VJESNIK DRUŠTVA PROFESORA HRVATSKOGA JEZIKA, broj 5

SADRŽAJ

Izvješće predsjednika Društva 3 Odluke Sabora Društva 7 Treba li Hrvatskoj druga Deklaracija 8 Dnevnik jedne učiteljice 13 Obljetnice 14 Hrvatski jezik na sveučilište 15 Joja Ricov 17

VJESNIK, glasilo Društva profesora

hrvatskoga jezika, br. 5.

www.dphj.hr

Uređuje: Malo vijeće Društva

Gra!ička priprema: Srećko Listeš

Glasilo izlazi samo digitalno.

Uredništvo odgovara za službene

dokumente Društva: izvješća,

zapisnike, službene prijedloge,

odluke, ankete, odobrene tekstove i

priloge autora pozvanih na suradnju.

Za ostale tekstove odgovaraju autori.

Vjesnik Društva profesora hrvatskoga

jezika je nepro!itno glasilo udruge.

Tekstovi objavljeni u njemu mogu se

prenositi samo uz dopuštenje

nakladnika.

Na naslovnici: Stara maslina, snimio:

SL

2 VJESNIK, broj 5

VJESNIK, broj 5 3

IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA DRUŠTVA PROFESORA HRVATSKOGA JEZIKA

Srećko Listeš

Rijeka, 10. prosinca 2011.

Društvo profesora hrvatskoga jezika osnovano je 13. listopada 2007. godine u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu u svrhu promicanja općih i posebnih zadaća i interesa hrvatskoga jezika kao nacionalnoga i službenoga jezika, struke, nastavnoga predmeta i znanosti. Društvo ima nešto više od 600 članova, većim dijelom učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika, ali učlanjeni su i sveučilišni nastavnici, lektori i osobe zaposlene u drugim ustanovama. Privremeno je registrirano na adresi Matice hrvatske u Zagrebu, odobrenjem Glavnoga odbora Matice.

Tijekom mandata prve uprave Društvo je djelovalo u nepovoljnim okolnostima, bez vlastitoga prostora, materijalne, novčane i pravne pomoći. Iako strukovne udruge u Hrvatskoj djeluju već desetljećima, a neke bilježe više od sto godina od osnutka, nekako se podrazumijeva da su hrvatski jezik i kultura utkani u narodno biće, da nas to čini Hrvatima, u nacionalnom, kulturnom i u političkom smislu, pa je osnivanje ovakve strukovne udruge stalno odgađano. Možda će se jednom netko baviti fenomenom hrvatskih strukovnih udruga; teško će moći objasniti zašto je hrvatsko društvo kasnilo s osnivanjem strukovne udruge profesora hrvatskoga jezika, u uređenoj državi u kojoj djeluju sve profesionalne ustanove i u kojoj je snažno razvijeno i tzv. civilno društvo. Za to su odgovorni profesori hrvatskoga jezika, a ne država.

Podsjetimo, inicijativa za osnovanje Društva profesora hrvatskoga jezika potekla je s 1. simpozija učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika (Seget Donji, 11. - 14. travnja 2007.). Uz neke druge o kojima će još biti riječi, naglašavam zahtjeve za: donošenjem propisnika o uporabi hrvatskoga standardnoga jezika, uvođenjem hrvatskoga jezika u programe visokoškolskih ustanova, donošenjem dokumenta u kojemu bi bili propisani jezikoslovni i književnoteorijski pojmovi kojih se moraju pridržavati svi autori udžbenika te osigurati instrumente i načine primjene i provedbe tog dokumenta, propisivanjem jedinstvenoga školskoga pravopisa hrvatskoga jezika, koji bi se trebao primjenjivati u svim pisanim djelatnostima povezanima s institucionalnim obrazovanjem. Čitajući ove zahtjeve, može se zaključiti kako, s jedne strane, profesori hrvatskoga jezika imaju mnogo problema s obavljanjem svojih svakodnevnih poslova, a s druge, kako se hrvatsko društvo i država prilično nehajno, ležerno, često i ravnodušno, odnose prema vlastitomu identitetu.Već su neko vrijeme medijski prostori i svi modusi komunikacije otvoreni i okrenuti raspravama o krizi, recesiji, neimaštini i zamagljenoj budućnosti. Rasprave se redovito vode o tvarnoj strani čovjekova života, budući da se recesija među ekonomistima vezuje za problematiku smanjenja gospodarske aktivnosti, stagnaciju u razvoju, štednju na svim poljima na kojima je to moguće ili na kojima ne će biti štete ili pobune. Recesija može značiti i nedostatak povjerenja ljudi u ustanove, dizajnere

gospodarske i socijalne politike; rijetko kad se govori o nedostatku povjerenja u dizajnere kulturne politike, a kultura je, zapravo, najveći mamac za sve oblike entropijskoga djelovanja. Neuređeno društvo je takvo ako ga njegovi članovi ne uspiju obraditi, urediti, kultivirati. Izboriti se za priliku da urede svoj dom, tijekom burnoga kraja prethodnoga tisućljeća, za Hrvate je i po jezičnim pitanjima značilo nastavak trajnih izazova. Osim imena jezika, mnogo toga je postalo jabukom razdora, a lavina je pojačana povratkom londonca iz emigracije. Državne su vlasti okrenute rješavanju narodne egzistencije zaboravile da u nju spadaju i hrvatski jezik i kultura, koji su ostavljeni na milost polemikama i ispraznim prijeporima oko pisanja negacije pomoćnoga glagola ili, primjerice, pokrivenoga r. Pravopisne i druge obrazovne reforme su se smjenjivale velikom brzinom, stroge je europske sudce valjalo povremeno izvješćivati o uspjesima i napretku, a sami još uvijek ne znamo jesmo li uradili dobar posao i što bismo trebali učiniti.

Zahtjevi Društva profesora

hrvatskoga jezika Nakon rasprave Velikoga vijeća Društva 27. rujna 2008. godine upućen je zahtjev Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa u kojemu je zatraženo da se izmijene srednjoškolski programi Hrvats-koga jezika, analizira satnica od prvoga razreda osnovne škole do mature, ali i model plaćanja prosvjetnih radnika prema kojemu danas još uvijek vrijedi načelo

VJESNIK, broj 5 4

„jednaka ili gotovo jednaka satnica za sve donosi i jednaku plaću svima“. Satnica je, dakako, privid i ne govori dovoljno precizno o pojedinačnom djelovanju, trudu i radu.

Iste je godine Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa poslan upit o odgodi državne mature. U nekim je krajevima pritisak na profesore neočekivano velik, zahtjevi zajednice nisu se slagali s rezultatima provedenih prvih nacionalnih ispita, strukovni su programi pretjerano slični gimnazijskima, a ostvaruju se s manjom satnicom. Način odgode državne mature za Društvo profesora hrvatskoga jezika nije bio prihvatljiv. Nakon jednogodišnje odgode državne mature, učenici

strukovnih škola mogli su pohađati tzv. dodatnu nastavu iz Hrvatskoga jezika, Matematike i stranih jezika, čime su njihovi programi još više približeni gimnazijskima, a u ovim esencijalnim nastavnim predmetima oživljen model koji podsjeća na bivšu nepopularnu opću srednju školu, poznatu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća u doba reforme dr. Stipe Šuvara.

Ministru znanosti, obrazovanja i športa upućen je 8. listopada 2009. zahtjev da se uvede jedinstveni pravopis u institucionalnu naobrazbu. U stotinjak škola peticiju je potpisalo 4.000 učitelja i nastavnika svih predmeta budući da je pravopis postao problemom kad je „sve pravilno“ i kad se više ne treba previše truditi i ulagati u

učenje pravopisa budući da ionako ne možeš pogriješiti. Smatramo da je problem pismenosti povezan i s neprikladnom i nedostatnom nastavom hrvatskoga jezika u srednjoj školi. Jednak je zahtjev upućen i Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, ali nijedno se tijelo nije očitovalo. Napominjemo da je Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora dužan odgovarati predlagačima, ali naš prijedlog nije dočekao odgovor.

Problem nestručne nastave u hrvatskim osnovnim školama nastojimo riješiti stalnim utjecanjem na promjene Pravilnika o vrsti i stupnju stručne spreme. Vjerujemo da će se, na temelju budućega hrvatskoga kvalifikacijskoga okvira, i to riješiti, iako je danas u nekim županijama u predmetnoj nastavi Hrvatskoga jezika zaposlen velik broj učiteljica razredne nastave s pojačanim programom hrvatskoga jezika. Za članove Društva profesora hrvatskoga jezika one su nestručan kadar i za njihova radna mjesta valja naći bolje rješenje od aktualnoga. Ovdje valja upozoriti na vrlo šarolik izbor koji je propisima stavljen pred ravnatelje hrvatskih osnovnih i srednjih škola. Hrvatski jezik mogu predavati profesori hrvatskoga jezika, animatori kulture, komparatisti književnosti, pod uvjetom da polože neke dopunske ispite, diplomirani kroatolozi, koji su tek odnedavno počeli slušati neke jezikoslovne kolegije i metodiku nastave, diplomirani kroatisti, osobe koje nisu slušale predmete vezane uz nastavničke kompetencije, učiteljice razredne nastave s pojačanim programom iz hrvatskoga jezika, a one slušaju samo dva ili tri skraćena kroatistička kolegija. Posljednje

VJESNIK, broj 5 5

diplome nam u sustav uvode osobe dosad nepoznatih zvanja: magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti, magistar hrvatskoga jezika i književnosti i magistar hrvatskoga jezika. Vjerujemo da je naziv magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti zamjena za naziv profesor hrvatskoga jezika i književnosti, ali propisi se još nisu odredili po tomu pitanju. Ponavljam, najavljivani hrvatski kvalifikacijski okvir i svi ostali dokumenti koji ga trebaju pratiti su pred vratima, no, primjećujem, nekako ih predugo očekujemo. Čl. 105. stavak 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje posebne uvjete za rad u školskoj ustanovi: „Posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi za osobe koje sudjeluju u odgojno-obrazovnom radu s učenicima jesu poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma u mjeri koja omogućava izvođenje odgojno obrazovnog rada...“. Zakon ne propisuje što je „mjera poznavanja hrvatskoga jezika“, iako nam kolegice i kolege svjedoče o sve većim nedostatcima govornih (i pisanih!) modela nastavnika drugih predmeta, a nije rijedak slučaj da se umjesto standardnim jezikom govori mjesnim ili kojim drugim idiomom.

Aktivnosti Društva

Osim već navedenih zahtjeva državnim tijelima, Društvo je pokrenulo svoje projekte. Prvi je Rječnik mjesnih govora, koji zasad izrađuje više od trideset članova. Mjesne govore istražuju mnogi stručnjaci, dosad je objavljen veći broj znanstvenih i stručnih radova, pokrenuti su i vebni rječnici (npr. u Istri, uz sudjelovanje akademika Josipa Bratulića). Društvo se uključilo kako bi se zapisale riječi mjesnih govora na svim područjima

Republike Hrvatske; bilježe se leksikologijske jedinice, opisuje njihovo značenje i upisuju podatci koji bi mogli poslužiti istraživačima. Projekt je ustanovljen na nacionalno-kulturološkoj, stručno-znanstvenoj i pedagoškoj razini. Trenutno se prikupljaju tablice s upisanim podatcima, a očekujemo da će vebna baza podataka biti kodirana do proljeća i da ćemo je u tomu razdoblju početi popunjavati podatcima.

O aktivnostima i zahtjevima Društva javljale su sve nacionalne novine. Neke su dale značajan broj stranica našim zahtjevima podržavajući naše stavove i ideje. Radijske postaje stalno izvješćuju o našim zahtjevima ili aktivnostima, što u dobroj mjeri ovisi i o djelatnosti županijskih povjerenika koji gostuju na lokalnim ili nacionalnim radijskim postajama, daju izjave ili razgovaraju s urednicima, najčešće povodom Dana materinskog jezika, obljetnica ili kakvih drugih prigoda za okupljanje. Iako su nas televizijski urednici nazivali i razgovarali s nama o određenim pitanjima iz našega djelokruga rada i prema stručnim kompetencijama profesora hrvatskoga jezika, gostovanja članova Maloga vijeća ili povjerenika nisu ostvarena. Moram, ipak, posumnjati da će se naše članstvo ikad vladati dovoljno atraktivno za televizijska uredništva. Teško je očekivati da će profesori hrvatskoga jezika iracionalnim stavovima ili neočekivanim vladanjem zaslužiti pozornost još uvijek najmoćnijega medija.

Podlistak Slobodne Dalmacije –

Universitas u posljednje je dvije godine dao veliku pozornost aktivnostima Društva i veliki broj stranica našim prilozima pa je, slobodno možemo reći, onaj dio akademske zajednice koji prati ovaj

medij dobro upoznat s našim ciljevima i prijedlozima.

Vebna stranica www.dphj.hr registrirana je kao besplatna .hr domena; prema izvješćima davatelja usluga stranica je redovito otvarana, a zabilježen je i veliki broj preuzimanja dokumenata, osobito Vjesnika Društva, mnogo veći od broja članova. Budući da Vjesnik izlazi prije svega kao medij za izvješćivanje članstva o odlukama, a ne kao stručno glasilo, dosad su objavljena četiri broja, a peti će biti objavljen nakon ove sjednice.

Društvo je započelo dobru suradnju sa Sveučilištem u Splitu. Na našu je inicijativu Sveučilište odlučilo uvesti kolegije hrvatskoga jezika na sve sastavnice Sveučilišta. Nadamo se da će taj projekt biti predstavljen javnosti već početkom sljedeće akademske godine. Ovo je sveučilište s Društvom pokrenulo i književni nagradni natječaj za maturante srednjih škola.

Održan je i naš prvi stručni skup – 1. studenoga 2011. u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu organizirali smo skup na temu Josip Pupačić (1928. – 1971. – 2011.). Skup nije vrjednovan, ali nazočilo je 120 članova i ostalih profesora hrvatskoga jezika.

Uočeni problemi

Društvo se, bez obzira na dobru volju i veliku motivaciju članova i Maloga vijeća, mora stalno dokazivati i učiti na pogrješkama. Profesori hrvatskoga jezika snažno su željeli osnovati svoju strukovnu udrugu da bi udruženi mogli promicati svoje zahtjeve i interese. To je, cijenim, jedan od uzroka početnomu nezadovoljstvu dijela članstva, koji je bio razočaran zbog sporoga mijenjanja uvriježenih navika, rekao bih i društvenih

VJESNIK, broj 5 6

postupaka koji ne odgovaraju motivaciji članova Društva. Razumijemo potrebu profesora hrvatskoga jezika da se stanje mijenja nabolje i njihovu žalost zbog osjećaja da „se ništa nije promijenilo time što smo osnovali udrugu“.

Sve su snažniji glasovi da se članstvo počne okupljati na redovnim oblicima stručnoga usavršavanja, različitim manifestacijama, stručnim putovanjima i slično. Ovakve prijedloge Malo vijeće nije prepustilo slučaju, već je u tomu smislu već donijelo neke odluke, koje bi se uskoro mogle i početi ostvarivati odlukama nove uprave.

Zaključak

Ništa se ne će i ne može promijeniti preko noći. Jedino ustrajnim radom i odricanjem od drugih aktivnosti

REKLI SU O KNJIGAMA Knjiga je vrjednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita. [egipatski zapis]

Imao sam u životu samo jednog pravog i iskrenog prijatelja: knjigu. [Voltaire]

Knjiga je u cijelos@ put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k is@nitome, od noći k danu. [Victor Hugo]

Osta@ ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromaši@ svoj život. [Ivo Andrić]

Najbolje su one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao sam napisa@. [Blaise Pascal]

Nije učen onaj koji čita knjige, nego onaj koji zna što čita. [rumunjska poslovica]

Pročitao sam gotovo sve što su napisali naši povjesničari, naši pjesnici, pa čak i naši pripovjedači, iako ove bije glas da su neozbiljni, ja im dugujem možda više podataka nego što sam ih uspio prikupi@ u prilično raznolikim situacijama u svom životu. Pisana me riječ naučila sluša@ ljudski glas, baš kao što me uzvišeno držanje nepomičnih kipova naučilo da cijenim geste. [Marguerite Yourcenar, Hadrijanovi memoari]

mogu se ostvariti ciljevi, a to nije nikad bilo ni lako ni jednostavno. Iako nam se ponekad čini da smo društveno zapostavljeni, borimo se za svaki novčić, ljutimo kad nam se ne odgovori na prijedloge i predstavke, zbilja je malo drukčija. Ne prepuštajmo se malodušju: naši su članovi u svim državnim povjerenstvima, naši su članovi vodeći u svim lokalnim i državnim projektima pa iako su na dužnosti i u različita tijela imenovani kao zaposlenici drugih ustanova, uzajamnom komunikacijom i stručnim radom svi oni ostvaruju svrhu i ciljeve Društva profesora hrvatskoga jezika.

Prvo Malo vijeće radilo je u sastavu: Mirela Barbaroša-Šikić (Zagreb), Marijana Češi (Zagreb), Marina Čubrić (Zagreb), Suzana Kačić-Bartulović (Split), Senija Komić (Osijek), Srećko Listeš

(Split), Vesna Novak (Zagreb), Ingrid Šlosar (Rijeka) i Maja Zrnčić (Zagreb). Koristim prigodu da javno zahvalim svojim suradnicama na stručnomu radu, utrošenim satima slobodnog vremena, dobroj volji i stalnom promicanju ciljeva Društva.

Kako je jednom rekla Selma Lagerlöf – Bogu se obraćamo samo onda kad želimo postići nešto nemoguće. Za moguća ostvarenja dovoljna su nam ljudi. Stoga nam i ubuduće želim što više i što boljega kvalitetnijega rada u korist hrvatskoga jezika i kulture. Oni su naš identitet, čine nas onim što jesmo pa pozivam sve članove i sve osobe naše struke da nastave ostvarivati zajedničke ciljeve jer sve se ostvaruje ako smo ustrajni i ako nastojanjem poboljšavamo vlastite sposobnosti.

VJESNIK, broj 5 7

SABOR DRUŠTVA PROFESORA HRVATSKOGA JEZIKA Rijeka, 10. prosinca 2011.

Sabor Društva profesora hrvatskoga jezika tajnim je glasovanjem izabrao Malo vijeće i Nadzorni odbor u sastavu:

Srećko Listeš, Split, predsjednik Društva

MALO VIJEĆE

Linda Bilan, Zadar, tajnica Društva Dragocjenka Bilović, Otočac Vesna Brala, Rijela Željka Drniković, Zagreb Suzana Kačić-Bartulović, Split Senija Komić, Osijek Tatjana Ruža, Varaždin Snježana Zrinjan, Zagreb

NADZORNI ODBOR Vesna Karaula, Vukovar Gordana Kučinić, Krapina Marija Stanković-Avramović, Rijeka

VJESNIK, broj 5 8

Preneseno iz Hrvatskog slova od 22. srpnja 2011. dopuštenjem prof. dr. Artura Bagdasarova.

TREBA LI HRVATSKOJ DRUGA DEKLARACIJA O POLOŽAJU HRVATSKOGA JEZIKA?

Ljubi rode jezik iznad svega,

Za njeg živi, umiri za njega!

Petar Preradović Nije dovoljno hrvatski jezik zatvori�

u Ustav, nego je potrebno

o njem vidi� brigu na svim

razinama

javnih komunikacija, od

škola do državne uprave i javnih

komunikacija, onako kako to

vode uljuđene europske zemlje.

August Kovačec

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baš"nu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer ma" daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina ma" koju se ne može i ne smije ni proda", ni kupi", ni preimenova".

O kakvoj se budućnos) europske jezične

raznolikos) možemo nada) ili govori) ako globalni engleski jezik kao moljac izjeda sve na svojem putu? Prisutan je ne

samo u općilima (medijima), na međumrežju (internetu), u gospodarstvu, znanos) itd. nego sve više postupice ulazi i u naše domove, vr)će, škole... U jezičnom do)caju s hrvatskim sve češće stvara hrvatskoen-

gleski jezični nadomjestak, križanac koji sve više sliči nekadanjemu tzv. hrvatskosrp-

skomu (ili srpskohrvatskomu) jeziku. U pogovoru knjižici „Prijedlog za ukidanje hrvatsko-ga jezika” S. Babića, književnik Hrvoje Hitrec piše: „U posve-mašnjoj ravnodušnos), u zbroju glupos), neukos) i konformiz-ma taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju, tvorbu riječi i sintaksu hrvatsko-ga jezika. U svojoj nasrtljivos), nošen na krilima novih tehno-logija, ima is) učinak kao asfalt proliven na livadi s raznovrsnim cvijećem. A betonske hrvatske glave koje ne shvaćaju da se radi o udaru na bitnu odrednicu nacionalnoga bića, sluganski omogućuju bezočne prodore.” (Ma�ca hrvatska,

Slavonski Brod, 2003., str. 43.).

Engleski u vr@ćima

Jeste li čuli za Školu stranih jezika „Helen Doron”? Riječ je o školi učenja engleskoga jezika u Zagrebu koju je razvila britanska jezikoslovka Helen Doron. Zahvaljujući metodi učenja engleskoga jezika, kako se piše u

„zivkama” (reklamama) na međumrežnim stranicama, dojenčad već od trećega mjese-ca može poče) uči) ovaj svjetski jezik. Dojenče koje se još hrani majčinim mlijekom i ne zna još čak ni korača) po sobi, ni) bilo što reći, pripravljamo za radio-nicu učenja engleskoga jezika i kulture kao da nam je dijete rođeno u Engleskoj ili u Americi, a ne u Hrvatskoj. Učimo jadnu djecu da su prvi put u svojem životu ispravno izgovorili tuđe riječi: mom, dad, granny,

grandad i t. sl. umjesto hrvatskih: mama, tata, japa,

ćaća, tatek, baka, baba, nona,

bakica, babica, djed, did, nono,

ded, deda.... Od svojega rođenja dojenčad čuju i upijaju zvukove i intonacije ne svojega materinskoga jezika i rječnika (leksika), nego stranoga. Stvara se dojam da odgajamo i podučujemo svoju djecu ne u duhu hrvatstva i njegove baš)ne utemeljene na bogatom etno-lingvokurtulnom naslijeđu hrvatskoga naroda, nego u duhu etnojezičnoga nihilizma. U jednoj je subesjedi (Globus, broj

990., 27. studenoga 2009., str

40.) Nives Opačić, umirovljena viša lektorica na Odsjeku za kroa)s)ku FF-a u Zagrebu, rekla: „Hrva) strane jezike uče zato što od njih misle da će ima) koris), a za hrvatski to ne

Artur Bagdasarov

VJESNIK, broj 5 8

VJESNIK, broj 5 9

misle”. Ako su hrvatski

srednjoškolci na državnim

maturama (v. h/p://

www.nastavnici.org/novinski-

clanci...) bolje rješavali ispite iz

engleskoga nego iz hrvatskoga,

onda je logičnije otvori) u

dječjim vr)ćima tečajeve

hrvatskoga, a ne engleskoga

jezika. Na jednoj međumrežnoj

stranici čitamo: „Ova posebna

metoda učenja engleskog jezika

razvijena je prije 25 godina, a u

Hrvatskoj je prisutna tek 4

godine. Za učenje je jedini uvjet

da bebe imaju barem tri

mjeseca. U 45 minuta, koliko

traje sat, pjeva se, pleše i

igra“ (v. h/p://zadovoljna.hr/

clanak/dom_i_obitelj/djeca-

poliglo�-dajte-im-da-uce-jezike-

od-malena.html). Ako od tri

mjeseca učimo engleski uz

pjevanje, plesanje i igru, onda

što činimo deset godina u

osnovnoj i srednjoj školi? Opet

pjevamo, plešemo i igramo se

na engleskom? Kad deset

godina učenja stranoga jezika u

školama malo što daje, tada

vjerojatno valja nešto mijenja)

u nastavnom planu i programu

za učenje stranoga jezika ili

iska) druge nastavnike stranoga

jezika. Što je?

Prema podatcima MZOŠ-a u

desetosatne dnevne programe

ranoga učenja engleskoga,

njemačkoga, talijanskoga i

francuskoga jezika u dječjim

vr)ćima diljem Republike Hrvatske uključeno je 8.259 djece predškolske dobi ili 11,27%. U petosatne dnevne programe uključeno je 12.250 djece ili 16,72%, a u kraće programe do tri sata dnevno uključeno je 52.750 djece ili 72,00% (v. h/p://

public.mzos.hr/Default.aspx?

sec=2196). Čini se kao da pripravljamo našu djecu od ranoga dje)njstva za buduće gastarbajtere! Većina dječjih vr)ća, npr. Zagreba (v. h/p://

www.zagreb.hr/

UserDocsImages/

POPIS_DJECJIH_VRTICA_GRADA

_ZAGREBA_-0511.pdf), ima po-sebne ili kraće programe učenja engleskoga ili drugih stranih jezi-ka: njemačkoga, francuskoga,

talijanskoga, a programa materinskoga jezika u predškolskim ustanovama nema. Zanimljivo je npr. da prema 2. članku Zakona o odgoju i obrazovanju manjina „Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalne manjine obavlja se u predškolskoj ustanovi, osnovnoj i srednjoj školi te drugoj školskoj ustanovi...“ (Narodne novine,

51./2000.). Imamo posebne i kraće programe učenja stranoga jezika i jezika manjina u predškolskim ustanovama, a materinskoga jezika nema? Stvara se dojam da hrvatski standardni jezik naša djeca već znaju. Dajemo prednost stranim jezicima, a ne svojemu materinskomu. Razumijemo da

VJESNIK, broj 5 9

VJESNIK, broj 5 10

naziv. Društvo hrvatskih književnika (DHK) registrirano je pak u republici Hrvatskoj pod hrvatskim, a ne engleskim imenom pa stoga na službenoj stranici Društva treba bi) hrvatski naziv (naziv i obavijes) na engleskom jeziku trebaju bi) na posebnoj stranici). U članku 12. Zakona o udrugama piše: „1) Naziv udruge mora bi) na hrvatskom jeziku i la)ničnom pismu. (...) 2) Naziv udruge može se, ako je to predviđeno statutom, upisa) u registar udruga i u prijevodu na jedan ili više stranih jezika. Naziv na hrvatskom jeziku i la)ničnom pismu mora se upisa) na prvom mjestu“ (Narodne novine, br.

88./2001.). Strano ime udruge ako je propisano statutom i upisano u registar valja pisa) samo iza naziva na hrvatskom jeziku, a ne obratno. Ime udruge ili poduzeća odraz je etnolingvokulturnoga iden)teta određenoga naroda u određenom času. Iz dalekovidničnih zaslona HTV-a

sve se češće čuje strani jezik, a

ne hrvatski. Hrvatska djeca koja

još ne znaju čita) podslove

(natpise) na slikopisnim

vrpcama, primorana su zajedno

s roditeljima sluša) i gleda)

previše američkih, meksičkih,

brazilskih i drugih sapunica na

njihovu jeziku. Čudno je da na

državnoj dalekovidnici ne

prevode usmeno strane filmove

na hrvatski, nego daju samo

podslove u stranim filmovima.

U Rusiji npr. takve prakse nema,

se radi o stupanju i EU, ali dječji

govor nije još oblikovan, a mi

mu u ranom dje)njstvu u prvom

redu dajemo strani jezik, a

istom za)m, u osnovnoj školi,

materinski. U državama EU,

usput budi rečeno, nema ni

kraćih, ni posebnih programa

učenja hrvatskoga jezika u

predškolskim ustanovama.

Imamo li znantvenu raščlambu

utjecaja učenja stranoga jezika

na hrvatski? Ne stvaramo li već

u dje)njstvu neki jezični

„mješanac“? U jezičnim

gimnazijama Zagreba za

predmet hrvatski jezik satnica

iznosi če)ri sata (premda prema

programu treba da je pet) na

tjedan, a baš je toliko i za prvi

strani jezik, plus tri sata za drugi

strani jezik. Nije li to čudno?

Primjerice, u Finskoj ima

jedanaest sa) materinskoga

tjedno.

Loš jezik tv zivka Nažalost, u Hrvatskoj su sve

brojnije i sve češće reklame,

oglasi za radna mjesta, te imena

poduzeća i udruga samo na

engleskom jeziku, a za)m na

hrvatskom. Na međumrežnoj

stranici Društva hrvatskih

književnika čitamo. „Croa)an

Writer' Associa)on Društvo

hrvatskih književnika“ (v. h/p://

www.dhk.hr/Novos�.aspx). Na

prvom mjestu vidimo engleski

naziv Društva, a istom potom,

vjerojatno kao prijevod, hrvatski

svi se strani filmovi prevode na

ruski jezik i nisu potrebni

podslovi na ruskom. U Rusiji se

drži da na državnoj televiziji

moramo ču) materinski jezik

koji je propisan Ustavom kada

gledamo strane filmove.

Naravno da u stanovi)m

prigodama, npr. kada na

vijes)ma govori predstavnik

druge zemlje, moramo ču) i

njegov i svoj jezik u prijevodu.

Sve češće se u hrvatskim

općilima (medijima) čuje kako

se gdjekoji ugledni poli)čari ili

sabornici u svojem obraćanju

općinstvu služe nepotrebnim

engleskim riječima i rečenicama,

samo da bi pokazali svoju

učenost. Oni tako ne drže do

svojega jezika, ali ni do svojega

naroda, koji ih je na kraju

izabrao. Oni mu tako na svoj

način pokazuju što misle o

njemu. Čovjek koji ne poštuje

svoj jezik i baš)nu ne poštuje ni

svoj narod, a tko ne cijeni svoj

narod, ne cijeni ni svoju mater

jer ma) daje materinski jezik.

Materinski je jezik Hrvata kao

jedina ma) koju se ne može i ne

smije ni proda), ni kupi), ni

preimenova).

Jednojezični časopisi Hrvatski znanstveni časopisi

kao npr. Business Systems

Research, Croa�an Medical

Journal, Journal of Informa�on

and Organiza�onal Sciences,

Bulle�n of the Interna�onal

VJESNIK, broj 5 11

hrvatskom. Znanstveni časopisi

na engleskom nanose veliku

štetu postanku i djelovanju

hrvatskoga nazivoslovlja. Narodi

koji se ne služe materinskim

jezikom u gospodarskom i

znanstveno-tehničkom razvoju

ekonomski i socijalno slabe i na

koncu gube svoju samostalnost i

neovisnost.

Ugovori na stranom jeziku

Hrvatskim je Ustavom, u članku

12., jasno i nedvojbeno

određeno da je u RH u službenoj

uporabi hrvatski jezik i la)nično

pismo. No brojni primjeri

kršenja te odredbe kao i

nepostojanje odgovarajućih

mehanizama zaš)te hrvatskoga

jezika i građana svjedoče sasma

o drugom. Navest ćemo samo

jedan primjer iz govora

predsjednice Sindikata radnika

Ine i društava Maje Rilović: „U

posljednje vrijeme u Ini je sve

češće u uporabi engleski kao

službeni jezik, što

podrazumijeva da se pojedinci

radnicima obraćaju na

službenim skupovima ili

sastancima, te da se sastanci

održavaju na engleskom jeziku

bez simultanog prijevoda, kao i

da se radni poslovi i zadaci

distriburiraju na engleskom

jeziku, a od radnika se zah)jeva

korespondencija na

engleskom“ (h/p://

www.sindikat-inas.hr/nov-

112.htm). Hrva) su se

Associa�on for Palaodontogy,

Kinesiology, Croa�ca Chemica

Acta..., sve više objavljuju svoje

radove samo na engleskom

jeziku. Evo što piše npr.

zagrebački časopis Financijska

teorija i praksa koji izdaje

Ins)tut za javne financije:

„Nakon trideset i tri godine

izlaženja na hrvatskom te pet

godina prijelaznog razdoblja

izlaženja na hrvatskom i

engleskom jeziku, od prvog

broja 2010. časopis Financijska

teorija i praksa izlazit će samo

na engleskom jeziku pod

nazivom Financial Theory and

Prac�ce. U dugotrajnim

konzultacijama s autorima,

recenzen)ma, čitateljima,

bibliotekama i referentnim

bazama, zaključili smo da će se

koncentracija na samo jedan

jezik, općeprihvaćen u području

ekonomije i javnih financija,

omogući) veći priliv boljih

članaka, čvršće veze naših

znanstvenika i stručnjaka s

inozemnim kolegama te na

kraju, ali ne i najmanje važno,

bitno snizi) troškove izdavanja

časopisa“ (h/p://www.iif.hr/

FTP/index.htm). Priljev boljih

članaka, čvršće znanstvene veze

te financijske teškoće

primoravaju uredništvo časopisa

da svjesno prijeđe na engleski

jezik. Slična je sudbina i časopisa

Kinesiology, koji se )ska od

2000. iznimno na engleskom

jeziku, premda sa sažetcima na

stoljećima borili za samostalnost

i osebujnost hrvatskoga pro)v

nasilne vladavine njemačkoga,

madžarskoga, talijanskoga,

srpskoga jezika, a na kraju

krajeva su dobili ili će dobi)

engleski. U praksi smo počeli,

nažalost, na hrvatskom tlu

razvija) tzv. kolonijalni

lingvokulturni mentalitet. Ako

budemo i dalje išli putem toga

mentaliteta, onda je najbolje da

odmah u vr)će i osnovne škole

uvedemo engleski kao

materinski jezik, njemački,

talijanski ili npr. madžarski kao

drugi jezik, a istom u osmom

razredu možemo uze) i hrvatski

ili možda tko i sada želi

„hrvatskosrpski“ kao izborni.

„Lijepu Našu“, opros)te, treba

da) preves) na engleski i

pjeva) (ne daj, Bože!) jednu

strofu pjesme na engleskom, a

drugu, radi poš)vanja jezične

manjine te u duhu EU, na

hrvatskom. Među)m, prvo je i

najvažnije načelo jezičnoga

uređivanja (reguliranja) da

materinski jezik ima prednost

pred stranim.

U knjizi „Hrvanja hrvatskoga“

akademika Stjepana Babića piše:

„Da pišem o amerikanizaciji

hrvatske kulture i jezika,

nameće se na svakome koraku i

kad ne bih imao drugih tema,

imao bih ih dovoljno o njoj jer je

hrvatski jezik pod jakom

amerikanizacijom, što je

jednako kolonizaciji...

VJESNIK, broj 5 12

Postavimo međe nasrtajima Jezičnu najezdu ili agresiju

engleskoga ne možemo

posvema zaustavi), ali mu

možemo i moramo postavi)

međe. Nemamo ništa pro)v

učenja bilo kojega stranoga

jezika i poznavanje drugih

kultura ili npr. studiranje jezika

radi poslovnoga općenja s

inozemnim partnerima. Ali

potrebno je prije da) prednost

svojemu materinskomu jeziku, a

za)m tuđemu. Mrzi) svoje i

ljubi) tuđe postalo je danas kao

neka krjepost, moda. Jezik pak

nije moda, nego duša naroda.

Ako želiš uniš)) neki narod i

njegovu baš)nu, uniš) mu jezik!

Brzo smo zaboravili da je za

vrijeme Drugoga svjetskoga rata

Italija htjela kolonizira)

Dalmaciju i Istru i uz pomoć

uvođenja škola na talijanskom

jeziku. Vjerojatno zbog

odsutnos) Zakona o jeziku

Zagrebačka pivovara npr.

objavljuje natječaje za posao na

engleskomu jeziku, a onda se

čudimo da stranci na poslu u

Treba stvori) ozračje u kojem će

većina steći dobar hrvatski

osjećaj, otporan na

amerikanizaciju“ (Zagreb, 2004.,

str. 215.), a pokojni Ivo Škarić

govorio je: „Za brigu o jeziku

nužan je prvo neki osjećaj

nacionalnog iden)teta, a on je u

Hrvatskoj oslabljen“ (Globus,

broj 803, 28. travnja 2006., str.

65.). Javna skrb o hrvatskomu

jeziku ograničena je samo na

uski krug pojedinih kulturnih

djelatnika i znanstvenika, bez

odjeka u javnos). Međusobni

osobni obračuni u jezikoslovnim

taborima, odsutnost jezičnoga

zakonodavstva, jednoga i

jedinstvenoga pravopisa,

norma)vnoga rječnika, a

također zanemarivanje nastave

materinskoga jezika u srednjoj

školi te jezična najezda

engleskoga jezika zadali su štetu

ne samo pismenos) nego i šire

– kroatologiji. Čini se da u

društvu sve više prevladava

jezični konformizam, a hrvatski

sve češće postaje „deveta rupa

na svirali“.

Hrvatskoj ne žele uči) hrvatski.

Lako je moguće da hrvatski jezik

opet dosegne položaj

„neravnopravnoga lokalnoga

narječja“, poglavito nakon

ulaska u EU, pa će Hrvatska bi)

primorana pisa) drugu

„Deklaraciju o nazivu i položaju

hrvatskoga književnoga jezika“

iz godine 1967., ali sada u

odnosu prema engleskomu

jeziku: „U skladu s gornjim

zahtjevima i objašnjenjima

potrebno je osigura) dosljednu

primjenu hrvatskoga književnog

jezika u školama, novinstvu,

javnom i poli)čkom životu, na

radiju i televiziji kad se god radi

o hrvatskom stanovništvu, te da

službenici, nastavnici i javni

radnici, bez obzira otkuda

potjecali, službeno

upotrebljavaju književni jezik

sredine u kojoj

djeluju“ (Deklaracija o nazivu i

položaju hrvatskog književnog

jezika: Građa za povijest

Deklaracije, Zagreb, 1997., str.

28.).

VJESNIK, broj 5 13

DNEVNIK JEDNE UČITELJICE

Ja se slažem da nije nimalo lako bi) ravnatelj. Pogotovo škole! Put do ravnateljskog mjesta rela)vno je jednostavan. Morate ima) dobre prijatelje i to na strateški važnim mjes)ma. Ne odbacujte nikoga jer vam svatko može jako dobro posluži). Možda vaš vodoinstalater poznaje ministrova vodoinstalatera, ili je vaš susjed prodao domaća jaja šefici školstva u vašemu gradu, ili možda vaš sin sjedi u klupi sa sinom šefa najvažnije stranke... A vi pojma nemate tko je tko na roditeljskom sastanku. Prvo i osnovno pravilo je da ste dobro informirani. Pitajte, družite se, posudite susjedi prašak za pecivo... Nikad se ne zna... I sada kad ste prošli lekcije i postali ravnatelj, posao nije završen. On tek počinje. O vašoj „vezi“ ovisi i na kakvo ste mjesto dospjeli. Je li zgrada u fazi raspadanja, je li učiteljski kadar na izmaku snaga i imate li najbrojniju učeničku populaciju koja je u ozloglašenoj četvr)? Nije svejedno gdje ste završili. Drugo važno pravilo je da „veze“ ne smijete zapušta), nego njegova) i stvara) nove. Sad morate zna) tko je nadležan za popravke i tko sjedi u prosvjetnoj inspekciji. Nađite načina da i te ljude nekako zadužite. Treće je pravilo da morate zna) koji su priorite) i kako javnos) predstavi) samo pozi)vne stvari.

Novinari, naime, znaju bi) jako nezgodni!

Za uspješnog je ravnatelja najvažnije da mu je škola čista i uredna, da nema smeća nego cvijeća, da izmisli neki „projekt“ zbog kojega će sve, njemu važne ljude, moći povremeno poziva) na domjenke i zakuske i to onda objavljiva) u novinama... Važno je da u zahodima bude dovoljno papira i da voda nigdje ne curi. Od učitelja se očekuje bespogovorna poslušnost jer ravnatelj „zna sve što oni misle“, ali to mogu objesi) mačku o rep dok je njegovih „prijatelja“. Od učenika se također očekuje da ne kvare idilu. Problemi se pospreme pod tepih, a klinci ionako odlaze. Put do ravnateljskog mjesta, a onda i održavanje na njemu toliko je iscrpljujuće da jadnim ljudima ne

KAKO (P)OSTATI RAVNATELJICA

ostaje ni malo energije za bavljenje drugim stvarima. Npr. djecom! Jednom kada se uzveru na željenu poziciju naši jadni ravnatelji skuže da povratka nema. I da hoće nemaju kamo. Osim toga, kako prizna) da ) ne ide ni ekonomija ni pedagogija, a bome ni osnove nečega što se zove upravljanje. A rodbina se taman počela ponosi) svojim članom koji je „uspio“. Koji je postao „netko i nešto“. Koji je postao „veza“ sama! Iznimke postoje, ali samo zato da bi potvrdile pravilo. I zato ja, dragi Dnevniče, nikada ne ću bi) ravnateljica!

preuzeto s www.cartoonstock.com

“ODBOR MISLI DA LJUDI BOLJE

RADE POD PRITISKOM!”

450 godina od smr@ Mikša Pelegrinović (1500? – 1562.)

300 godina od smr@ Baro BeJera (1637. – 1712.) Ivan Sarov ml. Bunić (1664. – 1712.)

200 godina od rođenja Dragojla Jarnević (1812. – 1875.)

150 godina od smr@ Pavao Štoos (1806. – 1862.)

150 godina od rođenja Janko Ibler (1862. – 1926.)

100 godina od smr@ Franjo Ciraki (1847. – 1912.)

100 godina od rođenja Ante Jakšić (1912. – 1987.) Branko Klarić (1912. – 1945.) Vinko Nikolić (1912. – 1997.) Augus@n S@pčević (1912. – 1999.)

50 godina od smr@ Branko Gavella (1885. – 1962.) Petar Grgec (1890. – 1962.) Ivan Meštrović (1883. – 1962.)

VJESNIK, broj 5 14

HRVATSKI JEZIK NA SVEUČILIŠTE

Suzana Kačić-Bartulović

D ruštvo profesora hrvatskoga jezika od osnutka uporno

upozorava kako je svekoliko znanje hrvatskoga jezika i o hrvatskome jeziku sve manje, a neodgovornost prema pisanoj i izgovorenoj riječi sve veća. Zabrinjavajuća nepismenost i jezična nekultura, obezvrjeđivanje struke, izostanak sustavne brige za hrvatski standardni jezik, ravnodušnost prema pravopisnoj i pravogovornoj anarhiji, galopirajuća anglizacija pod plaštem globalizacije,…sve to zvoni na uzbunu! Državne ins)tucije uporno šute, a šute i poli)čari. U međuvremenu, svaki drugi hrvatski student elementarno je nepismen, tvrde sveučilišni profesori. Najveći dio njih ne samo da griješi pri pisanju, nego ne zna sredi) misli i pretoči) ih na papir. Dok studen) na Oxfordu svakoga tjedna moraju napisa) oko 15 kar@ca teksta - više od 400 u jednoj školskoj godini, naši studen) )jekom cijelog studija napišu najviše 100

kar@ca, izračunao je Pavel Gregorić, docent na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju i oxfordski student. Jesu li onda pretjerane tvrdnje o tome da standardni jezik Hrvata u svakodnevici, medijima i u računalnoj komunikaciji postaje pomoćnim jezikom? Poštovana i draga Nives Opačić u svojoj knjizi „Hrvatski u zagradama“ pokazuje kako mi sami hrvatski standardni jezik stavljamo u zagrade kao objašnjenje engleskih riječi upotrijebljenih u novinskim člancima. Na zahtjev da se hrvatski jezik uvede na sve studije odvraćalo se tvrdnjom kako studij ne može nadoknadi) prethodno neznanje. Naravno da ne može, ali učenje hrvatskoga u osnovnoj i srednjoj školi ne će se poboljša) bez truda akademske zajednice jer ona je ta koja obrazuje učitelje, ne samo hrvatskoga jezika nego svih predmeta i struka. Zato je zahtjev da se hrvatski uvede na sve studije za nas više nego legi)man, hitan i bitan. Rješavanje hrvatskoga jezičnoga problema nije moguće bez većeg zanimanja i zauzimanja akademske zajednice, a za to su stvoreni preduvje) novim zakonskim mogućnos)ma i davanjem većeg stupnja autonomije hrvatskim sveučiliš)ma na unaprjeđenju kakvoće

nastave. Upravo u ovom dijelu dobili smo podršku Sveučilišta u Splitu, posebno Filozofskog fakulteta i Odsjeka za hrvatski jezik i književnost. Universitas, prva sveučilišna novina u suvremenoj Hrvatskoj, o tome je pokrenuo raspravu u suradnji s Društvom, i vrlo brzo s)gli su prvi plodovi rada i upornos). Rektor Ivan Pavić potaknuo je pokretanje modula Hrvatski jezik, umjetnos) riječi i kulture za studente svih sastavnica Sveučilišta u Splitu: „Na desetu godišnjicu naše humanis)ke, prvi u zemlji pokrećemo učenje hrvatskoga koji bi u perspek)vi trebao preras) u obavezu svih studenata. Prvi će korak bi) programsko oblikovanje i organiziranje Hrvatskog kao izbornog predmeta za sve studente na zajedničkoj, sveučilišnoj razini. Drugi korak je stvaranje uvjeta da se taj program organizira na svakoj sastavnici, pri čemu će posebna programska pažnja bi) usmjerena na sve nastavničke studije.“ Prof. dr. Joško Božanić

potvrđuje zanimanje

akademske zajednice za

problem kul)viranja vlas)ta

jezika: „ Kada danas govorimo

o pismenos), ne govorimo o

tome zna li netko čita) i

pisa), već govorimo o

Društvo zagovara pokretanje kolegija Hrvatski jezik na svim sastavnicama Sveučilišta u Splitu.

15 VJESNIK, broj 5

16

komunikacijskoj kulturi na nacionalnom standardnom jeziku koju treba trajno usavršava) i njegova) na svim razinama obrazovanja. S obzirom na narav akademskog posla koji od nas zah)jeva internacionalnu komunikaciju, zna se dogodi) da puno više pažnje posvećujemo usavršavanju komunikacijskih kompetencija na stranim jezicima negoli usavršavanju kompetencije u javnoj komunikaciji vlas))m jezikom. U akademskoj zajednici razina je te kulture nedopus)vo niska i to je najvažniji razlog za ovakvu inicija)vu.“ Deseta obljetnica splitskog

Odsjeka za hrvatski jezik i

književnost bila je povod da

pročelnica Odsjeka doc. dr.

sc. Gordana Galić Kakkonen

potvrdi našu inicija)vu:

“Podržavamo ideju da je

nužno izradi) program

predmeta koji će se nudi)

svim sastavnicama Sveučilišta

u Splitu, a koji bi se zvao

jednostavno Hrvatski jezik ili

Kultura govorenja i pisanja na

hrvatskomu jeziku. U vrijeme

globalizacije, koja ima svojih

dobrih, ali i svojih loših strana,

od nacionalne je važnos)

zaš))) vlas)) jezik, osobito iz

naše pozicije malog naroda

koji je samom tom činjenicom

izloženiji sve agresivnijem

utjecaju (posebno putem

medija) prije svega engleskoga

jezika. Svjesni svoje

odgovornos) u podizanju

svijes) o važnos) materinskog

jezika, Odsjek je spreman

preuze) na sebe obvezu

kreiranja novog predmeta koji

će se bavi) hrvatskim jezikom

i jezičnom kulturom.“

Dvije riječi završavaju na –žva: gužva i spužva.

U hrvatskomu standardnomu jeziku su tri riječi. Koja je treća?

Ivan Slamnig

HRVATSKI PJESNICI Uzvrnute brkove, serdarske brke, crne, brke, brčine uš)rkane visoke kragne, surke mnogominutni )nto- und turkožderski grudobolni pogled okrugle smešne pobra)move naočale wenn möglich deutchsprachig Štujući ljubne najmlađi član Koji je još uvijek na prsima posjednut na visoki bijeli barski stolac ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga da je ovaj jezik koji žvačem dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu brave)ne u sočivici pružen od vas, and I have taken it.

Odgovor: jeziku VJESNIK, broj 5

17

JOJA RICOV – KNJIŽEVNIK OSEBUJNE UMJETNIČKE NADARENOSTI

O Joji Ricovu ne učimo u školi, ne govorimo o njegovim pjesmama. A

mnogo je razloga zašto bismo to trebali. Svi oni koji od jezika i umjetnos) žive znaju za pjesnika Joju Ricova . U knjizi Branimira Bošnjaka, Hrvatsko pjeništvo /

pjesnici 20.st., nalazi se esej pod imenom Jobov krik. Joja Ricov je čovjek osebujne i iznimne umjetničke nadarenos), njegove su pjesme dio antologije hrvatskoga pjesništva, likovni je i književni kri)čar, publicist i dramski pisac, prevoditelj i fone)k, esejist, predavač slavis)ke, autor 40 svezaka raznovrsne umjetničke građe.. Svatko tko čita poeziju Joje Ricova ne može osta) ravnodušan. Silina emocije koja izvire iz svake riječi iz svakog s)ha nevjerojatno je jaka. Gotovo da zbunjuje. Vrtlog emocija je toliko jak da se samo od sebe nameće pitanje koliko velika, emo)vna energija ovog pjesnika mora bi)? Poezija Joje Ricova vrlo je kompleksna i složena. Uči u njene dubine, značenja nije nimalo lako.

Zdenka Blaslov

Ali ono što je u svoj toj složenos) itekako vidljivo je pjesnikova omađijanost riječima, riječima hrvatskoga jezika. One za njega nisu samo riječi kojima se sporazumijeva, one su puno više, život, duša, )jelo, um, dah, sve ono bez čega očito Joja Ricov ne bi mogao postoja) ili kako pjesnik sam kaže:“…održao ga je i spasio jezik, najdublja pradjedovska baš)na.“ „Ricov je književnik koji zna „jezik“, „govor“ i „izražajne mogućnos)“ svog stoljeća.“(Jure Kaštelan) Nije ga lako predstavi) jer je njegova biografija, ali i bibliografija izuzetno bogata. Joja (Joso) Ricov rođen je 25. ožujka 1929. u malom ribarskom mjestu Kali na otoku Ugljanu, nedaleko od Zadra. U Kalima je

završio osnovnu školu, a gimnaziju u Zadru 1950.god., nakon čega upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao slavis)ku. Srednjoškolsko razdoblje za Ricova je bilo vrlo burno. Izbačen je iz klasične gimnazije jer se opirao tada uobičajenoj talijanizaciji prezimena. Kao član hrvatskog otpora 1944.god. zatočen je u nacis)čkom logoru Musapstan blizu Zadra. Tijekom 1956. i 1957. dopisuje se sa slavnim talijanskim pjesnikom i dobitnikom Nobelove nagrade Salvatoreom Quasimodom. To poznanstvo mu je pomoglo kada je 1959. opet završio u zatvoru. Ovaj put razlog je bila njegova “kontrarevolucionarna” poezija Marabunte, te je proveo dvije godine (1959.-1961.) u konclogoru “Grgur”. Pušten je nakon Quasimodove intervencije kod Tita. Od 1962. do 1963. bio je umjetnički savjetnik kazališta “Trebbo“ T. Comella u Milanu. Radio je kao urednik milanskog časopisa “D’Ars Agency” od 1963. do 1967. I u Hrvatskoj je bio urednik “Hrvatskog književnog lista” i Zajednice samostalnih pisaca TIN. Radio je kao audiorehabilitator u Centru SUVAG, gdje je uveo nove VM I AVGS metode za rehabilitaciju ljudi s oštećenjem sluha i za učenje stranih jezika. Taj posao obavljao je sve do 1984., a radio je i kao lektor hrvatskog jezika na

Da! ja slu"m, te već od vjekova Duše su nam sestre si i braća: Što smrt razbi, Bog stvori iznova.

VJESNIK, broj 5

18

Državnom i katoličkom sveučilištu u Milanu (1973.-1975.). Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, HKD sv. Ćirila i Metoda, Hrvatskoga centra PEN–a, talijanske književne ins)tucije »Sindacato Libero SeriYori Italiani« (Rim) i Predsjedništva HPU–a Hrvatske paneuropske unije od 1990. Dobitnik je Međunarodne nagrade »Europa Arte« (Pariz, Zürich, Milano) za likovnu kri)ku 1964., »Zlatne Partenope« Univerzalne akademije »Neapolis« u Napulju 1997. Živi u Zagrebu i još vrlo ak)vno radi i putuje.

Cijeli je spektar mo@va u poeziji Joje Ricova, egzistencionalnih, raširenih kroz domoljublje, „(…) rat, poraće koje još traje, ugroženost čovjeka, bačenog, ostavljenog i zlostavljanog u svijetu, u raritetu, u snu (…). Ricov je istovremeno dijete, razoren čovjek, razoren Orfej, razdr@ Job, pobunjenik u okovima, vjernik, očajnik, jednostavan i protuslovan (…) On piše riječima, brodom, morem, blatom, krikom, kamenom i svjetlošću…Tematsko ŠTO neodoljivo je od onog KAKO, od morfologije, poe@ke i postupka.“(J.Kaštelan,1989.). Kroz mo@vski spektar nezaobilazni su momen@ uspomena na dje@njstvo, mladenaštvo s individualnim spoznajama kako vlas@tog bića tako i univerzalne stvarnos@, traženje odgovora na izazove potaknute onim iznutra ili onim što ga okružuje. Tematsko određenje njegovih zbirki/pjesama svakako se očituje u mo@vu koji je nekako najjasnije uočljiv. „Etnos, etos, jezik za koji vitgenštajnovski veli – „jezik – to sam ja“- glavna su obilježja Ricovljeve poe@ke, dodajući pri onom jeziku zacijelo i čakavski na kojem je napisao jedinstvenu zbirku Ča se is namin morbinuaš.“ (Cvjetko Milanja)

Joja Ricov je nesumnjivo svojim pjesništvom iskazao humanis)čku angažiranost,“ To je poezija iznikla iz ljubavi prema domovinskoj grudi, a razvila se u poruku univerzalne nade, humanos), ali i ogorčenja i prosvjeda nad suvremenim svijetom“(Neven Jurica, 1986.). Iako se u književnos) javlja pedese)h godina, prvu pjesmu pod nazivom Nikada objavio je u Zadarskoj reviji 1952.godine, te bi ga mogli smjes)) u krugovašku generaciju, „osebujan i usamljen Ricov se ipak ne da sves) na taj zajednički usko grupni nazivnik, nego ide u širi poetski spektar razlika. Jer, čak ni po vanjskim

manifestacijama on ne spada u krugovaše budući da je bio previše rebelski, buntovan, dosljedan i ispravan, navlas)to u poziciji svoje hrvatske pravice.“ (C. Milanja,1989.)

S)hove svojih pjesama Joja Ricov gradi koristeći slobodni s)h, svrstavajući misli u jednos)h, dvos)h, tros)h, nizanjem s)hova od dvije, tri ili jedne riječi, oblika haiku poezije, koristeći opkoračenja, prebacivanja, praznine koje nastaju upravo pred kraj, kao da označavaju nekakav zastoj, stanku, predah prije kraja ili poante, grafički udružujući s)hove na sebi osebujan način. U iznošenju svojih misli, poruka, emocija koris) se metaforama, inverzijom, gradacijom, hiperbolom, ironijom i još mnogo čime ali samo njemu svrsihodnim. Neodvojivi, ali i vrlo upečatljiv segment njegovog pjesništva je jezik odnosno način na koji ga Ricov, pišući svoju poeziju koris). To je način koji privlači pozornost na sebe gotovo jednako koliko i sam sadržaj. Postojanje i poznavanje ludizma u poeziji Joje Ricova je nesumnjivo. „Joja Ricov veoma mnogo upotrebljava fonološke varijacije unutar jedne riječi ili kraće sintagme, kako bi dobio drugo, treće ili četvrto značenje, koja su bez ostatka originalna i vrlo zanimljiva“(Svevlad Slamnig).

VJESNIK, broj 5

19

ELEGIJA MRTVOG RIBARA Volio sam pepeo ognjišta U sivom letu golubova. Pamte me čežnje U kruni zelenih obzorja I nade razasute Po mrežama od soli. Tajnu sam svoju otkrio Nijemim dubinama. Krv zora prosinačkih Čuje još mukli izdisaj U kriku gladna galeba. Svje@oniče crveni Moja se kosa uspavala U njedrima slanih voda.

JEDNADŽBA LJUBAVI Slavi More + nebo i vidokrug = malenkost Sve – Ljubav = mene Ljubav = Ljubav Radost + neizvjesnost + stresovi = mene Sve – Sreća = mene (vječnihir) TI _____________ = mene MUKA

VJESNIK, broj 5