VVOODDIIČČ · 1.2 Rani znakovi i simptomi: Je li to Alzheimerova bolest ili su to znakovi povezani sa starenjem? ... 24 3.3 Problemi kod shizofrenije

VVOODDIIČČ

i

Ovaj Vodič sastavljen je kao intelektualni ishod 1 u Erasmus + Strateškom partnerstvu „Podrška njegovateljima u obitelji – strategije i alati za promicanje mentalnog i emocionalnog zdravlja njegovatelja u obitelji“, projekt br. 2018-1-AT01-KA204-039210

Glavni partner: Udruženje za interdisciplinarno obrazovanje i savjetovanje ECC, Austrija

Uz doprinos sljedećih institucija:

Katedra za psihijatriju i psihološku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Škola integriranih zdravstvenih tehnologija, Politehnički institut Porto, Portugal

Istraživački centar za unapređenje zdravlja na Nacionalnom sveučilištu u Irskoj

INTEGRA Institut za razvoj ljudskih potencijala, Slovenija

Projekt je financiran uz potporu Europske komisije. Ova publikacija odražava stavove samo autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom ni za kakvo korištenje ovdje sadržanih informacija.

ii

UVOD .................................................................................................................................... 1

1. DEMENCIJA ..................................................................................................................... 3 1.1 Što je demencija? ................................................................................................................................ 3

1.2 Rani znakovi i simptomi: Je li to Alzheimerova bolest ili su to znakovi povezani sa starenjem? ........... 5

1.3 Ponašanje koje se može očekivati ........................................................................................................ 6

1.4 Mogućnosti liječenja ............................................................................................................................ 7

1.5 Problemi kod demencije ...................................................................................................................... 8

1.6 Što se može učiniti? ............................................................................................................................. 9

2. ZLOUPOTREBA PSIHOAKTIVNIH TVARI ............................................................................... 13

2.1 Što je zloupotreba psihoaktivnih tvari? ............................................................................................. 13

2.2 Ponašanje koje se može očekivati ...................................................................................................... 14

2.3 Problemi za njegovatelja ................................................................................................................... 15

2.4 Što se može učiniti ? .......................................................................................................................... 17

3. SHIZOFRENIJA I DRUGI PSIHOTIČNI POREMEĆAJI ............................................................ 22

3.1 Što su shizofrenija i druge psihoze? ................................................................................................... 22

3.2 Mogućnosti liječenja .......................................................................................................................... 24

3.3 Problemi kod shizofrenije .................................................................................................................. 25


3.5 Što se može učiniti? ........................................................................................................................... 28

4. UOBIČAJENI POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA ..................................................................... 31 4.1 Što su poremećaji raspoloženja? ....................................................................................................... 31


4.3 Problemi za članove obitelji ............................................................................................................... 36

4.4 Preporuke za njegovatelje ................................................................................................................. 40

5 INTELEKTUALNA ONESPOSOBLJENOST ........................................................................... 43 5.1 Što je intelektualna onesposobljenost? ............................................................................................. 43


5.3 Problem za njegovatelja .................................................................................................................... 44

5.4 Strategije za primatelja njege / Vježbe za njegovatelja ...................................................................... 45

6 POREMEĆAJ PAŽNJE S HIPERAKTIVNOŠĆU (ADHD) ......................................................... 50

6.1 Što je ADHD? ..................................................................................................................................... 50


6.3 Liječenje ............................................................................................................................................ 51


6.5 Strategije za primatelja i pružatelja njege .......................................................................................... 54

7 AUTIZAM ....................................................................................................................... 59 7.1 Što je autizam? .................................................................................................................................. 59


7.3 Problem za njegovatelja .................................................................................................................... 60

7.4 Strategije za osobu s autizmom ......................................................................................................... 62

iii

8 POREMEĆAJI HRANJENJA ............................................................................................... 69 8.1 Što su poremećaji hranjenja? ............................................................................................................ 69


8.3 Znakovi koji upozoravaju na poremećaj hranjenja ............................................................................. 72

8.4 Liječenje ............................................................................................................................................ 74

8.5 Što se može učiniti? ........................................................................................................................... 74

9 POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ ........................................................................ 81

9.1 Što je posttraumatski stresni poremećaj? .......................................................................................... 81



9.4 Preporuke za njegovatelje ................................................................................................................. 84

DODATAK: IZVORI ................................................................................................................. 90

IZVORI za poglavlje DEMENCIJA .................................................................................................................... 90

Izvori za poglavlje Zloupotreba psihoaktivnih tvari ....................................................................................... 91

Izvori za poglavlje Shizofrenija ....................................................................................................................... 93

Izvori za poglavlje Poremećaji raspoloženja ................................................................................................... 94

izvori za poglavlje Intelektualna onesposobljenost ........................................................................................ 95

izvori za poglavlje ADHD ................................................................................................................................ 96

izvori za poglavlje Autizam ............................................................................................................................. 97

izvori za poglavlje Poremećaji hranjenja ........................................................................................................ 98

izvori za poglavlje PTSP ................................................................................................................................ 100

1

UVOD

Njegovatelji u obitelji imaju ključnu ulogu u brizi za osobe s težim mentalnim poremećajima. Većina

ovih ljudi živi sa stanjem svog oboljelog bližnjeg 24 sata dnevno, svaki dan u godini, a to je činjenica

koja se ne smije zanemariti.

Istraživanja pokazuju da su članovi obitelji koji brinu o pojedincima s kroničnim ili

onesposobljavajućim mentalnim stanjima i sami izloženi riziku. Iznimno zahtjevne situacije i težak

teret skrbi za oboljelog ili onesposobljenog člana obitelji mogu donijeti emocionalne i psihičke

probleme, kao i probleme u tjelesnom zdravlju.

Kao odgovor na ovakvu situaciju, naš projekt želi osnažiti članove obitelji koji imaju ulogu

njegovatelja i dati im pristup ne samo relevantnim medicinskim podacima, već i psihološkoj podršci

koja im je prijeko potrebna.

Ovaj Vodič služi kao dopuna Paketu resursa koji je dostupan na Internetu (https://www.family-

caregiver-support.eu). Na toj internetskoj platformi zainteresirani čitatelji mogu pronaći module s

informacijama o sljedećih devet mentalnih poremećaja:

• Demencija

• Zloupotreba psihoaktivnih tvari

• Shizofrenija

• Uobičajeni poremećaji raspoloženja

• Intelektualna onesposobljenost

• Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)

• Autizam

• Poremećaji hranjenja

• Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Svaki modul sadrži različite cjeline koje pokrivaju sve aspekte skrbi o mentalno oboljelim ili

onesposobljenim osobama, od razumijevanja samog poremećaja i problema s kojim se njegovatelj

suočava do uloge prehrane u pojedinim poremećajima, a nudi i brojne aktivnosti za podršku i pomoć

njegovateljima te aktivnosti za oboljelog ili onesposobljenog člana obitelji.

Ovaj Vodič daje važne informacije o svakom poremećaju, objašnjava kakva se ponašanja mogu

očekivati od oboljelog člana obitelji, opisuje probleme s kojima se suočavaju njegovatelji i nudi

korisne strategije za njegovatelje.

Nadamo se da će ovaj Vodič i Paket resursa pomoći njegovateljima u obitelji i osnažiti ih u njihovim

zahtjevnim zadacima.

Würnitz, travanj 2020. Wolfgang Eisenreich, koordinator projekta Demencija

https://www.family-caregiver-support.eu/https://www.family-caregiver-support.eu/

2

DDEEMMEENNCCIIJJAA

3

1. DEMENCIJA

Škola integriranih zdravstvenih tehnologija, Politehnički institut Porto

1.1 ŠTO JE DEMENCIJA?

Demencija je klinički izraz nekoliko patoloških entiteta. Definira se kao složen proces koji dovodi do

gubitka sinaptičkih veza, odumiranja stanica, upale i poremećaja funkcionalnih mreža na kojima

počivaju kognitivne, bihevioralne i senzomotorne funkcije, rezultirajući gubitkom samostalnosti

pojedinca. Starenje je najjači faktor rizika za razvoj demencije. Njezina pojava i raširenost raste

eksponencijalno s godinama. Više od 90% demencija razvije se nakon 65. godine. Međutim, postoje i

drugi genetski i okolišni čimbenici (npr. niska razina obrazovanja, posao koji se sastoji od slabo

poticajnih radnji) koji mogu povećati predispoziciju za razvoj sindroma.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Alzheimerova bolest bila je peti najčešći

uzrok smrti u 2015. godini. Procjenjuje se da 46,8 milijuna ljudi u svijetu živi s demencijom, a očekuje

se da bi ta brojka do 2050. mogla doseći 131,5 milijuna.

Demencije su klasificirane na temelju osnovnih patologija, koje se definiraju kao nakupljanje

abnormalnih proteina u neuronima i u izvanstaničnoj tekućini u osjetljivim regijama mozga.

Demencija se katkad teško klinički dijagnosticira, zbog svojih multifaktorskih uzroka, preklapajućih

simptoma te različitih degenerativnih patologija što rezultira nedosljednom kliničkom prezentacijom i

poteškoćama u postavljanju dijagnoze. Procjenjuje se da degenerativne demencije odgovaraju 80%

najčešćih kliničkih stanja. Demencija nije jedna bolest; to je samo naziv koji pokriva širok spektar

specifičnih medicinskih stanja, uključujući najpoznatiju Alzheimerovu bolest. Poremećaji okupljeni

pod općim nazivom „demencija“ uzrokovani su različitim abnormalnim promjenama na mozgu. Sve

te promjene dovode do kognitivnih poteškoća koje narušavaju svakodnevni život i sposobnost osobe

da samostalno funkcionira. Također utječu na ponašanje, osjećaje i odnose s drugim ljudima.

Alzheimerova bolest čini 60 do 80 posto slučajeva demencije. Vaskularna (multi-infarkt) demencija,

koja nastaje zbog mikroskopskog krvarenja i začepljenja krvnih žila u mozgu, drugi je najčešći uzrok

demencije. Međutim, postoje i mnoga druga stanja koja mogu uzrokovati simptome demencije,

uključujući i neka koja su reverzibilna, poput problema sa štitnjačom i nedostatkom vitamina.

Demencija se često pogrešno naziva „senilnost“ ili „senilna demencija“, što odražava nekoć vrlo

rašireno, ali pogrešno uvjerenje da je ovakvo slabljenje mentalnog funkcioniranja normalan dio

starenja.

4

Simptomi demencije mogu se uvelike razlikovati. Primjeri uključuju:

• Zaboravljivost;

• Poteškoće u plaćanju računa;

• Poteškoće u planiranju i pripremi obroka;

• Pamćenje dogovora;

• Kretanje izvan kvarta u kojem se živi.

Mnoge demencije su progresivne, što znači da simptomi počinju polako i postupno se pogoršavaju.

Ako vi ili netko koga poznajete imate poteškoća u pamćenju ili primjećujete druge promjene u

mišljenju, nemojte ih ignorirati. Posjetite liječnika što prije da se utvrdi uzrok toga. Stručnom

procjenom može se otkriti stanje koje je lječivo.

1.1.1 STADIJI DEMENCIJE

Demencija na svaku osobu utječe različito, ovisno o učinku bolesti i stanju osobe prije obolijevanja.

Znakovi i simptomi povezani s demencijom dijele se na tri stadija.

Rani stadij: Rani stadij demencije često se previdi, jer simptomi nastupaju postupno. Uobičajeni

simptomi uključuju:

• zaboravljivost;

• gubitak osjećaja za vrijeme;

• gubljenje i nesnalaženje na poznatim mjestima.

Središnji stadij: Kako demencija napreduje, znakovi i simptomi postaju jasniji i sve više ograničavaju

osobu. Ti simptomi uključuju:

• zaboravljanje nedavnih događaja i imena ljudi;

• nesnalaženje u vlastitoj kući;

• sve veće poteškoće u komunikaciji;

• potrebu za tuđom pomoći u osobnoj higijeni;

• promjene u ponašanju, uključujući lutanje i ponavljanje uvijek istih pitanja.

Kasni stadij: U kasnom stadiju demencije osoba je potpuno ovisna o tuđoj pomoći. Poteškoće u

pamćenju vrlo su ozbiljne, a fizički znakovi i simptomi postaju očitiji. Ti simptomi uključuju:

• nepoimanje vremena i prostora;

• poteškoće u prepoznavanju rodbine i prijatelja;

• sve veću potrebu za pomoći u brizi o sebi;

• poteškoće u hodanju;

• promjene u ponašanju koje mogu eskalirati i uključivati agresivnost

5

1.2 RANI ZNAKOVI I SIMPTOMI: JE LI TO ALZHEIMEROVA BOLEST ILI SU TO ZNAKOVI POVEZANI SA STARENJEM?

Gubitak pamćenja koji narušava svakodnevni život može biti simptom Alzheimerove bolesti ili drugog

oblika demencije. Alzheimerova bolest je bolest mozga koja postupno dovodi do gubitka pamćenja i

poteškoća u mišljenju i rasuđivanju. Postoje znakovi upozorenja. Ako primijetite ijedan od njih,

nemojte ga ignorirati. Dogovorite sastanak s liječnikom. Ali nemojte paničariti! Možda su to tek sitne

promjene vezane za starenje!

Gubitak pamćenja koji narušava svakodnevni život Promjene povezane sa starenjem:

Jedan od najčešćih znakova Alzheimerove bolesti, posebno u ranom stadiju, jest zaboravljanje nedavno naučenih informacija. Ostali znakovi uključuju zaboravljanje važnih datuma ili događaja, postavljanje uvijek istih pitanja, sve češću potrebu za oslanjanjem na razna pomagala (npr. podsjetnike ili elektroničke uređaje) ili na članove obitelji.

Osobe ponekad zaboravljaju imena ili dogovor s nekim, a sjete ih se tek kasnije.

Poteškoće u planiranju ili rješavanju problema Promjene povezane sa starenjem:

Pojedine osobe s demencijom mogu osjetiti promjene u svojoj sposobnosti rada s brojevima. Može se dogoditi, na primjer, da teže prate recept koji im je dobro poznat ili da teže prate plaćanje mjesečnih računa. Mogu imati poteškoće i u koncentraciji i treba im mnogo duže da nešto naprave.

Osobe katkad prave pogreške u upravljanju kućnim financijama ili računima.

Poteškoće u ispunjavanju poznatih zadataka Promjene povezane sa starenjem:

Oboljeli od Alzheimerove bolesti često imaju poteškoća u obavljanju svakodnevnih zadataka. Ponekad se ne znaju dovesti do poznatog mjesta, imaju problema u organiziranju popisa namirnica ili se ne mogu prisjetiti pravila omiljene društvene igre.

Povremeno je potrebna pomoć u korištenju kućanskih ili elektroničkih uređaja.

Konfuzija u poimanju prostora i vremena Promjene povezane sa starenjem:

Kod nekih pojedinaca poteškoće s vidom znak su Alzheimerove bolesti. To pak može dovesti do poteškoća s ravnotežom ili problema s čitanjem. Također se mogu javiti problemi s prosuđivanjem udaljenosti i određivanjem boje ili kontrasta, što može uzrokovati probleme u vožnji.

Promjene vida povezane s kataraktom.

6

Konfuzija u poimanju prostora i vremena Promjene povezane sa starenjem:

Ljudi koji žive s Alzheimerovom bolešću mogu izgubiti pojam o datumu, godišnjem dobu i općenito o prolasku vremena. Katkad im je teško razumjeti nešto što se ne događa trenutačno. Katkad zaboravljaju gdje su i kako su stigli tamo.

Osoba često ne zna koji je dan u tjednu.

Novi problemi u govorenju ili pisanju. Promjene povezane sa starenjem:

Osobe koje žive s Alzheimerovom bolešću mogu imati problema s uključivanjem u razgovor ili praćenjem razgovora. Događa se da zastanu usred razgovora i više ne znaju nastaviti, ili pak ponavljaju što su već rekli. Katkad imaju poteškoća s imenovanjem poznatog predmeta ili upotrebljavaju pogrešno ime.

Osobi je ponekad je teško pronaći prave riječi.

Gubljenje stvari i nemogućnost prisjećanja gdje su zadnje bili Promjene povezane sa starenjem:

Osobe s Alzheimerovom bolešću često stavljaju stvari na pogrešna mjesta. Događa se da nešto izgube, a poslije to ne mogu pronaći jer se ne mogu sjetiti gdje su bili. Katkad optužuju druge za krađu, posebno u uznapredovaloj fazi bolesti.

Osobi se događaju se pogreške i previdi, na primjer, zaboravi promijeniti ulje u motoru.

Povlačenje s posla ili društvenih aktivnosti Promjene povezane sa starenjem:

Osoba s Alzheimerovom bolešću teško održava ili prati razgovor. Zbog toga odustaje od svojih hobija i društvenih aktivnosti. Može imati poteškoća u praćenju omiljenog tima ili aktivnosti.

Osoba ponekad gubi zanimanje za obiteljske ili društvene obaveze.

Promjene raspoloženja i osobnosti Promjene povezane sa starenjem:

Pojedinci koji žive s Alzheimerovom bolešću mogu osjetiti promjene raspoloženja i osobnosti. Mogu postati zbunjeni, sumnjičavi, depresivni, plašljivi ili anksiozni. Događa se da se lako uznemire kod kuće, kod prijatelja ili kada se nađu izvan svoje zone udobnosti.

Osoba razvija vrlo specifične načine na koje nešto radi, a postaje razdražljiva kada se njezina rutina poremeti.

1.3 PONAŠANJE KOJE SE MOŽE OČEKIVATI

Kod Alzheimerove bolesti gubljenje pamćenja smatra se glavnim simptomom. U ranom stadiju bolesti

najviše su pogođena nedavna epizodna sjećanja, dok su sjećanja iz daleke prošlosti uglavnom

sačuvana. Osoba se može prisjetiti svih sjećanja iz djetinjstva, ali nije u stanju reći što se dogodilo

jučer. Za razliku od epizodnog pamćenja, radno pamćenje i semantičko pamćenje sačuvani su sve do

kasnijih stadija bolesti. Problemi s izražavanjem, a posebno poteškoće u pronalaženju riječi, čest su

rani simptom Alzheimerove bolesti. Suptilno slabljenje vizualno-prostornih vještina događa se i u

7

prvim stadijima demencije i s vremenom napreduje. Slabljenje izvršnih funkcija, s druge strane,

započinje još ranije i, poput svih ostalih kognitivnih domena, s vremenom se pogoršava. Pojedinci s

Alzheimerovom bolešću imaju niz psihijatrijskih simptoma. Najčešći simptomi su apatija, tjeskobnost i

razdražljivost. Blagi do umjereni depresivni simptomi također su često prisutni otpočetka. Poremećaji

apetita i spavanja, dezinhibicija i promjene u percepciji (halucinacije) ili mišljenju (zablude), poput

pojave paranoičnih ideja da netko krade stvari, obično se javljaju u kasnijim fazama demencije.

Općenito, i bez obzira na etiološki podtip i primarne kliničke manifestacije, demencije rezultiraju

pogoršanjem sljedećih sposobnosti:

• Kognitivnih;

• Bihevioralnih;

• Funkcionalnih.

Mnogi smatraju da su promjene u ponašanju uzrokovane Alzheimerovom bolešću najizazovniji i

najteži učinak ove bolesti. Glavni uzrok pojave bihevioralnih simptoma je progresivno propadanje

moždanih stanica. Međutim, lijekovi, utjecaj okoline i neka zdravstvena stanja također mogu

uzrokovati simptome ili ih pogoršati.

U ranim fazama bolesti oboljeli mogu doživjeti promjene u ponašanju i osobnosti kao što su:

• Razdražljivost;

• Tjeskoba;

• Depresija.

U kasnijim fazama mogu se pojaviti i drugi simptomi, kao što su:

• Agresivnost i ljutnja;

• Tjeskobnost i uznemirenost;

• Opća emocionalna uznemirenost;

• Fizički ili verbalni ispadi;

• Nemir, neprekidno koračanje, kidanje papira ili maramica;

• Halucinacije (osoba vidi, čuje ili osjeća stvari kojih zapravo nema);

• Zablude (osoba ima čvrsta uvjerenja u stvari koje nisu istinite);

• Problemi sa spavanjem i tzv. kasnodnevna konfuzija.

1.4 MOGUĆNOSTI LIJEČENJA

Iako ne postoji lijek za Alzheimerovu bolest i nema načina da se zaustavi ili uspori njezino

napredovanje, postoje lijekovi i preparati koji mogu pomoći u olakšavanju simptoma. Razumijevanje

dostupnih opcija može pomoći pojedincima koji žive s bolešću i njihovim skrbnicima da se nose sa

simptomima i poboljšaju kvalitetu života.

Lijek za pamćenje

8

Kako Alzheimerova bolest napreduje, moždane stanice umiru, a veze među stanicama se gube, što

uzrokuje pogoršanje kognitivnih simptoma. Iako trenutačno dostupni lijekovi ne mogu zaustaviti

štetu koju Alzheimerova bolest nanosi moždanim stanicama, oni mogu pomoći da se simptomi ublaže

ili stabiliziraju kroz neko vrijeme tako da utječu na određene kemikalije koje sudjeluju u prenošenju

poruka među živčanim stanicama mozga.

Alternativna liječenja

Sve veći broj biljnih lijekova, dodataka prehrani i „hrane koja liječi“ danas se promoviraju kao nešto

što može poboljšati pamćenje ili pak spriječiti/odgoditi nastanak Alzheimerove bolesti i drugih

demencija. Tvrdnje o sigurnosti i učinkovitosti ovih proizvoda, međutim, uglavnom se temelje na

svjedočanstvima, tradiciji i na prilično malom broju znanstvenih istraživanja.

1.5 PROBLEMI KOD DEMENCIJE

1.5.1 ULOGA OBITELJI U PRUŽANJU SKRBI

Obiteljski njegovatelji igraju važnu ulogu u ranom prepoznavanju znakova demencije jer su u

svakodnevnom kontaktu s oboljelim i dobro ga poznaju. Međutim, obitelj često ima poteškoća u

donošenju odluke o konzultiranju s liječnikom ili osjećaju krivnju što uopće pomišljaju da nešto s

njihovim članom nije u redu. U svakom slučaju, liječnik će provesti niz pretraga koje omogućuju

pravovremenu i sigurnu dijagnozu.

Članovi obitelji često ne prepoznaju prve znakove demencije, jer bolesna osoba može još neko

vrijeme dobro funkcionirati (npr. i dalje može kuhati, ali povremeno stavi previše soli itd.). Osoba u

ranom stadiju demencije može kompenzirati nedostatak pamćenja tako što se oslanja na iskustvo ili

rutinu. Međutim, ako je stavimo u situaciju da rješava malo složenije ili nove probleme, oboljela

osoba neće ih moći dovršiti. Postoji jednostavan test koji se može provesti kako bi se vidjelo postoje li

kakve poteškoće: zamolite osobu da nacrta sat koji pokazuje 11 sati i 10 minuta. Način na koji će

osoba organizirati crtež ukazat će na moguće poteškoće u poimanju prostora i vremena, a to bi

mogao biti znak razvoja demencije.

Članovi obitelji ponekad osjećaju da se osoba mijenja, često kažu da je osoba sklonija svađi ili ne

vjeruje nikome.

Oboljeli često počinju misliti da im netko krade stvari (a zapravo više ne mogu pronaći stvari).

1.5.2 STIGMA

Stigma je kolektivni fenomen koji se očituje, na primjer, u strahu i sramoti koji rodbina osobe s

demencijom može osjetiti u vezi s negativnom socijalnom konotacijom bolesti, što u mnogim

9

slučajevima dovodi do „prikrivanja“ simptoma demencije, kao i do toga da se pomoć potraži

prekasno. Stigma postoji i onda kada su oboljeli od demencije i njihovi bližnji svjesni stigme

usmjerene na bolest. To pak negativno utječe na samopoštovanje, samoefikasnost i kvalitetu života,

a rezultira povećanim tjeskobnim i depresivnim simptomima, socijalnom isključenošću i invaliditetom.

Demencija je povezana s procesima socijalne isključenosti. Drugim riječima, pojedinac se isključuje iz

društva, što ima štetne posljedice i za tog pojedinca, i za društvo.

1.5.3 FAKTORI RIZIKA

Neke studije pokazuju da su demencije multifaktorske prirode; drugim riječima, postoje brojni

genetski, okolišni i bihevioralni čimbenici koji mogu povećati rizik za razvoj demencije. To su, na

primjer, tjelesna neaktivnost, loša prehrana, pušenje, neobrazovanost, hipertenzija u srednjoj dobi,

pretilost u srednjoj dobi, dijabetes, depresija i radna uspješnost. Nefarmakološke intervencije, poput

prestanka pušenja, zdrave prehrane, redovitog uzimanja lijekova za druge somatske bolesti, pružaju

priliku za smanjenje faktora rizika prisutnih od starijih osoba s rizikom od demencije.

1.6 ŠTO SE MOŽE UČINITI?

Kako Alzheimerova bolest i druge demencije napreduju, ponašanje oboljelog se mijenja – kao i uloga

njegovatelja.

Postoje brojni pristupi koji pomažu u olakšavanju simptoma. Mnogi od ovih pristupa bave se

potrebama koje osoba s Alzheimerovom bolešću može imati, a teško joj je to izraziti. Uvijek valja

najprije iskušati pristupe koji se ne temelje na lijekovima.

Koraci za razvoj uspješnih pristupa bez lijekova uključuju:

• Razumijevanje da osoba nije „pakosna ili tvrdoglava“, već ima simptome bolesti;

• Razumijevanje načina na koji Alzheimerova bolest utječe na iskustvo oboljeloga;

• Uvođenje promjena u okolinu kako bi se smanjile prepreke i osigurala udobnost oboljeloj osobi.

Ako je obiteljska opcija zadržati stariju osobu s demencijom u vlastitom domu ili u domu člana obitelji,

potrebno je provesti neke sigurnosne mjere kako bi se spriječile nezgode. Kako bolest napreduje,

oboljele osobe postaju sve manje sposobne brinuti se o sebi. Njegovateljima u obitelji mogu pomoći

neka opća sigurnosna načela:

• Njegovatelji u obitelji trebaju osobi s demencijom ostaviti brojeve za hitne slučajeve (koje starija osoba s demencijom može nazvati u slučaju potrebe).

• Postavljanje požarnog alarma u kući može biti vrlo korisna strategija za prevenciju neželjenih događaja;

• Obitelj treba ukloniti zapaljive tvari iz kuće;

10

• Postavljanje sigurnosnih brava na sva vanjska vrata i prozore izuzetno je važna za sigurnost starijih osoba s demencijom;

• Obitelj bi trebala držati rezervni ključ izvan kuće, jer osoba s demencijom može zaključati vrata i ostaviti svoje skrbnike vani;

• Korisno je također ukloniti tepihe i kabele po podu;

• Dobro je staviti zaštitu na utičnice;

• Ako kuća ima stepenice, moraju imati rukohvat;

• Obitelj bi trebala spremiti sve lijekove na sigurno, kao i plastične vrećice (starije osobe s demencijom mogu se slučajno udaviti);

• Poželjno je također ukloniti blještave predmete i predmete s uzorcima koji mogu zbuniti ili uplašiti starije osobe s demencijom.

1.6.1 STRATEGIJE KOJE ČLANOVI OBITELJI TREBAJU USVOJITI

Starija osoba s demencijom ne može izraziti svoje emocije, zbog čega se katkad čudno ponaša.

Obiteljski njegovatelji trebali bi razumjeti da te reakcije nisu namjerne, nego su tipične za njihovo

stanje.

Primjer iz stvarnog života

Marija ima 65 godina, živi u kući sa kćeri, zetom i unucima. Marijina kći jako je zabrinuta jer njezina

djeca često vide baku kako korača amo-tamo po svojoj sobi ili oko stola u blagovaonici, i to ih

pomalo plaši. Kći također kaže da njezina majka uvijek postavlja ista pitanja, čak i nakon što dobije

odgovor na njih. „Tada se naljutim i vičem na nju“, priznaje kći.

Odgovor:

• Iako to može biti neugodno ili iritantno za članove obitelji, takvo koračanje samo po sebi ne uzrokuje štetu i ne ugrožava ni osobu ni obitelj.

• Članovi obitelji trebaju pustiti osobu da hoda i objasniti djeci ili rođacima da je takvo ponašanje prirodno zbog njihovog zdravstvenog stanja i otkriva da je osoba malko uznemirena.

• Obiteljski njegovatelji trebali bi preurediti kuću tako da starijim osobama s demencijom omoguće prostor za koračanje, da im namještaj ne stvara prepreke.

• Ako je to ponašanje konstantno, članovi obitelji trebali bi organizirati šetnje na otvorenom, po mogućnosti u poslijepodnevnim satima, na mjestima sa slabim prometom.

• Kada oboljeli neprekidno postavljaju isto pitanje, nemojte se uzrujavati, niti pokušavati raspravljati; samo odgovorite i shvatite da je to maksimum do kojeg stariji ljudi s demencijom mogu doći.

• Ako, na primjer, kažete „Odgovorio sam ti više od dvadeset puta“ ili vičete na tu osobu,

11

samo će povećati njezinu nesigurnost.

• Obitelj treba pustiti osobu s demencijom da postavlja pitanja i pokušati joj odgovoriti jasno, precizno i polako, a zatim je dobro zamoliti osobu da ponovi ono što je rečeno.

• Ako se ponavljajuće pitanje odnosi na vrijeme („Koliko je sati?“), obitelj bi trebala pokušati povezati odgovor s nekim aktivnostima („Vrijeme je za ručak“, „vrijeme večere“, „tuširanje“ itd.). Aktivnost još uvijek može poslužiti kao orijentir za vrijeme, dok je vrijednost sata vjerojatno izgubila svoj konkretan smisao.

• Kad oboljela osoba zaboravi ime vlastitog djeteta ili rodbine, to nije zato što ih ne voli ili nije voljela, već zbog patoloških procesa u mozgu.

1.6.2 SAVJETI ZA ČLANOVE OBITELJI KOJI BRINU O OSOBI S DEMENCIJOM

Osoba s demencijom će kad-tad trebati pomoć u svakodnevnom životu. Uz primjenu kreativnosti i

njegovateljskih vještina, možete prilagođavati rutine i aktivnosti ovisno o potrebama.

• Pratite koliko je osobi ugodno. Provjerite da osobu možda nešto ne boli, je li gladna, žedna, ima li zatvor ili pun mjehur, umor, infekciju ili kožne iritacije. Održavajte ugodnu sobnu temperaturu.

• Izbjegavajte sukobljavanje i prepirke. Na primjer, ako osoba izrazi želju da posjeti roditelja koji je umro prije mnogo godina, nemojte isticati da je roditelj mrtav. Umjesto toga, recite: „Tvoja majka je divna osoba. I ja bih je voljela vidjeti.“

• Preusmjerite osobi pažnju na nešto drugo. Pokušajte ostati fleksibilni i strpljivi; pružajte potporu tako da reagirate na emocije, a ne na ponašanje.

• Stvorite mirno okruženje. Izbjegavajte buku, blještavilo, nesiguran prostor i stvari koje previše ometaju, npr. televizor.

• Omogućite osobi odgovarajući odmor između intenzivnih događaja.

• Uvedite nekakav predmet koji će osobi pružati sigurnost.

• Prepoznajte potrebe oboljelog i odgovorite na njih.

• Potražite razloge zašto se osoba ponaša na određeni način. Posavjetujte se s liječnikom kako biste utvrdili sve uzroke povezane s lijekovima ili bolešću.

• Istražite različita rješenja.

• Ne shvaćajte ponašanje oboljeloga osobno.

• Dijelite svoja iskustva s drugima.

12

ZZLLOOUUPPOOTTRREEBBAA

PPSSIIHHOOAAKKTTIIVVNNIIHH TTVVAARRII

13

2. ZLOUPOTREBA PSIHOAKTIVNIH TVARI

Škola integriranih zdravstvenih tehnologija, Politehnički institut Porto

2.1 ŠTO JE ZLOUPOTREBA PSIHOAKTIVNIH TVARI?

Zloupotreba psihoaktivnih tvari može se definirati kao „ponavljajuće konzumiranje psihoaktivnih tvari

koje dovodi do nemogućnosti ispunjavanja profesionalnih ili osobnih obaveza, narušavanja zdravlja i

nastanka društvenih problema, pa čak i problema sa zakonom. Povezuje se alkoholom i drogama, čak

i kada se ovisnost još nije razvila “ (Američki nacionalni institut za zlouporabu droga).

Alkohol je gotovo sveprisutno sredstvo moguće ovisnosti i često se konzumira u socijalnim

situacijama. Istraživanja pokazuju da je preko 275 milijuna ljudi tijekom 2016. probalo je neko drugo

psihoaktivno sredstvo. Oko 31 milijun ljudi koji konzumiraju drogu pati od poremećaja povezanih s

drogom i treba liječenje.

Psihoaktivne tvari mogu se podijeliti u tri glavne kategorije:

Depresivi, koji usporavaju aktivnost središnjeg živčanog sustava, smanjuju budnost, disanje i otkucaje

srca (primjeri su alkohol, heroin, kanabis i lijekovi za smirenje na recept, poput benzodiazepina);

Stimulansi, koji povećavaju aktivnost središnjeg živčanog sustava, čineći osobu budnijom i

uzbuđenijom (primjeri su nikotin, kofein, kokain, ecstasy i metamfetamin);

Halucinogeni, od kojih osoba vidi, čuje, miriše ili osjeća stvari koje ne postoje (primjeri su LSD,

čarobne gljive, ecstasy i kanabis).

Među psihoaktivnim tvarima alkohol najčešće koriste mladi, češće nego duhan i ilegalne supstance.

Međutim, važno je napraviti razliku između zloupotrebe droga i alkohola i ovisnosti o njima. Nije tako

teško prijeći liniju koja ih razdvaja, stoga je od iznimne važnosti da se napredovanje u ovisnost

zaustavi prije nego što se pojave ozbiljni problemi. Među uživateljima alkohola 16,9% pokazuje

prekomjernu konzumaciju, 0,9% su na granici rizika i 2,1% je ovisno o alkoholu. Iz toga slijedi da za

razliku od nekih droga, poput kokaina ili heroina, alkohol ne izaziva toliku ovisnost; međutim,

zlouporaba alkohola postoji u određenom dijelu stanovništva i ima značajne posljedice za njih same,

njihove obitelji i društvo u cjelini. Naime, podaci pokazuju da konzumiranje alkohola uzrokuje 3,3

milijuna smrti godišnje (5,9% svih smrtnih slučajeva), kao posljedica prometnih nesreća,

kardiovaskularnih i gastrointestinalnih bolesti, dijabetesa, raka, trauma, smrti fetusa, ciroza itd.

Nakon alkohola, kanabis i amfetamini su najčešće korištene droge. Tendencija za usvajanjem rizičnih

ponašanja povećava se najviše za vrijeme adolescencije. Adolescencija je kritično razdoblje u kojem

osobe eksperimentiraju s raznim tvarima. Iako u školama postoje programi prevencije, zlouporaba

droga i dalje je stvarnost.

Prema statistici Svjetske zdravstvene organizacije otprilike 450.000 ljudi umrlo je od posljedica

uporabe droga u 2015. godini. Iste godine zabilježeno je oko 16.500 smrtnih slučajeva povezanih s

14

drogom u Europi, gdje se smrtnost uslijed predoziranja u većini slučajeva može pripisati kanabisu i

opioidima.

Mozak je jedna od glavnih meta djelovanja alkohola i drugih psihoaktivnih tvari. Istraživanje pokazuje

da su te tvari neurotoksične, s izravnim učinkom na živčane stanice. Ovaj aspekt posebno je

relevantan za adolescente i mlade ljude kod kojih razvoj mozga završava tek oko 25. godine.

Nezrelost biološkog sustava mladih ljudi onemogućuje razgradnju i / ili odgovarajuću eliminaciju

alkohola i droga iz tijela, što dovodi do većeg oštećenja mozga i neurokognitivnog deficita koji utječu

na učenje i rasuđivanje, pažnju, odlučivanje i pamćenje.

Znanstveni dokazi pokazuju da je dob u kojoj se započne s konzumacijom droge snažan prediktor

ovisnosti i pojave problema povezanih sa zloupotrebom tijekom života. Prosječno vrijeme od početka

konzumiranja do nastanka ovisnosti kod alkohola obično je veće nego kod droga poput heroina i

kokaina.

Za razliku od zloupotrebe alkohola i ograničenja sigurnog pijenja, nejasno je što je zloupotreba droga

za razliku od ovisnosti o drogama. Zbog nedosljednosti u čistoći droga, kao i zbog nepoznatih formula

i kombinacija novih droga, tolerancija pojedinca na te tvari više se ne može predvidjeti, kao ni učinci

konzumacije, a postoji velika vjerojatnost ranog razvoja ovisnosti, pa čak i smrti uslijed predoziranja.


U svim ovisnostima obično možemo primijetiti:

• Narušene odnose s drugim ljudima

• Neučinkovitost na poslu

• Narušeno zdravlje

To su neki od znakova ovisničkog ponašanja. Pored agresivnog i nasilničkog ponašanja kakvo se može

očekivati od alkoholičara, još jedan važan problem vezan za zlouporabu alkohola je

• poremećaj spavanja.

Alkohol može poremetiti redoslijed i trajanje faza sna. Osoba koja pije budi se iz sna, a ponovno

padanje u san vrlo je teško. Kada je riječ o ovom problemu, starije osobe izložene su povećanom

riziku jer postižu veću razinu alkohola u krvi i mozgu nego mlađe osobe koje konzumiraju jednaku

dozu.

Što se tiče zlouporabe droga, česti simptomi ponašanja su:

• Povećana agresivnost i razdražljivost;

• Promjene u stavovima / ličnosti;

• Tuga, letargija, depresija;

• Velike promjene u navikama / prioritetima, pa čak i;

• Upletenost u kriminalna djela.

15

Ako pokušate razgovarati s osobom o njezinoj ovisnosti, ona često traži objašnjenja kojima će

„braniti“ konzumiranje psihoaktivnih tvari. Prvo je negiranje. Osoba obično kaže: „Nisam ovisan,

mogu bez alkohola i mogu prestati bilo kada, alkohol nije problem...“. Tada, kad jednom prihvati

vlastiti alkoholizam, često dolazi do „prijenosa krivnje“, pa, na primjer, osoba kaže: „Da, alkoholičar

sam, ali to je zato što me supruga ne razumije, prijatelji me ne podržavaju, šef me ne cijeni… ”,

pokušavajući negirati vlastitu ulogu u alkoholizmu.

Nadalje, ovisnik će tražiti „razlog“ za konzumaciju ili ponovno pijenje, recidiv. Često se može čuti da

se „to dogodilo zbog toga što me supruga napustila ... zato što je moj prijatelj umro ... jer ne mogu

zaraditi dovoljno novca“. Ovo su uobičajeni izgovori kod zloupotrebe alkohola. Za njegovatelja je

najteže kada ovisnik odbija bilo kakvu pomoć, sa stavom poput „Znam da sam alkoholičar, ali volim

piti i takav je moj život i pit ću, nije me briga za posljedice...”. Da bi se ispravno nosio s tim stavom,

njegovatelj alkoholičara ili ovisnika o drogama mora biti stvarno osnažen. Stoga je ključno potražiti

pomoć i podršku od strane stručnjaka ili grupa za samopomoć.

Najprije je potrebno dobro se informirati o učinku naglog prestanka s konzumacijom alkohola i drugih

psihoaktivnih tvari. Pojavljuju se posljedice kao što su:

• Povećana razina tjeskobe;

• Poremećaj sna;

• Razvoj ozbiljnih simptoma ustezanja (apstinencije) poput delirija, stanja koje se treba bolnički liječiti

Također, važno je znati strategije za prilagođavanje – navike spavanja, opuštanje i upravljanje

anksioznošću kako bi se smanjio rizik od razvoja ovisnosti o drugim tvarima.

2.3 PROBLEMI ZA NJEGOVATELJA

2.3.1 ULOGA OBITELJI U PRUŽANJU SKRBI

Danas zdravstveni stručnjaci ne prate samo pacijenta, već i obitelj, jer obitelj ima značajnu ulogu u

uspostavljanju i održavanju pacijentovog zdravlja. Štoviše, obitelj često preuzima glavnu ulogu u

pružanju skrbi. Uključenost obitelji ima velik utjecaj na učinkovitost liječenja. Pridržavanje ili

odbijanje liječenja, a samim time i oporavak ili pogoršanje pacijentovog stanja, često ovisi o njihovoj

potpori.

Postoje mnogi programi za pružanje podrške oboljelim pojedincima i njihovim obiteljima. Neki od tih

programa uključuju resurse koje pruža zajednica, poput pravne pomoći i raznih radionica i aktivnosti.

Danas se vjeruje da je briga usmjerena prema članovima obitelji izuzetno važan dio liječenja

ovisnosti.

16

2.3.2 STIGMA

Zloupotreba alkohola povlači za sobom fizičke i psihičke poremećaje, mijenjajući ponašanje i

uzrokujući individualnu i društvenu štetu potrošačima. Ovo je stanje s visokom stopom stigme

(osobne i percipirane) u usporedbi s drugim zdravstvenim problemima. Poseban problem stvaraju

stereotipi da su ove osobe opasne i nepredvidive, što stvara još veće društveno distanciranje.

Obiteljski njegovatelji trebali bi biti svjesni ovog problema i pokušati ga riješiti. Ali stigma se može

povezati i s održavanjem apstinencije („što će reći moji prijatelji ako barem malo ne popijem“). To je

dodatni razlog zbog čega je važna snažna obiteljska podrška.

2.3.3 RECIDIV

Kada je riječ o recidivu, ponovnoj zloupotrebi sredstava ovisnosti nakon jednog perioda apstinencije,

od ključne je važnosti pomoći pojedincu da se sjeti prethodnih iskustava recidiva i razmisli o tome

kako se može nositi sa situacijom. Nadalje, treba ga potaknuti da se odupre povratku u ovisnost i

pomoći da mu pronađe strategije za rješavanje rizičnih situacija. Do recidiva dolazi zbog nekoliko

čimbenika, a ponajviše zbog:

• Emocionalnih stanja: promjene raspoloženja, stres, sukobi, društveni pritisak, nedostatak motivacije, pretjerana uvjerenost osobe da može kontrolirati samu sebe u konzumaciji alkohola. Ovisnik treba prihvatiti činjenicu da je „boca“ ( igla, trava...) uvijek jača od njega i da će u srazu s „bocom“ uvijek on izvući deblji kraj.

• Socijalne izolacije i obiteljskih faktora: sukobi s prijateljima, obitelji, kolegama ili nadređenima. Nezaposlenost ili nezadovoljstvo poslom.

• Okoline: osoba treba biti što dalje od mjesta gdje se konzumira alkohol ili opojne tvari;

• Društvenog konteksta: situacije u kojima se potiče konzumacija alkohola (npr. večere, zabave itd.).

2.3.4 POSLJEDICE ZLOUPOTREBE TVARI / ALKOHOLA NA OBITELJSKU DINAMIKU

• Obiteljska dinamika se mijenja kada je jedan član alkoholičar. Druga odrasla osoba obično mora voditi računa o svakodnevnim životnim odlukama. To predstavlja teret, ali to može uzrokovati puno neslaganja kada član prestane piti i pokuša preuzeti svoje prethodne obiteljske uloge.

• Poznato je da je zloupotreba psihoaktivnih tvari, pogotovo alkohola, povezana s manjkom inhibiranosti u ponašanju, impulzivnošću, nedostatkom pažnje, agresivnošću i problemima u ponašanju.

• Djeca alkoholičara nose visok rizik za razvoj interpersonalnih i bihevioralnih problema, kao i psihijatrijskih poremećaja. Štoviše, poznato je da su djeca alkoholičara izložena povećanom riziku za razvoj alkoholne ovisnosti (to može čak učetverostručiti rizik).

17

2.3.5 ZLOUPOTREBA ALKOHOLA I PSIHOAKTIVNIH TVARI U NJEGOVATELJA

Među 44 milijuna obiteljskih njegovatelja, gotovo polovica uzima više lijekova nego prije, dok nisu

imali tu obavezu skrbi o članu obitelji. Štoviše, smatra se da oko 10% obiteljskih njegovatelja i sami

konzumiraju psihoaktivne tvari.

Glavni uzroci mogu biti:

• Strah i tjeskoba zbog toga što nisu sigurni jesi li dovoljno dobri u svojoj ulozi njegovatelja;

• Stres od prevelike odgovornosti;

• Tuga, pa čak i klinička depresija jer osoba gleda člana svoje obitelji kako polako propada;

• Bol uzrokovana fizičkim zahtjevima brige o oboljelom (npr. bolovi u leđima i vratu);

• Izolacija (sve manji krug rodbine i prijatelja s kojima se druže i ovisnik i njegovatelj);

• Zamjeranje (usmjereno na braću i sestre ili na druge članove obitelji koji ne pomažu u pružanju skrbi);

• Ljutnja osobe zbog toga što se našla u tako teškom položaju;

• Nezdrava obiteljska dinamika.

2.4 ŠTO SE MOŽE UČINITI ?

U ovom dijelu priručnika nalaze se neke preporuke koje treba uzeti u obzir kada se brinemo o osobi

koja je razvila ovisnost o nekom psihoaktivnom sredstvu. Međutim, prije nego što se išta poduzme,

treba osigurati da se svaka intervencija provodi u skladu s potrebama pojedinca i to na sveobuhvatan

način; to jest, uzeti u obzir da je problem složen, s različitim oblicima pojavnosti, koji ovise o stupnju

zloupotrebe tvari, osobinama pojedinca te društvenim, motivacijskim i bihevioralnim faktorima.

2.4.1 OTKRIJTE ŠTO POTIČE OSOBU DA KONZUMIRA ALKOHOL/PSIHOAKTIVNE TVARI

Pojedinac vam vjerojatno neće reći zašto pije, ali vi ćete možda sami to zaključiti promatrajući ono

što on govori i čini. Može biti da je depresivan, anksiozan, usamljen, tužan. Ako sumnjate u

emocionalni problem, zatražite pomoć psihijatra ili iskusnog terapeuta kako biste osmislili kako mu

pomoći i podržati ga.

2.4.2 POTRAŽITE STRUČNU POMOĆ

Evo nekoliko važnih preporuka kada se suočite s problemom nečije ovisnosti:

• Pitajte liječnike za savjet;

• Nazovite organizacije koje nude programe za pomoć ovisnicima

• Potražite odgovore od stručnjaka i iskusnih njegovatelja.

18

2.4.3 POTAKNITE OSOBU DA SE PRIDRUŽI GRUPI ZA SAMOPOMOĆ

Programi samopomoći postoje već niz desetljeća i mogu funkcionirati samostalno ili mogu

nadopunjavati bolničko liječenje.

Nekim ljudima bit će vrlo korisno ako budu u okruženju u kojem mogu čuti iskustva drugih ljudi koji,

poput njih, imaju poteškoće povezane sa zloupotrebom droga. Jedan od najpoznatijih programa

samopomoći u svijetu je Program 12 koraka. Pojedinci koji pohađaju ovu vrstu programa imaju bolji

rezultat u odnosu na pojedince koji ne pohađaju program. Program se sastoji od 12 koraka koje

sudionici zajedno prate, uz pomoć tzv. mentora.

2.4.4 MOTIVIRAJTE OSOBU DA PROMIJENI PONAŠANJE

To se može činiti tako da se prepoznaju i utvrde rizici povezani s prekomjernim

pijenjem/konzumacijom psihoaktivnih tvari te da se razmotre posljedice pojedinčevog ponašanja na

obitelj, poslovno i društveno okruženje itd.

2.4.5 POMOZITE OSOBI DA SMANJI ILI PREKINE S KONZUMACIJOM

Primjenjujte tehnike osnaživanja i samokontrole; pružajte osobi pomoć pri postavljanju ciljeva i

organizaciji slobodnog vremena.

2.4.6 POMOZITE POJEDINCU DA NAĐE DRUGE IZVORE UŽITKA

Smatra se da bihevioralno suočavanje jako pomaže ovim osobama u potrazi za drugim izvorima

užitka. Ova strategija usredotočuje se na aktivnosti i/ili izvore užitka koji osobi odvraćaju pažnju od

konzumacije alkohola/psihoaktivnih tvari. To su, na primjer, fizičke aktivnosti (fizičke vježbe,

aktivnosti na otvorenom, hodanje) ili mentalne (čitanje, pisanje).

2.4.7 SPRJEČAVANJE DISKRIMINACIJE I STIGMATIZACIJE

To se može činiti uz pomoć stručnjaka i senzibiliziranjem zajednice. Zbog stigme koja se pripisuje

ovom stanju, izuzetno je važno potaknuti osobu da potraži pomoć. Naime, istraživanja pokazuju da

ove osobe rijetko same potraže pomoć.

2.4.8 OMOGUĆITE PRISTUP OBJEKTIVNIM INFORMACIJAMA

Informacije o posljedicama zloupotrebe psihoaktivnih tvari/alkohola; jedna od važnih strategija je

kognitivno suočavanje, gdje se pojedinci potiču na razmišljanje o prednostima nekonzumiranja

psihoaktivnih tvari za zdravlje i druga područja života.

19

2.4.9 POMOZITE POJEDINCU U DRUŠTVENOJ REINTEGRACIJI

Pokušajte mu pomoći da uspostavi zadovoljavajuće odnose s drugima i sa samim sobom.

2.4.10 USVAJANJE STRATEGIJA KOJE POMAŽU POJEDINCU DA IZBJEGNE RECIDIV

Izuzetno je važno shvatiti da je recidiv moguć u neočekivanim situacijama.

• Potrebno je predvidjeti mogućnost recidiva te osmisliti strategije koje će se koristiti u različitim situacijama.

• Uklonite sav alkohol (psihoaktivne tvari) iz okoline. Ostale tvari koje sadrže alkohol, uključujući ocat, praline sa alkoholom, sirup protiv kašlja i slično, također se trebaju maknuti.

• Obavezno obavijestite sve članove obitelji i prijatelje da ne kupuju i ne donose alkohol (psihoaktivne tvari)

• Obavijestite trgovine da ne isporučuju alkohol u kuću te osobe. Ako je potrebno, ograničite pristup novcu koji se može koristiti za kupnju alkohola (psihoaktivnih tvari)

• Zamijenite vino ili pivo bezalkoholnim pićima

2.4.11 PODUZMITE SIGURNOSNE MJERE I ZAŠTITITE SE

Zbog agresivnog / nasilnog i nepredvidivog ponašanja osobe koja ima problema s alkoholom /

uzimanjem psihoaktivnih tvari, važno je pobrinuti se za sigurnost svih ukućana. Evo nekoliko savjeta:

• Onemogućite ovakvoj osobi da vozi; uklonite ključeve automobila, onesposobite automobil za vožnju ili ga negdje premjestite.

• Uklonite ili zaključajte oštre predmete i oružje kako biste spriječili ozljede;

• Osigurajte vrata ili postavite alarme kako biste spriječili nezgode;

• Držite sredstava za čišćenje i ostale otrovne tekućine pod ključem – alkoholičar može posegnuti i za time.

• Definirajte svoja ograničenja i uvjerite se da je situacija sigurna. Ako pojedinac postane pretjerano agresivan ili nasilan, vrijeme je da potražite stručnu pomoć

• Potražite sustave podrške za sebe kao njegovatelja – psihoterapiju, savjetovanje, grupe za podršku.

20


Ivan ima 41 godinu i ovo je četvrti incident / tučnjava u koju se upleo u posljednja dva mjeseca.

Nekoć je bio vrlo smirena osoba, ali u zadnje vrijeme je agresivan i razbjesni se zbog „sitnica“.

Supruga ga je već uhvatila kako pije rakiju tijekom jutra.

Odgovor:

• Pokušajte utvrditi glavni uzrok ove situacije (nezaposlenost, problemi na poslu ili drugo);

• Potaknite Ivana na rješavanje problema koji leže u osnovi njegove zloupotrebe alkohola;

• Možda Ivan ne voli osjećaj da ga netko kontrolira – pokušajte neprimjetno pratiti njegovo ponašanje s pićem i pokušajte odrediti količinu i učestalost unosa alkohola;

• U mirnom razgovoru pitajte Ivana misli li da ima problema s pićem – on doista treba napraviti „samoprocjenu“ i priznati da ima problem. Ovo je ključno za rad na oporavku;

• Pomozite Ivanu da se uključi u zdrave i ugodne aktivnosti koje odgovaraju njegovim interesima i sklonostima (sportovi u prirodi, društvene igre, biciklizam, kino, kazalište, druženje s djecom ili najboljim prijateljima);

• Uklonite sva alkoholna pića iz svog doma i / ili ih zamijenite bezalkoholnim pićima;

• Obavijestite obitelj i prijatelje o svojoj strategiji – oni trebaju znati što se događa, da vam mogu pomoći u rješavanju problema;

• Zatražite stručnu pomoć ako vidite da se ne možete ispravno nositi sa situacijom;

• Ako se agresivne epizode nastave, uklonite opasne i oštre predmete iz kuće.

21

SHIZOFRENIJA I DRUGI PSIHOTIČNI POREMEĆAJI

22

3. SHIZOFRENIJA I DRUGI PSIHOTIČNI POREMEĆAJI

Katedra za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

3.1 ŠTO SU SHIZOFRENIJA I DRUGE PSIHOZE?

Psihoze su mentalni poremećaji koje karakteriziraju poteškoće u razlikovanju stvarnog od nestvarnog.

Osoba može imati osjećaje ili misli koje iskrivljuju pogled na ono što se stvarno događa oko njega ili u

njemu samom. To može uzrokovati poteškoće u upravljanju emocijama, odnosima s drugim ljudima i

normalnom funkcioniranju.

Neki od psihotičnih poremećaja mogu biti cjeloživotni (shizofrenija, paranoidni poremećaj,

shizoafektivni poremećaj) ili mogu biti akutno stanje od kojeg se osoba oporavlja bez značajnih

posljedica u određenom vremenskom periodu (akutni psihotični poremećaj).

Još uvijek ne znamo točan uzrok psihoze, ali znamo što ima ulogu u razvoju tog poremećaja. To su

nasljedni faktori, traumatična iskustva, posebno u najranijem razdoblju života, i oštećenja mozga koja

se mogu dogoditi bilo kada tijekom života. Psihoza je vjerojatno uzrokovana kombinacijom različitih

bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika. To rezultira oštećenom funkcijom tzv.

neurotransmitera, tvari koje provode impulse u mozgu. Jedan od njih, dopamin, igra posebnu ulogu u

osoba sa shizofrenijom. Niz istraživanja pokazuje da je nastanak psihoze ima veze s oštećenjem

funkcije i strukture moždanog tkiva.

3.1.1 SIMPTOMI PSIHOTIČNOG POREMEĆAJA:

Halucinacije Osoba čuje glasove, vidi ljude ili ima čudne osjete koji nisu stvarni. Halucinacije nastaju bez stvarnog vanjskog podražaja. Ovisno o osjetilnom sustavu, halucinacije mogu biti vidne, slušne, olfaktorne (mirisi), gustatorne (okusi) i tjelesne. Obično su halucinacije neugodno iskustvo.

Zablude Čudna uvjerenja koja se ne mogu ispraviti argumentiranjem.

To bi mogle biti paranoične ideje, ideje da osobu netko progoni (ili da netko ima nešto protiv te osobe), ideje krivnje ili bezvrijednosti, ekstremna religiozna uvjerenja, patološka ljubomora, uvjerenje da osoba ima bolest, ideje grandioznosti itd.

Neobično razmišljanje ili govor

Način razmišljanja mogao bi nekome sa strane izgledati kao da nema logičku strukturu, govor zvuči zbunjeno i nejasno, katkad uključuje nove, nepostojeće riječi, ili se uporno ponavljaju iste riječi/rečenice. Govor je često monoton, a komunikacija je obično kratka.

23

Problemi u odlučivanju Obično postoji ambivalencija koja otežava donošenje odluka, pa čak i onih najmanjih, svakodnevnih, ali i velikih, životnih. To može kočiti osobu u većini njezinih aktivnosti.

Poteškoće u tumačenju tuđih emocija ili motiva

Osobe sa shizofrenijom teško prepoznaju emocionalna stanja kod drugih ljudi ili ih mogu krivo protumačiti pod utjecajem zabluda.

Suicidalne misli Suicidalne ideje i misli treba shvatiti vrlo ozbiljno. Do 15% osoba sa shizofrenijom počini samoubojstvo.

Gubitak interesa i uživanja u stvarima ili aktivnostima

Osobe sa shizofrenijom imaju problema s motivacijom za razne aktivnosti, čak i za svakodnevnu higijenu ili svakodnevne rutine.

Problemi s emocijama Uočava se manjak ekspresivnosti, izostaje kontakt očima. Izražene emocije mogu biti paradoksalne (smijeh kada je situacija tužna).

Povlačenje od drugih ljudi Osoba djeluje nezainteresirana za svijet i ljude oko sebe.

Motoričke promjene To se može manifestirati u vidu otupljenosti ili uznemirenosti, čudne mimike ili držanja.

Neki autori dijele psihotične simptome na „pozitivne“ i „negativne“. Pozitivni simptomi su

halucinacije i zablude, dok su povlačenje, ambivalencija, gubitak interesa i emocionalni problemi

negativni simptomi.

Psihotični poremećaji obilježeni su kombinacijom simptoma. Najpoznatiji od njih, shizofrenija,

karakterizirana je pojavom većine negativnih simptoma i vrlo čestom prisutnošću pozitivnih

simptoma. Negativni simptomi često ostaju nepromijenjeni čak i kada se drugi simptomi tijekom

liječenja i oporavka povuku.

Paranoidnu psihozu karakterizira uglavnom prisutnost ideja proganjanja koje mogu biti vrlo

„organizirane“, imaju svoju unutarnju logiku i teško se liječe.

Shizoafektivna psihoza ima, zajedno s pozitivnim ili negativnim simptomima, izražene promjene

raspoloženja.

Akutna psihotična stanja mogu imati bilo koju kombinaciju simptoma koji traju relativno kratko

vrijeme, obično mjesec dana.

Shizofrenija je najčešći i najpoznatiji psihotični poremećaj, stoga ćemo se dalje u tekstu baviti njome.

3.1.2 RANI ZNAKOVI SHIZOFRENIJE

Shizofrenija se može pojaviti iznenada, ali češće se razvija postupno. Ponašanje osobe se mijenja i

često postaje bizarno; osoba se počinje izolirati, ne obavlja svakodnevne ili radne obveze, može

početi govoriti na čudan način ili sadržaj govora može biti čudan. Okolina često prepoznaje da se s

osobom događa nešto neobično. Ovo stanje može trajati dugo vremena prije nego što se pojave bilo

kakvi pozitivni simptomi. Najčešći rani znakovi su:

24

• Zanemarivanje osobne higijene;

• Društveno povlačenje;

• Često depresivno raspoloženje;

• Izostanak emocionalnog izraza na licu;

• Iracionalne izjave;

• Poremećaji spavanja;

• Neprimjereni emocionalni izrazi (npr. smijeh u tužnoj situaciji i sl.).

Shizofrenija se najčešće javlja u dobi između 15 i 25 godina, a oba spola su podjednako pogođena.

Javlja se u oko 1% svjetskog stanovništva. Čimbenici rizika uključuju niži socioekonomski status, loše

obrazovanje, obiteljsku povijest shizofrenije, stresne situacije poput gubitka voljene osobe, nasilje u

obitelji ili okolišu. I konzumiranje psihoaktivnih sredstava može izazvati psihotičnu epizodu.

3.2 MOGUĆNOSTI LIJEČENJA

Izuzetno je važno započeti s liječenjem što je prije moguće, jer svako produljenje i ponavljanje

psihotičnih epizoda dovodi do dodatnih postupnih oštećenja moždanog tkiva.

Liječenje shizofrenije dugotrajan je proces, često cjeloživotni, ali uz adekvatan tretman osobe s

shizofrenijom mogu biti u potpunosti funkcionalne i voditi kvalitetan život.

Kako su uzroci shizofrenije biološki i psihosocijalni, najbolji je izbor liječenje koje uključuje i biološke i

psihosocijalne metode.

Najčešće, biološka metoda uključuje liječenje antipsihoticima koji se uglavnom uzimaju u dužem

vremenskom razdoblju. Obično su to tablete, ali osoba sa shizofrenijom također može primati tzv.

depo-pripravke, tj. antipsihotike dugog djelovanja koji se daju jednom u dva tjedna, jednom

mjesečno ili čak jednom u tri mjeseca. Lijekovi obično djeluju na pozitivne simptome i relativno su

neučinkoviti kod negativnih. Antipsihotici mogu imati i ozbiljne nuspojave poput nevoljnih pokreta,

sedacije i debljanja, a to je ponekad razlog zašto ih pacijenti odbijaju uzimati.

Trajanje preporučenog uzimanja lijekova za prvu epizodu je najmanje dvije godine. U slučaju druge

epizode, lijekovi se uzimaju do pet godina. Ponavljane psihotične epizode, odnosno tri ili više,

zahtijevaju doživotno uzimanje lijekova i terapiju.

Elektrokonvulzivna terapija u današnje vrijeme može se primijeniti u rijetkim slučajevima kada su

simptomi izrazito jaki, a uobičajeno liječenje je neučinkovito.

Rezultati su bolji kada se lijekovi kombiniraju s društvenom podrškom i psihosocijalnom terapijom

gdje se nudi učenje socijalnih vještina, obiteljskom terapijom, individualnom terapijom,

profesionalnom rehabilitacijom i grupama za samopomoć.

Istraživanja pokazuju da se značajan postotak osoba sa shizofrenijom uspješno oporavlja kada se

adekvatno liječi.

25

3.3 PROBLEMI KOD SHIZOFRENIJE

3.3.1 STIGMATIZACIJA SHIZOFRENIJE

Shizofrenija je mentalni poremećaj s najjačim stigmatizacijskim potencijalom. Stigma je negativna

reakcija drugih ljudi na nečija mentalna ili fizička zdravstvena stanja. Stigma shizofrenije nije vezana

samo za pacijenta, već i za njegovu obitelj. Stigma može oboljelom znatno otežati održavanje

društvenih odnosa, a oboljeli ostaje pod „povećalom“ društva čak i kad nema značajnih simptoma.

Brojne su predrasude o shizofreniji koje mogu biti uzrok odgađanja ili odbijanja liječenja:

1. Shizofrenija je rijetko stanje. U stvari, to nije istina jer čak 1% stanovništva pati od shizofrenije.

2. Pacijent sa shizofrenijom je neodgovoran, poput malog djeteta. Zbog ove predrasude nastaje pogrešno uvjerenje da netko drugi, a ne oboljela osoba, treba brinuti i odlučivati o svemu. Zapravo, uvijek postoje aktivnosti koje oboljela osoba može sama obavljati, čak i kad je psihotična epizoda u tijeku.

3. Osobe sa shizofrenijom su opasne. Činjenica je da zablude i halucinacije ponekad mogu dovesti do nasilnog ponašanja, ali većina oboljelih od shizofrenije nije nasilnija od ljudi koji nemaju shizofreniju. Naprotiv, veći je rizik da oboljeli od shizofrenije postanu žrtve nasilja ili zlostavljanja.

4. Oboljelima od shizofrenije ne može se pomoći. U stvari, uz odgovarajuće liječenje, do 60% shizofrenih bolesnika može živjeti produktivno i imati dobru kvalitetu života.

3.3.2 UČINAK SHIZOFRENIJE NA POJEDINCA

Pojava shizofrenije donosi promjene u svakom segmentu života pojedinca. Ova bolest značajno

narušava njegovu sposobnost sudjelovanja u obiteljskom i društvenom životu i svakodnevnim

aktivnostima i smanjuje radnu sposobnost. Međutim, moramo imati na umu da se ozbiljnost, opseg

simptoma i izražavanje bolesti jako razlikuju od osobe do osobe.

Kad se simptomi povuku, okolina i dalje promatra ovu osobu kroz bolest, što dodatno opterećuje već

smanjen društveni kapacitet. Uz to, oboljela osoba mora redovito uzimati lijek, za što često ne vidi razlog, a koji može imati neugodne nuspojave.

Zato je za borbu s ovom bolešću potrebno puno snage i u samog bolesnika i u njegovatelja.

Osoba sa shizofrenijom može imati i druge poteškoće u mentalnom zdravlju, poput depresije i

tjeskobe, a može doći i do zloupotrebe psihoaktivnih tvari i ovisnosti, posebno pušenja. Fizičko

zdravlje često je ugroženo kod osoba sa shizofrenijom zbog toga što su osobe sa shizofrenijom

nerijetko nemarne prema vlastitim somatskim smetnjama, ali i stoga što se njihove tjelesne smetnje

često pripisuju psihičkoj bolesti i tako propuštaju neophodni zahvati.

26

3.3.3 UTJECAJ SHIZOFRENIJE NA OBITELJ

Kada član obitelji oboli od shizofrenije, to ima značajan utjecaj na cijelu obitelj. Bolesnom članu

potrebna je stalna pomoć, ponekad čak i kod svakodnevnih stvari, nerijetko postaje neučinkovit na

poslu i nije u mogućnosti pridonijeti obitelji. Često je vrlo osjetljiv na obiteljske odnose, ali s druge

strane, povlači se iz svakodnevnog obiteljskog života. Članovi obitelji moraju pronaći nove načine

kako se povezati i komunicirati. Često se neaktivnost shizofrenih bolesnika uzima kao lijenost, što

može biti dodatno opterećenje u komunikaciji.

Članovi obitelji mogu imati osjećaj krivnje iz različitih razloga, poput osjećaja da nisu dovoljno dobar

roditelj / partner ili da se ne znaju nositi sa simptomima.

Stalna briga, na primjer, provjeravanje da osoba redovito uzima lijekove i odlazi na grupnu terapiju,

postaje svakodnevna rutina njegovatelja, koji često preuzima sve odgovornosti i donosi sve odluke

umjesto nje.

U slučaju ponovnog pojavljivanja simptoma, ponekad je njegovatelj taj koji treba nagovoriti pojedinca

da ode psihijatru ili u bolnicu, katkad čak treba poduzeti i neke dodatne mjere, poput kontaktiranja

hitnih službi, liječnika opće prakse ili policije, protivno volji oboljele osobe.


Osobe sa shizofrenijom povremeno ili čak većinu svog vremena žive u svom vlastitom svijetu, bez

potrebe za komunikacijom s drugima. Socijalna izolacija jedno je od glavnih obilježja bolesti.

Često je teško motivirati oboljelu osobu za jednostavne aktivnosti poput održavanja higijenskih

navika.

Neki ne žele uzimati lijekove ili se javljati psihijatru. Štoviše, često osjećaju da ne trebaju lijekove.

Oni su često vrlo škrti u verbalnom izražavanju, a emocionalna ekspresija može biti suprotna

očekivanom ili neprimjerena. Oboljeli od shizofrenije katkad imaju neobične prehrambene navike.

Izuzetno je važno prepoznati rane znakove ponavljajuće psihotične epizode, kao što su snažno

povlačenje, neobičan govor ili izražavanje čudnih misli.

Katkad se oboljelom čini da čuje glasove ili ima vizualne halucinacije.

Ciklus spavanja je obično prvo što se poremeti u recidivu (ponovnom javljanju) psihotičnih epizoda.

Ponekad osoba može pokazati znakove suicidalnosti, bilo u obliku samoubilačkih misli (život ne

vrijedi živjeti, moram prekinuti ovaj život) ili u obliku samopovređivanja. Suicidalne ideje treba

shvatiti ozbiljno jer osobe pogođene shizofrenijom u 15% slučajeva počine samoubojstvo.

Mnogi pojedinci sa shizofrenijom oslanjaju se na emocionalnu i praktičnu pomoć članova obitelji

kako bi prevladali poremećaj i nastavili sa svojim životom.

27


Marta je uvijek bila povučena i imala je samo dvije prijateljice tijekom školskog doba. Po

završetku studija zaposlila se kao računovođa. Imala je 26 godina kad je prvi put čula glasove

koji je napadaju; uskoro je počela osjećati da je ljudi čudno gledaju i da će je policija svaki čas

uhititi. Mjesec dana je bila u bolnici, nakon čega je neko vrijeme nastavila uzimati lijekove.

Kad je nakon nekoliko mjeseci prestala uzimati lijekove jer se dobro osjećala, simptomi su se

vratili.

Ovaj put bila je uključena u socioterapijske grupe, a tijekom hospitalizacije njezini roditelji su

bili uključeni u obiteljsku terapiju, što se nastavilo i nakon što je puštena iz bolnice.

Postupno su se simptomi povukli i Marta je počela aktivno sudjelovati u grupi. Redovito je

razgovarala o lijekovima. Oporavila se i vratila se na posao te nastavila s grupnom terapijom.

Na radnom mjestu kolege su imali razumijevanja za njezine povremene izostanke kad se

osjećala umorno.

Nakon godinu i pol, prvi put je izašla na spoj s mladićem sa posla, a jednom mjesečno sastajala

se s prijateljicama na kavi. Tijekom obiteljske terapije, roditelji su naučili da ne moraju

kontrolirati svaku minutu njezinog života.

Nakon lijekova koji se uzimaju oralno, nastavila je s mjesečnim injekcijama, što joj više nije

predstavljalo velik problem.

Odgovor:

• U ranoj fazi bolesti teško je prepoznati „blage“ simptome promjena u ponašanju. Povlačenje od vršnjaka mogao bi biti prvi znak, ali može biti i znak adolescentskih poteškoća ili temperamenta.

• Takozvani pozitivni simptomi poput halucinacija ili zabluda obično su znakovi koji uzbune članove obitelji ili prijatelje. Mogu se razvijati postupno ili iznenada i obično zahtijevaju hospitalizaciju i uzimanje lijekova. U ovom je razdoblju ključno pružiti podršku osobi u uzimanju lijekova i sudjelovanju u grupnoj terapiji.

• Vrlo je važno pronaći odgovarajuću mjeru u pružanju podrške. Pretjerana zaštita je uvijek kontraproduktivna.

• Liječenje psihotičnih poremećaja kombinacija je lijekova i psihosocijalnih programa.

• Osobe sa shizofrenijom mogu imati produktivan i kvalitetan život ako se liječe pravilno i uz odgovarajuću podršku njegovatelja, prijatelja i kolega.

28

3.5 ŠTO SE MOŽE UČINITI?

Glavno što njegovatelj može pružiti je podupiruće okruženje.

Vrlo je važno, i za njegovatelja i za oboljelu osobu, da se informiraju o bolesti i shvate što je

shizofrenija.

Neki obrasci ponašanja, poput održavanja svakodnevnih rutina u obrocima, odlasku na spavanje i

slično, mogu biti vrlo korisni. Predvidivost daje osjećaj sigurnosti osobama sa shizofrenijom. Podrška

osobi ne smije uključivati „soljenje pameti“, važno da se prema oboljelom od shizofrenije ne

ponašate kao da je malo dijete.

U komunikaciji je važno biti jasan i jednostavan i ne izražavati negativne emocije, kritike, ljutitu

reakciju, razočaranje itd. Prepirke s ostalim članovima obitelji ne bi se smjele odvijati pred članom

koji pati od shizofrenije. Njihovu potrebu za mirom treba uvažavati.

3.5.1 SAVJETI ZA ČLANOVE OBITELJI OBOLJELOGA OD SHIZOFRENIJE

Oboljelom članu obitelji možete pomoći na sljedeće načine:

• Osnažujte ga tako da ističete u čemu je sve uspješan/a;

• Informirajte se o bolesti;

• Naučite kako prepoznati rane znakove bolesti;

• Poduprite ga redovitim posjetima liječniku i potičite ga da se uključi u programe psihosocijalne terapije;

• Pomozite ga u odabiru osobe od povjerenja;

• Motivirajte ga da se bavi aktivnostima u kojima uživa

• Pružajte dodatnu podršku, posebno ako dođe do ponovnog javljanja bolesti i potrebe za bolničkim liječenjem;

• Potičite ga da se bavi fizičkim aktivnostima kao što su vježbanje ili hodanje, da brine o redovitom snu i zdravoj prehrani te da se kloni psihoaktivnih tvari, uključujući nikotin i alkohol.

• Ono što ne pomaže je da oboljelog člana stalno podsjećate da uzima lijek! Bolje je pretvoriti ono što se može doživjeti kao „kvocanje“ u svakodnevnu rutinu. Na primjer, motivirajte osobu da zajednički slažete kutijicu za lijekove ili u slučaju da i vi uzimate lijekove, činite to u isto vrijeme i sl.

U slučaju ponovne pojave simptoma psihoze:

• ne pokušavajte uvjeriti oboljeloga da njegove zablude nisu stvarne,

• ne vičite na njega i ne pokazujte ljutnju,

• ne dodirujte ga i ne pokušavajte uspostaviti kontakt očima. Imajte na umu da član vaše obitelji može biti jako uznemiren i uplašen zbog svog stanja te ga pokušajte mirno pozvati da sjedne i umiri se,

29

• smanjite buku i svjetlost u sobi, i neka u blizini bude što manje ljudi, jer ovo ima umirujući učinak.

• U slučaju samoubilačkih misli ili samoozljeđivanja važno je da se što prije obratite psihijatru ili hitnoj službi.

3.5.2 SAVJETI ZA DOBROBIT NJEGOVATELJA

1. Pobrinite se za svoje osnovne potrebe. 2. Informiranjem o shizofreniji bolje ćete razumjeti ovu bolest i olakšati brigu o oboljeloj osobi. 3. Zatražite pomoć drugih članova obitelji i prijatelja da se možete odmoriti. 4. Dodijelite neke odgovornosti i bolesnom članu obitelji. 5. Postavite granice i budite realni u onome što ste sposobni dati. 6. Upravljajte vlastitim stresom. 7. Prihvatite (i očekujte) i ugodne i neugodne osjećaje. 8. Prihvatite činjenicu da obitelj ponekad ne može pružiti odgovarajuću pomoć, a ako se

oboljela osoba ne može brinuti o sebi ili su obiteljski odnosi toliko oštećeni, smještaj u domu možda je najbolje rješenje i za pogođenog člana i za obitelj.

30

UOBIČAJENI POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA

31

4. UOBIČAJENI POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA

Katedra za psihijatriju i psihološku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

4.1 ŠTO SU POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA?

4.1.1 DEPRESIJA

Ukupan broj ljudi koji žive s depresijom u svijetu iznosi 322 milijuna, a udio globalne populacije s

depresijom u 2015. procjenjuje se na 4,4%. Depresija je najčešća mentalna bolest i prema Svjetskoj

zdravstvenoj organizaciji jedan od najvećih zdravstvenih problema u svijetu. Općenito, depresivni

poremećaji svrstavaju se među najvažnije faktore u gubitku zdravlja. Češće se javlja među ženama

(5,1%) nego među muškarcima (3,6%). Stope se razlikuju prema dobi, a vrhunac je u starijoj odrasloj

dobi (iznad 7,5% kod žena u dobi od 55-74 godine, i iznad 5,5% kod muškaraca). Depresija se javlja i

kod djece i adolescenata mlađih od 15 godina, ali rjeđe nego kod starijih dobnih skupina.

Depresija je rezultat složene interakcije socijalnih, psiholoških i bioloških čimbenika. Ljudi koji su

prošli kroz nepovoljne životne događaje (nezaposlenost, žalovanje, psihološke traume) imaju veću

vjerojatnost da će razviti depresiju. Depresija može dovesti do još većeg stresa i disfunkcije i

pogoršati životnu situaciju oboljele osobe. Postoji uska veza između depresije i fizičkog zdravlja. Na

primjer, kardiovaskularne bolesti mogu dovesti do depresije i obrnuto.

Svatko može doživjeti osjećaje tuge, beznađa ili biti povremeno loše raspoložen, obično kao odgovor

na gubitak neke značajne osobe ili nečeg važnog u životu. Mentalna bolest prisutna je kad ti osjećaji

postanu toliko uznemirujući i snažni da se ljudi počinju sve teže suočavati sa svakodnevnim

aktivnostima, kao što je posao, provođenje slobodnog vremena i održavanje međuljudskih odnosa.

Depresivne poremećaje karakteriziraju tuga, gubitak interesa ili zadovoljstva, osjećaj krivnje ili loše

mišljenje o sebi, poremećeni san ili apetit, osjećaj umora i loša koncentracija. Depresija može biti

dugotrajna ili ponavljajuća, i značajno utječe na sposobnost pojedinca da funkcionira na poslu ili u

školi ili da se nosi sa svakodnevnim životom. U najtežim oblicima, depresija može dovesti do

samoubojstva. Svake godine skoro 800 000 ljudi počini samoubojstvo. Samoubojstvo je drugi vodeći

uzrok smrti u osoba između 15 i 29 godina.

Depresivni poremećaji uključuju dvije glavne potkategorije:

Veliki depresivni poremećaj / depresivna epizoda, koji uključuje simptome poput depresivnog

raspoloženja, gubitka interesa i uživanja u svakodnevnim aktivnostima, smanjene energije; ovisno o

broju i težini simptoma, depresivna epizoda može se kategorizirati kao blaga, umjerena ili teška; i

Distimija, trajni ili kronični oblik blage depresije; simptomi distimije slični su depresivnoj epizodi, ali

manje su intenzivni i traju duže.

Druga važna razlika odnosi se na depresiju kod ljudi sa ili bez povijesti maničnih epizoda.

32

Pokazalo se da programi prevencije smanjuju depresiju. Učinkoviti pristupi u prevenciji depresije

uključuju programe koji se često provode u školama, a čiji je cilj unaprijediti obrasce pozitivnog

razmišljanja u djece i adolescenata. Intervencije namijenjene roditeljima djece s problemima u

ponašanju mogu umanjiti roditeljske depresivne simptome i tako poboljšati ishode i za njihovu djecu.

Programi tjelovježbe za starije osobe također mogu biti učinkoviti u prevenciji depresije.

Postoje učinkoviti oblici liječenja depresije. Liječenje se sastoji od psihosocijalne terapije i lijekova.

Kod blage depresije učinkovita je i samo psihosocijalna terapija. Antidepresivi mogu biti učinkovit

oblik liječenja kod umjerene depresije, ali nisu prvi izbor u liječenju blage depresije. Lijekovi su

indicirani kod teške depresije i bipolarnog afektivnog poremećaja. Pružatelji zdravstvene zaštite

trebaju imati na umu moguće štetne učinke povezane s lijekovima.

4.1.2 BIPOLARNI AFEKTIVNI POREMEĆAJ

Obuhvaćajući maničnu i depresivnu epizodu te trenutke „normalnog“ ili stabiliziranog raspoloženja,

bipolarni afektivni poremećaj pogađa oko 60 milijuna ljudi širom svijeta.

Manične epizode mogu uključivati euforično ili razdražljivo raspoloženje, hiperaktivnost, osjećaj da je

sve moguće i nedostatak potrebe za spavanjem. Hipomanija je manje težak oblik manije. Depresivne

epizode karakterizira ekstremna tuga, beznađe, niska razina energije i problemi sa spavanjem.

Kombinacija genetskih, neurokemijskih i okolišnih čimbenika može igrati ulogu u nastanku i

napredovanju bolesti, što se nužno liječi lijekovima i psihosocijalnom podrškom. Bipolarni spektar

uključuje sljedeće potkategorije:

Bipolarni poremećaj I: Osoba je imala barem jednu maničnu epizodu koja je trajala 7 dana ili duže ili

je bila dovoljno ozbiljna da rezultira hospitalizacijom. Manična epizoda može prethoditi ili uslijediti

nakon velike depresivne epizode.

Bipolarni poremećaj II: Osoba ima manje ozbiljne simptome manije, zvane hipomanija, koje traju

najmanje 4 dana i prisutne su veći dio dana, gotovo svaki dan. Hipomanična epizoda može prethoditi

ili uslijediti nakon velike depresivne epizode.

Ciklotimija: Ovaj oblik poremećaja uključuje razdoblja hipomanije s pomakom u razdoblja depresije,

od kojih nijedno nije dovoljno ozbiljno da ispuni dijagnostičke kriterije hipomanične epizode ili velike

depresivne epizode.

Poremećaji raspoloženja uzrokuju veliku patnju ne samo onima koji ih proživljavaju, već i njihovim

obiteljima i prijateljima.

33


4.2.1 PONAŠANJE KAKVO SE MOŽE OČEKIVATI KADA JE OSOBA DEPRESIVNA

Simptomi Ponašanje

Depresivno držanje • Statično, neizražajno lice, spuštene vjeđe;

• Glava je obično usmjerena prema dolje;

• Obješena ramena;

• Povijena leđa većinu vremena;

• Loše držanje;

• Oslanjanje s noge na nogu;

• Govor tijela koji ukazuje na zatvorenost; prekrižene ruke i noge.

Napomena: Osoba također može izgledati kao bilo tko drugi ili se čak može doimati „sretnom” u tzv. „nasmiješenoj depresiji” – dok u sebi trpi depresivne simptome.

Znatno smanjen interes i zadovoljstvo u svakodnevnim aktivnostima

• Odustajanje od higijene i njege: npr. osoba prestaje nositi šminku, nosi staru, pohabanu odjeću, itd.

• Odbijanje seksa i zanemarivanje partnera;

• Smanjen interes za rad i postignuća na poslu (uzimanje bolovanja ili napuštanje posla);

• Odustajanje od slobodnih aktivnosti, obiteljskih okupljanja, rođendana i sl.

Umor ili gubitak energije • Ležanje u krevetu umjesto sjedenja, često ležanje općenito

• Govor bez energije, polagan i uz puno zastajkivanja;

• Provođenje vremena u sjedećim, samotnjačkim aktivnostima;

• Česti odmori tijekom obavljanja bilo kakvih aktivnosti ili nemogućnost dovršetka aktivnosti zbog umora.

Značajne promjene u apetitu ili težini (debljanje ili gubitak težine)

• Izbjegavanje zajedničkih obroka s obitelji ili prijateljima;

• Preskakanje obroka;

34

• Nedostatak odjeće zbog gubitka kilograma ili debljanja;

• Manjak energije.

Problemi sa spavanjem (previše ili premalo spavanja)

• Nesanica, nemogućnost da se zaspi ili održi san, što rezultira neosvježavajućim spavanjem;

• Pijenje kave, pušenje, jedenje tijekom noći;

• Pretjerana pospanost preko dana;

• Hipersomnija: produljeni periodi spavanja koji ne obnavljaju ni ne osvježe osobu;

Usporavanje ili nemir / uznemirenost

• Sve rjeđe kretanje;

• Usporavanje cjelokupnih pokreta tijela, osoba „vuče“ noge dok hoda;

• Osoba se ne može opustiti, ne može mirno sjediti i neprekidno se meškolji.

Problemi s koncentracijom, loša slika o sebi, pretjerana krivnja i neodlučnost

• Osoba ne obraća pažnju tijekom razgovora;

• Poteškoće u čitanju ili nemogućnost čitanja;

• „Odsutnost“ tijekom bilo kakvih aktivnosti („tupilo“ ili „moždana magla“);

• Izbjegavanje donošenja odluka; neodlučnost;

• Funkcioniranje kao na „automatskom pilotu“;

• Zaboravljanje dogovora ili zadataka;

• Pretjerana zabrinutost;

Samoubilačke misli i djela • Iznenadna smirenost nakon razdoblja depresije ili lošeg raspoloženja;

• Osoba želi biti sama i uporno izbjegava prijatelje ili društvene aktivnosti;

• Opasno ili samougrožavajuće ponašanje: nesmotrena vožnja, nezaštićen i rizičan seks, pojačana konzumacija droga i / ili alkohola;

• Nedavna velika životna kriza, poput smrti voljene osobe ili kućnog ljubimca, razvoda ili raskida veze, dijagnoze teške bolesti, gubitka posla ili ozbiljnih financijskih problema, može navesti osobu da pokuša počiniti samoubojstvo;

35

• Pravljenje priprema: posjet prijateljima i članovima obitelji, poklanjanje osobnih stvari, izrada oporuke i čišćenje sobe ili kuće, pisanje bilješki prije samoubojstva;

• Prijetnje samoubojstva treba shvatiti ozbiljno.

Višestruki trajni fizički simptomi bez jasnog uzroka

• Osoba se žali na ponavljajuće bolove, otud popularna izreka „depresija boli“;

• Npr. probavne smetnje poput mučnine, bolova u trbuhu ili čak proljeva.

4.2.2 PONAŠANJA KAKVA SE MOGU OČEKIVATI KOD MANIČNIH OSOBA

Simptomi Ponašanje

Euforično, povišeno, ekspanzivno raspoloženje

Razdražljivo raspoloženje

Bijes

• Manija može izgledati kao sreća ili bijes;

• Pretjerano prijateljsko ponašanje;

• Osoba za sebe smatra da je u „kreativnom ciklusu“;

• Ponašanje koje se čini pretjeranim i ekstremnim;

• Pretjerani osjećaj vlastite važnosti može rezultirati iznenadnim izljevom ljutnje;

• Nesmotreno impulzivno ponašanje;

• Sukobi s drugim ljudima

Povećan interes ili zadovoljstvo u uobičajenim aktivnostima

• Pretjerana higijena i njega: odijevanje na upadljiv i neprikladan način

• Uključivanje u više aktivnosti odjednom;

• Pretjerano uključivanje u aktivnosti koje mogu imati teške posljedice, npr. neobuzdano kupovanje, neobuzdan seks, nesmotrena financijska ulaganja itd.

Problemi s koncentracijom, uvjerenjima, osjećajem za sebe

• Pretjerano samopoštovanje ili grandioznost;

• Pretjerana pričljivost, potreba da se stalno govori

• Osjećaj zasutosti idejama i mislima;

• Pažnja se prelako odvlači na nevažne ili vanjske podražaje.

36

Značajna promjena u apetitu i navikama spavanja

• Smanjena potreba za snom (npr. osjećaj odmorenosti nakon samo 3 sata sna);

• loš apetit i gubitak težine ili povećani ili neprikladan apetit.

Nemir / uznemirenost • Pretjerano uključivanje u ugodne aktivnosti;

• Često kretanje;

• Ubrzanost ukupnih kretnji tijela i nogu;

• Osoba se ne može opustiti, tj. ne može sjediti mirno nego se stalno meškolji ili premješta.

4.3 PROBLEMI ZA ČLANOVE OBITELJI

4.3.1 KAKO OBITELJ UTJEČE NA DEPRESIJU?

Obiteljski njegovatelji su neophodni za zdravlje i dobrobit oboljele osobe. Liječnici često napominju

koliko članovi obitelji i prijatelji mogu biti korisni u oporavku oboljele osobe, jer mogu pratiti

promjene u simptomima i pobrinuti se da oboljela osoba dosljedno slijedi svoj plan liječenja. Članovi

obitelji pružaju podršku i osnažuju depresivne članove obitelji, pomažu im da se nose s izazovima

koje im poremećaj nameće i pomažu im da započnu odgovarajuće liječenje. Važno je naučiti što više

o poremećaju raspoloženja. Na taj način njegovatelj u obitelji moći će pomoći osobi u pristupu

resursima i podršci koja im je potrebna.

Osoba čiji član obitelji pati od depresije ima gotovo pet puta veću šansu da i sama razvije ovaj

poremećaj. Istraživanja upućuju na to da depresija može biti nasljedna. Drugi obiteljski faktori još su

važniji. Osoba koja odrasta s nekim tko pati od depresije može biti podložnija razvoju ove bolesti.

Dijete koje gleda depresivnog roditelja ili braću ili sestre, može u određenim okolnostima početi

oponašati te osobe. Dijete koje gleda kako roditelj provodi dane u krevetu možda smatra da je to

sasvim normalno ponašanje. Postoje vrste obitelji koje povećavaju rizik od depresije. Na primjer,

obitelj sklona perfekcionizmu od svakog člana konstantno traži maksimum. Takve obitelji ne

prihvaćaju da je neuspjeh neizbjež

Documents

VVOODDIIČČ · 1.2 Rani znakovi i simptomi: Je li to Alzheimerova bolest ili su to znakovi povezani sa starenjem? ... 24 3.3 Problemi kod shizofrenije