionalnima – ustanovama ostale mrvice.

Gledam, čitam i ne vjerujem svojim očima kako se jednostavno može krivotvoriti stvarnost.

Dakle, krenimo iz početka.

Novi je riječki Pročelnik Ivan Šarar objavio da cjelokupni proračun za kulturu Grada Rijeke iznosi 78,9 milijuna kuna. Nakon toga objavljuje da će se za PROGRAME odvojiti 5,8 milijuna kuna, što iznosi 7,5% od ukupnoga proračuna za kulturu. Sva ostala sredstva u iznosu od 73,1 milijun kuna (iliti 92,5% proračuna) pripasti će – JAVNOM SEKTORU.

Slamka spasa - 243

Ruku na srce, stvarno su institucionalnoj kulturi OSTALE MRVICE od 73,1 milijuna kuna.

Ma koje mrvice?

I manje od mrvica!

Da čovjeku srce pukne od tuge što će sada, kako prenosi Novi list, riječke javne ustanove financirati sami kulturnjaci (citiram): Na kraju se na računima ustanova ipak našlo nešto novaca, ali samo zahvaljujući smanjenju plaća njihovih djelatnika. Plaće su smanjene za 3 posto i pro-gramska će djelatnost ustanova kulture biti sufinancirana upravo iz te uštede, pa bi se moglo zaključiti da će je financirati sami kulturnjaci, odricanjem od vlastitih prihoda.

Moram priznati da mi nije jasno žele li to doista razumjeti oni koji bi trebali shvatiti o čemu se radi ili uistinu ne shvaćaju o čemu govore?

Tko je tu radi čega? Kultura radi djelatnika ili djelatnici radi kulture?

Ili smo svi zajedno ipak tu radi PROGRAMA koji proizvodimo?

Kultura u kojoj se za program izdvaja 7,5% od ukupnih troškova – nema šanse preživjeti.

Još početkom devedesetih godina vodile su se velike rasprave o tome da je neodrživ odnos 20% programskih sredstava prema 80% sred-stava za hladni pogon.

Prevedeno, dokle god fiksni troškovi u nekoj kulturi “jedu” 80% proračuna – nema šanse za napredak. U istraživanju objavljenom 1993. godine (prema: Dragojević, 1993) odnos se u Hrvatskoj mijenja i omjer dolazi na 10% prema 90% – na štetu programa, naravno. Ali “dušobrižnicima” javne kulture i postotak veći od 90% za hladni pogon jest – premalen!

Valjda su kultura samo zgrade, infrastruktura i plaće.

Pa nije li baš PROGRAM ono što gledatelji dolaze gledati?


Ili ipak nije?

Dokle nas je doveo taj poremećeni odnos?

Kad se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća donosio prvi Zakon o kazalištima u novoj državi, na saborskoj je sjednici tadašnji ministar Pavletić iznio podatak da je 25% sredstava vlastita prihoda minimum koji mora uprihoditi jedan Burgtheater da bi i dalje dobivao dotaciju od države.

Ni onda, kao ni danas, ništa od svega nije uspjelo doprijeti do većine naših kulturnjaka.

I kad se pokuša uvesti red u tih mizernih 7,5% programskih sredstava, stvari se interpretiraju na neshvatljiv način, odnosno, ispada da javni sektor dobiva – mrvice. A da je izvaninstitucionalna kultura ta koja se razgoropadila i opako prijeti progutati ugroženu javnu kulturu.

Gdje je problem? U kome? U čemu?

Dajem bezrezervnu podršku Ivanu Šararu u uvođenju kriterija i bodovanja, sa željom da se u sljedećoj godini programska sredstva barem dvostruko povećavaju u odnosu na hladni pogon.

Drugi slučaj – Zagreb.

Grad Zagreb donio je (jednako tako) nekoliko dana prije Božića prom-jenu plana financiranja kulture za 2012. godinu u kojoj je odlučio do-dati 10 milijuna kuna. I to za PROGRAME JAVNE KULTURE.

Za neovisnu – nema novih dodataka.

Nisam se začudila.

Više me u mome gradu ništa ne čudi.

A o tablici kakvu su objavili u Rijeci u kojoj se vidi tko je koliko dobio i zašto – još uvijek, u prosincu za sljedeću godinu, možemo samo sanjati.

Ali… nešto se ipak događa i u Zagrebu…

Slamka spasa - 245

Još uvijek ne mogu dokučiti što TOČNO, ali… kao da se ipak kreće.

Nedavno je HINA objavila vijest o tome da se sastao Odbor za kulturu grada Zagreba i da je na njemu bilo – jaaaako burno. Kao da su se po-javile neke nesuglasice oko toga trebaju li ravnatelji javnih ustanova u kulturi koji ne ostvaruju rezultate kakvi se očekuju – i dalje ostati na tim mjestima?

Izgleda smiješno, ali do nedavno takvo što nije bilo upitno.

Gradonačelnik je dao “petice”, odnosno, prolazne ocjene za nove mandate starim ravnateljima Međunarodnog centra za usluge u kul-turi i Koncertne direkcije Zagreb, ali, Odbor za kulturu – nije. Prenosi HINA da su se na odboru baš nešto jako naljutili.

Uopće, da HINA prenosi što se događa na Odboru za kulturu, na to nisam navikla…

Novi je zamjenik pročelnika Ureda Tedi Lušetić čak izjavio: Novca više nema i s postojećim sredstvima moramo raditi odličan program.

Budući da u Službenom glasniku još uvijek nema izvještaja sa sjednice Poglavarstva, ne znam vam prenijeti kako je priča s Koncertnom direkcijom (koja ima 3,5 milijuna kuna gubitka, a svi bi bili sretni da se isti u godinu dana smanji na “samo” 2 milijuna kuna…) završila, ali da su se stvari ipak počele zvati pravim imenom – to je nedvojbeno.

Možemo li se nadati da je POČELO?

Ne znam.

Ono što možemo, u novogodišnjoj noći, jest zažmiriti i poželjeti – bolja vremena za hrvatsko kazalište/kulturu.

Dobro nam došla 2012. godina!

Nadam se, godina PROMJENE!


Cirkus i u vašem gradu!1. siječnja 2012.

Silvestrovo u Parizu.

U kazalištu, naravno.

U Theatre National de Chaillot. Jednom od četiriju francuskih nacionalnih kazališta.

Eto, imaju ih Francuzi jednak broj kao i mi Hrvati. Četiri.

I tu svaka sličnost – prestaje.

U novogodišnjoj noći na programu je bila predstava “iD” kompani-je “Cirque Eloize” iz Quebeca, Kanade, za gledatelje od pet godina naviše.

Dakle, predstava i za djecu i za odrasle.

Ovo čudo od predstave igra se svaki dan (osim ponedjeljka) od Bad-njaka 2011. do 20. siječnja 2012. godine u dvorani “Jean Vilar”, koja ima 1200 mjesta, a koja je i najveća od triju koliko ih ima ovo mod-erno uređeno kazalište s pogledom na Eiffelov toranj. Ostale dvorane imaju 418, odnosno (samo) 80 mjesta.

Kako bi se u nacionalnom kazalištu mogao igrati najraznovrsniji rep-ertoar.

Naravno.

Naime, nije samo ono što je veliko dostojno imena – nacionalno.

Ili barem tako ne bi trebalo biti.

Ali tako misle Francuzi.

Slamka spasa - 247

Razmišljam o sjajnoj predstavi koju sam vidjela i o tome kako je nezamislivo da takva produkcija, u sadašnjim repertoarnim i ostalim okolnostima, dođe iz Kanade gostovati u naše nacionalno kazalište, recimo, u Zagrebu.

Ili da, na primjer, otvori Šibenski festival.

Pokušavam zamisliti čudo – da se sljedećega prosinca, umjesto kičastog “Orašara”, na pozornici HNK-a u Zagrebu našoj javnosti po-nudi – cirkus!

Jer, bez obzira na to što se radi o vrhunskom kazališnom, umjetničkom djelu s nevjerojatnim izvođačima, svjetlom, projekcijama, dramatur-gijom, za većinu naših tradicionalnih kazalištaraca, cirkus je naprosto – cirkus.

Hm… To je ono, pita se većina, što se znalo postavljati na parkiralištu kraj Velesajma (u velikom izdanju) ili ono što već godinama (u manjem izdanju) radi neovisno kazalište Mala performerska scena s Festivalom novog cirkusa?

Premda se festival prošle (2011. godine) održao već sedmi put i premda on itekako pomiče granice u ovom području izvedbenih umjetnosti, teško se mijenjaju predrasude u ovim našim krajevima. Cirkus je bio i ostao – cirkus.

Pa umjesto da djeci nudimo bajke 19. stoljeća u kojima ne prepoznaju baš ništa od svijeta u kojem danas žive, zašto im ne bismo ponudili nešto što ih se uistinu tiče? Nešto što JEST dio njihova života i što PREPOZNAJU kao svoju sadašnjost i stvarnost?

Kako to često govori dr. Wolfgang Schneider, jedan od najvećih eksperata u kazalištu za djecu na svijetu: “Kazalište za djecu treba slijediti znakove vremena.”

Usuđujem se nadodati: ne samo kazalište za djecu, nego i ono za odrasle.

Međutim, dokle god nam u kriterijima za dramsku umjetnost u Gradu Zagrebu u dijelu koji se zove STANDARDNOST na prvom mjestu stoji


BRIGA ZA TRADICIONALNE VRIJEDNOSTI KAZALIŠTA, dotle se jako loše piše predstavama kakva je ova koju vidjeh zadnjega dana 2011. godine u Parizu.

Ali, čuda se ponekad znaju događati pa nam preostaje – nadati se da neće zauvijek biti ovako kako je danas u hrvatskom kazalištu.

I u onome za djecu kao i onome za odrasle.

Svima u novoj 2012. godini želim mnogo odličnih predstava (i onima koji ih stvaraju kao i onima koji ih gledaju), ali prije svega želim da se napokon POKRENEMO.

U svakom pogledu: i programskom, organizacijskom i zakonodavnom.

Pa makar svi zajedno – “slomili nogu”.

Ma bolje je neko vrijeme imati i gips nego ovo što imamo sada!

Svim čitateljima i prijateljima Slamke spasa (koja je već prešla brojku 70) želim obilje dobrog kazališta u 2012. godini!

Slamka spasa - 249

Educirati, motivirati, uspjeti i - ustrajati! 8. siječnja 2012.

Nakon posljednje Slamke javljali su mi se i poznati i nepoznati ljudi s komentarima da sam godinu završila – iznenađujuće optimistično.

Ne znam ni sama je li to bilo zbog Pariza. Ili zbog slavljeničke atmos-fere…? Nečeg trećeg?

Vjerojatno je sve zajedno kumovalo mom nenadanom optimizmu.

Zato ću, radi ravnoteže, 2012. godinu započeti – umjereno pesimistično.

Razmišljam o napisima u novinama i na portalima koje sam u posljed-nje vrijeme čitala na temu što bi se moglo i trebalo promijeniti u hr-vatskome kazalištu, a što nam daje nadu da dolaze bolja vremena.

Pokušavam vizualizirati koje je to konkretne korake potrebno učiniti da bi se došlo do promjena i uvijek se vraćam na jedno te isto: na ČOVJEKA.

Čovjek je ključ svega.

Otvara ili zatvara vrata.

Otvara ili zatvara mogućnosti.

Uvijek sve prolazi ili pada na ljudskom čimbeniku.

Pa sam se odlučila odmaknuti od uobičajene prakse komentiranja konkretnih događaja u našem kazališnom okruženju te se danas okrećem teorijama koje nas uče kojim putem trebamo ići da bismo došli do rezultata. Ali nemojte sada zbog toga što ću pisati o teoriji, prestati čitati današnju Slamku!


Odlučili ste ostati? Super!

Vežite se i – krećemo.

Sve teorije kažu da je prvi korak k rješavanju problema POSTIZANJE SVIJESTI DA PROBLEM UISTINU POSTOJI.

Osobno mi se čini da je jasno kao bijeli dan da imamo probleme u hrvatskome kazalištu.

No, kad malo bolje promislim, vidim da okolina baš i ne dijeli moje mišljenje jednodušno.

Najočitiji je dokaz tome činjenica da se kazalištarci rijetko ili nikada ne bune protiv postojeće situacije. Možete li se sjetiti neke zadnje ve-like pobune u hrvatskome kazalištu?

Pa i ne baš, zar ne?

Zašto? Zato što većini ovo stanje “dobro organiziranoga kaosa” – odgovara.

Pogledajmo status članstva Hrvatskoga društva dramskih umjetnika u ovom trenutku:

• zaposleni umjetnici – 396• samostalni dramski umjetnici kojima država uplaćuje do-prinose – 109• umirovljenici – 189• ostali umjetnici (umjetnici bez doprinosa, oni koji sami plaćaju doprinose ili imaju ugovor na određeno vrijeme u nekom od manjih kazališta koje nema svoj ogranak HDDU-a) – 236.

Razvidno je iz ovih podataka da su jedina ORGANIZIRANA skupina umjetnika (premda su, uzevši u obzir svekoliko članstvo, u manjini s 42,5%) – ZAPOSLENI umjetnici.

Kojima nikakva promjena ne odgovara.

Slamka spasa - 251

Pokolebana sam u vjeri da možemo prijeći put k novom kazalištu već na prvom koraku.

A ima ih još deset (10).

Auuu!

Ali, uzmimo da smo se ipak svi zajedno usuglasili da imamo problem i da smo ga osvijestili.

Što nas dalje čeka?

Sljedeći je korak STJECANJE ZNANJA O TOME KAKO PROBLEM RIJEŠITI.

Pitam se: koliko smo uopće spremni stjecati nova znanja?

Ovaj korak, dakako, podrazumijeva da se naši kazalištarci, ali i niža, srednja i viša birokracija iz kazališnoga područja – žele OBRAZOVATI. Kako bi mogli napraviti promjene.

Eh, ovdje postajem skeptična.

Opće je poznata činjenica da NITKO iz JAVNIH kazališta nije polazio ni završio iznimno kvalitetan i koristan obrazovni ciklus koji je za sve ustanove u kulturi organizirao Grad Zagreb sredinom prošloga desetljeća.

Ovakve edukacije stoje prilično mnogo novca, a za javne su ustanove u kulturi bile – besplatne.

A čim je neka edukacija besplatna, mnogi misle da ih ni na što ne obvezuje. E, da sami plaćaju edukaciju, itekako bi razmislili hoće li prisustvovati nastavi ili će “markirati”!

No, to je već druga tema…

Recimo da se varam, da je klima danas potpuno drugačija od one kakva je bila prije sedam-osam godina i da u 2012. svi naši kazalištarci ŽELE obrazovanje, slijedi nam korak PRIMJENE STEČENIH ZNANJA.


Hm, primijeniti naučeno nije jednostavno. Zašto? Prije svega zato što je potrebno mijenjati (loše navike). A to zahtijeva sve vrste napora.

Ali kad već dođemo do tog koraka, možemo reći da imamo šanse!

Odmah bih potpisala da se danas nalazimo na stupnju primjene stečenih znanja i da možemo krenuti na POSTIZANJE OČEKIVANIH REZULTATA, kako bismo u zadnjem koraku (koji se zove KORIŠTENJE REZULTATA) napokon mogli kapitalizirati cijeli ovaj put. Na dobrobit cijele zajednice i hrvatskoga kazališta.

Što reći… bila bi to Zemlja Nedođija, Utopija, vrata Raja, ili … nazovite to kako god želite!

Eh, da mi je to doživjeti!

Ali, ali – nije ovdje kraj. Tek smo na pola puta.

Ovaj prvi dio o kojem sam pisala, zahtijeva VRIJEME da bi se došlo do rezultata.

A vrijeme je, svi znamo, ćudljiva kategorija.

U našem slučaju to znači da, kako vrijeme prolazi, GUBIMO one (ljude) koji bi trebali sve to napraviti. Naime, kako vrijeme “raste”, tako “padaju” ljudski resursi.

Iliti ono što smo u školi učili pod terminom “obrnuto proporcionalno”… Sjećate li se?

Pa nam sljedeća tablica, bolje reći, sljedećih šest koraka izgleda ovako.

Na početku (to je ono kad trebamo osvijestiti da imamo prob-lem) možemo skupiti prilično široku OBAVIJEŠTENU SKUPINU kazalištaraca koji RAZUMIJU da je postojeće stanje neodrživo i da će se sustav urušiti ako se hitno nešto ne poduzme. Uzevši u obzir podatke o članovima HDDU-a s početka ovoga teksta, trebalo bi se raditi na tome da se uključe SVE kategorije umjetnika, zaposleni, sa-mostalni, umirovljeni i ostali.

Slamka spasa - 253

No, nakon što eventualno uspijemo mobilizirati umjetnike oko toga da imamo problem, događa se fenomen LIJEVKA, odnosno, pada broj onih koji svojim radom i znanjem mogu doprinijeti promjenama.

Teorija kaže da ćemo u sljedećoj fazi izgubiti nešto ljudi iz OBAVIJEŠTENE SKUPINE i ostat će nam SKUPINA ZAINTERE-SIRANIH.

Ovo je osjetljiva faza jer u današnje vrijeme nije jednostavno zaintere-sirati ljude ni za što, a kamoli za nešto što zahtijeva osobni angažman. Za opće dobro.

A mi bismo trebali zainteresirati dovoljan broj ljudi koji bi se započeli EDUCIRATI.

Može se reći da je najteži korak u cijelome procesu kada se treba odlučiti POČETI (ponovno) UČITI. Traže ljudi svakakve izgovore, samo da se ne bi KRENULO: nema vremena, mala djeca, muž zaposlen, žena na putu, borba za život, opstanak, briga za ovo ili ono… Na-brojit ćemo stotine razloga samo da bismo sebe opravdali zašto ne počinjemo UČITI.

A početi se mora. Jer upravo je to preduvjet da bi se došlo do SKU-PINE EDUCIRANIH.

Mislim da sada više ne moram ponavljati da se naš lijevak jako suzio i, s obzirom na to da smo mala zemlja, već smo u kritičnoj fazi jer je ljudi spremnih za daljnje korake sve manje i manje.

Ali, (optimistično) uzmimo da smo dobili SKUPINU EDUCIRANIH, mo-ramo imati na umu da neće svi educirani prijeći u sljedeću kategoriju, a to je SKUPINA MOTIVIRANIH.

Motivacija je najvažnija kategorija u svemu u životu, pa je tako i u ovdje našoj priči – od presudne važnosti. Neki ljudi imaju snage i volje da se sami motiviraju, a nekima je pak potrebno da ih netko ili nešto mo-tivira – izvana. Koji će se način izabrati, potpuno je svejedno, ključno je MOTIVIRATI SE!

Jer smo već blizu cilja!


Razmišljam o tome na koji bismo broj kazalištaraca mogli računati na ovom stupnju? Desetak, dvadesetak, više?

Što da vam kažem, kad počnem brojiti, optimizam mi je već na jako niskim granama…

Preživimo li i ovaj stupanj, a da nam ostane još dovoljan broj ljudi koji bi mogli iznijeti promjenu, možemo samo očekivati da ćemo doći do SKUPINE USPJEŠNIH, koji će znati sve napraviti na najbolji mogući način.

Mislite li da je tu kraj?

Nije.

Uspjeti je jedno, ali održavati novo stanje – nešto je sasvim drugo.

A za to su nam potrebni oni koji ostaju na kraju.

Koji su to?

Ostaju samo USTRAJNI.

Ovdje se više i ne usuđujem uporabiti riječ “skupina”…

Ustrajnost u našim krugovima, a što se tiče javnoga djelovanja, rijetko se susreće. Na “ho-ruk” i improvizaciju, može se nešto napraviti, ali ustrajnost zahtijeva sustavnost i zadovoljstvo malim pomacima. Ah, tko danas ima vremena za to?

Ali, nema dvojbe da samo USTRAJNI mogu doći u poziciju da se KO-RISTE POSTIGNUTIM REZULTATIMA na korist cijele zajednice.

Dobro, vjerujem da sam vas danas malo zagnjavila teorijom, ali, tko zna, možda se netko tko pročita ovaj tekst, a nije osvijestio to kakav je pred nama put, odluči izdržati barem još jedan korak više od onoga što je mislio da može.

Ili da želi.

Slamka spasa - 255

I možda nekog upravo ovaj tekst potakne da povuče još nekoga, pa ovaj još nekoga, pa još nekoga… i da se SKUPINA USTRAJNIH – proširi!

Ako se to dogodi, uspio je i ovaj tekst…

A ako ne?

Možda – drugi put.

Ni to me neće pokolebati da ostanem ustrajna u vjeri da nam samo promjena može donijeti dobro kazalište.


Slijepa javna dalekovidnica15. siječnja 2012.

Muka mi je od toga što u posljednje vrijeme vidim na javnoj televiziji, a što se naziva kulturom. Stoga – eto jedne televizijske Slamke.

Krajem prošle godine dobila sam nekoliko poruka od različitih ljudi koji su vezani s HTV-om, a u kojima stoji da se s novim rukovodstvom u toj kući, kulturi – loše piše.

Nešto kao: “U tom pismu piše – kulturo, ne volim te više.”

Moram priznati da sam u početku mislila da se radi o bezrazložnoj panici i strahu od ukidanja pojedinih emisija i promjenama termina (nagore, naravno).

No, nije prošlo ni mjesec dana kad sam shvatila da je sintagma “loše nam se piše” samo eufemizam za ono što se uistinu događa.

Na dan sprovoda našega kolege glumca, Čede Martinića, u središnjem je Dnevniku bio (u dijelu kulture) veliki prilog o tome da je umrla Čita, majmunica iz filma o Tarzanu. I ja sam kao dijete gledala Tarzana i Čita mi je bila (sad saznajem – bio) baš super, ali toliki prilog u kulturi središnje informativne emisije o jednom majmunu može dati samo netko tko pripada – istoj vrsti.

Ne poznajem nikoga iz kazališta tko nije bio ogorčen ovakvom uredničkom odlukom.

Baš tih dana javna se televizija odlučila pozabaviti i sapunicama, i to na “znanstvenoj osnovi”. Pa smo se u “Otvorenom”, u kojem su teme iz kulture prava rijetkost, naslušali lupetanja od kojih mi je uistinu bilo neugodno. Neugodno zbog svih sudionika u raspravi, zbog razine dijaloga, a i zbog potpunog nedostatka argumenata – sa svih strana.

Pomislila sam, bolje je da zaobiđu kulturu, nego da se prezentiramo široj javnosti na takav način.

Slamka spasa - 257

I kad sam “zaliječila rane” od tog nesretnog “Otvorenog”, čujem na-javu nove emisije koja se prikazuje od ponedjeljka do četvrtka odmah iza Dnevnika (na 2. programu HTV-a), a koja će problematizirati “vruće teme” iz politike, gospodarstva, sporta i ESTRADE. Hm, mis-lila sam da mi je nešto promaknulo (kultura, recimo) pa sam krenula vrebati najavu za emisiju “In medias res” i – shvatih da mi ništa nije pobjeglo: umjesto da se kultura nađe na popisu važnih tjednih tema na javnoj televiziji, “izgurala” ju je – ESTRADA. A što je pak naša estrada, posebna je (žalosna) priča.

Pak smo u prvoj emisiji uistinu imali što čuti o tome gdje nam pjevaju estradne zvijezde, koliko zarađuju (u eurima, ne u kunama, dakako) i slične presudno važne stvari za ovaj kulturno-politički trenutak. Gosti iz Hrvatske bili su vrlo relevantni za temu: Duško Lokin i Maja Šuput.

Eksperti iz područja, nema što!

Ali nije ni to bilo dovoljno, nego se iznimno obaviješteni novinar, vrli Petar Vlahov, uključivao u studio u Beogradu (da čujemo što o ovoj prevažnoj temi misli Neda Ukraden), a nakon toga i u Sarajevo (da čujemo Halida Bešlića i njegov diskurs). Ono, ludilo od ritma emisije, povezivanje, spajanje, sateliti, razmjena mišljenja, vatromet ideja, iznosa u eurima, u brutu, u netu (valjda i u tari), novac na račun, na ruke…! Uzbudljivo do boli! Wow!

Mislila sam da sanjam i samo si govorila: “Zemljo, otvori se! Ovo nije, ovo ne može biti istina!”

A ipak, bila je istina. Gorka.

Nakon ovih nekoliko primjera već me strah upaliti televizor pa se pokušavam informirati putem novina. I, jučer pročitah vijest od koje se osjećam kao da mi je zapela riblja kost u grlu: Hrvatska televizija sprema se u redizajn središnje informativne emisije u koju se nam-jerava uvesti – “show bizz blok”.

SHOW BIZZ BLOK. Halooo?

Tijekom posljednjih dvaju desetljeća kulturnjaci su se u nekoliko navrata pokušavali izboriti da, po uzoru na rubrike “Sport” i “Vrijeme”,


i kultura dobije svoj prostor u sklopu Dnevnika. Bila je to borba Davida i Golijata. Bez odgovora, dogovora, bez pomaka.

Kultura je, nakon dugotrajnog lobiranja, dobila getoiziranu emisiju “Vijesti iz kulture” koja se prikazuje u neka čudna vremena, ni blizu središnjoj informativnoj emisiji i u kojoj se prilozi rade na takav način da ju ne gledaju čak ni kulturnjaci sami. A kamoli šira javnost.

Ali, kako sada stvari stoje, show bizz će uspjeti u onome što kultura nije. Dobit će svoje mjesto u središnjem Dnevniku!

Bingo! za sve svjesne građane Republike Hrvatske.

Ne, nemam ja ništa protiv show bizza (kako je ovo lijep, hrvatski izraz). Ni protiv estrade. I masovna i popularna kultura itekako su dio naše kulture i valja ih njegovati. Međutim, može li se na JAVNOJ televiziji naći prostora i za drugačiju kulturu od one koju nazivamo “show bizz”?

TV Nova, dakle, komercijalna televizija, nekidan je objavila veliki prilog o našoj iznimnoj mladoj opernoj pjevačici Mariji Kuhar Šoša, a javna se televizija jedva prisjetila velikog jubileja jedne od naših najvećih opernih pjevačica Ruže Pospiš Baldani!

Premijeru studentske “Carmen”, koja je gotovo jednoglasno proglašena jednim od kulturnih događaja 2011. godine, Hrvatska je televizija ODBILA snimati, i to u posljednji trenutak.

Pa gdje je tu logika? Tko je ovdje lud?

Umjesto da gledamo emisije o kazalištu, gledamo glumce koji spom-inju svoja kazališta u emisijama u kojima “zvijezde” pjevaju ili plešu ili štrikaju ili heklaju, svejedno.

To je maksimum ozbiljnog spominjanja kazališta na HTV-u.

Tko će zaustaviti ovaj tsunami show bizza/žutila oko nas? Umjesto TV drama, nude nam sapunice, umjesto promišljanja kulture koja ot-varaju važna pitanja za današnje vrijeme, slušamo o tome tko je gdje pjevao u novogodišnjoj noći i za koliko eura, oplakujemo majmune umjesto kolega, a u slučaju da voditelj Dnevnika dobije tekst u kojem

Slamka spasa - 259

se spominju strana imena, gotovo sa sigurnošću možemo čuti “vukovski” izgovor, iliti – čitaj kako piše.

NEPODNOŠLJIVO.

Ima li negdje u ovoj našoj zemlji neka i najmanja slamka spasa za KULTURU?

Ovo sljepilo za i na kulturu moglo bi nas sve zajedno vrlo brzo – skupo stajati.

Osim promjene Zakona o kazalištu i Zakona o umjetnicima, čini se da se požar hitno treba gasiti i u – Zakonu o televiziji.

P. S. Ovoga trenutka središnji je Dnevnik završio viješću da je novinar makedonske televizije u izravnom prijenosu zaprosio svoju kolegicu. Čak i za show bizz je previše!

U šoku sam pa vas samo pozdravljam – do sljedećeg tjedna.


Glumci zvrkovi: daj dva! gubiš sve! 22. siječnja 2012.

Gužva pred golom.

Na Akademiji dramske umjetnosti počeli su ispiti iz glume i dobra prigoda da se vidi koje će se nove, mlade snage uskoro ponuditi na hrvatskom glumačkom tržištu.

U zagrebačkim kazalištima skoro svakoga dana nude se premijere.

Teme za pisanje padaju na mene sa svih strana. Slamka spasa uskoro bi mogla promijeniti ime u “Po vašem izboru”. Ili “Jer ste vi tako tražili”.

No, još uvijek držim uzde i idem svojim putem.

Kao u priči o Ivici i Marici, tražim po šumi mrvice (zdravog razuma) na putu našeg kazališnog sustava. Svakim mi se danom čini da su ptice već pozobale sav kruh. Iliti zdrav razum. Pa u hrvatskom kazalištu ništa od njega više nije ostalo.

Jučer navečer – premijera u Histrionima.

Praizvedba drame Dubravka Jelačića Bužimskog. Idem s veseljem. Preplavljuju me emocije i prisjećam se 1985. i premijere predstave “Osvajanje kazališta” istoga autora u režiji Joška Juvančića. Zaposlena sam u Zagrebačkom kazalištu mladih koje je u to vrijeme još uvijek “beskućnik”, premijeru igramo u Centru za kulturu Trešnjevka, a dvije godine poslije s istom predstavom “osvajamo” i otvaramo novu zgradu u Teslinoj ulici.

Za ulogu Žutoga dobivam i svoju prvu kazališnu nagradu (danas se zove Nagrada hrvatskog glumišta, tada je bila Prvomajska nagrada), pa je sentiment još jači. Uspomene, lijepe uspomene na velika uzbuđenja…

Slamka spasa - 261

Ali, znamo da emocije zamagljuju stvarnost pa bježim iz prošlosti u sadašnjost.

Na gole činjenice.

U gledalištu Histrionskog doma baš ne vidim iste ljude koji su prije dva tjedna sjedili na premijeri u Gavelli. A ako i vidim ista lica, u gledalištu su porazmještena na drugačiji način: oni koji u Gavelli imaju najbolja mjesta, u Histrionima su – na galeriji. I obrnuto. To je naša zanimljiva kazališna stvarnost. Čak je premijerna publika podijeljena na “desno” i “lijevo”.

Prije nego što se u gledalištu ugase svjetla zabavljam se analizom rasporeda sjedenja premijerne publike.

Sjedalo u sredini prvoga reda prazno je do posljednjeg časa.

Hm, za koga li je predviđeno?

Odgovor stiže u zadnji čas prije početka predstave – za intendanticu HNK-a u Zagrebu.

Počinje predstava.

U prvoj slici na sceni je nacionalna prvakinja HNK-a Branka Cvitković i prvak drame HNK-a Goran Grgić. Da, tog istog HNK-a u Zagrebu čija intendantica, Ana Lederer, sjedi u prvome redu.

U drugoj slici pojavljuje se (mladi) glumac, Kristijan Potočki, član ansambla drame HNK-a. Istog, zagrebačkog.

U trećoj slici gledam još jednog prvaka drame HNK-a u Zagrebu, Dragana Despota. Uz Dragana je na sceni još dvoje glumaca. Zapos-lenih u kazalištu Gavella, Ankica Dobrić i Dražen Kühn.

U četvrtoj slici na sceni je nacionalni prvak drame HNK-a u Zagrebu, Zvonimir Zoričić.

Wooow!


Pa da! To je to! Intendantica je došla na sceni Histriona pogledati nacionalne i ine prvake! Svoje! Da vidi u kakvoj joj je formi “momčad” jer ovakav sastav već odavno nije “istrčao na teren” pozornice središnje nacionalne kuće!

U glavi vrtim film od prije tjedan dana s premijere u HNK-u i evo rezultata.

Na sceni je bilo petnaest glumica i glumaca, a “specifikacija” sudjelujućih umjetnika u najnovijoj HNK-ovoj predstavi jest ovakva: petero glumica i glumaca članovi su vlastitog ansambla. Od njih pe-tero imamo nula nacionalnih prvaka, jednu (i jedinu) prvakinju Drame Almu Pricu te četvero umjetnika iz kategorije – glumac, kako piše na internetskim stranicama HNK-a u Zagrebu. Doris Šarić Kukuljica članica je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a tu je i devetero (9!) glumaca zaposlenih u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Sveukupno je od 15 umjetnika na sceni samo njih petero zaposleno u tom istom kazalištu, a desetero (čak dvije trećine) “uvezeno” je izvana.

Zanimljivo je da kod Viteza u Histrionima glumački ansambl HNK-a ima mnogo veću težinu! Nogometnim rječnikom rečeno, njihove “noge vrijede mnogo više eura”. Toliku koncentraciju prvaka Drame HNK-a na njihovoj vlastitoj sceni nismo vidjeli odavno. Ove sezone, zapravo, nacionalnim prvacima HNK-a u Zagrebu Histrioni su bili prva premi-jera jer u “Ratu i miru” ne igra ni jedan, a bome ni u “Krčmarici Mirandolini” u kojoj glavne uloge igraju samostalna umjetnica Marija Škaričić i Gavellin glumac Ranko Zidarić.

Dakle, zaključimo, početak siječnja donio je migraciju u kojoj se HNK (u svom zvjezdanom sastavu) preselio u Histrione, u Ilicu, a Zagrebačko kazalište lutaka preselilo se iz Ulice baruna Trenka na Trg Maršala!

Ah, da je to jedina “šetnja” u našim kazalištima, nekako bismo to mogli uzeti kao iznimku. Međutim, sve je češća praksa odlazaka glumaca “na posudbu” u drugi ansambl pa, na primjer, glumica HNK-a u Zagrebu uskoro ima premijeru u HNK-u u Rijeci, a nakon toga (također u veljači) zaigrat će glavnu ulogu u kazalištu Gavella. Ista glumica.

Slamka spasa - 263

A jedna druga glumica koja je u angažmanu u Gavelli, i to već više od godinu dana – još nije imala ni jednu premijeru u vlastitoj kući (!), ali je u međuvremenu odigrala njih nekoliko – u Histrionima.

Možete li zamisliti kako se s ovakvom praksom radi plan igranja predstava pojedinih kazališta?

Auuuu!

Na današnji dan, 22. siječnja 2012. HNK u Zagrebu na svojim inter-netskim stranicama ima postavljen raspored do 4. veljače. Dakle, za još (samo) dva tjedna. Nacionalna kuća u Londonu, na primjer, ima na svojim internetskim stranicama postavljen raspored od rujna prošle do travnja ove godine.

Mislim da ovo ne treba komentirati.

Kazalište Gavella “postavljeno” je do kraja veljače, a u rasporedu već vidimo termine predstava u kojima glumi već spomenuta glumica iz HNK-a. I Histrioni već imaju na internetskim stranicama raspored za veljaču, a već smo utvrdili gradivo da tamo igra mnogo glumaca iz HNK-a. I Gavelle.

Čini mi se da je u našim kazalištima raditi mjesečni raspored najteži posao. Napraviti predstavu prava je sitnica u usporedbi sa slaganjem rasporeda. Treba biti David Coperfield da bi se uskladilo tko je od glumca kada i gdje zauzet!

Pritom, ovoga puta, sapunice, serije i filmove – ne računamo.

A kako stvari stoje, naši intendanti/ravnatelji, pola svog radnog vremena provode potpisujući, kako to Zakon o kazalištima nalaže, dopusnice “svojim” glumcima za rad u drugim kazalištima.

Dakle, ako mene pitate, došlo je vrijeme da se preispita osnovno pitanje, a ono glasi: KAKVI NAM ANSAMBLI DOISTA TREBAJU?

Točnije, valja nam preispitati je li ovakav model kakav je sada na djelu u hrvatskome kazalištu uistinu najbolji, najučinkovitiji, najproduktivn-iji, najisplativiji i najpoticajniji? Je li NAJ barem nešto od svega ovoga?


Kad smo već kod posljednjeg pojma, kod POTICAJNOSTI, listam kn-jigu “Vrijeme osobne povijesti” koju je napisala Ana Lederer, sadašnja intendantica HNK-a u Zagrebu još 2004. godine (kada još nije bila intendantica) u kojoj kaže (na str. 107) da glumci imaju potrebu za izlaskom iz repertoarne kazališne kuće koji vide kao izlaz iz petrificiranih i vrlo predvidljivih glumačkih i redateljskih modela. Ustvrđuje također da jedan dio glumaca traži izlaz u izvaninstitucionalnim projektima koji ih umjetnički zanimaju.

Potpisujem svaku njezinu riječ. I pitam se, je li se možda jučer na premijeri u Histrionima sjetila ovih svojih riječi kad je vidjela umjet-nike zaposlene u “svom” ansamblu koji “igraju” za “neovisnu ligu”? Odnosno, traže izlaz u izvaninstitucionalnim projektima koji ih umjetnički zanimaju. Ne bi li izašli iz petrificiranih i vrlo predvidljivih glumačkih i redateljskih modela.

Mnogo se toga promijenilo u okruženju od postavljanja ove točne di-jagnoze raspoloženja zaposlenih glumaca, ali je SUSTAV koji ne valja – ostao potpuno jednak.

Ne, ne mislim ja da jedan čovjek može promijeniti svijet. Pa tako ni funkcioniranje našega kazališta. Ali može ga promijeniti POLITIČKA VOLJA.

Nisam za UKIDANJE ansambala, što mi mnogi često imputiraju. Ansambli su dio naše tradicije i potrebni su za kvalitetnu zajedničku igru.

Ali uvjerena sam u to da bi neki novi način funkcioniranja ansambala donio više motivacije, radosti stvaranja, energije i u završnici – boljeg kazališta od ovoga što imamo danas.

Naš me sustav angažiranja glumaca podsjeća na onog drvenog zvrka kojem po bokovima piše: Daj jedan! Daj dva! Uzmi jedan, Uzmi dva! Uzmi sve! Ili – gubiš sve!

Na najboljem smo putu da nam se dogodi baš ovo posljednje – da izgubimo sve.

Možemo li se pomaknuti s mjesta bez obzira na podjele koje su sve očitije, jače i dublje?

Slamka spasa - 265

Mucalov poučak - heureka!30. siječnja 2012.

Čitam jučer na internetu kako je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu otkazana središnja operna premijera predviđena za ovu sezonu.

Naslov je članka: “Kriza pojela Verdija”.

Jadan Verdi… Pojelo i njega i njegovu “Sicilijansku večernju”.

Kriza, kaže novinarka.

Pa naravno, nije se u Splitu do prekjučer čulo za to da je kriza nastupila u svijetu, u Europi pa onda i u Hrvatskoj! To je uistinu novost koja nas sve je zatekla. Mene je, osobno, zatekla na putu s tržnice. Nosim krumpir, salatu, sir i vrhnje i idem prema kući. Kad ono, doleti mi golub pismonoša i zakriješti: “Došla je kriza”! Sva sam se stresla, vrećice mi ispale, eno ga, sir i vrhnje i dalje cure po asfaltu… Još i sad sam u šoku.

A kako izgleda, i uprava HNK-a u Splitu je u sličnom šoku kao i ja. Nadam se da se njima ipak i dalje po Trgu Gaje Bulata ne kotrljaju krumpiri…

Ah, ta kriza, udari tako nenajavljeno i neočekivano!

Tako će se u Splitu umjesto velike opere gledateljima ponuditi koncert “Gala Verdi”, i to dvije večeri zaredom.

Usput kaže v. d. intendanta Duško Mucalo da je otkazana Verdijeva opera – jedna od najskupljih opera.

Idealno za krizu. Super. Bravo.

I taj podatak, koliko bi stajala ta opera, valjda je saznao neki dan. Valjda prije nego što mu je netko rekao da je stigla kriza na ove naše prostore.


Osim najavljenih dvaju koncerata u ožujku umjesto skinutog Verdija, as u rukavu je i opera “Silovanje Lukrecije” Benjamina Brittena koja će se raditi u koprodukciji sa Španjolskom i Italijom, što je i jedan od prvih takvih kulturnih poteza u ozračju ulaska Hrvatske u EU − kaže Čikeš. Ravnatelj opere. Piše u istom tekstu.

Ma neka mi imamo jake argumente kad nemamo znanja i pameti.

Koproducenti “Lukrecije” jesu Italija i Španjolska.

Države? Ili neka kazališta? Ili neke operne kuće? Ili neko društvo pri-jatelja za zaštitu životinja iz Italije i Španjolske?

Ma sipa sa svojim crnilom koje pušta da bismo imali ljepši rižoto mala je beba prema ovom mazanju očiju.

Čitam dalje.

Saznajemo da u “Lukreciji” ne sudjeluje – zbor.

Super, opet.

Svi će zaposlenici zbora HNK-a u Splitu ove sezone imati sveukupno jednu (!) premijeru. “Šišmiša” iz prosinca 2011. A za tu će OPERE-TU, ne operu, uredno dobivati plaće, topli obrok, prijevoz, regres za godišnji odmor… i sve kako piše u kolektivnom ugovoru potpisanom DAN PRIJE IZBORA.

Ludilo. Samo takvo.

Dalje piše da će se premijera otkazanoga Verdija najvjerojatnije održati sljedeće sezone.

Hm.

Pred sobom imam Mucalov plan programa opere za sezonu 2012/2013, a tamo piše da su predviđene dvije operne premijere: Giuseppe Verdi, “Rigoletto” i Vatroslav Lisinski, “Porin”.

Koja će od ovih dviju opera dobiti “ostima po kostima” da bi se mogao

Slamka spasa - 267

izvršiti ovogodišnji program?

Čitam dalje.

Financijski plan.

Bilo je predviđeno da će “Rigoletto” stajati 450 tisuća, a “Porin” 560 tisuća kuna.

A u tekstu na internetu piše da će skinuta “Sicilijanska večernja” stajati najmanje 800 tisuća kuna.

Da neće možda odlepršati i bidni Porin i bidni Rigoletto?

Sve je moguće. Hrvatska je zemlja mogućnosti za javna kazališta kojima je osnovna strategija djelovanja “udri – ubij po tuđim parama”!

Pokušajte zamisliti da se financiraju vlastitim sredstvima, bi li bili tako ležerni?

Uvjeravam vas da ne bi.

Malo skrećem s teme, ali moram priznati da mi je uistinu nestvarno da jedna nacionalna kuća nije u stanju u, sada već gotovo dvije i pol godine, privesti kraju natječaj za intendanta. Čak je i Belgija uspjela dobiti Vladu, a HNK-u u Splitu nije uspjelo oformiti ni kazališno vijeće.

Kad sam se već vratila na prvi Mucalov izbor (ujedno i program), nešto mi je zazvonilo u glavi o njegovim financijskim planovima pa se bacam u potragu za dokumentom.

Našla sam ga!

Otvaram Mucalov program s kojim je prvi put preskočio ljestvicu do v. d. intendanta i dolazim do poglavlja koje se zove FINANCIJSKI PLAN.

Ako se sjećate, kriza je u Europi nastupila 2008., na nas se “prelila” godinu dana poslije.

Mucalov program pisan je još jednu godinu nakon toga.


Prenosim što nam Mucalo kaže za 2011. godinu:

• povećat će sponzorski i donacijski dio za 50%• prihod od ulaznice i pretplate za 20%prihode od gostovanja za 30%• smanjiti režijske troškove za 5%

Sveukupno, POVEĆAT ĆE VLASTITI PRIHOD ZA 2.700.000,00 tisuća kuna.

Ljudi, pa ima para za TRI otkazana Verdija, ne samo za jednoga! I još ostane za jednu lijepu dramsku premijeru.

Prema saznanjima iz tiska, naš samozvani genijalni menadžer u kul-turi Duško Mucalo ima u blagajni – minus. Koliki? To nitko ne može znati jer podaci nisu dostupni javnosti niti su vidljivi na internetu. A nekako mi se čini da bi javnost, koja financira ovu skupu igračku zva-nu HNK u Splitu, ipak te podatke trebala znati.

A možda se varam…

Možda ipak nisam dorasla toj visokoj matematici!

Ne znam što me više živo zanima – kako se nabavlja 50% više spon-zorskih i donacijskih sredstava u ovim kriznim vremenima ili to kako se može ostvariti 30% više gostovanja s programom kakav ima HNK u Splitu!?

Sve mi se čini da je Mucalo, kad je vidio da mu nije upalio “Plan A” koji ću radno nazvati 50-20-30 (50% više sponzora, 20% više prodanih ul-aznica i 30% više gostovanja) došao na ingenioznu ideju kako održati kazalište i uštedjeti novac.

“Plan B” Duška Mucala glasi: Nema novih predstava pa nema ni gubitaka.

Genijalno, ljudi, GENIJALNO! To se stvarno još nitko na svijetu nije dosjetio.

Ma ja bih mu za ovo dala Nobelovu nagradu! Za ekonomiju.

Slamka spasa - 269

Potrošit će samo pedesetak milijuna kuna na hladni pogon, i neće biti u gubitku.

Heureka! Ovo bismo mogli nazvati “Mucalov poučak”.

Bilo bi dobro da odem u Autorsku agenciju i zaštitim “Mucalov poučak” prije nego što on to učini. Jer, kad se pročuje što je smislio, to će se početi prakticirati širom svijeta. Kao iPod 5 ili iPad 3, a onaj tko bude imao autorska prava – moći će sa zarađenim novcem sagra-diti još četiri, ma što četiri, 44 nacionalne kuće u Hrvatskoj!

“Mucalov poučak” moći ćete kupovati i preko APPS-ova!

Baš sam se uzbudila…

Mali odmor da dođem do daha.

_________________________

Subota je navečer.

Mreža neovisnih kazališta i kazališnih družina u Republici Hrvat-skoj organizirala je predstavljanje svog programa za ovu godinu u popularnoj Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. U Klubu FUNK. Koji je, za raz-liku od gradskih vlasti, prepoznao da su neovisna kazališta, koja su uglavnom beskućnici, veliki potencijal i da bi bilo odlično pokušati napraviti neku novu suradnju.

“Veliki dečki” ODUMIRU na velikim trgovima u velikim žutim kućama, a “mali dečki” ŽIVE u sasvim drugom okruženju. Kakvom? Potpuno je nebitno.

Bitno je da ŽIVE.

Jučer se navečer jednostavno MORALO BITI U FUNK-u!

Sve da ste htjeli i mogli doći – ne biste stali, jer igla više nije stala u taj popularni zagrebački klub.

Neovisna kazališta izvodila su ulomke iz svojih predstava, mladi pisci


okupljeni oko inicijative INTERNO čitali su dijelove svojih drama, predstavljena je KAZALIŠNA BURZA NEOVISNIH KAZALIŠTA 2012, prodavale su se ulaznice za predstave neovisne scene po povoljnijim cijenama, 20% prihoda od prodaje pića išlo je za KAZALIŠNU BURZU 2012, ma ludilo!

Neovisna kazališta došli su podržati i zaposleni kolege, simpatizeri, “obična” publika…

Eksplozija!

Za usporedbu, sva neovisna kazališta učlanjena u MREŽU nisu ove godine zajedno vidjela novca koliko je trebao stajati otkazani Verdi, a kamoli splitska neovisna kazališta.

Ali za razliku od Mrtvaca na Velikim trgovima, neovisna scena puca od elana, energije i što je još važnije – ideja. Tu energiju prepoznao je i Grad Opatija i već ovoga proljeća će se u Opatiji održati 1. festival neovisnih kazališta pod imenom FEN koji će dodatno doprinijeti VID-LJIVOSTI neovisne scene.

Živimo u paralelnim svjetovima.

Jedni imaju genijalnu ideju da ništa ne rade i tako “zarade” novac, a drugi… Premalo je mjesta u ovome postu za sve ideje koje ima neo-visna scena u Hrvatskoj.

Ne samo kazališna.

Samo što za nas, kako stvari stoje prema današnjem govoru premijera Milanovića, neće vrijediti Gundulićeva poznata rečenica: “Tko bi gori, taj je doli…”

U našoj politici do daljnjega ostaje: TKO BI GORI – OSTAJE GORI. A TKO JE DOLI – DOLI I OSTAJE!

Kažu neovisni stručnjaci da su potrebne strukturne promjene u društvu.

To je ključno i za hrvatsko kazalište.

Slamka spasa - 271

Možda me nova Strategija kulturnog razvitka RH koju tako nestrpljivo čekamo IZNENADI?

Gotovo sam sigurna da će IZNENADITI.

Samo ne znam hoće li to biti UGODNO ili NEUGODNO iznenađenje.

A dok se svi zajedno ne iznenadimo, podržite neovisnu kazališnu scenu u Hrvatskoj!

Ako ni zbog čega drugoga, a to stoga što je još uvijek uopće – ŽIVA.


Kome odgovara ovaj kaos?!5. veljače 2012.

Skaču mi teme sa svih strana, a ja ih pokušavam staviti u nemoguće i nepostojeće: u okvir hrvatskog kazališta. Koji je jednako tako – nepostojeć.

Pa sam danas odlučila – pričati priče.

A mozaik si, lijepo, složite sami!

Prva priča (koja to nije).

Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program. Grad Rijeka već je objavio svoj plan finan-ciranja javnih potreba, čak se već i stišala bura oko tog proračuna, a Grad Zagreb još uvijek – ni slova. Na državnoj razini – ista priča. Šutnja.

Valjda su i tamo čuli da je šutnja – zlato. A zlato je sada na visokoj cijeni!

Zapravo, mislim da bi trebalo urediti nekim zakonom da se kultura u većem dijelu Hrvatske jednostavno hibernira, zamrzne, recimo, do mjeseca ožujka. I tako svake godine. I onda, lijepo, da se od proljeća počne kulturno živjeti. Ili od kulture. Ili za kulturu. Onda se malo kulturira do lipnja, kad već počnu praznici koji se oduže do listopada, nastavak može trajati do nešto malo prije Božića, pa opet u – hiber-naciju. Iliti medvjeđi zimski san.

Baš bi trebalo predložiti takav zakon! Svima bi nam bilo lakše.

Slamka spasa - 273

Ono što nikada nisam uspjela shvatiti jest zbog čega se na Natječaj za javne potrebe u kulturi prijavljuje do sredine srpnja kad rezultata nema ni kad već debelo počne nova programska godina? Što se od ljeta do zime događa s tim našim papirima i prijedlozima?

Možda bi nekoga trebalo podsjetiti da postoji jedan mali Kodeks, mogli bismo ga nazvati Kodeksić, koji je donio Hrvatski sabor još 2007. godine, a u kojem piše da je ROK do kojeg se MORAJU objaviti REZULTATI NATJEČAJA (barem za neovisne) NAJVIŠE 60 DANA OD OBJAVE tog istog natječaja. Ali, dobro, ne poštujemo mi ni zakone, gdje ćemo voditi računa o nekim Kodeksima! Kodeksićima. Koji se još k tome tiču civilnog društva.

A dok nam ne dođu rezultati, evo nam i novosti iz javnog sektora.

Javni nam se sektor, u skladu s dugogodišnjom hrvatskom kazališnom tradicijom, ponaša kao – pijani Amerikanac. Znam, ovaj je frazem prilično politički nekorektan, ali, nisam ga ja izmislila.

A kad smo već kod Amerikanaca (ne pijanih, nego slavnih), izgleda da nam oni imaju veliki utjecaj na krojenje rasporeda predstava u Zagrebu. Naime, najavljivana praizvedba predstave Davora Špišića u kazalištu Gavella, “Crne oči”, svoju će svečanu izvedbu, umjesto u petak 17. veljače, imati dan poslije. Hm, zašto odjednom promjena? Svi znamo da su u Gavelli premijere – petkom. Kako sad odjednom – subota? Kako cijeli kazališni Zagreb bruji o tome, nije bilo potrebno neko veliko istraživanje da bi se saznalo o čemu se radi: Angelina Jolie dolazi u Zagreb na premijeru svog novog filma. I Brad Pitt. Pa naravno, prema kome ćemo slagati rasporede svojih premijera nego prema Angie i Bradu? Meni je to potpuno logično. Ja mislim da bi i ravnatelj National Theatrea učinio to isto da mu se kojim slučajem dogodi slična stvar. Ne bi ni sekunde dvojio treba li prebaciti svečanu praizvedbu domaćeg autora na dan poslije ili ne.

Priča druga (koja to nije).

Ako čekate da se ponovno na repertoaru HNK-a u Zagrebu pojavi najskuplja predstava iz prošle godine u Hrvatskoj, “Rat i mir”, onda, čekajte još malo. Do kraja ožujka – nema je na rasporedu. Pa stvarno, zašto bi se igrale nove predstave kad ima starih?


Priče s neovisne scene.

Priča prva.

Na Facebooku (koji danas slavi osmi rođendan) ulovila sam infor-maciju da je skupina mladih glumaca odlučila osnovati svoj ogranak u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika ne bi li unutar postojeće strukture započeli borbu za svoja prava. Koja nemaju. I koja, ako uskoro nešto ne poduzmu, neće ni imati.

Prvi put sam čula za njihovu inicijativu na Skupštini HDDU-a, u prosincu prošle godine. Još su neartikulirani, ne znaju točno što hoće, ali znaju što nikako ne žele – biti bez posla i živjeti u kaotičnom kazališnom i medijskom sustavu kakav je naš.

Voljela bih vjerovati da ih neće “pokositi” prva sapunica nakon koje će zaboraviti odakle su krenuli u svoju inicijativu. I da će se jezgra onih koji žele nešto konkretno učiniti proširiti. Ne sužavati.

Ako oni, koji još nisu zatrovani ovim našim ludilom, ne učine nešto, nitko to za njih neće učiniti.

To je sigurno.

Priča druga.

Prošloga ponedjeljka je u nevelikoj dvorani Hrvatskoga kulturnog društva Napredak zagrebačkoj publici predstavljen projekt “To sam ja” u sklopu kojeg će se mladim i talentiranim umjetnicima koji dolaze izvan Zagreba pružiti prigoda da se kroz različit umjetnički izričaj predstave zagrebačkoj publici, kritičarima i medijima, a program je osmislio Goran Grgić. Pred nekolicinom kolega, prijatelja i slučajnih putnika namjernika, uspješno se predstavila studentica 5. godine studija glume iz Osijeka. Ovo je prva inicijative te vrste kod nas. Uz poneku (rijetku) audiciju, mladi se ljudi nemaju načina predstaviti budućim poslodavcima. Hm, ako se ravnatelji (javnih) kazališta mogu nazvati – poslodavcima. Jedini je paradoks što je ideja da se započne s ovim programom nastala unutar kolegija koji se zove: MOĆ AUDICIJE. Hm, audicija? U našem kazališnom sustavu? Ajoj…!

Slamka spasa - 275

Priča treća.

Nazvala me mlada glumica i kaže – ima nas nekoliko mladih glumica, želimo raditi svoje kazalište, što da radimo? Može pomoć?

Može, naravno.

Priča četvrta.

Razgovaram prošloga tjedna s petero mladih glumaca i glumica. Pitam ih, od čega živite?

Od zraka.

Od tate i mame.

Sustav se do te mjere zatvorio da nema prostora za nove, za one koji ulaze u njega.

Zauzeta su sva mjesta, sve je popunjeno, vrata se ne otvaraju. Ni kucanjem ni bez kucanja.

Mladi će sami pronaći način da ih otvore. Pristojnost – ne prolazi.

No, da ne biste mislili da je U SUSTAVU bolje za struku?

Oh, da, jest bolje u smislu da se dobiva PLAĆA pa se ne treba brinuti oko toga kako platiti režije. Što u ovome trenutku nije malo.

Ali što je s radom? S pravom na rad? S razvijanjem karijere? S nap-redovanjem?

Čujem, na primjer, da Anja Šovagović Despot, koja je posljednju premijeru imala u prošloj sezoni, ove sezone – nije u svom matičnom kazalištu ni u jednoj podjeli.

Čujem da Jelena Miholjević, trenutačno jedna od naših najboljih glumica srednje generacije, do daljnjega – nije u podjeli u svom matičnom kazalištu. A vrijeme prolazi…


I za kraj, priča s HTV-a (ponovno javni sektor).

Čitam na Facebooku komentar jednog od bivših studenata s Odsjeka produkcije koji je na doktoratu na FDU u Beogradu:

Emisija informativnog programa “In medias res” ima dva asistenta redatelja, realizatoricu i redatelja. Dobro. Ima scenografkinju. Dobro. Ima izvođača scene. Dobro. Ima scenu (ovdje se valjda misli na ljude koji su izgradili scenografiju). Dobro. Ima scensku rasvjetu (vjerojatno ljudi koju postavljaju rasvjetu u scenografiju) – ekipu koja je različita od ekipe koja postavlja rasvjetu (koja OSVJETLJAVA rasvjetu izvana). Dobro. Ima rekvizitera. E, tu više nije dobro.

Što radi rekviziter u emisiji informativnog programa HTV-a “In medias res”?

Sviđa mi se analiza, osobito što rijetko tko čita odjavne špice emisija, a još je manje onih koji – broje angažirane ljude na pojedinima od njih.

Nastavlja se…

Ljudi dragi, emisiju od 45 min (koja, doduše, ide uživo) realizira 4 (slovima: četvero) ljudi! Rasvjetu slaže 6 (slovima: šest) ljudi. Trojica spajaju struju u sceni, a trojica se brinu o rasvjeti da bi scena bila osvijetljena izvana.

Razvila se rasprava, svi se slažu da je to ludilo, a jučer navečer napokon saznajemo:

Razgovarah jučer s kolegom producentom s HTV-a. Rekviziter se brine o STOLCIMA. Da. O stolcima na kojima sjede Vlahov i gosti.

Ma doista se pitam: KOME ODGOVARA OVAJ KAOS?

Slamka spasa - 277

Mijenjaj me - nježno!12. veljače 2012.

Velik naslov osvanuo je nekidan u dnevnim novinama: U 10 godina otpušteno je samo 50 državnih službenika: Njih 229.435 je ZAŠTIĆENO od otkaza!

Računam... To je ukupno 0,00021792% zaposlenika u državnim službama.

Za krepat od smijeha!

Podatak koliko ih je otpušteno u privatnom sektoru u istom razdoblju, dakako, nije moguće pronaći. Pitam se, je li to uopće negdje evidenti-rano? Najvjerojatnije nije. Jer, zašto bi i bilo? Pa privatni je sektor privatna stvar svakog privatnika, a ne društva u cjelini, da ne kažem države.

Kad bismo i došli do brojke o otpuštanju u privatnom sektoru, mislim da nam ne bi bilo nimalo smiješno.

A gdje je kazalište u ovoj priči?

Točnih podataka, barem ne onih javno dostupnih, nema.

Mala smo zemlja pa svi znamo za tih nekoliko slučajeva otpuštanja u javnim kazalištima.

No, to su bili osobni ili politički ekscesi, a nikako ne rezultat neke jasne kulturne politike.

Što se događa u privatnim kazalištima sa zapošljavanjem – o tome nitko ne zna ništa. Ni službeno ni neslužbeno.

Imamo samo već poslovično poznatu rečenicu koju mantra svaki min-istar kulture na odlasku, a ona glasi: U kulturi nije izgubljeno ni jedno radno mjesto. La-la-la…


I tako već desetljećima...

Ono što možete pronaći na stranicama Državnog zavoda za statistiku (DZS) potpuno je nerelevantno. Nema baš mnogo veze s današnjom temom, ali moram reći da, na primjer, prema podacima DZS-a u sezoni 2010/2011. u Hrvatskoj ukupno imamo 53 profesionalna kazališta, a njima valja dodati i 18 profesionalnih kazališta za djecu.

Još nam DZS nije došao do toga da je profesionalno kazalište nap-rosto – profesionalno kazalište. Odnosno, da u njemu rade (glume, režiraju, i sve ostalo) ljudi koji su u svom poslu profesionalci koji zarađuju za svoju egzistenciju baveći se kazalištem.

Podatak iz Očevidnika kazališta, registra u koji su upisani svi subjekti koji profesionalno obavljaju kazališnu djelatnost sasvim je – drukčiji. Konkretno, početkom studenoga 2011. godine ta je brojka prešla sto (100). Gdje je nestala razlika? To zna samo DZS!

Da ne govorim o tome da se svi natječaji, pa tako i izvještaji, u Hrvat-skoj pišu po godinama. Samo naš DZS uporno uzima sezonu kao vre-mensku mjernu jedinicu. Mislim, ako oni žele sezonu, neka im sezona.

Samo se pitam – kome to koristi? Čak se i podaci o kuturi pojedinih zemalja u „Kompendiumu – kulturne politike i trendovi u Europi“, u koji i Hrvatska šalje podatke, iskazuju po godinama, ne po sezonama.

No, dobro, pustimo sad to da je DZS država u državi i da, što se kazališta konkretno tiče, skuplja potpuno neuporabljive, nekorisne, pa čak i netočne podatke.

Ali što se zaposlenosti tiče, ti su nam podaci jedini dostupni, pa nam nema druge nego se praviti da su i vjerodostojni.

Dakle, posljednji podaci kojima se koristimo pokazuju da su u pro-fesionalnim kazalištima (i onima za djecu kao i onima za odrasle, u javnim i privatnim) zaposlena ukupno 2.433 zaposlenika, a od toga je 1.247 umjetnika. Kad uzmete podatak iz Kompendija za 2009. godinu koji kaže da je u kulturi u Hrvatskoj (općenito, ne samo u kazalištima) zaposleno manje od 2% sveukupne zaposlene populacije, a od tih 2% njih je oko 16% samostalnih ili samozaposlenih, onda vam je jasno da se ovdje radi o uistinu malom broju ljudi.

Slamka spasa - 279

Sad mi je pala na pamet rečenica jednog saborskog zastupnika izrečena 2002. godine ispred Hrvatskoga sabora za vrijeme trajanja pobune umjetnika protiv prijedloga donošenja jednog Vujićeva za-kona, koji je rekao: “Pa tako vas je malo, zar se ne možete DOGO-VORITI?!”

Zanimljivo, zar ne? Zar se ne možemo dogovoriti?

Zar se cijela naša mala država ne može dogovoriti?

E, baš svašta. Već sam jednom bila pisala da je naš kazališni sus-tav po kojem su umjetnici postali činovnici nastao još davne 1925. godine kada je cjelokupna kazališna djelatnost spadala u ingeren-ciju Ministarstva prosvete u Beogradu. Branislav Nušić, koji je 1922. radio u tom istom ministarstvu, započeo je pretvorbu umjetnika u činovnike, a završio ju je nekoliko godina poslije Svetozar Pribičević. Donio je Svetozar nekako u isto vrijeme Zakon o pozorištu i Zakon o činovnicima. Pak su umjetnici dospjeli u platne razrede. Današnjim rječnikom rečeno – imaju KOEFICIJENTE. (Baš taj koeficijent jako mi je draga riječ, sva se raznježim kad ju čujem!)

Osim što se intendant u to vrijeme zvao upravnik, sve ostalo nije se mnogo razlikovalo od današnjeg sustava: “veliki dečki” postavljani s ukazom (danas je to, kao, javni natječaj), a ostali su bili raspoređeni (prema uredbi o razvrstavanju) u činovničke razrede.

Gotovo pa nema nikakve razlike, a prošlo je već gotovo 90 godina.

Ono što osobito bode u oči jest činjenica da su u ovome sustavu iz 1925. godine danas ostali – samo glumci.

U Drugoj Jugoslaviji “na koeficijentima” su bili i redatelji, i kostimo-grafi, scenografi. No, kako su odlazili u mirovinu, tako su se njihovi koeficijenti prenamjenjivali – za druge poslove, i u kazalištu danas više nemamo zaposlenih scenografa, kostimografa, pa ni redatelja. Dramaturzi su ionako u našem kazalištu bili “u tragovima”.

Gotovo. Novom su se načinu rada i života svi morali prilagoditi .

Osim glumaca.


Sada je taj saborski zastupnik (ponovno) na vlasti pa me zanima, što misli o tome da se DOGOVORIMO?

Pa hajd’mo se DOGOVORITI da počnemo rješavati i ovo pitanje.

Ne nasilno, ne drastično.

Da se dogovorimo da se mijenjamo – nježno?

Slamka spasa - 281

Napola puna ili napola prazna čaša? 19. veljače 2012.

Prošli je tjedan bio iznimno važan za sve građane naše zemlje jer je, napokon, na svjetlo dana izašao državni proračun za 2012. godinu.

Dakako da su odmah krenule analize i razmišljanja što nam od pret-postavljenih i predviđenih promjena donosi predloženi proračun, gdje smo imali pretjerana očekivanja, a gdje nas je baš nekako – iznenadi-lo.

Ah, trebam li reći da sam odmah otišla na internetske stranice Vlade RH i u dokumentu pod nazivom Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2012. godinu i projekcije za 2013. i 2014. godinu potražila, a što bi drugo, kulturu.

Koliko god me zanimao ovogodišnji proračun, toliko mi je, moram priznati, “napetije” bilo čitati ovaj drugi dio – projekcije za 2013. i 2014. godinu.

Zašto?

Probat ću to jednostavno objasniti.

Poznata je stvar da nemaju sve zemlje definiranu i javno proklamiranu kulturnu politiku. Postoji mišljenje da je važno i korisno da kulturna politika bude objavljena zainteresiranim javnostima. No, postoje i ona razmišljanja da to uopće nije potrebno. I jedna i druga strana imaju svoje argmente ZA i PROTIV, ali Slamka spasa nije mjesto za te vrste rasprava pa neću dalje širiti ovu temu.

Ono što je sigurno jest da i u zemljama koje nemaju jasno definiranu kulturnu politiku, ona se posredno može iščitati na različite načine, ali ipak najjasnije iz – financiranja.

Iliti, pučki rečeno, kad vidiš za što se daju pare, znaš i (kulturnu) politiku.


A ima li boljeg izvora za ovakvu vrstu analize od Proračuna?

Nema, naravno.

Ono što mi odmah upada u oči jest da su sredstva predviđena za kul-turu dobrano pala ispod 1% cjelokupnoga proračuna, a ta granica od 1% smatra se, nekako, minimumom minimuma.

Uh, moram reći da mi je već prvi pogled na ovaj postotak upalio lampicu za uzbunu.

Još je zlokobnije da se ni u projekciji za 2013. i 2014. godinu taj posto-tak neće značajnije mijenjati.

A to je već – jako, jako loše. Naime, očito je iz ovog dokumenta da će se kultura i dalje smatrati TROŠKOM, a ne razvojnim elementom.

Za današnje razmišljanje uzet ću samo, već godinama otvoreno, pitanje samostalnih umjetnika.

Na internetskim stranicama Ministarstva kulture još je uvijek jedini strateški dokument onaj donesen 2010. godine pod imenom Strateški plan Ministarstva kulture 2011.-2013.

Prema tom planu, samostalnih će umjetnika ostati do kraja predviđenoga razdoblja točno onoliko koliko ih je i bilo u vrijeme donošenja plana, a to je 1316.

Za njihove je doprinose potrebno oko 33 milijuna kuna godišnje (oko 2.100,00 kuna po umjetniku mjesečno).

Pritom se očito zaboravlja važna činjenica da je nakon ukidanja “kriznog poreza” i svih ostalih mjera koje su išle pod imenom “harač”, jedino samostalnim umjetnicima ostala – kazna.

Odnosno – harač. Bez navodnika.

Od 1. kolovoza 2009. godine samostalnim umjetnicima smanjen je koeficijent s 1,2 na 0,8 – i tako je ostalo do danas.

Slamka spasa - 283

Jednostavnije rečeno, samostalnim umjetnicima (a većina njih ima visoku stručnu spremu) država uplaćuje doprinose u znatno manjem iznosu od onoga koji bi za njih plaćala da se bave istim poslom, ali da su zaposleni.

U sustavu u kojem postoji takva diskriminacija logično je da će se svatko pokušati zaposliti i neće željeti ostati samostalnim umjet-nikom.

Hm, samostalni su umjetnici neka vrsta – kaznenog bataljuna.

Onoga trenutka kada se ljude de facto TJERA da se zaposle u nekoj (javnoj) ustanovi, prestajemo razgovarati o kulturnoj politici koja potiče fluktuaciju iliti, kako se to lijepo kaže, mobilnost umjetnika.

Dakle, Strateški plan koji je još uvijek važeći – ne potiče sustav samo-stalnih umjetnika. Dakle, ne potiče ni promjene.

Potiče li promjene novi Strateški plan?

Još ga nema.

Ali zato ima Proračuna.

I projekcija.

A što vidimo u proračunu za 2012. i projekcijama za 2013. i 2014. godinu?

Vidimo da se situacija za samostalne umjetnike – POGORŠAVA.

Naime, za ovu je godinu predviđen iznos za njihove doprinose manji za 0,5% nego za prošlu godinu, a na toj će razini ostati i u sljedeće dvije godine (to su one projekcije).

Jednostavno rečeno: sustav ostaje jednak, a u njega će moći ući samo onoliko umjetnika koliko je iz njega izašlo (u mirovinu, umrlo, negdje se zaposlilo... bogato se udalo/oženilo ili zaradilo velik novac).

O vraćanju koeficijenta na 1,2, dakako, nema ni govora.


Popapala maca 33% buduće mirovine!

A za nove, potencijalne članove, kriterij za primanje u članstvo neće biti IZVRSNOST nego – BROJKE. Odnosno, broj slobodnih mjesta.

Mogu reći, dobro, glumci će se još nekako snaći (premda i oni teško), ali kako će se snaći likovni umjetnici koji se nemaju gdje zapošljavati?

Kako će se snaći plesni umjetnici koji se također nemaju gdje zapošljavati? Što će se dogoditi s mladim umjetnicima koji žive u nemjerljivo lošijim uvjetima nego što smo mi živjeli kad smo bili u njihovim godinama?

Da, selekcija će biti žestoka i nemilosrdna.

Ali, samo na ovoj strani vage.

U javnom sektoru, neke značajnije promjene nisu ni na vidiku.

Ukratko, strogoća će se i dalje trenirati samo na samostalnim umjet-nicima.

Svojedobno sam pisala predsjednici Vlade i ministru financija o ovom problemu, a odgovori koje sam dobila bili su da će se o pitanju samo-stalnih umjetnika i povratku njihovih koeficijenata raspravljati – prvom sljedećom prigodom.

Eh, koliko je prigoda već od onda bilo ... A koeficijent je ostao isti.

0,8.

A kako stvari stoje, i dalje će ostati tako.

Ili bismo možda trebali biti sretni da ne pada na 0,5 ili možda 0,3?

Pa da, možda je to ta dobra vijest. Već jest gore, ali ne ide nagore.

Uživajmo svi u “mrtvom moru”, bez vjetra, bez oluja...

Čaša je, ipak, (još uvijek) napola PUNA!

Slamka spasa - 285

Nemoj sapunat ako nećeš brijat!26. veljače 2012.

Kao što mladi dečki vole (potajno) slušati što govore cure, tako je i obrnuto.

Sjećam se sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad sam počela shvaćati da dečki u svojim razgovorima upotrebljavaju neke druge izraze, drugačije slike i usporedbe od nas cura, i pamtim da nisam razumjela gotovo ništa od tih njihovih priča.

Bili smo s PIK-om (današnje Zagrebačko kazalište mladih) na dužem gostovanju po Njemačkoj, igrali mnogo predstava, ali imali još više slobodnog vremena za nezaboravna druženja, prijateljstva, zalju-bljivanja... ah, lijepa vremena!

Bili smo mješovita skupina, svi nekako od 15 do 22 godine, pa su “veliki dečki” često davali savjete “malima” o važnim životnim pitan-jima...

Hm, možete misliti koja su to “važna životna pitanja” bila.

Da, ne duljim, upravo na tom gostovanju čula sam prvi put važnu životnu uputu “iskusnog” kolege mlađemu koja je glasila: “Nemoj sapunat ako nećeš brijat!”

Hm, nisam razumjela ništa od ove “upute” i dugo mi je trebalo da shvatim o čemu se radi.

No, kad se prije desetak dana pokrenula lavina napisa, priloga, ko-mentara i diskusija o mijenjanju Zakona o kazalištima – ovaj mi je davni životni poučak jedini točno opisao ono što mislim o ovoj temi o kojoj je u nekoliko dana ispucano brdo razne municije. Iliti streljiva.

Od tenkovskih granata pa do kamenčića iz praćke.

Svatko je pucao sukladno svom naoružanju.


Važno da se pucalo!

A tko je prvi započeo s paljbom?

Potpuno je svejedno.

Ali tkogod to bio – promašio je cijelu alku.

Ma što alku, promašio je cijelu Sinjsku krajinu!

A nebuloze izgovorene u ovih desetak dana – nemoguće je nabrojiti.

Pokušavam odabrati najveću i najnevjerojatniju pa mi zasad na ljestvici “Top 10” vodi izjava ravnateljice Drame HNK-a u Zagrebu koja vrišti s naslovnice najčitanijih dnevnih novina. Kaže dugogodišnja ravnateljica da dramski prvaci iz HNK-a u Zagrebu – ne snimaju sapunice! Helou? Stvarno moraš živjeti u nekom drugom vremenu i prostoru da možeš izgovoriti tako nešto. Ili se pak praviti da si “s onog svijeta”.

Samo se o ovoj rečenici može napisati elaborat o hrvatskome kazalištu i iz nje iščitati svu jalovost, manjkavost i neučinkovitost sadašnjega Zakona o kazalištima, ali i cjelokupnog sustava.

Još tijekom 2007. i 2008. godine radila sam istraživanje o utjecaju snimanja sapunica i ostalih TV formi na rad hrvatskoga glumišta. Rezultati su bili baš zanimljivi: neka su kazališta spremno dala po-datke o sudjelovanju svojih zaposlenika u TV produkcijama, a neka su, premda su javna kazališta, tvrdila da se radi o “poslovnoj tajni”. Ma to je super kad vam uprava javnoga kazališta, za čiji se rad izdvajaju sredstva poreznih obveznika, tako nešto odgovori. Očito je da za po-jam TRANSPARENTNOST nikada nisu čuli.

A pojam ODGOVORNOST spada u strane i neprevodive riječi.

Dakle, istraživanje je pokazalo da je ukupno pet (5) glumaca zagrebačkoga HNK-a tražilo dozvolu za snimanje neke TV forme i svima su molbe bile odobrene.

Dobro.

Slamka spasa - 287

U tom sam razdoblju uspjela nabrojiti tridesetak angažmana dram-skih umjetnika naše matične nacionalne kazališne kuće u TV produkcijama.

A među njima je prvakâ bilo – kao u priči.

Ma ne samo “običnih” prvaka, nego i (tadašnji) NACIONALNI prvak.

Ah, tako smo mala zemlja da je nemoguće ne vidjeti tko što radi, a razliku između brojke 5 i 30 također nemoguće je ne uočiti.

Samo ravnateljica Drame HNK-a ne vidi tko gdje nastupa od umjet-nika kojima je nadređena. Nije li to zanimljivo? Ono što znaju i kumice na placu – ne zna ravnateljica Drame.

E, to je prava DRAMA, a ne ono što gledamo na sceni.

Druga mi je izjava na tjednom “TOP 10” ona koju sam čula u emisiji “Hrvatska uživo”, a izgovorio ju je pomoćnik ministrice kulture. Kaže, u sapuničarskom tonu emisije i u razgovoru s kolegicom, zaposlenom glumicom, da – ako se vidi da je sadašnji Zakon o kazalištima u redu – neće ga mijenjati.

AKO SE VIDI...?

E, od ovoga bi se stvarno dala napraviti prava sapunica!

Moram se malo vratiti u povijest...

Koalicija koja je sada na vlasti bila je na vlasti i krajem prosinca 2002. godine kada je tadašnji ministar kulture Antun Vujić odredio rok 31. siječnja 2003. godine da svi zainteresirani pošalju prijedloge za prom-jenu (tadašnjega) ZOK-a. Prijedlozi su se pisali, slali, ali Vujić je sa svojom ekipom imao prečega posla i nije do kraja svojega mandata (studeni 2003. godine) oformio radnu skupinu za ZOK, nije sazvao ni jedan jedini sastanak, a ni komentirao poslane prijedloge.

Ništa. Muk. Tajac. Hamletovska šutnja. Papala maca.

Po pitanju ZOK-a, dragi je Tonči odglumio gljivu i – otišao u povijest.


Došla je nova vlast koja se prihvatila promjene ZOK-a i rađala ga pune tri godine.

(Da je izrodila išta suvisloga – ne bi bilo ni Slamke spasa.)

E, sad, s obzirom na to da je prijedloge zainteresirane javnosti naručila vlast koja je izgubila na izborima, moglo bi se očekivati da će, kao oporba, odmah prionuti izradi svojih prijedloga.

Ali nije prionula.

Novi ZOK (šupalj kao švicarski sir u SVIM svojim segmentima) stupio je na snagu 1. siječnja 2007. godine.

Prošlo je, dakle, više od pet godina od prvoga poziva na promjene do novog zakonodavnog okvira.

A sada je prošlo NOVIH PET godina.

Nije li se u ovih drugih pet godina već ustanovilo da je Zakon o kazalištima loš?

Ako nije do sada, e bome i neće u sljedećih nekoliko mjeseci.

Ako se još uvijek nije ustanovilo KAKAV JE važeći ZOK, nego tek sada počinje analiza postojećega stanja, to znači da je kultura/kazalište definitivno zadnja rupa na svirali novoga poretka.

Doduše, skupa rupa, ali ipak – zadnja.

Curi nam na sve strane, sustav se već odavno urušio, klinička smrt dijagnosticirana, a na stolu nam je rečenica koja lakonski ukazuje ili čak nagađa to da nam ZOK mooožda i nije loš.

Usput, vjerojatno ste i sami primijetili da se razbacujemo tim godi-nama kao da su nam tuđe.

Pet ovdje, pet ondje! Živjet će ovo kazalište vječno, a što je pet godina prema vječnosti?

Slamka spasa - 289

A i novcem poreznih obveznika razbacujemo se na sličan način.

Baš čitam da je Mucalo u manje od godinu i pol dana svoga poslovanja u splitskom HNK-u od 2,3 milijuna kuna plusa, koliko mu je ostavio bivši intendant Štrljić, uspio pasti na 2,4 milijuna kuna minusa.

I?

Ništa. “Ako nije iz svijeta umjetnosti, barem je ekonomist i spretan menadžer”, sjećate li se? Skoro pet milijuna sim-tam, kao onih pro-hujalih pet godina, što je to…

Nekidan sam bila na tribini kojom je obilježena deseta obljetnica Clubture, mreže na neovisnoj sceni unutar koje je u preoteklih deset godina djelovalo čak 165 organizacija u Hrvatskoj i 110 organizacija kroz regionalne inicijative.

Znate li što je Mucalovih 4,7 milijuna nestalih kuna za ovakvu mrežu pod čijom su kapom u deset godina održana 1.593 kulturna događanja u 50 gradova?

Nedostižan san.

I dok se s jedne strane samo sapuna i sapuna i već se gušimo u mje-hurima sapunice (a britve niotkuda), na drugoj se strani samo – brije.

Bez sapuna i sapunica. Nasuho.

Kako sada stvari stoje, ostajemo nasapunani do daljnjega.

Jer britva – nije ni na vidiku.


Bucka zakon tucka - perolaki Vaki pljucka4.ožujka 2012.

Kazalište je napokon na naslovnim stranicama!

Ljudi moji, to je uistinu fenomenalno!

Dobro, pomoglo je tom iznimno dobrom pozicioniranju to što je (glumica) Mia Begović nekoliko noći prespavala na hodniku ispred vrata svoga doma, što je marketinški ekspert Mucalo objavio svoj prošlogodišnji genijalni financijski izvještaj, a i to što su glumci digli glas za svoje pravo da rade što i kada žele bez obzira na ugovore o radu koje imaju potpisane s poslodavcima.

Zločesti će ljudi reći da je žutilo dovelo kazalište u središte pozornosti javnosti.

Ali samo – zločesti.

Sav ostali “normalan” svijet vidi da nam kazalištem teku med i mlijeko, a nađe se i poneka maćuhica.

Činjenica je da nitko ne može poreći da je hvatsko kazalište ovih dana – u prvom planu.

Gledam u emisiji Studio 45 raspravu o novom Zakonu o kazalištima. Gosti su pomoćnik ministrice kulture, Vladimir Stojsavljević, i dvoje (zaposlenih) glumaca: Anja Šovagović Despot i Amar Bukvić.

Po izboru gostiju jasno je da su za medije glumci u kazalištima – najvažniji, premda se u Zakonu o kazalištima prvi put spominju tek u članku 40. (od njih 59).

Sve ono prije, sasvim je nebitno.

‘Ko šiša ostalo.

Slamka spasa - 291

Nije neka novost da je cijeli kazališni svijet “glumcocentričan”, pa ne čudi da o kazalištu i promjenama sustava u posljednje vrijeme javno pitaju jedino – glumce.

I to one zaposlene.

Međutim, Anja Šovagović Despot odmah na početku emisije lopticu prebacuje na drugu temu: na ravnatelje kazališta. Koji se nisu baš nešto oglasili u cijeloj priči o mogućemu novom zakonu.

Ispriča Šovagović Despot priču o tome kako njezin ravnatelj, Darko Stazić, u svoje slobodno vrijeme prikuplja sponzorstva i donacije, ali ne za “svoje”, JAVNO kazalište, na čijem je čelu i za čije vođenje ima ugovor o radu, nego za PRIVATNO kazalište na Brijunima. Slušam ovu sasvim nevjerojatnu priču i mislim u sebi, nakon ovoga što je Šovagović Despot tako jasno, glasno i nedvosmisleno izrekla, nešto se zaista mora dogoditi.

Jer je sasvim suludo.

No, nije priča o ravnatelju Staziću koji “sjedi na dva stolca” nešto zabrinula ni pomoćnika ministrice, ni mladog glumca Bukvića, a ni širu javnost.

Prošlo je već nekoliko dana, prilog je, kako čujem, već više puta repriziran, prikazuje se i na Facebooku, a službenih reakcija – nema.

Pih, ako glumci rade što ih je volja, što ne bi i ravnatelji?

U nenormalnom sustavu i takva očita perverzija o kojoj je govorila Šovagović Despot – normalna je.

Zakon predviđa da ravnatelj (bez dopuštenja kazališnoga vijeća) ne smije UMJETNIČKI djelovati izvan svoga kazališta s kojim ima potpisan ugovor o radu.

No, o ovim drugim aktivnostima – nema ni riječi.

Zašto, pitate se?


Zato što tako nešto suludo nikome nikada nije palo na pamet prije ovoga slučaja.

O svemu i svačemu se razgovaralo u više od tri godine koliko se gnjavetalo po mogućim rješenjima novoga zakona, ali o ovoj temi nije bilo ni riječi.

Naime, iz zakonā (pa i onih o kazalištima) uvijek je moguće iščitati situaciju koja je “žuljala” sustav u vrijeme kada su zakoni nastajali.

U Demetrovu “Zaptnom zakonu” (zapt je stega, red i disciplina) iz 1863. godine na prvom su mjestu novčane i druge kazne za one koji se ne drže REDA. Ovim se zakonom zabranjuje svađanje, pušenje, zviždanje, pjevanje u svim prostorima kazališta. Zabranjeno je jesti, piti, glasno razgovarati...

Glumac koji vrati ulogu koja mu je dodijeljenja, a bez dozvole ravnatelja – plaća globu. Tko na pokusu plete, šije, pije ili jede – također plaća globu, kao i ako netko od glumaca ne zna tekst. Kažnjava se i ako se netko da “preko ceste zvati kada je na redu njegov prizor”.

Sve zajedno pokazuje da je u kazalištu tih šesdesetih godina 19. stoljeća svatko radio što mu se svidjelo, pušilo se, štrikalo, pilo u birtiji preko puta, odnosno, vladao je nered. Pa je prije svega bilo potrebno uvesti red da bi se postiglo, kako kaže Demeter “savršenstvo pred-stavah”.

Prevedeno na današnji jezik, da bi se u kazalištu postigla IZVRSNOST, kao temeljna strategija.

U tzv. “Treščecovu zakoniku” iz 1915. godine piše da je zabranjeno kartanje, šahiranje i svako drugo igranje u prostorima kazališta. Jas-no vam je da je ova uredba nastala jer se kazalište bilo pretvorilo iz glumišta u igralište.

Kako sada stvari stoje, u novom će Zakonu o kazalištima stajati ure-dba da ravnatelj treba znati razliku između Aristotela i Aristofana (da nam se ne ponovi Mucalo), da ravnatelj ne smije skupljati sponzor-stva i donacije i voditi birtiju za privatno kazalište ako je zaposlen u javnome (da se ne bi ponovili Stazić i Ljuština na Brijunima) te da će

Slamka spasa - 293

glumci moći glumiti gdje i što hoće (bez obzira na ugovore o radu), a troškove tog “neprirodnog bluda” plaćat će – porezni obveznici i producenti.

Koplja će se sasvim sigurno lomiti i oko toga trebaju li ravnatelji biti na ravnateljskim mjestima duže od dva mandata.

Prošloga je tjedna održana i tribina u sklopu Eurokaza o toj temi i dovoljno je pročitati tekstove u medijima da vam je jasno da je ovo pitanje mnogo zanimljivije od pitanja glumaca u sapunicama.

Ali, ravnatelji nisu tako zanimljivi za fotografiranje kao glumci, pa onda ni tema nije za naslovnice.

Ne znam je li mi draži stav Milana Živkovića, perjanice SDP-ove kul-turne politike, koji smatra da bi ravnatelje trebali birati SVI ZAPOS-LENICI JEDNOGA KAZALIŠTA (živjelo samoupravljanje!) ili ono Bran-ka Brezovca koji vapi za Mucalom u zagrebačkim kazalištima, premda samo letimičan pogled na Mucalov financijski izvještaj za 2011. god-inu jasno pokazuje da je čovjek kazališno i financijski nepismen.

Genijalci kao što su Sam Mendes ili Michael Grandage ne ostaju na čelu kazališta duže od dva mandata, jer to nije dobro ni za kazalište ni za njih i njihove karijere.

Ali kod nas vrijedi pravilo: jednom ravnatelj – uvijek ravnatelj!

Stoje postojano kano klisurine...

Zanimljiv je komentar Duška Ljuštine, našeg najdugovječnijeg ravnatelja (kazališta Kerempuh) koji kaže da bi sukladno ovome pri-jedlogu (o najviše dva mandata vođenja jednoga kazališta) trebalo ograničiti mandate i ravnateljima centara za kulturu, EUROKAZU...

Tu sam zastala.

Eurokazu?

Kako je moguće da netko tko je bio prvi čovjek kulture Grada Zagre-ba i koji je i danas siva eminencija zagrebačkoga (pa i hrvatskoga) kazališta, ne zna razliku između javnoga i privatnoga?


Eurokaz je umjetnička organizacija, dakle, privatna inicijativa koju su osnovali Gordana Vnuk, Branko Brezovec, Romano Bogdan i Željka Turčinović. Kakve veze Eurokaz ima s pričom o ravnateljima u javnim kazalištima?

Van pameti.

Ima još toga što možemo okarakterizirati istim terminom – izvan pameti.

U medijima je izašlo nekoliko izvještaja s već spomenute Euroka-zove tribine, a u jednom doslovno piše: “Trebalo bi u kazališta uvesti i nadzorne odbore, jer su kazališna vijeća budalaština. Ne treba nam ‘bucka tucka zakon’ – misli Stojsavljević.”

Hm. Zanimljivo.

Pokušavam shvatiti poantu.

Ovo “bucka”, iako pisano malim slovom, jako mi je poznato.

U kombinaciji sa zakonom (o kazalištima) – zvuči mi još poznatije.

Ne mogu si pomoći, baš kao da me se osobno tiče.

Što je pomoćnik ministrice kulture na JAVNOJ tribini, u javnome prostoru, UIME MINISTARSTVA KULTURE htio reći rekavši da nam ne teba BUCKA TUCKA ZAKON?

Da Bucka TUCKA zakon?

Iliti da nam ne treba zakon koji Bucka TUCKA?

A što bi to bilo TUCKANJE ZAKONA?

Ili?

Ili je pomoćniku ministrice kulture “bucka tucka” neka uzrečica, poštapalica, za koju do danas nismo čuli, a čije značenje baš nitko ne razumije?

Slamka spasa - 295

Osim pomoćnika ministrice kulture.

Ako ćemo već upotrijebiti izraz BUCKA TUCKA za nešto čime se bavi Vitomira Lončar, onda nam valja ipak malo prokomentirati TUCKANJE ZAKONA – Vladimira Stojsavljevića.

Godina je 2002.

Uzimam jedan od prvih intervjua s novim Pročelnikom za kulturu Grada Zagreba.

Novi je pročelnik – Vladimir Stojsavljević.

Vaki.

Već na prvo pitanje koje postavlja Marko Torjanac (tadašnji urednik časopisa Hrvatsko glumište), a tiče se Zakona o kazalištima, novi pročelnk kaže da će predložiti da se zakon o kazalištima, u suradnji s kazališnom komisijom i Ministarstvom kulture – napravi do kraja godine.

Zvuči vam poznato?

Čuli ste nekidan sličnu rečenicu?

Naravno da novoga ni prijedloga zakona, a ni zakona do kraja godine – nije bilo.

Tijekom zime i proljeća 2003. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika organiziralo je sedam (7) tribina o problemima hrvatskoga kazališta.

Znate li na koliko njih je došao novi pročelnik za kulturu Grada Za-greba koji je najavio svoj plan o promjeni tog istog zakona?

Ni na jednu.

Kad su se pojačavale aktivnosti u Ministarstvu kulture oko novog za-kona, znate li na koliko je sastanaka bio nazočan pročelnik Ureda za kulturu?


Ni na jednom!

Dakle, i ova je mandatna dužnost Vladimira Stojsavljevića započela na jednak način kao i prošla – intervjuima u medijima i najavama javnih rasprava.

Tresla se brda – rodio se miš.

Ili – niš.

Da, rekao je pomoćnik ministrice kulture u emisiji Studio 45 da je dobio mejl od studenata ORGANIZACIJE s Akademije s prijedlozima promjena pa da će to biti dobar početak za raspravu o novom zakonu. Baš lijepo što novi pomoćnik ministrice ne zna čak ni to da je na Aka-demiji Odsjek PRODUKCIJE, ne organizacije, a da mu upravo na tom Odsjeku već godinama predaje i ministrica koja ga je postavila na mjesto pomoćnika.

Također je nekidan novi pomoćnik ministrice rekao da se ne možemo uspoređivati s modelom kazališta u Ujedinjenom Kraljevstvu ili nekim inozemnim drugim sustavom.

Ma naravno, što bi se uspoređvali s tim lošim praksama.

Ajmo se mi lijepo uopće ne uspoređivati. Čekajmo promjene.

A dok čekamo početak promjena, molim pomoćnika ministrice da, sukladno svojim riječima izrečenima u javnom prostoru kao dužnosnik:

1. javno objasni sintagmu “Bucka tucka zakon”

2. javno objavi SVOJU strategiju “tuckanja zakona” kako bismo mogli usporediti “tuckanja” i pristupiti učinkovitoj javnoj raspravi.

Ili možemo nastaviti TUCKATI po javnom prostoru bez argumenata, kulturne politike, strategije i planova – do kraja života.

Slamka spasa - 297

Hobotnica ispod peke - odabrao: Duško Ljuština 11. ožujka 2012.

Prošlo je već više od četrdeset godina otkad pratim hrvatsko kazalište.

Kao osnovnoškolka svakodnevno sam bila na predstavama kazališta Komedija, čekala glumce na službenom ulazu nakon izvedaba da bih dobila autograme (sve ih još dan-danas imam u svom osobnom arhivu) i, dakako, znala napamet sve predstave.

Nakon toga sam bila u PIK-u, pa studirala i završila glumu i, tada već u profesionalnim vodama, pratila sve što se događa u našem kazalištu.

U posljednjih nekoliko godina (životni) fokus mi se malo promijenio pa hrvatsku kazališnu produkciju pratim i iz drugog, znanstvenog motrišta.

I sve dok nije bilo Slamke spasa – bila sam na popisima za pozivnice za premijere svih hrvatskih kazališta.

Kako se povećavao broj Slamki (a prošloga tjedna prešla sam brojku 80), počelo se događati nešto čudno: polako ali sigurno nestajala sam s navedenih popisa.

Za premijere.

Prvi me je, kako i priliči, sa svoje liste skinuo HNK u Zagrebu, odnosno, intendantica Ana Lederer i njezina poslovna ravnateljica Stela Stazić. Nas se “nepodobnih” za ulazak u matičnu nacionalnu kuću nakupila lijepa brojka pa se jako dobro osjećam u časnom društvu kulturnjaka koji ne mogu dobiti pozivnicu, a među kojima su Milko Šparenblek, Dinko Bogdanić, (obojica bivši ravnatelji Baleta HNK-a), Georgij Paro (jedan od najdugovječnijih intendanata iste nacionalne kuće), Snježana Banović i Mladen Tarbuk (bivša ravnateljica Drame i bivši intendant) i mnogi drugi.


Zagrebački HNK najpoznatije je od svih kazališta po “krojenju” lista za premijere i “bacanju van” nepodobnih imena, premda bi u tome tre-bao biti – posljednji. Ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog količine novca s kojim ga porezni obveznici Grada i države financiraju.

U nekim sam kazalištima ostala na popisu unatoč Slamki spasa, ali sam s “pristojne” sredine gledališta – došla na zadnje redove.

U nedavnoj povijesti hrvatskoga kazališta najpoznatiji su slučajevi zabrane ulaska u kazalište kritičaru Tomislavu Čadežu kojemu je Darko Stazić, ravnatelj Gavelle, nakon jedne kritike zabranio ulazak u “njegovo” kazalište.

Tu je i zabrana ulaska Nataši Govedić odlukom Zlatka Viteza kojemu se nije sviđalo što ova teatrologinja i kritičarka piše o njegovim pred-stavama.

Kulturne elite nisu se pretrgle reagirati na ove necivilizirane i neprimjerene slučajeve svojevrsne cenzure. Nataša Govedić čak je pisala mjerodavnim institucijama i tražila podršku/zaštitu, ali ni na tim mjestima nije bilo osjetljivosti za to da se ravnatelji kazališta, koja (bez obzira na vlasništvo) obavljaju javnu djelatnost, ponašaju kao da su im ista mamina ili babina.

E, a od jučer osobno se mogu pohvaliti da sam jedina osoba koja je ikada došla na crnu listu – kazališta Kerempuh.

Moj dugogodišnji prijatelj i suradnik Krešimir Dolenčić imao je premijeru u ovom jedinom satiričkom kazalištu u zemlji. Pozivnica iz Kerempuha, koja uredno dolazi već desetljećima, nije stizala, pa sam pomislila da je kriva – Hrvatska pošta.

Ah, ta pošta, nije predbožićno vrijeme, a oni gube pozivnice!

Nazvala sam u četvrtak Kerempuh, objasnila da pozivnica nije stigla i zamolila dvije ulaznice.

A onda se uplela u cijelu priču – sudbina...

Prije gotovo 64 godine rodilo se – ČUDO.

Slamka spasa - 299

Ne u Poskokovoj Drazi nego u Glibodolu, u Lici.

To se čudo (od čovjeka) zove – Duško Ljuštna.

Kao što je Francuska imala Malrauxa koji je promijenio kulturnu politiku Francuske, osnovao ministarstvo kulture i postavio kulturu na nove temelje, tako je Zagreb imao, još uvijek ima, a i u budućnosti će imati – Duška Ljuštinu. Za razliku od Malrauxa koji je “trajao” otprilike jedno desetljeće, Ljuština u zagrebačkoj kulturi “traje” već – peto.

Desetljeće.

A uzevši u obzir njegovu osnovnu strategiju djelovanja koju radno možemo nazvati “hobotnica ispod peke” trajat će, preko krakova svoje hobotnice, još barem – nekoliko.

Desetljeća.

Premda mu se vrijeme mirovine opasno približilo.

Duže od 65. godine u Republici Hrvatskoj mogu raditi samo redoviti profesori u trajnome zvanju.

Nedavno je, mimo procedure i svih pravila i preko noći baš to postao Ljuštinin prijatelj Rade Šerbedžija.

A Ljuština je u tu (neslužbenu) titulu uložio cijeli svoj profesionalni život.

Ma nije Ljuština neformalni redoviti profesor u trajnome zvanju, on je u ovoj zemlji EMERITUS u području kulturnih politika i umreženoga menadžementa!

Hm, ta vrsta menadžmenta i kulturnih politika nigdje nije zapisana i ne možemo ju proučavati na razini znanstvenoga istraživanja što je uistinu šteta. Bilo bi iznimno zanimljivo i korisno proučiti taj nevjero-jatni sustav.

No, pustimo sad znanost i vratimo se mi Ljuštini – praktičaru koji u svakom svom javnom nastupu ne zaboravi istači da nema toga u ovoj našoj kulturi kome nije pomogao.


Ljuština je, zapravo, sinonim za dobrotvora.

Izgubio je, dakle, Ljuština – dobrotvor, živce nakon prošlotjedne Slamke spasa pak je jučer navečer dobro uvježbani zbor Ljuštininih zaposlenica na ulazu u Kerempuh otpjevao jednoglasno pjesmicu – ZA BUCKU KARATA NEMA.

Opla, roda!

Za Bucku karata – nema.

Odlučio je Ljuština.

Rijetko se događa da Ljuština pokaže, svoje pravo lice, izravno, bez rukavica ali je očito da je prošlotjedna Slamka prelila čašu njegove uistinu impresivne vještine manipulacije i kombinatorike.

I čovik je – puka.

Ka i Kerum.

I zabranio djelatnicama da mi daju ulaznice.

Na premijeru su mogli bez ulaznica ući i studenti Akademije dramske umjetnosti, ali BUCKA – NE.

Ah, ne mogu ne postaviti si pitanje, ako ništa od svega onoga što sam pisala u Slamki spasa nije istina, zašto je onda dragi Duško tako reagirao?

Zašto je izgubio živce ravnatelj nekadašnjeg SKJ (ma ne Saveza komunista Jugoslavije, nego Satiričkog kazališta Jazavac koje je promijenilo ime i kraticu dolaskom nove vlasti devedesetih), šef kulture Univerzijade, bivši ministar kulture Grada Zagreba, savjetnik za kulturu gradonačelnika Bandića, idejni začetnik predstavljene i nikada nap-ravljene Strategije kulturnog razvoja Grada Zagreba do 2020. godine?

Zbog čega se veliki boss Duško, odnedavno završeni menadžer u kul-turi s diplomom Visokog učilišta u Zaprešiću, boji Vitomire Lončar pa joj zabranjuje ulazak u jedno javno kazalište koje i Vitomira Lončar sufinancira od svojega poreza?

Slamka spasa - 301

Ako misli da ono što Vitomira Lončar piše nije istina, zašto se civi-lizirano ne oglasi?

Hm, nije to jednostavno. Kad smo jednom savladali staljinistički način rješavanja problema i usvojili ga kao svoj rođeni, teško se možemo prebaciti na neke druge oblike komunikacije kao što su polemika, diskusija ili argumentiranje.

Postoji samo – JA SAM REKAO.

JA SAM ODLUČIO.

JA – DUŠKO LJUŠTINA.

Mislim da bi bilo korisno ponoviti gradivo koje znamo o Dušku Ljuštini.

Mladac je iz maloga sela u Lici krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća stigao u Zagreb i brzo se – dobro snašao. Kažu da je u re-kordnome roku od dolaska u veliki Zagreb već vozio BMW. Je li tome kumovala partijska knjižica koju je dobio još u gimnaziji ili iznimna snalažljivost, teško je danas prosuditi. No, jasno je da je već tada mla-di Duško počeo graditi svoju mrežu koja je danas najveća hobotnica u kulturi u Hrvatskoj.

U vrijeme komunizma, kao voditelj kulture u Centru za kulturnu djelatnost omladine, zadužio je svojom podrškom i lijeve i desne (mlade) snage koje su mu, tijekom života, “vraćale dug”.

A mnogi ga vraćaju još i danas.

Kad je Zlatku Vitezu u komunizmu “bilo teško”, Ljuština je bio “tu”.

Logično je da, kad je Ljuštini dolaskom nove države “bilo teško”, Vitez – bio “tu”.

I vratio dug.

Koliki su glumci dobili stanove od Grada kad je Ljuština vodio Komis-iju za dodjelu stanova u općini Centar, a onda ih, kako sam Ljuština kaže, otkupili za male pare?


Mnogi.

Zna se.

Pak i oni vraćaju dug.

Doživotno.

Nije stan mala stvar.

A Ljuština je uvijek bio poznat kao Robin Hood. Ili Superhik: davao je onima koji nemaju, za svaki slučaj, kad jednoga dana budu imali – da mogu vratiti.

A sve što je davao, davao je iz JAVNIH izvora.

A predstavljao kao da daje – ON SAM.

Savršena strategija.

A moguća jedino u sustavu u kojem ne postoji praksa transparentnog objavljivanja podataka o izvršenim programima i potrošenim javnim sredstvima.

Dakle, u sustavu kakav je naš.

Već desetljećima.

Stoljećima.

Od stoljeća sedmog.

Pogledajmo malo aktivnosti vezane uz Ljuštinino ime u posljednjem desetljeću otkako se (ponovno) uključio u (kulturnu) politiku.

Kazalište Ulysses prve je svoje izvedbe održalo 2000. godine.

Već od 2001. Duško Ljuština priključuje se ovome privatnome kazalištu i u medijima se predstavlja kao njegov – producent.

Slamka spasa - 303

Hm, zanimljivo, ravnatelj javnoga kazališta producent je privatnoga kazališta! Pretpostavljam da je to hrvatsko shvaćanje pojma “javno – privatno partnerstvo”.

Gledam malo jednu svoju analizu iz 2007. godine i vidim da je u Reg-istru umjetničkih organizacija pri Ministarstu kulture kao jedan od osnivača kazališta Ulysses upisan – tehnički šef kazališta Kerempuh, a nekadašnji inspicijent!

Baš zanimljivo, zar ne? Tehnički šef javnoga kazališta osnovao je pri-vatno kazalište na Brijunima i odmah dobio nekoliko stotina tisuća kuna od Grada Zagreba, županije i turističkih zajednica, a ravnatelj kazališta u kojem je dotični tehnički šef zaposlen, Duško Ljuština, istočasno se potrudio da mu pomogne i nabavio je sponzorskih ne-koliko milijuna kuna!

A i MORH je odmah uskočio da omogući brodove za dovoz i odvoz gledatelja, smještajne kapacitete... i svašta lijepoga.

Čovječe, neki se ljudi bave privatnim kazalištima godinama pa ne us-piju skupiti ni pedesetak tisuća kuna za svoje produkcije, a tehnički šef kazališta Kerempuh odmah – u sridu!

Čudo, nije li?

Ma, ne, nije ovo čudo, ovo je samo jedna od priča kako je svemoćni Ljuština rješavao probleme koji su se našli na putu “njegovim ljudima”.

Naime, nitko od pravih osnivača kazališta Ulysses nije imao formalno pravne uvjete za osnivanje kazališta pa je Ljuština odmah našao spa-sonosno rješenje i tehnički je šef njegova kazališta ni kriv ni dužan postao ključna osoba kazališta Ulysses.

A sjećate li se Limenog kazališta zvanog “Baraka” ili “Limenko”?

I to je još jedna od akvizicija Duška Ljuštine.

Gledam najave u tisku iz 2008. godine u kojem Ljuština samo što nije otvorio “Limenka”.


“Otvaralo se” to kazalište i prije izbora u Zagrebu 2009.

U isto vrijeme kada se predstavljala nova, nikada objavljena, Strategija kulture.

Koju je predstavljao zajedno s današnjim pomoćnikom ministrice kulture Vladimirom Stojsavljevićem.

Prošle godine ponovno je na “jelovniku” ista tema (Limenko) premda nitko normalan više ne vjeruje u to da će, nakon u međuvremenu iskrslih malverzacija oko zemljišta koja istražuje USKOK, i nakon što je hrđa pojela već dobar dio konstrukcije, to kazalište “drugo najveće u cijeloj Hrvatskoj” ikada osvanuti na Sloboštini.

Gledam malo prijedlog plana reformi javnoga sektora u kulturi tijekom proteklog desetljeća. Osobito su zanimljive ideje o reformi centara za kulturu koji, naravno, nikada nisu reformirani, a koju je predložio – Duško Ljuština.

Planovi veliki – realizacija reformi nikakva.

Nula.

Pitate se, zašto?

Odgovor na ovo pitanje nudi sam Duško Ljuština u svojoj izjavi danoj za Haški sud gdje je sudjelovao kao svjedok obrane generala Praljka.

Kaže Ljuština: “Ja sam nastojao u životu – ne mijenjati se”.

I tu rečenicu ponavlja nekoliko puta.

NE MIJENJATI SE.

U ovu je rečenicu sažeo sve “tajne” svoga djelovanja.

Kako je radio u komunizmu, tako radi i danas.

Kako je naučio “voditi” kulturnu politiku u komunizmu, tako to radi i danas.

Slamka spasa - 305

Kako je naučio voditi organizaciju/kazalište u komunizmu – tako radi i danas.

Ne mijenja se.

Pa tako se ne mijenja ni sustav kojemu je malo javno, a više tajno, stalno na čelu.

Jedan od najznačajnijih teoretičara današnjice u području menadžmenta dr. Ischak Adizes kaže da se PROMJENE sve brže događaju i da na njih treba sve brže reagrati.

Naš se kulturni sustav ne mora bojati ovih novih ubrzanja.

Jer se NE MIJENJA.

NE MIJENJA se već peto desetljeće onaj tko je jedina KONSTANTA sustava, Duško Ljuština, pa kako bi se onda mogao promijeniti SUSTAV SAM?

Promjene nose PROBLEME, kaže Adizes.

Ljuština nema promjena pa nema ni problema.

Ali upravo zbog ove povezanosti U FATALNOM JE PROBLEMU cjelokupna zagrebačka kultura.

A zbog krakova Ljuštinine hobotnice, odnedavno i kultura cijele zem-lje.

Ljuština se kao fenomen mogao dogoditi samo zato što su kulturne i intelektualne elite u ovoj zemlji, zapravo, NEPOSTOJEĆA KATEGORIJA.

Stisnute su u smrtonosnom zagrljaju jedne ideologije utemeljene na sukobu interesa i klijentelizmu koji su postali paradigmom rada Duška Ljuštine.

Nakon što sam u Slamki već objavila ono što zna cijela kazališna za-jednica da Duško Ljuština i braća Stazić (koji su kumovi) drže dva javna kazališta, jedno privatno, a preko Stele Stazić, poslovne ravnateljice


HNK-a, i HNK u Zagrebu, osvanula je i vijest da je Ljuština postao članom Kazališnoga vijeća tog istoga HNK-a u Zagrebu.

Vjenčani kum Darka i Stele Stazić, dakle, treba, između ostaloga, kontrolirati financijske izvještaje i pratiti financijsko poslovanje koje mu “servira” kuma Stela!

I tako sljedeće četiri godine.

Genijalno.

Apsolutno.

Nakon svega ostaje mi samo da nekako dođem do kopije diplomskog rada Duška Ljuštine koji nosi naziv: “Način financiranja i organizacija zagrebačke kulture”.

Kad se domognem toga dragocjenog rada, vjerujem da će mi mnogo toga, što sad uistinu ne razumijem, postati jasnijim.

Možda je baš taj rad ona slamka spasa koju stalno tražim?.

Slamka spasa - 307

Traži se dobra metla19. ožujka 2012.

Od prošlog tjedna neovisna scena u Gradu Zagrebu – ponovno jaše!

Podsjetimo se.

Prošle godine, nakon što su objavljeni rezultati natječaja Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba (tzv. Bijela knjiga) neovisna scena digla se na noge jer joj je i drugu godinu za redom drastično smanjen proračun i samim time doveden je u pitanje njezin opstanak.

Osnovana je inicijativa Za kulturu, artikulirali su se zahtjevi prema Gradu Zagrebu i prema Ministarstvu kulture i – krenulo se u pregovore.

S Ministarstvom kulture ti su pregovori bili, može se reći, zadovoljavajući. Dijalog se razvijao i kao da se otvorila nada da je moguće nešto promijeniti.

Naravno da se nije očekivalo da će u godini izbora doći do drastičnih promjena, ali je izgledalo da je druga strana zainteresirana za zahtje-ve neovisne scene.

No, s Uredom za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba situacija je bila potpuno drugačija. Pregovori su (ako se to uopće tako može nazvati) započeli i odmah – stali.

Inicijativa Za kulturu pisala je, tražila odgovore na svoja pitanja, zahtije-vala, molila, prijetila... i tako nekoliko mjeseci.

A iz Grada je dolazila samo – šutnja.

Ništa.

Nula.

Kao da nitko ništa nije napisao, kao da nitko ništa nije tražio.


Kao da neovisna scena u Gradu Zagrebu uopće ne postoji pa joj nije potrebno ni odgovarati na pitanja.

Nitko od “velikih dečki” iz Grada (gradonačelnik Milan Bandić i njegov savjetnik za kulturu Duško Ljuština) nije sazvao ni jedan sastanak s neovisnom scenom niti s inicijativom ZA KULTURU. Genijalnoj praksi PREŠUĆIVANJA I IGNORIRANJA neugodnih zahtjeva i pitanja s neo-visne scene, nakon samo jednog sastanka, pridružio se i pročelnik Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić.

Naravno, uvijek je to tako, kakvi gazde, takav i “mali od palube”.

Šute gazde, šuti i posada.

Tipično.

Bezobrazno.

Necivilizirano.

Ponižavajuće.

Bijedno.

Kukavički.

Jadno.

I glupo.

Šutnja odgovornih pokazuje sav jad, bijedu i nerazumijevanja kulture i kulturne politike onih koji bi trebali biti najkompetentniji.

A sve je počelo u ljeto 2009. godine, kada su, unatoč protivljenju svih zainteresiranih, Bandić i Ljuština donijeli odluku o spajanju obra-zovanja, kulture i sporta u jedan mega ured.

Po uzoru na Holding.

Wow! Genijalno!

Slamka spasa - 309

Svijet uvijek počinje od onih koji su netom došli.

Pa je, dakako, počeo i od Bandića i Ljuštine.

A od koga bi ako ne od njih?

Naime, na državnoj razini ODVOJENI su obrazovanje i sport od kul-ture još 1994. godine jer je bilo jasno da je takvo ogromno ministar-stvo NEUČINKOVITO.

Ali se zato 15 godina poslije na lokalnoj razini – već dokazana pogrešna praksa, ponovno inaugurirala.

Zašto? Pitate se?

Odgovor je vrlo jednostavan!

U velikom i netransparentnom sustavu mnogo je lakše loviti u mutnom.

Osim toga, tko može reći da se Grad ne brine o tom super uredu? Pa o sportu i obrazovanju neprekidno se javno govori.

To što kulturu nitko i ne spominje – koga to briga?

Najmanje Bandića i njegova savjetnika za kulturu Ljuštinu.

Dakle, vratimo se temi.

Već treću godinu u Gradu Zagrebu neovisna se kultura zbog krajnje nebrige urušava do neprepoznatljivosti.

Umjesto da se vidi razvoj sustava, jedino što je vidljivo jest – njegov rasap.

Najnoviji događaju to zorno prikazuju.

Natječaj Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba završio je sredinom srpnja 2011.

Vijeća po pojedinim područjima svoj su dio posla (davanje ocjena


predloženim programima) odradila tijekom listopada i studenoga 2011.

Gradski je proračun objavljen u Službenom glasniku 20. prosinca 2011.

Nakon toga, gotovo tri mjeseca jedino što je bilo sigurno, bila je – šutnja.

Iliti – lov u mutnom.

Iliti – podjela plijena kod prvog miljokaza.

Iliti – Divlji Zapad u metropoli.

A onda...

Početkom ožujka izašla je Bijela knjiga za 2012. godinu.

Bez ijedne jedine riječi obrazloženja. (Ah, treba znati ispisati nekoliko suvislih rečenica!)

Bez pameti, svijesti i razumijevanja.

Ali s 11 milijuna i 86 tisuća kuna MANJKA za neovisnu kulturu od onoga što je izglasala Skupština Grada u prosincu 2011. godine.

NESTALI NOVCI.

Neovisnima.

Ako je neovisnima NESTALO, nekom se očito pojavio – VIŠAK.

Od 11 milijuna i 86 tisuća.

Kuna.

KOME?

Savez udruga neovisne kulture Operacija Grad organizirao je kon-ferenciju za medije u srijedu, 14. ožujka i predočio javnosti analizu

Slamka spasa - 311

proračuna za kulturu iz koje je jasno da je od Gornjega grada (gdje zasjeda Skupština) do Ilice 25 (gdje je sjedište Ureda) netragom nestalo 11 milijuna kuna.

Onda se, sasvim suludo, ustvrdilo da su to zapravo “rezerve” .

Za puknuti od smijeha!

REZERVE.

Za koga i za što REZERVE?

E, to nije jasno.

“Troglavo čudovište” Bandić, Ljuština i Lovrić nisu našli prikladnim napraviti svoju konferenciju za medije i demantirati podatke koji su javno izneseni.

I objasniti – gdje je 11 milijuna.

Poslali su zamjenika pročelnika Lušetića da za nekoliko nebitnih medija kaže koju riječ-dvije.

Da se zamažu oči.

Kao, nešto se reklo.

Odbor za kulturu Grada također se nije oglasio.

Nikako.

Čeka se Skupština.

Hoće li se ona zapitati gdje je 11 milijuna kuna?

I po kojim su se kriterijima dijelila sredstva?

Hoće li ona dići glas i reći da je neovisna kultura potrebna jednako tako kao što je potrebna i javna?


Da neovisna kazališta, na primjer, proizvode 50% svih kazališnih programa u Gradu Zagrebu, a da su sufinancirana s manje od 0,3% budžeta za kazališnu djelatnost?

Da je neovisna zagrebačka scena neusporedivo prisutnija na međunarodnoj razni od javne?

Da je velika većina projekata koji sudjeluju u EU projektima Kultura 2007–2013 s neovisne scene?

Ili ni Skupštinu ne zanimaju tako nebitne stvari?

Ma ne zanimaju je sigurno.

Da ju zanima kultura valjda bi tražila od svoga Ureda da joj se prezentiraju programski i financijski izvještaji za 2010. i 2011. godinu.

Ni danas, u drugoj polovici ožujka 2012. godine ne zna se što se finan-ciralo iz budžeta za kulturu Grada Zagreba 2010. godine.

Toga uistinu nema nigdje na svijetu.

Da se oni koji su izabrani tako nemarno ponašaju prema novcu poreznih obveznika.

No, ipak ove godine ima novosti.

Pojavili su se zviždači – predsjednici Vijeća za međunarodnu suradnju Naima Balić i predsjednik Vijeća za urbanu kulturu i kulturu mladih Mario Kovač.

Na konferenciji za medije tako su Balić i Kovač, naše “Ankice Lepej u kulturi” (kako sam Kovač kaže) rekli da odluke koje su napisane u Bijeloj knjizi Vijeća nisu donijela ni savjetovala. Donio je Kovač na konferenciju za medije i dokumentaciju iz koje su vidljive SVE odluke Vijeća.

Zapravo, prvi put se u Zagrebu vidjelo da POSTOJI DOKUMENTACIJA o tome što se o programima razgovaralo na Vijećima.

Slamka spasa - 313

Ono što je uobičajena praksa u EU, da se i onima koji nisu prošli na natječajima pošalje detaljna analiza zašto nisu prošli, i to uz obrazloženje PO KRITERIJIMA, u metropoli Zagrebu jest na razini čuda.

Ukazanja.

Ej, ljudi, postoje papiri!

Postoje dokumenti!

Ma ludilo!

Pitanje svih pitanja ostaje:

TKO JE “LAKIRAO” Bijelu knjigu u tih nekoliko mjeseci otkad su Vijeća dala svoja mišljenja do njezina izlaska?

U posljednjih nekoliko dana učinjeno je još više različitih analiza, go-tovo u svim medijima izašli su šokantni podaci o odlukama Ureda, ali ni to nije zabrinulo “velike dečke”.

Oni čekaju da prođe nevera i da dalje žive sretno – do kraja mandata.

Ali kraj je vrlo, vrlo blizu.

Zaboravljaju da je do izbora ostalo još samo nešto više od godinu dana.

A onda ćemo ih ponovno gledati na svim važnim događanjima i kon-ferencijama za medije na kojima će govoriti o svojim velikim projek-tima u kulturi koji, eto, samo što nisu...

Vjerojatno će ponovno skupljati ravnatelje “svojih” ustanova da im “posude” imena i prezimena za plaćene oglase potpore u novinama, kao što je to bilo prije posljednjih izbora.

Ne bi li kroz tu trgovinu ravnatelji zadržali svoje položaje za (barem) još jedan mandat.


Daš svoje ime – a zauzvrat, eto mandata. Ništa lakše!

Pa što je jedno IME I PREZIME?

I uostalom, tko to pamti?

Bljak.

Čvrsto vjerujem da će za godinu dana birači odšutjeti njihove genijalne planove jer je sasvim jasno da:

• nema odgovora na pitanje tko ZAPRAVO u Gradu Zagrebu raspoređuje sredstva poreznih obveznika

• nema govora o nekakvim JAVNIM POTREBAMA U KULTURI nego se radi o TRGOVINI

• cijeli je sustav isprepleten sukobom interesa

• javne ustanove u kulture služe za zapošljavanje (odlagalište) podobnih i poslušnih

• sredstva se dodjeljuju bez ikakvih kriterija; bolje reći, postoje kriteriji ali to nikako nisu oni objavljeni u Službenom glasniku Grada Zagreba

• sredstva se dodjeljuju bez evaluacije ostvarenih programa iz prethodne (prethodnih) godina

• sredstva se dijele “po babi i po stričevima”

• odgovorni u kulturi u Gradu i u Uredu ne znaju što je evaluacija

• odgovorni u kulturi Grada i u Uredu ne znaju razliku između javne i neovisne kulture

• odgovorni u Uredu nemaju nikakvih spoznaja i znanja o sufi-nanciranju projekata koji su ušli u EU program Kultura 2007–2013

• u Uredu ne postoji služba koja bi imala znanja i sposobnosti

Slamka spasa - 315

napraviti suvislu analizu kakvu je u samo nekoliko dana učinilo nekoliko subjekata s neovisne scene

• Odbor za kulturu Grada nema nikakva saznanja o tome što se događa u području za koje je zadužen pa i njegove članove treba smijeniti jer ne rade posao za koji su odabrani

• potrebno je ponovno oformiti samostalni Ured za kulturu, bez sporta i obrazovanja

• Ured je spreman za veliko spremanje i zapošljavanje sposobnih i kompetentnih, a ne podobnih činovnika

• zagrebačka, ali i cjelokupna hrvatska kultura spremna je za to isto veliko spremanje.

Ostaje samo jedno pitanje – ima li krpe, vode i metle za to spremanje?

U Zagrebu.

I u državi. 19. ožujka 2012.


Nedodirljivi Supermen Z. M.25. ožujka 2012.

Imam osjećaj da se cijela naša kultura nekako ubrzano počela raspadati po šavovima. Gdje god zagrebeš – smeće. Kud god se okreneš – katastrofa.

Na svim razinama, u svim segmentima, područjima i sektorima.

Pokraj nas (kulturnjaka) odvija se jedan drugi, usporedni život, s drugim i drugačijim pravilima igre, u kojem sve funkcionira na uglavnom predvidljiv način: tvrtke koje ne rade kako treba odlaze u stečaj, radnici sele na zavod za zapošljavanje, kriminal se prijavljuje DORH-u i USKOK-u itd.

Ali, kultura je u drugoj galaksiji. Nema veze sa stvarnošću, sa životom, ukratko, nema veze s vezom.

Upravo kad sam razmišljala na koji način nabrojiti sve apsurde u našoj kulturi kad… sudbina me pretekla!

U jednom jedinom tekstu koji je napisao Zvonko Maković, predsjednik Odbora za kulturu Grada Zagreba, a koji je objavljen u privatnom tjedniku prošloga utorka, sadržano je sve.

Baš sve.

Tako da se ne moram mučiti kopajući po bezbrojnim izvorima.

Umjesto toga, dovoljno je analizirati ovaj Makovićev tekst pa će svakom slučajnom putniku namjerniku biti jasno do koje smo mjere zaglibili. U glib, u glib…

Povod ovom Makovićevu neupućenom i neciviliziranom uratku, koji pokazuje sve apsurde i paradokse zagrebačke kulture, izbor je nove/stare ravnateljice ZKM-a.

Slamka spasa - 317

Naime, na natječaj za ravnatelja ZKM-a javile su se sadašnja (i bivša ravnateljica) Dubravka Vrgoč i Gordana Vnuk. Obje su uspješne i poznate osobe iz hrvatskoga kazališnog svijeta i obje zadovoljavaju sve formalno-pravne uvjete za radno mjesto ravnatelja javnoga kazališta.

Mislim, važno je istaknuti da ni jedna od kandidatkinja nije vodoinsta-laterka ili, recimo, frizerka, pa je Maković zgranut tko se, eto, javlja na natječaj.

Razumijem Makovićevo čuđenje nad time što su se pojavile DVIJE (!) kandidatkinje jer je to doista čudo – da se na natječaj u jednom zagrebačkom kazalištu ne javi samo JEDNA osoba.

Mislim, dakle, molit ću lijepo, kako se netko usudi javiti na natječaj, a već nije u sustavu?

To je čak i nepristojno. U demokraciji skoro pa zabranjeno. Ili…?

Kako je samo lijepo, lagodno i civilizirano bilo birati ravnatelje kazališta Gavella i Žar ptica u rujnu 2011! Javili se samo stari ravnatelji, po jedan, u tkoznakojiporedumandat – i sve savršeno.

To što program ravnateljice Žar ptice nije sadržavao financijski plan koji je prema Zakonu OBVEZAN dio natječajne dokumentacije, nije bitno. Pih, novac, nevažno. Važno je da nitko nije “remetio krugove” i sve se na svim instancijama lijepo JEDNOGLASNO potvrdilo.

Ma bajka!

A sad odjednom dođe nekakva Vnuk i nešto bi se, kao, kandidirala i pisala program.

Baš svašta.

No, pitanje tog izbora za današnju je Slamku nebitno i njime se neću baviti.

Kao ni programima.


Dakle, krenimo redom po “Makovićevu obračunu s Vnuk”.

Već u podnaslovu teksta “Zašto je Gordana Vnuk – kazališni apsurd” Maković konstatira da je Eurokaz (Festival koji vodi Vnuk) PROGRAM-SKI NEUSPJEŠAN.

Zanimljivo.

Prije manje od četiri mjeseca, točnije 2. prosinca 2012. godine, isti Zvonko Maković ustvrđuje da u Zagrebu i danas postoje “...vrlo važni programi koji našu sredinu povezuju s kvalitetnom stranom. Podsjetio bih samo na Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa...”.

Reče Maković.

Eurokaz, “programski neuspješan i financijski rastrošan” iz naslova prošlotjednoga teksta prije samo četiri mjeseca bio je za tog istog čovjeka na prvom mjestu ljestvice važnih i kvalitetnih programa u Gradu Zagrebu.

Je li Eurokaz uistinu između dvaju svojih izdanja od uspješnog projekta postao najveći balast zagrebačke i hrvatske kulture?

Ili se nešto drugo dogodilo?

Spominje Maković u svom tekstu pet instancija koje se mora proći da bi se imenovao ravnatelj: Kazališno vijeće kazališta, Odbor za kulturu Skupštine, Odbor za izbor i imenovanje Skupštine, Ured za obra-zovanje, kulturu i sport i, na kraju, sama Skupština.

Uistinu izgleda da programe kandidata “rešetaju” stručnjaci na svim razinama.

Ali, to se samo tako čini. Programe eventualno čitaju članovi Kazališnih vijeća. Ali sve daljnje razine odlučivanja s programima nemaju baš mnogo veze tako da je pozivanje na pet instancija u naj-manju ruku – smiješno.

U Uredu za obrazovanje, kulturu i sport, kako sam Maković kaže, zaposleno je 135 (opaa!) djelatnika od kojih je većina po inerciji ostala

Slamka spasa - 319

iz davnih vremena, i ne zna se što s njima. Kaže Maković. Prije četiri mjeseca.

Kaže da su u Ured dolazili i odlazili pročelnici, a neki su trajno os-tajali na izmišljenim mjestima, pa sam sebe Maković pita koliko ima “savjetnika” (navodnici su Makovićevi) i što ustvari oni rade te pronicljivo zaključuje da bi restrukturiranje trebalo početi – upravo u Uredu.

Eh, nije da Maković ima neko visoko mišljenje o ovom Uredu koji je pak jedno od tih važnih tijela koja odlučuju o kazališnim ravnateljima.

O ustroju hrvatskoga kazališta čak i predsjednik Odbora za kulturu, sâm Zvonko Maković, ne zna previše i ima problema s razumijevanjem osnovnih pojmova.

Vidi se to iz njegova bavljenja likom i djelom Gordane Vnuk.

Uzrujao se Maković što je Gordana Vnuk četvrt stoljeća na čelu Eurokaza.

Da. Jest. Gordana Vnuk jest već četvrt stoljeća na čelu Eurokaza.

A zašto ne bi bila?

Gordana Vnuk osnovala je, zajedno s još dvoje umjetnika, umjetničku organizaciju koja se bavi kazališnom djelatnosti, i budući da je festi-val Eurokaz PRIVATNI, a ne JAVNI subjekt, Vnuk na čelu organizacije KOJU JE OSNOVALA može ostati dokle god želi. Po kojem bi to kriteriju, zakonu ili pravilniku Gordana Vnuk trebala odstupiti?

Ona može odstupiti samo ako ostali osnivači, a prema Statutu Eurokaza, tako odluče.

I gotovo.

Ne bi li predsjednik Odbora za kulturu trebao znati razliku između javnog i privatnog?

Ne znam zašto, ali čini mi se da – bi.


“Kazalište Gorgona”, kako ga Maković naziva i koje je Vnuk također (prema Makoviću) “upropastila”, NIJE nikakvo KAZALIŠTE kojem je Vnuk na čelu nego je DVORANA u sastavu Muzeja suvremene umjet-nosti namijenjena različitim programima i koja se može uzeti u na-jam. “Gorgona” nikada nije bila kazalište, ni javno ni privatno.

Ne bi li to Zvonko Maković trebao znati?

Govori Maković o katastrofalnim rezultatima rada Gordane Vnuk koji se mogu “vrlo opipljivo mjeriti – kontinuiranim gubitcima i dozlaboga dosadnom repertoarnom politikom za koju jedino ona ne vidi da je otišla u pluskvamperfekt”.

Odlično.

Vidi li Maković repertoare javnih gradskih kazališta? Pa oni su ne u pluskvamperfektu nego u razdoblju prije stvaranja svemira! U Kaosu.

Je li vidio Maković Stazićev program za kazalište Gavella i program Žar ptice koji su jednoglasno prošli na njegovu Odboru?

Iz kojeg su to oni vremena?

Ma je li Maković uopće pročitao dokument Grada Zagreba koji se zove PROGRAMSKE FUNKCIJE KAZALIŠTA? Da jest, malo bi se više bavio SVOJIM (javnim) kazalištima i nesuglasju između onoga zbog čega su ta kazališta osnovana i što rade danas, a ne bi mu glavna briga bila NEOVISNA KAZALIŠNA PRODUKCIJA.

Za koju Grad Zagreb izdvaja 0,03% od cjelokupnog proračuna za kulturu. Ne ‘mali nul tri’ nego ‘nul nul tri’!

Čovječe, Maković o Eurokazovu repertoaru govori kao da smo u najmanju ruku Berlin ili London pa nam sad Eurokaz kvari visoki standard su-vremenog kazališnog stvaralaštva!

Recimo da to i jest tako, da se radi o repertoarnom pluskvamper-fektu i o “kontinuiranim financijskim gubitcima”, u redu, ali pitam se samo kako to zna Zvonko Maković kad Grad Zagreb nije NIKOME (pa ni svom Odboru za kulturu kojemu je Maković predsjednik) predočio

Slamka spasa - 321

rezultate rada u kulturi – ni za 2010. ni za 2011. godinu, a za 2009. dao je samo (djelomičan) izvještaj JAVNIH ustanova.

Prije 2009. nikada nije napravljen izvještaj PLANIRANOG i OSTVARENOG u kulturi Grada Zagreba.

Maković bi i kao znanstvenik trebao znati da se takvi “pokazatelji” kakve on “otkriva” u svom tekstu ne “čitaju iz dlana” nego ih je potrebno i – dokazati.

Zašto Zvonko Maković kao predsjednik Odbora za kulturu Grada Zagreba nije već više od godinu dana tražio izvještaje o ostvarenim programima u 2010. godini? Zašto Maković već prije nije zatražio da se ispitaju “katastrofalni gubitci” koje je stvorila Vnuk kad ima takva saznanja? Nije li njegova profesionalna i građanska dužnost prijaviti kada netko rasipa novac za kulturu poreznih obveznika?

Ali, iskreno, cijeli Makovićev obračun s Vnuk obična je kamilica prema onome što je Maković napisao o Zagrebačkom kazalištu lutaka. Dakle, o JAVNOM gradskom kazalištu. Sa 70 (ne 67 ili 60 zaposlenih djelatnika, kako navodi Maković na dva različita mjesta).

Umjesto da ode izravno u DOH ili USKOK, raspisao se Maković u tjedniku, u svojoj kolumni, o nepotizmu, klijentelističkom zapošljavanju i pogodovanju u ovom najvećem kazalištu lutaka u Hrvatskoj, šiba po imenima, hrabar je k’o Supermen, nadlijeće, vrijeđa, prokazuje...

Genijalno.

Govori stvari koje svi znamo.

I da, bio bi Zvonko Maković Supermen kada to ne bi bilo u privatnom tjedniku u njegovu “Obračunu s Vnuk”.

Nego kada bi to učinio na svom Odboru.

Ili kada bi napravio tiskovnu konferenciju i rekao javnosti sve što ima reći kao predsjednik Odbora za kulturu.

Ili kada bi uputio otvoreno pismo Skupštini grada i Gradonačelniku.


Halo?

O čemu se radi?

Kad je sličan tekst o nepotizmu, klijentelističkom zapošljavanju i pogodovanju bio napisan o HEP-u i Hrvatskim željeznicama, ljudi su završavali u Remetincu.

Kad se piše o kulturi – nitko ni da trepne.

Pa čak ni oni kojima je povjereno da odgovorno i pošteno skrbe o toj istoj kulturi.

Onda?

Što ćemo?

Izaći iz sjene i obznaniti precizne podatke koje, reklo bi se, imamo ili ćemo svoj “pravedni gnjev” i dalje iskaljivati na neprihvatljiv, neciviliziran i jadan način, na potpuno nebitnu slučaju samo zato što se netko odlučio NEŠTO PITATI.

NEDODIRLJIVE.

Slamka spasa - 323

Nismo ni ludi ni zbunjeni, Ministrice!2. travnja 2012.

Ponekad mi se čini da oni “gore”, koje smo odabrali da odgovorno i uime svih nas vode politiku ove zemlje (ili gradova, ista priča) misle da smo svi mi zbunjeni pa da nas mogu..., kao u onoj poslovici o ludom i zbunjenom.

Tko je, zapravo, lud, a tko zbunjen u našoj kulturi?

U kaotičnom društvu kakvo je naše uopće nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje.

Pokušajmo svejedno...

Hm, hoću li početi s Gradom Zagrebom ili s Ministarstvom kulture?

Idemo najprije vidjeti što se događa na lokalnoj razini.

Dakle, Grad Zagreb.

Ponovit ću ukratko.

Prije više od tri tjedna objavljen je dokument Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba koji je, kao što se i očekivalo, izazvao veliku reakciju neovisne scene.

Organizirala se tiskovna konferencija i svi su krenuli u potragu za “nestalih” 11 milijuna kuna s pozicije neovisne scene koje ne bi našle ni KGB i FBI zajedno.

Dodatnim analizom ustanovljeno je da je velika količina novca koja se vodi pod neovisnom kulturom otišla u programe javne kulture i da je ovih 11 milijuna zapravo prava sitnica u usporedbi s pravim stanjem stvari.

Pregovaralo se, a od “velikih dečki” oglasio se samo zamjenik


pročelnika za kulturu Grada, Tedi Lušetić, koji je na Radio Studen-tu dao izjavu da je tih 11 milijuna spremljeno u rezervu i da će biti raspoređeno na programe neovisne scene.

A o ostalim pogrešno predstavljenim i raspoređenim sredstvima – razgovarat ćemo, kaže, sljedeće godine.

Super.

Živi bili...

No, u petak je na tom istom Radio Studentu gradonačelnik Bandić rekao da o tome – nema ni govora.

Kakvi milijuni, kakvi bakrači!

Novca za neovisnu scenu nema i gotovo!

Nikome ništa.

Lušetić reko – Bandić poreko.

I?

U međuvremenu su čak četiri (4!) predsjednika Vijeća za kulturu Grada Zagreba jasno i glasno obznanila da se njihove odluke nisu uzi-male u obzir pri raspodjeli sredstava.

Naima Balić, predsjednica Vijeća za međunarodnu djelatnost, rekla je da već duže vrijeme uzaludno pišu odgovornima u Uredu (čitaj: Gradu) o problemima u vrednovanju programa, daju prijedloge, a od Grada – ništa.

Nema odgovora.

Ni slova.

Naravno.

Mario Kovač, predsjednik Vijeća za urbanu kulturu i mlade, predočio

Slamka spasa - 325

je široj javnosti i dokumente iz kojih je jasno da Vijeća nemaju nikakvu ulogu pri odlučivanju o financiranju programa.

Helena Buljan, predsjednica Vijeća za kazališnu djelatnost, izjavila je navlas isto.

Goran Končar, predsjednik Vijeća za glazbenu djelatnost, neki je dan dao pismenu ostavku na funkciju. U ostavci je pisalo – to isto: da su Vijeća fikusi, gljive i slične mrtve prirode, paravani za one nevidljive koji dijele sredstava prema svojim kriterijima.

A ne onima objavljenima u Službenom glasniku Grada Zagreba.

Sjećate li se priče o ne baš misterioznoj Hobotnici od prije nekoliko tjedana, zar ne?

I tako je prošlo tri tjedna, došao je i početak travnja.

Nema ugovora za neovisnu scenu, nema novca, a ovi gore, izabrani, sa slonovskom kožom, prave se da se ne događa baš ništa.

Idu na strategiju iscrpljivanja.

Ne obaziru se na zahtjeve, ne daju izvještaje o radu za prošle godine, čak i na dnevni red Skupštine ne stavljaju ni jednu točku koja se tiče novonastale situacije – pogroma neovisne kulture u Gradu Zagrebu.

Zapravo, čini ti se da si ni kriv ni dužan upao u Kafkin “proces”.

A zna se kako “Proces” završava.

A naša već dobro poznata hobotnica?

Hobotnica se zavukla u rupu i glumi da ne postoji.

Dok ne prođe nevera. Ili možda, za nju, samo – neverin. Ipak, malo se pritajila.

Hm, ne zna hobotnica da iznad nje STALNO BDIJE sve više zaintere-siranih da ju klepne po glavi, ostima po kostima, čim se odluči ponovno aktivirati.


A uz to, hobotnica je smetnula s uma da joj vrijeme prolazi sve brže i brže i da se neće ni okrenuti, a bit će PROŠLOST.

A mi koji stvaramo program – ostajemo.

ZA BUDUĆNOST.

Istina, potpuno iscrpljeni u svakom pogledu, ali žilavi, puni novih ideja, potentni – ŽIVI.

Za razliku od hobotnice koja i ne zna da je već sada siva masa, impo-tentna i – MRTVA.

I da ju više nitko i ništa ne može oživjeti.

Ni bahatost, ni bezobraština, ni neodgojenost, ni nepristojnost, ni ignoriranje, ni neznanje, ni daljnje ubrzano potkradanje, lov u mut-nom i umrežavanje.

U cijeloj toj uistinu tragičnoj i zabrinjavajućoj situaciji ima prostora i za pravi, iskreni – smijeh.

U četvrtak je na Skupštini na dnevnom redu bio izbor novog ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb. Za one koji ne znaju, unatoč drukčijoj odluci Upravnog vijeća te organizacije, u prosincu je produžen mandat dotadašnjem ravnatelju i nastavio je raditi kao v. d. Sada se na stolu ponovno našao ovaj otvoreni slučaj i izabran je novi ravnatelj.

Onaj kojega je u prosincu predložilo Upravno vijeće.

Valjda su se dečki nagodili.

U četvrtak je, dakle, kandidat Vijeća izabran za vedea. Samo na godinu dana.

Kažu, ne na četverogodišnje razdoblje zato što u njegovu programu NEMA VIZIJE.

Umrla sam od smijeha!

Slamka spasa - 327

Kao, cijela zagrebačka kultura ima viziju pa sad iz tog jasnog sustava strši Koncertna direkcija koja – nema viziju!

Ma nema nam kultura Grada (ni njezine ustanove) ni Viziju, ni Misiju, nema Strategije, nema NIŠTA osim silne želje da tako, okamenjeno i nepromijenjeno, ostane zauvijek.

A zauvijek...

Ah, to je jedina kategorija koja – ne postoji.

Tko će im to, jadnima, reći?

Dakle, prebacimo se sad s ovih na Gradu, kojima se već obuvaju one papirnate mrtvačke papučice, na ove u Ministarstvu kulture koji su do prije stotinjak dana ipak – nešto obećavali.

Ako se sjećate, u početku je “naše” ministarstvo bilo posvuda: razgo-vori po svim medijima, najave promjena, plan programa u 9 točaka... ono, svi smo rezali žile da je došao trenutak SAD ILI NIKAD.

Nakon sto dana jasno je da je SADA prošlost, a da je NIKADA – sve izglednija inačica.

Da ne bih ja govorila prazne riječi (kao i oni), analizirat ću samo dva primjera koji će pokazati kako radi (i namjerava raditi sljedeće tri i pol godine) naše novo Ministarstvo kulture.

Priča prva.

Dana 15. ožujka pojavio se na stranicama Ministarstva kulture doku-ment u kojem su nabrojani programi koji su dobili sufinanciranje za 2012. godinu. Između ostaloga, i teatar Ulysses kojem je dodijeljeno 100 tisuća kuna. Samo osam dana poslije na istim se stranicama Ministarstva kulture pojavljuje dokument sa stanjem od 23. ožujka u kojem je jedina vidljiva promjena ta da je teatar Ulysses dobio – 200 tisuća kuna.

Povećanje od samo 100%.


Halooo?

Hm, čudna mi čuda: u petak 15. ožujka objavljeni su rezultati i počeo je žalbeni rok. Sve da je teatar Ulysses tog istog dana urudžbirao žalbu na odluku od 15. ožujka i iznos od 100 tisuća kuna, promjena odluke za samo jedan subjekt NIJE SE MOGLA dogoditi za osam dana. Prošle je godine nakon objave rezultata i žalbenoga roka prošlo točno tri mjeseca dok je Vijeće razmotrilo sve u zakonskom roku pristigle žalbe i donijelo odluke, a ove je godine valjda Vijeće razapelo šatore u Runjaninovoj ne bi li odmah raspravljalo čim pristigne kakva žalbica.

I odmah povećava iznose za 100%.

Nekima, naravno.

Onima koji imaju veze s kračićima one iste gradske hobotničice koja se u manje od 100 dana uspjela proširiti i na urede Ministarstva kul-ture.

Znam da ćete sad pomisliti da sam prešla u pristaše teorije zavjere i da je odgovor, zapravo, vrlo jednostavan: ovi novi koji su došli u Run-janinovu rade mnogo brže, učinkovitije čak, od onih prije pa, premda je Vijeće radilo U ISTOM SASTAVU kao i proteklih godina, oni koji vode Ministarstvo su ih požurili.

Ah, snovi, snovi...

Evo zbilje.

U razdoblju od 15. do 23. ožujka Vijeće se nije sastalo i nije donijelo nove odluke.

U Runjaninovoj nema nikakvih šatora u koja su se Vijeća preselila.

Vijeće je svoju sjednicu o ovoj temi održalo još PROŠLE GODINE i re-zultati su se mirne duše mogli objaviti početkom siječnja.

O, da, sastalo se Vijeće, nećete vjerovati, točno 15. ožujka. Na dan objave prvih rezultata.

Slamka spasa - 329

Ali nakon toga – nisu više vijećali niti se sastali.

Netko je samoinicijativno promijenio odluke Vijeća.

Tko, Ministrice?

Ono što u cijeloj priči nije jasno jest zašto se odmah nije 100 tisuća pretvorilo u 200 nego se radio ovaj poprilično neinteligentni igrokaz?

Kako je moguće da su si u Ministarstvu kulture dopustili ovakvu blamažu?

Hm, vjerojatno su se opet – zaigrali. Vlast čuda radi od ljudi... Do ne-prepoznatljivosti.

Priča druga.

Za drugu je priču bilo potrebno malo više istraživanja pa sada molim za vašu punu pozornost.

U rubrici već spomenutog popisa o sufinanciranju dramske djelat-nosti od (u oba dokumenta, i od 15. i 23. ožujka) na stranici 9 nalazi se popis neovisnih kazališta koja su dobila sredstva za pojedine produkcije. Sveukupan iznos na ovoj poziciji iznosi 250 tisuća kuna.

Jednaka pozicija za javni sektor pokazuje iznos od 12.925.000,00.

Iliti: neovisna scena dobila je po ovoj stavci 1,9 % u odnosu na javni sektor.

Super.

Ovo samo usput, da vidite što u novcu znači ono što je Ministrica na-javljivala u svojim prvim inervjuima o podršci neovisnoj sceni.

Dakle, na popisu su kazališta čije će se produkcije sufinancirati s (uglavnom) 10 tisuća kuna. To su poznata neovisna kazališta koja djeluju već duže vrijeme, imaju kontinuitet rada, priznanja i nagrade: Moruzgva, Rugantino, Planet art, Bacači sjenki, Bad Company, Hotel


Bulić i dr. Za razliku od dijela u kojem se daje 12 milijuna javnom sektoru gdje nema ni jednog naslova nego se sredstva dijele “premi-jernom programu”, neovisnima svugdje piše IME PROGRAMA za koji se daje tih jadnih desetak tisuća kuna.

Opet ja u digresiju...

Vratimo se na popis.

Dakle, čitam imena kazališta i odjednom ugledam “uljeza”, odnosno kazalište za koje nikada nisam čula niti sam gledala ijednu njegovu predstavu.

To se kazalište zove Teatrum.

A za svoju (prvu) produkciju pod imenom “Čekaonica”, to potpuno nepoznato kazalište, dobilo je 100% više sredstava od većine ostalih neovisnih kazališta.

Iliti 20 tisuća kuna.

Što napraviti kad se tako iznenada susretnete s nepoznatim kazalištem?

Otiđete na Očevidnik kazališta i provjerite o čemu se radi.

Da se ne mučite: Teatrum je umjetnička organizacija koju su osnovala trojica mladih glumaca.

Odlično. Mlade uistinu treba podržavati.

Ono što je malo manje odlično jest da je, prema Očevidniku kazališta, ova umjetnička organizacija osnovana 1. ožujka 2012. godine.

Hm.

Odem na Registar umjetničkih organizacija i tamo nađem da je Te-atrum u ovaj registar upisan 2. ožujka 2012.

Istoga dana upisan je i u Očevidnik kazališta.

Slamka spasa - 331

Jako zanimljivo, i to iz nekoliko aspekata.

• Natječaj za Javne potrebe u kulturi u RH zatvoren je kra-jem srpnja 2011. godine. Prema Članku 3 Kriterija za dramsku umjetnost Zahtjevi dostavljeni izvan natječajnog roka, neće se razmatrati.

• Prema Članku 3 istih Kriterija Kulturno vijeće uzet će u obzir prijedloge programa u području profesionalne produkcije i gostovanja onih javnih i privatnih kazališta, kazališnih družina i kazališnih kuća u Republici Hrvatskoj, koje su upisane u Očevidnik kazališta, a koji se vodi pri Ministarstvu kulture. Sad vam je već jasno da Vijeće uopće nije moglo ni razmatrati prijedlog kazališta Teatrum jer je ono TEK OSNOVANO SEDAM I POL MJESECI NAKON što je zatvoren natječaj.

• Imamo ovdje još nekih problema: prema Pravilniku o Očevidniku kazališta (Članak 7) Prijava za upis u Očevidnik podnosi se u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja o upisu Kazališta u sudski ili drugi registar. Ako je Teatrum osnovan 1. ožujka, i odmah drugog dana, 2. ožujka, upisan u Registar umjetničkih organizacija, trebalo je proći najmanje 8 dana od pravomoćnosti rješenja za upis u Registar. Hm, zbrajati do 10 ipak znam i nije potrebno biti previše pametan da se vidi da u ovom slučaju – nije prošao ni jedan jedini dan, a kamoli prop-isanih 8 dana!

• Da bi se kazalište upisalo u Očevidnik, a prema istom Pravilniku o očevidniku (Članak 6.), osnivač podnosi prijavu PUTEM ŽUPANIJSKOG UREDA ZA KULTURU, u ovom slučaju, Ureda za kulturu Grada Zagreba. Ne možete naprosto doći u Ministarstvo i upisati se u Očevidnik. Za to postoji procedura. Koju, da ste najbrža administracija na svijetu, ne možete na-praviti TOG ISTOG DANA kad ste se registrirali. Jer morate uzeti potvrdu u Registru u Runjaninovoj da je prošlo 8 dana od upisa, napisati zahtjev Gradu i odnijeti ga u Ilicu 25. Na-kon toga oni provjeravaju dokumentaciju, pišu Ministarstvu, pa dok sve dođe natrag u Runjaninovu da biste se mogli upisati u Očevidnik – treba vam u najboljem slučaju 15 dana.


O tome da se, prema ostalim točkama Kriterija, vrednuju programi koji imaju kontinuitet, koji su profilirani, stručno utemeljeni, koji Hrvatsku stavljaju u europski kontekst i slično, a što sve ovo novo kazalište ne može imati jer je osnovano samo 15 dana prije objave o financiranju na internetskim stranicama Ministarstva – ne treba ni govoriti.

I?

Što sad?

Dovoljno je predočiti samo ova dva primjera pa da se vidi do koje je mjere Ministarstvo kulture u samo 100 dana izgubilo sav kredibilitet koji je dobilo od kulturne i šire javnosti.

Jedino što mogu reći jest – STRAŠNO.

Budući da u ovoj zemlji baš nitko nema običaj reagirati ni na što, pa ni po službenoj dužnosti, da ne govorimo o moralnoj dimenziji, uputit ću dopis ministrici kulture i moliti za službeno očitovanje i obrazloženje ovih dviju odluka koje su donesene u suprotnosti s pozitivnim propi-sima.

Kada i ako dobijem odgovor – obavijestit ću vas.

Ne, draga Ministrice, nismo mi ni ludi ni zbunjeni. Dapače, i jedno i drugo smo – sve manje.

Ali smo zato zgroženi, razočarani i s osjećajem prijevare u želucu zbog toga što ste dopustili da Vam ministarstvo radi suprotno svemu onome što ste proklamirali.

Mislim da je ovaj tekst najbolje završiti izjavom ministrice kulture koju je dala u siječnju 2010. godine portalu Moderna vremena: U svim mogućim kombinacijama pozicije vlasti i opozicije mene muči ono što i jedna i druga strana dijele: klijentelizam, oportunističko ponašanje u financiranju (svima pomalo), izbjegavanje prave kritičke evaluacije onoga što se u kulturi proizvodi.

Muči li našu Ministricu ista stvar i danas?

Slamka spasa - 333

Ili ju je prestala mučiti kad je došla u poziciju onih koji odlučuju?

Ili možda ne zna što joj se događa u Ministarstvu?

Moguće...

A što ćemo sa “zapovjednom odgovornosti”?


Tko i s kime sadi tikve u Ministarstvu kulture, a kome će puknuti glava?9. travnja 2012.

Prošloga tjedna pisala sam o čudnovatim zgodama, ali ne šegrta Hlapića, nego onima koje se događaju u Ministarstvu kulture oko natječaja Javnih potreba u kulturi za 2012. godinu za područje dram-ske umjetnosti.

Budući da je priča dobila iznenadan i sasvim neočekivan nastavak, ukratko mi valja ponoviti činjenice:

• Natječaj za javne potrebe u kulturi za 2012. godinu završio je krajem srpnja 2011.

• Vijeće za kazališnu djelatnost sastalo se ujesen 2011. još u mandatu prošle Vlade i donijelo svoje odluke.

• Od formiranja nove Vlade do 15. ožujka Vijeće za dramsku umjetnost nije se sastajalo, a kada se sastalo 15. ožujka, nije raspravljalo o pojedinačnim programima.

• Dana 15. ožujka na internetskim stranicama Ministarstva kulture osvanuo je popis programa koje će država sufinancirati u ovoj godini, a među njima bio je i podatak da će kazalište Ulysses dobiti 100 tisuća kuna, a samo 8 dana poslije toga, 23. ožujka, taj se iznos, u novome dokumentu, mijenja na 200 tisuća, dakle, povećanje je za 100%.

• Vijeće, koje prema Zakonu vrednuje programe, između 15. i 23. ožujka nije se sastalo, dakle, nije moglo donijeti novu od-luku, a ono je, prema Kriterijima, tijelo kroz koje je ona morala proći.

• U istom dokumentu pojavljuje se i do sada nepoznato kazalište Teatrum koje je za program pod imenom “Čekaonica”

Slamka spasa - 335

dobilo 20 tisuća kuna, odnosno 100% više sredstava nego većina neovisnih kazališta koja uspješno rade i djeluju u Hrvat-skoj već niz godina. Uvidom u dokumentaciju utvrđuje se da je kazalište osnovano tek 1. ožujka 2012. godine te da, prema Kri-terijima za dramsku umjetnost, koji su sastavni dio Natječaja, ovaj program uopće nije mogao doći u obzir ni za raspravu, a kamoli za financiranje za 2012. godinu.

Ova dva slučaja bjelodano pokazuju da je Ministarstvo kulture GRUBO PREKRŠILO gotovo SVE članke Kriterija i samim time potpuno dis-kreditiralo svoj rad, a cijeli Zakon o kulturnim vijećima, dakle, TE-MELJNI zakon koji regulira planiranje i odlučivanje u kulturi u Repub-lici Hrvatskoj – u potpunosti ignorira.

Eto nam i nastavka priče.

U petak, 6. travnja navečer, Večernji list prenosi komentar ministrice kulture na tekst bloga Slamka spasa koja, kako prenosi ovaj dnevni list, “čvrsto odbacuje optužbe o namještanju natječaja”. Vrijedi pročitati tekst i uvjeriti se s koliko se cinizma i bahatosti a bez ijednog jedinog argumenta provodi kršenje procedure, zakona i kriterija.

Članica je Vlade Republike Hrvatske jasno i glasno cijeloj kulturnoj i široj javnosti dala do znanja da ne poštuje zakone RH, da djeluje mimo predviđene procedure te da samim time ruši temelje demokratskog društva.

Vrhunac cinizma jest izjava da je misteriozno stopostotno povećanje sredstava za kazalište Ulysses, u samo osam dana i mimo propisane procedure, “tehnička pogreška” (!), odnosno, da je “kompjuter povukao pogrešne podatke”.

Ako je i od Ministarstva kulture – previše je!

Dragi moji Gatesu i Jobse, vi se bavite izmišljanjem antivirusnih pro-grama, štitite računala od virusa, crva, trojanaca i slične gamadi, a još uvijek se niste uhvatili u koštac s ANTIHOBOTNIČKIM PROGRAMOM koji jedini može pomoći hrvatskoj državi, a osobito hrvatskoj kulturi.


Zaludu vam, Gatesu i Jobse, sva znanja ovoga svijeta kada ne možete riješiti problem ulaska Hobotnice u računala Ministarstva kulture RH.

A Hobotnica je u samo stotinjak dana uspjela uhvatiti za vrat čak i ministricu kulture i zaustaviti joj dotok kisika pa si ova sveučilišna profesorica i ugledna teoretičarka kulturnih politika, koja je imala gotovo stopostotnu podršku kulturne i šire javnosti, dopušta da, u njezino ime, njezina glasnogovornica govori besmislice.

Da je dala izjavu da će provjeriti o čemu se radi i obavijestiti javnost čim završi istraga, u redu, pričekali bismo i vidjeli namjerava li ministrica uistinu uvesti promjene u hrvatsku kulturu, a u skladu s postojećom zakonskom regulativom, ili pak ne namjerava.

No, ministrica se odlučila za ovu neshvatljivu konstrukciju koja je – skandal.

I ZAHTIJEVA SANKCIJE.

Iznimno je zanimljiva činjenica da će se predstava tek osnovanoga kazališta Teatrum financirati jer, citiram, uključuje suradnju mladih gumaca iz regije što ministrica osobito podržava.

Super.

Znači da se radi o MEĐUNARODNOJ SURADNJI.

Postavlja se pitanje, zbog čega taj, toliko vrijedan program (a nije baš da je originalan i vrijedan jer je već prije dvije godine ta ista predstava igrana i na Sterijinu pozorju i hrvatska bi inačica bila samo reciklaža već napravljenog programa) nije apliciran na Vijeće za međunarodnu djelatnost?

Naime, u kriterijima Vijeća za međunarodnu djelatnost NEMA članka koji zahtijeva da je subjekt koji se natječe upisan u Očevidnik kazališta i da je registriran prije negoli je Natječaj raspisan, a s druge strane, jedino se na Međunarodnu djelatnost može aplicirati i na drugi rok, odnosno, 15. ožujka.

Dakle, da je kazalište Teatrum registrirano kako je i kada registrirano

Slamka spasa - 337

i da radi toliko vrijedan međunarodni (regionalni) projekt, mogao je legalno aplicirati na Međunarodnu djelatnost i sve bi bilo lege artis!

Ali nije...

Pitam se, pitam – zašto?

E, pa možda zato što Vijeće za međunarodnu djelatnost radi prema propisanim kriterijima i nije samo fiktivno tijelo koje se uzima kao paravan za odluke. S druge strane, HOBOTNICA JOŠ NIJE PUSTILA SVOJE KRAKOVE do međunarodne djelatnosti.

A u dramskoj djelatnosti već suvereno vlada i u svojoj je bahatosti potpuno izgubila osjećaj za stvarnost.

Moram reći nekoliko riječi o tim mladim ljudima iz kazališta Teatrum koji su se ni krivi ni dužni našli u središnju čuđenja, pa i zgražanja svekolike kulturne javnosti.

Što mogu na ovom slučaju naučiti i oni i svi mladi koji tek trebaju ući u sustav hrvatske kulture?

Prvo, da nije bitan PROGRAM i IDEJA koju imaš, nego poznaješ li nekog člana Hobotnice koji će ti srediti financiranje, a drugo, da je jedini način da se uspije u hrvatskom kazalištu klijentelizam i nepoštovanje zakona.

Odlična škola. Ne treba ti druga edukacija u životu osim ove! Zlatna metoda!

Hm, ministrica predaje na Odsjeku produkcije na ADU (ne organizacije, kako ga zove njezin pomoćnik) čiji studenti uče kako aplicirati na natječaje, hrvatske, a i one europske, pa bi bilo jako dobro da aplikaciju kazališta Teatrum dā na uvid studentima kako bi i oni na primjeru ove studije slučaja naučili kako se pišu genijalne aplikacije zbog kojih je jedan ministar u stanju dovesti u pitanje vlastiti kredibilitet.

To mora biti neko čudo od aplikacije, nikad viđeno (čemu studij uopće, dragi barba Luka) i šteta bi bilo da se ne održi i seminar za širu javnost koji bi ostale subjekte na kulturnoj sceni podučilo kako se, unatoč za-


konskoj regulativi koja to onemogućava, uspijevaju dobiti sredstva.

Ako sve ovo što sam napisala NIJE ISTINA, odnosno, ako je uistinu cijela procedura bila prema zakonu, neka Ministarstvo kulture objavi na svojim stranicama da su Kriteriji i Zakoni koji su dostupni na inter-netskim stranicama ministarstva nevažeći. Dodatno mogu postaviti na stranice odluke Vijeća za dramsku umjetnost pa da svi vide zbog čega se kršila procedura.

Naime, prema Zakon o kulturnim vijećima, rad je Vijeća JAVAN (Članak 1, Stavak 4) i nema nikakve prepreke da javnost sazna punu i pravu istinu.

Da sam članica Vijeća, tražila bih javno objavljivanje odluka, radi zaštite vlastita digniteta.

Ako ministrica i njezin tim smatraju da su zakoni loši i pogrešni, jedini način u demokratskom društvu da se oni mijenjaju jest da se legalnom procedurom provedu promjene.

Praviti se da važeći propisi ne postoje može imati za posljedicu da se ni korisnici sredstava ne trebaju drže propisane regulative, a sve zajedno vodi u – kaos.

Pitam se, jesu li građani 4. prosinca 2011. dali svoj glas za KAOS?

Ili za PROMJENE?

Možda bi Ministrica ipak trebala provjeriti tko joj u ministarstvu sadi tikve s Hobotnicom jer će se u protivnome sve te tikve obiti o glavu upravo njoj.

Ako toga nije svjesna, onda je u velikom problemu.

I ne bih htjela biti zloguka proročica – ali neće dugo opstati i ostati.

A ne odluči li se sama u svojim redovima obračunati s Hobotnicom, i ne treba.

Slamka spasa - 339

Kojeg je smjera novi intendant HNK-a u Zagrebu?15. travnja 2012.

Eh, u kako turbulentnim vremenima živimo! Krenem pisati jednu temu, kad ono, iz prikrajka – zaskoči me druga.

A gužva je svakim danom sve veća.

Što možemo kad nam je sustav tako divno ustrojen da bih Slamku mogla pisati dvaput dnevno.

Dakle, eto današnje, svježe teme.

Kako prenosi Teatar.hr, 11. travnja ove godine izašao je u Vjesniku natječaj za imenovanje intendanta HNK-a u Zagrebu (Ž/M). Nakon samo dva dana, Kazališno vijeće naše matične nacionalne kuće poništilo je objavljeni natječaj i objavilo novi. Potpuno jednak, ali s razlikom u vremenu u kojem kandidati imaju pravo na uvid u utvrđeni programski i financijski okvir, izvješće o poslovanju i ostvarenom pro-gramu te kadrovskim i financijskim pokazateljima.

U prvom je natječaju ta mogućnost uvida (bez koje nije moguće nap-raviti program koji bi imao glavu i rep) bila od 12. do 20. travnja, a u drugom je uvid u materijale omogućen od 16. do 20. travnja.

Iliti, četiri dana manje.

Dakle, ključni se materijali mogu dobiti NA UVID (kako to piše i u natječaju i u Zakonu o kazalištima) tijekom pet dana (od ponedjeljka do petka), i to od 11 do 14 sati.

Pet dana po tri sata.

Na uvid.


Programski i financijski okvir, izvještaj o ostvarenom programu, kadrovski i financijski pokazatelji.

Za organizaciju koja ima 500 zaposlenih.

Pih, sitnica.

Genijalno.

Sve da umjesto očiju imate fotokopirni aparat teško da biste stigli sve te silne podatke kopirati kako biste ih u miru svog doma mogli prvo analizirati, a onda osmisliti nešto što se zove Program za četverogodišnje razdoblje koji sadrži programski i financijski plan.

I, eto nas kod značenja termina: NA UVID.

Znači li to da dođete na Trg maršala Tita 15 u ponedjeljak u 11 sati…

Kuc, kuc.

“Dobar dan.”

“Dobar dan, jesam li u kadrovskoj službi?”

“Da. Izvolite.”

“Super. Ja sam kandidatkinja koja se namjerava prijaviti na Natječaj za intendanta pa vas molim na uvid materijale.”

Onda neka ljubazna djelatnica HNK-a donese tonu do dvije dokumen-tacije i kaže:

“Evo, izvolite sjesti i pogledajte materijale.”

Je li to znači NA UVID?

Ili možeš kopirati materijale i odnijeti ih sa sobom?

Hm, bojim se najgorega...

Slamka spasa - 341

Da na uvid doslovno znači: sjedni i čitaj.

Hm, smije li se nešto i zapisivati kad dobiješ materijale na uvid?

Možda čak i da.

Postavljam si sada nekoliko pitanja.

Zbog čega u našem sustavu nisu javno dostupni podaci o broju iz-vedaba i broju gledatelja, recimo?

Pa i o financiranju.

Mislim, sve to financiraju porezni obveznici i zbog čega bi takvi podaci trebali biti poslovna tajna koju se zabranjuje iznositi u javnost?

Prijaviš se kao kandidat i onda smiješ napisati program, a ono što si dobio na uvid možeš samo izreći u rupu u zemlji pa da na tom mjestu jednoga dana izađe ona biljka od koje se rade svirale koje, kad zasviraš, počnu cvrkutati: U cara Trajana...

Ma znate onu priču o carevim (neuspješno skrivanim) kozjim ušima.

U Statutu HNK-a u Članku 98 lijepo piše da je poslovna tajna – ono što intendant proglasi poslovnom tajnom.

Super.

Ali to obvezuje samo zaposlenike kazališta (i to čak pet godina od dana prestanka radnog odnosa), no ništa ne piše o kandidatima koji se prijave na natječaj.

Sankcije za potencijalne brbljave kandidate nigdje nisu specificirane.

A kako sve to zajedno izgleda u drugim zemljama?

Vrlo jednostavno. Kliknite na link Metropolitan Opere, na primjer, i pogledajte njihov godišnji izvještaj poslovanja. Imate unutra sve, od naslova koji su igrani, svih podataka o angažiranim umjetnicima (hm, kadrovski izvještaj, prevedeno na hrvatski), “torte” s prihodima, rashodima, specifikacije, što ti srce želi.


National Theatre u Londonu pak na svojim internetskim stranicama ima sve izvještaje od početka tisućljeća. U njima možete vidjeti svaki podatak koji vas zanima čak i ako ne želite biti njihov intendant.

Naravno da možete pročitati i misiju i viziju i ciljeve ovog iznimnog kazališta.

E, a u Hrvatskoj – sve to spada u najstrože čuvane tajne.

Pisneš li, slučajno, koliko HNK ima izvedaba ili zaposlenih – ode gla-va! Sigurno bi se našao neki zakonski akt po kojem bi čovjek koji bi “izdao” natječajnu dokumentaciju završio na višegodišnjoj robiji.

Uopće, pokušaš li u našoj maloj zemlji saznati bilo koji podatak o poslovanju javnih ustanova u kulturi odmah te proglase narodnim ne-prijateljem broj 1 i Zoroom osvetnikom koji živi i djeluje isključivo radi toga da bi mogao naškoditi genijalnom i nedodirljivom sustavu kaosa.

A cijela ta procedura oko natječaja baš je zanimljiva.

Natječaj je izašao 13. travnja u petak. Tijekom ovoga vikenda, dakle, planirate termin odlaska u HNK da dobijete na uvid dokumentaciju jer bez toga ne možete, zapravo, raditi ništa.

Sljedećeg tjedna od 11 do 14 sati pregledavate dokumentaciju.

Ode tjedan.

Najmanje vam treba tjedan dana za analizu.

I onda imate još otprilike dva tjedna da napravite četverogodišnji plan za najveću ustanovu u kulturi u Hrvatskoj.

Na temelju uvida u dokumentaciju.

Do koje mjere takav plan, a u sustavu u kojem ustanove nemaju strateške planove (kao što vidim, Ministrica ih je najavila kao dio “obveznih likova” već od ove godine), može biti ozbiljan plan restruk-turiranja i rada jednog složenog organizma kao što je HNK u Zagrebu?

Iskreno, ne vjerujem u mogućnost izrade kvalitetnog plana u ovakvim

Slamka spasa - 343

okvirima ni za jednog kandidata koji već nije unutar sustava.

Međutim, zaboravlja se ključna stvar, a to je da u svim uređenim sus-tavima kandidat koji je izabran za intendanta dobiva u kazalištu svoju sobu i godinu dana razrađuje, zajedno sa svojom ekipom, ono što je predložio u programu, a usporedno s time upoznaje se sa (složenim) sustavom funkcioniranja organizacije.

Možete li zamisliti situaciju da na najtečaju za intendanta HNK-a u Zagrebu prođe Snježana Banović, na primjer, i da joj Ana Lederer godinu dana “predaje” kazalište?

Ajme, umirem od smijeha pri samoj pomisli na tu sliku!

Možete li vi zamisliti kako bi izgledalo tih godinu dana? Kakav zanimljiv suživot bi to bio.

Osobita je zanimljivost natječaja za intendanta (odnosno, Zako-na o kazalištima) ta što obvezno treba priložiti dokaz o hrvatskom državljanstvu.

E, ako ni zbog čega drugog, zbog ovog treba mijenjati Zakon o kazalištima.

Postoji li neki poseban i suvisao razlog radi kojeg bi intendant nužno morao imati domovnicu?

Ako je netko uistinu iznimno okrenut svojem nacionalnom identitetu i očuvanju vrijednosti vlastite zemlje, onda je to Francuska. Pa opet, kada se jedno od njihovih nacionalnih kazališta (Odeon) doslovno ras-palo u umjetničkom i financijskom pogledu, doveden je menadžment iz – Španjolske. Koji je ponudio najbolje rješenje restrukturiranja.

I?

Vjerujte mi, nije se srušio francuski nacionalni interes, pa ni identitet. A nije ni svijet propao.

No, da ne duljim, lov na intendantsko mjesto HNK-a u Zagrebu je otvoren!


Moglo bi biti jako zanimljivo.

Osobito kad se uzme u obzir da je od 16. travnja Vesna Kusin, ravnateljica Klovićevih dvora koja je aplicirala za treći mandat, “ispala iz igre” jer je – Biškupićev kadar (kako prenose mediji).

Znači li to da je intendantica Lederer već u startu eliminirana jer je ona također – Biškupićev kadar?

E, to ćemo tek vidjeti.

To koliko je naša nova vlast dosljedna u svojim stavovima.

A za kraj, ima još jedna mala nedoumica u cijeloj ovoj priči oko natječaja.

Pročitala sam famozni, dvaput objavljen natječaj nekoliko puta i nešto mi “ne sjeda” kako treba, a ne mogu odgonetnuti što.

I, evo ga!

Heureka!

Piše da za intendanta može biti imenovana osoba koja ispunjava sljedeći uvjet:

• VSS društvenog smjera.

Hm, društvenog smjera.

DRUŠTVENOG SMJERA.

I odem na Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama (NN 118/2009) koji određuje upravo to, te smjerove, kako arhaično piše u natječaju, ali i u Statutu HNK-a (Članak 21).

Da ne kopate po Narodnim novinama, evo kako izgleda službena podjela PODRUČJA (Članak 2):

Znanstvena i umjetnička područja su: 1. PRIRODNE ZNANOSTI 2.

Slamka spasa - 345

TEHNIČKE ZNANOSTI 3. BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO 4. BIOTEHNIČKE ZNANOSTI 5. DRUŠTVENE ZNANOSTI 6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI 7. UMJETNIČKO PODRUČJE 8. INTERDISCIPLINARNA PODRUČJA ZNA-NOSTI 9. INTERDISCIPLINARNA PODRUČJA UMJETNOSTI

Kao što vidite, društvene znanosti NISU ISTO što i humanističke i umjetničke.

Idemo dalje.

5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI Polja: 5.01. Ekonomija 5.02. Pravo 5.03. Politologija 5.04. Informacijske i komunikacijske znanosti 5.05. Sociologija 5.06. Psihologija 5.07. Pedagogija 5.08. Edukacijsko-rehabilitacijske znanosti 5.09. Logopedija 5.10. Kineziologija 5.11. De-mografija 5.12. Socijalne djelatnosti 5.13. Sigurnosne i obrambene znanosti 5.14. Interdisciplinarne društvene znanosti

6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI Polja: 6.01. Filozofija 6.02. Teologija 6.03. Filologija 6.04. Povijest 6.05. Povijest umjetnosti 6.06. Znanost o umjetnosti 6.07. Arheologija 6.08. Etnologija i antropologija 6.09. Religijske znanosti (interdisciplinarno polje) 6.10. Interdiscipli-narne humanističke znanosti

7. UMJETNIČKO PODRUČJE Polja: 7.01. Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti) 7.02. Filmska umjetnost (filmske, elektroničke i medijske umjetnosti pokretnih slika) 7.03. Glazbena umjetnost 7.04. Likovne umjetnosti 7.05. Primijenjena umjetnost 7.06. Plesna umjetnost 7.07. Interdisciplinarno umjetničko polje

Prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a prema ovom natječaju, intendantom ne može postati čak ni Ana Lederer (koja je doktorica teatrologije i njen profil spada pod HUMANISTIČKE ZNANOSTI, znanost o umjetnosti), ALI I NI JEDAN UMJETNIK, jer se u natječaju ne spominje ni HUMANISTIČKO, a ni UMJETNIČKO PODRUČJE, samo DRUŠTVENO. Može intendantom postati profe-sor tjelesnog odgoja, recimo, ili teta u vrtiću, ili netko tko se bavi sigurnosnim ili obrambenim znanostima, ali nitko tko je završio umjetničku akademiju ili Filozofski fakultet, na primjer – ne zadovol-java PRVI uvjet natječaja.


Ajoj, ajoj, što ćemo sad? Ponovno poništiti natječaj?

Ili je natječaj pripremljen ipak za nekog profesora tjelesnog odgoja kojega još ne poznajemo?

Ili će se svi praviti da je DRUŠTVENO, HUMANISTIČKO I UMJETNIČKO zapravo – jedno te isto i pitati se u čemu je problem i o čemu ova ponovno piše?

Može li mala kladionica o tome kako će završiti ova priča?

Slamka spasa - 347

Gerilom u pleksus - ili o zid?22. travnja 2012.

Buran, buran je tjedan iza mene.

Od prošlog posta na Slamki spasa, u kojem sam pisala o natječaju u HNK-u u Zagrebu, i objave u medijima da sam (sa skupinom kolega) uzela u kadrovskoj službi natječajnu dokumentaciju za izbor novog intendanta, ne prestaju mi zvoniti mobitel i telefon, stižu mejlovi, pa čak primam i anonimna pisma. Komentari se kreću od podrške i navi-janja za promjene pa sve do izrazite netrpeljivosti, podcjenjivanja i vrijeđanja.

Ah, sve to ide u rok službe, kako se kaže, i baš se nimalo ne uzrujavam. Dapače, više sam se nasmijala u ta tri dana koliko je trajala cijela gungula oko toga je li ili nije istina da želim biti intendantica, nego što sam se ukupno smijala valjda od Nove godine! Bilo je neopisivo zabavno gledati kolika je panika zavladala među “velikim dečkima – hobotničarima” zato što je odjednom priča o HNK-u izašla u javnost.

I upravo zbog cijele ove gužve dužna sam dati objašnjenje kako bi se stvari vratile u – normalu.

Mislim, onoliko koliko se situacija u hrvatskom kazalištu uopće može nazvati NORMALNOM.

Dakle, datum koji označava početak kontinuiranog života hrvatskoga glumišta jest 24. studenoga 1860. godine. Za one koji možda ne znaju valja reći da je toga dana glumac Vilim Lesić s pozornice Stankovićeva kazališta na Gornjem gradu rekao poznatu rečenicu: “Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik!”

I bi tako.

A što se zapravo dogodilo?

Dogodilo se to da je te davne večeri prije 152 godine započela pred-


stava na njemačkom jeziku. Na pozornicu su izašle dvije glumice i počele dijalog. U taj je čas Vilim Lesić ušao na pozornicu, prekinuo predstavu i izgovorio poznatu nam rečenicu.

Lesić je tako ušao u povijest hrvatskoga kazališta i kao utemeljitelj hrvatske kazališne/kulturne GERILE. Zamislite da danas netko usred predstave dođe na scenu HNK-a i kaže – od danas na ovoj sceni želimo samo dobre predstave!

Odveli bi ga ravno u bolnicu na odjel psihijatrije.

Hm, izgleda mi da su za hrvatsko glumište bolja vremena bila ona prije 152 godine.

Kulturna gerila poznat je pojam u pojmovniku kulture u europskim zemljama, a u nekima je čak donijela značajne promjene. U Nizozem-skoj su, na primjer, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, umjetnici pokrenuli akciju koja se zvala “tomato revolucija”. Gađali su kolege na pozornici rajčicama, a nakon toga nastupile su značajne promjene u pristupu kazališnoj umjetnosti u ovoj zemlji veličine Hrvatske, ali sa 16 milijuna stanovnika i 18 milijuna krava.

I zagrebačko kazalište poznaje taj pojam, osobito preko aktivnosti Vilima Matule i njegove grupe (eto – i Lesić i Matula zovu se Vilim) u prvome desetljeću ovoga tisućljeća. Matulini su motivi i razlozi geril-skog djelovanja u kazalištu bili drugačije naravi, ali bio je to klasičan primjer – kulturne gerile.

Dakle, da skratim ovu priču.

Nitko od nas koji smo 16. travnja 2012. godine došli na Trg maršala Tita broj 15 u HNK u Zagrebu po natječajnu dokumentaciju (Snježana Banović, Marko Torjanac, Petra Radin, Nora Krstulović, Tomislav Čadež i ja) NE NAMJERAVA se prijaviti na natječaj za intendanta. Željeli smo svojom akcijom svrnuti pozornost kulturne i šire javnosti na činjenicu da se mnoge aktivnosti (natječaji, zapošljavanja i slično) u našem kazališnom sustavu odvijaju tajno, netransparentno i u nesuglasju s demokratskim društvom i demokratskim procesima.

Poslovanje bi u našoj kulturi napokon trebalo postati javno i trans-parentno.

Slamka spasa - 349

O, da, to je u ovom času, kada je HOBOTNICA proširila svoje krakove s gradske na državnu razinu – nemoguća misija, no, čvrsto vjerujem(o) da je to proces koji se u budućnosti mora dogoditi.

I dogodit će se.

Sigurno.

Eto, ovo su činjenice.

A kakve sam sve priče tijekom ovoga tjedna čula o “našim planovi-ma”, to je predložak za dramu, komediju, tragediju, pa čak i mjuzikl – zajedno, a ta bi kazališna forma, da ju izvedemo, trajala najmanje tri dana!

Kakav je trenutačan rezultat ove utakmice?

Premda se u životu ne bavim nagađanjima, čini mi se da će ovaj natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu ipak biti – poništen. A hoće li se to doista dogoditi vidjet ćemo uskoro na internetskim stranicama Narodnih novina jer nije realno očekivati da će družina koja vodi našu najveću nacionalnu kuću tu vijest postaviti na svoje stranice.

Dakle, ponovno počinje sezona “pecanja” dokumenata.

Eh, kakva smo mi država u kojoj se moraju “loviti” JAVNI natječaji.

Pitam se samo zašto ih ne nazovu pravim imenom – tajni natječaji? Kad je ionako sve unaprijed dogovoreno, a javno objavljivanje natječaja samo je nešto što se mora obaviti jer Zakon tako nalaže.

Hm, sigurno vas zanima što je bilo u natječajnoj dokumentaciji koju smo preuzeli?

E pa sad, potpisala sam da neću reći ČEGA IMA u tim papirima, ali nisam potpisala da vam neću reći ČEGA NEMA.

A to mi se čak čini i mnogo važnijim.

Naime, cijela ta hrpa papira koja glumi da je “utvrđeni programski i finan-


cijski okvir i izvješće o poslovanju i ostvarenom programu, te kadrovski i financijski pokazatelji” – gotovo je u potpunosti BESKORISNA za budućeg intendanta. Ono što bi govorilo o tome kako funkcionira naša najveća ustanova u kulturi, naprosto – ne postoji. Nema os-novnih vrijednosti toga kazališta, nema organizacijske sheme, nema matrice procesa odlučivanja, nema mape institucionalnog pozicion-iranja... Jednom riječju, NEMA KLJUČNIH ELEMENATA bez kojih nije moguće napraviti četverogodišnji program rada koji bi bio kvalitetan i razvojan i koji bi obećavao bolje sutra ovom golemom, tromom i zastar-jelom sustavu. I koji bi povećao ocjenu koju je ministrica Zlatar dala zagrebačkome HNK-u u prošlotjednoj emisiji iz kulture na HTV-u, a to je 3/4. Auuu, 3/4... Boli!

Prosjek, prosjek, osrednje, osrednje... Izvrsnosti ni za lijek.

Sve je to magla i tmuša bez glave i repa. Riječi na papiru koje ne znače i ne govore baš ništa.

No, pustimo zasad HNK.

Obećala sam vam prošlog puta da ću pisati o natječaju za ravnatelja kazališta Trešnja.

Nažalost, ne mogu izvršiti obećanje jer su se stvari s objavljenim natječajem također zakomplicirale, a što drugo, pa moram malo pričekati dok se ne raščisti barem osnovno, a to je datum objave natječaja i završetak natječajnoga roka. Naime, u jednim dnevnim novinama natječaj je objavljen 29. ožujka, a u Narodnim novinama tek 18. travnja. I u jednom i u drugom oglasu piše da je natječaj otvoren od dana objave, ali se ne zna KOJE OBJAVE. U dnevnim ili Narodnim novinama? Zakon je nedvosmislen, natječajni rok teče od dana ob-jave u dnevnom tisku i Narodnim novinama. Ali, jadan naš Zakon o kazalištima ne predviđa da su ta dva datuma – različita. I udaljeni gotovo tri tjedna.

Ajoj, ajoj...

I dok u javnom sektoru u našem kazalištu kosturi masovno i svakod-nevno ispadaju iz ormara, neovisna scena preselila se u Opatiju na Prvi festival neovisnih kazališta u Hrvatskoj – FEN.

Slamka spasa - 351

Ponovno moram naglasiti da je u Hrvatskoj trenutačno registrirano sveukupno 115 profesionalnih kazališta. Od njih je 30 javnih, a čak 85 njih jesu privatna kazališta – što znači da se kazališna djelatnost većinski obavlja kao privatna inicijativa.

Dakle, na FEN-u je u pet dana odigrano 15 predstava za sve dobne skupine u izvedbi jednako toliko neovisnih kazališta, a sve su pred-stave izvedene pred rasprodanim gledalištima. Održana su tri okrug-la stola na kojima se raspravljalo o specifičnim problemima privatnih kazališta, održane su i tri radionice za djecu, za mlade i pedagoge koje su vodili kolege s neovisne scene, pogledali smo dvije prezent-acije rada s djecom... Jednom riječju – Opatija je postala središtem neovisnoga kazališnog života.

Festival je omogućio ono što zbog financijske situacije već desetljećima (od vremena susreta koji su se održavali Slavonskom Brodu u bivšoj državi) nismo imali priliku doživjeti, a to je da sudionici borave u Opatiji tijekom cijelog trajanja festivala. Na taj su način svi bili u prigodi na jednome mjestu vidjeti predstave ostalih neovisnih kazališta što je uistinu bilo dragocjeno iskustvo. Moram priznati da se s toliko dobre energije i kvalitetnih razgovora o kazalištu već dugo nisam susrela. A bome ni onoga čega već kronično nedostaje našem glumištu, a to je EMOCIJA.

S obiju strana rampe. Aaaah...

Pa kad sam već kod emocija (što baš i nije jedna od mojih tema) završit ću ovaj tekst razmišljanjem o predstavi “12/2” kazališta Zebra iz Zagreba u kojoj nema scenografije, rekvizite, glazbe, svjetla... Šest glumica pred gledateljima pričaju svoje intimne priče.

Predstava započinje monologom glumice (30) koja je završila glumu na zagrebačkoj Akademiji, stručno se usavršavala u Londonu gdje je i magistrirala, prošla mnogobrojne (ne uvijek besplatne i jeftine) ra-dionice ... I?

Od svog posla zbog potpuno petrificiranog i poremećnog hrvatskog kazališnog sustava ne može živjeti, audicija ima malo ili u tragovima, status samostalne umjetnice nije dobila, a poslodavci za posao koji uspije dobiti plaćaju kad im padne na pamet. Da ju roditelji ne sufi-


nanciraju, mogla bi prestati glumiti i de facto, posao glumice za koji se školovala i uložila cijele svoje dvadesete, može smatrati samo – hobi-jem. Ispovijed je napravljena duhovito, promišljeno, počne zabavno, a onda ti se smijeh zaledi na licu.

Udari te u glavu.

U želudac.

Nokautira te.

Jer nema dalje.

Pred zidom smo, pred zatvorenim vratima glumišta koje je izgubilo vezu sa stvarnošću.

Sve je tu: energija, emocije, ideje, velika količina (mladih) ljudi koji žele kazalište koje ima veze sa svijetom u kojem živimo, a opet, ne mogu se pomaknuti.

I neće se pomaknuti.

Posivjet će, ostati bez emocija, bez ideja, odumrijeti i prevoriti se u ocjenu 3/4.

Od svoje predstave “12/2”, koliko god bila izvrsna i koliko ih god ves-elila, ne mogu živjeti jer nemaju gdje igrati, a nemaju ni novca platiti osnovno što je potrebno da bi se predstava ponudila javnosti.

I? Dalje?

Ima li dalje?

O, da, ima dalje, ima budućnosti za OVE koji su sve unaprijed dogo-vorili za sve moguće natječaje.

Ali za izvrsnost u ovoj zemlji – nema dalje. Preostaje samo gerila.

Svake vrste.

Slamka spasa - 353

Ludilo se nastavlja ili - tko je Crvenkapica, a tko vuk29. travnja 2012.

Ako slučajno još niste čuli, obavještavam vas da je ponovno pao natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu. Oba, oba su pala...

Osvanulo je to poništenje u subotu, 28. travnja 2012. na internetskim stranicama Narodnih novina.

Novi natječaj još nije izašao.

Naime, prvi natječaj (objavljen 11. travnja 2012) razlikovao se od dru-goga (13. travnja 2012) samo u broju dana tijekom kojih se mogla pregledati dokumentacija. Glasno razmišljam, ili dokumentaciju nisu uspjeli dovoljno dobro “ispeglati” da bude gotova do trenutka kada je trebala biti dostupna kandidatima ili su vodeće glave HNK-a postavile ograničenje samo zato da se potencijalni kandidati i ne snađu, a da je rok za preuzimanje materijala već prošao.

Trenutno, kako još uvijek nije izašao novi natječaj i nema mogućnosti usporedbe, samo pretpostavljamo da je ovaj posljednji poništen jer nije bio u skladu s pozitivnim zakonima RH.

A čekali smo na poništenje više od dva tjedna od objave jer se, očito, Društvo nije moglo dogovoriti što i kako dalje. Ah, gadna je stvar ta foteljska kombinatorika!

Osobito kad se ne zna tko pije. A plaćaju porezni obveznici pa se onda Moćna gomilica može igrati skrivača o tuđem trošku. Ili one igre Crna kraljica jen, dva tri.

Sad smo već na broju – tri.

Treći natječaj.


HNK u Zagrebu ima stalno zaposlenog rukovoditelja službe pravnih i općih poslova, ima zaposlenog i višeg stručnog savjetnika za personalne poslove, a uz ove zaposlenike na pravnim i personalnim poslovima, za odvjetničke usluge HNK u Zagrebu plaća gotovo 300 tisuća kuna godišnje.

Osim svih već navedenih, tu je i sedmeročlano Kazališno vijeće u sas-tavu: Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, Krešimir Seletković, skladatelj, Duško Ljuština, ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, Matko Raguž, glumac, Danijel Martinović, orkestralni glazbenik, Luka Dragić, glumac Drame, te Mihaela Devald, prvakinja Baleta.

Naime, bez Kazališnog vijeća ne može se ni raspisati natječaj.

Ajme, ajme, toliki angažirani ljudi, a već dva natječaja ne drže vodu!

Šlamperaj do neba i blamaža – samo takva.

Idem još samo malo u ovu analizu.

Da je Duško Ljuština na mnogim funkcijama (Bandićev savjetnik, ravnatelj jednog kazališta, producent drugog – “Ulyssesa”, na čelu Kazališnog vijeća HNK-a, vjenčani kum ravnatelja trećeg kazališta – Darka Stazića), znamo već odavno. Najnoviju smo mu funkciju (pred-sjednik Upravog vijeća Muzeja Klovićevi dvori) detektirali kada je kul-turnu javnost zainteresirao slučaj Kusin.

Drži se dragi Duško one poslovice “od viška (funkcija) glava ne boli” pa se rasprostro svom svojom dužinom i širinom po kulturnom pros-toru naše male države.

A nekako mi se čini da je i (razmjerno) mladi Krešimir Seletković krenuo Duškovim putem. U kratkom razdoblju ime mu nalazimo u Vijeću za glazbu Ministarstva kulture, u Kazališnom vijeću HNK-a, postao je umjetničkim voditeljem Muzičkog bijenala, a naveliko se govori da je upravo on, nakon ostavke Gorana Končara, postao predsjednikom Vijeća za glazbu u Gradu Zagrebu. Ovo se posljednje, dakako, ne može provjeriti jer već je općepoznata žalosna činjenica da Grad Zagreb ažurira svoje internetske stranice – nikada.

Slamka spasa - 355

A možda ni onda.

Pa na tim stranicama i dalje stoje imena članova Vijeća koji su odstu-pili (Kovač, Šušković Stipanović i Končar, na primjer).

Kada na internetskim stranicama Ministarstva kulture pogledate sastave vijeća važnjih festivala i vijeća za razne djelatnosti, vidjet ćete da se uvijek jedni te isti ljudi “vrte” na funkcijama, a da je politka čvrsto zasjela na sva mjesta i da nema govora o depolitizaciji kulture o kojoj smo još donedavno slušali.

Pa je tako još jedan član HNK-ova Kazališnog vijeća, Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, član i vijeća Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, a i Marulićevih dana u Splitu.

Ma mogli bismo tako do prekosutra.

Ali sada ću ostaviti našu nacionalnu i matičnu kuću da se kupa u vlasti-toj kaljuži neugode zbog blamaže s ponovno poništenim natječajem i okrenut ću se pitanjima koja su životno važna za mnoge umjetnike i njihove projekte.

Naime, značajna se stvar dogodila prošloga tjedna.

Napokon se na internetskim stranicama Ministarstva kulture, sasvim neprimjetno i pomalo u ilegali, pojavio dugoočekivani dokument Strateški plan ministarstva kulture 2012. – 2014. Ono što mi je privuklo pozornost već na prvoj stranici dokumenta jest nadnevak: Zagreb, siječnja 2012.

Hm, gdje je boravio dokument od siječnja do kraja travnja, pitam se, pitam?

Zašto nije objavljen u siječnju kada je, očito, napisan?

Ono što mi je još čudnije jest činjenica da na internetskoj stranici Ministarstva kulture nema obavijesti da je objavljena STRATEGIJA nego stoji vijest da je ministrica kulture u Osijeku predstavila Strate-giju kulture.


Zanimljivo je da čak da na samoj stranici Ministarstva kulture nema ni linka na Strategiju koja je objavljena u rubrici Financiranje, i to – na petom mjestu!

Jednom riječju, da bi čovjek pronašao važeću Strategiju mora se baviti rudarskim poslom.

Hm, hm... Što se događa?

Zbog čega nije bilo tiskovne konferencije na kojoj bi se predstavio ključni dokument našeg Ministarstva, zapravo, naše kulture, nego čitamo samo vijest koju prenosi HINA?

Ne razumijem... O čemu se radi?

Ima li možda Ministarstvo kulture nekih problema s vlastitim PR-om?

Čini se da je tako.

No, sve to skupa sada nije najvažnije jer je sadržaj Strategije ono što me u ovom trenutku zanima. Naravno da ne mogu u jednom tekstu obuhvatiti sve segmente dokumenta od 57 stranica, ali ću pokušati reći nekoliko riječi o gorućim problemima.

Jedan od njih svakako je pitanje samostalnih umjetnika.

Dakle, već duži niz godina natječaj za primanje u članstvo Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) zatvara se zadnjim danom rujna.

Sjednica stručnog povjerenstva koje odlučuje o primanju novih članova gotovo se uvijek održava krajem listopada ili tijekom stude-noga mjeseca iste godine.

Iznimno se zna dogoditi da se održi tek početkom prosinca.

Danas je kraj travnja, a sjednice stručnog povjerenstva za natječaj od prošle godine – još nije bilo.

Dobro, možemo naći izgovor da su bili izbori, da bivša vlast nije htjela

Slamka spasa - 357

oduzeti pravo novoj da ima utjecaja ovu odluku, pa se čekao državni proračun u kojem su iskazana sredstva predviđena za samostalne umjetnike, one koji već jesu u postojećem sustavu, ali i one koji tre-baju ući.

I?

Proračun je donesen prije gotovo dva mjeseca i iz njega se vidi da su sredstva za doprinose za samostalne umjetnike u 2012. godini SMANJENA za oko 150 tisuća kuna i da je takva smanjena projekcija predviđena sve do 2014. godine!

Moram ponovno napomenuti da je samostalnim umjetnicima još 1. kolovoza 2009. godine, a u paketu s ostalim mjerama štednje koje su nastale zbog krize, koeficijent uplate doprinosa smanjen.

Kada su SVE krizne predviđene mjere ukinute, ostala je samo ova – za samostalne umjetnike, kojima se koeficijent nikada više nije vratio na staro premda velika većina samostalnih umjetnika u Republici Hrvat-skoj ima završen fakultet.

Zašto sve ovo pišem?

Zato što se u novoj Strategiji (2012–2014), odmah na početku, u naslovu OPĆI CILJ 1. Razvoj kulturnog i umjetničkog stvaralaštva i proizvodnje, POSEBNI CILJ 1.1. Potpora umjetničkom stvaralaštvu, poduzetništvu i participaciji u kulturi spominju upravo – samostalni umjetnici.

Saznajemo da će se ove godine donijeti izmjene Zakona o pravima samostalnih umjetnika. Déjà vu, to smo već vidjeli prije dvije godine!

Vladinim programom te su izmjene trebale biti donesene najkasnije do prosinca 2010. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo.

Jako mi je zgodno čitati u novoj Strategiji da se trebaju predvidjeti sredstva koja će osigurati stabilan broj samostalnih umjetnika kao mjere pomoći opstojnosti umjetničkog djelovanja u vrijeme trajanja gospodarskog oporavka.


Da ne povjeruješ, proračun predviđa smanjenje troškova po ovoj stav-ci (za oko 150 tisuća kuna), i to sve do 2014. godine, a u tablici na stranici 11. možete vidjeti da se broj samostalnih umjetnika planira povećati s 1316 na 1361! Dakle, za manje novca nego što ga je bilo prošle godine država će uplaćivati doprinose za 45 umjetnika više!

Molim?

Da bi se ostvarilo povećanje broja samostalnih umjetnika za novih 45, a uz smanjenje proračunskih sredstava u odnosu na 2011. godinu, koeficijent će se morati dodatno smanjiti!

I? O čemu pričamo? O kakvom poticanju samostalnih umjetnika da ne zapostave svoj kreativni potencijal, kako lijepo piše, govori ova Strategija?

Strategija ide šumom, a državni proračun i projekcija do 2014. godine drumom.

Je li netko usporedio ova dva dokumenta i vidio da ostvarenje jed-nog onemogućava drugi? Da proračun i strategija jednostavno nisu usklađeni!

Idemo još malo dalje.

U Strategiji je, također na samom početku, istaknuto da će se unap-rijediti program Poduzetništva u kulturi. Odlično. Zahvaljujući tom natječaju mnogi su subjekti s neovisne scene uspjeli preživjeti od 2008. do danas.

U državnom proračunu stoji da će se za program Poduzetništvo u kul-turi odvojiti dva milijuna kuna, i to za sve godine do 2014.

Stabilno.

No, u Strategiji piše da će se već ove godine taj iznos povećati za 50%.

A gdje će se naći taj novac kad nije predviđen Državnim proračunom?

Usput, ovogodišnji natječaj Poduzetništvo u kulturi još uvijek nije raspisan, premda ga svi s neovisne scene s nestrpljenjem očekuju,

Slamka spasa - 359

ali je zato ministrica najavila (pogledajte sami) da će Ministarstvo za tjedan dana raspisati natječaj za podjelu četiri milijuna kuna jednokratne pomoći. I to za kulturne ustanove i institucije.

Svi subjekti s neovisne scene dobit će putem natječaja dva (2) mili-juna kuna, a jednokratnu pomoć u iznosu od četiri (4) milijuna kuna dobit će kulturne ustanove i institucije koje su ionako već dobile svoje redovite iznose?

Što je uopće – jednokratna pomoć? Kakva je to pomoć? Hitna pomoć?

Za ustanove i institucije. Dakle, za javni sektor?

Što je ovo?

Može li mi netko objasniti što se događa?

Moram priznati da sam se potpuno izgubila.

Ili se pak nisam izgubila ja nego – netko drugi.

I to netko tko se nikako ne bi smio izgubiti.

Ili HINA lupeta gluposti, a Ministarstvo to lupetanje objavljuje na svo-jim stranicama?

P. S. Danas, 29. travnja 2012. gledatelji će imati priliku pogleda-ti zadnju predstavu na Queer festivalu koji se uspješno održavao punih deset godina. Zašto se danas odlukom svojih osnivača gasi unatoč uspješnosti? Pročitajte intervju osnivača festivala Zvonimira Dobrovića pod naslovom “U Runjaninovoj ne vide potonuće” i – sve će vam biti jasno.


I na kraju... nije kraj

Kada sam prije dvije godine počela pisati Slamku spasa nisam mogla ni zamisliti što me čeka. Eh, da sam znala, tko zna bih li se upustila u tu avanturu!

Prvi je izazov bio tehničke prirode.

Sama sam sebi nametnula ritam “isporuke” tekstova svake nedjelje navečer. To je podrazumijevalo praćenje kazališnih zbivanja tijekom tjedna, odabir teme (najkasnije u subotu ujutro), istraživanje, sku-pljanje podataka te obvezno pisanje nedjeljom. Valja napomenuti da sličnih “utakmica u nogama” nisam imala i Slamka je bila prilično težak, ali beskrajno koristan “trening”.

Ponekad na putovanjima nisam imala dostupan internet ili mi je veza bila slaba, a kako se približavao vikend, moja je glava “radila” samo u smjeru kako pronaći dovoljno jak signal da tekst, koji je kuhao u glavi, mogu objaviti.

Ne jednom sam ustala od nedjeljnog ručka, gosti bi ostali sjediti za stolom, a ja sam odlazila svojoj Slamki.

Slamka je, naprosto, postala sastavnim dijelom mog života.

Bilo je i trenutaka kada mi je pritisak tjednog ritma pisanja postajao prevelik i kada sam htjela odustati.

Ali...

Ne odustajem ja tako lako.

Druga razina izazova pisanja ovog bloga nije bila tako jednostavna kao prva.

Naime, prije početka Slamke pisala sam stručne i znanstvene ra-dove za koje sam znala da će ih pročitati mali broj ljudi. Forma bloga omogućila je da se teme o hrvatskoj kazališnoj tranziciji predstave

Slamka spasa - 361

široj zajednici. Odnosno, Slamka je bila kanal kojim su ”ozbiljne” teme kroz svakodnevne studije slučaja došle do šire publike.

Iliti – Slamka spasa moja je strategija javnog djelovanja.

U početku se nitko nije previše obazirao na ono što pišem, a kako je vrijeme prolazilo, tako sam na različite načine počela dobivati znakove da moji tekstovi dopiru do šire (kazališne) zajednice.

S jedne strane dolazile su poruke podrške, mejlovi, pozivi, čak i pisma, a s druge strane polako sam (ali sigurno) ispadala s popisa za premijere (javnih) kazališta o kojima sam pisala. Svakom novom Slamkom dolazili su i novi neprijatelji, neki su me ljudi prestali pozdravljati, neki su me počeli izbjegavati, anonimni komentari ispod postova postali su sve uvredljiviji, a na kraju su pristigle i anonimne prijave vezane uz poslovanje moga kazališta Državnom inspektoratu, Poreznim inspekcijama i sličnim ustanovama.

A sve zbog – Slamke spasa.

Kako je pritisak postajao sve veći, tako je raslo i moje uvjerenje da mi valja i dalje – pisati.

“Upali jednu svijeću i bit će manje mraka”, rečenica je koja me prati već niz godina i u koju čvrsto vjerujem.

A Slamka spasa za mene je jedna je od takvih svjećica.

I na kraju, svakako želim zahvaliti onima koji nisu dopustili da ova svjećica utrne.

Zahvaljujem Sandri Sabljak Gojani, urednici Večernjakove blogosfere koja je uvijek bila tehnička i svaka druga podrška tijekom ovog dvogodišnjeg razdoblja.

Zahvaljujem na financijskoj potpori Ministarstvu kulture bez čijeg su-financiranja ne bi bilo ni ove knjige.

Zahvaljujem svom uredniku i prijatelju Jasenu (čije sam tekstove prvih deset godina našeg druženja redovito čitala i komentirala, a


onda se situacija promijenila pa sad on čita moje) koji je nemilosrdno izbacivao postove za koje je mislio da nisu od presudne važnosti za ovu knjigu.

Zahvaljujem svojoj lektorici Nelici koja je često, kao osoba koja nije izravno uključena u problematiku, imala korisne komentare i odlične prijedloge za naslove pojedinih postova.

Zahvaljujem i svojoj kćeri Bugi Mariji koja je nedavno maturirala i u jednom mi trenutku ovoga proljeća rekla: ”Mama, pa mene zbog tebe i onoga što pišeš u Slamki spasa neće primiti ni na jedan fakultet!” Hvala ti, Buks, što si izdržala pritisak kada je bilo najteže i podržala me da nastavim pisati.

Zahvaljujem i bivšoj Državnoj tajnici u Ministarstvu kulture mr. Nini Obuljen koja je kao redovita čitateljica Slamke uzimala u obzir argu-mente koje sam nudila i provela neke promjene u sustavu.

Žao mi je što osobno ne mogu zahvaliti prerano preminulom eksper-tu u području kojim se bavim, dr. Draganu Klaiću, koji mi je tijekom prve godine pisanja redovito slao komentare na moje postove i davao podršku.

Zahvaljujem i svim nepoznatim pratiteljima Slamke spasa (a ima ih mnogo) koji su mi svojom brojnošću dali do znanja da ih zanimaju teme kojima se bavim.

I na kraju (ili pak prije svih) zahvaljujem Ivici i Snježani koji su svakoga tjedna bili i prvi čitatelji mojih tekstova i svojim komentarima davali završni oblik svake Slamke.

Slamka spasa – ide dalje.

Bez obzira na sve.

Dakle...

Nastavlja se...

Slamka spasa - 363

Vitomira Lončar

Dr. Vitomira Lončar, glumica, producentica, ravnateljica i osnivačica kazališta Mala scena, docentica na Odsjeku produkcije ADU u Zagre-bu, vanjska suradnica

Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom “Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspek-ti“, doktorica teatrologije i dramatologije.

Diplomirala glumu na AKFiTV 1981. godine.

Certificirana TQ profesionalna trenerica.

Stručno se usavršavala na petnaestak obrazovnih programa u području kulturnog menadžmenta te strateškog planiranja.

Odigrala šezdesetak uloga u kazalištu, na filmu i televiziji za koje je nagrađivana mnogobrojnim nagradama (3 Nagrade hrvatskog glumišta, Zlata Paličica na međunarodnom festivalu u Ljubljani, Zlatni smijeh na Danima satire, Debitantska nagrada na filmskom festivalu u Nišu).

Producirala pedesetak predstava, festival Mliječni zub, osnivačica i izvršna producentica Kazališnog epicentra, osnivačica Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina u Republici Hrvatskoj.

Od 2000. do 2002. radila kao Senior Research Fellow na SANE pro-jektu unutar Information and Communications Management Group, škole za menadžment na Royal Holloway University u Londonu, Velika Britanija.

2009. sudjeluje u projektu SWAN Innovation Project Videoconferencing Usability for the Virtual Classroom kao Senior Research Advisor.

Producirala međunarodne projekte: Borges (multikulturni projekt,


Filipini 2006), Ifdentity (interkulturni projekt, Španjolska 2008), te trogodišnji interkulturni projekt sedam zemalja Azije i Europe “Superheroj“ koji je svjetsku praizvedbu imao 26. srpnja 2012. u Na-cionalnom kazalištu u Seulu, Koreja.

Surađuje s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu od 2006. go-dine, a od 2008. je u nastavno-znanstvenom zvanju docenta. Za ADU je producirala nekoliko projekata u suradnji s drugim akademijama i fakultetima Sveučilišta u Zagrebu (Čarobna frula, Ivan Grozni, Carmen).

Objavljuje stručne i znanstvene radove.

Članica je HZSU, HDDU, HC ASSITEJ te ITI.

Za iznimne zasluge u kulturi odlikovana Redom Danice s likom Marka Marulića 1995. godine. Iste godine dobila i Spomenicu Domovinskog rata.

Udana za Ivicu Šimića i majka osamnaestogodišnje Buge Marije Šimić.

Kontakt:

e-mail: [email protected]

Slamka spasa - 365

Kazalo imena i pojmova

12/2 (predstava) 351, 352Abeceda kulturnog turizma 171Adizes, Ichak 141, 305 ADU -> Akademija dramske/dramskih umjetnosti Afrić, Vjekoslav 148Akademija dramske umjetnosti (ADU), Zagreb 9, 10, 23, 43, 49, 97, 133, 152, 204, 205, 218, 221, 229, 260, 296, 300, 337, 351, 363, 364Akademija dramskih umjetnosti (ADU), Osijek 24, 75, 99, 212Akademija dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli (BiH) 99Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb 220, 229Aktual (privatni tjednik) 316, 321 Amadeo -> Scena Amadeo, Zagreb Amsterdam 92, 181Antolović, Jadran 19Antwerpen 181Arhitektonski fakultet, Zagreb 75Aristofan 292 Aristotel 95, 292Arts Council (UK) 101Arts funding, artistic freedom 41ASSITEJ 135, 364

Bacači sjenki 104, 329Bad Company -> Bezimeno autorsko društvo (BADco.), Zagreb Bago, Mislav 131Bakhe (predstava) 109Balić, Naima 312, 324Ban, Marijan 75Bandić, Milan 19, 112, 209, 216, 217, 300, 308, 309, 311, 324, 354Banović, Snježana 8, 43, 44, 45, 218, 224, 297, 343, 348Baranović, Petar 49Barba Luka 143, 337Barbican Centre, London 36, 37, 38Barbican International Theatre Event, UK 36, 40Barca (Barcelona) 131Barešić, Veseljko 138Bartolić, Zvonimir 237Bašić, Relja 23, 94


Beč 181, 233Bečić, Nevenka / Seka 216, 218Begović, Mia 290Begović, Milan 238Beograd 133, 134, 218, 257, 276, 279Berlin 181, 320Bešlić, Halid 257Bezimeno autorsko društvo (BADco.), Zagreb 104, 329Bijela knjiga 102, 104, 137, 307, 310, 312, 313Biškupić, Božo 46, 60, 215, 241, 344Bizet, Georges 220Blažičko, Ivan Ivica 26Bog masakra (predstava) 122Bogdan, Romano 294Bogdanić, Dinko 138, 297Bolnica na kraju grada (predstava) 137Bolt, Usain 228Bosna i Hercegovina (BiH) 218Bošnjak, Elvis 21, 137Bralić, Tomislav 75Bratislava 241Brešan, Vinko 111Breza (balet) 138Brezovec, Branko 293, 194Brijuni 221, 233, 291, 292, 303Britten, Benjamin 226Broz, Saša 137Bubalo, Krešimir 235, 238Bucka -> Lončar, Vitomira Budva 161, 162Bukvić, Amar 290, 291Bulić, Senka 61, 175Buljan, Helena 325Burgtheater, Beč 238, 244Burhan, RahimBurza mreže neovisnih kazališta / kazališnih družina (Mreža) 172-174, 270

Carmen (opera) 220, 229, 230, 231, 258, 364Centar za kulturu / centri za kulturu 82, 83, 84, 169Centar za kulturnu djelatnost omladine, Zagreb 301Centar za kulturu August Cesarec, Zagreb 226Centar za kulturu Dubrava, Zagreb 84Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb 260

Slamka spasa - 367

Cetinje 162 Cirque Eloize 246civilno društvo 181, 273Clubtura 289Coce, Vinko 75Comédie-Française 201, 238Cres 141Crna Gora 85, 161, 218Crne oči (predstava) 273Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica 162Crnojević Carić, Dubravka 137Crvene cipelice (predstava) 137Crvenkapica (predstava) 68, 122Culturelink 219Cvitković, Branka 261Cvjetičanin, Biserka 219, 221

Čadež, Tomislav 298, 348Čakovec 226Čarobna frula (opera) 220, 364Čavajda, Mislav 180Čekaonica (predstava) 330, 334Čikeš, Ivica 266Čita 256Čutura, Mladen 84, 85, 217

Ćirilov, Jovan 162

Dalmacija 124, 152Dani satire 80, 363Darko -> Janeš, Darko Delić, Mladen 82 Delmestre, Nenni 61Demeter, Dimitrija 292Dench, Judi 26, 27Derk, Denis 73, 75, 76Despot, Dragan 261, 275, 290, 291Devald, Mihaela 354Dinamo, Zagreb 27, 63, 152, 154, 173, 202, 209, 217Disney, Walt 47Dječaci Pavlove ulice (predstava) 122, 368Dječje kazalište Dubrava, Zagreb 107, 225DLJI -> Dubrovačke ljetne igre (DLJI)Dnevnik / TV Dnevnik 152, 153, 208, 256, 258, 259


Dnevnik Adriana Molea (roman) 157Dobrić, Ankica 261Dolenčić, Krešimir Krešo 137, 298Domovinski rat 158, 364donator / donacija / doniranje 10, 119, 154, 209, 268, 291, 292Drach, Vanja 94Dragić, Luka 354Dragojević, Sanjin 243Drama HNK-a Zagreb 33, 34, 130, 202, 205, 224, 238, 261, 262, 286, 287dramaturg 70, 71, 84, 145, 146, 179Dražen (MPV) -> Grubišić, Dražen Druga Jugoslavija 279Drugi svjetski rat 75, 90, 148Društveno odgovorno poslovanje 240Društvo Naša djeca 239Družba Pere Kvržice (predstava) 137Državni proračun 75, 130, 131, 170, 236, 237, 281, 357, 358Državni zavod za statistiku (DZS) 57, 58, 59, 121, 278 Držić, Marin 105, 147Dubrovačke ljetne igre (DLJI) 137, 144, 145, 146, 161, 162 Dubrovnik 131, 144, 145, 147, 148, 187, 199, 233, 236, 237Duda, Bonaventura 211Dujmić, Rajko 75

Eldorado 106, 133emisija iz kulture (HTV) -> Pola ure kulture (HTV)Erazmo Roterdamski 124Eshil 109EU / Europska unija 24, 127, 141, 142, 143, 152, 186, 187, 188, 189, 312, 314Eurokaz 44, 87, 89, 215, 219, 293, 294, 318, 319, 320Exit / EXIT -> Teatar EXIT

Fabre, Jan181Fakultet dramske umjetnosti, Cetinje, Crna Gora 162Fantastic Zagreb 169FDU / Fakultet dramskih umetnosti, Beograd, Srbija 218FEN / Festival neovisnih kazališta 270, 350, 351Ferčec, Goran 145, 146Festival novog cirkusa 247Festival svjetskog kazališta (FSK), Zagreb 181, 184Filmski ponedjeljak 91Finska 218

Slamka spasa - 369

Foretić, Silvio 109, 112Francuska 134, 201, 204, 218, 246, 299, 343Frljić, Oliver 109, 137FSK -> Festival svjetskog kazališta (FSK), Zagreb Fukushima 158FUNK (klub) 269Fužine 233

Gala Verdi 265Gates, Bill 335, 236Gaudeamus -> Teatar Gaudeamus Gavella -> Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb Gent 181 Gerila / kazališna/kulturna gerila 9, 347, 348Girardi Jurkić, Vesna 241Giuliano 187Glas Slavonije 235Glibodol 299Glumačka družina Histrion, Zagreb 90, 169, 238, 260-264 Gobac, Davor 75Gogolj, Nikolaj Vasiljevič 137, 138Gojanović, Nera 177, 178Gorgona (dvorana MSU, Zagreb) 93, 320Gornji grad (Zagreb) 88, 223, 311, 347Govedić, Nataša 298grad slučaj 148, 175Gradska skupština Grada Zagreba 42, 88, 106, 160, 225, 226, 310, 311, 312, 321, 325, 326Gradski ured -> Ured za obrazovanje, kulturu i sport – Zagreb Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb 12, 18, 84, 102, 107, 137, 204, 221, 226, 261-263, 273, 298, 317, 320Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci 226Gradsko kazalište Karlovac 99, 226 Gradsko kazalište lutaka Rijeka 210, 213Gradsko kazalište Pula (Istarsko narodno kazalište) 98Gradsko kazalište Sisak 99, 226Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb 102, 107, 108, 137, 317, 320 Grandage, Michael 293Grgić, Goran 261, 274Grgurinović, Marica 21Grubišić, Dražen 135Gruppe 38, Danska 40Gumbekovi dani 94Gustl salon (predstava) 173


Haag (Den Haag) 111Hajduk, Split 173Hasanefendić, Husein 75Heidi (predstava) 68, 122Higgins, Clair 26HINA 193, 245, 256, 359Histrion -> Glumačka družina Histrion, Zagreb HNK Osijek 122, 129, 202, 235, 236HNK Rijeka 122, 130, 195, 199, 202, 210, 229, 236HNK Split 21, 22, 61, 63, 64, 103, 109-111, 113, 115, 116, 125, 128-131, 145, 148, 167, 194, 202, 215, 236, 239, 265-268, 289HNK Šibenik 175-178, 226HNK Zadar 137, 204, 226HNK Zagreb 18, 33-35, 43, 44, 45, 47, 66, 86, 97, 102, 130, 202, 204, 223, 224, 235, 247, 261-264, 273, 286, 297, 298, 306, 339, 342, 343, 347-350, 353-355Hobotnica / hobotnica 8, 11, 297, 299, 301, 305, 325, 326, 328, 335-338, 347, 349Holding 308Hotel Bulić -> Kazalište Hotel Bulić Hove, Ivo van 181Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova (knjiga) 171Hrvatska radiotelevizija (HTV) 26, 256, 257, 258, 276, 350Hrvatska u brojkama, 2010. 57, 58, 59Hrvatska uživo (HTV emisija) 287Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU) 70-75, 98, 356, 364 Hrvatski radio 207, 221Hrvatski sabor / saborski 128, 194, 199, 216, 221, 237, 244, 273, 279Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU) 250, 252, 274, 295, 364Hrvatsko glumište12, 27, 46, 49, 56, 213, 215, 228, 260, 286, 295, 347, 348, 363Hrvatsko kulturno društvo Napredak 274HTV -> Hrvatska radiotelevizija Hulenić, Lana Helena 173HZSU -> Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU)

iD (predstava) 246In medias res (HTV emisija) 256, 276Institut za međunarodne odnose 219intendant / intendantica 8, 22, 34, 43-45, 61-63, 97, 109, 111, 114-116, 125, 128-130, 132, 144-147, 149, 167, 192-195, 198, 210, 215, 216, 235, 236, 239, 240, 261- 265, 267, 279, 289, 297, 239- 345, 347-350, 353intendantica HNK-a u Zagrebu -> Lederer, Ana Italija 134, 266

Slamka spasa - 371

Ivan Grozni (oratorij) 220, 364Ivan Pavao II. 162Ivica -> Zadro, Ivica Ivica i Marica (predstava) 121Ivić, Sanja 286, 287 Ja, tata (predstava) 197Jalta, Jalta (predstava) 54, 122Janeš, Darko 15Janko Raščupanko (predstava) 83, 139Japan 104, 156-160Javne potrebe u kulturi Grada Zagreba 67, 77Jean Vilar (dvorana) 246Jelačić Bužimski, Dubravko 260Jelinčić, Danijela Angelina 171Ježeva kućica (predstava) 122Jobs, Steven 335, 377Jolie, Angelina 273Jovanovac, Šima 75Jugoslavija 148, 161, 330Juvančić, Joško 260

Kabiljo, Alfi 54Kafka, Franz 325Kamenje (predstava) 67Karlovac 99, 226Kazališna radionica Gustl 173Kazališno vijeće HNK Split 61, 63, 109, 110, 239, 267Kazališno vijeće HNK Zagreb 43, 81, 306, 339, 354Kazališno vijeće kazališta u Šibeniku 124, 125, 176, 177, 179Kazališno-scenska udruga Pozor, Zagreb 43, 85 Kazalište Hotel Bulić, Zagreb 329Kazalište Lectirum, Zagreb 85Kazalište lutaka -> Zagrebačko kazalište lutaka Kazalište Mala scena, Zagreb 16, 36, 40, 54, 55, 104, 156, 159, 363 Kazalište Marina Držića, Dubrovnik 148, 236Kazalište Miroslav Krleža 91Kazalište Moruzgva, Zagreb 173, 329Kazalište Planet Art, Zagreb 329Kazalište PlayDrama, Split 21, 22Kazalište Teatroman, Zagreb 197Kazalište Teatrum, Zagreb 330, 331, 334, 336, 337Kazalište Trešnja, Zagreb 102, 103, 107, 139, 147, 250Kazalište u Karlovcu -> Gradsko kazalište Karlovac Kazalište u Sisku -> Gradsko kazalište Sisak


Kazalište u svom okruženju, Knjiga 2: Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost 162Kazalište Ulysses / Teatar Ulysses 221, 302, 303, 320, 327, 328, 334, 335, 354 kazalište za djecu 10, 18, 46-49, 58, 68, 83, 101, 119, 121, 122, 125, 135, 139, 156, 164, 212, 213, 228, 247, 278Kazalište Zebra, Zagreb 351Kekin, Milan Mile 75Kerekeš, Ljubomir 238Kerempuh -> Satiričko kazalište Kerempuh, ZagrebKerum, Željko 109-113, 115, 125, 151, 215, 216, 218, 300Kerumgrad 251Kijimuna Festa 156, 157Kina 156, 213Kino Lika, Zagreb 90Klovićevi dvori, Zagreb 344, 354KNAP (Kazalište na Peščenici, Kulturni centar Peščenica), Zagreb 107, 223-227Knjiga o džungli (predstava) 139koeficijent 9, 21, 52, 75, 166, 205, 279, 282-284, 357, 358Kolar, Slavko 138Kolektivni ugovor 95, 149, 150, 165, 166, 239, 266Kolesar, Irena 148Koležnik, Mateja 33, 137Kolovoz na Sceni Gradec 169Komedija -> Zagrebačko gradsko kazalište Komedija Komisija za dodjelu stanova općine Centar 131Kompendium – kulturne politike i trendovi u Europi / Kompendij 278Koncertna direkcija Zagreb 170Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb 220, 229Končar, Goran 235, 354, 355Koreja 104, 364Kosor, Jadranka / premijerka 111, 150, 191Kotler, Philip 240Kovač, Mario 81, 112, 312, 324, 355KPGT 161Kraft, Bastian 181Kralj Edip (predstava) 180Kraljević i prosjak (predstava) 122Kraljevsko nacionalno kazalište (RTN), London 19, 101Kramarić, Zlatko 237Krava na Mjesecu (predstava) 138Krčmarica Mirandolina (predstava) 204, 205, 262Krleža, Miroslav 11, 33, 65, 91

Slamka spasa - 373

Krstulović, Nora 348Kučinović, Tamara 214KUD HŽ-a Varaždin 239KUD Varteks 239Kuda ide hrvatsko kazalište 210Kuda ide hrvatsko lutkarstvo 210Kühn, Dražen 261Kuhar, Šoša 258Kultura 2007–2013 (EU projekti) 312, 314Kultura i umjetnost u 2008. 57kulturna politika 10, 77, 78, 84, 88, 97, 99, 100, 101, 117, 142, 145, 148, 162, 171, 277, 278, 281, 293, 296, 299, 302, 304, 308, 336Kunčić, Oriana 177Kusin, Vesna 344, 354Kutija (predstava) 139Kvak -> Lutkarski studio Kvak, Zagreb

La famiglia / Obitelj 219, 222Ladika, Zvjezdana 54Lana Helena -> Hulenić, Lana HelenaLandry, Charles 171Lasta, Sven 94Lectirum -> Kazalište Lectirum Lederer, Ana 43-45, 261, 264, 297, 343-345 Lee, Nancy 240Lepej, Ankica 312Lesić, Vilim 223, 347, 348Letice i ljublist (predstava) 54Liješević, Branislava 162Likovna akademija -> Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb Limeno kazalište / Baraka / Limenko 303Lisinski, Vatroslav 266Lokin, Duško 257Lončar, Damir 138Lončar, Vitomira / Bucka 8, 9, 11, 13, 15, 29, 290, 294-296, 300, 301, 364London 18,19, 26, 27, 36, 38, 40, 51, 52, 101, 135, 157, 201, 263, 320, 342, 351, 363Lovrić, Ivica 103, 106, 118, 226, 308, 311Lučić, Maja 214Lukić, Darko 162, 218Lušetić, Tedi 245, 311, 324Lutkarski studio Kvak, Zagreb 173Lutkarsko proljeće 104


Ljepotica i zvijer (predstava) 68Ljetne noći teatra Exit 169Ljumović, Janko 162Ljuština, Duško 216, 221, 292, 293, 297, 299-306, 308, 309, 311, 354

Mačak u čizmama (predstava) 68, 121Makedonija 218, 259Maković, Zvonko 316-321Maksimir (Zagreb) 152Mala performerska scena 247Mala scena -> Kazalište Mala scena, Zagreb Mali Marulić 103Mali princ (predstava) 121Malraux, André 299Mamet, David 138Mamić, Zdravko 202, 209Mamutica (Zagreb) 91Marković Milošević, Mirjana 161Maršal (opera) 109, 110, 113, 115, 125, 145Martinić, Čedo 256Martinović, Danijel 354Martinović, Danijela 75Marulićevi dani (Split) / Veliki Marulić 103, 355Marx, Karl 11, 41, 42Matula, Vilim 348McKellen, Ian 26MCUK -> Međunarodni centar za usluge u kulturi (MCUK) MDF -> Međunarodni dječji festival Šibenik (MDF) Meandar media 171Medvedgradske glazbene večeri 169Međunarodni centar za usluge u kulturi (MCUK) 91, 92, 182, 183, 185, 245Međunarodni dječji festival (MDF), Šibenik 49, 147, 355Međunarodni festival kazališta lutaka (PIF), Zagreb 92, 169, 181-185Mejovšek, Damir 129Menadžment kulture i medija u društvu znanja 218Mendes, Sam 293Menzel, Jirí 138Mesić, Jasen 72, 73, 215, 241Mesić, Stjepan 81, 111 Metropolitan Opera 341Middleton, Kate 122Miholjević, Jelena 275

Slamka spasa - 375

Milanović, Zoran 235, 270Miletić, Edmond 179Milošević, Slobodan 161Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (v. i Runjaninova) 59, 73, 77, 78, 85, 95, 102, 107, 113, 116, 117, 125, 126, 129, 131, 146, 171, 177-179, 184, 195, 198, 212, 221, 225, 236, 237, 238, 241, 282, 294, 295, 299, 307, 323, 327-329, 331- 336, 338, 354-356, 359, 361, 362Ministarstvo prosvete, Beograd 279ministrica / ministrica Zlatar -> Zlatar, Andrea Mirakul za malene (predstava) 139Mirandolina (predstava) 204, 205, 262Mjehur od sapunice (predstava) 94, 95, 96Moć audicije (kolegij) 274Moderna vremena (portal) 332MORH / Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 303Moruzgva -> Kazalište Moruzgva Motovun 92Mrešćenje šarana (predstava) 137Mreža -> Burza mreže neovisnih kazališta/kazališnih družina Mrtve duše (predstava) 102, 137Mucalo, Duško / v. d. intendanta HNK-a Split 63, 64, 109, 112-115, 123, 125, 126, 128, 131, 145, 147, 150, 151, 167, 194, 215, 216, 218, 238, 265-269, 289, 290, 292, 293Muzej prekinutih veza (MPV), Zagreb 135Muzej Viktorije i Alberta, London 135Muzička omladina 23Muzički biennale / bijenale Zagreb 110, 113

Nacionalni park Plitvice 24, 79Nacrt strategije hrvatskih nacionalnih kazališta 195Nagrada hrvatskog glumišta 46, 47, 49, 213, 215, 228, 260, 363Naj, naj, naj Festival 119Narodne novine 344, 349, 350, 353Narodno sveučilište Dubrava, Zagreb 103,107, 225 neoliberalni kapitalizam 196, 199, 200Networks (knjiga) 219Noć kazališta 111, 120Nosi nas rijeka (predstava) 137Novi list 242NS Dubrava -> Narodno sveučilište Dubrava, Zagreb Nušić, Branislav 279

Njemačka 128, 218, 223, 285


O volonterskom radu 158Obrazovanje i kultura 187Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture 61, 177, 331Odbor za kulturu Grada Zagreba 103, 106, 245, 311, 315, 316, 318-321Odsjek glume ADU Zagreb 376Odsjek produkcije ADU Zagreb 9, 218, 363Odsjek teatrologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 65Okinawa / Okinawa City (Japan) 156, 157, 160Olić, Ivica 27Olinka (MPV) -> Vištica, OlinkaOOUR 165Opatija 211, 270, 350, 351Opatovina -> Park Opatovina, Zagreb Općinski kazneni sud u Zagrebu 43Operacija Grad (savez udruga neovisne kulture) 310Osijek 129, 235, 237, 355osječka akademija -> Akademija dramskih umjetnosti (ADU), Osijek Osmanović, Almira 130, 132Ostermeier, Thomas 181Osvajanje kazališta (predstava) 260Othello (predstava) 181Otvoreno (HTV emisija) 256, 257Ovca za cijeli život (predstava) 23Oxford 189

Padobranci (predstava) 36, 37Pandur Teatar 137Park Opatovina, Zagreb 18Paro, Georgij 94, 297Pavletić, Vlatko 128, 244Perković, Franka 145, 146Perković, Rade 236Pernat, Dušan 162Peruško, Zrinjka 162Picasso (predstava) 173PIF -> Međunarodni festival kazališta lutaka (PIF), Zagreb PIK (Zagrebačko pionirsko kazalište) 54, 224, 285, 297Pinochio (predstava) 122Pipi Duga Čarapa (predstava) 122Pitt, Brad 273Planet Art -> Kazalište Planet ArtPlatel, Alain 181Playdrama -> Kazalište PlayDrama Plesni centar -> Zagrebački plesni centar (ZPC)

Slamka spasa - 377

Podrug, Živana 176, 178, 179Pokušaj ispravljanja pogrešne percepcije javnosti o kulturnim in-stitucijama 193Pola ure kulture (HTV emisija) 350Polanec, Miško 54Poljska 218Poljud (Split) 87pomoćnik ministrice kulture -> Stojsavljević, Vladimir Popović, Aleksandar 138Porin (opera) 266, 267Poslovni savjetnik 240Pospiš Baldani, Ruža 258Postolar i vrag (predstava) 122Potemkin 188Potočki, Kristijan 261Potočnjak, Žarko 54Pozor -> Kazališno-scenska udruga Pozor PR 182, 356Predsjednik države -> Mesić, Stjepan Premijerka -> Kosor, Jadranka Pribičević, Svetozar 279Prica, Alma 262Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2012. godinu i Priprema izrade nacrta strategije hrvatskih nacionalnih kazališta 197Prirodna i kulturna baština Posudionice i radionice narodnih nošnji, Zagreb 89privatni tjednik -> Aktual (privatni tjednik) Prlender, Ivica 144, 147pročelnik 84, 85, 103, 106, 118, 140, 217, 226, 242, 245, 295, 308, 324producent 8, 38, 39, 92, 94, 110, 113, 133, 135, 181, 182, 184, 185, 205, 276, 293, 302, 303, 354, 363profesionalno kazalište 378Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba 33, 68projekcije za 2013. i 2014. godinu 281Prolog 94, 210Proračun Grada Zagreba 67, 85, 99, 103, 108, 130, 170, 189, 307, 310, 311, 320Prosjačka opera (predstava) 122Prva burza predstava 173, 174Prva nogometna liga 190Prvomajska nagrada 260Pučko otvoreno učilište Velika Gorica (POUVG) 29, 30, 31, 32, 49, 50, 99, 226Pula 131, 226


Pulsko kazalište -> Gradsko kazalište Pula (Istarsko narodno kazalište)

Quebec 246Queer festival 359

Radin, Petra 348Radio Student 324Radojević, Dino 224Raguž, Matko 354Rahimovski, Aki 75Ramljak, Jasenka 175RANS “Moša Pijade”, Zagreb 54Rat i mir (predstava) 137, 205, 273ravnatelj Opere (HNK Split) -> Čikeš, Ivica ravnateljica Baleta (HNK Split) -> Osmanović, Almira ravnateljica Drame (HNK Zagreb) -> Ivić, Sanja Registar umjetničkih organizacija u Republici Hrvatskoj / Registar 95, 126, 330, 331Remetinec (Zagreb) 322Revija lutkarskih kazališta 210Reza, Yasmina 122Rigoletto (opera) 266, 267riječka klasa 99Rijeka 24, 122, 128, 130, 131, 142, 156, 193-195, 199, 202, 210, 211, 213, 214, 229, 230, 232, 233, 235, 236, 241, 242, 344, 262, 272, 300, 350Ristić, Ljubiša 161, 162RNT (Royal National Theatre ) -> Kraljevsko nacionalno kazalište, LondonRozga, Jelena 111Rugantino -> Teatar Rugantino Rukavina, Ante 27Runjaninova (v. i Ministarstvo kulture) 178, 328, 331, 359Rushaidat, Rakan 197Russel Beale, Simon 26Ružno pače (predstava) 121, 147

sapunica 10, 15, 24, 63, 66, 70, 77, 80, 94-96, 124, 133, 134, 150, 162, 166, 191, 192, 212, 256, 258, 263, 274, 286, 287, 289, 293Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb 18, 102, 103, 137, 221, 226, 293, 298, 300, 303, 354Scena Amadeo, Zagreb 18, 169Scena Gorica, Velika Gorica 29-32, 61, 226Scena Habunek (HNK Zagreb) 224

Slamka spasa - 379

Schneider, Wolfgang 247Sedlar, Jakov 130Seka (Kerumova seka) -> Bečić, Nevenka Selem, Petar 194Seletković, Krešimir 354Senker, Boris 145Serafini -> Umjetnička organizacija Serafini Serdar, Ivo 94Severina -> Vučković, Severina Shakespeare, William 105Sicilijanska večernja (opera) 265, 267Silovanje Lukrecije (opera) 266Silva -> Šesto Stipaničić, Silvijasindikat 15, 95, 135, 148, 149, 164, 165, 192, 196, 198, 199, 204Sisak 99, 197, 226, 239SKJ / Satiričko kazalište Jazavac 300SKJ / Savez komunista Jugoslavije 300Skupština Grada Zagreba 42, 45, 88, 106, 225, 226, 310-312, 321, 325, 326Slavica (film) 148, 151Slavonija 237Slavonski Brod 351Slavuj (predstava) 213Sloboština (Zagreb) 304Slovenija 26, 133, 145,218Službeni glasnik Grada Splita 61Službeni glasnik Grada Zagreba 81, 107, 170, 245, 310, 314, 325Snjeguljica i sedam patuljaka (predstava) 121-123, 138socijalizam 75, 142, 164, 196, 197, 200Spektakluk (predstava) 137, 138Split 10, 21, 22, 24, 46, 60, 61, 63, 64, 75, 87, 88, 89, 103, 104, 109-116, 125, 128-132, 145, 148, 158, 165, 166, 167, 172-175, 194, 195, 202, 215, 220, 235, 236, 239, 265-268, 355splitska klasa 99Splitsko ljeto 148, 150, 167sponzor / sponzoriranje 10, 113, 119, 152-155, 157, 203, 207-209, 268, 291, 292, 303Srbija 218Srednja medicinska škola, Zagreb 55Stage (UK) 37, 101Stankovićevo kazalište 223, 347Statut HNK-a Zagreb 341, 344Stavros, Jasmin 75Stazić, braća 221, 305


Stazić, Darko 291, 292, 298, 354Stazić, Nenad 221Stazić, Stela 297, 305, 306Stijena (stranka) 216Stojsavljević, Vladimir /pomoćnik ministrice kulture / Vaki 287, 290, 291, 294-296, 304, 337, 354, 355 Stradun 79Strategija kulturnog razvoja Zagreba 88Strategija kulturnoga razvitka Hrvatske u 21. stoljeću 234Strateški plan Ministarstva kulture 2011.-2013. 282Stubičke Toplice 164Studio 45 (HTV emisija) 290, 296Subotić, Nada 54Supertalent 101, 202, 203, 205Sviben, Zlatko 210

Šarar, Ivan 242, 244Šarić Kukuljica, Doris 262Šeherezada (predstava) 139Šeparović, Borut 137Šestan, Srećko 210Šesto Stipaničić, Silvija 15Šibenik 10, 49-50, 98, 124, 125, 131, 147, 175-179, 226, 355Šibenski list 179Šibensko kazalište -> HNK Šibenik Šimić, Ivica 22, 135, 364Šipuš, Berislav 110Škaričić, Marija 204, 262Škola za suvremeni ples Ane Maletić, Zagreb 220Šnajder, Božidar 235, 238Šovagović Despot, Anja 275, 290, 291Šovagović, Fabijan 94Španjolska 218, 266, 343, 364Šparenblek, Milko 297Špišić, Davor 273Što je muškarac bez brkova (predstava) 224Štriga, Tomislav 224Štrljić, Milan 61, 109, 289Šuput, Maja 257Šušković Stipanović, Roman 355

Teatar &TD (Teatar ITD), Zagreb 54Teatar EXIT, Zagreb 169, 197, 226

Slamka spasa - 381

Teatar Gaudeamus (KC Peščenica), Zagreb 224Teatar Rugantino, Zagreb 173, 329 Teatar u gostima, Zagreb 23, 94Teatar Ulysses 221, 302, 303, 327, 328, 334, 335, 354Teatar.hr (portal) 23, 43, 86, 239Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb 75, 220, 229Terapija, terapija (predstava) 138Theatre National de Chaillot 246Tjedan suvremenog plesa (ZPC, Zagreb) 90, 91, 184, 318To sam ja (predstava) 274Tokio 157Tomato revolucija 348 Tomić, Anica 47Tomić, Ante 224Torjanac, Marko 175-178, 295, 348Trakošćan 234Travno (Zagreb) 91, 92, 185Treći program Hrvatskoga radija 207Treščecov zakonik 292Trešnja -> Kazalište TrešnjaTrg Gaje Bulata, Split (HNK) 265Trg maršala Tita, Zagreb (HNK) 262, 340, 348Tri praščića (predstava) 121Tri skockana praščića (predstava) 139Tuminas, Rimas 102Turčinović, Željka 294turizam 171Tvornica lutaka 173

U agoniji (predstava) 33UAOS Osijek 214Udruga za zaštitu potrošača 40Ugovor o pristupanju RH EU 186Ugovor o radu 9, 27, 28, 49, 111, 149, 167, 171, 198, 199, 212, 290, 291, 293Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) 26, 101, 106, 183, 201, 204, 218, 296Ukraden, Neda 257Ulysses -> Kazalište Ulysses Umjetnička akademija, Split 24Umjetnička organizacija Serafini, Zagreb 181UNIMA 213Univerzijada 300Upravni odjel za društvene djelatnosti Grada Šibenika 176, 178Ured za obrazovanje, kulturu i sport – Zagreb 23, 81, 82, 102, 106, 118,


136, 138-140, 160, 225, 307, 308, 318 Uvod u medije 162

v. d. intendanta HNK-a Split -> Mucalo, Duško Vaki -> Stojsavljević, Vladimir / pomoćnik ministrice kultureVaraždin 106, 108, 111, 131, 237-239Večernji list 73, 335, 361Velesajam (Zagreb) 247Velika Gorica 10, 29, 30, 31, 32, 49, 50, 99, 226Veliki Marulić -> Marulićevi dani (Split) Verdi, Giuseppe 265, 266, 268, 270Vijeće za glazbenu djelatnost 325Vijeće za kulturu grada Splita 115Vijeće za međunarodnu djelatnost / Međunarodna djelatnost 324, 336, 337Vijeće za urbanu kulturu i mlade 312, 324Vijesti iz kulture 63, 152, 258Vinkovci 98, 104, 121, 226VIS Životinje (predstava) 147Visoko učilište, Zaprešić 300Vištica, Olinka 135 Vitez, Ivan Goran 94Vitez, Zlatko 241, 262, 298, 301Vjesnik 339Vjetrenjača (udruga, portal) 239Vlahov, Petar 257, 276Vnuk, Gordana 294, 317-320, 321volonter / volontiranje 157-159, 172, 174, 190Vrdoljak, Ivan 235, 238Vrgoč, Dubravka 317Vrijeme osobne povijesti (knjiga) 264Vučković, Severina 73 Vujić, Antun 106, 154, 241, 279, 287Vukovar 33

Wigand, Jeffrey 181, 185William, princ (UK) 122

Yesen u Zagrebu 170

Z. M. -> Maković, ZvonkoZa kulturu (inicijativa) 307Zaboga, djevojčice! (predstava) 224Zadar 98, 131, 204, 205, 226

Slamka spasa - 383

Zadro, Ivica 15Zagrebačke ljetne večeri 170Zagrebački plesni centar (ZPC) 10, 90-92Zagrebačko gradsko kazalište Komedija 18, 103, 107, 138, 297Zagrebačko histrionsko ljeto 169Zagrebačko kazalište lutaka (ZKL) 83-85, 91, 102-104, 107, 121, 138, 262, 321 Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) 18, 102-104, 107, 137, 147, 181, 189, 224, 228, 260, 262, 285, 316, 317Zagrebačko kulturno ljeto 168, 170, 171Zagrebancija / zagrebancija.com (portal) 130Zagrebi!Festival 181Zajednica umjetnika -> Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU)Zakon o činovnicima 279Zakon o kazalištima (Zakon) 19, 27, 29-32, 58, 60, 82-85, 98, 107, 110, 124, 128, 130, 136, 141, 176, 178, 179, 198, 199, 203-226, 236, 263, 286, 287, 288, 290, 292, 294, 295, 339, 343, 350Zakon o pozorištu 279Zakon o strancima 134Zappia, Lary 213Zaptni zakon 292Zavod za zapošljavanje 97, 314, 316Zdihovo 233, 234ZET (Zagrebački električni tramvaj) 54Zidarić, Ranko 204, 262ZKL -> Zagrebačko kazalište lutaka ZKM -> Zagrebačko kazalište mladih Zlatar, Andrea / ministrica Zlatar / ministrica 241, 287, 290, 291, 294-296, 304, 323, 329, 332, 335-338, 350, 354, 355, 359 Zlatović, Dragan 49, 50, 175Zoričić, Zvonimir 261ZPC -> Zagrebački plesni centar (ZPC)Zrinjevac (Zagreb) 79, 96zviždač 181, 312

Žanko, Dražen 75Žar ptica -> Gradsko kazalište Žar ptica Željezara Sisak 197Ženidba (predstava) 137Živković, Milan 293Život u kazalištu (predstava) 138Žuti (uloga) 260



Ispisujući svakoga tjedna, već dvije godine, svoj blog o stanju u hrvatskom kazalištu, ali i šire u hrvatskoj kulturi, dr.sc. Vitomira Lončar, ekspert za hrvatsku kazališnu tranziciju, britko, znalački i otvoreno govori o nezaustavljivom urušavanju jednog velikog sustava koji možda jedini u državi ne pokazuje nikakvu želju za promjenama, ratu i tranziciji unatoč. Njezin blog čitaju svi kojima naše kazalište nešto znači, u privatnom ili poslovnom smislu, svejedno. Mnogi ju i citiraju (izrazi kao «hobotnica» ušli su u svakodnevni jezik naših kazališnih i inih krugova), neki joj pripisuju rigidnost kakva se nije pojavila u hrvatskom kazalištu još od doba intendanta Treščeca, neki ju ismijavaju ili ignoriraju, neki se pak pjene od bijesa pa zakulisno djeluju protiv njezina kazališta i obitelji ili u anonimnim komentarima izbacuju iz sebe neviđen animozitet prema autorici. No, ona ide dalje, uvjerena je da su promjene ipak moguće pa kaže: «samo izgovaram ono što SVI znaju, ali nitko (javno) ne govori.»

dr.sc.Snježana Banović

dr.sc.Vitomira Lončar

slamka spasaCijena 99,00 kuna

Documents

Vitomira Lončar: Slamka spasa1