524
 Sr pske narodne pj e sm e Skupio ih i na s vij e t izdao Vuk Ste f. K a r a d ţ ić .  K nj ig a druga, u koj o j s u pje s m e j una č ke na j s tarij e.  u Be č u, u štam parij i j e r m e nskog a manas ti ra 1 8 4 5. Sadr ţ aj  1. Sveci blago dijele.  2. Opet to, ali drukĉije. (iz Crne gore).  3. Đakon Stefan i dva anĊela. 4. Ognjena Marija u paklu. (iz Crne gore)  5. Bog nikom duţ an ne os taje  6. Kumovanje Grĉića Manojla. (iz Crne gore). 7. Zaruĉnica Laza Radanovića.  8. Jovan i divski starješina. (iz Crne gore).  9. Braća i sestra.  10. Milan-beg i Dragutin-beg. 11. Mujo i Alija. (iz Crne gore).  12. Zmija mladoţ enja.  13. Opet to, ali drukĉije. (iz Crne gore).  14.  Nahod Simeun.  15. Opet Nahod Simeun. 16. Predrag i Nenad. 17. Car Duklijan i Krstitelj Jovan. (iz Crne Gore).  18. Ĉasni krsti. 19. Car Kostantin i Ċaĉe samouĉe  20. Kako se krsno ime sluţ i.  21. Ko krsno ime sl avi, onom i pom aţ e.  22. Sveti Nikola. 23. Sveti Savo. 24. Opet sveti Savo. 25. Ţenidba kralja Vukašina 26. Zidanje Skadra. 27. Dušan hoće sestru da uzme.  28. Udaja sestre Dušanove. 

Vuk Karadzic - Srpske narodne pjesme

  • Upload
    polotoo

  • View
    357

  • Download
    12

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Narodne pesme u izboru Vuka Stefanovica Karadzica

Citation preview

  • Srpske narodne pjesme

    Sku pio ih i na svijet izdao V u k S tef. K arad i. K njiga druga, u kojoj su pjesm e ju nake najstarije. u B eu, u tam pariji jerm enskoga m anastira 1845.

    Sadraj

    1. Sveci blago dijele. 2. Opet to, ali drukije. (iz C rne gore). 3. akon S tefan i dva anela. 4. Ognjena Marija u paklu. (iz Crne gore) 5. B og nikom duan ne ostaje 6. K um ovanje G ria M anojla. (iz C rne gore). 7. Z arunica L aza R adanovia. 8. Jovan i divski starjeina. (iz C rne gore). 9. B raa i sestra. 10. Milan-beg i Dragutin-beg. 11. Mujo i Alija. (iz Crne gore). 12. Z m ija m ladoenja. 13. O pet to, ali drukije. (iz Crne gore). 14. Nahod Simeun. 15. Opet Nahod Simeun. 16. Predrag i Nenad. 17. Car Duklijan i Krstitelj Jovan. (iz Crne Gore). 18. asni krsti. 19. Car Kostantin i ae sam oue 20. K ako se krsno im e slui. 21. K o krsno im e slavi, onom i pom ae. 22. Sveti Nikola. 23. Sveti Savo. 24. Opet sveti Savo. 25. enidba kralja V ukaina 26. Zidanje Skadra. 27. D uan hoe sestru da uzm e. 28. U daja sestre D uanove.

  • 29. enidba D uanova. 30. Nahod Momir. 31. Ban Milutin i Duka Hercegovac. 32. enidba kneza L azara. 33. S m rt D uanova. (kom adi od pjesm e). 34. U ro i M rnjavevii. 35. Zidanje Ravanice. 36. Opet zidanje Ravanice. 37. M ilo u L atinim a. 38. M arko K raljevi i vila. 39. M arko K raljevi i L jutica B ogdan. 40. Sestra Leke kapetana 41. Djevojka nadmudrila Marka. 42. M arko K raljevi. i V ua deneral. 43. Carica Milica i zmaj od Jastrepca. 44. B anovi S trahinja. 45. Car Lazar i carica Milica. (o boju Kosovskom). 46. Propast carstva Srpskoga. 47. M usi S tefan. 48. S m rt m ajke Jugovia. (iz H rvatske). 49. Carica Milica i Vladeta vojvoda. 50. K om adi od razlinijeh K osovskijeh pjesam a. 51. Kosovka djevojka. 52. Jurii Janko. 53. Obretenije glave kneza Lazara. 54. M arko K raljevi i soko. 55. O pet to, m alo drukije. 56. enidba M arka K raljevia. 57. M arko K raljevi poznaje oinu sablju. 58. O pet to, m alo drukije. 59. M arko K raljevi i F ilip M adarin. 60. M arko K raljevi i beg K ostadin. 61. M arko K raljevi i A lil-aga. 62. M arko K raljevi i M ina od K ostura. 63. M arko K raljevi i 12 A rapa. 64. M arko K raljevi i ki kralja A rapskoga. 65. M arko K raljevi u A zakoj tam nici. (komad od pjesme).

  • 66. M arko K raljevi i A rapin. 67. M arko K raljevi i M usa kesedija. 68. M arko K raljevi i em o B ranin. 69. M arko K raljevi ukida svadbarinu. 70. Lov Markov s Turcima. 71. Marko pije uz ramazan vino. 72. Turci u Marka na slavi. 73. O ranje M arka K raljevia. 74. S m rt M arka K raljevia. 75. Radul-beg i B ugarski kralj im an. 76. Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija. 77. O pet to, ali drukije. 78. B olani D ojin. 79. enidba ura. 80. ureva Jerina. 81. Smrt vojvode Kaice. 82. enidba T odora od S talaa. 83. Oblak Radosav. 84. Smrt vojvode Prijezde. 85. Sekula se u zmiju pretvorio. 86. O pet to, ali drukije. (kom adi od pjesm e). 87. enidba P opovia S tojana. 88. enidba V laia R adula. 89. enidba M aksim a C rnojevia. 90. enidba ura arnojevia. 91. Sm rt Jova D espotovia 92. enidba Z m aj-Despota Vuka. 93. P ora od A vale i Z m ajognjeni V uk. 94. enidba T odora Jakia. 95. R opstvo i enidba Jakia epana (iz B jelopavlia) 96. enidba Jakia M itra. (iz S inja). 97. Jakiim a dvori poharani. 98. D ijoba Jakia. 99. O pet dijoba Jakia. (iz C rne gore) 100. Jakii kuaju ljube 101. enidba Jova B udim lije.

  • Najstarije pjesm e junake

    1. Sveci blago dijele.

    M ili B oe! uda velikoga! Ili grmi, il' se zemlja trese! Il' udara more u bregove? Niti grmi, nit' se zemlja trese, Nit' udara more u bregove, V e dijele blago svetitelji: Sveti Petar i sveti Nikola, Sveti Jovan i sveti Ilija, I sa njima sveti Pantelija; N jim ' dolazi B laena M arija, Roni suze niz bijelo lice. Nju mi pita Gromovnik Ilija: "S estro naa, B laena M arija! "Kakva ti je golema nevolja, "T e ti roni suze od obraza?" A l' govori B laena M arija: "A moj brate, Gromovnik Ilija! "K ako ne u suze proljevati, "K ad ja idem iz zem lje Inije, "Iz Inije iz zem lje proklete? "U Iniji teko bezakonje: "N e potuje m lai starijega, "N e sluaju eca roditelja; "Roditelji porod pogazili, "Crn im bio obraz na divanu "Pred samijem Bogom istinijem! "K um svog kum a na sudove era, "I dovede laljive svjedoke "I bez vjere i bez iste due, "I oglobi kum a vjenanoga, "V jenanoga ili krtenoga; "A brat brata na mejdan zaziva; " ever snasi o sram oti radi,

  • "A brat sestru sestrom ne doziva." Njoj govori Gromovnik Ilija: "S ejo naa, B laena M arija! "Utri suze od bijela lica, "D ok m i ove blago pod'jelim o, "O ti' em o B ogu na divane, "M oliem o B oga istinoga, "N ek nam dade kljue od nebesa, "Da zatvorim' sedmera nebesa, "D a udarim ' peat na oblake, "D a ne padne dada iz oblaka, "P laha dada, niti rosa tiha, "N iti nou sjajna m jeseina, "Da ne padne za tri godinice; "D a ne rodi vino ni enica, "N i za crkvu asna leturija." K ad to ula B laena M arija, Utr suze od bijela lica. Kada sveci blago pod'jelie: P etar uze vince i enicu, I kljueve od nebeskog carstva; A Ilija munje i gromove; P antelija velike vruine; Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo. I krstove od asnoga dreva; A Nikola vode i brodove; P a odoe B ogu na divane, M olie se tri bijela dana I tri tavne noi bez prestanka, M olie se, i um olie se: B og im dade od nebesa kljue, Z atvorie sedm era nebesa, U darie peat na oblake, T e ne pade dada iz oblaka, P laha dada, niti rosa tiha, N it' obasja sjajna m jeseina: I ne rodi vino ni enica, Ni za crkvu asna leturija.

  • Puno vreme za tri godinice: C rna zem lja ispuca od sue, U nju ivi propadoe ljudi; A B og pusti teku bolezanju, B olezanju stranu srdobolju, Te pomori i staro i mlado, I rastavi i milo i drago. Cio ostalo, to se pokajalo, Gospodina Boga vjerovalo. I ostae B oji blagosovi, Da ne padne leda ni snijega Do jedan put u godini dana; Kako onda, tako i danaske. B oe m ili, na svem tebe vala! to je bilo, vie da ne bude!

    2. O pet to, ali dru kije. (iz Crne gore).

    Z bor zborie B oi apostoli Boga moli Ognjana Marija: Z bor zborie na nebeska vrata, O tud doe G rom ovnik Ilija, A pita ga Ognjana Marija: " e si bio, m oj brate Ilija?" - "K azau ti, O gnjana M arija: "Ja sam bio u zemlju prokletu, " eno jeste B oe nezakonstvo: " e ne m ole B oga, da pom ogne, "I ne slua porod roditelja, "A ne slua m lai starijega; " e kum kum a ne dri za kum a, " ever snasi o sram oti radi; " e brat brata po sudovim ' era "I m ui ga m ukah pred T urcim a; "Ne svetkuju sveca nikakvoga, "N iti egu u crkvu svijee, "N iti slue B ou leturiju."

  • O no ree, na noge ustade, I G ospodske dare dijelie, to je njim a G ospod poklonio: Sveti Petar i apostol Pavle E v' uzee punje i enicu

    [1], Svet' Ilija groma nebeskoga. A Marija munju i strijelu, S veti T om a peat od oblakah, A raneo jesenje brijeme, A Nikola na vodu brodove, S veti S pase itnjega cvijeta, Sveti Savo leda i snijega, S veti Jovan sabor anelim a, A orije proljetnje cvijee. K ad aneli

    [2] dare dijelie, O ni sv'jetu m uke udarie: Ilija ih grom ovim a gaa, A Marija munjom i strijelom, Ne mogli ih Bogu obrnuti. A raneo navali brijem e, Nikola im zatisnu brodove, Sveti Petar i apostol Pavle U zee im punje i enicu I od zem lje svakoji beriet; P a ih B oe sunce izgorelo, Gorelo ih tri godine danah, Dok uzavre mozak u junaka, D okle pue kami u lugove, A osanu gora kroz planine; Dokle crna zemlja ispucala, P ue crna zem lja po tri lakta, Te se lome konji i junaci; S veti S avo putio snijega, Tri godine snijeg ne opade, D ok u svijet nita ne ostade, I ovari ovce izgubie, Iz svijeta ele pobjegoe, Sa svijem se svijet dotamani,

  • D o u S r'jem u, u to m jesto upno; E se kupe Srijemski glavari Na sakupu pred bijelom crkvom, T u dooe m logi svetenici, P osjedae, e je M jesto kom e; O tud doe sam oue ae, P a im ae rije progovara: ,S vi se, brao, na noge dignite, "I pruite m ene desne ruke, "Vjeru dajte, da me ne varate!" S vi jedanak od zem lje skoili, I svi aku desnu ruku dadu; T ada ae njim a progovara: "Ho'te, Bogu da se obrnemo! "D a sluim o B ou leturiju, "Da molimo Boga po zakonu." Svi se bjehu k Bogu obrnuli, Po tri puta ljube zemlju crnu; I poslua porod roditelja, I poslua m lai starijega, I brat brata ne vodi na sudu, N i ga m ui m ukah pred T urinom , I svetkuju sveca svakojega, I svi mole Boga milosnoga B ez prestanka i dnevi i noi Po pravilu, ka' je Bogu milo; I B og im je uslia' m olitve, Smilova se Bog na sirotinju, Te se opet svijet naslijedi.

    1) U Crnoj se gori punje zove ono vino, s kojijem se ustaje u slavu; a enica se ovdje spom inje radi koljiva, poskura i krsnoga kolaa.

    2) U vie pjesam a sluao sam , da se sveci zovu aneli

    3. akon S tefan i dva anela.

  • R ano rani akone S tevane U nedelju pree jarka sunca, P ree sunca i pre leturgije, On ne ide u bijelu crkvu, V e on ide u to polje ravno, T e on seje belicu penicu, Al' eto ti dva putnika stara, boju su m u pom o nazivali: "B oja pom o, akone S tevane!" A on njim a lepe odgovara: "D'o Bog dobro, dva putnika stara!" Al' besede dva putnika stara: "B oga tebi, akone S tevane! "Koja tebi velika nevolja, "Te si tako rano uranio "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "P a ti seje belicu penicu? "Ili si se junak pomamio; "Ili si se danas poturio, " asnog krsta pod noge zgazio, " asnog krsta i krasnog zakona, "I svoju si veru izgubio; "Te si tako rano uranio "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "P a ti seje belicu penicu?" A l' besedi akone S tevane: ,O Boga vam dva putnika stara! "K ad pitate, da vam pravo kaem : "Ta nisam se junak pomamio, "N iti sam se danas poturio, "Nit' sam svoju veru izgubio, "Nit' sam krsta pod noge zgazio, " asnog krsta i krasnog zakona; "V e je m eni velika nevolja; "Z at' ja ranim u m ojem u dvoru "Devet nemo, drugo devet slepo,

  • ,To ja ranim s mojom vernom ljubom; "I B og e m i greha oprostiti." Al' besede dva putnika stara: ,Ajdem ote akonovom dvoru, D a vidim o akonovu ljubu, to nam radi ljuba akonova." O detae akonovom dvoru, Al' je ljuba rano uranila U nedelju pree jarkog sunca, P ree sunca i pre leturgije, O na ini belicu penicu; B oju su joj pom o nazivali: "B oja pom o, akonova ljubo!" O na njim a lepe odgovara: "D'o Bog dobro, dva stara putnika!" Al' besede dva putnika stara: "B oga tebi akonova ljubo! "Koja tebi velika nevolja, "Te si tako rano uranila, ,Uranila u svetu nedelju "P ree sunca i pre leturgije, "T e ti ini belicu penicu? ,Ili si se mlada pomamila? "Ili si se danas poturila ,I svoju si veru izgubila, " asnog krsta pod noge zgazila, , asnog krsta i krasnog zakona; "Te si tako rano uranila "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "Te ti ini belicu penicu?" A l' besedi akonova ljuba: "O Boga vam, dva putnika stara! "K ad pitate, pravo da vam kaem : "Ta nisam se mlada pomamila, "N iti sam se danas poturila, "Nit' sam svoju veru izgubila, "Nit' sam krsta pod noge zgazila,

  • " asnog krsta i krasnog zakona; "V e je m eni velika nevolja; "Z at' ja ranim u m ojem u dvoru "Devet nemo, drugo devet slepo; "To ja ranim s mojim gospodarom; "I B og e m i greha oprostiti." Al' besede dva putnika stara: "O B oga ti, akonova ljubo! "D aj ti nam a tvoje m uko edo, "M uko edo iz kolevke zlatne, "D a zakoljem ' tvoje m uko edo, "I od eda krvi da ugrabim ', "D a pokropim ' tvoje bele dvore: " to je nem o, progovorie ti, " to je slepo, sve e progledati." A li m isli akonova ljuba, Ona misli misli svakojake, Dok je mlada na jedno smislila, P a im dade edo iz kolevke, I zaklae edo prenejako, I od eda krvi ugrabie, P okropie po belom e dvoru: to je nem o, progovorilo je, to je slepo, sve je progledalo. D igoe se dva stara putnika I odoe s B ogom putovati, O svre se akonova ljuba, Pa pogleda na zlatnu kolevku, A l' joj edo sedi u kolevki, Pa se igra jabukom od zlata, P a besedi akonova ljuba: "M ili B oe, na svem tebi fala! "G di dooe dva putnika stara, "Z aklae m i edo u kolevki, "I od eda krvi ugrabie, "P okropie m oje bele dvore, " to je nem o, progovorilo je, " to je slepo, sve je progledalo,

  • "E vo edo sedi u kolevki "I sigra se jabukom od zlata!" P rogovara edo iz kolevke: "Slatka majko, moja slatka rano! "Ono nisu dva putnika stara, "V e su ono dva B oja anela."

    4. Ognjena Marija u paklu. (iz Crne gore)

    "D aj m i, B oe, od rajevah kljue, "Da od raja otvorimo vrata, "D a ja doem proz raj u pakao, "D a ja viu ostaralu m ajku, "N e bih li joj duu izbavila!" Boga moli, i umolila ga, O d raja joj kljue poklonio, I njom posla Petra apostola, T e od raja otvorie vrata, I prooe proz raj u pakao; A l' tri druga po paklu etaju Jednom drugu noga gorijae, A drugome ruka do ramena, A treem u glava gorijae. No Marija apostola pita: " to su, P etre, B ogu zgrijeili, "Te se mue m ukah estokijeh?" - "K azau ti, O gnjana M arija! " to ovom e rusa gori glava, "Ovaj nije darovao kumu: "Kuma njemu svetoga Jovana, "A on njojzi pare ni dinara; " to ovom e gori desna ruka, "Njom je klao ovce prehodnice; " to ovom e treem noga gori, "Njom je bio i oca i majku." N jih m inue, naprijed prooe, Ali sjede do dva stara starca,

  • Njima gore i brade i glave. No Marija apostola pita: "K auj, P etre, to su zgrijeili?"- "K azau ti, m oja m ila seko! "Ovo bjehu od zemlje sudije, "Mirili su mrtve i ranjene[3] "I u kmestvo sijedali krivo, "I prokleto uzimali mito; ,A nijesu jote doekali, " to injahu, kad oni m ogahu, "Kamatnika, seko, i mitnika "D o dva tezi B oe prokletnika." P a m inue m alo ponaprijed, T u naoe jednu nevjesticu, e joj gore i noge i ruke, A propa' joj jezik proz vilice, A vise joj zmije o dojakah; K ad je vie O gnjana M arija, On' ijetko apostola pita: " to je, kuka, B ogu zgrijeila, "T e se m ui m ukah estokijeh?"- "K azau ti, m oja m ila seko! "G rijenica j' krm arica bila, "U vino je vodu prisipala "I za vodu pare uzimala; "Im ala je obreena m ua, "H odila je njega na drugoga; "K ad se m lada vjenavala njim e, "B aila je na sebe m aije, "D a njim nem a od srca poroda, "A Bog joj je pisa' sedam sinah, "Eto joj ih, seko, o dojakah, "S a njim a e pred G ospodom poi." I pooe m alo ponaprijed, A naoe babu ostaralu, To je majka Ognjane Marije, Njojzi gore i noge i ruke, I gori joj kosa navrh glave;

  • A Marija stade pored majke, Pa upita ostaralu majku: "K ai, m ajko, to si zgrijeila? "Ne bih li ti duu izbavila." No Mariji majka govorila: "Ja nem am to, do kam ena kazat': "Kad ja bijah na bijes[4] evojka, "Jedno jutro uskrsenje doe, "M oja m ajka do pred crkvu poe, "M en' ostavi da siguram ruak, "K ad m i m ajka ispred crkve doe, "Mene golu u haljine nae, "Udari me rukom i prstenom, "Ja njom ud'rih o duvar od kule, "Tade me je proklinjala majka ""Zaludu se udavala, sinko!" " "U davah se tri etiri puta, "I tu ja bih u B oga zloesta, "N e odrah m ua ni jednoga. "K ad se, sinko, udadoh etvrtom , "Tu ja naoh dvoje pastoradi, "Jedno ludo od dvije godine, "D rugo, sinko, od pune etiri, "U zee m e eca B ogom m ajku: "K ad m i eca iz igre dooe, "K od m ene se oba zaplakae, "P laui m i starij' govorae: ""S kroj m i, m ajko, bijelu koulju." "Mjerih mu je o kamenu stancu[5]". "M lai ree: ""D aj m i ljeba, m ajko"" "Ja mu dadoh komat zemlje crne " Jo se baba jaditi hoae, No joj ne da Petre apostole. No je Petar za ruku dofati, I bai je m eu avolim a: " ekaj vrae, dri je avole!" T o je bilo, a B oe pom ozi!

  • 3) T.-j. raspre zbog pobijenijeh i ranjenijeh, kao to se u C rnoj gori i onuda po okolini inilo do sad.

    4) T.-j. odrasla i stala na snagu.

    5) D a ne raste vie, nego da ostane onako, kao kamen.

    5. B og nikom du an ne ostaje

    Dva su bora naporedo rasla, M eu njim a tankovrha jela; To ne bila dva bora zelena, N i m e' njim a tankovrha jela, V e to bila dva brata roena: Jedno Pavle, a drugo Radule, M eu njim a sestrica Jelica B raa seju vrlo m ilovala, Svaku su joj milost donosila, N ajposlije noe okovane, Okovane srebrom , pozlaene Kad to vid'la mlada Pavlovica, Zavidila svojoj zaovici, Pa doziva ljubu Radulovu: "Jetrvice, po Bogu sestrice! "N e zna kaka bilja od om raze? "Da omrazim brata i sestricu." Al' govori ljuba Radulova. "oj Boga mi, moja jetrvice! "Ja ne znadem bilja od omraze, "A i da znam, ne bih ti kazala: "I m ene su braa m ilovala, "I milost mi svaku donosila." K ad to zau m lada P avlovica, Ona ode konjma na livadu, Te ubode vranca na livadi, Pa govori svome gospodaru: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio!

  • "Ubola ti vranca na livadi." Pavle pita sestricu Jelicu: "Z ato, sejo? da od B oga nae!" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga!" To je bratac seji vjerovao K ad to vie m lada P avlovica, O na ode nou u gradinu, T zaklala sivoga sokola, Pa govori svome gospodaru: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio! "Zaklala ti sivoga sokola." Pavle pita sestricu Jelicu: "Z ato, sejo? da od B oga nae!" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga!" I to bratac seji vjerovao. K ad to vie m lada P avlovica, O na ode vee po veeri, T e ukrade noe zaovine, N jim a zakla edo u kolevci. Kad u jutru jutro osvanulo, O na tri svom e gospodaru K ukajui i lice grdei: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio! "Z aklala ti edo u kolevci; "A ko li se m ene ne vjeruje, "Izvadi joj noe od pojasa." S koi P avle, kan' da se pom am i, P a on tri na gornje ardake, A l' jo sestra u dueku spava, Pod glavom joj zlaeni noevi; P avle uze zlaene noeve, Pa ih vadi iz srebrnih kora,

  • A li noi u krvi ogrezli; K ad to vie P avle gospodaru, T re sestru za bijelu ruku: "Sejo moja, da te Bog ubije! "Bud mi zakla konja na livadi "I sokola u zelenoj bai, "Z at' m i zakla edo u kolevci?" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga! "A ko li m i ne vjeruje kletvi, "Izvedi m e u polje iroko, "P a m e svei konjm a za repove, "R astrgni m e na etiri strane." Al' to bratac seji ne vjerova, V e je uze za bijelu ruku, Izvede je u polje iroko, Priveza je konjma za repove, P a ih odbi niz polje iroko. e je od nje kaplja krvi pala, O ne raste sm ilje i bosilje; e je ona sam a sobom pala, O ne se je crkva sagradila. Malo vreme za tim postajalo, Razbolje se mlada Pavlovica, Bolovala devet godin' dana, Kroz kosti joj trava pronicala, U travi se ljute zmije legu, O i piju, u travu se kriju. L juto tui m lada P avlovica, Pa govori svome gospodaru: "O j uje li, P avle gospodaru! "Vodi mene zaovinoj crkvi, "Ne bi li me crkva oprostila." K ad to uo P avle gospodaru, Povede je zaovinoj crkvi; Kad su bili blizu b'jele crkve, A l' iz crkve neto progovara:

  • "Ne id' amo, mlada Pavlovice: "C rkva tebe oprostiti ne e." K ad to zau m lada P avlovica, Ona moli svoga gospodara: "Oj Boga ti, Pavle gospodaru! "Ne vodi me dvoru bijelome, "V e m e svei konjm a za repove, "P a m e odbi niz polje iroko, "N ek m e ivu konji rastrgaju." T o je P avle ljubu posluao: Priveza je konjma za repove, P a je odbi niz polje iroko. e je od nje kaplja krvi pala, O ne raste trnje i koprive; e je ona sam a sobom pala, Jezero se one provalilo, Po jezeru vranac konjic pliva, A za njim e zlaena kolevka, Na kolevci soko tica siva, U kolevci ono m uko edo, Pod grlom mu ruka materina, A u ruci tetkini noevi.

    6. K u m ovanje G ria M anojla. (iz Crne gore).

    Dvije su se kume podignule, Dvije kume, u jednoga kuma, U onoga G ria M anojla; Jedno jeste tanana Grkinja, A drugo je bijela Vlahinja. U V lahinje edo m uko bilo, U G rkinje nije, no evojka, I dooe kum u na dvorove, T e krstie dvoje ece ludo. A kad sjutra zora dolazila, N o da ree tanana G rkinja: "M io kum e, G riu M anojle!

  • "P rom ijeni ovu ecu ludu: "D aj ti m ene edo V lahinjino, "A V lahinji da dam o evojku, "I dajem ti B ou vjeru tvrdu, "D va u ti ga izmjerit' sa zlatom." Prevari se, Bog da ga ubije! P a razm 'jeni dvoje ece ludo. Ondolen se kume podignule, Kad Vlahinja planinama bila, N eto joj se edo usciktalo; M ajka m u se bjee prepanula, P a poinu nasred drum a puta, T e razvila ono edo ludo; Ali nije m uko, no evojka! njom udari o kam enu stancu, Sta ju cika, kako zmije ljute, P a otide natrag kukajui. K ada kum u na dvorove doe, K um u svom e rije govorila: "A za Boga, moj kume Manojle! " to prodade kum a za cekine? "Platio ga svetome Jovanu!" A on joj se krivo kunijae: "A nijesam, moja mila kumo, (A dijete dri na koljenu) "Ta ne ijo od ovoga meso!" T ada m lada na dvorove poe I beiku praznu ponijela. A Manojlo konja uzjahao, I G rkinji na dvorove poe, T e m u m lada edo naplatila. Pa ondolen otide Manojlo; Kad je bio drumu u planinu, Na put srete jedno jagnje crno, P a upali estoku strijelu, Te pogodi ono jagnje crno, P a g' ispee drum u u planinu, Ispee ga, pa objedovao,

  • Jedno plee u zobnicu baa, Pa otide na svoje dvorove. Al' ga srete vjerenica ljuba, O na bjee suzna i krvava, N o ju pita G riu M anojlo: " to je tebe, m oja vjerna ljubo?" S ve m u, to je, po istini kaza: "Iskoi m i iz ruku dijete, P rovre se crnijem jagnjetom , "I utee m ene uz planinu." M anojlo se tade sjetovae: "Ja sam, ljubo, jagnje doekao, "Ubio ga, pa ga ispekao, "I od njega, ljubo, objedova', "I plee sam m esa ostavio; "Vrzi ruku u zobnicu vrancu!" O na bai u zobnicu ruku, O no plee m esa dofatila, A l' je ono od eteta ruka! Tader mu je ljuba govorila: "A Manojle, trag ti poginuo! "Ti ne bio prodavati kuma." Bogu fala, jer j' ovako bilo!

    7. Z arunica L aza R adanovia.

    K ad se eni R adanovi L azo, On isprosi lepotu devojku, I sakupi iljadu svatova, O de pravo dvoru devojakom ; Daleko i majka ugledala, Ugledala, pa je besedila: "S ad u stati na dvor na kapiju, "D a ja gledam kiene svatove." Kad su svati blizu dvora bili, B esedila devojaka m ajka: "Idu, erko, kieni svatovi, U ije e dvore ulaziti?

  • " ija e i m ajka doekati? " ija l' braa konje privatiti? " ij' li baba vinom posluiti? " ija l' seja darom darivati?" K ad devojka rei razabrala, Besedila svojoj staroj majki; "Oj starice, mila majko moja! "T o je, m ajko, R adanovi L azo, "I to su m u kieni svatovi, "I pravo e naem belom dvoru; "V ee slai m oje bele dare: "T i e, m ajko, svate doekati, "M oja braa konje privatiti, "Moja seja darom darivati, "Mili babo vinom napojiti." Dok su svati u dvor ulazili, Zavadi se majka i devojka, Ne o grade, ni o vinograde, V e o jednu tananu koulju; M ajka oe da ostavi sinu, A devojka svom e uvegiji; Tad' se majka na nju naljutila, Pa je stala dvoru na kapiju, Na studen se kamen naslonila, Na kamenu grozne suze lije, N ju m i pita R adanovi L azo: "Oj Boga ti, mila majko moja! "Koja ti je golema nevolja, "T e ti nisi svate doekala, "V e si stala dvoru na kapiju, "Na studen se kamen naslonila, "I na njega grozne suze roni?" Majka Lazi tijo odgovara: "A o L azo, zete nesueni! "K ako u ti ja vesela biti, "K ako l' svate jadna doekati, "Kad je tvoja umrla devojka, "Jue sm o je m ladu saranili?"

  • Onda Lazo majki govorio: "Kazuj groblje, gdi je ukopana. "Da ja vidim i mrtvu devojku." K ad je m ajka rei razabrala, B esedila R adanovi-Lazi: "Ja ti groblja ne smem kazivati, "Jer je kod nas udan adet post'o: "Kad umire pod prsten devojka, "Ne kopa se u to novo groblje, "V e se baca u to sinje m ore." K ad to uo R adanovi L azo, B esedio kienim svatovm a: "O j svatovi, m oja brao draga! " ekajte m e u belom e dvoru, "Dok otidem na nove pazare, "Da ja kupim svile svakojake, "D a ja pletem m reu arovitu, "D a ja traim po moru devojku, "Il' ' u m eni ivo srce pui." Kad je Lazo ovo besedio, S luala ga tanana robinja, Pa je njemu tijo besedila: "G ospodaru, R adanovi-Lazo! "Nije tvoja umrla devojka, "V e se ona s m ajkom zavadila, "Ni o grade, ni o vinograde; "V e o jednu tananu koulju: "M ajka oe da ostavi sinu, "A devojka tebi da ponese." K ad je L azo rei razabrao, On besedi kumu i deveru: "Oj Boga vam, kume i devere! "V i idite gore na ardake, "Dovedite lepotu devojku, "U njene joj dare ne dirajte, "Jer u mene dosta dara ima." K ad to uo kum e i devere, P osluali R adanovi-Lazu:

  • O tidoe na gornje ardake, D ovedoe lepotu devojku, U dare joj ni dirnuli nisu. K ad su B oji zakon savrili, D evojka se sa rodom oprata: Ljubi oca, ljubi staru majku, L jubi brau i m ilu sestricu, Pa je majki onda besedila: "Oprosti mi, mila majko moja! " to sam tebi, m ajko, sagreila." Ali majka kune bez prestanka: "M ila keri, i tebe ne bilo! "Ni doprla tamo, ni ovamo! "V e ostala sredi gore arne." K ad devojka rei razabrala, U d'rie joj suze od oiju. D igoe se kieni svatovi, O dvedoe lepotu devojku. K ad su bili sredi gore arne, Al' devojku zabolela glava, B esedila svom runom deveru: "O j devere, m oj zlaen prstene! "T i m i zovni R adanovi-Lazu. "K ad je dever rei razabrao, B re ode R adanovi-Lazi, Pa je Lazi tijo besedio: "A jde, L azo, bre u natrage, "D evojka se naa razbolela, "Na kuma se glavom naslonila." K ad je L azo rei razabrao, On otide lepoti devojki, P a je pita R adanovi L azo: " to je tebi, lepota devojko? " to je tebe zabolela glava?" Devojka je njemu besedila: "G ospodaru, R adanovi-Lazo! "D e m i skupi kiene svatove." S kupi L azo kiene svatove,

  • Devojka im lepo zafalila Na ljubavi i na prijateljstvu; Svakom dala po kitu bosiljka, L azi dala tananu koulju, Za koju se s majkom zavadila, Pa je njemu tijo besedila: "N a koulju, R adanovi-Lazo! "Pod grlom joj puce jadikovo, "Jadikovo i em erikovo: "K udgod odi, neka jadikuje; "A gdi stane, da em erikuje; "A mene je zabolela glava, "A od srca preboleti ne u." T o izusti, pa duicu pusti. Tad' je Lazo svatom besedio: "S ad na noge, kieni svatovi! "S nadaci joj raku iskopajte, "A sabljam a sanduk sateite, "V ie glave ruu usadite, "Oko groba klupe napravite, "N ie nogu bunar iskopajte: "R ad' m irisa nek se ruom kite, "Od umora na klupe sedaju, "A od ei ladne vode piju." esto L azo na grob izlazio, P a je pit'o svoju zarunicu: "Jel' ti, duo, zem lja doteala?" Devojka mu mrtva odgovara: "N ije m eni zem lja doteala, "V e je teka m aterina kletva."

    8. Jovan i divski starjeina. (iz Crne gore).

    Car hoae izgubiti ljubu, C ar hoae, i nevolja m u je, E mu ljuba mlogo zakrivila, I za to je care pomrzio;

  • Ma je sluge izgubit' ne dadu, N o se m ole caru estitom e, T e gospou svoju izm olie: C ar je svoje sluge posluao, P okloni joj ivot za godinu. Ona sina im ae Jovana, P a etetu svom e govorila: "O kamo te, moj Jovane sine! "H oe li se odricat' od m ajke?" Dijete su suze propanule, Pa dijete majci govorilo: " uje li m e, m oja m ila m ajko! "Ja u s tobom po sv'jetu bjeati." A njemu je majka govorila: "Hajd' uljezi caru u saraje, "Te izvedi gojena Labuda, "D a bjeim o, sinko, po svijetu." S koi Jovan od zem lje na noge, T e je m ajku svoju posluao (A nema mu do petnaest ljetah), I Labuda svoga izvodio, B aie se njem u o ram ena; No je Jovan majci govorio: "A za Boga, moja mila majko! "Kad m' odvoji od oca mojega, "Koji nema do mene jednoga, "K ud em o se, m ajko, dijevati?" A majka je sinu govorila: "D a bjeim o, sinko, po svijetu, "A od cara i moga i tvoga, "A daleko trideset konakah, " e ne care ni uti ne m oe, "A nekm oli oim a vieti." O ni bjee zem ljom i svijetom , D ok dooe u divsku planinu, T u naoe studenu peinu, Ali u nju sedamdeset divah, M eu njim a divski starjeina.

  • K ad Jovana divi ugledae, K renue se, da m u uzm u glavu; estok li je ludani Jovane! Od bedrice sablju izvadio, Slobodno je njima udario, I pos'jee sedam deset divah, A skri m u se divski starjeina. On je s majkom nojcu boravio; A kad sjutra dan i zora doe, No se Jovan strpljeti ne moga', V e on u lov u planinu poe Na njegova gojena Labuda, Te on lovi srne i koute; Kad po podne sunce navalilo, O n otide u peinu k m ajci I donese srnu i koutu, Da zarani odagnatu majku. No mu majka tader besjedila: "O Jovane, hajde pred peinu, "T e poini trudan i um oran." O n poslua roditelja svoga. Hitro Jovan pred peinu poe, A majka mu diva ugledala U peinu, divsku starjeinu, P a joj divski starjeina vika: "Hajd' ovamo, Jovanova majko! "H odi k m ene, da aikujem o." A ona mu tader besjedila: "H odi k m ene, divski starjeina! "H odi k m ene, da m i lice ljubi." A on joj je tader govorio: "Ja ne smijem od Jovana tvoga, "Koji zgubi sedamdeset divah, "N o kad doe Jovan u peinu, "A ti tvoje dijete upitaj, "Boji li se do Boga i koga, "Pa najprije igru zametnite, "Prokletoga u ruke prstena,

  • "Oko njega te se kune krivo, "D ijete je ludo i nevjeto, "T i e njega lasno nadigrati, "P ak m u svei ruke naopako, "A ja u ga onda pogubiti, "P ak em ' onda m i aikovati." A kad Jovan u peinu doe, V eerae gospodsku veeru, Pa mu tader majka govorila: "O Jovane, moj jedini sine! "Ti izgubi sedamdeset divah, "A ti ide, sinko, planinam a, "B oji li se do B oga i koga?" N o joj Jovan rije govorio: "Ja se bojim Boga velikoga, "Ne bojim se nikakva junaka, "Doklen mi je gojeni Labude." Tad' Jovanu besjedila majka: "O Jovane, moj jedini sine! "Mi smo jadni, sinko, obojica, "Hod', da malu igru zametnemo." Jovan svoju posluao m ajku, P a je njom e igru zam etnuo, Ponajprijed u ruke prstena; O n m ogae nadigrati m ajku, O n m ogae, nego ne hoae, No je njega majka nadigrala: "Ja sam tebe, dijete, dobila." Pa mu obje savezala ruke Od lakatah te do vrh nokatah; Ludi Jovan rastegnu rukama, Na sedmoro konop raskinuo. K ada sjutra dan i zora doe, Jovan poe u lov u planinu. K ad na drum u carevom e doe, Iz svijeta srete iridije I pred njim a iridiju R ada, e eraju ezdeset tovarah

  • S ve na golo vina i enice; Jovan im se na put uinio, I pred njima kapicu skinuo: "M olim vi se, brao iz svijeta, "P rodajte m i ezdeset tovarah "S ve na golo vina i enice, "Da ja ranim odagnatu majku, "D a vi platim utijem dukatom." iridije robu m u prodale; N o ga pita iridija R ade: "A tako ti, dijete Jovane! " e je tvoja ostarala m ajka?" Jovan m ajku u peinu kae; P a s' ondolen njim a podignuo, K ad daleko od peine bili, M a peinu bjehu ugledali, I Jovana ugledala majka, Pa se ona vrnu u peinu, P a je divu rije govorila: "Nu hod', dive, da mi promislimo, "Evo ide dijete Jovane, "Kako bismo njega izgubili, "P a m i tader da aikujem o." A div joj je rije govorio: "U ini se bez nevolje bona; "A kad doe dijete Jovane, "On se hoe m ajci prepanuti, "P a e m ajku za ponude pitat': ""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" " "T i e njem u ovako kazati: ""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku ""Iz velike vode K aladijnske;" " "U vodu je nesita adaha, " to prodire konje i junake, "I kod nje su dva ljuta arslana, " to iziju ivoga junaka; "N e bi li ga prodrla adaha, "Il' izjeli dva ljuti arslana."

  • P a kad Jovan u peinu doe, Ali bonu nahodio majku; S jede Jovan m ajci vie glave, alosne ga suze propanule: "Kuku mene, moja mila majko! "Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" O na m u je rije govorila. "Ja bih, sinko, sa bukve jabuku "Iz velike vode K aladijnske, " ini m i se, bi m i bolje bilo." S koi Jovan od zem lje na noge, I Labuda svoga uzjahao, P a otide noi bez m jeseca, Hitro Jovan k vodi dolazio, I u vodu ugoni Labuda, Te dofati sa bukve jabuku, A kad bio ukraj vode ladne, O pazi ga nesita adaha, N a Jovana uri uinjela, N a sablju je Jovan doekuje, I adahi glavu okinuo; A l' skoie dva silni arslana, I veliku vodu zam utie, A Jovanu skau na L abuda, Dijete je srca estokoga, O ba ih je iva ufatio, Labudu ih za rep savezao, Povede ih zelenom planinom, U peinu m ajci dolazio, I dade joj sa bukve jabuku. K ad to vie Jovanova m ajka, Jovanu je rije govorila: "O Jovane, da te, sinko, pitam: "B ud sam ide zelenom planinom, "Da t' ufate od gore hajduci, "Da ti spute obadvije ruke, "B i l' ti i to zadralo ruke?" A Jovan joj tader govorio:

  • "Ja bih svato, m ajko, raskinuo, "Do prokleto drndarsko tetivo." K ad to ula Jovanova m ajka, O na skoi od zem lje na noge, I tetivo hitro nalazila, Pa je njemu ruke savezala Od lakatah te do vrh nokatah, Od nokatah lije krvca crna, Pa je Jovan majci govorio: "A za Boga, ostarala majko! "O drijei m oje b'jele ruke, "Jer m i, m ajko, obje otpadoe." Ona trnu od zemlje na noge, Hitro diva iz peine vika. B rzo divski doe starjeina; O d Jovana m uku napravie: O badva m u oka izvadie, B aie ga ukraj od peine. P a su one nojcu boravili. K ada sjutra dan i zora doe, N o se kuka s divom dogovara: " uje li m e, divski starjeina! "Ti dofati ludoga Jovana, "S lijepa ga na L abuda bai, "Povedi ga zelenom planinom, "T e ga bai u jam u studenu." S koi dive, dofati Jovana, K ad ga dive bjee dofatio, Stade cika ludoga Jovana, Pa ih kumi Bogom velikijem: "N em ojte m e u jam u baivat', N o m e ba'te na drum u planinu." No mu majka ni habera ne ma, V e je ona divu govorila: "B ai, dive, vraga i avola." Povede ga zelenom planinom, S ilnu jam u ukraj drum a nae, P a ga jam i u dubljinu bai.

  • K ud e diva nesrea taknuti! Ali je to Gospod naredio, Te mu sveza nad jamu Labuda, P a otolen u peinu poe. M alo bilo, nita ne stanulo, D a je kom e alost posluati: Stoji cika gojena Labuda, Labud bije jamu kopitima (O d kopitah cjepanice skau), Da dofati zubom gospodara; Ali stade tutanj uz planinu: E vo ide tridest iridija I pred njim a iridija R ade, Kad pogleda ukraj druma puta, V iti L abud vi' luda Jovana, N o govori iridija R ade: "N u viite, m oja brao draga! "Eno Labud ludoga Jovana, " e m u pusti u planinu viti, "Bog zna, mu je Jovan poginuo; "H aj'te, brao, da vidim o one." K ad dooe na jam u studenu, V iti L abud, kopitam a kae; T adar skoi iridija R ade, I sastavi tridest konopaca, I zasuka po dva u jednoga, Te napravi petnaest komata, Pa se Rade preko pasa sveza, S pustie ga tridest iridija; T u Jovana u ivotu nae, I izvadi ludoga Jovana, P a m u b'jele odrijei ruke, Krenu da ga vodi po svijetu; Kumi Rada dijete Jovane: "B ogom brate, iridija R ade! "Ne vodite mene po svijetu, "N o m e ba'te na pusta L abuda, "Z ajm ite m e vodi K aladijnskoj,

  • "E um rijeh od ei junake; "A poite dva tri u K osovo, "A u moje Bogom posestrime, "P osestrim e krm arice Jane, "N eka doe vodi K aladijnskoj, "Da me zajmi u polje Kosovo, "Razumna je uma i pameti, "Guslara joj u svijetu nema, "N e bi li m e guet' nauila." To je Rade za Boga primio, T e ga bai na konja L abuda, A zajm i ga vodi K aladijnskoj, T u Jovana bjee ostavio, A sahiju posla u Kosovo. Kad je Janu haber dopanuo, Hitro dvije dozivala sluge, T e joj sluge konje dovedoe, P a otide njim a niz K osovo. S am na vodi Jovan K aladijnskoj, P iti m om e, kako zm ija ljuta, N o ga ula od planine vila, K Jovanu je brzo doleela, Kad pogleda ludoga Jovana, E su njem u oi izvaene, U m i njega vodom K aladijnskom , Pa je vila Boga zamolila, I Jovanu oi satvorila. K ad se Jovan oih dofatio, I svojega uzjaha Labuda, Pa ga igra pokraj vode ladne, Poje Jovan iz grla bijela: "M ili B oe, na svem u ti fala, "K oji si m i bio na pom oi! "No ne fala mojoj staroj majci, "Koja svoje iskobi dijete!" A li ide krm arica Jana Na silnoga hata debeloga, A kad vie ludoga Jovana,

  • Prije su je suze propanule, Pa se potljen grohotljivo smije "Blago mene, mio pobratime! "B og zna, su ti oi proboljele?" R uke ire, u lica se ljube, Za velje ga jade upitala, to j' od m ajke edo doekalo, to uini! prokleta joj dua! Pa se ladna napojie vina O ndolen se oni razdvojie: Jana minu u polje Kosovo, Jovan poe da trai krvnike. A kad Jovan pred peinu doe, A l' m u sjedi pred peinu m ajka, S trana diva u perinu bite, Pa pogleda, ugleda Jovana, P a je divu rije govorila: "Kuku, dive, evo Jovan ludi!" P a skoie od zem lje na noge: S tan' da vidi Jovanove m ajke, K ako pram a kuka u planinu! D iv uljee u lednu peinu. Brzo Jovan majku ufatio, Pa joj sputi obadvije ruke, F rk je bai na silna L abuda, A divu je glavu okinuo, Pa se Jovan bai na L abuda, On otide zemljom i svijetom, D a on trai svoju postojbinu. K ad se bjee prim aknuo blizu, N ogo caru m utuluci gredu: K oji prvi na m utuluk doe, Njima hate nesedlane daje; K oji drugi na m utuluk doe, Njima spenzu nebrojenu daje; K oji trei na m utuluk doe, N jim a ohu nekrojenu daje Kad ispade Jovan na Labudu,

  • eljna li ga sluge ugledale, A caru su rije govorili: "A evo ga, dragi gospodaru!" S koi care iz svoje stolice, Te car svoje susrete dijete, alosno je sina prigrlio, P a Jovanu rije govorio: "A Jovane, sve ti prosto, sinko! " to uini od oca svojega? Ja sam reka', nikad doi ne e " P a m u silni em luk udarie; N o se caru dijete poali, to je njem u uinjela m ajka; P a skoie, te je ufatie, O bukli joj tananu koulju, N am azae prahom i katranom, P a zadie su etiri strane; Ali vika Jovanova majka: "Ne daj majku, dijete Jovane! "Izgorje ti m ajku oganj ivi." N o joj Jovan rije govorio: "A neka te, prokleta ti dua!" S va izgorje o njegovoj dui.

    9. B raa i sestra.

    Rani majka devet mili sina I desetu ercu m ljezinicu; Ranila ih dok ih odranila, D okle bili sini na enidbu, A evojka bila na udaju, Nju mi prose mlogi prosioci Jedno bane, drugo denerale, T ree prosi iz sela kom ija M ajka daje u selo kom iji, B raa daju s preko m ora

    [6] banu, Jo su braa sestri besjedila: "Ja ti poi, naa m ila sejo,

  • "Ja ti poi s preko m ora banu, "M i em o te esto pohoditi: "U godini svakoga mjeseca, "U m jesecu svake neeljice." T o je sestra brau posluala, O na poe s preko m ora banu. A l' da vidi uda velikoga! Ja B og pua od sebe m oriju, Te pomori devet milih brata, Sama osta samorana majka. Tako stade tri godine dana. L juto piti sestrica Jelica: "M ili B oe, uda velikoga! " to sam vrlo brai zgrijeila, "T e m e braa pohoditi ne e?" Nju mi kore mloge jetrvice: "K uko jedna, naa jetrvice! "T i si vrlo brai om rznula, "T e te braa pohoditi ne e." L juto piti sestrica Jelica, L juto piti jutrom i veerom . A l' se m ilu B ogu raalilo, P a on posla dva svoja anela: "Id'te dolje, dva m oja anela, "Do bijela groba Jovanova, "Jovanova, brata najm laega, "V aijem ga duhom zadanite, "O d groba m u konja nainite, "O d zem ljice m ijes'te kolae, "O d pokrova reite darove; "Spremite ga sestri u pohode." H itro idu dva B oja anela Do bijela groba Jovanova, Od groba mu konja nainie, N jinijem ga duhom zadanue, O d zem ljice m ijese kolae, O d pokrova rezae darove; S prem ie ga sestri u pohode.

  • H itro ide nejaak Jovane; Kad je bio dvoru na pomolu, Daleko ga seja ugledala, M alo blie pred njeg' ietala, O d alosti vrlo zaplakala, R uke ire, u lice se ljube; Pa je seja bratu besjedila: "Jeste l' mi se, brate, zatjecali, "Kad ste mene mladu udavali, "D a ete m e esto pohoditi: "U godini svakoga mjeseca, "U m jesecu svake neeljice? "Evo danas tri godine dana "N ijeste m e jote pohodili!" Jo je njem u seja besjedila: " to si tako, brate, potavnjeo "B a kan' da si pod zem ljicom bio?" B esjedi joj nejaak Jovane: " uti, sejo, ako B oga znade! "Mene jeste golema nevolja: "D ok sam osam brata oenio, "I dvorio osam milih snaha; "A kako se braa ienie, "D evet b'jelih kua nainism o; "Za to sam ti pocrnjeo, sejo." I on bio tri bijela dana. Oprema se sestrica Jelica, I oprema gospodske darove, D a daruje brau i snaice: B rai ree svilene koulje, A snahama burme i prstenje. Al' je Jovo vrlo ustavljae: "Ti ne idi, moja mila sejo, "D ok jo brae u pohode doe." A l' Jelica ostanuti ne e; Ona spremi gospodske darove; Otale se Jovo podigao I sa njim e sestrica Jelica.

  • A kad blizu dvora dolazie, Kod dvora je prebijela crkva. P a besjedi nejaak Jovane: "T i poekaj, m oja m ila sejo, "Dok ja odem za bijelu crkvu: "K ad sm o srednjeg brata oenili, "Ja sam zlatan prsten izgubio, "D a potraim , m oja m ila sejo." O de u grob nejaak Jovane, A ostade sestrica Jelica ekajui nejaka Jovana. ekala ga, pa ga potraila, Al' kod crkve mlogo novo groblje: Tu se odmah jadu osjetila, e j' um r'o nejaak Jovane. Hitro ide dvoru bijelome; Kad je blizu dvora dolazila, Al' u dvoru kuka kukavica; To ne bila sinja kukavica, V ee njina ostarila m ajka. A Jelica na vrata dolazi, O na vie iz grla bijela: "Jadna majko, otvori mi vrata." Stara majka iz dvora besjedi: "Id' odatle, od Boga morijo, "Devet si mi sina umorila, "I m en' hoe ostarilu m ajku?" A Jelica bila besjedila: "Jadna majko, otvori mi vrata, "Ovo nije od Boga morija, "V e Jelica tvoja m ila erca." Pa joj majka otvorila vrata, Z akukae, kano kukavice, R ukam a se b'jelim zagrlie, O bje m rtve na zem lju padoe.

    6) "s preko mora" mjesto: iz preko mora.

  • 10. Milan-beg i Dragutin-beg.

    Dva se brata vrlo milovala: Beg Milane i beg Dragutine. K oliko se braa m ilovala, Pod njima se dobri konji ljube. Beg Milan-beg bratu govorio: "A m oj brate, bee D ragutine! "H odi, brate, da se ienim o." Beg Dragutin bratu govorio: "L asno bi se, brate, ienili; "A l' kad tue seje sastavim o, "T ue e nas seje zavaditi, "B aka e nam dvore pograditi, "Izm eu njih trnje posaditi, "I kroz trnje vodu navratiti, "Neka trnje u visinu raste, "Da se nikad sastat' ne moremo." Beg Milan-beg brate ne sluae, V e isprosi lijepu evojku I iskupi kiene svatove, T e dovede lijepu evojku, N ainio enluk i veselje. K ad je bilo noi po jaciji, M ladijence u erdek svedoe; K ada bee u odaju ue, A evojka stoji pod duvakom , On za sobom zatvorio vrata, D ie curi puli duvak s lica, S inu lice, kano arko sunce, Beg zagrli lijepu evojku, H otijae, da je i poljubi; A l' m u veli lijepa evojka: "Gospodaru, bego Milan-bego! "Ne dam tebi lica obljubiti, "Dok ne vidim tvoga brata glave, " e se m rtva po avliji valja." Ondar joj je bego govorio:

  • "N e budali, lijepa evojko! "Volim brata od oinjeg vida; "Ko bi mog'o bratu kidisati?" V eli njem u lijepa evojka: "A ko ti je ao kidisati, "T i e sjutra rano uraniti, "Pa ti hajde u lov u planinu, "I povedi brata Dragutina, "Ponesite sive sokolove, "Povedite hrte i zagare, "P a kreite tice jarebice, "N apuajte sive sokolove, "Nek fataju tice jarebice; "A kreite srne i koute, "N apuajte hrte i zagare, "N eka taru srne i koute; "P a najpolje, bego M ilan -bego, "Ti zametni hajku u planini, "Pa ti kreni zvijera arslana, "Svoga brata metni na busiju, "O tkuda e arslan udariti, "P a e njega arslan pogubiti." To je bego odmah kail bio, O n joj ree, da e uiniti; T ada m u je lice doputila. Kad u jutru zora zab'jelila, P oranio bee M ilan -bee, Ide bratu u drugu odaju, Da on budi brata Dragutina; Al' mu bratac prije uranio, N a dem ir se pender naslonio, P a prem ilja m isli svakojake. N jem u M ilan B oju pom o daje, D ragutin m u ljeve prifatio; Milan mu je onda govorio: "A m oj brate, bee D ragutine! "Jesam , brate, lova poelio, "Da idemo u lov u planinu."

  • Dragutin je bratu govorio: "M oj roeni brate, M ilan -bee! "Ja sam noas zao san usnio: " e nam m unja od zapada sinu, "A grom pue iz vedroga neba, "P a u nae udario dvore, "Ja umrijeh, ti prebolje, brate." Milan-beg je bratu govorio: "A moj brate, bee D ragutine! "San je klapa, a Bog je istina; "Nikad sanku vjerovati nije; "Da idemo u lov u planinu." D ragutin je brata posluao: "H ajde, brate, zovi nae sluge, "Da povedu hrte i zagare, "Da ponesu sive sokolove, "Dok ja idem snahi u odaju." Pa od zemlje na noge skoio, Te on ide snahi u odaju. K ad unie snahi u odaju, A li snaha kod pendera sjedi, N joj D ragutin dobro jutro vie, S pram njeg' snaha na noge skoila, Dragutinu Boga prifatila, Bijelu mu poljubila ruku P odm ae m u zlaenu stolicu, eerli m u kavu iznijela I pred kavu eenu rakiju. N jojzi veli bee D ragutine: "Snaho moja, Milan-begovice! "Jesi l' m i se juer um orila "A jaui konja velikoga? "Jesi li m i noas poinula "U ardaku na m eku dueku "Mom Milanu na desnici ruci?" Na to njemu snaha odgovara: "A evere, m oj zlaen prstene! "Jesam ti se jue um orila,

  • "A li sam ti noas poinula "U ardaku na m eku dueku "Tvom Milanu na desnici ruci." A l' da vidi bega D ragutina! O n se m ai rukom u depove, Pa izvadi devet prstenova S ve od ista saliveni zlata I u njima dragi kamenovi, I uza njih stotinu dukata, Te dariva svoju snahu dragu. Snaha mu je poljubila ruku, Izvadila od zlata maramu, Ts dariva bega Dragutina. I odoe u lov u planinu; O ni diu tice jarebice, N apuaju sive sokolove, Te fataju tice jarebice; O ni kreu srne i koute, N apuaju hrte i zagare, T e fataju srne i koute. P a najpolje hajku zam etnue, A Milan-beg pometa busije, Dragutina metnu na busiju, O tkuda e arslan udariti. Z avikae po gori hajkai, I krenue zvijera arslana, Na bega je arslan udario; Kad sagleda zvijere arslane, Kad sagleda bega Dragutina, N a bega je juri uinio. Beg se brani drvljem i kamenjem, I najpotlje zlaenom m aram om , to je njega snaha darivala; Ufati ga zvijere arslane, A l' zavika bee D ragutine: " e si, brate, bee M ilan -bee? "Pogubi me zvijere arslane!" K ad to uo bee M ilan -bee,

  • T ada m u je ao brata bilo, P a potee bratu po avazu; Kad dopade bratu u busiju, Al' na bratu ruse glave nejma. ao bilo begu M ilan -begu, B re jae konja velikoga, Pa on ode dvoru bijelome; P a on ode na gornje ardake, Pa uzima svoju vjernu ljubu, T e je baca s gornjega ardaka On je baca na mermer-avliju, M rtva tuna na avliju pade. On nakupi bisage dukata, Pa posjede konja velikoga, On ostavi dvore i timare, Pa otide glavom po svijetu.

    11. Mujo i Alija[7]. (iz Crne gore).

    D va su brata divno ivovali: Jedno Mujo, a drugo Alija; K oliko su divno ivovali, Ispod sebe konje mijenjali I sa sebe svijetlo orue; Pa se digli na jezero mutno, U jezero utvu ugledae, O ba su ju pozlaena krila. M ujo puti sivoga sokola, A A lija pitom u uricu, U lovie utvu u jezero. M ujo ree: "S oko je ufati." A A lija: "N ije, no urica" T o je M uju a' na sv'jetu bilo, P a sjedoe pod jelu zelenu, I pod jelu piju vino ladno, U vino ih sanak prevario. To gledale tri bijele vile,

  • Najstarija vila besjedila: " udne onjen dva dobra junaka! "Koja bi ih vila zavadila, "D ati u ju stotinu cekinah." N o najm laa poleela vila, P oleela na bijela krila, O na pade M uju vie glave, Pa mi tople suze prolijeva, Dok Mujovo progorelo lice; S koi M ujo, ka' da se pom am i, K ad pogleda, ugleda evojku, P a aliju brata dozivae: "Ustan', Ale, doma da idemo!" S koi T ure od zem lje na noge, Pa je Muju bratu govorio: "A ne, M ujo, ra te ubila! "Tebe dvije, a mene ni jedna!"[8] T o je M uju a' na sv'jetu bilo, O d pojasa povadi handara, I Aliju na srce ud'rio. Pade Ale na zelenu travu, A M ujo se oga dofatio, Z a se bai lijepu evojku, I okrenu dvoru niz planine. S tade cika A lijna vrania, A le ranjen brata dozivae: "O ti M ujo, brate i krvnie! "Povrni se, Mujo, na tragove, "U zm i m oga m aloga vrania, "D a ne viti pusti proz planinu; "A bie ti po druini fala, "K a' si svoje oi izvadio!" Tad' se Mujo natrag povratio, Te on uze Alijina vranca, N a njeg' bai lijepu evojku, I uminu Mujo planinama. Kad je bio nasred druma puta. Srete vrana bez desnoga krila,

  • P a je tici rije govorio: "A tako ti, crna tice vrane! "Kako ti je bez desnoga krila?" No mu tica piskom odgovara: "Mene jeste bez krila mojega, "Kako bratu, koji brata nema, "Ka' i tebe bez Alije, Mujo!" Onda Ture sobom besjedilo: "Z lo ti, M ujo, dananje junatvo! "D a bud li m e tice prekorie, "D a kako te braa i druina!" No mu tade vila govorila: "Povrni se, Mujo, na tragove! "Nekada sam vidarica bila, "Ja bih tvoga brata izvidala." Povrnu se Mujo na tragove, A kad tam o do jezera doe, Za sobom se Ture obrnulo, V ie vranca, a nem a evojke! Brzo Mujo pripade Aliji, A li m u je dua ispanula. K ad to vie M ujo T ure m lado, O d pojasa handar povadio, Njime svoje srce prekosio.

    7) Jam ano je ova pjesm a u narodu naem u starija od T uraka u naijem zem ljam a, nego su ova im ena poslije uzeta, i ja ih nijesam htjeo mijenjati.

    8) V alja da je M ujo bio oenjen, ili se A liji prividjelo, da kod Muja stoje dvije djevojke?

    12. Z m ija m ladoenja.

    S tan'te, brao, da vi udo kaem : O eni se kralje od B udim a Eto danas devet godin' dana, N ita kralje od poroda nem a. P odie se kralje M ilutine,

  • Prav' otide u lov u planinu, Da on lovi lova po planini. T ako njem u B og i srea dade, N it' ulovi srne ni koute; V rlo kralju eca odolela, P a se die na vodu studenu, Te se napi vode studenice, Zakloni se za jelu zelenu; Malo vreme za tim postajalo, Eto otud do tri gorske vile, N apie se vode studenice, P a kod vode stae besediti; No besedi vila najstarija: " ujete l' m e, do dve m ile erke! "Z nate l', erke, jeste l' zapazile, "K ad s' oeni kralje od B udim a? "Eto danas devet godin' dana, "K ako je se jadan oenio, "I ne ima od srca poroda." Jo ovako vila besedila: "Zna li koja kakoga lijeka, "Ne bi l' ljuba trudna zahodila?" O be m lae nita ne govore, Salt govori vila najstarija: "D a zna kralje, kako ja to znadem , "Da sakupi Budimske devojke, "Da donese mlogo suho zlato, "D a saplete onu sitnu m reu, "S itnu m reu od suhoga zlata, "Da je baci u tiho Dunavo, "Da uvati ribu zlatnokrilu, "Da joj uzme ono desno krilo, "Opet ribu u vodu da pusti, "K rilo da da gospoi kraljici, "Nek izede ono desno krilo, "Jednak e m u trudna zahoditi." A to kralju i slua i gleda, O n se die u grada B udim a,

  • Pa sakupi Budimske devojke, I donese mlogo suho zlato, Te saplete onu sitnu m reu, S itnu m reu od suhoga zlata, M ee m reu u tiho D unavo; T ako njem u B og i srea dade, Te uvati ribu zlatnokrilu, Pa joj uze ono desno krilo, Opet ribu u vodu pustio, K rilo nosi gospoi kraljici, Te joj daje ono desno krilo; Kak' izede ono desno krilo, Jednak mu je trudna zahodila. Nosi breme za godinu dana, D oe vrem e, brem e da se im a, N em ade se jedno m uko edo, No s' imade jedna zmija ljuta; Kako pade zmija na zemljicu, Jednak zmija u duvar odmile. T ad' otra kraljica gospoa, Pa ovako kralju besedila: "K am en, kralje, da se obraduje, "O braduje od srca porodu! "N em ade se jedno m uko edo, "No s' imade jedna zmija ljuta; "Kako pade zmija na zemljicu, "Jednak zmija u duvar odmile." Tade kralje 'vako besedio: "Vala Bogu na njegovu daru!" Tako stade za sedam godina, No besedi zmija iz duvara: "O moj babo, od Budima kralje! " to ti eka, te ne eni m ene?" Mrda kralje tamo i ovamo, Jo ovako kralje besedio: "Moja zmijo, moj hudni porode! "K o e dati za zm iju devojku?" No ovako zmija besedila:

  • "O moj babo, od Budima kralje! "Ti osedlaj konja Lastavicu, "Pa ti idi ka Prizrenu gradu "O d P rizrena caru estitom e, "C ar e dati za m ene devojku." K ad to zau od B udim a kralje, On osedla konja Lastavicu, P a se m ee junak na drugoga, Pravo ode ka Prizrenu gradu; K ada doe caru pod dvorove, Sam ga care s kule ugledao, Pa on sljeze niz kulu visoku, Te ga srete u svojoj avliji, R uke ire, u lice se ljube, Z a junako pitaju se zdravlje, Pa ga uze za desnicu ruku, Odvede ga na visoku kulu, S lug' uzoe konja Lastavicu, O dvedoe u novoga ara. P ie vino tri bijela dana, D ok se rujna ponapie vina, Doke vince uljeze u lice, A rakija stade govoriti; U zm ui se kralje od B udim a, Poznade ga dare od Prizrena, Pa je njemu bio besedio: "A Boga ti, kralje od Budima! " to je tebe, kaka je nevolja? "T e si m i se tako uzm uio?" Stade kralje njemu besediti: " uje m ene, care od P rizrena! "Z na li, care, jesi l' zapazio "K ad sam ti se jadan oenio? "Za punijeh do devet godina "Ja nemadoh od srca poroda; "Kad s' napuni devet godin' dana, "N em ade se jedno m uko edo, "No s' imade jedna zmija ljuta;

  • "Kako pade zmija na zemljicu, "Jednak zmija u duvar odmile. "Et' od tade sedam godin' dana, "No besedi zmija iz duvara: ""O moj babo, kralje od Budima! "" to ti eka, te ne eni m ene?" " "Ja sam 'vako zmiji besedio: ""Moja zmijo, moj hudni porode! ""K o e dati za zm iju devojku?" " "No je mene zmija besedila: ""O moj babo, od Budima kralje! ""Ti osedlaj konja Lastavicu, ""Pa ti idi u Prizrena bela ""K a onom e caru estitom e, ""C ar e dati za mene devojku."" "I ja sam se jadan potrudio "I ka tebe care dohodio." No ovako care besedio: " uje m ene, kralje od B udim a! "Ti mi idi u Budima grada, "Te ti pitaj zmiju u duvaru. "M oe li se zm ija podvatiti, "D a dovede kiene svatove "Od Budima do Prizrena bela, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Jo nikakva rosa ne okvasi; "A ko s' m oe zm ija pouzdati, "Ja u dati za zm iju devojku." K ad to zau od B udim a kralje, Izvedoe konja L astavicu, O n se m ee konju na ram ena, Ode pravo preko polja ravna, Kano zvezda preko vedra neba. Kad je bio do blizu Budima, Jo je kralje ovako m islio: "Avaj mene! do Boga jednoga! "G de u nai zm iju u duvaru, "D a joj kaem od cara pozdravlje?"

  • T am an doe na B udim ska vrata, Prije njega zmija progovara: "O moj babo, od Budima kralje! "Dade l' care za mene devojku?" No ovako kralje besedio: "Zmijo moja, moj hudni porode! "A ko s' m oe, zm ijo, pouzdati, "D a odvede kitu i svatove "Od Budima do Prizrena grada, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Niti kakva rosa pa orosi, "Dade care za tebe devojku; "A ko l' ne m o' odvesti svatova, "Ne da care za tebe devojku." No ovako zmija progovara: "Kupi svate, hajde za devojku; "Ja u odvest' kiene svatove, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Ni kaka ih rosa pa zarosi." S akupie silu i svatove, S akupie hiljadu svatova, Svi svatovi u kraljeva dvora, Izvedoe konja L astavicu, S am se konjic po avlije eta; T u viknue ti laki aui: "H azur da ste, kieni svatovi! "H azur da si, m ladi m ladoenja!" K ad to zau zm ija iz duvara, Tad' se smile zmija niz duvara, Pa se primi konju uz koleno, Pa se zavi sedlu na jabuku; O krenue niz B udim a grada, Zadede se jedan modar oblak Od Budima do Prizrena grada, B a ih nigde sunce ne ogreja Nit' ih kakva rosa zarosila. K ad otoe u P rizrena grada, U ljegoe u dvore careve,

  • Svi svatovi konje provaaju, S alt ne eta zm ija L astavicu, S am a joj se po avlije eta. udno ih je care doekao, I udno ih darom darivao: S vakom svatu od svile koulju, M ladoenje konja i sokola, Jo odvie P rizrenku devojku. B re viknue ti laki aui: "Hazur da ste, kieni svatovi! "Hazur da si, kume i starojko! "Hazur da si, Prizrenka devojko! "V rem e doe, polazit' hoem o." S vi svatovi konje pojahae, Jo uzjanu P rizrenka devojka, Kad to vide zmija iz duvara, Tad' se smile zmija niz duvara, Potprimi se konju uz koleno, Pa se zavi sedlu na jabuku; O krenue niz P rizrena grada, P o vie njih jedan m odar oblak. S vi svatovi konje razigrae, Stade igrat' zmija Lastavicu, K oliko je njega raljutila, U Prizrenu istrla kaldrmu I Prizrena redom pokvarila, B a se kurvi pograditi ne e Za punijeh dvanaest godina, to je caru kvara uinjeno. P a otoe zdravo i veselo, O tidoe u B udim a grada, S vadbu 'grae za nedelju dana, Igrae je, pa je proigrae, Svaki ode ka svojemu dvoru, Zmija osta u svome duvaru, Kralj ostade na svome divanu; D oe vrem e, da s' svedu m ladenci, D a se svede m om e i devojka,

  • Izvedoe lijepu devojku, Izvedoe na kulu visoku, T urie je podu najviem u. K ad je bilo noi u ponoi, Stade graja kule na visinu, T ad se krade kraljica gospoa, Ona s' krade od poda do poda, D ok izljeze podu najviem u, Na oda. tvorila vrata, ta da vidi? uda golem oga! N a jastuku od zm ije koulja, U dueku dobar junak spava, Zagrlio Prizrenku devojku!! Svaka ma rada je porodu, T e ukrade od zm ije koulju, P a je turi na tu vatru ivu, P a potra kralju gospodaru: "Blago tebe a i mene kralje! "Ja se digoh na visoku kulu, "Na odaji ja otvorih vrata, "N a jastuku od zm ije koulja, "U dueku dobar junak spava, "Zagrlio Prizrenku devojku; "Ja ukradoh od zm ije koulju, "P a ju turih na tu vatru ivu." " to je, ljubo, izela te zmija!" P otrae kule na visinu, ta da vide? uda golem oga! M rtav junak u dueku lei, Zagrlila g' Prizrenka devojka, I ovako ona besedila: "Jaoj mene, do Boga jednoga! " to ostadoh m lada udovica! "O svekrvo, da te Bog ubije! "A mene si m alo uinila, "A sebe si gore dopravila." Osta majka bez sina svojega, Od nas pesma, a od Boga zdravlje!

  • Nas lagali, mi polagujemo.[9]

    U narodu naem u im a i pripovijetka, kako je ena rodila zm iju, pa kad su je ovako oenili i m lada vidjela, da u vee iz zm ijine koulje izlazi prekrasan m om ak te s njom e spava, a u jutru se opet zavlai u zm ijinu koulju, ona se dogovori sa svekrvom , pa m u koulju spale na vatri. K ad se m om ak probudi, on otide od ene u svijet, kazavi joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne e rastati, dokle ga ne nae i on ruku na nju ne m etne, a prije da ga ne e nai, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden tap traei. P o tom ona, traei ga svuda, doe k suncu, no ono joj kae, da ga danju nigdje vidjelo nije, i poalje je k m jesecu, da pita njega, nije li ga on gdje nou vidjeo. N a pohodu odande pokloni joj suneva m ajka zlatnu preslicu sa zlatnom kudjeljom i s vretenom . K ad doe k mjesecu, i on joj odgovori, da ga nigdje vidjeo nije "Nego", veli, "idi k vjetru, te njega zapitaj, nije li ga gdje vidjeo, jer se on zavlai svuda." K ad odande poe, pokloni joj m jeseeva m ati zlatnu kvoku s piliim a. K ad doe k vjetru i zapita ga, on joj kae, da ga je u toj i u toj zem lji vidjeo, gdje se oenio

    9) G djekoji pjevai esto dodaju na svretku pjesm e: "O naj lae, koji m eni kae, "O naj lae, a ja polagujem ."

    S tijem pjeva pokazuje, da ni on sam ne dri sve za samu istinu, to se pjeva i caruje. K ad ga onam o nae i opanci joj se poderu i tap prebije, ona s onijem darovima od suneve i m jeseeve m ajke potkupi njegovu enu, te joj dopusti, tri noi s njim e da prenoi. P rvu i drugu no kraljica svoga m ua neim opoji, te je i ne vidi i ne uje njezine rijei: "Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom;" a treu doznavi on to od sluge

  • svoga, m etne u vee pod bradu suner, te u njega saspe ono pie, koje m u kraljica donese, i tako ostane pri sebi i m etnuvi na nju ruku, ona se rastane s djetetom i rodi mu sina zlatne kose i zlatnijeh ruku; po tom on ostavi onu zemlju i kraljicu, a s prvom se enom i s djetetom vrati u svoje preanje kraljevstvo.

    13. O pet to, ali dru kije. (iz Crne gore).

    P roetae do dva kaluera P o prini pokraj m ora slana, etaju se, razgovaraju se: "Fala Bogu, fala jedinome! "U jadnoga Mihaila bana "K ako nem a m ukoga eteta, "D o im aju devet evojakah! "D a li znade gospoa banica, "D a ponese m reu od bisera, "Da je zapne moru na izvoru, "D a ufati ribu od es krilah, "Da izije ribi desno krilo, "Imala bi zlatoruka sina." O no njena zaula jetrva, A jetrva Kojadinovica, S ve joj, to je i kako je, kaza. P onesoe m reu od bisera, Z apee je m oru na izvoru, U fatie ribu od es krilah. V ii kuke K ojadinovice! On' izjede ribi desno krilo, A banici dala je lijevo; Obje dvije trudne ostanule. Nogo vii K ojadinovicu! Ona ima zlatoruka sina, A banica zmiju kraosicu, Zmija joj se u krioce valja.

  • K ad to vie M ihaile bane, On doziva slugu Radosava: "A nu hodi, moja vjerna slugo! "Uzmi ovu zmiju kraosicu, "T e je bai m oru u puinu." S koi sluga, zm iju dofatila, I bai ju m oru u puinu. A kad sluga doma dohodila, Al' je zmija prva ugrabila, I dola je u krioce m ajci. K ad je nojca o veeri bila, Z atvorie zm iju u odaju, I njom hojde V erua evojka, N ajprva ker M ihaila bana, K oliko se brata ueljela, Od zmije se odvojit' ne hoe. A kad nojca po veeri bila, B ai zm ija krila i okrilje, I oturi od sebe koulju. K ad to vie V erua evojka, Ona jasno od radosti visnu, Iz odaje izljeze evojka, Svojoj staroj govorila majci: "Ha, nu hodi, moja mila majko! "Da ti vidi udo neglejano: "Nije ovo zmija kraosica, "No je ovo ognjaniti zmaju, "N a njega su do tri obiljea: "V ua apa i orluja panda, "Iz zubah m u ivi oganj skae; "Divan li je, jad ga zadesio! "I m ene je noas govorio, "D a e sutra leet' pod oblake, "Za godinu dom a doi ne e." O no ree, suzam a prosula, A m ajka je veseliti poe: "N e boj m i se, m oja keri m ila! "N jega hoe ustaviti m ajka."

  • P a uljee u odaju brzo, Ukrade mu krila i okrilje, I ukrade od zm ije koulju, S ve u ivi oganj zapretala, Na oganj je sina izgorela.[10]

    Napomena

    10) S vretak ove pjesm e vidi se da je vrlo skraen.

    14. Nahod Simeun.

    U ranio starac kaluere Na Dunavo na vodu studenu, Da zavati vode na Dunavu, Da s' umije i Bogu se moli; Namjera je starca nanijela, N ae starac sanduk od olova, Isturila voda pod obalu, M lidijae u njem u je blago, Odnese ga u svog namastira; Kad otvori sanduk od olova, A l' u njem u blaga ne bijae, V e u njem u jedno m uko edo, edo m uko od sedam danaka; Iz sanduka edo izvadio, Pokrsti[11] ga u svom namastiru, Lijepo m u im e naenuo, N aenuo: N ahod S im eune. N e e davat' edo na dojilje, V e ga rani u svom nam astiru, R ani njega m edom i eerom . K ad je bila edu godinica, Kolik' drugo od tri godinice; Kad je bilo od tri godinice, Kolik' drugo od sedam godina; A kad bilo od sedam godina, Kolik' drugo od dvanaest ljeta; Kad je bilo od dvanaest ljeta,

  • Kolik' drugo od dvadest godina. udno S im o knjigu izuio, N e boji se aka nijednoga, Ni svojega starca igumana. Jedno jutro u svetu neelju Izili su aci nam astirski, Te s' igraju igre svakojake: S kau skoka, m eu se kam ena, P reskae im N ahod S im eune, P reskae im , kam enom odm ee; M ani bjehu aci nam astirski, Pa govore Nahod-Simeunu: "S im eune, jedan nahodnie! "T i ne im a roda ni plem ena, "T i se ne zna od roda kakva si, "Tebe j' na'o starac igum ane "U sanduku vodi pod obalom." M uno bjee N ahod -Simeunu, O de S im o u svoju eliju, P a uzim a asno jevanelje, ati S im o, a suze prosipa. Dolazi mu otac igumane, Pa on pita Nahod:Simeuna: to je tebe, S im eune sine? "T e ti roni suze od oiju? " ta je m alo u m om nam astiru?" Veli njemu Nahod Simeune: "G ospodine, oe igum ane! "K ore m ene aci nam astirski, "Da se ne znam od roda kakva sam, "D a si na'o m ene pod obalom : "V e uje m e, oe igum ane "A ko znade B oga istinoga, "Daj ti mene tvojega ogata, "Da ja idem u svijet bijeli, "D a ja traim , od kakva sam roda: "Al' sam kakva roda horjatskoga; "Da l' od kakva roda gospodskoga;

  • "Ja l' u skoit' u tiho D unavo." ao bjee starcu igum anu, Pazi Sima, kako svoga sina; Poreza mu sv'jetlo odijelo, Dade njemu hiljadu dukata I ogata svoga iz podrum a. Ode Simo u svijet bijeli, Hoda Simo devet godinica, T rai S im o roda i plem ena, A l' kako e njega nahoditi, Kad nikoga pitat' ne umije? Kada nasta godina deseta, Na um pade Nahod-Simeunu, Da on ide svome namastiru; O n povrati svojega ogata. Jedno jutro bjee uranio Ispod grada bijela Budima; Odrast'o je Nahod Simeune, A ljepi je od svake evojke, D obro svoga odgajio oga, Poigrava poljem Budimskijem, A zapjeva grlom bijelijem; Gleda njega Budimska kraljica, Kada zgleda Nahod-Simeuna, O na vie tananu robinju: " ivo idi, tanana robinjo, "P od junakom uvati ogata, "K ai njem u: "K raljica te zove, "N eto tebe im a govoriti." O de ivo tanana robinja, Pod Simom je konja uvatila, Simeunu tiho govorila: "O junae! zove te kraljica, "N eto tebe im a govoriti." T ad' S im eun povrati ogata U avliju pod bijelu kulu, D ade oga tananoj robinji, A on ode uz bijelu kulu.

  • K ad izie gospoi kraljici, Kapu skida, do zemlje se svija I kraljici B oju pom o daje, Kraljica mu Boju pom o prim a, Sjede njega za sovru gotovu, D onesoe vino i rakiju I lijepu svaku akoniju. Sjedi Simo, pije rujno vino, A l' ne m oe gospoa kraljica, V e sve gleda N ahod -Simeuna. K ad je noca bila om rknula, T ad' kraljica ree S im eunu: "Skidaj ruho, neznana katano! "V alja tebe noiti s kraljicom "I obljubit' Budimsku kraljicu." Simeuna vino prevarilo, R uho skide, lee sa kraljicom , Te kraljici obljubio lice. Kad u jutru jutro osvanulo, Simeuna popustilo vino, T e on vie, to je uinio, S im eunu vrlo m uno bilo, S koi S im o na noge lagane, O prem i se, pa ode oginu, U stavlja ga gospoa kraljica N a eerli kavu i rakiju, S im eun se ne e ustaviti, V e on svoga usjede ogata, Ode Simo niz polje Budimsko. Dockan Simu na um pripanulo, O stalo m u asno jevanelje Kod kraljice na bijeloj kuli; V rati S im o pom am na ogata, U avliji konja ustavio, A on ide na bijelu kulu, A li sjedi gospoa kraljica, S jedi m lada kuli na penderu, O na ati asno jevanelje,

  • Roni suze niz bijelo lice; R ee S im o gospoi kraljici: "Daj, kraljice, asno jevanelje." O dgovori gospoa kraljica: "Simeune, dugo jadan bio! "U z'o as ga roda potraio! "A u gori do'o u B udim a "I noio s gospoom kraljicom "I kraljici obljubio lice! "Ti si svoju obljubio majku!"[12] K ad to zau N ahod S im eune, Proli suze od bijela lica, P a uzim a asno jevanelje I kraljicu poljubi u ruku, O de S im o do svoga ogata, Usjede ga, ode namastiru. Kad je bio sprema namastira, Ugleda ga otac igumane, P ozna svoga oga iz podrum a I na njemu Nahod-Simeuna, M alo blie pred njeg' izlazio, S im eune spade od ogata, Pokloni se do zemljice crne, Ljubi oca u skut i u ruku. Govori mu otac igumane: " e si m ene, N ahod -Simeune? " e si m ene toliko vrijem e?" Veli njemu Nahod-Simeune: "N e pitaj m e, oe igum ane! "U z'o as sam roda potraio, "A u gori do'o do B udim a." S ve se njem u ispovie S im o. K ad to uo otac igum ane, Uze Sima za bijelu ruku, Pa otvori tavnicu prokletu, eno lei voda do koljena, I po vodi guje i jakrepi, Simeuna baci u tavnicu,

  • Pa zatvora tavnicu prokletu, K ljue baci u tiho D unavo, Pa je starac tiho govorio: "K ad izili kljui iz D unava, "Simeun se grija oprostio!" Tako stade za devet godina. Kada nasta godina deseta, A ribari ribe povatae I u ribi kljueve naoe, D okazae starcu igum anu; Igumanu na um pade Simo, Pa on uze kljue od tavnice, Te otvori prokletu tavnicu, U tavnici vode ne imade, N iti gm iu guje i jakrepi; U tavnici sunce ogrijalo, Simo sjedi za stolom zlatnijem, U rukam a dri jevanelje.

    11) U govoru bi se kazalo: krsti ga; a pokrstiti govori se za onoga, koji je kakve druge vjere, n. p. T urina ili ifutina.

    12) V alja da je u jevaneliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano, ije je ono, ko je on, i ega radi ide po svijetu.

    15. Opet Nahod Simeun.

    Rani care u Janju devojku Od malena do desnog kolena, Ne rani je, da je drugom daje, V e je rani, da je za se uzm e; C are oe, a devojka ne e; Nju mi prose lale i veziri, Lale prose, al' je care ne da, V e on uze pod silu devojku. Po tom malo vreme postajalo, Malo vreme, tri godine dana,

  • M ed njim a se m uko edo nae, Al' ga m ajka negovat' ne m oe, V e m u savi knjige i koulje, P a ga zali u olovo teko, Pa ga baci u to more sinje: "Nosi, more, sa zemlje nepravdu; "Ranitelj je kako i roditelj." P odie se patrijaru S avo, P odie se itar lov loviti; Lov lovio letnji dan do podne, I od lova pita ne ulovi, K ad se dvoru bee povratio, B og m u dade i srea donese. T e on nae sanduk od olova, Isturila voda pod obalu, U sanduku edo m uka glava, N it' se sm eje, nit' ruicu daje, N i krteno, ni zlam enovano; U ze S avo edo m uku glavu, Odnese ga Vilendari crkvi, P a krstie edo m uku glavu, Lepo su mu ime nadenuli, Lepo ime: Naod Simeune. Kad je dete do konja doraslo, D obra konja i svetla oruja, L epo dete knjigu izuilo; Al' besedi patrijaru Savo: " edo m oje, N aod -Simeune! "Ja sam tebe, edo , odranio, "Ranio sam al' rodio nisam, "N a'o sam te m oru pod obalom ; "U zm i, sine, knjige i koulje, "Pak ti idi od grada do grada, "T e ti trai roditelja svoga." U ze S im a knjige i koulje, Pa on ode od grada do grada, A kad doe ba u Janja grada, U Janju se care prestavio,

  • Prestavio, i saranili ga, O sta sam a carica gospoa, Osta sama u bijelu dvoru, Nju mi prose lale i veziri, L ale prose, a carica ne e, V e besedi carica gospoa: "O dber'te se ezdeset delija, "N a lepotu da nem a lepega, "Na visinu da nema viega; "Ja u stati na bela bedem a, "B aciu se zlaenom jabukom , "K o ugrabi zlaenu jabuku, "O noga u verna ljuba biti." O dbrae se ezdeset delija, N a lepotu da lepega nem a, N a visinu da viega nem a, I stadoe gradu pod bedem a, A carica gradu na bedema, P a se baci zlaenom jabukom ; Tu se desi Naod-Simeune, T e ugrabi zlaenu jabuku, P a se vena s caricom gospoom . Po tom malo vreme postojalo, Malo vreme tri nedelje dana, P odie se N aod -Simeune, P odie se itar lov loviti, O sta sam a carica gospoa, Osta sama u bijelu dvoru; Kad carica postelju pretresla, O na nae knjige i koulje: "M ili B oe! na svem u ti fala! "D a vrlo sam B ogu sagreila!" Kad je bilo sunce na zaodu, Ide Sima iz lova itroga, P red njeg' eta gospoa carica, Roni suze niz gospodsko lice: " edo moje, Naod-Simeune! "D a vrlo si B ogu sagreio!

  • "Jer si svoju obljubio majku "U neznanju, m oje edo drago!" K ad to zau N aod -Simeune, Proli suze niz gospodsko lice, Pravo ode Vilendari crkvi, Pade Savi preko svilna krila, Stade grozne suze prolivati: "A moj babo, patrijaru Savo! "D a ti kaem do dve do tri rei: "Ja sam B ogu vrlo sagreio, "Jer sam svoju obljubio majku "U neznanju, roditelju Savo! "M oe li m i za to duovati?" Al' besedi patrijaru Savo: " edo m oje, N aod -Simeune! "Ne mogu ti za to duovati; "N ije ala svoja stara m ajka! "Ovako ti mogu duovati: "Da sazidam kulu od kamena, "Da te bacim u kamenu kulu, "P ak da kljue u m ore zabacim ; "K ada kljui iz m ora izau, "O nda e se greka oprostiti." Pa sazida patrijaru Savo, On sazida kulu od kamena, Baci Simu u kamenu kulu, A kljueve u to m ore sinje. P roe vrem e trideset godina, D igoe se po m oru alasi, I po m oru ribu povatae, U vatie ribu zlatopernu, P oklonie patrijaru S avi, Kad je Sava ribu rasporio, U ribi je kljueve naao, Za to Sava i zaboravio. Poem vide, po tom i poznade: "Jaoj m eni do B oga vinjega! "Ja sam Simu i zaboravio,

  • "O vo s' kljui od m ojega S im e." Pa otvori na tavnici vrata, Al' se onde Sima prestavio, Prestavio, i posvetio se; G las dadoe na etiri strane, S kupie se m logi svetenici, T e atie tri dni i tri noi, I drae velika denija I atie velike m olitve: M ole sveca, kud e svetac poi; O e svetac V ilendari crkvi; O nde nam je svetac poivao A u krasnoj Vilendari crkvi. B lago onom bratu rianinu! Koj' celiva i prilog pridaje, Prilog daje, i oim a gledi.

    16. Predrag i Nenad.

    Rani majka dva nejaka sina, U zlo doba u gladne godine, Na preslicu i desnicu ruku. Lepa im je imena nadela: Jednom Predrag, a drugom Nenade. Predrag majci do konja doraste, A do konja, i do bojna koplja, P ak odbee svoju staru majku I pribee gori u ajduke. O sta m ajka ranei N enada, Nenad braca ni zaznao nije. I Nenad je majci dorastao A do konja i do bojna koplja, P ak odbee svoju staru m ajku, I pribee gori u ajduke, Ajdukova tri godine dana. On je junak mudar i razuman, I srean je svuda na m ejdanu; U ini ga druba stareinom ,

  • S tareova tri godine dana. A l' se m laan zaelio m ajke, D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Ja sam vam se zaelio m ajke, "A jte, brao, da delim o blago, "Da idemo svaki svojoj majci." D rubina ga rado posluala. Kako koji izasipa blago, T aj se njem u i zaklinje teko: Koji bracem, a koji sestricom; A kad Nenad svoj' izasu blago, D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Brata nemam, a sestrice nemam, "V e: tako m i B oga jedinoga! "Desnica mi ne usala ruka "Dobru konju griva ne opala! "I britka m i sablja ne rala!

    [13] "N i u m ene vie nem a blaga." Kad su tako podelili blago, Nenad sede na dobra konjica, P ak se die svojoj staroj m ajci L epo ga je doekala majka, P red njeg' nosi slatku akoniju. K ad su bili seli za veeru, Nenad majci tijo besedio: "Oj starice, moja mila majko! "Da mi nije od ljudi sramote, "Da mi nije od Boga greote, "Ne bi rek'o, da si moja majka: "Z at' m i nisi braca porodila, "Jali braca, jali milu seju? "K ad sam bio s drutvom na deobi, "S vaki m i se zaklinjae teko: "koji bracem, a koji sestricom, "A ja, m ajko, sobom i orujem , "I dobrijem konjem ispod sebe."

  • Stara mu se nasmejala majka: "N e budali, m laani N enade! "Ja sam tebi braca porodila, "P redragoga tvog brata roenog, "I jue sam za njeg' razabrala! "Da s' naodi i da ajdukuje "U zelenoj gori Garevici, "P red etom je junak aram baa." B esedi joj m laani N enade: "Oj starice, moja mila majko! "Pokroj na me sve novo odelo, "Sve zeleno od oe zelene, "A okratko s goricom Jednako, "D a je idem braca da potraim , "D a m e iva m oja elja m ine." Besedi mu stara mila majka: "N e budali, m laani N enade! "Jer e ludo izgubiti glavu." A li N enad m ajke ne sluae, V e on ini, to je njem u drago: On pokroji na sebe odelo, S ve zeleno od oe zelene, A okratko s goricom jednako, Pak usede na dobra konjica, I die se braca da potrai, D a ga iva elja m im oie. N igdi svoga on ne puta glasa, Niti pljunu, ni na konja viknu; A kad doe gori G arevici, K lie Nenad, kako soko sivi: "Garevice, zelena gorice! "N e rani li u sebi junaka, "P redragoga m og brata roena? "N e rani li u sebi junaka, "koji bi me s bracem sastavio?" Predrag sedi pod jelom zelenom, Predrag sedi, pije rujno vino; K ad saslu'o N enadova glasa,

  • D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Ispadnite na drum za busiju, "D oekajte neznana deliju, "Nit' ga bijte, niti ga globite, "V e ga iva m eni dovedite: "Otkudgod je, on Je roda moga." Ustalo je trideset momaka, Na tri mesta sve po deset stalo. K ad na prvi deset naiao, N itko ne sm e pred njeg' da izie, D a izie, da konja privati, V e ga stae strelom strijeljati. B esedi im m laani N enade: "N e streljajte, brao iz gorice, "N e bila vas vaeg brata elja, "Kako mene i brata mojega! " to m e tuan ovud poteralo!" O ni njega propustie s m irom . K ad na drugi deset naiao, I oni ga strelom strijeljae, I njima je Nenad besedio: "N e streljajte, brao iz gorice, "N e bila vas vaeg brata elja, "Kano mene i brata mojega! " to m e tuan ovud po teralo!" I oni ga propustie s m irom . K ad na trei deset naiao, I oni ga strelom strijeljae, R asrdi se m laani N enade, Pak udari na triest junaka: Prvi deset sabljom posekao, Drugi deset konjem pogazio, T rebi s' deset po gori razbee, Koje k gori, koje k vodi ladnoj Glas dopade Predragom junaku: "Z le ga seo, P redrag aram baa! "D oe tebi neznana delija,

  • "Isee ti po gori drubinu." P redrag skoi na noge lagane, Pak uzima luke i strijele, Pak izlazi na drum na busiju, Pak zaseda za jelu zelenu, Skida njega strelom sa konjica Na zlo ga je mesto udario, N a zlo m esto, u srce junako. Vrisnu Nenad, kako soko sivi, V ritei se po konju povija: "J'o junae, iz gore zelene! " iva tebe, brate, B og ubio! "Desnica ti usanula ruka, "Iz koje si strele ispustio! "I desno ti oko iskoilo, "S kojim si me, more, namotrio! "Jo te tvoga brata elja bila, "Kano mene i brata mojega! " to m e tuan ovud poteralo, "Naopako a po moju glavu!" K ad je P redrag rei sasluao, Iza jele njega zapituje: "T ko si junak, i ijeg si roda?" Ranjen Nenad njemu odgovara: " to m e, m ore, ti za roda pita? "O d m ene se oeniti ne e; Ja sam junak m laani N enade, "Imam staru samoranu majku, "I jednoga brata roenoga, "P redragoga m og brata roena, "P ak se digo da njega potraim , "D a m e iva m oja elja mine, "Naopako a po moju glavu!" K ad je P redrag rei razabrao, Od stra ljuta strele ispustio, P ak pritra ranjenu junaku, Skida njega s konja na travicu: "Ta ti li si, moj brate Nenade!

  • "Ja sam P redrag tvoj bratac roeni "M oe li m i rane preboleti? "Da poderem tanane koulje, "Da te vidam i da te zavijam." Ranjen Nenad njemu odgovara: "T a ti li si, m oj brate roeni! "Vala Bogu, kad sam te video, "T e m e iva m oja elja m inu; "Ne mogu ti rane preboleti, "V e ti prosta m oja krvca bila!" T o izusti, pa duicu pusti. Nad njim Predrag jade jadikuje: "J'o Nenade, moje jarko sunce! "R ano ti m i ti bee izilo, Pa mi tako rano ti zasede! "M oj bosilje iz zelene bae! "R ano ti m i bee procvatio, "Pa mi tako rano ti uvenu!" P a potre noe od pojasa, Te udara sebe u srdace, Mrtav pade pokraj braca svoga.

    13) Z a udo je, kako se u C rnoj gori ne kunu orujem , a pripovijedaju, da je u A rnauta, njihovijeh susjeda, najvea zakletva: "T ako m e puka ne prevarila u najveoj nevolji!"

    17. Car Duklijan i Krstitelj Jovan. (iz Crne Gore).

    Vino piju do dva pobratima N a prinu nakraj m ora slana, Jedno jeste care Duklijane, A drugo je Krstitelj Jovane. P oto su se napojili vina, N o da ree K rstitelj Jovane: "Hodi, pobro, da se posigramo, "T i korunom , a ja u jabukom ."

  • P a skoie, te se posigrae: Sveti Jovan otisnu jabuku, Ona pade moru u dubine, Tople su ga suze propanule, N o m u care rije progovara: "A ne plai, dragi pobratim e! "Ne moj mene ugrabit' korunu, "Ja u tebe izvadit' jabuku." Jovan m u se B ogom kunijae, A da mu je ugrabiti ne e. Tade care u more upliva, A polee Jovan na nebesa, Pred Gospodom te je izlazio, P a je pred njim rije govorio: "B oe vjeni i presveti oe! "H ou li se tobom zaklet' krivo "H ou l' caru ugrabit' korunu?" G ospod njem u rije govorio: "O Jovane, moja vjerna slugo! "Zakuni se mnome triput krivo, "Teke ne moj mojijem imenom." S veti Jovan slee na prinu. Tade care iz mora izide, I iznese u zube jabuku; Pa su opet igru zametnuli: Sveti Jovan otisnu jabuku, Opet pade moru u dubine, A Jovana suze propanule, No mu zbori care Duklijane: "A ne boj se, mio pobratime! "Ne moj mene ti ukrast' korunu, "Ja u tebe izvadit' jabuku." Jovan m u se B ogom kunijae, Kune mu se Bogom po tri puta, A da m u je ugrabiti ne e. C ar korunu vre pod kapicu, Kod nje stavi tacu zloglasnicu, Pa u sinje more uronio.

  • Sveti Jovan more zaledio, On zaledi dvanaes ledovah, Pa ugrabi od zlata korunu, I polee k nebu u visine, A zakrkta tica zloglasnica, U dno mora care opazio, Pa se zagna moru iz dubine, Tri je leda glavom prolomio, Pa se natrag opet povratio, I na glavu kami dofatio, Mali kami od hiljade okah, I prolomi dvanaes ledovah, Pa je svoja rasklopio krila, Z a Jovanom u poeru poe, D ostie ga na nebeska vrata, Za desnu ga nogu ufatio, to dofati, ono i okide. Suzan Jovan pred Gospodom doe, Sjajno sunce[14] na nebo donese, I B ogu se Jovan poalio, Kako ga je care nagrdio. Gospod mu je tade govorio: "A ne boj se, moja vjerna slugo! "S vakom e u tako uiniti." To je bilo, a Bogu za slavu.

    Napomena

    14) D o sad svuda bjee koruna (corona, kruna), a ondje sunce! Ja sam jo u djetinjstvu sluao, gdje se ovaj dogaaj i pripovijeda u narodu ovako:

    K ad su avoli otpali od B oga i utekli na zem lju, onda su i sunce odnijeli sa sobom , pa ga avolski car nabio na koplje i nosio na ram enu. K ad ve zem lja protui B ogu, da hoe sva da izgori od sunca, onda B og polje svetog A ranela, da gleda kako da uzm e sunce od avola K ad sie sveti A raneo na zem lju,

  • on se udrui s avolskijem carem ; ali se avolski car osjeti, ta on hoe, pa se dobro uzm e u pam et. Hodajui tako po zem lji njih dvojica zajedno, dou na m ore i stanu da se kupaju; a avo udari koplje sa suncem u zem lju. P oto se m alo prokupaju, onda ree sveti A raneo: "D e da ronim o, da gledam o, koji m oe dublje." A avo m u odgovori: "H ajde de " Onda sveti A raneo zaroni, i iznese u zubim a pijeska m orskoga. S ad :greba i avo da zaroni, ali se boji, da m u sveti A raneo ne odnese sunce U tom e mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka da m u uva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. K ako avo zaroni, sveti A raneo prekrsti rukom m ore, te na njem u postane led od devet arina debeo, pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. K ad avo uje svraji glas, onda ve vidi ta je, pa se bre bolje vrati natrag. Kad gore, ali se m ore zaledilo, ne m oe na polje! O nda se bre bolje vrati opet pa dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za svetijem A ranelom ! O naj bjei, a ovaj za njim ! T am an kad sveti A raneo korai jednom nogom k B ogu na nebo, avo ga stigne, te m u noktim a iz tabana u druge noge iupa veliki kom ad m esa K ad sveti A raneo doe sa suncem onako ranjen pred B oga, onda zaplae: " to u, B oe, ovako grdan?" A B og m u ree. " uti, ne boj se; ja u narediti, da svi ljudi im aju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.

    18. asni krsti.

    Vino pije care Kostadine U lijepu mestu Carigradu U svojemu dvoru gospodskome, njim e piju B oji apostoli:

  • Sveti Petar i apostol Pavle; Al' besedi care Kostadine: "O vrovni boji apostoli! "G di su sade nai asni krsti?" "U koga su cara estitoga?" A besede B oji apostoli: "O veliki care Kostadine! "N ai s' krsti u zem lji Jevrejskoj, "U prokleta cara Jevrejina; "D ii, care, svu vojsku riansku, "Idi s vojskom na zemlju Jevrejsku, "Te poaraj svu zemlju Jevrejsku "Poaraj je i ognjem popali, "I uvati cara Jevrejina, "T e ga m ui m ukam ' svakojakim ; "A l' je tvrda vera u ivuta, "N a m uka e care um rijeti, " asni krsta ne e prokazati; "M akni, care, estoke aue "Do bogata dvora carevoga, "O d carice edo ugrabite, "T i naloi do dva ognja iva, "M etni edo m e' dva ognja iva, "N eka piti, kano zm ija ljuta, "A svaka je majka milostiva "I na svoje edo alostiva. "Carica e krste prokazati." K ad je care razabrao rei, K njige pie na etiri strane, T e pokupi svu vojsku riansku, Ode s vojskom na zemlju Jevrejsku, Svu Jevrejsku zemlju poarao, Poarao, ognjem popalio, Uvatio cara Jevrejskoga, M uio ga m ukam ' svakojakim : Prebio mu i noge i ruke, P ovadio i oi i zube, N a teki ga m uka um orio,

  • A l' je tvrda vera u ivuta, Gdi na muka care poginuo, asni krsta ne te da prokae! C ar nam ae estoke aue Do bogata dvora carevoga, O d carice edo ugrabie, N aloie do dva ognja iva, M etnu' edo m e' dva ognja iva. P isnu edo, kako zm ija ljuta, A pristupa prokleta Jevrejka, A pristupa, a suze proliva, Ljubi cara u skut i u ruku, arnu zem lju, gdi papuom stoji. "O veliki care Kostadine! "O estiti care K ostadine! "O d ognja m i edo odmaknite, "Ja u vae krste prokazati." Pa zausti prokleta Jevrejka, Z austila krste da prokae, Pa i opet ne te prokazati! P lanu care, kako vatra iva: "B lie k ognju edo prim aknite! "B lie k ognju edo prim akoe, P isnu edo, kako zm ija ljuta, Suze roni prokleta Jevrejka, Vrlo moli cara Kostadina: "O veliki care Kostadine! "O za Boga, care Kostadine! "O d ognja m i edo odm aknite "Ja u vae krste prokazati." O d ognja joj edo odm akoe, A govori prokleta Jevrejka: "V idi care O ubar

    [15] planinu? "D ii vojsku, idi pod planinu, "T e raskopaj O ubar planinu, "N ai ete kam en stanoviti, "Vi razbijte kamen stanoviti, "P rosue se m logi krsti zlatni.

  • " to Jevreji krste sakovali "N a priliku kako vai krsti, "D a se vai krsti ne poznadu." D ie vojsku care K ostadine, Te otide gore pod planinu, R askopae O ubar planinu, I naoe kam en stanoviti, I razbie kam en stanoviti, P rosue se m logi krsti zlatni, to Jevreji krste sakovali N a priliku kako nai krsti, D a se nai krsti ne poznadu, Odnose i caru Kostadinu, Uzima i care Kostadine, Pa i care o kamen udara, Prebiju se na dvoje na troje; K ad donee nae krste asne, Car zamanu da ud'ri o kamen, Pred njime se kamen rasprskao Kad to vide care Kostadine, Onda care na noge ustade, T e se asnom krstu poklonio I asnoga krsta celivao, I celiva sva vojska rianska Kad je care krste izbavio, D ie vojsku, ode dvoru svom e Dok je bio care Kostadine, asni krsti na zem lji sijali, S jali krasnom narodu rianskom , Kad preminu care Kostadine I estita carica Jelena, O nda asni krsti vaskrsoe, V askrsoe gore na nebesa, Te sijaju na onome svetu, Kako sunce na ovome svetu.

    15) Jedni pjevaju Obljuba mjesto O ubar.

  • 19. C ar K ostantin i ae sam oue

    Slavu slavi care Kostantine U proljee estit danak urev, Tri je care sovre postavio: Jedna sovra od suvoga zlata, D ruga sovra od srebra istoga, T rea sovra drva im irova. Koja sovra od suvoga zlata, Za njom sjedi dvanaest vladika I etiri stare patrijare; K oja sovra od srebra istoga, Z a njom sjedi trista kaluera; K oja sovra drva im irova, Za njom S jedi trista ece aka, M eu njim a ae sam oue. A l' poeta care K ostantine, O n se eta od sovre do sovre, K ad doeta sovri suva zlata, eno sjedi dvanaest vladika I etiri stare patrijare, Smjerno im se care poklonio I ovako njima besjedio: "O za Boga! dvanaest vladika! "I etiri stare patrijare! "Ne bi ste l' mi mogli duvovati: "Ja sam teak grije uinio: "Jesam bio svoje roditelje "Kako bih se grija ostajao?" Veli njemu dvanaest vladika I etiri stare patrijare, Ne govore Bogu po zakonu, V e govore caru po hateru: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati: "T i naini krune pozlaene "Sve od srebra i suvoga zlata "A iskiti dragijem kamenjem,

  • "Te pokloni na dvan'est vladika "I etiri stare patrijare, "T ako e se grija ostajati." O pet eta care Kostantine, D ok doeta sovri srebra ista, eno sjedi trista kaluera, Smjerno im se care poklonio I ovako njima besjedio: "O ci sveti, trista kaluera! "Ne bi l' mogli meni duvovati: "Ja sam grije teak uinio: "Jesam bio svoje roditelje, "Kako bih se gruja ostajao?" V eli njem u trista kaluera, Ne govore Bogu po zakonu, V e govore caru po hateru: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati; "T i nam pii trista parusija "B a na ovo trista kaluera, "Jo pogradi b'jele m anastire, " e e ivljet' m logi kalueri, "Za te molit' Boga bez prestanka, "T ako e se grija ostajati." O pet eta care K ostantine, D ok doeta sovri najposljednjoj, N ajposljednjoj, drva im irova, eno sjedi trista ece aka, M eu njim a ae sam oue, I njima se care poklonio, I ovako bio besjedio; " eco m oja, tri stotine aka! "Ne bi ste l' mi mogli duvovati: "Ja sam grije teak uinio: "Jesam bio svoje roditelje, "Kako bih se grija ostajao?" eca m ue, nita ne govore, N o besjedi sam oue ae,

  • Ne govori caru po hateru, V e govori Bogu po zakonu: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati: "T i naini luevu eliju, "N am ai je lojem i katranom , "Z atvori se, care, u eliju, Z apali je sa etiri strane, "N eka gori s veer' do svijeta, "A k' ostane, care, u eliji, "Onda si se grija ostajao." K ad to uo care K ostantine, T o je njem u vrlo m uno bilo, P a on gradi luevu eliju, Namaza je lojem i katranom, U nju baca ae sam oue, Z atvori ga care u eliju, Z apali je sa etiri strane, O na gori s veer' do svijeta. Kad u jutru bijel dan osvanu, Rano rani care Kostantine, D a obie ae i eliju; Kad je care dolje dohodio, O d elije nita do pepela, N asred njega sam oue ae; U ruku mu knjige saltijeri, Te se moli Bogu po zakonu. K ad to vie care K ostantine, O n se bjee vrlo zaudio, Kako osta ae sam oue, B re gradi luevu eliju, Namaza je lojem i katranom, Z atvori se care u eliju, Z apali je sa etiri strane, O na gori s veer' do svijeta; Kad u jutru danak osvanuo, P oranilo sam oue ae, D a obie cara i eliju;

  • K ad je ae tam o dohodilo, O d elije nita do pepela, O no trai cara po pepelu, Desnu mu je nahodilo ruku, Ruka mu se desna posvetila. to se caru ruka posvetila, N jom je m loga dobra uinio: Mloge gladne jeste naranio, A edne je care napojio, G ole, bose jeste preoeo, Nadgledao nita i uboga; Za to mu se posvetila ruka.

    20. K ako se krsno im e slu i.

    Sveca slavi Srpski car Stepane, S veca slavi, svetog A ranela, Svu gospodu na sveca sazvao, S azvao je trista svetenika I dvanaest veliki vladika, I etiri stara proigum na. Lepo i je care posadio: Sve koleno jedan do drugoga, A car S tepan ladno vino slui, G ospodarom redom au daje, Kako carski valja i trebuje P osluiti krsno im e svoje. A l' besede gospoda rianska: "C ar estiti, ogrejano sunce! "To je nama zazor i sramota, "Da ti nama ladno vino slui, "Nego sedi s nama za trpezu, "S lugam ' podaj, neka vino slue." Prevari se srpski car Stepane, Te on sede s njima za trpezu, A jo nije ni slave napio, A zaista ni metanisao, S lugam ' dade, da m u vino slue,

  • D a m u sluge krsno im e slue, Ne poslui krsno im e svoje Jedan danak, kako jedan asak. D ok car S tepan na nogu stajae, S tajae m u sveti A raneo, S tajae m u na desnom ram enu, Miluje ga krilom po obrazu; Kad car Stepan sede za trpezu, R asrdi se sveti A raneo, Ud'ri cara krilom po obrazu, Pa otide iz careva dvora. To iz dvora niko ne video, R azm a jedan kaluere stari, Pa on proli suze niz obraze; Gledali ga carevi dvorani, Pak su njemu tijo besedili: to je tebe, stari kaluere? " ta t' je m alo u carevu dvoru? "Il' t' malo izest', il' popiti? "Ili si se, stari, prepanuo, "C ar ti ne e m ilostinje dati?" A l' besedi stari kaluere: "P ro'te m e se, carevi dvorani! "Ni mi j' malo izest' ni popiti, "Niti sam se starac prepanuo, " to m ' car ne e m ilostinje data; "N ego vide, to video nisam : "Dok car S tepan na nogu stajae, "S tajae m u sveti A raneo, "S tajae m u na desnom ram enu, "Milue ga krilom po obrazu; "Kad car Stepan sede za trpezu, "R asrdi se sveti A raneo, "Ud'ri cara krilom po obrazu, "Pa otide iz careva dvora." T o dvorani caru dokazae, Onda care na noge ustade, I podie trista svetenika,

  • I dvanaest veliki vladika, I etiri stara proigum na; T e uzee knjige carostavne, T e atie velike m olitve I drae velika bdenija Z a tri dana i tri noi tavne; M ole s' B ogu i svet' A ranelu, Te se na to jedva smilovao, S m ilovao sveti A ranele, Te je caru greke oprostio, to je care seo za trpezu, A jo nije ni slave napio, A zaista ni metanisao.

    21. K o krsno im e slavi, onom i pom ae.

    to protui rano u nedelju, U nedelju prije jarkog sunca, U sokolu gradu bijelome U tam nici P etra M rkonjia? Oglasuje, da je soko sivi, Po istini vojvoda Todore. A ko tui, za nevolju m u je: Sutra mu je krsno ime sveto, K rsno im e, sveti eorije, A nem a ga im e proslaviti, P ak bratim i kapidiju m lada: "B ogom brate, kapidija m ladi! "Otvori mi na tamnici vrata, "D a ja idem P etru M rkonjiu, "Da se molim Peri gospodaru, "Da me pusti na Boga na jemca,