K'U~ZJ~NI vladimir posavec

dalmacija u vrijeme marcelina i julija nepota

VLADIMIR POS A VEC / DALMACIJA U VRIJEME MARCELINA I JULIJA NEPOTA

BIBLIOTEKA ZNANSTVENIH DJELA

154

Urednitvo mr. JOKO BELAMARI, NEVENKA BEZI-BOANI,

akademik NENAD CAMBI, dr. IVO GRABOVAC, dr. DUAN JELOVINA, dr. IVAN MIMICA

Urednik biblioteke dr. IV AN MIMICA

Recenzenti akademik NENAD CAMBI

dr. BRUNA KUNTI MAKVI

VLADIMIR POSA VEC

DALMACIJA U VRIJEME MARCELINA l JULIJA NEPOTA

KNJIEVNI KRUG SPLIT 2007

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUILINA KNJINICA U SPLITU UDK 94(398 Dalmacija)

POSAVEC, Vladimir Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija

Nepota / Vladimir Posavec. - Split: Knjievni krug, 2007. - (Biblioteka znanstvenih djela; 154)

Bibliografija; bibliografske biljeke uz tekst. - Sum-mary: Dalmatia in the time of Marcellinus and Julius Nepos. - Kazalo.

ISBN 978-953.163-233-1

471109010

UVOD

Vrhunac je rimske antike na prijelazu era dugo bio u sreditu zanimanja povijesne znanosti, dok je razdoblje kasnoga Carstva, kao vrijeme nedvojbenog udaljavanja od idealnoga modela, bilo istraivaki neprivlano. injenica da se europsko srednjovjekovlje u znatnoj mjeri zaelo na kasnoantikom naslijeu, dovela je postupno do toga da i istraivanja kasnog razdoblja Carstva sve vie napreduju. Takav je razvitak u znanosti od posebnog interesa upravo za prostore s naglaenim kontinuitetom izmeu antiky i srednjeg vijeka, meu koje se ubraja i hrvatski povijesni prostor.

Relativno je malo pouzdanih povijesnih izvora sauvano o posljednjim carevima Zapadnoga Rimskog Carstva. Njima kao osobama i njihovom po-

litikom djelatnou bavila se historiografija XIX. i poetka XX. stoljea. Budui da se suvremena povijesna znanost u najveoj mjeri prestala baviti takvim pitanjima, slika o tim vladarima ostala je praktiki na razini one kakva je oblikovana jo u prvoj polovici prolog stoljea. Konstatacija kako se toj slici u osnovi i nema to novo dodati, svakako je tona. Radi se o carevima lutkama, sjenama ili figurama na carskom prijestolju, bez stvarne politike i vojne moi, gotovo u pravilu opskumim osobama, koje su se na poloaju zatekle zahvaljujui volji monih vojnih zapovjednika germanskog podrijetla. No, dok se u prebogatoj stranoj produkciji znanstvene historiografske literature svako malo pojavi poneko djelo koje je tematikom vie ili manje vezano uz djelovanje i ivot tih careva, u Hrvatskoj se, prema dostupnim mi saznanjima, nikad nitko nije ozbiljnije posvetio razdoblju propadanja zapadnorimske carske vlasti. No, dok se u sklopu nekih kasnoantikih tema zanimljivih za hrvatski prostor, poput primjerice razvoja ranog kranstva i ranokranske arhitekture, ili pak problematike vezane uz hrvatsku etnogenezu, znanost silom prilika dotie i kasne antike te posljednjih

desetljea ili godina carske vlasti na Zapadu, osobama posljednjih vladara te openito hrvatskim prostorom u kasnoj antici nitko se u Hrvatskoj nije sustavno bavio. Za nune reference u rijetkim sluajevima u hrvatskoj literaturi koristi se stoga u pravilu strana literatura, esto i starija od sto godina.

Istraivanja se, ipak, jo uvijek ponajvie veu uza zbivanja sobuhvatnim povijesnim posljedicama koja su ostavila prikladan trag u suvremenim pisanim izvorima. Naglaen je primjer za hrvatski prostor doba Justinijanove rekonkviste i obnove bizantskog vrhovnitva, a dijelom i razdoblje ostro gotske vlasti koje mu je izravno prethodilo.

5

Predmetom je ovoga rada razdoblje prije toga, kad je u rimskoj Dalmaciji djelovao patricij Marcelin , iji je neak Julije Nepot postao posljednji nositelj carske krune Zapadnoga Rimskog Carstva. Povijesno djelovanje tih osoba u glavnim crtama nalazi bez tekoa mjesto u literaturi, u kontekstu svjetskih zbivanja svoga doba. Odjeci toga osjeaju se i u hrvatskoj literaturi. Meutim, kako se Marcelin, a zatim i Nepot nakon protjerivanja iz Italije nalaze izvan glavnih povijesnih tijekova, do sada zapravo nedostaje temeljit odgovor na pitanje kakve su doista bile prilike u njihovu uporitu, u Dalmaciji njihova doba. Odgovor na to povijesno pitanje mogao bi izmijeniti i gledanja na njihovo sudjelovanje u opim povijesnim tijekovima. A to je pitanje koje se moe rjeavati samo temeljem grae s hrvatskoga povijesnog prostora.

Kako za podruje Dalmacije u promatranom vremenskom razdoblju od tridesetak godina nema poznatih sauvanih pisanih izvora, zakljuke o opim prilikama na tom prostoru mogue je donositi samo na temelju rezultata arheolokih istraivanja, uz poznavanje opih gospodarskih i drutvenih kretanja u kasnoj antici. Nakana je ovoga rada istraiti i rezimirati to je u tom pogledu do sada uinjeno, te predloiti vlastita tumaenja i zakljuke. Iz istih razloga ovaj rad ne pretendira na cjelovit popis lokaliteta i nalaza, niti na detaljnije ulaenje u pojedine probleme, poput opisa, tlorisa ili tehnika zidanja kasnoantike arhitekture, stilskih obiljeja kasnoantike umjetnosti ili pitanja vezanih uz obrambeni sustav jadranske obale, to jest onih pitanja koja su ve opsenije i detaljnije drugdje obraena. Cilj mi je bio ponajprije skrenuti pozornost na

mogunost drukijeg sagledavanja i tumaenja odreenih pojava kao i ukazati na potrebu preispitivanja datacija ili preciznijeg vremenskog odreivanja arheolokog materijala, gotovo u pravilu okvirno datiranog u preiroki vremenski raspon.

6

I. RIMSKO CARSTVO U IV. I V. STOLJEU

KRATAK PREGLED POLITIKIH ZBIVANJA!

Od kraja II. stoljea Rimsko je Carstvo sve dublje tonulo u veliku drutvenu, gospodarsku i politiku krizu, koja je vrhunac dosegnula u drugoj polovici III.

stoljea. Osobito je uzdrmala zapadne dijelove Carstva, premda je i istoni dio drave bio teko pogoen. Istone su provincije ipak bile poteene barbarskih provala, a njihova je gospodarska osnovica bila vra.

Mjere sredinje vlasti za konsolidaciju stanja nisu bile uinkovite jer je glavni problem druge polovice III. stoljea bila obrana granica. Kako bi ih obranilo i odravalo unutranji red, Carstvo je moralo uzdravati veliku vojsku,

I Za opi je pregled, kao temeljna, koritena literatura K. Hossner, Die letzten kaiser des romischen abendlandes: Anthemius, Olybrius, Glycerius, Julius Nepos und Romulus Augustulus, Bielitz, 1900.; O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt V, Leipzig, 1913; J. B. Bury, The Late Roman EmpireJrom the Death of Theodosius l to the Death of lustinian, 2 vols, London, 1923; E. Stein, Geschichte des Spiitromischen Reiches l, Wien 1928.; N. A. Makin, Istorija starog Rima, Beograd, 1987.6 ; A. H. M. Jones, The Later Roman Empire 284-602, A Social, Economic and Administrative Survey, Oxford, 1973.2; W. Stichel, Die romische Kaiser am Ausgang der Antike, Roma, 1982.; M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995.2; A. Demandt, Die Spiitantike, Romische Geschichte von Diocletian bis lustinian 284-565 n. Chr., Mtinchen, 1989.; P. Heather, Goths and Romans 332 489, Oxford, 1991.; A. Cameron, The Mediterranean World in late Antiquity AD 395-600, London, New York, 1993.; ista, The later Roman Empire, Cambridge, 1993.; G. Ostrogorski, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb, 2002. Nakon to je ovaj rad ve bio predan izdavau pojavio se novi cjelovit i opsean pregled o propasti Zapadnoga Rimskog Carstva P. Heathera The fall of the Roman Empire, A new history, London, 2005. Budui da zbog opsega navedenog djela (550 str.) vie nije bilo vremena za njegovu temeljitiju prosudbu i citiranje u sklopu ovog rada, navodim ga ovdje samo informativno.

2 O tome opirno E. Gibbon, The Decline and Fall of The Roman Empire, vol. L, London, 1776.; Ostrogorski, n. dj., 18-19; M. RostovtseffIvanovi, Histoire economique et sociale de l'Empire romain, Paris, 1988.,371-400; J. J. Wilkes, Dalmatia, London, 1969.,416, The central military government, with its carefully balanced defensive de-ployment of the legions and auxilia along the northern and eastern frontiers, was shatterd by a situation which had been often feard but never realised, the simultaneous advance of external peoples such as the Alarnanni, Franks, and Goths.

9

to je znaajno optereivalo dravnu blagajnu? Carska vlast je i stoga pribje-gavala kvarenju novca. Zlatni novac, izdavan u sve manjoj koliini i teini, u drugoj polovici III. stoljea vie gotovo da nije imao uporabnu vrijednost.3

Devalvacija je pak vodila porastu cijena, smanjenju proizvodnje i prometa. U uvjetima krize, opadanjem trgovine, obrta i novarstva, poela je ponovno rasti uloga zemljinog posjeda. Imuni pojedinci sva su raspoloiva sredstva ulagali u zemlju ne bi li ih tako sauvali od gubitka vrijednosti.4

Europske su provincije bile izloene estim epidemijama kuge i ratnim pustoenjima zbog barbarskih provala i meusobnih sukoba uzurpatora carske vlasti, legitimnih careva i pretendenata na carsko prijestolje.5 Katkad su zbog tih zbivanja veliki dijelovi provincija bili gotovo posve opustoeni, a krajnja posljedica takvih prilika bilo je daljnje smanjivanje dravnih prihoda od poreza i nedostatak ljudstva za popunu vojske. Osobito je velik problem bilo pomanjkanje radne snage. Rad robova, iji se broj bio znatno smanjio, odavno vie nije bio profitabilan, a u obradi zemlje prevladavao je kolonat.

Dioklecijanova je reorganizacija dravne uprave i vojske,6 unato povre-menim porazima, ve poetkom IV. stoljea dovela do uspjeha, pa su na Rajni potisnuti Franci, Alamani i Sasi, na Dunavu Goti i Sarmati, a na istoku je Dioklecijan ak uspio i proiriti granice Carstva, iako samo privremeno. Novim teritorijalnim preustrojem dravno je podruje podijeljeno na dvanaest dijeceza i devedeset pet provincija.7 Na gospodarskom planu, meutim, Dioklecijanove mjere, poput primjerice Edikta o cijenama, nisu bile tako uinkovite. Za stanovnitvo izvan gradova na snazi je bio porez u naturi (anonna). Osnovicu je poreza inila jedinica obradive zemlje (iugum), na koju je njezin uivalac (caput) plaao porez. Sustav je nazvan capitatio-iugatio. Visinu poreza odreivali su slubenici nazvani susceptores.

Novana reforma Dioklecijanova nasljednika Konstantina bila je, kao i ostale njegove mjere na unutranjem planu, mnogo uspjenija. Onje uspio srediti poremeene prilike i stvoriti novi solidan novani sustav, koji se u Bizantskom Carstvu odrao sve do kraja XI. stoljea.8 Zadravi Dioklecijanovu podjelu na dijeceze i provincije, Konstantin je Carstvo podijelio na etiri prefekture: Istok (praefectura praetorio per Orientem), Ilirik (praefectura praetorio per Illyricum),

3 M. Sui, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb, 2003.2,342-344.; B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Zagreb, 1995., 19-21.

4 Sui, Antiki grad, 342. 5 Opirno o krizi i zbivanjima u IV. i V. st. vidi u Stein, Geschichte I; takoer i u

Demandt, n. dj., 46-210. 6 O Dioklecijanovim vojnim reformama opirnije P. Southern i K. Dixon, The late

Roman army, London, 2000.,15-17,23 i d.; Cameron, Later Roman Empire, 33 id. 7 Openito o Dioklecijanovim reformama usp. Demandt, n. dj., 53-60; U kasnijem

razvoju tijekom kasne antike broj je provincija narastao na sto dvadeset. Takoer usp. i Der neue Pauly: Enzyklopadie der Antike III, Stuttgart, Weimar, 1997., Bieckmann, sv. Diocletianus , col. 577-587.

8 P. Sherrard, Bizant, Zagreb 1972., 15-20 i d.; Cameron, Later Roman Empire, 53.

10

Italiju (praefectura praetorio per Illyrici, [taliae et Africae) i Galiju (praefectura praetorio per Galliarum). Civilna je vlast odijeljena od vojne, pa je civilnu vlast u prefekturi vrio prefekt pretorija, a vojnu magister militum. Osnivanje Konstan-tinopola i premjetanje sredita drave na Istok bilo je ponajprije uvjetovano

veom gospodarskom snagom gue naseljenog istonog dijela drave. I Kon-stantinova vjerska politika imala je dalekosene posljedice,9 ali su se jo za careva ivota pojavili i prvi vjerski sporovi unutar kranske Crkve, a interesi drave nisu se uvijek poklapali s crkvenim interesima. JO

Za vrijeme Konstantinovih nasljednika zbog vjerskih je sukoba i estih graanskih ratova propala snaga rimske vojske,ll a vanjskopolitiki poloaj Carstva postajao je sve tei. Trajni pritisak barbara s vremenom je sve vie jaao, a provalom Huna, koji su pred sobom potiskivali Germane, dolo je u posljednjoj etvrtini IV. stoljea do velike seobe Vizigota i dijela Ostrogota i Alana preko donjeg Dunava kojoj se Carstvo nije moglo vojno suprotstaviti. Vizigotima je tako doputeno naseljavanje na rimskome dravnom podruju, a sudar kultura i mentaliteta urodio je naposljetku katastrofom kod Hadrijanopola 9. kolovoza 378. godineY U bici je s veim dijelom vojske poginuo i car Valens (364.-378.). Njegov je dotadanji suvladar na Zapadu Gracijan (376.-383.) imenovao 19.

sijenja 379. carem na Istoku Flavija Teodozija (379.-39S.)Y

9 A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1988.,53-57 i d.; Cameron, Mediter-ranean world, 57-80.

100strogorski, n. dj., 21-33; Franzen, n. dj., 62-72 .. Usp. R. MacMullen, Christian-izing the Roman Empire AD. 100-400, New Haven, London, 1984.,44. The bargain he struck in those years, familiar in history as the Edict of Milan (A.D. 313) neither increased toleration in his own domain nor guaranteed it in that of his rival, Licinius, in the east. On the political plane, which is what J. B. Burry and others have looked at, it is therefore quite mistaken to conclude that 'Constantine's revolution was perhaps the most audacious act ever committed by an autocrat in disregard and defiance of the vast majority of his sub-jects.' It wasn't that, nor can the great majority of his subjects have seen it that way. Its immediate effect on them was nil.

IIOstrogorski, n. dj., 24. Upravo u to doba poinju se stvarati regionalne vojne postrojbe koje su sluile kao nadopuna glavnim vojskama, a tim su postrojbama zapovijedali magistri militum. O ustroju rimske vojske u kasno doba Carstva opirnije Southern, Dixon, The late Roman army; H. Castritius, Die Wehrverfassung des

spatrimischen Reiches als hinreichende Bedingung zur Erklarung seines untergangs?, Westilliricum und Nordostitalien in der Spatromisehen Zeit, Situla 34, Ljubljana, 1996., 215-232. Takoer usp. i V. Brnardi, Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske, predgovor hrvatskom prijevodu Vegecijeva djela Saetak vojne vjetine, prev. T. Shek Brnardi, Zagreb, 2002., 27-35.

12 Demandt, n. dj., 123-124 i bilj. 58; Heather, n. dj., 122, 146-149, 178-180. Opirnije o samoj bici u T. S. Burns, The Battle of Adrianople: AReconsideration' , Historia 22,1973.,336-345; Cameron, Later Roman Empire, 137, iznosi miljenje kako poraz kod Hadrijanopola nije bio neka prekretnica niti je za Rim imao tako teke posljedice, kao to se esto mislilo. Ovo je stajalite ipak teko argumentirano braniti.

13 Ostrogorski, n. dj., 24-25; Demandt, n. dj., 125 i bilj. 2. Usp. i A. M6csy, Pannonia and Upper Moesia, London, Boston, 1974.,340.

II

Posljedice poraza kod Hadrijanopola bile su goleme, 14 a svladavanje Vizi gota na bojnom polju inilo se nemoguim,15 pa je jedini izlaz iz tekoga poloaja bio sporazum s njima. Teodozijeva je politika krenula tim putem pa su Vizigoti, nastanjeni u sjevernom dijelu Trake dijeceze, dobili potpunu autonomiju, osloboenje od plaanja poreza i visoke plae.16

Prema sklopljenome savezu (joedus) Vizi goti su kao federati Carstvu morali pruati vojnu pomo, a mnogi su stupili i u neposrednu carsku slubu. Istodobno je u Panoniji naseljen i dio OstrogotaP No, neprijateljska navala Germana na taj je nain pretvorena u mirno prodiranje, a barbariziranje vojske dosegnulo je vrhunac. Rimske su vojne postrojbe velikim dijelom bile sastavljene od Germana, a uskoro su oni poeli zauzimati i najvie zapovjednike poloaje. ls Teodozijeva gotska politika dovela je, meutim, i do velikog poveavanja dravnih izdataka, to je opet dovelo do znatnog porasta poreznih optereenja stanovnitva.

Nakon Gracijanova umorstva 382. trajali su u zapadnome dijelu Carstva viegodinji nemiri, a 394. godine. uspio je Teodozije pod svojom vlau ponovno sjediniti oba dijela drave pobijedivi u bici kod rijeke Frigida svoga suparnika Eugenija. 19 Kad je 17. sijenja idue godine na samrtnoj postelji ponovno

14 Zosim., IV 20-24; Amm. Marc., XXXI 13,19, usporeuje ju s bitkom kod Kane; Southern, Dixon, The late Roman army, 52-53. U bitki je poginulo oko 40.000 rimskih vojnika. S obzirom da je tim porazom drava izgubila najkvalitetnije vojne postrojbe sastavljene tek manjim dijelom od rimskih graana, a veinom od ve relativno romaniziranih barbara uvjebanih na rimski nain, Carstvo se od Teodozija nadalje sve vie poinjalo oslanjati na neredovite vojne formacije, a formiraju se i provincijalne vojne postrojbe kojima su zapovijedali comites rei militaris.

15 Ostrogorski, n. dj., 25. Nakon to je Teodozije proglaen carem i on je odmah pretrpio poraz u okolici Soluna. Brandt, n. dj., 49; takoer i M. Sui, Hijeronim Stridonjanin - graanin Tarsatike, Radovi JAZU, Zagreb, 1986.,241. Usp. i Heather, n. dj., 147-156, s opirnim opisom zbivanja i pokreta postrojbi. O zbivanjima neposredno nakon bitke kod Hadrijanopola usp. i Seeck, Geschichte V, 125-126. Vidjeti i M6csy, n. dj., 339-341. Prema Zosimu, IV 31, i Jordanu, Getica, 139-142, Teodozije je od gotskog

voe Fritigerna pretrpio brojne manje poraze. 16 Theodosius's policy was no more than a stop-gap measure which did little to re-

move the danger or to address fundamental problems; this problems became more difficult during the years between the emperor' s death in 395 and AD 410, with the emergence of Alaric as leader of the Visigoths., Cameron, Later Roman Empire, 138.

17 A. M6csy, Pannonia, Sonderdruck aus Pauly-Wissowa Realenzyclopiidie der class ischen Altertumswissenschaft, Supplement- band IX, Stuttgart, 1962., col. 578; A. Lengyel- G. T. B. Radan ed., The Archeology of Roman Pannonia, Lexington, Budapest, 1980.,117-118; Heather, n. dj., 153; M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 341.

18 Puni popis visokih barbarskih asnika u rimskoj vojnoj slubi tijekom IV. st. v. u R. MacMullen, Corruption and the decline of Rome, New Haven, London, 1988., Appen-dix A, 199-204.

19 Roman Pannonia, 118. O bici kod Frigida usp. M. Springer, Die Schlacht am Frigidus als quellenkundliches und literatur-geschichtliches Problem, Westillyricum und Nordostitalien in der spiitr6mischen Zeit, Situla 34, Ljubljana, 1996. Rimska se vojska nakon gubitaka kod Hadrijanopola, a zatim i Frigida, vie nikad nije uspjela oporaviti. Od Teodozija nadalje sve su ee bile zakonske mjere kojima se pokuavalo regulirati pitanje izbjegavanja vojne slube (Cod. Theod,. VII 22, 9; VII 13,8,11; VII, 13, 10); Zosim., IV

12

podijelio Carstvo, koje je tekom mukom bio ujedinio, starijem sinu Arkadiju (395.-408.) povjerio je upravu Istokom, dok je mlai Honorije (395.-423.) dobio Zapad.

Teodozijeva je granica slijedila Dioklecijanovu podjelu sputajui se rijekom Drinom i granicom Prevalitane na jadransku obalu, a potom okomito presijecala Sredozemno more. Sama po sebi ova podjela Carstva nije bila novina, ve je samo ponavljala sline podjele prethodnih razdoblja. Meutim, od Teodozijeve je diobe Rimsko Carstvo ostalo trajno pod~eljeno. Ideja jedinstvenog Carstva i dalje se odravala, ali su veze izmeu Istoka i Zapada tijekom vremena bivale sve slabije, poglavito zato to su se prilike u zapadnom dijelu Carstva razvijale potpuno drukije negoli u istonom i to odnosi izmeu dviju vlada esto nisu bili prijateljski.

Poetkom V. stoljea slomljen je konano otpor prema germanskim narodima na granicama Zapadnoga Rimskog Carstva. Razmirice izmeu dviju vlada onemoguavale su uinkovitu obranu protiv barbarske opasnosti. Na Zapadu je vlast faktiki bila u rukama monog Vandala Stilihona, koji je bio magister militum Zapadnoga Rimskog Carstva, dok su se na Balkanu odmah nakon Teodozijeve smrti pobunili Vizigoti pod vodstvom Alarika. Od pokuaja zauzimanja Konstantinopola novcem ih je uspio odvratiti pretorijanski prefekt Rufin, koji ih je potom naveo da pokuaju u svoju korist zauzeti Zapadni Ilirik, oblast koja je pripadala Zapadnom Carstvu.20

Nakon to ih je magister militum Zapada Stilihon bio prisilio da se vrate u Donju Meziju, Vizigoti su uskoro potom opustoili Epir, vjeto se koristei nastalim neprijateljstvom izmeu Istonoga i Zapadnoga Rimskog Carstva. Teodozijeva gotska politika doivjela je potpun slom i carska je vlast bila prisiljena ponovno popustiti, pa je Alarik dobio naslov magister militum per Illyricum, a njegovu je narodu odobreno naseljavanje u Epiru. Istodobno je Got Gaina uspio za sebe iznuditi poloaj magister militum praesentalis ,21 i to

zahvaljujui tome to je rimska vojska u to doba bila sastavljena gotovo iskljuivo od barbara, najveim dijelom Germana.

Prevlast germanskog elementa u vojsci i Gainina svevlast doveli su u Kon-stantinopolu do snanog protivljenja takvome stanju i zahtjeva da se vojska reorganizira. Godine 400. izbio je u gradu ustanak protiv Germana, germanski su

31; Godine 406. na vrenje vojne slube pozvani su i robovi (Cod. Theod., VII, 13, 16); Southern, Dixon, The late Roman army, 53-55, 69.

20 Ostrogorski, n. dj., 25-26. Granice prefektura iz Konstantinova vremena donekle su korigirane upravo na tlu Ilirika. Prefektura Ilirik (Praefectura praetorio per Illyricum) graniila je na zapadu s istoimenom dijecezom u sastavu Prefekture Italije. Ta e granica s Teodozijevom podjelom 395. godine postati i granicom dvaju Carstava. Tijekom kasnijih promjena, kao i poradi nedosijedne uporabe administrativnog nazivlja, uobiajit e se za te, prvotno po upravnom rangu nejednake, administrativne jedinice nazivi istoni (Illyricum orientale) i zapadni Ilirik (Illyricum occidentale).

21 Cameron, n. dj., 16-17; M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 341-348; Roman Pannonia, 117-119; Demandt, n. dj., 138-140, 157-159; Heather, n. dj., 207.

13

vojnici protjerani, a brojni Gainini pristae masakrirani. Gainin je pokuaj zauzimanja prijestolnice propao, a Carstvo je novi uspjeh postiglo nagovorivi Alarika da 401. godine povede Vizigote put Italije.22

Provalom Vizigota u Italiju nastavljala se agonija Zapadnoga Rimskog Carstva. Sjevernu su Italiju, na svome putu prema zapadu, ugroavali Vandali i Alani pa je Alarik elio iskoristiti teko stanje na Zapadu. Iako su Vizigoti uspjeli prodrijeti do Milana i Torina, Stilihonova ih je vojska23 potisnula k jugu i prisilila na pregovore. Nakon sklopljenoga sporazuma Vizigoti su se mimo povukli iz ltalije.24

Konanu je priliku Alariku pruio veliki prodor Germana25 preko Alpa pod Radagaisovim vodstvom 405.1406. godine. Iako ih je vodio poganski Got Radagais, u ovom su prodoru sudjelovali dijelovi raznih germanskih plemena. Stilihonova ih je vojska razbila 406. godine kod Florencije, ali su tada preko nebranjenog limesa na Rajni u Galiju provalili Vandali, Kvadi, Alani, Svebi i Burgundi . Kad je Stilihon predloio da se Alariku plati kako bi Goti ostali mimi u trenucima tekim za Carstvo, careva gaje okolina optuila za potajnu suradnju s Alarikom pa je Stilihon po Honorijevu nalogu pogUbljen 22. kolovoza 408.

22 Demandt, n. dj., 140; Cameron, n. dj., 17; Heather, n. dj., 208. Usp. i M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 347. Put kojim su se kretali Alarikovi Vizigoti mogao je ii samo dolinama Timoka, Morave i Save preko ljubljanskih vrata. Za ova i daljnja zbivanja vezana uz Gote v. L. Schmidt, Die Ostgermanen, Mtinchen, 1941.,432, i tamo nav. izvore te katalog izlobe I Goti, Milano, 1994.,282-291.

23 U tekoj situaciji Stilihon je povukao legije iz Britanije i s rajnskog limesa te koncesijama u Noriku i Reciji pridobio dotadanje neprijatelje Vandale i Svebe. Iako je time zakratko otklonjena neposredna opasnost za Italiju, Britanija i galske provincije ostale su gotovo bez obrane

24 Nije sigurno kamo su se Alarikovi ljudi povukli. Schmidt, n. dj., 440, smatrao je da su se Vizigoti pOVUkli u Istru ili Dalmaciju. M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 347, pak, misli da odlaze u Panoniju. Heather, n. dj., 209, tvrdi da ih je Stilihon vratio na Balkan, a potom ih locira u Saviji i Sekundi, n. dj., 210. Ove provincije, meutim, ne spadaju na Balkanski poluotok. S. Andri, Juna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia Slavonica 2, Slavonski Brod, 2002., 117-167,131, tvrdi da su boravili na podruju sjeverne Dalmacije, Savije i Norika. Brandt, n. dj., 50, preuzeo je Schmidtovo miljenje, pa smatra da su se Vizigoti pOVUkli u Istru i Dalmaciju. O tome polemizira i L. Margeti, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka, 1990.,29-31, koji ispravno zakljuuje kako je posve )} ... ne-vjerojatno da bi se Alarik smjestio u unutranjosti Istre jer bi tamo njegova vojska bila izloena opasnosti od opkoljavanja j unitenja. On je miljenja da se Alarik smjestio u Tarsatici i njezinoj okolici, ali je takvo Margetievo gledite teko prihvatljivo. U sp. Sui, Hijeronim Stridonjanin, 242-244, koji smatra da su se Vizigoti vratili u Dobrudu, a odatle odlaze u Epir .. Usp. I Goti, 286-287.

25 Isid., Historia Gothorum, 14; (Aera CDXLIII, anno Honorii et Arcadii XI, rex Gothorum Radagaisus, genere Scytha, cultui idololatriae deditus, barbaricae immanitatis feritate saevissimus, cum ducentis armatorum millibus Italiae partes vehementi vastatione aggreditur, spondens in contemptum Christi Romanorum sanguinem diis suis Ubare, si vinceret. Cujus exercitus, a Stilicone du ce Romano in montuosis Thusciae tocis circumclusus, fame est potius quam ferro consumptus. [pse postremum rex captus et interfectus est.); Demandt, n. dj., 142-143; Heather, n. dj . 14.

14

godine, a u Italiji je izvren pokolj germanskih vojnika u carevoj slubi?6 To je Alariku posluilo kao povod za akciju pa su Vizi goti provalili u Italiju i u jesen iste godine opsjeli Rim. Grad je spaen kad je Vizigotima isplaena velika otkupnina, nakon ega su se oni povukli u Toskanu. No, kad pregovori s carem o uvjetima za povlaenje iz Italije nisu uspjeli, grad je ponovno opsjednut. Car se Honorije sklonio u Ravenu, a Alarik je ak dao carem proglasiti svojega kandidata Priska Atala (409.-410.).27 No, ta opsada nije uspjela jer su Vizi goti morali znatne snage uputiti k Raveni, gdje je bila koncentrirana rimska vojska. Godine 410. uslijedila je nova opsada Rima. Ovaj je put grad zauzet i opljakan, a zarobljena je i careva sestra Gala Placidija.28 Pad Rima zaprepastio je itav rimski svijet i na suvremenike ostavio snaan dojam.

Nakon Alarikove smrti u junoj Italiji krajem 410. godine, pod njegovim nasljednikom Ataulfom (410.-415.) vratili su se Vizigoti na sjever, preli Alpe i upali u Galiju. Vjenavi se s Placidijom, ponudio je Ataulf caru da Vizigoti stupe u njegovu slubu. Kad je Honorije to odbio, u Galiji je ponovno za cara proglaen Prisk Atal (414.-415.).29

Ataulfov nasljednik Valija (415.-418.) uspio se sporazumjeti s Honorijem. Prema sporazumu Vizigoti su morali iz Hispanije izbaciti Vandale, Alane i Svebe. Tijekom uspjenih ratnih operacija uplaila se rimska vlast zbog rasta

moi Vizigota, pa im je konano odobreno naseljavanje u provinciji Aquitania secunda. U tim je trenucima umro Valija, a novim je kraljem postao Teodorik I. (418.-451.). U provinciji u kojoj su se naselili Vizigoti, njihov kralj nije imao nikakvih prava nad zateenim stanovnitvom.

Nakon kratkotrajne vladavine Konstancija III. (421.) i Ivana (423.-425.) carem Zapadnoga Rimskog Carstva proglaen je estogodinji djeak Va-lentinijan III. (425.-455.) .30 Za njegove su vladavine Vandali preli u Afriku i

26 Zosim., V 29, 38-43; Olimp., fr. 5; The late Roman Army, 52. Pokolj germanskih vojnika u carskoj slubi i uklanjanje Stilihona oslabili su vojsku Zapadnog Carstva u najnezgodnijem trenutku pa je drava ostala gotovo bez obrane. Tako je pokuaj uklanjanja germanske prevlasti u vojsci izveden u pogrenom trenutku, ba kad su prijestolnici Carstva prijetili Alarikovi Vizigoti. Njegove su, pak, snage ojaane s tridesetak tisua prebjega koji su preivjeli pokolj.

27 Heather, n. dj., 216. To je bio samo pokuaj pritiska na Honorija. Idue je godine Ataulf sam svrgnuo Atala i vratio se pregovorima s carem.

28 Olimp., fr. 5.; Cameron, The late Roman empire, 139. 29 Heather, n. dj., 220; H. Wolfram, History of the Goths, Berkeley, 1988., 163-164. 30 Flavije Placid Valentinijan, sin Konstancija III. i Gale Placidije. To je bilo mogue

i zahvaljujui, osim pomoi istonorimskog cara Teodozija II., vojnoj podrci poslije proslavljenog vojskovoe Aecija. PWRE I, Stuttgart, 1894., Seeck, sv. Aiftius, col. 702; Aecije je roen 390. godine u Durostorumu. Njegov otac Gaudencije bio je svojevremeno magister equitum, a potom namjesnik u Africi. Dio mladosti Aecije je proveo kao talac, isprva kod Alarika, a poslije kod Huna, dokje njima vladao Rua. Godine 424. Aecije je na elu 60.000 barbara, uglavnom Huna, krenuo u Italiju da podri Ivana, koji se proglasio carem. Taj e graanski rat imati teke posljedice na Carstvo, jer su u Italiju povuene legije iz Afrike. Nakon Ivanova poraza vojna snaga kojom je Aecije raspolagao omoguila mu je da od Gale Placidije, majke maloljetnog Valentinijana III., iznudi za sebe vrhovno

15

zauzeli itnicu Rima, a poloaj Zapadnoga Rimskog Carstva postajao je sve tei. Carska je vlast imala kakav-takav nadzor nad sve manjim podrujima.

Godine 407. rimska je vlast konano napustila Britaniju, iz koje su legije ve ranije bile povuene.3J Hispanija i velik dio june Galije bili su pod vlau Sveba i Vizigota, a izmeu 429. i 439. konano je izgubljena i Afrika. 32 Sjevernaje Galija bila u rukama Franaka, koji su, iako formalno federati Rima, koristili nevolje Rimljana i pod vodstvom Klodiona polako prodirali na jug prema rijeci Somi. Jugoistono od njih, u dananjem Alzaceu i junije, smjestili su se Alamani, a juno od njih Burgundi.33

Dvije su Panonije, Savia i Secunda, 427. godine preputene Istonom Carstvu, dok su Prima i Valeria potpale pod hunsku vlast.34 Tako je vlast Valen-tinijana III. praktiki bila svedena samo na Italiju i Dalmaciju. Dana 28. listopada 437. njegova majka carica Gala Placidija, prilikom Valentinijanova vjenanja s Eudoksijom, keri istonorimskog cara Teodozija II., za svadbeni dar odrekla se i ilirike prefekture, oko koje se sporila s Konstantinopolom.35

Za razliku od kaotinih prilika na Zapadu, u Istonom Rimskom Carstvu nakon odlaska Vizi gota zakratko je rijeeno germansko pitanje. Iako su Germani i dalje primani u vojsku kao najamnici, nisu vie stupali u slubu kao etnike zajednice, ve kao pojedinci stavljani pod zapovjednitvo carskih asnika. Vojna je snaga Carstva reorganizirana na nacionalnoj osnovi jer su kao protutea Germanima u vojsku masovno uzimani domai stanovnici, osobito stanovnici Trakije imaloazijski Izaurijci.36

vojno zapovjednitvo u Galiji. O Aeciju opirnije pie Grgur Turski u drugoj knjizi svoje Historije u poglavljima 7. (De uxore Aetii) i 8. (Quid de Aetio historiograffi scripserint).

3J Te je godine u Britaniji proglaeni car Konstantin III. preao u Galiju s ostatkom rimske vojske. Nakon naputanja Britanije vladao je neko vrijeme u Galiji. Godine 409. na Zapadu je u jednom trenutku istodobno vladalo nekoliko careva: uRaveni Honorije, u Rimu Prisk Atal, a u Galiji Konstantin III. i njegov suvladar i sin Konstans, a Konstantinov

vojskovoa dao je izvikati i njegova najmlaeg sina Maksima za cara. Demandt, n. dj., 147; Rimskim graanima u gradovima Britanije Honorije je pismom poruio da e se sami morati pobrinuti za svoju obranu. Zosim., VI, 5; Cameron, Mediterranean World, XIII.

32 Glavni razlog brzog uspjeha Vandala u osvajanju Afrike lei u injenici to je rimska vojska nedugo prije toga povuena u Italiju zbog sudjelovanja u tamonjem

graanskom ratu. 33 Brandt, n. dj., 60. 34 M6csy, Pannonia, col. 582; isti, Pannonia and Upper Moesia, 349-350; O Hunima

u Panoniji v. The archaeology of Roman Pannonia, 397-400. 35 [ord., Rom., 329. Demandt, n. dj., 150; Cameron, Mediterranean World, 29. To je,

kako ispravno zakljuuje Wilkes, n. dj., 418-419, bila cijena plaena Teodoziju II. za pomo u svrgavanju Ivana na Zapadu i postavljanje na ast augusta mladog Valentinijana III., ali nije se radilo o predaji Dalmacije, to je miljenje koje je zastupala starija literatura. Tom je prilikom pod Teodozijevu vlast predana i Panonija ili bar jedan njezin dio, s gradom Sirmijem, no ta zbivanja nisu dovoljno rasvijetljena. U svakom sluaju rimska je vlast u Panoniji, bilo zapadnog ili istonog cara, u to vrijeme mogla biti samo nominalna.

36 Roman army, 51 .

16

Europske su provincije oba carstva u prvoj polovici V. stoljea bile teko pogoene stalnim provalama Runa koji su do tridesetih godina V. stoljea podloili razna plemena na prostoru od Volge na istoku do dananje srednje Njemake na zapadu. Sredite njihove vlasti bilo je u Panoniji. Kad je 445. vladarom Huna postao Atila, hunski su napadi na Istono Carstvo postali svakodnevna pojava. Zajedno s Runima napadali su Kazari, Anti, Gepidi, Ostro goti , Alani, K vadi i drugi narodi pod vlau Runa.37 este barbarske provale navele su cara Teodozija II. (408.-450.) da pojaa zatitu Konstantino-pola. Od Mramornog mora do Zlatnog roga izgraen je trostruki zid koji je s kopnene strane titio prijestolnicu Carstva.

No, balkanske provincije i dalje su trpjele razorne napade. Povremeni mirovni ugovori s Atilom bili su uz poniavajue uvjete praeni plaanjem golemoga godinjeg danka u zlatu i skupim darovima.38 Kadje nakon smrti Teodozija II. novi car Marcijan (450.-457.) zajedno s Valentinijanom III. slono odbio daljnje plaanje danka, Atila je, pod izlikom da Valentinijan nije prihvatio njegove zahtjeve,39 na elu velike vojske Runa i mnogih pokorenih naroda krenuo prema Galiji. Dana 20. lipnja 451. dolo je do velike bitke40 u kojoj se Atilinoj vojsci suprotstavila udruena

37 Roman Pannonia, 397; O Hunima i hunskim provalama usp. M. Tomorad, Priskove vijesti o Maksiminovoj diplomatskoj misiji, 20-24, i tamo nav. lit.

38 Roman Pannonia, 398. Postavi nakon Ruine smrti, a osobito nakon ubojstva brata Blede, voom Huna, Atila je kanio proiriti podruje hunske vlasti dalje na zapad. Nije ga zadovoljilo to to mu je Zapadno Rimsko Carstvo dodijelilo ast magister milifum, a

istono Carstvo titulu bas ileus . Jo otprije, prema mirovnom ugovoru izmeu Huna i Istonoga Rimskog Carstva, sklopljenog 434. godine u Margu (dananji Poarevac), obvezalo se Carstvo na povienje plaanja godinjeg tributa u zlatu s prijanjih 150 na 300 kilograma. Godine 441. Huni su, pod vodstvom Atile i Blede, ponovno napali Istono Carstvo zbog neizvravanja obveza iz ugovora. Tom su prigodom razoreni gradovi Sirmij, Singidun, Margo, Nais i Serdika. Nakon poraza carske vojske Huni su opsjeli Kon-stantinopol nakon ega je novim ugovorom tribut to ga je moralo plaati Carstvo povean na 900 kg zlata. Tribut je povean i prilikom novog Atilina napada 447. godine. Iako novi iznos nije poznat, pretpostavlja se da je koliina zlata koju je Carstvo moralo plaati

utrostruena. Opirnije u M. Tomorad, Priskove vijesti o Maksiminovoj diplomatskoj misiji 448. (449.), Radovi 32-33, Zagreb, 1999.-2000., 19-30,22-23, i tamo nav. lit.

39 Atila je traio da se Valentinijanova sestra Justa Grata Honorija uda za njega i donese mu pola Carstva u miraz. Istoni car Teodozije II. ve je dao svoj pristanak za

vjenanje, ali s njegovom smru i stanje se promijenilo. Usp. Cameron, Mediterranean World, 29; O Honorijinim namjerama i spletkama usp. H. Graanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor godine 449, 39-40, i tamo nav. lit.

40 M. Brandt, Srednjovjekovno doba, locirao je bojite na Mauricijakovu polju (Cam-pus Mauriciacus), oko 7 km zapadno od grada Troyesa. Prema njegovu miljenju, obje su se vojske uz teke gubitke odrale na bojitu, ali iako je bitka praktiki zavrila bez pravoga pobjednika, Atila je nepostizavanje odlune pobjede shvatio kao poraz; T. Hodgkin, Italy and her invaders, vol. 2, New York, 1880.,221-229, smjestio je bojite u blizinu Mery-sur-Seine, no danas uglavnom prevladava miljenje da se bitka odvijala na Chalons-en-Champagne.

17

rimsko-germanska vojska41 pod zapovjednitvom namjesnika Aecija. Sraz dviju vojski poznat je pod imenom bitke na Katalaunskim poljima, kako bojite nazivaju svi kasnoantiki pisci osim Grgura Turskog i Galske kronike .42 Hunska se vojska nakon bitke vratila u Panoniju.43

Nakon odlaska iz Galije Atila je odluio izravno napasti Italiju, pa je 452. preko Julijskih Alpa provalio u Furlaniju, zauzeo i razorio Akvileju te opljakao Patavij, Veronu i Mediolan. Zaraza u njegovoj vojsci sprijeila gaje u nastavku pohoda. U takvim je uvjetima kod Mantue poslanstvo Rimljana na elu s papom Lavom I. uspjelo pomou velike otkupnine nagovoriti Atilu da napusti Italiju.

Idue godine on je iznenada umro u Panoniji, a prevlast je Huna nad pokorenim narodima prestala kad su zatim 454. godine kod danas neidentificirane rijeke Nedao u Panoniji Hune teko porazili Gepidi udrueni s drugim germanskim plemenima. Veina se Huna nakon toga povukla prema Crnome moru.

Na prostoru od Blatnog jezera do srednjeg Dunava zavladali su tada Ostrogoti. Istono Rimsko Carstvo bojalo se njihove snage, pa je poticalo druge barbarske narode u Noriku i Panoniji protiv njih. Nakon to su ih pobijedili, prodrli su Ostrogoti pod vodstvom Teodorika Amala (471.-525.) u Meziju, gdje su se upleli u prijestolne borbe u Istonom Carstvu pomaui cara Zenona.44

Kaotino stanje na Zapadu poslije hunske provale bilo je dodatno pogorano nakon Aecijeve smrti 454. godine; pobojavi se njegova rastueg ugleda i moi, Valentinijan III. umorio je proslavljenog vojskovou.45 Ve idue godine, 16.

41 Glavni izvor za tu bitku je Jordanova Gotska povijest. Jordan se sluio Kasiodoro-vom Gotskom povijesti, no veliki su dijelovi Jordanova opisa preuzeti iz danas izgubljene Priskove povijesti. Na rimskoj su se strani uz Vizigote borili Salijski i Riparijski Franci, Sarmati, Armoriani, Litijci, Burgundi, Sasi, Olibroni i jo neka keltska i germanska piernena. Na Atilinoj strani II bici su pak sudjelovali Gepidi pod kraljem Ardarikom, Ostrogoti predvoeni braom Valamirom , Teodemirom i Vidimerom te jo neka plemena. Prema Jordanu, u toj najveoj bici nakon Hadrijanopola, poginulo je vie od 165.000 ljudi na obje strane. Biskup Hidacije, kroniar koji je ivio upravo u to doba, donosi brojku od 300.000 ljudi. Iako ove podatke treba uzeti s velikom rezervom, nedvojbeno je ipak da se radi o jednoj od najveih bitaka u povijesti.

42 Greg. Turon., II, 7. (Aetius et Theudor Gothorum rex ae Thorismodus,filius eius, cum exereitibus suis ad eivitatem adeurrunt adversumque hostem eieeiunt repelluntque. /faque liberatam obtentu beati antestites civitatem, Attilanem fugant. Qui Mauriaeum eampum adiens, se praeeingit ad bellum. Quod hi audientes, se eontra eum viriliter praeparant. His diebus Romam sonus adUt, Aetium in maxirno diserimine inter falangas hosti um laborare.); Chron. Gall., 615. (Aetius patricius eum Theoderieo rege Gothorum eontra Attilam regem Hugnorum Trieassis pugnat loco Mauriaeos, ubi Theoderieus a quo oecisus ineertum est et Laudarieus eognatus Attilae: eadavera vero innumera.); Jord., Get., XXXVI, 192. (Convenitur itaque in eampos Catalaunieos, qui et Mauriaei nominantur . .. ), XXXVIII, 197. (Convene re partes, ut diximus, in eampos Catalaunieos.)

43 Stein, n. dj., 497.-498; Cameron, Mediterranean World, 32; Roman Pannonia, 398; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.,58.

44 Opiran prikaz u Wolfram, n. dj., 258-275. Usp. i Heather, 260-276. 45 Hydat., Chron., 27,160; PWRE I, Stuttgart, 1894., Seeck, sv. Ai!tius, col. 702;

Demandt, n. dj., 156. Aecije je Ubijen 21. rujna 454. prilikom jednog primanja na poticaj Petronija Maksima i eunuha Heraklija. Ubio ga je osobno sam Vaientinijan. Usp. i Der Neue Pauly, Enzyklopiidie der Antike l, Stuttgart, Weimar, 1996., sv. Ai!tius, col. 211.

18

oujka, ubijen je i Valentinijan, od ruku dvojice svojih tjelesnih uvara, bivih Aecijevih prijatelja, Optile i Traustile,46 ija su imena nedvojbeno hunska. Iste su godine Vandali iznenadnim prepadom iz sjeverne Afrike zauzeli i opljakali Rim.47 Polovicom V. stoljea stvarna je vlast na Zapadu bila u rukama german-skih vojskovoa. Nakon smrti Valentinijana III. vizigotski je kralj Teodorik II. na carsko prijestolje postavio, jednog za drugim, dva svoja kandidata, Petronija Maksima (455.),48 a zatim Marka Eparhija Avita (455.-456.).

No, stvarnu je vlast u svojim rukama uspio usredotoiti magister militum Zapada, svemoni Got Ricimer. On je godine 456. zbacio Avita i u dogovoru s

istonorimskim carem Lavom I. (457.-474.) zapadnim carem proglasio Julija Valerija Majorijana (457.-461.) .49 Iako je on uspio prisiliti Vizi g ote da ponovno priznaju svoj federatski poloaj prema Carstvu, Ricimer je ve 461. zbacio Majorijana, dao ga ubiti, a na njegovo mjesto postavio je Libija Severa (461.-465.).50 Kad je i on ubijen, uslijedilo je na Zapadu dvogodinje bezvlae, koje nije uspio sprijeiti ni istoni car Lav I.

Tek nakon dvogodinjih pregovora uspio je Lav postii da Ricimer prihvati njegova kandidata za prijestolje, ali je to bilo uvjetovano vojnom pomoi Istoka Ricimeru protiv Vandala u Africi. Tako je 12. travnja 467. Lavov ovjek Antemije (467.-472.) proglaen za cara na Zapadu i doveden u Italiju u pratnji velike vojske kojom je zapovjedao patricij Marcelin, namjesnik Dalmacije.51 Antemije je potjecao iz bogate i ugledne obitelji, a uz to je bio i zet cara Marcijana. Kad je preuzeo carski grimiz stupio je iz politikih razloga u rodbinske odnose i s Ricimerom, kojemu je dao svoju ker Alipiju za enu.52

I u Istonome Rimskom Carstvu polovicom V. stoljea ponovno su se prevlasti domogli germanski plaenici. U Konstantinopolu je odluujui utjecaj

46 Marcell., Com., Chron., s.a. 455; Hydat., Chron., 27, 162; Cassiod., Chron., 157, 1262.

47 Malalas, Chron., 366. 48 Fast. Vin. prior., 303-304, 572-575, s. a. 455. Petronije Maksim sudjelovao je u

svrgavanju i umorstvu Valentinijana, nesumnjivo uz znanje i podrku Teodorika II. Valentinijanova udovica, carica Eudoksija, pozvala je tada protiv Petronija Maksima u

pomo Vandale iz sjeverne Afrike, nakon ega su oni zauzeli i opljakali Rim. 49 Hydat., Chron., 30,185,186, s. a. 457; PWRE XXVII l, Stuttgart, 1928., EnBlin,

sv. Maiorianus, col. 584. Majorijan, koji je bio comes domesticus pod Petronijem Maksimom i Avitom zajedno je s Ricimerom radio na Avitovu svrgavanju. Iako je za taj

in bio proglaen glavnim krivcem, ipak mu je car Lav L povjerio upravu nad Zapadom; Demandt, n. dj., 172.

50 Hydat., Chron., 32, 210, 211, s. a. 461; Fast. Vin. Prior., 588, s. a. 461; Marcell. Com., Chron., s. a. 461; Ioh.,Ant., fr. 203; PWRE XXVII l, EnBlin, sv. Maiorianus, col. 589.

Sl Seeck, Geschichte VI, 360; PWRE XIV, EnBlin, sv. Marcellinus, col. 1447; Hydat., Chron., 34, 234. De ConstantinopoU a Leone augusto Anthemius frater Procopii cum Marcellino, aliisque comitibus viris electis, et cum ingenti multitudine exercitus copiosi, ad ItaUam Deo ordinante directus ascendit.; Demandt, n dj., 173.

52 Malalas, Chron., 368-369.

19

imao Alan Aspar, koji se oslanjao na vojne postrojbe germanskoga podrijetla. I Marcijan i njegov nasljednik Lav 1. dugovali su svoj izbor za cara upravo Asparu. No, Lav se ubrzo nakon izbora priklonio opem negodovanju protiv prevlasti germanskih elemenata u upravi i vojsci. Kako bi se oslobodio Asparova utjecaja i stvorio protuteu njegovoj gotskoj stranci, poeo je u velikim razmjerima

novaiti vojsku meu Izaurijcima. Na elo tih postrojbi postavio je njihova poglavicu Tarasikodisu, koji je u Konstantinopolu uzeo grko ime Zenon i oenio se godine 466. najstarijom carevom keri, Arijadnom.53

Asparov je utjecaj naglo opao, pa je on pokuao pobunom izmijeniti svoj nepovoljan poloaj. Meutim, u carevu protuudaru godine 471. Aspar je ubijen. ivot su izgubili i mnogi germanski vojnici u carskoj slubi.54 Asparovo je potiskivanje dovelo i do promjene stava istonorimske vlasti prema Zapadu. Godine 468. bila je poslana protiv Vandala u Africi velika vojska, ali zbog nesposobnosti vojskovoe Baziliska i lukavosti vandalskog kralja Gejzerika, ta je vojna operacija propala unato velikoj nadmoi rimske vojske. 55 Nakon Asparova umorstva odluujui utjecaj na dvoru zadobio je Zenon, a umjesto Germana prevlast su sada stekli Izaurijci. Kad je godine 474. umro Lav 1., naslijedio ga je Lav II., sin Zenona i Lavove keri Arijadne, a Zenon je postavljen za suvladara svojemu maloljetnom sinu. Ubrzo je potom, u jesen iste godine, iznenada umro i Lav II., pa je prijestolje Istonoga Rimskog Carstva na kraju pripalo Zenonu.

Godine 472. dolo je do znaajnih promjena i na Zapadu. Dana ll. srpnja umoren je car Antemije, a carsko dostojanstvo, uz privolu Senata, povjereno je Aniciju Olibriju (472.).56 Ve idueg mjeseca umro je Ricimer, a trinaest dana nakon njega smrt je odnijela i Olibrija.57

Ricimerov neak i nasljednik Gundobad uspio je u oujku 473. u nakani da comes domesticorum Glicerije preuzme carske insignije,58 ali Lav 1., nezado-

53 Ostrogorski, n. dj., 30. 54 Ostrogorski, n. dj., 31; Cameron, Mediterranean World, 30-32; M. Nikolanci,

Dalmatinska dinastija i propast Zapadnog Rimskog Carstva, Radovi 18, Zagreb, 1985., 10.

55 Cameron, Mediterranean World, 28. Ekspedicija je stajala golemih sredstava. Prema Prisku, fr. 40, i Prokopiju, Bell. Vand., VI, 1-2, potroeno je za cijelu operaciju 130.000 libara zlata. Prema Kandidu, fr. 2, skupljeno je za operaciju 64.000 funti zlata i 700.000 funti srebra samo iz blagajne Istonog Carstva, dok je i car Antemije pridodao

znaajnu svotu. Usp. Nikolanci, n. dj., 7 i bilj. 11 a. 56 Bury, n. dj., I 339; Stein, n. dj., 582 i bilj. 3; Der Neue Pauly l, sv. Anthemius, col.

730. Antemija je ubio Gundobad. 57 Malalas, Chron., 373-375; loh. Ant., fr. 209, 2. 58 Paul. Diacon., Hist. Rom. XV 5,post huiusfunus Licerius domesticus a Gundibaro

patricio, totius etiam voluntate exercitus, apud Ravennam imperator efficitur.; Fast. Vin. 306,611, hoc consule levatus est imp. Glicerius Ravena III non. Martias. O Glicerijevu je ivotu malo toga poznato, budui da se radilo o politiki beznaajnoj osobi ija je vladavina prekratko trajala i ve unaprijed bila liena ikakva politikog koncepta, jer je na prijestolje postavljen voljom Gundobada, neaka svemonoga vojnog zapovjednika i

20

voljan Ricimerovim samovoljnim postavljanjem careva i stanjem u Italiji i na Zapadu, nije htio priznati Glicerija (473.-474.). Stoga je Lav odluio, a nakon njegove smrti 18. sijenja 474. godine Zenon proveo njegovu nakanu, da u Italiju na elu vojske poalje dotad gotovo samostalnog upravitelja Dalmacije Julija Nepota sa zadaom da ondje rijei pitanje vlasti.

Nepot je povjerenu mu zadau uspjeno izvrio. Zauzeo je Italiju, svrgnuo Glicerija, a u lipnju gaje vojska proglasila carem. Ve sljedee godine prisilio ga je magister militum i patricij Orest da napusti Italiju, a za cara je zatim dao izvi kati svojega maloljetnog sina Romula. Germanskim plaenicima u rimskoj vojsci Orest je obeao podijeliti zemljita u Italiji, te je tako i zadobio njihovu potporu uNepotovu svrgavanju.59 Orest je tim obeanjem, ini se, raunao na to da na svoju stranu privue ponajprije one vojnike koje je Nepot bio doveo sa sobom iz Dalmacije i koji su najvjerojatnije bili i najvri oslonac njegovoj vlasti u Italiji. Budui da tu munu zadau nije proveo, idue je godine dolo do pobune germanskih plaenika pod vodstvom Flavija Odoakara. Romul Augustul je svrgnut, a Orest i njegov brat Pavao su ubijeni. Romul Augustul je carske insignije Zapada morao poslati Zenonu uz Odoakarovu poruku da je jedan car dovoljan za obje polovice Carstva.

Odoakar se proglasio kraljem Germana u Italiji, a zahtjevima svojih germanskih vojnika udovoljio je podijelivi im zemljita po kljuu tercije, uglavnom u sjevernoj Italiji. U trenucima protjerivanja Julija Nepota i svrgavanja Romula Augustula Zenon je bio u izrazito tekome poloaju te je ak bio prisiljen i napustiti prijestolnicu nakon dravnog udara to ga je bio izvrio Bazilisk, brat carice Elije Verine, ene pokojnog cara Lava 1.60 Zadobivi potporu izaurijskoga generala Ila, svojega neaka Armata i trakih Ostrogota pod Teodorikom

patricija Ricimera, Gota koji je vie od desetljea drao vlast na Zapadu u svojim rukama te postavljao i svrgavao careve po vlastitoj volji. Stoga su izvorni podaci oGliceriju

sauvani u pravilu kao ture vijesti u kronikama. O Glicerijevoj se pak politici ne zna gotovo nita. Jedino je poznato da je novcem i darovima uspio odvratiti Ostrogote pod vodstvom kralja Vidimera od napada na Italiju. lord., Getica, 284.; Glicerije je, ini se, imao nekih uspjeha i u odnosu prema Vizigotima, kojima je tada vladao sposobni, ambiciozni i agresivni kralj Eurik. Meutim, u Galskoj kronici iz 511. sauvana vijest koja se odnosi na zbivanja u 473. godini nije dovoljno jasna (Vincentius vero ab Eurico rege quasi magister militum missus ab Alla et Sindila comitibus Italia occiditur). Komesi Ala i Sindila ubili su, dakle, Eurikova vojnog zapovjednika koji je bio poslan u Italiju, ali je nejasno je li Vincencije vodio neku vojsku koju su Glicerijevi zapovjednici porazili ili je pak doao u Italiju s nekakvom diplomatskom zadaom. Eurik je meutim u to vrijeme ipak uspio zauzeti Aries i Marseille, pa ne bi trebalo iskljuiti mogunost da se radilo o pokuaju kombiniranog vojnog napada.

59 PWRE XVII, Stuttgart, 1937., col. 1890. Takoer i Stein, n. dj., 589. Opirnije u Bury, n. dj., 343, 404-411. Usp. i B. Zmaji, Novci Julijusa Neposa (474.-480.), posljednjeg priznatog zapadno-rimskog cara, Numizmatike vijesti 10, Zagreb, 1957., 19-24; Nikolanci, n. dj., 16.

60 Anan. Vales., 9,41; Marcell. Com., Chron., s. a. 475.

21

Strabonom, Bazilisk je preuzeo vlast i vladao od sijenja 475. do kolovoza 476., premda se ini da je Verina na prijestolje htjela dovesti i svojega ljubavnika Patricija.6l

Nakon to su Ilo i njegov brat Trokund, a za njima i Armat, koje je na elu jakih snaga Bazilisk bio poslao protiv Zenona, odluili prijei na njegovu stranu, Zeno n se u kolovozu 476. relativno lako vratio na prijestolje.62 Senat i narod Konstantinopola plaili su se Zenonove osvete. Kad se ovaj s vojskom naao pod gradskim zidinama, napustili su Baziliska, otvorili gradska vrata i predali se Zenonu kako grad ne bi pretrpio razaranje. Ostrogoti u Meziji pod vodstvom Teodorika Amala ukljuili su se takoer u sukobe na Zenonovoj strani. Za pruenu pomo dobili su Amalovi Ostrogoti pravo naseljavanja u Donjoj Meziji.

Carstvo se ipak eljelo osloboditi obje skupine Ostrogota koje su povremeno stupale u carsku slubu, a ubrzo potom okretale se protiv vlasti i pljakale po Balkanu. Iako je Zenon elio intervenirati na Zapadu, nije za to imao mogunosti zbog nerijeenog ostro gotskog pitanja. Pretpostavljajui kakve su Zenonove namjere na Zapadu u svezi s rjeavanjem pitanja carske vlasti, ponudio mu je Teodorik Amal da osobno vojno intervenira na Zapadu,63 ali car na to nije mogao pristati jer mu je Amal bio potreban na Balkanu kao protutea Teodoriku Strabonu.64

Smrt Teodorika Strabona godine 484. oslobodila je Carstvo jedne nevolje, ali je Teodorik Amal sjedinio pod svojom vlau sve Ostrogote na Balkanu i poeo ugroavati Konstantinopol. Konano je carska vlast uspjela nagovoriti Teodorika da na elu Ostrogota krene u Italiju i da ondje zavlada umjesto Odoakara kao mandator istonorimskog cara sa strogo odreenim kompetencijama. Kad su 488. godine Ostrogoti krenuli put Italije, Istono Rimsko Carstvo konano je rijeilo germansko pitanje na svome tlu.

61 Cameron, Mediterranean World, 30-31. Kad je u studenome 474. godine umro Lav II. pronijela se glasina, koja se brzo proirila i na Zapadu, da je Zenon dao otrovati sina kako bi ostao jedini vladar. Zenonu bi najmanje odgovarala smrt njegova sina, a ini se da je vijest o tobonjoj Zenonovoj umjeanosti lansirala njegova punica Verina, kojoj je Zenon bio mrzak i koja je eljela prijestolje osigurati svome bratu Bazilisku. Dana 9.

sijenja 475. godine morao je Zenon s lanovima svoje obitelji pobjei iz prijestolnice. Marcell. Com., Chron., s. a. 475.

62 Malchus, fr. 6-8; Anan. Vales., 9,42; Pracap., Bell., Vand. III, VII, 18-23; Heather, n. dj., 277.

63 Malch., fr. 18. 64 Nikolanci, n. dj., 17. Da Julije Nepot nije ubijen 480. godine, Zenon bi

najvjerojatnije prije ili kasnije naao naina da ostvari svoje namjere.

22

MJESTO DALMATINSKE DINASTIJE U ZNANSTVENOJ LITERATURI

Unato malobrojnosti izvora i turosti obavijesti koje oni donose o Marcelinu i Juliju Nepotu, te unato kratkom razdoblju njihova djelovanja u povijesnom okviru svojega vremena, historiografija je ve potkraj XIX. stoljea u glavnim crtama uspjela oblikovati vienje djelovanja tih osoba u kontekstu svjetskih zbivanja onoga doba. Takvo je vienje u iduim godinama tek neznatno korigirano, ali pritom nije zabiljeen nikakav znaajniji pomak u rasvjetljavanju mnogih nepoznanica vezanih uz ove dvije linosti. Uz nedostatak povijesnih izvora pridonijela je tome i injenica da se Marcelin, a zatim i Julije Nepot nakon protjerivanja iz Italije, nalaze izvan glavnih povijesnih tijekova, to je razlogom da se nitko od istraivaa nije potanje pozabavio tom tematikom.

U novom vijeku prvi se dalmatinske dinastije dotaknuo D. Farlati tvrdnjom daje Julije Nepot umoren u Dioklecijanovoj palai,65 ali to je miljenje

prihvaano polako i postupno. I E. Gibbon je u svojemu znamenitom djelu The Decline and Fall of the Roman Empire pisao o Marcelinu i Juliju Nepotu, ali se nije uputao u pitanje njihova podrijetla, ve se ograniio samo na najnuniji prikaz i na njihovu ulogu u irim povijesnim zbivanjima.66

Vrlo dobar i opiran prikaz zbivanja vezanih uz propast carske vlasti u Zapadnom Rimskom Carstvu, te poglavito uz Marcelina i Nepota, iako samo do godine 476., donosi i E. Stein u svojoj Geschichte des Spiitromisches Reiches 1.67

Marcelinom i Nepotom opirnije se bavio W. Ensslin,68 premda je slika o dalmatinskoj dinastiji u osnovnim crtama oblikovana ve poetkom XX.

stoljea.69 A. Demandt u svojemu je enciklopedijskom lanku ponovno aktuali-

65 D. Farlati, Illyricum sacrum, T. II, Venetiis, 1753., 125. 66 Gibbon, n. dj., 320, 328, 330 i bilj. 89, 338-340. 67 Stein, Geschichte l. 68 W. Ensslin, PWRE XIV, sv. Marcellinus, col. 1446-1448 i PWRE XVI, sv. Nepos,

col. 2505- 251l. 69 Popis starije literature donosi ii, n. dj., 154-155, iDemandt, n. dj., XIII-XVIII.

23

zirao to pitanje, naglasivi tezu da u Juliju Nepotu, a ne uRomulu Augustulu, treba vidjeti posljednjega zapadnorimskog cara,70 iako je to miljenje iznio jo u XIX. stoljeu T. Smiiklas.71

J. Wilkes iscrpno je obradio Dalmaciju kao rimsku provinciju, ali je raz-doblju kasne antike posvetio izrazito malo prostora.n Autor je ipak pritom i Marcelinu i Nepotu, te zbivanjima u Dalmaciji njihova vremena, dao onoliko mjesta koliko je doputao sauvani izvorni materijal, za to vrijeme, na alost, vrlo oskudan. Wilkes pritom nije dvojio kako je upravo Julije Nepot, prema vrstom autorovu uvjerenju podrijetlom Dalmatinac, posljednji zapadnorimski car, a da-tum njegove smrti istinski svretak postojanja zapadnorimske carske vlasti.

Noviju cjelovitu obradu kasne antike od Dioklecijana do Justinijanove smrti objavio je godine 1989. A. Demandt.73 Ulogu Marcelina i Julija Nepota u zbiva-njima V. stoljea autor je na osnovi sauvanih izvora i literature iscrpno obradio i pruio uvjerljivu sliku djelovanja ovih dviju osoba u kontekstu tadanjih svjetskih zbivanja.

Najopseniji rad posveen Marcelinu osvrt je G. Gaggera,74 a autor je znaajan prostor posvetio Nepocijanu, Majorijanu i meusobnim odnosima ovih triju osoba. Gaggero je miljenja da su Mat'celin i Nepocijan galskog podrijetla, pri emu vrlo opirno na nekoliko mjesta raspravlja o Marcelinskoj zavjeri u Galiji, te o Nepoci-janovoj ulozi u tim zbivanjima, na emu je uglavnom njegova teza i zasnovana.

Samo na razdoblje Nepotove vladavine odnosi se rad J. P. C. Kenta, koji je iznio i argumentirao miljenje o salonitanskoj kovnici i dva razdoblja kovanja Nepotova novca u Saloni.75

No, dok je europska historiografija oblikovala sliku tog vremena, hrvatska je povijesna znanost jo bila u povojima, pa nije znaajnije pridonijela prouavanju navedene problematike niti je to mogla. Valja naglasiti da je u sreditu zanimanja hrvatskih povjesniara tada bila gotovo iskljuivo nacionalna povijest. U svojoj opsenoj obradi hrvatske povijesti posvetio je T. Smiiklas znaajan prostor

antikom razdoblju, te se dotaknuo i Nepotove vladavine, ne spominjui pritom

70 PWRE supl. XII, 1970., A. Demandt, s.v. Magister militum, col. 677-679,683-686. Usp. i E. Demouget, Bedeutet das Jahr 476 das Ende des romischen Reichs im Okzident?, Klio 60 (1978.), 371-38l.

71 T. Smiiklas, Poviest hrvatska, dio prvi, Zagreb, 1882.,82. 72 J. J. Wilkes, Dalmatia, 416-423. 73 A. Demandt, Die Spdtantike, s cjelovitim popisom literature i izvora. 74 G. Gaggero, n. dj., 241-269. 75 J. P. C. Kent, Julius Nepos and the Fall of the Western Empire, Romische

Forschungen in Niederosterreich V (Corolla Memoriae Erich Swoboda dedicata), Graz-KaIn, 1966., 146-150 i tab. IX.

76 T. Smiiklas, Poviest hrvatska, 81-83, pogrijeio je tvrdei da Odoakar oo. nije niti naslov kralja uzeo, to su uviek inili vojvode Germani, kada su se pobunili proti carstvu (82). Tek nakon Nepotove smrti )}oo. je istom Odoakar uzeo naslov kralja, kada je nahrupio u Dalmaciju i priklopio ju Italiji, jer je nestalo zakonitoga cara. Odoakara su germanski vojnici, meutim, proglasili kraljem i prije zbacivanja Romula Augustula.

24

Matcelina. Umorstvo Nepotovo dovodio je Smiiklas u svezu sTeodorikovom nejasnom ponudom Zenonu da intervenira u Italiji i vrati Nepota na prijestolje.76

M. Abrami je u radu O povijesti Salone77 plasirao tvrdnju, koju su poslije preuzeli neki od hrvatskih povjesniara, da se Marcelin, ugledni patricij iz Salone, godine 461. proglasio kraljem nezavisne Dalmacije, a njegov sin Julije Nepot je uspio zadrati zemlju neovisnom, s glavnim gradom Salonom, sve do svoje smrti, dok je u isto doba, 476, propalo samo Carstvo.n Pritom Abra-

mi nije dvojio da je Julije Nepot umoren po nagovoru biveg cara i biskupa Glicerija.

Don F. Buli jedan je od prvih hrvatskih arheologa koji se posvetio istraivanju Dioklecijanove palae i ranoga kranstva u Saloni.79 Bulievo se

vienje zbivanja vezanih uz Marcelina i Nepotovu vladavinu razlikuje od vienja drugih autora koji su u njegovo vrijeme obraivali ovu tematiku. I za Bulia je Marcelin, rodom Dalmatinac, patricij Istoka koji se proglasio kraljem Dalmacije, dok je Nepot umoren po Glicerijevu nalogu. Buli je, meutim, smatrao da je nakon Nepotova umorstva Glicerije prigrabio svjetovnu vlast u Dalmaciji,

namjeravajui osnovati nezavisno kraljevstvo, ali je pao kao rtva urote Vijatora i Ovide. Glicerijevo je umorstvo Buli popratio citatom rijei Marcelina Komesa ... haud longe a Salonis sua in villa ... koji se nedvosmisleno odnosi na umorstvo Julija Nepota, a ne Glicerija.Ho Nije jasno kako je Buli doao do takvih

zakljuaka jer se u biljekama poziva na autore poput Jordana i Prokopija, u kojih se ne moe nai nita to bi ilo u prilog takvim njegovim razmiljanjima.

I F. ii je u djelu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara posvetio dosta prostora prapovijesnom i grko-rimskom razdoblju, te neto manje i kasnoj antici, ali se i on uglavnom ograniio na sumarno iznoenje saznanja europske historiografije do svoga vremena. SI ii nije dvojio o tome da su Marcelin i

77 M. Abrami, O povijesti Salone, prev. N. Cambi, u Antika Salona, Split, 1991., 39-46.

78 Abrami, n. dj., 45. Tvrdnja o Marcelinovu proglaenju za kralja dolazi vjerojatno od doslovnog prevoenja grke rijei basi/eas.

79 F. Buli - J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912.; F. Buli - Lj. Karaman, Palaa cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb, 1927., 181-182.

80 Buli - Karaman, Palaa cara Dioklecijana, 182. Potpuni citat Marcelina Komesa za god. 480. glasi: His consulibus Nepos, quem dudum Orestes imperio abdicaverat, Viatoris et Ovidae comitum suo rum insidiis haut lange a Salanis sua in villa occisus est. Moda je Buli bio zaveden Prokopijevim rijeima (Bell. Vand. III, VU, 15. 1 Nepot je preuzevi vlast poivio malo dana i skonao od bolesti, a i G1ikerije koji je nakon njega zavladao doivio je slian udes. Nakon njega je carsku vlast preuzeo August.), gdje se doista govori da je Glicerije doao na vlast nakon Nepota i doivio istu sudbinu, ali ni tu nema nikakva spomena o Glicerijevoj uroti, pa se sve ini kao pomalo isforsirana konstrukcija.

81 ii, Pov~iest Hrvata, donosi i opsean popis strane literature do svoga vremena.

25

Nepot rodom Dalmatinci te da je Dalmacija u njihovo doba samostalna, no ipak nije donosio tako dalekosene zakljuke poput Abramia ili Bulia.

Nove elemente unio je L. Kati u Pregledu povijesti Hrvata objavljenom 1938. godine. Prema njegovim rijeima pao je Marcelin kao rtva izdaje i zavisti cara Lava,82 a njegov neak Julije Nepot zbacio je Glicerija i sam se zacario. Nepot je, pak, umoren 480. godine od ruke svojih dvorjana. U to da su Marcelin i njegov neak Nepot Dalmatinci, nije sumnjao ni G. Novak u svojoj Prolosti Dalmacije .83 Isti je autor 1957. ponovio to miljenje, ustvrdivi da se Marcelin pobunio protiv cara Lava i proglasio se kraljem Dalmacije.84 Nema dvojbe da su Novakova razmiljanja temeljena na djelima i ugledu T. Smiiklasa, M. Abramia, F. Bulia i F. iia.

Uglavnom nezapaeno proao je rad B. Zmajia iz godine 1957. u kojemu je autor dao krai povijesni pregled ivota i vladavine Julija Nepota uz pregled tipova Nepotova novca.85 Zmajieva tvrdnja, koju niim nije potkrijepio, da je Nepot pratio Marcelina na svim bojnim pohodima sve do njegove smrti, ne moe se prihvatiti kao sigurna jer o Nepotu nema u izvorima ni rijei do prvog spomena u konstituciji cara Lava iz 473. godine. Iako se radi o instruktivnom i korisnom prikazu, autor je ipak donio nekoliko odve dalekosenih zakljuaka.

Godine 1962. iziao je iz tiska opsean sintetiki pregled povijesti Ilirika u kasno doba Carstva R. Rogoia.86 Autor je, uloivi silan trud, citirao golem broj izvora i obradio kljune dogaaje od Dioklecijanova doba do propasti carske vlasti na Zapadu. Pozabavivi se poimence prefektima pretorija i vojnim zapovjednicima u Iliriku, nije, dakako, mogao zaobii ni Marcelina i Nepota.

Rogoieva se vienja u pitanjima Marcelinova i Nepotova djelovanja i zbivanja vezanih uz njih razlikuju od veine drugih autora. Marcelinovo je ubojstvo na

82 L. Kati, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., 13. S obzirom da Kati ne navodi izvore, nije mogue rekonstruirati odakle mu ti podaci, ali je iz predgovora ipak razvidno kojim se autorima koristio.

83 Novak, Prolost Dalmacije l, 86-87. 84 Isti, Povijest Splita 1,37. Ovo je miljenje oevidno preuzeto od M. Abramia, n.

dj.,45. 85 B. Zmaji, Novci Julijusa Neposa (474.-480.), posljednjeg priznatog zapadno-

rimskog cara, Numizmatike vijesti 10, Zagreb, 1957. 86 R. Rogoi, Veliki Ilirik (284-395) i njegova konana dioba (396-437), Zagreb,

1962. 87 Rogoi, n. dj. 139. Prema ovome izgleda, daje patricij Zapada i vojskovoa cara

Antemija Marcelin ubijen od Rimljana istonog cara Leona, koje je predvodio Bazilisko, brat carice Verine, kasnije protucar. .. U ovome bi trebalo traiti uzrok smrti vojskovoe Marcelina, patricija Zapada.

88 Rogoi, n. dj., 141-142, No car Istoka nita ne uini, da se Nepot povrati na carsko prijestolje. Nego izgleda da mu je bio neprijatelj .... Kad je Zenon, bez obzira na patricija Nepota, postavio patricijem Odoakara, koji je priznavao carem Zenona, ras car i patricij Nepot, gospodar Dalmacije, smetao je Zenonu i njegovoj monarhiji. I moda ubistvo Nepota nije bilo bez prsta iz Bizanta.

26

Siciliji, primjerice, autor pripisao istonim Rimljanima, to jest Baziliskovoj uroti,S7 dok je Nepotovo, pak, umorstvo smatrao posljedicom smetnje koju je Nepot predstavljao Zeno nu za konsolidaciju odnosa s Odoakarom u Italiji.88

Izmeu ostalog, autor je Nepotov poloaj nakon protjerivanja iz Italije sagledao u krivome svjetlu, to ga je na kraju i dovelo do zakljuaka koji se teko mogu prihvatiti.

I M. Brandt se u svojem opsenom pregledu ranosrednjovjekovne povijesti ukratko osvrnuo na Nepota i povijesna zbivanja vezana uz njega, dok Marcelina nije ni spomenuo.89 Djelo ipak donosi irok povijesni okvir, temeljito opisujui zbivanja u vrijeme velike seobe naroda.

Od domaih se autora najiscrpnije dalmatinskom dinastijom pozabavio M. Nikolanci,90 ali autoru treba zamjeriti manjkavo koritenje literaturom te brojne pogreke koje su mu se potkrale u tekstu i u biljekama. 91 Nikolancijev rad

unato tome ipak predstavlja stanovit odmak od dotadanjih gledita hrvatskih autora koji su se dotakli ove problematike.

Godine 1988. pojavio se i najopseniji rad posveen Juliju Nepotu i njegovu novcu kovanom usalonitanskoj kovnici,92 u kojem je . Demo uz kratak, ali precizan i instruktivan, povijesni pregled Nepotova ivota i vladavine detaljno obradio njegov novac kovan u Saloni, temeljei svoje stavove na najnovijoj stranoj i domaoj literaturi.

U sintezi hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti i 1. Goldstein93 posvetio je jedno krae poglavlje antikom razdoblju. Iako je dao sumaran i skraen opi prikaz hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici, autor je u tu problematiku

89 M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995.2 90 M. Nikolanci, Dalmatinska dinastija i propast Zapadnog Rimskog Carstva,

Radovi 18, Zagreb, 1985.,5-22. 91 Od literature koritena su samo dva, ve prilino zastarjela naslova, O. Seeck,

geschichte des Untergangs der Antiken Welt Vl, te F. ii, Povijest Hrvata, pri emu je Sii citiran samo jednom na poetku rada, dok je na samome kraju rada jednom citiran i J. P. C. Kent, Julius Nepos and the fall of the Western Empire, te na jo jednom mjestu EnBlinov rad starijeg datuma, Zu den Grundlagen des Odoakers Herrschaft, VAHD, Zagreb, 1940. Ostatak literature ine enciklopedijski lanci PWRE, pri emu ih je Nikolanci nepotpuno citirao, ne navodei naslov lanka, kao ni autore i godinu izdavanja. Ni izvorni materijal nije iskoristio u cijelosti, a prilikom pozivanja na antike pisce i njihova citiranja imena im u nominativu pie jednom u kroatizirano m (Prisko, Hidatije, Komes Marcelin, Prokopije), a drugi puta u latinskom obliku (Priscus, Hydatius, Anonymus Valesianus, Marcellinus Comes). Slinu nedosljednost pokazao je i pri

navoenju djela pa jednom pie Vandalski rat, a drugi put (bilj. 24.) citira doslovno: Prokopije, bellum Vandalicum, l, 6, 8 ili u bilj. 25: Prisko (de leg. Rom ad gentes X) ... l na kraju, o emu je ve bilo govora u ovom radu, Nikolanci esto donosi i pogrenu godinu uz citat iz kronike, pa se zbog takva nedosijednog citiranja i navoenja u biljekama valja vrlo oprezno koristiti njegovim radom.

92 . Demo, The Mint in Salona: Nepos and Ovida (474-481/2), Studia numismatica Labacensia Alexandro J elonik oblata, Situla 26, Ljubljana, 1988.

93 I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.

27

zahvatio koliko je bilo potrebno za razumijevanje glavne teme njegova rada, spomenuvi Julija Nepota i zbivanja vezana uz njega, te navodei u biljekama relevantnu literaturu.

Stjee se ipak dojam da povijesno razdoblje od Konstantinove smrti do ostrogotskog osvojenja Dalmacije i Panonije ostaje kao vakuum izmeu vremena prevlasti Rima i ranoga srednjeg vijeka, vremena koje, ini se, mnogo vie privlai pozornost domaih strunjaka. Hrvatska se historiografija ipak odmakla od nekih zastarjelih gledita, poput ideje o proglaavanju Marcelina kraljem Dalmacije,94 iako neki znaajniji pomak u saznanjima o ulozi dalmatinske dinastije u povijesnim zbivanjima V. stoljea nije uinjen. Koliko se osjea nedostatak novijih istraivanja vezanih uz ovu problematiku, najbolje ilustrira pojava da se i u novijoj literaturi gotovo u cijelosti preuzimaju miljenja stara vie od sedamdeset godina. Primjer je tome knjiga J. Belamaria95 u kojoj on gotovo doslovno prepriava miljenje F. Bulia o proglaenju Marcelina kraljem Dalmacije te o Glicerijevoj umijeanosti u Nepotovo umorstvo.

94 V. Kapetanovi, Rimski Ilirik u odrazu kranske knjievnosti, Split, 2006., 20. U vrlo kratkom pregledu zbivanja vezanih uz posljednja tri desetljea postojanja carske vlasti na Zapadu autor je uinio nekoliko pogreaka. Prva od njih odnosi se na Aecijevo umorstvo. Prema Kapetanoviu Aecije je u Rimu umoren, naoigled Valentinijana III., koji je, meutim, a tako taj in opisuje veina izvora, Aecija ubio vlastitom rukom uz pomo eunuha Heraklija. Julija Nepota, pak, oznaio je samoproglaenim carem (Tako je u Splitu svoje dane zavrio posljednji, samoproglaeni, rimski car.), iako je upravo Nepot bio legitimni vladar Zapadnog Carstva. Ni Kapetanovieva konstatacija da su nakon Marcelinove smrti na Siciliji vlast preuzeli poglavice germanskih eta u slubi Carstva, ne moe se smatrati potpuno tonom jer je stvarnu vlast u Zapadnom Carstvu ve i prije toga u rukama drao germanski vojskovoa Ricimer

95 J. Belamari, Split - od carske palae do grada, Split, 1998.,30. Osim to je sina Gale Placidije, Valentinijana III., preimenovao u Valerijana, Belamari bez potvrde izvora iznosi i tvrdnju kako u Dioklecijanovoj palai ... Nepot padne 480. rtvom otrova. O

nainu na koji je Nepot umoren ne izjanjava se ni jedan od sauvanih izvora.

28

PREGLED GRAE

Za promatrano vremensko razdoblje od tridesetak godina izvorni je materijal oskudan, pogotovo o djelovanju Marcelina i Julija Nepota u Dalmaciji. Do danas je poznat samo jedan natpis posveen Juliju Nepotu, izveden srebrnom inkrus-tacijom na bronanoj ploi. Taj je natpis naen godine 1789. u Beogradu, a njegov tekst glasi: salvo d.n. Iulio Nepote pp.Aug./ Audax v.c. praefectus urb. fecit .96 Prvi vlasnik Nikola Radvanyi darovao je plou godine 1809. N arodnom muzeju u Budimpeti. U razmatranoj literaturi nije registriran ni jedan sauvani natpis u kamenu koji bi se odnosio bilo na Mat'celina bilo na Julija Nepota.97

O Marcelinovoj i Nepotovoj djelatnosti i njihovoj ulozi u kontekstu povijesnih zbivanja toga vremena na irem planu glavni su podaci sauvani II kronikama, koje u to doba postupno postaju dominantni oblik historiografskog rada,98 te u nekoliko sauvanih historija, uglavnom iz neto kasnijeg vremena.

Kronika99 latinskog pisca Hidacija (394.-470.) iz Lemike II Galeciji, biskupa grada Akve Flavije (dananji Chavez u Portugalu), iako kao izvor najvanija za

podruje Hispanije i Galije, donosi i vrio vrijedne podatke vezane uz zbivanja na Sredozemlju i Marcelinovll ulogu u njima, a poglavito uz rat protiv Vandala,

meusobne odnose Vizi gota, Vandala i Sveba, te zbivanja na carskim dvorovima na Zapadu i na Istoku, vezana uz odnose Ricimera i Antemija, kao i uz

96 CIL III, 6335; Salona Christiana, 151. Restitucija natpisa glasi: salvo d(omino) n(ostro) lulio Nepote P(atre) P(atriae) Aug(usto)1 Audax veir) c(larissimus) praeJectus urb(i) Jecit. (Na spas naemu gospodinu Juliju Nepotu, ocu Domovine, Augustu, dao je

nainiti preslavni mu Audaks, prefekt grada.) 97 Natpis CIL III 9527, na kojem se spominje prokonzul Dalmacije Marcelin datiran

je precizno u kraj VI. stoljea i ne moe se dovoditi u svezu s Marcelinom iz V. stoljea, kao to je to uinila N. Klai, u N. Klai - . Rapani, Zadar u srednjem vijeku, do 1409., Zadar, 1976.,56, ve prije s osobom s natpisa (B.D., 34,1911.,44, br. 4224) naenog na salonitanskom groblju Crikvine, na kojemu se spominje [MAR]CELLINVS, vir clarissimus. Salona Christiana, 67.

98 O kronikama opirnije H. Graanin, uvodna studija u: Marcelin, Kronika, prev. B. Kunti-Makvi, Zagreb, 2006., 5-54 i ondje nav. lit.

99 Hydatius Lemicus, Continuatio chronicorum Hieronymianorum, ed. Th. Mom-msen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. Xl, Berolini , 1893.

29

Marcelinovu ekspediciju u Italiju po nalogu cara Lava. Kronika je nastavak Hijeronimove kronike, a vremenski je sezala do 468. godine. Hidacije je takoer i autor Fasta koji doseu do 468. godine, a sauvani su u rUkopisu iz IX.

stoljea. lOo Suvremenik Marcelina i Julija Nepota bio je i vrlo obrazovani grki govornik

Prisk iz Panija u Trakiji (oko 420. - poslije 474.), autor bizantske povijesti u osam knjiga, iji nam naslov danas nije poznat. Priskovo je povjesniarsko djelo

obuhvaalo razdoblje od 433. do 474. godine, a sauvano je u fragmentima. lO! Osim podataka vezanih uz povijest Huna u Atilino vrijeme, Prisk donosi i nekoliko znaajnih podataka o Marcelinovoj ulozi i djelovanju u ratu protiv Vandala na Siciliji 461. i 467. godine, te o Marcelinovu umorstvu.

Malko Sofist, grki povjesniar podrijetlom iz Filadelfije u Siriji, nastavio je Priskovo djelo i za razdoblje od 474. do 480. napisao sedam knjiga povijesti objavljenih nakon 491. godine. Djelo je sauvano u fragmentima,!02 koji su glavni povijesni izvor za djelovanje Teodorika Amala na Balkanskom poluotoku.

Marcelinov i Nepotov suvremenik bio je i Sidonije Apolinar (oko 430. - oko 480.), latinski pjesnik i govornik, podrijetlom iz galske senatorske obitelji, zet cara Avita i njegov panegiriar, a od godine 469. biskup Arverna (Clermont). Njegova pisma u devet knjiga103 donose znaajnih podataka, a osobito su vana kao povijesni izvor za Galiju i odnose izmeu zapadnorimske vlasti iVizigota. Sidonije je ujedno i najvaniji izvor za Marcelovu zavjeru u Galiji, koja se u literaturi esto vee uz Marcelinovo ime, a u koju je moda bio upleten i Marcelinov urjak Nepocijan.

Magno Feliks Enodije, od 514. do 521. godine biskup Ticina (Pavia), autor je ivotopisa svojega prethodnika na biskupskoj stolici Epifanija,104 suvremenika Julija Nepota i aktivnog sudionika zbivanja u vrijeme kratkotrajne Nepotove vladavine u Italiji. Enodijevo djelo jedan je od glavnih izvora upravo za to razdoblje pa nam je Nepotova politika u Galiji u odnosu prema Vizigotima

100 Hydatii episcopi descriptio consulum ex quo primum ordinati sunt, Consularia Constantinopolitana cum additamento Hydatii, AD A. CCCCLXVIII, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892.

lO! Pris cos , Historia Byzantina, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. Prisk je bio lan diplomatskog poslanstva Istonoga Rimskog Carstva na Atilin dvor. Ta se diplomatska misija odigrala 448. ili 449. godine. O Prisku usp. H. Graanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor, i ondje nav. lit.

102 Malchus, Byzantinae Historiae libri VII, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. 103 Sidonius Apollinaris , Epistolae , ed. Ch. Leut johann, MGH, Auctores antiqu-

issimi, vol. VIII, Berolini, 1887. !04 Magnus Felix Ennodius, Vita beatissimi virU Epifanii episcopi Ticinensis

ecclesiae, ed. F. Vogel, MGH, Auctores antiquissimi, vol. VII, Berolini, 1885.

30

najbolje poznat dio njegove politike aktivnosti kao cara Zapadnoga Rimskog Carstva.

Latinski povjesniar gotskog podrijetla Jordan (umro poslije 551.), autor je dvaju djela, gotske 105 i rimske106 povijesti, u kojima donosi znaajne podatke o zbivanjima posljednjih godina zapadnorimske carske vlasti, te o posljednjim zapadnorimskim carevima. Iako pria i o Marcelinu, kojemu pridaje titulu patricija, mnogo su dragocjeniji, uz kritiku prosudbu i usporedbu s ostalim izvorima, Jordanovi podaci o Nepotovu dolasku u Italiju, njegovu usponu do carske asti, te o pokuaju njegova svrgavanja i povratku u Dalmaciju.

Kronika Marcelina Komesa (umro oko 534.),107 latinskog kroniara iz Justinova i Justinijanova vremena, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika, takoer se vezuje na Jeronimovu kroniku i obuhvaa razdoblje od 379. do 518., u prvom, a do 534., u drugom izdanju. Kronika je vrlo znaajna kao izvor za Marcelinovo i Nepotovo djelovanje.

Kronike Consularia Constantinopolitana,108 Consularia Italica 109 i Chro-nica Gallica 110 ne donose nove bitne podatke, ali njihova je vanost u tome to slue kao komparativni izvorni materijal za kontrolu i korekciju vijesti to ih donose ostali pisci. Iz istog je razloga znaajna i kronika Flavija Magna Aurelija Kasiodora,1l1 tajnika ostrogotskoga kralja Teodorika, ije je djelo Variae 112 u dvanaest knjiga iz razdoblja od 507. do 537. godine takoer sauvano. Kasio-dorova kronika poinje stvaranjem svijeta i dopire do 519. godine.

Prokopije iz Cezareje (kraj V. st. - oko 565.), autor je, pored ostalih, i vrlo znaajnog djela Bellum Vandalicum,113 koje, iako je nastalo u prvoj polovici VI.

stoljea, donosi vane i vjerodostojne podatke o zbivanjima na Sredozemlju i

lOSlordanes, De origine actibusque Getarum, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. V, Berolini, 1882.

106 lordanes, De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. V, Berolini, 1882.

107 Comes Marcellinus, Chronicon, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XI, Berolini, 1893. Prijevod Marcelinove Kronike na hrvatski B. Kunti-Makvi, Zagreb, 2006. O Marcelinovoj Kronici i o Marcelinu opirnije H. Graanin, uvodna studija uz prijevod Marcelinove Kronike, n. dj., 10-16.

108 Consularia Constantinopolitana ad a. CCCXVC, cum additamenta Hydatii, ad a. CCCCLXVIll, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892.

109 Consularia !tatica, Auctarii Hauniensis ardo prior, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892.

110 Chronica Galliea, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892.

III Cassiodorus, Chronica, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XI, Berolini, 1893.

112 Cassiodori Variae, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XII, Hannoverae, 1894.

113 Procopius, History of the wars, III-IV, The Loeb classical library, Harvard, 2000.

31

Marcelinovoj ulozi u njima tijekom vandalsko-rimskih sukoba, oMarcelinovu umorstvu na Siciliji, te o odnosima izmeu istonorimske i zapadnorimske vlasti u to doba.

Vani su i sauvani fragmenti Kronike Ivana Antiohijskog, bizantskog re-dovnika i kroniara, najvjerojatnije suvremenika cara Heraklija (610. - 641.).114 Njegovo je djelo otpoinjalo Adamom, a zavravalo smru cara Foke (610.).

Anonymus Valesianus krai je tekst nepoznatog autora,"5 a ime duguje objavljivau Henriju de Valoisu (Henricus Valesius). On je godine 1636. u Parizu publicirao jedan rukopis u redakciji iz IX. stoljea. Rukopis je podijeljen na dva dijela, od kojih prvi (Pars prior), u originalu napisan oko 390. godine, u formi ivotopisa opisuje vladavinu cara Konstantina 1., dok drugi dio (Pars jJosterior, Chronica Theodericiana), nastao oko 550., pokriva razdoblje od 474. do 526. godine i odnosi se najveim dijelom na doba Teodorikove vladavine. U tom su dijelu ukratko opisana zbivanja vezana uz propast carske vlasti na Zapadu i odnose izmeu Julija Nepota, Odoakara, Romula Augustula, Zenona i Teodorika Amala.

Iako je ivio u VIII. stoljeu, Pavao akon (oko 720.1724.-?799.), lango-bardski pisac rimske povijesti,116 svojim se djelom vezuje na Eutropijev Breviarum historiae Romanae. akonova Historia Romana, pisana oko godine 770., vremenski see do Justinijana, a autor se sluio i nekim danas izgubljenim izvorima, pa donosi i podatke kojih inae nema u drugih autora. Stoga njegovo djelo za nas ima posebnu vrijednost.

Codex Theodosianus ll7 i Codex lustinianus"8 zbirke su carskih proglasa i zakona, a njihova je velika vanost u tome to u nedostatku drugoga izvornog materijala donose egzaktne i dragocjene podatke o opim prilikama na tlu Rimskoga Carstva u vrijeme velike seobe naroda. U Justinijanovu je kodeksu

sauvan i kronoloki najstariji spomen Julija Nepota u osobno njemu upuenoj konstituciji cara Lava I. kojom je istodobno posvjedoeno da je obnaao ast magister militum Dalmatiae.

Notitia dignitatum spis je nastao poetkom V. stoljea, moda izmeu 425. i 430. godine,"9 a predstavlja popis dravnih ureda, slubenika i njihovih naslova

114 Iohannes Antiochenus, Historia, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. 115 Anonymus Valesianus pars prior et posterior, Ammianus Marcelinus III, Thc

Loeb Classical Library, ed. G. P. Goold, Cambridge, 1986.6 , 506-569. 116 Pauli Diaconi Historia Romana, ed. J. Droyscn, Scriptores rerum Germani-

carum, MGH, Auctores antiquissimi, vol. Il, Hanlloverae, 1878. 117 Codex Theodosianus T. I-VI, L Gothofredus - A. MarviIlius, Leipzig, 1763.; ed.

P. Krueger - Th. Mommsen, Dublin, ZUrich, 1971.4 liS Justinial1us, Codex Iustillianus, ed. P. Krueger, u: Corpus juris civilis, II, Berlin,

1880. 119 Notitia dignitatum Occidentis, ed. O. Seeck, Berolini, 1876. Vrijeme nastanka

Notitia nije sa sigurnou utvreno, a neki ga istraivai datiraju u preiroku vremenskom rasponu. T. Marasovi, Dioklec(jallova palaa, Zagreb, Split, 1995.,20, primjerice,

odreuje vrijeme izmeu 385. i 425. godine. Prema Jonesu, n. dj. 38., Notitia je nasta-

32

u oba Carstva. U Notitia dignitatum Occidentis opisana je i shema ureda na-mjesnika provincije Dalmacije. Njegova je titula praeses, pa se i izrijekom navodi da drugi praesides imaju officium kao i dalmatinski praeses. Notitia donosi i znaajne podatke o dalmatinskim ginecejima i upravi ostalih carskih posjeda.

Tabula Peutingeriana 120 i Cosmographial 21 anonimnog autora iz Ravene nezaobilazni su i prvorazredni povijesni izvori jer omoguuju lociranje pojedinih naselja, putnih postaja i trasa putova na terenu, a donose i podatke o raz-

granienjima izmeu teritorijalnih zajednica i municipalnih teritorija. Anonim iz Ravene donosi i podatak o Tarsatikoj Liburniji, oko ega se u hrvatskoj historiografiji razvila dugotrajna rasprava koja se jo uvijek ne moe smatrati

okonanom. Ravenjaninovo je djelo nastalo najvjerojatnije u VII. stoljeu, ali podaci koje donosi odnose se na razdoblje VI. stoljea, na temelju izvora uglavnom iz prve polovice stoljea.

Paradoksalno je da najvie podataka o Marcelinovoj linosti donosi Suda (Suidas), jedan srednjovjekovni bizantski leksikon.m Iako je nastao u X. stoljeu, velikim dijelom temeljen je na dobrom izvornom materijalu. Podaci koje donosi o Marcelinu ne nalaze se ni u jednom Marcelinu suvremenom ili vremenski bliskom sauvanom izvoru, ali su ipak posrednim putem potvreni kod Ma1"Celina Komesa i Prokopija. Prema Sudi, Marcelin je bio astan i plemenit ovjek, odgojen rimskim odgojem i vrlo iskusan u prorokoj vjetini, ali bio je vrlo uen i u drugim stvarima. Imao je dovoljno mudrosti u politici i udnovatu hrabrost, a bio je vjet i u ratu. Iako je, prema Sudi, bio nezavisan i vladao ljudima, pravedno se odnosio prema svojim podanicima.

Poneki se podatak o zbivanjima V. stoljea u Dalmaciji, te o granicama provincije moe pronai i u djelima srednjovjekovnih pisaca Konstantina VII. Porfirogeneta,123 Herimana, njemakog kroniara iz sredine XI. stoljea,'24 te

la dvadesetih godina V. stoljea i suvremena je Teodozijevu kodeksu. Usp. i J. Belamari, Gyneceum Ioviense Dalamtiae - Aspalatho, Dioklelian und die Tetrarchie, Berlin, New York, 2004.,141-162,145-146, The basic text was created probably in about 408 (in partibus Occidentis changes were recorded up to 420), but it conceals a lot of information about the periods before the revision of the basic copy. Isti je Belamariev rad objaVljen i na hrvatskom jeziku u Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 40, Split, 2003.-2004.,5-42.

120 Tabula Peutingeriana, Itineraria Romana, ed. K. Miller, Stuttgart, 1916. 121 J. Schnetz ed., Itineraria Romana, vol. alterum, Ravennatis Anonymi Cosmo-

graphia et Guidonis Geographica, Leipzig, 1940. 122 Suidas/Suda, Lexicon, sv. Markellinos, 202, Adler, 1933., III, 325; Salona

Christiana, 145. 123 Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, ed. G. Moravcsik,

Washington, 1967. 124 Heriman Augiensis, Chronicon de sex aetatibus mundi, MGH, SS V. 78, 480,

... ipso anno Odoacar Romae regnans, in Dalmatia Odivam regem vicit et perernit .... Heriman Ovidu naziva Odiva, upravo kao i Kasiodor, pa je vrlo izgledno da se sluio upravo Kasiodorovim djelom kao izvorom.

33

Splianina Tome Arhiakona. l25 Konstantin Porfirogenet i Toma Arhiakon zapisali su u dalmatinskim gradovima sauvanu predaju o zbivanjima iz vremena seobe naroda, a uz dosta opreza mogu se neki od tih podataka dijelom pripisati i procesima u V. stoljeu. Toma Arhiakon i izrijekom spominje Julija Nepota te Glicerija kao salonitanskog biskupa.

Za podruje kasnoantike Dalmacije, u nedostatku pisanih izvora, primarnu vanost imaju rezultati arheolokih istraivanja. Arheoloki materijal koji bi se sa

sigurnou mogao pripisati razdoblju druge polovice V. stoljea vrlo je oskudan. U arheolokoj literaturi nailazi se na jedva pokoji natpis u kamenu s podruja Dalmacije koji bi se mogao s veom sigurnou datirati u drugu polovicu V.

stoljea, dok su novci posljednjih careva Zapadnoga Rimskog Carstva (Petronije Maksim, Avit, Majorijan, Libije Sever, Antemije, Olibrije, Glicerije, Julije Nepot, Romul Augustul) i inae iznimno rijetki. Od nalaza kasnoantikog novca u Dalmaciji znaajno prevladava novac Justinijana I., a za njime slijedi novac njegova nasljednika Justina II., koji je, meutim, pronaen u koliini od jedva jedne etvrtine Justinijanova novca. 126 Nalazi Nepotova novca uglavnom su s nepoznatih lokaliteta, a radi se najee o sluajnim nalazima, koji su u numiz-

matike zbirke muzeja doli kupnjom. Sitan arheoloki materijal, poput posuda, svjetiljaka, fibula, pojasnih kopa

ili nakita uglavnom je fragmentaran i tipoloki raznorodan. Na svjetiljkama prevladavaju kranski motivi, poput primjerice kantarosa, ali u najveem broju

sluajeva takve je nalaze teko preciznije vremenski odrediti pa se u literaturi redovito okvirno datiraju u ire vremensko razdoblje.

I ostatke arhitekture gotovo je nemogue precizno datirati, bilo da se radi o sakralnoj bilo o profanoj arhitekturi, jer u pravilu nedostaje epigrafski materijal koji bi ukazao na vrijeme gradnje. Peto stoljee ne donosi promjena u tehnici zidanja koje bi mogle posluiti kao relevantan pokazatelj, dok je dravne gradnje Justinijanova doba ipak mogue sa sigurnou pripisati tom razdoblju. Unato velikom broju otkrivenih ranokranskih crkava na prostoru Dalmacije, najvei je njihov dio samo okvirno datiran, dok ih znatan broj, iako im je poloaj poznat i evidentiran, do sada nije ni istraivan. Prepreku za precizniju dataciju esto treba vidjeti u tome to se arhitektonski ostaci nalaze na povrinama koje su dulji niz godina obraivane, pa je velika veina graevina sauvana samo u temeljima. Slijedom povijesnih okolnosti najvei je dio ostataka arhitekture, grobova i nadgrobnih spomenika kasnoantikog doba stradao uglavnom u vrijeme ratova Venecije s Osmanlijama, posluivi objema stranama kao graevni materijal za izradu tvrava. Openito se u Dalmaciji, poglavito na obali i otocima, gdje je kamen stoljeima bio glavni materijal za gradnju, narod koristio arhitektonskim ostatcima za izradu kua i za ograivanje zemljinih parcela.

34

125 Toma Arhiakon, Kronika, prev. i ur. O. Peri, Split, 2003. 126 Marin, n. dj., 85-86.

ULOGA MARCELINA I JULIJA NEPOTA U ZBIVANJIMA V. STOLJEA

Osim opoj drutvenoj i gospodarskoj krizi, uspjesi Germana mogu se velikim dijelom pripisati razmiricama i napetostima izmeu careva Zapadnog i

Istonog Rimskog Carstva, kao i razilaenjima i sukobima izmeu careva i visokih dvorskih inovnika u koje su obje strane uvlaile i Germane.

Sredinom V. stoljea ve su bile stvorene jezgre buduih germanskih kra-ljevstava na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva, dok je poloaj Dalmacije bio poseban po tome to je to bila jedna od rijetkih provincija Carstva u Europi uglavnom poteena barbarskih provala veih razmjera. Teodozijevom je podjelom Dalmacija ula u sastav Zapadnog Carstva, a njezin juni dio, Praevali-tana, u sklop Istonog Carstva.127

Kad je godine 454. car Valentinijan III. pogubio Aecija, njegov je potez, uz sveope ogorenje, izazvao i otvorenu pobunu namjesnika provincije Dalmacije Marcelina. On je bio veliki Aecijev prijatelj i ini se da je upravo Aecije utjecao na to da Marcelin bude imenovan namjesnikom Dalmacije.l28 Aecijeva je mo bila tolika da je on nedvojbeno mogao imati utjecaja na to imenovanje. 129

Marcelinovom je pobunom protiv Valentinijana Dalmacija postala gotovo samostalna, a da mu se pritom ... nitko nije usudio usprotivitiYo Istonorimski car Marcijan smatrao ga je sposobnim i odvanim, a u prilog Marcelinu ilo je i

127 Wilkes, n. dj., 418; Cameron, n. dj., 1-4,28-31,36-40; Opirno o tim zbivanjima govori Gibbon, The Decline, vol. I, 797 i d., iako on smatra da je definitivna podjela C