Upload
polis12345
View
803
Download
25
Tags:
Embed Size (px)
Citation preview
1
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Odsek za srpsku književnost
DOKTORSKA DISERTACIJA
POETIKA UMETNIČKE PROZE
VLADANA DESNICE
Mentor: Kandidat:
dr Gorana Raičević mr Nikolina Konjević
Novi Sad
2011
2
UNIVERZITET U NOVOM SADU FILOZOFSKI FAKULTET
KLJUČNA DOKUMENTACIJSKA INFORMACIJA
Redni broj: RBR
Identifikacioni broj: IBR
Tip dokumentacije: TD
Monografska dokumentacija
Tip zapisa: TZ
Tekstualni štampani materijal
Vrsta rada (dipl., mag., dokt.): VR
Doktorska disertacija
Ime i prezime autora: AU
Mr Nikolina Konjević
Mentor (titula, ime, prezime, zvanje): MN
Dr Gorana Raičević, vanredni profesor za užu naučnu oblast Srpska književnost i južnoslovenske književnosti sa teorijom
Naslov rada: NR
Poetika umetničke proze Vladana Desnice
Jezik publikacije: JP
Srpski
Jezik izvoda: JI
Srpski, engleski
Zemlja publikovanja: ZP
Republika Srbija
Uže geografsko područje: UGP
AP Vojvodina
Godina: GO
2011.
Izdavač: IZ
Autorski reprint
Mesto i adresa: MA
Novi Sad, Filozofski fakultet, Dr Zorana Đinđića 2
3
Fizički opis rada: FO
(broj poglavlja: 15 / stranica: 269 )
Naučna oblast: NO
Nauka o književnosti
Naučna disciplina: ND
Srpska književnost 20. veka
Predmetna odrednica, ključne reči: PO
Srpska književnost 20. veka, poetika umetničke proze, poetske ideje, estetska vrednost, čovekov doživljaj, igre proleća i smrti, integralni realizam
UDK Čuva se: ČU
Važna napomena: VN
Izvod: IZ
U radu je analizirana poetika celokupne umetničke proze Vladana Desnice: romana Zimsko ljetovanje (1950) i Proljeća Ivana Galeba (1957), zbirki pripovedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959), kao i mnogobrojnih eseja i teorijskih tekstova. Osnovni cilj ovog rada bio je stvaranje monografske studije, koja će ponuditi kompleksnu naučnu analizu poetike umetničke proze Vladana Desnice u društveno-istorijskom kontekstu u kom je nastajala.
Datum prihvatanja teme od strane NN veća: DP
13.03.2008. godine
Datum odbrane: DO
4
Članovi komisije: (ime i prezime / titula / zvanje / naziv organizacije / status) KO
predsednik: dr Milivoj Nenin, redovni profesor, Filozofski fakultet, Novi Sad član: dr Gorana Raičević, vanredni profesor, Filozofski fakultet, Novi Sad član: dr Mihajlo Pantić, vanredni profesor, Filološki fakultet, Beograd
5
University of Novi Sad Key word documentation
Accession number: ANO
Identification number: INO
Document type: DT
Monograph documentation
Type of record: TR
Textual printed material
Contents code: CC
Phd thesis
Author: AU
Nikolina Konjević
Mentor: MN
Phd Gorana Raičević, Professor, South Slavic literature with the theory of literature, Faculty of Philozophy
Title: TI
The Poetics of Vladan Desnica’s Artistic Prose
Language of text: LT
Serbian
Language of abstract: LA
English / Serbian
Country of publication: CP
Republic Serbia
Locality of publication: LP
Autonomous Province Vojvodina
Publication year: PY
2011
Publisher: PU
Autor’s reprint
Publication place: PP
Novi Sad, Faculty of Philosophy, Dr Zorana Đinđića 2
6
Physical description: PD
Scientific field SF
Litetary science
Scientific discipline SD
Serbian literature of 20th century
Subject, Key words SKW
Serbian Literature of 20th century, the poetics of artistic prose, poetic ideas, aesthetic value, man’s experience, the play of spring’s and death, integral realism
UC Holding data: HD
Note: N
Abstract: AB
The PhD dissertation analyses the poetics of all Vladan Desnica’s artistic prose: novels such as Winter Holiday (1950) and The Springtimes of Ivan Galeb (1957), the collection of short stories such as Wreckage in the Sun (1952), Spring in Badrovac (1955), Here, next to us (1956), The story of the Monk with the Green Beard (1959) as well as numerous essays and theoretical texts.The main aim of the work is the creation of the monograph study offering overall scientific analysis of Vladan Desnica’s artistic prose in social-historical context it was made.
Accepted on Scientific Board on: AS
13.3.2008.
Defended: DE
Thesis Defend Board: DB
president: PhD Milivoj Nenin, Full Professor, Faculty of Philosophy, Novi Sad member: PhD Gorana Raičević, Associate Professor, Faculty of Philosophy, Novi Sad member:PhD Mihajlo Pantić, Associate Professor, Faculty of Philology, Belgrade
7
SADRŽAJ
1. UVOD..............................................................................................................8
2. ISTORIJSKE I DRUŠTVENE PRILIKE..................................................13
3. ESEJI I KRITIKE........................................................................................23
4. DOŽIVLJAJ POETSKOG..........................................................................30
5. BRIGA OKO IZRAZA................................................................................37
6. REAKCIJA KNJIŽEVNE JAVNOSTI NA DESNIČINU POETIKU....41
7. ZIMSKO LJETOVANJE...............................................................................53
8. OLUPINE NA SUNCU.................................................................................80
9. PROLJEĆE U BADROVCU.......................................................................144
10. TU, ODMAH PORED NAS........................................................................157
11. PROLJEĆA IVANA GALEBA..................................................................181
12. ZAKLJUČAK............................................................................................248
13. REZIME.....................................................................................................258
14. LITERATURA...........................................................................................260
15. ABSTRACT................................................................................................268
8
Uvod
Vladan Desnica je pisac raznovrsnog i obimnog dela, gotovo svih rodova
književnog stvaralaštva. Kulturom i književnom delatnošću bavio se na različite
načine, prateći i zapisujući sve što je u životu i kulturi smatrao značajnim i vrednim
literarne pažnje.
Da bismo se u potpunosti približili književnom delu ovog autora i otkrili
njegovu „tajnu stvaranja”, neophodno je čitati ga i sagledavati u celini, u
dijalektičkom odnosu svih njegovih pisanih ostvarenja. Svoju poetiku u njenom
eksplicitnom vidu Desnica je razvijao u svojoj esejistici, kao i u većini teorijskih
tekstovа. Upoznavši njegov celokupan opus, ne zanemarivši niti jedan segmenat,
možemo stvoriti sliku o njegovim poetskim stavovima. Nemoguće je u potpunosti
razumeti delo Vladana Desnice, a prethodno ne proučiti njegove eseje, kritike i
intervjue koji sadrže sveukupnu poetiku i životnu filozofiju pisca, i predstavljaju
putokaz u otkrivanju njegovog životnog i stvaralačkog opredelenja.
Vojislav Nikčević1 naglašava da je Desnica „prevashodno radio kao zatočenik
riječi”, i „u svojim djelima, pismima i razgovorima s drugim piscima, kao i u
posebnim zapisima, ostavio niz obavještenja o problemima umjetničkog stvaranja.”
Elemente Desničine poetike prvenstveno pronalazimo u romanu Proljeća
Ivana Galeba, te u esejima: „Zapisi o umjetnosti”, „Riječ na vrhu jezika”,
„Primjenjena umjetnost”, „B. Kroče i zbrka oko njega”, „Jedan zakašnjeli prilog
diskusiji o tipičnome”, „Razgovor na Književnom petku”, „O jednom gradu i jednoj
knjizi”, „Djelo i kritika”, „Ličnost i prosede”, „Dva kratka eseja: ’Marginalije o
iracionalnom’ i ’Zloupotreba jednog termina: detalj’”, „Tri zapisa o umjetnosti: ’O
realizmu’, ’Intencionalnost u umjetnosti’ i ’Hotimično iskustvo’”.
Mnoge poglede na umetnost i književnost, kao i pitanja vezana za njegovo
književno delo, možemo pronaći u razgovorima i intervjuima koje je Desnica vodio u
periodu od 1952–1966. Među pomenutima možemo izdvojiti: Desničino pismo
upućeno Aleksandru Tišmi (napisano 23.3.1952. a objavljeno 1972. u Letopisu Matice 1Vojislav Nikčević: „Poetika Vladana Desnice”, Izraz , br. 7, Sarajevo, 1969, str. 53.
9
srpske, Novi Sad); razgovor vođen sa Grozdanom Olujić pod nazivom „Pjesnik tuge i
nade” (u knjizi: Pisci o sebi, Beograd, 1959.); razgovor sa Vlatkom Pavletićem pod
nazivom: „Svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi...” (u
knjizi: Trenutak sadašnjosti, Zagreb, 1960.); razgovor vođen sa Jeftom Milovićem:
„Razgovor s Vladanom Desnicom o umjetničkom stvaranju”, (u knjizi Razgovori sa
umjetnicima, Beograd, 1982.)
Kraći razgovori i intervjui nalaze se u IV knjizi Desničinih Sabranih dela: „Tri
pitanja Vladanu Desnici”, 1960; „Razgovor na Radio–Beogradu”, 1961; „Između
muzike i literature”, 1961; „Bliže upoznavanje s nizom konkretnih vidova stvarnosti
liječi nas od apstraktnosti”, 1963; „Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola”, 1963; „Prvu
novelu namijenio sam Politici”, 1966.
Desničino celokupno delo karakterišu autorski komentari koji približavaju i
objašnjavaju određeni pojam, bez obzira da li se odnosi na teoriju ili na stvaralačku
praksu. Nije postavljao stroge granice između teorijske i stvaralačke prakse, nego ih
posmatrao kao delove zajedničkog procesa u stvaranju umetničke tvorevine. „Poetika
Vladana Desnice ima i praktično značenje, jer pokazuje kako se njegovo teoretsko
shvatanje umjetnosti realizovalo u vlastitoj književnoj praksi.” 2
Književne rodove, vrste i žanrove Desnica je doživljavao kao jednako vredne,
i smatrao da se međusobno razlikuju samo po stepenu kreativnosti. Nemoguće je
govoriti o Desnici kao pesniku, pripovedaču, esejisti, kritičaru, jer je njegov književni
izraz nerazlučiv u odnosu na kontekst određenog književnog žanra, i poseduje izvesnu
širinu koja karakteriše ovog pisac podjednako i kao čoveka i kao stvaraoca.
Posmatrajući njegov stvaralački opus u celini, uočavamo izuzetan sklad
čoveka i stvaraoca, ličnosti i dela, kao i čvrstu povezanost svih oblasti njegovih
interesovanja. Svaka stranica ispisana rukom Vladana Desnice pokazuje nam da je
stvarana istovremeno od strane filozofa i pesnika, prozaiste i kritičara.
Osnovu svog širokog obrazovanja Desnica je stekao zahvaljujući bogatoj
porodičnoj tradiciji, sklonosti prema umetnosti i književnosti, klasičnoj gimnaziji,
studijama prava i filozofije u Zagrebu i Parizu, putovanjima po Italiji i Francuskoj i
neprestanoj težnji za otkrivanjem najdubljih slojeva ljudske misli.
U razgovoru pod naslovom „Između muzike i literature” (1961) Desnica
naglašava da mu je pravnička struka doprinela boljem poznavanju čoveka i
2 Vojislav Nikčević :„Poetika Vladana Desnice”, Izraz, br. 7, Sarajevo, 1969, str. 53.
10
upotpunjavanju životnog iskustva koje je dragoceni fundus svakog stvaraoca, a „čim
je taj fundus raznolikiji i svestraniji tim je pisac cjelovitiji i bogatiji.” Kao ljubitelj i
dobar poznavalac muzike, nalazio se na putu između muzike i literature.
Desnica je u svom dečačkom dobu satima slušao probe šibenske filharmonije.
Godinama je pevao i školovao glas u Šibeniku, Zagrebu i Parizu. Muzika ga je
neodoljivo privlačila i smatrao je da ona, kao izražajno sredstvo, ima prednost nad
rečju. U pomenutom tekstu pod nazivom “Između muzike i literature” Desnica
naglašava da muzička rečenica poseduje i jedno logičko, doslovno značenje koje
eliminiše pojavljivanja mogućih nesporazuma: „Riječ ima jednu svoju metaestetiku,
jednu svoju logičku vrijednost. Za nešto što se piše može se reći da je literatura, ali u
muzici takve podjele nema.”3
Muzika je izvršila značajan uticaj na njegovo celokupno stvaralaštvo. U
Proljećima Ivana Galeba ona se oseća u strukturi i kompoziciji dela, u stalnom
preplitanju i suprotstavljanju tema, u smenjivanju tempa. Desnica pažnju posvećuje
muzikalnosti svakog strukturnog elementa svojih književnih tvorevina više nego što
oko površnog čitaoca može da zapazi.
Poznavao je mnoge strane jezike: latinski, grčki, francuski, italijanski, ruski i
španski, što mu je omogućavalo bolje i potpunije upoznavanje dela iz svetske
književnosti koja su izvršila neminovan uticaj na formiranje i stvaranje njegovih
poetskih stavova.
U IV knjizi Desničinih Sabranih dela, navedeno je 39 bibliografskih jedinica
njegovih prevoda sa francuskog, italijanskog i ruskog jezika. Među navedenim
prevodima poseban značaj imaju prevodi Kročeovih teorijskih tekstova. Već 1938. u
Desničinom prevodu izlaze Kročeovi Eseji iz estetike (Kadmos, Split) a 1939.
Desničin izbor i prevod 29 Kročeovih eseja i studija pod nazivom Književna kritika
kao filozofija (Kultura, Beograd). „Izborom djela (koje je prevodio) Desnica je
pokazao izvore ’idejne filijacije’, koja podrazumijeva istovremeno nadahnjivanje i
kreativnog i estetskog duha.”4
Sa podjednakim interesovanjem čitao je domaće i strane pisce, posebno
antičke, francuske, italijanske i ruske. Od domaćih pisaca naročito je čitao i cenio
Lazu K. Lazarevića kao pripovedača, zatim Lazu Kostića, Milovana Glišića, Ivu
Andrića, Dositeja i Njegoša. 3 Vladan Desnica: „Između muzike i literature”, Hotimično iskustvo I, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 80. 4 Radomir V. Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 92.
11
Desničina naklonost prema Andriću vidljiva je u pismu upućenom ovom
piscu, datiranom 12. oktobra 1952. godine, u kojem iznosi svoj doživljaj i odnos
prema Andrićevom delu: „ (…) s Vama i s Vašim djelom veže me poznanstvo i jedna
idealna veza već gotovo trideset godina; veza koja je, kao što sam Vam jednom
prilikom napomenuo, za mene značila ohrabrenje i podstrek, i pokazala mi na živom
primjeru što se sve, i sa kakvim estetskim kvalitetom, na ovom našem jeziku može
izraziti i kakav se instrument umjetničkog izraza od njega da iskazati.”5
Desnica je mnogo poštovao dela Sime Matavulja i napisao o njemu fragmente
eseja koji nije uspeo da završi, kao i skicu filmskog scenarija o Dositeju pod
naslovom „Vječiti putnik”, koja takođe ostaje nedovršena. Voleo je prozu Ive Ćipika,
kao i novele Dinka Šimunovića.
U njegovom književnom delu, u njegovoj ličnosti, kao i u zavičaju iz kojeg je
potekao, došlo je do spajanja slovenskog i romanskog uticaja. Pod slovenskim
uticajem podrazumeva se Desničino poznavanje ruske književnosti. Od ruskih pisaca
čitao je Puškina, Gogolja, Bunjina, Turgenjeva, Gončarova, dok je Tolstoja cenio ne
samo kao pisca, već i kao jednog od najvećih mislilaca novijeg vremena. Od Rusa je
„u sebe upio duboku humanost i želju da u svakom čovjeku traži najdublju suštinu, da
nastoji da prodre u samo njegovo srce, da nađe opravdanje njegovog postojanja.”6
Govoreći o uticaju romanske književnosti na Desnicu, treba naglasiti da
posebno mesto zauzimaju francuski i italijanski pisci. Od njih je nasledio osećaj za
meru, „sposobnost da dobro i precizno odmerava reči, kao i sposobnost da stvara
skladne kompozicije.”7
Čitao je Balzaka, Stendala i Flobera, navodeći ih u svojim teorijskim
tekstovima kao primer dobrih pisaca i stilista. Desnica navodi pisce francuske
književnosti koji su svojim delima vezani za realizam, ali istovremeno ga i
prevazilaze unoseći elemente fantastike, ili prelazeći sa opisa spoljašnje stvarnosti na
prikaz njenog odraza u svesti svojih junaka. Desnica se poziva i na Prusta koji sasvim
napušta poetiku realizma. Na osnovu navedenih pisaca može se uočiti da Desnica
pominje one romanopisce koji najavljuju krizu realizma i iznose uverenje da se
stvarnost može razumom spoznati i adekvatno predstaviti.
5 Radovan Popović: „Preplitanje proleća i smrti”, Književni magazin, br. 50, Beograd, 2005, str. 23. 6 Dragan Jeremić: „Vladan Desnica ili intelektualna poezija”, Savremenik, br. 6, Beograd, 1958, str. 23. 7 Isto, str. 23.
12
Sa navedenim autorima Desnica vodi neku vrstu dijaloga koji se odvija na
intertekstualnom nivou. Pomenuti dijalozi dati su implicitno u Desničinim prozama
kroz podudarnost ideja ili sličnost nekih tema, kroz osobine nekih likova, a sve to
ukazuje na izvesne duhovne srodnosti sa navedenim autorima.
Desnica je čitao i dela drugih evropskih književnosti, npr. nemačke, ali na
njegov duhovni razvoj i književni ukus najveći uticaj su izvršile francuska i ruska
književnost. U gimnazijskim danima upoznao je dela antičke književnosti od kojih je
naročito cenio Eshilovog Okovanog Prometeja, o čemu nam svedoči i roman Proljeća
Ivana Galeba. Od italijanskih pisaca naročito je voleo Dantea, o kojem je skicirao esej
koji je ostao nedovršen.
Svojim životom i delom Desnica svedoči o jedinstvu nespojivog i mogućnosti
postojanja suprotnosti objedinjenih u jednom čoveku i u jednom stvaralačkom opusu.
„Njegov visoki artizam nalazi pandan u njegovom čovečstvu, a oba se slivaju u jednu
sintezu koja njegovu umetnost čini koliko privlačnom toliko i ljudski značajnom.”8
Upravo je ta sinteza suštinska odrednica i njegove ličnosti i njegovih književnih
ostvarenja. To je i glavni razlog zašto je u prikazu Dragana Jeremića određen kao
„mediteranac sa slovenskom dušom, pričljivi južnjak sa mekom slovenskom tugom u
srcu”.9
Zagonetnost i privlačnost Desničinog izraza leži u jedinstvu različitosti, u
povezivanju retko spajanog. Posmatrajući iz današnje vremenske perspektive
navedene odrednice koje karakterišu Vladana Desnicu i kao čoveka i kao stvaraoca,
uočavamo da je po mnogo čemu bio ispred svoga vremena. Bitisao je na različitim
geografskim podnebljima, i u dalmatinskom zaleđu, i po primorskim gradovima i u
evropskim prestonicama, noseći u sebi duboko ukorenjenu sliku zavičaja,
upotpunjavajući je evropskom kulturom i visokim obrazovanjem.
8 Isto, str. 23 9 Isto, str. 23.
13
Istorijske i društvene prilike
Vladan Desnica svojim celokupnim književnim opusom ilustruje najvažnije
etape u razvoju srpske i hrvatske proze XX veka, njen prirodni evolutivni i poetički
kontinuitet u tom vremenu. Taj razvojni put ide od realističkog izraza sa početka XX
veka koji se nastavlja sve do međuratnog vremena i prve decenije posle Drugog
svetskog rata, pa sve do najvažnijih poetičkih strujanja u drugoj polovini XX veka.
„Evolutivni smisao Desničinog dela jeste“, prema rečima Mihajla Pantića, u
tome što „je upravo taj pisac u srpskoj i hrvatskoj modernističkoj književnosti do
punog intenziteta razvio imaginativno-psihološku dimenziju pripovedanja.“10
U svojim prozama Desnica je ostvario povezanost između dve najvažnije
osobine moderne proze XX veka, njene poetske i intelektualno-esejističke orijentacije
koje su odraz Desničine stvaralačke ličnosti. Svojom poetikom i sopstvenim
književnim izrazom ovaj pisac prevazilazi ideološke, političke, društvene,
generacijiske i druge uslovljenosti koje sputavaju ispoljavanje individualnosti
autorove ličnosti.
Desnica je nastojao da svoje književno delo oslobodi strogo omeđenih granica
pripadnosti srpskom ili hrvatskom jezičkom izrazu, tradicionalnom ili
modernističkom stvaralačkom modelu, i da ga usmeri prema unutrašnjem jezičkom i
stilskom oslobađanju, odnosno potvrđivanju estetskog elementa umetničkog dela kao
njegove primarne umetničke funkcije.
U navedenom stvaralačkom kontekstu Vladan Desnica je stvorio književno
delo koje svojom unutrašnjom snagom i veličinom prevazilazi pripadnost određenim
književnim pokretima i pravcima, određenim neknjiževnim intencijama i nameće se
kao samostalna i jedinstvena estetska i književna vrednost naše kulture i jezika.
U svojoj viziji i svom doživljaju stvarnosti zadražao je one elemente srpske i
hrvatske književne tradicije koji su bili najbliži njegovoj stvaralačkoj ličnosti i
kulturnoj pripadnosti. Međutim, kulturna pripadnost ovog pisca bila je šira od
nacionalne i zavičajne, što je omogućilo da u svoju stvaralačku ličnost uključi sve
10 Mihajlo Pantić: Dnevnik jednog uživaoca čitanja, Književna opština Vršac, Vršac, 2009, str. 61.
14
opšte duhovne i kulturne vrednosti koje su uticale na razvijanje njegovih stvaralačkih
sposobnosti.
Razvojni put srpske i hrvatske književnosti prvih decenija XX veka, kao i
evropskih književnosti toga vremena, imao je nesumnjiv odraz na stvaralački lik i
delo Vladana Desnice. U periodu između 1930. godine do Prvog kongresa sovjetskih
pisaca održanog 1934. godine u Moskvi, dolazi do sve izražajnijeg shvatanja da se
umetnik svojim delom mora uključiti u tekuća društvena pitanja svog vremena,
odnosno da bude zagovornik političkog programa partije.
Na pomenutom kongresu prihvaćena je teorija socijalističkog realizma,
odnosno obrazložen je pojam koji će biti osnova jednog književnog pokreta značajnog
u svetskoj književnosti. Ideja pokreta socijalističkog realizma zasnovana je na
shvatanju Maksima Gorkog da književnost i kultura treba da budu podrška
revolucionarnim zbivanjima, i da čovek koji gradi novo društvo treba da bude
samopouzdan i da se ne određuje prema onom životu u kom se nalazi, već prema
onom koji mu je ideal.
Maksim Gorki u svom referatu izloženom na pomenutom kongresu ističe da
umetnost mora izražavati jednistvo ličnosti i sredine, jer čovek će u socijalističkom
društvu naći pravi smisao života u poistovećivanju svojih interesa sa interesima
društva, čime će se i emotivno i misaono približiti kolektivu. U tom približavanju
pojedinca i društva zapostavljaju se problemi ličnosti, dok se akcenat stavlja na
optimizam koji se rađa iz ubeđenosti u pozitivnost same ideje.
Pomenuti proces razvoja književnosti u Sovjetskom Savezu do 1934. godine
imao je odjeka na naše književne prilike, posebno na shvatanja unutar pokreta
socijalne književnosti. Između dva svetska rata u jugoslovenskoj književnosti postoji
niz pisaca u čijim je delima veoma naglašena i prisutna socijalna komponenta.
Literarni pokret socijalne književnosti nastao je oko 1930. godine i okupljao je pisce
koji su prihvatali ideju da predmet književnog dela treba da bude aktuelna životna
tematika. Pisac je morao imati određeni ideološko-društveni stav prema socijalnim
pitanjima koja obrađuje u svojim delima. Literarno delo je svojim estetskim
delovanjem trebalo da doprinese obogaćenju društvene svesti čitalaca kako bi mogli
shvatiti svoj društveni položaj.
Pokret socijalne literature, kao i nadrealistički pokret dve su najznačajnije
književne i kulturno-političke grupacije u srpskoj književnosti početkom 30-ih godina
XX veka. Međuratna srpska književnost sa elementima avangarde i socijalne
15
književnosti, kao i građanskе i zavičajnе prozе, izvršila je nesumnjiv uticaj na
Desničin doživljaj literature.
Srpska književnost je u tom periodu prešla značajan razvojni put i usmerila
svoje kreativne mogućnosti prema onim oblicima stvaralačkog izraza koji su
proširivali ispoljavanje individualnih mogućnosti samog stvaraoca. Upravo je nakon
Drugog svetskog rata roman bio najpogodnija književna vrsta kojom su pisci toga
vremena iznosili svedočanstva o ratu i revoluciji prevazilazeći time oskudnu
prisutnost romana u periodu između dva rata.
Da bismo prikazali razvojni put srpskog romana o ratu i revoluciji, kao i
literaturu toga vremena, neophodno je osvrnuti se na „zlo (literarnog) doba“11 koje je
trajalo do 1950. godine, poznatije kao vreme socijalno angažovanog romana.
Socijalno angažovana umetnost u Srbiji u prvi plan je isticala primat političkog i
ideološkog pragmatizma u odnosu na estetsku vrednost umetničkog dela. Idejno i
politički određena umetnost revolucije ističe partijnost kao svoj primarni cilj. Sve se
tumačilo sa stanovišta opšte partijske linije, tačnije Komunističke partije Jugoslavije
koja je tražila verne tumače revolucije. Književno stvaralaštvo koje se razvijalo sa
partijskom linijom moralo je izražavati političke poruke i biti odraz stvaranosti,
odnosno revolucije.
Socijalno angažovani roman koji nastaje u prvih pet posleratnih godina nije
mogao da se odrekne golih činjenica stvarnosti koje su utkane u njegovu formu i
strukturu. Nesavršenu stvarnost pisci ovog romana predstavljaju kao idealnu
afirmišući time revoluciju. Tako nastaju dela u čijem je središtu svedočenje i pouka a
ne njihova misaona transpozicija.
Pisci socijalno angažovanog romana imali su za cilj da romanom dokažu kako
su komunisti ostvarili revoluciju, prenoseći time komunističe ideje na čitaoce.
Pripovedač u takvom romanu ima sužen idejni pogled kojim posmatra događaje
pretvarajući se tako u nepouzdanog svedoka-pripovedača. Istovremeno, njegovi likovi
bivaju oblikovani u skladu sa ideološkim opredelenjem, tačnije socijalističkim
realizmom kao umetničkim idealom.
Oblikovani pomoću zajedničkih osobina grupe, likovi socijalno angažovanog
romana postaju nosioci opšteg a ne pojedinačnog, predstavnici socijalnih ideja a ne
samih sebe. U svojim Ogledima o realizmu Đerđ Lukač ističe da se estetika i princip
11 Miloš Bandić: Vreme romana, Prosveta, Beograd, 1958. str. 60.
16
realizma svode na „umetničko prikazivanje celovitog čoveka“.12 Navedeni stvaralački
princip nije prisutan u socijalno angažovanom romanu jer rat i revolucija nisu
sagledani kroz tragičnu sudbinu pojedinca, već kroz niz patriotskih priča o pobedi
partije.
Zasnovan na teoriji odraza revolucije i partijnosti, socijalno angažovani roman
ističe veru u svetlu budućnost i novi život. Prema rečima Dragana Jeremića, u
socijalno angažovanom romanu je izbrisan nesklad između individualnih i društvenih
težnji, „estetsko je podređeno političkom a roman kao kritičko oružje odložen“.13
U socijalističkom društvu toga vremena roman kao književna vrsta nije bio
slobodan jer je morao odražavati određenu ideologiju i vršiti kolektivno osvešćenje
mase. Kao takav angažovani roman daje uprošćenu sliku rata i revolucije ne
prikazujući opširnije likove, već prevashodno prenoseći oduševljenje revolucijom i
idejom komunizma kao jedinim pravim izborom. Pozivajući pisce da pišu o revoluciji,
vladajuća ideologija nije pristajala na prikaz potpune istine jer joj je odgovaralo
unošenje političkih motiva i zabluda u književna ostvarenja.
Socijalistički realizam je, prema rečima Stanka Lasića, postao već 1936.
godine „temeljna sinteza umjetnosti i revolucije, sinteza u kojoj je staljinistička vizija
revolucije dobila svoju punu potvrdu i svoj najjasniji izraz i sve su sile težile da se
odrede za partijsku književnost, odnosno ukrućivanje života.“ 14
Snagom svoje sugestivne moći književnost je neposredno vršila vaspitanje i
usmeravanje širokih narodnih masa, dok je normativna kritika toga vremena
prevashodno razmatrala i vrednovala idejnu strukturu dela zanemarujući formu.
Nastala na dogmi marksističkog pragmatizma čiji je osnovni kriterijum
prisustvo stvarnosti u delu, posleratna književna kritika je tražila čistu poruku,
zanemarujući estetsku vrednost dela, čime je gušila kreativnost pisca podređujući
njegov subjektivitet objektivnoj stvarnosti shvaćenoj i prikazanoj kroz ideju.
Vrednujući književna dela prema spoljašnjim normativnim kriterijumima, kritika je
postajala ideologizirana svest u službi revolucije.
U navedenim društveno-političkim okolnostima biti apolitičan u literaturi
značilo je istovremeno biti i antisocijalistički određen, ili postavljen protiv
socijalističke stvarnosti. Razvijajući se u pomenutim političkim prilikama, naša
12 Đerđ Lukač: Ogledi o realizmu, Kultura, Beograd, 1947, str. 17. 13 Dragan Jeremić: Doba antiumetnosti, Prosveta, Beograd, 1970, str. 245/6. 14 Stanko Lasić: Sukob na književnoj ljevici(1928-1952), Liber, Zagreb, 1970, str. 48.
17
posleratna književnost biva obeležena sukobom dvaju različitih shvatanja i
prikazivanja stvarnosti. Kao glavni razlog sukoba dvaju različitih shvatanja
književnosti i umetnosti, Stanko Lasić navodi pitanje: „Kakva treba biti funkcija
umjetnosti u revoluciji i funkcija revolucije u umjetnosti?“
Umetnost i revolucija se, prema mišljenju Stanka Lasića, međusobno upućuju
jedna na drugu, i nemoguće je da se iskažu kao zasebni entiteti, već samo u njihovoj
sintezi. Sinteza umetnosti i revolucije, prema njegovim rečima, predstavlja apriornu
kategoriju koja determinira sve ostale postavke, i upravo je ona „apriorno polazište u
tradiciji naše literature“. Polazeći od apriornog polazišta pojavljuju se dve koncepcije
umetnosti, odnosno dve koncepcije revolucije koje se međusobno isključuju.
Prvu koncepciju umetnosti i revolucije Lasić naziva koncepcijom poništenja
slobode u izabranom ili stvorenom objektu. Ta koncepcija svodi i revoluciju i
umetnost na sredstvo ostvarenja čoveka. Prikaz stvarnosti kroz ideološku afirmaciju
revolucije ostvaruje se kroz socijalno angažovani roman, nasuprot kojeg nastaje
poetsko-psihološki roman kao odraz sumnje u realni prikaz stvarnosti koju prezentuje
socijalno angažovani roman.
Nasuprot unapred zadatim prikazima revolucije koje je diktirala politizovana
književna kritika toga vremena, poetsko psihološki-roman posmatra objektivnu
stvarnost kroz subjektivne doživljaje različitih ličnosti. Takvu stvaralačku koncepciju
Lasić određuje kao kreativni pokušaj održavanja jedne sinteze u kojoj se umetnost i
revolucija definišu kao traženje i slobodno kretanje čoveka.
Druga orijentacija koja, prema Lasićevim rečima, postaje dominantna u našoj
književnosti nakon 1952. godine, razbija sinteze umetnosti i revolucije. Ta orijentacija
se zalaže za autonomiju umetnosti smatrajući da umetnost mora sama tražiti puteve u
skladu sa svojom tradicijom i strukturom. Ona u ovom periodu počinje borbu za
slobodu artističkog izraza i estetskih pravaca, i „ne usuđuje se jasno izreći stav
indiferentnosti prema zadacima revolucije.“15 Ova orijentacija bila je osobito izražena
1951. i 1952. godine kod modernista koji su se zalagali za integritet umjetnosti.
Treća orijentacija koju Stanko Lasić izdvaja, predstavlja očajnički pokušaj da
se povežu prethodno pomenute, da se spasi sinteza umetnosti i revolucije. Kao njenog
glavnog predstavnika Lasić navodi Krležu, koji na Kongresu književnika u Ljubljani
održanom 5.10.1952. godine brani larpurlartizam protiv službe umetnosti u
15 Isto, str. 79.
18
momentalne partijske svrhe, polazeći od stava da je umetnost bez revolucije
besmislena, a revolucija bez umetnosti nepotpuna. Ova koncepcija smatra da je
moguć autentični estetski socijalistički angažman. Krleža je na pomenutom Kongresu
izjavio: „Onoga trenutka, kad se jave kod nas umjetnici, koji će svojim darom, svojim
znanjem i svojim ukusom umjeti da te „objektivne motive naše lijeve stvarnosti –
subjektivno odraze“, rodit će se naša vlastita umjetnost.“16
Ovim konceptom Krleža ne određuje konkretan sadržaj umetnosti, već „ističe
da umjetnost i revolucija postoje kao smisao“, i poziva na rad i stvaralaštvo unutar
toga smisla. Umetničko delo je, prema Krležinom mišljenju ono delo koje na
stvaralački način sintetizuje lepotu i revoluciju, dok je revolucionarno delo ono delo
koje na stvaralački način uključuje totalitet čoveka u svoju praksu. Takva sinteza
umetnosti i revolucije, prema rečima Stanka Lasića ostaje nedefinisana, jer je
preširoka za koncepciju konkretnog revolucionarnog angažmana, a preuska za
koncepciju autonomije umetničkog i revolucionarnog stvaralaštva. Krleža se
istovremeno zalagao protiv plitkog utilitarizma i protiv apsolutne autonomije
umetnosti.
Pisci koji su se nakon Drugog svetskog rata opredelili za verno prikazivanje
revolucije u našoj književnosti uglavnom su ostajali na margini književnih vrednosti
(Čedomir Minderović: Oblaci nad Tarom, Dragan Simić: Nisam bio sam, Oto Bihalji
Merin: Doviđenja u oktobru, Vera Obrenović-Delibašić: Kroz ničiju zemlju), dok su
pisci poetsko-psihološkog romana sa svojim književnim ostvarenjima izbijali u prvi
plan (Mihajlo Lalić, Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Radomir Konstantinović, Vladan
Desnica i drugi).
Izraziti pomak u modernizaciji romana toga vremena predstavljaju romani u
kojima su prisutni elementi modernog romana: Zimsko ljetovanje Vladana Desnice
(1950), Svadba Mihajla Lalića (1950), Daleko je sunce Dobrice Ćosića (1951) i
Pesma Oskara Daviča (1952). Oslobađajući se klasičnog nasleđa realizma, ovi romani
uvode nove vrednosti u našu književnost toga vremena. U središtu umetnikovog
istraživanja nije revolucija već pojedinac koji iznosi svoja iskustva odražavajući
istovremeno tadašnje društveno-istorijske prilike. Univerzalna istina sve više se
zamenjuje pojedinačnom istinom koja se bori za sopstveno postojanje.
16 Isto, str. 80.
19
Junaci ovih romana nisu ostvareni samo kao nosioci i tumači određene
ideologije, već su prikazani kroz sospstveni doživljaj datih okolnosti. Njihov život
nije unapred određen revolucijom kao mitom. Revolucija i istorija prikazuju se kroz
svest i osećaj pojedinca. U težnji da se što više približe istini o revoluciji, pisci ovih
romana problematizuju i svoje junake i ideje o revoluciji želeći da razotkriju
ideologiju koju je nametnuo socijalno angažovani roman. Rat i revolucija u socijalno
angažovanom romanu nisu prikazani kao tragično kretanje naroda, već kao niz
patriotskih priča i hronika o pobedonosnom putu revolucije.
Roman Zimsko ljetovanje (1950) Vladana Desnice po mnogo čemu odstupa od
socijalno angažovanog romana što će naknadno biti razmotreno i prikazano u
posebnom segmentu ovoga rada posvećenom tom romanu.
Romanom Svadba (1950) Mihajla Lalića nastaje značajniji pomak u razvoju
srpskog romana o revoluciji. Ovim romanom Lalić se udaljava od metode klasičnog
realizma, približavajući se sve više unutrašnjem svetu svojih junaka. Opredeljujući se
za realizam kao istinu, ovaj pisac napušta dotadašnju idealizaciju revolucije i upušta
se u prikazivanje unutrašnje istine junaka, nosioca revolucije. Navedenim
stvaralačkim postupkom roman dobija dramske elemente iako i dalje sadrži u sebi
uobičajenu sliku revolucije. U svojim romanima o ratu i revoluciji Lalić, prema
rečima Velibora Gligorića, „brani istinu od laži, ponos od poniženja, slobodu od
robovanja i nasilja, hrabrost od slabićstva, ljudski karakter od prevrtljivosti.“17
U jednom od književnih razgovora, na pitanje šta svojim ciklusom o ratu želi
da saopšti, Lalić naglašava težnju da želi pisati angažovanu i realističku književnost,
ograđujući se oštro od pravca koji je nazvan socijalistički relizam čiji su pisci, prema
njegovim rečima, sveli realizam na „bilješke vidljivih i opipljivih pojava“.18
Lalić je sebe smatrao pripadnikom savremenog realizma jer je korišćenjem
psihoanalize proširio svoja sredstva izražavanja. Roman Svadba kao roman promena i
zaokreta u srpskoj književnosti, iako sadrži idejnu osnovu socijalno angažovanog
romana sadržanu u favorizovanju komunističke ideje, novine koje donosi odražava u
stilu, u prisustvu poetsko-psihološke atmosfere, u karakterizaciji i individualizaciji
likova.
Navedenim stvaralačkim postupcima Svadba se udaljava od socijalno
angažovanog romana usmeravajući razvoj srpskog romana prema čoveku i njegovom 17 Velibor Gligorić: Kritičari o M. Laliću, Prosveta, Beograd, 1984, str. 59. 18 Rade M. Nikolić: Susreti s piscima, Jedinstvo, Priština, 1971, str. 13.
20
unutrašnjem svetu, proširujući time mogućnosti tumačenja i prikazivanja rata i
revolucije.
Roman Dobrice Ćosića Daleko je sunce (1951) drugi je roman u ovom periodu
koji donosi određene promene u odnosu na socijalno angažovani roman, koristeći
novi stvaralački postupak u prikazu rata i revolucije. U težnji da pronađe potpunu
istinu o revoluciji, Dobrica Ćosić prvenstveno prikazuje posledice koje je revolucija
ostavljala na čoveka. Prikazujući tragično osećanje života, ovaj roman u prvi plan
ističe poetsko, dok idealističko slikanje revolucije stavlja u drugi plan. Revolucija je u
romanu Dobrice Ćosića prikazana kao nesavršena, a njegovi junaci su dovedeni do
međusobnog sukoba sopstvenih stavova. Upravo taj sukob različitih doživljaja i
stavova predstavlja novinu u odnosu na socijalno angažovani roman. Ćosićevi junaci
dovode u pitanje ideale za koje se bore sukobljavajući time razum i dužnost.
Roman Daleko je sunce, prema rečima Miloša Bandića, ustaje protiv
„deklarativne i deklamatorske, politički pravolinijske, neutralno dobromislene
književnosti, bazirane na bunkerima fraza i lažnog, veštačkog idejnog sjaja.“19
Zasnivajući se na analitičkom realizmu, Ćosićev roman dovodi u pitanje idealizam
revolucije postajući istovremeno i kritički prikaz ratnih prilika.
Roman Pesma (1952) Oskara Daviča u poređenju sa Lalićevim i Ćosićevim
romanom predstavlja složeniju romanesknu strukturu u kojoj je naznačen i izveden
postupak toka svesti. Iako je u središtu romana politička tema, pisac najveću pažnju
usmerava na čovekovu emociju i njegov unutrašnji svet. Osnovna ideja romana je
misao glavnog junaka da samo sloboda i ljubav određuju čoveka u datom vremenu
predstavljajući istovremeno i glavne uslove ljudskosti.
U svom romanu Davičo prikazuje odnos čovekovog života i stava što
uslovljava čestu upotrebu unutrašnjeg monologa i dijaloga. Junaci Davičovog romana
u prvi plan ističu značaj slobode, istine i lepote kao vodećih i glavnih principa u
životu čoveka. Davičo pokušava da svog junaka oslobodi dogmatskog shvatanja sveta
i partije, u želji da društvene ciljeve zameni ličnim interesima. Svojim romanom
Davičo poručuje da sve u životu ima smisla ukoliko nastaje iz ljubavi. U poređenju sa
junacima socijalno angažovanog romana, Davičov junak nije uzor, već pokušaj
traženja novog čoveka. Revolucija u stvaralačom doživljaju ovog pisca nije prikazana
19 Miloš Bandić: Vreme romana, Prosveta, Beograd, 1958, str. 85.
21
ideološki, ne predstavlja samo borbu u određenim istorijskim uslovima, već odnos
prema životu uopšte.
Davičova Pesma je moderan roman zasnovan na subjektivnom psihološkom
vremenu u kojem njegovi junaci izražavaju svoj odnos prema revoluciji. Vreme u
ovom romanu teče u izolovanim individualnostima za razliku od mehaničke
hronologije koja je karakteristična za socijalno angažovani roman. Ovim romanom
pisac izdvaja pojedinca iz kolektivne svesti, dajući mu mogućnost sopstvenog viđenja
stvarnosti i revolucije suprotstavljajući se time prikazivanju stvarnosti u socijalno
angažovanom romanu.
Posmatrajući Desničina prozna ostvarenja u kontekstu pomenutih romana i
njihovih pisaca, uočavamo izvesni pomak koji Desničino delo čini krećući se od
tradicionalnog realizma ka psihološki produbljenom realističkom postupku, dajući
prednost unutrašnjoj drami junaka nad tradicionalnim stilskim sredstvima.
„Takva dimenzija“ pripovedanja, prema rečima Mihajla Pantića, bila je sve do
Desnice „uglavnom manjkava, budući da je na poetičkoj, a bogme i na političkoj
vlasti, i u srpskoj i u hrvatskoj tradiciji nekada bio, pa je dobrim delom i sada, loše
shvaćen realizam.“20
Desničina prozna ostvarenja istovremeno poseduju različite stvaralačke
poetike. Realističku poetiku i realistički postupak pronalazimo u nekim pripovetkama
o životu u dalmatinskom zaleđu, te u romanu Zimsko ljetovanje, dok je u
pripovetkama iz gradskih i primorskih sredina, kao u romanu Proljeća Ivana Galeba,
prisutan moderni stvaralački postupak. Pomenuta književna ostvarenja biće posebno
razmotrena u zasebnim segmentima ovog rada posvećenim Desničinim pripovetkama
i romanima.
Prikazujući različite životne sredine pomoću različitih stvaralačkih postupaka,
Desnica u oba slučaja ostaje dosledan prikazu najrazličitijih vidova čovekova života.
Prikazujući život u dalmatinskom zaleđu, ovaj pisac daje pojedinačnu i kolektivnu
sliku njegovih junaka u borbi za svakodnevni život, dok u prikazima gradskih sredina
insistira na analizi pojedinačnih sudbina koje se opiru kolektivnoj svesti.
Sveukupna proza Vladana Desnice nalazi se između dva pomenuta tematska
pola, između realističkog viđenja i doživljaja stvarnosti i moderno prikazane
20 Mihajlo Pantić: Dnevnik jednog uživaoca čitanja, Književna opština Vršac, Vršac, 2009, str. 61.
22
problematike pojedinca u gradskoj i seoskoj sredini. Desničina prozna ostvarenja
možemo posmatrati kao sponu između realizma i modernizma.
Srpski pisci iz Dalmacije koji su prešli sličan razvojni put i svojim delom
učestvovali u stvaranju opšte slike srpske proze XX veka, pored Vladana Desnice su
Sima Matavulj (1852-1908) i Jovan Radulović (1951). Iako pripadaju različitim
generacijama, sličnost navedenih pisaca je u tome što su svoj književni opus počinjali
kao realisti da bi vremenom obogaćivali svoj narativni postupak približavajući se sve
više modernijem književnom izrazu.
Pomenuti narativni postupak biće detaljnije prikazan u narednim segmentima
ovog rada posvećenim pripovetkama i romanima Vladana Desnice. Desničine
pripovetke i romani posmatrani kao celina sadrže razvojni put srpske književnosti od
početka XX veka i njegove realističke poetike, pa sve do završetka XX veka i njegove
pune poetičke raznovrsnosti. Da bismo što potpunije prikazali i shvatili poetiku koju
je Desnica primenjivao u svojim romanima i pripovetkama, neophodno je prethodno
sagledati poetske stavove ovog pisca sadržane u njegovim esejima, kritikama i drugim
teorijskim tekstovima.
23
Eseji i kritike
Mladi zagrebački pisci pokreću u Zagrebu 1952. godine književni časopis
Krugovi sa ciljem da se tadašnja izolovana sredina upozna sa novim tokovima
evropske književnosti. Desnica se odazvao njihovom pozivu na saradnju, i u tom
časopisu je objavio esej pod nazivom „Zapisi o umjetnosti”. Pomenuti esej biće
žestoko napadnut od tadašnjih predstavnika socijalističke estetike, što će biti
razmotreno u posebnom segmentu ovoga rada.
Desničin esej koncipiran je kao razgovor sa zamišljenim sagovornikom, kao
polemika koja je na više mesta ironično intonirana. U napomeni koja je izostala u
broju Krugova 4–5, pisac nam saopštava da su ovi zapisi najvećim delom pisani kao
beleške za buduću opsežniju razradu. Zbog nedostatka vremena i drugih razloga
praktične prirode, on ih objavljuje, po njegovim rečima „u sirovom i sakatom vidu”.
U nastavku eseja Desnica navodi da je odabrao upravo one segmente zapisa koji
mogu mlađim piscima biti od neke koristi i pomoći, ističući mogućnost njihove
primjene i na druge umetnosti.21
Poslednja misao iskazana u pomenutoj napomeni otkriva jedan od temeljnih
poetskih stavova ovog pisca: kroz pojedinačno prikazati ono što je opšte i
univerzalno. Čitajući bilo koje od Desničinih pisanih ostvarenja, uočićemo navedeni
stav koji je ključ za tumačenje njegove stvaralačke tajne.
U prvom paragrafu svojih „Zapisa o umjetnosti” Desnica izdvaja iskrenost kao
jedan od glavnih zakona umetnosti. Pisac, prema njegovim rečima, da bi ostvario
neposrednu iskrenost u svome delu, neophodno je da zađe u dublju i prodorniju
analizu ljudske psihe, da nadvlada „nešto što se opire i koprca i crveni”, odnosno, da
iznese dublje i prisne momente čovekove duše, jer osnovni cilj i smisao književnosti
je da prikaže čoveka u svoj njegovoj različitosti.
Desnica je smatrao da je veličina književnosti u tome što otkriva istine o
čoveku one vrste koje nam ni istorija, ni sociologija, ni naučna psihologija ne mogu
da pruže. Možda se u tome i krije razlog njegovog opredelenja za bavljenje
književnošću u prvom redu, jer književno delo pruža ogoljene istine. Pomenute
21„Mada većinom govore o književnosti, jasno je da se dobar dio ovih zapisa (mutatis mutandis), može primjeniti i na druge umjetnosti.” Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993. str. 60.
24
naučne discipline posmatraju čoveka u nekim uopštenim, širim okvirima, „u odorama
nekih mitologija” i „u oklopima nekih ideologija”. Te nauke kreću od opšteg, od
nekih zajedničkih mišljenja, verovanja, morala, životnih stavova, pogleda na svet, i na
taj način ne prikazuju ogoljenog čoveka. Zadatak književnog dela je da prikaže
čovekovu raspolućenost koja u Desničinoj viziji sveta predstavlja suštinsku osobinu
čoveka.
Da bi ostvario navedene zahteve, pisac mora da odbije od sebe svaku
mogućnost razneženja, „da zakoči emociju”, kako bi što objektivnije i potpunije
stvorio čovekovu unutrašnju sliku. Po mišljenju Vladana Desnice, pisac nije sposoban
da u stanju „raznježenosti”22 izvrši analizu dubokih slojeva čovekove duše, da bi to
postigao mora biti racionalan.
Esej pod nazivom „Kako zamišljam lik umjetnika“ Desnica je posvetio
upravo razmatranju umetnika, odnosno pisca. Pravi umetnik, prema Desničinom
mišljenju, treba da oseti duboku i neodoljivu potrebu za „svakodnevnim dodirom sa
prirodom“23, jer čovek-umetnik pronalazi u njoj svoje izvorište za regenerisanje i
razvoj sopstvenog duha, dok priroda neumitno i neminovno preslikava svoje
osobenosti na čovekov unutrašnji svet.
Navedeni poetski stav otkriva Desničin doživljaj prirode kao neophodnog
činioca za nastanak umetničkog dela. Priroda i umetnost u Desničinoj stvaralačkoj
koncepciji nalaze se u dijalektičkom odnosu. Priroda, kao jedan od osnovnih
kompozicionih elemenata Desničinog literarnog sveta, nalazi se u večitoj i živoj
sprezi sa čovekom i njegovim doživljajem.
Da bi umetnici mogli „nešto poetsko iz sebe istisnuti“ potrebno je da izađu na
sunce ili pod zvezdano nebo, jer „za pisaćim stolom se realizira, stavlja na papir ono
što je stvoreno već ranije. A to najviše u šetnji po prirodi.“24 Navedene okolnosti
predstavljaju preduslov da umetnik stvara, jer u skučenom prostoru, „u zadimljenom
ćumezu“, sa tavanicom iznad glave, teško da može nastati poetsko delo. 22 „Ta poetičnost o kojoj pisac govori nosi pečat neke izrazite specifičnosti (...) u našoj književnosti ne postoji pisac čiji bi lirizam bio do te mjere lišan neposredne emocije ili bilo kakvih manifestacija raznježenosti nad sudbinom (...) to je neki izrazito misaoni lirizam, poezija bez osnovnih poetskih rekvizita.” Anatolij Kudrjavcev: „Pjesnik misaonosti”, Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1968, str. 83. 23 “U čudnu me nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potrebu da bude u stalnom, svakodnevnom dodiru s prirodom, koji godinama gazi kroz krtičiji rov sve samih krutih razumskih stvari, a piše pjesme uvijek o onim istim zvijezdama koje je doživio kad mu je bilo sedamnaest godina.” Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 112. 24 Vladan Desnica: „Prvu novelu namjenio sam Politici“, Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 105.
25
„U prirodi, u bratskom dodiru sa drvećem i travama, s kišom i vjetrom,
regenerira se duša, odmaraju se oči, pogled se akomodira širim vizualima i daljinama
(...) u zračnijim prostorima duh se širi, mjerilo za ljudske stvari u našoj ruci, kao
magijom, na očigled postaje veće, a mizerije svakidašnjice, u relacijama tog
podneblja, postaju sve sitnije i sitnije, gube se (...) Popušta zažarenost i sparušena
vrlina od nasušne borbe, od trvenja, gložnji (...) Zelenilo neke livade postaje protuteža
za doživljenu pakost, smirena, vedra dubina neke perspektive naknada za gorčinu koja
nam je poremetila unutrašnju harmoniju.“25
Desničinu ideju o sraslosti umetnika i prirode neophodno je posmatrati u
sklopu njegovog celokupnog pogleda na svet. Pisac teži da prevaziđe udaljenost
između čovekovog unutrašnjeg sveta, i sveta kojim je okružen, približavajući ih i
posmatrajući kao jedno. Svi elementi spoljašnjeg sveta koje Desnica unosi u svoje
literarne tvorevine ne postoje izolovano kao samostalni svet za sebe, već ih pisac
posmatra u sprezi sa čovekom.
U Desničinom delu slike prirode nisu prisutne kao zaseban realitet, već kao
polazište koje nas upućuje na unutrašnji, naoko nevidljivi svet čovekov. Takav
doživljaj prirode otkriva nam osnovne tvorbene komponente pomoću kojih je Desnica
gradio svoj umetnički svet. U prirodi Desnica pronalazi prastari, paganski zakon koji
je otporan na uticaj vremena, i doživljava je kao jedinu konstantu u čovekovoj borbi
protiv vremenosti i smrti. Čovek u prirodu uranja svoje misli i osećanja, stapajući se
sa njom u težnji da nadvlada prolaznost i smrt. Neprestano se suočavajući sa
vremenitim i prolaznim životom, Desničin čovek utehu pronalazi u prirodi, u
neosmišljenom i slepom životu bilja. Svet bilja je nesebičan, nesvestan i slep u odnosu
na čoveka koji se, „tupo sebičan u svojoj okatosti“ udaljio od samog izvorišta života.
Napojiti i sačuvati tu „slepu pticu“, tu suštinu čovekovu, u stvaralačkoj
koncepciji Vladana Desnice, jedino je moguće u neprestanom čovekovom dodiru sa
prirodom. Jedan od glavnih Desničinih ciljeva bio je pronaći i prikazati ono što je
neprolazno i time nadvladati nestajanje. Upravo u prirodi pisac pronalazi ono što
neprestano traje, jer priroda je ta koja jeste, koja se ne završava, već uvek i nanovo
biva.
Priroda je, od strane ovog pisca doživljena i kao sredina-zavičaj iz kojeg
čovek potiče i rođenjem nasleđuje njegove elementarne osobine. Određeni prirodno-
25 Vladan Desnica: „Kako zamišljam lik umjetnika“, Književni Jadran, br. 9, Split, 1952, str. 34.
26
životni uslovi utiču na formiranje čovekove psihe, kao i na stvaralački lik umetnika.
Svi likovi Desničinih literarnih ostvarenja, kao i pisci koje prikazuje u svojim esejima,
nose osnovne odlike rodnog kraja.
O neposrednom i direktnom uticaju prirode na čovekov mentalni sklop,
Desnica piše u eseju o Mirku Koroliji, zastupajući mišljenje da čovek kao prirodno
biće ima primat nad čovekom kao društvenim bićem. Navedenim stavom potvrđuje se
Desničina ideja o neminovnoj povezanosti čoveka sa prirodnim okruženjem, i uočava
prisustvo paganskog zakona koji ističe da bogatija priroda čini čoveka bogatijim, dok
nepovoljni prirodni uslovi nepovoljno utiču na čovekov duševni razvoj.
Prikazujući pesnika Koroliju, Desnica istovremeno opisuje svoj zavičaj kao
niz suprotnosti koje obitavaju skopčane zajedničkim geografskim prostorom, uvodeći
nas time u suštinu problematike sopstvenog stvaralaštva. Na samom početku
pomenutog eseja uočava se jedan od osnovnih stavova stvaraočeve poetike koja
podrazumeva mogućnost opstanka suprotnosti u jednoj celini.
U stvaralačkoj koncepciji Vladana Desnica priroda je tesno povezana sa
čovekom, odnosno određeno geografsko područje sa ljudima koji na njemu obitavaju:
„Čovjek i pejzaž nigdje, ni u jednog našeg pisca, nisu tako sudbinski vezani kao u
Desnice. Ta je veza prokletstvo, ali prokletstvo u stvarnom postojanju, u oporosti i
tvrdoći života i muke na kamenu i pod vedrim nebom.“26
Desničin čovek se nalazi u senzitivnom dodiru sa spoljašnjim svetom, njegova
veza sa prirodom je čulna i neposredna. Zemlja, kao majka i hraniteljica svoje osobine
prenosi na čoveka, i tako skopčani u zajedničkom životu, zemlja i čovek postaju
jedno. Iznedrivši se iz određenog prirodnog okruženja, čovekov duševni sklop biva
neminovno njime uslovljen. Razvijajući se u okvirima prirode koja ga okružuje, čovek
postaje njen odraz.
Prirodu dalmatinskog zaleđa Desnica doživljava kao nemilosrdu, jer ona ne
pruža „velikih izvora za dušu“. Pejzaž je tvrd, sirov i strog, „sve se pomalja u goloj
istini životne tegobe i svirepe nužnosti.“ Nad ovim predelima Desnica uočava
krajnosti prirode, jer „ljeti sunce ne grije već sažiže, dok zima zatvara nebo puštajući
samo buru“. Priroda odražava svoju osobenost na unutrašnji svet ovih gorštaka.
Obitavajući u oporoj žilavosti vegetacije, okruženi ogoljenim kamenjarima, bivaju
uskraćeni za široko razvijenu osećajnost i misaonost. 26 Stanko Korać: „Književna saradnja Vladana Desnice u Magazinu Sjeverna Dalmacija“, Književna reč, br. 263, Beograd, 1985, str. 26.
27
Način na koji Desnica doživljava prirodu ostaće nepromenjeno prisutan u
njegovim kasnijim pisanim ostvarenjima. Slika zemlje prisutna u eseju o Mirku
Koroliji, slična i gotovo istovetna nalazi se i u pripoveci „Bunarevac“. Takva slika
zemlje bila je kamen temeljac od kojeg je, u svom razvoju, polazio duhovni i
književni lik Vladana Desnice.
Prikazujući prirodu i čoveka dalmatinskog zaleđa, Desnica istovremeno stvara
i regionalnu i univerzalnu sliku života. Podjednako je bio opčinjen najbližim
prirodnim okruženjem, kao i bezgraničnim prostorima. Pisac obnavlja pagansko
osećanje života, naročito u prikazima mediteranskog podneblja, težeći da upotpuni
svoju opštu, konačnu sliku života i sveta. Upravo u tom spoju leži tajna privlačnosti
Desničinog dela, u spoju različitosti i protuslovlja. Iz navedenog razloga, književna
ostvarenja Vladana Desnice možemo posmatrati kao mnoštvo binarnih opozicija.
Priroda i čovek predstavljaju jednu od njih. Slike prirode u Desničinim ostvarenjima
nisu date usamljeno i izdvojeno, u njima je neprestano prisutan čovek.
Doživljaj prirode proizilazi iz čovekovog unutrašnjeg sveta, ona je odraz
čovekovog viđenja i raspoloženja. Posmatrajući čoveka u odnosu prema prirodi,
Desnica nam svedoči o njegovoj nemoći i prolaznosti. To je razlog što Desničine slike
prirode najčešće odražavaju nemoć, nezadovoljstvo i patnju čovekovu. Nasuprot
čovekovoj prolaznosti stoji priroda kao nepresušan izvor života, kao pobeda nad
smrću.
Desničin čovek prirodu doživljava kao neminovnost koja upravlja njegovim
životom, kojoj se čovek svjesno predaje: „Dignuti ruke od samoga sebe i pustiti da
priroda učini svoje. Pa šta bude!“, poručuje jedan od Desničinih junaka. Desnica
prirodu doživljava kao zakon nužnosti koji po jedan deo sebe oslikava u svakom
pojedinačnom biću. Shvativši tu neminovnost, taj utisnuti pečat prirode koji nosi u
sebi, Desničin čovek se okreće prirodi kao sopstvenom izvorištu, pronalazeći u njoj
utehu i veru u beskonačnost.
Priroda u delu Vladana Desnice nije svedena samo na opis, niti je data samo
kao pozadina događajima, već je polazna tačka u piščevom kretanju i traganju za
čovekovim unutrašnjim svetom. Takav doživljaj prirode koji se kreće od spoljašnjeg
ka unutrašnjem (tj. od realnog ka irealnom) otkriva nam način na koji je Desnica
stvarao svoj umetnički svet krećući se od realne slike spoljašnjeg sveta sačinjene od
“realnosti realnog” i od doživljaja tog sveta, tačnije od “realnosti irealnog”.
28
Posmatrajući poetske stavove ovog pisca sadržane u navedenim esejima,
uočavamo da je Desnica nastojao da svojom stvaralačkom poetikom i njenom
primenom u literarnim ostvarenjima prikaže prevashodno čoveka, život i svet u
totalitetu. Prema njegovom mišljenju, svi procesi traju istovremeno i u sferi realnog, i
u sferi irealnog. Dvojnost je doživljavao kao „jedan od temeljnih zakona ljudske
prirode”, bez koje se ne može integralno predstaviti nijedna ljudska ličnost. Sopstvenu
viziju sveta Desnica temelji na shvatanju da je polarnost osnovna crta svega. Dve
osnovne suprotnosti svake polarnosti kao što su realno-irealno, biće-nebiće, večnost-
prolaznost, beskonačno-konačno, smenjuju se u svom delovanju, i od te igre
naizmeničnosti sastoji se život.27
Cilj svekolikog saznanja umetnika je da otkrije i prikaže te suprotnosti u
celini, a ne samo jednu njihovu stranu. Na osnovu navedenog mišljenja zaključujemo
da je Desnica dijalektičar, a najviši zakon njegove dijalektike jedinstvo suprotnosti.
Poredivši navedene poetske stavove ovog pisca sa dijalektičkim materijalizmom
Marksa i Engelsa, uočavamo određene razlike. Marks i Engels svoj filozofski razvitak
nisu počeli kao materijalisti, već kao hegelijanci – idealisti. Oni odbacuju osnovne
Hegelove idealističke i metafizičke teze, ali prihvataju njegov dijalektički metod koji
preuređuju na materijalističkoj osnovi. U osnovi njihovog dijalektičkog materijalizma
nalazi se teorija odraza koja smatra da je umetničko delo subjektivni odraz objektivne
stvarnosti: „(...) to pre svega znači da se u svakoj ideji-slici sadrže elementi ili
momenti koji „idu“ od samih objektivno-realnih stvari, ali istovremeno u svakoj ideji-
slici uvek i neizbežno ima takođe i nečeg subjektivnog, tj. nečeg što je pridodao sam
subjekt koji saznaje.“28
U poređenju sa teorijom odraza, Hegelov dijalektički materijalizam
izjednačava ideje sa predmetom ideja. Po tom shvatanju ideja nije odraz objektivne
stvarnosti, već je sama ta stvarnost. Ideja je, prema Hegelu, u svojoj suštini objektivna
i može da se „ovaploćuje“ u predmete i pojave našeg vidljivog sveta.
27 „Svoju temeljnu i vrhunsku ontološku misao o svetu izrazio je u formi antinomije – ta misao nalazi se na kraju romana ’Proljeća Ivana Galeba’ i izražava poslednje što čovek može da kaže o svetu na kraju svog životnog puta: ’I u stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.’ ” Milivoje Petrović: „Filozofske ideje i književnom delu Vladana Desnice”, Stvaranje, br. 7/8, Cetinje, 1967, str. 34. 28 Todor Pavlov: Teorija odraza, Kultura, Beograd, 1947, str. 56.
29
U težnji da prikaže čoveka, njegov život i svet koji ga okružuje, Desnica svoju
pažnju prvenstveno usmerava na spoljašnju realnost od koje polazi u svojim
traganjima za istinom, odnosno idejom. Po mišljenju ovog autora umetnost nastaje
uzrokovana samom stvarnošću, uz pomoć duše koja pati, i kao posledica stvaraočeve
potrebe da stvori nov, neobičan i rafiniran umetnički svet, tj. novu – transponovanu
stvarnost koja predstavlja ujedno i povratak „konkretnoj stvarnosti”. Ono što nam
Desnica saopštava u svojim ostvarenjima nije samo događaj ili doživljaj tog događaja,
već njegova pesnička transpozicija. U procesu poetskog transponovanja Desnica
nikad ne polazi od fabule, već od jedne situacije, atmosfere, od jednog detalja29 od
kojeg stvaralački subjekat polazi u stvaranju jedne nove transponovane stvarnosti.
Istinu u umetnosti Desnica definiše na naredni način: „U umjetnosti je istina
autentični, nepatvoreni, iskreni izraz umjetnikove unutrašnjosti. Ma koliko
objektivnih ’neistina’ on sadržavao, to je umjetnička istina. Sve što je, iz ma kojih
razloga, u protivnosti s tim, nije umjetnička istina.”30
Desnica je razlikovao životnu od umetničke istine, i kao pripadnik
„integralnog realizma“ nastojao da ih približi i spoji u jedno. „Primoran da se
opredjeli, da izabere – on ne izabira nego se samo opredjeljuje: za sve odjedanput.”31
Svojim stvaralačkim nastojanjima Desnica je blizak Hegelovom dijalektičkom
idealizmu koji se zasniva na izjednačavanju ideje (umetnikovog unutrašnjeg sveta) sa
izrazom (umetničkim delom).
29 „Desnica nije slikar jakih boja. On ne voli krupne reči i široke rečenične zamahe (...) Čitava njegova ekspresija svodi se na ređanje detalja, izraženih adekvatnim, dobro odmerenim rečima. Sve je dato diskretno, ponekad kao slučajno, nenaglašeno, kao netaknuto (...) to je rezultat njegovog smirenog, laganog rada.” Dragan Jeremić: „Vladan Desnica ili intelektualna pozija”, Savremenik, br. 6, Beograd, 1958, str. 26. 30 Vladan Desnica: „Razgovor na književnom petku”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str 67. 31 Vlatko Pavletić: Djelo u zbilji, Naprijed, Zagreb, 1971, str. 56.
30
Doživljaj poetskog
U težnji da objedini spoljašnji svet i čovekov doživljaj tog sveta, Desnica
stvara svoja dela na „jedinstvu poetskog i misaonog”32, dveju suprotnosti koje su
podjednako zastupljene u svim njegovim literarnim ostvarenjima. Ukoliko bismo
naglasili da je misaonost najizrazitiji i najkarakterističniji kvalitet Desničinog
stvaralaštva, nepravedno bi na drugo mesto postavili poetsko, koje je Desnica smatrao
suštinom umetnosti. Upravo „u toj poetskoj i misaonoj prozi, u skladu poetskog i
idejnog, osećajnog i razumskog, stvaralačkog i iskustvenog, u toj intelektualnoj
poeziji”, prema mišljenju Dragana Jeremića, „leži nesumnjivo najveća vrednost
Vladana Desnice kao pisca.”33
U razgovoru vođenom sa Vlatkom Pavletićem povodom ocena romana
Proljeća Ivana Galeba, Desnica iznosi naredno mišljenje: „Ali ni ideja ni iskustvo
nisu tu ono najbitnije. Kao i u svakom književnom djelu, bitno je ono poetsko u
njemu, i mjera tog poetskog. Sve ostale elemente i komponente umjetničkog djela
moramo posmatrati u funkciji tog poetskog momenta. Ideje, iskustvene spoznaje i
drugo, tu gube svoje samostalno značenje i postaju naprosto instrument poetskog –
konkretizacije lika, jednako kao i svi drugi akti.”34
Osoben je i jedinstven Desničin doživljaj poetskog. Pod poetskim ne
podrazumeva poetično, već izrazom „poetsko i poezija” označava svaku estetsku
umetničku vrednost. Svi elementi umetničkog dela moraju biti poetski funkcionalni a
to ne znači da svaka misao likova iz romana mora biti lišena objektivnosti, već
prevashodno mora da ovaploćuje jedan ljudski lik, ili ostvaruje jednu ljudsku
situaciju, tj. da „služi poetskoj intenciji djela.”35
Kao zamenu za pojam poetsko i poetske vrednosti, Desnica koristi pojam
estetsko i estetske vrednosti. Umetničko delo, po njegovom mišljenju, vredi onoliko
koliko poetskog ima u sebi. U navedenom stavu vidljiv je uticaj Kročeove estetike na
32 „Desničino delo, ma koliko bilo zaista delo jednog višeg majstora reči i izraza, pre svega stoji u znaku jednog višeg svojstva: u zaku jedinstva poetskog i misonog.” Dragan Jeremić: „Vladan Desnica ili intelektualna poezija”, Savremenik, br. 6, Beograd, 1958, str. 26. 33 Isto, str. 26. 34 Vladan Desnica: „Na temu: djelo i kritika”, Eseji kritike i pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 128. 35 „Jedna te ista misaona, esejistička i slična materija može u romanu ili drami imati znatnu, uprav nikakvu vrijednost, već prema tome da li ona ovaploćuje jedan ljudski lik, ostvaruje jednu ljudsku situaciju, da li dobro ili loše služi poetskoj intenciji djela.” Isto, str. 128.
31
formiranje pojmova o umetnosti kod mnogih naših teoretičara književnosti i kritičara
još pre nego što je bila prevedena na naš jezik (1934).
Kroče u svojoj estetici poistovećuje umetničko i poetsko, odnosno lirsko koje
je sinonim za intuiciju. Razmatrajući stvaralačku poetiku Vladana Desnice, i njegove
refleksije o pojmu intuicije kao forme ljudskog saznanja, uočavamo da se Desnica
udaljava od Kročeovog gledišta time što ističe da umetnik intuicijom kroz konkretno
treba da dođe do univerzalnog približavajući se time Hegelovom mišljenju.
„Kročeovu misao da umjetnik izražava samo pojedinačno Desnica nije mogao
prihvatiti, jer umjetnik govoreći o individualnom i povodom individualnog kroz njega
govori i o opštem.”36
Prema Kročeovom mišljenju intuicija spoznaje individualne, pojedinačne
stvari, za razliku od nauke koja spoznaje odnose između njih, ono što je opšte,
univerzalno. Nasuprot Hegelovom mišljenju da svaki izraz iskazuje nešto univerzalno,
Kroče ističe da umetnost može da izrazi samo vizije pojedinačnih stvari, individualnih
bića. Kroče nije mogao da prihvati Hegelovu misao da umetnost govoreći povodom
pojedinačnog izražava i opšte, jer je smatrao da se intuicija može izraziti bez intelekta.
Intelektu je ostavljao da izrazi ono opšte.
Desnica je umetnost doživljavao kao intuitivno saznanje, a pojam intuicije
izjednačavao sa izrazom. Pošto je izraz u literaturi jezik, odnosno upotrebljena reč,
onda je suština poetskog u izrazu, tačnije u upotrebi reči. Estetika je u stvaralačkoj
koncepciji Vladana Desnice „sasvim daleko od toga da bude, kao što je kazivala stara
i komodna praktičarska definicija, nauka o lijepome.”37 Greh te definicije Desnica
pronalazi u tome što ona ne izriče ništa, „nepoznanica se naprosto prenosi iz riječi
’estetika’, ’estetsko’, u riječ ’lijepo’.”
Vladan Desnica estetiku određuje kao filozofiju umetnosti, tj. kao nauku o
čistoj intuiciji, o intuitivnom spoznavanju, kao „nauku o izrazu“. Izraz, po Kročeu,
mora da sadrži sve što je estetski vredno, a to znači da u izrazu mora ležati osnov
dovoljnog razloga i za njegovo sviđanje i za njegovu duhovnu samostalnost. Osnov
sviđanja je u tome da izraz mora biti autentičan i pravi, a pravi je onda ako je uspeo, a
samim time je i dopadljiv. Izraz će posedovati i svoju duhovnu samostalnost ukoliko
je jedan specifičan stav duha. Izraz za Kročea nisu nisu samo reči, nego i gestovi i
tonovi, i linije i boje, odnosno sve ono što čoveku služi da nešto iskaže. Time se 36 Vojislav Nikčević: „Poetika Vladana Desnice”, Izraz, br. 7, Sarajevo, 1969, str. 53. 37 Vladan Desnica: „B. Kroče i zbrka oko njega”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 163.
32
objašnjava zašto Kroče svoju estetiku naziva „naukom o izrazu“, a ne o lepom ili o
umetnosti. Pojam estetskog Kroče izjednačava sa pojmom izražajnog isključujući iz
estetike svako proučavanje prirodno lepog, smatrajući kao i Hegel, da je estetsko
produkt duha, i da istinski lepo nije moguće tamo gde nema svesne aktivnosti.
Desnica je prihvatio Kročeov stav o razlikovanju umetničke i naučne istine,
odnosno estetskog i logičkog. Kroče u svojoj estetici izdvaja pojam „estesis” koji
označava osetljivost ili sposobnost da se osetilima nešto uživa. Time dolazi do jedne
važne teze: „Umjetničko spoznavanje je potpuno neovisno od toga da li je njegov
predmet realan ili irealan. Potpuno je irelevantno da li se ono o čemu umjetnik govori
uistinu desilo, ili je izmišljeno.”38
Estetski proces je, prema Kročeovom mišljenju sadržan u formi. Iz navedenog
stava proizilazi zaključak da je funkcija sadržaja upravo u tome da bude transformisan
u izraz. Posmatrajući Kročeovo mišljenje o izrazu u poređenju sa Marksovim,
uočavamo izvesne razlike. Marks takođe govori o umetničkoj transformaciji
predmeta, o jednom stvaralačkom postupku koji pomoću objekata spoljašnjeg sveta
gradi jedan novi svet. Međutim, u teoriji marksizma nije značajna samo estetska
vrednost forme, tačnije izraza, na kojoj insistira Kroče. Marksistička teorija izdvaja
sadržaj od forme i ističe značaj kvaliteta samog sadržaja, tačnije tematike umetničkog
dela. Engels postavlja pitanje da li su određene teme vredne umetničkog oblikovanja,
takođe i Hegel preferira one sadržaje koji imaju određeni društveni značaj, koji mogu
biti istorijski istiniti. Slične stavove zaustupao je kao marksista i Lukač u svojim
teorijskim tekstovima.
Nasuprot navedenim estetskim stavovima marksizma, Kroče o sadržaju govori
kao o impresiji, tj. o jednom materijalnom podatku ili utisku koji služi kao sirovina za
ekspresivnu transformaciju. Sadržaj je prema Kročeovom mišljenju, jedna tačka iz
koje se začinje lepota i njegova je uloga u tome da bude poticaj za stvaranje.
Nakon razmatranja Kročeovog mišljenja o sadržaju umetničkog dela, može se
jasnije shvatiti Desničin doživljaj realizma, tačnije stvarnosti od koje se polazi
prilikom stvaranja umetnosti. Pojam realizma Desnica proširuje dodajući mu jedan
estetski smisao, ne tražeći empirijski, istorijski i logički. „Pojam (zahtjev) realizma”,
38 Kroče: Estetika, Naprijed, Zagreb, 1960, str. 26.
33
prema njegovim rečima je „istovjetan sa zahtjevom iskrenosti, realne, odistinske
proćućenosti – i ništa više.”39
„Realnost je ne samo tzv. objektivna, vanjska, historička realnost, nego i
subjektivni fakat da nešto sanjamo, dočaravamo, priželjkujemo, haluciniramo itd.
moglo bi se u šali nadodati da jedino nije realistično kad se čovjek pravi da nešto
sanja, mašta, doživljava, a on u stvari to ne sanja i ne doživljava nego samo tako piše.
Drugim riječima kad mistificira. Ali i tu imamo neku realnost: realnost njegovog
falsifikata, njegove mistifikacije.”40
U navedenoj definiciji vidljivo je da Desnica razlikuje dve vrsta spoznaje:
intuitivnu (estetsku)41 i logičku. Do spoznaje se dolazi ili putem fantazije ili putem
intelekta. Spoznaja je u ovom slučaju viši pojam jer obuhvata i estetsku i logičku.
Umetnost je u kročeovskom smislu shvaćena kao jedan oblik spoznaje. Pomoću
intuicije umetnost spoznaje i savladava svet objekata.
Intuicijom se naziva jedna duhovna delatnost koja je već kod Plotina zapažena
kao fantazija, kod Baumgardena kao senzitivno spoznavanje, kod Kanta kao moć
rasuđivanja, kod Šelinga kao intelektualni zor, kod Hegela kao neposredno
spoznavanje. Glavno oruđe intuicije, po Kročeu, je fantazija, a predmet koji se
spoznaje pomoću intuicije je pojedinačan. Kroče je smatrao da intuiciji nije potrebna
pomoć intelekta da bi se izrazila. Inticiju smatra potpuno samostalnom i neovisnom
od funkcije razuma. Intuitivno spoznati, prema Kročeovom mišljenju, znači izraziti.
Intuiciju Kroče određuje kao „ispoljavanje unutarnjeg”. Svaka prava intuicija
je u isti mah i izraz, a sve ono što se ne ispolji u izrazu nije intuicija. Intuitivno smo
nešto spoznali jedino ako smo sposobni da to izrazimo. Pri ovom procesu spoznaje
nemoguće je odvojiti intuiciju od izraza. U istom trenutku se pojavljuju i intuicija i
izraz, i ne čine dvoje, već jedno. U tom slučaju imamo uspeli umetnički izraz.
Kroče razlikuje umetničku intuiciju od intuicije uopšte, jer intuicija postoji i
izvan umetnosti. Po njegovom mišljenju umetnička intuicija ima poseban kvalitet, ona
je nešto više od intuicije uopšte. Umetničke intuicije se razlikuju po tome što su šire i
složenije od onih iz običnog života. Umetnici imaju veću sposobnost da pronađu i
dadu nekom složenom duševnom raspoloženju adekvatnu formu.
39 Vladan Desnica: „O realizmu”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 78. 40 Isto, 78. 41 „Estetske istine imaju tu vragoljastu osobenost da su u isti mah i najlakše i najteže shvatljive među svim ljudskim istinama.” Isto, str. 78.
34
Montenjevu tvrdnju koja glasi: „Sve ono što čovjek zna, zna i izraziti”,
Desnica proširuje dajući prednost umetniku nad „običnim čovjekom”. Umetnik „neke
spoznaje, do kojih se ’običan čovjek’ ne može dovinuti bez njegove pomoći otkriva sa
superiornošću ’višeg čovjeka’, i neke spoznaje i raspoloženja koja ima i ’običan
čovjek’ izražava superiornošću više (umjetničke) metode, čineći da ljepota i vrlina
iskaču iz života u sjajnom ruhu nedosežne, nesvakodnevne jasnoće.”42
Nemoguće je utvrditi i definisati naučnu granicu kojom bi se razdvojili izrazi i
intuicije koje čine umetnost od onih koje to nisu. Estetski proces je sadržan u formi,
dok je sadržaj polazna tačka od koje kreće proces izražavanja, ali ga ne poznajemo
sve dok nije transformisan u neki oblik. Svakom izrazu prethodi utisak, ukoliko je
utisak dovoljno snažan i jasan izraz će biti uspeliji. Prilikom stvaranja sopstvenih
izraza umetnik se od njih oslobađa. Time je uočljiva jedna od uloga umetnosti – da
čisti čovekov duh.
Kroče definiše umetnost kao doživljenu intuitivnu spoznaju, jer njome se ne
spoznaje ono što se spoznaje logičkim putem. Navedeno Kročeovo mišljenje zastupa i
Desnica, što nam potvrđuje naredni iskaz: „Umjetnost nije spoznavanje onoga što se
spoznaje logičkim putem. Ona je intuitivna spoznaja i njena je domena potpuno
druga. To je prilično osnovna stvar, i na prvom koraku u estetici mi se sukobljavamo
sa tom dvojnošću: intelektualna i intuitivna spoznaja.”43 Naučne, sociološke ili
istorijske istine ne saznavaju se putem umetnosti, odnosno ne usvajaju se intuitivnim
saznanjem niti saopštavaju umjetničkim (estetskim) jezikom. Time Kroče pravi
razliku između istorijske i neistorijske intuicije.
Kroče je nastojao da estetiku učini autonomnom u težnji da estetsko područje
očisti od svega što nije estetsko, od pedagoških, moralnih, socijalnih, religioznih,
političkih, psiholoških i drugih motiva. Najbitnija dimenzija umetničkog dela za
Vladana Desnicu je, kao i za Kročea, estetska vrednost koja je garant za postizanje
umetničkog kvaliteta. Ukoliko nije postignut umetnički kvalitet, u umetnosti nije
postignuto ništa: „Ono što se dopada u umjetnosti, ono što nam razigra srce i što nas
ushićuje i zadivljava jeste život, pokret, ganuće, toplina, osjećaj umjetnikov: samo to
daje vrhovni kriteriji za razlikovanje djela prave umjetnosti od djela lažne umjetnosti,
uspjelih djela od promašenih djela.“44
42 Vladan Desnica: „Riječ na vrhu jezika”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 125. 43 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 120. 44 Benedetto Kroče: Eseji iz estetike, Kadmos, Split, 1938, str. 22.
35
Najveći cilj i jedina briga umetnika je da proizvede što veću i što bolju
umetničku, odnosno estetsku vrednost. „Umjetničko djelo ako nema vrijednosti kao
takvo, nema ni kao bilo šta drugo.”45 Prave umetničke vrednosti ne postaju
staromodne iako odolevaju „postulatima novog vremena” i zahtevima publike. „Pišite
staromodno!“, poručuje Desnica piscima u jednom od svojih eseja, jer „pišući
staromodno, radite za osiguranje svoje (književne) starosti!“
Veličina nekog književnog dela je, prema mišljenju ovog autora, upravo u
estetskoj vrednosti46 koja predstavlja samu suštinu umetnosti. U proučavanju
književnog dela određenog autora, Desnica kao primarnu ističe estetsku tj. poetsku
vrednost dela, dok podatke iz biografije, pripadnost nekom književnom pravcu ili
školi doživljava kao zanimljivost, i smatra da nemaju nikakvu važnost u određivanju
umetničke vrednosti dela kao što je to smatrala teorija pozitivizma. Kao potkrepu za
ovu tezu navodi primer Homera o kojem nemamo nikakve pouzdane ni dokazane
podatke. Jedino što zasigurno znamo da je bio pesnik, što je sasvim dovoljno.
Traganje za poetskom vrednošću uočava se na svakoj stranici Desničinih
proznih ostvarenja. U skladu sa njegovom stvaralačkom koncepcijom, rečenice koje
nam pružaju informacije i tehnička saznanja potrebna da bi se razumela fabula ili tok
događaja, takođe moraju nositi u sebi neku estetsku vrednost. Za Desnicu je idealno
kad u književnosti nema nijedne „zakrpe empirijskog” na „tkivu estetskog”, niti
jednog estetski mrtvog mesta.
Kao ilustraciju za takvo razmišljanje navodi klasična prozna dela u kojima su
sve rečenice umetničke, osim citata ili ponekih mesta na kojima pisac podbaci.
„Jednostavnost, prirodnost, duboka životnost i realističnost nekih mjesta i rečenica
daće nam katkad iluziju da su ta mjesta i rečenice direktno, kao pincetom preneseni iz
realnog života na stranice djela.”47 U tome i leži posebnost Desničinog realizma koji
sliku obuhvata u potpunosti, njenu spoljašnjost i njenu unutrašnjost. Desničin
realizam se zasniva na sveobuhvatnosti, njemu je cilj prikazati sve u potpunosti, sve
što se vidi, oseća, misli, autentično i bez ulepšavanja, onako kako jeste.
Navedenim zahtevima realizam ovog pisca udaljavao se dogmatske prakse
socijalističkog realizma, prbližavajući se više Lukačevoj teoriji sveobuhvatnog 45 Vladan Desnica: „Na temu: djelo i kritika”, Eseji, kitike i pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 98. 46 „Estetsku vrijednost kao suštinu umjetničkog procesa Desnica je naglašavao u našem poslijeratnom vremenu, kada su se kao primarni isticali drugi elementi umjetničkog stvaranja (što ih je Desnica, inače, smatrao vanestetskim) – ideje, tematika, tendencioznost, prosede, društvene vrijednosti i sl.” Dušan Rapo: Novele i romani Vladana Desnice, Školske novine, Zagreb, 1989, str. 56. 47 Isto, 113.
36
realizma. Svoju teoriju Lukač je razrađivao u građanskom društvu kao nedogmatski
socijalistički realizam u peridu socijalizma, prikazujući životne pojave kroz
umetničku transpoziciju na realistički način. U odnosu prema avangardnoj
književnosti, Lukačeva teorija ostala je isključiva i odbojna: „Lukač je doduše neke
idejne i psihološke kordinate tzv. avangardne književnosti i njezine glavne
predstavnike Kafku, Joycea, Camusa, Becketta itd, dijalektički veoma produbljeno i
zanimljivo analizirao, ali je, kao i u slučaju ekspresionizma, čitavu tu novu
književnost odbacivao kao dekadentnu.“48
Lukač u svojim delima osobito ističe Marksov princip totaliteta i dijalektičku
povezanost subjekta i objekta, kao i teoriju ruskog filozofa Ivana Pavlova „o uslovnim
refleksima“, stvarajući tako svoju teoriju umetnosti kao slike života, odnosno
„subjektivnog odraza objektivne stvarnosti“. Međutim, pomenutu vezu između odraza
i stvarnosti Lukač nije samo mehanički tumačio iznoseći spoljašnje osobine, već je
određeni pojam posmatrao dubinski u „dijalektički produbljenom višeslojnom
mnogoznačnom intenzivnom totalitetu“49, u povezivanju pojedinačnog i opšteg.
Lukačevu težnju za što produbljenijim prikazom stvarnosti pronalazimo u
proznim ostvarenjima Vladana Desnice. Upravo je to jedan od glavnih razloga zbog
kojeg su stranice Desničinih proza tako žive i stvarne. Čitajući ih nije potrebno ulagati
dodatni napor da se predoče. Sve što prikazuju doživljeno je i shvaćeno u vizuri pisca
koji poseduje stvaralačku mogućnost da pronađe adekvatan izraz za svoj poetski
doživljaj stvarnosti. Poetski doživljaji Vladana Desnice duboko su proživljeni,
promišljeni, osećani. Osećaj je jedan od osnovnih tvorbenih elemenata Desničine
poetike. Sve što je napisano njegovom rukom poseduje osobenu sugestivnost i
uverljivost. Ni u jednom momentu ne ostavlja nedorečenu svoju misao, već brani i
obrazlaže sopstveni stav, uveravajući čitaoca u ispravnost svog mišljenja.
Neizmerljivo je velika sugestivna moć svake Desničine reči.
48 Vlado Mađarević: Književnost i revolucija, August Cesarec, Zagreb, 1974, str. 130. 49 Isto, str. 140.
37
Briga oko izraza
Magična snaga Desničine reči proizilazi upravo iz samouverenosti i artističkih
sposobnosti izražavanja sopstvene misli i izuzetne sposobnosti osećanja.50 Pored
svekolikog znanja koje je posedovao, Desnica je iznad svega bio artist. U svim
literarnim ostvarenjima bilo mu je primarno ostvarenje estetskog ideala, „jer u
književnom djelu”, prema njegovim rečima, „svaka riječ mora biti umjetnička.” Iako
je akcenat prevashodno stavljao na sadržinu, uočavamo da je mnogo pažnje poklanjao
formalnom savršenstvu teksta i rečeničnom ritmu, što je vidljivo u njegovom
neprestanom „navraćanju”51 svakoj ispisanoj rečenici pre konačne redakcije. „Ja
prozu moju čitam glasno po trideset puta, najobičnije rečenice, recimo, da tako
kažem, i činim da mi drugi čitaju, da mi čitaju iz druge sobe. I tako to se pročita iks
puta glasno.”52
Izvor Desničine neprestane briga za ritam rečenice nalazi se u pradavnini,
kada je književnost bila usmena, kada je književno delo moralo biti lepo i savršeno i
kao slušanje. Smatrao je da se potpuna recepcija dela ostvaruje postizanjem apsolutne
literarnosti svakog strukturnog elementa. „Salije se neko djelo pa se onda svaka
pojedina tačka, svako pojedino poglavlje, svaka stranica prorađuje iznova i uzima se
nekako u razmatranje, u rad, pod lupu, (...), kao da je to centralno, najvažnije mjesto u
čitavoj knjizi, pa za njim dolazi drugo, pa treće, tako da je svaka stranica jedanput bila
u položaju te najvažnije, te glavne stranice, pa je tako sa zdušnošću, i minucioznošću,
i prilježnošću rođena.”53
Kao ilustracija za Desničinu izrazitu posvećenost izrazu može poslužiti i
prepiska54 vođena sa Ilijom Kecmanovićem, u periodu od 4.6.1954. do 11.12.1958.
50 „Njegova sposobnost osećanja se razlaže u mnoga posebna osećanja: u osećanje jezika kao osnovnog sredstva književnog stvaranja, u osećanje za karakteristične detalje, koji čine celinu jedne atmosfere ili jedne ličnosti, zatim u osećanje mere i ozbiljnog humora, u osećanje rečeničnih masa koje treba jasno, pregledno i ukusno ukomponovati.” Dragan Jeremić: „Vladan Desnica ili intelektualna poezija”, Savremenik, br. 6, Beograd, 1958, str. 23. 51 „ (…) dok djelo nije završeno, dok po mom mišljenju nije potpunu definitivnu formu dobilo, dok nije dano u štampu, neprestano se navraćam, pa makar bilo za svakog drugog, za svačije tuđe oči, završeno, kod mene leži u ladici mjesecima, godinama i za mene još nije završeno i neprestano ga iznova uzimam u rad.” Vladan Desnica: „Prvu novelu namjenio sam Politici”, Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 105. 52 Isto, str. 105. 53 Isto, str. 105. 54 Triša Kujača: „O prepisci Vladana Desnice”,Gradina, br. 6, Niš, 1985, str. 63.
38
godine. Pomenuta pisma su dokaz piščeve stvaralačke svestranosti i neprestane
potrebe za stvaranjem. Njegova umetnička samosvest prisutna je i u pismima.
Uočljiva je izrazita jezičko-stilska osobenost svakog napisanog reda. „On je svjestan
da i najmanja greška u umjetničkom tekstu može obesmisliti čitav pasus, pa iz tih
razloga i strepi nad svojim tekstovima, nudeći se sam da izvrši korekture.”55
Pored pomenute prepiske, sačuvana su i pisma upućena Edvardu Goju56 u
kojima se nalazi priča o neobjavljenom i izgubljenom rukopisu Proljeća Ivana Galeba
koja je Edvard Goj preveo na engleski jezik. I ova pisma nose neka od bitnih obeležja
piščeve stvaralačke ličnosti, a pre svega odaju brigu za jezički izraz. U jednom od
pisama upućenom Edvardu Goju, datiranom 9.7.1958. godine, Desnica ističe da „mala
nijansa šaljivosti ili ozbiljnosti tona, ležernosti ili težine, mnogo važi u ovakvoj vrsti
knjiga u kojima postoji dosta širok raspon raznih registara”, dodajući u produžetku da
„naročito treba paziti da se izbjegne svaka banalnost: izraz jednostavan, ali ne
otrcan.”57
Desnica je „nepovjerljiv prema plodnim nadahnućima”, i ne veruje u sretne
momente stvaranja u kojima čovek nadmašuje samoga sebe. Smatra da je „svako
pravo umjetničko oblikovanje u svojoj biti složen i duboko smiren proces (…) jedno
teoretsko stanje duha.”58 Ne pridaje važnost inspiraciji, jer po njegovom mišljenju
čovek ne može dati više nego što ima u sebi. Suštinu pisanja pronalazi u tačnom
izražavanju onoga što se htelo reći i priznaje da to nije nimalo lako. Saglasan je sa
mišljenjem da je pisanje književnog dela napor i da mora da bude napor.
Pravom varijantom Desnica ne smatra onu koja je „stilski najljepša” i
„formalno najdotjeranija”, već onu koja je bliža „onome što smo imali u glavi.”59 Da
bismo u potpunosti mogli izraziti ono što nosimo u sebi, moramo imati dovoljno jasno
osećanje i mišljenje o onome što želimo izraziti, odnosno moramo imati jasno
doživljen sadržaj koji se ispoljava kroz adekvatan književni izraz. „Često odbacujemo
kudikamo ’uspijelije’ varijante za ljubav tačnije, preciznije, vjernije varijante – one
prave varijante, jedine prave.”60
55 Isto, str. 63. 56 Letopis Matice srpske, Novi Sad, god.172. knj.458, sv.3, septembar 1996, str. 67. 57 Isto, str. 67. 58 Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji , kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 60. 59 „U tome i jest teškoća našeg izbora i izvor našeg dugog kolebanja: lako je razabrati što je ’objektivno uspijelije’, ’koja je varijanta ljepša’; ali procjeniti koja je bliža ’onome što smo imali u glavi’, često je neobično teško.” Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 60. 60 Isto, str. 60.
39
Desnica je naglašavao da je još kao početnik imao pri pisanju veoma jasnu
sliku onoga što je želeo da postigne, „kao neki praobrazac koji lebdi u oblacima” i
koji mora da svuče iz oblaka i fiksira na papir „kao neki model već budućeg djela”.
Piščevo „odnošenje prema ekspresiji”61 je beskompromisno. On smatra da „za
sadržaj koji želimo uobličiti postoji negdje pod suncem jedan izraz – jedan jedini i
nezamjenjivi, onaj pravi, idealni izraz”. Pronalaženje idealnog izraza predstavlja za
Vladana Desnicu „alfu i omegu” umetničkog stvaranja. „Čitava je stvar u tome da, u
književnosti, i u čitavoj domeni estetskoga (a to znači: u domeni izražavanja uopće) i
nije važno i bitno ništa drugo doli riječ, izražaj.”62
Vrednosti književnih ostvarenja Vladana Desnice prebivaju u neposrednom
jedinstvu impresije i ekspresije, zbog čega je Desnici bila bliska Andrićeva misao: „Ja
ne brusim riječi, ja brusim misao”, koja je jedna od važnih ideja-vodilja u njegovom
stvaralačkom postupku.
U zavisnosti od samog književnog izraza, postavlja se pitanje stila nekog
pisca. Za Desnicu pitanje stila nije „stvar forme”, već bitno i suštinsko pitanje samog
sadržaja. Stil, međutim, ne pronalazi svoje zasluženo mesto u našim književnim
kritikama, prikazima i ocenama. Prema Desničinom mišljenju, analizirati stil nekog
pisca i raspravljati o njemu znači postavljati suštinsko pitanje: kako dati pisac piše?
Nasuprot piscima koji stvaraju dugotrajnim pronalaženjem idealnog izraza,
postoje i pisci koje karakteriše lakoća pisanja koju Desnica određuje „kao nedostatak
ličnog izražaja i potrebe za njim” odnosno kao „zadovoljenje neličnim šablonskim
stilom”. Prihvatanje konvencionalnog izraza od strane takvih pisaca, Desnica poredi
sa odevanjem misli u konfekcijska odela koja sputavaju pokrete. Nedostatak
formalnog momenta izjednačava sa nedostatkom sadržaja odnosno sa nedovoljno
jasnim „osjećanjem i mišljenjem onoga što se želi izraziti.”
Prema mišljenju Vlatka Pavletića, „Desnica nije pripovjedač, on je pisac,
umjetnik koji teško rađa svaku riječ svoga teksta upravo zato, što zna cijenu ’prave’
riječi. U svemu traži preciznost, ne zadovoljavajući se ni u razgovoru
inprovizacijom.”63
61 „Takvo odnošenje prema ekspresiji potječe od polusvjesnog ali vrlo određenog osjećaja (koji se s vremenom sve više razvija, izoštrava i utanačava, dok se na koncu ne izvrgne u našeg nesnosnog tiranina, često mrskog neprijatelja).” Isto, str. 60. 62 Vlatko Pavletić: „…svako djelo vrijedi točno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi…”, Izraz, br. 3, Sarajevo, 1958, str. 78. 63 Isto, str. 78.
40
Smisao za strukturu i kompoziciju dela Desnica nije doživljavao kao „formalni
kvalitet”, već kao primarni i sastavni deo talenta, kao kreativnu kategoriju, tj. sam
talenat. Ukoliko pisac poseduje talenat, on je vidljiv već u njegovim prvim
ostvarenjima i prati stvaranje književnog dela od samog početka, pa do kraja.
Spontanost i lakoća pisanja dolaze najkasnije, „poslije decenija i decenija truda”,
nakon što smo potrošili more vremena, kad smo stekli uverenje da „pisana stvar odava
izmučenost i zaudara uljem iz lukjerne”. Trud uložen u stvaranje za Vladana Desnicu
je bio neizbežan, jer je smatrao da je pisanje „težak posao”64, borba sa teškoćama, a
samo mišljenje je doživljavao kao trud i savladavanje teškoća.
„Nemušti jezik” doživljava kao izraz „nemuštih misli”, a trud oko izraza, oko
forme, ne posmatra odvojeno od sadržaja, niti ga doživljava kao stvar „rečenične
kozmetike”, već ga pripisuje samoj misli, odnosno sadržaju. „Sve te riječi na vrhu
jezika koje nikako da se otkinu, te nabujalice neizrecivoga, te puste proljetne
grmljavine bez kiše, i to liriziranje na kredit, – sve je to samo magla, pričin,
samoobmana (…)”65
64 „ (…) pisati dobro u prozi, to je zbilja jedna velika, velika veština. Kad bi čitaoci znali kako je to težak posao, i kako se i najodlučnije misli, u mukama rađanja, mogu da unakaze, da okržljaju i postanu obične (…)” Marko Car: Estetička pisma, G. Kon, Beograd, 1920, str. 52. 65 Vlada Desnica: „Riječ na vrhu jezika”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 49.
41
Reakcije knjževne javnosti na Desničinu poetiku
Desnica je, kao večiti tragalac za poetskim, bio protiv stavljanja umetnosti
(književnosti) u službu vladajućih ideologija. Time se, prema njegovom mišljenju,
ugrožava estetska vrednost koja predstavlja samu suštinu umetničkog dela. Navedeno
shvatanje umetnosti i književnosti bilo je dovoljan razlog da Desnica bude napadnut
od predstavnika ideološki opredeljene kritike socijalističkog realizma koja je u takvim
stavovima videla negativan uticaj na tadašnju književnu omladinu. Pomenuta kritika
koja se negativno odnosila prema delu Vladana Desnice više govori o sebi i
ideološkim normama koje je zastupala, nego o samom piscu i njegovom delu.
Desničina književna ostvarenja prevazilaze vladajući duh vremena u kojem su
nastala, boreći se za ostvarenje jedne više, univerzalne vrednosti. Desnica je stvarao u
godinama kada se na polju književnosti vodila žestoka borba i žučne polemike između
tradicionalista i modernista, sukobljavala dogmatska i antidogmatska mišljenja, i
osporavale nove poetike. „U doba kad se od pisca tražilo potpuno određeno, gotovo
propisano opredjeljenje prema nekim vidovima života, kao grom iz vedra neba naišla
je Desničina proza, koja doslovno ne zastupa nikakav društveni stav (...) Desnica se
tako deklarisao kao totalno nezainteresiran za bilo kakve političke ili socijalne
aspekte.”66
U takvim društveno-političkim okolnostima, želeći da se izbori za svoju
poetiku, pisac pronalazi rešenje u podeli književnosti na „primjenjenu” i „onu drugu”.
Time bi, po njegovim rečima, „prestala trvenja i natezanja, sve bi praktične,
pragmatističke i slične tendencije našle svoje zadovoljenje.”67
Navedenom podelom pisac istovremeno slika stanje u književnosti toga
vremena, kada je prednost imala „primjenjena književnost” nad „onom drugom”,
„pravom”. Desnica se borio za pravu književnost, čistu i oslobođenu od bilo kakave
ideologije, smatrajući da „nešto po svom osnovnom i suštinskom karakteru ili jest
umjetnost – ili nije”, dok „okolnost što nešto ima ili nema neku praktičnu
upotrebljivost, neku praktičnu primjenu, za estetski sud nije ni od kakve važnosti.”68
Momenat praktične primenjivosti ili upotrebljivosti neke umetnine Desnica je
66 Anatolij Kudrjavcev: „Pjesnik misaonosti”, Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1968, str. 25. 67 Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 60. 68 Vladan Desnica: „Primjenjena umjetnost“, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 98.
42
određivao kao irelevantan za sud o njenoj umetničkoj prirodi, odnosno o njenom
kvalitetu, tj. njenoj estetskoj vrednosti.
Segmenat Desničinih „Zapisa o umjetnosti” koji govori o primenjenoj
književnosti biva okosnica za oštar napad zagovornika socijalističke estetike.
Desničine stavove o primenjenoj umetnosti Joža Horvat tumači kao „dokaz primjene
reakcionarnih shvaćanja Vladana Desnice u oblasti teorije umjetnosti i društvene
prakse.”69 Navedeno Horvatovo mišljenje Desnica opovrgava narednom rečenicom:
„Оtklanjam od sebe prigovor reakcionarnosti koji mi pravi Joža Horvat, jer je
reakcionarnost pogleda na društvenu stvarnost za mene znak i sinonim duhovne
začaurenosti, uniženja i degradacije čovjekove intelektualne i moralne ličnosti.”70
Nedostatak „Zapisa” Horvat pronalazi i u njihovoj nameni mladim piscima
koje Desnica neminovno vodi „u sukob s progresivnim snagama u društvu i istinskom
književnosti.”71 Priznavši mu darovitost, Horvat naglašava da je Desnica ipak bio na
lošem putu, jer se nije uklapao u stvaralačke koncepcije toga vremena. Desničino
književno delo nije podražavalo unapred zadate norme, jer je bilo osobeno i borilo se
za pravu umetničku vrednost. Desnica povlači granicu i pravi razliku između
„primjenjene književnosti” i „one druge”, „pledira za podizanje kvaliteta u
umjetnosti” i „za dostojnije tretiranje u njoj sadržajne idejnosti.”72
Naredna optužba protiv Vladana Desnice izlazi u Borbi 21.12.1952. godine
od strane anonimnog N.St-a koji optužuje Desnicu „da zabija nož u leđa
komunicirajućoj književnosti i time joj umanjuje vrijednost u očima omladine.”
Pomenuti protivnik, kao najznačajniji argumenat protiv Desnice, navodi 1952. godinu
u kojoj je, po njegovim rečima, jugoslavenska književnost imala najplodnije dane, a
Desnica baš tada „ustaje protiv životnih motiva u umjetnosti i pledira protiv društvene
aktivnosti umjetnika.”73
Na pitanje koje postavlja anoniman kritičar: „Kad je jugoslovenska
književnost imala plodnije dane?”, Desnica odgovara: „Nikad ranije”, i dodaje: „toj
sam plodnosti i ja, inače onako fenomenalno neplodan (...) nešto malo doprinio time
što sam tokom ove godine izdao u posebnim knjigama zamašniju zbirku pripovjedaka
i prevode četiriju djela iz svjetske literature, a osim toga ’prosuo’ po časopisima,
69 Joža Horvat: „Margine”, Naprijed, br. 49, Zagreb, 1952, str. 78. 70 Jovan Radulović: Progutane polemike, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 57. 71 Jože Horvat: „Margine”, Naprijed, br. 49, Zagreb, 1952, str. 78. 72 Jovan Radulović: Progutane polemike, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 57. 73 Isto, str. 43.
43
listovima, radio – emisijama oveći broj novela, članaka i esejčića; objavio prevod
jedne poeme i više kraćih proznih i stihovnih stvari (...)”74
U nastavku odgovora anonimnom „napadaču” Desnica obrazlaže svoj zapis o
primenjenoj književnosti, ističući da je u njemu podvukao razliku između književnog
dela koje je zadojeno idejom i „pragmatističke književne rabote” koja direktno služi
konkretnim, praktičnim utilitarnim ciljevima.
Sa današnje vremenske distance može se postaviti pitanje anonimnom autoru:
Kakvi su motivi Vladana Desnice u njegovim delima, ako nisu životni? Šta nam to
Desnica prikazuje na stranicama svojih romana i pripovedaka ako ne život u svim
njegovim manifestacijama i čoveka kao njegovog nosioca?
Desnica je bio nepravedno napadnut i prozvan, bez mogućnosti da se u tom
momentu odbrani. O tome svedoči i naredni zapis: „Odgovore i pokušaje objašnjenja
u bilo kom obliku koje sam napisao na sve te napade, uzaludno sam nudio svim
redakcijama koje su te napade objavile, pa i mnogim drugim. I tako, nije ni preostalo
drugo nego da ih spremim u fascikl koji nosi naslov ’Progutane polemike’”.75
Desničine polemike u tom vremenu, tj. u tadašnjem književnom trenutku nisu
ugledale svetlost dana, jer se njihova istina nije uklapala u postojeće književne norme
koje je određivala estetika socijalizma. Pomenute polemike za Vladana Desnicu su
predstavljale mogućnost da obrazloži sopstvene poetske stavove. „To je posebno
važno upravo u hrvatskoj književnosti u kojoj biti samo pisac, i to čak dobar pisac,
očito nije bilo dovoljno. Napisati dobro djelo i metnuti ga pred lice publike, kritike, i
računati na njihov pošten odnos, doista podrazumjeva idealan odnos na relaciji autor –
djelo – publika. U toj su književnosti sile izvan književnosti vrlo često određivale
književni kvalitet – književne vrijednosti.”76 Te „ustoličene veličine” stvorile su dve
kategorije pisaca: omogućen ili onemogućen pisac. Prva kategorija se odnosila na
favorizovane pisce, dok je druga bila sinonim za pisce koji nisu bili u mogućnosti da
bilo gde javno daju obrazloženje svoga dela. Takav slučaj bio je i sa polemikama
Vladana Desnice.
Nakon refleksije o primenjenoj književnosti, Desnica u navedenom eseju
govori o nemogućnosti postojanja laži na području umetnosti. „Čim laž proviri, istim
74 Isto, str. 137. 75 Isto, str. 137. 76 Ivan Krtalić: Polemike u hrvatskoj književnosti I, Mladost, Zagreb, 1982, str. 109.
44
časom, automatski prestaje umjetnost.”77 Prema rečima Vladana Desnice, „u pravoj
umjetnosti beziznimno, uprkos svemu, vlada istina: tu čovjek govori istinu čak i
protiv svoje volje.”78
Ovde pronalazimo još jedan odgovor na pitanje: kakva umetnost treba da bude
prema viđenju ovog pisca. Da bi vršila „svoju veliku, nenadoknadivu misiju”,
umetnost mora biti „čista od bilo kakave moralne determinacije” i lišena „bilo kakve
praktične svrhe i cilja.” U trenutku kad se izbori za istinu i prikaže je, ona će vršiti
jedinu ispravnu funkciju. Desnica naglašava da svi gušitelji slobode i zatirači istine,
guše i zatiru umetnost, jer je istinska umetnost polje na kojem se ispoljava prava
istina. „Tirani istine i slobode”, na mesto prave, postavljaju lažnu, dirigovanu i
službenu umetnost, tvrdi Desnica. Sloboda i umetnost se međusobno uslovljavaju, „jer
epohe bez slobode su istovremeno i epohe bez umjetnosti.”79
U tekstu „O slobodi stvaranja i tendenciji” objavljenom u Vjesniku 1953.
godine, Marin Franičević opovrgava navedeno Desničino mišljenje tvrdeći „da nije
tačno da su u historiji epohe bez slobode ujedno i epohe bez umjetnosti.” Prema
njegovom mišljenju su „najbolja ostvarenja više, manje nastala u direktnoj ili
indirektnoj borbi za što veću slobodu”. U navedenom tekstu Franičević navodi da
Desnica „ipak shvaća šta je to sloboda, jer mu ne manjka, nego smeta, jer nije njegova
nego pučka.”
U „Odgovoru Marinu Franičeviću” Desnica mu priznaje iskrenost, i naglašava
da u njegovom napisu prevladava lični momenat i argumenti koji u drugi plan
stavljaju diskusiju o teoriji književnosti. Namera Marinovih napisa, po Desničinom
mišljenju, prevashodno je bila da ga prikaže kao ljubitelja monarhije i „mrzioca pučke
slobode”, kao nostalgičara za starim društvenim poretkom. „Očito je da su Marinovim
napisima u Vjesniku tobožnja teoretska pitanja bila samo izlika za lične napadaje.” 80
Desnica ističe da je čista umetnost neupotrebljiva u ostvarivanju izvesnih
ciljeva i da nesvesno staje na stranu istine. U trenutku kad svoje umetničke ciljeve
prestane vršiti usput, tj. čime ih postavi sebi za cilj, umetnost prestaje biti umetnost.
Desnica je bio protiv bilo kakve intencionalnosti u umetnosti, jer „svaka
intencionalnost, u bilo kojem obliku i primjeni, strana je (tuđa i nepogodna) prirodi
77 Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 60. 78 Isto, str. 61. 79 Isto, str. 62. 80 Isto, str. 70.
45
umjetnosti.”81 Njegovi junaci nisu nosioci određenih ideologija, niti zagovornici
određenih estetika, već predstavljaju najrazličitija ostvarenja čovekove istine. Desnica
se zalaže za prisustvo neposrednog života u umetničkim delima, oslobođenog
dekorativnosti, i samim time duboko očovečenog.
U jednom segmentu svojih „Zapisa” otkriva nam „da se tajna vrata umjetnosti
otvaraju na laki dodir tajnog dugmeta a ne forsiranjem snage.”82 Ideja i fabula treba da
se rode zajedno, i „da u nekom sadržaju iz života, u datom, sagledamo ideju”, tek
onda ima uslova da od toga rada nešto bude. Kao posebnu vrstu intencionalnosti u
umetničkom radu Desnica izdvaja piščevo „hotimično (pribiranje) sakupljanje
iskustva”. Prema njegovom mišljenju „hotimično biranje teme, sižea, sredine,
historijskog i društvenog miljea” najveća je garancija za neuspeh umetničkog dela. Za
potrebe umetničkog oblikovanja najviše će nam poslužiti ono što smo zapazili
nesvesno, „što smo zamjetili a da toga i nismo svjesni, (...) u životu, kao akteri, kao
saljudi.”83
Desnica ističe da „pisac većinom ne zapisuje svjesno u pamćenje podatke”,
njemu „ostaje u podsvijesti snimljena slika a da on i ne zna za nju. Kad mu ustreba,
pred njegovim očima iskrsne slika, neznano gdje i kad snimljena i on naprosto
preslikava karakteristične crte sa modela kojeg ima živog pred očima.”84
U eseju pod nazivom „Marginalije o iracionalnom” Desnica navodi da „ništa
nije u umjetnosti potrebnije i važnije i vrednije, od originalnosti. A ništa u umjetnosti
nije pravoj originalnosti veći neprijatelj od lažne originalnosti (...)”85 U produžetku
ističe da je „htjeno” na polju umetnosti sinonim „lažnog”. Nevolju prilikom stvaranja
umetničkog dela pronalazi u onome što je „namjerno” i „hotimično”, jer „hotimično
žmurenje kroz trepavice” duljim vremenom i istrajnom vežbom čoveku može da
pređe u običaj, a na taj način se dolazi do „stečene samosvojnosti”, „do stvaranja
81 Vladan Desnica: „Intencionalnost u umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 140. 82 Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 63. 83 „U stvari, vrijedi samo ono što smo zapazili (iskusili) nesvjesno, što smo zamjetili a da toga i nismo svjesni (iskusili i ne znajući), u životu kao akteri (suakteri), kao saljudi, kao jedinke, kao subjekti koji su te sadržaje osjetili kao svoje; kao ljudi sa svojim posebnim (ličnim) reakcijama na njih, koji su pretrpili (na svojoj psihi iskusili) i podnijeli njihovo djelovanje, i koji su na svoj lični način na njih reagirali.” Vladan Desnica: „Hotimično iskustvo”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 112. 84 Vladan Desnica: „Zapisi o umjetnosti”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 64. 85 Vladan Desnica: „Marginalije o iracionalnom”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 134.
46
lažne ličnosti kupljene po cijenu žrtve svoje prave ličnosti”, iz razloga što se prava
ličnost osećala manje vrednom.
Drugu (lažnu) ličnost Desnica naziva „altera natura” i naglašava da ona može
prevariti samo onoga ko ne poseduje svoju „prima naturu”, dok ozbiljnog umetnika ne
može obmanuti. Iz navedenog mišljenja zaključujemo da je Desnica razlikovao dve
vrste umetnika: neumetnike i umetnike, odnosno one koji posjeduju veštačku
spontanost od onih koji posjeduju „pravu”.
Desnica nije sa simpatijama posmatrao savremenog čoveka, jer u svetu
savremene civilizacije dolazi do izjednačavanja pravih i lažnih vrednosti.
„Marginalije o iracionalnom” završava mišlju da je „na svijetu mnogo više
neumjetnika nego umjetnika, a oni su najčešće u krugovima samih umjetnika”.
Posmatrajući Desničine poetske stavove iz pomenutih eseja, uočavamo da je u
njegovim književnim ostvarenjima očigledno opredelenje za proces kontrapunkcije
pesničke slike i poetskih ideja, odnosno elemenata konkretnog i elemenata
univerzalnog, što je vidljivo u narednom iskazu: „Stvar književnosti je da nam prikaže
konkretno – individualno u krilu univerzalno – apstraktnog, da nam otkrije pulsiranje
pojedinačnog bića oslobođenog odora i kalupa. Književnost nam pripovjeda o
položaju i osjećaju pojedinačnog koje se nalazi u zagrljaju apstraktnog, o njihovim
međusobnim odnosima i trvenjima, (...) o svemu onome o čemu nam historiografija
nikada ništa ne bi rekla.”86
U Desničinom poimanju književnosti uočavamo spoj estetike, etike i
antropologije, i andrićevskog mišljenja da književnost ne služi ničemu ako ne služi
čoveku i čovečanstvu. Posmatrajući književnost u celini, Desnica kao centralnu tačku
izdavja stvaralački subjekat jer je njegova egzistencija višestruka. On egzistira i kao
stvaralac, i kao mislilac, i kao kritičar. Na sličan način egzistirao je i sam Desnica.
U tekstu „Jedan zakašnjeli prilog diskusiji o ’tipičnome’” Desnica iznosi
mišljenje da sve što je umetnički uspešno oblikovano predstavlja „praobrazac” neke
više ili manje široke, više ili manje brojne vrste, reda, kategorije. Prema tome, zahtev
za tipičnošću je istovetan sa zahtevom za dobrim umetničkim oblikovanjem.
86 Vladan Desnica: „Jedan zakašnjeli prilog diskusiji o tipičnome”, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str.165.
47
Navedeno mišljenje pisac potkrepljuje narednim primerom: „Uspio portre, već time
što dobro predstavlja određenog čovjeka, dobro predstavlja i živa čovjeka uopće.”87
Prema mišljenju Vladana Desnice zahtev za tipičnim treba svesti na stav i
opštepoznatu istinu „da u umjetnosti svaki dobro oblikovan konkretni realitet sadrži i
resumira bezbroj takvih konkretnih realiteta, i da u sebi nosi i reproducira njihovu
opću istinitost. Umjetničko djelo donosi jedan konkretni, u njemu i kroza nj, jedan
univerzalni momenat.”88
Desnica u pomenutom eseju ističe da suština problema nije u empirijskom
momentu „većine” i „manjine”, „redovnog” i „iznimnog”, „nego naprosto u tome da u
umjetničkom djelu – pravilo, zakonitost i redovnost treba da budu doneseni kao
pravilo, zakonitost i redovnost; a izuzetak, odstupanje i slučajnost kao izuzetak,
odstupanje i slučajnost.”89 Jedino će na taj način slika umetničkog dela prikazati
realističnu i istinitu sliku stvarnosti.
„Život je taj koji rađa odstupanja jednako kao i pravila, anomalije jednako kao
i normalne slučajeve, kontigentno kao i zakonomjerno. Pa i aparatno, i čudno;
bizarno, neobjašnjivo, nevjerovatno – sve to obuhvata stvarnost u njenom širokom
krilu. Realno je i ono što je izuzetno, prirodno je i ono što odstupa od normalnog. Jer
ko bi inače bio taj demijurg, mimo život i mimo prirodu, koji se zabavlja mrseći
njihove račune i fabricirajući izuzetke od njihovih pravila? I ne postaje li, u živom
umjetničkom djelu, tim uvjerljivija, tim ’realističnija’ slika realnosti čim je više
donesena u ’prirodnom’ a ne u ’kemički čistom’ stanju, sa svim svojim
kontradikcijama, odstupanjima, zastranjenjima, neobjašnjivostima – sa tim
’mladežima ljepote’ (ljepote u istinitosti) na svom licu? ”90
Desnica predlaže da se izraz „tipično” zameni izrazom „karakteristično” koji
nije nužno vezan za jedinku, jer nešto može biti karakteristično za čitav jedan red,
jednu sredinu, doba, nasuprot drugim redovima, sredinama i dobima, a u isti je mah
tipično za sve pripadnike tog reda, sredine i doba. Ali umetnost, kao prikaz živog i
konkretnog, prvenstveno interesuju crte i osobine datog objekta, ne utoliko što su
tipične, već baš utoliko što su karakteristične. „Umjetnost može da hvata i oblikuje
87 Vladan Desnica: „Jedan zakašnjeli prilog diskusiji o ’tipičnom’”, Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 86. 88 Isto, str. 86.. 89 Isto, str. 87. 90 Isto, str. 87.
48
samo individualno i posebno (i kroza nj opće ili univerzalno), a ne puku jednakost ili
uniformnost.”91
Umetnik ima zadatak da to individualno i posebno podigne na jednu višu
umetničku razinu, na razinu univerzalnog, jer „lice iz umjetnosti mi saosjećamo i
poimamo kao realno jedino putem njegovog uzdizanja u univerzalno, tj. u sferu gdje
se izjednačujemo s njim osjećajući sebe u njemu.”92
Iz Desničinog doživljaja i shvatanja umetnosti predstavljenog mozaički uz
pomoć navođenih eseja, uočavamo da je on bio borac i tragalac za što istinitijim
prikazom čoveka i sveta. Upravo takva koncepcija umetnosti u tadašnjoj književnoj
kritici biva doživljena i prikazana sasvim suprotno: „Beletristički tekstovi Vladana
Desnice s našim vremenom, s našom stvarnošću, s našim ljudima, s onom istinom
koja je uvijek bila pa i danas treba da bude glavni smisao umjetnosti, nemaju nikakve
ili gotovo nikakve veze.”93 Ovom rečenicom započinje Ivan Dončević svoj opsežni
napad na Vladana Desnicu naslovljen pogrdnom metaforom „Kukavičja jaja Vladana
Desnice”.
Šta je istina i smisao umetnosti za autora ove kritike? Očigledno nije isto što i
za Desnicu. Desničino književno delo Dončević svrstava u „drugi front” sačinjen od
„burgija uma” koje ugrožavaju socijalizam. Taj suprotni „front” kojem pripada
Desnica, za ovog kritičara je „malograđanski vašar” sačinjen od idealizma,
antimaterijalizma i Kročeovih večnih istina tzv. zapadne civilizacije. Uticaji koji
dolaze sa zapada vidljivi su po Dončevićevom mišljenju i u hrvatskoj književnosti, a
jedan od najznačajnijih njihovih predstavnika je upravo Desnica koji je razvio „bojni
barjačić juriša i otpora”.
Desničino mišljenje da je najteže verno prikazati slike iz života, i da su te slike
obično najslabije, Dončević opovrgava, smatrajući da najslabije slike ovog pisca
izražavaju „socijalistički život.”94 Pomenuti kritičar je Desnicu posmatarao iz unapred
postavljenih okvira socijalističke estetike koja je u to vreme bila vladajuća. U
nastavku pomenute kritike Dončević optužuje Desnicu da nije bio protiv tendencije u
91 Isto, str. 88. 92 Isto, str. 88. 93 Jovan Radulović: Progutane polemike, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 48. 94„Vlada Desnica nije dabome u svome dijalogu mogao napisati, da je neka scena slaba, jer izražava, recimo, socijalistički život. On je zato napisao onako kako ja napisao – ’sakato’ ”. Isto, str. 49.
49
umetnosti, ilustrujući svoje mišljenje narednom rečenicom izvučenom iz konteksta:
„(...)umjetnost nije moralno indiferentna, praktički nezainteresovana (...)”95
Navedenu misao Dončević tumači na sledeći način: „Slabo je djelovanje
spisatelja koji recimo ’svjesno’ izražava moral jednog socijaliste, a on je zapravo
monarhista.”96 Dončević ni u jednom momentu ne odstupa od svog ugla posmatranja,
već ističe da Desnica pod primenjenom književnošću isključivo podrazumeva
književnost socijalizma, a njena primena se odnosi na ispovedanje socijalizma.
Stajući na drugu stranu, na stranu one „prave”, Desnica biva nazvan
protivnikom primenjene književnosti, odnosno književnosti socijalizma. Dončević
poziva na ustajanje protiv slučajeva kao što je Desnica, tj. protiv „destrukcije na polju
književnosti.” Prema njegovim rečima „Vladan Desnica nije izolirana pojava, njegov
je slučaj možda tek najkarakterističniji.”
Većina novina u to vreme objavljuje izuzetno oštre napade na našeg pisca.
„Posljedica te hajke bila je da su se preda mnom zatvorila vrata svih redakcija u
sredini u kojoj živim i u kojoj radim čak i onih koje su me dotad insistentno pozivale
na saradnju”97, objašnjava Vladan Desnica svoj položaj. U društvu biva izbegavan, jer
održavanje veze sa njim mnogi su doživljavali kao povod za neminovne posledice.98
Najveća nesreća za Desnicu u tom momentu bila je nemogućnost da bilo gde i bilo
kako odgovori na te napade, i da se pokuša odbraniti javnim pružanjem objašnjenja za
nesporazum. Biva mu oduzeto osnovno pravo svakog optuženika da pre donošenja
konačne presude kaže nešto u svoju odbranu.
Posmatrajući njegovu stvaralačku poetiku u odnosu na vreme u kojem je
stvarao, zaključujemo da su sukobi bili neizbežni. Naša književna i naučna kritika
'50–ih godina XX veka nosila je u sebi duboko ukorenjene elemente dogmatizma,
pozitivizma, izvesne klanovske pristrasnosti koju su zastupali zagovornici
socijalističke estetike. Takva kritika pružala je otpor novim vrednostima umetničkog
dela koje nisu bile u skladu sa vladajućim ukusom. „Vrijeme nakon rata ispunjeno
entuzijazmom i samouvjerenošću pobjednika obilježeno je pečatom konačnih istina o
95 Isto, str. 52. 96 Isto, str. 53. 97 Isto, str. 56. 98 „Znanci i kolege počeli su me čak i u društvenom ophođenju izbjegavati, naročito na vidnim mjestima i društvenim sastajalištima, a još naročitije u prisustvu datih lica, jer su održavanje i najformalnijih društvenih veza sa mnom – s osnovom ili bez osnova – smatrali krajnje neoportunim.” Isto, str. 56.
50
kojima nije bilo niti je moglo biti diskusije. Zbog toga se Vladan Desnica našao
okružen režanjem i nerazumjevanjem.”99
Književna ostvarenja Vladana Desnice izneverila su postojeće književne
kanone, odnosno „horizonte očekivanja”, i trebalo je mnogo vremena da se ovaj pisac
afirmiše i sopstvenom snagom savlada otpore na koje je nailazio. Napad pojedinih
književnih kritičara na Desnicu u ime socijalističkog realizma, Radomir Ivanović
određuje više kao „napad na model romana i filozofiju koju zastupa, nego na samog
pisca i djelo kome nisu mogle biti osporene književne vrijednosti.”100
Međutim, napadi nisu bili usmereni samo na filozofiju pisca, već i na njega
samoga što karakteriše dvostrukost njegovog problema. Desnica je osetio na svojoj
koži vekovni problem zajednički svim Srbima iz Hrvatske. Osim toga, njegovi
književni oponenti dobro su znali da je Desnica potomak Stojana Jankovića, i
zamerali mu na njegovom plemićkom poreklu. Nije li to možda bila zavist na
visokom obrazovanju i širokoj kulturi koju je posedovao Desnica i njegova porodica?
Položaj Vladana Desnice kao stvaraoca, i kao čoveka bio je veoma težak.
Želeći da se svojim delom izdvoji iz vladajuće ideologije, težeći za višim estetskim
idealom, nije u potpunosti uspeo da se ogradi od doba u kojem je živeo „ali kojem je
grubo, egzistencialno samo fizički pripadao.” U takvim okolnostim bilo je teško
sačuvati svoj stvaralački karakter i preživeti, jer poznato je da se Desnica izdržavao
isključivo od svog stvaralačkog rada što nam dokazuje i sačuvana prepiska naknadno
objavljena.
Čitajući Autoportrete sa pisama Živana Milisavca, možemo saznati mnoge
pojedinosti vezane za život i položaj Vladana Desnice u periodu od 1954. do 1962.
godine. U pismu koje je datirano 16. januara 1954. godine i upućeno Živanu
Milisavcu, Desnica nam svedoči o polubojkotu koji se prema njemu sprovodio. U to
vreme prozni pisci iz Hrvatske dobijali su pravo da štampaju barem jednu od svojih
knjiga u izdanju „Prosvete”, svi osim Vladana Desnice. Sem toga, u Zagrebu niko nije
pomišljao na drugo izdanje Zimskog ljetovanja iako je prvo izdanje od 1950. godine
bilo već sasvim iscrpljeno. Desničin prvi pokušaj saradnje sa Letopisom bio je
neuspešan. U leto 1949. godine Desnica šalje svoju novelu „Baksuz” uredniku
Letopisa Matice srpske Živanu Milisavcu, koja mu biva vraćena na doradu.
99 Vlatko Pavletić: „Pravda za Desnicu”, Književna reč, br. 263, Beograd, 1985, str. 232. 100 Radomir V. Ivanović: Po sunčevom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 86.
51
Međutim, Desnica ne odustaje od pokušaja saradnje sa Letopisom. U
februaru 1951. godine Desnica šalje svoju novelu „Oproštaj” koja biva objavljena. U
narednom periodu njegova saradnja sa Maticom biva učestalija. Desnica je 1954.
godine poslao Letopisu odgovor na „Anketu o srpskom jeziku i pravopisu”. Na pitanje
da li da mu štampaju tekst ćirilicom ili latinicom, Desnica odgovara: „Kako je god
vama zgodnije, meni je savršeno svejedno.”101
Iz navedenog odgovora vidljivo je Desničino shvatanje književnosti i kulture
uopšte. Ono je bilo mnogo šire i obuhvatnije od shvatanja njegovih savremenika.
Nastojao je da se i kao čovek i kao pisac izdvoji iz okvira nacionalnih granica i
nacionalne pripadnosti. Međutim, okolnosti u kojima je živeo i političke prilike toga
vremena nisu mu dozvoljavale da ostane neprozvan. Nekom je bilo u interesu da
Desnica ostane što manje priznat i poznat i u Hrvatskoj i u Srbiji, a to se jedino moglo
ostvariti ne dozvoljavajući mu da objavljuje nova izdanja na pomenutim prostorima,
što je vidljivo u pismu upućenom Živanu Milisavcu 6. marta 1955. godine: „Ako prvo
izdanje jedne nove knjige priredim negdje van NRH, više je nego izvjesno da ona
nikad neće biti objavljenja, tj. preštampana u NRH. A to je, (...), momenat od prilične
važnosti za pisca koji živi i radi u toj sredini.”102
Desničina zbirka novela pod naslovom Tu, odmah pored nas objavljuje se
početkom 1956. godine u izdanju Matice srpske. U periodu od 1954-1955, Desnica je
bio veoma prisutan u Letopisu. Urednik mu predlaže da napravi izbor iz Matavuljevih
sabranih dela. Desnica pristaje na navedenu ponudu, ali do njene realizacije nije
došlo. Kao razlog Desnica navodi probleme sa zdravljem.
Ubrzo dolazi do definitivnog prekida saradnje sa Maticom srpskom. Taj period
je za Živana Milisavca ostao neobjašnjen, jer po njegovom mišljenju nije došlo do
nesporazuma niti do raskida saradnje. Ovo je možda još jedan dokaz o teškom
položaju pisca u sredini u kojoj je živeo. U to vreme Matica srpska je odlučila da
napravi ediciju „Srpska književnost u 100 knjiga”, i da u nju uvrsti Proljeća Ivana
Galeba.
Na Matičin zahtev da im odobri saglasnost za uvrštavanje navedenog romana
u pomenutu ediciju, Desnica je odgovorio da se smatra srpskim piscem, ali da traženu
saglasnost ne može dati. Kao obrazloženje tome naveo je težak položaj u Zagrebu,
prouzrokovan bojkotom od strane izdavača. Iz pomenutih razloga, koji nisu bili 101 Živan Milisavac: Autoportreti sa pisama , Matica srpska, Novi Sad, 1998, str. 56. 102 Isto, str. 57.
52
književne prirode, Desnica nije mogao prihvatiti objavljivanje svog romana, tako da je
edicija „Srpska književnost u 100 knjiga” završena bez Vladana Desnice.
Društveni položaj pisca u tom periodu znatno se pogoršao. Bila mu je
uskraćena mogućnost da bilo gde odgovori na napade protiv njega kojima su vrvili svi
književni časopisi. Njegovi odgovori i pokušaji odbrane ne bivaju prihvaćeni od
strane redakcija koje su te napade objavile. Zahvaljujući ćerki Vladana Desnice,
Nataši Desnica i književniku Jovanu Raduloviću, Progutane polemike su ugledale
svetlost dana, i na izvestan način upotpunile celokupnu sliku ovog pisca i njegovog
položaja u vremenu u kojem je živeo i stvarao.
53
ZIMSKO LJETOVANJE (1950)
Vladan Desnica je u toku svog života objavio dva romana: Zimsko ljetovanje
1950. godine i Proljeća Ivana Galeba 1957. godine. U rukopisu je ostao nezavršen
roman Pronalazak athanatika. Ukoliko izuzmemo nekoliko pripovedaka koje su
objavljene u periodu između dva rata, Desnica se kao pisac u našoj književnoj
javnosti pojavljuje upravo romanom Zimsko ljetovanje kojim prikazuje prostorno i
socijalno suočavanje različitih kultura grada i sela za vreme bombardovanja Zadra
tokom Drugog svetskog rata. Neposredno nakon objavljivanja, ovaj roman doživljava
negativne sudove književne kritike toga vremena: „Sa tim romanom ovaj je pisac
prividno banuo u našu književnost upravo u nevreme za knjige takvog sadržaja i
posebno takvog prustovskog analitičkog načina pisanja. Sve je iznenadio i zbunio,
gotovo je šokirao tadašnji zvanični idejni koncept književne kritike.“103
Desničin roman se pojavljuje u vreme kada su u našoj književnosti još bili
prisutni i veoma izraženi umetnički kriterijumi proizašli iz poetike socrealizma.
Ukoliko se ovaj roman posmatra u pomenutom kontekstu, jasno se uočavaju razlozi
zbog kojih je tadašnja zvanična književna kritika smatrala da je to sumorna, mračna,
dekadentna, idejno nastrojena i štetna knjiga, čiji se pisac poigrao sa ratnom
tematikom na nekorektan način, omalovažio ljude i istakao samo njihovu tamnu
stranu.
Desnica je ovim romanom napravio otklon od dotadašnje socrealističke
književnosti koja se zasnivala na ekspolataciji Drugog svetskog rata, kolektivnom
stradanju i herojskom žrtvovanju, zanemarujući neideološke slike ljudske egzistencije
i umiranja. Birajući drugi ugao posmatranja, suprotan od dotad uobičajenog, Desnica
ne prikazuje rat u krupnom planu pomoću kolektivnih slika sa fronta, već dovodi u
prvi plan pojedinačne ljudske sudbine suočene sa strahotama koje donosi rat.
U vreme kad se ovaj roman pojavio, niko nije ni slutio da će upravo tako
osporavan postati „knjiga međaš kojom se razgraničavaju književne epohe“.104
Zimsko ljetovanje je jedna od naših prvih antidogmatskih knjiga, primer modernog
književnog angažovanja i preorijentacije u književnom pristupu tematici rata. Upravo
je ova knjiga, prema mišljenju Milivoja Markovića, „najavila složeniji, mudriji i 103 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 52. 104 Isto, str. 53.
54
analitičkiji književni izraz, oglasila je nove, sadržajnije i u svemu izražajnije prostore
novog, modernog književnog realizma“.105
Desničin roman nije nastao kao reakcija na postojeći način književnog
mišljenja i pisanja, već prevashodno kao potreba pisca da napiše svedočanstvo o
jednoj istorijskoj situaciji koju je sagledao prevashodno kao čovek, zatim i kao
umetnik. Nakon analitičkog čitanja, uočljivo je da pisac nije imao nameru da se
prikloni unapred postavljenoj ideologiji, već da prikaže čoveka u ratu, kao i istorijske
okolnosti koje su uslovile životne sudbine. Desnica je smatrao da je zadatak pravog
pisca da prikaže odraz ratnih događaja u svesti čoveka. Pisac se zaustavlja upravo na
čoveku, pokazujući u šta ga sve rat pretvara, u kakve ga situacije dovodi, kakva mu
iskušenja nameće, neminovno ostavljajući psihičke promene na svakom pojedincu. U
želji da prikaže autentične doživljaje i njihov odjek u čoveku, Desnica se ovim
romanom udaljuje od jednostranog i idealizovanog prikazivanja stvarnosti i stvara
autentično umetničko svedočanstvo o jednom istorijskom trenutku i ljudima u njemu.
Roman Zimsko ljetovanje je priča o ljudima koji podnose neočekivane udarce
rata i stvaraju nova životna uporišta u nepoznatim okolnostima i veoma teškim
uslovima. Rat je u ovom romanu prikazan kao društveno-istorijska pojava koja je
poremetila svakodnevni ritam čovekovog života. Vladan Desnica je jedan od prvih
posleratnih pisaca jugoslovenske književnosti koji svojim romanom izlaže
problematiku grada Zadra i života u njemu. Sličnu problematiku prikazivao je i Ante
Stipčević u zbirci novela Na granici (1950) i romanu Glad na ledini (1956), zatim
Mirko Žeželj u svom romanu Umorno stoljeće (1956). Grad Zadar je u Desničinom
romanu prikazan kao specifična primorska sredina koju su oblikovali određeni
istorijski uslovi. Zadar je, prema rečima ovog pisca, „izgradio svoju skroz naskroz
gradsku i građansku fizionomiju, daleko više nego ma koji od ostalih dalmatinskih
gradova. Razvio je jedan svoj zatvoreni, hermetički gradski život koji od sebe nije
davao napolje ništa, a k sebi je od oklice primao, kroz naročite filtre s naročitim
predostrožnostima, sve što mu je moglo da posluži i da ga dalje u životu podrži.“106
Predmet Desničinog romana nisu najpoznatije ličnosti Zadra toga vremena,
već mali i neprimetni čovek koji nije u potpunosti svestan društveno-političkih prilika
105 Isto, str. 53. 106 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 45.
55
koje su ga zadesile. Birajući svoje likove iz redova običnih ljudi, pisac kroz njihove
duše otkriva tragičnu prošlost i sudbinu grada Zadra.
Osnovnu narativnu nit ovog romana sačinjavaju doživljaji grupe Zadrana koji
napuštaju svoj razrušeni grad u oktobru 1943. godine, pronalazeći utočište u
susednom selu Smiljevci. Prvo poglavlje romana ima karakter ekspozicije, ali nas
uvodi u samo središte zbivanja, kada su se Zadrani već zatekli u Smiljevcima. Tu se
upoznajemo sa situacijom u kojoj se nalaze šjor Karlo, Ernesto, Liseta i ostali.
Drugim poglavljem pisac nas vraća na početak radnje, u bombardovani Zadar, i sve
do VI poglavlja navodi strahote rata koje su navele građane da napuste grad. Od VI do
XII poglavlja pisac hronološki opisuje život Zadrana na selu, ubacujući digresiju sa
opisom krmka Miguda. U narednim poglavljima opisani su događaji iz prošlosti
značajni za oslikavanje odnosa između Zadrana i Smiljevčana. Od XII poglavlja
radnja se hronološki nastavlja do samog tragičnog završetka.
Na samom početku romana pisac daje prikaz malog skupa građana otkrivajući
njihov socijalni status: „Skup je sačinjavalo nekoliko porodica “srednje ruke”. Bio je
tu knjigoveža Narciso Golob, štur čovječuljak sa velikom bezdjetnom ženom, šjorom
Terezom, i s dva dječaka iz prvog braka; trgovac mješovitom robom Ante Morić,
udovac s postarijom kćeri Marijanom; brijač Ernesto Doner sa sitnom plavom
ženicom Lizetom i djetencetom u kolicima; crnjomanasta krojačica Anita Kresović sa
ulijepljenim uvojkom na čelu (ostatak nekadašnje mode i uspomena na uspjehe iz
mladih dana), i nećakinja joj Lina, siroče na njenoj brizi, tanka i mlada plavojka, kako
su govorili, nordijskog tipa. Jedini samac u koloni bio je šjor Karlo umirovljeni
općinski računar.”107
Odredivši grupu Zadrana kao predstavnike „srednje ruke”, odnosno srednjeg
građanskog sloja, Desnica ih prikazuje kao ljude koji su oduvek živeli u maloj
gradskoj sredini, zatvoreni za svet oko sebe. Dovodeći Zadrane u dodir sa prostorno
bliskim ali po načinu života veoma stranim zaleđem, pisac ostvaruje nacionalno
obojenu temu odnarođavanja gradskog stanovništva od nacionalno čistog zaleđa koja
predstavlja jednu od idejnih osnova ovog romana. Unutar ideje odnarođavanja, pisac
uvodi ratne neprilike kojima pojačava razlike između gradske i seoske sredine,
naizmenično smenjujući dva osnovna motiva osobena za njegovo celokupno
stvaralaštvo, motiv smrti i slutnju nesreće. Problem odnarođenog stanovništva pisac
107 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str.7.
56
pojačava unoseći osećanje jedne opšte tragedije, teskobe i nelagodnosti koje
nagoveštavaju da se nešto mora dogoditi. Izdvajajući jedan pojedinačan problem, u
ovom slučaju život stanovnika Zadra i njegove okoline, pisac proširuje temu govoreći
o tragediji čoveka uopšte.
Iako su čitav svoj život provodili nadomak sela, Zadrani ga nisu poznavali:
„Ovo je za njih, kao i za većinu zadarskih izbjeglica, bio prvi susret sa selom.
Proživjeli su čitav vijek u njegovoj neposrednoj blizini, kupujući svakodnevno
njegove proizvode i prodavajući mu svoje usluge i odbačene starudije – a opet kao da
su od njega odijeljeni kineskim zidom ili pojasom pustoši i udaljeni hiljadama
kilometara!”108
Selo je za njih bilo nešto nepoznato i daleko, za neke bajkovita sredina, dok je
za druge bilo simbol zaostalosti i prljavštine. Zadrani nisu znali da je primorsko selo,
smešteno u neposrednoj blizini grada, takvo vekovima, i da ga takvim nije učinio
samo rat već istorijski proces vekovnog propadanja.
Posmatrajući selo kroz vizuru junakinje Lizete, pisac već na samom početku
romana ističe njen doživljaj seoskog života zasnovan na „dvjema sličicama u
okvirićima od hrastove kore koje vise (ili koje su bar do bombardmana visile!) u
hodniku njenog stana u gradu.”109
Lizeta Doner je naivno, površno i tragikomično doživljavala selo i seljake: „Za
Lizetu je selo bilo mjesto gdje ima izobilja pilića, purana, pršuta, vina i gdje se pred
Uskrs ovce dadu na posao da nakote dovoljno janjaca a kokoši da snesu dovoljno jaja.
Na selu, dakle, ima dovoljno svega toga, ali nadasve mlijeka, mlijeka! U toj njenoj
predstavi, mlijeko je naviralo nepresušno (...) Ljudi su na selu podmukli i lukavi, i
imaju uvijek prljave ruke, zato im ne valja dozvoliti da bilo što diraju rukama. Oni su,
osim toga, prilično smiješni, useknjuju se prstima, i treba im dobro vikati, jer su
malko nagluhi, od prljavštine koja im se nakupila u ušima. Žive kukavno, ali tome su
krivi sami jer su krajnje neumješni i nesnalažljivi te ne umiju da iskoriste i uživaju
toliko blago božje (one kokoši, i one pršute, i ono mlijeko!)“110
Ovakav doživljaj sela i seljaka u Lizetinoj svesti ne proizilazi iz njene
malograđanske uobrazilje, već ukazuje na zatvorenost gradske sredine u odnosu
prema selu. Građani su svoj život provodili u sopstvenoj izolaciji, u potpunosti
108 Isto, str. 7. 109 Isto, str. 8. 110 Isto, str. 8.
57
odvojeni od svoje neposredne okoline i na taj način stekli pogrešnu sliku sela. Upravo
su ratne prilike dovele do raspadanja građanske slike sela i suočavanja građana sa
sopstvenim neznanjem i nesnalaženjem u nepoznatim životnim uslovima.
Selo kao nepoznanica prikazano je i kroz simboličnu sliku „onog žutog, i onog
bijelog, i onog ljubičastog poljskog cvijeća kratke peteljke koje u raznim mjesecima
preplavi gradsku tržnicu, (…) kojemu se u gradu ne zna ime”.111 Nepoznavanjem
imena pomenutog cveća pisac naglašava nepozanti prostor odakle to cveće potiče.
Cveće bez imena kao elemenat prirode zauzima često mesto u Desničinim prozama i
otkriva jednu od osnovnih poetskih ideja ovog pisca, težnju da se otkrije i prikaže
nepoznato, odnosno da se upozna stvarnost u njenim najrazličitijim oblicima.
Priroda kao osnovni tvorbeni elemenat Desničinog stvaralaštva višestruko je
prisutna u njegovim proznim ostvarenjima, što je već pomenuto u uvodnom delu ovog
rada. Na samom početku romana pisac daje sliku sunca i njegovo delovanje na
čoveka: „Suha i topla vremena potrajala su duboko u jesen. Treće nedjelje u oktobru,
nad malim gradom sjalo je bezgranično sunčano jutro (…) Sve se predavalo suncu,
otvoreno, dokraja golo, bez zaštite, bez mreškanja stida. U mekoj svilici između
žmirkavih trepavica stapalo se proljeće i jesen i potitravala obmana: možda idemo
natrag, u ljeto – ko zna, možda se, u ovim općim poremećajima, poremetio i
mehanizam koji smjenjuje godišnja doba. Isposničko, ratom iscrpljeno tijelo tako vapi
za sunčanom toplinom!”112
Sunce kao elemenat prirode ne predstavlja samo dekor kojim Desnica
ulepšava svoje slike, već je direktno povezano sa čovekom i njegovim osećanjima. U
navedenom primeru sunce pruža utehu čoveku iscrpljenom od ratnih zbivanja.
Pokušavajući da pronađe objašnjenje “općim poremećajima” pisac ih povezuje sa
zbivanjima u prirodi otkrivajući time značaj i sopstveni doživljaj prirode kao sile koja
neminovno utiče na zbivanja u stvarnosti i na čoveka kao aktera te stvarnosti.
Slika zalazećeg sunca zauzima posebno mesto u Desničinim prozama i nalazi
se u direktnoj vezi sa čovekom i njegovim doživljajem: “Samo su sutoni bili malo
tužni: sunce je pred zalaz nekako porastalo, postajalo ogromno i crveno, i tonulo u
daleku i jedva vidljivu svjetlucavu prugu mora, s nekom konačnom rješenošću, kao da
111 Isto, str. 8. 112 Isto, str. 16.
58
tone zauvijek. Razoren zapad dugo je premirao i opet se žario; možda je baš sporost
tog gašenja davala osjećaj nepovratnog.”113
Sunce koje zalazi kod Desničinih junaka izaziva osećanje prolaznosti i
nestajanja i stvara poseban nemir. Nasuprot slikama sunca, Desnica u svojim prozama
često koristi slike mraka i kiše koje u njegovoj poetici predstavljaju večnost, jer
priroda “traje onom neumornom ujednačenošću”.114
Priroda kao zavičaj prisutna je u razmišljanjima junaka Ernesta: “Ipak je
dobra ova naša stara Dalmacija! Oskudna je, bogu iza leđa, tegobna za snabdijevanje
u ovim teškim vremenima, ali tim sigurnija, po strani od velikih događaja!”115 Takvu
sliku i doživljaj Dalmacije pisac narušava zvukom zvona koji nagoveštava da će se
uskoro nešto značajno dogoditi: “Jedanaest otkucaja, jedanaest smotrenih monaških
koračaja, otkine se sa zvonika, odmjereno, ostavljajući jedan drugome dovoljno
vremena da se rastanje, usitne i raspu kroz prazni prorijetki vazduh.”116
Česta slika zvonika u Desničinim prozama kao da opominje i upućuje na
neminovno prisustvo i značenje vremena kao neumitne sile na koju čovek ne može
uticati. Jedino je sila prirode otporna na uticaj vremena, jer priroda večito kruži, i
ponovo se rađa za razliku od čoveka koji je prolazan i smrtan.
Navedenu sliku prorode pisac narušava zvukom aviona kojim nagoveštava
skori sled nemilih događaja koji će Zadrane odvesti u selo Smiljevce, u sasvim
nepoznatu i novu sredinu. Nasuprot Zadru i Zadranima, pisac prikazuje selo Smiljevce
i njegove seljake ostvarujući time suočavanje dveju kultura, gradske i ruralne. Upravo
na pomenutom kontrastu izgrađen je čitav roman. Suočavajući različite sredine i
kulture, Desnica otkriva sklonost ka povezivanju suprotnih pojmova što predstavlja
jednu od glavnih odrednica njegove stvaralačke poetike.
Polazeći od samog naslova koji sadrži suprotne pojmove, Slađana Stojanović
ovaj roman određuje kao “roman oksimoron” jer je u njemu izražen kontrast “između
dve u ratnim uslovima prinudno zbližene sredine: građanske i seoske, zadarske i
smiljevačke, italijanske i srpske, katoličke i pravoslavne.”117
Mnogo je primera nerazumevanja i različitosti između dva skupa likova koje
pisac naizmenično prikazuje. Smiljevčani su predstavljeni ne samo kao neuki, već i 113 Isto, str. 116. 114 Isto, str.147. 115 Isto, str. 16. 116 Isto, str. 17. 117 Slađana Stojanović: „Roman-Oksimoron. Postupak kontrasta u Zimskom ljetovanju Vladana Desnice“, Književnost, Beograd, god. 49, knj. 100, sv. 3/5, str. 425.
59
cinični kad se raduju tuđim nesrećama gledajući stubove dima koji se dižu sa gradskih
ruševina. Zadrani sa prezirom gledaju na njih jer smatraju da su lišeni svake
čovečnosti jer odbijaju svaku vrstu civilizacije. Iako Zadrani potiču iz male i
zatvorene sredine, oni ipak predstavljaju civilizovan svet u odnosu na Smiljevčane.
Zadrani ne mogu da žive bez društvenih pravila, niti mogu da zamisle svoje
postojanje van okvira gradske kulture.
Sukob dva različita mentaliteta vidljiv je u mnogim epizodama ovog romana.
Zadrani nailaze na neprihvatljiv mentalitet Smiljevčana u XVIII poglavlju romana gde
dolazi do vidljivih razlika i sukoba povodom smrti popadije: na jednoj strani nalazi se
ideja građana da je sahrana društvena obaveza koja se mora izvršiti, dok su
Smiljevčani usmereni samo na sopstvene interese koji su im bitniji od pravila društva
jer znaju da će se građani pobrinuti i rešiti datu situaciju.
Građani su u navedenom primeru žrtve seoskih shvatanja koja su za njih
veoma surova i nemilosrdna: „Naveče, kad bi ostali sami, Zadrani su ponovo
pretresali događaje i nastojali da im iznađu uzroke i pohvataju konce. Ni tad nisu
uspijevali da pitanje izvedu na čistac, ali im je ipak jedno postajalo jasno: da tu postoji
jedna posebna stvarnost, sa svojim zakonima, i svojim nužnostima – i da oni tu
stvarnost ne razumiju.”118
Nasuprot seljacima koji su mudri i lukavi, građani su prikazani kao naivni,
čak ni novonastale ratne okolnosti nisu umanjile njihovu naivnost, jer i dalje maštaju
o povratku u grad u najboljim odelima koja čuvaju u ormarima. Navedeni detalj
istovremeno otkriva njihovu želju za povratkom u grad, ali i malograđansku taštinu
ljudi koji svoj povratak u grad doživljavaju kao svečanu priliku koju treba iskoristiti
za nošenje najboljih odela. Grđani su, prema Desničinom mišljenju, i pored ratnih
okolnosti u kojima se nalaze, zadržali svoju zavist i sklonost ka međusobnim
raspravama i skrivenom preziru. Ideja o suprotstavljanju različitih kultura razvija se i
postaje sve izražajnija što se roman bliži kraju. Dok se u Smiljevcima dešavaju krvavi
događaji, Zadrani pokušavaju da iznađu objašnjenja za date situacije. Nasuprot njima,
Smiljevčani prihvataju nemile događaje bez čuđenja, smatrajući da je od svega
najpametnije ćutati i ne postavljati suvišna pitanja.
Prikazujući dva različita sveta u zajedničkom i ograničenom prostoru,
suočavajući ih međusobno u različitim situacijama, Desnica daje sliku ograničenosti i
118 Isto, str. 162.
60
nemoći pojedinca u poređenju sa strašnim događajima koje donosi rat. Slike rata kao
borbe prisutne su samo na početku romana. Prema mišljenju Zlatka Posavca119
Zadrani nisu zainteresovani za rat, niti je rat prisutan u njihovim životima. Navedena
tvrdnja ne može biti prihvaćena jer sam dolazak Zadrana u Smiljevce prouzrokovan je
upravo ratom i ratnim zbivanjima. Rat je sveprisutan u mislima i osećanjima Zadrana
koji i dalje nose u očima slike uništenog grada koje su videli na putu do Smiljevaca.
Upravo su ratne okolnosti posebni uslovi u koje Desnica smešta svoje junake
kako bi prikazao jednu novu dimenziju čoveka suočenog sa nepoznatim i novim
okolnostima: “Huk ruševina ima neki iskonski, nezemaljski glas, ponire u neslućene
bezdane dubine odnoseći sa sobom sve ljudsko, uz silan osjećaj prosjedanja, do u
samo srce zemlje. Čovjeku se u tom času otkrivala jedna nova, nepoznata dimenzija. I
smjesta je za nju nicalo jedno dotle zapretano čulo, i jedan novi oblik straha.”120
Stavljajući svoje junake u ratne okolnosti, pisac ih istovremeno suočava sa
smrću na različite načine i uočava njihove reakcije i raspoloženja. Jedan od osnovnih
zadataka ovog autora je da se približi čoveku i otkrije ono što se krije iza njegove
spoljašnjosti. Smrt je u stvaralačkoj poetici Vladana Desnice osnovna tema svakog
umetnika, a svi čovekovi napori su samo vidovi borbe protiv smrti. Posmatrajući
čovekova suočavanja sa smrću121 kao jednu od osnovnih poetskih ideja ovog romana,
uočavamo višestruk doživljaj smrti koji se istovremeno prikazuje kroz svest grupe
likova, kao i kroz svest pojedinaca.
U težnji da prikaže smrt u različitim vidovima, Desnica je u jednom segmentu
ovog romana prikazuje kao prazninu i pustoš koju junaci osećaju i vide prolazeći
pored popadijine kuće nakon njene sahrane: “Tek sad im se učinila prazna, potpuno,
konačno prazna, kao da se ta praznina vidjela izvana, kao da je bila oblijepljena po
zidovima, poput bijelih plakata.”122
Pretvarajući prazninu u nešto vidljivo i primetno, pisac svoje junake direktno
suočava sa smrću koja se desila u njihovoj neposrednoj blizini. Kolektivni strah od
praznine smrti pisac slikovito ostvaruje kroz formu belih plakata, nagoveštavajući
119 Zlatko Posavac: Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, Radničko sveučilište „Moša Pijede“, Zagreb, 1963, str. 24. 120 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 199, str. 18. 121 „Ma kad došla, nevolja uvijek dolazi u nevrijeme, kao što smrt uvijek dolazi nenadano. Makar bolesnik bolovao mjesecima, makar se dan na dan očekivao kraj, makar se svi čudili odakle li mu tolika izdržljivost – kad smrt najzad dođe, došla je iznenada. To vječito iznenađujuće kod smrti, to je, valjda, njeno, njeno svojstveno, jedan vid njene suštine – naprosto ona sama!“ Isto, str. 141. 122 Isto, str. 124.
61
dublji smisao tog naizgled bezazlenog prizora. Kao najveća i konačna nepoznanica,
smrt je za ljudsko biće uvek povezana sa osećajem teskobe ili doživljajem potpunog
odsustva smisla kao apsurda koji ostaje iza nje.
Sliku kolektivnog doživljaja smrti pisac ponovo ostvaruje u IV poglavlju
romana u kojem su Zadrani prikazani u svom gradu za vreme bombardovanja kad
“svaka stvar je imala neki izvanredan, nevjerovatan vid (…) Svima je godila, gotovo
laskala, iznimnost događaja kojemu su bili svjedoci i zamalo žrtve” kad se odnekud
pojavilo osećanje za “skupnu, zajedničku savjest”. Upravo u takvim okolnostima,
“kod ugla jedne četverokatnice grupica čeljadi u skrušenom ćutanju promatra na zidu
mrlju sličnu ljudskoj sjeni, i svojom neobičnom tišinom privlači daljnje znatiželjnike:
neko objašnjava da je tu zračni pritisak prilijepio uza zid prolaznika, i uvjerava da ta
mrlja nije trag, otisak žrtve, nego žrtva sama, tako splošnjena i svedena, užasnom
silinom pritiska (…) I u gomilu uđe jedan novi, još neiskušani strah.”123
Uočljiva je sličnost sa prethodnim primerom, jer u oba slučaja zid kuće ili
zgrade služi kao čvrsta podloga na kojoj se ostvaruje projekcija kolektivne predstave
smrti. Suočavajući grupu Zadrana sa još neiskušanim strahom, Desnica konkretizuje
njihov užas od metafizičke praznine u navedenim slikama smrti. Iako su bili
neposredni svedoci smrti koja se dešavala pred njihovim očima, praznina koju smrt
donosi Zadranima i dalje ostaje strana i tuđa sve do samog kraja romana, do samog
približavanja smrti.
Svi napori koje Zadrani čine tokom čitavog romana, samo su različiti oblici
borbe i želje da se smrt udalji i da se savladaju strahovi koje njena blizina nosi. U
svojim naporima da nadvladaju smrt, građani pokušavaju “da nekako zatrpaju tu
nepredviđeno nastalu rupu u vremenu” ne dozvoljavajući niti jedan “prazan” trenutak
i suočavanje sa strašnim iskustvom konačnosti. Svoje vreme popunjavaju rutinskom
organizacijom ne ostavljajući prostor koji bi mogla ispuniti praznina.
Doživljaj vremena kod predstavnika gradske sredine pisac opisuje na sledeći
način: “Građani umiju da rasporede vrijeme: raskroje svoj dan, razdijele ga na
otsječke, između otsječaka poudaraju pregradice čvrste i nepokolebljive kao zakon;
otsječke ispune dužnostima, navikama, društvenim obavezama i obzirima, brigom za
svoje tijelo, za svoju bradu, za svoje nokte, i koječem sličnim – ako ničim drugim, a
123 Isto, str. 29.
62
ono jadanjem na dugočasnost i mišlju o svojoj zloj kobi. Tako rascjepkano, vrijeme se
lakše savladava i konzumira.”124
U težnji da ispune vreme i savladaju prazninu nepoznatog prostora sela
Smiljevaca, građani imaju potrebu da stvore “pozornicu svojih života” kao polazište i
sigurnu tačku od koje kreću sva zbivanja. Zadrani su kao takvo polazište pred kojim
su se okupljali u Smiljevcima izabrali vinarsku zadrugu: “Vrata i prozori zgrade bili
su izvaljeni, zid oko njih pocrnio od vatre, a krov nestao u plamenu, tako da se kroz
prozorske šupljine vidjelo nebo (…) To je mjesto sličilo na nekakvo središte. Štaviše,
na zabatu zgrade zjapilo je okruglo prozorče, šuplje oko u koje bi se bio mogao da
smjesti javni časovnik; ali i sama ta okrugla rupa kao da je, poput sata bez kazaljki, na
neki svoj nemušti način ipak označavala vrijeme – ono prekinuto i do boljih vremena
obustavljeno vrijeme, ono vrijeme koje protječe utaman, a koje je odgovaralo visećem
stanju i neriješenom iščekivanju zadarskih izbjeglica.”125
U težnji da se suprotstave smrti i njenoj neminovnosti, građani vreme
doživljavaju kao pojavu na koju je nemoguće uticati: “Jer ni smrtni slučaj, niti bilo
kakav poremećaj ne može da ima utjecaja na tu činjenicu: kad mala kazaljka stane
tačno na brojku 1 a velika tačno na brojku 12 – to znači: jedan sat; i to je fakat. Jedan
prosti, naoko možda neznačajni fakat, ali nema na svijetu te sile koja bi imala moć da
taj fakat poreče, izmijeni, zbriše.”126
Opisujući doživljaj vremena kod građana, pisac aludira na kolektivnu zabludu
i težnju da se vreme kao prolaznost savlada čime bi istovremeno bio smanjen strah od
čovekove prolaznosti i smrti.
Nelagodnost koju Zadrani osećaju od blizine moguće smrti vidljiva je u
epizodi sa iznenadnom bolešću šjor Karla, zatim kroz sve češće prisustvo smrti u
drugom delu romana. U težnji da nadvladaju smrt, da pobegnu od nje, Zadrani se
odlučuju da napuste Smiljevce kako bi se udaljili od smrti. Opisi smrti u ovom
romanu dati su kroz opise žrtava rata: rasute utrobe, delovi tela, srušene zgrade, ratni
pepeo. Navedene slike nisu samo opis ratnih dešavanja, već istovremeno predstavljaju
i podsvest ljudi koji su videli pomenute prizore. Ovim romanom Desnica prikazuje
čovekov put od naivnog optimizma do same tragike života prikazane kroz smrt deteta
na samom kraju romana.
124 Isto, str. 61. 125 Isto, str. 65. 126 Isto, str. 145.
63
Upravo je scena smrti devojčice često prisutna u kritičkim prikazima ovog
romana. Prema rečima Živka Jeličića pomenuta scena je opisana filmskom vernošću,
ali je odraz tog užasa u ljudima veoma bled i nevešto oblikovan: “Čim se udaljio s
prvog plana zapažanja, čim je trebalo da se pozabavi odrazom naslikanog užasa u
dušama ljudi, on je odjednom naglo i grubo promašio. Zbog toga nerazmjera između
unutrašnjih komponenata pojedinih lica i vanjskih događaja, i sama se scena užasa
ozbiljno klima i neugodno strši iz okvira knjige, djeluje namješteno, više kao dokaz
kojim pisac hoće da potvrdi svoju temu o selu Smiljevcima, nego istinski događaj.”127
Pomenutu sliku smrti devojčice moguće je posmatrati i kao tragičan događaj
povodom kojeg pisac još jednom potvrđuje razliku mentaliteta prikazanih ovim
romanom. Tipski predstavnici građanskog i seoskog mentaliteta, šjor Karlo i Ićan,
izražavaju sasvim suprotna stanovišta povodom nemilog događaja. “Nikad nisam čuo
da prase može pojesti dijete!”128, izjavljuje šjor Karlo, najiskusniji i najobrazovaniji
predstavnik grupe Zadrana. U nameri da dokaže relativnost navedene izjave, Ićan
iznosi objašnjenje: “Da je pobrojati svu djecu što je po ovijem selima pojelo prase,
samo otkad ja pamtim, bila bi ih, bogami, lijepa četica!”129
Šjor Karlo na Ićanovo objašnjenje reaguje izjavom da Smiljevčani “žive baš
kao životinje”, što istovremeno misle i njegovi sugrađani zatečeni i zgranuti
neočekivanom smrću devojčice, kao i domaćinovim neverovatnim objašnjenjem.
Ićanova ravnodušna izjava povodom strašnog događaja samo je pojačala i učvrstila
predubeđenja Zadrana o seoskom mentalitetu i životu.
Svoj doživljaj sela i života na selu Zadrani sažimaju u izjavi “Che paesi!” –
“Kakvih li krajeva!” koju često koriste kao izraz čuđenja pred onim što svakodnevno
vide u novom okruženju. Zadrani se, u neposrednoj blizini svoga grada, susreću sa
načinom života koji je za njih izvan dometa kulture. Razlike među kulturnim
identitetima građani uviđaju u svakodnevnim navikama Smiljevčana koje sprovode “u
općoj divljini i zaostalosti sela”, preko varvarskih običaja i pojava oličenih u
hajducima i četnicima, pa sve do nerazumljive ravnodušnosti prema smrti drugih i
neočekivanog stradanja nedužnih bića. Takva fizionomija sela bila je odraz feudalno-
kapitalističke eksploatacije u staroj Jugoslaviji, kao i odraz italijanskog fašizma koji je
ostavio tragove u ljudima. Prikazujući Smiljevce, Desnica oslikava dalmatinsko selo
127 Živko Jeličić: „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Hrvatsko kolo, br. 2, Zagreb, 1950, str. 551. 128 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 25. 129 Isto, str. 25.
64
toga vremena koje je bilo žrtva protunarodnih režima koji su se odražavali na
ekonomske i kulturne prilike sela.
Smiljevčani, kao predstavnici ruralnog mentaliteta, od strane Zadrana nazvani
su “Bestie!” – “Životinje!”. Navedena odrednica u doživljaju Zadrana sadrži odsustvo
ljudskog načina razmišljanja kod Smiljevčana u stravičnim trenucima smrti. Smrt
devojčice na samom kraju romana, predstavlja kulminaciju slika smrti prikazanih u
Zimskom ljetovanju. Slikom iznenadne smrti deteta Desnica potvrđuje svoj poetski
stav da smrt vreba iza svakog ugla i najčešće dolazi nenadano, kao besmislena igra
puke slučajnosti ili sudbine. Ićanov krmak Migud veoma jezivo, ali sasvim slučajno
napada devojčicu u trenutku kad je njena majka ostavila samu na zimskom suncu, i
sva srećna vršila preostale pripreme za odlazak u Italiju. Migud davi dete koje je
izbeglo smrt pod gradskim ruševinama, u trenutku kad se naslućivao izlaz iz date
situacije skorim odlaskom u rodnu Italiju.
Zadranima je taj slučaj neuporediv sa bilo čim drugim što su videli i doživeli
u tom nesrećnom periodu svojih života. Neljudski način umiranja deteta u čeljustima
zveri za građane je izvan svih civilizacijskih merila. Razmišljajući o strašnom
događaju oni dovode u pitanje smisao postojanja u takvom svetu u kojem nestaju sve
granice između ljudskog i životinjskog. Ovakvim stvaralačkim postupkom Desnica
iznosi svoju filozofiju besmisla čoveka u odnosu prema smrti koju je nemoguće
nadigrati. Stavljajući motiv smrti pored motiva deteta, pisac prezentuje svoj
stvaralački postupak zasnovan na povezivanju suprotnih pojmova, odnosno svoju tezu
da je život prožet konstantnim prisustvom smrti.
Objašnjavajući date okolnosti kulturološkim razlikama, Zadrani su dovedeni
pred neminovnost razmišljanja o razlozima takvog nepojmljivog postojanja. Odgovor
i objašnjenje takvog postojanja šjor Karlo pronalazi u Bogu. Time pisac uvodi u
roman spor oko božije milosti koji izlazi na površinu povodom smrti devojčice, a biva
nagovešten na samom početku romana rečenicom “Bože, bože, gdje si!” koju
izgovara nepoznata žena pred prizorom stradanja zadarske dece na samom početku
romana. Pomenuti spor zapravo predstavlja pitanje smisla sa kojim se suočavaju
Desničini junaci tokom čitavog romana. U svojim bekstvima od smrti junaci ovog
romana pozivaju se na Boga pokušavajući prividno da sakriju prazninu koja nastupa
nakon kraja jednog života.
Prolazeći put od Zadra do Smiljevaca, od gradske do seoske sredine, pisac
ostvaruje dvostruku strukturu romana u koju je smestio mnoštvo samostalnih epizoda.
65
Posmatrajući roman u celini, uočavamo prilično jednostavnu fabulu i poglavlja koja
nisu čvrsto povezana. Prema mišljenju Stanka Koraća, ovaj roman je izgrađen “od
malih cjelina koje često ne stoje ni u kakvoj vezi jedna sa drugom.”130
Fabula romana je veoma redukovana i podeljena na fragmente uvođenjem
digresija koje odgovaraju umetnutim pričama i refleksijama sveznajućeg pripovedača
ili nekog lika. Umetnute priče prate događaje sporednih likova ili ostaju izvan
osnovne naratvine niti.
Tehnika umetnute priče važna je stilska osobenost celokupne strukture ovog
romana. Umetnute priče imaju funkciju jačanja uverljivosti glavne priče,
karakterizacije likova i njihove sve izrazitije diferencijacije na liniji selo-grad.
Ponekad je u takvim pričama sadržana idejnost značajna za roman u celosti. Pričom o
ostareloj popadiji Darinki, njenom poreklu, životu i smrti, pisac prikazuje već
pomenute razlike između Zadrana i Smiljevčana. Značajna i zanimljiva je priča o
Ićanovom vršnjaku, “parcu iz djetinjstva”, rođenom bekriji i lopovu Mili Plačidrugu.
Tom pričom pisac predstavlja okupatorsku nauku profesora Bogdanija i okupatorsku
politiku oličenu u postupcima fašističkog federalea. Ovom pričom Desnica
istovremeno oslikava mnogobrojne sudbine domaćih izdajnika koji su gubili živote u
fašističkim legijama.
Pored umetnutih priča pisac koristi i retrospektivnu digresiju u kojoj opisuje
prva bombardovanja Zadra, posledice koje su ona ostavila na stanovništvo, zatim
dolazak Zadrana u Smiljevce. Navedenim postupkom ostvarena je ekspozicija i
otkrivena motivacija glavne narativne niti. Posmatrajući glavnu nit romana kao
okvirnu priču koja sadrži mnoge umetnute priče i digresije, Zimsko ljetovanje je
moguće dovesti u vezu sa modernom varijantom romanesknog tipa koju Boris
Tomaševski naziva “prstenastim sklopom”.
Međutim, samu strukturu i kompoziciju romana kao i likove, Živko Jeličić
negativno ocenjuje u svojoj analizi ovog romana objavljenoj 1950. godine u
književnom časopisu Hrvatsko kolo, navodeći da je Desnica površno sastavio ovo
literarno delo.131 Osnovne zamerke ovog kritičara odnose se na Desničine likove koji
su određeni kao statični, prazni i psihološki nedovoljno uverljivi: “Naprosto, kao da
nemamo dovoljno podataka o tim ljudima. Tu nam pisac ostaje mnogo dužan. On kao
130 Stanko Korać: Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska književna zadruga, Beograd, 1872, str. 128. 131 Živko Jeličić: „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Hrvatsko kolo, br. 2, Zagreb, 1950, str. 549.
66
da u toku radnje samo vješto varira svoje prve zapažaje, ne produbljujući naše znanje
o tim ljudima i njihovoj unutrašnjosti (…) Ako analiziramo svaku od tih ličnosti
pojedinačno, otkrivamo da o njima veoma malo znamo, upravo nedovoljno da u nama
ostane njihov dublji trag (…) Ipak, tim se licima ne može jednostavno zanijekati svaki
unutrašnji život i slegnuti ramenima pred njihovom prazninom. Potreban je veliki
talenat i snažno osvjetljenje, da se prodre u prašnjavi mrak tih lica, da se razluče i
objasne razlozi njihove tuposti i mlakosti. Ono što nam je rekao Desnica o njima, sve
je točno, ali samo donekle uvjerljivo, sve je dobro i na pravom mjestu izrečeno, ali
opet nedovoljno i nepotpuno, u okvirima izvanjskih oznaka i podataka.”132
Navedeno zapažanje postaje neuverljivo već nakon čitanja prvih stranica ovog
romana. Nemoguće je ne zapaziti sa koliko je duha i invencije Vladan Desnica
prikazao čak i sporedne likove. Oslikavajući psihologiju grupe, pisac ne zanemaruje
istovremeno prikazivanje individualnih osobenosti svojih junaka. Likovi na koje
nailazimo u ovom romanu ne liče na uobičajene likove iz književnih dela, već ih
karakteriše izrazita životnost i verodostojnost.
Uočljivo je da Desnica ponekad veoma malo govori o svojim likovima,
oslikavajući ih samo jednom rečenicom ili jednim izrazom. Takav način stvaranja
književnih likova predstavlja jednu od najvažnijih osobina ovog autora, sposobnost da
opiše junake svojih proza upotrebom naizgled nevažnih pojedinosti. Svaka prikazana
individualnost nosi obeležje određene egzistencijalne grupe. Nema dominantne
ličnosti kojoj su podređene sve ostale sudbine. Posmatrajući Desničine junake u tom
kontekstu, uočavamo ispravnost Koraćeve tvrdnje da je ovo “roman sa kolektivnim
junakom, jer uvijek vidimo pokrete, gledišta, osjećanja, raspoloženja koja pripadaju
grupi, ljudskom kolektivu”.133
Stvarajući likove ovog romana, Desnica napušta opšta mesta i jednostavne
okolnosti, posmatrajući svoje junake u dotada njima neznanim situacijama. Opisujući
bombardovanje Zadra na samom početku romana, pisac detaljno prikazuje srušeni
grad i naizgled mirno zapisuje ono što vidi. Međutim, Desničin prikaz ratnih zbivanja
nije samo zapisivanje viđenog stanja, već posmatranje i slikanje samog čoveka,
njegove psihologije izbezumljavanja i zaprepaštenosti strahotama rata.
132 Isto, str. 550. 133 Stanko Korać: Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972, str. 120.
67
Sliku bombardovanog grada pisac upotpunjuje slikom geometra Škundrića
koji izbezumljen stoji pored obezglavljenog ženinog leša, zaustevljenog pogleda na
krovu detetovih kolica koja plutaju morem. Priča o pomenutom junaku ovde se ne
završava, pisac je nastavlja pri samom kraju romana stavljajući svog junaka u potpuno
druge okolnosti, suprotne od onih sa početka romana. Geometar se nalazi u kafani, u
veselom društvu, izazivajući time osudu i prezir okoline: “Bože kakvi su ljudi! Kad
pomislite da nema ni tri mjeseca što je doživio onakvu tragediju!”, iznosi svoj
komentar Desničina junakinja Liseta.
Svoj postupak pisac objašnjava rečima šjor Karla: “Svi smo mi nepravedni kad
sudimo. Vi ste ga vidjeli onda, pored ženina leša – od onda niste gotovo ni pomislili
više na nj, - i sad kad ste ga ugledali, prikazala vam se pred očima ona slika uporedo s
ovom, pa vam se nekako čini kao da ta dva momenta slijede neposredno jedan za
drugim. Međutim, između ta dva momenta za njega je protekla čitava vječnost jada,
bola, očajanja! Za ova tri mjeseca vjerovatno je toliko prepatio da mu sad izgleda kao
da je ono bilo davno, davno. Pa mu se opet u jednom času učini kao da je bilo juče, pa
onda opet kao da je tome već deset godina (…)”134
Navedenim odlomkom pisac objašnjava svoj stvaralački postupak koji se
zasniva na prikazivanju vremenski udaljenih momenata, tačnije samo pojedinih
segmenata nečijeg života. Neophodno je povezati različite slike koje se odnose na
život istog junaka, i otkriti dublji smisao koji je potpun tek u njihovom međusobnom
osvetlenju.
Desnica svoje likove odabire po njihovim osobenostima karakterističnim za
grupu kojoj pripadaju. Pisac ne razvija pojedinačno njihove individualne posebnosti,
već usmerava pažnju na ona svojstva koja su posledica življenja u određenoj sredini.
Prikaz pojedinih likova ostvaren je klasičnom tehnikom pričanja sa veoma retkim
prikazivanjem unutrašnjih doživljaja. Ličnosti se najčešće ostvaruju kroz dijalog ili
pripovedačev komentar. Likovi su od samog početka romana grupno zahvaćeni, kroz
dve različite skupine predstavnika različitih mentaliteta, predstavnike gradske i seoske
sredine. Raznolikost individualnoga Desnica ostvaruje kroz naraciju, izražavajući tako
različitost građanskog i seoskog duha. Čitavim pričanjem dominira pripovedač koji
svojom naracijom vodi zbivanja ponirući u jezičku osobenost subjekata da bi što
slikovitije iskazao njihove posebnosti.
134 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 54.
68
Među predstavnicima različitih sredina šjor Karlo i Ićan su bez sumnje likovi
kojima je Desnica poklonio više pažnje. Šjor Karlo je najstariji od građana i pisac mu
dodeljuje sve pozitivne osobine, ozbiljan je, pošten, velikodušan, sentimentalan, ali
istovremeno i naivan. Svoju naivnost pokazuje na različitim mestima u romanu: kad
saznaje za brutalno ubistvo Marka, on će sve pitati “zašto”? Ovo pitanje je, po
mišljenju Petra Džadžića135 upozorenje i opomena koja kazuje da za vreme rata život
nikome nije lak.
Šjor Karlo je lik kojem Desnica često ostavlja poslednju reč ističući njegovu
dobrotu nasuprot ratu i ratnim zbivanjima. “Bog mi je svjedok da nikad u životu
nisam nikome zla učinio”, izgovara šjor Karlo za vreme svoje bolesti.
Navedenom rečenicom pisac pokazuje da na ovom svetu pored tragedija, rata,
neimaština i patnji, postoji i princip dobra što potvrđuje i pomenuti junak iznoseći
svoju filozofiju zla i patnje: “On je bio za slobodnu utakmicu dobra i zla, uvjeren da
na koncu mora da pobijedi dobro (…) Da postoji zlo, ali da postoji i brz , tačno
primjeren utuk tom zlu, to mu se činilo daleko savršenije, naprednije nego prosto i
puko nepostojanje zla. Poklopiti zlo naročito smišljenim pomagalom – hap – kao
tačno priljubljenim poklopcom ili mrežom za leptire – to je tek nešto! Nek se čovjek
kod brijanja poreže – ali nek je i hemostatična olovka tu! Nek ujede otrovnica – ali
nek je već gotova i šprica sa protivotrovom. U toj čitavoj borbi između boga tmine i
boga svjetlosti, između zatucano-tvrdoglavog zla i naučenjački uporne metodičnosti
dobra (…) on je gledao pobjedu kulture nad amorfnonm prirodom, pobjedu
smišljenosti, tehnike nad slijepim prirodnim silama.”136
Pored pomenute filozofije dobra i zla, Desničin junak poseduje i svoju
“filozofiju pomirenja” ili prihvatanja stvarnosti onakvom kakva jeste: “Treba se
zadovoljiti onim što jest, u tome je sva filozofija života”, poručuje šjor Karlo.
Pomenute filozofije dobra i zla kao suprotnosti na kojima se temelji čovekov život,
predstavljaju jedan od osnovnih poetskih stavova ovog pisca koji je prisutan u većini
njegovih proznih ostvarenja.
Nasuprot šjor Karlu, Desnica postavlja lik Ićana kao predstavnika seoske
sredine. Pisac nas upoznaje sa Ićanom otkrivajući ga u jednoj smešnoj situaciji, da u
brijačnici traži kolomaz: “Stoji Ićan pred brijačnicom, blene unutra kroz staklo izloga
135 Petar Džadžić: Iz dana u dan, Progres, Novi Sad, 1962, str. 53-55. 136 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 122-123.
69
i nešto se skanjiva. Najzad upade u radnju i pita – ima li kolomaza (…)”137 Ićan nije
našao kolomaz u brijačnici, ali je u brijačnici upozano Ernesta i tako stekao prijatelja i
poslovnu vezu. Zapodenuvši razgovor sa njim, ukazala se mogućnost da bi Ernesto
mogao pronaći, preko jednog svog znanca, modru galicu za vinograd, a Ićan je njemu
obećao nabaviti pšenice, slanine i jaja. Navedenim primerom Ićan je prikazan kao
oličenje seoske mudrosti i upornosti, snalažljivosti i nepokolebljivosti. Upravo je liku
Ićana posvećeno najviše prostora u romanu, prisutan je u svim dešavanjima i svugde
upleten, na šta ukazuje i njegov portret: “Srećom, Ićan nije baš bio neugodan
domaćin. Žut, tanak, slabašan, ispršen kao da ima prednju grbu, s mukom se saginjao,
i zbog toga nije nikako kopao. Uopće nije bio ni za kakav teški rad, prebolio je dvije
upale porebrice (…) Ali je zato bio umješan za sve one sitne poluzanatlijske potrebe
za kojima uvijek vapije selo: “Ima zlatne ruke” – govorili su njegovi suseljani.”138
Navedeni opis navodi na zaključak da je lik Ićana verodostojno sačinjen, jer
podseća na seoskog mudraca kojeg ima svako selo. Ljudi kao Ićan, najpriznatiji u
selu, svoje fizičke nedostatke nadopunjuju zanatskim veštinama i svojim pričama. Svi
oni znaju glavna dešavanja u selu i okolini, i pamte priče koje pričaju na zanimljiv
način kao pravi seoski mudraci. Razmišljajući o životu na selu, Ićan se pita: “A što vi
mislite, šjor Karlo, oće li ikad i nama ovdje, po ovijem našim selima, malko
svanuti?”139
Na šjor Karlov odgovor, da će sve biti dobro ako bude svako svoj posao
obavljao pošteno i dobro i ako svi ne budu komandovali, Ićan odgovara: “Ma i ja sam
nekako tako mislio – Gdje je to: motika da piše, a pero da kopa!”140 Navedenim
odgovorom Ićan ukratko izlaže svoje mišljenje o društvu i životu uopšte, složivši se sa
mišljenjem šjor Karla.
Zadrani Ićana poštuju jer nije arogantan, već je svestan da je zlo prisutno na
selu uprkos svojoj ograničenosti i neznanju: “Krivi smo, ne branim. Ali krivi su i
drugi (…) Ko se za nas brine, ko o nama računa vodi van kad mu zašto zatrebamo?”
Ovim rečima Ićan postavlja pitanje sela za vreme Drugog svetskog rata koje je bilo
izloženo raznim teškoćama, ilustrujući time sudbinu svih balkanskih sela toga
vremena.
137 Isto, str. 45. 138 Isto, str. 48. 139 Isto, str. 121. 140 Isto, str. 121.
70
Međutim, Ićan nije tipičan predstavnik seoske sredine. Zatvoren i zagonetan,
Ićan je prikazan kao veoma mističan lik. Desnica njegovu neobičnost pojačava
opisom privrženosti krmku Migudu. Migud zauzima posebno mesto u ovom romanu.
Opis njegove istorije i Ićanove ljubavi prema njemu nije samo digresija koju pisac
često koristi. Ićanov odnos prema Migudu oslikava i njegov odnos prema životu i
smrti koji se veoma razlikuje od mišljenja i doživljaja Zadrana.
Nezadovoljan svojim životom, Ićan utehu pronalazi u vinu, u stanju
mamurluka, na rubu sna kad njime ovlada “neki neodređeni optimizam, neka lijena
dobrobit (…) U takvom stanju zlu otupljuju oštrine i izlizuju se bridovi, i mada i tad
Ićan zna da u životu biva svakako, i da se čovjek zlopati i kinji, i spotiče i desno i
lijevo, i posrće, i poklecuje – opet mu se pričinja da će sve to skupa ipak na kraju
“izaći na dobro” – nekakvo traljavo i ćoravo, lijeno i bezvoljno “dobro” koje je brat
zaboravu i koje se postizava tek na pragu besvijesti.”141
Besvesna stanja u koja Desnica često dovodi svoje junake142, predstavljaju
jednu od osnovnih poetskih ideja ovog pisca, težnju da se nadvlada i prevaziđe
stvarnost kojom je čovek okružen. Pomenutog junaka pisac stavlja u uzanu i
zatvorenu prostoriju koju prevazilazi zahvaljujući sitnoj pukotini na krovu kroz koju
vidi „kako se na nebu blista jedna mala zvijezda”.
Zahvaljujući tom otvoru i pogledu na nebo, Desničin junak savladava prostor
u kojem se nalazi i ostvaruje vezu sa spoljašnjim bezgraničnim prostorom: „(…) kroz
taj otvor, kroz tu malu rupicu, ispredalo se, za pogledom, i osjećanje, izbavljajući se iz
te uzane i zatvorene prostorije van, na otvoreno, i spajajući se sa slobodnim prostorom
napolju. Zato nikada kad je pretresao krov ne htjede da zakrpi tu prijateljsku rupicu
nad krevetom, taj mali odušak, već je uvijek poštedi.”143
Desnica je u lik Ićana utkao neke od svojih poetskih stavova. Ićanova potreba
za večitom vezom sa spoljašnjim prostorom može se dovesti u vezu sa njegovom
“sretnom prirodom” koju mu pisac dodeljuje: „On je kao mekim dodirom ruke sve
izglađivao i ležerno rješavao sva pitanja u nekom višem, vedrom ništavilu. Neugodne
obrte stvarnosti začinjao je i popraćao svojim nemarnim, nezavršenim rečenicama:
„Sve će to, bolan, lako (…)”, „ne brini, samo bože zdravlja, pa će biti svega.” Što će
141 Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 56. 142 „Dugo se mučio tom brigom u koju su se nesmotreno uvalili, pa najzad upade u neki polusan u kome su se miješale realne misli i nesuvisle slike sna.“ Isto, str. 106. 143 Isto, str. 56.
71
to i po čemu biti „lako”, i kad će i kome biti „svega”, - to je ostajalo neobjašnjeno, ali
u tome je baš i ležala široka i odmarajuća blagost tih riječi.”144
Međutim, ni Ićanov lik nije bio pošteđen od književne kritike toga vremena.
Živko Jeličić postavlja pitanje zašto pisac nije razjasnio Ićanov odnos prema „šumi”,
tačnije prema partizanima, kad je već detaljno opisao njegov odnos prema krmku
Migudu. Tako ostvaren lik, prema njegovom mišljenju, bio je uprošćen i osakaćen,
„ma koliko nas pisac uvjeravao u drevnost iznesenih crta Ićanovog karaktera, mi ne
možemo a da ne opazimo rogobatnu necjelovitost toga lika. Ne radi se o uljepšavanju,
radi se o istinitosti zbivanja u vremenu i prostoru u kojem se radnja događa”.145
Navedeno mišljenje potvrđuje ideologiju tadašnje književne kritike koja je
smatrala da se čovek morao opredeliti u odnosu prema narodnoj revoluciji: “Već time,
što Ićan neće na zbor, Ićan se opredeljuje (…) Prema podacima, koje pisac daje usput,
narodna je revolucija dirnula i Smiljevce, a to je dosta da se ljudi iz temelja mijenjaju
(…) piscu je za karakterizaciju Ićana barem isto toliko morala biti važna noć pred
zborovanje vojvode Dule, kao i Ićanov odnos prema Migudu – ako je htio ostati u
granicama realizma.”146
Predstavljajući Ićana u najrazličitijim stanjima i okruženjima, Desnica
oslikava njegov život bez ulepšavanja, stvarajući time realističnu sliku više zasnovanu
na razmišljanju junaka nego na njegovom delovanju. Ićanov realizam više je ostvaren
u iznošenju njegovih unutrašnjih stanja, a manje u njegovom odnosu prema
konkretnim istorijskim prilikama. Time pisac otkriva tajnu svog stvaranja, polazeći od
nebitnog detalja on izgrađuje priču: “Iz svake stvari požudno rastu uspomene. Iz
svake trice niče povijest. Svaka rbina postaje spomenik. U Smiljevcima, jednako kao i
ma gdje drugo. Gladna mašta oplođuje se svakom česticom saznanja.”147 U svemu je,
prema Desničinom mišljenju, sadržan “minuli život”.148 Navedenom tvrdnjom pisac
potvrđuje svoje mišljenje da je svaka sitnica “dobar povod za početak priče”.149
144 Isto, str. 117. 145 Živko Jeličić: „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Hrvatsko kolo, br. 2, Zagreb, 1950, str. 552. 146 Isto, str. 553. 147 Isto, str. 86. 148„Prosviran šljem u jarku pored ceste sadržava jednu ljudsku glavu, jelova krstača nad tuđinskim vojnikom, poginulim, sasvim van programa, u slučajnom prolasku, označava čitav jedan ljudski život. Jedan život koji, tu, nepuna dva pedlja dublje (…) leži već protruo pod kožnatim uprtačima, s lubanjom u preširokom šljemu i s ploskicom o istrošalom kuku. I limena porcija iz koje sad mirno piju pilići, i odbačen šaržer strojnice i mjedena čaura signalne rakete u koju sad duvaju kao u pištaljku seoska djeca – sve je to spomenik, sve je to minuli život.” Isto, str. 86. 149 Isto, str. 87.
72
Stvarajući sliku sela u ratnom vremenu, Desnica često upotrebljava suprotne
pojmove kao jedan od osnovih principa svoje poetike. Nasuprot prikazu realnog
života, Zimsko ljetovanje se razlikuje od tipičnog realističkog romana iz više razloga:
nema razvijenu fabulu, veza između poglavlja je labava, nema brzog ritma, najvećim
delom roman je statičan. Međutim, ovo delo nije ni tipičan psihološki roman. Pisac je
usmeren na posledice koje rat ostavlja na ljudima, na njihova osećanja, na psihološke
ishode svojih likova, ali njegove psihološke analize nisu detaljne. Realizmom detalja
pisac dolazi do realizma čoveka, do njegovog unutrašnjeg doživljaja iznoseći sliku
ljudske ravnodušnosti prema stradanju, patnji i smrti drugih.
Napuštajući grad i bežeći u selo od zla, Zadrani se ne osvrću na dramu
zatrpanih i ranjenih ljudi, niti ih dotiče smrt sugrađana. Suočavajući se sa smrću i
bežeći od nje, Desničini junaci pokazuju sliku čovekovog egoizma i nagonske radosti
zbog spasenja. Primer za navedenu tvrdnju vidljiv je u razmišljanju Desničinog
junaka Ernesta koji pričom o zatrpanom podrumu “s nejasnim osjećanjem da time
nešto čini za njih (čini sve što može!) ali ujedno i da time proširenjem kruga
obavještenih (“sukrivaca”) dijelom oterećuje sebe, prenoseći odgovornost na skupinu,
zajedničku savjest.”150
U težnji da spasi sopstveni život, Desničin čovek pitanje sopstvene krivice
ublažava time što ga pričom prenosi na druge, smatrajući da time ublažava sopstveni
osećaj krivnje: „Uskoro se nađoše van najužeg pojasa opasnosti i pustošenja.
Zadobivena bezbjednost provali u njima u radost života koja se ispoljavala u potrebi
govorenja, tako da su se, iz osjećaja doličnosti, jedva susprezali. Taj primarni poriv
radosti i ono, sve jače, čuvstvo nejasne krivice, protuteža za dotadašnju isključivu
ovladanost slijepim nagonom samospasavanja, potpomognuti naglim popuštanjem
živaca (...)“151
Pisac likove begunaca stavlja u iskušenja, između savesti i moralne
odgovornosti. Kod njih pobeđuje nagon samospasavanja: „Ernesto pomisli kako je do
jučer, pa i do maločas, i sam tvrdo vjerovao, kao što sad vjeruju oni zatrpani, da će u
takvom slučaju svi ljudi napolju, svi ljudi na svijetu, ostaviti sve drugo, bataliti sve
vlastite brige, i poduzeti složno i odlučno akciju spasavanja.”152
150 Isto, str. 21. 151 Isto, str. 21. 152 Isto, str. 20.
73
Želju da pomognu drugom potiskuje strah za sopstvenim životom, čime pisac
ostvaruje složenost ovog romana. Izrazitu težnju za čovekovim samospasavanjem
Desnica prikazuje kroz „jednu sliku koja se pamti”, sliku mačke koja je ostala iza
zatvorenog prozora jedne puste magaze pored koje su građani ravnodušno prošli na
svom putu do Smiljevaca.
Ovaj roman nesumnjivo sadrži neke karakteristike modernog romana, kao što
su jednostavnost fabule, nedovoljno razvijeni likovi, statičnost i fragmentarnost
kompozicije. Kao važnu napomenu treba istaći da su labava veza između pojedinih
celina i snaga detalja važne specifičnosti impresionističke proze. Pripovedač priča
jezgrovito i sažeto, ostvarujući time distancu prema događajima i junacima. Njegova
tačka gledanja je opšteljudska i odlikuje se smirenom prisebnošću posmatrača.
Na osnovu književnih kritika koje su izlazile neposredno nakon objavljivanja
Zimskog ljetovanja, možemo zaključiti da njegova recepcija na početku nije bila
pozitivna. Roman je bio dočekan burnim napadima prevashodno zbog prikaza ratnih
zbivanja. Zatvoreni u dogmama socijalističke kritike, koja je bila lišena objektivnih
literarnih kriterijuma, kritičari koji su prvi pisali o ovom romanu, oštro su ga osudili.
Prvu negativnu kritiku napisao je Joža Horvat, nekoliko dana nakon objavljivanja
romana. Pomenuti kritičar ističe da je Desnica u svom delu „posve zaboravio” na
narodnooslobodilačku borbu i kao zaključak navodi da je sve u ovom delu “jadno,
prljavo, sitno, žalosno, i mračno. Nezanimljivo i nerazumljivo. I život i knjiga o tom
životu.”153 Desnica je u Horvatovom prikazu okrivljen da svesno nije napisao roman o
NOB-u, jer nije hteo videti stvarni život oko sebe, gubeći time svaku stvarnu vezu sa
svojim krajem i njegovim narodom.
Ubrzo nakon objavljivanja Horvatove kritike, Desnica je napisao odgovor pod
naslovom „O jednom gradu i jednoj knjizi”, koji je objavljen tek 1954. godine u
Zadarskoj reviji. U navedenom članku sažeto je prikazao istoriju grada Zadra,
formiranje njegova građanstva, zatim odnos građana prema seoskoj okolini. Pisac je
obrazložio izbor obrađene teme, objasnio svoj stvaralački postupak ističući u
zaključku svoj poetski stav da čovek ne bira temu, već tema odabire svog čoveka,
tačnije kako je prilikom umetničkog stvaranja važnije nesvesno nego svesno
angažovanje pisca. „Osnovna je značajka tog članka što se u njemu autor ipak samo
brani koristeći u sadržaju elemente iz svog djela, karakteristika je članka što se ne
153 Joža Horvat: „Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje”, Književne novine, br. 26, Beograd, 1950, str. 21.
74
brani uspješnije i što ne koristi ono najvažnije – izrazito umjetničke kvalitete što su u
djelu sadržane.”154
Nikola Ivanišin ističe da Desnica odviše teorijski objašnjava primitivizam
svojih seljaka tražeći obrazloženje u „vjekovnoj, teškoj, olovnoj, neljudskoj
atmosferi” u kojoj su odvajkada živeli. Međutim, takva atmosfera nije jedini faktor
koji određuje fizionomiju smiljevačkih seljaka. Desničini seljaci nisu lukavi,
podmukli, nepoverljivi i okrutni samo radi vekovne zaostalosti, nego i radi
savremenih ratnih prilika u kojima su se zadesili. Njihovo ponašanje nije
prouzrokovano samo vekovnom zaostalošću, „oni u svome selu nisu dočekivali,
ispraćivali samo partizane – osloboditelje, nego i razne “crne”, “bijele”, “plave”,
“handžir” i ostale “vražje” veoma stare fašističke prikaze, pa nisu ni mogli biti nego
onakvi kakvi su u romanu prikazani.”155
Drugi negativan prikaz ovog romana objavio je Marin Franičević u
književnom časopisu Republika 1950. godine. Pomenuti kritičar zamera Desnici
jednostrano poznavanje sela što je dovelo do stvaranja krive slike o selu toga
vremena: “Piscu se ni u kom slučaju ne može zanijekati poznavanje sela i uopće ljudi
(…) Ali sudeći po onom što je napisao, on pozna tek jednu stranu medalje, koju onda
preuveličava baš zato što ne pozna drugu. Zato je ta slika sela u Zimskom ljetovanju
ispala kriva i to kriva iz osnova, a Zimsko ljetovanje upravo školski primjer
naturalističkog prilaženja životu, pri kom prilaženju čak i svi detalji mogu biti istiniti,
a da cjelina u temelju bude lažna.”156
Pod jednostranim prikazivanjem sela u Desničinom romanu Franičević je
prevashodno podrazumevao izostavljanje perspektive, odnosno istorijskih prilika toga
vremena: “Radnja Zimskog ljetovanja je u jednom dalmatinskom selu na kraju
četrdeset treće i na početku četrdeset četvrte, dakle poslije kapitulacije Italije. A ni
kod Desnice ni kod njegovih seljaka nema nikakve perspektive.”157
Najveći nedostatak ovog romana Franičević pronalazi u neprisutnosti
partizana, u zanemarivanju partijske ideologije: “Vjerovali ili ne, na 198 stranica
teksta svega se jednom spominju partizani, a o ratnim događajima se uopće ne govori.
A radi se o jeseni i o zimi 1943/44! (…) Istina, na nekoliko se mjesta spominje 154 Nikola Ivanišin: „O Desničinom romanu Zimsko ljetovanje“, Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1968, str. 40. 155 Isto, str. 42. 156 Marin Franičević: „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Republika, br. 7-12, Zagreb, 1950, str. 437. 157 Isto, str. 437.
75
“šuma”, ali nejasno i mutno, to više, što u pripovjedanje ulaze i četnici. Desnica
govori o popaljenim kućama “odmetnika” i o rodbini koja je stjerana u logore (…) Po
tome se, dakle, vidi, da je selo moralo dati i neke partizane i naslućuje se, da moraju u
selu postojati ljudi, koji sa simpatijama gledaju na narodnooslobodilačku borbu. Ali se
to u ovom selu ni po čemu ne osjeća. Po tome Desničini Smiljevci postaju selo,
kakvog u Jugoslaviji uopće nije bilo. Svi seljaci koji ulaze u ovu prozu, ili su
neopredjeljeni ili ćute kao ribe.”158
Upravo je (ne)prisustvo partizana bilo okosnica tadašnje književne kritike.
Partizani su prisutni tek u nagoveštaju pred sam kraj romana, po čemu se ovaj roman i
razlikuje od svih romana u kojima su borci glavni protagonisti. Prema navedenim
mišljenjima kritičara, Desnica je u Zimskom ljetovanju bio odviše jednostran, tj. nije
bio realista nego naturalista što je uslovilo stvaralačku neuverljivost. Osnovna tema
Desničinog romana nije herojstvo partizana i ratna zbivanja, već odraz rata i blizine
smrti na psihu junaka seoskog i gradskog prostora. Ratne prilike su okvir u koji pisac
smešta svoje junake stvarajući njihove psihološke profile i dovodeći ih do saznanja o
čovekovoj prolaznosti159 i neminovnosti smrti.
Smrt je u stvaralačkom doživljaju ovog pisca prikazana kao neizvesna igra
koja se “džilita sljepimice”160, i za koju se nikad ne zna koga će odabrati. Osnovni
zadatak Desnice kao pisca je da prikaže čoveka i njegovo život u novim, nepoznatim i
neočekivanim okolnostima. Navedeni stvaralački postupak vidljiv je u razmišljanju
šjor Karla koji ističe “kako nije potrebno da čovjek putuje na kraj svijeta pa da doživi
nešto neobično. Jer – govorio je – ljudi su ljudi i život je život na svakom mjestu
kugle zemaljske.”161
Pomenuti junak naglašava da je život samo prividno jednoličan i ukoliko se
malo pozornije razmotri, pokazuje se kao vrlo složen, zanimljiv i pun neočekivanog.
Desničini junaci, prema rečima Marina Franičevića, nisu pozitivni likovi jer nemaju
elemente ljudskog u sebi, niti se ikada uspinju do ljudskog: “Seljaci žive kao
životinje. Oni su dehumanizovani do kraja. Tako ih, naime, Desnica gleda. Tako oni
158 Isto, str. 437. 159 „ A eto, svakom jedanput dođe smrtan ura, moj šjor Karlo – odgovorio mu je mudro jedan stariji čovjek. A daj ti, bože, znaj kad će kome doći – može odma sutra meni, vama, svakome. Na ovom si svijetu prolaznik.“ Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 169. 160 „I kao da je događaj nemio i ružan ne toliko sam po sebi koliko kao znak vremena i opomena na neku opću nesigurnost, na ćudljivost igre smrti koja se džilita sljepimice. Ko da to razumije!“ Isto, str. 170. 161 Isto, str. 130-131.
76
egzistiraju u ovoj prozi. Nitko od njih da bi bio čovjek, a kamoli junak, bar za jedan
trenutak. Čovjeku se približava Ićan, i to kad je pijan. Međutim, ni malograđani nisu
ništa bolji. A mnogo je u ovoj knjizi teških stvari rečeno o čovjeku, i posebno o našem
selu.”162
Franičević u nastavku svoje kritke priznaje Desnici iskrenost, navodeći da
subjektivna iskrenost i talenat nisu uvek dovoljni “da bi se napisala stvarno istinita,
objektivno iskrena, realistička knjiga”.163 Termin “realizam” prema estetici
socrealizma sadrži i elemente kvaliteta, odnosno vrednovanja književnog dela.
Ukoliko je, prema takvom shvatanju jedan tekst realističan, onda je i umetnički
vredan. Pomenuti kritičari u svojim kritikama polaze od poznate socrealističke
teorijske sheme po kojoj je umetničko delo “subjektivni odraz objektivne stvarnosti”.
Odstupanjem od revolucije kao glavne teme, Desnica nagoveštava novi
stvaralački postupak kojim će revolucija biti drugačije posmatrana, a junaci više
prikazivani kroz njihova unutrašnja stanja: “Likovi ovog romana, uvek i u svaki čas i
u isti mah i “glavni” i “sporedni”, ostvareni nikada i ni u jednom trenutku postupkom
banalne deskripcije ili putem faktografskih registrovanja, - to su likovi koji nas
ubeđuju u moć Vladana Desnice da stereotipne deskripcije, čak i tamo gde se učine
neizbežnim, izbegne, pretvori u delove konačnog rezultata umetničke
pronicljivosti.”164
Pomenutim stvaralačkim postupkom Desnica obrađuje temu revolucije
prikazujući psihologiju različitih mentaliteta, kao i pojedinačne karaktere predstavnika
gradske i seoske sredine koje je veoma dobro poznavao: “Desnica se pokazao kao
pisac koji i u izboru teme, obične, ljudske, svakodnevne, polazi putem traženja onih
tematskih područja koja su mu do tančina, do srži, najpoznatija, bliska.”165 Polazeći
od pojedinačnih predstavnika Zadra i Smiljevaca, pisac stvara opštu, univerzalnu sliku
čoveka izgubljenog u ratnom vremenu.
Stvaran pomoću navedenih stvaralačkih postupaka, roman Zimsko ljetovanje
se razlikuje od tadašnje književne prakse jer ne sadrži ideološke zanose tipične za
socijalistički realizam o čemu je bilo govora u uvodnom delu ovog rada.
Desnica nije pisao pojedinačne odgovore pomenutim kritičarima, već ih je
iznosio u mnogim esejističkim tekstovima. U godinama nakon objavljivanja romana 162 Marin Franičević: „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Republika, br. 7, Zagreb, 1950, str. 437. 163 Isto, str. 437. 164 Branko Peić: „O ljudima bez grada, u nevremenu”, Književne novine, br. 50, Beograd, 1957, str. 31. 165 Isto, str. 31.
77
Desnica u jednom od svojih eseja ističe da “narodnooslobodilačka borba, u onoj
materiji i onoj sredini koje su zahvaćene u knjizi (…) nije mogla da bude smještena u
prvi plan, u samo središte zbivanja.”166
Ovaj roman prevashodno prikazuje društvenu i moralnu sliku različitih sredina
čiji je sukob predstavljen ne samo realistički, već psihološki i misaono. Upravo je
misaonost osobina po kojoj se Zimsko ljetovanje razlikuje od proze socijalističkog
realizma i nagoveštava novi stil, postupak i strukturu romana nedogmatskog pristupa
revoluciji i literaturi, kao i novu poetiku koju su započeli već pomenuti romani
Svadba, Daleko je sunce i Pesma.
Svojim romanom Desnica je uspeo da se udalji od tadašnjih socrealističkih
prikaza Drugog svetskog rata, birajući drugi ugao posmatranja i dočaravajući ratna
zbivanja slikama ljudskih stradanja i umiranja, zanemarujući dotadašnje stereotipe
herojskog žrtvovanja.
Nakon pomenutih kritika koje su nastajale neposredno nakon objavljivanja
romana, tokom šezdesetih godina XX veka pojavljuju se prvi pozitivni prikazi ove
knjige. Zimsko ljetovanje dobija važna priznanja od nedogmatske književne kritike
koja ističe da ovaj roman nosi novu estetiku moderih obeležja. Prvi pozitivan prikaz
napisao je Vlatko Pavletić, koji naglašava da se Desnica odmah javio kao izgrađen i
zreo pisac.
Mozaičku strukturu Desničinog romana Pavletić pozitivno ocenjuje
naglašavajući da je potrebna “izvijesna književna kultura da bi se moglo uživati u
nekim kvalitetima Desničinog izrazito intelektualističkog izraza”.167 Neophodno je,
prema njegovom mišljenju, napomenuti da je ovaj roman u samom početku bio
zamišljen kao pripovetka, što objašnjava samu strukturu romana kao i mnoge stilske
postupke. Čest je postupak povezivanja psiholoških i naturalističkih slika čime pisac
ostvaruje moderni književni izraz u kome se ukrštaju simbolizam i naturalizam.
Prema mišljenju Dragana Jeremića, “svojim Zimskim ljetovanjem Desnica je
bio jedan od prvih jugoslovenskih pisaca koji su odlučno raskinuli s normama
socijalističkog realizma i doveli jedan novi, širi i savremeniji način pisanja. Ali ta
njegova istorijska zasluga nije proistekla iz teorijske težnje da se jedan književni stav
odbaci u ime nekog drugog stava. Ona je bila posledica prirodnog izrastanja jedne
celovite stvaralačke ličnosti, koja nije mogla da se ograniči i uobruči okvirima jedne 166 Vladan Desnica: Eseji, kkritike, pogledi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 122. 167 Vlatko Pavletić:
78
uske estetičke teorije, jer je u sebi, s čitavim jednim pogledom na svet, nosila i jednu
novu estetiku.”168
Određujući mesto Zimskog ljetovanja u našoj književnosti, kritičari su saglasni
u mišljenju da Desnica primenjuje specifičnu realističku metodu koju Dragan Jeremić
naziva “integralni realizam” kojem su, po njegovom mišljenju, pripadali svi veliki
stvaraoci: “Pristajanje uz “integralni realizam” bilo je kod Desnice potpuno svesno i
on mu je pripadao s neizbežnom nužnošću, koju je nametala kako njegova ličnost,
tako i životne okolnosti i uslovi u kojima se formirao njegov duh. Rođen u Zadru,
blizu granice slovenskog sveta prema romanskom svetu, Desnica je noseći u sebi
slovensku dušu bolećivu za sve što je ljudsko, a najviše za promašene i tragične
egzistencije, u susretu sa romanskom civilizacijom, usvojio ljubav za pitoreskno, svest
o tesnoj povezanosti čoveka sa prirodnim ambijentom u kome živi i osećanje
mere.”169
Uočljivo je da Vladan Desnica već svojim prvim romanom istražuje
“atmosferu čoveka i njegovu psihološku klimu”170, tragičnu dimenziju ljudskih života
bez sklonosti ka epskim temama o revoluciji. U težnji da prikaže čovekovo beznađe,
otuđenost i prazninu koja ga ispunjava u ratnim okolnostima, pisac stvara
naturalističke slike kojima prikazuje najrazličitije životne situacije. Stvarajući
istovremeno psihološki portret gradske i seoske sredine, kao i njenih predstavnika,
Desnica otkriva svoj poetski stav koji glasi da je smisao umetnosti iznošenje i
prikazivanje istina o čoveku.
Ukrštavanjem i prožimanjem različitih ljudskih sudbina u Zimskom ljetovanju,
Desnica prikazuje unutrašnja zbivanja u ljudima. Analizom njihovih razlika pisac želi
da prikaže istorijske razloge zbog kojih su se ti ljudi otuđili jedni od drugih. Prema
rečima Branka Peića “Zimsko ljetovanje je literarno ostvarenje koje po svojim
osobenostima dostojno predstavlja Vladana Desnicu, prozaika u čijem tekstu svud
prisutna je poezija ljudskog, što odiše najhumanijim vrednostima piščevog suštinskog
prodora u relativizirane norme odnosa čovek-vreme, subjekt-društvenost, građanska
konvencija prema nastajanju i nestajanju.”171
168 Deagan Jeremić: „Vladan Desnica“, LMS, Novi Sad, maj, 1967, knjiga 399, sv. 5, godina 142, str. 470. 169 Isto, str. 470. 170 Borislav Mihailović-Mihiz: Od istog pisca, Nolit, Beograd, 1956, str. 333. 171 Branko Peić: „O ljudima bez grada, u neveremenu“, Književne novine, br. 50, Beograd, 1957, str, 31.
79
U težnji da prikaže društveno-istorijsku atmosferu, Desnica analizira
kolektivnu svest jedne sredine analizirajući unutrašnja stanja pojedinačnih likova.
Roman Zimsko ljetovanje oslikava vezanost čoveka za određenu sredinu i istorijske
osobenosti te sredine. Vezanost čoveka za zavičaj, kao čest motiv Desničinog
stvaralaštva, u ovom romanu je posebno istaknuta u onim trenucima kada ljudi silom
rata bivaju izbačeni iz svog prirodnog okruženja i prebačeni u dotad nepoznatu
životnu sredinu.
Polazeći od opšte slike ratnih zbivanja koja su zadesila Zadar, pisac prati i
prikazuje pojedinačne likove, njihove pokrete i misli172 u novonastalim okolnostima.
Krećući se od opšteg ka pojedinačnom, Vladan Desnica već svojim prvim romanom
otkriva put kojim se kretala njegova stvaralačka misao što će biti hronološki
prikazano u narednim segmentima ovog rada.
172 „Lizeta plete. A misao joj luta, krilom se dotiče sjećanja iz djetinjstva, iz djevojaštva, iz prvih godina braka, pa raznih momenata proživljenih ovdje u Smiljevcima – a zatim pada na nepoznati, dočaravani kraj, na sanjanu i nikad viđenu zemlju u koju se eto spremaju poći.“ Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd, 1993, str. 178.
80
OLUPINE NA SUNCU (1952)
Prva pripovetka Vladana Desnice pod naslovom „Životna staza Jandrije
Kutlače“ objavljena je 1935. godine u Magazinu sjeverna Dalmacija koji je pisac sam
uređivao. Važno je napomenuti da je Desnica već pre Drugog svetskog rata imao
pripremljenu za objavljivanje jednu zbirku pesama i zbirku pripovedaka, ali su ti
rukopisi u ratnom vihoru nestali. Značajan je podatak da je Desnica oko 1936. godine
napisao u obliku pripovetke romane Proljeća Ivana Galeba, zatim i Zimsko ljetovanje,
kako sam kaže „na nagovor drugih“.
Nakon prvog pojavljivanja u književnoj javnosti 1935. godine, Desnica je
određen kao nastavljač dalmatinskih klasika, Šimunovića, Matavulja i Ćipika.
Međutim, dok su pomenuti pisci ostali u okvirima klasičnog realizma, izgrađenog na
tradicijama naše epske kulture i nacionalno-folklornog duha, Desnica u svojim
književnim ostvarenjima prikazuje mnogo više od uobičajene realističke slike.
Teško je odrediti pravo mesto ovog pisca u hronološkoj istoriji srpske i
hrvatske književnosti. Ukoliko poredimo godinu objavljivanja njegove prve
pripovetke i prvog romana (Zimsko ljetovanje, 1950), možemo prihvatiti tvrdnju da se
Desnica sa prvom objavljenom knjigom u književnosti javio relativno kasno.
Činjenicu kasnog objavljivanja njegovih knjiga možemo objasniti ratnim prilikama i
velikom kritičnošću ovog pisca prema sebi i svojim književnim ostvarenjima, kao i
već pomenutim nerazumevanjem tadašnje dogmatske kritike.
Prva zbirka Desničinih pripovedaka pod naslovom Olupne na suncu
objavljena je 1952. godine, zbirka Proljeće u Badrovcu 1955. godine, zatim Tu,
odmah pored nas 1956. godine, i poslednja zbirka Fratar sa zelenom bradom 1959.
godine.
Osnovu Desničinog pripovedačkog rada sačinjavaju prva i treća zbirka, dok je
druga zbirka dopunjena sa tri, a četvrta samo sa jednom novom pripovetkom. Desnica
je ukupno objavio 32 pripovetke, dok su dve objavljene izvan pomenutih zbirki
(nedovršeni roman Pronalazak athanatika i posmrtno objavljena nedovršena
pripovetka Čovječanstvo). Pojedine njegove pripovetke preštampavane su iz knjige u
knjigu, ponekad bez promena u tekstu, a ponekad sa manjim ili većim varijantama.
81
Tako je iz Olupina na suncu, koje sadrže petnaest pripovedaka, njih dvanaest uneseno
u narednu knjigu Proljeće u Badrovcu ( „Od jutra do mraka“, „Konac dana“, „Oko“,
„Florjanović“, „Božićna priča“, „Bunarevac“, „Formalista“, „Posjeta“, „Bog sve
vidi“, „Oproštaj“, „Pravda“, „Pred zoru“). Svega tri pripovetke u Desničinoj drugoj
zbirci bile su nove („Proljeće u Badrovcu“, „Spiriti“, „Solilokvij gospodina Pinka“), a
svega tri iz Olupina na suncu nisu kasnije nigde preštampane („Životna staza Jandrije
Kutlače“, „Zlatni rudnik“, „Susjedi“). Treća Desničina zbirka donosi trinaest novih
pripovedaka, a uz njih i tri iz prethodne knjige Proljeće u Badrovcu, dok je četvrta
zbirka široka retrospekcija Desničinog pripovedačkog dela (sadrži ukupno dvadeset i
četiri pripovetke, od kojih je samo jedna nova „Delta“), dok su ostale preuzete iz
ranijih knjiga.
Koncipirane na navedeni način, Desničine zbirke pripovedaka ukazuju na to
da nije moguće govoriti o svakoj od ovih knjiga pojedinačno, već samo o
pojedinačnim pripovetkama. Iako svaka od pomenutih zbirki predstavlja zasebnu
kompozicionu tvorevinu, Desničin pripovedački opus formira svoj zaokruženi svet tek
u celini, zanemarujući, prema rečima Dubravka Jelčića, „ograde koje su izdavački
razlozi i tehničke okolnosti nametnuli opsegu i sadržaju pojedinih knjiga.“173
Posmatrajući u celosti Desničine knjige pripovedaka, uočavamo da su kao
samostalne celine veoma ujednačene, po zanimljivosti i po onoj količini poetskoga
koje sadrže u sebi, a koje je, po rečima samog Desnice, osnovno merilo vrednosti
svakog književnog dela. Međutim, Desnica ima nekoliko pripovedaka koje su, pored
romana Proljeća Ivana Galeba, najviše prikazivane u književnoj kritici, a to su:
„Posjeta“, „Solilokvij gospodina Pinka“, „Oproštaj“, „Pred zoru“, „Konac dana“,
„Florjanović“.
U poređenju sa negativnim prijemom prvog Desničinog romana, književna
kritika je uglavnom sa pohvalama i priznanjima dočekala njegove pripovetke. Zbirka
Olupine na suncu dobila je nagradu Saveza književnika Jugoslavije za najbolje
književno delo u 1952. godini. Sam naslov prve zbirke otkriva osnovnu intenciju
pisca da prikaže one ljude koji su na različite načine promašili svoje živote, ne
ostvarivši svoje ciljeve i ambicije. Desničine ljudske „olupine“ istrajavaju do kraja
svoj život čekajući smrt, izopšteni iz svog vremena, pronalazeći utehu jedino u suncu.
173 Vladan Desnica: Izbor pripovijedaka, Vijesnik, Zagreb, 1966, str. 8.
82
Posmatrajući sva Desničina prozna ostvarenja, uočavamo da se kao zajednički
i osnovni motivi javljaju čovekova patnja i smrt koji će u ovom radu biti posebno
istaknuti. Prividno jednostavene, Desničine pripovetke su motivisane čovekovim
unutrašnjim stanjima i raspoloženjima i kao takve pružaju široku mogućnost analize i
prikaza opšteljudske problematike.
Kraća prozna ostvarenja ovog pisca nastajala su uglavnom na dva načina: neke
su nastale kao ostatak šire zamišljenih i neostvarenih romanesknih tekstova, odnosno
kao prepravljeni ostaci neupotrebljenih delova romana, dok su druge u samom
početku bile zamišljene kao romani, pa su ostale više ili manje nezavršene
pripovedačke celine. Ukoliko posmatramo književnu metodu kojom su Desničine
pripovetke napisane, uočavamo da je mali broj stvaran pomoću izražajnih sredstava
klasičnog realizma. U svojim pripovetkama Desnica je ostvario ravnotežu između
racionalnih i intuitivnih, filozofskih i poetskih elemenata. Međutim, u najvećem delu
Desničinog pripovedačkog opusa uočavamo elemente asocijativne i refleksivne proze
koji će svoj najviši domet ostvariti u romanu Proljeća Ivana Galeba.
Svoj pripovedački materijal sam autor deli na proze regionalne tematike i one
druge, psihološko-meditativne, čija je radnja smeštena u socijalni ambijent primorskih
gradića u kojima pisac posebnu pažnju pridaje stanovnicima grada prikazujući njihove
psihološke i karakterne osobine. Navedenu podelu svojih pripovedaka Desnica iznosi
u napomeni svoje zbirke Tu, odmah pored nas: „I u ovoj zbirci, kao i u Olupinama na
suncu, pojavljuju se uporedo, izmiješane i neodijeljene, proze koje zapravo potječu iz
dva različita kruga i koja, idealno, sačinjavaju dvije posebne knjige: one iz još
nezavršenog ciklusa pretežno regionalnog vida (ili bar privida), i one druge,
općenitijeg, sasvim neregionalnog karaktera (koje uzgred rečeno, bez obzira na
valutacije, angažiraju autorovo dublje interesovanje i predstavljaju njegovu preču
preokupaciju). Namjera mi je da, kad se za to pruži praktična mogućnost, i vanjski
razlučim ta dva kruga, pa da svaki od njih objavim u posebnoj svesci.“174
Prvu pomenutu grupu sačinjavaju pripovetke u kojima pisac teži psihološko-
realističkoj slici određenog geografskog i etničkog područja, tačnije obalnog dela
srednje Dalmacije u vremenu između dva rata i nakon Drugog svetskog rata (npr.
„Životna staza Jandrije Kutlače“, „Oko“, „Bunarevac“, „Konac dana“, „Šarasta
kutijica“, „Florjanović“ i dr.), dok drugoj grupi pripadaju pripovetke esejističko-
174 Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas, Grafički zavod, Beograd, 1956, str. 55.
83
meditativnog karaktera koje sadrže životna saznanja autora, intelektualnu analizu, kao
i njegova shvatanja i uverenja izvedena iz različitih mogućnosti razvoja određenih
situacija („Solilokvij gospodina Pinka“, „Fratar sa zelenom bradom“, „Zašto je plakao
Slinko“, „Pravda“, „Delta“, „Balkon“, „Mali iz planine“, „Benta-gušter“).
Navedene grupe pripovedaka ne razlikuju se samo po tematskom opredelenju,
već i po načinu strukturiranja pripovedne građe, kao i primenjenim literarnim
postupcima. Pripovetke koje su uvrštene u prvu grupu predstavljaju sugestivne slike
realističkih zapažanja i umetnički preoblikovanih događaja, kao i izgrađene
psihološke portrete autentičnih likova pronađenih ređe u selima, a češće u malim
dalmatinskim gradićima, među pripadnicima činovničkog sloja i malograđanske
inteligencije. U ovim pripovetkama prevladava uglavnom tradicionalni, raelistički
model pripovednog oblikovanja.
Pripovetke druge grupe tematiziraju urbanu sredinu i intelektualne probleme
što uslovljava pisca da koristi modernije stvaralačke postupke (introspekciju,
esejizam, solilokvij). Ove pripovetke su uglavnom samo inspirisane realnim
događajima, ali nisu toliko slike tih događaja, već njihov hipotetički nastavak pun
različitih mogućnosti koje su međusobno oprečne i sadrže filozofske stavove ovog
pisca.
Potrebno je naglasiti da ne postoji tačno određena granica između Desničine
regionalne i psihološko-meditativne proze. Regionalna tematika ne isključuje
psihološko poniranje i proučavanje određenog mentaliteta, pored toga postoje
pripovetke koje objedinjuju obe pomenute grupe (npr. „Sveti Sebastijan“, „Spiriti“, ili
„Oproštaj“). Upravo je prelazni karakter Desničinih pripovedaka naveo Vlatko
Pavletić175 i iskoristio kao glavni kriterijum njihove podele u četiri grupe. Prvu grupu
sačinjavaju pripovetke regionalnog sadržaja: „Životna staza Jandrije Kutlače“,
„Proljeće u Badrovcu“, „Oko“, „Bog sve vidi“, „Bunarevac“, „Konac dana“, „Spiriti“,
„Pred zoru“, „Florjanović“, „Formalista“, „Božićna priča“, kao i roman Zimsko
ljetovanje.
Drugu grupu Pavletić određuje kao prelaznu, i naglašava da su pripovetke ove
grupe još uvek vezane za regionalno, dok su ambijentalne i sve ostale oznake
potisnute u pozadinu, u prvi plan je istaknuta psihološka analiza, agonična stanja
175 Vlatko Pavletić: Djelo u zbilji, Naprijed, Zagreb, 1971, str. 207.
84
čoveka ili fiksacija ljudskih putanja zaustavljenih nepoznatom silom na tački
sudbinskih apsurda: „Posjeta“, „Oproštaj“, „Šarasta kutijica“, „Sveti Sebastijan“.
U trećoj grupi Desničinih pripovedaka, prema rečima Vlatka Pavletića,
nalazimo produžetak psiholoških traganja ali u oblasti rezervisanoj za psihoanalizu:
„Priča o fratru sa zelenom bradom“, „Solilokvij gospodina Pinka“, dok četvrtu grupu
sačinjavaju proze u kojima je vidljiva iskonstruisanost sižea radi otkrivanja posebno
zanimljivih, opštih istina o čoveku i životu: „Mudrac sa istoka“, „Pravda“, „Benta-
gušter“, zatim one novelističke celine koje su nakonadno postale deo romana Proljeća
Ivana Galeba, romana koji na višoj razini miri sve nabrojene različitosti stvaralačkog
opusa Vladana Desnice.
Posmatrajući hronološkim redom Desničin pripovedački opus, uočavamo
bogatu galeriju likova koje pisac zatiče u različitim životnim fazama, od mladenačkog
idealizma preko razdoblja pune društvene afirmacije, pa sve do malograđanske
inertnosti prouzrokovane različitim razočarenjima i raskolima između subjektivnih
želja i objektivnih mogućnosti pojedinca.
Prikazujući svoje likove, Desnica ne preuveličava ni ljude ni događaje.
Njegovi provincijski doktori i advokati, profesori, veterinari i sudije veoma su životni,
autentični, uverljivi i precizno okarakterisani veoma kratkim opisima. Čitajući
pažljivo Desničine pripovetke, brzo se uočava povučenost pisca, neka vrsta odstojanja
kojeg je pisac sam odredio ostvarujući na taj način mogućnost mirnog posmatranja
svojih lica, njihovih pokreta i razmišljanja. Desničine proze nisu samo prikazi
neposrednih doživljaja, već naknadna i postepeno izvedena analiza viđenog ili
doživljenog. Svaka Desničina pripovetka predstavlja zreo doživljaj pisca, kao i jasnu
predstavu određene ideje, čime je postignuta uverljivost i verodostojnost kod čitaoca.
Pomenuto odstojanje koje Desnica zauzima prema temi i predmetu svog
stvaralačkog postupka, ne isključuje poetski doživljaj niti stvara poetsku hladnoću
samog teksta. Desničine pripovetke su prožete poezijom, ali ne i patetikom
zahvljujući njegovoj sposobnosti da savlada emocije u trenucima kad prikazuje
određene životne pojave. „Ta piščeva odlika, njegova sposobnost da se izdigne,
odijeli i udalji od predmeta svoga pripovijedanja, da priguši i prikrije vlastita
uzbuđenja i da se gotovo nezainteresirano odnosi prema svojoj temi – a da se ipak, ni
na čas, ne odijeli od nje! – to nije samo znak Desničine intelektualne superiornosti
85
nego i njegove umjetničke, stvaralačke nadmoćnosti.“176 Navedenim stvaralačkim
postupkom pisac ostvaruje ravnotežu između intelektualnog i emotivnog, stvarajući
istovremeno toplinu kao i egzaktnost svakog svog teksta.
Na osnovu navedene grube podele Desničinog pripovedačkog opusa, možemo
uočiti da se kao pisac razvijao polazeći od realističke, preko psihološke do misaone
proze. U prozama realističkog karaktera u prvom planu dati su karakteri i životne
sudbine uslovljene sredinom i vremenom, dok se u prozama psihološkog tipa posebno
ističe određena karakteristična situacija ili odnos, da bi u misaonim prozama pisac uz
pomoć neke životne okolnosti ilustrovao misao od opšte važnosti.
U ranim pripovetkama ovog pisca naslikana je bogata galerija seljaka i
građana, što istovremeno otkriva njegovu sklonost ka prikazivanju grada i sela kao
različitih i međusobno suprotstavljenih sredina, što je već istaknuto u prethodnom
segmentu rada posvećenom romanu Zimsko ljetovanje. Desnica je sa podjednakim
interesaovanjem i pažnjom prikazivao predstavnike pomenutih sredina, usmeravajući
svoju pažnju više na njihove unutrašnje portrete, nego na spoljašnji opis što je bio čest
postupak u našoj ranijoj književnosti.
Posmatrajući Desničin pripovedački opus, uočavamo njegove zajedničke
osobine, koje istovremeno sačinjavaju osnovne poetske stavove ovog pisca koji će
ovim radom biti predstavljeni. Događaj, kao osnovni tvorbeni elemenat Desničinih
pripovedaka, predstavlja samo polazište, stvarnosni impuls od kojeg pisac polazi u
kreiranju svojih priča. Određeni događaj, nakon kratkog piščevog skiciranja, ubrzo
biva zanemaren, čime se ostvaruje namerno usporavanje fabule da bi se radnja lakše
zaustavila. „U većini svojih pripovijedaka, međutim, Desnica ne fabulira, jer njega ne
interesira događanje, njemu je sasvim dovoljan samo jedan početni događaj, on hoće
da uz pomoć tog događaja upozna i objasni cijelog čovjeka, punu ličnost, kompletno
biće: njegove osobine, navike, raspoloženja, sklonosti, želje, mogućnosti, ambicije,
misli, shvaćanja, postupke, domete, njegov mentalitet i karakter, duševnu klimu u
kojoj živi – ukratko: njegovu unutrašnju dimenziju, njegov psihički totalitet.“177
Fabulu većine Desničinih pripovedaka možemo prikazati jednom rečenicom,
kao što je to uradio Borislav Mihajlović: „Jedan je mladi klerik poludio, jednog je
starog gospodina pregazilo vrijeme, jednom je seljaku skapala krava, jedan je doktor
pogreškom oslijepio pacijenta, jedan je sudija uhvaćen u pronevjeri, jedan je slikar 176 Isto, str. 231. 177 Isto, str. 15.
86
zastao zamišljen nad staračkom izgubljenošću svog modela (...)178 Navedenom
rečenicom Mihajlović je ispričao sadržaje pripovedaka „Od jutra do mraka“, „Konac
dana“, „Proljeće u Badrovcu“, „Oko“, „Florjanović“, „Posjeta“, što nam dokazuje da
pisac građu pripovedaka razvija pomoću osiromašenih događajnih sekvenci, a težište
prebacuje na kraće lirske introspekcije i psihološke karakterizacije svojih likova.
Navedenim stvaralačkim postupkom Desnica namerno narušava klasičnu pripovednu
shemu (uvod – zaplet – rasplet) ne poštujući logičko-uzročni red primeren zapletskoj
strukturi realističke proze.
Desničine pripovetke, iako su najčešće stvarane oko jednog problema ili ideje,
većinom bez fabule, nikada nisu bez razvijenog misaonog sadržaja i adekvatne
poente. Završne rečenice uglavnom su prirodni završeci unutrašnjih čovekovih drama
ili kontemplativnih stanja.
Petar Šegedin u svom prikazu dela Vladana Desnice raspravlja o njegovoj
rečenici, otkrivajući time stvaralački postupak ovog pisca: „Njegova je rečenica
jednostavna, narativna, ali ne i naturalna: ona je sublimirani plod intelektualne
kontemplcije, te u tom smislu i autentična. Prilazi objektu mirno, rekao bih nečujno,
uzima od njega detalj, nijansu, ali gotovo nikada neće naglasti, podcrtati u sebi
pohranjeno. Ono što je ta rečenica u sebi ponijela i u sebi čuva, čeka senzibilno oko i
uho.“179
Slično zapažanje iznosi i Božo Milačić raspravljajući o izrazu, postupku i
stvaralačkom načinu koji Desnica primenjuje u svojim prozama: „Svaka pripovijetka
Vladana Desnice krcata je detaljima pretvorenim u plastične slike koje se mirno
smjenjuju otkrivajući dramatiku zbivanja i u najstatičnijim situacijama kad sve
pokrete zamijeni psihološka analiza.“180
Posmatrajući navedene tvrdnje, uočavamo izraze koji se odnose na Desničino
stvaralaštvo: sublimiran, itelektualna kontemplacija, autentičnost, mirno, nečujno,
detalj, nijansa, pohranjeno, senzibilno, plastično, dramatično, psihološka analiza.
Navedeni izrazi ovako izdvojeni otkrivaju suštinsku prirodu Desničinog kreativnog
postupka, kao i rezultate tog postupka. Desnica ne teži za eksperimentima i dodatnim
efektima u okvirima realističke rečenice i realističkog metoda. Stvarajući naoko mirne
svetove, ovaj pisac nam otkriva nova središta stvaralačkog interesovanja. Na taj način
178 Borislav Mihajlović: Od istog čitaoca, Nolit, Beograd, 1956, str. 332. 179 Petar Šegedin: Riječ o riječi, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 109. 180 Božo Milačić: Suze i zvijezde, Nip, Zagreb, 1956, str. 96.
87
njegov postupak, ma koliko bio realističan, postaje poseban, samo njegov, dok se
rečenica „želi produbiti, odrediti u starom okviru“181
Upravo u takvom stvaralačkom postupku, u davanju i otkrivanju svoga sveta,
krije se osnovna vrednost Desničinih proza: „Desnica znade otkriti, proniknuti, ući u
nerečeno, shvatiti, i onda to fokusirati odmjereno, i sigurno, raspolažući strasnom
budućnošću i bogatim riječnikom.“182 Na ovaj način Desnica stvara svet „naših
tragedija, svijet zaturenih, uskih sredina, život koji se razvio u našim primorskim
malim gradovima, varošicama i selima“.183
U jednoj od svojih napomena, Desnica kaže da je svet njegovih proza, svet
„pripadnika poljuljanih uređenja, pometenih društvenih krugova i ovapnjenih sredina,
dezorijentiranih egzistencija koje su izgubile svoj smisao i svoju osnovicu – ljudskih
olupina među olupinama ustanova, mentaliteta i oblika života, što griju svoje kosti na
božijem suncu i migolje kao jesenje muhe, pokretane više silom inercije i
ukorijenjenih navika nego snagom vlastite volje i vlastitog uvjerenja.“184
Desničini junaci za razliku od junaka klasično-realističke proze, nisu
dinamični. Nošeni svojom, uglavno mlakom željom za promenom, oni ne uspevaju
prekoračiti socijalno-egzistencijalni ambijent u kom se nalaze, već se mire sa svojim
sudbinama i trenutnim okruženjima. U težnji da naglasi bezizglednu i nestimulativnu
atmosferu, pisac koristi slike iz prirode da bi što više definisao psihička stanja svojih
junaka.
Desnica prikazuje statične ličnosti, usporene nedovoljnom željom i ambicijom,
kao i pasivnom socijalnom sredinom koja ih u većini slučajeva prisiljava da završe
svoj životni put („Oko“, „Florjanović“, „Oproštaj“) ili da se nužno pomire sa realnim
kontekstom ograničavajuće stvarnosti kojom su okruženi („Proljeće u Badrovcu“,
„Konac dana“, „Šarasta kutija“, „Sveti Sebastijan“).
Junaci Desničinih proza su uglavnom propale ili zbunjene egzistencije
ograničene određenim realitetom koji ne uspevaju nikakvim voljnim aktom pretvoriti
u prostor po njihovoj želji. Idejno-tematska osnova Desničih proza temelji se upravo
na psihološkoj analizi čoveka u nepovoljnim životnim okolnostima i prilikama.
Desnica u svojim prozama uglavnom oslikava tipove otuđenih egzistencija, „ljudske
olupine“, kao predstavnike sveta koji nestaje. Mile Srdarević („Konac dana“), Miloš 181 Petar Šegedin: Riječ o riječi, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 110. 182 Milivoj Slaviček: „Marginalije o Vladanu Desnici“, Izraz, br. 6, Sarajevo, 1957, str. 617. 183 Petar Šegedin: Riječ o riječi, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 113. 184 Vladan Desnica: Olupine na suncu, Matica hrvatska, Zagreb, 1952, str. 16.
88
(„Bunarevac“), sudac Šarić („Aprilsko veče“) – predstavnici su jednog nestajućeg
vremena, zatečeni i izgubljeni pred novim vrednostima koje dolaze.
Prikazujući pripadnike takvih sredina, Desnica pre svega traga za onim što je
autentično i duboko skriveno u svakom čoveku, pri čemu, zahvaljujući izrazitom čulu
za ljudsko, svojoj bogatoj duhovnoj kulturi i intelektualnoj širini nalazi razumevanje
za najrazličitije čovekove patnje. Čovek je primarna preokupacija Desničinog
stvaralačkog mišljenja, te pisac upravo zbog toga ne preuzima ulogu tužitelja. U težnji
da zahvati i prikaže sva kretanja i postupke svog čoveka u vremenu i prostoru, pisac
želi da ga što više približi čitaocu, kako bismo kroz različite likove sagledali sebe.
Milivoj Slaviček naglašava Desničinu „težnju da metodičko-psihičkim razrađivanjem
dade cjelovite, razgrađene, dogledane karaktere, koji su, kao takvi, uključivo, i tipovi,
što se uspinju do univerzalnoga, a da ipak ništa ne gube od svojih osobenosti, tj.
životnosti. Pri tome Desnica umije lucidno da dotakne, naznači, razgoliti, obasja
samim dodirom, onu najtišu karakteristiku ljudskog u nekoj situaciji.“185
Desničine pripovetke iz zbirke Olupine na suncu razlikuju se po temama koje
su njima predstavljene, po stvaralačkim metodama kojima su oblikovane celine, kao i
po udelu fabule i razradi pojedinosti. Posmatrajući u celosti pomenutu zbirku,
možemo uočiti osnovne poetske stavove ovog pisca koji će biti praćeni kroz njegov
celokupni pripovedački opus.
185 Milovoj Slaviček: “Marginalije o Vladanu Desnici”, Izraz, br. 6, Sarajevo, 1957, str. 618.
89
„Životna staza Jandrije Kutlače“ (1935)
Čitajući Desničinu prvu objavljenu pripovetku, uočavamo da pisca
prevashodno zanima svakodnevica učmale sredine, njene otuđene egzistencije,
nevidljive istine, dnevni ritam običnog života. Da bi uhvatio taj ritam običnog,
Desnica se, prema rečima Krešimira Nemeca „koristi raznim postupcima i tehnikama,
među kojima je svakako postupak očuđavanja najkarakterističniji: autoru je cilj
pokazati obične, svakodnevne situacije u novom svjetlu, u poznatom pronaći skriveno
i nepoznato, otkriti „poeziju proze“.“186
Pripovetka „Životna staza Jandrije Kutlače“ jedna je od dužih Desničinih
pripovedaka, prethodno zamišljena kao „skica za roman“. Žanrovski određena već
samim naslovom, ova biografska pripovetka svojim sadržajem prikazuje životni put
seoskog mladića koji napušta svoju sredinu i odlazi u grad počevši novi i drugačiji
život. Upravo je prvobitna namera pisca da od ove pripovetke stvori roman, uslovila
specifičnu kompoziciju koja, prema rečima Zoran Gavrilovića187 nije uvek glatka i
unutrašnje čvrsto povezana, već se rasplinjava u mnoštvo likova i odnosa.
Prvi deo pripovetke napisan je u skladu sa poetikom realizma, opisana je
seoska sredina sa retrospektivnim osvrtom na prošlost toga kraja. Sliku dalmatinskog
zaleđa, tačnije sela Klisovci188, pisac ostvaruje opisom geografskog i prirodnog
položaja te zemlje. Prirodne uslove toga kraja Desnica ilustruje opisom biljnog sveta i
drveća koje tu raste: „Sama od sebe raste rašeljka, tvrdi, čvornovati grab i opori
kostelić. U zabranima ograđenim krivudavim suvozidom ima dosta grabovog,
izrođenog brijesta i hrasta, ali ko pozna to drveće iz drugih krajeva, ovdje ga
vjerovatno, sa i malo veće udaljenosti, ne bi prepoznao: motano i povijeno burama i
186 Krešimir Nemec: “Novelistika Vladana Desnice”, Forum, br. 3/4, Zagreb, 1986, str. 361. 187 “Da je Desnica ostvario svoju zamisao, možda bi dobili dobar roman, koji bi na širokom planu obuhvatio sva protivrečna kretanja koja su oličavala i ispunjavala život naših ljudi pod austrougarskom okupacijom, sav onaj složeni društveni i psihološki proces koji se rasplamsavao u sukobu mladog, oslobodilačkog naraštaja, sa konzervativnim očevima, i isluženim carskim vojnicima. Ovako, ova duga pripovetka predstavlja niz manje ili više uspelih fragmenata i ta isprekidanost ili bolje, česta nasilna sjedinjavanja, brzo i letimično zadržavanje na odnosima koji se zbog širine zamisli stalno gomilaju, a ostaju neodređeni i nabacani, sve to deluje zamarajuće, tromo i neubedljivo.” Zoran Gavrilović: Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 217. 188 „U jednom od onih udubljenja u terenu koja nastaju na površini nepreglednog sinjeg kamenjara dalmatinskog zaleđa, uvalilo se, kao u rupu, selo Klisovci, da se koliko toliko zakloni od bure koja bez zapreke dere po goloj visoravni. Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 69.
90
neumorno sakaćeno sjekirama drvarica, ono raste nepravilna oblika, zasukana debla
kao ožiman peškir, krivasto, s teškim bolnim gukama po tijelu.“189
Ovakvom slikom drveća i prirode pisac u potpunosti otkriva i oslikava životne
uslove u dalmatinskom selu kao veoma teške i nepovoljne. Takva priroda, sura i škrta,
pokazuje se veoma teška za život: „U mutna zimnja jutra, jednako kao i ljeti pod
vrelim suncem, suču se uzbrdo prema izvoru, litije žena pogrbljenih pod vučijama i
natovarene magaradi. Taj mučni put na vodu je neminovan, gotovo obredni dio
dnevnog života, i on ženi odnosi pola njenog dana.“190
U nastavku pripovetke pisac se vraća u istorijsku prošlost dalmatinskog
zaleđa, dajući opštu sliku toga vremena kao uvod u priču o plemenu Kutlače. Prvi
podatak o plemenu odnosi se na smrt njegovog najstarijeg predstavnika Mijata
Kutlače. Razlog njegove smrti pisac objašnjava promenom prirodne sredine: „Umro je
naglo, od upale pluća – od one „punte“ koja nesmiljeno kosi te doseljene gorštake i
koja ih slama tim lakše čim su kršniji i snažniji.“191
Na samom početku Desničine prve pripovetke uočava se značaj i moć sile
prirode kao neminovnosti na koju čovek ne može uticati. Priroda kao osnovni
elemenat Desničine poetike stoji u direktnoj vezi sa čovekom i njegovim životom.
Upravo će takva priroda izvršiti direktni uticaj i na Mijatove sinove, Petra i Jandriju
koji su prikazani kao oličenje suprotnosti. Petar je „šutljiv i uravnotežen seljak“ koji
„nikad nije pomislio na drugo podneblje ili drugačiji život. Bio je zadovoljan da
jedan dan sliči drugome i jedna godina drugoj“. Jedina promena koju je mogao da
prihvati bila je promena godišnjih doba: „(...) i to očekivano i unaprijed znano
smjenjivanje zadovoljavalo je potpuno njegovu potrebu za promjenom. Većih i
zamašnijih promjena njegova mašta nije zamišljala i njegova duša nje željela.“192
Nasuprot njemu, „Jandrija je bio drugačiji“. Odredivši ga jednom rečenicom,
Desnica na samom početku pripovetke otkriva da će glavni junak biti upravo onaj koji
je drugačiji. Razlikovao se od brata po nemirnoj ćudi i živoj mašti: „(...) osjećao je u
sebi pomalo puste porive i želju za značajnijim doživljajima. Nikad nije kovao
dugoročne planove kao što čine ljudi koji računaju da će ostati dovijeka ondje gdje su
se rodili.“193
189 Isto, str. 69. 190 Isro, str. 70. 191 Isto, str. 71. 192 Isto, str. 72. 193 Isto, str. 72.
91
Glavni junak Jandrija Kutlača kao književni lik je veoma složen, sa pozitivnim
i negativnim karakternim osobinama. Predstavljen je kao vitalni predstavnik seoske
sredine, kojeg jak poriv za „širokim svijetom“ odvodi iz seoske zabiti u životnije
krajeve grada. Njegovu težnju da napusti svoje selo pisac objašnjava kao neretku
pojavu tipičnu za taj kraj: „Odatle se, kao iz rasadnika, jači i otporniji primjerci
presađuju u druge krajeve i novače u druge društvene redove; slabiji ostaju tu da rode
spretnije i izdržljivije od sebe.“194
Upravo je antagonizam na liniji selo-grad značajno izvorište inspiracije prvog
kruga Desničinih pripovedaka, kao i samog romana Zimsko ljetovanje. Selo i grad
pojavljuju se u stvaralačkoj proekciji ovog pisca kao dve sasvim suprotne strukture,
svaka označena svojom duhovnom pozadinom, psihologijom i posebnom
emocionalnošću. Posmatrajući čoveka u navedenoj relaciji, Desnica iznosi konkretne
posledice koje su uslovljene promenom sredine, ali za razliku od pisaca socijalne
literature, prevashodno ga zanima psihološki aspekat tog problema. Zanimaju ga
razlike između sela i grada u shvatanjima i običajima ljudi, u njihovim mentalnim
strukturama. Umesto širokih realističkih poteza, Desnica se radije zadržava na
sporednim opažanjima, sitnicama, najtananijim psihičkim impulsima pojedinca.
Prikazujući život Jandrije Kutlače, pisac oslikava odnos sela i grada
prvenstveno kroz sukob mentaliteta, kultura i različitih shvatanja. Međutim, Desnica
u prvi plan ne stavlja sredinu, već pojedinca i njegovu sudbinu, dok se sredina
oslikava posredno, kroz misli i osećanja glavnog junaka. Petar Šegedin u svom tekstu
o prozi Vladana Desnice, kao glavnu osobinu Desničinog stvaralačkog postupka
izdvaja „metodičko-psihološko razrađivanje karaktera.“195
Ovom pripovetkom Desnica prvenstveno „razrađuje“ psihologiju svog junaka
čija je glavna želja kretanje. Jandrija napušta svoje pašnjake pronalazeći trenutni izlaz
u vojničkoj službi, da bi se nakon izvesnog vremena ženidbom trajno nastanio u
gradu. Potpuniji preobražaj seljaka u građanina koji se ogleda u prihvatanju pravila i
običaja nove sredine ostvaren je na spoljašnjem planu, dok na unutrašnjem planu
prilagođavanje nije izvršeno u potpunosti. Iako nikada nije imao želju da opet vidi
rodno selo, „naročito bi ga taknulo kad bi, daleko od svog kraja, čuo gdje narod pjeva
ili kazuje one iste pjesme koje je bio dobro upamtio još u djetinjstvu u Klisovcima.“196
194 Isto, str. 72. 195 Petar Šegedin: Riječ o riječi, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 111. 196 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 78.
92
Opisujući Jandriju u novim životnim oklonostima, Desnica naglašava
neminovnu povezanost čoveka sa krajem u kojem je rođen i odakle potiče: „Pamtio je
za čitavog vijeka fijukanje bure kroz pločani krov, zavijanje za vratima, struganje
kroz kržljav i ogoljen šumarak brijesta i grabića, i gladna zimska jutra kad čovjek
ustaje čist i priseban kao pred pričest.“197
Proces urbanizacije glavnog junaka pisac prikazuje kroz niz nerazumevanja
koja susreće na svojoj „životnoj stazi“. Jandrijini sinovi, Leopold i Mijat, prikazani su
principom suprotnosti koji je dat već u njihovim imenima.198 Oslikavajući ih kao
oličenje suprotnih principa osetljivosti i snage, Desnica otkriva svoj stvaralački
postupak zasnovan na čestoj upotrebi suprotnih pojmova.
Neslaganje Jandrijino sa sinom Leopoldom prošireno je na sukob između
neobrazovanih i učenih, pri čemu ne trijumfuju intelektualno moćniji, već biološki
snažniji. Leopold umire od plućne bolesti, neposredno nakon svađe sa ocem. Uvodeći
motiv smrti199, Desnica otkriva jednu od svojih osnovnih tema kojom će biti suštinski
označeno njegovo celokupno stvaralaštvo.
Fiziološki princip kod Desnice na određen način relativizuje istorijski proces.
Događaje koji su presudni za narod ili državu, pojedinac doživljava kao ličnu sudbinu
u kojoj je vođen nekom nevidljivom rukom.200 Time vreme koje protiče postaje
subjektivna kategorija, i tek povezivanjem različitih pojedinačnih doživljaja pisac
ostvaruje objektivni doživljaj vremena.
Vreme je značajan motiv Desničinih proza, što je već pomenuto u poglavlju
posvećenom Zimskom ljetovanju. U ovoj pripoveci simbolično je predstavljeno
slikom budilnika koji Jandrija otkupljuje kao veteran rata prilikom licitacije stvari iz
prostorija koje su veterani koristili. Nagoveštavajući dolazak novog doba, Desničin
197 Isto, str. 81. 198 „Već u najranijim godinama osjećao je nešto nezgodno u neskladnoj sprezi između svog imena i prezimena, i kad bi ga u školi prozvali – Leopold Kutlača! - nametala mu se misao da je nahoče.“ Isto, str. 82. 199 „Svakog su dana osvitali novi nizovi osmrtnica, blijedo otisnutih na lošem papiru. I kako je smrtni slučaj za one koji ispraćaju postao obična, svakodnevna pojava, ljudi su na nju oguglali i gotovo zaboravili da je to za umrloga sasvim izniman događaj, stvar koja se dešava ipak samo jednom u životu.“ Isto, str. 94. 200 „Jer bog je dao neuku čovjeku nešto što mu govori, ka neki glas, puti ga, vodi. I nikad ne prevari! – Sad mu se ponekad čini kao da ga je uvijek neka ruka vodila, kud god je išao, sve od onoga dana kad je, još kao dijete, iz Klisovaca stope iznio: što god je učinio sve je bilo za njegovo dobro i napredak. Da je ostao u Klisovcima, dovijeka bi mu porod u njima čamao i nikad se onog života ne bi izbavio.“ Isto, str. 101.
93
junak želi da zaustavi postojeće vreme kupovinom budilnika kao jedinog preostalog
predmeta vezanog za jedno prošlo vreme u kojem je kao vojnik služio i pripadao.
U težnji da se odupre vremenu, Desničin junak na kraju pripovetke gradi
grobnicu za sebe i svoju porodicu sa namerom da na ploči ispiše odakle je potekao i
kojim je putevima gazio. U Jandrijinoj brizi oko grobnice i natpisa, pisac iznosi želju
predaka da zadrže svoje sinove pored sebe. Iako se odvojio od rodnog kraja, Jandrija
pred sam kraj života želi da ostvari povezanost sebe i svog potomstva zajedničkom
grobnicom. Pomenutim postupkom Desničin junak teži da povrati mir davno
izgubljen neprestanim kretanjem.
Vremenski i prostorni sloj pripovetke veoma su precizno određeni. Prikaz
seoske sredine, kao i dalmatinskih gradova u kojima Jandrija boravi, dat je veoma
jasno i slikovito. U ovu pripovetku Desnica je uklopio mnogobrojne motive
karakteristične za prostor i vreme u kojima se odvija njena radnja: seobe stanovništva,
odnos sela i grada, napuštanje sela i odlazak u grad, otuđivanje od načina života na
selu i od njegove kulture, promena vere, istorijske i političke promene tipične za dati
prostor u kojem se pripovetka odvija, prilagođavanje glavnog junaka novim uslovima
života. Neki od motiva samo su nagovešteni i detaljnije će biti predstavljeni u
Desničinim kasnije nastalim prozama.
Desnica je na izvestan način obnavaljao neke pripovedačke obrasce svog
prethodnika Sime Matavulja, što je moguće uočiti ukoliko poredimo ovu pripovetku
sa Matavuljevim „Pošljednjim Vitezovima“. Sličnost se odlikuje ne samo po
biografskom žanru, već i po mozaičkoj kompoziciji, kao i tipu književnog junaka koji,
kao i kod Matavulja, želi da svojim pripovedanjem privuče pažnju čitaoca.
Međutim, pored navedenih motiva, ova pripovetka sadrži i podtekstualni
tematski i motivacioni osnov: prikaz teških životnih uslova u dalmatinskim selima
koji su bili inicijalna osnova budućeg odnarodnjavanja pojedinaca, napuštanje
pravoslavne vere i prelazak u katoličku, kao osnovni razlog postepenog utapanja u
drugi narod. Sličnu motivacionu osnovu sadrži i Matavuljeva pripovetka „Pilipenda“,
jedna od najboljih pripovedaka srpskog realizma.
94
„Oko“ (1948)
Pripovetka „Oko“ sadrži jednu od regionalnih tema koja u prvi plan iznosi
odnos između seljačkog i malograđanskog sveta prikazujući njihove navike, običaje i
interese. Oslikavajući dva pomenuta sveta, pisac razlike između njih ne predočava
samo slikom koja je vidljiva, već uvidom u unutrašnji svet čoveka i njegovo
ponašanje.
Dvojnost pomenutih svetova autor prenosi na samu kompoziciju pripovetke
koja se zasniva na dve zasebne priče. Prvi deo pripovetke sadrži naizmenični prikaz
životnih priča doktora Lovre Furate i seljaka Bariše Suraća, dok se drugi odnosi na
život i sudbinu Lovrine služavke Kate.
Ovom pripovetkom Desnica nagoveštava svoja stvaralačka kretanja koja
polaze od nekog događaja i kreću se do čoveka i njegovog unutrašnjeg doživljaja. U
većini svojih proznih ostvarenja, pisac želi da prikaže složenost čoveka, odnosno
dvostrukost njegovog života koja se ispoljava kroz princip dobra i zla, sreće i patnje,
tuge i nade. Prema rečima Slobodana Kalezića, „Desnica najčešće prikazuje varku
vedrog zova života, da bi ga veoma brzo zamijenila njegova tamna strana.“201
Stvarajući pripovetku „Oko“ pisac iznosi svoja antropološka iskustva kojima
je na različite načine ilustrovana „ideja etičkog relativizma prisutna u većem broju
pripovijedaka Vladana Desnice.“202 Jedan od glavnih junaka, doktor Lovro, uporno
pokušava da se predstavi kao antropološka figura koju krase mnoge pozitivne
osobine: „Već preko trideset godina Furato strpljivo gradi svoju egzistenciju i svoj
ugled. Sad je već taj ugled bio ustaljen.“203 Doktor je prikazan kao ličnost čiji se
psihološki razvoj odvija pravolinijski, bez prepreka i odstupanja. Međutim, baš kad
smo pomislili da nema nikakvu grešku, da je kompletan kao ličnost, pisac ga ne lišava
slabosti. Slučajna omaška doktora Lovre pri ukapanju pogrešnih kapi u oko seljaka
Bariše, ima ulogu sitnog događaja koji se pretvara u sudbinski predzaplet i
nagoveštava sled nemilih dešavanja. Neuspeh u lečenju pacijenta Furato doživljava
kao vlastiti neuspeh i vlastitu krivicu: „Furato zatvori za njim kućna vrata, uspne se u
201 Slobodan Kalezić: Dani čitanja, Nio, Titograd, 1985, str. 124. 202 Isto, str. 124. 203 Vladan Desnica: Pripovetke,BIGZ, Beograd, 1993, str. 28.
95
ordinaciju i ispruži se, drhćući cijelim tijelom na divan (...) Orosilo mu se čelo i
dlanovi hladnim znojem.“204
Nesrećni događaj sa Barišinim okom potresa i remeti njegov godinama
građeni mir: „Ručak se i dalje hladio na stolu, a Furato je svejednako šetao po
ordinaciji s rukama na leđima.“205 Posmatrajući Furatovu sudbinu uočavamo da je
pisac na izvestan način želeo da umanji krivicu svog junaka, ostavljajući do samog
kraja nejasno pitanje ko je u ordinaciji poremetio red u ormariću sa lekovima.
Razrađujući temu antagonizma između sela i grada, Desnica stvara lik Bariše
Suraća kao predstavnika seoske sredine. Bariša iskorištava pogrešnu intrvenciju
doktora kao mogućnost da ekonomski ojača na račun drugoga. Posmatrajući njihov
verbalni dvoboj na samom početku pripovetke, uočljivo je ko ima glvnu reč u toj
priči. Barišine reči upućene doktoru otkrivaju ne samo sračunat efekat, već
istovremeno prikazuju sliku sredine u kojoj je sve unapred smišljeno i sračunato da bi
se postigla određena namera.
Upravo u rečima Barišinog sina Ive, pisac otkriva i oslikava lukavstvo, nameru
i sračunatost seoske sredine: „Nije to mala stvar kad čovik izgubi svitlilo božijega
dana, jerbo kad si izgubija očinji vid, što ti vridi i jiće i piće i svaka uživancija ovoga
svita? Ako li nemaš u srcu svome zadovoljstva, sve ti je za ništa. A kakvo ti je jopet
zadovoljstvo, kad nemaš onoga što ti najviše vridi? Čovik koji je izgubija vid, što
kažu, gori je od slipca.“206
Barišin lik, prema rečima Slobodana Kalezića, pokazuje „u kojoj je mjeri
Desnica deziluzionist.“207 Pisac uspeva da nagovesti pravu nameru svog junaka kroz
njegovu težnju da se prikaže kao dobar domaćin koji pruža utočište optuženoj i
otpuštenoj Kati. Služavka Kata je za njega značajna sve dok se ne domogne njenog
decenijama teško zarađivanog novca. Nakon postignutog materijalnog cilja, Bariša
želi da u potpunosti obezvredi njen doprinos u svojoj kući: „Malo pomalo dotjerali su
do toga da su Katin prinos, kad se u razgovoru baš morao spomenuti, nazivali - ono
Katino jada.“208
Barišine skrivene namere uočava samo Kata zato što je i sama predstavnik
sela. Ona će nakon povratka u selo, u Barišnoj kući pokušati da ostvari iste namere
204 Isto, str. 31. 205 Isto, str. 34. 206 Isto, str. 33. 207 Slobodan Kalezić: Dani čitanja, Nio, Titograd, 1985, str. 134. 208 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 34.
96
kao i Bariša u Furatovoj. Međutim, njena igra ne biva do kraja završena. Njen život
biva okončan tragično, padom u bunar.
Želeći da se oslobodi osećaja krivice, dotada ugledni doktor, svoju grešku
prenosi na služavku: „Furato je uporno tvrdio da je zacijelo Kata, redeći ordinaciju,
poremetila red u ormariću.“209 Međutim, prebacivanje krivice na drugoga nije bilo
dovoljno da doktor umiri svoju savest. U nadi da će pronaći smirenje i nadoknaditi
učinjenu pogrešku, daje seljaku novčanicu. Traženo smirenje nije bilo kupljeno.
Novonastale okolnosti u doktorovoj kući pisac poredi sa atmosferom
samoubistva210 koja se širila, a doktor je izgledao „kao čovjek koji se vraća sa
vlastitog pogreba“211. Nakon kratkog opisa nemilog događaja, pisac se okreće liku
doktora prikazujući njegove unutrašnje nemire i doživljaje: „I sad sve to, sav taj
ugled, spokojstvo i blagostanje, ta zgrada mučno i smišljeno izgrađivana godinama i
godinama, - eto se poljuljava i prijeti da se sruši – a sve zbog jednog Bariše! – Tako je
premišljao Lovro, između dva gutljaja kamilice, a u njemu se zgušnjavala kap
gorčine.“212
Dotadašnji jednoličan život junaka biva poremećen i pretvoren u nemir, a
njihove sudbine kreću drugim tokom. Nemir se širio u kući Furatovih, tako da ni
gospođa Vanda nije ostala pošteđena: „Kršila je ruke i polagala dlan na uznemireno
srce; gušilo je osjećanje pomanjkanja zraka. Na mahove ju je zahvatala neka čudna
vrelina, sva na površini kože, od koje su joj se sušile usne i blistale oči kao u ognjici.
U ta besciljna popodneva, ćubeći tako iza žaluzija i motreći, kao iza mušepka, lijeno
migoljenje života po ulicama grada, ona je s osjećanjem olakšanja naslanjala čelo na
hladno staklo prozora.“213
Zatvarajući svoje junake u zatvoren prostor, Desnica pojačava doživljaj
njihovog nemira i teskobe. Slika prozora je čest okvir kroz koji Desničini junaci
posmatraju spoljašnji svet, čime pisac ostvaruje kontrast između spoljašnjeg i
unutrašnjeg, odnosno otvorenog i zatvorenog prostora.
209 Isto, str. 35. 210 „Njegovi koraci odjekivali su grobno sa prvog kata šireći po kući atmosferu samoubistva. Gospođa Vanda, ne mogavši da usne od tog batanja, sišla je da ga umiri i uzalud ga nagovarala da malo prilegne i otpočine.“ Isto, str. 40. Isto, str. 32. 211 Isto, str. 39. 212 Isto, str. 33. 213 Isto, str. 39.
97
Prikazujući odnos doktora prema ženi, pisac otkriva jedno od osnovnih psiho-
antropoloških čvorišta koje najpotpunije prikazuje pravu prirodu ličnosti muškarca.
Odnos između muškarca i žene pisac prikazuje u konkretnim, za njegove junake
neuobičajenim okolnostima. Desnica pribegava stvaralačkom postupku kojim tek
nagoveštava određeni problem, u ovom slučaju odnos muškarca i žene, da bi se
kasnije vratio na njega i analitički ga prikazao. Posmatrajući brak Furatovih iz
psihološke perspektive, pisac prema rečima Zagorke Kalezić, „otkriva kako se ispod
površinski mirnog sloja građanskog života dvoje materijalno situiranih ljudi
manifestuje njihova prikrivena zaokupljenost sobom, čime uzajamno svaka od dve
strane sebe smatra pogođenom i ugroženom.“214
Najveći domet Lovrinog angažovanja u ulozi supružnika ostvaren je u
flegmatično mirnom ponavljanju obećanja jednog bračnog izleta u Veneciju koji se
planira već punih petnaest godina. Takav stav i odnos pogađa znatno mlađu gospođu
Vandu, budeći u njoj ženski nemir i rezignaciju: „Taj čovjek s kojim već petnaest
godina živi pod istim krovom, pred čijim je očima sazrela i već evo počima da
prezrijeva, nikad nije pokazao ni trunke shvaćanja za ono što se u njoj zbiva. I kad mu
je jednom, da bi ga navela da se time pozabavi, bojažljivo i oprezno nataknula o
svojim nelagodnostima, ograničio se na to da joj je savjetovao jednu kuru karlsbadske
soli!“215
Novonastali nemir u njihovoj kući sve više je povećavao udaljenost između
supružnika, čime pisac iznosi jedan od stavova svoje poetike da jedan ljudski sukob
uzrokuje čitav niz ljudskih nesreća koje se međusobno prožimaju i uslovljavaju.
Istovremeno sa Lovrinim i Vandinim nemirom, u Barišinoj kući svi su
zaokupljeni novonastalim događajem: „Predali su se tome potpuno, s onom slijepom
strpljivom prilježnošću koja ima tvrdokornost vjere i upornost strasti, s onom
isključivošću s kojom seljak zna da prione za stvar u koju je usredotočio sve svoje
namisli.“216 Navedenom rečenicom pisac predstavlja seljake kao veoma lukave i
uporne u svojoj zamisli. Snaga njihove misli izbija u prvi plan: „Naveče kad bi
poljegali, u mraku, gledajući plamsaje vatre na ognjištu i slušajući zamahe bure u
214 Zagorka Kalezić: „Realističke i psihološke pripovetke Vladana Desnice“, Zadrska revija, br. 4/5, Zadar, 1985, str. 471. 215 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 45. 216 Isto, str. 34.
98
krovu, svako je od njih šutke preo nit svoje misli – svako za se, a opet svi zajednički,
kao kad se komušaju kukuruzi ili rasčešljava vuna.“217
Zaplet pripovetke koji se odvija u doktorovoj kući, tačnije u gradskoj sredini,
preokreće se u drugom delu pripovetke u priču o tragičnoj sudbini služavke Kate kao
predstavnika seoske sredine. Kata nije priznavala čin koji su joj dodeljivali, da je
kriva za Barišinu nesreću, „i pored toga u njoj se počelo hvatati mutno osjećanje
krivice, koja je upravo zbog te nedokučivosti, poprimala tim mračniji i fatalniji vid,
poput praroditeljskog grijeha ili grijeha nezakonitog rođenja.“218
Iako je doživela od doktora nemi oproštaj, gospođu Vandu je obuzela
„neobjašnjiva mržnja prema njoj“. Dvostrukost219 u ophođenju Kata nije mogla da
izdrži i donosi odluku da napusti Lovrinu kuću i grad. „Neodređena neodlučnost
gonila ju je na kretanje (...) Sjeti se da se sad evo po prvi put vraća na selo otkako je
kao djevojka iz njega izišla, otjerana od bijede u grad u službu.“220
Povratak na selo Kata doživljava samo kao trenutni spas. Slikom sela kao
njenog utočišta i izbavljenja, pisac oslikava kontrast između gradske i seoske sredine:
„Sve joj se na selu činilo lijepo i veselo – sunčani dan i otvoren zrak, praznički ručak,
vino i duga pričanja, vatra na ognjištu, večernji povratak stada s paše uz čežnjivo
blejanje i zvon bronza u mekoći sutona.“221 Međutim, sam povratak nije bio dovoljan
da junakinja pronađe mir i utočište. Smrt se u njenom slučaju javlja kao neminovnost.
Sudbinom služavke Kate Desnica oslikava sudbine odnarođenih ljudi koji su u
težnji za boljim životom napuštali svoj zavičaj. Tragovi njene iskorenjenosti i života
provedenog u beskućništvu, onemogućili su joj da istraje u svojim namerama. Životne
priče doktora i služavke, na prvi pogled različite, pisac povezuje ne samo na
prostornoj ravni, već i na sudbinskoj, sukobljavajući njihove želje u mladosti i
ostvarenja u starosti.
Nasuprot doktora Lovre i njegove žene Vande, pisac postavlja seosko
domaćinstvo Bariše Suraća kao oličenje vitalističkog principa. Nosioci vitalnog
principa kod Desnice uglavnom su gorštaci, predstavnici sela, ljudi koje još nije
dodirnula građanska dekadencija. Desničini likovi iz seoske ili gradske sredine
podjednako se odlikuju snažnom psihološkom uverljivošću. Predstavnici seoske 217 Isto, str. 34. 218 Isto, str. 44. 219 „Čuvstvo zahvalnosti i čuvstvo krivnje postadoše dva lica jedne iste stvari.“ Isto, str. 45. 220 Isto, str. 48. 221 Isto, str. 50.
99
sredine međusobno se razlikuju, ali svi poseduju lukavstvo kao opštu ili zajedničku
osobinu koja se generacijama sticala. Izvore lukavstva i mržnje sela prema gradu
Desnica otkriva u ekonomskoj zavisnosti sela. Navedene stavove pisac ne iznosi
direktno, već daje mogućnost svojim likovima da ih naglase kroz neki postupak ili
rečenicu stvarajući time istovremeni prikaz dveju različitih sredina i njihovih
predstavnika.
„Susjedi“ (1947)
Ovo je jedna od retkih pripovedaka Vladana Desnice čija se radnja dešava u
gradskoj sredini, tačnije u Zagrebu. Međutim, pisac i dalje bira veoma ograničen
prostor koji omogućava detaljniji prikaz likova koji ga nastanjuju. Stavljajući junake
ove pripovetke u zatvoren i ograničen prostor njihovih stanova, pisac istovremeno
ostvaruje i veoma skučenu mogućnost događaja od kojih polazi u građenju svojih
priča. Prema rečima Aleksandra Tišme, „Desničinom pripovedačkom temperamentu i
umetničkoj zainteresovanosti takva skučena zbivanja upravo i odgovaraju najviše.
Ona ne uzburkavaju mirni, umrtvljeni tok života, - pokrenu ga tek toliko da se u
njemu mogu jasnije ispoljiti odnosi i karakteri. To je piscu jedino i potrebno (...)
Događaj je samo povod da se dočaraju likovi, odnosi (...)222
Polazeći od samog naslova pripovetke, možemo uočiti njen osnovni
motivacioni plan. Ostvarena kao fragmentarni prikaz triju porodica različitog porekla
smeštenih u istu zgradu, ova pripovetka prikazuje različite junake i njihove usude.
Odnos porodica prema spoljašnjem svetu pisac ostvaruje prikazom pojedinosti kojima
su oni trenutno zaokupljeni: šećer, topla kuhinja, frižider i zimnica.
Navedene pojmove moguće je posmatrati kao razloge zbog kojih se nemir
uvlači u domove triju porodica. „Razlog noćne užurbanosti u kući Mardaševih bio je
skroz izvanredan“223 - novinska vest koja je saopštavala da je izvršena smrtna kazna
nad starom trgovkinjom kod koje je pronađeno skladište skrivene robe.
222 Aleksandar Tišma: „Olupine na suncu Vladana Desnice“, LMS, maj 1952, god. 128, sv. 5, Novi Sad, str. 398. 223 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 274.
100
Saznanje da poseduju u stanu dve sakrivene vreće šećera nije im dozvoljavalo
smirenje sve dok ih nisu uništili otapajući ga u kadi. U njihovom poslu ometa ih zvuk
zvona na ulaznim vratima zgrade. Uplašeni od nenadanog gosta, članovi porodice
Mardaševih doživljavaju olakšanje saznavši da je poseta krenula kod njihovog
„susjeda“ demobilisanog borca Bože Sklende.
Time se i sama radnja prebacuje na treći sprat zgrade, u stan druge porodice.
Saznavši da je drugoj porodici komisija oduzela i zapečatila sobe, naslućujemo njihov
materijalni status: „Prostrana sobetina, puna glomaznog namještaja. Monumentalni
crni kredenac dominira cijelom sobom (...) Jedan ugao sobe odijeljen je dijagonalno
napetim konopcem preko kojega se suše dječje pelenice. U sobi je sparno. Nešto
zakmeča iz ugla.“224
Između prvog i trećeg sprata na kojima su stanovale pomenute porodice,
smešten je savetnik Stjepan Krnek koji je potekao iz bliže okoline. Kao njegovu
najznačajniju osobinu pisac ističe to što „nije nikad sasvim prekinuo vezu sa selom“.
Porodica Krnekovih je prikazana kao veoma otuđena i izolovana: „(...) nisu održavali
vezu gotovo ni s kim i malo su zalazili u društvo: katkad bi uoči praznika pošli na
kakvu zabavu narodskog stila (...)“225 Krneku je bio neshvatljiv interes „kojim se ljudi
zagrijavaju za neka maglovita, nekorektna pitanja. Držao je da bi općem dobru bilo
najbolje pomognuto kad bi se ljudi ostavili tih „ishitrenih“ i „bespredmetnih“
problema i kad bi se svaki svojski pobrinuo za vlastito dobro (...)“226
Prikazujući Krneka kao čoveka koji je bio zainteresovan samo za svoj život i
svoje probleme, Desnica oslikava otuđenost čoveka i nebrigu prema drugom u
gradskoj sredini. „Čujući lupu na haustoru i glasove po stubištu, Krnek je i dalje
spokojno kutrio u svome krevetu, uvjeren da se sve to ne može da tiče njega (...)
Između bučne razdraganosti na trećem katu i nijeme konsternacije na prvome, on je
pretstavljao kao neki izolacioni sloj.“227
Krnekova zaokupljenost odnosila se prevashodno na san o frižderu koji je
planirao kupiti pre rata. Međutim, ratni događaji su ga omeli u ostvarenju tog sna, ali
„san o frižideru tinjao je zapretan; malo pomalo on je dobio za Krneka vrijednost
simbola i Krnekova se misao navraćala na nj kao u oazu mira i domaće idile.“228
224 Isto, str. 276. 225 Isto, str. 278. 226 Isto, str. 278. 227 Isto, str. 280. 228 Isto, str. 281.
101
Naglašavajući junakovu želju i upornost u ostvarenju pomenutog sna, Desnica
iznosi jedan od značajnih stavova svoje poetike: „Jedino negubljenjem živaca može se
popraviti propušteno, jedino smirenom upornošću, jedino grčevitim držanjem za
realno može se nešto pozitivno postići.“229
Nabavci frižidera u ovoj pripoveci pisac pridaje jedno više značenje koje junak
sam otkriva: „Činilo mu se da time povezuje, preko zjapeće pustoši petogodišnjeg
rata, pretrgnutu nit svoga živovanja“230. Navedenom rečenicom pisac otkriva značaj
određenog motiva ili sna u kriznim situacijama čovekovog života. Zahvaljujući svom
snu o kupovini frižidera, pomenuti junak bio je motivisan da prevaziđe petogodišnju
pustoš rata.
Istovremeno sa junakovom željom i voljom da ispuni svoj san, javlja se klica
nemira u obliku bola u leđima koji je učinio bespredmetnim i nevažnim njegov
dugogodišnji san. Strah od bolesti i smrti javlja se neočekivano, pred sam kraj
pripovetke kao jedan od osnovnih motiva Desničine poetike. Ovom pripovetkom
pisac nije uspeo da u potpunosti ocrta psihologiju tri različita društvena sloja, niti je
stigao da detaljnije prikaže jedan ljudski lik, što je uobičajeni stvaralački postupak u
većini njegovih pripovedaka. Samo je dotakao i skicirao probleme, ne ulazeći u
detljniju analizu.
229 Isto, str. 281. 230 Isto, str. 281.
102
„Pred zoru“ (1949)
Književna kritika je ovu pripovetku isticala kao „antologijsku“231, umetnički
naročito uspelu, upravo zato što se „Desnica u njoj približio događaju najsuvremenije
prošlosti. On je uzeo jedan isječak iz doba NOB-e, prikazao s jedne strane humanizam
naše revolucije u liku nekoliko partizana, a s druge okorjeli i nekarakterni tip slabića i
lašca koji nužno propada pred sudom revolucionarne pravde.“232 Tema rata nije
mnogo zastupljena u Desničinim prozama. Njegov odnos prema ratu i ratnim
zbivanjima obrazložen je u prethodnom poglavlju ovog rada posvećenom romanu
Zimsko ljetovanje, gde je naglašeno da se rat u Desničinoj stvaralačkoj percepciji ne
posmatra sa spoljašnje strane, već kroz svest čovekove ličnosti.
Upravo se roman Zimsko ljetovanje ukazuje kao najbolji kontekst za čitanje i
razumevanje ove pripovetke. Posmatrajući je u odnosu na pomenuti roman, pisac
jasnije određuje „one u šumi“. Prema rečima tadašnje književne kritike, što je
navedeno u poglavlju posvećenom Zimskom ljetovanju, Desnica je u pomenutom
romanu nedovoljno objasnio i prikazao partizane, nazivajući ih „oni u šumi“.
Međutim, u ovoj pripoveci pisac jasno daje do znanja da je reč o partizanima koji se
bore protiv ubojica i razbojnika. „Dočaravši čitaocu etiku jednih i drugih boraca“,
pisac se prema mišljenju Nikole Ivanišina, „nedvosmisleno opredjelio za „one u
šumi“, tj. za partizane.“233
Desnica je upravo ovom pripovetkom pobliže odredio osnovne idejne
postavke romana Zimsko ljetovanje. Ovakav stvaralački postupak pokazuje da je
celokupan opus ovog pisca međusobno povezan, i da je najbolji kontekst za
proučavanje pojedinačnog proznog ostvarenja njegova celokupna proza.
Pripovetka „Pred zoru“, prema rečima Tode Čolaka, „najbolji je primer
Desničina prilaženja čoveku i ulaženja u njegovu psihologiju za vreme rata.“234
Napisana veoma životno, neposredno i spontano ubraja se u red najboljih kratkih
proza kod nas: „Jedanput, svega, Desnica je u svom dosadašnjem opusu stigao, idući
nadi u usret, dalje od ironije nad olupinama starog svijeta. To se zbilo u pripovijeci
„Pred zoru“, ne samo najboljoj od svih koje je objavio, nego vrlo primjetnoj u cijeloj 231 Nikola Ivanišin: „Uvod u književno stvaralaštvo Vladana Desnice“, Filizofski fakultet, Zadar, 1968, str. 23. 232 Čedo Prica: „Ne traži čovjek temu, već tema čovjeka“, Krugovi, Zagreb, br. 2, 1952, str. 184. 233 Nikola Ivanišin: „Uvod u književno stvaralaštvo Vladana Desnice“, Filozofski fakultet, Zadar, str. 25. 234 Tode Čolak: „Pripovedač Vladan Desnica“, Savremenik, br. 2, 1960, str. 219.
103
našoj novijoj prozi.“235 Sliku i lice revolucije Desnica ovde ispoljava kroz likove dva
njena vojnika, petnaestogodišnjeg dečaka koji je sav u zanosu i njegovog komandira,
koji pronalaze kod seljaka Bogdana skrivenu pušku kojom je izvršeno ubistvo.
Upravo ovom pripovetkom Desnica otkriva svoju težnju da prikaže što
ogoljenijeg čoveka i da njegovu borbu svede na spašavanje golog života.236 Satkana je
od samih unutrašnjih napetosti i želje čoveka da nađe zaštitu i spas za svoj život.
Borba za egzistenciju je svedena na samu odbranu tela, nema ničega o čemu bi mislio
i za čim bi mogao da žali. Snaga ove pripovetke je u tome što je pisac uspe da izrazi
grč (ne)čoveka koji je tražio spasenje od smrti izvršivši i sam prethodno čin smrti.
Desnica u svojim proznim ostvarenjima prikazuje posebna psihološka stanja,
što potvrđuje i Božo Milačić u svom prikazu Desničine proze: „Čini mi se da on
strastveno otkriva punu ljudsku psihu zadržavajući se na onim treperenjima koja su
naročito izazvana i ojačana situacijom događaja. Uz pune psihološke analize brzo se
nađu i psihološke minijature koje potvrđuju piščevu darovitost.“237
Sam naslov pripovetke otkriva vreme njenog dešavanja. Tišinu seoske noći,
već u prvoj rečenici, prekida prasak bombe čime pisac nagoveštava ratna zbivanja i
otkriva da su u ratu česte nevine žrtve koje nastradaju sasvim slučajno i nenadano.
Dovodeći smrt nenadano i iznenada, pisac otkriva svoj stvaralački postupak vezan za
ovaj motiv. Smrt se u Desničinim prozama, kao u ovoj pripovetci, javlja iznenada,
onda kad je čovek daleko od pomisli na nju. Glavni junk pripovetke, krčmar Bogdan,
biva uhvaćen u laži i osuđen na smrt zbog ubistva svog komšije. Težište priče nije na
nedelima koje je glavni junak počinio, već na psihološko-egzistencijalnom strahu od
blizine vlastite smrti koju uzalud nastoji otkloniti i izbeći.
Pisac ne iznosi čitav Bogdanov život, već stvara njegov lik zahvaljujući
malom broju podataka koji su dovoljni da ga detaljno oslikaju. Naglašavajući osećaj
straha koji obuzima Bogdana zbog dolaska partizana, Desnica nagoveštava da sa
njegovim junakom nije nešto u redu, da taj mali čovek ima određenu prošlost,
problematičnu i u datom trenutku neprihvatljivu.
U težnji da spasi sopstveni život, Desničin junak se brani izgovorenim lažima.
Videvši da lažima ne postiže spasenje, opredeljuje se za istinu: „On gotovo nagonski 235 Marijan Jurković: Nad porukama tuge i porukama nade, Nolit, Beograd, 1958, str. 140. 236„Iza otškrinutog kapka Bogdanova Stevanija gledala je kako joj odvode čovjeka; stupao je gologlav, u samoj košulji i hlačama, između dva vojnika, ni jednom se ne osvrnu.“ Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 265. 237 Božo Milačić: „Uz prozu Vladana Desnice“, LMS, oktobar 1955, godina 131, knj. 376, sv. 4, Novi Sad, str. 415.
104
osjeti u sebi poriv prema istini, kao što pritješnjena zvijer pogodi na izlaz iz
zatvorenog obruča. Riješi se da se sav, potpuno preda njoj, da se prepusti nizvodu –
jedino gola istina može sad tu nešto da pomogne, jedino ona može da izbavi.
Povjerova (valjda prvi put u životu) naglo, fanatično u nju, u njenu moć, jedinu,
svespasavajuću (...)“238
Taktičnost partizana prema njemu dok ga odvode iz njegove kuće, oslobođa ga
straha i on je na trenutak spreman da poveruje da će ga mimoići smrtna kazna.
Postavljajući jedan pored drugog dva različita morala, moral partizana kao
predstavnika revolucije, i moral Bogdana koji je ubio svog komšiju, pisac oslikava
nemogućnost kontakta ta dva suprotna morala kroz psihologiju Bogdana koji se nada
svom spasenju.
U težnji da se nakon laži brani istinom, Bogdan se javlja kao veoma prepreden
čovek. Međutim, čak ga ni istina nije uspela odbraniti od smrti. Istina je jedan od
osnovnih motiva Desničinih proza. Međutim, upotrebljena nakon laži gubi svoju
snagu i vrednost: „Bi mu jasno da istina, došavši ovako naknadno, poslije laži, nema
više svoga čudesnog djelovanja (...)“239
Postajući svestan skorog kraja, Desničinog junaka spopadne silna želja za
životom. Stavljajući motiv života i smrti istovremeno u svest svog junaka, pisac
pojačava i naglašava njegovu strepnju i strah. Strah od smrti nadjačava i sam život:
„Gluha lupa srca u njemu stade da buja, buja, da prerasta van njega, da mu odjekuje
bolno u ušima, zaglušujući i zamagljujući sve uokolo, i zvukove, i slike, i misli.“240
Dolazak smrti na samom kraju pripovetke ostvaren je sasvim mirno, „tu nema
nikakvih nemira, nervoze u pripovedanju, sve deluje više hladno i sasvim prirodno,
neisforsirano.241 Upravo je navedeni stvaralački postupak, prema rečima Tode Čolaka,
„ono što je onda, Desnicu izdvojilo i danas izdvaja od svih naših pripovedača i
romansijera.“242 Streljanje ubice i izdajnika Bogdana na samom završetku pripovetke
čini se „kao strijeljanje čitave jedne stvarnosti, kao likvidacija tih pometenih
društvenih krugova i dezorjentisanih egzistencija“243 koje Desnica prikazuje u svojim
prozama.
238 Isto, str. 266. 239 Isto, str. 266. 240 Isto, str. 272. 241 Tode Čolak: „Pripovedač Vladan Desnica“, Savremenik, br. 2, Beograd, 1960, str. 219. 242 Isto, str. 219. 243 Radoslav Rotković: „Refleksivna proza Vladana Desnice“, Stvaranje, br. 10, Cetinje, 1955, str. 624.
105
„Bog sve vidi“ (1950)
U ovoj pripoveci Desnica postavlja i posmatra svog junaka u odnosu prema
golemom i neshvatljivom svetu koji ga okružuje. Radnju pripovetke pisac smešta na
ograničen prostor parobroda, čime naglašava prisustvo putnika i njihove međusobne
odnose na kojima zasniva priču.
Glavni junak, šjor Mili, vraća se iz Splita gde je išao da kupi ulje koje postaje
predmet interesovanja ostalih putnika, ujedno i glavni motiv oko kojeg pisac gradi
ovu priču. U težnji da naude drugome, dvojica putnika odluče da sakriju ulje.
Međutim, njihov plan se tu ne završava. Ukradeno ulje biva podeljeno i time otuđeno
od njegovog pravog vlasnika. Navedenim postupkom pisac otkriva koliko je daleko
spreman da ode čovek u svojim krajnjim namerama.
Pozicija čoveka koji krši verske i moralne norme narativnu poentu dobija u
važnom obrednom trenutku, za vreme molitve. „Bog sve vidi“, teši se mali lopov, u
strahu da mu je sadrug u krađi podvalio pri podeli plena. Desnica u ovoj pripoveci
narativno razvija i proverava određene etičke norme, ispituje njihov identitet, ili
njihove krajnosti. Posebno mesto ovde zauzima ideja relativnosti dobra u sklopu
antropoloških odnosa.
Početna namera glavnih junaka Miće i Jurice da sakriju svom brodskom
saputniku „damijenicu“ sa uljem, javlja se u obliku dobre šale koju pomenuti junaci
prećutnim dogovorom preobraćuju u nimalo častan podvig, u krađu plena koji
međusobno dele. Dobrota se, prema rečima Slobodana Kalezića, „može javiti kao
forma u kojoj se izvodi prepredena i gnusna krađa, djelo koje je daleko od toga da
ikada i igdje postane nekakav pozitivan moralni ideal.“244
Ova Desničina pripovetka pokazuje kako se nešto može desiti slučajno,
spontano, izvan kontrole razuma. Njena filozofska osnova zasniva se na svođenju
ponosnog homo sapiensa na bespomoćnog, sitnog i sa svih strana ugroženog očajnika
koji uvek i nije svestan svoje bede.
244 Slobodan Kalezić: Dani čitanja, Nio, Titograd, 1985, str. 125.
106
„Posjeta“ (1951)
Pripovetka „Posjeta“ jedna je od najuspelijih psihološko-esejističkih
pripovedaka Vladana Desnice, i prema rečima književne kritike245, „uspinje se u same
vrhove naše proze, kao pravi biser.“246 „Posjeta“ je po svojim umetničkim svojstvima,
prema rečima Milivoja Markovića, „građena kao moderna psihološka proza u
prustovskom značenju te reči, u čijoj se viziji vrlo reljefno odslikava stanje ljudske
svesti.“247
Ova pripovetka sadrži Desničine glavne stvaralačke osobine koje će biti
vidljive u njegovim kasnijim proznim ostvarenjima: asocijativnost, nijanse u opažanju
najsitnijih reakcija i doživljaja likova, kao i psihološka analiza njihovih postupaka i
projekcija, vraćanje nekim tematskim krugovima, naročito odnosu života i smrti,
značaju umetničkih dela i umetnosti uopšte, kao i sklonost prema filozofskom
razmišljanju nad stvarima i pojavama. Navedene stvaralačke osobine uslovile su i
određena izražajna sredstva: jednostavnu fabulu, pripovedanje autora u trećem licu ili
u obliku slobodnog neupravnog govora, sve veću prisutnost autorovih misli i dilema u
razmišljanju likova.
Gradski prostor i urbana kultura javljaju se već u prvoj rečenici i označavaju
sam okvir u kojem će radnja biti smeštena: „Kad je izišao iz stanice, nad gradom je
još lebdila sumaglica. Zvonici u daljini stršili su pospano u bijelim parama. Proljetno
nedjeljno jutro, mutno i lagano naoblačeno, sporo se budilo. Ivan zastade na rubu
trotoara, u neodlučnosti. Bio je sat mljekarskih kola i prvih tramvaja. Pustim trgom
promicao je po koji ritejski prolaznik, poguren i još bunovan, i ne dižući očiju na
spomenik na sred trga. A spomenik – gologlav građanin u dugom kaputu – izronio iz
noći sa svojom podignutom rukom, doimao se nekako neuposleno, bez svrhe, kao i
oni prazni kestenjarski kiosci malo podalje, i ta uzaludno-retorična gesta izgledala je
besmislena i bolno zamorna kao tjelesna kazna u školi. – Spomenike bi noću trebalo
245 „Ona je sva jedno zgusnuto talasanje teškog, usporenog ritma, kojim je Desnica majstorski dočarao atmosferu staračke utonulosti u nepokretnost. Sve kao da je stalo, kao da je postalo olovno-sivo, ali, negde, kaplje večnost, prolazi, curi vreme. Desnica je baš to, neuhvatljivo i nemerljivo trajanje koje se manifestuje čas kao mrtvilo, čas kao prolaznost uspeo da izrazi: i zvukom svojih rečenica i mirnom skrivenošću svojih analiza i izvrsnom unutrašnjom kompozicijom.“ Zoran Gavrilović: Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 221. 246 Isto, str. 221. 247 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 23.
107
negdje skloniti, dati im odmor; ili bar prekriti ih kakvim pokrovom – prođe Ivanu
glavom.”248
Uvodni pasus sadrži značajne motive koje će pisac razvijati do samog kraja
pripovetke. Jutarnja atmosfera pospanog grada, oslikana sumaglicom i naoblačenim
jutrom, biće nakon nekoliko stranica prenešena u zatvoren prostor. Pisac zadržava
pažnju na spomeniku, naglašavajući njegovu neuposlenost i nesvrhovitost.
Posmatrajući spomenik kao umetničko delo, pripovedač uspostavlja kritičko
odstojanje od dela koje nema određenu umetničku vrednost, kao ni svrhu za svoje
stvaralačko trajanje. Sama reč „svrha“ označava glavni motiv ove pripovetke koji se
ne odnosi samo na svrhu spomenika (umetnosti), već se zahvaljujući Desničinom
stvaralačkom postupku koji polazi od pojedinačnog ka opštem, proširuje na svrhu i
smisao čovekovog života uopšte.
Desnica je ovom pripovetkom tražio odgovore o smislu čovekovog života koji
je na samom isteku. Da bi prikazao poslednje trenutke i iskušenja čovekova, pisac
pripovetku razvija na dva plana koji se međusobno prožimaju u nameri da se što više
osvetli i prikaže unutrašnji svet čovekov. Imaginaciji i iluziji kao osnovnim
sredstvima umetničkog izraza prisutnim u liku slikara Ivana, Desnica suprotstavlja
konkretnu i surovu sliku realnosti ostvarujući tako dva različita plana priče: realni i
imaginarni. Realan život u odnosu na iluziju o njemu često se javlja kao ironija,
ponekad kao čista groteska.
Dolazak mladog slikara Ivana u posetu profesoru Starom, čuvenom javnom
radniku, čiji portret treba da uradi povodom njegovog osamdesetog rođendana,
sačinjava tematsku osnovu ove pripovetke. Međutim, Ivanova predstava o Starom nije
se podudarila sa stvarnim prizorom koji je zatekao u gluvoj tišini profesorovog stana.
Slikar dolazi sa iluzijom da će sresti čoveka velike intelektualne moći, stvaraoca
izuzetne energije i inspirativnog duha. Iako je znao ponešto o njegovoj bolesti, nije
očekivao da će ga zateći u tako očajnom stanju. Upravo na toj suprotnosti
pretpostavljenog i viđenog, pisac gradi svoju proekciju stvarnosti koja je sasvim
suprotna očekivanom.
Dolazeći u ranim jutarnjim satima u grad, Ivan se priseća detinjstva i takvih
dolazaka u nepoznate gradove: „Odonda mi je ostala i ta još ni do danas nesavladana
248 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str.5.
108
mrzost za zoru i za rano ustajanje. Još i sad taj rani sat pobuđivao mi je laganu
mučninu u utrobi i podavao otužan ukus stvarnosti koja se budi (...)“249
Na samom početku Desnica iznosi neke elemente svoje poetike: detinjstvo
zauzima posebno mesto u njegovim književnim ostvarenjima, jer prema njegovom
mišljenju, čovek sve nosi iz detinjstva, dok elementi prirode (u ovom slučaju jutro,
zora) upućuju junaka na stvarnost, jer priroda u Desničinom stvaralaštvu označava
ono što je stalno i konstantno.
Susret sa profesorom bio je za Ivana iznenađenje: „Znao je da je profesor u
posljednje vrijeme jako oronuo i da već više godina ne predaje. Ipak, kod susreta s
njim ostao je grdno iznenađen: to je bio potpuno iscrpljen i nemoćan starac, i on nije
umio da sakrije svoje iznenađenje pred profesorovom jedinicom Emom (...) sjedio je u
blagovaoni uz prozor. Posađen tako u naslonjač, zagrnut pledom i pokriven kariranim
pokrivačem preko koljena, izgledao je kao da sjedi uz vagonsko okno i putuje.“250
Ponovljena je slika prozora kao najčešćeg mesta gde Desnica smešta svoje
junake dok borave u zatvorenom prostoru, posmatrajući njihova unutrašnja stanja i
raspoloženja. Zatvarajući ih u realne, ograničene prostore u kojima borave, pisac
iznosi svoj poetski stav o postojanju dvostrukog prostora, realnog i imaginarnog:
„Uski i zatvoreni okvir te prostorije nije ga zarobljavao niti je uspijevao da mu
nametne svoju stvarnost.“251
Realne prostore u kojima se nalaze, Desničini junaci prevazilaze snagom
sopstvenih misli: „(...) kad bi Ivan progovorio, on bi obrnuo prema njemu svoj
nepostojani pogled kao da se vraća iz neke zamagljene daljine, saslušao bi bez riječi i
jedva primjetno kimnuo glavom, pa bi se opet odvrnuo i otplovio u svoje nepoznate
daleke i treperave prostore.“252
Desničin doživljaj prostora uslovljava i poseban doživljaj vremena. Iznoseći
sudbine svojih lica, pisac se ne zaustavlja mnogo na događajima, brzo prelazi ne samo
preko godina, već i preko proteklih decenija. Navedenim stvaralačkim postupkom „ne
poravnava Vladan Desnica olako vrijeme da bi mu se lica lakše kretala između
događaja nego zrelo uočava kako se vrijeme odražava“253 u svesti njegovih junaka.
249 Isto, str. 5. 250 Isto, str. 7. 251 Isto, str. 14. 252 Isto, str. 9. 253 Božo Milačić: Suze i zvijezde, Nip, Zagreb, 1956, str. 98.
109
Napuštajući svoje ograničene prostore prelaskom u jedan irealni svet,
Desničini junaci istovremeno pobeđuju vreme i sopstveni strah od smrti. U težnji da
savlada vreme, da ga na tren uhvati, pisac ga pretvara u opipljivu materiju: „Ni samo
vrijeme u toj prostoriji kao da nije teklo; dok je vladala šutnja, ono je ležalo do nogu
Staroga kao dremljivo domaće kučence, a kad bi se poveo razgovor, dizalo se sporim
spiralama uvis, raspredalo u pramenove i vlakanca, pa se opet spajalo, kružilo po sobi
usporavajući svoj hod u toploti mračnih zakutaka, ali uvijek ostajalo tu, u tom
omeđenom prostoru – uvijek ono isto, istrošeno i stoput upotrebljeno vrijeme – u
svom vječitom motanju i sukanju. Katkad bi, pamučasto i sneno, palo poput maslačka
na kakvu stanku u razgovoru i prosnilo na njoj kratak čas, a onda bi, pokrenuto lakim
dahom nove riječi, otprhnulo, uzvilo se i nastavilo svoje beskonačno putovanje.“254
U težnji da savlada vreme koje prolazi, Desničin junak Stari posebnu pažnju
poklanja satu plašeći se da ne prestane sa radom. Sat u Desničinoj poetici ne označava
samo vreme koje prolazi, već i želju čoveka da to vreme zaustavi i produži kako bi
produžio sopstveni život: „Ivan pomisli kako je taj sat još jedino stvarno živo na
Starome, jedino što još pravilno bije otkucaje (...) Učini mu se da se u toj skrbi nad
časovnikom ispoljava neka dublja, nagonska potreba, kao da je to Starome nekakvo
vještačko srce.“255
Da bi predstavio vreme, pisac uzima vidljive predmete i stavlja ih u različite
odnose i pokrete. Snaga vremena i njegova odlučujuća uloga u životu čoveka veoma
slikovito je predočena portretom profesora Starog. Nekad snažan i velik čovek pod
uticajem vremena ostaje „samo mumija i živa lešina u kojoj traju samo vegetativni
nagoni.“256 Profesora je vrijeme pritislo sa svih strana i potpuno zavladalo njime.
Ovom pripovetkom pisac iznosi istinu da vreme sve briše, sve rastvara i sve uništava.
Desnica u svojim proznim ostvarenjima istražuje i prikazuje sve one istine o
čoveku koje izmiču oku nehajnog posmatrača, skrivene ili nevažne na prvi pogled,
„one zanemarivane, previđane, nikada do kraja saznate istine“.257
Ilustracija za navedeni poetski stav vidljiva je u prikazu glavnog junaka Starog
koji se najčešće nalazi u nekom graničnom stanju, „na nekoj tananoj granici odakle
sagledava i stvari s onu stranu nje“. Upravo su ta granična stanja čoveka najčešći
prostori Desničinih kretanja čiji je cilj otkriti i prikazati sve ono što se nalazi uzmeđu 254 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beogra, 1993, str. 9. 255 Isto, str. 10. 256 Miodrag Petrović: Trajanje reči, Gradina, Niš, 1972, str. 163. 257 Vladan Desnica: „Doprinjeti vječitom cilju...“, Esejii, kritike, pogledi, Prosvjeta Zagreb, str. 94.
110
realnog i imaginarnog, stvarajući time sveobuhvatnu sliku čoveka i sveta.
Usamljenost je u Desničinoj poetici izdvojena kao posebno stanje u kojem čovek
postavlja pitanja i pronalazi odgovore u težnji da nekim sadržajem i smislom ispuni
vreme.
Prikazati čoveka u Desničinoj stvaralačkoj poetici, znači prevashodno
prikazivati šta i kako on razmišlja, što istovremeno za ovog pisca sačinjava jedan od
osnovnih zadataka umetnosti. Ova pripovetka sva je sazdana od atmosfere i misli, „i
predmetni svijet se spiritualizirao i pretočio u stanje (...) Bitna je ideja, filozofija, sve
biva podređeno misaonoj projekciji.“258 Čovek kao misaono biće najčešće je u
Desničinim prozama prikazan u trenucima samoće, kad se suočava sam sa sobom i
svojim mislima.
Glavni junak ove pripovetke prikazan je kao čovek od misli: „Bio je sačuvao
profil čovjeka od misli. Njegova ishlapljelost bila je sakrivena izgledom zamišljene
odsutnosti. Promatrajući ga, čovjek je dobivao utisak da Stari nije sasvim bez misli,
već kao da se sada, otkako je odijeljen od svega vanjskoga gluhoćom i teškoćom
sporazmijevanja, njegova moć da se izolira i zatvori u krug svojih misli još pojačala
(...) Doista po izgledu Staroga i po rasijanom izrazu njegovih očiju Ivanu se pričinjalo
kao da njegova misao, u svojoj usamljenosti, dremežno bludi po prostorima koji su
drugima nepristupačni.“259
Posmatrajući profesora koji je na samom kraju života, slikar Ivan razmišlja o
čoveku uopšte, o smislu njegovog postojanja: „Zar je ovo nemoćno, uniženo tijelo
doista sve što je ostalo od čovjeka? Zar je u njemu sahranjena ona iskra duha – pitao
se Ivan. Sad mu se Stari činio kao nešto neživo, kao predmet. – Kakva misao! Kakva
iskra duha! Sud u kome živi trakavica – eto to i ništa više! Svrsishodna životna
zajednica, razumnom ekonomičnošću proveden parasitizam, po načelu maksimalnog
iskorištavanja: islužen genije još uvijek je dobar i korisno upotrebljiv za jednu takovu
poradnu, starosnu službu: da trakavici bude prebivalište. To i jest sada njegova svrha
na svijetu, njegova nova svrha.“260
Međutim, Desničin umjetnik ne razmišlja samo o tome šta je čovek i koji je
smisao i svrha ljudskog trajanja, već šta je svrha i smisao čovekovog života: „Ivan se
osvrnu naokolo po sobi. Tu je dakle veliki čovjek godinama radio, mozgao, odatle je
258 Krešimir Nemec: „Novelistika Vladana Desnice“, Forum, br. 3, 4, Zagreb, 1986, str. 372. 259 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 8. 260 Isto, str. 15.
111
vodio svoje čuvene polemike, tu je napisao djela koja će mu za dulje ili kraće vrijeme
podržati živo ime. Prostorija koja je nekad morala biti tako topla od njegovog
prisustva i od njegovog ustreptalog glasa, sad je bila neprijateljskim hladom
nenastavane sobe. Sa svih predmeta u njoj kao da je oljušten sjaj koji im je prije
podavao profesorov pogled; davno netaknuti toplom rukom čovjeka, oni su ohladnjeli,
kao šišmiš za zimskog sna, i ukočili se u strogoj krutosti mrtvih stvari (...) Kad bi mu
pogled pao na onaj duvar na kome su police s kojih je nekad tako naviklom i
sigurnom kretnjom uzimao knjigu što mu je u radu ustrebala, zurio je tamo kao i u
drugi go zid. Dvije debele sveske njegovog zadnjeg djela grubo uvezane u teleću kožu
i sad leže tu na stolu; ali ako ih slučajno dotakne, premeće ih po rukama sasvim
mehanički, kao dvije opeke.“261
Izjednačavajući profesorovo stvaralašto sa predmetom, Desničin junak dolazi
do saznanja da je „materija jedina istina“, i da su uzaludna sva čovekova nastojanja u
borbi protiv nadolazeće smrti. Međutim, sama materija ne zadovoljava doživljaj
slikara koji „po svojoj prirodi tome sklon, stade pomalo i od te „zgoljene materije“, od
te „materije-istine“, opet nesvijesno praviti neku mistiku“.262 Navedeni poetski stav,
tačnije put koji umetnik prelazi od realnog ka irealnom, pisac detaljnije prikazuje i
razrađuje u romanu Proljeća Ivana Galeba.
Posmatrajući prostor i junaka koji ga nastanjuje, Desnica zahvata sam život u
njegovom pokretu i zvuku, u njegovoj slici i materijalnom trajanju. Priča o čoveku
koji se nalazi na samom kraju životnog puta, prevashodno je ostvarena čulnom
snagom, ali istovremeno sadrži i delove izgrađene misaonom analizom što stvara
utisak da postoje dva sadržaja: konkretni i apstraktni.
Navedenim stvaralačkim postupkom Desnica potvrđuje svoj poetski stav o
postojanju suprotnih istina koje stoje jedna pored druge. Suprotne istine se u
Desničinoj poetici ne isključuju, umetnik ih na jednoj višoj razini posmatranja spaja u
celinu što potvrđuje i junak ove pripovetke: „Polazeći od postavke da umjetnik mora
da prisno razumije i osjeti sve oblike ljudskog duha i sve načine ljudskog mišljenja i
osjećanja, da mora umjeti da se uživi u svaku čovječju dušu i uvuče pod koru svake
čovječje lubanje (po tome, na koncu, umjetnik i jest umjetnik!), dolazio je do toga da
je nerijetko mislio i osjećao u isti mah sasvim suprotne stvari.“263
261 Isto, str. 16. 262 Isto, str. 17. 263 Isto, str. 17.
112
Desničina razmišljanja o umetnosti i umetniku na kojima se zasniva njegova
celokupna poetika, iskazana su upravo kroz svest umetnika, slikara Ivana: „Svi imaju
pravo“ – bio je zaključak do koga je tad došao (...) Sve jasnije mu se nametalo da se
dvije suprotne istine nipošto ne isključuju (...) Dalje, bio je došao do uvjerenja da
misli uopće ne bivaju mišljene, nego osjećane. Kad mu se neka misao nametala kao
nepobitno istinita, činilo mu se da on tu njenu istinitost osjeća a ne misli.
Osvjedočenje je jedan osjećaj (...)“264
U navedenim poetskim stavovima Desničin junak uočava kontradikciju zbog
koje je „izgubio svaku vjeru, pa i svaku simpatiju, ne samo za svoj sistem, nego za
sistem uopće.“265 Razmatranje suprotnih istina biće nastavljeno u već pomenutom
romanu Proljeća Ivana Galeba.
Vraćajući se na sam tok pripovetke i njenu završnicu, pisac se zaustavlja na
sutonu koji nagoveštava ne samo kraj jednog dana već i kraj jednog života.
Posmatrajući čoveka koji je na samom izmaku života, slikar njegovo stanje naziva
vegetativnim poredeći ga sa biljkama i njihovim životom: „(...) prastanje, stanje prvog
nejasnog migoljenja svijesti u živom biću, jedna zaboravljena i vijekovna zatrpana
mogućnost (...)“266 Našavši se pred jednim istrošenim životom, pred izobličenom,
poluživom ljudskom statuom, mladi slikar biva razočaran: „Eto, u šta svršavaju, -
razmišljao je sada, - sve te velebne konstrukcije misli, sve te njihove „koncepcije“,
„zaokruženi sistemi“, „suvisle slike svijeta“, eto gdje vode ta oštroumna lučenja, te
tanane „distinkcije“, te „forme poimanja“ i „u objektivnom pogledu“, sav taj njihov
blistavi nikelirani instrumentarij misaonosti kojim kao nekim kliještima i pincetama
nastoje da uštinu i prigrabe česticu nepoznatog i da je donesu u krug svijetlosti
saznanja: u nekoliko desetina kilograma dotrajale „organizirane materije.“267
Zagledan u lik Staroga, slikar Ivan ne biva zamišljen samo nad smislom
čovekovog života, već istovremeno razmišlja o smislu svoga stvaralaštva. Njemu nije
važno samo da uradi portret profesora, važan mu je smisao svega toga i sama svrha
stvaralačkog čina. Iako je slikar, Ivan se ne zadržava samo na posmatranju
profesorovog izgleda i ponašanja. Svoje posmatranje slikar proširuje sopstvenim
doživljajem percepcije, dolazeći u svojim mislima do teme smrti koja je veoma
vidljiva i čija se razorna moć oslikava u izgledu i stanju Starog. 264 Isto, str. 18. 265 Isto, str. 18. 266 Isto, str. 18. 267 Isto, str. 16.
113
Desnica je upravo ovom pripovetkom „dostigao majstorstvo u izradi
portreta“268, pokazujući kolika je snaga svake njegove odabrane reči: „Na licu mu se
ponovo pojavio onaj neugodni, ružni izraz. Jeo je oblaporno. Krezub, gutao je onako
neprožvakano: pućio je usne kao da siše, a hrana, pretežno sitna, neugodno mu je
gugutala u grlu. Pratio je zabrinuta pogleda tanjir, koji je išao od ruke do ruke
strahujući da ga ne zaborave i ne prikrate. Jednom su u sred razgovora sve troje
pretrnuli: zagrcnuo se gutljajem i umalo se nije udavio, od strave sav se zaledio:
golicalo ga je u grlu, suze su mu navirale na oči, a bojao se da se zakašlje, bojao se da
proguta, bojao se i da okom trene, kao da će ga smrt zaskočiti ako samo mrdne. I
ukočio se tako, zadržavajući dah i odupirući se kašlju, sav se treskao i cičao. Nije bilo
jasno da li tim cičanjem želi da upozori okolinu na smrtnu opasnost u kojoj se nalazi
ili su ti glasovi bili plač, plač beznadnosti.“269
Navedenim opisom starog profesora, pisac naglašava tragičnost čovekovog
života, i uzaludnost svakog napora u borbi protiv nadolazeće smrti. Slikar Ivan,
suočen sa životom koji izmiče, ostaje zatečen i zamišljen nad mnoštvom pitanja i
dilema o značaju čovekovog života. Nakon susreta sa Starim, slikar dobija sasvim
novu sliku života, oslobođenu svake iluzije i zanosa. Pred njim se javlja realna slika
čoveka i vremena koje se na njemu oslikava. Tražeći na licu Staroga neki trag
njegovog proteklog života, slikar pronalazi samo prazninu, pustoš i neminovnost
čovekove prolaznosti.
Upoznajući profesora Starog i suočavajući se sa njegovim izgledom, slikar
Ivan upoznaje jednu novu, realnu dimenziju života, njemu kao mladom umetniku do
tada nepoznatu. Upravo ta nova dimenzija prolaznosti i ništavila čovekovog, ne
uklapa se u njegove dotadašnje umetničke iluzije. Slikarevi pokušaji da skicira portret
Staroga postaju neočekivano bezuspešni. Suočen sa čovekovom nemoći koja se
ispoljava kao konačnost na samom kraju životnog puta, slikar postaje i sam nemoćan
u ostavrenju svoje početne namere. Time nemoć čoveka postaje glavni motiv ove
priče.
Doživljavajući blizinu smrti oličenu u liku profesora Starog, slikara Ivana
obuze „nagla želja da izađe vani, na slobodan vazduh, da se spasi iz te zaspale
prostorije po kojoj je već poplutao sumrak.“270 U trenutku napuštanja profesorove
268 Čedo Prica: „Desnica kao pripovjedač“, Krugovi, br. 2/3, Zagreb, 1957, str. 415. 269 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 12. 270 Isto, str. 19.
114
sobe u kojoj se ustajali vazduh podudara sa ustajalim duševnim stanjem profesora,
Ivan izlazi na čist vazduh, srećan što se oslobodio učmale i zagušljive atmosfere. Pred
njim se pojavljuje priroda puna bogatog kolora i večernjeg rumenila, kao suprotnost
atmosferi umiranja i smrti.
Ovom pripovetkom Desnica je ostvario izrazitu sliku ustajale atmosfere u
kojoj se ništa ne događa, koja opominje na prolaznost i kratkotrajnost: „U
blagovaonici je tiho i polumračno, osjećalo se da je tu već godinama sve
nepromijenjeno: ono isto, obično mrko građansko pokućstvo, ona ista tišina, onaj isti
ozbiljan i smiren dah. Prisustvo starca, zanesena i bespokretna, nije narušavalo
prazninu te prostorije. Samo katkad on bi se lagano pokrenuo, dugo i dugo drhtavim
rukama izvlačio maramicu, polako je razmotavao, brisao naočari, opet je dugo slagao
i spremao u džep, i tad je potreba kretanja, i za njega samog i za onog ko ga je gledao,
bila zadovoljena barem za pola sata.“271
Oslikanu atmosferu pisac prenosi kroz svest Ivana jer je on nosilac događaja i
lice koje zapaža. Sama činjenica da je Ivan slikar, odnosno umetnik, objašnjava
preciznost i istančanost njegovih zapažanja: „Ivan je – kao likovni umjetnik –
prvenstveno orjentiran na vizuelne detalje, i doista, u pripovijesti se ističu naročitom
plastičnošću takve vanjske pojedinosti, uz pomoć kojih čitalac stiče slutnju o mračnim
i pustim prostorima što se prostiru u Starome.“272
Stvarajući jedinstvenu i tešku unutrašnju atmosferu koja oslikava tragiku
čovekovog života, pisac nagoveštava stanja i raspoloženja koja će se pojavljivati u
većini njegovih kasnijih pripovedaka sa motivom smrti. Motiv smrti može se
posmatrati i kao paradigmatska osa celokupnog Desničinog pripovedačkog opusa.
271 Isto, str. 12. 272 Dubravko Jelčić: „Pristup pripovjedačkoj umjetnosti Vladana Desnice”, u knjizi: Vladan Desnica: Izbor pripovijedaka, Vijesnik, Zagreb, 1966, str. 14.
115
„Pravda“ (1951)
(Skica sa ulice)
Nastanak „Pravde“ pisac je objasnio u razgovoru sa Vlatkom Pavletićem:
„Pravda je doista nastala naknadnim osmišljavanjem i stiliziranjem jedne realne
ulične scene. Bio sam još student i šetao jednom Tuškancem, kad na mjestu gdje se
skreće u današnju Nazorovu ulicu naiđem na nekog obrtnika, koji je, malko nakresan,
upravo se obračunavao sa svojom ženom. Svjedoci, kako su nailazili, tako su prema
neprestano drugačijoj situaciji zauzimali stav. I ja sam se skoro umješao u sukob, ali
sam ubrzo shvatio relativnost pojedinih sudova o krivcu i pravednome. Simboličnost
je, da tako kažem, bila imanentna realnoj činjenici, ali novelu sam ipak napisao
mnogo kasnije.“273
Opisujući događaj na ulici, Desnica u svom maniru polazi od određene,
konkretne scene, koja je samo povod za dublje razmišljanje. Posmatrajući u
međusobnom odnosu naslov i naglašeni podnaslov pripovetke, uočavamo već
pomenutu dvostrukost Desničinog stvaralačkog postupka. Sam naslov navodi na
zaključak da pisac ovde govori zapravo o sebi, i pravdi za koju se borio nepravedno
napadnut. Stavljajući pred oči pripovedača sliku uličnog sukoba, „Desnica ostaje
miran i staložen, realan do hladnoće i neuzbudljiv do preciznosti.“274
Ovom pripovetkom autor ispituje mogućnost dosezanja istine ako je čovek u
ulozi posmatrača. Događaj koji se varira (muškarac na ulici tuče ženu, zatim
postepeno se upliću u priču još dva muškarca i međusobno se tuku, dok se žena
izgubila) ima ulogu zapleta koji se ponavlja, kao i primera i potvrde zaključka o dva
pristupa suđenju postupaka drugih i intervencije u njihove odnose: - mešanje na strani
slabijeg po logici srca, - uzdržavanje od deljenja pravde i mešanja u odnose drugih
bez utvrđivanja istine o krivici.
Motiv pripovetke zasnovan je na oslikavanju različitih ljudskih postupaka
povodom ulične scene, što izaziva različite reakcije kod prolaznika, prevashodno
uslovljene njihovim karakternim razlikama. Vidljivi napor posmatrača uličnog
događaja je u tome da otkrije uzrok zbog kojeg se pomenuti događaj zbiva, odnosno
uzrok mehaničkog kretanja slike. Jedino otkrivanjem uzroka samog događaja može se
pravedno suditi. 273 Vlatko Pavletić: Trenutak sadašnjosti, Nip, Zagreb, 1960, str. 179-180. 274 Zoran Gavrilović: Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 214.
116
„Odavna sam duboko osvjedočen da je glavni uslov za pravednost – fantazija.
Da bismo bili pravedni suci, potrebno je da poznamo pozadinu, pobude i uzroke,
odnose i zavisnosti stvari o kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za
vanjskim pomolom stvari; ispitati skrivene uzroke, nužne uslovljenosti, dugi lanac
krivica i protukrivica; uvući se u kožu bića o kojima sudimo, potražiti kraj zamršenog
klupka – to nam je dužnost prije nego izrečemo riječ osude. A kako sve te momente
nikad dovoljno ne poznamo, moramo se potruditi da ih rekonstruišemo fantazijom.“275
Fantazija u Desničinoj poetici predstavlja široke mogućnosti čovekovog
zamišljanja pomoću kojih je moguće stvaranje potpunije slike nekog događaja:
„Pomislim: ko zna kakve je sve krivice, kakva zla nanijela ova žena čovjeku? Ko zna
šta je sve on za nju učinio, žrtvovao; koliko je i koliko trpio, i praštao, i mučao? Ko
zna do kakve je bestidnosti, do kakvog cinizma ona došla u svome srozavanju?
Možda je to i neka majka-zvijer, možda je napustila dijete koje se guši da bi otišla na
sastanak sa jaranom. I nije li, u takvom slučaju, ona kriva i zato što je dovela muža do
ovog ružnog ispada, u ovo stanje poživinčenja?“276
Pisac otkriva da se uzroci nekog događanja podjednako nalaze u moralu,
spoznaji, biografiji života, psihologiji aktera. Upravo zbog širokih mogućnosti samog
uzroka, posmatrač samim posmatranjem mehaničke slike zbivanja ne može da izvede
pravi zaključak, niti da sazna istinu.
Istina u stvaralačkom doživljaju Vladana Desnice ne obuhvata samo ono što se
trenutno vidi kao slika, već je mnogo složenija i uključuje ono što je trenutno, kao i
sve što je prošlo i ono što će doći. Scena sa ulice poslužila je piscu kao ilustracija teze
o relativnosti istine, pravde i kriterijuma prilikom procene ljudskih postupaka.
Stav pripovedača pisac iznosi eksplicitno, kao zaključak izveden iz date
situacije: „Eto, sve iz milosrđa i u ime čovjekoljublja, tri se ljudska stvora dozlaboga
mlate za nečiju korist i za nečiju pravicu. A malo podalje, dva nedostojna egoiste ni
prstom da maknu za svoga bližnjeg. Dva egoiste, tri napadača, četiri isprebijana.
Među samih pet-šest ljudi, našlo se, eto, grešnika svake vrste: krivaca zbog učestva u
tuči, i krivaca zbog komodnog neučestva; krivaca zbog uplitanja u tuđe i nepoznate
poslove, krivaca zbog neuplitanja; nečovječnih mlakonja i rabijatnih čovjekoljubaca;
275 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 21. 276 Isto, str. 21.
117
krivaca zbog samovlasnog uspostavljanja pravde, i krivaca zbog sprečavanja da
pravda, makar i samovlasno, bude uspostavljena!“277
Navedenim pasusom pisac ukazuje na dvojnost čovekovog bića, na njegovu
podeljenost na istinu srca i istinu razuma. Prikazan kao podeljeno biće, Desničin
čovek ukazuje na nemogućnost jednostranog opredelenja i upućuje na relativizam koji
je u osnovi svega. Doživljavajući slike stvarnosti samo kao jednostrane istine jednog
trenutka, pisac teži da sagleda i prikaže što celovitiju sliku istine. Ovom pripovetkom
Desnica otkriva jedan od glavnih zadataka književnosti i umetnosti uopšte, saznati i
prikazati istinu u najrazličitijim vidovima i oblicima, sagledavajući različita stanja
čoveka.
„Božićna priča“ (1950)
U „Božićnoj priči“ Desnica analizira i prikazuje sumornu atmosferu
neposredno pred početak Drugog svetskog rata. Radnja ove pripovetke locirana je
negde u severnoj Dalmaciji i odvija se u veoma teškim uslovima. Pisac stvara
ubedljivu sliku zime na kamenom bespuću, u planinskim velebitskim vrletima po
kojima se čuje jedino bura. Upravo takvom slikom nemilosrdne i haotične prirode,
nagoveštava se ratna atmosfera koja dolazi.
Nagoveštaj rata prikazan je kroz kopanje rovova, logorski vojnički život, kroz
apatiju i opuštenost vojnika i oficira, osećanje uzaludnosti i suvišnosti svega što rade.
Sve što se događa u ovoj pripoveci otkriva nesagledive razmere predratne psihoze,
koja se sve više uvlači u svest ljudi i pretvara ih u istrošene ljudske olupine.
Prikazujući predratnu atmosferu u pripoveci „Božićna priča“, Desnica teži da prikaže
prevashodno čoveka i njegova unutrašnja stanja u datim okolnostima. Nespokojni i
zabrinuti Desničini junaci pronalaze „svoj posebni način spasenja“ u sebi samima,
boreći se da nadvladaju situaciju u kojoj se nalaze: „Već je sasvim mirisalo na rat. U
ljude je bilo ušlo ono trijezno, okato nespokojstvo, ona šutljiva zabrinutost koja
prodire do u kosti kao predvečernji hlad. Svak se zatvorio u svoj krug (…) A u sebi,
svak se dovija kako da iznese živu kožu i iznalazi neki svoj posebni način spasenja; u
277 Isto, str. 23.
118
toj posebnosti kao da leži jemstvo i uslov sretna ishoda koji će, stoga, doći dijelom i
kao nagrada za invencioznost same zamisli.”278
Ratne okolnosti u ovoj pripoveci Desnica oslikava prikazujući prevashodno
čovekov unutrašnji svet. Glavni junak novinar dobija poziv za mobilizaciju što u
potpunosti menja njegov dotadašnji život. Sliku čovekove zebnje u dotad nepoznatim
ratnim okolnostima pisac neposredno ostvaruje slikom predela: „Počela je stiskati
studen sve jače, radni dan sve je više kračao, a slika predjela postajala je sve golija i
bjednija. Suri krš, suro nebo i nepošumljenost pokazivali su se u svoj svojoj
golgoti.”279
Razloge takvih prirodnih okolnosti pisac pronalazi u čoveku i njegovoj
neljubavi prema drvetu: „Pravi razlog današnjoj očajnoj pustoši najvećom dijelom leži
naprosto u dendrofobiji tamošnjeg čovjeka. Tu niko ne žali za drvetom, niko ga ne
voli.”280
Opisujući predele dalmatinskog zaleđa u kojima se zadesio novinar za vreme
rata, Desnica stvara ne samo portret toga kraja, već i ljudi koji ga nastanjuju.
Određujući godišnje doba samim naslovom pripovetke, pisac daje detaljan i slikovit
opis zime kroz doživljaj i svest glavnog junaka: “Znam to, da u svom vijeku nisam
prepatio toliko studeni kao tada u tom kutu “sunčane Dalmacije”. Dva dana jako
zastudi, nebo se namrgodi i dune jaka bura, pa preko noći poče nekakva lapavica – ni
kiša ni grad ni snijeg – koja oblijepi i pocakli sve, i cestu, i kamen, i ševarove
krovove, i drveće. Jutro osvane čudesno: krte gole grančice murvaća i rašeljke
sudarale su se pod zamasima bure dajući čudan, nečuven zvuk, kao cilik hiljade
staklenih zvončića.”281
Navedeni primer pokazuje koliki je značaj prisustva prirode u Desničinim
prozama. Slikoviti i zvučni opis zime nije samo prikaz pejzaža, već nagoveštaj i
slutnja čovekovih stanja u takvim prilikama. Zima je uslovila rano smrkavanje, što je
vojnicima omogućavalo “da se zavale u mraku u slamu gdje nema više ni dužnosti, ni
prisustva tuđih očiju, ni potrebe da se govori – ni ma čega od onog mutnog stanja
satkana od sanjive polusvijesti i od osjeta studi u kome, kao zakukuljen crv, zasvrdla
278 Isto, str. 155. 279 Isto, str. 164. 280 Isto, str. 164. 281 Isto, str. 165.
119
prisna briga i progovori svojim nagorkim a ujedno toplim i kućevnim glasom. I ta
briga, ta misao, čovjeka spaja, kao nit, s kućom, s njegovima.”282
Upravo je studen održavala budnom čovekovu misao pretočenu u brigu, ne
dajući mu da se zaspi. U dugim zimskim noćima, Desničin junak utehu pronalazi
gledajući u crnu noć. Približavanje Božića izazivalo je nemir i želju da se praznik
provede sa porodicom. Navedenu želju pukovnik Zarić poverio je novinaru koji je
imao zadatak da ga odveze do sela u kojem se nalazila njegova porodica.
Međutim, ratne okolnosti koje su se ispoljile kroz nedostatak benzina, kao i
nepovoljni zimski uslovi, otežavali su izvršenje njihovog plana. Iako se ova priča
događa na božićnu noć, njeni junaci ne obraćaju se Bogu u svojim razmišljanjima i
namerama, niti očekuju da će se desiti neko čudo. Upućeni sami na sebe i jedni na
druge, uviđaju da su njihova nastojanja uzaludna u borbi protiv sile i moći prirode
koja ne dozvoljava ispunjenje njihovih namera. Desničin čovek je svestan prirodnih
okolnosti u kojima se nalazi, kao i skorog dolaska rata. Ovom pripovetkom pisac
oslikava uticaj predratnih zbivanja i zime na čoveka. U takvim okolnostima i rat i
priroda pokazuju se kao dve sile kojima se čovek ne može odupreti.
282 Isto, str. 156.
120
“Florjanović” (1950)
Ova pripovetka je prvi put objavljena 1951. godine u časopisu Književnost i
ubraja se u red Desničinih pripovedaka koje se odnose na gradsku dalmatinsku
sredinu. Fabula je, kao i kod većine Desničinih proza, veoma jednostavna. U
dalmatinski gradić doputovao je jedan čovek, islednik Rašo, koji u okružnom sudu
treba da utvrdi ispravnost Florjanovićevog poslovanja. Fabularna linija teče ovim
redom: sudski islednik je uveče doputovao vozom, došao do zgrade okružnog suda i
zapazio svetlo na prozoru. Javlja se poslužitelju koji mu govori da je Florjanović gore
u sobi. Rašo se penje na drugi sprat, dogovara se sa Florajanovićem da odmah izvrše
pregled poslovanja. Dok je Rašo vršio kontrolu, Florjanović je u mislima sagledavao
svoj protekli život. Nakon dva sata, kontrola je završena, Florjanović je priznao
ustanovljenu proneveru, izašao iz sobe, i ubio se u toaletu.
Tragičan završetak javlja se kao posledica načina života glavnog junaka.
Florjanović je svesno činio finansijske pronevere da bi obezbedio svojoj porodici
lagodan život. Uzročnik njegove odluke je „ekonomski slom“283 oca njegove žene
koji je bio njihova jedina materijalna podrška i nada, kao i otkrivanje njegovih
novčanih manipulacija. Da bi izbegao nastalu situaciju sa kojom nije mogao da se
pomiri, glavni junak se odlučuje za samoubistvo. Navedeni sadržaj pripovetke
ukazuje na prisustvo spoljašnjeg i unutrašnjeg toka radnje. Spoljašnji tok radnje
vremenski obuhvata nekoliko sati od samog dolaska savetnika Raše u grad, do
njegovog odlaska u sud i susreta sa Florjanovićem. Prostorno je spoljašnji tok radnje
takođe veoma sužen, obuhvata put od železničke stanice do okružnog suda, i samu
sudsku zgradu.
Unutrašnji tok radnje je neograničen, nema ni vremenskog ni prostornog
ograničenja i predstavlja samu srž pripovetke. Glavni junak u mislima obuhvata svoj
protekli život. Najveći deo Florjanovićevog života je prikazan kao „veliko djetinjstvo“
u kojem je glavni zadatak bio osmisliti zabavu sebi i drugima: „Pitanje lične sreće bilo
283 „Da, ekonomski slom staroga bacio ih je u veliku nepriliku, ma koliko to Ceslo ne htio priznati pred svojima. To je bio početak svega. Istina, i ranije je u Florjanovićevom rukovanju s novcem maloljetnika bilo manjih neurednosti, koje su mogle da se podvedu pod pojam aljkavosti i neažurnosti, novčanih doznaka provedenim u knjigama s izvijesnim zakašnjenjm, i tome slično. To su ustvari bile kraće pozajmice, koje je „sudac od sirota“ pokrivao čim bi stigao novac iz Čilea. Ali kasnije, kad su pošiljke staroga postale neredovitije i počele izostajati, te su pozajmice bivale dugoročnije i veće, stara se pokrivala novom (...).“ Isto, str. 247.
121
je za nj jedino pitanje koje postoji, jedini bog kome je služio. I to je on zvao ljepotom,
službom ljepoti (...) Njegova ustreptalost gonila ga je uvijek poput predosjećaja: kao
da se za svakim uglom krije nepoznato a na svakom pragu čeka sreća.“284
Posmatran kroz svest savetnika Raše, Florjanovićev život se činio savršen. I
nakon ženidbe ćerkom bogatog industrijalca, sve mu je išlo glatko: „On je i dalje
savladavao neprilike sa savršenom lakoćom. Brige su se razbježavale kao preplašena
jata od nonšalantnog uzmaha od Ceslove ruke sa krupnim topazom.“285
Tek pred sam kraj života dolazi do iznenadnih promena, bajka se pretvara u
realan život i junak dolazi do saznanja da se sve u životu mora negde i nekad platiti,
jer sve je uređeno na principu ravnoteže. Navedeno saznanje ukazuje se kao buđenje
glavnog junaka koji konačno shvata da je život pre svega odgovornost, a ne samo
zabava. Jedino rešenje koje se nameće je smrt kojoj se pristupa bez razmišljanja. Tako
je ova pripovetka jedina u Desničinom opusu u kojoj se glavni junak odlučuje na smrt.
Ovde smrt nije samo ideja o kojoj se razmišlja, već i samo izvršenje te ideje, gola
činjenica koja se prihvata kao izvršenje dužnosti. „Zato se može reći da je to posebno
viđenje smrti u Desničinoj prozi, jedna mirna i racionalna akcija kojom čovjek želi da
iskupi svoju grešnost.“286
Florjanović svoju odluku prihvata mirno i hrabro, jer ona mu se nameće kao
jedina mogućnost izbavljenja u datoj situaciji, kao kazna za neozbiljnost i
neodgovornost. Prihvatajući život kao zabavu i igru, glavni junak biva kažnjen
surovim saznanjem da život zapravo nije takav. Njegovo saznanje biva tragičnije i
žalosnije time što se otkriva pred sam kraj njegovog života.
Život se u Desničinoj prozi prikazuje u različitim vidovima čovekove patnje,
stradanja i muka, i niko ne ostaje pošteđen toga. „Život je ozbiljnost, napor, patnja –
nikako nije svečanost, a onaj ko krene putem svečanosti moraće kad tad da shvati
zabludu i da plati račun.“287 Florajnovićeva sudbina je primer da nema izuzetaka koji
su te patnje pošteđeni, što ujedno predstavlja i glavnu misao ove pripovetke, kao i
celokupne Desničine proze.
Posmatrajući glavnog junaka, uočava se dvojnost njegovog bića koja je
ispoljena kroz prisustvo osećanja i razuma. Prvi deo njegovog života vođen je
isključivo osećajima i težnjom da se udovolji prohtevima i željama: „Postade mu 284 Isto, str. 237. 285 Isto, str. 239. 286 Stanko Korać: Patnja i nada, Prosvjeta, Zagreb, 1982, str. 95. 287 Isto, str. 95.
122
bjelodano da je čitav dosadašnji njegov život bio samo jedna neprestana trka za
zadovoljstvom, jedno neprekidno bunilo sreće. To je bio jedini smisao njegovog
života, jedini pokretač svakoga njegovog djela (...) Sve je to bilo jedno veliko
djetinjstvo koje se proteglo eto skoro do danas - i kao da je tek danas, na krajnjem
pragu života, postao odrasli.“288 Florjanović se kroz život kretao vođen osećanjima
koja su za njega bila jedina spoznaja.
Nasuprot tome, u drugom delu njegovog života dolazi do sve manjeg
prisustva osećanja, i sve većeg prevladavanja razuma koji ga dovodi do konačne
istine. Florajnovićeva istina leži u njegovom saznanju i priznanju sopstvene greške.
Florajnović je jedan od izgubljenih junaka Desničine proze, junak koji je
izgubio sopstveni život igrajući se sa njim. Stvarajući tako još jednu „olupinu na
suncu“, Desnica iznosi svoj poetski stav koji se odnosi na čovekovu izgubljenost u
životu, u pejzažu, u prostoru, u duši. Opisujući usamljenost i nesnađenost čoveka,
pisac ukazuje na opšta mesta modernih književnih dela, dok istovremena preciznost u
prikazivanju detalja upućuje na tradiciju realizma. Takvim stvaralačkim postupkom
Desnica obuhvata i realističke i moderne elemente u strukturi ovog proznog
ostvarenja. Dvostrukost pomenutih stilova potvrđuje i sam prostor koji je sa jedne
strane opisan realistički, dok istovremeno izražava osećanje teskobe.
Nasuprot Florjanoviću, Desnica postavlja lik savetnika Raše koji se nalazi u
položaju objektivnog posmatrača. Pisac u potpunosti razdvaja njihove svesti i uglove
gledanja, tako da svaki lik nosi u sebi svoju misao koja je nepoznata drugome.
Sećanja glavnog junaka pisac smešta u objektivni iskaz pripovedača u trećem licu.
Pisac ostvaruje dva posebna vidokruga dvojice pomenutih junaka, kao i vidokrug
pripovedača. Rašin dolazak u grad nije u Florjanovićevom vidokrugu, kao što ni
Florajnovićev život nije u vidokrugu Rašinom. Posmatrajući vidokrug i položaj svesti
ovih junaka, uočavamo da su one postavljene onako kako traži tehnika realističke
proze, u kojoj dve ili više svesti imaju svaka svoj ugao gledanja i gde jedna svest
nema uvida u druge svesti.
Najsitniji detalji u Desničinim prozama, vidljivi su samo okom pripovedača
(autora), što potvrđuje i ova pripovetka. Kad Florjanovićeva kćerka kaže ocu: „Baš
sam sretna!“ – to znaju samo pripovedač i Florjanović, a ne znaju drugi likovi. Time
pisac u potpunosti provodi monološki iskaz likova jer svaki lik nosi svoju misao koja
288 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 253.
123
je nepoznata drugom. Primer za navedenu tvrdnju vidljiv je u odnosu Raše i
Florjanovića, jer svaki od njih je potpuno monološki postavljen. U trenutku njihovog
suočavanja, nama je dostupan samo Florjanovićev protekli život, dok o Raši
saznajemo mnogo manje. Florjanovićeva sećanja data su kao objektivni iskaz
pripovedača u trećem licu, čime pisac postiže udvajanje vidokruga. Udvajanjem
vidokruga289 pripovedača sa vidokrugom Raše ili Florjanovića u određenim
segmentima priče, pisac ostvaruje utisak da pripovedač govori ono što Florjanović
misli i oseća, ili opisuje ono što Rašo vidi.
Lik savetnika Raše izgrađen je kao suprotnost glavnom junaku čime pisac
naglašava njihovu različitost, iako su se poznavali sa univerziteta, „putovi im se nisu
sastajali ni ukrštavali. Ceslo Florjanović, nekoliko godina stariji, jurio je za zabavama
i avanturama, zalazio u otmjene lokale i družio se s imućnijima; a on se hranio po
menzama (...) Kasnije, tokom službovanja, izdaleka je pratio i nesvijesno sa svojom
sravnjivao Florjanovićevu karijeru, koja mu se uvijek činila zavidnijom i nezaslužno
sretnijom“.290
Život glavnog junaka pisac prikazuje kroz digresije koje odgovaraju
junakovom toku misli. U težnji da prevaziđe ograničen prostor u kom se nalazi,
Desničin junak „spiralama svoje misli“ izvlači se iz omeđene prostorije u želji da „se
vine u druge predjele, u druga raspoloženja“.291
Snagom svoje misli Florjanović prelistava svoj život izjednačavajući prošlo i
sadašnje vreme: „A sama miso je letila, nestalna i povodljiva kao omamljen leptir,
dodirujući se bez reda sjećanja od juče i onih od davnine, budeći davno pozaspale
doživljaje i spajajući ih sa onim sasvim svježima. Hiljade sjećanja na koje ko zna od
kad nije pomislio počeše iskrsavati, bezuzročno, sama od sebe, ispreplićući se sa
živom stvarnošću koju je sad osjećao jednako neživom i nestvarnom kao i tu daleku
prošlost. Sve te pomisli i slike izlazile su mu pred oči bez povoda, izjednačene među
sobom, nanizane u istoj ravnini, nekako čudno, nestvarne kao u snu i, ravne po
važnosti i težini.“292
289 Pomenuto udvajanje vidokruga veoma je značajno za tehniku proze, i prema rečima Borisa Uspenskog, možemo ga označiti i kao umnožavanje tačaka gledišta. Takvim stvaralačkim postupkom autor može da bude prisutan na svakom mestu ako se pripovijedanje vrši iz pozicije svesprisustva, u trećem licu. Boris Uspenski: Poetika kompozicije/Semiotika ikone, Nolit, Beograd, 1979. 290 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 234. 291 Isto, str. 250. 292 Isto, str. 251.
124
Izjednačavajući prošlost i sadašnjost, glavni junak vrši zbir svoga života
suočavajući se sa skorim krajem. Navedeni primer ilustruje Desničin poetski stav koji
nam govori da čovek na samom kraju života, kad je svoje vreme potrošio, stavlja
ispred sebe i sagledava sve protekle događaje ukidajući im kategoriju vremena.
Iznoseći protekli život junaka u fragmentima koji oslikavaju psihologiju, prirodu i
socijalni položaj junaka na principu suprotnosti, pisac ostvaruje izvesnu protivrečnost
na kojoj se zasniva njegova celokupna proza.
„Oproštaj“ (1951)
Pripovetka „Oproštaj“ prikazuje biološko dotrajavanje čoveka, gubitak
njegovih fizičkih i psihičkih moći u čekanju sopstvenog kraja. Slikajući zalazak
jednog ljudskog života, pisac istovremeno oslikava pesimizam karakterističan za
malograđanske palanke i provincije koje sasvim posustaju pred dolaskom nove epohe
i novog vremena. Palanka je izgubila svoju mladost, kao što i junak pripovetke polako
gubi svoj život. Prvom rečenicom Desnica oslikava glavnog junaka Antuna: „On je
bio već sasvim oronuo. Iz preširokog ovratnika pružao se utanjen vrat sa mlohavim
naborima kože pod grlom i podrhtavala je palica u omršaloj ruci.“293
U nastavku saznajemo da je Antunovo stanje dodatno pogoršano iznenadnom
smrću njegove žene koja je bila osam godina mlađa i nije se očekivalo da će prva
umreti. „Obnemogao i bolestan, nije mogao ni da je isprati; mjesto njega ispratila ju je
njihova stara dvorkinja Ana. On je promatrao sprovod zavodnjelih očiju, iza
zatvorenog prozora, i šmrcao, jer je bio preslab za napor jecanja.“294 Nemogućnost da
se poslednji put oprosti od žene, dodatno ilustruje junakovu fiziološku nemoć.
Nakon ženine smrti, njegov život biva naglo ispunjen samoćom: „Pred njim se
pružala pučina samoće: čitav preostali dio dana, čitava noć, sve do novog jutra.“295
Motiv samoće u Desničinim prozama često je povezan sa motivom smrti, koja je već
293 Isto, str. 118. 294 Isto, str. 118. 295 Isto, str. 118.
125
nastupila ili se tek očekuje. U strahu od sopstvene smrti, Desničin junak se bori sa
samoćom koju teži da ispuni nekim sadržajem ili svrhom.296
Tonući polako u sve veću nemoć, sužavao se krug njegovih misli, „i kad
sklopi oči, sve mu dođe jednako blizu ili jednako daleko. Dani su sad postali nekako
neizmjerno kraći (ili neizmjerno dulji – ko bi ga znao?), plitki a bezdani kao proparan
džep. Iza dremežno spuštenih vjeđa čekanja postaju kraća i strpljivija, a potrebe
krotke i odgodive.“297
Uporno tinjanje i sporo dotrajavanje Antunovog života, veoma je slično stanju
profesora Starog iz pripovetke „Posjeta“. Dotrajavanje njihovih života ima mnogo
zajedničkih elemenata. Težina godina koje nose pomenuti Desničini junaci, ostavila je
neumitne tragove u obliku gubitka životnih sila i duhovnog vitaliteta. Obojica
neprestano odlažu smrt, za koju znaju da će neminovno doći. Međutim, ipak postoji
izvesna razlika između dotrajavanja nekada veoma poznatog profesora Starog i bivšeg
poštanskog činovnika Antuna. Dotrajavanje i umiranje ovih junaka pisac prikazuje u
različitim kontekstima. U pripoveci „Posjeta“ akcenat je na biološkoj granici
čovekove egzistencije. Profesor Stari je u svom umiranju sveden isključivo na
„nemoćno, uniženo tijelo“ iz kojeg je isčezla i poslednja „iskra duha“, dok je u
pripoveci „Oproštaj“ akcenat na psihološkoj razini čovekovog postojanja gde se
egzistencijalni čin ispoljava kroz svest o sebi i sredini. Poštar Antun svoj život
završava gubljenjem jasnih predstava o pojedinim realitetima koji ga okružuju. Sve se
izmaknulo van njegova dohvata. Malo pretsoblje bilo je drugi svijet. Hodnik –
predvorje nepoznatog. A kuhinja – do nje su daleki i zamorni puti i za samu
misao!“298
Blizina smrti u Desničinoj stvaralačkoj poetici briše odnose u prostoru, kao i
osećaj vremena. Misao se sve više gubi i napušta čoveka, koji sve češće pada u stanje
polusna, u „nešto opalno, zamagljeno, što se prima i upija sklopljenih očiju“.
U slučaju profesora Starog smrt je prikazana kao poprimanje nove funkcije i
nove svrhe čovekovog tela da bude posuda za trakavicu, dok se u „Oproštaju“ smrt
296 „Samoću je ispunjavala jedna jedina pitalica a neuposlenost zabavljala jedna jedina dilema: hoće li Ana navratiti poslije podne ili neće. Njegova je misao preskakala sa jedne alternative na drugu kao kanarinac sa prečke na prečku. Nije njemu nizašto trebala njezina popodnevna posjeta; ali između jutarnje pitalice: „hoće li doći?“ i večernje odgonetke „došla je“ ili „nije došla“, proticao je dan, bilo je na što da se čeka odgovor, bio je kao neki sadržaj, i neki smisao, i neka svrha.“ Isto, str. 119. 297 Isto, str. 121. 298 Isto, str. 122.
126
javlja kao postepeno i sigurno nestajanje i rasplinjavanje, kao gubljenje svih
preostalih veza sa samim sobom i svetom oko sebe, prelaženje u neko maglovito
stanje svesti.
Nasuprot polusnu u kom se nalazi, Desničin junak oseća „sitnu točkicu
nemira“ kao ostatak nekadašnje snage i života. Motiv nemira u Desničinom
stvaralaštvu označava čovekovu želju i potrebu za kretanjem i delovanjem, potrebu da
se udalji od blizine smrti. U težnji da nadvlada realno i dokuči ono što se ne spoznaje
očima, Desničin junak zaklopljenih očiju želi da pronađe „onaj neprekidni ton –
srebrnu nit koja traje“.299
Ovom pripovetkom Desnica iznosi jednu od svojih poetskih ideja, težnju
čoveka da nadvlada prolaznost i smrt. Ta neprestana igra motiva života i smrti
prisutna je u najrazličitijim oblicima kroz sva Desničina prozna ostvarenja. Koliko
god pojedini slučaj bio sličan nekom drugom, nigde se ne pojavljuje na isti način, u
istom obliku. Međutim, uvek je poznat ishod igre motiva života i smrti. Motiv smrti
trijumfuje u većini Desničinih proza, javljajući se kao rezultat određenih spoljašnjih
faktora i unutrašnjih sila.
299 Isto, str. 125.
127
„Konac dana“ (1951)
Pripovetka „Konac dana“ može poslužiti kao ilustracija Desničinog
stvaralačkog čina koji se „zasniva na jedinstvu i prožimanju analize i deskripcije.“300
Pomenuti postupak podrazumeva istovremeno kretanje kroz radnju koja se razvija u
određenom prostoru ili sredini, i proučavanje psiholoških reakcija junaka na određene
događaje. Desnica se u svojim prozama istovremeno kreće na spoljašnjem i
unutrašnjem planu, što je vidljivo upravo u ovoj pripoveci u kojoj je sumorno
dotrajavanje jednog života istovremeno povezano sa svakodnevnim događajima koji
karakterišu datu sredinu. „Tako se ljudski lik postavlja uokviren i prožet sredinom, i
taj spoj sumornosti i svakodnevnosti, ironije i banalnosti, osnova je onoga što čini
meru kod Vladana Desnice.“301
Početak ove pripovetke može poslužiti kao primer koji oslikava diskretan
način na koji Desnica uvodi svoje junake u priču. Opisujući veče nad gradićem, pisac
neposredno pominje doktora Milu Prkuta koji kreće u šetnju kad se svi razilaze,
otkrivajući time njegovu posebnost: „A doktor Mile, kao za inat, upravo je tada
izlazio u šetnju ( - ta njemu je čitav život bio u znaku nekog neodređenog inata!)“302
Naglašavajući reč „inat“, Desnica neposredno i naoko slučajno otkriva
karakter svog junaka. U nastavku je opisan izgled glavnog junka jednom rečenicom,
koja sadrži mnoštvo spoljašnjih detalja pomoću kojih pisac istovremeno otkriva
junakove karakterne osobine: „Onako suhonjav, krakat, u cipelama od mekog ševroa
sa četvrtastim vrhovima kakve je dosljedno naručivao već pedeset godina ne osvrćući
se na prevrtljivost mode, sa šeširom koji je nosio uvijek onako neugnječen kako ga je
dobio u dućanu i prvi put nataknuo na glavu, zaparao je svoju brazdu poprijeko
Šetalištem, kao da time hoće da prekriži i poništi sve ono što su tokom dana ljudi tuda
našetali.“303
Ističući njegovu doslednost u izboru cipela, načinu na koji nosi šešir, i redovne
šetnje noću, pisac ističe neobičnost i netipičnost Milinog karaktera. Svaki spoljašnji
detalj ima svoje mesto u celokupnoj analizi njegovog psihološkog lika.
Pored navedenih pojedinosti koje se odnose na spoljašnji izgled, doktor Mile
Prkut se izdvajao i po tome što je bio „veliki ljubitelj češke muzike“. Otkrivajući 300 Zoran Gavrilović: Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 218. 301 Isto, str. 219. 302 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 130. 303 Isto, str. 126/127.
128
detalje po kojima se ovaj junak izdvaja od ostalih, Desnica naglašava i ono što je
tipično za sve njegove junake: „Vječito ga je gonio nekakav nemir, neki nejasni
osjećaj da još mnogošta ima da se učini, i to još hitna i važna; ali što – toga se nije
pravo prisjećao.“304
Nemir, kao čest motiv Desničinih proznih ostvarenja, zajednička je osobina
svih njegovih junaka. Posmatrajući navedeni primer, uočavamo da Desnica,
predstavljajući svoje junake i njihove živote, ne daje prednost događajima, već
prikazu različitih psihičkih atmosfera u kojima se junaci nalaze. Želeći da se što više
približi čoveku i pronađe razloge trenutnih stanja, pisac odgovore pronalazi u
prošlosti.
Doktor Mile se vraća u rodni grad nakon završenih studija u nadi da će
sačuvati porodičnu lozu i imanje, „ali Mile nije pokazivao mnogo zanimanja“ za
porodični posao. Njegovu pasivnost i ravnodušnost pisac objašnjava slabljenjem
porodične loze: „U mjestu su mnogo isticali Milinu spremu i pozvanost za javne
dužnosti, ali su sudili da u poslovnim stvarima daleko zaostaje i za djedom i za
stricem, i vjerovali da s njim u familiji Srdarević započinje niz onih generacija koje
više ne stiču već u najboljem slučaju održavaju imanje na crti jednog postepenog i ne
odveć naglog opadanja.“305
Provodeći jedan deo života na studijama u Pragu, Mile se udaljava od rodnog
kraja, postajući predstavnik inteligencije koja se odnarodnjavala. Ponovni povratak
mu ne donosi smirenje, već samo osećaj nelagode i nepripadnosti svom zavičaju.
Istorijske i društvene promene koje su se ispoljavale kroz dolazak novih generacija i
novih ideja, samo su pojačavale njegovu otuđenost i izolaciju. Bivajući svedok
vremena koje prolazi a čiji protok nije mogao da zaustavi, „Mili se prvi put prokrala
glavom pomisao da je čas kad je doživio ostvarenje svojih snova iz mladosti bio pravi
čas da umre.“306
Ne mogavši se pomiriti sa novim vremenom i životom koji prolazi, junak ove
pripovetke jedini izlaz iz sopstvenog nezadovoljstva vidi u smrti: „(...) za tih dugih
popodneva počeo se opet uljuljkivati u misao o smrti. Činilo mu se da ona nadolazi od
sebe, ako se samo umijemo da postavimo u stanje potpune opuštenosti tijela i volje;
njezino nastupanje zamišljao je dosta ugodno; kao neki krajnji stepen sanjivosti.
304 Isto, str. 131. 305 Isto, str. 129. 306 Isto, str. 132.
129
Čitavim bićem prepuštao se u njeno krilo i osjećao kako ona postepeno njime
ovladava (...) Tako se dan na dan zabavljao tim poniranjem u ništavilo, i toliko se u
tome uvještio, da mu je to postalo potreba, i gotovo neki mali porok.“307
Dovodeći svog junaka u izvesno stanje sanjivosti, pisac ga suočava sa mišlju o
smrti da bi mu je što više približio razgoneći time strah od umiranja. Želeći da pobedi
sopstvenu prolaznost, junak ove pripovetke posmatra sebe kao glavno lice u toj igri
između života i smrti: „Htio je da bude svakom jasno i nedvojbeno da je to umiranje
njegova stvar, da je u tome on glavno lice. On je tu onaj koji nešto čini a ne neko s
kojim se naprosto nešto događa. I tako je čekanje smrti moralo kod Mile da poprimi
neki djelatni vid (...)“308
Pisac usporava vreme stavljajući svog junaka u stanje čekanja, dajući time
vremenu jednu novu, odgodivu dimenziju: „I baš sad, u starosti, imao je prvi put u
životu osjećaj da nije potrebna žurba i da ima vremena za čekanje.“309
Doživljavajući život kao skup sitnih i neznatnih događaja, doktor Mile iznad
svega što je proteklo i što prolazi, kao jedinu neprekidnost i konstantnost izdvaja tok
vremena: „Slušao je otkucaje satova sa crkava. Nad varošicom je prohujao još jedan
dan; još jedna krpica vremena, jedan jednolični odsječak trajanja, jedno od onih „od
jutra do mraka“ u čijem se uzanom rasponu zbivaju sitni, neznatni događaji života, za
devedeset i devet posto jednaki kao i juče, kao i prekjuče, a samo za jedan posto po
nečemu novi i različiti, a iz kojih se prede ona neprekidna traka vremena što spaja
današnjicu, u kojoj se prividno ništa značajno ne dešava, sa davnim zemanima kad su
u varošicu provalili Avari (...)“310
Želeći da sačuva vreme koje je proteklo od zaborava, vreme u kojem je on
ostvarivao značajne uspehe, doktor Mile se u jednom trenutku odlučuje da napiše
svoje uspomene. Međutim, uočio je da je iz napisanih stranica „izbijala jedna
gorčinom otrovana starost“, što je pruzrokovalo da su te njegove uspomene „zvučale
tako apokaliptično kao da se radi ne o zalasku jednog doba već o skončanju vremena
uopće.“311
Težnja Desničinog junaka da sačuva vreme koje prolazi ostaje beznadežna i
neostvarljiva. Takvu istinu koju je doktor Mile i sam znao, pisac naglašava
307 Isto, str. 136. 308 Isto, str. 139. 309 Isto, str. 149. 310 Isto, str. 153. 311 Isto, str. 141.
130
izgovarajući je kroz predstavnike novog vremena: „Znate, program za sutrašnjicu ne
može se sastojati u uskrsavanju jučerašnjih, ili čak prekjučerašnjih ideja. Morate ipak
razumjeti da se jučerašnja naprednost danas zove nazadnost – vrijeme ide dalje!“312
Vreme se u Desničinoj poetici javlja kao kategorija proticanja na koju je
nemoguće uticati. Čovek je svestan te neminovnosti i svoje nemoći da nešto učini. U
težnji da zaustave proticanje, Desničini junaci žele da postignu stanje izvesnog
smirenja u kojem će odagnati svaki nemir, stanje pravilnog kretanja „koje vrijedi
koliko i bezprekidno mirovanje, i koje dapače još bolje umiruje i uljuljkuje: nema ni
početka ni kraja – u svakom je času slika savršeno ista i zato uvijek jednako zabavna
(...)“313
„Formalista“ (1952)
Posmatrajući pripovetke iz zbirke Olupine na suncu u odnosu na roman
Zimsko ljetovanje, uočavamo da su u ovim pripovetkama ljudi posmatrani i prikazani
izolovano, u vrlo uskom krugu svojih sudbina. Upravo je izlovanost stanje koje
podjednako karakteriše sve Desničine „olupine“. Izolovano lice nalazi se uvek u
prvom planu, dok su ostali likovi dati u pozadini glavnog lika. Pisac u potpunosti
zanemaruje međuljudske odnose u pripovetkama prve zbirke, posmatrajući izolovana
i osamljena lica. Njihovi odnosi sa drugim ljudima stavljeni su u drugi plan, „kao i
neživi predmeti, što okružuju lice i pletu sredinu, u kojoj se ono kreće.“314
Sam početak ove pripovetke otkriva da će se radnja dešavati u Ravnim
Kotarima: „Cesta vijuga između vinograda s maslinama i smokvama; iza njih, u
daljini, modrikasti kostur Velebita; a negdje u dolini između tih vinograda i dalekog
Velebita, slutnja mora. Niotkud se ono ne vidi, niti išta što je s njim u vezi, ali se
njegova blizina jasno osjeća. – To su Ravni Kotari.“315
312 Isto, str. 144. 313 Isto, str. 148. 314 Živko Jeličić: Lica i autori, Kultura, Zagreb, 1953, str. 123. 315 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 55.
131
Navedeni primer pokazuje Desničinu sklonost ka prikazima prirode i šireg
zavičaja iz kojeg potiče, kao i direktnu vezu čoveka i njegovog kraja. Glavni junak
ove pripovetke, Mojo Rašković, došao je u Ravne Kotare iz podvelebitskog kraja i
nije mogao da se uklopi u novu sredinu. Po svemu se razlikovao od ostalih ljudi u tom
kraju, „najprije svojim neobičnim imenom (...) – bio je to jedini čovjek po imenu
Mojsije za koga se u čitavom kraju znalo. I po vanjskom izgledu bio je neobičan:
sitan, tanak, ispijena žuta lica, rijetke crne bradice i duge kose, imao je u svom liku
nešto isposničkog, samo što mu je pogled bio hladan i neugodan“.316
Oslikavajući svog junaka jednom rečenicom, Desnica potvrđuje svoj
stvaralački postupak u gradnji likova. Odabirući pažljivo glavne pojedinosti u
njegovom izgledu, pisac istovremeno naslućuje i stvara njegov psihološki portret.
Slika Mojinog lika uokvirena tavanskim prozorčetom otkriva njegovu izolovanost:
„Među ljude, u krčmu, u crkvu, nije nikad zalazio – rijetko ga je kad čovjek mogao
vidjeti na cesti ili ma gdje drugo doli u prozorčetu njegovog tavana. Živio je sasvim o
sebi, bez „pačanije“ bilo s kim. Seljani su se nekako obazrivo tuđili od njega i kao da
su izdaljega obilazili njegovu kuću. Mojinu mrzost za kretanje vjerovatno je
pojačavalo i to što je hramao na jednu nogu i opirao se o nju s izrazom patnje na
licu.“317
Neobičnost svog junaka Desnica pojačava tišinom koja je prouzrokovana
Mojinim neimanjem potomstva. Jedinu nežnost pokazivao je prema vrani koju je
pripitomio. Iznoseći navedene podatke i osobine glavnog junaka, pisac nagoveštava
da nije još sve rekao o njemu, i da ono najgore tek sledi. U nastavku saznajemo da je
Mojo nemirnu mladost proveo u hajdučiji i da je „iz tih podviga iznio i onu svoju
šepavu nogu“. Nakon nekoliko godina robije, dolazi u selo sa ciljem da se konačno
smiri.
Mojinu osobenost pisac naglašava smeštajući ga u sredinu koja je suprotna od
one iz koje je potekao: „Preko pocrnjelih krovinjara pucao je pogled na plodnu
kotarsku ravnicu, na onu vedru pitominu tako različitu od surog podvelebitskog kraja
u kome se rodio i odrastao i u kome je započeo svoje podvige.“318
Prikazujući u nastavku glavnog junaka, Desnica otkriva i potvrđuje svoj
stvaralački postupak: pored nečijeg lica prikazati i njegovo naličje, sve ono što se
316 Isto, str. 56. 317 Isto, str. 56. 318 Isto, str. 57.
132
krije „pod spokojnom površinom“. U težnji da se što više približi čoveku, da otkrije
njegovu konačnu istinu i prikaže je, pisac uvodi motiv smrti. Smrt je u ovoj pripoveci
predstavljena kao poslednja mogućnost i prilika da se čovek iskupi za svoja nedela
govoreći istinu.
Dovodeći glavnog junaka na samrtnu postelju, pisac ubacuje lik sveštenika od
kojeg se očekuje da će čuti istinu izgovorenu od strane hajduka i grešnika Moje
Raškovića. Međutim, sveštenik ne dolazi do Mojinog potpunog priznanja istine.
Otkrivajući svoj najteži greh, ubistvo poreznika, glavni junak odbija da prizna ostale
grehove. Desničin junak uviđa da osećanje sopstvene krivice ne biva otklonjeno
priznanjem istine. Dolazeći do takvog saznanja postaje mu sasvim nevažno da li je
naveo sve svoje grehove ili samo neke. Ostavljajući polovično Mojino priznanje
grijeha, Desnica neposredno kazuje da čovek ostaje sam u zlu koje je počinio.
„Bunarevac“ (1952)
Pripovijetka „Bunarevac“ na motivacionom planu poseduje očigledne sličnosti
sa pripovetkom „Konac dana“. Uočljiva je čovekova potreba da se u nečemu potvrdi,
da sam nešto stvori u sredini koja za njega nema razumevanja. Ova pripovetka
zasniva se na pobuni mladog intelektualca Miloša protiv ustaljenog poretka stvari,
podjednako u roditeljskom domu i sredini koja ga okružuje. Desnica prikazuje
provincijsku sredinu i kao njen kontrast ubacuje priču o Milošu, oslikavajući
istovremeno dramu naših intelektualaca sredinom dvadesetog veka koji su se borili sa
sobom i svojim okruženjem. „I ova je Desničina proza susret mašte i stvarnosti, priča
o razbijenim iluzijama. Pisac veoma vješto provodi ne samo Miloša nego i druga lica
kroz život, postavljajući ih u različite prostore. Ispočetka novi dani donose nove
snove, ali se sve brzo pretvara u paučinu na vjetru. Sigurno oko vidi to pretvaranje i
prati svaki lom, da u rezignaciji i smirenosti sačuva najtananije drhtaje dogorjelih ili
slomljenih ljudi.“319
319 Božo Milačić: „Uz prozu Vladana Desnice“, LMS, Novi Sad, oktobar 1955, godina 131, knj. 376, sv. 4, str. 409.
133
Nakon završetka visoke škole, Desničin junak teži da se dokaže, da unese neke
novine u svoje okruženje. Sukobivši se sa ocem oko izbora svoje životne saputnice,
Miloš napušta bogatu roditeljsku kuću i odlazi na službu u daleku provinciju, vodeći
sa sobom bolešljivu ženu.
Osnovni događaj u „Bunarevcu“ nalazi se na samom kraju novele: smrt
Miloševe bolesne žene Jagode, zbog koje se sukobio sa ocem i odlučio da život
nastavi u provinciji kao učitelj. Milošev sukob sa ocem pisac koristi kao povod za
opis zatvorenog i otupljujućeg života intelektualca u zabačenom provincijskom
gradiću Bunarevcu: „Bio je došao u sukob s ocem, poznatim prestoničkim liječnikom,
radi te iste žene koja leži tamo u kutu i koju zaklanja od svjetlosti svojim plećima. On
je tad stajao pred zadnjim ispitima na univerzitetu a ona je studirala klavir na
muzičkoj akademiji. Otac je bio jako nezadovoljan sinovljevim izborom: djevojčina
tetka, u čijoj je kući kao siroče i odrasla, imala je prilično bučan brakorazvodni
proces, a porodica mu se i inače činila sasvim skromne ruke. Zamišljao je posve
drugačiji brak za svog jedinca. Osim toga, djevojka je bila grudobolna. I on se, kako
je govorio, odlučno protivio toj vezi, i kao otac i kao liječnik.“320
U nastojanju da svom sinu omogući srećan život, Milošev otac čini sasvim
suprotno, ugrožavajući sreću i život sopstvenog deteta. Prema mišljenju Slobodana
Kalezića, takav postupak „istovremeno znači da dobrota može da se javi kao
apstraktni i teorijski izraz jednog životnog stava; međutim, kada ga treba realizovati,
onda mu se na lomaču prinose i takve vrijednosti kao što je lična, intimna sreća
bliskih i dragih.“321
Pružajući otpor ocu, Miloš u svojoj težnji za samostalnošću pristaje na niz
žrtava koje nosi život u provinciji. Miloševo putovanje vozom do Bunarevca koje se
odvija na samom početku ove priče, prožeto je nelagodom koja nagoveštava jednu
novu stvarnost provincije: „Miloš je bio pun one bezimene ustreptalosti koju je
oduvijek u njemu budila vožnja i osjećaj pasivne nošenosti kroz prostor.“322 Opisujući
lica spavajućih u vozu, Desnica otkriva svoju težnju da se što više približi čoveku i
njegovoj unutrašnjosti: „Saputnici su spavali sjedeći, skrštenih ili u krilu složenih
ruku, olabavile donje vilice i opuštenih, razoružanih lica.“323
320 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 182. 321 Slobodan Kalezić: Dani čitanja, Nio, Titograd, 1985, str. 126. 322 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 189. 323 Isto, str. 190.
134
Svoj prvi susret sa palankom Miloš je zamišljao sasvim drugačije: „Da, sve je
bilo drugačije nego što je pretpostavljao. Drukčiji položaj mjesta, drukčiji pejzaž,
drukčije osvjetljenje. Mjesto je bilo uvaljeno u kotlinu – baš kao u dnu bunara, i sunce
je rano zalazilo za rubom okolnog krša koji je obilježavao vidokrug. Nikakvih modrih
bregova, nikakvih daljina pogledu. Prevladavala je sinja boja kamenjara koja je
zamarala oči. Obrisi stvari bili su oštri kao rub krhotine, osvjetljenje sirovo. Beharu
nigdje ni traga.“324 Zatečena slika ruši njegovu romantičarsku predstavu sveta iz
snova, suočavajući ga sa stvarnošću palanke koju do tada nije poznavao. Susret sa
novim svetom i novim oblicima života pretvara Miloša u sasvim zbunjenog,
nesnađenog i uplašenog čoveka.
Stigavši u palanku, glavni junak se najpre susreo sa surom prirodom. Slika
takvog pejzaža prisutna je u Desničinom kritičkom osvrtu na poeziju Mirka Korolije i
kao takva ostaće nepromenjena u njegovim kasnijim proznim ostvarenjima. Prikaz
pejzaža pisac upotpunjuje opisom vegetacije koja je odraz prirodnih uslova: „I sva ta
vegetacija, mada samonikla i mada od iskona neiskorjenjivo izbija na tom tlu, bila je
krivasta, isprelamana, kvrgava, vječito u nekom stanju nedoraslosti, patuljasta i sakata
jer je čobančad i žene iz zaselaka neprestano sijeku (...) Jedno jedino veće drvo,
pošteđeno kao za uzorak, stršalo je u brijegu, na raskršću (...) – nekakvo čudno,
Milošu nepoznato drvo s divljačnom, k zemlji posrnulom krošnjom pod čijim teretom
kao da je deblo teturalo. Kvrgavo, zasukano, bijeno nepogodama i tlačeno
podnebljem, zarilo se u krš kao džinovski svrdao i razvilo se u širinu, puno svoje
plećate, niske, podmukle snage.“325
U težnji da prihvate „nepoznatu stvarnost“ u kojoj se nalaze, junaci ove
pripovetke nepoznatom drvetu daju ime želeći da se bar na neki način približe svom
okruženju: „Ne znajući mu pravoga imena, nazvali su ga Ančarom; i on i ona
običavali su da svaku nepoznatu stvarnost privode kakvom književnom parobrascu; i
time bi ta stvarnost, pod odbljeskom literarne reminiscencije, odmah postala
prihvatljivija, zaodjela bi se nekim vajnim čarom.“326
Prikazujući prirodu Dalmatinskog zaleđa i čoveka u njoj, Desnica istovremeno
stvara i regionalnu i univerzalnu sliku života. Život stanovnika Bunarevca zbivao se
na malom prostoru i prolazio u preživljavanju, kao i „njihova spora, usamljenička
324 Isto, str. 192. 325 Isto, str. 193. 326 Isto, str. 193.
135
umiranja“.327 Međutim, nisu tu bile nepovoljne samo prilike i uslovi života na takvoj
zemlji, već njihovo „djelovanje“328 koje se neminovno odražava na čoveka i njegov
duševni sklop.
Pored Miloša i Bunarevca, pisac ubacuje i oživljava sporedna lica palanke da
bi ostvario što potpuniju sliku provincije. Prema rečima Bože Milačića, „Desnica je
uspio da u mraku Bunarevca, mraku naše predratne provincije, otkrije dramatične
scene i u njima nemoćne trzaje ljudske, da sačuva dah zatvorene i obamrle sredine,
zaparloženost njenu, sredinu u koju se stiže iz zablude ili po kazni, ali u kojoj
mještani, starosjedioci i već aklimatizirani došljaci stvaraju posebni svijet, diktiraju
odnose i uzakonjuju posebna pravila.“329
Iz bunarevačke sredine pisac izvlači na površinu nekoliko likova
intelektualaca, poluintelektualaca i domaćica, da bi njihovim rečima što potpunije
dočarao život u takvoj sredini. Nasuprot Milošu, pisac kao bunarevačke fizionomije
postavlja likove sudije Matića i učitelja Milanovića. Njihove reči i stihovi koje
izgovaraju, kao i razgovori o Dostojevskom, prožeti su surovom klimom provincije
koja svojom surovošću topi svaki lirizam i ruši svaki čovekov san.
Želeći da nadvlada stvarnost provincije u kojoj se zatekao, da savlada datu
prepreku, Desničin junak postaje svestan da u tim uslovima nema nikakve vidljive
prepreke protiv koje bi se on mogao boriti i savladati je: „Međutim, ovdje ustvari nije
bilo nikakvih protivnosti proti kojima se čovjek može boriti ni prepreka koje treba
savladati. Neprijatelj je bio nevidljiv i podmukao; nestvaran, ispijao je iz čovjeka sve
snage (...) A i kako se čovjek može boriti proti tome što je vidokrug tako uzak i
zagušen, proti depresijama koje stvaraju neprekidne jesenske kiše, proti čamotinji
beskrajno dugih zimskih večeri (...)“330 Opisujući prirodu dalmatinskog zaleđa, pisac
327 „Tu su se, na koncu, poslije života provedena u jagmi sticanja i u žurajivom zadovoljavanju prijekih putenih prohtjeva na sirotinjskim seljačkim snašama, kupljenim za metar postave ili za svitak maveza i nabrzinu uguranim u sumračno spremište iza dućanske pregrade, odigravale, u tjeskobi soba zagušenih neukusnim tričarijama i prašnim zavjesama, njihova spora, usamljenička umiranja, mučenja gušenjem od nedostatka zraka i osjećajem niske tavanice, prepuštena sama sebi od nebrige najbližnjih, zaokupljenih ognjicom novog sticanja i već nestrpljivih zbog roditeljeva i odviše dugog rastojanja s dušom.“ Isto, str. 194. 328 „Putem do kuće već joj je širokim potezima oslikao sredinu, ne skrivajući ništa, možda čak i pregoneći pomalo. Ustvari, ono što joj je skrivao bile su ne same prilike i uslovi života u toj sredini, već djelovanje koje sve to na njega vrši.“ Isto, str. 197. 329 Božo Milačić: „Uz prozu Vladana Desnice“, LMS, god. 131, knj. 376, sv. 4, Novi Sad, 1955, str. 412. 330 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 198.
136
naglašava da je nemoguće odupreti se njenoj silini i moći, stavljajući time silu prirode
iznad samog čoveka i njegovog uticaja.
U težnji da nadvlada realne okolnosti u kojima se nalazi kao i samu stvarnost,
Desničin čovek utehu pronalazi u iluziji koja je stalno prisutna. Miloš svoju želju za
napuštanjem Bunarevca suzbija šetnjama uzbrdo: „Ta je šetnja sad postala neka
moralna obaveza, gotovo stvar karaktera: trebalo je bar u nečemu do kraja istrajati,
kako ne bi sasvim izgubili vjeru u se.“331
Osećaj beskorisnosti i uzaludnosti svakog delovanja u toj sredini pratio je
Miloša čak i za vreme njegovog rada u školi. „Nerijetko je otkrivao da najobičniji
pojmovi tu imaju naročiti smisao i da u ljudima izazivaju reakcije suprotne onima
koje bi čovjek očekivao.“332 U želji da se oslobodi konvencionalnih tema za pismene
zadatke, nije mogao da se oslobodi ukorenjene tradicije i opredelio se za temu dolazak
proleća. Međutim, ova uobičajena tema kod njegovih učenika izazivala je „zabrinutu
mučaljivost i neki zebljivi izraz na licu“333, reakcije sasvim suprotne od onih koje je
Miloš očekivao. Nepovoljni prirodni uslovi toga kraja učinili su da „proljeće za te
ljude znači doba kad je pojeden i zadnji zalogaj mrsa, kad je izmeten iz sanduka i
zadnji puh brašna, kad se izgladnjela i užasno omršala stoka jedva miče ili satima stoji
pred kakvim zidom pognute glave i spuštenih vjeđa, u krotkom snu gladi.“334
Miloš je uviđao da „ljepote sela znadu samo ljudi iz grada“ iz knjiga koje su
čitali, a te lepote su u selu sasvim nepoznate. Suočavajući se sa naličjem života na
selu, Desničin junak teži da pronađe smisao u svom vlastitom životu. Nezadovoljan
sobom i okolnostima u kojima se nalazi, ublaženje pronalazi u samoj trpnji i
stradanju: „I trudio se da toj patnji ne izmiče, i da je podnosi bez roptanja.“335
Da bi što potpunije prikazao prirodu dalmatinskog zaleđa, Desnica daje
slikovitu sliku zime u tom kraju: „Zima je Milošu i Jagodi otkrila Bunarevac u
novom, neslućenom vidu. Kad je s rijetkog drveća po obroncima opao list, sure brine
pokazale su se još vrletnije. Goli grmečci drače, nakićeni čupercima vune učupane
ovcama u prolasku, predveče su mijenjali boju: smeđe bi im šibljike pomodrile,
zaodjeli bi se oblačkom ljubičastog praha i isijavali u suton neku prigušenu tihu
331 Isto, str. 201. 332 Isto, str. 202. 333 Isto, str. 203. 334 Isto, str. 203. 335 Isto, str. 206.
137
svijetlost kao da su među svojim grančicama još časak zadržali zadnji treptavi odraz
sunca koje je zapalo.“336
Upravo je takvim prirodnim i životnim uslovima Jagodino zdravlje bilo
pogoršano. Slika zapalog sunca nagoveštava skori kraj njenog života. Smrt se u ovoj
Desničinoj pripoveci javlja kao neminovnost čiji dolazak se uskoro očekuje.
Suočavajući se sa neumitnom činjenicom, Desničin junak postavlja pitanje smisla
čovekovog života. Dovodeći smrt u život mladog bračnog para, Desnica navodi još
jednu mogućnost smrtnog ishoda, kao i nemoć čovjeka u takvim okolnostima: „I eto
ona sad tu u kutu umire – i to je sve.“337
Dolazak smrti u Desničinim prozama često je poveza sa tišinom koja joj
prethodi: „U jednom času učini mu se da se tišina nekako naročito produbila i postigla
onaj stepen intenzivnosti kad se počinje čisto nametati uhu.“338 Ovom pripovetkom
Desnica prikazuje unutrašnja stanja u čoveku koja smrt izaziva. Uvidevši da je smrt
nastupila, Miloša obuzima stanje bez misli u kojem je osećao samo „fizički fakat“ da
je Jagoda mrtva ne mogavši se pomiriti sa tom činjenicom. Bilo mu je potrebno da to
nekoliko puta ponovi „utuvljujući time sebi tu stvarnost u glavu“.339
Dovodeći svog junaka do konačnog saznanja smrti, Desnica pred sam kraj ove
pripovetke daje sliku Bunarevca nakon kiše, prikazujući istovremeno kakav postaje
čovek u takvim životnim uslovima: „Kiša je bila prestala. Žitko se blato gnjecalo pod
nogama. Godinama gaženo i ispregazivano neumornim koracima, uzduž i poprijeko,
od mosta do popove kuće i od popove kuće do mosta, bilo je sasvim usitnjeno, kao
sažvakano, žitko poput kaše (...) Gaze ga, mijese ga, godinama i pokoljenjima, od
jutra do mraka, mještani i mještanke, odrasli i djeca, i čovjek dobija dojam da su ti
ljudi zabačeni u toj gluhoj kotlini, sa svojim skučenim, nelijepim životom, gluhim i
slijepim za sve osim za vlastitu samoživost i vlastiti interes (...)340
Pripovetka „Bunarevac“ može poslužiti kao jedan od najboljih primera koji
pokazuje Desničine poetske stavove vezane za prirodu i čoveka. Prirodu u
stvaralačkoj poetici Vladana Desnice nemoguće je posmatrati izdvojeno od čoveka.
Provodeći život u određenoj sredini i određenim prirodnim uslovima, čovek
neminovno postaje njen odraz.
336 Isto, str. 206. 337 Isto, str. 223. 338 Isto, str. 225. 339 Isto, str. 225. 340 Isto, str. 228.
138
U ovoj pripoveci, kao i većini pripovedaka prve Desničine zbirke, prikazana je
raznolikost ljudskih „olupina“, koje su uslovljene naivnim iluzijama i snovima.
Pobuna glavnog junaka i njegova odluka da započne novi život u novoj sredini,
„završila se kao drama u kojoj su pobunjenici sagoreli u svojoj nemotivisanoj i
neorganizovanoj pobuni.“341
Prikazujući sudbinu glavnog junaka, pisac ukazuje na neminovnost čovekovog
propadanja ukoliko se nađe izvan vremena i prostora kome pripada. Nova sredina i
okolnosti u kojima se Miloš našao, postaju glavni uzroci njegovog stradanja čija se
kulminacija javlja u susretu sa mrtvom ženom. Doživljavajući njeno umiranje, glavni
junak ove priče istovremeno doživljava i sopstveno buđenje postajući svestan svog
pogrešno izabranog puta. „Iz tog shvatanja u Milošu se oglašava pustoš, sve se
pretvara u apsurd i beznađe, u njemu i oko njega zatvaraju se krugovi vremena.“342
„Od jutra do mraka“ (1952)
Prikazujući u svojoj prvoj zbirci pripovedaka život provincije, Desnica
prevashodno želi da naruši njenu jednoličnost i učmalost, „da pokaže kako jedan svet
izlazi iz svoje ljušture i pokazuje da nije sasvim mrtav, već samo prigušen u sebi.“343
Pomenuti stvaralački postupak pisac primenjuje u prikazanim pripovetkama
„Bunarevac“, „Florjanović“ i „Konac dana“, u kojima učmalost provincije neminovno
utiče na čovekove namere da ostvari ono što želi.
„Ličnosti u ovim Desničinim pripovetkama žive neki često izanđali čulni život
i to u nekoj zabiti, vrte se u nekom svom apsurdnom krugu i jedva se s vremena na
vreme oglase ponekim trzajem, ponekom reakcijom na neku pojavu, na neki zaostali
zov ili izazov života – oglase se nekim krikom, šikne iz njih poneka paklena tišina,
poneko mučno čekanje da se nešto dogodi, da pokrene neke svetove, da izvrši neki
priželjkivani preobražaj sveta, da se ostvari poneki zapretani san. Ta povremena
trzanja iz duhovnih učmalosti, ta batrganja po životnom putu od nemila do nedraga,
341 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 33. 342 Isto, str. 34. 343 Isto, str. 29.
139
govore da su to živi ljudi sa snovima i nadama, da imaju svoje svetove koji su samo
njihovi svetovi, da su se nekad i pod nekakvim istorijskim uslovima otkinuli iz matice
života i potonuli u bezdane i bespuća svojih sanjarija i žudnji za nečim nepoznatim a
često strasno naslućenim. Takve čežnje u nekim Desničinim pripovetkama često se
pretvaraju u strastvene čulne orgije koje najčešće vode u depresivna stanja, teške
psihičke krize, u bezizlazno razaranje, u lomljenje i posrtanje ličnosti, u deformisanje
karaktera.“344
Upravo je pripovetka „Od jutra do mraka“ zasnovana na otkrivanju i
analiziranju unutrašnjih pomeranja u čoveku, na prikazivanju psihičkog stanja
glavnog junaka. Desnica je u ovoj pripoveci veoma vešto ušao u čovekov unutrašnji
svet, u sve ono što ga sputava i ograničava u ostvarenju njegovih želja.
Glavni junak, mladi klerik Ivo Čavra, upada u izrazitu duševnu krizu i
poremećenost prouzrokovanu nemogućnošću da ostvari svoje seksulane porive.
Dramu pomenutog junaka pisac stavlja na pozornicu malog primorskog gradića,
skicirajući u pozadini društvene promene i ekonomske potrese koji su zadesili
dalmatinsku obalu početkom XX veka. Pomenuti socijalni detalji nemaju samostalno
značenje u ovoj pripoveci, već ih pisac koristi kao motivaciono ishodište psihološke
drame glavnog junaka.
Unutrašnja drama mladog klerika javlja se kao posledica sukoba asketskog
života u „bogoslovskom sjemeništu“ i bogatih dečačkih snova, literarnih
reminiscencija i ljubavnih želja. Pisac pažljivo gradi proces psihomentalne
devijantnosti kod glavnog junaka, zaustavljajući se na onim stanjima u kojima dolazi
do udvajanja zdravog duha i poremećenih reakcija. Prema rečima Miloša Bandića,
ova pripovetka „najjasnije otkriva postepeno i spontano taloženje nevidljivih,
neulovljivih čestica (...) – u priču. To je naročito fluidna i prozračna maglina, to su
pokretne i neprimetne senke stvari koje u umetničkoj, piščevoj reči postaju drugi,
vidljivi i opipljivi svet.“345
U procesu stvaranja svojih proza Desnica nikad ne polazi od fabule, već od
jedne situacije, atmosfere, od jednog detalja346 od kojeg stvara jednu novu
344 Isto, str. 29/30. 345 Miloš Bandić: „Proleće i olupine“, Književnost, br.3, Beograd, 1956, str. 268. 346 „Desnica nije slikar jakih boja. On ne voli krupne reči i široke rečenične zamahe (...) Čitava njegova ekspresija svodi se na ređanje detalja, izraženih adekvatnim, dobro odmerenim rečima. Sve je dato diskretno, ponekad kao slučajno, nenaglašeno, kao netaknuto (...) to je rezultat njegovog smirenog, laganog rada.“ Dragan Jeremić: „Vladan Desnica ili intelektualna poezija“, Savremenik, br. 6. Beograd, 1968, str. 23.
140
transponovanu stvarnost. Opisom slike jutra u primorskom gradiću, određeno je mesto
zbivanja radnje. Isticanjem lokacije dućana koji se nalazi na samom kraju obale, već u
prvom pasusu je naglašena sama atmosfera zabačenosti koja će dominirati u ovoj
pripoveci: „Pred njihovom radnjom, u tom zaklonjenom dijelu obale, njišu se na
masnim lučkim vodama usidrene otočanske lađe, a vrhovi jarbola klate se po plavom
nebu u neumornoj kretnji nijekanja. U dućan ulaze i izlaze seljanke koje su tek sišle s
broda, vojnici podnadulih neumivenih očiju koji su prosjedili čitavu noć u teretnom
vagonu. Otočanke se snabdijevaju vrpcom, svicima svile, pucetima; vojnik uzimlje
češalj, džepno ogledalce ili nožić s limenim koricama na kojima je utisnuto ime
„Sarajevo“ i kojim će, za čitavo vrijeme soldačije, križati kruh, odsijecati debele
komade lovačke salame, šiljiti mastiljavu olovku i potkresivati nokte. Uniđe i stari
lučki nosač da istrusi čašicu rakije i da prožvaće ušptipak – fritulu; pa otare dlanom
raskuštrane brkove i krene dalje niz obalu.“347
Navedeni opis otkriva veliko prisustvo detalja koji ne samo da upotpunjavaju
datu sliku, već iskazuju potpuno poznavanje i doživljaj date sredine. Nakon čitanja
prvih rečenica ove pripovetke, oseća se duh jedne sredine, njena beda i izolovanost. U
neposrednom prikazivanju paralelnih životnih manifestacija i njihovom preplitanju
„od jutra do mraka“, Desnica izražava tragizam čovekovog života koji će biti sve
prisutniji u njegovim kasnijim prozama.
Raspoloženja i unutrašnja stanja junakinja Ane Čavre i njene kćeri, predočena
su upotrebom prideva „mučljivo“. Sena brige koja je smeštena u uglove njihovih
usana otkriva unutrašnju stvarnost ovih junakinja.
Desnica je u svojim delima sagledavao i prikazivao stvarnost u njenim
najrazličitijim oblicima. Prikazujući različite vidove realnosti, iznad svega stavlja
život i prirodu kao nosioce i uzročnike svih različitosti. Prisustvo različitosti unutar
jednog bića pisac oslikava u liku mladog klerika Ive. Po prirodi plahovit i povučen,
sklon „samotarskom maštanju“ i „bezgraničnom sanjarenju“, pomenuti junak je
raspolućen između svoje prirode i profesije koju je odabrao. Svestan svoje čulne
krize, Čavra se udaljava od svakodnevnog života, tražeći spas u iscrpljujućim
samoćama i ćutanjima.
Raspolućenost između unutrašnjih nemira i nemogućnosti njihovih ostvarenja
u spoljnjem svetu, Desničin junak suzbija u svojoj unutrašnjosti, što ga dovodi do sve
347 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 130.
141
veće duševne poremećenosti: „Granica između stvarnog i nestvarnog takvim
umovanjem sve je više iščezavala, i vrijednost stvarnoga naspram nestvarnome sve je
više gubila na cijeni.“348
Neobičnost ove pripovetke nalazi se u neočekivanom i iznenadnom postupku
Ivine majke. U mnoštvu neuspešnih pokušaja da spasi svoga sina pomoću crkve,
porodice i prijatelja, njegova majka Ane pronalazi rešenje. Uprkos nerazumevanju
sredine prema nagonskim potrebama njenog sina, Ivina majka se odlučuje da pozove
ženu sumnjivog morala Ritu Tumbarovu. Ona ulazi u njegov duševno poremećeni
život i oslobađa ga čulnih kriza u nadi da će ga vratiti svakodnevici. Dovodeći svog
junaka u pomenuto stanje, pisac iznosi misao da je čovekov život samo niz iskušenja
koje treba savladati. Suočen sa sopstvenom raspolućenosti, Ive posustaje pred
erotskim nagonima, postajući i sam ljudska olupina koja dotrajava u izolovanoj
sredini.
Opisujući primorski gradić u kratkom vremenskom periodu, „od jutra do
mraka“, pisac stvara opštu sliku te sredine prikazujući unutrašnji svet njenih
stanovnika. Gradeći lik mladog klerika kao čudesnog čoveka sa izraženom težnjom za
„unutrašnjim doživljajima“349 i sopstvenim načinom mišljenja, Desnica iznosi
elemente svoje poetike: „U neizvjesnosti i slobodi tog svog načina mišljenja nalazio je
kudikamo veće bogatstvo osjećaja i nesravnjivo šire mogućnosti iživljavanja.
Slobodna proizvoljnost i prijatna nelogičnost tog načina bile su pune zanimljivosti i
čara. Osjećao je s užitkom kako postepeno blijedi granica između stvarnog i sanjanog,
između mogućeg i nemogućeg (...)“350
Prikazujući Ivu Čavru kao izuzetak koji odstupa od očekivanih pravila, kao
potvrdu pomenute neobičnosti navodi primer Dantea: „Dante je istodobno, u
granicama istog dana, bio i ovakav i onakav. Ive ga je vrlo dobro shvatao. Smiješni su
mu bili oni profesori i pisci predgovora koji tu proturječnost ili dvojnost u ličnosti ne
mogu da razumiju, nego se upinju da je protumače kao slijed različitih razdoblja u
životu, kao postepena srozavanja ili postepena uzdizanja ili očišćenja. Da, Ive je
odlično razumio te neposredne prelaske iz jednog nastojanja u drugo, to naglo
348 Isto, str. 131. 349 „To zatvaranje u svoja unutrašnja doživljavanja postepeno mu je ubijalo smisao i svako zanimanje za sve stvarno što ga okružava i što ga u skoroj budućnosti čeka.“ Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 131. 350 Isto, str. 132.
142
smjenjivanje sramežljivosti i bestidnosti, suzne raznježenosti i divljeg bijesa, te
naizmjenične nastupe mljecave dobrote i sabijene jarosti.“351
Opisujući pojedinačan primer, pisac u nastavku prelazi na opšti plan i govori
o čoveku uopšte: „Odlično je razumio da čovjek u isti mah može da bude i onakav
kakav osnovno jest (ili kakv misli da jest) i čista protivnost toga, da ne postoje dva
svojstva ili dva temperamenta, ili dva morala – pa makar kako međusobno udaljeni ili
čak suprotni bili – koji ne bi mogli sasvim dobro uporedno opstati u grudima istog
živog čovjeka. U jednu riječ, da je čovjek (a naročito veliki odabrani čovjek)
svakakav.“352
Govoreći o odabranom čoveku, Desnica prevashodno misli na umetnika koji
u njegovoj stvaralačkoj koncepciji teži da obuhvati stvarnost u njenoj različitosti:
„Jedino sitni, obični ljudi, ona svagdanja mizerija, mogu da budu sa dosadnom
trajnošću i negipkom postojanošću stalno i isključivo onakvi ili ovakvi. Viši, iznimni
ljudi (...) mogu da budu, faktično bivaju svakakvi u isti mah. Biti veliki čovjek,
naročito veliki umjetnik, na koncu konca i ne znači uglavnom drugo nego to: biti
svakakav pomalo – kako bi inače umjetnik i mogao svakoga razumjeti i osjetiti!“353
Želeći da različite puteve misli objedini jednim imenom, Ive Čavra odgovor
pronalazi u jednoj knjizi koja tu pojavu naziva ambivalencija: „Ambivalenciji je
pridavao univerzalno značenje, u nju su ovako ili onako uvirali svi putovi misli (...) I
čudio se što se misaoni ljudi ne opredjeljuju s obzirom na nju, što još nije nastala neka
škola ili neki pokret ambivalentičara.“354
U težnji da sagleda stvarnost u kojoj se nalazi, Desničin junak se trudi da
pronađe adekvatnu reč i njome izrazi svaki deo te stvarnosti: „I sam je bio
nezadovoljan kako se izrazio. On je dobro znao da mnogo stoji do toga na koji se
način nešto rekne. A u sličnim prigodama uvijek se čekalo da najprije on stvar izrazi
na svoju, da pogodi njeno pravo ime, da zaodjene u prave riječi onu stvarnost koja leži
pred njima bezoblična, kao rasuta iz vreće, neobuhvatna mozgom i neizreciva
riječju.“355
Navedeni primer brige oko pronalaženja pravog izraza može se posmatrati u
kontekstu Desničinog celokupnog stvaralaštva. Umetnik, prema njegovom mišljenju,
351 Isto, str. 135. 352 Isto, str. 136. 353 Isto, str. 136. 354 Isto, str. 136. 355 Isto, str. 151.
143
ima zadatak da individualno i posebno podigne na jednu višu umetničku razinu, na
razinu univerzalnog. Primer navedene tvrdnje pisac iznosi u razmišljanju svoje
junakinje Ane: „Lična se nedaća preli u opću, i u njoj utopi. I Ane nađe izvjesne
okrepe, gotovo utjehe, u jednakosti ljudi pred tom općom nepravdom života.“356
Desničini junaci svakodnevno se suočavaju sa patnjom prihvatajući je kao
deo svoje stvarnosti. Međutim, nema kod njih glasnog jadikovanja nad nesrećnom
sudbinom, već je učestala slika zatvorenog ćutanja i neme trpnje. Jedan od primera
navedene tvrdnje vidljiv je u liku Ivine majke Ane: „Nije se nikad raznježavala nad
samom sobom ili jadikovala. Jadikovanju nije bilo mjesta u njenom poimanju života; i
ako je, vrlo rijetko kad, samo začas popustila srcu pa izašla iz svog zatvorenog ćutanja
i podnošenja, smjesta se pokajala: odmah se osjetila slabije, bespomoćnije, manje
otporna i manje dorasla tegobi. Ta ionako od jadikovanja i otkrivanja svojih muka
nema nikakve koristi: ni od koga pomoći. Nema što nego trpiti i šutiti. Život je pun
tegoba i zla. Zlo se pobija i razoružava podnošenejm i istrajavanjem.“357
Želeći da naglasi unutrašnju dramu svojih junaka i sukob koji imaju sa
stvarnošću koja ih okružuje, pisac ih stavlja u zatvoren prostor: „Nekakva krupna
buba sa malim krilima zuji i lupa svojim nabubrelim, debelim tijelom o stakla prozora
uzaludno se upinjući da se oslobodi i probije vani na božiji dan.“358
Slika prozora prisutna je na više mesta u ovoj pripoveci: „Kroz žaluzije i
zatvorena stakla dopire odraz plitkog mora i u zmijastim prugama igra nemirno po
podu i penje se po zelenim stijenama.“359 Koristeći prozor kao staklenu i providnu
sponu između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora, Desnica propušta more da uz pomoć
prozora osvoji zatvoren prostor ostvarujući time svoj poetski zahtev po kojem je sve u
znaku međusobnog prožimanja.
356 Isto, str. 152. 357 Isto, str. 154. 358 Isto, str. 130. 359 Isto, str. 129.
144
PROLJEĆE U BADROVCU (1955)
Zbirka pripovedaka Proljeće u Badrovcu objavljena je 1955. godine u izdanju
beogradske „Prosvete“. Za ovo izdanje uzete su pripovetke iz prve zbirke i dodate još
tri nove: „Solilokvij gospodina Pinka“, „Spiriti“ i „Proljeće u Badrovcu“. Svojom
drugom zbirkom Desnica ostaje u okvirima započete tematike, locirajući se i dalje na
području Dalmacije, u malim primorskim gradićima. Gradeći ovu zbirku, stvara niz
portreta uhvaćenih u jednom posebnom kretanju stvarajući istovremeno sliku
Dalmacije na prelazu iz XIX u XX vek.
Posmatrajući Proljeće u Badrovcu u odnosu na prvu zbirku, uočavamo novi
raspored materijala pomoću kojeg ovu knjigu doživljavamo kao prikaz jedne sredine u
kojem se pisac služi višestrukim osvetljavanjem problema i stalnim ubacivanjem
novih lica. „Ono što sjedinjuje pripovetke u ovoj odabranoj zbirci“, prema rečima
Velibora Gligorića, je upravo „ona nit koja se provlači kroz njih, to je slika jedne
određene sredine i života u njoj. Kao u Ravangradu Veljka Petrovića, tako se na
jednom određenom prostoru razvijaju u ovoj prozi Vladana Desnice slike specifičnih
momenata i karakterom sredine usmerenih i obojenih odnosa života kome je
jednoliniski opisan krug od zore do ponoći, od jutra do mraka.“360
Pripovetkama druge zbirke Desnica stvara jedan intimni mozaik sredine koja
je u njima prisutna. Sve ove priče i životne sudbine ostavljaju utisak duboke
proživljenosti i verodostojnosti njihovog tvorca. Intimnost i bliskost pisca sa sredinom
koju opisuje, ogleda se u oživljavanju određene atmosfere i prisnom dočaravanju
čoveka koji je predstavlja. Sva dešavanja prikazana ovim pripovetkama ispričana su
sa izrazitim uživljavanjem autora iako je on zauzeo stav objektivnog, naizgled
hladnokrvnog posmatrača. Desničine proze koje pripadaju ovoj, kao i prethodnoj
zbirci, nisu svedene samo na deskripciju života jedne sredine. Veoma vešto sprovodi
psihološku analizu najdubljih slojeva čovekove psihe, zadržavajući se sve više na
prikazu čovekovih potreba i mogućnosti da kritički sagleda sopstvenu realnost.
Navedenim stvaralačkim postupkom Desničine pripovetke se osobito izdvajaju
po širokom dijapazonu i intenzitetu čovekovih doživljaja, po detaljnim psihološkim 360 Velibor Gligorić: „Izbor pripovedaka Vladana Desnice“, Savremenik, br. 10, Beograd, 1951, str. 424.
145
analizama, po prikazu misaonih procesa koji se odvijaju u njegovim junacima.
Naredne tri pripovetke koje će biti prikazane u ovom segmentu rada, otkrivaju
nastojanja Vladana Desnice da otkrije i prikaže čovekovo unutrašnje biće, nepoznati i
nepregledni prostor čovekovih misli, kao i različita stanja koja se čoveku u datim
trenucima života pojavljuju kao zamka ili nepoznanica.
Desnica je i ovom zbirkom pripovedaka ostao veran tradiciji, nije se plašio da
će biti proglašen konzervativnim i zastarelim piscem. U nasleđene tradicionalne
oblike pripovedaka unosio je nove sadržine, što dokazuju i tri nove pripovetke koje
ova zbirka donosi.
„Solilokvij gospodina Pinka“ (1953)
Sam naslov pripovetke otkriva da će pisac prevashodno prikazivati unutrašnje
doživljaje glavnog junaka gospodina Pinka koji je predstavljen sa vrlo malo podataka.
U prvoj rečenici saznajemo da voli slušati radio dok radi u banci kao činovnik što mu
je kao neženji predstavljalo glavnu zabavu. Sve što pisac u nastavku otkriva o svom
junaku proizilazi iz njegovih solilokvija. Desnica narušava tradicionalni način
pripovedanja jer nije zaokupljen prikazom spoljašnje stvarnosti, već svu pažnju
usmerava na unutrašnji tok čovekovog života.
Ova pripovetka nam pokazuje da su Desničina prozna ostvarenja zasnovana na
malim i naoko nebitnim pojedinostima koje služe kao polazište u prikazu jedne nove,
nevidljive stvarnosti. Polazeći od radio-aparata kojeg gospodin Pink zatiče uključenog
nakon povratka u stan, a pri tom je bio siguran da ga je isključio pre odlaska, pisac
gradi priču koja se zasniva na junakovim razmišljanjima i unutrašnjim doživljajima. U
težnji da pronađe odgovor na zagonetku pred kojom se našao, gospodin Pink počinje
analizu sopstvene svesti pitajući se da li je „ipak zaboravio zavrnuti prekidač“.
Činjenica da isključuje svoj radio a da ga pri povratku kući uvek zatiče
uključenog, izaziva u njemu sve veće nemire i sumnje. On počinje da sumnja u sebe,
trudeći se da psihičkim naporom utvrdi da li je u pitanju samo zaborav, tehnički kvar
na aparatu, ili neko njumu nepoznato unutrašnje objašnjenje.
U težnji da razreši uzroke svog problema, glavni junak ove pripovetke počinje
da razmišlja o čoveku uopšte, tražeći rešenje date situacije: „Koji put čovjek samo
misli da će nešto učiniti, a poslije mu se čini da je doista i učinio. To je jedino
146
razumno rješenje.“361 Nazivajući navedeno rešenje razumnim, Desnica pomera
granice čovekovih misli, trudeći se da sazna sve ono što se nalazi u samim dubinama
svesti.
Desničin junak dolazi do zaključka da je čovek, koji je kao i on izmučen
usamljeničkim razmišljanjima, veoma prenapregnut pa mu se ponekad čini da se
upravo događa ono o čemu on razmišlja. Polazeći od tog zaključka, gospodin Pink
uočava da razmišlja o stvarima koje se nisu dogodile, nego su se samo mogle
dogoditi.
Prikazujući gospodina Pinka, pisac otkriva koliko slučajne okolnosti utiču na
čovekov unutrašnji svet i odražavaju se na njegovu psihu: „Zamislim, naprimjer, da je
samo jedna sitna pojedinost izostala ili se dogodila drugačije nego što se stvarno
dogodila, pa odatle vučem dalje nit, izvodim posljedice, i čovjek prosto ne bi vjerovao
kakvi se sve čudni događaji izlegu, kakvi se sve nepredvidivi rezultati nagomilaju, i
na kakav neočekivan ishod ponekad čitava stvar izađe. Koji put je dovoljno da
izmjenimo neku takvu slučajnu i naoko indiferentnu okolnost, neku sasvim
neznačajnu sporednost, pa da odatle bukne čitava tragedija.“362
Desnica u svojoj stvaralačkoj poetici veliku pažnju i značaj pridaje slučaju kao
izvoru najrazličitijih mogućnosti koje mogu zadesiti čoveka. „Ništa u čovjekovom
životu nije determinirano, ništa se ne događa nužno i s razlogom. Čovjek je zapravo
objekt, žrtva najbanalnijih, nepredvidivih i neočekivanih konstelacija iz kojih se mogu
izleći fatalne posljedice i apsurdne koincidencije.“363
Opisujući unutrašnje strepnje i pomake gospodina Pinka, pisac iznosi
sopstveni doživljaj stvarnosti: „Moglo se, dakle, sve to vrlo lako dogoditi i, ako se nije
dogodilo, samo je slučaj što se nije dogodilo. Gotovo sve što se događa s nama i oko
nas sasvim zavisi od takvih malih i po sebi neznačajnih pojedinosti koje lako možemo
da zamislimo i drugačijima nego što su slučajno bile. Oko nas sve prosto vrvi od
mogućnosti. Sve, ama sve zavisi od takvih tričavih okolnosti, od neznatnih pomaka
naše psihe, od minijaturnih električnih eksplozija u ćelijama našeg mozga. I dovoljna
je jedna takva mikrokozmička eksplozija, pa da se sve postojeće splasne u jedno ništa
361 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 320. 362 Isto, str. 320. 363 Krešimir Nemec: „Novelistika Vladana Desnice“, Forum, br. 3/4, Zagreb, 1985, str. 375.
147
bez dimenzije, da nastane kataklizma svega! Čitava stvarnost visi o jednoj niti! Naš
udes, sam naš život, leže u ruci proizvoljnoga, u vlasti lude slučajnosti.“364
Želeći da dokuči i sazna tajnu zamke u koju je upao, gospodin Pink dolazi do
saznanja da se odgovor može nalaziti samo u njemu: „Stvar dakle može da bude samo
u meni. Čitavo je pitanje u tome jesam li zaboravio zavrnuti prekidač ili sam, uslijed
jednog višeg stepena rasijanosti, zaboravio da to zaboravim.“365
Navedeni primer pokazuje koliko je Desnica otišao daleko u svojim analizama
i prikazima čovekovog unutrašnjeg sveta. Jasno nam ukazuje na postojanje
„nesvijesne polovice“ čovekovog bića koju želi saznati: „Osluškujem sa zebnjom, kao
da to sluktim svoj vlastiti glas, glas jednog drugog „ja“ koji unutra govori sam sa
sobom, glas jedne odvojene, nesvijesne polovice mene.“366
Čovek je u Desničoj poetici doživljen i prikazan kao večita i neiscrpna tajna,
kao zagonetka pred kojom svaki put ponovo zastaje tražeći u njemu nešto vredno367 i
novo: „Jedina nepoznanica, jedina pitalica u tom životu, jedino što može da
predstavlja jednu neizvijesnost i jednu zagonetku – to sam ja sam.“368
Tragajući za neznatnim pomacima čovekove psihe, Desnica je nastojao da
istovremeno pronađe i prikaže one pomake koji utiču na pokretanje ne samo onog što
je bitno, već i onog što je nebitno. U težnji da objedini bitno i nebitno, doseže do
samog dna čovekovog bića stvarajući tako univerzalnu sliku čoveka .
364 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 322. 365 Isto, str. 326. 366 Isto, str. 326. 367 „Sve je vredno da se o njemu ponovo razmisli, ništa nije konačno poznato i određeno. I svaki čovjek je za njega nešto vredno. Sa svim se treba suočiti, potpuno i bez ostatka.“ Vladan Desnica: „Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola“, u knjizi: Hotimično iskustvo I, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 108. 368 Isto, str. 327.
148
„Spiriti“(1954)
(Jeremijina siročad)
Pripovetka „Spiriti“ zasnovana je na čitavom nizu različitih psiholoških
situacija i odnosa u životima junaka koje pisac prikazuje, razvijajući tek u pozadini
sliku stare primorske sredine koju karakteriše postepeno propadanje njenog
aristokratskog sloja stanovništva. Koncipirana kao životopis glavnog junaka koji
svoju životnu priču iznosi u prvom licu, ona je po načinu svog iskaza veoma bliska
pripoveci „Proljeće u Badrovcu“. Ovu priču dečak započinje sećanjem na svoje tužno
detinjstvo koje je proteklo u veoma teškim uslovima i bilo veoma rano obeleženo
smrću majke. „Mama je dugo umirala, od sušice. Ne znam da li iz neke djetinje,
mitski uveličane bojazni od zaraznosti te bolesti (...), ili od tuge tog ambijenta (ostalo
mi je u sjećanju kao da je u toj prostoriji uvijek bio suton, od ranog jutra pa sve do
večeri), rijetko sam ulazio u njenu sobu.“369
Sliku umiranja, odnosno nestajanja ljudskog bića, Desnica povezuje sa
zalaskom sunca u prirodi, što predstavlja čest stvaralački postupak u njegovim
proznim ostvarenjima. Kao što je već napomenuto u uvodnom delu ovog rada, čovek i
priroda večito su i neminovno povezani u Desničinoj poetici.
Sve što saznajemo u ovoj pripoveci iznosi se kroz svest dečaka koji je svoje
detinjstvo proveo bez majke, uz neobičnog ujaka i tetke koji su prizivali duhove.
Dečakova predstava oca vezana je isključivo za mržnju prema njemu koja je
prouzrokovala izvesnu uznemirenost kao stalno stanje svesti i u kasnijem periodu
njegovog života: „Ja sam, sasvim sigurno, u životu učinio mnogo gorih stvari. Pa
ipak, čini mi se da nikad nikoga nisam tako mrzio kao tog čovjeka! I ma koliko da
sam kasnije, razmišljajući o tome, umovao ovako i jasno uviđao da nemam razloga, a
još manje prava, za toliko neprijateljstvo, i ma koliko da sam, kao odrastao, više puta
s osmjehom gledao na tu moju djetinjsku mržnju – i opet, svaki put kad se to sjećanje
u meni nenadano porodi, smjesta iz mene ponovo sukne, neoslabivo i iskonski svjež,
onaj negdašnji poriv mržnje – Što ćemo! Tako već biva!“370
Navedeni primer ilustruje Desničin stvaralački postupak uvođenja dvostruke
svesti ispoljene kroz naizmenično prisustvo svesti dečaka i svesti odraslog čoveka. 369 Isto, str. 337. 370 Isto, str. 338.
149
Pomenuta dvostrukost Desničinog junaka istovremeno prikazuje dvostrukost
čovekove svesti uopšte, što ovu pripovetku čini izvesnom vrstom psihološke studije.
Polazeći od samog detinjstva, glavni junak otkriva jedan od osnovnih stavova
Desničine poetike, da je upravo detinjstvo izvorište iz kojeg svaki čovek crpi svoje
suštinske osobenosti.
Pored oca, u dečakovoj svesti izrazito ostaje upamćen njegov ujak Gaetano,
moreplovac i avanturista koji se posebno istakao svojim pričanjima i sećanjima iz
kojih „kao da je bila neopazice izvučena nit vremena na koju su zbivanja nanizana, pa
su događaji ležali pred našim očima, šaroliki i ravnopravni, kao rasute đinđuve. Sve se
tu zbivalo nekako istodobno, sve je bilo svedeno u jednu ravninu.“371
Prikazujući svoje živote, junaci ove pripovetke gube osećaj vremenskog sleda
događaja. Njihovi životi se ukazuju pred njima kao jedna ravan na kojoj su bez
hronološkog reda izložene uspomene „sve jednako važne odnosno nevažne, i sve
jednako žive odnosno mrtve“.372
U težnji da svojim junacima olakša njihove uspomene i ukine sve što je bolno
u sećanjima, pisac kida tu nit vremena koja povezuje sam život: „Oslobođeni te
vremenske povezanosti, tog redoslijeda, oni kao da raskidaju i svoju vezu s nama;
postaju veselasto obesmišljeni, lutajuće lučice svijetla u maglama naše svijesti, i
bivaju bezazleni, prijatno indiferentni i nezainteresirano lijepi ili ružni.“373
Stvaralački postupak ukidanja vremenske niti prilikom prikaza proteklog
života, prisutan je u najvećem delu Desničinog romana Proljeća Ivana Galeba, što će
biti predstavljeno u poglavlju posvećenom tom romanu. Težnja pisca da se sve što je
proteklo izjednači ukidanjem onoga pre i onoga posle, povezana je sa njegovim
doživljajem smrti374 i željom da umiranje obesmisli i približi čoveku kao samu
neminovnost.
Pored pomenutog oca i ujaka, junak ove pripovetke u svom sećanju na
detinjstvo nosi slike dveju tetaka, Klorinde i Adele, koje su ostale upamćene po
uvođenju dotad nepoznatog običaja prizivanja duhova: „Jedan ili dva puta sedmično,
371 Isto, str. 340. 372 „Tako valjda biva kad se nagomila mnogo uspomena, a čovjek se zamori: svrstavaju se pred našim očima u jedan red, sve jednako važne odnosno nevažne, i sve jednako žive odnosno mrtve. Ima nešto odmarajuće, nešto gotovo organski ugodno u tome; nešto što odmara oko, kao gledanje u zelenilo.“ Isto, str. 340. 373 Isto, str. 340. 374 Motiv smrti, kao i motiv vremena predstavljaju osnovne motive Desničinih proza, što je već pomenuto u uvodnom dijelu, i kao posebna tema biće prikazano u poglavlju o romanu Proljeća Ivana Galeba.
150
u kasno poslijepodne, kod tetaka bi se sakupio svijet oko okruglog stolića (...).
Zamračile bi sobu i stale prizivati spirite.“375
Posmatranje spiritističkih seansi unosi u dečiju svest konfuzne predstave o
svetu. Pomenute aktivnosti svojih tetaka i ujaka, junak ove pripovetke objašnjava
njihovom potrebom za irealanim i onostranim: „Svakako u njima je bila jaka potreba
za iživljavanjem u mašti, potreba za neobičnim, za fantastičnim, za irealnim. To je
realnome podavalo mekše, fluktuantne obrise, i stvarnost ih nije tištala svojom
mrtvom težinom i ranjavala svojim oštrim bridovima.“376
Želeći da omekšaju bridove stvarnosti olakšavajući time sopstveno postojanje,
Desničini junaci u svojim mislima posežu za okultnim i nestvarnim: „Desničini junaci
uglavnom žive veoma jednoličnim životom kojem ozbiljno nedostaje pravih, dubljih
uzbuđenja. Zato ih sami traže, izmišljaju. U pripoveci „Spiriti“ zazivaju duhove iz
neodoljive potrebe da nečim naruše pustu jednoličnost tih bezličnih dana, da se ižive
makar i u mašti, da dožive nešto bizarno, pa makar i u regionima irealnog. U pričama
tih lica i najobičnije stvari preobražavaju se u neobične; u svakoj situaciji traže nešto
iznimno, u svakom događaju nešto izvanredno. Nekima od njih uspijeva da tako
nadoknađuju ono što im je stvarnost uskratila.“377 Navedenim stvaralačkim
postupkom pisac otkriva svoju težnju da približi stvarnost i maštu, fantastično i
realno, život i smrt, ostvarujući tako celovitiju sliku sveta i čoveka u njemu.
Susret sa smrću majke na samom početku pripovetke gde je glavni junak samo
posmatrač, pisac ponavlja pred sam kraj dajući svom junaku ulogu aktera u činu smrti.
Posmatrajući usnulog pijanca Stjepana koji spava u senci barke, Desničin junak-dečak
pridružuje se ideji svog druga Berte da zaliju vodom usnulog pijanca. Dečiji nestašluk
biva uzročnik nenadane smrti nedužnog čoveka.
Opisujući nemili događaj, pisac ne upotrebljava reč „smrt“, već je uspešno
zamenjuje pojmom „tišina“: „Prestade uopće svaki pokret, svaki šum, i zavlada
velika, jeziva tišina u ljetnom popodnevu (...) Bila je velika tišina, tišina u kući, tišina
u zraku, tišina na ulicama dolje u gradu.“378
Suočeni sa iznenadnom smrću, dečaci beže sa mesta zločina u nadi da će se
tako udaljiti i od nemilog događaja. Zahvaljujući trenutnom zaboravu, Desničin junak
375 Isto, str. 343. 376 Isto, str. 347. 377 Dubravko Jelčić: „Pristup pripovjedačkoj umjetnosti Vladana Desnice“, u knjizi: Vladan Desnica: Izbor pripovijedaka, Vijesnik, Zagreb, 1966, str. 18. 378 Isto, str. 361.
151
omogućuje sebi privremenu izolovanost od vremena koje protiče: „Na mahove mi se
činilo da grdni, golemi kvantumi vremena – gotovo čitave astronomske epohe –
protječu tako mimo me i kroza me.“379
Međutim, beg od sopstvenih misli i počinjene greške biva nemoguć: „O, kad
bih se mogao izdvojiti iz svega toga, ostati zauvijek u prostoru iznad te razine, hodati
zrakom, po tom tavanu postojećeg svijeta!“380 Glavni junak biva poslat u zavod,
„dobrovoljno popravilište“, dok je njegov drugar, inicijator događaja, ostao pošteđen
kazne zahvaljujući društvenom položaju svoga oca.
Nastala od dečakovih sećanja, pripovetka „Spiriti“ predstavlja mozaik koji je
sačinjen od različitih vizija života. Svi pomenuti junaci koje pisac unosi u ovu priču,
poseduju jedan osoben i njima svojstven pogled na svet. Nasuprot spiritistima koji ne
posmatraju svet kao konkretnu realnost, postavljena je dečakova svest kao antiteza
spiritističkom viđenju sveta. Opisujući spiritiste, pripovedač želi da se oslobodi
sećanja na njih, jer je i sam bio zarobljen i otuđen u tom nastranom i ograničenom
svetu.
Prema rečima Milivoja Markovića, junak ove pripovetke obezvređuje taj svet,
„zagovara i brani normalne i svestrane ljudske slobode.“381 Potvrda navedenog
mišljenja prisutna je u dečakovom doživljaju: „Eto tako sam otišao u „korelacioni“
zavod. A kad sam iz njega izašao, bio sam već „gotov čovjek“, zreo i potpuno
formiran – otprilike ono što već jesam. No, to je druga priča. Ako nekad stupim u
zaslužen odmor i poživim moje stare dane u lagodnoj dokolici pod oleandrima vlastite
vile na Lapadu, kao što mi je proricao dobri dundo Gaetano, možda ću vam je tada
ispričati.“382
Pripovetka „Spiriti“ u svim svojim motivacionim slojevima predstavlja
unutrašnji svet jednog dečaka, čije je detinjstvo proteklo u svetu promašenih ljudskih
egzistencija, bez roditeljske ljubavi i zaštite. Ljudi koji ispunjavaju njegova sećanja
nisu samo nosioci određenog poroka, već istovremeno predstavljaju jednu društvenu
pojavu. Ne mogavši da se ostvare u svojoj sredini, oni razvijaju sopstvenu maštu i
fantaziju pomoću kojih u mislima tragaju za nečim neobičnim i irealnim, bežeći od
stvarnosti kojom su okruženi. Međutim, ovi posrnuli ljudi i dalje osećaju oporu
stvarnost iza privida koji stvaraju svojim spiritističkim seansama pomoću kojih tonu u 379 Isto, str.365. 380 Isto, str. 362. 381 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 41. 382 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 366.
152
sve dublje razočarenje i propast. Uprkos svim irealnim pokušajima da potisnu
stvarnost, ona im se neprekidno vraća kao neminovnost koja određuje čoveka i njegov
život.
Posmatrana u celosti, ova pripovetka sadrži najviše elemenata Desničine
poetike koji su posebno istaknuti u romanu Proljeća Ivana Galeba (sećanje na
detinjstvo, motiv smrti, zalazak sunca (suton) kao nagoveštaj skorog kraja, prikaz
članova porodice, doživljaj vremena, potreba za irealnim i fantastičnim), te
predstavlja značajnu građu u prikazivanju stvaralačkog postupka ovog pisca.
„Proljeće u Badrovcu“ (1954)
(Proljetna rapsodija)
Neiscrpna tema ljudske nesreće poslužila je Vladanu Desnici kao izvorište
ovog proznog ostvarenja. Polazeći od njenog naslova i podnaslova koji ovu
pripovetku određuje kao „proljetnu rapsodiju“, vidljiva je težnja pisca da u opštu
atmosferu unese određena lirska raspoloženja. Fabula ove pripovetke, kao i većine
Desničinih proza, može se svesti na jednu rečenicu: pripovedač dolazi iz grada u
posetu kod prijatelja veterinara Pristera u Badrovac i zajedno sa njim odlazi u obližnje
selo da obiđu bolesnu kravu koja umire.
Odabirući ovu, naizgled banalnu temu, Desnica potvrđuje svoj poetski stav o
značaju upravo takvih malih i beznačajnih tema kojima se otvara mogućnost šireg
sagledavanja i tumačenja svakodnevice. Nesreća koja je zadesila seljaka predstavlja
samo jedan motivacioni tok ove pripovetke koja se pretvara u široku sliku života u
njegovim najrazličitijim vidovima i periodima, od detinjstva do smrti, od jutra do
mraka.
Gradeći pripovetku na kontrastima, pisac je izlaže u ispovednom tonu
pripovedača koji iznosi svoja zapažanja, polazeći od prikaza atmosfere ostvarene
izrazitom upotrebom detalja iz svakodnevice: „Jutrom smo na svježem stolnjaku od
bljedoružičastog damasta pili kavu sa skorupom i domaćim kolačima umiješenim s
uljem i zrncima korijandra koji su krckali pod zubima, iz starinskih zelenkastih šolja
od tankog porculana sa srebrnastim oksidiranim prelivima. Šolje su bile podijeljene na
kriške plitkim okomitim usjecima, kao dinja. Dok smo srkali kavu i grickali kolače,
moji su rođaci pričali o poslovima i vajkali se na ekonomske nedaće. Tako je već red
153
u posjedničkim kućama. Zatim bismo popušili dvije-tri cigarete riđe, kovrčaste škije
iz srebrnaste kutije. Koluti plavičastog dima lijeno su se penjali uvis, sakupljali se pod
stropom u pamučast oblak nalik na džinovsku pečurku, koji je, sanjiv i cjelokupan,
dugo i dugo zaštitnički lebdio nad našim glavama. Čini mi se da ti plavičasti oblaci
duhanskog dima nigdje ne žive dulje nego u podneblju takvih blagovaonica.
Neremećeni ni strujom propuha, ni življom riječi, ni oštrijom gestom, održavaju se
neraspadnuti u tim hermetičkim, ustajalim prostorijama, kao što tjelesa sačuvaju svoju
cjelokupnost u suhu i dobro zaptivenu grobu. Lebdio je oblačak dugo i dugo, sanjiv i
opalski plavičast. A zatim sporo raspredao svoje trakove, poput kakve goleme
hobotnice viđene u snu.
Takvu jednu blagovaonicu, s isto takvim kriškastim šoljama i kolačima, s isto
takvim plavičastim oblakom pod stropom, i s takvim istim razgovorima, nosim u
sjećanju još iz djetinjstva. Iz djedove kuće, gdje smo odlazili da provedemo božićne i
uskršnje praznike.“383
Opis je prelomljen kroz svest pripovedača, odnosno glavnog junaka, koji se
zahvaljujući „kavi“ iz kriškastih porcelanskih šolja i kolačima sa ukusom korijandera
vraća u vreme svog detinjstva. Sličan stvaralački postupak prisutan je u Prustovom
romanu U traganju za izgubljenim vremenom gde se pripovedač mislima vraća u
prošlost motivisan ukusaom kolačića „madlene“.
Upotrebom detalja kao što su stolnjak od damasta i kava sa skorupom, ne
oslikava se samo određeni ambijent u posedničkim kućama, već se istovremeno
naglašavaju socijalni kontrasti između gradske i seoske sredine. Prikaz jutarnje
atmosfere u kući veterinara samo je polazište za oslikavanje razlika između gradske i
seoske sredine, kao i životnih uslova u njima. Od samog početka pripovetke uočava se
težnja pripovedača da ostane po strani, da posmatra i prenosi događaje kojima
prisustvuje. Navedenim postupkom ostvaruje se distanca od socijalnog tona koji ova
pripovetka nosi.
U ovoj pripoveci, kao u većini Desničinih proza, uočljivo je udvajanje
vremenske i pripovedačke perspektive kojima je predstavljen unutrašnji život junaka,
njegovo odrastanje, kao i trenutno raspoloženje. Svoje sećanje pripovedač vezuje za
detinjstvo, kao i većina Desničinih junaka. Doživljaj detinjstva u Desničinoj poetici
podjednako je predstavljen u svim njegovim prozama, što potvrđuje i ova pripovetka:
383 Isto, str. 374.
154
„Nema tužnije stvari od djetinjstva! Duša je još kao puž bez kućice. Preosjetljiva,
bolna na svaki dodir. A dodiri su neobzirni i grubi. Neke njihove ožiljke još i danas
nosimo u sebi.“384 Detinjstvo, kao najčistije i najosetljivije doba čovekovog života,
posebno je istaknuto u romanu Proljeća Ivana Galeba.
Sećanja na detinjstvo Desnica najčešće povezuje sa osećanjem tuge: „Nikad
nisam razumio poeziju vedrog djetinjstva. Oduvijek mi se činila pomalo lažna,
konvencionalna, bazarski jeftina ta jednoobrazna, do ubogosti neinvenciozna poezija
čistih bijelih košuljica, medenih kolača, dobrih djedova iz bajke sa bradama od
kudelje i Snješka na dvorištu. Po dužnosti sljedujuća, kao čestitka za imendan, krojena
za svakog po jednoj mjeri. Duboko sumnjam da se za bilo koga pod tim kaledarskim
dječjim radostima krije istinski i duboki intimni doživljaj.“385 Navedeni odlomak
ilustruje stvaralačke težnje Vladana Desnice da otkrije i prikaže duboke i intimne
doživljaje čoveka, posezajući u vreme njegovog detinjstva u kojem se kriju odgovori i
objašnjenja na mnoga životna pitanja.
Sadašnje vreme u svesti pripovedača ove pripovetke prikazano je kroz
doživljaj proleća u Badrovcu: „Bio je vedar ranoproljetni dan, bistar, tih, bez daška
vjetra. A Badrovac, koliko je god zimi očajan (vječito duva buretina, sve ogoli i
posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pašnjaci, krpe izorane zemlje
iskamčene iz jednolične srebrnastosive kraške površine dobijaju sočnu mrku boju
mljevene kave, u vazduhu zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje
i trepte ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno,
golo i neugledno a u proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene
prije nego prolista.“386
Opis proleća veoma je sličan opisu atmosfere sa početka pripovetke.
Upotrebom detalja oslikavan je ne samo pejzaž, već i čovekov doživljaj prirode.
Priroda je u Desničinoj poetici doživljena kao jedina uteha u čovekovoj u borbi da
nadvlada prolaznost: „Oduvijek sam više volio ovaj oskudni, suzdržani pejzaž, s
njegovim neobično diskretnim i profinjenim odnosom boja nevelikog raspona i bez
jačih kontrasta, koji je vazda na mene djelovao kao neka blaga muzika za same
gudače. I čini mi se da od tog pejzaža nigdje nisam vidio plemenitijeg. To je pejzaž
koji nije stalan i jednom zauvijek fiksiran u grubu materiju, već koji se rađa uvijek
384 Isto, str. 374. 385 Isto, str. 374. 386 Isto, str. 376.
155
iznova, jedanput godišnje, i koji je, stoga, uvijek mlad, svakiput nov, svakiput
djevičanski novorođen. To, ustvari, nije slika jednog kraja: to je proljeće.“387
Iako su pripovedač i glavni junak sjedinjeni u prvom licu, pisac ih često
udaljava i prepušta opise veterinaru Pristeru ili nekom od predstavnika seoske sredine
čime ostvaruje kontrast između sela i grada, koji je već pomenut u prikazu romana
Zimsko ljetovanje, zatim u pripovetkama „Oko“, „Životna staza Jandrije Kutlače“,
„Bunarevac“.
Međutim, kontrast nije ostvaren samo između predstavnika gradske i seoske
sredine, već prikazom dva različita doživljaja patnje i bolesti u svesti obrazovanih
junaka veterinara i profesora. Veterinar Prister bolest i smrt krave doživljava kao
neminovnost na koju je nemoguće uticati, dok profesor pokušava da pronađe
adekvatno teorijsko obrazloženje nastale situacije. Stvarajući lik veterinara, Desnica
ponovo pribegava svom karakterističnom postupku, upotrebi najznačajnijih
pojedinosti koje su tipične za određeni karakter: „Prister je bio stari činovnik, već
odavno zreo za penziju, ali još dobro uščuvan, a svojim iskustvom valjda neophodan
životinjskom zdravlju sreza.“388 Ovom rečenicom pisac ukazuje na značajnu ulogu
veterinara u seoskoj sredini, dodajući u nastavku da je „tokom dugih godina srastao sa
mjestom“. Upravo u tom „srastanju“ pripovjedač pronalazi odgovor na njegovu
ravnodušnost i imunost prema tuđoj patnji. Međutim, uprkos Pristerovoj saživljenosti
sa sredinom, njega i dalje doživljavaju kao doseljenika „iz onog za prosječnog
Dalmatinca nebuloznog područja koje obuhvata i Tirol, i Kranjsku, i Štajersku.“389
Osobenost veterinara u odnosu na sredinu koja ga okružuje ilustrovana je kroz
doživljaj smrti prikazan različitim ponašanjem junaka u kojem se prepoznaju njihova
najrazličitija osećanja. Osećaji nezadovoljstva, nesreće, nemoći i patnje prisutni su u
članovima seoskog domaćinstva, dok veterinara karakteriše hladnoća, ravnodušnost i
neosetljivost za tuđu nesreću. Nasuprot izraženoj ravnodušnosti prema bolesnoj
životinji, veterinar pokazuje izrazito interesovanje za dobro jelo i piće u seoskom
domaćinstvu, ne krijući svoje oduševljenje i uživanje u trenucima velikog gubitka za
seljaka.
Ova pripovetka je podjednako zasnovana na opažanju profesora, njegovom
sećanju i promišljanju. Posmatrajući nemili događaj uobličen u smrt životinje,
387 Isto, str. 377. 388 Isto, str. 390. 389 Isto, str. 391.
156
Desničin junak izražava sklonost čoveka da zamišlja postojanje jednog drugog sveta,
sveta bez smrti: „Bolje da umre ovdje, ako već mora! Neka ponese sobom, u ušima i
očima, taj meket jaganjaca i to blistavilo livade, kao što ustrijeljen zec ponese u
zubićima još svježu vlatku utrgnute trave! Neka ponese puna čula te svjetlosti i tog
svježeg proljetnog mirisa na onaj kravlji drugi svijet (kojega, znam, nema, kao što
nema ni našeg ljudskog, ali koji ipak, onim neuništivo djetinjskim dijelom mog bića
koji zaklanjam dlanovima da ga vjetri ne ugase, volim zamišljati da postoji!)“390
Prikazujući smrt životinje, pisac istovremeno pokazuje razliku u doživljaju
istog događaja u svesti veterinara, profesora i unesrećenog seljaka. Veterinar je
prikazan kao hladni profesionalac koji je naviknut na ljudsku nesreću, dok je nesrećni
seljak izbezumljen zbog bolesti i smrti krave koja za njega predstavlja izvor života.
Pripovedač, Pristerov prijatelj i gost, prikazan je kao izraziti humanista koji je duboko
potresen tuđom nesrećom.
Opisujući nesrećni događaj u selu Badrovac, bolest krave, nemoć veterinara,
siromaštvo sela, Desnica uopštava konkretnu situaciju iznoseći svoje mišljenje o
„lirskoj“ i „pseudosocijalnoj“ literaturi kroz svest pripovedača: „Literatura! Banalna
kmezava tema, tipična tema pseudosocijalne literature (...) – One literature koja hoće
da impresionira kakvom sitnom nedaćom pojedinca, naduvavajući je do neke vajne
patetike i pridavajući joj monstruozne, apokaliptičke razmjere, i neku višu, simboličku
uopćenu značajnost! Ili one druge, lirski nastrojene literature, koja dugo i dugo gnjeca
među prstima neki mali bolni ljudski momenat dok ga sasvim ne umera, kao dugo
meran grumen voska, do neke raskecane, ljepljive ganutljivosti!“391
Pred sam kraj pripovetke Desnica obrazlaže svoj odabir „malih“ tema o
„banalnim, svakidašnjim, neznačajnim realnostima života“ koje prema njegovom
mišljenju „imaju svoju vječnost, jednako kao i one druge, veće i presudnije stvari,
jednako kao kruh, kao ljubav, kao smrt (...)“392 Odabirući ovu, naizgled banalnu temu,
pisac potvrđuje svoj poetski stav o značaju upravo takvih malih i beznačajnih tema
kojima se otvara mogućnost šireg sagledavanja i tumačenja svakodnevice. Birajući
skromne teme i motive za svoja prozna ostvarenja, Desnica se približava čoveku i
njegovom unutrašnjem svetu u nameri da ga što više razotkrije i prikaže.
390 Isto, str. 393. 391 Isto, str. 397. 392 Isto, str. 397.
157
TU, ODMAH PORED NAS (1956)
Ova zbirka sadrži šesnaest pripovedaka, od kojih su mnoge sadržane u
prethodnim zbirkama i brojnim književnim časopisima. Uokvirene ovim naslovom i
sakupljene na jednom mestu, otkrivaju njihovu unutrašnju vezanost i osobenost
zasnovanu na izrazitoj snazi ljudskih motiva. Posmatrane u celini, pripovetke ove
zbirke sačinjavaju jedinstvenu i verodostojnu sliku sveta i čoveka u njemu, „živopise
ljudi najrazličitijih sudbina i puteva, najrazličitijih mišljenja i osjećanja.“
U napomeni za ovu zbirku Desnica iznosi podelu svojih pripovedaka na
one „pretežno regionalnog vida (ili privida) i one druge „općenitije, sasvim
neregionalnog karaktera“. Pisac u nastavku naglašava da će njegova kasnija književna
ostvarenja uglavnom pripadati toj drugoj skupini. Prema mišljenju Miloša Bandića taj
opštiji, neregionalni karakter je „ono lično gledište, to je Desničina filozofska
sklonost, traženje jedne savremene intelektualne formule koja bi izražavala
mnogobrojne dramatične oprečnosti u psihologiji i shvatanjima današnjeg čovjeka.“393
Upravo na navedenoj podeli zasnivaju se sve kasnije podele i klasifikacije
Desničinog pripovedačkog opusa. Najveći deo pripovedaka „regionalnog vida“ nastao
je pod uticajem realističke pripovedačke tradicije. U njima je prikazana dalmatinska
seoska i gradska sredina kao i zbivanja u konkretnom okruženju i vremenu. U težnji
da konkretizuje sliku, pisac unosi pojedinosti pomoću kojih pomenute sredine bivaju
prepoznatljive.
Poređenjem Desničinih knjiga Proljeće u Badrovcu i Tu, odmah pored nas,
uočava se piščev pokušaj izlaska iz regionalnog kruga pripovedačkih motiva. Dok se
u Proljeću u Badrovcu kao takav pokušaj izdvaja pripovetka „Solilokvij gospodina
Pinka“, u trećoj zbirci postoji više pripovedaka koje su zaokupljene intelektualnim i
psihološkim problemima čoveka u savremenom društvu. Napuštajući sve više
regionalne okvire, Desnica i dalje stvara likove svojih zemljaka prepoznatljivih po
govoru i nostalgiji za rodnim krajem. U ovoj zbirci pisac je jedan pripovedački
princip zamenio drugim, podređujući sliku života filozofskim stavovima i
razmišljanjima svojih junaka.
393 Miloš Bandić: “Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas”, Politika, br. 15466, Beograd, 1956, str. 9.
158
Ova zbirka predstavlja metodsku i tematsku prekretnicu u pripovedačkom
opusu Vladana Desnice. Pripovetke koje donosi, razlikuju se od prethodno prikazanih
jer sadrže pojedinačne probleme čoveka, predstavljene kratkim i sažetim prikazom
različitih događaja koji oslikavaju čovekovu patnju. Spoljašnja mirnoća i odmerenost
junaka ove zbirke u suprotnosti je sa njihovom unutrašnjom dramatikom koja je
psihološke prirode.
Posmatrajući ih pojedinačno, pripovetke Desničine treće zbirke sadrže različite
situacije koje sačinjavaju čovekov život i time pružaju mogućnost čitaocima da stvore
celokupnu sliku piščevog doživljaja čoveka i sveta. Svojom trećom zbirkom Desnica
potvrđuje posebnost stvaralačkog postupka koji se zasniva na analizi i prikazu
najdubljih čovekovih misli i osećanja. „Sva ta Desničina proza izrasta iz stvarnog
života, iz senzibilnog promatranja i analize čovjeka, i to onog čovjeka koji živi tu,
odmah pored nas.“394
Pripovetkama treće zbirke Desnica se najviše približio trenutku koji traje i
nečemu što se dešava „odmah pored nas“ i što sačinjava čovekov svakidašnji život.
Iza tekstova ove knjige stoji čovek savremenog doba, oslobođen svake regionalne
pripadnosti, sveden isključivo na svoj unutrašnji život. Naoko slučajni i nebitni, junaci
prisutni u ovoj knjizi, teški su osamljenici koji troše svoje male i besmislene živote.
„Žive ti ljudi na stranicama Desničine proze životom nesmislenim, ucrvanim,
razbijenim iznutra, bez svježina, bez vjere u ma šta, bez budućnosti, bez iluzija; i
kreću se kao sjenke, kao sjeni umrlih otaca i praotaca. Kao da nedostaje nešto u njima
što bi ih do kraja osnažilo, oživjelo, oslikalo i odredilo; u njima i oko njih.“395
U poređenju sa prethodnim Desničinim knjigama, ova zbirka ne poseduje
tipske likove koji ostaju upamćeni nakon čitanja. Svi likovi koje susrećemo u ovoj
knjizi nemaju izgrađene fizionomije, isuviše su bledi i beživotni. Junaci koje
susrećemo u prethodnim knjigama ovog pisca (Ićan, šjor Karlo, Jandrija Kutlača,
doktor Furato, sluškinja Kata, klerik Ive, Mojo Rašković i mnogi drugi) ostaju u
sećanju kao nosioci jedne sredine i vremena kojem pripadaju. Pomenuti junaci ne
oslikavaju samo najrazličitije ljudske naravi, već istovremeno predstavljaju sve ono
što je večno i nepromenjeno u čoveku uprkos mentalitetu kojem pripada.
Međutim, pomenuti postupak stvaranja likova postaje sve manje prisutan u
Desničinoj trećoj zbirci. Likovi koji su prisutni u ovoj knjzi izgledaju više skicirano i 394 Risto Trifković: „Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas“, Život, br. 9, Sarajevo, 1956, str. 602. 395 Isto, str. 602.
159
osenčano, te u pravom smislu reči u ovoj zbirci ih i nema. Prikazani kao nedovršeni
junaci, predstavljaju više skice za likove i pokušaj njihovog tvorca da izrazi svoje
nove poglede na život i svet.
Pripovetkama ove zbirke Desnica izlazi iz kruga starih tema, iz okvira
malograđanskog i seosko-primorskog života oblikovanog na realistički način. U težnji
da što više apsolutizuje čoveka, da ga odvoji od najkonkretnije stvarnosti i svede na
slučaj, na broj, na slučajnog prolaznika i dokonog šetača, Desnica rasitnjava stvarnost,
stvarajući pojedinačne minijature koje sačinjavaju deliće njegove celokupne slike i
doživljaja čoveka.
„Šarasta kutijica“ (1955)
Slika zimske pustoši koja se nalazi na samom početku ove pripovetke
podjednako naslućuje atmosferu u kojoj će se radnja odvijati, kao i raspoloženja
Desničinih junaka: „Gola kosina pod krovom škrtog potplaninskog snijega kroz koji
tu i tamo strši nepotpuno zavijan grabov panj, smreka ili kamen. A za tom gluhom
udolinom naslućuje se druga, za ovom treća, i tako redom, do na kraj svijeta i do
konca vremena. Gluha, beskrajna bijela pustoš, talasasto uvijanje ploha mrtve
zemljine kore, kao u vrijeme postanja.“396
Navedeni odlomak ukazuje na izrazit značaj prirode u Desničinim proznim
ostvarenjima. Opisanu prirodu Desnica dovodi u direktnu vezu sa čovekom koji se
ponovo nalazi u zatvorenom prostoru, osamljen i zamišljen: „Za malom četvorinom
prozora, nisko mrgodno čelo čovjeka i oči koje zure, bez određene misli, bez riječi, u
tu pustinju prostora i u tu pustinju vremena – dvije pustinje koje kao da se suču ispod
njegovog niskog čela i steru u beskraj.“397
Stavljajući čoveka nasuprot beskrajnoj pustinji prostora i vremena, naglašava
njegovu samoću, izolovanost i beznadežnost takvog položaja. Doživljaj samoće
produbljen je prikazom čoveka izolovanog svojim unutrašnjim svetom od žene sa
kojom živi. Muškarac i žena, glavni akteri ove pripovetke, prikazani su kao dva
različita sveta: „A na katu, za staklom prozora, on, u čizmama i sa šubarom na glavi,
sav obrastao u bradu, niska, uporna čela zuri u gluhi dol, u to mutno začinjanje noći. 396 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 283. 397 Isto, str. 283.
160
U kuhinji, koja gleda na suprotnu stranu svijeta, bešumno, plaho kretanje žene.“398
Upućeni jedno na drugo, dvoje učitelja život provede izolovani, svako u svojoj
samoći.
Ovom pripovetkom Desnica prikazuje odnos muškarca i žene kroz analizu
najdubljih slojeva njihove psihe. Muškarac je u potpunosti zaokupljen nesvesnom
ljubomorom koja se ispoljava kroz njegovu težnju da dokuči nedokučivu tajnu, nešto
konačno što žena nosi u sebi: „A to konačno zadovoljenje i ta konačna zasićenost
nikako ne nastupaju. I odatle – ljubomora. I, u traženju tog nečeg konačnog, u
pomami tog ispijanja do samog dna (u kome jedino leži sigurnost i oslobođenje od
robovanja) – naziva je kurvom.“399
Upravo to „nešto konačno“ što muškarac uporno traži u ženi predstavlja glavni
predmet ove pripovetke. Proživljavajući svoj unutrašnji nemir koji ga obuzima,
muškarac napada na ženu u nadi da će pronaći to što traži, dok ona uporno i strpljivo
podnosi njegove napade.
Desničin čovek, junak ove pripovetke, pokušava da uhvati nešto neodređeno i
nepredmetno što se, po njegovom mišljenju, nalazi u samim dubinama ljudske duše.
Pomenuta neodređenost upotpunjena je opisom spoljašnje atmosfere koja je u skladu
sa unutrašnjim stanjem junaka: „Beskrajna bijela ravan bez ljudi i tanak cijuk kračuna
u ledenom zraku (...) ponovo stane uz prozor, i zuri u bijelu jednoličnu površinu s
crnkastim mrljama nepotpuno zavijenog grabovog grmlja i smreka.“400
Čovekovu zatvorenost i učaurenost Desnica produbljuje naglašavajući njegovu
osamu i nekretanje: „Jer učitelj ne siđe u varošicu po dva, po tri mjeseca; iz nekog
prkosa, iz nekog neizvijesnog otpora, u znak nekog neizvjesnog odmetništva.“401
U nastojanju da se približi čoveku i njegovoj unutrašnjosti, prikazuje
međusobni odnos dvoje ljudi koji govori o dubini i tajni čovekovog bića. Iako žive
zajedno, upućeni jedno na drugo, muškarac i žena ostaju jedno za drugog nedostižna
tajna. Prikazujući svoje junake kao usamljena i neshvaćena bića, Desnica iznosi jedan
od osnovnih stavova svoje poetike.
Duhovna udaljenost između muškarca i žene produbljena je pojavom rumenila
iz šaraste kutije, tajno poručenog iz grada. Upravo je kutija rumenila bila dovoljan
povod ljubomornom muškarcu za narednu grubost: „Iz džepa joj ispade šarasta 398 Isto, str.283. 399 Isto, str. 284. 400 Isto, str. 285. 401 Isto, str. 286.
161
kutijica. On je sa slašću razmrvi čizmom. Na podu ostade razgažena pločica
rumenila.“402
Upotrebom metafore „šarasta kutijica“ izražena je čovekovu zaokupljenost
nedokučivom tajnom koja se krije u drugom čoveku. Kutija rumenila ne simbolizuje
samo prikrivanje, već i obmanu koja je veoma česta u ljudskim odnosima.
Čovekovu suočenost sa sopstvenom samoćom, Desnica naglašava upotrebom
pejzaža na samom kraju pripovetke koji se u potpunosti podudara sa čovekovim
osećanjima i mislima: „Noć je polako nadolazila, bez žurbe, sigurno, sa sviješću da će
dugo i nesmetano carstvovati. Duga, beskonačna noć, kad šćućurene krovinjare
zaseoka utonu u san i otisnu se još dalje, a oko učiteljske kuće zavlada pojas bijele
pustoši u koju se kadikad obazrivo spusti kurjak.“403
„Sveti Sebastijan“ (1955)
Ova pripovetka oslikava najsuptilniji odnos muškarca i žene u Desničinom
celokupnom stvaralaštvu. Prikaz čovekovog unutrašnjeg sveta dominira i ovim
proznim ostvarenjem. Iznenadna smrt muža Igora predstavlja sudbonosni momenat u
životu njegove žene Lidije koja se nakon tog događaja ne oporavlja, već nastavlja
živeti u uspomenama i sećanjima: „Odložila je snop ruža na staklenu ploču stola (...)
A zatim ih stala raspoređivati, po vestibilu, po njegovoj radnoj sobi, po svojoj ložnici
– posvuda pred njegovim slikama. Najprvo je, prema običaju, odvojila jednu lijepu
rukovet i postavila je u vazu na njegovom radnom stolu. Drugu na kamin u vestibilu.
Sjećala se (...)“404
Navedeni odlomak otkriva unutrašnji svet žene koja je svoju svest, nakon
smrti voljene osobe, ispunila jednom materijalizovanom opsesijom umrlog. Njena
tuga naglašena je isticanjem kratkog vremenskog perioda koji je proveden u
zajedničkom životu sa Igorom: „Dvije godine proživjeli su zajedno. Samo dvije
godine. Dvije godine neprestanog opoja, harmonije, prisne blizine. Sad joj se činilo
kao da su za te dvije godine besprekidno stupali bok o bok, u zanosu, polusklopljenih
402 Isto, str. 287. 403 Isto, str. 288. 404 Isto, str. 306.
162
vjeđa. Koračali su po mekoj zelenoj tratini, u sočan suton, prema suncu koje je
zalazilo, nerazdruženi, upijeni jedno u drugo (...) Dvije godine – u njenom sjećanju
jedna sama, neprekinuta šetnja po mekoj tratini, između bokora rascvalih ruža, u
susret suncu koje zalazi!“405
Navedeni odlomak pokazuje veoma čest stvaralački postupak Vladana
Desnice koji se ogleda u već pomenutom povezivanju čoveka i prirode. Slika
zalazećeg sunca nagoveštava skori kraj čovekovog života i oslikava istovremeno
mračnu atmosferu čitave pripovetke. Ovu pripovetku, kao i čitavu zbirku, karakteriše
slutnja i nagoveštaj nesreće i patnje koju je nemoguće izbeći.
Skori dolazak smrti pisac ilustruje opisom graničnih stanja čoveka, stanja
između života i smrti koja su veoma česta u njegovim prozama. Nasuprot životu koji
se gasi u jednom ograničenom prostoru bolničke sobe, spoljašnji prostor je predočen
slikom leta čime se pojačava i ističe doživljaj smrti: „Dok je napolju, odmah za
spuštenim zastorima, stajalo ljeto, vrelo, žuto, nezalazno, i upiralo u prozore, i htjelo
da prodre u sobu.“406
Slikom leta pisac naglašava otpornost prirode prema prolaznosti i vraća tok
radnje u sadašnjost, naglašavajući moć uspomena: „A sad – sad su preostale samo
uspomene. Živjela je u njima. Topila se, gušila se u njima. Okružila je čitav svoj život
uspomenama na nj, opkolila čitavu svoju svijest jednom neprobojnom živicom
uspomena, jednom materijaliziranom opsesijom Njega.“407
Smrću muža počinje drama ove žene koja se odjednom našla u neočekivanoj
životnoj situaciji. Doživljaj muževe smrti ispoljio se kroz njeno unutrašnje umiranje i
zatvaranje u svet uspomena. „Za nju više ne postoji vreme, ona se prepušta svom
bolu, isključuje se iz realnog sveta i predaje se onome što je bilo i što se može
ponoviti samo u sećanju. Za nju se život dogodio i ništa se drugo više ne može
dogoditi.“408
Usamljena žena stvara kult pokojnika zajedno sa njegovim prijateljem iz
detinjstva Oskarom, sve dok i on, na kraju priče nije napustio svet mrtvih odlazeći na
izlet sa svojom verenicom. U težnji da sačuva od zaborava uspomene na voljenog
muškarca, junakinja ove pripovetke se poredi sa Oskarom naglašavajući vernost i
odanost žene: „Eto Oskar. Odan je, privržen, mora se priznati. Obožava Igorovu 405 Isto, str. 307. 406 Isto, str. 310. 407 Isto, str. 311. 408 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 50.
163
uspomenu; sve bi za nj učinio, ništa mu nije teško. Ali to ipak njemu nije sve, on ne
živi samo od toga, isključivo za to. Ona bi željela, ako je to moguće, ni jednog jedinog
časka ne izići iz okrilja te misli o Njemu, te brige oko Njegovih stvari. Prosto ne bi
mogla živjeti van toga; to je zrak koji ona diše (...) Za Oskara je to ipak sasvim
različita stvar. On ima i drugo, on ima nekakav svoj život i van toga. Svoj rad, svoje
veze, svoje poslovne i društvene dužnosti, svoje planiranje (...) Ona nema nikakvih
drugih poslova, za nju ne postoje nikakve druge obaveze, nikakve druge dužnosti (...)
A ko zna? Možda muškarci, već po svojoj prirodi, uopće ne mogu biti tako vjerni,
tako potpuno odani kao žene?“409
Navedena razmišljanja usamljene žene ukazuju na jedan od osnovnih stavova
Desničine poetike po kojem je svaki čovjek sam u svojoj nesreći. Suočavajući se
svakodnevno sa svojom samoćom, smatrajući da ipak ima sa kim da je podeli,
junakinja ove pripovetke dolazi do saznanja da ja sama u svojoj samoći. Ovom
pripovetkom pisac otkriva jedan od načina na koji se može ispoljiti čovekova nesreća,
zalazeći sve dalje u unutrašnji svet čoveka, u njegovo mišljenje i emocije.
409 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 314-315.
164
„Priča o fratru sa zelenom bradom“ (1955)
„Priča o fratru sa zelenom bradom“, kao i „Solilokvij gospodina Pinka“, temelji
se na ideji nadmoći podsvesnog nad svesnim delom čovekove ličnosti, čime pisac
zauzima drugačiji ugao posmatranja ljudskog bića. Priča je od samog početka
zasnovana na hipotetičnoj situaciji: „Recimo, neki čovjek, običan, sasvim prosječan
čovjek kao i svi drugi, jedne noći usnije (a što se sve ne sanja, što sve čovjeku u snu
ne padne na um! I zar bi se odatle smjeli izvlačiti neki zaključci? – ta san je, bože
moj, puka fantazija u njemu nema nikakve zakonitosti, nikakve logike!) ... dakle,
čovjek jedne noći usnije, na primjer, fratra sa zelenom bradom. Ili, ako hoćete, fratra
koji namiguje lijevim okom. Ili već bilo što drugo te vrste – nije važno, svejedno
što!“410
Na temelju navedene pretpostavke stvaraju se nove hipoteze, konstrukcije,
derivacije. Gradeći ovu priču od svog poetskog uverenja da je „sve izmišljeno i ništa
nije izmišljeno“, Desnica razvija svoju filozofiju uobrazilje po kojoj podjednak značaj
zauzimaju elementi mašte kao i doživljaji gole realnosti.
Fratar sa zelenom bradom postaje glavna opsesija Desničinog junaka koje se ne
može osloboditi. Lik iz snova postaje jači od čovekove volje i razuma, dovodeći ga u
razmišljanje o značaju i snazi opsesije.
Nemir koji obuzima glavnog junaka nastaje sasvim slučajno, putem sna, koji je
prema rečima pripovedača „puka fantazija“. San i fantazija postaju osnovna područja
piščevog kretanja u ovoj pripoveci. U težnji da nadjača podsvesni deo svoje ličnosti,
Desničin junak pokušava snagom sopstvene misli da udalji iz svesti predmet svojih
snova. Međutim, njegovi pokušaji bivaju uzaludni: „Zatim je, za neko vrijeme, svaki
dan ili sanjao fratra ili mislio na nj; a katkad čak i jedno i drugo.“411
Navedenom rečenicom pisac ukazuje na to da je misao koja se uvlači u čoveka i
razara ga iznutra razlog njegovog nemira, a ne sama stvar na koju se misli: „Umovao
je: zapravo, „misliti na fratra“ nije baš sasvim ista stvar kao i „misliti o svojoj misli na
fratra“; doduše, to na prvi pogled može izgledati isto, ali to nije jedno te isto: ima tu
jedna mala niansa! U onom prvom slučaju, fratar je nešto što stoji nada mnom, nešto 410 Isto, 330. 411 Isto, str. 330.
165
što me tiranizira, nešto što vlada, što gospoduje mnome; tu je gospodar on, a ja sam
njegov objekt. U ovom drugom slučaju, naprotiv, on je podređen meni, on je moj
objekt: objekt moje misli. Tu sam još uvijek gospodar ja!“412 Misao dolazi od
činjenice, od realnog predmeta, od podataka, uvlači se u čoveka i postaje tiranska i
opsesivna.
Naglašavanjem čovekovog unutrašnjeg sveta, Desnica ovu pripovetku oslobađa
od viška biografskih elemenata, svodeći je na introspektivnu analizu koja zauzima sav
prostor koji njegov junak nastanjuje. Takvim stvaralačkim postupkom sam prostor
dobija drugačiju dimenziju i postaje slika kretanja čovekove svesti zaokupljene
nekom mišlju.
Na stranicama ove pripovetke dolazi do suočavanja racionalnog sa iracionalnim
delom čovekove ličnosti koji je oličen u liku fratra sa zelenom bradom. Fratar je u
ovom slučaju nesvesni deo bića koji se protivi svakom saznanju i razumu. Nasuprot
njemu, nalazi se svesni deo čovekove ličnosti koji teži da nadvlada nesvesno. Fratar sa
zelenom bradom i čovek koji ga sanja dve su mogućnost ljudskog bića koje se
međusobno nadigravaju i nadmudruju.
Izbrisati iz sećanja fratra značilo bi savladati i osloboditi se nečeg što opterećuje
i izaziva unutrašnji nemir: „Uh! Da je zaboraviti, samo da je zaboraviti! (...) ali šta je
zaborav? I kako da čovjek bude sasvim miran?“413
Postizanje unutrašnjeg mira, tačnije oslobađanje od fratra ne biva ostvareno,
čime pisac ističe da je čovek biće koje podjednako poseduje i svesni i nesvesni deo
svoje ličnosti, kojeg je nemoguće osloboditi se: „Ali baš te noći opet ga usnije.
Izgledao je nešto omršao. Kiselkasto se smiješio podmigujući lijevim okom i
odmahujući kažiprstom: „Varaš se, prijatelju, varaš! Ovako ili onako, ja sam u tebi. I
ti me nikad više nećeš iz sebe izbaciti!“ I tad – tad zbilja nije više bilo nikakve
šanse.“414
412 Isto, str. 334. 413 Isto, str. 334. 414 Isto, str. 335.
166
„Ljudi starog kova“ (1956)
Glavni junak ove pripovetke, pravni savetnik Mato Baričević, prikazan je ne
samo kao vršilac svojih redovnih dužnosti u državnoj službi, već i kao pisac novela
koji je „stekao priznanje kao fin psiholog i suptilan poznavalac ženskih srdaca“.415
Dajući svom junaku karakteristike suptilnog analizatora, Desnica istovremeno otkriva
osnovne osobine svog stvaralačkog postupka koji se prevashodno zasniva na analizi i
prikazu najrazličitijih čovekovih stanja.
Dvostruku sklonost svoga junaka Desnica objašnjava postojanjem kontradikcija
karakterističnih za umetnika uopšte: „Pa ipak, po jednoj od onih unutarnjih
kontradikcija koje u umjetničkim dušama žive u dobroj simbiozi i koje im i podaju
onu neku naročitu draž nedosljednosti, nije bio baš sasvim neosjetljiv prema
simpatijama „malih ljudi“. Brinuo se, s dozom nesvijesne koketerije, za popularnost u
krugovima starih poslužnika i šepavih pisarica.“416
Opisujući Matine simpatije prema običnim ljudima, pisac istovremeno otkriva
sopstvenu sklonost ka posmatranju i prikazivanju najrazličitijih ljudskih sudbina
oličenih u životima ljudi koji ga okružuju. Glavni junak ove pripovetke imao je
potrebu da pomogne ljudima iz svog okruženja. Obavljajući svoj svakodnevni posao,
Mato se suočavao sa različitim krivicama za koje su ljudi bivali optuživani.
U težnji da što bolje shvati i oceni nečiju krivicu, glavni junak pokušava da što
dublje pronikne u dušu i psihu onih koji su okrivljeni: „Neka stoga, drugovi suci, vaša
presuda uzme u obzir, uz njegovu krivicu, i one druge, čisto ljudske momente koje
sam istaknuo, naime i njega samog, optuženog Pandrokovića kao čovjeka, pa da on
osjeti da se prema njemu postupilo s dovoljnom mjerom onog psihološkog poniranja u
dušu počiniteljevu, koja će vašu presudu učiniti ne samo pravednom, nego i
socijalnom i humanom.“417
Sagledati čoveka u različitim okolnostima u kojima se može zadesiti, glavni je
zadatak ne samo junaka ove pripovetke, već i samog pisca. Posmatrajući svoju novu
415 Isto, str. 291. 416 Isto, str. 291. 417 Isto, str. 300.
167
koleginicu, mladu pravnicu Koku, Mato dolazi do zaključka da je ona „nevješta
naličju stvari“ i „previše teoretična“. Prema njegovom mišljenju „treba svući stvar sa
one krute, čiste etičke visine na koju ju je uspela Kokina teoretičnost, malko naniže, u
pličine običnog svakodnevnog života“.418
Neiskusnu i suviše teoretičnu mladu pravnicu Mato i njegove kolege, ljudi
starog kova, doživljavali su kao neveštu u poslu, ali su je kao takvu ipak prihvatali:
„Treba razumjeti ljude, bože moj!“ Navedenom tvrdnjom Desnica potvrđuje jedan od
osnovnih stavova svoje poetike koji podrazumeva ne samo analizu i prikazivanje
ljudske različitosti, već i razumevanje čoveka u datim okolnostima.
„Balkon“ (1956)
Pripovetka „Balkon“ je uvrštena u roman Proljeća Ivana Galeba, i sačinjava
XXI poglavlje pomenutog romana. Težište ove pripovetke je, kao i većine Desničinih
pripovedaka, na psihičko-egzistencijalnom proživljavanju straha od teške bolesti i
moguće smrti jednog hipohondera koji svoj život okončava skokom sa balkona jer je
umislio da boluje od raka.
Čovekova zaokupljenost sopstvenim krajem prisutna je u svim proznim
ostvarenjima Vladana Desnice i predstavlja najčešći motiv njegovog stvaralaštva.
Ovom, veoma kratkom pripovetkom, kao da ispituje kolika je mogućnost izdržljivosti
čoveka u suočavanju sa smrću: „Mrcvario se, nevoljnik, nedjeljama i nedjeljama.
Lunjao je ulicama bez kraja i konca, do mrtvog umora, do potpune iznemoglosti tijela,
u kojoj kao da je nalazio nešto smirenja. S vremena na vrijeme opet bi kljucnulo pod
desnim rebrima.“419
Navedenim primerom oslikana je čovekova opterećenost i izbezumljenost
prouzrokovanu osećajem bola pod rebrima. Njegove sumnje bivale su iznova
potvrđene novim simptomima koji nisu davali mogućnost „nikakvom
418 Isto, str. 301. 419 Isto, str. 89.
168
samotješenju“420 već su uslovile pojavljivanje misli o smrti: „Tad se prvi put javila
ona namisao. Najprije tek kao sjena same namisli, kao mogućnost same namisli. Kao
neka zabava fantazije. Za tu fantaziju odabrao je jedan balkon u dosta prometnoj ulici
u centru grada.“421
Međutim, njegova namisao nije bila samo zabava, niti je baš taj balkon bio
slučajno odabran. Junak ove pripovetke danima je dolazio u istu zgradu i posmatrao
sa njenih balkona prolaznike, pomišljajući da bi nekome od njih mogao pasti na glavu.
Razmišljajući o nedužnoj smrti slučajnog prolaznika koja bi mogla da se desi
njegovim skokom u smrt, Desničin junak se ipak opredeljuje za balkon koji je okrenut
prema ulici: „Ovdje, na uličnom balkonu, ipak je nekako bolje; živahnije je, da
rečemo veselije – među ljudima je!“422
Želeći da svoj život okonča okružen ljudima, Desničin čovek izražava strah od
samoće u trenucima suočavanja sa smrću. Uprkos porodici koju ima, on oseća
strahovitu usamljenost i izolovanost od sveta koji ga okružuje: „Ponekad je pomišljao
na ženu i na svoje dvoje djece, sa žaljenjem što ih osjeća tako izblijedjelo kroz
koprenu prorijetke sive daljine, odijeljene hladnim staklom bešćutnosti.“423
Navedenim primerom Desnica potvrđuje svoje mišljenje da je čovek sam u
svakoj svojoj nesreći koju u ovom slučaju nije mogla umanjiti ni „ona krpica vedrine
daleko iza krovova, koja je nešto neizvjesno obećavala“.424
Uprkos obećavajućoj vedrini, junak ove pripovetke okončava svoj život skokom
sa balkona, na uličnu stranu, među prolaznike, „valjda iz nagona da ipak nekako
obilježi, da ipak nečim podvuče svoju smrt; da ona ne bude baš sasvim neznatna,
sasvim nezapažena. Da saljude zainteresira, kointeresira, za se i za nju“.425
Iako je doneo konačnu odluku, Desničin junak razmišlja o mogućim reakcijama
okoline na njegov postupak, potajno želeći da bar na taj način skrene izvesnu pažnju
na sebe. Odluka da skoči sa balkona označava prestanak unutrašnjih lomova u samoj
ličnosti i kraj psihičke nestabilnosti. Smrt se u ovom slučaju javlja kao jedini izlaz iz
date situacije.
Na samom kraju pripovetke uzgred saznajemo da on nije ni bolovao od raka, što
je naknadno utvrđeno obdukcijom. Ne dajući ovoj informaciji nikakav značaj, 420 Isto, str. 89. 421 Isto, str. 89. 422 Isto, str. 91. 423 Isto, str. 91. 424 Isto, str. 91. 425 Isto, str. 91.
169
Desnica indirektno iznosi težinu čovekovog suočavanja sa istinom koja u njegovoj
stvaralačkoj poetici zauzima veoma značajno mesto. Konačna istina u ovom slučaju
nije imala nikakav značaj što potvrđuje i naredna rečenica: „Ali zar je uopće važno da
li je imao raka ili ga nije imao?“ Navedenim iskazom pisac ističe da je važniji
subjektivni doživljaj od stvarnog stanja i okolnosti u kojima se čovek može zadesiti.
„Snaga uverenja odnosi prevagu nad snagom objektivne činjenice. Dakle, bez obzira
na činjenicu, bitno je ono što znamo, u što smo uvjereni. Odnosno: ono što znamo i
što smo zamislili postaje bez obzira na činjenice objekat stvarnosti.“426 Istina se, u
stvaralačkom doživljaju Vladana Desnice, prevashodno nalazi u čovekovoj svesti i
njegovom doživljaju koji često nadjačava i samu istinu.
„Benta-gušter“ (1956)
Iznoseći životnu priču istraživača i naučnika Luciena, Desnica i ovom
pripovetkom u prvi plan ističe čovekovu težnju da nadvlada svoju prolaznost i smrt.
Lucien je još za vreme studentskih dana bio zaokupljen proučavanjem različitih vrsta
egzotičnih guštera: „Za staklima laboratorija smjenjivala su se proljeća i jeseni, a
mladi je asistent svejednako ćubio nad svojim primjercima nekakvih egzotičnih
guštera koji su potpuno zaokupili njegovu pažnju.“427
Lucienova upornost u naučnom radu dovela je do značajnih rezultata
istraživanja. Istovremeno, na drugom kraju planete, javio se iz Sjedinjenih Država
drugi mladi učenjak, koji je, „polazeći od sasvim različitih pretpostavki i udarajući
sasvim drugim putovima, došao do probližno jednakih rezultata“.428
Navedenim iskazom Desnica potvrđuje svoj poetski stav o principu dvojnosti na
kojem je sve zasnovano, što je već pomenuto u uvodnom delu ovog rada. Pomenuta
naučna istraživanja ubrzo dovode do otkrića supstance koja se dobija iz žlezde Benta-
guštera i služi pri lečenju „raznih psihičkih poremećaja“. Isticanjem različitih
426 Krešimir Nemec: „Novelistika Vladana Desnice“, Forum, br. 3,4, Zagreb, 1986, str. 376. 427 Vladan Desnica: Pripovetke, BIGZ, Beograd, 1993, str. 47. 428 Isto, str. 48.
170
mogućnosti primene otkrivene supstance, pripovedač iznosi težnju čoveka da otkrije
jedan univerzalan lek protiv svih bolesti, čime bi osigurao sveopšte spasenje.
Novonastali lek za sve, nazvan Lezardin, ubrzo postaje veoma poznat, ali tolika
popularnost ostavljala je njegovog tvorca prilično ravnodušnim: „Nije se na njemu
moglo zapaziti neko naročito zadovoljstvo čak ni onda kad je vojno vazduhoplovstvo
uvelo Lezardine kao redovno sljedovanje u vojno-avijatičkim školama.“429
Nasuprot velikoj moći koju je otkriveni lek posedovao, njegov tvorac je
prikazan kao veoma osetljiva osoba koja u sebi poseduje izvesnu ravnotežu razuma i
emocija: „Nježna zdravlja i krhke građe, Lucien je od djetinjstva navikao da se čuva
od svake emocije i bujnijeg osjećanja – valjda ga je sam instinkt na to navodio. U
njegovoj je prirodi uvijek budna i nemirna misao bila čudno udružena s uvijek
hladnim i nepomućeno mirnim osjećajem.“430
Veliki stvaraoci, u ovom slučaju poznati naučnik, prema mišljenju Vladana
Desnice, moraju biti otporni na uticaj emocija, jedino tako mogu u potpunosti da
ostvare svoje zamisli. Iskazi divljenja upućeni pomenutom naučniku od strane
njegovih prijatelja, istovremeno sadrže poetske stavove Vladana Desnice koji se
odnose na stvaraoca uopšte: „Uistinu, podsjeća me na one smirene mudrace iz mutnih
vremena historije koji su prošli sred krvavih događaja svog vremena ne uprljavši
skute ni krvlju ni prašinom, ni grimizom ni zlatom: proveli su svoj vijek bestrasno i
spokojno, motreći iz zakutaka hučno stropoštavanje događaja i upisujući ih oštrim i
savršeno mirnim potezima, kao da urezuju čeličnom iglom po bakrenoj ploči.“431
Posmatrajući navedeni segmenat ove pripovetke kao samostalnu i izdvojenu
celinu, možemo uočiti osnovne stvaralačke postupke ovog pisca. Nije li sam Desnica
smireni mudrac koji je neuprljan prošao kroz različita društveno-istorijska previranja,
motreći pažljivo najrazličitije događaje i zapisujući ih oštrim i mirnim potezima na
stranice svojih književnih ostvarenja?!
Međutim, pisac se ne zaustavlja na opisu naučnih sposobnosti svog junaka.
Nakon što je pomenuti lek preplavio tržište i dosegao sopstveni zenit, nastupilo je
zasićenje koje je zahtevalo izvesne promene i dopune da bi se proizvod zadržao na
tržištu. Njegov tvorac nije pokazivao interes za veštačko „održavanje u životu
429 Isto, str. 52. 430 Isto, str. 54. 431 Isto, str. 54.
171
dotrajalih i pokojnih stvari“.432 Novo vreme, prema mišljenju Desničinog junaka,
zahtevalo je nova otkrića i naslućivalo velike promene: „Onom istančanom
osjetljivošću kojom životinje predosjećaju potres, on je predosjećao velika,
apokaliptična vremena: jedan kataklizam među dvonošcima, jedan gigantski napor u
pravcu uništavanja živih ljudi.“433
Ističući osetljivost svog junaka koja se ispoljava naslućivanjem novog doba,
pisac ističe značaj čoveka uopšte: „Tu će doista doći do punog izražaja što znači i
koliko vrijedi čovjek, kolika je stvarna moć u njegovim rukama!“434
Upravo je čovek u Desničinoj stvaralačkoj poetici prikazan kao glavni uzročnik
mnogih događaja. Čovekova misao je pokretač mnogih zbivanja u spoljašnjem svetu:
„(...) jedan mali, neznatni, skroz nematerijalni pomak u ljudskoj misli ili u ljudskoj
psihi izaziva ogromne učinke u brdima inertne materije vanjskog fizičkog svijeta.“435
U želji da okonča jednu fazu svog života, Desničin junak donosi odluku o
preseljenju u Švajcarsku, što istovremeno oslikava piščev poetski stav o čovekovoj
potrebi za nečim iluzornim i bajkovitim: „(...) i ta Švajcarska danas je savršeno
iluzorna. Ali eto, čovjek po svojoj prirodi uvijek ima potrebu za nekom takvom
Švajcarskom. Ta osnovna ljudska potreba za nekom Švajcarskom ispoljava se već u
drevnom mitosu, već u onom vrhuncu brijega na koji je Noe pristao svojom
korabljom. Jedna čisto apstraktna intelektualna potreba, a ne materijalna i
praktična.“436
Nastojanje Desničinog junaka da odlaskom postigne potrebno smirenje,
možemo posmatrati u kontekstu čovekove neprestane težnje za kretanjem radi
postizanja sopstvene iluzije u borbi protiv prolaznosti i smrti: „Švajcarska je naprosto
jedan zahtjev čovječje psihe, ili, ako hoćeš, jedna kategorija našeg uma, kao i svaka
druga. Da nema Švajcarske, trebalo bi je stvoriti, - mislim da je neko nekad rekao. Eto
i ja sad to ponavljam, ali u ovom drugom smislu. A, stvarno, Švajcarske nema. Niti je
ikad bilo! Gluposti!“437
Osporavajući postojanje idealne i obećane zemlje, Desničin junak poručuje da je
svaka čovekova težnja za odlaskom, kao i svako kretanje samo obmana u večitoj
borbi protiv nadolazećeg kraja. Ovom pripovetkom koja sadrži elemente fantastičnog, 432 Isto, str. 56. 433 Isto, str. 56. 434 Isto, str. 56. 435 Isto, str. 57. 436 Isto, str. 58. 437 Isto, str. 58/59.
172
pisac iznosi osnovnu temu svojih proza koja će biti opširnije obrađena u prikazu
romana Proljeća Ivana Galeba.
„Zašto je plakao Slinko“ (1956)
Ovom pripovetkom koja je uvrštena u XXX poglavlje romana Proljeća Ivana
Galeba potvrđena je ideja o relativizmu svega što možemo da znamo o drugom
čoveku koji se nalazi pored nas. Polazni motiv je ljudska ružnoća, dok je struktura
data u obliku sećanja jednog događaja iz detinjstva kad je Ivan Galeb u večernjoj
šetnji sa svojim drugarom, susreo na ulici ružnog čoveka koji plače.
Vreme susreta je jasno određeno i slikovito predočeno što potvrđuje i naredni
odlomak: „Bio je onaj bolesni čas kad se svjetlost uličnih fenjera bori s agonijom dana
– negdje tamo nad krovovima i za zidovima sluti se bolno rumenilo neba –, čas koji u
nama stvara onaj dobro znani, neugodni rascjep osjećaja, kad nešto škrbavo i još
neodređeno grebe i zadire u stijeneke duše, kao neravan prelom kosti. Čas kad je naša
osjetljivost mekana i gnjecava, još nedonošče – nešto gadljivo, ježuljivo, goluždravo,
kao mokro i ulijepljeno pilence izvađeno prije roka iz ljupine.“438
Čestom slikom sutona koji nagoveštava skori „konac dana“ i dolazak noći,
iznosi se misao o rascepu i dvojnosti svih pojava u prirodi i svetu. Neminovnost
pomenutih promena u prirodi, smenu dana i noći, Desničin čovek doživljava kao
nešto veoma bolno i osetljivo. Vreme pripovetke određeno kao „konac dana“ često je
prisutno u proznim ostvarenjima ovog pisca i predstavlja pogodno polazište za analizu
i prikaz čovekovih psihičkih stanja.
Pomenuti susret sa nepoznatim čovekom biva dovoljan razlog da se potraže
moguća objašnjenja i odgovori na pitanje dato u samom naslovu pripovetke. Motivi i
razlozi plača koji se navode kao objašnjenje veoma su različiti: sama ružnoća,
izgubljen posao, nesrećna ljubav, kijavica. U pokušaju objašnjenja polazi se od
implicitne ideje da ružnoća donosi životni neuspeh i poraze: „Nema ništa dirljivije od
ružna čovjeka koji plače. Izgleda da plače zbog toga što je ružan.“439
438 Isto, str. 178. 439 Isto, str. 178.
173
Konačan odgovor i razlog plača nepoznatog čoveka ostaje nepoznat, čime je
potvrđena misao da se subjektivni utisak može višestruko tumačiti neovisno o
konačnoj istini: „Ni sad, kao ni onda, ne znam razloga njegovim suzama. Ali taj je
razlog mene i moga druga jako zainteresirao. U našim razgovorima nazvali smo ga
Slinkom. A još i sada ponekad, sasvim iznenada i bez ikakve veze, padne mi na um
pitanje: zašto je plakao Slinko? Tako smo se pitali i onda. Odsustvo odgovora
ostavljalo je pitanje otvorenim i podavalo toj stvari dojam nezavršenosti.“440
Nepronalaženje odgovora na pomenuto pitanje oslikava nemogućnost čoveka da
sazna konačnu istinu. Slinko je u doživljaju dvojice posmatrača ostao nedostižna tajna
i večito pitanje koje se vraćalo uprkos vremenu koje je prolazilo. Ovom pripovetkom
Desnica prevashodno govori o čoveku kao večitoj tajni i beskonačnim razlozima
njegove nesreće.
„Mali iz planine“ (1956)
Uvrštena u XXIII poglavlje romana Proljeća Ivana Galeba, ova pripovetka
iznosi jedan nesrećni događaj: „Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim
slučajem dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod nogom, i
ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo
glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo.“441
Pomenuti događaj posmatra se iz dve različite perspektive: meštana koji znaju
za događaj, i majke koja ne zna. Bojeći se da dečakova majka ne svisne od tuge, „za
prvi mah smislili su pričicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio“.442 Smišljeno
opravdanje biva uverljivo, majka biva obmanuta, a njeno saznanje nesreće odloženo
zahvaljujući moćima obmane. Stvorenu neizvesnost pisac pojačava atmosferom noći
koja je već svojom tamom nešto crno naslućivala: „Noć je u svim kućama tištala
muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro ima da prsne.
A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još
nezadrživijim i bespomoćnost još neizvjesnijom.“443
440 Isto, str. 178/179. 441 Isto, str. 81. 442 Isto, str. 81. 443 Isto, str. 82.
174
Ružna vest brzo se širila osvajajući i prosor i ljude: „Glas je međutim išao i širio
se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas lutalac, dopro do u posljednje kuće u
predgrađu, među ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, prodro već u uši i
starim nagluhim bakama uz ognjišta.“444
Nasuprot onima koji su znali, dečakova majka je ubrzo, zahvaljujći neznanju
bivala izdvojena i otuđena od ostalih. Njeno neznanje pridavalo joj je trenutnu
bezbrižnost i ležernost: „Oko nje se stvorio mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao
izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od
svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakoga doimalo odnekud
čudačko, neodgovorno.“445
Navedeni primer iznosi ideju da je čovek srećan sve dok ne sazna nešto suprotno
tome. Posmatrana sa stanovišta onih koji znaju, u ovom slučaju meštana, dečakova
majka je doživljena kao krivac: „Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena
riječ, svaka njena kretnja izgledala im je sablažnjiva, gotovo bestidna.“446
Ovom kratkom pripovetkom ilustrovana je ideja o čovekovom saznanju,
odnosno neznanju koje se u ovom slučaju nalazi iznad samog događaja: „Istina, ona
ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo – to je stvarnost. (Tad sam još pred
veličanstvom „stvarnosti“, „objektivne stvarnosti“, imao ono djetinje strahopoštovanje
s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sijedom bradom i s dubokim iskusnim
glasom.) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način
morala biti pretežnija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna.
Međutim, ne! I tad sam pomislio: vidi! Nije tu važan sam fakat, ono što se gore u
planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne
zna. Sve je u tome, samo u tome.“447
Navedenim odlomkom Desnica potvrđuje ideju o prednosti subjektivnog
neznanja nad stvarnim događajima, pridajući time samoj stvarnosti relativan značaj.
Ovom pripovetkom pisac analizira postupak junaka koji ne žive u istoj stvarnosti. U
stvarnosti koju proživljava dečakova majka izostaje činjenica o tragičnom događaju
što uslovljava njeno ponašanje koje izaziva osudu sugrađana. Stvarnost ostalih junaka
ispunjena je saznanjem o tragičnom događaju što uslovljava njihovu osudu ponašanja
majke. Navedeni stvaralački postupak pokazuje da težište ove pripovetke, kao i svih 444 Isto, str. 82. 445 Isto, str. 82/83. 446 Isto, str. 83. 447 Isto, str. 83.
175
ostalih Desničinih proza, nije na samom događaju, već na čoveku i njegovom
unutrašnjem doživljaju prouzrokovanom stvarnošću.
„Mudrac sa istoka“ (1956)
Posmatrajući ovu pripovetku u kontekstu Desničinog celokupnog stvaralaštva,
uočavamo da ona iskazuje značajne elemente autorove antropologije. Razmatranje
ljudskog života pisac ostvareno je kroz dva različita gledišta: prvo gledište
podrazumeva antiistorijsko poimanje sveta oličeno u večitom ponavljanju događaja,
dok je drugo istorijsko-naučno koje je zasnovano na istorijskim događajima,
činjenicama i napretku.
Pomenuto gledište iskazano je kroz razmišljanja profesora iz daleke istočne
zemlje, u obliku epistolarne forme. U pismu koje upućuje svom prijatelju, francuskom
naučniku, profesor na samom početku svog pisma naglašava da u njegovoj zemlji
nema „historije“: „A što me pitaš za minule događaje i prošle zemane, i kako je u
njima bivalo, i što se znamenita dogodilo – događalo se, brate dragi, koješta, bivalo je
i ovako i onako, povuci amo i povuci tamo, ali dogodilo se, valaj, nije ništa. Od
nezapamtivih vremena bilo je ovako kao danas.“448
Navedeno antiistorijsko mišljenje otkriva poimanje događaja kao vraćanje
istog, kao ponavljanje večito istih zbivanja kojima pripovedač ne pridaje nikakav
značaj. Svet je, prema njegovom mišljenju, oduvek isti: „(...) i prije stotinu ljeta, i
prije deset puta stotinu ljeta, bilo je sve tačno ovako. I onda je bilo mladih i starih, i
onda su jedni odlazili a drugi dolazili, i onda su nicala i rasla mlada drveta a ugibala
stara. Sunce je ujutro izlazilo a naveče zalazilo, zimi je bila zima a ljeti ljeto – baš kao
i danas. Živjelo se, umiralo, a onda su dolazili drugi koji su takođe živjeli pa umirali, i
uvijek tako bez prestanka. Ali dogodilo se velim nije ništa.“449
Desničino poimanje života i sveta ilustrovano ovim odlomkom ukazuje na
značaj prirode u njegovoj stvaralačkoj poetici koja je podjednako prisutna kao i
čovek. Priroda je doživljena i prikazana kao jedan vid čovekove borbe protiv
prolaznosti i smrti što je detaljnije predstavljeno u uvodnom delu ovog rada.
448 Isto, str. 198. 449 Isto, str. 198.
176
Osnovna odlika čoveka, iskazana od strane mudraca sa istoka, jeste
neminovna smrt: „(...) vrzli su se, muvali, hodali, sjedili, lijegali i ustajali, ženili se i
udavali, od sebe druge rađali – i najzad, neminovno, umirali.“450
Pored svih nastojanja da nadvaladaju smrt, „koprcali su se, prometali se, kako
su znali i umjeli, da prežive, dovijali se da im bude bolje i da im ne bude gore. Katkad
su se, to se zna, i lomili, mučili, kinjili. I patili, mnogo patili.“451 Patnja je u ovoj
pripoveci prisutna i kod dalekih, nepoznatih naroda i kao takva predstavlja konstantu
u životu Desničinog čoveka.
Svesni svoje patnje i nemogućnosti da utiču na svoju prolaznost, ljudi iz
daleke istočne zemlje su najzad prestali i da se nadaju: „Kod nas, uostalom, i nema
tačne riječi za „nadu“; iz nužde, upotrebljava se izraz „svaan“, riječ stranog porijekla,
koja ujedno znači i „nadu“ i „tugu“, a još i štošta drugo.“452
Glavni junak ove pripovetke, mudrac sa istoka, u nastavku predstavljanja
svoje zemlje i svog naroda naglašava da kod njih postoji samo jedna mudrost ili jedna
nauka koju naziva „svenaukom o onome što jest i o onome što nije“. U težnji da
obuhvati život i svet jednim imenom, Desničin junak uvodi pojam „svasna“: „(...) u
isti mah znači i „svijet“ i „život“, a i „sve“, „sveukupnost“, „krug svega postojećeg i
nepostojećeg“, „svasna“ se sastoji od dvije polovice: od onog što mora da bude, i od
onog što ne može da bude.“453
Objašnjavajući pojam „svasna“, kao njegovu glavnu odrednicu, pripovedač
ističe dvojnost koja istovremeno predstavlja suštinsku osobinu Desničine stvaralačke
poetike. Pored konkretne istine oličene u spoljašnjim činjenicama, pripovedač navodi
da postoji još jedna istina koja nije vidljiva: „A koja je od njih pretežnija i vrednija, i
koja je od njih dviju prava istina – to, i opet, sam Alah zna!“454
Pomenute suprotne istine mudrac sa istoka objedinjuje jednom istinom koju
naziva „svasna“: „Koješta se događa, ali se ništa ne dogodi. Zimi je zima, a ljeti je
ljeto. Uvijek je nekako bilo i uvijek će nekako biti; a drukčije, niti je kad bilo niti će
kada biti; zato ne nadaj se čemu drugome ili čemu boljemu od toga; ne boj se, neće
nikad biti ni više ni manje nego što je to. Oduvijek je sunce ujutro izlazilo, a naveče
zalazilo. Stoga ne zapitkuj dokono, kako je bilo ili kako će biti. Vjetar je oduvjek bio
450 Isto, str. 199. 451 Isto, str. 200. 452 Isto, str. 201. 453 Isto, str. 201. 454 Isto, str. 203.
177
vjetar a pijesak je oduvijek bio pijesak. I vjetar je bez počinka prevrtao i zaoravao
pijesak, ali niti je vjetar pijeska prevrnuo niti je pijesak vjetra zamorio. I to se zove
svasna, i to se zove istina.“455
Navedeni odlomak ukazuje na skepticističko učenje koje se zalaže za jedinstvo
i ravnopravnost stvari i događaja, relativizujući tako apsolutne vrednosti. U težnji da
objedini suprotne pojmove, da stvori jednistvenu sliku raspolućene stvarnosti, Desnica
koristi reč „svaan“ koju tumači u objašnjenju datom uz istoimenu pesmu: „Svaan je
riječ iz jezika jednog još neotkrivenog, dalekog i primitivnog (ili možda samo
egzotičnog?) naroda, koja se ne da tačno prevesti, no koja otprilike obuhvata u isti
mah značenje naše riječi nada i naše riječi tuga (a, u jednom širem smislu, donekle i
značenje naših riječi opsjena, obmana, samoobmana i slično, kao i riječi utjeha;
otuda, ona katkad poprima i značenje utjeha samoobmane, ili, ako tako volite,
samoobmana utjehe. No to su sve, razumije se, tek relativno uspjeli i grubo
aproksimativni pokušaji prevođenja riječi svaan).“456
Posmatrajući reč „svaan“ u sklopu sveukupnog Desničinog stvaralaštva,
možemo uočiti da ona sadrži glavne odrednice njegove poetike: podjednako prisustvo
i nade i tuge se oseća u svim književnim ostvarenjima ovog pisca, u psihologiji svih
njegovih junaka, opisanim događajima, u prikazu sredine, kao i same prirode.
455 Isto, str. 203. 456 Vladan Desnica: Slijepac na žalu, Društvo književnika, Zagreb, 1956. str. 21.
178
„Tu, odmah pored nas“ (1956)
Ovu pripovetku Desnica je uvrstio u XXXIX poglavlje romana Proljeća Ivana
Galeba i ona ilustruje ideju smrti koja se iznosi u XIV i XIX poglavlju. Smrt
bolesnika u susednoj sobi poslužila je kao povod za pripovedačevo razmišljanje o
smrti, odnosno za odgonetanje tajne umiranja.
Ivan Galeb je jednog jutra saznao od svoje bolničarke da je sinoćna užurbanost
u jednoj od soba bila zapravo prouzrokovana nečijom smrću: „Bilo je naprotiv to, da
je onaj umro. To je onaj isti kome su nekidan donosili gladiole, i kome je bilo bolje,
znatno bolje.“457
Saznavši za njegovu smrt, Ivan Galeb se pita da li postoji po bolnicama soba
za umiranje, zvana „šterbecimer“? Opterećenost navedenim pitanjem Galeb
objašnjava sopstvenom radoznalošću i nedovoljnim znanjem čoveka o smrti. Bojazan
i strah od samog pominjanja smrti udaljili su čoveka od date teme: „Ima stvari u
životu o kojima niko nikoga ne pita, te tako nikad pravo ne znamo koliko drugi o
njima znaju. I tako se događa da i veoma iskusni, pa čak i razvratni ljudi ponekad
imaju osjećaj da još uvijek ne znaju dovoljno, s prostog razloga što ne znaju koliko
drugi znaju.“458
Čovekovu težnju i želju da se izbori sa dolaskom smrti pisac ilustruje idejom
da se to „obično ne dešava nama“, već nekom drugom: „To su stvari koje se obično
čuju, utišane i prigušene, kroz ošite, kroz dobro izolirane ošite. Ako vi recimo imate
sobu broj 7, to će se desiti, recimo, u sobi broj 6 ili u sobi broj 8. Nikad, skoro nikad
baš u sobi broj 7. Jer smrt – to je za druge, za ne-ja. To je za susjeda.“459
Navedenim odlomkom Desnica izražava nadanja svog junaka da će ga smrt
„bar za ovaj put“ mimoići. Iako se nalazi u bolnici, u sabiralištu bolesti koje
nagoveštavaju mogući kraj, Desničin junak želi da se udalji od dolaska smrti.
Smrt kao osnovni motiv pomenutog romana u kojem se ova pripovetka nalazi,
predstavlja istovremeno i glavni motiv Desničinog celokupnog stvaralaštva što je već
pomenuto u uvodnom delu ovog rada. Pomenuta tema biće opširnije obrađena i
prikazana u posebnom delu ovog rada posvećenom romanu Proljeća Ivana Galeba.
457 Isto, str. 205. 458 Isto, str. 206. 459 Isto, str. 208.
179
„Delta“ (1956)
Pripovetka „Delta“ uvrštena je u LVI poglavlje romana Proljeća Ivana
Galeba. U njoj pisac ilustruje svoje poetske stavove prevashodno vezane za mesto
događaja i fabule u književnom delu. Iznenadni nestanak čoveka kao osnovni događaj
ove pripovetke, predstavlja polazište za prikazivanje tri moguća načina pripovedanja:
novinska vest, kriminalistička priča i fantastično-realistična priča. Pisac koristi
različite modele pripovedanja kako bi rešio nastalu problematiku oko čovekovog
nestanka.
Novinska vest koju pripovedač iznosi na samom početku pripovetke, prema
njegovim rečima, nije dovoljna da se dokuči istina: „Novine su donijele jedan
neobičan slučaj. Ispričat ću ga u najbitnijim crtama: Neki čovjek izašao je jednog
dana iz kuće, i nikada se više nije vratio. Ali ne! Na taj način priča je ispala suviše
kratka. Tako kratka, da je eto već ispričana. Htio sam je svesti na najbitnije, no vidim
da to ne ide. Bitno predstavlja samo polovinu stvari. Često onu manje bitnu polovinu.
Tek bitno i nebitno daju čitavu istinu.“460
Navedeni odlomak ukazuje na Desničin poetski stav da je sam događaj, tačnije
ono što je bitno u nekoj informaciji, za književno delo od manjeg značaja. U
Desničinim proznim ostvarenjima najveća pažnja je usmerena na odraz koji određeni
događaj ostavlja na unutrašnji svet junaka. Događaj pripada spoljašnjoj stvarnosti i
predstavlja samo polovinu istine. Druga polovina se krije u čovekovom doživljaju koji
predstavlja unutrašnju stvarnost kojoj se treba približiti.
Međutim, do konačne istine nije došla ni kriminalistička priča, odnosno
policija kojoj je nestanak odmah bio prijavljen. Policijsko traganje, prema rečima
pripovedača, odvija se po liniji najverovatnijih pretpostavki što u ovom slučaju nije
bilo dovoljno da se pronađe istina: „Kad je u pitanju enigma, besmisleno je ići putem
najvjerovatnijeg: da se radilo o najvjerovatnijem, enigme ne bi ni bilo. Naprotiv, baš
tu dolazi do primjene fantazije. Do te mjere, da najčešće ni ona ne uspijeva izvesti
stvar na čistac.“461
Desnica ističe fantaziju kao značajan elemenat u čovekovom približavanju
istini. Elemenat fantazije prisutan je u mnogim Desničinim proznim ostvarenjima, o 460 Isto, str. 296. 461 Isto, str. 297.
180
čemu je već bilo govora u prethodno prikazanim pripovetkama. Međutim, ni prisustvo
fantazije nije pomoglo da se dođe do razrešenja nastale enigme što ukazuje na
nemogućnost čoveka da sazna konačnu istinu: „Zagonetka ni do danas nije riješena.
Enigma je ostala enigma. Policijska je istraga obustavljena, ili je bar zapala u ono
stanje letargije koje nazivaju evidencijom.“462
Različiti pokušaji da se pronađe nestali čovek predstavljaju različite
mogućnosti i puteve koji vode ka istini: „Splet uzanih, vijugavih stazica razbježavao
se pred njim na sve strane, poput klupka zatečenih zmija. Koliko staza tu ima! Šire se
kao lepeza! Kao delta! Pazi! To su mogućnosti! Delta mogućnosti!“463
462 Isto, str. 302. 463 Isto, str. 302.
181
PROLJEĆA IVANA GALEBA (1957)
Sve do pojave Desničinog romana Proljeća Ivana Galeba 1957. godine, prema
rečima Milivoja Markovića, „naša književnost nije imala tako složen, slojevit,
simboličan i polifoničan roman. Iako su se do pojave ovog romana već pojavili
romani Pesma Oskara Daviča, Koreni Dobrice Ćosića, Kurlani i Neisplakani Mirka
Božića, Zlo proleće Mihajla Lalića, Divota prašine Vjekoslava Kaleba, Anđeli lijepo
pjevaju Vojina Jelića i drugi, ipak nijedan od njih, makar koliko nagoveštavao nove i
izražajne romaneskne elemente, ni izdaleka se nije oglasio takvom romansijerskom
modernošću i takvim emotivnim i misaonim prodorima u sve sfere čovekovog života,
kao što je to učinio Vladan Desnica svojim romanom.“464
Nagoveštaji ovog romana vidljivi su već u pripoveci „Posjeta“ (1951), koja u
svojim segmentima sadrži izrazito moderan izraz koji će tek u ovom romanu doživeti
svoju punu afirmaciju. Pomenute 1951. godine pojavljuju se i Desničine pripovetke
„Pravda“, „Oproštaj“, „Od jutra do mraka“, „Konac dana“ i „Florjanović“, koje u
svojim pojedinim delovima sadrže atmosferu prisutnu u ovom romanu. Pisac je u
navedenim pripovetkama sve više zaokupljen unutrašnjom realnošću čoveka,
analizom njegove psihe i težnjom da iznađe neka rešenja u prevazilaženju datih stanja
u kojima se nalaze njegovi junaci.
Slične preokupacije zaokupljaju pisca u knjizi pripovedaka Tu, odmah pored
nas (1956), koja u potpunosti podseća na roman Proljeća Ivana Galeba jer je u njoj
prisutan isti jezik i stil kojim je ovaj roman napisan. U prethodnom segmentu rada
posvećenom zbirci Tu, odmah pored nas, navedeno je pet pripovedaka koje je
Desnica uvrstio kao posebna poglavlja romana Proljeća Ivana Galeba („Balkon“,
„Mali iz planine“, „Zašto je plakao Slinko“, „Posjeta u bolnici“ i „Tu, odmah pored
nas“). Nakon godinu dana od izlaska Desničine poslednje zbirke pripovedaka,
pojavljuje se roman o Ivanu Galebu koji predstavlja potpunu sintezu njegovog
sveukupnog stvaralaštva u kojem je Desnica video „konačan oblik i najveći domet
svoga književnog stvaranja.“465
Najveći stvaralački domet Vladan Desnica ostvario je upravo kao pisac
romana Proljeća Ivana Galeba, čija pojava u vreme samog objavljivanja nije 464 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 62. 465 Isto, str. 65.
182
predstavljala događaj vredan velike pažnje u krugovima tadašnje knjževne kritike.
Najznačajnije prozno ostvarenje ovog pisca ipak nije imalo prijem koji je njegov autor
očekivao. Desnica je u svojim intervjuima naglašavao da njegov roman, uprkos
dobrim kritikama, nije shvaćen i prikazan na najbolji način, da nisu uočene najvažnije
osobine njegovog stila, kompozicije i jezika.
Izvesna ravnodušnost proizlazila je od kritičara koji su nepovoljno ocenili
Desničin prvi roman Zimsko ljetovanje jer se nije uklapao u tadašnje književne norme,
što je već pomenuto u posebnom segmentu ovog rada. Dogmatska književna kritika u
vreme pojavljivanja romana Proljeća Ivana Galeba bila je najvećim delom
prevaziđena, mada je nešto od njenog duha i ostalo. Desničin način oblikovanja
književne materije, kao i sloboda forme bili su dovoljni razlozi da izazovu određenu
vrstu podozrenja prouzrokovanog dogmatskom zatvorenošću i nespremnošću da se
prihvate moderniji književni prodori.466
Međutim, izvesno podozrenje prema Desničinom romanu biva ubrzo
prevaziđeno pojavom modernih književnih tokova u našoj književnosti. Proljeća
Ivana Galeba sve više osvajaju književnu kritiku, kao i čitalačku publiku toga
vremena: „Gotovo svi kritičari su zapazili Desničin pomak i devijaciju ka
prikazivanju tragične, mračne strane života: straha, tjeskobe, patnje, ludila, samoće,
beznađa, dosade, praznine i smrti; ljudskih životnih olupina i promašenih egzistencija;
svijeta bivanja i trajanja nasuprot svijetu akcije i događanja; biološkog i kozmičkog
vremena namjesto povijesno-političko-socijalnog; kontemplacije i psihičkih stanja
mjesto akcije i događanja; gotovo svi su naglasili njegovu neobičnu moć promatranja
i zapažanja kao i duboku misaonost, što ga je učinilo piscem sa vlastitim pogledom na
svijet, književnim sistemom i metodom i misliocem s konstitutivnom potrebom za
teorijskim izrazom svog shvaćanja zbilje.“467
Prema mišljenju Dragana M. Jeremića, Desničin roman je „događaj za našu
literaturu (...) Ovo je prvi jugoslovenski idejni roman, roman koji, povodom malo
izuzetnog, malo izopačenog života jednog umetnika postavlja probleme vrednosti
466 „Roman Proljeća Ivana Galeba, stoga, ne samo obogaćuje baštine hrvatskog i jugoslavenskog proznog stvaralaštva, nego i jednu od značajnijih spona ovih književnosti s modernim tokovima evropske i svjetske književnosti.“ Fran Dijan: „U kratkim provedrinama svijesti – O Desničinom romanu Proljeća Ivana Galeba“, Zadarska revija, br. 4/5, Zadar, 1985, str. 477. 467 Milan Mišković: „Desničina sumnja“, Izraz, br. 1, Sarajevo, 1975, str. 24.
183
života i smisla stvari koje čovek može doživeti. U njemu je fabula samo nit na koju se
ređaju razmišljanja o najraznovrsnijim temama života i smrti.“468
U ranijim proznim ostvarenjima Vladana Desnice prikazanim u prethodnim
segmentima ovog rada, vidljiva je njegova okrenutost unutrašnjim analizama čoveka.
U romanu Zimsko ljetovanje analiza je uzgredna, dok je njegov drugi roman ostvaren
upravo tehnikom analize. Potpuno ostvarenje analitičkog postupka u ovom romanu
omogućila je promenjena uloga pripovedača koji pripoveda u prvom licu. Milivoj
Solar ističe da se u ovom delu „ne priča nego analizira odnosno izvještava o
analizi.“469
Iako se u stvaralačkom postupku ovog pisca uočavaju izvesne crte koje ga
vezuju za klasike realizma, ovaj roman svojim najvećim delom podseća na ostvarenja
koja su nastala kao reakcija na realizam. Već nakon čitanja prvih stranica Proljeća
Ivana Galeba neminovno se nameće sličnost sa ciklusom Marsela Prusta U traganju
za izgubljenim vremenom, u kojem je data panorama francuskog društva krajem XIX
veka kroz unutrašnje doživljaje povučenog, senzibilnog aristokrate.
Početkom XX veka u književnosti sve više su prisutne Bergsonova filozofija
intuicije, Frojdova psihoanaliza i Ajnštajnova teorija relativnosti. Glavna tema sve
više postaje čovek, koji iznosi svoje utiske iz prošlosti gradeći time svoju sliku sveta
zasnovanu prevashodno na doživljajima.
Moderni pisci, po uzoru na Prusta, sve više zalaze u detalje, u prikazivanje
trenutaka određenih rasploženja. Prema mišljenju Velibora Gligorića „sklop ovog
romana je moderan: on je psihoanalitički roman, a ujedno i meditativan. Roni duboko
unutra, u život, u čoveka. Unutrašnji nemir nespokojne umetnikove duše uvodi ga u
vrhove velikih tema o smislu života (...) Meditira o životu i smrti, ljubavi, umetnosti i
svemu što duhovno i moralno lomi i prelama u ljudskoj duši i ljudskim odnosima.“470
U modernom dobu čovek sve više gubi moć sređenijeg mišljenja i
proživljavanja, okreće se introspekciji, što se odražava i na književni postupak: „Ne
mislim da je Desnica insistirao na eksperimentu i njegov roman Proljeća Ivana
Galeba ne treba shvatiti kao eksperimentalno delo. On je, naprosto to što jeste –
snažan oblik sveukupnog čovekovog života.“471
468 Dragan M. Jeremić: Perom kao skalpelom, Bagdala, Kruševac, 1969, str. 107. 469 Milivoj Solar: Ideja i priča, Prosvjeta, Zagreb, 1980, str. 190. 470 Velibor Gligorić: „Knjiga života i proze Vladana Desnice“, Nin, godina XVII, br. 844, Beograd, 12. 3. 1967, str. 174. 471 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 77.
184
Navedenu tvrdnju potvrđuje i Milivoje Marković u svom prikazu Desničinog
romana: „Za disciplinovan kritički i istraživački duh bilo je jasno da je Desnica
osoben i istrajan tragač, da je kao umetnik sav okrenut unutrašnjim čovekovim
svetovima u kojima je naslutio beskrajna prostranstva, da mu je najveći izazov bio to
kako čovek živi u sebi i da je u svemu što je mislio, pisao i živeo sledio te izazove, u
stvari dešifrovao je tajne zamke i zagonetke kompleksnog i nikad do kraja dokučivog
čovekovog sveta.“472
Ovaj roman nije izuzetna knjiga samo u Desničinom stvaralaštvu, već je „po
svojim stilskim obeležjima, po jeziku, po tehnici pisanja, po složenosti misli i
emocija, po impresivnosti, mozaičnosti kompozicije, po načinu viđenja i
doživljavanja sveta, po koncentraciji asocijacija i simbola, po funkcionalnoj i
vidovitoj primeni mita, po oblikovanju likova – po svemu, dakle, bitno drugačiji od
svega onoga što je u nas do njegove pojave napisano.“473
Osobenost Desničinog romana prevashodno se odlikuje jedinstvenom
kompozicijom na šta je ukazala književna kritika: „Desnica je svoj roman pisao punih
dvadeset i pet godina. To dugogodišnje zrenje njegovog romana rezultiralo je delom
za koje se može reći da je savršeno po kompoziciji, stilu, idejama. Onda kada je u
svojoj svesti stvorio osnovne idejne odredbe romana i glavnog lika, autor je
studioznim radom došao do karakteristične kompozicije romana.“474
Sam podatak da je njegovo stvaranje trajalo oko dvadeset i pet godina ukazuje
na piščeva nastojanja da stvori jedinstveno i osobeno književno delo. Prema mišljenju
Dragana M. Jeremića „Desničin veliki roman Proljeća Ivana Galeba je ustvari
komponovan po tom metodu širenja vidokruga i mozaičkog slaganja raznih vidova i
manifestacija života koji se stapaju u jednu integralnu viziju života. Iz niza malih
proznih oblika, koji nisu zaokrugljenost pripovetke, ili esejističke novele, složio je
Desnica jednu veliku celinu sinfonijski usklađenu. Njegov roman je sinfonija kako u
sadržinskom tako i u formalnom pogledu (...).“475
Dragan M. Jeremić i Stanko Korać u svojim prikazima ističu da je ovo „roman
ideja“, Vlatko Pavletić ga naziva „romanom esencioniranog iskustva“, dok Alija
Isaković ga određuje kao „roman-esej“ i „filozofski roman“, a Nenad Radanović 472 Isto, str. 64. 473 Isto, str. 77. 474 Nada Radović: „Solilokvij u romanu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice“, Gradina, br. 2, Niš, 1977, str. 64. 475 Dragan M. Jeremić: „Izabrane priče Vladana Desnice“, Književne novine, Beograd, god. X, br. 101, 11. 9. 1959. str. 3.
185
koristi termin „roman-biografija“. Radivoje Mikić u svom prikazu naglašava da se
ovaj roman može odrediti kao monološko-asocijativni roman, „roman monolog“ u
kome jedan muzičar na kraju života priča o svom životu. Polazeći od mišljenja
Aleksandra Flakera da nema tipologije bez ostatka, Fran Dijan ovaj roman naziva
„romanom izričaja i monološko-asocijativnim romanom.“476
Međutim, Desničino književno ostvarenje nije samo roman. Pisac je u njega
ukomponovao šest pesama iz zbirke poezije Slijepac na žalu, sedam pripovedaka
koje su zasebno objavljivane, kao i delove svojih eseja, što dodatno potvrđuje
posebnost same strukture romana. Pomenuti žanrovi koji sačinjavaju njegove
segmente nisu doživeli značajne promene.
Posebna zanimljivost Desničinog postupka integracije različitih žanrova
ogleda se u pretvaranju nekoliko pesama u prozni izraz. U stihove su pretvorene
pesme „Podnevni ispit“, „Umuje mudrac na suncu“, „Dobrostiva smrt“ i „Mehanika
bola“ (LXXII poglavlje), „Proljeća“ i „Jednostavnost“ (LXXIII poglavlje). „U ovom
romanu ima još niz mjesta koja bi se također mogla osamostaliti i pustiti u život kao
posebne pripovijetke, pjesme ili eseji. Štoviše, stječe se dojam da je roman i nastao od
ciklusa novela, eseja i pjesama povezanih glavnim likom, pa tako čini ne samo sintezu
najvećeg dijela Desničinih tematskih preokupacija nego i sintezu žanrova kojima se
on pretežno bavio.“477
Proljeća Ivana Galeba su, prema rečima Krešimira Nemeca, primer „romana-
spužve: sve što je zaokupljalo autorovu svijest, sav taj naoko heterogen materijal,
upijen je i homogeniziran zahvaljujući novoj, originalnoj formi koja je omogućila da
raznolika građa bude sređena u logičku cjelinu a da, pri tom, i pojedini dijelovi
očuvaju svoju autonomiju.“478
Povezivanjem različitih književnih oblika, Desnica narušava dotadašnju
književno-teorijsku strukturu romana, organizujući Proljeća Ivana Galeba od
mnoštva samostalnih delova koje možemo posmatrati izdvojeno. Takav stvaralački
postupak uslovljava uzajamno posmatranje svih oblasti Desničinog opusa.
Razmatrajući strukturu ovog romana, Radomir Ivanović u monografiji
posvećenoj književnom delu Vladana Desnice, naglašava da se „pisac zalagao za
takav koncept romana koji je mogao poslužiti kao kompozitni pojam, a to znači kao 476 Fran Dijan: „U kratkim provedrinama svijesti – O Desničinom romanu Proljeća Ivana Galeba“, Zadarska revija, br. 4/5, Zadar, 1985, str. 478. 477 Isto, str. 478. 478 Krešimir Nemec: Pripovijedanje i refleksije, Zrinski tiz, Čakovec, 1988, str. 59.
186
voluminozna epska, dramska i lirska forma koja svojom tipologijom, formalnom i
sadržinskom usavršenošću, može predstavljati „enciklopediju znanja i umjeća“.“479
Takva forma, prema njegovom mišljenju, „predstavlja i najprikladniji način za
ispoljavanje integralne vizije svijeta, integralne stvaralačke vizije i integralnog
realizma kao vrste stilske formacije.“480 Potvrdu za navedeno mišljenje Radomir
Ivanović pronalazi u Desničinim teorijskim tekstovima u kojima pisac „pravovremeno
i na prihvatljiv način rješava čitav niz estetičkih, poetoloških, naratoloških i
genoloških problema.“481
Stvarajući roman sa slobodnom i otvorenom strukturom, Desnica čini zaokret
u pogledu dotadašnje realističke književne metode koja se ogledala u realnom
prikazivanju stvarnosti u posleratnim godinama. „Način na koji je Desnica sačinio
svoje delo od fragmenata najrazličitije vrste (...) ukomponovanih tako da stvaraju
iluziju kako tvore otvoreno avangardno delo koje piscu omogućava da unosi i vlastite
pesme ili da dopisuje nove priče – mogao bi sugerisati da se radi o romanu tadašnje
neoavangarde.“482
Krešimir Nemec u svom prikazu ovog romana ističe da je „u prvom planu
slobodni poredak, montaža i permutacija tematskih jedinica. Različiti stilovi, govori i
perspektive neprekidno se sudaraju i stapaju te zajedno stupaju u neposredan dijaloški
odnos. Proljeća Ivana Galeba po mnogim svojim osobinama predstavljaju obrazac
„sintetičke proze“ jer, mimo žanrovskih ograničenja i konvencija, spajaju u
jedinstvenu organsku cjelinu i fikcionalne pasaže, i dinamičke zapise, poetske
fragmente, esejistička „ćaskanja“ i ozbiljne filozofske refleksije.“483
Prema mišljenju Miodraga Petrovića, Desničin roman je „drukčiji od onih koji
su kod nas napisani i kakvi se i danas pretežno pišu. Tako reći bez sižejne ose je, bez
sižejne i tematske arhitektonike, bez standardne kompozicije. Mlaz fabule u njemu je
neobično tanak; tek na pojedinim mestima sevne nešto od priče, od neke anegdote
koja bi možda mogla da se proširi i zasnuje po sopstvenom unutrašnjem određenju, ali
479 Radomir Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 215. 480 Isto, str. 215. 481 Isto, str. 201. 482 Radovan Vučković: Moderni roman dvadesetog veka, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2005, str. 314. 483 Isto, str. 79.
187
tkivo se brzo kida. Ako započne neku priču, čitalac ni u jednom trenutku nije siguran
da će se ona i nastaviti.“484
Povezujući asocijativnom vezom junakove uspomene i doživljaje, Desnica
stvara moderan roman kome je događaj u drugom planu, dok su u prvom planu ideje,
analize i meditacije glavnog junaka. Dubravko Jeličić za Desničin roman kaže: „To
nije pripovijest; u njoj nema fabule. Ništa se ne događa između ovih korica, ili gotovo
ništa što bi moglo nahraniti i najminimalniju radoznalost. U njoj jedno lice živi i
misli. Unutarnja napetost u Galebovim mislima stvorenih suprotnosti, međutim,
obilno nadoknađuje izrastanje dinamike vanjskih događaja. Ovaj je roman apologija
ljudskih misli, dokaz njezine nenadmašive moći.“485
U mnogim prikazima ovog romana kritičari su isticali njegovu modernost koja
se ogleda u jeziku, stilu, u pripovedačkom postupku, u samoanalitičnosti junaka, u
esejiziranom izrazu, u otklanjanju klasične fabule. Gradeći tako svoj roman, pisac na
vešt način prikriva fabulu koja postoji „samo je na izvestan način promenjena njena
funkcija – ona nije u prvom planu, redosled zbivanja u životu Ivana Galeba nije
primaran, nisu presudni tzv. spoljašnji faktori iz života, bitna su sećanja na njih i
razmišljanja o njima, bitna su oblikovanja stvarnih iskustava.“486
Lik Ivana Galeba ne bi bio moguć bez fabule koju pisac ostvaruje kroz prikaz
tri različite faze Galebovog života. Prva faza obuhvata sećanje na detinjstvo,
uspomene na rodnu kuću i članove porodice, druga faza se odnosi na prikaz njegovog
zrelog životnog doba, dok treća faza predstavlja njegov tragični udes, razmišljanje o
smislu čovekovog života i očekivanje skorog kraja.
Navedenim stvaralačkim postupkom ostvarena je privlačnost Desničinog
romana koja se zasniva na izrazitoj životnosti sačinjenoj od iskustava, samoanaliza,
preispitivanja, razmišljanja, nemira, unutrašnjih drama i previranja glavnog junaka.
Opisivanje događaja iz Galebovog života naizmenično se smenjuje sa njegovim
razmišljanjima o mnogim životnim problemima.
Ispričani događaji vezani za život Ivana Galeba dati su, prema mišljenju
Dragana M. Jeremića, više „kao sugestivna skica nego kao realni prikaz jednog
484 Miodrag Petrović: „Izvan svakog obrasca”, u knjizi: Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Rad, Beograd, 1990, str. 5. 485 Dubravko Jelčić: “U potrazi za individualnom slobodom”, Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1968, str. 73. 486 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 68.
188
neobičnog i interesantnog života.“487 Takav postupak Jeremić naziva veštinom pisca
da se događajni deo romana ne razlikuje od refleksivnog dela. Poglavlja koja govore o
Galebovom životu, kao i ona koja iznose njegova razmišljanja, istovremeno sadrže
rasprave o smrti, religiji, umetnosti, umetniku, pozorištu, bogu, filozofiji, pamćenju i
mnogim drugim pitanjima koja se odnose na čoveka i njegov život. Galebova
razmišljanja o navedenim pojmovima predstavljaju po jedan zaokružen esej.488
Takav stvaralački postupak Radomir Ivanović određuje kao „svjesno i
apriorno izabrano nastojanje piščevo da u čisto narativnu prozu, kao plod fikcije,
inkorporira teorijski diskurz, kao plod filozofske ili estetičke refleksije, braneći
njegovu literarnost i validnost.“489
Upravo je navedena intencija pisca uslovila da se ovaj roman žanrovski odredi
prvenstveno kao roman-esej. U analizama Desničinog romana često se ističe upravo
esejizirana forma iskaza i postavlja se pitanje da li je to roman ili zbirka eseja o
različitim životnim temama. Milivoje Marković se slaže sa ujednačenim mišljenjem
kritike da je ovaj roman najvećim delom ostvaren esejističkim načinom iskazivanja
misli i emocija, iznošenjem razmišljanja o različitim umetničkim i filozofskim
temama koja su data u funkciji romanesknog iskaza.
Esejizam se, prema mišljenju Krešimira Nemeca, „pojavljuje kao mogućnost
da autor svoje idejne i estetske stavove, umjesto direktog iznošenja u nefikcionalnoj
formi (raspravi, eseju, studiji), oživi u literarnom žanru prikazujući ih kao stavove
fiktivnih likova. Esejizmom se, dakle, maskiraju piščeve teze, uvjeravanja, doktrine
jer se prikazuju „posredno“, kao refleksije fiktivnog lika.“490
Takvim stvaralačkim postupkom pisac mnoge stavove iz svojih eseja pripisuje
Galebu kao delove njegovih razmišljanja. Upravo ove činjenice potvrđuju mišljenje
da roman Proljeća Ivana Galeba predstavlja celokupnu sintezu Desničinih poetskih
opredelenja. Teme koje se odnose na književnost i umetnost uopšte, kao i na umetnika
sadržane u Zapisima o umjetnosti, istovremeno sačinjavaju Galebov umetnički
postulat što uzrokuje neminovna ponavljanja određenih poetskih stavova ovog pisca.
487 Dragan M. Jeremić: Perom kao skalpelom, Bagdala, Kruševac, 1969, str. 107. 488 „Svaki od ovih eseja mogao bi da stoji i sam za sebe, a posebno štampani, ovi eseji nesumnjivo bi spadali u red najboljih eseja koje je ikada napisalo pero jednog našeg pisca. Isto, str. 109. 489 Radomir Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 228-229. 490 Krešimir Nemec: „Pripovijedanje i refleksije”, u knjizi: Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Zrinski tiz, Čakovec, 1988, str. 66.
189
Esejističke digresije koje pisac ubacuje u svoja razmišljanja o prošlosti, „stoje
izvan kompozicijsko-fabularnih odnosa“491 i nisu vremenski određene. Inspiraciju i
povod za njihovo nastajanje pripovedač dobija iz neke konkretne situacije. Primer za
navedenu tvrdnju pronalazimo u XVII poglavlju romana kada Galebu umesto njegove
bolničarke dolazi zamena iz susednog paviljona. Neobična lepota nove bolničarke
predstavlja povod za Galebovo razmišljanje na temu lepote492 uopšte. Ovaj primer
ilustruje stvaralački postupak pisca da pomoću spoljašnjeg poticaja razvija određenu
temu. Navedenim esejom koji govori o lepoti pisac zaustavlja radnju, ostvarujući
izvesnu pauzu.
Sličnim stvaralačkim postupkom Desnica ostvaruje većinu svojih esejističkih
digresija. Banalni događaji iz svakidašnjeg okruženja inspirišu Galebove misli i
pretvaraju ih u samostalne esejističke celine. Drvo koje se pojavljuje u Galebovom
vidokrugu budi razmišljanja o čoveku i prirodi, lep i sunčan dan pokreće razmišljanje
o svetlosti i mraku, životu i smrti, o religiji i bogovima, o smislu filozofije i još
mnogim drugim temama. Ivan Galeb „živi esejistički, njegova je aktivnost esejistička
par excellence: to je aktivnost radi aktivnosti, za nju je bitan sam proces, kontinuitet
mišljenja, a ne usustavljivanje; bitno je mišljenje, a ne misao.“493
Navedenu tvrdnju potvrđuje i sam Galeb: „Pravi literata ne analizira radi
zanimljivosti analizirane stvari, radi rezultata analize, već zbog zanimljivosti samog
analizatorskog posla. On ti, čovječe božji, ne demonstrira materiju koju ima pred 491 Aleksandar Flaker: Stilske formacije, Liber, Zgreb, 1976, str. 313. 492 “Gledam je. Zbilja je lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplacija. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi. I, zato, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu (…) Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička ljepota višeg reda, pa i samo jedanput i letimično viđena, može da ljudima postane jedna doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čitavog njihovog života i djela. I to ne bilo kakvim, sitnim, neznačajnim ljudima, sentimentalnim dušicama, nego baš onim najvećima i najjačima, i možda baš samo njima: velikim pjesnicima, velikim umovima, velikim duhovima uopće. Odatle biva jasno i to da jednoj takvoj ljepoti višeg reda nije potrebna nikakva nadopuna i nikakva podudarnost s bilo čim drugim: ona je sama sebi cjelovita I potpuna: jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u sferu duha, koji govori sam za se, i koji je sav u tome (…) Nego ima i jedna druga vrsta ljepote. Jedna krhka, labilna, prekrasna ljepota, ljepota puna strepnje. U takvoj ljepoti kao da nešto vječito upozorava na čudo njenog postanka. To nije samo ljepota oblika, već nešto što njoj pada kao osvijetljenje po pejzažu. To su one ljepote koje slikarima i skulptorima znadu zadati stotinu muka. Umijeće oka da pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti i zasjenice, osmijeh čas pun zaborava, bez jučerašnjce, čas osjenčan nekim pradavnim, još prije rođenja nataloženim umorom. U svakom njihovom činu, riječi, pogledu kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji život.” Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 64-68. 493 Krešimir Nemec: „Pripovijedanje i refleksije”, u knjizi: Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Zrinski tiz, Čakovec, 1988, str. 70.
190
sobom, nego svoju demonstratorsku sposobnost! Upošljavanje i ekshibiranje jednog
talenta koji je tu, i koji traži da bude uposlen i ekshibiran, i ništa više.“494
Osnovni intelektualni okvir ovog romana sačinjavaju eseji pomoću kojih pisac
otkriva misaoni raspon svog junaka koji esejizira upravo radi zanimljivosti samog
procesa esejizacije. Čestom upotrebom eseja pisac ostvaruje kontinuitet mišljenja
glavnog junaka, čime postiže ravnotežu u odnosu na diskontinuitet, epizodičnost i
fabularnu fragmentarnost.495
Postavljajući u središte analize analitičku svest svog junaka, pisac pomera
ugao posmatranja sa opšteg na pojedinačno, stvarajući tako slobodan prostor za
sadržaje junakove svesti. Tehniku toka svesti Desnica u ovom romanu primenjuje na
jedan drugi način, ne dozvoljavajući svom junaku da iz njega jednom krene
nezaustavljiva lavina uspomena. Ivan Galeb sam pokreće tok svesti, u različitim i
isprekidanim vremenskim intervalima, iznoseći određene trenutke iz svoje prošlosti.
Međutim, pisac se tu ne zaustavlja, već dozvoljava svom junaku da sva ispričana
zbivanja osmotri sa određene vremenske distance, iznoseći svoje komentare i
zaključke o svemu onome što predstavlja sadržaj njegove svesti. Iako se ovaj roman
odlikuje elementima različitih žanrova, upravo svest Ivana Galeba, glavnog junaka i
pripovedača ovog romana, objedinjuje i povezuje sve raznolikosti koje ovaj roman
pruža u žanrovskom i sadržajnom smislu.
Da bi se napisao ovakav roman, prema mišljenju Dragana Jeremića, potrebno
je mnogo životnog iskustva čoveka koji je izuzetno nadaren da posmatra, upoređuje,
zaključuje. Ovo delo je „plod čitavog jednog života i zato poseduje životnu i misaonu
integralnost koju ne mogu da imaju romani koji nastoje da samo prikažu jedan
događaj ili objasne jednu pojavu. I to plod života jednog izuzetnog pisca intelektualca,
u čijoj se svesti svi događaji prelamaju dvostruko: kao karakterističan doživljaj i kao
pojava nečeg suštinskog.“496
Navedeno mišljenje Dragana Jeremića ukazuje na dvojnost Desničinog
romana, koja se ispoljava kroz prikaz lične drame neuspelog umetnika i drame
494 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 203. 495 „Fragmentarizovana struktura i asocijativni stil Proljeća Ivana Galeba bili su izražajna forma relativističke filozofije i tragične vizije sveta koja se ne iskazuje samo u jednoznačnom šopenhaurovskom pesimizmu, već i u balansu simbola svetlog i mračnog, odnosno u igri proleća i smrti, kako glasi podnaslov Desničinog romana.“ Radovan Vučković: Moderni roman dvadesetog veka, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2005, str. 315. 496 Dragan M. Jeremić: Perom kao skalpelom, Bagdala, Kruševac, 1969, str. 110.
191
čovekovog saznanja. Ovim romanom Desnica je pokazao da je pitanje smisla života i
sveta suštinsko pitanje i potreba svakog čoveka: „Traženje smisla života kod njega,
kao kod Dostojevskog ili kod Kamija, postaje čak uzbudljiva i živa osnova događanja
u romanu.“497
Razmišljajući o knjigama, Desničin junak Ivan Galeb razmišlja o stvaranju
modernog romana iznoseći piščevu težnju za ostvarivanjem novog literarnog postupka
koji bi prevazilazio i obuhvatao sve postojeće žanrove. Galeb iznosi pred čitaoca
jednu novu poetiku po kojoj bi se morao osmisliti takav roman koji bi odgovarao
zahtevima doba u kome je nastao i sve profinjenijem ukusu intelektualnog čitaoca:
„Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo a ma baš ništa. Pričao bih i
pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu iz retka u redak, sve što
mi prođe mišlju i dušom. Ćaskao bih s njim. Ako uopće ima poezije, tad je poezija
ono na što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom. Tek tu i tamo u
svakom petom i desetom poglavlju, malo bih zašarao kao da se tobože nešto događa
ili kao da će se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti,
kao što obmanjuje dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju (...)
Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo
fabulirati.“498
Navedeni odlomak ukazuje, prema rečima Nenada Radanovića, da pisac „ne
iznosi samo vlastito mišljenje o idealnom modernom romanu – on ga takvog, i po već
formiranom obrascu, želi i napisati. To su Proljeća Ivana Galeba – roman u kome i
zatičemo navedenu teoriju svakako pod pretpostavkom da je Galeb, makar djelimično,
autorov alter ego.“499
Ivan Galeb u svojoj odrednici idealnog romana ističe da vanjski događaji
nikada ne predstavljaju primarni elemenat u njegovom pogledu na svet, već su od
sekundarnog značaja. Ovakav pogled na svet odražava se i na samu strukturu romana
koja se ne zasniva na događajima kao okosnici radnje. Galeb odbacuje shvatanje da je
suština ljudskog života događaj, samim tim i fabulu kao elemenat strukture romana.
Prema mišljenju Krešimira Nemeca „u Proljećima se gotovo ništa ne
događa, tu se neobavezno „ćaska“ sa čitateljem, a tek tu i tamo malo se zašara „kao
da se tobože nešto događa“. Zatim se opet slobodno luta „pustopašicom“. Misaoni
497 Isto, str. 110. 498 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 107 499 Nenad Radanović: “Poetika i njena realizacija”, Izraz, br. 2, Sarajevo, 1974, str. 182.
192
subjekt, koji je u ovom slučaju zagovornik određenog estetskog sustava, ironizira tip
pripovjednog oblikovanja kojem je u osnovi epski fabularni poredak.“500
Galebu se konvencije tradicionalnog pripovedanja čine lažnima i
nepotrebnima. Ukoliko literatura, po njegovom mišljenju, želi da odgovori na pitanja
o kojima razmišlja savremeni čovek, mora se lišiti prevaziđenih literarnih rekvizita
kao što su jeftino fabuliranje, obmanjivanje pričom, prikrivanje značenja.
Galebova razmišljanja o novoj poetici romana Radovan Vučković dovodi u
vezu sa grupom pisaca koji su u Parizu istupili sa projektom novog romana baš u
vreme pojavljivanja Proljeća Ivana Galeba: „Neke poetičke zamisli i pripovedački
postupci koje obznanjuje Desničin junak u fingiranom dnevniku podudaraju se sa
idejama novoga romana pariskih pisaca. Prvenstveno se misli na rezolutan stav
junakov o neophodnosti da se u priči treba odbaciti koherentno izgrađenu fabulu.“501
Desničin roman nameće mogućnost da se tumači njime samim. Mnoge
digresije o književnosti i umetnosti uopšte koje iznosi Ivan Galeb, predstavljaju ne
samo poetska načela ovog autora, već značajna mesta za razumevanje posebne
strukture i kompozicije njegovog romana. Zbog brojnih metatekstualnih referenci i
opaski književnoteorijskog karaktera u kojima se komentariše romaneskna
metodologija, Proljeća su, prema rečima Krešimira Nemeca, „samosvjestan roman,
odnosno autotematsko djelo.“502
Ivan Galeb je umetnik koji piše životopis i iznosi svoje stavove o umetnosti,
literaturi i modernom romanu. „Uvijek je na djelu dvosmjeran proces: teorija podupire
u romanu primjenjene literarne postupke, a primjenjeni postupci u romanu podupiru
vlastitu teoriju. Stoga se poetički iskazi u Proljećima Ivana Galeba ukazuju u
dvostrukoj funkciji.“503
Slično mišljenje iznosi i Radivoje Mikić u svom prikazu Desničinog romana.
Poetički iskazi su istovremeno, prema njegovom mišljenju, „motivacija jednog tipa
pripovedanja i element kojim se taj tip pripovedanja neposredno realizuje.“504
Kompoziciju romana Desnica temelji na labavoj povezanosti delova što
omogućuje misaonom subjektu da slobodno i nesmetano iznosi sadržaje svoje svesti,
500 Krešimir Nemec: Pripovijedanje i refleksije, Zrinski tiz, Osijek, 1988, str. 75. 501 Radovan Vučković: Moderni roman dvadesetog veka, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2005, str. 314. 502 Krešimir Nemec: Pripovijedanje i refleksija, Zrinski tiz, Osijek, 1988, str. 73. 503 Isto, str. 76. 504 Radivoje Mikić: “Poetički stavovi u Proljećima Ivana Galeba”, Gradina, Niš, XX/1985, br. 6, str. 88.
193
određujući time koncept pripovedanja koji zahteva maksimalnu slobodu umetničkog
izražavanja. Takav koncept, prema mišljenju Radivoja Mikića, ukazuje da je njegov
tvorac „protiv jednog usko pragmatičnog shvatanja književnosti koje najvažnije
funkcije književnosti pokušava da uspostavi u jednoj isključivo utilitarnoj ravni.“505
Ostvaren takvom kompozicijom, Desničin roman ne prikazuje neki određeni
vremenski period, već život glavnog junaka Ivana Galeba u rasponu od njegovog
detinjstva do starosti. „U Desničinom romanu ispričana je hronika jednog života (...)
zbog čega se hronologija pojedinačnih priča uspostavlja linijom proticanja
individualnog vremena. To znači da je organizacioni princip kompozicije tog
dnevnički rasutog romana junakova biografija, odnosno njegov životopis od vremena
detinjstva, pa do trenutne bolesti u zrelim godinama.“506
Prema mišljenju Krešimira Nemeca, Galeb je „čovjek koji ne živi „realno
vrijeme.“ Jedina linearna vremenska progresija u romanu jest zbivanje u bolnici, a i
ono je svedeno na izolirane fragmente, kratke razmake, isprekidane sekvence (...)
Tako se i ta jedina progresija ukazuje kao prividna i varljiva. Vrijeme je u romanu
zapravo ubijeno, rasplinuto, kazaljke sata su zaustavljene (...)“507
Posmatrajući kategoriju vremena u Desničinom romanu, Miroslav Šicel
naglašava da se „čitav roman može okarakterisati kao svojevrsni irealni dnevnik, kao
jedan kontinuirani tok podsvjesti glavnog junaka u kome posve nestaje klasični pojam
kategorije vremena, a mjesto toga neprestano se izmjenjuju slike sjećanja na
djetinjstvo i pokušaji da se svaka trenutačna pojava nametne pažnji glavne i jedine
ličnosti Ivana Galeba, odmah prokomentariše i logički formuliše.“508
Vladan Desnica iznosi sudbinu sopstvenog subjektiviteta preko beležaka
obolelog i ostarelog Ivana Galeba, stavljajući u prvi plan svoja temeljna opredelenja,
svoj doživljaj vremena: „Galeb se, čak i činom ispisivanja bjeline hartije, suprotstavlja
vremenu kao apstrakciji, kategoriji čiji je protok neuhvatljiv i neprotumačiv. On na
sebi svojstven način spoznava jedno vrijeme, vrijeme vlastitog života, života
sopstvenog intelekta.“509
U nameri da ipak nešto sačuva od proteklog života, Desničin junak vreme
preobražava u realnost ispisujući stranice svog dnevnika, svestan da samo umetnik
505 Isto, str. 88. 506 Radovan Vučković: Moderni roman dvadesetog veka, Istočno Sarajevo, 2005, str. 318. 507 Krešimir Nemec: Pripovedanje i refleksije, Zrinski tiz, Osijek, 1988, str. 72. 508 Miroslav Šicel: „Književno delo Vladana Desnice“, Republika, br. 5, Zagreb, 1967, str. 204. 509 Nenad Radanović: “Poetika i njena realizacija”, Izraz, br. 2, Sarajevo, 1974, str. 176.
194
može zaustaviti jučerašnji lik i ne dozvoliti zaboravu da preuzme ono što se zbilo.
Ostavljajući tragove na papiru, Galeb zaustavlja vreme i tom „igrom“ se razlikuje od
ostalih koji su se, kao i on, našli u kući smrti.
Pripovedač je zaokupljen prisećanjem uspomena i atmosfera koje su vezane za
njih, kao i raspoloženja karakterističnih za pojedine periode života glavnog junaka,
čime je postignuta vremenska nepovezanost romana. „Uzastopnost se rastače u
istovremenosti, tok i kauzalitet uzmiču pred koincidencijom, misli i impresije cepaju
hronološki poredak, jučer i sutra utapaju se u danas, dok se vremena međusobno
presecaju i mrse. Prošlost nasilnički prodire u sadašnjost, budućnost tone iza obrisa
sadašnjeg trenutka. Radnja postaje za roman nebitna: nadražaji i raspoloženja, sećanja
i asocijacije uobličavaju scenu, čineći sumnjivim svaki razvitak.“510
Ukrštanjem vremenski različitih sadržaja, pisac istovremeno ostvaruje dva
fabularna toka, dve različite koncepcije vremena na kojima se zasniva ovaj roman.
Prvi vremenski tok obuhvata događaje u bolnici, realno vreme pripovedanja, tačnije
1936. godinu kada se već ostareli Ivan Galeb nalazi u bolnici. Galebovo bolničko
vreme predstavlja horiznotalnu osu romana koja je vremenski određena. Drugi
vremenski tok, vertikalnu vremensku osu sačinjavaju Galebova retrospektivna
vraćanja u prošlost, u svet detinjstva i mladosti, uspomena i sećanja.
Vraćanjem unazad (analepsom) pisac prelazi temporalnu granicu sa početka
romana: „Daleko doba! Između njega i današnjeg mene uvalilo se gotovo pedeset
godina – pedeset godina koje se zovu čitav život, a koje mi se danas čine tako
nestvarne, gotovo bezbolne! Nekako su se spljosnule, izgubile svaku težinu i svaku
zapreminu u vremenu – puka arabeska mojih misli –, tako da preko njih bez zapreke
posežem rukom u moje djetinjstvo, kao preko nesuštastvene ograde opsjenareva užeta
(...)511
U ovom Desničinom romanu, kao i u Prustovom romanesknom ciklusu U
traganju za izgubljenim vremenom, vraćanje unazad predstavlja osnovni stvaralački
postupak. Neprekidno se prepliću prošlost i sadašnjost, uspomene i sećanja glavnog
junaka, odnosno vertikalna vremenska osa koja zauzima više prostora od događaja u
bolnici koji sačinjavaju horizontalnu vremensku osu.
510 Walter Jens: “Časovnik bez kazaljki”, u zborniku: Roman (urednik A.Petrov), Nolit, Beograd, 1975, str. 471-472. 511 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 8.
195
Pisac najveću pažnju usmerava na atemporalne kategorije, na slike, utiske,
opise i kontemplacije glavnog junaka. Prema mišljenju Nikice Kolumbića512, Galeb
slike sveta doživljava izvanvremenski, jer njemu nije važno kada se nešto desilo,
ukoliko to u nama živi kao sadržaj svesti. Takav poetski stav omogućuje piscu da
njegov misaoni subjekat prevazilazi različite vremenske okvire i živi jedno
kondenzovano vreme, vreme bez računanja vremena.
Zanimljiv je paradoks, prema mišljenju Krešimira Nemeca, da „u romanu koji
se naizgled bavi vremenom, vremena zapravo nema. Jedini stvarni napredak
isključivo je intelektualan.“513 U ovom romanu stalno su prisutne promene ritma,
nagla usporavanja i ubrzavanja vremena. Pisac često sabija čitave godine Galebovog
života u kraće vremenske sekvence, dok na kraju romana zbivanja od nekoliko
bolničkih dana prikazuje na desetak strana. „Desničin roman slijedi karakterističnu
tendenciju u modernoj književnosti: kontrakciju vremena u samo jednu dimenziju, u
sadašnjost. Galeb je čovek bez budućnosti, a prošlost živi u njemu tek kao ugođaj,
atmosfera trenutka. Mogli bismo stoga reći da upravo to „sada“ u romanu Proljeća
Ivana Galeba zamjenjuje onu izgubljenu „nit“, da ono ima ulogu formativnog
lanca.“514
Osim dva vremenska toka, ovaj roman sačinjavaju već pomenute samostalne
esejističke celine i metatekstualne diskurzivne sekvence koje ne stoje ni na jednoj od
pomenutih vremenskih osa. Prema mišljenju T. Adorna za esej je bitan upravo
diskontinuitet, a njegovo područje je uvek zaustavljeni konflikt. „Esej mora učiniti da
u jednom izabranom ili pogođenom potezu zasja totalnost, a da ne tvrdi kako je ona
sveprisutna.“515
Iznoseći protekli život svog junaka, pisac ne koristi linearnu priču u kojoj su
događaji povezani uzročno-posledičnom vezom, već se opredeljuje za priču sa
prekidima i ponovnim nastavcima što pripovedaču omogućuje da izabere samo
događaje koje želi prikazati.
Posmatranjem događaja koje Galeb izlaže uočava se odsustvo jedinstvene
sadržajne niti koja okuplja građu romana: „Ono što nas čvrsto drži u ovom delu to je
armatura puna dubokog dostojanstva, nežne lirike i odmerene iskrenosti. Niti jasne i
512 Nikica Kolumbić: “Igre proljeća i smrti”, Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1959, str. 118. 513 Krešimir Nemec: Pripovedanje i refleksija, Zrinski tiz, Osijek, 1988, str. 72. 514 Isto, str. 73. 515 Theodor W. Adorno: “Esej kao forma”, Revija, br. 3, Osijek, 1974, str. 100.
196
nametljive – nema: Ivan Galeb se pojavljuje kao iz mraka i priča teče kao život:
nesigurno i nepovratno. Bez vriska, bez osmeha.“516
Umesto linearnog toka radnje karakterističnog za tradicionalni način
pripovedanja, u ovom romanu pisac insistira na diskontinuitetu događaja, na
ubačenim analizama i digresijama. U svom prikazu romana Proljeća Ivana Galeba,
Vlatko Pavletić naglašava da Desnica uvodi originalnu romanesknu strukturu u „koju
bi mogao i dalje dopisivati nova poglavlja, i korporirati u postojeći oblik nesmetano
novelete i beletrističke eseje.“517
Desničina načela poetike digresivnosti i segmentarne forme sadržana su u
Galebovim poetološkim komentarima: „Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku
pobjegnem sam sebi s lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još
iz djetinjstva. Vječito su me korili zbog te „niti“ i zbog neprestanih digresija. A ja sam
se već onda čudio: što im je toliko do te blažene „niti“! Kao da je „nit“ ono najvažnije
i najbitnije što čovjek čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da baš u tim „digresijama“
leži sama suština onoga što želim da iskažem.“518
Napuštanje stvarne hronologije omogućuje pripovedaču, odnosno glavnom
junaku da naizmenično iznosi događaje iz različitih etapa svoga života. Želeći da
ostvari jedinstvo svega proteklog, da poveže prošlost i sadašnjost, misli i osećanja,
Galeb istiskuje vreme pretvarajući ga u fiksirane tačke.
Diskontinuitet pripovedanja pisac prevazilazi kontinuitetom svesti Ivana
Galeba koji skuplja svoja sećanja u težnji da stvori jedinstvenu sliku života. „Djelo se
rastvara u niz simultanih slika koje drži na okupu tek činjenica da su one sadržaj jedne
te iste svijesti. Simultana tehnika pripovijedanja pojavljuje se, dakle, i u Desnice kao
rezultat dokidanja vremena, njegova svođenja na isključivo subjektivno vrijeme.“519
Navedeni stvaralački postupak potvrđuje da je vreme u Desničinom romanu
doživljeno i prikazano kroz asocijativni odnos događaja koji karakterišu život glavnog
junaka: „Čini mi se kao velika blagodet što je iz svega toga skupa nestalo vrijeme. Jer
vrijeme kao da je ono što događajima našeg života podaje njihovu težinu i njihovu
bolnost. Kad je iz njih izvučena nit vremena na koju su nanizani, oni leže pred našim
516 Alija Isaković: “Iznova nad Proljećima Ivana Galeba”, Život, br. 5, Sarajevo, 1967, str. 20. 517 Vlatko Pavletić: Djelo u zbilji, Naprijed, Zagreb, 1971, str. 230. 518 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 121. 519 Krešimir Nemec: Pripovedanje i refleksija, Zrinski tiz, Osijek, 1988, str. 73.
197
očima, šaroliki i ravnopravni, poput rasutih đinđuva. Svrastavaju s u jednu ravninu,
svi jednako važni, odnosno nevažni, svi jednako živi odnosno neživi.“520
Ostarelog violinistu Ivana Galeba zatičemo u bolničkoj sobi, odvojenog od
života i tokova životne realnosti. Prema rečima književne kritike „glavni junak ovog
romana nalazi se u sličnom položaju u kome se odvijaju „sokratovski dijalozi“ (...) on
se nalazi na posljednjoj etapi svog životnog puta (...) to je situacija čovjeka pred smrt,
kada je njegova riječ očišćena od svakodnevnosti običnog i objektivnog života.“521
Stavljajući svog junaka u bolničko okruženje, pisac svodi njegov život na golo
egzistiranje svesti: „Volim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje,
protjecanje stvarnosti. Samo da ja ostanem izvan njega, da ne učestvujem u njemu. Da
sjedim na njegovoj obali.“522 Navedenim stvaralačkim postupkom Ivan Galeb biva
izdvojen iz spoljašnje stvarnosti i suočen sa neminovnim završetkom čovekovog
života. U trenucima analize sopstvenog života, Desničin junak postaje zaokupljen
razmišljanjem o suštini ljudske egzistencije.
Okolnosti u kojima se nalazi Galeb upućuju na zaključak da se suštinsko
razmatranje čovekovog života ne odvija u dramatičnim životnim situacijama, već u
okolnostima koje isključuju elemente spoljašnjeg sveta. Upravo takve okolnosti
omogućavaju da glavni junak mirno izlaže svoje misli koje nastaju kao rezultat
njegovih analiza stvarnosti.
Prema rečima Milivoja Markovića: „Desnica je došao do pretpostavke da bi
dinamičke situacije onemogućavale Galeba da kompleksno preživljava, sputavale bi
njegov kritički duh i precizno zapažanje i oduzimale bi mu vreme za analitičku
retrospekciju. Zbog toga je Desnica pošao od jednog prividno statičnog stanja: njegov
Ivan Galeb, virtuoz na violini, na jednom izletu tragično je povredio ruku, smešten je
u bolnicu i operisan. Našavši se u bolnici, izdvojen iz sveta i u nemogućnosti da sa
njim šire komunicira, pritisnut stalnim temperaturama, nesanicama, bolničkim
agonijama i samoćama, on se okreće sebi, svome svetu i svom prošlom životu –
razmišlja o tome što mu se sve dogodilo od detinjstva do bolesničke postelje.“523
Desničin roman je motivisan životom čoveka, umetnika, violiniste Ivana
Galeba, sanjara i lutalice, mislioca i intelektualca, čoveka čiji je život ispunjen
različitim iskustvima. Na samom početku romana uočavamo da je reč o čoveku 520 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 56. 521 Fadil Bukić: „Struktura romana Proljeća Ivana Galeba“, Putevi, br. 6, Banjaluka, 1968, str. 526. 522 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 60. 523 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 68.
198
izrazite osećajnosti i velikog iskustva, o intelektualcu širokih vizija. Galeb je prikazan
kao veoma osećajan čovek koji doživljava mnogo složenije sve o čemu razmišlja i što
mu se dešava.
„Da bi utvrdio koliko se umetničkom reči može zaroniti u dubinu ljudskog
bića Desnica je stvorio takav jedan kompleksan lik kakav je Ivan Galeb, oblikovao je
njegov životni prostor, interesovanja, ideje, pretpostavke. Stvarajući ga kroz dve
decenije Desnica je u njega taložio mnoga životna iskustva, ulivao je u njega
kontraverzne ideje, ispunjavao ga pretpostavkama, iskušavao ga i izazivao istorijskim
i moralnim činjenicama, rađao i gasio u njemu iluzije o lepoti, o radosti, o sreći, o
ljubavi, o beskonačnim čarima prirode, stvarao je u njegovoj svesti čitave poplave
sunca (...) ali je isto tako, gotovo uporedo i u istom dahu rastvarao drame propadanja i
rušenja života, oglašavao je ništavilo i najezdu apsurda.“524
Prostorna ograničenost i nemogućnost Galebovog kretanja uslovljavaju
određeni tip pripovedanja koji je većim delom ostvaren kroz junakova razmišljanja a
manjim kroz prikaze konkretne realnosti. Ivan Galeb u svojoj svesti oživljava protekle
događaje, otkrivajući u retrospektivi jednu stvarnost koja je istorijski određena.
Međutim, središte ovog romana nije ta stvarnost, već njen odraz u svesti glavnog
junaka. Desničin junak nije određen društveno-istorijskim prilikama, već prevashodno
njegovim pogledom na svet koji zahteva drugačiju umetničku individualizaciju.
Stvaralački postupci koje su pisci klasičnih romana primenjivali u izgrađivanju
glavnih likova (socijalni položaj, nasleđe, spoljašnjost, psihološke crte) dati su u
ovom romanu kao sadržaj svesti glavnog junaka Ivana Galeba. Duško Car u svom
prikazu naglašava: „Desnica je uspio, dovodeći svog junaka, poslije mnogo godina, u
dodir s njegovim školskim drugovima, podcrtati i okarakterizirati baš one razlike, one
mijene, one suprotnosti, kojih je u prozi nosilac Ivan Galeb. Ti su likovi plastični,
uvjerljivi i cjeloviti.“525
Ovakva koncepcija lika uslovila je i Galebov položaj u samoj strukturi dela
koji se zasniva na njegovoj izrazitoj samostalnosti. Galeb sam definiše sebe, dok su
ostale ličnosti romana dvostruko određene, sa jedne strane su uslovljene određenom
socijalnom sredinom i društvenim uslovima, dok su sa druge strane određene
vidokrugom svesti glavnog junaka kroz koju su predstavljene.
524 Isto, str. 67. 525 Duško Car: „Igre proljeća i smrti“, Literatura, br. 9, Zagreb, 1958, str. 841.
199
Svoja razmišljanja o proteklom životu Ivan Galeb upotpunjuje pomoću likova
iz sećanja kojima gradi svoj svet istovremeno satkan od asocijacija, misli i emocija.
„U romanu koji je napisan tehnikom unutarnjeg monologa, kao što je Prustov ili
Desničin, ličnost pripovedača je dominantna, a sve ostale ličnosti su manje zavisne od
nje, to jest date su sa jedne tačke gledišta, sa tačke gledišta pripovedača.“526
Sve ličnosti koje se pominju u ovom romanu date su kao segment Galebove
svesti, i pisac ih koristi da bi što potpunije prikazao ličnost glavnog junaka. Likovi
koji su prisutni u Galebovoj svesti prezentovani su dugim dijalozima koje vode sa
Galebom. Sadržaji tih dijaloga predstavljaju intimne sadržaje Galebove svesti. Dijalog
između Galeba i fra-Anđela više predstavlja razgovor Galeba sa samim sobom,
potvrdu njegove teorije o složenosti ljudskog bića, o čoveku kao „skupu intimnih
kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu“. U razgovoru sa fra-Anđelom Galeb
posmatra sebe u dve različite vremenske perspektive, poredeći Galeba iz mlađih dana
sa umornim i ostarelim Galebom koji je upoznao najrazličitije strane čovekovog
života.
Razgovor Galeba i njegovog druga iz detinjstva Mate, ispunjen je osećanjem
intimne komplementarnosti njihovih misli, što upućuje na zaključak da je to jedna
svest koja egzistira upravo na tom dijaloškom suprotstavljanju, ubeđivanju i
razumevanju.
Galebovim razgovarom sa anonimnim glumcem, za čiju smrt saznaje iz
novina, pisac nas uvodi u svet umetničkog stvaranja i svet umetnika. Ovaj razgovor
samo je u formi dijaloga, dok je u svom suštinskom smislu solilokvij glavnog junaka.
Razgovor koji Galeb vodi u bolničkoj sobi, sa mladim revolucionarom
Radivojem, dat je veoma oskudno, gotovo ga i nema. Galeb ovu ličnost svrstava u tip
jednodimenzionalnih ljudi koji su vođeni određenim idealima i snagom mladosti.
Ovaj lik još se snažnije vezuje za Galebovu svest podatkom da je za uzrok njegove
smrti neposredno vezan njegov drug iz detinjstva Ivan.
Postoje likovi koji su prikazani samo u jednom trenutku svog postojanja, kao
što je Slinko, da bi što potpunije oslikali neku osobinu ili mišljenje Ivana Galeba.
Pisac najviše pažnje poklanja Galebovim školskim drugovima koji su prikazani u
različitim životnim dobima, da bi ostvario što prisniju vezu sa pripovedačem i
526 Petar Andonović: „Prikazivanje stvarnosti u romanu Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba”, Rukovet, br. 3/4, Subotica, 1973, str. 150.
200
prikazom njegovog unutrašnjeg sveta. Galebov svet je istovremeno veoma širok i
sapet, ispunjen životnim mudrostima i sputan čovekovom unutaršnjosti.
Galebovi drugovi iz gimnazije prisutni su kao predmet njegove refleksije:
„Događalo se da se poslije mnogo godina susretnem sa starim drugovima iz gimnazije
s kojima se od školskih klupa više nisam vidio. Svi su se bili sredili, smirili,
organizovali svoje živote u krugu stvari i želja i ciljeva i mogućnosti koje su sami sebi
ocrtali, ili koje im je život nametnuo a oni pokorno primili, i u tom su se krugu kretali
razborito i svrsishodno, „uglavnom zadovoljni“ kako su sami govorili. Svi su odreda
bili smireni ljudi. „Pogašeni ljudi“ kako sam ja govorio (...) Boljela me njihova
smirenost. Većinom su bili dosta dobro uščuvani; nisu mi izgledali stari, izgledali su
mi mrtvaci.“527
Navedeni odlomak oslikava Galeba kao čoveka koji se ne miri sa onim što je
samo prividno racionalno i zdravorazumsko. Slikom „pogašenih ljudi“ Galeb ukazuje
na uzorne građane koji nose maske dobrih očeva, supruga, apotekara koji su se udaljili
od suštine svog bića i time izneverili sami sebe. Takvi ljudi su pronašli svoje sigurno
mesto pod suncem i prihvatili ono što im je život dodelio. Njihovu pasivnu
pomirenost sa životom Galeb naziva tužnom srećom: „Nema na svijetu tužnije stvari
od tužne sreće.“
Galeb je svestan da takvi ljudi vole sve svoje, pa makar to bila i lažna sreća.
Takvi ljudi vole i svoje iluzije i svoje snove, kao što Galebov prijatelj, apotekar
Ivan528, piše u tajnosti pesme stideći se te svoje slabosti. Iako razočarani u samu
stvarnost, oni se grčevito drže za nju. U toj svojoj pomirenosti sa stvarnošću, sa
svojim kompleksima i lažnom srećom, ti ljudi postaju nepredvidljiva pretnja i
opasnost. Galebov prijatelj Mato daje jasnu psihološku sliku takvih ljudi: „Ti ne znaš
kako često čitav jedan ljudski život animira i čitavu jednu ljudsku aktivnost pokreće
nekakav mali kompleks, nekakva nedostižna ambicija, neka tričava povreda
samoljublja.“529
Galeb smatra da je osnovni zadatak čoveka da traga za smislom života i u tom
traganju da pronađe puteve koji će odgovarati njegovim željama i mogućnostima.
„Njegov tragač za smislom nije ni prometejski titan, ni faustovski pomalo uplašen
527 Isto, str. 207. 528 „Studija apotekara Ivana, i pored neskrivenog sarkazma, divno je brušeni minijaturni dragulj za neku buduću riznicu o malograđanštini.“ Duško Car: „Igre proljeća i smrti“, Literatura, br. 9, Zagreb, 1958, str. 841. 529 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 229/230.
201
radoznalac, već moderan, nemiran intelektualac koji nerado ustupa pred činjenicama
poraza u svom ispitivanju ljudskog mirenja sa izdajama, glupošću i u prihvatanju
privida za istinu, forme za suštinu.“530
U prirodi čoveka je da postavi sebi što neverovatniji i nedostižniji cilj i da teži
ka njemu. Upravo je u tome sadržan prometejizam Desničinog junaka koji je prisutan
i u samoj poetici njegovog imena. Odabirom imena Ivan pisac ukazuje na
jednostavnost, prisnost, izvesnu širinu i rasprostranjenost. Ovo ime je zastupljeno i
poznato na različitim jezičkim područjima. Prezime Galeb u sebi sadrži jasnu životnu
simboliku kojom pisac ukazuje na značenje mora kao simbola slobode i
neograničenosti. Ime Galeb, u svom doslovnom značenju, ukazjue na želju za
neprestanim kretanjem i brisanjem svih granica.
Izborom takvog imena određena je i duhovna i fizička priroda ovog junaka. Vezujući
svog junaka za mediteransko podneblje, pisac mu dodeljuje mediteranski duh koji
podrazumeva prevazilaženje svega što sputava.
Galebovo unutrašnje biće se protivi zakonitosti i doslednosti koje nudi
objektivna stvarnost. Razmišljajući o svom osećanju sveta, Desničin junak smatra da
je čovek prevashodno određen samim nasleđem. Ivan Galeb potiče iz građanske
primorske porodice u kojoj se oseća istančanost aristokratske krvi: „Rođen sam u
pomoračkoj obitelji, a evo ni dandanas ne znam što te dvije riječi pravo znače; one i
sad za mene imaju neku tajanstvenu, pomalo mitsku vrijednost. Ima u mom rječniku
još dosta takvih riječi – imena rastinja i ptica, i koječega drugoga – kojima nikad
nisam saznao pravog značenja: baš kao da sam se podsvijesno uklanjao njihovom
tačnom saznanju, da im ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio
u kakvu stručnu knjigu, leksikon, sveo bih tu pticu i taj cvijet na određenu zoološku ili
botaničku vrstu; ovako, oni u meni fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa
istočnjačkih sagova.“531
Galebov otac bio je sin trgovca, ali njegov izbor da bude pomorac nije bio u
skladu sa porodičnom tradicijom. Očekivanja Galebovog dede da će njegovi
naslednici biti nosioci zdrave i snažne krvi, bivaju izneverena u korist Galebove bake
koja je u nasleđe donela „tankoćutnost, slabu otpornost za život, eventualno i
530 Zoran Gavrilović: Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd, str. 269. 531 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 13.
202
hemofiliju, ili sklonost, a ponekad i nadarenost za muziku, za slikarstvo, ili za ma što
lijepo i beskorisno.“532
Galebova porodična linija otkriva značaj naslednih faktora u razvoju čovekove
ličnosti: „I eto, desi se da neki takav snažan, gromadan čovjek, sav iz jednog komada,
uzme za ženu krhku i bolećivu djevojku iz kakve stare porodice istančale krvi. I, kao
što uvijek biva, tanja krv pretegne, i slabost nadjača snagu. U tom i jest nevolja, u tom
i leži opasna snaga slabosti: što ona nagriza, rastače, i najzad neminovno savlada
snagu. Poznata priča!“533
Ukazujući na nasleđe kao neminovnost, Desnica ističe značaj prirodnih sila
nad čovekom i njegovom sudbinom: „Čini mi se da sam, potajno od sama sebe, u dnu
duše, zahvalan toj i takvoj baki, i da ne bih želio da je bila nikoja druga i niukoliko
drukčija. Imam osjećaj da bih bez te njene prćije bio prošao kroz život zazidanih ušiju
i s neprobojnom opnom na očima.“534
Nasledivši istančanu krv od bake, Galeb je bio predodređen da bude umetnik:
„Iz moje preosjetljivosti za muziku (ili, tačnije, za zvukove) moji su u djetinjstvu
zaključili da sam jako naklon muzici i dosljedno, bez sumnje za nju nadaren. Mislim
da je to bila prva ishodna pogreška u čitavoj toj stvari.“535
Upravo odatle započinje Galebov put umetnosti, njegovo stranstvovanje po
svetu kao violiniste koji je suviše kasno postao svestan svoje promašenosti. Galeb je
kao muzičar istančanog senzibiliteta mnogo sanjario i maštao o svom životu: „Ti si se
u svijetu realnih činjenica kretao kao u svijetu umjetnosti. Za tebe je život bio teatar. I
za tebe bi se moglo reći: amavit spectacula tragica. Pristupio si životnim faktorima
kao izvorima impresija, kao izvorima senzacija (...) Kažem ti, ti si mislio osjećajem, ti
si mislio senzibilnošću, ti si mislio ćutilima (...) Tvojom glavom nije prošla nikad ni
jedna jedincata misao: sve što si ti držao da je misao, bila je u stvari sama sušta
slikovnost, sama igra senzibilnosti, sama zabava čuvstvovanja (...)“536
Navedenim rečima Galeba karakteriše njegov učtelj iz detinjstva fra Anđelo sa
kojim se susreće prilikom povratka u zavičaj. U razgovoru sa fra Anđelom Galeb
iznosi svoj doživljaj života i sveta ističući da je čovekovo uverenje „samo jedno
duševno stanje“. Navedena antropološka odrednica navodi na zaključak da se
532 Isto, str. 13. 533 Isto, str. 13. 534 Isto, str. 14. 535 Isto, str. 60. 536 Isto, str. 189.
203
čovekovo iskustvo i unutrašnji svet sastoje od osećaja, doživljaja i duševnih stanja, a
ne od konkretnih činjenica: „A šta mogu kad se moj život sastojao više od takvih buba
i fantazija, od igre osjećanja, od potitravanja senzibilnosti, od nekakvog kineskog
pozorišta sjena, nego od onih čestitih, četvrtastih činjenica koje imaju svoje lijepo,
sistemtizirano mjesto u životu pristojnih građana i svoj časni položaj u svijetu
egzistentnih stvari.“537
Zahvaljujući takvoj raspolućenosti između Galebovih duševnih stanja i
konkretnih zbivanja, pisac ostvaruje sugestivniji kontrast između spoljašnjeg i
unutrašnjeg čovekovog sveta koji se međusobno prožimaju i dopunjuju. U težnji da
što bolje sagleda i utvrdi do koje mere je moguće saznati i izraziti čovekov unutrašnji
svet, pisac postavlja stvarnost u drugi plan, posmatrajući je kao polazište čovekovih
doživljaja i osećanja.
Mnoge elemente ovog romana kao što su: ugođaji pojedinih soba, žuti salon
u kojem je spavao nadvojvoda, soba dveju tetaka, zasenjena strana kuće, Desnica
naziva doživljajima. Prikazujući stvarnost, polazi od slike realnog sveta, od „realnosti
realnog“, koja biva polazište za piščev doživljaj, za „realnost irealnog“: „Kroz
pritvorene kapke provukao se snop zraka i odrazio na bijelom stropu sliku vanjskog
svijeta: vidim kao na nekom ekranu izvrnute figure prolaznika, umanjene ali u pravim
bojama, potpune i žive: sestrica u bjelini pronosi nekakvu činiju; seljak sa torbom o
ramenu eno razgovara s vratarom, možda mu preporučuje nekoga svoga – vratar je
najviši do koga njegova preporuka može da dopre. Zatim promiču, žustro i dosta
veselo, dva mlada doktora u bijelim kapama. Vratar je jednog zaustavio. On vadi pero
i potpisuje neke papire. Zabavljam se gledajući tu moju malu fatamorganu. I dolazi mi
idilično uzan i bezazlen taj mali šareni svijet što naglavce šeta po bijelom stropu moje
sobe.“538
Desničin prikaz „vanjskog svijeta“ uslovljen je „snopom zraka“ koji se
provukao „kroz pritvorene kapke“, tačnije prirodnom silom koja nadvladava zatvoren
prostor dajući odraz stvarnosti. Navedenu sliku spoljašnjeg zbivanja uhvaćenog u
jednom trenutku pisac naziva „malom fatamorganom“ dodajući joj time novo, irealno
značenje.
Izvrnuta slika stvarnosti u samom doživljaju stvaraoca asocira sećanje na
detinjstvo: „Tako sam se zabavljao i nekad davno, davno. U sobu mog djetinjstva isto 537 Isto, str. 165. 538 Isto, str. 8.
204
je tako prodirala izvrnuta slika svijeta napolju, u ljetna popodneva kada sam poslije
kupanja ležao s još vlažnom kosom na uzglavlju koje je mirisalo po suncu. Lickao
sam bjelkastu sočicu što se uhvatila po mojim izduljenim i pocrnjelim udovima i
motrio to malo strmoglavljeno ljudstvo koje mi je došlo u pohode. Samo je onda slika
bila blago uznemirena, sva oživljena neumornim šaranjem zmijastih pruga od refleksa
mora koje je ravnomjerno disalo pod prozorima u luci.“539
Slika stvarnosti u Desničinoj poetskoj transpoziciji biva neminovno
uslovljena piščevim doživljajem, kao i različitim okruženjem zatvorenog prostora
(bolničke sobe i sobe iz detinjstava). Posmatrajući stvarnost kroz zatvoren prostor,
pisac pojačava sam intenzitet doživljaja. Doživljavajući stvarnost kao pustinju
prostora i pustinju vremena, Desničin čovek se oseća izgubljeno i bespomoćno da bi
je savladao. Desnica u svojim proznim ostvarenjima postavlja prividnu granicu
između čoveka ograničenog prostorom u kojem se nalazi i spoljašnjeg beskrajnog
prostora, koristeći kao medijum prozor koji prividno razdvaja ali istovremeno
povezuje oba pomenuta prostora.
Čovekovu težnju da nadvlada ograničeni prostor u kojem se nalazi kao i
sopstvenu ograničenost, Desnica ostvaruje spajanjem sa slobodnim spoljašnjim
prostorom. Pomenuti postupak predstavlja samu suštinu Desničinog stvaralaštva,
jedinstvo za kojim je pisac neprestano tragao u težnji da prevaziđe i nadvlada dvojnost
svega.
Sve je kod Desnice u znaku prožimanja, i prostor, i vreme, i događaji, i ljudi,
samim tim je i posebna Desničina slika prirode koja nije samo puki prikaz stvarnosti,
već prevashodno njen doživljaj: „Iz tih nedjeljnih popodneva u djetinjstvu iznio sam i
doživljaj zvonjave zvona. U nešto kasniji sat, u prvi ruj sutona, razljuljala bi se klatna
sa fratarskog samostana, obilato, bujno, nezažalno, ispunjajući brujanjem čitav suton.
I more u priobalnim škrapama kao da bi zastalo slušajući ga i podnoseći njegov čar. I
rumen zapada kao da se od njega jače razlagala. Ljuljala su se zvona i razlijegala se
nad mjestom zvonjava, purpurna, brončana, agonično vruća, zanoseći i prožimljući
sobom sve. Ponekad mi se čini da mi je baš ta zvonjava i razboljela dušu, i da je baš
odatle i pronosim evo sveđ razboljenu kroz život. Katkad sam je se čisto bojao i
539 Isto, str. 8.
205
očekivao sa strepnjom njen čas, a katkad sam je želio, da me zaodjene, zagrije i
izliječi od neke unutrašnje zimice koju sam u sebi osjećao.“540
Slika i doživljaj sutona zauzimaju posebno mesto u Desničinoj stvaralačkoj
poetici. Priroda se neminovno oslikava na unutrašnji svet čoveka stvarajući u njemu
posebno osećanje i raspoloženje. Povezujući zvonjavu zvona sa zalaskom sunca, pisac
zvukom nagoveštava da se negde nešto dešava. Zvuk zvona u navedenom opisu
preplavljuje opisanu prirodu i uvlači se u samu srž čovekovog unutrašnjeg sveta
stvarajući nelagodu i nemir. Suton u prirodi označava zalazak sunca, dok Desničinog
čoveka asocira na gašenje života izazivajući strah od prolaznosti i smrti. Suton je kod
Desnice povezan sa čovekovim unutrašnjim svetom, sa rascepom njegovih osećanja.
Nagoveštaj unutrašnjeg nemira i teskobe kod Ivana Galeba ostvaren je
upravo slikom sutona koja je veoma česta u proznim ostvarenjima: „Jednom u
predvečernji čas – dobro se sjećam tog sutona, (...) rodio se u meni po prvi put panični
osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sitno se
gasila, i opet se ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se događalo neko
strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, jezivo
sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci,
omoreni i oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti
snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove
grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni
zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s leđa
bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i
pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj opšteg
potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć. Otad sam često doživljavao takve
sutone.“541
Navedena slika preuzeta iz prirode nije data kao izolovana i samostalna, već
se istovremeno u njoj naslućuje prisustvo čoveka i njegovog nemira. Čovek i priroda
prikazani su jedinstveno. Karakter svog junaka Desnica uklapa u različite ambijente i
time ostvaruje dvostruku sliku dajući široku mogućnost naslućivanja.
Upravo je suton izazivao uznemirenost još u Galebovom detinjstvu, kao i
žudnju za nečim novim i nepoznatim: „Dadilja je šetala moju uznemirenost kroz
prazne odaje, započinjala priče, trudila se da me zabavi i rastrese kako je bolje umjela. 540 Isto, str. 70. 541 Isto, str. 48.
206
Ali te večeri nisu me zadovoljavale obične bajke i redovne razonode. Htjelo mi se
nečeg novog, dotad neosjećanog. Sve u meni je žudilo za nekakvim otkrićem, strepeći
u isti mah od njegovog objavljenja koje se nejasno nagoviještalo.“542
Želeći da projektuje Galebov unutrašnji svet, proživljene trenutke njegovog
života, pisac kreće upravo od detinjstva jer smatra da se upravo u tom periodu formira
ono što je najvrednije za izgrađivanje čovekovog karaktera. „Galebovo razmišljanje o
detinjstvu i životu zasnovano je na introspekciji, na samoposmatranju, na analizi
sadržaja vlastite svesti, na poniranjima u sebe.“543
Galebova sećanja na detinjstvo prožeta su toplim slikama porodičnog doma
koje pisac ostvaruje veoma sadržajno i verodostojno. U potrazi za suštinom svog bića
i svojih spoznaja, Galeb se vraća u detinjstvo koje doživljava kao izvorište čovekovih
snova i saznanja: „(...) sve osnovne ljudske stvari nosimo iz djetinjstva (...) Uopće,
sve, ama baš sve, iznosimo iz djetinjstva. U starosti se svakim danom sve više o tome
uvjeravamo (...) A naročito svu našu prćiju senzibilnoga. Takve stvari većina ljudi po
izmaku iz djetinjstva uopće nije više sposobna da nauči.“544
Detinjstvo se u Galebovom doživljaju i saznanju javlja kao najčistiji deo
čovekovog života, kao jedan neiscrpan izvor energije na koji se čovek uvek vraća i na
kojem napaja svoje biće. Galeb se sa velikim ushićenjem seća dana svoje mladosti i
oživljava prve ljubavi „jer to je ono što je neophodno u njegovom životu, što ga
uzdiže iznad svih stvari i pojava, to je ono što ga učvršćuje u ljudskoj snazi, što je
neizmerno velika protuteža smrt i prolaznosti.“545
Nalazeći se na kraju životnog puta, Desničin junak veruje da je detinjstvo
puno beskraja, da ne poznaje osećaj ništavila, da nema prošlosti koja navodi na
različita razmišljanja. Čitavim romanom provlače se dve linije ljudske egzistencije
međusobno suprotne i veoma udaljene, detinjstvo i starost. Galebova sećanja na
događaje iz detinjstva sačinjavaju posebne epizode ovog romana pomoću kojih je
moguće rekonstruisati njegov životni i umetnički put.
Galeb iznosi detaljan opis kuće u kojoj je proveo detinjstvo, dedine pomorske
agencije i oživljava sećanja na članove porodice. Oživljavanjem događaja i lica iz
prošlosti, Galeb želi da rekonstruiše što verniju sliku koju stvara izrazito preciznim
opisima detalja, atmosfere, mirisa i zvukova. 542 Isto, str. 48. 543 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 69. 544 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, str. 57-58. 545 Isto, str. 70.
207
Smešten u mali prostor bolničke sobe, posmatrajući igru sunčevih zraka, Ivan
Galeb se vraća u davni period svog života pokazujući time piščev odnos prema
vremenu i prošlosti. Igra svetlosnog miša koju Galeb zapaža ležeći u bolničkom
krevetu, predstavlja sliku doživljaja koji je ostao isti uprkos proteklom vremenu. Sam
doživljaj koji pobuđuje data slika „miša“ sadrži u sebi mnoštvo uspomena iz
detinjstva.
Često vraćanje na temu detinjstva predstavlja Galebovu težnju da se udalji od
sopstvene prolaznosti i starosti. Jedino je detinjstvo u njegovom doživljaju obeleženo
odsustvom svesti o smrti. Detinjstvo u Desničinoj stvaralačkoj poetici predstavlja
proleće čovekovog života koje je ispunjeno bezazlenim igrama, snovima i
maštanjima, naivnim čuđenjima i neshvatanjem sveta odraslih.
Suočavajući se sa svojim proteklim životom, opterećen nepravdom u svetu
koji ga okružuje, umoren od traženja smisla života, Galeb dolazi do zaključka da
čovek u zrelom periodu svoga života gubi bezazlenu radost koja je svojstvena samo
detetu. Neprestano opterećen sumnjom, zebnjom, beznađem i skorim krajem koji
predstoji, Galeb svoja razmišljanja o detinjstvu, kao najsvetlijem periodu čovekovog
života, istovremeno ispunjava mislima o čovekovoj prolaznosti i smrti kao jedinoj
istini protiv koje se čovek neprekidno bori.
Vraćanja glavnog junaka u detinjstvo odražavaju se na kompoziciju romana
stvarajući više izdvojenih i samostalnih celina. Asocijativno povezivanje sa
detinjstvom ostarelog Ivana Galeba uklapa se sa dobom njegovog života jer detinjstvo
kao i starost karakteriše odsustvo logičkog reda i naglašeni prisustvo spontanog i
nepovezanog.
Odlazeći u prošlost putem slike koja je stvorena u datom trenutku, pisac
povezuje sadašnjost i prošlost ostavljajući nejasnu granicu dokle seže jedan a gde
počinje drugi vremenski period. Prošlost se rasprostire pred očima u obliku slika koje
su upotpunjene prikazima Galebovih doživljaja.
U prikazima Galebovih razmišljanja o detinjstvu, mladosti i ljubavi kao
pozitivnim segmentima čovekovog života, neizbežno je prisutna i izražena misao o
smrti kao jedinoj konačnosti sa kojom je čovek u večitom sukobu i borbi.
Motiv smrti Desnica unosi na sam početak pomenutog romana, dovodeći ga u
vezu sa sunčanim danom i detetom kao suprotnim pojmovima koji smrt negiraju.
Težeći da onemogući i obesmisli smrt, pisac je posmatra kroz svest deteta: „Po
sunčanom danu, smrt se djetetu priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao.
208
Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako da rađa osjećanjem neuništivosti.
Djetinje ja ne podnosi negacije. Pomisao prestanka prosto je nespojiva sa osjećajem
postojanja: ta njegova suština, sama njegova srž, i jest baš u tome, u tom vidu
neuništivosti, u tom osjećaju vječnog trajanja.“546
Ivan Galeb se veoma rano susreo sa smrću kroz priču o nestaknu oca i preranu
smrt majke. Ivanovog oca je nemirna i skitalačka ćud odvela na morsku pučinu gde je
izgubio život na neobjašnjiv i nepoznat način. Očeva smrt za Galeba je samo
beznačajna apstrakcija. To je smrt nepoznatog čoveka čije lice Galeb pamti samo sa
fotografije, i čije je telo završilo u kožnoj vreći na dnu nekog nepoznatog mora.
Upravo je očeva nostalgija za dalekim predelima utisnula Galebu želju za
neprekidnim lutanjem i traženjem boljeg sveta. Galebova majka umire nečujno, kao
što je i živela, posle jednog izleta u prirodu na kome su se svi lepo zabavili. Zatim, po
prirodnom toku umiru baka i deda, mirno bez dramske napetosti. Pisac ukazuje na
razliku u njihovim temperamentima. Galebova baka je oličenje samopožrtvovane
blagosti. Nikome nije stvarala neprilike, tako je i napustila svet. Nakon njene smrti
porodica se ubrzo raspada.
O smrti Galebove žene Dolores saznajemo samo puku činjenicu, dok je bolest
i smrt njegove ćerke Maje „kataklizam svijeta“. Tragika Desničinog junaka u
poglavlju posvećenom Majinoj smrti dostiže kulminaciju. Dovodeći u vezu pojmove
mladosti i smrti, pisac naglašava ne samo njihovu suprotnost, već prevashodno
neminovnost i snagu smrti.
Smrt se u Galebovom doživljaju javlja kao suprotnost kojom naglašava sve
ono što je lepo u životu „jer kad ona ne bi neprekidno postojala u čovekovoj svesti
kao surova i apsurdna konačnost, kao svest o ništavnosti života, onda onaj deo
ljudskog trajanja koji je ispunjen igrama života ne bi mogao da se oglasi svojim
punim i zrelim lepotama – čovek, u stvari ne bi ni znao da proceni pravi smisao onoga
što je lepo u njegovom životu, šta je u njemu konačno a šta beskonačno kad ne bi bio
svestan odnosa i relacija između života i smrti.“547
Galebova česta razmišljanja o smrti predstavljaju njegova suočavanja i težnju
da se smrt prikaže kao realnost, kao nešto što se nalazi „u mračnim snagama našeg
najprisnijeg bića.“ Smrt kao čest motiv Desničine proze, skriven je u samom
podnaslovu romana Proljeća Ivana Galeba, koji glasi Igre proljeća i smrti. 546 Isto, str. 54. 547 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 71.
209
U razgovoru sa Jevtom Milovićem Desnica ističe da je podnaslov dat romanu
u toku stvaranja i da je veoma bitno da se uvek istakne, naročito u prevodima romana
na neke jezike na kojima Ivan Galeb ne znači ništa i ne pobuđuje nikakve asocijacije.
U takvim slučjavima podnaslov treba uzeti kao naslov. Ovim objašnjenjem Desnica
ukazuje na simboličko-asocijativno značenje naslova i podnaslova.
Navedeni podnaslov Desnica objašnjava na sledeći način: „Dualizam, ta
suprotnost, taj par suprotnosti, osnovna je tema svakog umjetnikovanja. Proljeće je
uzeto kao elemenat svijetla, smrt kao elemenat tame (...) Osjećanje beskraja, a onda
osjećanje konačnosti – to je ta intimna kontradikcija u čovjekovoj prirodi na kojoj se
plete čitava umjetnost.“548
U navedenom tumačenju Desnica najveću pažnju usmerava na isticanje
suprotnosti između proleća i smrti, kao i na igru između njih. Proleća u stvaralačkom
doživljaju ovog pisca označavaju sam život kao i sve lepe trenutke života Ivana
Galeba, nasuprot kojih večito vreba tama smrti koju pokušava nadmudriti
najrazličitijim igrama: „U okrilju nekog bezimenog grada s nadom u ozdravljenje i još
jedan susret s Proljećima kao danima antismrti i vječnog obnavljanja djetinjstva
svijeta. Galeb se – igra. Ubija pusto i dugočasno bolničko vrijeme. Zatvoren je među
zidinama gdje se umire. Smrt oko njega nije više puka i gola misao o njoj. I Galeb i
smrt – to su svakodnevna suočavanja od kojih se mogu braniti samo rijetki. Jedan od
njih je i sam Galeb.“549
Objašnjavajući retoriku naslova i podnaslova ovog romana, Radomir Ivanović
navedene pojmove određuje kao „globalne simbole“: „(...) globalni simbol proljeće
simbolizuje životodavnu energiju (Eros) i predstavljen je supstitutom svjetlo; dok
globalni simbol smrt simbolizuje destruktivne sile (Tanatos) i predstavljen je
supstitutom tama. U pitanju je, dakle, poznati kosmički i planetarni proces: bitka
između principa Dobra (Poretka) i Zla (Haosa), koji se ne može apodiktički riješiti.
Naša egzistencija se odvija kao igra (to je treći globalni simbol) između dviju energija
– energije postajanja i opstajanja (a) i energije nestanja i ništenja (b).550
Pomenutoj borbi života i smrti Desnica je posvetio najviše prostora u ovom
romanu, zbog čega je, prema njegovim rečima, ovaj roman i napisan. Pisac je naglasio
548 Vladan Desnica: „Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola“, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 87. 549 Isto, str. 176. 550 Radomir Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Ssd, 2001, str. 203.
210
da je negde u roman „kamuflirano ubacio“ Tolstojevu rečenicu: „O ma čemu čovjek
mislio, čovjek misli o smrti“.
Čovekov život je sačinjen od različitih oblika borbe protiv svesti o
sopstvenoj konačnosti i smrti: „Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu
nikao prvi tračak svijesti o sebi, i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlastitom
skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla glavna, osnovna djelatnost
ljudske prirode: rascjep između konačnoga i beskonačnog, nesrazmjer između
njegove ograničene konačnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u
dnu bića.“551
Čovekov rascep između konačnosti i beskonačnosti pisac naglašava već
pomenutim okolnostima u kojima se nalazi njegov junak. Boraveći u bolnici Ivan
Galeb biva svakodnevno suočen sa patnjom i umiranjem drugih što u njemu izaziva
želju da se još jednom odupre iskušenju smrti kroz stvaralački čin, čin pisanja: „Smrt
je u suštini jedina tema pjesnika. (...) Smrt pripada samo stvaraocu (...). Svi naši
napori, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane,
očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi.“552
Postajući svestan sopstvenog rascepa i konačnosti, čovek postaje tragično
ljudsko biće čiji život je večito kretanje između konačnosti svog tela i težnje za
večitim životom. Čovekovu želju za nemogućim, želju da pobedi smrt, da nadvlada
realnost realnog, Galeb naziva prometejstvom: „Po nemogućnosti svog cilja Prometej
biva Prometej. Nemogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo
djelo, jednako onako kao što za dobričine ’konac djelo krasi’!“553
Stihovi iz Okovanog Prometeja ukazuju na Prometejevu želju da razmiče
gvozdene lance, da raskine neraskidivo ne dajući smrtniku da pristane na smrt puneći
mu grudi slepom nadom. Uvodeći Eshilove stihove u svoj roman, Desnica ukazuje da
je čovekov napor da savlada smrt star koliko i sam čovek, odnosno njegova svest o
sopstvenoj rascepljenosti. Nakon trenutka saznanja, smrt postaje jedina konačna
istina, večito prisutna u svesti čoveka.
Čovekova čežnja za besmrtnošću prisutna je u jednoj od najstarijih knjiga
čovečanstva, u Epu o Gilgamešu. Pomenuta knjiga može se dovesti u vezu sa
segmentom Desničinog romana koji govori o leku protiv smrti. Gilgameš, dvema
551 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 89. 552 Isto, str. 86. 553 Isto, str. 112.
211
trećinama svoje prirode bog, a jednom čovek, suočivši se sa smrću svog prijatelja
Enkidua dolazi do spoznaje o ljudskoj prolaznosti i konačnosti. U želji da spasi
prijatelja saznaje da postoji čudnovata trava koja daje večnu mladost i večni život.
Gilgameš uspeva da se domogne trave i želi da je odnese u svoj grad kako bi svi
junaci postali besmrtni. Međutim, u trenutku neopreznosti ostaje bez trave besmrtnosti
a time i bez pobede nad smrću.
Sličnu priču sadrži XLIX glava Desničinog romana čiji narator nije Ivan
Galeb, već „krezubi vjetrogonja“ koji iznosi Galebu svoje literarne planove.
Vjetrogonja planira da napiše fantastični roman čija radnja će se dešavati u budućem
vremenu kada će biti otkriven lek protiv raka i smrti, Athanatik.
Pomenuta glava je skraćena verzija Desničinog romana Athanatik koji je ostao
nedovršen. Desnica je napisao skicu za fantastični roman554 koji govori o pokušaju
čovečanstva da pronađe lek kojim će osigurati besmrtnost. Uvodeći naratora, pisac
ostvaruje distancu od priče čime postiže ironični ton u samom pripovedanju.
Pronađeni lek protiv smrti predstavljen je kao zabluda čovečanstva koje pokušava
razvojem tehnike i tehnologije da pobedi čovekovu prirodu.
Fantastična priča o Athanatiku zapravo je priča o ljudskoj prirodi. Pronađeni
lek izaziva u ljudima njihove najgore osobine: privilegija besmrtnosti ubrzo biva
zloupotrebljena, jedni je sebično zadržavaju samo za sebe, dok drugi pokušavaju da
njome opravdaju svoje nezakonito ponašanje, jer smrtna kazna postaje besmislena.
Ubrzo dolazi do nekontrolisanog umnožavanja čovečanstva što vodi u prenaseljenost
na planeti. Čovekov dugo očekivani san, postaje najgora noćna mora. Čežnja za
besmrtnošću pretvara se u želju za povratkom smrti. „Vratite nam našu smrt!“, govore
ljudi u povorkama. Čovečanstvo spasenje pronalazi u povratku smrti.
Navedeni prikaz Desničinog fantastičnog romana ukazuje da je čovekova
težnja za besmrtnošću vidljiva i smislena samo u odnosu prema njegovoj svesti o
konačnosti. Čovekova svest o sopstvenoj podeljenosti osnovna je tema ne samo
nedovršenog romana o Atanatiku, već celokupnog Desničinog opusa.
554 Svoje interesovanje za fantastičan roman, Desnica iznosi u razgovoru sa Vlatkom Pavletićem: „Posebno me privlači i pasionira fantastični roman. Imam ih nekoliko nabačenih prvom konceptu. Roman nuždom sveden na dimenziju pripovijetke uvijek je nešto sakato; ali fantastičan roman sveden na te razmijere upravo je ništa: kod njega, ako opsesija i magijski krug stvoren elementom fantastičnoga ne traju neko dulje vrijeme, izgubljeno je gotovo sve.“ Vladan Desnica: „Svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog ima u sebi“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006.
212
Strahujući od smrti, u želji da je nadmudri, čovek pronalazi utehu u religiji,
Bogu, filozofiji i umetnosti. U težnji da pobedi svoju smrt555 i nadvlada osećaj
sopstvene podeljenosti, čovek se igra stvarajući umetnička dela da bi osmislio
sopstveni život: „Poslije nego je umro bog i drugi autoriteti metafizičkog pomazanja,
ljudi su osjetili potrebu da iznađu neke nove vrednote i kategorije metafiziškog reda,
pa su tako nastale razne metafizičke koncepcije umjetnosti. Na mjesto starog boga
pokušali su da postave i umjetnost, da od nje prave svrhu, cilj, osmišljenje, da u njoj
nađu njegovu unutrašnju vrijednost.“556
Umetnost, prema stvaralačkom mišljenju ovog pisca, predstavlja jedan od
načina čovekove borbe protiv smrti, igru koja povezuje proleće i smrt. Umetnost je
nastala onog trenutka kada su ljudi postali svesni svoga postojanja, kao i sopstvene
smrtnosti. Upravo od tog trenutka saznanja, smrt postaje prema Desničinim rečima,
„jedina tema pjesnika“. Ovim iskazom pisac iznosi jednu od osnovnih odrednica svoje
poetike i filozofije, stvarajući istovremeno književno delo zasnovano na navedenom
poetskom stavu.
Razmišljajući o književnoj umetnosti, Galebov sagovornik, „krezubi
vjetrogonja“, ističe da roman mora ukazivati na određeni problem, iznositi istinu o
čoveku i pozivati na uzbunu: „Roman se piše samo onda kad kuća gori. Inače je to
plitka igrarija, tek radi zabave dokonih.“557 Vjetrogonja iznosi mnoge poetske stavove
na kojima je Desnica sagradio svoj opus: o larpurlartizmu i sociologizmu, o ulozi
književnosti u čovečanstvu koje se cerebraliziralo, prozlilo i dobilo perverzne ukuse.
Po njegovom mišljenju u literarturi nema happy end-a, niti podele na
pesimističku i optimističku, već postoji samo gola ljudska istina kojoj pisac služi, a
ona se razvija sama za sebe. Slično mišljenje iznosi i Galeb naglašavajući da je
tekstualni rad lišen potpune programiranosti i predumišljaja: „Vi još živite u
bezazlenoj obmani da je pisac gospodar situacije. On je to možda tek za nekoliko
početnih stranica ili poglavlja, dok postavi stvar, dok namjesti kulise, dok navije
oprugu svojim licima. Dalje, sve se razvija samo od sebe, svojim nužnim,
neizmjenjivim tokom, i vuče pisca za sobom kao psa na lancu. Blažena naivnost
neupućenih koji misle da pisac piše što hoće! Taman! Iz njega nešto laje, brekće,
555 „Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.“ Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 83. 556 Isto, str. 248. 557 Isto, str. 274.
213
mahnita, bulazni, drmusa njime kao drvenim lutkom. A on, ako je dovoljno bedast,
samo se trudi da to bulažnjenje složi u tesane, gramatički bezprijekorne rečenice, da
prikrije čitaočevu oku ono unutrašnje truskanje, što mu podaje nepomućeno miran i
građanski pristojan privid, doprinoseći još više nesporazumku između njega i
čitaoca.“558
Ukoliko, prema navedenom odlomku, pisac nije gospodar situacije,
pripovedanje se odvija svojom unutrašnjom logikom samo od sebe, što uslovljava
pojavu različitih sadržaja u delu, česte promene tema, brojne varijacije motiva. Takav
stvaralački postupak, prema mišljenju Stanka Koraća, sugeriše „sam život svijesti,
ritam i nepravilnost njenih reakcija, kao i mogućnost da jedan tok razmišljanja bude
prekinut drugačijim tokovima, koji će opet biti prekidani novim i drugačijim
podacima o svijesti.“559
Posebnu književnu strukturu Desničinog romana komentariše Galebov
sabesednik: „I kod pisca koji „nadraste“ ustaljene književne forme, koji „prezre“
shematičnost i konvencionalnost formalističkih okvira i oblika, pa stane da ispunjava
dnevnike i bilježnice, da niže zapise i marginalije, meditacije i kontemplacije, pisma i
solilokvije, vjerujući da je tek u tim „amorfnim“ formama uspio da iz sebe istiješti
čistu i zgusnutu kap „suštine“ ravno na papir.“560
Zahvaljujući takvoj formi romana, Desnica je ostvario koncepciju Ivana
Galeba otkrivajući nove dimenzije njegovog bića. Prema Galebovom mišljenju:
„Veliki umjetnik je samo onaj koji u svojoj ličnosti udruži velik um, velik duh i velik
talenat (...) Ne može biti velikog umjetnika a da je malen čovjek: to bi značilo da nije
uistinu velik umjetnik.“561
Sinteza velikog duha, velikog uma i velikog talenta data je, prema mišljenju
Vladana Desnice, samo najvećim umetnicima, jer samo veliki umetnik je sposoban da
prevlada tu oprečnost: „Već kod nešto manjeg formata, to su suprotnosti koje se
isključuju i poništavaju. Tu se um zove intelektualističnost, pa poništava primarnost i
spontanost. Tu se duh zove moralizatorstvo, pa poništava poeziju i sukobljava se sa
čulnošću i sa njenom slobodom. Ali kod doista velikog pisca um ne ubija pjesnika.“562
558 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 247. 559 Stanko Korać: Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972, str. 174. 560 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 249. 561 Isto, str. 249. 562 Isto, str. 250.
214
Ukoliko je velika ona književnost koja traži golu ljudsku istinu, onda, prema
mišljenju Galebovog sagovornika, velike optimističke književnosti ne može ni biti.
Navedenu tvrdnju dokazuje navođenjem kapitalnih dela svetske literature: „Gdje je taj
Prometej koji se razborito pomirio sa Zeusom, ta Orestija u kojoj je povratnik s ratišta
našao kod kuće sve u najboljem redu, taj Edip koji nije sebi iščupao noktima oči i
odlutao svijetom? (...) Pokažite mi tog Otela koji tragički ne nasjeda, tog Lira o kog se
otimlju ljubazne kćerke, Hamleta koji se bez kolebanja odlučuje za „biti“! Dovedite
mi tu Ofeliju koja ne skače u potok, tu Dezdemonu koja uspijeva dokazati svoju
nevinost, tu Emu koja se ne zagrcava šakom arsena, tu Anu koja se ne baca pod
teretni voz! Koji je taj veliki duh, taj veliki pjesnik, a da nije nosilac jedne svoje
tragike života?“563
Ovakvo tumačenje sveta, života i uloge umetnosti odražava ne samo
pesimizam, već jedan odgovoran odnos umetnika prema zadatku koji čini. Izricanje
razlika između dobrih i loših pisaca Desnica poverava upravo autoru zamišljenog
fantastičnog romana: „(...) dobar pisac otvara nam neke vidike, čini nam dostupnim
svoje vizuale, donosi nam neke svoje istine (...) veliki pisac ispoljava naše poglede,
iskazuje naša ubjeđenja, otkriva nam naše rođene istine (...) On kao da nam ne daruje
ništa. Samo nas upozorava na nešto što, ne znajući, već posjedujemo.“564
Desničin junak Ivan Galeb je svestan da su svi životni i umetnički napori samo
obmana čovekova u nastojanju da pobedi sopstvenu konačnost. Čovekov osećaj
konačnosti i težnja da se on nadvlada i prevaziđe vidljiv je već na samom početku
romana. U večernjim satima, između sna i jave, nepoznat nemir obuzima Ivana
Galeba, „slutnja da negdje van našeg uskog kruga postoji drugi jedan prostor i teče
drugo jedno vrijeme.“565
Galebov doživljaj stvarnosti neminovno se odražava na kategorije prostora i
vremena koje u ovom romanu imaju posebno značenje. Prostori kojima se u mislima
kreće glavni junak ovog romana nisu precizno određeni, jer svaka je određenost nekog
prostora izazivala osećaj gađenja kod njega: „Ja nisam trpio tu prostoriju „koja je
vidjela nadvojvodu“. Njena zidna tapiserija isprepletenih bolesno plavih i zabajonskih
žutih šara pokretala mi je klicu čisto fizičke mučnine u želucu.“566
563 Isto, str. 252. 564 Isto, str. 252. 565 Isto, str. 51. 566 Isto, str. 30.
215
Želeći da nadvlada realnost, pisac ne definiše ni zemlje u kojima je njegov
junak boravio kao muzičar. Svestan sopstvene zarobljenosti realnim, Ivan Galeb teži
da nadvlada i vreme i granice sopstvenog tela: „Trebalo je smjesta, neodložno nešto
učiniti, poduzeti nešto u tom povodnju vremena. Dići se, i ne časeći časa krenuti.
Krenuti, kao na otkupljenje jedne polovice mene, zakopane negdje u vasioni, davno,
prije svih vremena (...)“567
Napuštenom i usamljenom čoveku u svetu u kojem je umro bog, potrebna je
neka vrsta utehe u borbi protiv neumitnog ništavila, potrebna je igra kojom će
nadvladati strah od sopstvene prolaznosti. Bog je u Desničinoj poetici, prema
mišljenju Miloja Petrovića, „samo individualni zaklon i prividno spasenje od kraja
egzistencije, zato svako ima svoga boga i veoma često svoje bogove.“568
Boreći se sa sopstvenim osećanjem ništavila i praćen večitim nemirom,
Desničin čovek je u potrazi za novim bogom: „Jeza ništavila pokretač je svega u
našem bivstvovanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je
čovječje traženje traženje jednog izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor
da provali iz obruča determiniranosti. A historija čovjeka nije drugo nego historija
ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv
realnosti realnoga. I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to
kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba, to je akcija. To je
podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba za nemoguće.“569
Izlaz iz svoje omeđenosti pronalazi u neprekidnom kretanju: „Dok sam u
neprekidnom kretanju, dok sam u vječitom nemiru, imam iluziju da smrt ne može da
stavi ruku na moje rame. Vjerovatno postoji neki istočnjački mit ili legenda (a ako ne
postoji trebalo bi je stvoriti) o čovjeku koga je mogla da zaskoči samo na spavanju,
samo dok miruje. I zato se bez časka predaha vrtio, kretao, koprcao – živa pregršt
ucrvanog nemira.“570
Nemir je u književnom delu Vladana Desnice shvaćen kao vrhovna mudrost,
kao jedina istina i jedini „mogući bog“571 u čovekovoj neprekidnoj borbi protiv smrti.
567 Isto, str. 52. 568 Miloje Petrović: „Filozofske ideje u književnom delu Vladana Desnice“, Stvaranje, br. 7/8, Titograd, 1967. 569 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 86. 570 Isto, str. 193. 571 „Eto, oče, moj nemir, taj moj tiranin koji ne dariva smirenje, za mene je jedini, nezamjenjivi, jedino mogući bog, sav izrastao iz mene (...)“ Isto, str. 194.
216
Nesrazmer između svesti o sopstvenoj konačnosti i želje za beskrajnim, Desničin
junak ispunjava svojim delom kojim potvrđuje stvaralačko prisustvo u svetu i odgoni
trenutak svoje konačnosti. Desnica naziva bogom upravo čovekov napor u borbi
protiv sopstvenog ništavila: „Sve što je čovjek u tom pravcu izmislio i izmaštao, sve
je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i
ništa drugo (...) Svi bezumni pokušaji, sve velike samoobmane snagom kojih čovek
nadrasta i prevladava smrt – sve je to bog.“572
Rani susreti Ivana Galeba sa smrću pronašli su odraz u njegovom kasnijem
životu što potvrđuje već pomenuto mišljenje pisca da čovek sve najbitnije stvari nosi
iz detinjstva. Razmišljajući o smrti, Ivan Galeb iznosi želju da želi da umre u
sunčanom danu, zaobilazeći time predstavu mraka sa kojom je smrt povezana: „Želio
bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jasu, umrijeti u
jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo
bujaju oteščali grozdovi, u sat vrele popodnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje,
smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.“573
Galeb se divi religijama Istoka koje čoveku dočaravaju svetlu smrt čineći
time smrtniku najveće dobro. Želeći za sebe sunčanu smrt, Ivan Galeb iznosi piščevu
težnju da smrt nadvlada principom svetlosti kao izvorom života i negacijom same
smrti. Galeb svoje oblačne dane provedene u bolnici prevazilazi zahvaljujući slepom
dečaku čija svetla kosa za njega predstavlja „nezalazno sunce“: „U oblačne dane, kad
ugledam na vratima onu njegovu okruglu, žutu seljačku glavicu, kao da ugledam
jedno malo sunce. I ne mogu se oteti dojmu da mu je glava tako svijetla i žuta od
silnih količina sunčanih zraka koje je upila u se još od najmlađih dana. Prosto kao da
je bila od samog rođenja neprekidno izložena, dan i noć, zračenju nekog stalnog,
nezalaznog sunca.“574
Svoju sklonost i ljubav prema suncu Desničin junak objašnjava na više
načina: „Pitam se, uvijek nanovo, već po ne znam koji put, što je to što nas tako silno
mami k svjetlosti, to čim nas tako silno odbija mrak? Je li to izrođena bolećivost
ljudskog stvora, jedan repić nezdravlja – ili je to žica koju sučemo u sebi od samog
572 Isto, str. 74. 573 Isto, str. 82. 574 Isto, str. 318.
217
prapočetka, iskonski poriv prema ploditelju suncu, atavizam pramajke amebe? – Ne
znam. Znam samo da je to oduvijek bila alfa i omega mog života.“575
Lijep i „sunčan dan“576 pisac direktno povezuje sa detinjstvom kao periodom
čovekovog života koji je večito obasjan suncem. Vremenom, život postaje sve
senovitiji, sumračniji, pretvarajući se u mračni, beskonačno dugi podzemni rov, i
čovek gubi nadu, „ali onda se pojavi tačkica svjetla“ kao spas u mraku koja ga izvodi
„na sunčanu čistinu u prisoju“. Početak i kraj čovekovog života Desnica obeležava
svetlošću (suncem) koja predstavlja jedini pravi put kojim se treba kretati.
Odsustvo sunca u Desničinoj stvaralačkoj poetici, čak i detinjoj duši
približava hladan dah smrti u oblačne dane. Smeštajući u detinje biće ćeliju smrti i
ćeliju besmrtnosti jednu pored druge, pisac otkriva sopstvenu umetničku koncepciju
zasnovanu na „dvopjevu“ međusobno suprotnih pojmova: „Negdje duboko zapretana
u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u
neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim
susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglasuju se iz dubine – naša vječita
popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev
jeste predivo našeg života.“577
O podeljenosti svega na svetlu i tamnu stranu, Desnica govori na samom
početku romana Proljeća Ivana Galeba, dajući sliku hodnika kao spoja svetlosti i
mraka: „Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svijetlost i
sjena (...) Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj
između svjetlosti i sjene (...) Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita
dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu
mraka.“578
Tako prikazanim prostorom pisac iznosi svoj stav da je sve u životu i svetu
sačinjeno od zone svetlosti i zone mraka, a čovek je taj koji sam vrši izbor: „Ako malo
razmislim, postaje mi jasno da sam se uvijek, u svakom rješavanju i odabiranju u
životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom, ustvari svagda riješio za onu
alternativu koja se pojavljuje u svjetlosti.“579
575 Isto, str. 82. 576 „A tamo, daleko, daleko nad krovovima, vidi se ipak jedna mala krpica vedrine, koja obećava da će možda sutra biti lijepo vrijeme. Možda čak i vedar, sunčan dan (...)“ Isto, str. 96. 577 Isto, str. 56. 578 Isto, str.10. 579 Isto, str. 11.
218
Kompozicija romana Proljeća Ivana Galeba ostvarena je upravo na principu
smenjivanja svetlosti i tame, lepih i ružnih događaja u Galebovom životu, ulaska u
bolnicu i izlaska iz nje. Galeb je na granici između života i smrti, u njegovoj svesti se
naizmenično pojavljuje svetlo i tama.
Svetlost je u Desničinoj poetici shvaćena i kao čovekov zanos: „Više manje
svak u životu gazi za nekom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom. Za
nekim fantomom, za nekim tiraninom (...)“580 Opredeljujući se za zonu svetlosti, pisac
određene pojmove i moralne vrednosti ne doživljava pojmovno, već „jedino kao
predstavu svjetlosti“581 ili mraka, u zavisnosti od toga u kom se osvetlenju neke
pojave javljaju: „Ja ni dandanas ne znam drukčije suditi o dobroti i zlu neke pojave,
neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li se oni javljaju u jednom ili u drugom
osvjetljenju.“582
Ivan Galeb svoju sklonost ka umetnosti otkriva u odsustvu sunca, za vreme
oblačnih dana, u potkrovlju koje pisac doživljava kao sabiralište ostataka smrti:
„Lunjao sam po tavanu i otkrivao u njemu razne zapasaje smrti. U tom se potkrovlju,
na neki način, rodila i moja umjetnost. Među hrpom ostalih isluženih stvari, tu je
ležala i jedna stara dječja violina. Violina onog bakinog brata što je umro u mladićkim
godinama. Od njegove smrti ležala je tu, u svome crnom drvenom sandučiću, sličnom
djetinjem lijesu. Na jednom od mojih istraživačkih pohoda naiđem na nju.“583
Želeći da iz mrtve stvari izvabi njen živi glas, Galeb se još u ranom
detinjstvu pomoću umetnosti, odnosno muzike udaljava od realnosti584,
nadvladavajući time i samu smrt. Muzika kao vid umetnosti, takođe je u Desničinom,
odnosno Galebovom doživljaju dvostruko shvaćena: „I činilo mi se da je živahna,
žustra, blještava muzika samo u nekom tobožnjem, konvencionalnom, vanjskom
smislu vesela, živa i blještava, ali da je ona, u svojoj intimnoj biti, uvijek i
580 Isto, str. 191. 581 „Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, radost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstavnog, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i ledeno, kao zakriljeno sjenom.“ Isto, str. 10. 582 Isto, str. 10. 583 Isto, str. 59. 584 „Ti si se kretao među cellima i violama, u ljudskim pantomimama, a ne u životu, među fantazijama i apstrakcijama, ti si živio od svjetlosti i ozarenja, a ne o hljebu realnosti.“3 Isto, str. 229.
219
bezizuzetno tužna. I da to, štoviše, i jest njena prava bit, da u tom i jest prava moć
muzike, i njena prava vrijednost.“585
Doživljavajući svaku muziku kao tužnu, svestan sopstvene preosetljivosti za
zvukove, Galeb naglašava „da je to bila prva ishodna pogreška u čitavoj toj stvari. Jer
baš to, i možda jedino to, nije pravi put kojim se ulazi u sferu muzike, ili bilo koje
umjetnosti uopće (...) Umjetnik treba da bude neosjetljiv prema svojoj umjetnosti i od
nje neranjiv.“586
Galebova razmišljanja o umetniku i umetnosti uopšte naizmenično su
prisutna u čitavom romanu i sagledana u celini daju ukupnu sliku Desničine poetike.
Refleksije o umetnosti i umetniku veoma su česte i javljaju se kada Galeb razmišlja o
sebi i svojoj sklonosti prema muzici.
Desnica je umetnost doživljavao kao dvostruki proces, kao istovremeno
prikazivanje i oblikovanje individualnog i posebnog preko kojeg se može sagledati
opšte i univerzalno: „To je odraz fizičkoga u sferu nefizičkoga, u prostore duha. I to je
jedna od onih stvari pomoću kojih se čovjek izvlači iz gvozdenog obruča
egzistencije.“587
Umetnik, prema njegovom mišljenju, ima zadatak da to individualno i
posebno podigne na jednu višu umetničku razinu, na razinu univerzalnog, jer „lice iz
umjetnosti saosjećamo i poimamo kao realno jedino putem njegovog uzdizanja u
univerzalno, tj. u sferu gdje se izjednačujemo s njim osjećajući sebe u njemu.588
Da bi umetnik ostvario navedeni koncept umetnosti, neophodno je da se
upozna sa konkretnom stvarnošću i njenim problemima, posmatrajući je otvorenim
očima. Umetnik, prema mišljenju Vladana Desnice, treba da prikaže stvarnost kao niz
konkretnosti: „U umjetnosti, svaki dobro oblikovan konkretni realitet sadrži i resumira
bezbroj takvih konkretnih realiteta.“589
Upravo ovim zahtevom Desnica otkriva sopstveni stvaralački put kojim se
kretao, polazeći od pojedinačno-konkretnog prema univerzalno-apstraktnom:
„Umjetničko djelo donosi jedan konkretni i, u njemu i kroza nj jedan univerzalni
momenat.“590
585 Isto, str. 60. 586 Isto, str. 60. 587 Isto, str. 73-74. 588 Isto, str. 74. 589 Isto, str.150. 590 Isto, str.150.
220
Prikazivanje stvarnosti kao niza konkretnosti zahteva od umetnika da saržaje
za svoja umetnička ostvarenja crpi direktno „iz svijeta koji nas okružuje.“591 Desnica
naglašava da u procesu stvaranja najveću vrednost imaju „životna zapažanja i
iskustva“592 umetnika iz svakodnevnog života koja se talože u podsvesti da bi se
naknadno koristila. Neophodno je da umetnik posmatra i zapaža spontano, ne misleći
da će mu ta građa iz stvarnosti poslužiti u stvaranju budućeg umetničkog dela:
“Svakome je potrebna posmatračka sposobnost, a književniku na jedan specijalan
način. Samo to ne treba da bude neko grčevito hotimično opažanje nego to spontano u
nama živi, taj interes, ko zna zašto, da te stvari zapazimo, da upoznamo. Često mi
sami ne znamo zašto nas ta stvar interesira. To je neko opće osjećanje interesa za te
stvari, radoznalosti neke, ali ne hotimično grčevito zapažanje. To pravi čovjek koji
hoće na silu da od sebe napravi književnika. Jasno je da sva ta opažanja su nam
potrebna i korisna i da iz najneznatnijih momenata može da bude vrijedan material za
umjetničko djelo.”593
U suprotnom „svako programsko ’na hladno’ vršeno projektovanje i
planiranje umjetničkog djela, svaka iz vani racionalno nametnuta ’ideja’, ’zamisao’
itd, svako intelektualno traženje konkretnog ’tijela’, konkretnog fabulskog ruha tako
nastaloj ’ideji’, može samo da dovede u ćorsokak, u neuspjeh i da urodi
mrtvorođenčetom.“594
Desnica naglašava da umetnikov „intimni doživljaj ili sadržaj“595 predstavlja
poriv koji je neophodno izraziti kroz stvaranje umetničkog dela. Umetnici596 poseduju
591 „Povijest našeg strasnog zanimanja za ljudske probleme, razvoj naše senzibilnosti, njenih, ponajčešće banalnih reakcija na spoznaje, doživljaje i iskustva iz svijeta koji nas okružuje jest povijest naše umjetničke ličnosti. To je, po mom mišljenju, ono bitno.“ Vladan Desnic: „Kako nastaje umjetničko djelo“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.154. 592 „Čvrsto vjerujem – da piscu najvise vrijede ona životna zapažanja i iskustva koja je doživio kao „privatni čovjek“ i ne pomišljajući da će mu to ikada poslužiti kao tema njegovih književnih ostvarenja.“ Isto, str.155. 593 Vladan Desnica: „Razgovor sa Vladanom Desnicom o umjetničkom stvaranju”, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str137. 594 Vladan Desnica: „Kako nastaje umjetničko djelo“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.155. 595 „... jedan intimni doživljaj ili sadržaj postaje onaj unutarnji poriv, onaj unutarnji imperativ, koji nas goni da ga ostvarimo. To je, po mom shvaćanju, jedini ispravni put, jedina prava pobuda i samo je takva unutrašnja pobuda umjetnički autentična.“ Isto, str.155. 596 “Vi, intelektualci, umjetnici i ljudi te vrste, često komplicirate vaše stanje nekim vašim subjektivnim svijesnim i podsvijesnim momentima. Vi uopće komplicirate život. Vi doživljujete život nekako, rekao bih...
- ... literarno, zar ne?“
221
jednu jedinu, ali krupnu olakšicu u tome što doživljavaju mnogo intenzivnije od
običnog čoveka jer imaju jaču fantaziju i izraženiju senzibilnost. „To su ljudi koji,
mnogo više i u mnogo jačoj mjeri nego drugi, treći ili peti dan što se nalaze u nekom
gradu imaju osjećaj da su tu već godinama, to su ljudi kojima se čini, kad je dva dana
oblačno vrijeme da već mjesecima nisu vidjeli sunca.“597
Međutim, ni sam umetnik nije pošteđen antinomije, tačnije suprotnosti
između čoveka i umetnika u sebi samome, što potvrđuje Ivan Galeb u svojim
razmišljanjima: „Stara, vječita antinomija u umjetniku! Vječiti antagonizam između
čovjeka i umjetnika u njemu, s neprestanim i uvijek bolnim prevagivanjem sad na
jednu sad na drugu stranu. Neprevladiva antinomija i beznadan antagonizam: učini li
nam se da čovjek nadvisuje umjetnika – tužno je; učini li nam se da umjetnik
nadvisuje čovjeka – još tužnije!”598
Odnos između čovekovog života i umetnosti pisac ilustruje Galebovom
pričom o komšiji Egidiju čijom neobičnom sudbinom istovremeno iznosi svoj
ironičan odnos prema mestu i značaju umetnosti u realnom životu. Svoju ljubav
prema umetnosti Egidijo otkriva i doživljava prilikom dolaska putujuće glumačke
družine. U želji da sačuva svoju uspomenu na glumački svet koji je sasvim drugačiji
od onog u kojem živi, Egidijo svojoj deci daje imena iz pozorišnih predstava koja se
ne uklapaju u malu sredinu u kojoj živi: „Anica je izrodila punu kuću djece, kojoj je
očeva grešna slabost za melodramu poudarala krupna herojička imena: Norma,
Kalpurnija, Ermengarda, Alda, Giordano Bruno, Asdrubale, Tancredi. Uboga djeca,
slinava, rahitična, golemih ošišanih glava, gacala su po malom kamenitom dvorištu, a
tanke su im se nožice povijale pod teretom zvučnih imena.“599
Navedenim primerom pisac ukazuje na suprotnosti između sveta umetnosti i
stvarnosti, kao i na nemogućnost uspostavljanja ravnoteže između pomenutih svetova.
Odnos umetnosti i svakodnevnog života Ivan Galeb doživljava u kući svog učitelja
violine. Desnica veoma slikovito, opisujući samo njegov postupak nameštanja violine,
ostvaruje celovit lik stvarajući jasnu sliku zašto mu je brak tako neobičan i zašto on
stari u malom mestu. Opisujući pomenuti gest, pisac oslikava čitav karakter učtelja
violine, njegovu neodlučnost, neuverljivost i strah.
Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 333. 597 Vladan Desnica: „Hotimično iskustvo“, Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb, 1975, str. 86. 598 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 239. 599 Isto, str. 66.
222
Priča o pomenutom učitelju sadrži dominantne elemente ironije pomoću koje
pisac predočava umetnost u svakodnevnom životu i okruženju male sredine: „U
mjestu je nekad uživao glas nastrana ali neobično nadarena čovjeka, jednog od onih
nesređenih i lično nesretnih genijaloida koje u takvim provincijalnim sredinama, mada
s malim osmijehom, izdižu, tetoše, ističu kao jednu od znamenitosti u menažeriji
svoga mjesta (...) Obično je takav čovjek porijeklom stranac, primjerak doseljenika u
kome aklimatizacija u novoj okolini ili srađanje s heterogenim sojem nije urodilo baš
najsretnijim rezultatom.“600
Česta su razmišljanja Ivana Galeba o sudbini umetnika i položaju umetnosti
u sistemu vrednosti. Poglavlje romana koje nosi moto “Daleko od Astapova” sadrži
priču o Galebovom prijatelju glumcu-lutalici kojeg je Galeb sreo dok je lutao
Evropom. Kao povod za ovu priču poslužila su dva retka u novinama koja objavljuju
smrt tog velikog umetnika. Galebova sećanja na susrete sa njim u dva različita
mometa njegove karijere, na početku njegove silazne putanje i na najnižoj njenoj
tački, poslužila su kao okvir za njegova dalja razmišljanja o umetnosti i sudbini
umetnika. Pričajući o pojedinačnoj sudbini, pripovedač istovremeno prikazuje
sudbinu umetnika uopšte, prolaznost slave i zaborav koji čeka većinu umetnika na
samom kraju umetničkog puta.
Izdvajajući najvažnije trenutke iz života glumca-lutalice, Galeb oblikuje
priču zasnovanu na određenim trenucima junakove biografije koji su dati bez
hronologije i suvišnih detalja. Navedenim stvaralačkim postupkom pisac istovremeno
stvara više sličnih životih priča.
Priča o glumcu-lutalici može se posmatrati kao skraćena priča o Ivanu
Galebu, pomoću koje pripovedač ostvaruje izvesnu distancu od sopstvene sudbine.
Galeb analizira odnos glumca prema pozorišnoj umetnosti ilustrujući time sopstveni
doživljaj umetnosti. U razgovoru sa glumcem, otkriva glumčevo odstojanje prema
umetnosti koje objašnjava postojanjem dva oprečna momenta u samom umetničkom
činu: momenat spontanosti, izvornosti, naivnosti, liričnosti, i momenat umještine,
nekog činjenja, momenat artificijuma “koji je i etimološki u nužnoj vezi sa pojmom
ars”.
Galeb otkriva protivrečnosti u pozorišnoj umetnosti ističući da “pravo
poetsko djelo nema potrebe da bude igrano; ono je u sebi potpuno i bez toga. A
600 Isto, str. 124.
223
scensko djelo, opet, nema potrebe da bude autentično poetsko djelo, ono se i bez toga
vrlo dobro igra.”601 Navedenim mišljenjem ističe da svaki umetnik mora biti svestan
pomenute dvojnosti koju ju veoma teško prevazići: “Umjetnik, dakle, mora da pobjedi
svoju sujetu, jer umjetnost, istinska umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta.”602
Galeb i glumac dolaze do zaključka da samo veliki umetnik može da pomiri
ono što izgleda nepomirljivo, a kao primer za navedenu tvrdnju uzimaju Tolstoja koji
je bio spreman da zbog sopstvenog nesavršenstva napusti umetnost na način koji je
odabrao. Za razliku od Tolstoja, oni nisu bili spremni da u potpunosti napuste
umetnost, već umesto života umetnika opredeljuju se za život jeftinih zabavljača,
“daleko od Astapova”.
Umetnost u Desničinoj stvaralačkoj koncepciji shvaćena je kao oslobađanje
koje od umetnika zahteva da oslobodi stvaralački duh od uticaja spoljašnjeg sveta,
čineći ga time slobodnim i neograničenim: „Čitavog sam se života od nečeg
oslobađao. Život mi i nije bio drugo nego niz susljednih oslobađanja. Odbacivao sam
od sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u valove. Vjerovao
sam da tako postajem cjelokupniji, više svoj, više ja. Ostavljao sam nasušne oslonce,
napuštao dragocjene izvore okrepljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me
sputavali. Na epidermi ličnosti osjećao sam kao vežanj čak i tako nježne dodire da ni
sam nisam znao jesu li oni milovanje ili sputavanje.“603
Sloboda umetnikovog duha, prema mišljenju Vladana Desnice, ispoljava se
kroz potrebu za jednostavnošću604 kao jednu od neophodnih osobina za umetnika.
Ivan Galeb ističe da intenzitet umetnikovog doživljaja ne ovisi o složenosti ili
jednostavnosti njegovog uzroka: „Nikad se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti.
Često im je uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće. Ili bar
najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar koliko vremenski daleke
bile. Sjećam ih se kudikamo bolje i življe, nego stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih
ishoda.“605
Navedeni iskaz potvrđuje da radosti mogu biti sasvim jednostavne i kriti se u
malim stvarima. Teško je veličati i uzdizati ono što je naoko jednostavno. Radost je,
601 Isto, str. 277. 602 Isto, str. 277. 603 Isto, str. 329. 604 „Ne mogu da pojmim umjetnika koga ponekad ne spopada silna žudnja za jednostavnošću kao što pijanca spopada žudnja za mlijekom, želja da se sav okupa u jednostavnosti (...)“ Vladan Desnica: „Kako zamišljam lik umjetnika“, Književni Jadran, br.9, Split, 1952. 605 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 321.
224
prema rečima Ivana Galeba, „stvar koju odrasli ne poznaju“606, i treba mnogo
naivnosti za pravu, čistu radost. „Prava je radost ustvari bezrazložna. U tome i jest
njena čudesna ljepota.“607
Opisujući svetlosnu igru miša, na samom početku romana Proljeća Ivana
Galeba, Desnica naglašava da su nesicrpne bile radosti koje je ta igra podavala: „Na
svom luckastom letu, moj je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret
ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka
nisu poznale.“608
Igra suncem i stakalcetom davala je detetu iluziju „da je i samo postalo jedan
mali gospod bog“ u težnji da na trenutak zarobi „odbljesak vječnosti“ na ljudskim
licima: „Kasnije, kad god sam gledao žutu pahulju osmijeha što se rađa na izmorenim
licima patnika, pognutih ljudi i zabrađenih žena po svim mjestima ljudske patnje, (...)
na licima iseljenika u čas kad se lađa otkida od obale, na licima robijaša na suncu, na
licima umirućih; kad sam gledao kako ih ozaruje kratkim bljeskom ko zna kakve
daleke šimere ili utjehom ko zna kakve neizvjesne nade, svaki put sam pomišljao: evo
se nesmiljena ruka demijurga igra s ovim nevoljnicima, odrazuje im svog ćudljivog
miša na licu, zavarava im glad sreće svojim lepršanjem, odbljeskuje im sa svog
varavog ogledalca jedan odbljesak vječnosti na njihova stara i umorna lica.“609
Opredeljujući se i opisujući naizgled bezazlenu i jednostavnu igru, pisac
otkriva jedan od svojih poetskih stavova, tj. težnju čoveka da izađe iz okvira
ograničenog prostora, da postane „besprostoran i posvudašan; i, onako pritajen iza
žaluzija, nekako ugodno odsutan iz svijeta i zbivanja, a opet ne sasvim bez uvida u
njih, ne sasvim bez saznanja o njima“.610
Stid od jednostavnosti je, prema Desničinom mišljenju, prisutan kod velikog
broja umetnika: „Stid od jednostavnosti, od naivnosti, teška je mana. Za čovjeka
uopće, za čovjeka – umjetnika pogotovu. Za ovoga, vjerovatno, najteža od svih. U
umjetnosti riječ naivnost ujedno je najveća pohvala i najveća pokuda.“611
Bojeći se jednostavnosti, bežeći od nje, neki umetnici, prema rečima Ivana
Galeba, skreću sa pravog puta, u „namjernu originalnost“, u sistem lažnih vrednosti:
„Namjerna originalnost najpouzdaniji mi je simptom odsustva one prave. Čim u knjizi 606 Isto, str. 321. 607 Isto, str. 321. 608 Isto, str. 17. 609 Isto, str. 17. 610 Isto, str. 17. 611 Isto, str. 321.
225
naiđem na mjesto koje mi makar i samo malo zamiriše na mistificiranu personalnost,
na zamućivanje zbog zanatske draži ili naprosto zbog mimetiziranja praznine, smjesta
naćulim uši. Usumnjičim se kao pijanac koji je u svojoj čaši naslutio tragove arsena. I
kao što je takva jedna primisao na arsen podobna da nam zatruje čitavo bure vina,
ovakva jedna sumnjica može da mi baci sjenu podozrenja na čitavu knjigu, pa i na one
stranice koje možda donose žežene istine. Svijesna težnja za originalnošću
nesumnjivo je stvar novijeg datuma. Zanimljivo bi bilo ispitati njenu historiju, utvrditi
njene prve pomole u životu umjetnosti. Klasični umjetnik nije je poznavao. On joj se
štoviše opirao – ta sve je bilo protiv nje: religije, ustaljeni red svijeta, uvriježeno
poštovanje starine. Onda je, da bi se stvarima pribavio ugled i cijena, trebalo
mistificirati njihovu starinu, ne njihovu novotu. Čak su i na otkrivanje novih svijetova
ljudi kretali pod stijegom otkopavanja starih! Originalnost se mučno probijala kroz
naslijeđene sheme i okvire, kroz osveštane forme, svijesno nespoznata i netražena od
umjetnika, uprkos njemu.“612
Veliki pisac, prema njegovom mišljenju, ima svoju „posebnu fizionomiju“
koja se razlikuje od „kričave i napadne originalnosti“ i svojstevna je prirodi
umetnikove ličnosti: „Otkriće vlastite originalnosti daleko je teži posao nego što to
plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti kudikamo duži i krivudaviji!“613, poručuje
Desničin junak.
Ivan Galeb u svojim razmišljanjima o umetnosti naglašava da je banalnost
smrt umetnosti. Ljudi se, prema njegovom mišljenju, ne boje svoje banalnosti već reči
banalnost jer samim imenovanjem stvari „smjesta izgube svoju krepost i svoje
dostojanstvo“614: „Ime kao da unižuje realitete, obezvređuje suštine. Gola riječ, goli
naziv, razorniji je od bilo koje kritike. Pod udarcem naziva ruše se unutrašnje
strukture ljudi, splošnjavaju se životne punoće.“615
Ukoliko želi da zaobiđe pomenute stranputice na putu stvaranja umetničke
tvorevine, umetnik, prema Desničinom mišljenju, mora da bude otvoren za spoljašnji
svet. Treba da izađe iz okvira sopstvenog sveta, da se okrene prema drugim ljudima,
naročito prema onima koji ne razmišljaju mnogo o životu, već žive jedan iskonski
život, neopterećen predrasudama. U dodiru sa takvim ljudima umetnik se susreće sa
612 Isto, str. 167. 613 Isto, str.323. 614 Isto, str. 322. 615 Isto, str. 322.
226
neposrednim i golim životom, ničim nepomućenim. Približiti se što više čoveku,
njegovom životu, osetiti damare i nemire, jedan je od glavnih zadataka umetnika.
Da bi se umetnik što više približio čoveku, najdubljim slojevima njegove
duše i psihe, neophodan mu je bar jedan „dnevni obrok samoće“, da bi se suočio sa
samim sobom. Samoća je svakodnevna potreba Ivana Galeba: „Dnevni obrok prirode
– obrok kažnjenikova hljeba! I dnevni obrok samoće. Strani su mi i ljudi kojima je
strana ljepota samoće. Oduvjek sam jedan dio mog svijesnog dana morao provesti
sam.“616
Izgrađivanje vlastitog mišljenja i sopstvenog stava prema pojavama, ljudima
i događajima neostvarivo je bez samoće: „U nekoj molitvi koju bi sastavio da je
svakodnevno upućujem nekom Bogu, jedan bi stavak neminovno glasio: Podaj mi,
gospode, nasušni obrok samoće.“617
Galebov osećaj samoće dat je kao položaj ljudske egzistencije prema kome
je individua prikazana izolovano u odnosu na sve ljudske i društvene odnose.
Kategorija samoće predstavlja ontološku suštinu Ivana Galeba. Galebova izdvojenost
izražena je i u njegovom odnosu prema ženi koji je dat veoma površno. Upravo je i
samoća u stvaralačkom mišljenju Vladana Desnice data kao „urođena stvar“: „Jer
velike usamljenosti padaju na nas fatalno, od njih ionako nema lijeka. One su valjda
urođena stvar. Naše vrhunske radosti i naša crna beznađa okrutno su nesaopćiva (...)
U svom najprisnijem i najbitnijem, čovjek je uvijek sam. Nosimo oko sebe svoju
samoću, kao svoju atmosferu. Naše jezgro ovijeno je tankom i nesaderivom opnom
koja nas od svega odvaja. Biće – mala tačka svijesti, okružena beskrajem ništavila. I,
najzad, čovjek i umire sam.“618
Desnica doživljava i prikazuje umetnika prvenstveno kao „kontemplativnu
prirodu“619 što je vidljivo u prikazu Ivana Galeba. Upravo konteplativna, diskretna i
lirski zamišljena priroda u mogućnosti je da „prodre u intimnije kutke psihe i u
tananije lirske ugođaje.“620
616 Isto, str. 353. 617 Isto, str. 354. 618 Isto, str. 354. 619 „Teško mogu zamisliti umjetnika drukčije nego kao kontemplativnu prirodu.“ Isto, str. 215. 620 „ Ta diskretnost predstavlja indiciju piščeve težnje da prodre u intimnije kutke psihe i u tananije lirske ugođaje, ne smatrajući da psihološka suptilnost i senzibilnost nalaze svoje polje samo u oblasti izvanrednog, neobičnog, halucinantnog, patološkog. Jer, ta suptilnost i ta senzibilnost, ako su uistinu stvarne i prisutne, neotuđiva su prćija pisca.“
227
Jedna od glavnih vrlina umetnika za Desnicu je skromnost, jer veliki talenti
se očituju bez prepada, „na način koji nije vanjski frapantan.“621 Pored skromnosti,
umetnik mora razviti i zadržati svoju individualnost622, uprkos vremenu i okolnostima
u kojima stvara.
Umetnikova individualnost za Desnicu predstavlja posedovanje određenog
vlastitog znanja, vlastitog naziranja i pogleda na svet: „(...) ono što znaš, znaš upravo
onako i u onom vidu u kome tebi treba i odgovara: to tvoje „znanje“ tako reći krojeno
ti je po mjeri. Nije konfekcija. A to je svakako neka vrsta luksuza. Zamisli samo imati
svoja znanja fazonirana i oblikovana baš onako kako tvoj mozak treba i kako može da
ih primi! (...) Ljudi većinom imaju jedan te isti, standardizirani pojam o stvarima.
Nešto kao uniformu. A to tvoje, to je individualni luksuz.“623
Navedeni iskazi Ivana Galeba ukazuju da su mnoge stranice ovog romana
posvećene njegovim refleksijama o umetnosti. Pošto je i sam umetnik, glavni junak
istovremeno veoma otvoreno i detaljno ispituje sebe. Galebova razmišljanja
oslikavaju njegov portret koji pisac zasniva na isticanju dva značajna motiva. Prvi je
već pomenuti motiv smrti koji neprestano prožima Galebova razmišljanja, dok je
drugi motiv isticanje sopstvenog bića, junakovog „ja“ koje je jedinstveno i
nezamjenjivo. Izražena svest junaka o nemogućnosti nadoknade svoga „ja“ uslovila je
njegovu neprestanu zaokupljenost problemima čovekovog nestajnja.
„Stvar je naprosto u tome da treba biti ono što jesi“624, poručuje Vladan
Desnica kroz lik Ivana Galeba, a „to nije ni izdaleka onako lako kao što na prvi mah
može da izgleda, a kuraža da budemo ono što jesmo – pa ma što bili – nije ni
Vladan Desnica: „Fedor Vidas: Popodne kad sam sretan“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.236. 621 „Okolnost što se ta samosvjesnost očituje na način koji nije vanjski frapantan, bez prepada i bez forsiranja – to je ono što mnogima ne dade da spoznaju samosvojnost tog talenta - , za nas je samo znak iskrenosti i intimnosti Penićevog umjetničkog doživljavanja i njegove umjetničke ozbiljnosti i savjesti, koji ne dozvoljavaju da ga struja manira zavede u jagmu za nekim izražavanjem koje bi mu bilo neiskreno i neosjećajno, u onu jagmu koja je pomela mnoge druge umjetnike, sa manje vlastite punoće i manje određene individualnosti.“ Vladan Desnica: „Izložba vajara Dujma Penića u Splitu“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 337. 622 „Desničin Ivan Galeb, međutim ide i korak dalje: njemu je individualnost jedina mjera ljudske vrijednosti.“ Dubravko Jeličić: „U potrazi za individualnom slobodom“, Zadarska revija, br.1, Zadar, 1968. 623 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str.169. 624 „Biti ono što jesi, to je za nj jedini način da se ne bude duplikat, jer i duplikat najznatnijeg, najznačajnijeg i najznamenitijeg originala ostaje ipak samo duplikat, koji ne obogaćuje čovječanstvo, jer u svijet ne unosi ništa svoje (...) Biti ono što jesi nije, dakle, samo pravo nego i dužnost svakog čovjeka, njegova etička obaveza prema čovječanstvu.“ Isto, str. 134.
228
najmanja ni najjeftinija od svih kuraža. Ta maksima – budi ono što jesi – eliptična i na
oko besmislena, kao što su gotovo sve maksime u kojima se kondenzira jedno cijelo
životno iskustvo, bila je jedna od onih nekoliko kojih sam se u životu dosljedno
držao.“625
U Galebovoj želji da bude ono što jeste sadržano je i uverenje da pojedinac tek
tada ispunjava smisao i opravdanje svog postojanja. Biti ono što jesi za Galeba je
jedini način da se ne bude duplikat, jer duplikati ne donose ništa svoje, niti obogaćuju
čovečanstvo. Biti ono što jesi nije samo pravo svakog čoveka, već njegova moralna
obaveza prema svetu kojem pripada.
Prema rečima Nenada Radanovića, „taj subjektivistički odnos prema svemu
svojstven je Desničinom junaku. On se, neretko, približava šopenhaurovskoj
individualističkoj viziji u kojoj je pojedinac sa svojim neprikosnovenim Ja alfa i
omega svega što svijet jeste i što nije, što je biće a što ne-biće. Sklapanjem očiju
iščezava i cijeli svijet koji je i egoističan jedino po nama i za nas, dok je izvan
ovakvog subjektivističkog poimanja taj isti svijet irealnost, produkt našeg
subjektiviteta, slika koju smo stvorili o njemu.“626
Jedina prava realnost za Ivana Galeba je on sam, odnosno njegovo „ja“ po
kojem se razlikuje od ostalih. Ovaj „roman ustvari razvija tragičnu misao o pojedincu
po kom svijet i postoji, ali i stalnu priklonjenost Dekartovoj maksimi „mislim, dakle
jesam“, u čijem se krugu i odvija drama Ivanovog intelekta kao jedine istinske
stvarnosti.“627
Između Galebovog psihološkog portreta i njegovog shvatanja umetnosti
postoji izrazita podudarnost. Međutim, Galebova razmišljanja o umetnosti ne
predstavljaju samo odraz njegove umetničke ličnosti, već „sažeti, indirektni, šifrovani
izraz osnovnih principa kojih se pisac držao, oblikujući strukturu svoje knjige.“628
Govoreći o elementima autobiografskog u svom delu, Vladan Desnica je
rekao: „Autobiografsko je u onoj mjeri u kojoj je svako naše djelo, makar pisali o
marsijancim, autobiografsko.“629 Umetnička stvarnost ovog romana zasnovana je
jednim delom na piščevim doživljajima i iskustvima. Faktografski elementi u romanu
Proljeća Ivana Galeba, prema rečima samog pisca, su „jedna kuća u Splitu sa plavim 625 Isto, str. 134. 626 Nenad Radanović: „Poetika i njena realizacija“, Izraz, br. 2, Sarajevo, 1974, str. 181. 627 Isto, str. 181. 628 Nikola Milošević: Zidanica na pesku, Slovo ljubve, Beograd, 1978, str. 67. 629 „Razgovor sa Vladanom Desnicom o umjetničkom stvaranju, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Zagreb, 2006, str. 123.
229
jabukama na vratima; portreti iz porodičnog albuma – to su bradonje koje puše u
Ivanu Galebu – sjećate se, oni u salonu djedovom (...), razna osvjetljenja, ugođaji
pojedinih soba, onaj žuti salon u kome je spavao nadvojvoda, ona zasjenjena strana
kuće, sunčana (...)“630
Govoreći o likovima ovog romana, Desnica naglašava da postoji sličnost u
spoljnim crtama sa ljudima koje je viđao: „Stric je pozajmljen od nekog prijatelja, fra-
Anđelo ima dva realna fratra u kojima se on stopio, koji su se stopili u tom fra-Anđelu
(...)“631
Autentičnost ili neponovljivost umetničkog dela, prema mišljenu Vladana
Desnice, uslovljena je autentičnošću „stvaraočeve ličnosti“ koja je izvor umetničke
kreacije: „Desničina koncepcija stvaraočeve ličnosti umnogome je bliska
psihoanalitičkim koncepcijama koje su svojevremeno afirmisali Frojd i Adler. Po
njemu, pisac živi u svijetu egzistentnih stvari i pojava. Pojave iz spoljneg svijeta
neprestano napadaju na njegovu ličnost, međutim, one su sporedne, imaju
drugorazrednu važnost. Daleko je značajniji učinak na duševne sfere umjetnikove
ličnosti.“632
Umjetnikova personalnost633 nalazi se izvan svih tehnika, načina i prosedea i
„sačinjava neponovljivu, nezamjenjivu, neusvojivu i nepatvorivu suštinu svakog
umjetnika.“634 Upravo ta lična i neponovljiva novota umetnikove ličnosti je „jedina
vrsta novote koja na području umjetnosti može da ima značaja i vrijednosti.“635
Desnica ističe da je umetnikova personalnost najčešće zapostavljena, o njoj
se govori tek u „posljednjem redu“636, dok se mnogo više pažnje posvećuje tematici i
sredini iz koje su tema ili siže uzeti, tehničko-literarnim načinima i postupcima nego
efektu koji je tim načinima postignut. Time se estetska vrednost traži i pronalazi ne u
630 Isto, str. 124. 631 Isto, str. 126. 632 Vojislav Nikčević: „Poetika Vladana Desnice“, Izraz, br. 7, Sarajevo, 1969. 633 „Kvalitetni i kvantitetni modaliteti personalnosti – ona kakvoća legure, entitet mase, koncentracija udarnosti – odlučni su za umjetnikov rang i format, za stepen vrijednosti njegovog djela, za dubinu upečatka koji ono ostavlja u nama. A autentičnost i istinitost (podvlačim tu riječ) umjetnikove ličnosti, ubjedljivost njegove ljudske angažiranosti (...) odlučni su za ozbiljnost i bezuslovnost tog upečatka.“ Vladan Desnica: „Ličnost i prosede“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.169. 634 Isto, str. 169. 635 Isto, str. 170. 636 „A tek u posljednjem redu, ili čak nikako, govori se o onome što predstavlja i najprimarniji momenat i uvjetuje najosnovniju vrijednost umjetničkog djela.“ Isto, str. 169.
230
ostvarenim rezultatima, već u upotrebljenim sredstvima. Takav fenomen Desnica
naziva pasijom za „tehniku same stvari“, a ne za samu stvar.
Autentičan umetnik ne razmišlja o pitanjima forme i postupka, jer su ta
pitanja sastavni deo stvaralačkog akta i emanacija njegove ličnosti, dok za
neautentične umetnike „to nije unutrašnji postulat nego intencija, kod njih to nije
nužnost već usvojeni postupak.“637
Unapred zadati „stvaralački prosede“ Desnica metaforično naziva
„protezom“ i smatra ga samo pomoćnim sredstvom u procesu stvaranja, dok je
autentično književno delo za njega „prirodni organ.“ U tako shvaćenom umetničkom
delu kao živom organizmu „umjetnikova personalnost se ogleda i u potrebi za
novotama, u nemirnoj radoznalosti i neumitnoj potrebi za promjenom.“638
Savremenost, modernost i originalnost umetnikovog postupka, kao i
specifičnost tematike i novota psihičkih regiona u koje umetnik zalazi, prema rečima
Vladana Desnice, mogu da imaju značaj i vrednost samo ukoliko su sastavni deo
njegove ličnosti639, ukoliko „mu je podsvijest natopljena svom tom sadržinom.“640
Pisac, prema mišljenju ovog autora, ne sme da bira zahvalne teme kojima
može da postigne što veći efekat, jer takav odnos prema materiji značio bi piščevo
ogrešenje o profesionalno poštenje: „Ali po mom shvatanju ne bira čovjek svoju temu,
nego tema bira svog čovjeka; čovjeka podesna i podobna, da je na odgovarajući način
obradi. Ona mu se čisto nameće, i dobro je, što tako biva. Jer ma koliko nas neka
materija interesirala, zagrijavala, zaokupljala, mobilizirala sve naše snage i sva naša
637 Isto, str. 169. 638 Isto, str. 169. 639 U bilješci o Ugu Foscullu Desnica potvrđuje navedeni poetski stav: „U Foscullu pored istaknutih klasičnih reminiscencija, mitoloških ekskurza i asocijacija, osjećamo jako duh čovjeka njegova vremena, dah romantičke epohe na pomolu, pored plastične skulpturnosti i klasične čistote linije, nalazimo uzburkani duh i upadljivi temperament romantike. Klasične reminiscencije kod njega Grka, nisu puki i mrtvi dekor kao kod drugih talijanskih pisaca njegova i ranijih vremena, ima tu mnogo vidjenog i prisno doživljenog, ima tu grčkog pejzaža, i osvjetljenja, i atmosfere, svega onog što je iz djetinjstava ponio u čima i duši.“ Vladan Desnica: „Bilješka o Ugu Foscullu”, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Zagreb, 2006, str. 251. 640 „Čovjek može da umjetnički uspješno savlada temu samo onda ako su mu sredina, prilike, ljudi, mentalitet, situacije, odnosi, atmosfera, pa čak i pejzaži, i štimunzi, i osvjetljenja, mirisi, zvukovi, prisno i od davnine poznati, ako mu je podsvijet upravo natopljena svom tom sadržinom, ako iz te sredine i iz tog životnog sklopa u sebi nosi duboke i prebogate naslage iskustva i saznanja, ako sigurno pozna i nepogrešivo osjeća svaku i najmanju pojedinost, svaki najtananiji psihički pokret, svaku intonaciju glasa; ako u sebi nosi čitavu galeriju tipova, ako ima već gotovu i nedvojbeno točnu intuiciju svakog lica i svake njegove reakcije u bilo kojoj datoj situaciji.“ Vladan Desnica: „O jednom gradu i jednoj knjizi“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 140.
231
praktična nastojanja kao teoretska misao ili kao praktični sadržaj, ona samim tim još
ne postaje kadra da bude i materija našeg umjetničkog djela.“641
Desnica naglašava „kuražu skromnih tema i motiva“642, jer približavanje
naoko sitnom motivu dovodi pisca do stvarne, unutrašnje vrednosti materije, do
približavanja čoveku onakvom kakav jeste. Prisećajući se plafonske slikarije
blagovaonice iz detinjstva, Ivan Galeb ukazuje na važnost „stvari od uprav nikakva
značaja i vrijednosti“, kao i na moć sposobnosti pamćenja: „Pamtim, okrutno pamtim
– kao što se već okrutno i neotkupivo pamti iz djetinjstva sva sila stvari od uprav
nikakva značaja i vrijednosti! – svaku najmanju šaru, svaku najmanju vijugu i kovrču
na toj plafonskoj slikariji.“643
Galeb iz svojih sećanja izdvaja upravo slikariju na plafonu, i već njenom
lokacijom otkriva svoje skolonosti ka obmani prostornosti. Ukrašena oblacima dima,
ta plafonska slika u doživljaju Desničinog junaka ima moć da ga prenese u neke druge
prostore: „Oblaci duhanskog dima skupljali su se i lebdjeli pod stropom, s plavičastim
opalskim prelivima. Oduvijek mi je bilo drago to šimerično opalsko prelijevanje, i
oduvijek sam podlijegao njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnog.“644
Pored pomenute slike, pažnju Desničinog junaka u blagovaonici privlačila je
srebrna kutija za biskvit u obliku globusa čiji je mehanizam dočaravao promenu
postojanja u nepostojanje: „Kad bi mi dosadili razgovori starijih i izmorila me moja
zapažanja, uzeo bih se igrati tom kutijom. Nebrojeno puta uzastopce pritiskao sam
opružicu i nalazio kao neko malo čudo u tome kako se sjajna, ispupčena oblina gornje
polutke odjednom preokrene i kako, mjesto nje, najedamput zijevne praznina:
nabubrela punoća oblika naglo se preobrati u šupljinu, u prazan prostor, u jedan mali
bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u nepostojanje.“645
Polazeći od jedne realne, jasne slike, pisac iznosi svoju sklonost prema
bezgraničnom i irealnom, koje u njegovoj stvaralačkoj koncepciji tek u sklopu sa
realnim sačinjava celinu: „Zato sam tu istu opalsku zamagljenost volio i u čašama sa 641 Isto, str.140. 642 „Vidas ima kuražu jednostavnosti, kuražu skromnih tema i motiva. A to nije nipošto najmanje vrijedna, pa čak ni najmanje herojska, od svih kuraža. On se plaši sitnog motiva, glatkog završetka, nezaoštrene poente (...) On će radije dozvoliti da mu linija napetosti i zanimljivosti malko padne, nego da pređe u forsiranje. I na tome mu treba čestitati. Jer se jedino tako iznalaze stvarne, unutrašnje vrednote u materiji.“ Vladan Desnica: „Fedor Vidas: Popodne kad sam sretan“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.236. 643 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 39. 644 Isto, str. 40. 645 Isto, str. 44-45.
232
mastikom, koja se u ljetna popodneva posluživala uz crnu kavu u toj blagovaonici.
Činilo mi se da i u samom ukusu vode s mastikom osjećam neki odbljesak nerealnih,
šimeričnih prostora, pa sam je pio i onda kad nisam bio žedan, kao iz nekog duga
prema bezgraničnome.“646
Navedeni odlomak ilustruje tvrdnju da Desnica u svojim književnim
ostvarenjima prikazuje podvojenost čoveka, života i sveta što potvrđuje i njegov junak
Ivan Galeb: „A slutnja tog drugog prostora i tog drugog toka zbivanja rađala je neki
mučan nesrazmjer, bolnu i čežnjivu podvojenost bića. Ovaj naš život, i ritam ovog
našeg kruga, pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbivanjem
bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život – samo jedan mrtvi rukavac
vremena. I odatle: prva mutna rasipanja žudnje za sveprisutnošću: o, biti u samoj
jezgri događaja, u tački gdje se stječu i ukrštaju sve niti! U samom središtu gdje se
začinje vrijeme, gdje se iz ruku vječnosti odvija njegovo klupko!“647
Nepregledni su prostori kojima se u mislima kreću Desničini junaci želeći da
budu svuda prisutni. Svi procesi traju istovremeno u sveri realnog, kao i sveri irealnog
prostora, dok se život sastoji od „igre osjećanja“ i „četvrtastih činjenica“, ističe Ivan
Galeb: „Ali šta mogu kad se moj život sastojao više od takvih buba i fantazija, od igre
osjećanja, od potitravanja senzibilnosti, od nekakvog kineskog pozorišta sjena, nego
od onih čestitih, četvrtastih činjenica koje imaju svoje lijepo, sistematizirano mjesto u
životu pristojnih građana (...)“648
Opipljive činjenice za Desnicu imaju sporednu, drugorazrednu važnost, dok
je važnije ono što stoji iza njihove površine, sve ono što se može zamisliti i naslutiti.
Pronaći „naličje“ čoveka koje se krije pod njegovom spokojnom i svetlom površinom
jedan je od osnovnih zadataka ovog autora. Materija je u Desničinoj poetici „istina“
koju treba nadvladati pretvarajući je u „mistiku“ i odupirući se time prolaznosti.
U težnji da nadvlada realno i dokuči ono što se ne spoznaje očima, da
uzmakne realnim okolnostima koje su ga zadesile, kao i samoj stvarnosti, Desničin
čovek utehu pronalazi u iluziji koja je stalno prisutna.
Nasuprot realnom svetu, stvarnom i svakidašnjem u kojem se nalazi i
provodi svoj život, Ivan Galeb ukazuje na istovremeno postojanje jednog višeg sveta,
646 Isto, str. 40. 647 Isto, str.51. 648 Isto, str. 165.
233
beskrajno velikog i neograničenog koji je u direktnoj vezi sa čovekom i njegovim
doživljajem.
Nagoveštavajući postojanje jednog drugog sveta, Desnica otvara mogućnost
dvojnosti između postojanja i nepostojanja. U takvom svetu pojmovi smrti i vremena
dobijaju drugo značenje, nit vremena se gubi i život se prostire „u jednoj ravni, plošan
i raznobojan kao ćilim“.
U težnji da omekšaju oštre bridove stvarnosti olakšavajući time sopstveno
postojanje, Desničini junaci u svojim mislima posežu za zamagljenim i beskrajnim
daljinama uranjajući u njih svoje dosadašnje živote. Zahvaljujući trenutnom zaboravu
omogućuju sebi privremenu izolovanost od vremena koje prolazi.
Ivan Galeb u jednom od svojih razmišljanja analizira „momenat spontanog
zaborava“, izjednačavajući ga sa „prazninom“ koja je bezdimenzionalna, u isti mah i
beskrajno velika i beskrajno mala. Smatrajući da prisustva imaju svoju dimenziju i
svoje granice, odsustva su, prema mišljenju pomenutog junaka, nemerljiva: „Ona su
eoni beskonačnoga što se ucijepe između dvije tačke u nizu trajanja tako da im ne
poremete ni redosljed ni broj. Ko zna koliko takvih pustolina beskonačnog, sabijenih
u jedan hip, mi proživimo u toku našeg malog, uobročenog života! Jedan časak našeg
mjerljivog vremena podoban je da kaptira čitave oceane onog nemjerljivog. Samo
ukoliko se i u naše sne, u naše zaborave, nije već ušuljalo vrijeme sa svojim
nesnosnim tik-tak-tik-tak. Ali ako smo uspjeli da ga se bar u našim zaboravima
ispriprostimo, kakve li su učarane spilje bezvremena ne kriju u takvoj jednoj uskoj
pukotini u stijeni Vremena!“649
Pored teme smrti, umetnosti i umetnika koje su najprisutnije u svim
Desničinim proznim ostvarenjima, najznačajnije mesto u ovom romanu zauzima
čovek i njegov doživljaj, što potvrđuje Ivan Galeb u svojim razmišljanjima: „Čovjek.
Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavljenog horizonta, na samom
razmeđu između dvaju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka.
Grud mu je puna ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad
uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i
beskonačnost, uspoređene i ravnopravne, počivaju mu jedna na jednom, druga na
drugom dlanu, kao dvije ptice.“650
649 Isto, str. 130. 650 Isto, str. 90.
234
Čovek je u Desničinom književnom delu prikazan kao složena figura koja
često krije svoje pravo lice: „Čitav jedan čovjek založen u to da falsificira sam sebe,
čitav jedan ljudski život uložen u to da se održi na licu jedna dosta prozirna, sasvim
dvojbeno ukusna obrazina, često čak i gora nego što je rođeno lice!“651
Desnica u svojim proznim ostvarenjima istražuje i prikazuje čoveka koji
izmiče oku nehajnog posmatrača, njegova granična stanja, borbu između svesnog i
nesvesnog dela čovekove ličnosti, borbu „između dobra i zla u čovjeku“.652
Prikazati čoveka u Desničinoj stvaralačkoj poetici znači prevashodno
„prikazivati što i kako on razmišlja“, što istovremeno za ovog pisca predstavlja jedan
od osnovnih zadataka književne umetnosti: „Za moj ukus, osnovni je nedostatak
novije literature baš to – što je nedovoljno intelektualistička. Čovjek se, naime, po
sveopćem priznanju, u toku vjekova i tisućljeća, jako, jako razvio, cerebralizirao. I
kao što je nekad davno, uglavnom, sjekirom od kremena ubijao sobove, tako on
danas, uglavnom, misli; dube, kopa, analizira. Pa zato, kao što je nekad prikazivati
čovjeka značilo uglavnom prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati čovjeka
moralo bi, uglavnom, značiti prikazivati što i kako on razmišlja. A kad umjetnost to
ne čini, ili ne čini u dovoljnoj mjeri, ona očevidno podbacuje u poređenju s
umjetnošću pećinskog čovjeka.“653
Sagledavajući čoveka kao svesno i nesvesno654 biće, Desnica ukazuje na
javu i san kao različite okolnosti koje utiču da njegova stanja i ponašanje: „Lica
spavajućih ne lažu: tek na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi,
naša su lica zategnuta bilo kakvim svijesnim htijenjem ili nesvijesnim stremljenjem,
oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastojanjem, pa makar nastojanjem da skriju
svoj pravi izgled, svoj istinski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim
izražajem. Osjećaj je na njima ili zatomljivan ili pretjerivan, ali uvijek krivotvoren.
Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tijelo bez obrane... kako li tek
tada bijedna izgleda ljudska mašina! ... Kad san izgladi našu lažnu krabuljsku
nacerenost, kad poravna grimasu bora složenih u osmijeh, kad popusti grč
651 Isto, str. 231. 652 Isto, str.94. 653 Isto, str. 108. 654 “Tebe zanima samo čovjek in abstracto. Konkretni ti je previše vulgaran, nedovoljno interesantan. Uprav kao da je uslov za čovjekoljublje izvijesna distantia loci.” Isto, str. 222.
235
hotimičnosti – kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice prisna briga čovjekova,
njegov rođeni udes! ... Koliko li nijeme istine na tim licima!“655
Razotkrivajući čoveka u nesvesnim stanjima, Desnica pokušava da se što
više približi njegovoj unutrašnjoj realnosti. Ivan Galeb potvrđuje navedeni zadatak
pisca: „Mi nosimo u sebi naša istinska lica, naše prisne sadržaje, naše urođenje načine
osjećanja, iz čitavih nas izrasle vizije svijeta; naše apsurdnosti koje znače našu
unutrašnju realnost.“656
Tragajući za moralnim sukobima unutar samoga bića, Desnica otkriva i
prikazuje najrazličitija ljudska stradanja, krivice i nade ne osuđujući čoveka, već
težeći da shvati sve njegove protivrečnosti koje ga karakterišu.
U razgovoru sa fra Anđelom Desničin junak ističe: „- Pa to se i zove čovjek,
moj oče: skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu! I čim su
kontradikcije brojnije i veće, tim je potpuniji i cjelokupniji čovjek. Živu čovjeku nije
potrebna neka suvislost, neka dosljednost, pa da bi bio realan i za život sposoban. To
je potrebno licima iz umjetničkih djela, a i njima samo donekle; svakako mnogo
manje nego što se obično misli. Živim ljudima to ne treba: sam fakat što postoje i što,
onakvi kakvi su, ipak kako tako žive, dokazuje njihovu mogućnost, njihovu
podobnost za život, ako bi ko u nju posumnjao (...)“657
Čovek je u Desničinoj stvaralačkoj koncepciji doživljen kao večita i
neiscrpna tajna, kao zagonetka pred kojom pisac svaki put nanovo zastaje tražeći u
njemu nešto novo i vredno: „Sve je vredno da se o njemu ponovo razmisli, ništa nije
konačno poznato i određeno. I svaki čovek je za njega nešto vredno. Sa svim se treba
suočiti, potpuno i bez ostatka.“658
Ivan Galeb potvrđuje piščevo mišljenje: „Neobično cijenim baš one pisce
koji nam otkrivaju sitna, tanana vlakanca u čovjeku, one naoko neznatne unutrašnje
momente. Griješe ljudi kad za znatnim vanjskim efektima zamišljaju neke velike
unutrašnje pomake, neke krupnije movense.“659
655 Isto, str. 38. 656 Isto, str. 322 657 Isto, str. 190. 658 Vladan Desnica: „Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str. 108. 659 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 228.
236
Treba prikazati što obuhvatniju sliku čoveka660, istovremeno i dobro i zlo u
njemu, odnosno njegovu i svetlu i tamnu stranu kao suštinske sobine Desničine vizije
sveta. Zlo je u Desničinoj stvaralačkoj poetici podjednako prisutno kao i dobro, jer
jedino uzajamnim delovanjem njihovo postojanje je opravdano. Smenjujući princip
dobra i zla, pisac prikazuje večitu borbu koja se odvija u čoveku i svetu kojim je
okružen.
Navedeni stvaralački postupak Dragan Jeremić određuje kao dijalektičku
metodu koju pronalazi u Galebovoj ličnosti: „Metoda kojom Galeb prilazi svim
stvarima jeste dijalektička metoda (...) to stalno dvojenje, taj sukob suprotnosti stavlja
Galeba u okvir jedne iznutra razdvojene integralnosti (...) Po njemu čovek mora da
prima sve suprotnosti kao nedeljive delove celine života.“661
Čovekov duhovni svet je središnja kategorija Desničinog sistema
mišljenja, a ideja o njegovoj patnji javlja se kao neizbežna i večito prisutna. Patnja je
obeležila najranije detinjstvo kao i čitav život Ivana Galeba: „Čini mi se da nikada
kasnije nisam doživio silnijeg čuvstvovanja i strasnije patnje. Realna životna
stradanja, tegobe praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, nešto
mnogo manje. A možda ni dandanas ne bih imao smjelosti da to kažem, kad me čitav
dosadašnji život, sa svim njegovim iskustvima bola i doživljavanjima patnje, ne bi na
to ovlašćivao. Ako čovjek ni po koju cijenu ne bi želio da se vrati u djetinjstvo, ako bi
čak pristao da se vrati u ma koje drugo doba i ma koju drugu situaciju svog minulog
života radije nego u djetinjstvo, mislim da je to najviše u prvom redu baš zbog te
nemušte i bezimene djetinje patnje.“662
Stanko Korać u svom prikazu Desničinog romana ističe da je patnja
„značajni dio života Ivana Galeba. On je onaj čovjek koji je intenzivno u punoj
otvorenosti čula i koji je proživljavao patnju kao nešto što je u samoj čovjekovoj
prirodi. Ovdje se ne pretpostavlja misao životu, nego obrnuto, pretpostavlja se život
misli. Prvi i najvažniji zakon u tome je da se živi, a potom da se misli. Taj je stav
potpuno u skladu sa egzistencijalizmom.“663
660 „Žeđ za saznanjem o čovjeku je osnovna. Ona je jednako za pohvalu pa makar kako i makar kroz koju pukotinu saznanje u nas prodiralo.“ Vladan Desnica: „Volite li film?“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Zagreb, 2006, str. 90. 661 Dragan M. Jeremić: Perom kao skalpelom, Bagdala, Kruševac, 1969, str. 111. 662 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 53. 663 Stanko Korać: Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972, str. 193.
237
Desnica se svojim prozama razlikuje od pisaca svoga vremena po naglašenoj
prisutnosti čovekove patnje prikazane u najrazličitijim vidovima. Patnja u
stvaralačkom doživljaju Ivana Galeba poseduje određeni estetski kvalitet i predstavlja
izvesni uslov za umetničko stvaranje: „Svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo
naše duševne patnje; svi mi znamo da njima nije strana diskriminacija lijepoga i
ružnoga, svi mi osjećamo da u njima latentno živi neki estetski kvalitet, da su one
podobne za estetsku preradu, pa da se od njih doista kasnije često i prave poeme i
tragedije i simfonije i slično.“664
Suočavajući se sa patnjama koje im donosi život, „ljudi traže što goliju
konkretizaciju svog zla i svog pakla.“665 Čovečanstvo se „prozlilo“, naglašava
Desničin junak, dobilo „perverzne ukuse“ i kao takvo od umetnosti zahteva da
predstavi stvarnost u svim njenim vidovima, sa svim oblicima čovekove patnje i zla.
Desničini junaci svakodnevno se suočavaju sa patnjom prihvatajući je kao
deo svoje stvarnosti. Međutim, nema kod njih glasnog jadikovanja nad nesrećnom
sudbinom, već je učestala slika zatvorenog ćutanja i neme trpnje. Slično mišljenje
iznosi i Desničin junak Ivan Galeb, i kao jedno od svojih značajnijih životnih
iskustava naglašava da je uzaludno izmicati patnji jer je ona neizbežna, već treba
„gaziti dalje kroz nju, do one mrtve tačke na kojoj iznurenost ljudskog stroja potpuno
izbalansira patnju“.666
Suočen sa sobom u trenucima samoće i patnje, nezadovoljan okolnostima u
kojima se nalazi, ublaženje svog nezadovoljstva i utehu Desničin čovek nalazi u
samoj trpnji i stradanju. Posmatrajući ovaj roman uočavamo da je patnja stalno
prisutna u životu Ivana Galeba.
Suočavajući se neprestano sa svojim prošlim i sadašnjim patnjama, Ivan
Galeb je izložen mislima o ništavilu i konačnosti: „Tek mnogo kasnije shvatio sam da
je to djetinjsko osjećanje – tako puno patnje, i tako blizu i ništavilu i neuništivosti –
ustvari bilo samo ljeskanje, i migoljenje, i treperenje onog silnog, grdnog, neuništivog
osjećaja života u meni, i one strahovite, neutažive žudnje za njim. Onog osjećaja
života koji me je, makar i nespoznat, neprepoznat, makar i prerušen u svoju
664 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 29. 665 Isto, str. 275. 666 Isto, str.128.
238
suprotnost, u igru potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, kroz čitav život
vitlao i pratio.“667
Ova misao je izvor čovekove patnje, jer znanje o konačnoj sudbini narušava
ravnotežu i mir. Desničina dela su puna čovekovih doživljaja i razmišljanja o
prekomernom ljudskom ništavilu. Odgovore na svoja pitanja Desnica ne traži ni u
prirodi, ni u Bogu, ni u spoznaji, već u čoveku i njegovom doživljaju. Navedeni
poetski stav ukazuje da umetnost proizilazi iz samog čovekovog života, tačnije
njegovog doživljaja.
Milivoje Marković naglašava da „Desnica svoju stvarnost zasniva na
istinitosti doživljaja, na činjenici da je realno ono što proživljavamo, ono što znamo, a
ne ono što ne dopire do nas, što nas ne izaziva (...) Za Desnicu kao pisca ono što se
proživljava najdublja je realnost – jedina istina od koje se ne može pobeći, to je ono
što smo proživeli. Zato je Desničin roman Proljeća Ivana Galeba tako inpresivan i
sugestivan jer on ne razlaže takozvanu objektivnu realnost, već Ivan Galeb govori o
onome što je doživio, razlaže svet svojih misli i ideja, svojih strasti i snova, iskazuje
najjače impresije iz ličnoga života.“668
Razmišljajući o ljudskim potonućima, Ivan Galeb napominje da ljudi imaju
potrebu za nekom malom dozom metafizike u svojim namerama da prevaziđu osećaj
neumitnog kraja: „Proskribiraju metafiziku duše, da bi odmah zatim, na mala
vratašca, propustili nekakvu metafiziku tijela. A kad neće ili ne smiju da je prave od
čega drugoga, prave je tako da na njen stepen podižu makar neki bubreg, jetru,
žlijezdu, ili sve te stvari skupa. I za to stvore jedno novo ime, ili preupotrebe staro. A
to ime, na burzi racionalnoga, ima otprilike onu istu vrijednost koju je imala ranija
riječ ’duša’.“669
Zahvaljujući toj potrebi nastaju umetnička dela čije stvaranje je Desnica
doživljavao kao veoma složen proces u kojem podjednako učestvuju iskustvo i
intuicija, fantazija i memorija: „Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kao zavjet
siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća. Znači prepustiti se rovanju
unutrašnjih sumnja i kolebanja, osjetljivosti i njenom rastakanju. A ako osjetljivost i
fantazija nisu krv i meso umjetnosti, ne znam što bi drugo bila umjetnost.“670
667 Isto, str. 53 668 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 79. 669 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 302. 670 Isto, str. 352.
239
Stvoreno na taj način, umetničko delo se, prema mišljenju ovog pisca, sastoji
od „niza pojedinačnih, dionih i raznovrsnih manifestacija, fantazije, zapažačkog dara,
osjećaja za prirodu, životnog iskustva itd, dakle od čestica umjetnički kreativne
senzibilnosti koje u sebi nose žive i vrele pulzacije života, žive i vrele kaplje
konkretnosti“.671
Fantazija je veoma značajan elemenat u stvaralačkoj poetici ovog pisca jer
omogućava potpunije sagledavanje i stvaranje kompletnije slike o životu i svetu.
Zahvaljujući fantaziji, Desničini junaci odlaze u sferu irealnih prostora u kojima se
kriju mnogi uzroci realnoga.
Autor ovog romana, prema rečima Radomira Ivanovića, „pomjera granice
realnosti i granice umjetničke realnosti. Svim kreativnim i intelektualnim silama on
nastoji da u što većoj mjeri ukine onu hipotetičku granicu koja dijeli realnost od
fantastike, zamjenjujući u narativnoj prozi jednu kategoriju drugom, u želji da pokaže
jedinstvenost i harmoničnost konkretnog i apstraktnog svijeta, racionalnog i
iracionalnog, jer sve što prođe ljudskim umom pisac smatra dijelom realnosti.“672
Sam put u drugi svet moguć je pomoću fantazije koju treba, prema rečima
Ivana Galeba, već kod dece usmeravati u tom pravcu: „Potaknuti u njima sumnju da li
i tamo važe ovdašnje forme i kategorije, poljuljati im povjerenje u pojam postojanja, u
pojam vremena.“673
U težnji da konkretizuje različite doživljaje, Ivan Galeb još kao dečak u svojoj
svesti stvara imaginarni lik Bućka, koji predstavlja plod čovekove fantazije i namere
pisca da granice realizma učini nevidljivima. Realizam je za njega sve što prođe
čovekovim umom, „sve što je jednom stvoreno“674, sve što je mišljeno, doživljeno,
maštano: „Jednom njezinom riječju, Bućko je bio stvoren (…) Jedna jedina babina
riječ imala je moć da ga odjednom i iz ničega stvori.”675
Navedena tvrdnja ukazuje da pisac, prema mišljenju Radomira Ivanovića,
“upotrebljava kategoriju realizam kao kompozitni pojam, onako kako su ga u
671 Vladan Desnica: „Zloupotreba...“, u knjizi: Vladan Desnica: Hotimično iskustvo II, Prosvjeta, Zagreb, 2006, str.192. 672 Radomir Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 82. 673 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 224. 674 „... sve što je jednom stvoreno, kao i sve što je u jednom hipu samo pomišljeno, živjet će do konca, neporecivo i neuništeno.“ Isto, str. 50. 675 Isto, str. 50.
240
teorijskoj i primijenjenoj ravni prihvatili pristalice integralnog realizma, gotovo kao
oznaku za umjetnost u cjelini.”676
Posmatrajući nastanak Bućka, prema rečima Stanka Koraća, “dolazimo do
stava da fantastika pripada strukturi svijesti, da se ona rađa ponekad ni iz čega, da je
dovoljna jedna riječ, ili neki šum, ili ma kakav pokret da se rodi fantastično. Ono se
ne bi moglo roditi kad bi čovjekova svijest prihvatala samo pozitivnu stvarnost, samo
onu stvaranost koja je dohvatljiva čulima.”677
U Galebovom detinjstvu Bućko je predstavljao potrebu dečaka da nešto
tajnovito i zamišljeno pretvori u stvarnost i izjednači ono što se istinski događa sa
onim što se samo zamišlja: „Doista, zar i fakat našeg doživljavanja u misli, u fantaziji,
zar i fakat našeg čuvstvovanja, treperenja naše senzibilnosti, nisu isto tako fakti kao i
oni „vanjski“, „fiziči“, „realni“, „objektivni“ fakti (...)? Zar i fakat što ja u datom času
doživljavam, mislim, čuvstvujem, strepim, trpim, nije isto tako realan i historičan
fakat kao i fakat što je u datom povijesnom momentu Cezar prešao Rubikon (...)?678
Desnica izjednačava čovekove misli sa stvarnošću, težeći da stvori što
obuhvatniju sliku: „Nikad nisam mnogo vjerovao u realnost realnoga. To nesumnjivo
mora biti konstitucionalna greška. Kao što uslijed nekih bolesti čovjeku ostane do
starosti tanak, piskutav glas iz djetinjstva, tako je i meni ostalo to slabo razlikovanje
između pomisli i stvarnosti, između „istine“ i „laži“, između onoga što se „odistinski
događa“ i onoga što se „samo zamišlja“. I, što je još gore, ostala mi je izvjesna
nesposobnost da shvatim punu važnost tog lučenja.“679
Pored Bućka, Desničin junak u svojoj svesti gradi lik Mama-Jumbe koja
predstavlja božanstvo u koje veruju ljudi nekog plemena. Iako ona objektivno ne
postoji, to ne umanjuje njen značaj, jer ona postoji u svesti ljudi koji u nju veruju.
Ljudi imaju potrebu da stvaraju Mama-Jumbe jer im je potreban vođa i spasitelj, bez
kojeg ništa ne mogu svojoj borbi sa spoljašnjim svetom.
Uspoređujući činjenice realnog, spoljašnjeg sveta sa unutrašnjim, duhovnim
svetom čoveka, Galeb uočava njihovo uzajamno delovanje: „Zar ono što se „samo
misli“, što se čuvstvuje, doživljava, pati, ne potresa moćno samo temelje našeg bića, i
nije li to često po nas presudnije i posljedičnije od onoga što nam se događa u „svijetu
676 Radomir Ivanović: Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad, 2001, str. 82 677 Stanko Korać: Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972, str. 420. 678 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 91. 679 Isto, str. 91.
241
vanjskih objektivnih fakata“? Do te mjere, da ponekad uzdrma i naš fizis, ugrozi i
samu našu egzistenciju. I zar i ti „vanjski“, „objektivni“ fakti u suštini ne ostvaruju
svoju važnost i svoju značajnost po nas tek time što se pretoče u naše misli i naša
čuvstvovanja, u naše unutrašnje glasove, u odjeke naših tamnih unutrašnjih spilja i
pećina, u naše strahove i naša nadanja, u naše boli i naše radosti!“680
Zadržavajući se na čovekovom doživljaju i njegovom unutrašnjem svetu,
Galeb dolazi do zaključka da je stvarnost prevashodno ono što se čoveku dogodi u
životu, kao i njegova svest o tome. Prema mišljenju Milivoja Markovića, „za Galeba
važna je i činjenica da čovek ume i može realno da misli svet, da dublje pronikne u
njega i da ga oplodi svojim pretpostavkama stvarnog, da ono što je tzv. konkretna,
objektiva realnost šire i dublje razmakne u svojim unutrašnjim granicama.“681
Pisac ne prikazuje samo događaje kroz koje prolazi Ivan Galeb, nego
istovremeno fiksira i osećanja koja su izvorište njegovih dnevničkih zapisa.
Mogućnost istovremenog prikazivanja Galebovih događaja i osećanja koja ih prate,
Radomir Ivanović određuje kao Desničinu „alhemiju postupka“.
Slično zapažanje otkriva Nenad Radanović u svom prikazu ovog romana:
„Zapravo, nad svim pojedinostima u Ivanovom životu prevlast imaju njegova lična
osjećanja, kojima on boji svijet oko sebe, kao i svoja prva životna iskustva i
iskušenja.“682
Pojam osećaja u Desničinoj stvaralačkoj koncepciji shvaćen je i prikazan
kao nestalan, raznolik i nejednak u zavisnosti od samog čoveka i njegovog doživljaja.
Određeni događaj, prema Desničinom mišljenju, neće izazvati isti stepen osećanja kod
različitih ljudi: „Naši osjećaji ljubavi, svih mogućih vrsta, naši osjećaji privrženosti,
odanosti, zahvalnosti, udivljenja, i tako dalje i tako dalje, daleko od toga da bi bili
uvijek konstatni, u svakom su momentu, naprotiv, raznoliki, nejednako duboki,
nejednako intenzivni, nejednako korjeniti, različito obojeni. Oni su niti neke pređe,
čas deblje čas tanje, koje neprestano mijenjaju boju i nijansu.“683
Ivan Galeb naglašava da se ljudi strahovito plaše osećanja, i da je mogućnost
osećanja jedna zanemarena ljudska sposobnost. Sposobnost za velike osećaje, prema
Galebovom mišljenju, ređa je od „sposobnosti za bilo što drugo veliko.“684 Veliki
680 Isto, str. 92. 681 Milivoje Marković: Prostori realizma, Minerva, Subotica, 1981, str. 73. 682 Nenad Radanović: „Poetika i njena realizacija“, Izraz, br. 2, Sarajevo, 1974, str. 176. 683 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 184. 684 Isto, str. 323.
242
osećaji su u Desničinoj poetici shvaćeni kao „jedan oblik borbe protiv smrti, krhki
mostovi između konačnog i beskonačnoga“ pomoću kojih čovek „presvođuje bezdane
mraka.“685
Posmatrajući život kroz brojne dvojnosti, pisac izdvaja misli i osećanja koja
se naizmenično i neprekidno smenjuju: „Naša misao neprestano prelijeće po
nepoznatim vidovima života i svijeta kao što utančani prsti slijepca prelaze preko
nepoznatih i nepojmljivih lica. A naš osjećaj sustopice prati prelijetanje misli kao što
odraz u vodi prati prelijetanje ptice nad ogledalom jezera; i osjećaj tako spremno
odgovara misli, da se u nama rađaju, naizmjenično i neprekinutim slijedom, odrazi
radosti i tuge, kao osmijeh na slijepčevu licu. Ja čak mislim da se u toj igri
naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i jeste arsa i teza
našeg živog daha, sistola i dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na
život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i
od krpica mraka.“686
Sopstvenu viziju sveta Desnica temelji na jedinstvu suprotnosti što potvrđuje
Ivan Galeb, razgovarajući sa svojim učiteljem o postojanju boga, o njegovom smislu i
značaju za čoveka: „Boga u isti mah i ima i nema. I dobro je što je tako. Ne bi li, i tu
kao i u svemu drugome, bila izgubljena polovica čitave stvari kad bi boga ili samo
bilo ili samo ne bilo? Zar i vjerovanje u dobro ili zlo, u ljepotu ili rugobu života, u
njegovo bogatstvo smisla i punoću sadržaja ili u njegovu pustotu i besciljnost, nisu
samo dijalektički momenti naše žive ličnosti? I ne ležimo li mi čitavom svojom
težinom podjednako i u jednima i u drugima od tih suprotnih afirmacija? Nismo li ovi
isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri i zli, i podli i plemeniti, i cinični i
sentimentalni, i nevini i razvratni?“687
U Galebovom razgovoru sa fra Anđelom, Radivoje Mikić688 uočava
antropološku koncepciju tragične inspiracije koja ukazuje da u celokupnom
duhovnom svetu i iskustvu čoveka nema stabilnih elemenata, da je sve relativno i
promenljivo.
U ovom romanu jedna pored druge stoje „suprotne istine“ koje pisac na jednoj
višoj razini posmatranja spaja u celinu: „Postoji u ljudima nešto što ih tjera iz
685 Isto, str. 323. 686 Isto, str. 11. 687 Isto, str. 183. 688 Radivoj Mikić: Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985, str. 86.
243
njihovog vlastitog kuta gledanja, nešto što ih nagoni da budu pomalo pristaše svojih
protivnika. To, mislim, izvire iz jedne osnovne istine o ljudima: svi mi jako volimo
sebe, svi smo mi silno zaljubljeni u sve što je naše, svi mi stalno želimo da budemo
„mi“. Ali isto tako strasno želimo da budemo „drugi“. Ima neka posebna, nama
nedostupna draž (i u toj nedostupnosti baš i leži demon te draži) u onome što nismo
mi. Prosto kao da zavidimo drugima na tome što su drugi a ne mi! I te dvije suprotne
istine uporedo žive i djeluju u nama, kao i tolike druge suprotne istine (...) Čini mi se
da je to naprosto jedan repić težnje za univerzalnošću.“689
Objedinjujući suprotne istine, Desnica je nastojao da stvori jedinstvenu sliku
čoveka i sveta. Navedeni cilj u samom procesu stvaranja umetničkog dela, pisac je
ostvarivao postizanjem istinitosti i uverljivosti. Postignuta uverljivost umetničkog
dela u Desničinoj stvaralačkoj poetici jača je i od realne stvarnosti, čime pisac
naglašava krajnju moć umetnosti: „U tom dvorištu izgrađivalo se džinovsko stablo,
kruna čitave inscenacije, sa svim mogućim nijansama zelelnila u raskošnoj krošnji i s
prebogatom igrom svjetlosti i sjena. Sunce je moglo po miloj volji da se vrti okolo
naokolo udvarajući se džinovskom stablu, moglo je da ga obasjava koliko god hoće
sdesna i slijeva svojim zrakama – zaludu! Ona stalna, duboko urezana svijetla i sjene
koje je naslikao umjetnikov kist bila su jača od realne svjetlosti i realne sjene, i, u
sukobu tih svjetlosti i sjena, dobivao se nesumnjiv utisak da je sunce ono koje udara
pogrešne sjene. Eto tolika je, u svojim krajnjim stepenovima, moć umjetnosti!“690
Istina kao životni princip dominantna je kod Desničinih junaka. Ivan Galeb
je doživljava kao „spasonosnu slamku“ i osnovnu osobinu svakog čoveka: „Tako sam
se u svim prelomnim časovima i brodolomima hvatao instinktivnom grčevitošću za
spasonosnu slamku „istine“. Mislio sam: ako čovjek nije dovoljno jak da svoju krivicu
nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. U tome leži ona krajnja granica na
kojoj čovjek još može da se nazove čovjekom.“691
Razmišljajući o istinitosti ideja, Ivan Galeb priznaje da mu je nepojmljiva i
tuđa doslednost i istrajnost u jednom verovanju. Prema njegovom mišljenju istine su
nestalne i prevrtljive: „Možda su ideje istinite samo dok su mlade: čim malo potamne,
čim se pojave prve bore na njihovom licu, one prestaju biti istine.“692 U čoveku se,
prema Galebovom mišljenju, u određenom momentu „odjednom sve preokrene, u 689 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 179. 690 Isto, str. 116. 691 Isto, str. 295. 692 Isto, str. 192.
244
njemu zine jedan neslućen ambis, tumbe se prevrne njegov stav, i on sad za tim novim
stavom stoji čitavim sobom, jednako onako kao što je donedavna stajao za onim
prvim.“693
Desnica je naglašavao da se ne može doslovno govoriti o filozofskim
idejama u književnom delu, jer one doživljavaju specifičnu umetničku transformaciju
na području umetnosti predstavljajući samo puki metaforički izraz: „Čovjek nosi u
sebi nekakve svoje ideje, zanose, težnje, stremljenja, šimere. Ali kad se ideje
ovaplote, kad se šimere konkretizuju, kad se težnje i stremljenja odjelotvore, tad
započinje jad. Jučerašnja naša stvar, dijete naših snova, tvorevina naših ruku, postane
nešto iznad nas, nešto što nas podčinjava sebi i upreže u svoje ciljeve i interese.
Naspram konkretnom živom čovjeku diže se na horizontu grdna prijeteća sijenka
njegove vlastite apstrakcije, odnekud neizmjerno veća i dragocijenija od njega samog,
i prijeti da ga prosto smlavi.“694
Posmatrajući filozofiju kao način osećanja, Desnica naglašava da je svaki
filozofski sistem uslovljen psihičkim ustrojstvom njegovog tvorca. Ističući da svakom
čoveku moraju biti svojstveni različiti načini osećanja, a time i različite i oprečne
filozofije, Desnica zamera jednostranost misliocima koji se opredeljuju za jednostran
pogled na svet, želeći da od različitih načina osećanja naprave „mnogostraničnu viziju
svijeta“: „Istina, mislioci su ponajvećma jednostrani, ljuto ekskluzivni. Ali to i jeste
njihov glavni nedostatak. I zato od pojedinog od njih, uzeta sama za se, i ne možemo
očekivati bogzna što. No ako ih obujmimo sve skupa, ako svakoga od njih uzmemo
samo kao pojedini instrument u kompleksu, tek tad filozofija postaje nešto! Nešto
široko, obuhvatno raznoliko, nešto sa bezbrojem lica i vidova, nešto prebogato i
raznovrsno - baš kao i sam život. Više manje čitav kosmos... Svaki od njih gradi
jednu, svoju, filozofiju iz jednog, svog, načina osjećanja, iz jedne, svoje, njegovom
specijalnom organizacijom psihe uslovljene, prirođene vizije svijeta. Drugim riječima,
pogreška je u tome što oni na silu boga od jedne poezije hoće da prave jednu
filozofiju, od jedne svemirske poeme jedan svemirski sistem.“695
Desničino tumačenje filozofije proizliazi iz njegove težnje za jedinstvom
misaonog i poetskog. „Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja, da moje
maštanije, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaogrnem u vid logike. U vid sušte,
693 Isto, str. 300. 694 Isto, str, 262. 695 Isto, str. 103-104.
245
žežene logike (...) Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. Zašto? Ko bi ga
znao! Možda zato što sam tu materiju u sebi uvijek osjećao previše prisno, previše
stvarno – previše ozbiljno, previše životno, na koncu, - a da bi se od toga smjela
praviti poezija“696, priznaje Ivan Galeb, otkrivajući i obrazloženje navedene težnje.
Različite filozofije, prema njegovom mišljenju, predstavljaju karakterne crte
čoveka, njegov intimni sadržaj i suštinsku bit, i kao takve veoma su zanimljive. „Da,
filozofi – ako su uistinu filozofi a ne što drugo (...) – samo su prerušeni pjesnici.
Nesvijesni pjesnici, nehotični tvorci prave poezije. A njihovu pjesničku narav i
suštinu potvrđuje i upotpunjuje baš i ta crta pjesničke naivnosti, pjesničke nesvijesti o
samom sebi: što svoje vizije života i svijeta šaraju savršeno ozbiljna lica, kao djeca
kad rišu.“697
Pronalazeći u filozofiji jedinstvo poetskog i misaonaog, Desnica iznosi
sopstveno poimanje života i sveta kojim želi da obuhvati realnost realnog kao i
realnost irealnog, mireći time suprotne istine: „Bilo kako uzeli i sudili stvari, čini mi
se nedvojbeno da, ma koliko ovim mojim poimanjem života i svijeta na jednoj strani
potkopavao realnost realnoga, toliko na drugoj strani utvrđujem realnost irealnoga:
koliko god jednom rukom oduzimao od stvarnosti, toliko drugom privodim u njeno
krilo. I time mirim savjest: mislim da, sve u svemu, stvarnost time nije na šteti. A time
nekako i ja dolazim na svoj račun.“698
Izjednačavajući poeziju i filozofiju, Desnica otkriva njihov zajednički cilj,
težnju da se prevaziđe jedina konačna istina, da se nadvlada smrt. „Jedina istina koja
ne stari, koja se ne otrcava, koja ne gubi svoju snagu i svoju aktuelnost, to je smrt.“699
U težnji da nadvlada osećaj nadolazeće smrti, Galeb želi da se oslobodi
prošlosti: „U duhu naših ćelija leži umor drugih, u našoj istančaloj krvi nosimo talog
tuđih iskustava. Duša nam je puna mrtvih čahura tuđih saznanja i tuđih razočarenja. A
gdje je izlaz? – Treba se otresti povijesti, treba pokopati prošlost. Smrt se sočinje i
gnjezdi u ustajalim klimama jučerašnjice. Golema prošlost zna katkad da proždre i
sutrašnjicu, kao gladna kuja mladunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju
prošlost.“700
696 Isto, str. 101. 697 Isto, str. 105. 698 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd, 1960, str. 105. 699 Isto, str. 192. 700 Isto, str. 349-350.
246
Opterećen i zasićen svojim i tuđim iskustvima i spoznajama, Ivan Galeb
predstavlja otuđenog čoveka građanskog društva koji naslućuje dolazak novog doba i
jedne nove generacija koja se mora osloboditi tereta prošlosti: „Mlade klice mučno
prorastaju pokrov sagnjilih otkosa što na njima tište, probijaju se na svjetlost, još
blijede, treptave na suncu. Biva mi jasna neodoljiva želja da se sve to zbriše, da se
život svega toga oslobodi, da se započne živjeti sasvim iznova, na čistoj, bijeloj
stranici. I radosno zazivljem tog novog čovjeka, slobodnog kao kopile, bez
jučerašnjice, bez naslijeđenih tereta.“701
Obraćajući se „novom čovjeku“ Galeb jasno iznosi svoju humanističku
viziju sveta, zasnovanu na stvaranju pozitivnijeg čovečjeg lika koji se predstavlja
svojim intelektualnim spoznajama. Dovodeći svog junaka pred sam kraj romana i
životnog doba, pisac svoju priču o njemu ne završava igrom smrti, već ga ponovo
vraća u život.
Napuštajući bolnicu, Galeb se ponovo susreće sa svetom, pitajući se čemu
svi toliko žure kad će i onako „stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja“. Slika
užurbanih ljudi koje posmatra asociraju ga na vlastiti život „u kojem kao da se čitavog
vijeka samo žurio da još danas pojede i sutrašnji i prekosutrašnji obrok života.“
Desničin junak, na samom kraju svog životnog puta, vrednost i značaj života
pronalazi u prirodi, u malim stvarima, ne pomišljajući na muziciranje i svoje
spisateljske strasti. U nameri da svojim preostalim snagama doprinese svom cilju,
očovečenju čoveka, Galeb želi da se uključi u humanitarni rad kolonije za napuštenu
decu: „Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da ovakav kakav sam, i na svoj
način, bar nešto sobom doprinesem očovječenju čovjeka. Možda bih mojom
ranjivošću uspio da pomalo omekšam one odveć grube oblike u kojima vitalnost
provaljuje iz te nesretne zanemarene djece.“702
Svoja razmišljanja o čoveku i njegovom životu, Galeb završava poteskim
iskazom o konačnom pronalasku izvesnog smisla čovekovog postojanja: „Žmurim na
mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražit drugog cilja ni
dubljeg smisla. Vedar sunčan dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad
glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula
dremaju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke. Na koncu sviju staza stoji
šutnja i mir sa svime: široki mir s bolom, s ljudima, sa životom - sa samim sobom. U 701 Isto, str. 349. 702 Isto, str. 387.
247
meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi
sunca. Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili
posljednje, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega? Ne znam. Osjećam samo da nema
stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom – i preplavljenost suncem.“703
Završnom stranicom ovog romana Vladan Desnica ostvaruje mirnu sliku
jednog burnog i nemirnog života. Nakon svega, nakon svih uspona i padova, njegov
junak uspostavlja izvesnu ravnotežu sa životom, sa mogućnostima koje život
nesebično pruža. U želji da otkrije smisao života za kojim je tragao svih proteklih
godina, Ivan Galeb je srastao sa životom upravo u izolovanom bolničkom okruženju,
shvativši da je život ipak najveći dar. Tokom vremena provedenog u bolnici, u
suočavanju sa samim sobom, Galeb dolazi do saznanja da je vredelo stajati na strani
dobra da bi se savladalo zlo, da je potrebno neprestano učestvovati u životu odgoneći
time smrt od sebe.
Krajnji zaključak Ivana Galeba ne predstavlja samo optimističku poruku,
mudrog, srednjovečnog umetnika, već jedino rešenje i jedini izlaz koji se nudi
čoveku704 nakon svih traženja i lutanja. Prihvatiti život onakakv kakav jeste, i učiniti
nešto dobro u skladu sa svojim mogućnostima, osnovni je smisao i zadatak svakog
čoveka.
Nakon izlaska iz bolnice, Desničin junak više ne razmišlja o svojoj
umetnosti, niti o sebi kao umetniku, već želi da iskoristi svoj povratak u život čineći
kao čovek dobro delo tamo gde je to, po njegovom mišljenju, najpotrebnije. Galebova
odluka da ostatak svog života provede pomažući nezbrinutoj deci, svoj potpuni
smisao i značaj dobija u kontekstu njegovog doživljaja detinjstva. Povratak detinjstvu
kroz pomoć deci označava čovekov povratak životu i siguran način da se uspori
dolazak neminovnog kraja.
703 Isto, str. 411. 704 „Na kraju, svjesni da smo našom rječju rekli tako malo o ovoj velikoj, nepresušnoj knjizi, koja je kod nas ponijela teret čiste misli o čovjeku i njegovom udesu, treba da podvučemo njenu suštinsku modernost. Nema u njoj ničega ishitrenog, nasilu traženog, nikakvog eksperimentisanja i traženja po svaku cijenu. Ona je sigurna i tvrda u svojoj goloj rječivosti, svojoj ljudskoj obremenjenosti. Možda je malo suviše razdešena, neušivena sva u osnovne tokove, to će nekome i zasmetati, poneka poglavlja iskaču za glavu uvis i stoje dovoljna sama sebi, kao završene novele (ranije objavljivane) ali to sve zajedno ne krnji i ne umanjuje njenu cjelovitost u poruci istine koju smjelo dokučuje iz nesaznanog i kazuje ljudima.” Risto Trifković: “Romansirana misao o čovjeku i njegovom udesu”, Život, Sarajevo, februar, mart 1958, str. 195.
248
ZAKLJUČAK
U doktorskoj disertaciji proučavali smo celokupnu umetničku prozu Vladana
Desnice: romane Zimsko ljetovanje (1950) i Proljeća Ivana Galeba (1957), zbirke
pripovedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored
nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959), kao i mnogobrojne eseje i teorijske
tekstove koji sadrže poetske stavove ovog pisca. U istraživanju smo konsultovali,
pored Desničinih proznih ostvarenja, mnogobrojne prikaze i kritike koje se odnose na
književno stvaralaštvo ovog autora.
Umetnička proza Vladana Desnice predstavljena je hronološkim redom da
bismo što slikovitije prikazali generativni tok njegovih poetskih ideja. Međutim, za
stvaranje celovite slike Desničine poetike bilo je neophodno sagledati u dijalektičkom
odnosu sva njegova pisana ostvarenja, što je uslovilo neminovno ponavljanje
određenih poetskih stavova istovremeno prisutnih u teorijskim tekstovima i
umetničkoj prozi.
Poetika Vladana Desnice u eksplicitnom vidu, sadržana je u mnogobrojnim
teorijskim tekstovima i esejima koji su prikazani u uvodnom delu ovog rada i sadrže
glavne poetske ideje ovog pisca, istovremeno prisutne u njegovim pripovetkama i
romanima.
Stvarajući svoje proze, Desnica nije postavljao jasne granice između
teorijske i umetničke delatnosti što potvrđuju i njegovi poetski stavovi koje
neizmenjene prenosi iz svoje teorijske prakse u vlastitu književnu umetnost.
Umetnička proza Vladana Desnice sadrži mnogobrojne književne uticaje,
prevashodno slovenske i romanske književnosti koje je pisac primao čitajući i
prevodeći sa francuskog, italijanskog i ruskog jezika. Kao primere dobrih pisaca i
stilista Desnica posebno ističe pisce francuske književnosti koji svojim delima
prevazilaze poetiku realizma (Balzak, Stendal i Flober), ili je u potpunosti napuštaju
(Prust).
Svojim prozama Desnica se udaljava od poetike realizma, prelazeći sa opisa
spoljašnje stvarnosti na prikaz njenog odraza u čovekovom unutrašnjem svetu.
Posmatrajući Desničin književni opus u celini, uočavamo da je oslobođen pripadnosti
određenom jezičkom izrazu i stvaralačkom modelu, književnom pokretu i pravcu.
249
Poetski stavovi izloženi u esejima, teorijskim tekstovima, pripovetkama i romanima
Vladana Desnice, prevazilaze različite pripadnosti (ideološku, političku, društvenu,
generacijsku) koje sputavaju ispoljavanje autorove personalnosti.
U stvaranju svojih umetničkih tvorevina ovaj pisac je prevashodno bio
usmeren na ostvarivanje estetske vrednosti književnog dela koja, prema njegovom
mišljenju, predstavlja primarnu umetničku vrednost svakog umetničkog dela.
Posmatrajući književna ostvarenja Vladana Desnice u kontekstu pokreta
socijalne književnosti koji obuhvata period između dva svetska rata, pa sve do 1950.
godine, uočili smo izvesne razlike. U odnosu na zahteve pomenutog literarnog pokreta
koji je od pisca očekivao da zauzme određeni ideološko-društveni stav prema
socijalnim pitanjima koja prikazuje u svojim delima, Vladan Desnica u svom prvom
romanu Zimsko ljetovanje, kao i pripovetkama nastalim u tom periodu, analizira i na
sasvim nov način predstavlja temu rata i revolucije. Književna kritika toga vremena
zanemaruje estetsku vrednost književnog dela ističući u prvi plan njegovu idejnu i
političku određenost. Od pisaca se očekivalo da u svojim delima izražavaju političke
poruke i verno prikazuju stvarnost, odnosno revoluciju.
Međutim, Desničin roman Zimsko ljetovanje (1950) donosi nove umetničke
vrednosti među književnim ostvarenjima nakon Drugog svetskog rata. Ovim
romanom pisac čini pomak u odnosu na socijalno angažovani roman, ističući u prvi
plan čoveka i njegov doživljaj ratne stvarnosti.
Prikazujući unutrašnju dramu junaka Zimskog ljetovanja, Desnica se sve više
udaljava od poetike realizma i kreće ka psihološki produbljenom realističkom
postupku. Navedenu poetsku intenciju pisac posebno obrazlaže u svom eseju „Zapisi
o umjetnosti“ (1952) koji biva napadnut od tadašnjih zagovornika socijalističke
estetike.
Desničin poetski stav da se kroz pojedinačno prikaže opšte i univerzalno, ne
biva prihvaćen od strane ideološki opredeljene kritike socijalističkog realizma. U
težnji da u prvi plan istakne i prikaže čoveka u njegovoj različitosti, Desnica se zalaže
za iskrenost kao jedan od glavnih poetskih principa svakog umetničkog dela.
Otkrivajući već u svojim prvim proznim ostvarenjima najrazličitije istine o čoveku,
Desnica se nije uklapao u okvire tadašnjih vladajućih ideologija.
Prikazujući čovekov unutrašnji svet, Desnica mnoge odgovore pronalazi u
prirodi koja preslikava svoje osobine na čoveka i njegov doživljaj. Priroda je
neizostavni tvorbeni elemenat umetničkih slika koje Desnica stvara u svojim
250
pripovetkama i romanima. Želeći da smanji udaljenost između čovekovog unutrašnjeg
sveta i stvarnosti koja ga okružuje, pisac uvodi prirodu kao medijum koji ih povezuje.
Veza između čoveka i prirode u Desničinim prozama data je kao
neminovnost i predodređenost koju čovek stiče rođenjem u određenom prirodnom
okruženju koje se preslikava na njegov unutrašnji svet. Čovek i priroda predstavljaju
jednu od binarnih opozicija od kojih pisac gradi svoj umetnički svet. Osnovni zadatak
umetnika je, prema mišljenju Vladana Desnice, da prikaže sve binarne opozicije, sve
suprotne istine u totalitetu, ostvarujući tako što obuhvatniju sliku čoveka i sveta.
Glavni stvaralčki zadatak ovog pisca bio je da prikaže čoveka u
najrazličitijim stanjima i okolnostima. Prikazujući u svom prvom romanu Zimsko
ljetovanje čoveka koji se našao u dotad nepoznatim ratnim okolnostima, Desnica u
svojoj prvoj zbirci pripovedaka Olupine na suncu smešta i analizira čoveka u
različitim okruženjima, posmatrajući prevashodno njegove unutrašnje doživljaje.
U Zimskom ljetovanju čovek se grčevito bori za život u vihoru rata, tražeći
bilo kakvo sklonište da se spasi od smrti. Ta borba za goli život polako jenjava u
Olupinama na suncu u kojima Desničini junaci polako posustaju. Lica o kojima se
govori u većini pripovedaka ove zbirke dotrajavaju svoje živote, izmučeni i umorni od
mnogih životnih tegoba.
Složenu problematiku čovekovog života Desnica oslikava kroz postupke i
razmišljanja svojih junaka. Iako oni pripadaju različitim društvenim slojevima i
profesijama, sve ih obuzima šutnja i obamrlost nakon različitih životnih iskustava.
Osnovu svake Desničine pripovetke, pored prikaza atmosfere, prostora i ugođaja, čini
čovek zatečen u datoj situaciji koja najčešće određuje njegovu egzistenciju ili životni
put. Desnica je pažljivo posmatrao svoje junake, ispitivao njihove postupke i
motivaciju za određene psihičke reakcije.
Desničina umetnička proza pokazuje sklonost autora ka psihologiziranju.
Iako su njegova prva prozna ostvarenja određena kao proze regionalnog karaktera
(Zimsko ljetovanje i Olupine na suncu) u kojima pisac opisuje svoj zavičaj i njegovu
okolinu, uočava se izrazita intencija za prikazivanje čoveka i njegovog unutrašnjeg
sveta. Mnoge pripovetke ovog pisca nastale u kasnijem periodu, kao i najveći delovi
romana Proljeća Ivana Galeba, predstavljaju prave psihološke analize, u čijem
središtu se nalazi čovek i njegov unutrašnji svet.
Sagledavajući u hronološkom nizu umetniču prozu ovog autora, uočavamo
razvojni luk kojim se kretala njegova stvaralačka misao, polazeći od poetike realizma
251
koja se vremenom potiskuje dajući prednost psihološkim analizama junaka. Iako
pripadaju različitim društvenim grupama i različitoj starosnoj dobi, Desničini junaci
su ispunjeni patnjom i strahom od smrti.
Prikazujući živote svojih junaka, njihova psihička stanja i raspoloženja,
pisac kroz raznolikost životnih sudbina, izlaže svoje ideje i poetske stavove. Polazeći
od pojedinačnog lika i njegovog života, Desnica izražava ono što je univerzalno i
opšte za svakog čoveka. Iako prikazuje različita ljudska stradanja, njegove proze ne
odišu patetikom i piščevim sažaljenjem nad junacima.
Suočavajući se svakodnevno sa svojim životom, Desničini junaci su duboko
svesni svojih grešaka i životne promašenosti. Posmatrajući u celosti zbirke njegovih
pripovedaka, uočavamo njihovu zajedničku osobenost: događaj, kao tvorbeni
elemenat svake priče, biva samo polazište u piščevom razmatranju čoveka i njegovih
karakternih osobina. Najmanje prostora u Desničinim prozama zauzima sam događaj,
dok je najviše pažnje posvećeno čoveku i stvaranju njegovog unutrašnjeg portreta.
Junaci koje susrećemo u ovim pripovetkama sačinjavaju galeriju likova koja
sadrži i oslikava različite osobine i sudbine čoveka:
- Jandrija Kutlača: presađeni izdanak iz seoske u gradsku sredinu;
predstavnik sela i novonastalog građanstva; oličenje suprotnosti različitih životnih
sredina (sela i grada) koje se indirektno ispoljavaju kroz sudbine njegovih sinova;
gonjen kretanjem kao životnim pokretačem, napušta zavičaj, boreći se do kraja života
sa osećajem iskorenjenosti i nepripadnosti novoj sredini; ostvarenje svojih želja
ispunjava samo na spoljašnjem planu jer nije uspeo da se udalji od prirodne
povezanosti sa rodnim krajem; samo prividno ostvaren, biva pobeđen snagom prirode.
- Lovro Furato, doktor: oličenje životnih principa (dobra i zla, sreće i patnje,
tuge i nade) koji obeležavaju svaku ljudsku sudbinu; prikazom njegovog života pisac
ilustruje tezu da ne postoji savršen čovek, iako je poznat i priznat u svojoj profesiji;
njegova greška uzrokuje nesreću i smrt nedužnih.
- Bariša Surać: predstavnik sela i seoske sredine; žrtva nepažnje lekara;
svoju nesreću naplaćuje uzimajući novac od lekara koji je krivac njegovog tragičnog
udesa; u borbi za materijalnu korist ne preza pred smrću bližnjeg.
- Bogdan: oličenje čovekove borbe i želje da spasi goli život u vihoru rata
iako je svestan da je kriv za nečiju smrt; njegova laž biva otkrivena istinom koja
donosi smrt kao neminovnost konačnog ishoda.
252
- Ivan, slikar: oličenje iluzije kao osnovnog sredstva umetničkog izraza;
suočavajući se sa relanim životom uočava suprotnost između sopstvene iluzije i
stvarnosti; suočen sa skorim krajem čovekovog života, postavlja pitanje smisla i svrhe
života i umetničkog stvaralaštva.
- Stari, profesor: nekada čuveni javni radnik; njegova intelektualna moć i
energija nestaju pod teretom godina i vremena; prikaz njegovog lika oslikava vreme
kao neumitnu kategoriju koja pobeđuje nad čovekom i njegovim životom.
- Ceslo Florjanović, sudski činovnik: njegov život je prikriven iluzijom
savršenstva; novčanim proneverama obezbeđuje lagodan život porodici; pred kraj
života biva otkriven i suočen sa istinom da je život odgovornost a ne samo zabava;
jedini izlaz pronalazi u smrti.
- Antun, poštanski činovnik: čovek na samrti kojem se smrt javlja kao
postepeno i neminovno nestajanje; iako svestan skorog kraja obuzet je željom i
potrebom da nadvladava prolaznost i smrt.
- Mile Prkut, doktor: još jedan lik kojim pisac prikazuje dotrajavanje
čovekovog života, kao i suprotnost između rodnog kraja i velikog grada u kom se
školovao; nakon povratka u svoju sredinu oseća nepripadnost zavičaju i otuđenost,
dolazak novog vremena i novih vrednosti; težnja da sačuva proteklo vreme ne biva
ostvarena.
- Mojo Rašković, hajduk: suočen sa skorim krajem svoga života, ipak ne
želi da prizna sve svoje grehove jer uviđa da osećanje krivice ne biva otklonjeno
priznanjem istine; njegovom sudbinom pisac iznosi ideju da priznanje ne oslobođa
čoveka od greha i da svaki čovek nosi svoju istinu u sebi.
- Miloš, učitelj: oslikava nepovoljan položaj intelektualca u nerazvijenim
sredinama; njegove životne iluzije u potpunosti nestaju nakon suočavanja sa smrću
voljene žene; ne mogavši se uklopiti u novu sredinu, biva osuđen na neminovnu
propast.
- Ivo Čavra, klerik: oslikava raspolućenost između asketskog načina života i
njegovih unutrašnjih poriva, što ga dovodi do psihičkog pada i duševne krize.
- Gospodin Pink, činovnik: ovim junakom pisac prikazuje ideju o čovekovoj
nesigurnosti u verodostojnost konkretnih činjenica; u želji da pronađe odgovor na
zagonetku, pokušava da dopre u što veće dubine svoje svesti i nesvesni deo svog bića.
253
- Prister, veterinar: hladni profesionalac; oličenje imunosti i ravnodušnosti
prema tuđoj patnji; smrt životinje doživljava bez uzbuđenja; neosetljiv je prema
drugima i zaokupljen samo sopstvenim potrebama.
Navedena galerija likova koji pripadaju prvoj i drugoj zbirci Desničinih
pripovedaka, predstavnici su različitih životnih sredina (gradske i seoske), kao i
različitih ljudskih karaktera. Polarizacija između sela i grada, prisutna već u
Desničinom prvom romanu Zimsko ljetovanje, izražena je u umetničkoj prozi ovog
pisca sve do pojave njegove treće zbirke pripovedaka Tu, odmah pored nas (1956) u
kojoj pisac napušta regionalne motive, bivajući sve više zaokupljen intelektualnim i
psihološkim problemima čoveka u savremenom društvu. Oslobođene regionalne
pripadnosti i svedene na prikazivanje čovekovog unutrašnjeg života, pripovetke ove
zbirke predstavljaju nagoveštaj romana Proljeća Ivana Galeba.
Svojom trećom zbirkom Desnica ostvaruje metodski i tematski preokret u
svom opusu, ističući u prvi plan čoveka i njegov konkretni problem. U težnji da što
šire obuhvati čovekovu patnju, pisac oslikava različite situacije u kojima se može
zadesiti čovek na svom životnom putu.
Usamljenost i otuđenost muškarca i žene koji su upućeni jedno na drugo u
pripoveci „Šarasta kutija“, predstavlja jedan od glavnih poetskih stavova Desničine
poetike. Čovek kao nedostižna tajna ostaje sam i neshvaćen uprkos blizini i prisustvu
drugog bića.
Čovekovo saznanje da stoji sam u svojoj samoći i nesreći, kao jedan od
poetskih stavova ovog pisca, predstavljen je kroz lik udovice Lidije u pripoveci „Sveti
Sebastijan“, koja sama proživljava svoju tugu i samoću nakon smrti voljene osobe.
Svoj poetski stav da je „sve izmišljeno i ništa nije izmišljeno“, Desnica
izražava kroz „Priču o fratru sa zelenom bradom“. U želji da istakne i naglasi
podsvesni deo čovekove ličnosti, pisac svoje kretanje usmerava ka mašti i fantaziji
koje su sastavni deo čovekove misli. Oslobađajući ovu pripovetku od viška
biografskih elemenata, pisac je svodi na introspektivnu analizu čovekove svesti koja
postaje primarni prostor kroz koji se kreće piščeva misao.
Proživljavanje straha od teške bolesti i moguće smrti prikazano je u
pripoveci „Balkon“. Čovekova zaokupljenost sopstvenim krajem i suočavanje sa
istinom, jedan je od najprisutnijih motiva u proznim ostvarenjima ovog pisca. Snaga
subjektivnog događaja trijumfuje nad konačnom istinom. Konačna istina se nalazi u
samom čoveku i njegovom doživljaju.
254
Čovekova želja da nadvlada prolaznost i smrt kretanjem i odlaskom, čest je
motiv Desničinih proznih ostvarenja. Međutim, junak pripovetke „Benta-gušter“,
naučnik Lucien, poručuje da je svako čovekovo kretanje samo obmana u borbi protiv
osećanja prolaznosti i neminovnosti kraja. Ovu poetsku ideju pisac razvija u romanu
Proljeća Ivana Galeba.
Ideju o relativizmu svega što možemo znati o drugom čoveku, prisutnu u
prioveci „Zašto je plakao Slinko“, pisac takođe prenosi u pomenuti roman.
Relativizam čovekovog doživljaja stvarnosti prikazan je kroz pripovetku „Mali iz
planine“, takođe uvrštenu u roman Proljeća Ivana Galeba. Ovom pričom pisac
naglašava ideju da različit odnos prema određenom događaju potiče iz čovekovog
znanja ili neznanja.
Navedeni poetski stavovi Vladana Desnice izloženi u pomenutim
pripovetkama, ukazuju da je pisac najveću pažnju poklanjao čoveku i njegovom
unutrašnjem doživljaju. Stvarnost kojom je čovek okružen, kao i različite situacije u
kojima se nađe, prikazane su i posmatrane iz ugla čoveka i njegovog unutrašnjeg
doživljaja.
Stvarnost je u stvaralačkom doživljaju ovog pisca uvek ista, što potvrđuje i
njegova pripovetka „Mudrac s istoka“. Život i smrt javljaju se kao večiti principi na
kojima se zasniva svet. Čovekov život ispoljava se vekovima kroz iste radnje: rađanje,
hodanje, sedenje, leganje, ustajanje, ženidbu, udaju, umiranje. Smrt je sastavni deo
čovekovog života, poručuje nam Desničin mudrac sa istoka, neminovnost kojoj je
nemoguće odupreti se.
Upravo ova poetska ideja koju iznosi mudrac, biva odgovor na sva
prethodna kolebanja i nastojanja Desničinih junaka da prevaziđu i pobede smrt.
Svesni sopstvene patnje zbog nemogućnosti uticanja na svoju prolaznost, ljudi iz
daleke istočne zemlje, umesto reči „nada“ koriste izraz „svann“ koji označava
istovremeno i tugu i nadu.
U težnji da obuhvati podeljenost čovekovog bića na svest o svojoj smrtnosti
i težnji za beskonačnim, junak ove pripovetke uvodi pojam „svasna“ koji označava
sveukupnost, sve što postoji i sve ono što ne može da bude. Objedinjujući stvarnost
navedenim pojmom, Vladan Desnica potvrđuje svoju integralnu viziju sveta, svoju
težnju da poveže suprotne pojmove i istine.
Navedene poetske stavove sadržane u esejima, poetskim tekstovima i
pripovetkama, pisac uspešno prenosi i objedinjuje u svom romanu Proljeća Ivana
255
Galeba. Stvarajući lik Ivana Galeba i prikazujući njegov životni put, Vladan Desnica
ostvaruje sintezu svojih poetskih stavova i opredelenja.
Galebova razmišljanja o knjigama, o stvaranju modernog romana koji bi
prevazilazio sve postojeće žanrove, ukazuje na piščevu težnju za novim literarnim
postupkom koji ostvaruje upravo stvaranjem ovog romana. Iznoseći novu poetiku
romana, Desničin junak odbacuje spoljašnje događaje i fabulu kao primarne elemente
romaneskne strukture.
Gradeći Galebov umetnički lik, pisac iznosi svoje stavove o umetnosti, svoj
doživljaj vremena, kao i svoja temeljna stvaralačka opredelenja. U težnji da bar na
trenutak zaustavi proteklo vreme, Galeb piše dnevnik da bi sačuvao nešto od svog
proteklog života. Želeći da ostvari jedinstvo svega proteklog, Desničin junak napušta
hronološki tok vremena, pretvarajući ga u zaustavljene trenutke života. Diskontinuitet
svega proživljenog Vladan Desnica prevazilazi pomoću svesti Ivana Galeba, koji
svojim sećanjima stvara jedinstvenu i sveobuhvatnu sliku sopstvenog života.
Analizirajući sopstveni život, Desničin junak razmišlja o suštini ljudske
egzistencije, kao i neminovnom završetku čovekovog života. Osnovni zadatak svakog
čoveka, prema Galebovom mišljenju, je u tome da traga za smislom života i u tom
traganju da pronađe puteve sopstvenih želja i mogućnosti.
U traženju svojih puteva, Galeb je došao do zaključka da je čovek
prevashodno određen samim nasleđem. Galebova porodična linija potvrđuje značaj
naslednih faktora u razvoju čovekove ličnosti. Nasleđe se ukazuje kao neminovnost,
kao prirodna sila koja utiče na čoveka i njegovu sudbinu. Galeb je nasledio istančanu
krv i time bio predodređen da bude umetnik. Upravo tom činjenicom pisac ukazuje na
raspolućenost između spoljašnjeg i unutrašnjeg čovekovog sveta. U težnji da što bolje
sagleda i izrazi čovekov unutrašnji svet, pisac stavlja stvarnost u drugi plan,
posmatrajući je kao polazište čovekovih doživljaja i osećanja.
Gradeći Galebov unutrašnji svet, Desnica polazi od perioda detinjstva u kom
se formiraju najznačajnije čovekove osobine. Detinjstvo je, u stvaralačkoj poetici
ovog pisca, najsvetliji period čovekovog života, ispunjen beskrajem i odsustvom
svesti o smrti. Smrt se u Desničinoj stvaralačkoj poetici i Galebovom doživljaju javlja
kao neminovnost, kao jedina i konačna istina sa kojom se svaki čovek suočava.
Nasuprot motivu smrti, Vladan Desnica postavlja motiv proleća koja
označavaju sve lepe trenutke u životu Ivana Galeba. Upravo u toj igri naizmeničnosti
256
proleća i smrti, lepih i ružnih trenutaka Galebovog života, pisac je posvetio najviše
mesta u ovom romanu.
U težnji da pobedi smrt, Desničin junak utehu pronalazi u umetnosti, u
stvaranju kao jedinom načinu da se odupre neminovnom kraju. Umetnost u
stvaralačkoj poetici ovog pisca predstavlja igru koja povezuje proleća i smrt, jedan od
načina čovekove borbe da se odupre sopstvenoj prolaznosti.
Boreći se da što lakše provede svoje bolničke dane, Galeb utehu pronalazi u
svetlosti, u sunčanom danu, u suncu kao negaciji smrti i izvoru života. Svetlost se u
Desničinoj poetici pojavljauje i kao stvaralački princip koji je neophodan u stvaranju
umetničkog dela. Galebova razmišljanja o umetnosti i stvaranju umetničkih dela
prisutna su u čitavom romanu, daju ukupnu sliku stvaralačke poetike ovog pisca.
Iznoseći život umetnika Ivana Galeba i njegov doživljaj umetnosti, Desnica
potvrđuje svoj poetski stav da je umetnost dvostruki proces, istovremeno prikazivanje
pojedinačnog i posebnog preko kojeg se može sagledati opšte i univerzalno.
Prikazujući Galeba kao umetnika koji je svoj život proveo u potpunoj posvećenosti
svojoj umetnosti, Desnica ostvaruje sliku svakog umetnika koji je predan i odan
svojoj umetnosti.
Stvaranje Galebovog stvaralačkog portreta, kao i celokupnog Desničinog
opusa zasniva se na isticanju dva najznačajnija motiva: prvi je motiv smrti koji je
neprestano prisutan u Galebovim razmišljanjima kao i kod svih ostalih Desničinij
junaka, dok je drugi motiv isticanje junakovog „ja“ koje je jedinstveno i neponovljivo.
Upravo je čovekova svest o nemogućnosti nadoknade sopstvenog „ja“, prouzrokovala
neprestani strah od smrti. Da bi sačuvao sopstveno „ja“, Desničin junak Ivan Galeb
poručuje „da treba biti ono što jesi“. Ostvarujući navedeni princip u sopstvenom
životu, čovek pronalazi smisao i opravdanje svog postojanja.
Autentičnost i neponovljivost umetnikove ličnosti, uslov je da se stvori
autentično i neponovljivo umetničko delo. U težnji da stvori jedinstveno umetničko
delo, Vladan Desnica svoje junake, kao i Ivana Galeba, istovremeno sprovodi kroz
nepregledne prostore realnog i irealnog sveta, želeći da prikaže podvojenost čoveka i
sveta. Čovek i njegov duhovni svet je središnja kategorija Desničine sveukupne
stvaralačke poetike.
Analizirajući neprestano svoj unutrašnji svet i doživljaje koji ga prate, Ivan
Galeb dolazi do zaključka da je stvarnost prevashodno ono što se čoveku dogodi u
životu, kao i njegova svest o tome. Ostvarujući istovremeno prikazivanje događaja
257
koji su obeležili Galebov život, kao i njegovih osećanja, Desnica potvrđuje snagu i
inovativnost svog stvaralačkog postupka.
Odmotavajući Galebov život, pisac dolazi do samog kraja romana izvodeći
svog junaka iz bolnice i udaljavajući ga time od smrti. Prepuštajući Galeba ponovo
životu, dajući mu još jednu priliku da se susretne sa suncem i vedrim nebom, pisac
završava svoju „igru“, stavljajući prirodu i želju za životom iznad prolaznosti i smrti.
Našavši se na samom kraju svog životnog puta, Ivan Galeb smisao i značaj
života pronalazi u malim stvarima, u prirodi i slobodi, u želji da pomogne onima
kojima je pomoć potrebna. Zahvaljujući takvom stavu prema životu, Galeb ostavlja
humanističku poruku da je osnovni zadatak svakog pojedinca da prevashodno bude i
ostane čovek.
258
REZIME
U doktorskoj disertaciji proučavali smo celokupnu umetničku prozu Vladana
Desnice: romane Zimsko ljetovanje (1950) i Proljeća Ivana Galeba (1957), zbirke
pripovedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored
nas (1956), Fratar sa zelenom bradom (1959), kao i mnogobrojne eseje i teorijske
tekstove koji sadrže poetske stavove ovog pisca. U istraživanju smo konsultovali,
pored Desničinih proznih ostvarenja, mnogobrojne prikaze i kritike koje se odnose na
književno stvaralaštvo ovog autora.
Umetnička proza Vladana Desnice predstavljena je hronološkim redom da
bismo što slikovitije prikazali generativni tok njegovih poetskih ideja. Poetika
Vladana Desnice u eksplicitnom vidu sadržana je u mnogobrojnim teorijskim
tekstovima i esejima koji su prikazani u uvodnom delu ovog rada i sadrže glavne
poetske ideje ovog pisca istovremeno prisutne u njegovim pripovetkama i romanima.
Svojim prozama Desnica se udaljava od poetike realizma prelazeći sa opisa
spoljašnje stvarnosti na prikaz njenog odraza u čovekovom unutrašnjem svetu.
Posmatrajući Desničin književni opus u celini, uočavamo da je oslobođen pripadnosti
određenom jezičkom izrazu i stvaralačkom modelu, književnom pokretu i pravcu.
Poetski stavovi izloženi u esejima, teorijskim tekstovima, pripovetkama i romanima
Vladana Desnice, prevazilaze različite pripadnosti (ideološku, političku, društvenu,
generacijsku) koje sputavaju ispoljavanje autorove personalnosti.
U stvaranju svojih umetničkih tvorevina, ovaj pisac je prevashodno bio
usmeren na ostvarivanje estetske vrednosti književnog dela koja, prema njegovom
mišljenju, predstavlja primarnu umetničku vrednost svakog umetničkog dela.
Desničin poetski stav da se kroz pojedinačno prikaže opšte i univerzalno, ne
biva prihvaćen od strane ideološki opredeljene kritike socijalističkog realizma. U
težnji da u prvi plan istakne i prikaže čoveka u njegovoj različitosti, Desnica se zalaže
za iskrenost kao jedan od glavnih poetskih principa svakog umetničkog dela.
Otkrivajući već u svojim prvim proznim ostvarenjima najrazličitije istine o čoveku,
Desnica se nije uklapao u okvire tadašnjih vladajućih ideologija.
Prikazujući čovekov unutrašnji svet, mnoge odgovore pronalazi u prirodi
koja preslikava svoje osobine na čoveka i njegov doživljaj. Priroda je neizostavni
259
tvorbeni elemenat umetničkih slika koje Desnica stvara u svojim pripovetkama i
romanima. Glavni stvaralčki zadatak ovog pisca bio je da prikaže čoveka u
najrazličitijim stanjima i okolnostima.
Složenu problematiku čovekovog života Desnica oslikava kroz postupke i
razmišljanja svojih junaka. Iako oni pripadaju različitim društvenim slojevima i
profesijama, sve ih obuzima šutnja i obamrlost nakon različitih životnih iskustava.
Sagledavajući u hronološkom nizu umetničku prozu ovog autora, uočavamo
razvojni luk kojim se kretala njegova stvaralačka misao, polazeći od poetike realizma
koja se vremenom potiskuje, dajući prednost psihološkim analizama junaka. Iako
pripadaju različitim društvenim grupama i različitoj starosnoj dobi, Desničini junaci
su ispunjeni patnjom i strahom od smrti.
Prikazujući živote svojih junaka, njihova psihička stanja i raspoloženja,
pisac kroz raznolikost životnih sudbina, izlaže svoje ideje i poetske stavove. Polazeći
od pojedinačnog lika i njegovog života, Desnica izražava ono što je univerzalno i
opšte za svakog čoveka.
Poetski stavovi Vladana Desnice izloženi u esejima, pripovetkama i
romanima, ukazuju da je pisac najveću pažnju poklanjao čoveku i njegovom
unutrašnjem doživljaju. Stvarnost kojom je čovek okružen, kao i različite situacije u
kojima se nađe, prikazane su i posmatrane iz ugla čoveka i njegovog unutrašnjeg
doživljaja.
Osnovni cilj doktorskog rada bio je stvaranje monografije koja će ponuditi
kompleksnu naučnu analizu celokupne umetničke proze Vladana Desnice.
Ključne reči: srpska književnost 20. veka, poetika umetničke proze, poetske
ideje, estetska vrednost, čovekov doživljaj, igra proleća i smrti, integralni realizam.
260
LITERATURA
Primarna literatura
1. Desnica, Vladan (1952), Olupine na suncu, Matica hrvatska, Zagreb.
2. Desnica, Vladan (1955), Proljeće u Badrovcu, Prosveta, Beograd.
3. Desnica, Vladan (1956 a), Slijepac na žalu, Društvo književnika, Zagreb.
4. Desnica, Vladan (1956 b), Tu, odmah pored nas, BIGZ, Beograd.
5. Desnica, Vladan (1959), Fratar sa zelenom bradaom, Mladost, Zagreb.
6. Desnica, Vladan (1960), Proljeća Ivana Galeba, Nolit, Beograd.
7. Desnica, Vladan (1966), Izbor pripovijedaka, Vijesnik, Zagreb.
8. Desnica, Vladan (1975), Eseji, kritike, pogledi, Prosvjeta, Zagreb.
9. Desnica, Vladan (1993 a), Zimsko ljetovanje, BIGZ, Beograd.
10. Desnica, Vladan (1993 b), Pripovetke, BIGZ, Beograd.
11. Desnica, Vladan (1993 c), Eseji, kritike, pogledi, BIGZ, Beograd.
12. Desnica, Vladan (2006 a), Hotimično iskustvo I, Prosvjeta, Zagreb.
13. Desnica, Vladan (2006 b), Hotimično iskustvo I I, Prosvjeta, Zagreb.
261
Sekundarna literatura
A
1. Franičević, Marin (1950 a), „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Republika,
broj 7, Zagreb, str. 456-457.
2. Pavletić, Vlatko (1950 b), „Zimsko ljetovanje“, Izvor, br. 7-8, Zagreb, str. 533-
540.
3. Jeličić, Živko (1950 c), „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Hrvatsko kolo,
br. 2, Zagreb, str. 549-555.
4. Horvat, Joža (1950 d), „Zimsko ljetovanje Vladana Desnice“, Književne
novine, br. 26, Beograd, str. 76-78.
5. Matković, Marijan (1952 a), „Olupine na suncu“, Svedočanstva, br. 2,
Beograd, str. 32-35.
6. Prica, Čedo (1952 b), „Ne traži čovjek temu, već tema čovjeka“, Krugovi, br.
2, Zagreb, str. 181-184.
7. Tišma, Aleksandar (1952 c), „Olupine na suncu Vladana Desnice“, LMS, god.
128, sv. 5, Novi Sad, str. 398-401.
8. Jeličić, Živko (1953 a), Lica i autori, Kultura, Zagreb.
9. Baraković, Juraj (1953 b), „Zakašnjela mudrost Vladana Desnice“, Krugovi,
br. 1, Zagreb, str. 88-91.
10. Prica, Čedo (1954), „Historizam i psihologija proze Vladana Desnice“,
Književne novine, br. 35, Beograd, str. 85-87.
11. Gligorić, Velibor (1955 a), „Izbor pripovedaka Vladana Desnice“,
Savremenik, br. 10, Beograd, str. 424-426.
12. Nikolić, Svetislav (1955 b), „Vladan Desnica: Proljeće u Badrovcu“, Delo, br.
9, Beograd, str. 387-389.
13. Rotković, Radoslav (1955 c), „Refleksivna proza Vladana Desnice“,
Stvaranje, br. 10, Cetinje, str. 624-626.
14. Milačić, Božo (1955 d), „Uz prozu Vladana Desnice“, LMS, godina 131, knj.
376, sv. 4, Novi Sad, str. 398-417.
15. Šegedin, Petar (1955 e), „O prozi Vladana Desnice“, u knjizi: Vladan Desnica:
Proljeće u Badrovcu, Prosveta, Beograd.
262
16. Konstantinović, Dragomir (1955 f), „Sa delom Vladana Desnice“, Vidici, br.
17-18, Beograd, str. 5-7.
17. Bandić, Miloš (1956 a), „Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas“, Politika, br.
15466, Beograd, str. 9.
18. Bandić, Miloš (1956 b), „Proleće i olupine“, Književnost, br. 3, Beograd, str.
268-270.
19. Bogdanović, Živoslav (1956 c), „Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas“,
Borba, br. 136, Beograd, str. 5.
20. Danojlić, Milovan (1956 d), „Plodovi jedne raskrsnice“, Književne novine, br.
20, Beograd, str. 65.
21. Milačić, Božo (1956 e), Suze i zvijezde, Nip, Zagreb.
22. Velmar-Janković, Svetlana ( 1956 f), „Proza Vladana Desnice“, Književnost,
br. 5, Beograd, str. 443-448.
23. Bunjac, Vladimir (1956 g), „Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas“, Delo, br.
7, Beograd, str. 965-970.
24. Trifković, Risto (1956 g), „Vladan Desnica: Tu, odmah pored nas“, Život, br.
9, Sarajevo, str. 601-604.
25. Bogišić, Rafo (1956 h), „Vladan Desnica: Proljeće u Badrovcu“, Dubrovnik,
br. 1, Dubrovnik, str. 102-103.
26. Prica, Čedo (1957 a), „Desnica kao pripovijedač“, Krugovi, br. 2-3, Zagreb,
str. 412-423.
27. Slaviček, Milivoj (1957 b), „Marginalije o Vladanu Desnici“, Izraz, br. 6,
Sarajevo, str. 616-618.
28. Peić, Branko (1957 c), „O ljudima bez grada u nevremenu“, Književne novine,
br. 50, Beograd, str. 69.
29. Car, Duško (1958 a), „Igre proljeća i smrti“, Literatura, br. 9, Zagreb, str. 841-
843.
30. Urem, Kazimir (1958 b), „Proljeća Ivana Galeba“, Riječka revija, br. 1-2,
Rijeka, str. 108-111.
31. Sviličić, Ante (1958 c), „Novi roman Vladana Desnice“, Mogućnosti, br. 9,
Split, str. 731-734.
32. Kolumbić, Nikica (1958 d), „Poezija Desničinog romana Zimsko ljetovanje“,
Zadarska revija, br. 1, Zadar, str. 15-27.
263
33. Džadžić, Petar (1958 e), „Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje“, Delo, br. 1,
Beograd, str. 161-162.
34. Jurković, Marjan (1958 f), Nad porukama tuge i porukama nade, Nolit,
Beograd.
35. Petrović, Miodrag (1958 g), „Vladan Desnica kao pripovedač“, Gledišta,
januar-februar 1958, Niš, str. 10-24.
36. Trifković, Risto (1958 h), „Romansirana misao o čovjeku i njegovom udesu“,
Život, februar-mart 1958, Sarajevo, str. 193-195.
37. Bandić, Miloš (1958 i), Vreme romana, Prosveta, Beograd.
38. Kolumbić, Nikica (1958 j), „Poezija Desničinog romana Zimsko ljetovanje“,
Zadarska revija, br. 1, Zadar, 1958.
39. Kolumbić, Nikica (1959 a), „Igre proljeća i smrti“, Zadarska revija, br. 1,
Zadar, str. 118-121.
40. Stanojević, Radmila (1959 b), „Pisac snažnog talenta i bogate erudicije“,
Gledišta, br. 1/2, Niš, str. 6-13.
41. Jeremić, Dragan (1959 c), „Izabrane priče Vladana Desnice“, Književne
novine, br. 101, Beograd, str. 3.
42. Šicel, Miroslav (1960 a), „U traženju novih puteva“, Književnik, br. 10,
Zagreb, str. 5-15.
43. Čolak, Tode (1960 b), „Pripovedač Vladan Desnica“, Savremenik, br. 2,
Beograd, str. 218-223.
44. Pavletić, Vlatko (1960), Trenutak sadašnjosti, Nip, Zabreb.
45. Peković, Ratko (1964), „Struktura romana Vladana Desnice“, Mogućnosti, br.
11, Split, str. 1156-1160.
46. Jelčić, Dubravko (1965 a), „Pripovjedačka umjetnost Vladana Desnice“, Izraz,
br. 12, Sarajevo, str.76.
47. Peleš, Gajo (1965 b), „Romani Šegedina i Desnice“, Umjetnost riječi, br. 2/3,
Zagreb, str. 134-147.
48. Konstantinović, Radomir (1966 a), „Vladan Desnica ili konačna forma“, u
knjizi: Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, Svjetlost, Sarajevo, str. 181-185.
49. Jelčić, Dubravko (1966 b), „Pristup pripovijedačkoj umjetnosti Vladana
Desnice“, u knjizi: Vladan Desnica: Izbor pripovijedaka, Vijesnik, Zagreb, str.
5-27.
264
50. Šicel, Miroslav (1967 a), „Književno djelo Vladana Desnice“, Republika, br.
5, Zagreb, str. 204.
51. Gligorić, Velibor (1967 b), „Knjiga života u prozi Vladana Desnice“, Nin, br.
844, Beograd, str. 9.
52. Lončar. Mate (1967 c), „Dva toka u delti Desničine proze“, Student, br. 11,
Beograd, str. 6.
53. Jeremić, Dragan (1967 d), „Vladan Desnica“, LMS, knj. 399, sv. 5, god. 142,
Novi Sad, str. 326.
54. Petrović, Miloje (1967 e), „Filozofske ideje u književnom delu Vladana
Desnice“, Stvaranje, br. 7/8, Titograd, str. 868-871.
55. Isaković, Alija (1967 f), „Iznova nad Proljećima Ivana Galeba“, Život, br. 5,
Sarajevo, str. 16-20.
56. Jelčić, Dubravko (1968 a), „U potrazi za individualnom slobodom“, Zadarska
revija, br. 1, Zadar, str. 73-75.
57. Kudrjavcev, Anatolij (1968 b), „Pjesnik misaonosti“, Zadarska revija, br. 1,
Zadar, str. 83-86.
58. Ivanišin, Nikola (1968 c), „O Desničinom romanu Zimsko ljetovanje“,
Zadarska revija, br. 1, Zadar, str. 41-55.
59. Bukić, Fadil (1968 d), „Struktura romana Proljeća Ivana Galeba“, Putevi, br.
6, Banjaluka, str. 527-537.
60. Jeremić, Dragan (1968 e), „Vladan Desnica ili intelektualna poezija“,
Savremenik, br. 6, Beograd, str. 23.
61. Šegedin, Petar (1969 a), Riječ o riječi, Naprijed, Zagreb, str. 101-115.
62. Jeremić, Draagan (1969 b), Perom kao skalpelom, Bagdala, Kruševac, str.107-
123.
63. Mladenović, Slobodan (1971 a), „Susret sa književnim delima naših
savremenika“, Naša reč, br. 1, Leskovac, str. 153-165.
64. Pavletić, Vlatko (1971 b), Djelo u zbilji, Naprijed, Zagreb.
65. Mihajlović, Borislav (1971 c), Književni razgovori, Prosveta , Beograd.
66. Nikolić, Rade (1971 d), Susreti s piscima, Jedinstvo, Priština.
67. Petrović, Miodrag (1972 a), Trajanje reči, Gradina, Niš.
68. Basara, Mile (1972 b), „O jednoj kritici djela Vladana Desnice“, Književne
novine, br. 408, Beograd, str. 106.
265
69. Korać, Stanko (1972 c), Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice, Srpska
književna zadruga, Beograd.
70. Disopra, Nikola (1973 a), Književni zapisi, Čakovski sabor-katedra za
književnost i kulturu, Split.
71. Andonović, Petar (1973 b), „Prikazivanje stvarnosti u romanu Vladana
Desnice Proljeća Ivana Galeba“, Rukovet, br. 3/4, Subotica, str. 148-151.
72. Kalezić, Slobodan (1973 c), „Problemi smrti u pripovetkama Vladana
Desnice“, Književna reč, br. 17, Beograd, str. 9.
73. Rotar, Janez (1974 a), „Misaoni i izražajni slojevi u strukturi Proljeća Ivana
Galeba Vladana Desnice“, Izraz, br. 2, Sarajevo, str. 160.
74. Parenta, Stevo (1974 b), „Seljaci Vladana Desnice“, Sutra, br. 6, Zadar, str.
13-19.
75. Radanović, Nenad (1974 c), „Poetika i njena realizacija“, Izraz, br. 2,
Sarajevo, str. 174-179.
76. Gluščević, Zoran (1975 a), Alfa i omega, Prosveta, Beograd.
77. Mišković, Milan ( 1975 b), „Desničina sumnja“, Izraz, br. 1, str. 24-33.
78. Radović, Nada (1977), „Solilokviji u romanu Proljeća Ivana Galeba Vladana
Desnice“, Gradina, br. 2, Niš, str. 63-77.
79. Milošević, Nikola (1978 a), Zidanica na pesku, Slovo ljubve, Beograd, str. 60-
75.
80. Petković, Radoslav (1978 b), „Problem prostora u prozi Vladana Desnice“,
Književna istorija, br. 40, Beograd, str. 627-644.
81. Brlenić-Vujić, Branka (1981 a), „Otvorene strukture“, Revija-Izdavački centar
Radničkog sveučilišta Božidar Maslać, Osijek, str. 33-41.
82. Marković, Milivoje (1981 b), Prostori realizma, Minerva, Subotica.
83. Korać, Stanko (1982 a), Patnja i nada, Prosvjeta, Zagreb, str. 84-100.
84. Dijan, Fran (1985 a), „U kratkim provedrinama svijesti – o Desničinom
romanu Proljeća Ivana Galeba“, Zadarska revija, br. 4/5, Zadar, str. 324.
85. Kalezić, Zagorka (1985 b), „Realističke i psihološke pripovetke Vladana
Desnice“, Zadarska revija, br. 4/5, Zadar, str. 465-475.
86. Mikić, Radivoje (1985 c), Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd.
87. Kalezić, Slobodan (1985 d), Dani čitanja, Nio, Titograd, str. 124-134.
88. Gavrilović, Zoran (1985 e), Neizvesnosti, Narodna knjiga, Beograd.
266
89. Mikić, Radivoje (1985 f), „Poetički stavovi u Proljećima Ivana Galeba“,
Gradina, br. 6, Niš, str. 82.
90. Nemec, Krešimir (1986 a), „Između realnog i univerzalnog (Zimsko ljetovanje
Vladana Desnice)“, Radovi zavoda za slavensku filologiju, Filozofski fakultet
Zagreb, str. 57-74.
91. Nemec, Krešimir (1986 b), „Novelistika Vladana Desnice“, Forum, br. 3/4,
Zagreb, str. 358-375.
92. Nemec, Krešimir (1986 c), „Poetika romana Proljeća Ivana Galeba Vladana
Desnice“, Umjetnost riječi, br. 3, Zagreb, str. 125.
93. Radulović, Jovan (1987), „Igra mraka i svetlosti“, u knjizi: Vladan Desnica:
Zimsko ljetovanje, Rad, Beogead.
94. Nemec, Krešimir (1988 a), Pripovijednje i refleksije, Zrinski tiz, Čakovec.
95. Kovač, Nikola (1988 b), „Roman kumulativnog iskustva“, u knjizi: Vladan
Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Veselina Masleše, Sarajevo.
96. Rapo, Dušan (1989), Novele i romani Vladana Desnice, Školske novine,
Zagreb.
97. Maleš, Branko (1990 a), „Dvije istine Vladana Desnice“, u knjizi: Vladan
Desnica: Konac dana: pripovijetke, Mladost, Zagreb.
98. Petrović, Miodrag (1990 b), „Izvan svakog obrasca“, u knjizi: Vladan
Desnica: Proljeća Ivana Galeba, Rad, Beograd.
99. Veličković, Staniša (1998 a), Dokument i priča, Gradina, Niš, str. 100-110.
100. Milisavac, Živan (1998 b), Autoportreti s pisama, Matica srpska, Novi
Sad.
101. Ivanović, Radomir (2001 b), Po sunčanom satu, Zmaj, Novi Sad.
102. Radulović, Jovan (2001 c), Progutane polemike, Stubovi kulture,
Beograd.
103. Pantić, Mihajlo (2009), Dnevnik jednog uživaoca čitanja, Književna
opština Vršac, Vršac.
267
B
1. Car, Marko (1920), Estetička pisma, G. Kon, Beograd.
2. Kroče, Benedetto (1938), Eseji iz estetike, Kadmos, Split.
3. Pavlov, Todor (1947 a), Teorija odraza, Kultura, Beograd.
4. Lukač, Đerđ (1947 b), Ogledi o realizmu, Kultura, Beograd.
5. Krleža, Miroslav (1952), „O slobodi kulture“, Svedočanstva, br. 15-16,
Beograd, str. 152.
6. Mihajlović, Borislav (1956), Od istog čitaoca, Nolit, Beograd.
7. Kroče, Benedetto (1960), Estetika, Naprijed, Zagreb.
8. Edel, Leon (1962 a), Psihološki roman, Kultura, Beograd.
9. Džadžić, Petar (1962 b), Iz dana u dan, Progres, Novi Sad.
10. Jeremić, Dragan (1965), Kritičar i estetski ideal, Nio, Titograd.
11. Peleš, Gajo (1966), Poetika suvremenog jugoslavenskog romana (1945-1961),
Naprijed, Zagreb.
12. Kroče, Benedetto (1969), Književna kritika kao filozofija, Kultura, Beograd.
13. Lasić, Stanko (1970), Sukob na književnoj ljevici (1928-1952), Liber, Zagreb.
14. Mađarević, Vlado (1974 a), Književnost i revolucija, August Cesarec, Zagreb.
15. Adorno, Theodor (1974 b), „Esej kao forma“, Revija, br. 3. Osijek, str. 76.
16. Jeus, Walther (1975), „Časovnici bez kazaljki“, u zborniku: Roman (urednik
Aleksandar Petrov), Nolit, Beograd.
17. Flaker, Aleksandar (1976), Stilske formacije, Liber, Zagreb.
18. Grlić, Danko (1979 a), Marksizam i umjetnost, Prosvjeta, Zagreb.
19. Uspenski, Boris (1979), Poetika kompozicije/Semiotika ikone, Nolit, Beograd.
20. Deretić, Jovan (1981), Srpski roman 1800-1950, Nolit, Beograd.
21. Deretić, Jovan (1982 a), „Srpski socijalno angažovani roman 30-ih i 40-ih
godina XX veka“, Stremljenja, br. 2, str. 96.
22. Žmegač, Viktor (1982 b), Istina fikcije, Prosvjeta, Zagreb.
23. Korać, Stanko (1982 c), Srpski roman između dva rata, Nolit, Beograd.
24. Krtalić, Ivan (1982 d), Polemike u hrvatskoj književnosti I, Mladost, Zagreb.
25. Đorđević, Miloš (1996), Modeli srpskog romana, Jedinstvo, Priština.
26. Vučković, Radovan (2005), Moderni roman dvadesetog veka, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo.
268
ABSTRACT
In the PhD dissertation we analyze the entire artistic prose of Vladan
Desnica including the novels Winter Summer Holiday (1950) and The Springtimes of
Ivan Galeb (1957) , the collections of short stories such as Wreckage in the Sun
(1952), Spring in Badrovac (1955), Here, next to us (1956), The Story of Monk with
Green Beard (1959) as well as numerous essays and theoretical texts with the autor’s
poetic points of view. In our research, we have consulted, besides Desnica’s prose
works, multitudinous reviews and criticisms referring to the writer’s literary work.
Vladan Desnica’s artistic prose has been presented in the chronological
way so that we can demonstrate the generative process of his poetic ideas as vividly as
possible. His poetics is in an explicit way tightly woven in his vast numbers of
theoretic texts and essays shown in the introductory of the thesis and they contain
writer’s major poetic ideas. They are also essential part of his short stories and novels.
Desnica’s prose alienates from the poetics of realism passing from the
description of the outer reality to the account of its reflection in man’s inner world.
Observing Desnica’s whole literary opus, we notice he does not belong to any certain
linguistic expression and creative models, literary movements and trends. The poetic
opinions in his essays, theoretical texts, short stories and novels go beyond different
affliliations (ideological, political, social or generation) which restrain the expression
of author’s personality.
In the creation of his works, he was particularly focused on achieving
aestetic value of a literary work which, in his opinion, presents prime artistic value of
every work of art.
Desnica’s poetic opinion of showing the general and universal through the
single was not accepted by ideological criticism of the socialist regime. Trying to
primarily emphasize and depict man in all his diversity, he advocates sincerity as one
of the essential poetic principles of every artistic work. Revealing the most various
truths of man in his very first prose work, Desnica does not fit in the frames of the
prevailing ideologies of that time.
Depiciting man’s inner world, he finds many answers in the nature which
copies its characteristic to man and his experience. Nature is an unavoidable structural
269
element of artistic pictures he makes in his short stories and novels. The main creative
task of this autor is to represent man in the most varied conditions and circumstances.
Desnica portrays the complex issues of man’s life by behavior and
thinking of his characters. Even though they are members of different social classes
and professions, they are all overwhelmed by silence and numbness after different life
experiences.
Perceiving the autor’s artistic prose in the chronological way, we notice
the development stages of his thought starting from the poetics of relism which fades
away over time and gives rise to psychological analysis of characters. Although they
are of different social groups and ages, Desnica’s characters are full of suffering and
fear of death.
Depicting the lives of his characters, their psychological states and moods,
the writer formulates his ideas and poetic opinions through various human fates.
Starting from an individual and his life, Desnica expresses what is universal and
common for every man.
Vladan Desnica’s poetic opinions stated in his essays, short stories and
novels show that the writer pays much attention to man and his inner experience.
Reality surrounding man and diverse situations he takes part in are depicted and
observed from the angle of the man and his inner experience.
The main aim of the dissertation is the creation of the monograph
containing the overall scientific analysis of all Vladan Desnica artistic prose.
Key words: Serbian Literature of 20th century, the poetics of artistic
prose, poetic ideas, aesthetic value, man’s experience, the play of spring’s and death,
integral realism.