Vojna krajina

„Začetke Vojne krajine nalazimo za vrijeme hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda koji je 1435. godine ojačao obranu graničnih područja prema Veneciji i Bosni tzv. taborima, hrvatskim, slavonskim i usorskim. Nakon pada Bosne 1463. godine kralj Matija Korvin ustrojio je za obranu protiv Turaka Jajačku i Srebreničku banovinu, a 1469. godine Senjsku kapetaniju. Pri izboru za hrvatskoga kralja 1527. godine austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški obvezao se Saboru da će na granici za obranu Kraljevine držati 200 konjanika i 200 pješaka, te da će plaćati još 800 konjanika koji će biti pod zapovjedništvom hrvatskih velikaša. Time počinje stvaranje Vojne krajine - Hrvatske, od mora do Save, i Slavonske, od Save do Drave i Dunava, podijeljene na više kapetanija. Kraljevim dekretom iz 1630. godine izdvaja se područje Vojne krajine iz hrvatskoga državnog područja i stavlja pod neposrednu upravu Beča, a zatim slijedi niz preustrojstava u

Barbara Celjska

Već 1406. godine spominje kao žena Ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije, 1408. kada je Barbara imala 16 godina. Žigmund ju je uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva (1412. – 1414. i 1416. – 1418.). Već 1419. žestoko se sukobila s mužem, koji je nju i njihovu zajedničku kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov češke kraljice, od 1433. carice (kad je njen muž okrunjen za njemačko-rimskog cara). Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobođenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) žigosao njezin život kao razuzdan i poročan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te žene izvanredne ljepote. Barbara je u svom, doduše spletkarskom, političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće. Bavila se alkemijom i voljela odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu (prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje je imala posjede) do danas ostala zapamćena pod imenom Crna kraljica.

Anno Domini 1586.

„Hrvatski sabor odredio je besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrđe: Sredičko,

Šišinec, Pleter, Hergovići i Perčevo, a u tzv. „slavonskoj“ Krajini gradove Koprivnicu i Križevce, pa tvrđe: Dubravu, Ivanić i Đurđevac. Nadvojvoda Karlo je doduše tražio također radnike, koji će popraviti tvrđe: Cirkvenu, Gradec, Topolovac, Đurđic i Sveti Petar Čvrstec; ali sabor nije tomu udovoljio.

Najviše je narodu hrvatskom život i opstanak ugrožavala potpuna i trajna nesigurnost pred vlaškim razbojnicima. Šume i gore pružahu Vlasima priliku, da se iz dalekih krajeva došuljaju čak u Zagorje. Obično su to činili u ljetno doba i kad je narod radio u poljima, a djeca se bezbrižno igrahu pred kućama. Poput divlje zvjeradi napadali bi Vlasi nejaku djecu, te ju odvodili u Tursku, gdje su dječake prodavali za janjičare, a djevojčice za hareme. Ova bijeda prisilila je hrvatski sabor, da broj haramija, koji će hvatati vlaške razbojnike, povisi od 60 na 100. Po 20 haramija stražit će na Kalniku, na Medvednici, na Očuri (danas Strahinčica) i u Božjakovini, a po 10 haramija u Humu (kod Hrašćine) i u Dvorišću. Haramije će na trošak Hrvatske biti uzdržavani svake godine od 1. svibnja do 1. studenog, dakle samo u ljetno doba. Njih će plaćati i nadzirati vicepronotar Mihalj od Vurnovca. Kolika je ogorčenost vladala u Hrvatskoj protiv razbojnika vlaških, najprije dokazuje zaključak

sabora, da haramije – kada uhvate Vlaha – moraju ga najprije preslušati, a zatim odmah živoga na kolac nabiti.

Turci i Vlasi uznemiravahu Hrvatsku tečajem godine 1586. više puta. Tako je

harambaša Ostoja s 37 martoloza (Vlaha), početkom travnja, na putu između Koprivnice i Topolovca imao okršaj s vojvodom Mikulom Ožegovićem, koji je vodio haramije iz Sv. Petra Čvrsteca. U boju pade Ostoja, koji je prošlih godina zadao Hrvatima mnogo jada i štete. Malo iza toga ubiše martolozi (Vlasi) kod potoka Komarnice haramije, koji su iz Koprivnice putovali u Đurđevac. Poslije Uskrsa, udarilo je nekoliko stotina Vlaha na Đurđevac, ali bez uspjeha. Oko 500 Turaka iz Podborja (Daruvara), pobilo se 14. lipnja kod tornja u Rači s Ožegovićem, koji je vodio 230 haramija iz Križevaca. Turci budu hametom potučeni, a 2 age uhvaćene. Koncem rujna udariše Turci na Koprivnicu. Tvrđe nisu zauzeli, ali odvedoše mnogo stoke. Tom prigodom nastradalo je i selo Ivanec kod Koprivnice.

Ferhat-pašin brat Alibeg iz Cernika i Pakraca, provalio je 5. prosinca 1586. sa 3000 konjanika i 500 pješaka mimo Ivanića, preko Vrbovca do Preseke. Turci su putem robili i palili. Kada se vraćahu kući, progoniše Turke kapetan Ivan Herković i barun Mihalj Sekelj, koji je – iza nedavno umrloga kapetana Petra Ratkaja – zapovijedao posadi u tvrđi Gradec. Međutim je u Ivanić dopro ban Erdedi sa svojim bratom Petrom. Imajući uza se 500 vojnika, dočekaše Turke braća Erdedi kod nekog ribnjaka blizu ušća Glogovnice u Čazmu. Tamo dođe 6. prosinca popodne do ljutoga boja, u kome Turci budu potučeni. Pogibe i sam Alibeg, koga je sjekirom ubio Nikola Pavlečić.“

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1581.

„Turci su tečajem 1581. godine često provaljivali u Hrvatsku. Već 19 siječnja udarilo

je 3000 Turaka iz Požege i Pakraca na Ivanić i Gradec, gdje su robili, dok ih nije suzbila krajiška vojska. Početkom ožujka robili su Turci oko Topolovca, ali ih je 5. ožujka potukao koprivnički kapetan Globitzer. Istodobno su Turci kod Hrastovice uništili jednu četu haramija. Mjeseca travnja potukao se mladi grof Petar Erdody s Turcima dvaput (kod Ivanića i kod Križevaca). Oko 3000 Turaka iz Bosne i Požege provalilo je 3. rujna preko Kupe, te je učinilo velike štete. Malo iza toga prodriješe begovi iz Pakraca i Cernika u Turopolje, odakle odvedoše 100 ljudi i vrlo mnogo stoke. U rujnu 1581. barun Josip Thurn zamijenio je pukovnika Weicharda Auersperga u časti zapovjednika Vojne Krajine. Početkom listopada poražen je beg iz Cernika u boju, u kojem se odlikovao barun Mihalj Sekelj, vlasnik grada Krapine, te u kojemu sudjelovahu hrvatski velikaši: Gašpar Alapić, Stjepan Tahi, uz braću Tomu i Petra Erdody.“

Petar Erdody

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1580.

„Hrvatska je i godine 1580. trpila od provala turskih. Tako je Ferhad-paša 29. lipnja iz Bosne provalio u Turopolje, odakle je sa sobom odveo 2000 ljudi i vrlo mnogo stoke. Istodobno su Turci iz Slavonije četovali u Podravini oko Đurđevca, a 6. srpnja jurišahu Turci, od jutra do 4 sata poslije podne na tvrđicu Sveti Ivan Žabno. Turci iz Kostajnice prijeđoše 19. srpnja preko rijeke Gline, te su opljačkali sela Rečicu i Lipje na Kupi. Kada se ovi Turci vraćahu u Kostajnicu sa 300 zarobljenika i mnogo stoke, pođe za njima iz Karlovca u potjeru pukovnik Weichard Auersperg, koji ih potuče i plijen im otme. Mjeseca srpnja, provalio je u Turopolje pakrački Alibeg s mnogo Turaka, ali je njega na povratku potukao Ivan Panović, krajiški kapetan iz Ivanića. Weichard Auersperg Sjevernom, ili „slavonskom“ Krajinom, zapovijedao je pukovnik Vid Halek. Njemu bijahu 1580. godine podređena 3 kapetana: koprivnički, ivanićki i križevački. Križevački kapetan imao je 718 vojnika, i to: 460 haramija, 108 njemačkih pješaka, 100 husara i 50 arkibuzira. Od toga se u samim Križevcima nalazilo 297 vojnika (100 haramija, 97 njemačkih pješaka, 50 husara i 50 arkibuzira), a drugi bijahu u područnim tvrđama,

poimence u Cirkveni (141), u Svetom Petru Čvrstecu (50) u Topolovcu (50) u Gracu (90), Remetincu (45) i u Varaždinskim Toplicama (45). Tvrđicu Sveti Ivan Žabno imala je na brizi posada iz Cirkvene. Pukovnik Halek stanovao je redovito u Koprivnici, a gdjekad i u Varaždinu. Skenderbeg iz Požege sabrao je 4000 Turaka s kojima je odlučio da koprivničkoj kapetaniji otme tvrđave Novigrad i Drnje, pa da onda porobi sela u Podravini između Koprivnice i Varaždina. Istodobno se knez Juraj Zrinski spremao da iz svoga Međimurja provali u Požeški sandžak, pa da ondje zastraši Turke, ne bi li ih time odvratio od četovanja po Hrvatskoj. Zrinskome se pridružiše: Ivan Olobitzer, Baltazar Bacan, Franjo Nadaždi i Nikola Malekoci, koji je kao kapetan u Vizvaru na Dravi imao 340 vojnika. Ne znajući Skenderbeg za ove priprave, sukobi se 29. rujna 1580. s 2400 kršćana kod Grabrovnika (današnji Kloštar između Pitomače i Đurđevca). Turci budu potučeni, a djelomice i zarobljeni. Sam Skenderbeg sa 200 Turaka pogibe u boju.“ knez Juraj Zrinski

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1579.

„Hrvatski sabor donio je zaključak da se što prije dovrši utvrđivanje Koprivnice i da

kmetovi iz čitave županije varaždinske moraju dati po 3 težaka od svakog dimnjaka. Svaki težak mora iskopati pol hvata zemlje iz grabe koja okružuje tvrđu koprivničku. Pošto sada u cijeloj Hrvatskoj vlada glad, poći će kmetovi na spomenuti posao: 1. kolovoza 1579., kada se požanje pšenica, ječam i raž, te bude novoga kruha. Kmetovi iz 3 kotara županije križevačke i zagrebačke moraju dati po 6 kola i 6 težaka od svakog dimnjaka za utvrđivanje Ivanića i Križevaca. Svi pak preostali kmetovi županije zagrebačke, moraju dati od svakog dimnjaka po 12 težaka, koji će postavljati ograde na onim mjestima gdje Turci običavaju prelaziti preko Kupe, između Siska i Dubovca. 17. travnja 1579. Turci iz Požege udarili su na Topolovac kod Križevaca, a kasnije na Đurđevac u Podravini; ali oba puta bijahu suzbijeni i protjerani. Uoči Uskrsa 1579. godine, zapališe u Vrbovcu običajnu „Vuzmicu“ (Ivanjski krijes). Vjetar je vatru prenio na utvrde oko crkve, koje izgorješe zajedno s većim dijelom trgovišta.“

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1578.

„Turci su 14. svibnja 1578. udarili na tvrđu Topusko, ali je nijesu mogli zauzeti, premda su na nju pucali i jurišali. Oveći poraz stiže Turke koncem svibnja 1578. kod Drežnika. Ondje je naime 5000 Turaka dočekalo Ivana Ferenbergera, koji je 8. siječnja 1578. postao zapovjednikom hrvatske Krajine, mjesto nesposobnoga Ivana Auersperga. Ferenberger se već prije kao senjski kapetan odlikovao u borbi s Turcima i Mlečanima. Sada se vraćao iz Bihaća, koji je grad opskrbio hranom i ratnom zalihom. Ferenberger je kod Drežnika poubijao i pohvatao 900 Turaka. Hrvatski sabor odredio je da se pojačaju i utvrde Koprivnica, Ivanić, Križevci, Gradec, Topolovac i Cirkvena. 17. kolovoza 1578. dovezlo se 600 Turaka iz Breznice, Bobovca i Barcza na lađama po Dravi do Drnja kod Koprivnice, gdje bijaše krajiška tvrđica. Turci su pucali i jurišali na tvrđicu, koju spališe, a neke ljude zarobiše. Međutim je pravodobno iz Legrada došla u Drnje četa kneza Jurja Zrinskog. Turci budu potučeni i u bijeg natjerani, a mnogi i zarobljeni, tako da ih se samo malen broj spasio. 20. kolovoza 1578. četovao je turski beg iz Pakraca prema Križevcima sa 700 konjanika i 600 pješaka. Tom prigodom zapališe Turci selo Kopinac, gdje su pohvatali sve ljude i stoku. Za njima je u potjeru pošao potpukovnik Vid Halek, koji je Turke kod rijeke Česme stigao i potukao.“

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1572.

„Početkom g. 1572. poduzeo je knez Juraj Zrinski iz Koprivnice sa 3000 konjanika

četovanje u okolici Virovitice. On je dopro do Brezovice, te je spalio nekoliko sela, a njihovo žiteljstvo i stoku doveo sa sobom. Radi toga pritužio se budimski beglerbeg 21 siječnja 1572. kralju Maksimilijanu, koji je 3. veljače odredio, da se Turcima vrate zarobljeni ljudi i stoka.

Turci su u travnju 1572. spalili Ivanić-Kloštar i okolišna sela, a podjedno udarili i na tvrđicu Topolovac (istočno od Križevaca).

Mladi ban Franjo Frankopan Slunjski, zaručio se 1572. s Juditom, kćerkom bogatog Ladislava Kerečenja. Ban je u Hrvatskoj sabrao kićene svatove s kojima pođe u po mladenku u Mikulov u Moravskoj. Ali putem nenadano 2.prosinca 1572. umre ban u Varaždinu od čira iza uha, što mu je neki liječnik razrezao i škorpionovim uljem zalio, pa time ranu otrovao. Svadbena povorka se pretvorila u sprovod, te je mrtav ban iz Varaždina dopremljen u Zagreb. Ovdje bude „posljednji knez Slunjski“ sahranjen u stolnoj crkvi, uz veliku žalost naroda hrvatskoga.“

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

Anno Domini 1587.

Tečajem godine 1587. umriješe dva bana Hrvatska: Juraj Drašković - 30. siječnja, a Krsto

Ungnad koncem godine. Na proljeće g. 1587. nadahu se Hrvati, da će iza više

godina imati vrlo dobru žetvu, jer su usjevi izvrsno ponijeli. Kako je u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj vladala glad, hrpimice su odanle dolazili ljudi u Hrvatsku, da kupuju žito. Seljaci su „četvrtinku“ (četvrti dio vagana) pšenice prodavali za polovicu austrijske forinte, dakle za 40 denara. Žalibože nastupilo je kasnije loše vrijeme, te je propala žetva u Hrvatskoj. Mnogi su gospodari dobili jedva deseti dio prihoda, kome se nadahu. Tako se već u rujnu 1587. opazila nestašica žita u Hrvatskoj, te se „četvrtinka“ pšenice prodavala po 2 forinte. O toj oskudici hrane raspravljalo se i na hrvatskom saboru 21. rujna 1587., jer je nadvojvoda Karlo tražio, da Hrvati dadu žita za krajišku vojsku. Isti ovaj sabor odredio je da Ivan, Stjepan i Gavro Tahi moraju što prije obnoviti svoju tvrđu Božjakovinu, kao što će ban Erdedi obnoviti susjedni Rakovec. Određeni su radnici koji će dovršiti Brest, a popraviti Koprivnicu, Križevce, Sredičko, Ivanić, Dubravu, Gradec, Topolovec, Sveti Petar Čvrstec i Cirkvenu. Varaždinci se opominju, neka više brige posvećuju utvrdama oko svoje varoši, gdje se nasipi ruše, a grabe zamuljuju.

/Rudolf Horvat: Pripovijesti iz Hrvatske povijesti IV., Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1902./

koje ovdje ne možemo ulaziti. Sredinom 18. stoljeća stvaraju se pukovnije, a njihovi zapovjednici odgovorni su za cjelokupnu upravu na svome području. Godine 1787. uprava je odvojena od vojnih poslova, no do ponovnog ujedinjenja tih poslova dolazi već 1800. godine. Krajiškim temeljnim zakonom iz 1850. godine Vojna krajina je uređena prema pojedinim granama uprave i dobiva značajke državne organizacije. Pri Glavnom zapovjedništvu u Zagrebu koje je bilo neposredno podređeno Ministarstvu rata u Beču postupno je ustrojeno više odjela za svaku granu uprave. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine u Vojnoj krajini je formirana tzv. Serežanska četa kao posebna naoružana postrojba s vojno-policijskim i redarstvenim zadaćama. Tijekom 18. stoljeća svaka krajiška pukovnija imala je po jedan odjel serežana na čelu s oberbašom ili harambašom (narednikom), više unterbaša (razvodnika) i vicebaša (desetnika). Serežani su bili izabrani krajiški vojnici, a zadaća im je bila da zajedno s pripadnicima tzv. "poljskih bataljuna" obavljaju graničnu službu prema Bosni, zatim ophodnju po teškom i nepristupačnom terenu koje obične postrojbe nisu mogle nadgledati, te da sprječavaju upade razbojnika iz Bosne i da ih hvataju ako bi uspjeli prijeći granicu. Morali su dobro poznavati područje na kojemu su djelovali, biti izvrsni strijelci i stalno naoružani. Posebna zadaća bila im je održavati javni red i mir na području pukovnije kojoj su pripadali. Postojale su i konjaničke serežanske postrojbe koje su služile kao pratnja visokim časnicima krajiških pukovnija, prenosile hitne zapovjedi i obavljale posebne ophodnje.“

/Krunoslav Mikulan, Hrvatski vojnik, 2003../