Sadržaj

Predugačak most: fobična reakcija 9 Navrat-nanos: znanost o iracionalnom 10 Charles i Alfred: teorije fobije 15 Ptice: predočavanje unutarnjeg svijeta 18 Lav, vještica i ormar: zamišljene opasnosti 22 Goli jedač: psihički mehanizmi nastanka fobije 28 Društvena panika i objekti fobije 34 I konje ubijaju, zar ne? Fobija kao simbol 41 Preobrazbe 47 Strahota, strahota: Edgar Allan Poe 50 Klasifikacija fobija? 58 Suočavanje sa čudovištem: funkcija fobija 60 Liječenje 67 Bilješke 71

Predugačak most: fobična reakcija

Zamislite da prelazite londonski most Hu-ngerford s nekim tko pati od gefirofobije -straha od prelaženja mostova. Dok napu­štate podzemnu željezničku postaju Emban-kment i uspinjete se kamenim stepenicama koje vas vode prema mostu, vaš prijatelj po­činje nervozno pričati o skorom prelasku. Stižete na most i tijelo mu se počinje kočiti, glavu drži vrlo mirno i zuri pravo naprijed. Nakon nekoliko koraka staje se znojiti i pri­ma vas za ruku, stišćući je sve jače i jače dok ga prevodite. Primjećujete kako ne može a da ne pogledava prema vodi, osobito kroz otvor između pješačkog mosta i željezničkog s kojim je spojen. Kad se nađete napola puta, spopadaju ga nepogrešivi znaci panike - obilato znojenje, ubrzano disanje i rad srca, stegnuti mišići i uplašeni razrogačeni pogled. Pokušavate kazati nešto kako biste

9

Fobija

ga smirili. "Šuti!" Potpuno se koncentrirao na zadatak koji je pred njim. Odjednom du­boko izdiše i tijelo mu se opušta. Stisak nje­gove ruke popušta i on nastavlja hodati sig­urnije. "Što se dogodilo?" pitate. "Sve je u redu nakon što prijeđem polovicu mosta", kaže, a na vama je sada da razbijate glavu oko podrijetla i tijeka takve fobije.

Navrat-nanos: znanost o iracionalnom

Većina se ljudi ne pita zašto se neko dijete boji mraka ili zašto neka osoba mrzi rajčice. Izjednačujemo emocionalnu reakciju i na­vodni podražaj. "Mrzim rajčice." Tom jedno­stavnom tvrdnjom uspostavljamo uzročnu vezu između psihološkog outputa "mrzim" i kulinarskog inputa "rajčice". Ako nas netko zatim upita: "A zašto?", osjećamo nelagodu jer ne želimo da netko odveć pomno raščla­njuje naše simpatije i antipatije. Freud je shvatio da pretpostavljeni uzročni lanac nije mnogo više od obične obmane. Inputi i out-puti baš se i ne "uravnotežuju". Dovodeći u pitanje znak jednakosti između "podražaja" i "reakcije", navijestio je utjecaj nesvjesnih čimbenika u duhu.

10

Znanost o iracionalnom

Ernest Jones, Freudov učenik i životopi-sac, naveo je tri vida u kojima se stvari ne uravnotežuju u fiziologiji i psihologiji tje-skobnih reakcija:

1. "Nesrazmjer između vanjskog podra­žaja i reakcije."

2. "Neusklađenost tjelesnih i mentalnih očitovanja."

3. "Unutarnja neusklađenost" u tijelu ili samom duhu.

Prvi je od njih najočitiji. Nalazimo ga i u nekim najvećim književnim ostvarenjima. Stručnjaci su mnoge sate proveli raspravlja­jući o razlozima Hamletove krajnje pretje­rane reakcije na očevu smrt i zaokupljenosti njome. Zar mu nije jasno da očevi nepre­stano umiru? Hamletova reakcija sasvim je nesrazmjerna s činjenicama koje nam se podastiru i to je, kaže T. S. Eliot, razlog zbog kojega Hamlet nije veliko umjetničko djelo. Stvari se ne izjednačuju. Nesrazmjerne su. Nema "objektivnog korelativa" koji unosi smisao.1 Ali, ono što je za Eliota umjetnički neuspjeh, Freudu je dokaz nesvjesnog. Po­manjkanje srazmjera između iskustvenog inputa i neumjerenog reakcijskog outputa

l i

Fobija

upućuje na utjecaj neke druge značenjske i odredbene razine, kako u tekstu tako i u čita­telju.

Isto vrijedi za fobije. Ustvrđujući ono očito - da prelazak mosta nije pothvat kojim prkosite smrti - psihoanaliza opravdava svoj pojam nesvjesnog i svoj način istraživanja pomoću slobodnih asocijacija. Ako vas to ipak nasmrt plaši, znači da u igri mora biti još nešto.

No, što kada bi opasnost bila stvarna? Zamislite da meci fijuču, bombe padaju, a ručne granate eksplodiraju svuda oko vas. Pišući u međuraću, Ernest Jones nije imao previše sluha. "Primjerice, koliko bi tjesko-bnosti", pita se on,

trebalo pripisati kao nešto normalno nekomu tko je tijekom rata bio izložen zračnom napadu, ili još i više nekomu izloženom zastrašujućim uvjetima na bo­jišnici, a da se ne uteknemo patološkim čimbenicima?

Zagrijavajući se za temu, on nastavlja:

Velikodušnost je u takvim slučajevima sklona izaći u susret okolnostima i pri­jeći preko tjeskobnih reakcija kao nečeg

12

Znanost o iracionalnom

prirodnog i neizbježnog, a koje bi neka kritičnija ćud možda strože pretresla.2

To bi se moglo učiniti bešćutnim, a uka­zuje i na promjenu u žarištu. Desetak godi­na kasnije Anna Freud otvorila je prihvatne vrtiće za djecu koju su otjerali njemački zračni napadi na Englesku. Ustanovila je da za djecu nisu bile traumatične bombe i razaranje njihovih domova, nego razdvo­jenost od roditelja i zabrinutost za njih.3

Drugi moment već je teže uočiti. Ima ne­čeg disfunkcionalnog između duha i tijela. Kao da ne čitaju isti scenarij. Na stranačkom sastanku političar će možda održati vrlo odmjeren govor, ali će se kupati u znoju ili će mu srce pretjerano lupati. U njegovome duhu nema straha. Samo tijelo cijedi strah iz svake pore. Ili, recimo da povedete dijete u lunapark. Iščekuje "jezivu" vožnju za koju je čulo ili ju je već i vidjelo. Zbilja je jeziva. Uviđate da njegov uzbuđeni govor ne ubla­žuje napetost, već mu pojačava tjeskobno iščekivanje. Postaje napeto. Znakovi straha sve više rastu dok čeka u redu. Ne želi vožnju, želi kući. Previše je preplašeno. Pri­stupate poput Ernesta Jonesa pa kažete: "Bez kerefeka - saberi se, ludice!" Zviznete ga iza uha. Odvučete ga na vožnju - nemate nam­jeru spiskati gotovo sat vremena čekajući ni

13

Fobija

za što - i otkrivate da dijete ne samo nije shrvano strahom, nego da njegova vriska i tjelesne reakcije odgovaraju uzbuđenju i užitku. "Možemo opet?" pita dok se iskrca­vate.

U jednoj knjizi iz ove serije Graham Music daje prikaz eksperimenta u kojem majke odjednom ostave svoju malu djecu u nekoj prostoriji. Neka djeca plaču i postaju nemirna, druga kao da ne primjećuju kako im majka odlazi ili se vraća.

No, izmjerimo li objema skupinama bilo te razinu adrenalina i kortizola, vidimo da fiziološki svi slično reagiraju na nesta­nak majke.4

Treći nesklad koji Jones uočava svo­jevrsna je izlomljenost mentalnih sposobno­sti. On je naziva "inkoordinacijom" duha pa primjećuje da se kod stvarne prestrašenosti javlja neobična mješavina krajnje uzbuđe-nosti i paralize. Moj prijatelj koji prelazi preko mosta ne pretvara se da je mrtav niti bježi. Tijelo mu je ukočeno i ne reagira, a istodobno je i uznemireno. Osjeća mučninu. Vrti mu se u glavi. Nije spreman za djelo­vanje; spreman je tek da propadne u sebe. Boji se nečeg, ali pozornost ne usmjerava na

14

Teorije fobi je

neki točno određeni izvor opasnosti. Nalazi se u čudnovatom mentalnom stanju koje, što se tiče biološkog opstanka, nema smisla. Ne štima u velikoj knjizi prirodnog odabira.

Fobična reakcija sadrži elemente svih ne­podudarnosti, nesklada i nedosljednosti koje Jones opisuje. Fobija nema "smisla". To je iracionalan strah. A ta je osobina podastire znanosti o iracionalnom - psihoanalizi.

Charles i Alfred: teorije fobije

Nije lako reći zašto se u danoj situaciji poja­vljuje neka fobija, a ne inhibicija, neki so-matski simptom ili difuzno stanje tjeskobe. Psihička zbivanja imaju niz uzroka - "nado-dređenih", kako kaže Freud. Kod svakog razvojnog ishoda postoji složena igra sila koje pod svaku cijenu žele doći do izraza i nemoguće je predvidjeti kako će kocke na koncu pasti. Pa ipak, fobije i fobične pojave tipične su tijekom nekih razdoblja djetinjst­va, a fobije u odraslih često možemo pratiti do ranijih oblika koji su im prethodili. Po­stoje dvije uobičajene nepsihoanalitičke teorije fobije koje su stekle status "zdravog razuma". Prva je biološka teorija koja pret­postavlja da su fobije - kao što je strah od

15

Fobija

paukova, zmija ili visine - ostatak iz naše evolucijske prošlosti pa se odnose na stva­rne opasnosti s kojima su se suočavali naši preci.

Većina nas doživljava neugodan osjećaj pri susretu sa zmijom. Za fobiju od zmija može se reći da je općeljudska, a Darwin je vrlo dojmljivo opisao da se nije mogao osloboditi straha od zmije koja je krenu­la na njega, ma koliko dobro znao da će ga od nje zaštititi debelo staklo.5

Freudova naklonost tom stajalištu ne bi nas smjela učiniti slijepima za činjenicu da uzmak od zmije koja napada nije isto što i fobija od zmija. Genetička objašnjenja tako­đer su ograničenog dosega i ne mogu obja­sniti mnoštvo fobija koje u stvarnosti posto­je. Nadalje, budući da uspješno prenosimo svoje gene ako prikladno reagiramo na opas­nost, teško je sagledati kako genetička argu­mentacija može objasniti neobičnu onemo-ćalost koja spopadne čovjeka s nekom fobijom kada se suoči s predmetom svoga straha.

Drugo nepsihoanalitičko gledište predsta­vlja obična teorija "traume" koja je krajnji kredibilitet stekla zahvaljujući tome što je bila osnova jedne BBC-ove televizijske seri­je.6 Dijete se boji pasa jer je, dok je bilo

16

Teorije fobije

malo, pas skočio na njegova kolica i uplašio ga. Drugo dijete strahuje da će ga kod kuće napasti Indijanci nakon što je vidjelo film Calamity Jane. Fobija je uvjetovana reakcija na traumatično iskustvo. U postfrojdovskim filmovima Alfreda Hitchcocka brojni likovi ispoljavaju fobije. Teorija traume trebala bi objasniti njihovu motiviranost ili dovesti do razrješenja priče. Tako istoimena junakinja filma Marnie iz djetinjstva nosi tajnu o ubo­jstvu koja se izražava kroz njen strah od munje i crvene boje; policajac koji je ispu­stio kolegu pa se otad boji visine zaljubljuje se u Vrtoglavici u krivu djevojku; psihijatar bez prošlosti bezrazložno se boji bjeline sto-lnjaka u filmu Opsjednut. Kada bi Hitchco­cka upitali je li se ikad uistinu nečeg bojao, jednostavno je odgovarao: "Uvijek."7 Ili bi ispripovjedio priču iz djetinjstva: uvijek se bojao samoće, a kad mu je bilo šest godina, napravio je kod kuće nepodopštinu zbog koje ga je strogi otac poslao u policijsku postaju s pisamcem. Dežurni je policajac sa­vjesno pročitao pisamce i na nekoliko minu­ta zatvorio malog Alfreda u ćeliju. Nakon to­ga bojao se policajaca, ali ga je to iskustvo naučilo važnoj životnoj lekciji: ne dopusti da te uhapse.

Fobija

Ptice; predočavanje unutarnjeg svijeta

Ideja traume čini se prihvatljivim objašnje­njem sve dok ne ustanovimo da se, pri­mjerice, fobija pojavljuje tek nekoliko godi­na nakon navodnog traumatičnog događaja ili da osoba zna za taj događaj jedino prema kazivanju roditelja. Slijedimo li fobiju sve do traumatičnoga scenarija, često nailazimo na složeniju sintezu čimbenika. U jednom primjeru paralizirajući strah od ptica i perja bio je povezan s trenutkom kada je ptica uletjela u prostoriju i nije uspijevala iz nje izaći. Dijete je bilo s bakom koja se nije mogla nositi s prestravljenom pticom što je prelijetala prostorijom i udarala u predmete dok je na pod padalo njeno perje. Prestravilo se i dijete koje je promatralo usplahirenu pticu i uzrujanu baku koja joj pokušava pomoći da pobjegne.8 Psihoanaliza bi razve-zala elemente te priče i svakom dodijelila pripadajuću težinu: čimbenik bespomoćno­sti, majčinu odsutnost, bakin strah, padanje perja s tijela ptice, strah od napada, osjećaj zatočenosti, pticu kao utjelovljenje agresije, povezanost ptica (u nekim kulturama i fol­kloru) sa smrću i tako dalje. Na traumatični događaj ne gleda se kao na digresivni ulazak u mirne vode sretnog djetinjstva, nego kao na

18

Predočavanje unutarnjeg svijeta

dio obuhvatnije priče o emocionalnom životu dotične osobe, s neizbježnim olujama i opasnim strujama osjećaja.

Ptice prelijeću prostorijom i u Hitchco-ckovom remek-djelu Ptice, zasnovanom na priči Daphne du Maurier.9 U toj je drami glavni muški lik u pripovjednom smislu satjeran na rub. Premda (mrtav) otac ima va­žnu ulogu, odnosi među ženama usmjerava­ju priču oko neuspješnog odvjetnika "Mitcha" Brennera. Ako se "Hitch" i bojao policajaca i zakona, njegovim životom dominirala je majka i njeni surogati. "Čak i nakon što se oženio majka je često odlazila na odmor s njim i njegovom suprugom, a pritom se više brinuo za nju nego za suprugu."1 0

U priči se jedna mlađa i jedna starija žena - majka - bore za posjedovanje sina. Otmjena Melanie Daniels prati Mitcha u njegov rodni grad Bodega Bay, a njegovoj mlađoj sestri Cathy nose na dar papigice u kavezu. No, Melanie sa sobom donosi pošast biblijskih razmjera. Ptice koje agre­sivno napadaju svjedoče o nečem unutar emocionalne dinamike priče. To se najčešće tumači kao majčina agresija koja se razbu­ktava u odgovor na prijetnju koju predstav­lja seksualno izražajna Melanie. No, uza sve dužno poštovanje prema Edipu, to nije obi-

19

Fobija

čna edipovska drama. Nadmetanja unutar dvojnog odnosa majke i kćeri imaju sredi­šnje mjesto, kao i majčina ranjivost te strah od napuštenosti.

U sljedećoj sceni Melanie i Annie, mje­sna učiteljica i Mitchova bivša djevojka, ra­zgovaraju o njegovoj majci Lvdiji:

Annie: Znaš, njen me nastup skoro izlu­dio. Jednostavno ga nisam mogla razumjeti. Kada sam se vratila u San Francisco danima sam pokušavala shvatiti čime sam je oneraspoložila.

Melanie: I što si to učinila? Annie: Ništa! Naprosto sam postojala. I

koji je onda bio odgovor? Žena je ljubomor­na, zar ne? Prikrpeljena posesivna majka. (Odmahuje glavom.) Pogrešno. Neka mi Edip oprosti, ali uopće ne mislim da se radi­lo o tome.

Melanie: O čemu onda? Annie: Vidiš, ja sam se Lydiji sviđala. To

je u svemu tome bilo čudno. Zapravo, sada kad više ne predstavljam prijetnju, mi smo jako dobre prijateljice.

Melanie: Zašto ti je onda prigovarala? Annie: Jer se bojala. Melanie: Bojala da ćeš joj uzeti Mitcha?...

20

Predočavanje unutarnjeg svijeta

Annie: Ne, ne bih rekla. Vidiš, ona se ne boji da bi mogla izgubiti sina. Boji se samo da bi mogla biti napuštena.

Nije teško sagledati posljedice prkošenja majci. Kasnije u istoj sceni, Melanie pita Annie bi li trebala otići na Cathvnu zabavu.

Melanie: Misliš li da bih trebala otići? Annie: To je na tebi. Melanie: Zapravo je na Lydiji, zar ne? Annie: Pusti Lydiju. Želiš li ići? Melanie (odrješito): Da. Annie: Onda idi. U prostoriji vlada tišina. Melanie kimne,

polako, a zatim se nasmiješi. [...] Tišinu odjednom razbija PRASAK iz

vana koji ih prene. Prasak je izazvao galeb koji se smrskao o vrata.

Ta četiri središnja ženska lika tvore slo­ženu mrežu povezanosti - Melanie, Lydia, Annie i Cathy. Svaka bi od njih mogla snosi­ti odgovornost za ptice. Postoji bijes protiv majki (Melanien), protiv kćeri (Lvdijin) ili braće i sestara (Annien), a u svima njima i strah od napuštenosti. Što se tiče ptica, ima i nečeg više od ptica: one predstavljaju

21

Fobija

dimenziju nesvjesnog ženskog iskustva. Očituju temeljni konflikt majke i kćeri te potencijalne opasnosti koje u procesu odra­stanja valja svladati. Slične teme nalazimo i u Snjeguljici, Pepeljugi i mnogim drugim mitskim sučeljavanjima majki i kćeri.

Psihoanalitička objašnjenja fobije tiču se otud unutarnjeg svijeta. Ona odsudan utje­caj pripisuju "fantaziji", "tjeskobi" i "psi­hičkom konfliktu", osobito konfliktu ljubavi i agresije (ambivalentnosti). Žena s "fobijom od crva" nije spomenula nikakvo trau­matično iskustvo. No, spomenula je fantazi­ju koja ju je mučila od šeste godine - zaka­paju je živu i prepuštaju crvima.

Lav, vještica i ormar: zamišljene opasnosti

Opis mog prijatelja dok prelazi Hungerford Bridge jasno pokazuje fobiju kao "iraciona­lan strah". Fobičar zapravo ne zna zašto se plaši, baš kao što ni osoba koja se smije ne­koj šali ne zna zašto se smije. Čini se glu­pavim kazati: "Plašim se prelaska mostova." Međutim, uviđanje te "iracionalnosti" mal-ošto mijenja u psihičkoj stvarnosti što je ona ima za fobičara. U kandžama fobične reakci-

22

Zamišljene opasnosti

je fobičar se nalazi u osebujnom stanju u ko­jem istovremeno nešto zna i ne zna. Objekt fobije postoji istodobno u dvama mentalnim registrima, a fobičaru su oba podjednako stvarna. Govoreći o uobičajenim fobijama iz djetinjstva, Anna Freud donosi priču o dje­vojčici koja se bojala lavova:

Dobronamjernim očevim uvjeravanjima da se lavovi ne mogu popeti do njene sobe to se dijete usprotivilo plačnom pri­mjedbom da, naravno, njen otac govori o stvarnim lavovima koji se ne mogu popeti, ali da su njeni lavovi itekako spo­sobni...11

Kod fobija, kao i kod svih neuroza, kreće­mo se "ničijom zemljom između stvarnosti i mašte".1 2 Dijete požudno vjeruje u stvarnost fobičnog simbola, usprkos snazi svoje inte­lektualne procjene. I djeca mogu biti glupa. Takva preuranjena slabost djetetova intelek­ta navela je Freuda da pretpostavi kako fobi­ja nije naprosto strah od neke vanjske stvari ili situacije od koje je moguće pobjeći izbje­gavanjem, nego je odgovor na prijetnju smje­štenu u duhu. Dijete koje izbjegava školu jer ga zlostavljaju u drugačijoj je situaciji od onoga koje školu izbjegava zato što ga na

23

Fobija

ulazu u školu obuzme nekakva bezlična panika. Ono naprosto mrzi školu. Oboje su "školofobi" u opisnom smislu riječi - oboje izbjegavaju školu - ali je samo potonje školofobično u smislu što ga Freud naziva "dinamičnim", gdje se strah pothranjuje iznutra. U slučaju školofobičnog djeteta uočit ćemo možda nesnosan strah da će majka nestati ili umrijeti kad je ono ostavi. U praksi je teško provoditi strogo zadana razlikovanja, ali s teorijskog stajališta korisno je držati fobije za reakcije na zahtjeve unu­tarnjeg svijeta.

Pošto smo iz vanjskog svijeta zakoračili u unutarnji, više nas ne začuđuje što pro­nalazimo nedosljednosti kad je riječ o zna­nju i neznanju ili o pitanjima vjerovanja. Snovi su noćni podsjetnik da vjerovati mo­žemo u gotovo bilo što. Jeste li ikad, u snu, kazali sebi: "To je samo san"? Ili se probudi­li i krenuli iznova? Znamo da sanjamo kad sanjamo, ali unutar sna njegov je sadržaj uvjerljiv. Znamo i ne znamo u isti mah. Vje­rujemo u svijet napučen stvarima i iskustvi­ma koja se nisu, neće i ne mogu zbiti u stvarnosti. Filozofi pretresaju istinosne uvjete vezane uz bradu francuskoga kralja (ne postoji francuski kralj), ali u našem snu možda će nas više zaokupljati juha od gra­ška koju je nesmotreno po njoj izlio.

24

Zamišljene opasnosti

Ako u našem duhu svijaju gnijezdo kra­ljevi i kraljevići koji ne postoje, svijaju ga i demoni i zli duhovi. U dječjim snovima otkrivamo kako su se strahovi utjelovili, dobili privatno obličje na način koji je u suzvučju s javnijim predodžbama mita i bajke. Razmotrimo sljedeće snove jedne prosječne sedmogodišnjakinje:

1. san Bila sam u nekoj sobi u tami; bilo je mračno kao u rogu, ali ipak sam mogla vidjeti. Sobu su čuvala čudovišta. Pobje­gla sam zajedno s ostalima (bila sam vođa), ali svi drugi su uhvaćeni. Uletjela sam u neku uličicu, svuda naokolo bilo je mnogo vrata i čudovišta. U uličici je bila stara vještica. Uglavi sam čula riječi: "Nitko tko se spusti ovom uličicom nikad više ne izađe... Ha, ha, ha..."A onda sam ugledala bljesak svjetla koji je osvijetlio lice stare vještice koje je stvarno bilo grozno.

2. san Prošla sam kroz neka vrata. Bila je to stara kuća koja je izgledala kao muzej. Kada sam ušla, sve je bilo žuto, a na trapezima su se njihali ljudi u žutim odi-

25

Fobija

jelima i smijali se (zločesto). Na podu je bila gomila paukova i udubljenja po koji­ma su pauci gmizali. Samo sam trčala, ali sam se spotakla i stropoštala pred stvar­no velikim paukom - kao da je matica -odmah kraj mog lica. Vrisnula sam.

3. san Progonilo me nešto, a onda sam stigla do provalije. Mislila sam da ću pasti u nju, ali sam odskočila i odletjela. Satima sam letjela. Bilo je jako zabavno, stvarno dobar san.

Ne iznenađuju nas snovi napučeni vješti­cama, paukovima i proždrljivim čudovišti­ma. Malo je nas toliko raskinulo sa svojim djetinjim identitetom da bi nas se to dojmi­lo kao strano iskustvo. Psihoanalitičari će u liku vještice vidjeti predodžbu majke - "zle majke" kakvu smo stvorili u mašti.1 3 Kao što su drevne božice bile i božanstva stvaranja i uništenja,14 tako i majka može biti objekt i ljubavi i mržnje. Majke se neprestano mije­njaju. Rado zamišljamo kako ništa ne može biti postojanije od majčinog lika na kojem temeljimo svoj osjećaj sigurnosti. Ali majke nas, pored toga što nam pružaju utjehu i

26

Zamišljene opasnosti

štite, i frustriraju i muče. Djeca ih vole, boje ih se i boje za njih.

U slavnom slučaju Donalda VVinnicotta "The Piggle", zastrašujući likovi iz svijeta sna prelijevaju se u svijet jave jedne dvoipolgodišnje djevojčice. Nakon majčinog poroda i rođenja sestre Sušan, osobnost Ga-brielle počela se mijenjati, bila je vrlo tjeskobna i pokazivala je pomanjkanje slo­bode u igri. Roditelje je dozivala do kasno u noć, mučena pomno razrađenim fantazija­ma, nemoćna da zaspi. "Ima crnu mamu i tatu", objasnili su njeni roditelji:

Crna mama pohodi je noću i kaže: "Gdje su moji krumpiri?"... Nekad je crna mama stavi u zahodsku školjku. Crna mama, koja živi u njenom trbuščiću, i s kojom se može telefonski razgovarati, često je bolesna i teško ozdravlja.15

U jednom od narednih pisama njen je otac rekao: "Odlazak u krevet stvarao je pra­vu scenu - što se i sada vrlo često događa. Kaže da se boji kako će za njom doći crna mama."1 6 Ali ako "crna mama" postoji samo u mašti, ako stvarnost posjeduje samo iznu­tra, nameće se pitanje: čega se ona zapravo boji? "Reklo bi se da strašno podliježe

27

Fobija

onome što su nekad zvali 'osjećajem grije­ha"', napisao je otac.1 7

Goli jedač: psihički mehanizmi nastanka fobije

Nije trebalo proći puno vremena da se utvrdi ono očito: ne zastrašuje objekt fobije, izvor straha je u duhu. Takav je zaključak bilo mo­guće predvidjeti već i na logičnim osnova­ma uzmemo li u obzir množinu fobija. Evo izbora iz popisa:

Alodoksafobija - strah od misaonih stajališta Anemofobija - strah od propuha ili vjetra Ataksofobija - strah od zbrke ili neurednosti Automatonofobija - strah od trbuhozboračkih lutaka, animatroničkih stvorenja, voštanih kipova, svega što lažno predočava biće koje osjeća Bufonofobija - strah od žaba krastača Ergofobija - strah od rada Eurotofobija - strah od ženskog spolovila Gefirofobija, gefidrofobija ili gefisrofobija -strah od prelaženja mostova Helenologofobija - strah od grčkih izraza ili složenog znanstvenog nazivlja

28

Psihički mehanizmi

Mastigofobija - strah od kazne Mizofobija - strah od kontaminiranosti prljavštinom ili klicama. (Također vermino-fobija - strah od klica.) Neofobija - strah od bilo čega novog Niktofobija - strah od noćnoga mraka Oktofobija - strah od znamenke 8 Oftalmofobija - strah od toga da netko u vas zuri Oneirofobija - strah od snova Ornitofobija - strah od ptica Papirofobija - strah od papira Parafobija - strah od seksualne izopačenosti Fobofobija - strah od fobija Fonofobija - strah od zvukova, glasova ili vlastitoga glasa Skatofobija - strah od fekalija Skelerofobija - strah od nitkova, provalnika Siderodromofobija - strah od vlakova, želje­znice ili putovanja vlakom Socijalna fobija - strah da će vas u društve­nim situacijama vrednovati, nepovoljno Sociofobija - strah od društva ili ljudi opće­nito Telefonofobija - strah od telefona Tanatofobija ili tantofobija - strah od smrti ili umiranja Ksenofobija - strah od stranaca Zoofobija - strah od životinja

29

Fobija

Možemo bar biti sigurni da Stanley Hali, koji je osmislio tu nomenklaturu, nije patio od helenologofobije. "Zvuči kao popis deset egipatskih zala," primijetio je Freud oporo, "iako ih ima puno više od deset."1 8 Ali, kako se objekt fobije ispunjava svojstvima koja prouzrokuju paniku ili tjeskobu? Odakle do­laze ta svojstva i kako ona odjekuju u fobi-čne osobe?

Razmotrimo posljednji od triju navede­nih snova. Optimistično i sjajno nadilaženje straha u tom snu ne uspijeva sakriti dubin­sku neodređenost opasnosti: "Progonilo me... nešto." Ta nejasna bojazan preobra­žava se u nešto konkretno: "Stigla sam do provalije." Definirajući strah - opredmeću-jući ga - subjekt nalazi način da pobjegne: "Odskočila sam i odletjela." Tijek sna zrcali psihološki proces koji bi mogao dovesti do nastanka fobije. Neimenovani strahovi u duhu postaju izvanjski i poprimaju oblik.

No, što je izvor straha? Sto to čuči u nama, prijeteći, uvijek spremno da napa­dne? Kako je moguće da nas jedan naš dio izda? Nije bilo potrebno biti genijalan da bi se uvidjelo kako strasti mogu potkopati cjelovitost našeg racionalnog identiteta. Pjesnici, umjetnici i filozofi prije Freuda

30

Psihički mehanizmi

govorili su o užasima i opasnostima koje strasti mogu izazvati. Naš emocionalni život, oblikovan u kotlu ovisništva koji predstavlja naš biološki usud, mora biti stavljen pod nadzor i obuzdan ako ne želimo da nas kinji svojim prohtjevima. Evo što u Tumačenju snova Freud kaže o snovi­ma s divljim životinjama (a to je jedna od najčešćih dječjih fobija):

Rad sna u pravilu pomoću divljih živo­tinja simbolizira strastvene nagone, i sa-njača, i drugih osoba...19

Buđenjem potisnutog poriva, emocija se zaogrće u tijelo.

Sto zatim slijedi? Freudovo izlaganje navelo bi nas da pretpostavimo tri različita izvora za konstruiranje objekta fobije. Prvo, cijepanje zanijekanih dijelova djetetova identiteta: "Ne mrzim tatu, volim tatu"; dru­go, projekciju potisnutih "strasnih poticaja": Ne želim povrijediti tatu; tata želi povrijedi­ti mene"; treće, premještanje sa stvarnog predmeta straha: "Ne želi me napasti tata, nego konj, pas, tigar." Freud nastavlja:

31

Fobija

Odavde i nije daleko da se oca, od kojega se strepi iz totemizma, prikazuje pomoću zlih životinja, pasa i divljih konja.20*

U Freudovom svijetu, emocije su opasne. To je to. Stajalište se doima tako staromo­dnim da ostajemo iznenađeni kada shvati­mo da je istinito. Mogu previše voljeti, biti pohlepan, moriti se zavišću i mržnjom. No sve je to dio "mene". Projicirajući danu emo­ciju, nastojim se riješiti djelića sebe - opas­nih komadića koji bi mogli biti napadnuti kada bih ih zadržao u sebi i priznao ih kao svoje. Jedna sredovječna žena odbija prih­vatiti da je ikada u životu željela varati. Njen varavi dio - djevojčica koja, primjerice, na svoj treći rođendan igra neku društvenu igru - postao je toliko "zao" i progonjen da je istjeran iz njene svijesti te sada postoji neo­visno. Ona ga ne može sebi priznati, čak ni kao misaoni pokus. "Pa i samu neurozu", kaže Freud, "'bolesnu osobu' sanjač često promatra kao rascijepljenu te kao samosta­lnu osobu u snu." 2 1

* Prema engl. tekstu, značenje je zapravo ovo: "Odavde i nije daleko od slučajeva u kojima se otac od kojega se strepi predočava grabežljivcem, psom ili divljim konjem - način predočavanja koji podsjeća na totemizam." (op. pr.)

32

Psihički mehanizmi

Na javi, kao i u snovima, dijelovi sebstva mogu se otcijepiti pa se čini kao da postoje neovisno, izvan nas. Nažalost, s tog drugog mjesta mogu se vratiti da nas progone. Hanna Segal, psihoanalitičarka na čiji je rad utjecala Melanie Klein, u analizi jedne fobi­je od restorana sugerira da neželjeni, agre­sivni, pohlepni, prljavi i "progonjeni" dije­lovi sebstva bivaju bačeni u druge ljude koje je moguće susresti u restoranu.22 Kolokvi­jalno, rekli bismo da "uvaljuje svoja govna drugima", a psihoanalitičari to uzimaju go­tovo doslovno, ne zbog nekakve teorijske predrasude ili osobne naklonosti, nego zbog onoga što im tijekom seanse kažu pacijenti. Pacijentkinja Hanne Segal sjećala se da je kao dijete voljela ružičaste zaslađene tablete koje joj je davala majka:

Sve dok jednoga dana nije dobila jednu koja je na njen užas bila puna nečeg odvratnog i smeđeg... Sjetila se zatim dvaju djelića snova iz naredne noći: prvi se ticao začepljene zahodske školjke, a u drugom je vidjela kako neko dijete piša u juhu.23

(Freud bi vjerojatno istaknuo da početak mjesečnice, na što mnoge kulture gledaju s užasom, može reaktivirati ranije traume i

33

Fobija

osjećaje gađenja.) No, metafora s "prebaci­vanjem" na druge ljude ne dočarava te­meljni osjećaj rastočenosti ili duševnu bol koju je ta pacijentkinja trpjela. Često se osjećala depersonaliziranom i nestvarnom. Nije mogla začeti nikakav odnos ako se nije temeljio na potpunom nadzoru nad njenim objektima. Niz hipohondričnih simptoma već je bio doveo do brojnih kirurških zahva­ta. Njene fobije od gužve i hrane dovele su do teške anoreksije. Kamo god otišla, kao da je svugdje bila meta opasne fekalne tanadi -kritike, mržnje, prezira, bijesa, odbacivanja - koju su na nju ispaljivali drugi. "Fobičnim izbjegavanjem gužve izbjegavala je povrat svoje projicirane dezintegracije."24

Društvena panika i objekti fobije

Navedeni mehanizmi - cijepanje, projekci­ja, premještanje - sudjeluju u konstruiranju objekta fobije kako kod pojedinca tako i kod društvenih skupina. U Totemu i tabuu Freud opisuje kako u "primitivnim" društvima na­staju zli demoni. Netko umre - možda kakav važan poglavica ili plemenski uglednik. U preživjelih postoji emocionalna ambivalen­tnost, koja dovodi do unutarnjeg konflikta te

34

Društvena panika i objekti fobije

razdvajanja pozitivne i negativne struje u osjećajima. Neprijateljski dio njihovoga sta­va (koji je nesvjestan) projicira se van, na pokojnika, koji se tako pretvara u demona. Prema Freudovim riječima:

To ne znači da se mi, preživjeli, veselimo što smo se riješili preminulog; ne, mi žalimo za njime, no on se začudo pretvo­rio u demona kojemu bi naša nesreća bila pravo zadovoljstvo, i koji nas pokušava usmrtiti.25

Sličan se proces javlja i kod stvaranja žrtvenih jaraca. Mržnja i predbacivanja upu­ćeni figurama koje predstavljaju autoritet -kolektivnim "očevima" - mogu biti zani­jekani i prebačeni na manje moćne. Sad oni mogu utjeloviti svu negativnost koja nam je prouzočila nedaće te nas oteretiti napetosti naše ambivalentnosti. Tako se duboko ukori­jenjeni osjećaj nacionalne poniženosti koji je traumatizirao međuratnu Njemačku mo­gao, obrednim klanjem, preobraziti u ide­ologiju nacionalnog otkupljenja. Predba­cujući Židovima, mi otkupljujemo oca; tjerajući Židove da preuzmu naše grijehe -prljave, ponižene i pohlepne dijelove nas samih - mi otkupljujemo sebe; eliminirajući

35

Fobija

Zidove, mi čistimo domovinu i mirimo se sa svojom zaboravljenom prošlošću.

Možda će nas iznenaditi što se toliko psihološke energije može utrošiti na to da očinske figure ostanu netaknute. Povjesni­čari pišu o panici koja se razliježe bojnim poljem kad odjekne da je "kralj izgubio gla­vu", a u ispitivanjima javnog mnijenja mo­žemo vidjeti kako se među građanima odje-lotvoruje uočavanje slabosti političkih vođa. Pa ipak, kako prijetnja nadvijena nad posto­janost oca - što je na kraju krajeva vrlo sim­bolična konstrukcija - može funkcionirati na isti način kao i zakazivanje majke? Ako nemate sisu koja će vas hraniti, čitav vaš svijet propada. Nikakvo čudo što je to sa­blasno. Majka je sredina u kojoj vi postojite. Ali ako se vaš otac posklizne na koru od banane, to i nije kraj svijeta, zar ne?

U Simpsonima, poticajnom djelu kulturnog propitkivanja, Marge Simpson odlazi psi­hoanalitičaru da je izliječi od fobije od le­tenja. Ispostavlja se da su Marge, dok je još bila dijete, rekli da joj je otac pilot - a onda jednog dana otkriva da je zapravo stjuard. Za Marge je to bila grozna trauma. Otrčala je u zrakoplov u želji da isprati tatu, a ugledala ga je s pregačom gdje poslužuje pića. Kasnija fobija trebala je izbrisati iz njene

36

Društvena panika i objekti fobije

glave taj prizor i poniženje - možda i užas -što ga je bez sumnje izazvao. U tom tre­nutku razočaranja, koji se u ovom ili onom obliku događa svakome od nas, u tkanju same stvarnosti javlja se svojevrsna napu­klina, tjeskobna slutnja da bi se svijet kakav poznajemo, ili mislimo da poznajemo, mo­gao raspasti; kao da urušavanje simbolično­ga svijeta doista odgovara urušavanju fi­zičkoga. "Što li sam ja, čak i u najboljem slučaju, doli djetešce koje siše mlijeko što ga Ti daješ, koje se hrani Tobom, hranom koja ne propada", izjavljuje sv. Augustin, izravno povezujući simbolični svijet s hranidbenim odnosom.2 6 Zamislite sada vjersku krizu.

Povijest društvenih panika pokazuje kako je objekte fobije moguće stvoriti da bismo se nosili s prijetnjama političkom biću. Prije­lazna razdoblja ili fragmentacija društva ide­alni su uvjeti za pojavu objekata fobije. Vještice koje đipaju s Đavlom i donose svakojake nesreće svojoj zajednici; Zidovi koji ubijaju nevinu djecu i piju njihovu krv; "crveni" koji pod krevetom smišljaju kako da vašim susjedima isperu mozak - jezik gađenja i užasa koristi se u političke svrhe radi potčinjavanja, oduzimanja građanskih prava, utamničavanja i uništavanja. Bliže nama i našem dobu, samohrane majke, pro-

37

Fobija

sjake, homoseksualce i strance vlade su lis­tom koristile ne bi li lakše održale status quo ili osigurale zgodnog žrtvenog jarca u trenucima krize.

Stuart Hali i njegovi kolege opisali su društvene procese kojima je početkom 70-ih "džeparoš" stao predstavljati i kristalizirati prijetnje društvenom poretku u Britaniji.27

Prateći tanane značenjske pomake koji su tradicionalni bjelački radnički zločin "otu­đivanja torbica" preobrazili u fantomskog crnog "džeparoša", opisali su složenu tapi­seriju sastavljenu od psiholoških i sociolo­ških niti. Strahovi od napada, pljačke i bati­na bili su stopljeni sa strahovima glede postojanosti i netaknutosti vanjskog svijeta te projicirani u konstruiranje objekta fobije. Kada je jednom panika lokalizirana, meha­nizmi državnog aparata - policija i pravni sustav - mogli su biti mobilizirani da se uhvate s njim ukoštac. Javnosti se otud čini­lo savršeno primjerenim da crnca pošalju u zatvor na dvanaest godina zato što je nekom otuđio torbicu. Iz novinskih bi izvješća bilo teško shvatiti da je, prema onodobnoj statis­tici Ministarstva unutarnjih poslova, mladim crncima prijetila višestruko veća vjeroja­tnost napada nego ostalim dijelovima sta­novništva. No, predodžba o grabežljivom

38

Društvena panika i objekti fobije

crncu odgovarala je ulozi koju je trebala odi­grati. Izravno se obraćala nesvjesnim nada-njima i strahovima koji su postojali stoljeći­ma:

Simbolizam rasno-imigrantske teme odzvanjao je svojom subliminalnom snagom, sposobnošću da pokrene demo­ne koji progone kolektivnu podsvijest "superiorne" rase: aktivirao je predodžbe povezane sa seksom, silovanjem, primi-tivnošću, nasiljem i izmetom.28

Početni strahovi mogli su se zgodno sto­piti u glavne rasističke šablone: crnaca kao djece, životinja, čudovišta, fekalija. Sjetite se Gabrielle i njene zastrašujuće "crne ma­me". Nije stoga slučajno crnac prerastao u "fotogenični objekt".29 To se dogodilo zato što je mogao obuhvatiti, sadržati i sabiti cijelu paletu strahova i zabranjenih poriva -seksualizirane fantazije o tuđinskom osva­janju, arhaične strahove od zlog demona, uznemirujuća naslućivanja divljaka u nutri­ni duše. Kada razgovaramo s naivnim rasis­tom (takvim čije neprijateljsko raspoloženje i odbojnost nisu racionalizirani nekim poli­tičkim uvjerenjem, već predstavljaju upla­šenu instinktivnu reakciju), ksenofobičnost

39

Fobija

njegove reakcije je bjelodana. Useljenici donose bolest, nemoral, nečist, "klice", vo-njeve, ekonomsku prijetnju i nekakvu be­zobličnu "različitost" koju je teško definira­ti, ali je bez daljnjega loša.

U nekim slučajevima fobogenični objekt postaje temelj kulturnoga sustava. U zadi­vljujućoj psihopovijesti rasizma u Sjedi­njenim Državama Joel Kovel pokazuje u kojem se odnosu ekonomske forme nalaze prema obrascima rasizma i konkretnim fobičnim značenjima pridruženima rasnim skupinama.30 On opisuje tri oblika ili povi­jesne faze rasizma: "dominantni", "odbojni" i "metarasizam". U prvom slučaju, svo­jstvenom ropskom društvu, grabežljivo divl-jaštvo crnog muškarca koje ugrožava čistoću bijele žene obuzdava se dominacijom i nasiljem. U drugom slučaju, zaraznu prl-javštinu crne osobe treba obuzdati izbjega­vanjem. U trećem slučaju, svojstvenom kasnim kapitalističkim demokracijama s nji­hovom politikom podjednakih izgleda i tomu sličnim, svijest o različitosti izbjegava se poricanjem postojanja rasizma. U svim tim slučajevima fantomski crnac ugrožava kulturne iluzije i strukture moći statusa quo. Tako se u druge ljude ili čitave skupine pohranjuju neželjeni dijelovi sebe samog

40

Fobija kao simbol

koji onda mogu funkcionirati kao objekti fobije. Ne samo da "nedodirljivi" u Indiji čiste zahode bogataša, već označavaju i ne­razdvojive atribute prljavštine kako bi se sačuvala nadnaravna legitimnost kastinsko-ga sustava. Zajednice na milijun sitnih nači­na mogu regulirati pristup resursima i odno­se između rasnih skupina kroz fobične sustave vjerovanja. Kad sam bio mali, po­vjerili su mi da crnci jedu pseću hranu. Otrčao sam kući na večeru i sumnjičavo se zagledao u tanjur.

I konje ubijaju, žarne? Fobija kao simbol

U klasičnim slučajevima fobije javlja se izrazit stupanj zgušnjavanja. Zgušnjavanje predstavlja očitu značajku fobije, ali dovodi u pitanje neke psihološke ideje o kojima je dosad bilo riječi. Ako fobičar projicira fra­gmentirane aspekte dezintegrirane ličnosti, zašto bi se oni trebali stopiti u fobiju?

Freud je taj problem razmotrio u svom zloglasnom slučaju malog Hansa?3 1 Hans je patio od tako intenzivnog straha od konja da povremeno nije bio u stanju napustiti kuću. Nazivam taj slučaj "zloglasnim" jer mu je,

41

Fobija

kao i promatranjima na kojima se temeljio, Freud pristupio kao sredstvu kojim će po­tvrditi seksualne teorije koje je razložio u Trima esejima o teoriji spolnosti. U toj je knjizi Freud ustanovio postojanje djetinje seksualnosti, a s malim je Hansom tim apstraktnim teorijama udahnuo osobnost. "Već sam poznavao tog neobičnog ma­lišana," kaže Freud, "a uza svu svoju samou­vjerenost bio je ipak tako simpatičan da mi je uvijek bilo drago vidjeti ga."32 Mnogi stu­denti koji se prvi put sretnu s tim slučajem zaključuju da Freud i dječakov otac (koji promatranja bilježi) stavljaju Hansu riječi u usta. Neukusnim nam se čini uzimati u obzir mogućnost da djeca imaju seksualne osjećaje ili fantazije, a to proizvodi naoko nepremostiv jaz između psihoanalitičara i javnosti.

No, obje će se strane možda složiti u tome da se djetetove želje razlikuju od želja odraslog čovjeka. Kada dijete kaže: "Volio bih da si mrtav", znamo da je to rečeno kroz djetetovo shvaćanje značenja "smrti" te da ne proturječi nježnim osjećajima ljubavi i potrebi za zaštitom koje dijete također osjeća. Kada dijete kaže: "Volio bih se ože­niti mamom", znamo da je to rečeno kroz djetetovo shvaćanje "braka", unatoč djetinjoj

42

Fobija kao simbol

strasti kojom je želja uobličena. Ostavimo li po strani šale koje majke prepričavaju pred školskim vratima o neugodnim komentari­ma koje mali Ivica provaljuje, djetetove strasti i ideje rijetko se uzimaju ozbiljno. Djeca imaju osjetimo tjelesno iskustvo i emo­cionalne odnose; znatiželjna su kad je riječ o zagonetkama postojanja - Odakle sam došao? Koja je razlika između dječaka i djevojčica? - koje tumače u skladu s vla­stitim teorijama i tjelesnim osjećajima; zaljubljuju se i doživljavaju ljubomoru; skri­vaju pred roditeljima mračne porive i ču­dnovate ideje. Kolektivnim poricanjem dječje seksualnosti i života ispunjenog fantazijama prepuštamo im da te bitne probleme riješe sami - i tako ublažujemo tjeskobe koje leže u srcu djetetova seksualnog života.

Tako je o tome mislio Freud. Ako dijete želi znati odakle dolaze bebe, kaže on, onda je to zato što želi znati odakle je došlo baš to konkretno dijete - ono koje bi mu moglo oteti majčinu ljubav i ugroziti cijelo njegovo postojanje. Ako želi znati razliku između dječaka i djevojčica, onda je to zato što osjeća da je ugrožen krhki identitet koji ga određuje kao jedno ili drugo. U adolescenci­ji se djetinji strahovi mogu vratiti. Muški adolescent bit će možda zabrinut što mu

43

Fobija

rastu prsa; djevojku će možda užasnuti dlake koje joj se pojavljuju na tijelu pa će načas pomisliti da se pretvara u muškarca. Pedofilsko viđenje djetetove seksualnosti kao sfere ugodnog kvaziodraslog iskustva tisućama je milja udaljeno od psihoanali­tičkog shvaćanja prema kojemu seksualnost stavlja dijete na muke i koje psihičku bol smješta u središte ljudskog postojanja. U potonjem slučaju zadatak je odrasle osobe pomoći djetetu na putu savladavanja neiz­bježnih tjeskoba, frustracija i razočaranja koje će donijeti njegova seksualna konsti­tucija i osjetilno emocionalno iskustvo.

I tako se mali Hans zatekao usred edi-povskog vrtloga. Nikoga ne čude drame koje se svake večeri emitiraju na našim televiz­ijskim ekranima. Frank voli Pat, ali je ože­njen s Peggy; Robbie voli svoju prvu su­sjedu, ali strahuje da će ga odbiti; Sandra je rascijepljena između djeteta i bivšeg lju­bavnika. I kod djece konfiguracija obite­ljskog života stvara neizbježnu psihodramu. Ljubav i mržnja, ljubomora i ovisnost, strah i čežnja izmiješani su. Ambivalentnost je na vrhuncu. Zacijelo izgleda kao da će opas­nost iskrsnuti kamo god dijete krenulo. Priđe li jednom roditelju, uznemirit će mo­žda drugog; udalji li se od jednog roditelja,

44

Fobija kao simbol

možda ga on neće više voljeti. Osjeća li bijes, strahuje od odmazde; osjeća li ljubav, doziva sablast odbijanja. Roditelji koji vas vole i štite mogu vas isto tako napasti, na­pustiti, umrijeti, posrnuti, eksplodirati, po­kušati vas kontrolirati i tako dalje. Zamislite takvo krhko stanje stvari sa svim mogućim stvarnim i izmišljenim opasnostima, tako spojenima s vašim ambivalentim osjećaji­ma, intenzivnim porivima i vezama. Ta emo­cionalna kataklizma normalno je stanje kod svakoga tko odrasta i ne začuđuje odveć što djetinje fobije tijekom tog razdoblja možemo smatrati "normalnima".

Za malog Hansa objekt fobije, "konj", predstavljao je stjecište mnogih strahova. Konj može ugristi, može se srušiti, može umrijeti, može pomahnitati, može vas obori­ti i tako dalje. Jedna je konjska osobina djelovala osobito zastrašujuće: strah da će ga ugristi. "Ideja da će vas otac proždrati ti­pična je i prastara dječja građa", kaže Freud,

Poznate paralele nalazi ona u mitologiji (npr. mit o Kronosu) i životinjskome carstvu. No, usprkos takvoj potvrdi, ta nam je ideja toliko čudna da jedva uspi­jevamo povjerovati u njeno postojanja kod djeteta.33

45

Fobija

Još ćemo teže povjerovati u konkretni strah koji, po Freudu, u dotičnom slučaju predstavlja motiv za fobiju:

Njegovom strahu da će ga konj ugristi možemo, bez imalo usiljenosti, pridati puni smisao straha da će mu konj odgri-sti spolovilo, da će ga kastrirati.34

Izraz "kastracijski kompleks" Freud je prvi put upotrijebio u tekstu "O seksualnim teorijama djece" iz 1908. Riječ je o jednoj od neobičnih teorija što ih djeca smišljaju kako bi objasnila razliku između dječaka i djevo­jčica. U Hansu je Freud vidio dječačića ispu­njenog različitim strahovima, a kojima do­minira golema sjenka straha od kastracije. Strah od kastracije bio je posljedica njego­vih opasnih libidnih poriva da prisvoji maj­ku te zapažanja da se majka i sestra, za koje je dugo smatrao da su iste kao i on, razlikuju u nečem ključnom. Neke su druge značajke konja ukazivale na izvor kastracijske prije­tnje. U jednom trenutku Hansa je osobito prestrašilo ono što konji nose pred očima te crnilo oko zvala. Freud je iznio mišljenje da se radi o vizualnim upućivanjima na očeve naočale i brkove.35

Ispitivanje je objelodanilo da objekt ili situacija Hansove fobije predstavlja složen

46

Preobrazbe

amalgam tjeskoba i poticaja te da je plod mnogobrojnih psihičkih mehanizama. Po­stojao je strah da će biti pojeden (povezan s "oralnim" konfliktima i često oslikan ili su­geriran u bajkama), tjeskobe glede "kakica" i pražnjenja crijeva (još jedna "otkvačena ideja" s kojom se kod svoje dječice susreo gotovo svaki roditelj), strah od gubitka majke (strah od razdvojenosti), zaokupljenost se­stricom Hannom i njezinim podrijetlom te naposljetku, dominantni strah od kastracije. Ocjenjujući taj slučaj, Anna Freud zapaža:

Strahove i tjeskobe... dijete sabija u obu-hvatan simbol koji predstavlja opasnosti preostale iz prededipovskih faza kao i one dominantne što uzrok imaju u fali-čko-edipovskim konfliktima.36

Preobrazbe

Muškarac s fobijom od paukova podvrgava se psihoanalizi - pauk bi mu mogao upuza-ti u usta i ubiti ga ili ga uvući u svoju mrežu i pojesti. U "stvarnom životu" osjeća se za­točenim u mrziteljsko-ovisničkom odnosu prema majci i ostatku obitelji. Sjeća se doži­vljaja iz djetinjstva kad je imao pet godina:

47

Fobija

Igrao se pod kuhinjskim stolom kada je majka obznanila da mu želi pokazati nešto novo. Primaknula je lice tik uz nje­govo i nasmiješila se, razotkrivajući prvi put svoje novo zubalo. Prestravio se i vrisnuo jer ga je odjednom obuzeo strah da će ga proždrati, što je smjesta dovelo do fantazije o majci kao opasnom pauku koji unosi sve u sebe na usta, a to je potom postalo jezgrom njegove fobije.37

Ostavimo li po strani konkretno značenje te fobije, navedena priča oslikava vodeću temu preobrazbe dobroćudnog u zloćudno, zavođenja i izdaje koju redovito nalazimo u dječjoj književnosti. Baka se pretvara u vu­ka, mila starica u vješticu, učitelj komu smo vjerovali u ubojicu. Takve priče osciliraju između straha i opčinjenosti, iskušenja i gađenja. Kad ugleda odvratno i sablasno lice velike glavne vještice, mali junak knjige Vještice, Roalda Dahla, točno navodi prateći osjećaj:

Zna se dogoditi da nešto bude tako stra­vično da ostanete ukipljenipa ne možete skrenuti pogled. Tako je sada bilo sa mnom. Bio sam ukočen. Skamenio sam se. Bio sam magnetiziran već i samim užasom ženinih crta.38

48

Preobrazbe

"Djeca koja pate od fobija", primjećuje Anna Freud, "ne bježe samo od predmeta svoga straha, nego ih on i opčinjava i neodoljivo privlači."39

Adolescentski filmovi strave i užasa dje­lomice uobličuju opasne posljedice seksual­nosti u razvoju: dlake niču na neočekivanim mjestima, kroz kožu izbija gnjilež, iz tijela se otimaju seksualni "zagađivači", otekline se pojavljuju naoko niotkud, a najznačajnije su emocionalne zamršenosti s roditeljima, učiteljima i vršnjacima. Ti filmovi služe kao krvav inicijacijski obred, tjesnac kroz koji se iz jednog stanja bića prelazi u sljedeće. Vjerojatno vam je poznato kakve priče imam na umu: skupina studenata dolazi u praznu kuću na brežuljku na nedopuštenu zabavu, tek da bi otkrili kako je njihov dekan po­klonik Đavola spreman da ih raskomada.

I mlađa su djeca zabrinuta za cjelovitost svoga tijela i zaštitničku narav svijeta u kojem se nalaze. U djetetovoj kategorizaciji svijeta postoji zastrašujuća neodređenost: u razlikovanju uobrazilje od stvarnosti, živog od neživog, živog od mrtvog; u pouzdanju u druge ljude; u ambivalentnosti prema ro­diteljskim figurama; u zaokupljenosti ranji-vošću tijela. Osjećaji psihološke sigurnosti očito nisu tako sigurni kao što volimo misli-

49

Fobija

ti. Freud kaže da u sebi nosimo infantilnu morbidnu tjeskobu "od koje se većina ljudi nije nikad sasvim oslobodila"40 - a to je pre­duvjet za izgradnju fobija.

Strahota, strahota: Edgar Allan Poe

Majka se može pretvoriti u vješticu, a u ču­dovište. Mnoge fobije krasi izvjesna apstrak-tnost koja kao da odudara od odnosa sa živim ljudima pa i kada je fantazija te odno­se iskrivila. Mog je oca, kao dječaka i mla­dića, progonila sljedeća mora: nešto se magličasto spuštalo na njega, dva okrugla predmeta nalik završecima golemog gimna­stičkog utega, prijeteći da će ga zgnječiti. Ali uistinu užasavajuća bila je pomisao da će se, spoje li se ta dva dijela, dogoditi nešto strašno. Kugle je morao držati odvojenima i nepomičnima, upinjući se u snu da ostanu razmaknute. Isto je tako Freudov "čovjek-vuk" kao dijete sanjao da sedam vukova hladnokrvno sjedi na stablu pred njegovim prozorom. Nisu ga užasavali vukovi, nego njihova nepomičnost. Kako nam kaže Freud, pasivnost vukova preokretala je stvarnost na kojoj se san zasnivao. Predočavala je djete­tovo viđenje ljubavnog čina njegovih

50

Edgar Allan Poe

roditelja - "praprizora" što ga djeca tumače kao nešto nasilno i uznemirujuće - i pasi­vnost dječačića skamenjenog pred tom sce­nom. Doživljaj nasilne uzbibanosti potire se čeznutljivim predočavanjem mirovanja.

I tako, usprkos groznoj bojazni iz sna, ona zaobilazi tjeskobu koja joj leži u kori­jenu. Ima nečeg tajnovitog u praprizoru, kaže Freud. Dijete ne shvaća što se zbiva, ne zna "kamo da se stavi"; ispunjen je nejasnim slutnjama i zbrkanim osjećajima, često i agresivne naravi; njegov je svijet postavljen naglavce. Svjedoči činu koji progovara o vremenu prije njegova postojanja i prijeti stvaranjem njegova suparnika, a u njemu se roditelji čudovišno preobražavaju u jednu jedinu zvijer. Taj ga doživljaj istiskuje iz obi­teljske jednadžbe, ali ga i dodatno u nju uvlači. Je li ikakvo čudo što bojazan pred praprizorom, podjednako opčinjavajućim i odbojnim, može postati nešto traumatično? Približe li se utezi previše jedan drugom, dogodit će se nešto grozno; ali ako se previše razmaknu, ostajete na suhom.

U opusu Edgara Allana Poea, tema izdaje postaje užasavajuća i izričita. U mnogim njegovim djelima siguran svijet iznenada postaje opasan jer netko pomahnita ili se misteriozno oslobode neosobne sile zla.

51

Fobija

Profinjeni i susretljivi domaćin postaje zao mučitelj, profinjen jedino u umjetnosti stravične smrti. Zaspite i probudite se u lije­su, živi zakopani, a vaše krikove nitko ne čuje. U sanduku u kojem je bilo umjetničko djelo nalazi se leš u raspadanju i tako dalje. Predstavnici teorije privrženosti zaključit će možda da očita Poeova nesigurnost, njegovo pomanjkanje povjerenja u svijet te konačno podlijeganje alkoholizmu i ovisnosti o kocki upućuju na ranu vezu obilježenu ambiva-lentnošću i raspadom. A činjenice iz Poevog života takvo stajalište doista podupiru.

Mali Edgar, rođen 19. siječnja 1809. u Bostonu, bio je, što je psihološki bitno, bla­goslovljen sretnom majkom. Na poleđini svoga minijaturnog portreta Elizabeth Poe zapisala je: "Mom sinčiću Edgaru. Neka vaz­da voli Boston, mjesto svoga rođenja, gdje mu je majka našla svoje najbolje i najprisni­je prijatelje." Ta početna idila neće međutim potrajati. Godine 1810. obitelj već živi u virdžinijskom Norfolku. Otac David Poe mla­đi, putujući glumac, umro je ili je napustio obitelj i Elizabeth je ostala bez sredstava za život. Umrla je 8. prosinca 1811. u Richmo-ndu, u Virginiji, nešto prije Edgarovog dru­gog rođendana. Kasnije ga je usvojila obitelj Allan, koja ga kao šestogodišnjaka šalje u

52

Edgar Allan Poe

školu u Englesku. Već iz obrisa te tragične priče neće nas baš iznenaditi što su u Poeovom opusu tako bjelodane teme izdaje, neuzvraćenog povjerenja, bespomoćnosti i tjelesne patnje. No, postoje i vidovi njegova stvaralaštva koje sreća i nesreća njegovih ranih interakcija ne može objasniti tek tako. (Činjenica da je Poe mnoge teme posudio iz brojnih "petparačkih trilera" i jezivih priča koje su tada bile u modi ne bi nas trebala odvratiti od psiholoških nagađanja.)

Zašto tema zakapanja ili zazidavanja zauzima tako istaknuto mjesto u Poeovom djelu? U "Bačvi amontillada" čovjek je živ zazidan u podrumu; u "Jami i njihalu" zi­dovi ćelije zbijaju se nad žrtvom, prijeteći da ga zdrobe ili strovale u groznu jamu; u "Crnom mačku" mačak koji nikako da ugine zazidan je zajedno s mrtvom suprugom; u "Umorstvima u Rue Morgue" jedna je žrtva ugurana u dimnjak; "Uranjeni pokop" go­vori pak sam za sebe. Osoba koja pati od uobičajene fobije od liftova ili boravka u zatvorenim prostorima imat će razumije­vanja za užas što ga ti opisi nastoje pobudi­ti. Prisutan je i neki neizrecivi užas koji je moguće tek natuknuti. Mogućnost da vas zidovi tamnice zdrobe, klatno rasiječe ili štakori proždru nije ništa u usporedbi s užasima jame koje je nemoguće opisati:

53

Fobija

Pohitah prema njenu kobnom rubu. Po­gledah u nju naprežući oči. Sjaj od užare­nog stropa obasjavao je i najskrovitije za­kutke. Ali, u trenutku izbezumljenosti, razum mi nikako nije htio pojmiti smisao onoga što sam vidio. Naposljetku se taj smisao probije -prokrči sebi put do moje duše - utisne se kao plameni žig u moju ustreptalu svijest. O, gdje je glas da pro­govori! O, strahote! O, strahote nad stra­hotama! Kriknuvši, uzmaknuh od ruba jame i zarih glavu u šake plačući gorko. 41

Mali je Edgar možda gorko zaplakao kada se zbio drugi presudan događaj - rođenje sestre Rosalie kada nije imao ni godinu dana. Mnogima se čini nepojmljivim da tako mala djeca mogu intelektualno zabilježiti događanja u svojoj okolici ili da mogu do­taknuti zbivanja koja još ne mogu razumjeti. Freud je pretpostavio - a moderna istra­živanja podupiru njegovu slutnju - da djeca znaju i primjećuju više no što im priznaje­mo. Kako je dijete jedva osposobljeno za razmišljanje moglo izaći na kraj s došljaki-njom i pitanjem odakle je stigla? I kako je to iskustvo moglo zadobiti smisao retrospe-ktivno kada je dijete usvojilo nove spoznaje i emocionalnu složenost?

54

Edgar Allan Poe

Psihoanalitičari su došli do zaključka da dijete itekako zanima sadržaj majčinoga tijela. Fantaziju unutarmaterničnog doži­vljaja, agresivnu želju za čupanjem tjelesnog sadržaja i tijelo kao prvi predmet filozofskog istraživanja opisali su i Freud i Melanie Klein.42 U jednom tekstu Freud donosi Goetheovu uspomenu iz djetinjstva. Goethe nema ni dvije godine, kroz kuhinjski prozor baca posuđe, a zatim i najfiniji porculan. Freud nagađa da ta uspomena služi kao pa­ravan za želju maloga Goethea da izbaci djetešce koje je bilo upravo došlo na svijet i uskratilo mu povlašteni položaj u kući. Ve­liki kamen temeljac njegova života za čas se prometnuo u velikog izdajicu. Freud pripo­vijeda i o sličnom iskustvu iz vlastitog živo­ta. 4 3

Zamislite emocionalnu pomutnju koju unosi prijetnja da se postojani djetetov svi­jet preokrene. Prema Melanie Klein, strah od odmazde za fantazirane napade na majku mogu od tijela napraviti "poprište užasa". Ako se ja želim oboriti na tvoju utrobu i isprazniti joj sadržaj, možda ćeš i ti poželjeti učiniti isto meni. Na sličan način Ricky Emanuel tumači dječji strah od provalnika i uljeza.44 U fantazijama dijete napada majči­no tijelo kako bi ga povrijedilo ili pokralo

55

Fobija

njegov sadržaj; djetetu se taj poriv vraća kao fobični strah od uljeza koji ulaze u kuću da ga se "dočepaju". Takve je ideje moguće oži­vjeti tijekom puberteta. Česta tema tinejdžer-skih filmova strave i užasa je i "povratak potisnutog"4 5. "Što hoćeš?" pita prestra­vljena žrtva zatočena kod kuće. "Hoću vidje­ti kako ti izgleda utroba", odgovara bestje­lesni glas s druge strane telefona.46 Ideja da bi takve fantazije mogle postojati na naj­dubljim razinama naše osobnosti čini se gnusnom i nevjerojatnom. Tek kada ih pre­poznamo u normalnih ljudi izvrgnutih stre­su stajemo se pitati odakle ta mračna strana ljudske naravi. Poremećenim srednjoškolci­ma koji u Vrisku paraju trbuhe bili bi se pridružili i normalni kolege iz razreda da su se tijekom Vijetnamskoga rata zajedno našli sred pokolja kod My Laija.47

Majčino tijelo kao "poprište užasa" ta­kođer je i naš prvi dom i prvo utočište. Subliminalno prisjećanje na unutarmaterni-čnost može stvoriti osjećaj "jezovitosti", ka­ko ga naziva Freud, jer smo to već doživjeli. Nešto iz nekog ranijeg oblika postojanja vraća se da nas vabi, a u nama izaziva želju i strah kao poprište strahotnih užitaka i fan­tastične tjeskobe.

56

Edgar Allan Poe

Ako su maternice nalik na grobnice, temu izdaje u Poeovim pričama moguće je povezati s konkretnim strahom od zatvara­nja u sanduk ili zazidavanja. Tu je predočen užas unutarmaterničnog života i opčinje­nost njime. Zar? Uz opasnost da izgubim čak i najširokoumnije čitatelje, osjećam se ponukanim istaknuti (poput Freuda pred gotovo stotinu godina) da mala djeca možda zamišljaju kako se bebe rađaju iz čmara. Razumljivo, svoju predodžbu o rađanju one temelje na obrascu vlastitih tjelesnih isku­stava. (Kada sljedeći put ćaskate s tro-godišnjakom, samo ga pitajte!) Ta neobična ideja, nataložena u nesvjesnom, može opsta­ti i kod odrasle osobe te pronaći suptilne načine da se izrazi. Užas pred jamom pred­stavlja možda užas od zatočenostii u rektal-nom kanalu, mjestu koje, jednom vrijedno­sno obilježeno, ubrzo postaje stjecištem svega odvratnog i "lošeg".48 Zato, da bismo objasnili tu konkretnu tematsku konste­laciju, u obzir ne moramo uzeti samo povi­jest vezanosti za majku, nego i život u fan­tazijama, kao i nesvjesne želje malog djeteta koje odjekuju njegovim duhom u razvoju. Možda se, na koncu, potvrđuje sigurnost zbrinutosti s početka Poeova života: žrtvu

57

Fobija

koja samo što nije upala u jamu spašavaju u posljednji trenutak; jadničak kojega prerano zakopaju preživljava i iznosi svoju priču; propadanje u vir završava čudesnim bije­gom; a u "Bačvi amontillada" zidarska je žlica, na kraju krajeva, u rukama pripov­jedača.

Klasifikacija fobija?

Psihoanalitičari su istražili niz tjeskoba i pretvorili tjeskobu u temelj svoje teorije i prakse.4 9 Bilo bi zgodno kada bi se mnoštvo fobija dalo klasificirati u odnosu na ogra­ničen broj infantilnih situacija koje dovode do tjeskobe, ali složenost objekta fobije ne ide tome u prilog. Fobija doista evocira sljedeće situacije: rođenje, bespomoćnost, razdvojenost i napuštenost, gubitak ljubavi, praprizor, prijetnje tjelesnoj cjelovitosti (kastraciju), vlastitu smrt i smrt drugih. Ona također simbolizira neke naše najstrašnije fantazije i najizraženije sadističke porive. Uz to predstavlja - zamjenjuje - neke nama najbliže ljude: mamu i tatu, brata, sestru, kao i sjenoliki kritički lik što ga Freud nazi­va "roditeljskim subjektom", a Melanie

58

Klasifikacija fobija?

Klein "kombiniranom roditeljskom fig­urom". U "evociranju", "simboliziranju" i "predstavljanju" razvijena će fobija crpsti iz mnogih izvora. Pa ipak, u konkretnom slu­čaju, može prevladavati ova ili ona tjesko-bna situacija i sadržaj fantazije.

Freud je priznao je da se plaši vlakova, telefona i smrti, što bi se moglo klasificirati kao umjereno "fobično". Prisjetimo li se da putovanja često podrazumijevaju odvo­jenost od doma, da se smrt često predočava putovanjem te da bestjelesne glasove može krasiti stanovita smrtolikost, ne bi nam tre­balo dugo da izvjesno jedinstvo u tim pojavama pronađemo u uobičajenom dje­čjem strahu od razdvojenosti.

Ali kako da klasificiramo fobiju od mostova? Prelazeći most, moj je prijatelj, poput malog Hansa, strahovao od više mogućnosti. Samog mosta, naravno, koji jednu stranu rijeke spaja s drugom. Pada, uranjanja ili utapanja. Bila je tu i sredina mosta, po svemu sudeći točka pred kojom je najviše strahovao. Grozan je bio rub mosta, ali i prosjeklina između dvaju mostova. U svemu tome lako je pronaći mnoštvo osnovnih tjeskoba: razdvojenost (sredina mosta najudaljenija je od sigurnosti ove ili one strane), praprizor (pretpostavimo li da

59

Fobija

most simbolično povezuje dvije roditeljske "obale"), kastraciju (rub mosta kao rez ili pak prosjeklina između mostova, koja pred­stavlja "nešto oduzeto"), praiskonski strah od pada u "prazninu".5 0 Psihoanalitičko istraživanje možda će nam omogućiti da pronađemo dominantnu tjeskobu, ali mi se čini da ćemo prije ustanoviti kako tjeskobe iz svih razvojnih razdoblja mogu skladno supostojati. Osim toga, fobija nastaje iz osobnih značenja i jedinstvenih doživljaja. Svaki se element utkaje u priču svakodne-vice koja razotkriva davno zaboravljene strasti i tjeskobu koja leži u osnovi. (Možda su, kao dječačića, mog prijatelja preplašile opasne misli i uzbuđenja kada bi svakog tjedna ostao nasamo s dadiljom pošto bi mu roditelji otišli igrati bridž). Osvješćivanje mogućih tjeskoba daje nam smjernice za razumijevanje fobičnih pojava, ali ne i jedinstveni ključ. Ne postoji jednostavan rječnik koji bi nam rekao što one znače.

Suočavanje sa čudovištem: funkcija fobija

Fobije funkcioniraju kao dio psihičke ekonomije subjekta. One su zapravo djelići duha smješteni u vanjski svijet. A onamo su

60

Funkcija fobija

smještene s razlogom - ili bar postoje poslje­dice takve njihove smještenosti. Fobije imaju i unutarpsihičke i međuosobne funkcije. Unu-tarpsihičke:

• Medij su za agresivne osjećaje i osjećaje ispunjene mržnjom. • Privremeno zataškavaju problem ambi­valentnosti. • Sabijaju tjeskobe u "spoznatljiv" oblik te pružaju stanovit nadzor nad njima. • Pomažu u stabiliziranju fantaziranja i le­gitimiraju ga.

Mogli bismo čak reći da fobije imaju i svoj progresivni vid: djetetu i odraslom nude sliku budućnosti - evo što moraš svla­dati da bi odrastao.51

Središnja značajka izbjegavanja kod fobij-skih pojava daje naslutiti vezu s opsesivnim ritualima. Opetovano "raščinjavanje" kod opsesivnih rituala Freud je smatrao obra­nom od "iskušenja" - to jest, ispoljavanjem neke nesvjesne fantazije - te od poriva koji k iskušenju vode. Tako agorafobija može biti obrana od kakve opasne egzibicionističke fantazije, klaustrofobija može biti obrana od želje za povratkom u maternicu, strah od visine obrana od neobuzdanog poriva za

61

Fobija

skokom, užasavanje od paukova drži možda podalje fantaziju u kojoj im otkidate noge i tako dalje.

Anne-Marie Sandler suptilnije je razmo­trila ulogu fantazije.52 Ona postulira dva ti­pa fobije: klasični "ekstruzivni" tip, u kojem se unutarnja opasnost istiskuje na neki vanj­ski predmet (cijepanjem, projekcijom i pre­mještanjem) te "intruzivne" fobije, kod kojih tjeskobu pobuđuje dana situacija. U prvom slučaju, strah neprestano funkcionira tako što održava unutarnju ravnotežu osobe; u drugom slučaju, tu ravnotežu remeti vanjska zbilja. Fobični objekt ili situacija uznemiru­je krhku psihičku ravnotežu što ju je dijete ostvarilo fantaziranjem. U djece (i odraslih!) često nastaju fantazije u kojima ima napa­dača, razbojnika, divljih životinja, proždrlji­vih čudovišta i sličnog. U svojoj mašti dijete odnosi pobjedu nad tim likovima ili pro­nalazi kakav drugi način da uvjeri sebe da vlada situacijom.53 Objekt fobije pojačava zastrašujuće likove nastale u fantaziji te stvara uspaničenost. Od osobe zahtijeva i previše - više ne mogu fantazijom obuzda­vati uznemirujuće porive i poticaje. Dijete koje je prijeteća homoseksualna osjećanja uspijevalo obuzdavati igrama i fantazijama u kojima ga tuđinski vojnici napadaju

62

Funkcija fobija

bajonetama, ustanovilo je da su mehanizmi pomoću kojih je izlazilo na kraj zakazali kada se od njega zatražilo da pliva. Fobični objekt ili situacija staje na stranu (projici­ranih) neprijateljskih sila koje su se postro­jile protiv djeteta pa narušava ravnotežu. "Intruzivne" fobije stoga se obično ne doživljavaju kao dio osobnosti. Fobija se "pali" samo u određenim situacijama ili u suočenju s određenim zahtjevima - prim­jerice, strah od letenja ili plivanja - a ostatak vremena osoba kao da je pošteđena bilo kakve tjeskobe od koje bi malaksao. Sandle-rova dalje specificira konkretnu ulogu trau­matičnih iskustava u izazivanju intruzivnih fobija:

Iskustvo posvemašnjeg straha može dje­lovati kao važan ustrojni agens za kasni­je djetetove fantazije.54

Na sličan je način u novije vrijeme fran­cuski psihoanalitičar Andre Green razvio pojam "središnjeg fobičnog položaja" kako bi opisao ustrojstvo središnje obrambene jezgre u osobnosti (brani od intenzivnih osjećaja ili prisnosti s drugima) prouzročene djelovanjem traumatičnih iskustava.55

63

Fobija Funkcija fobija

Dječje fobije javljaju se u pravilu tijekom edipovskog razdoblja, kao u slučaju malog Hansa, u doba kada novonastajuće Nad-Ja (ili, za sljedbenike Melanie Klein, i-ne-tako-novonastajuće) počinje vršiti svoj utjecaj. Slobodno izražavanje libidnih i agresivnih poriva više nije prihvatljivo; osim toga, dijete počinje strahovati od posljedica svog emocionalnog izražavanja. U takvom sce­nariju fobija može funkcionirati kao neka vrsta odjelitog, zamjenskog Nad-Ja koje, pri­jeteći kaznom, nadzire kaotične i izlomljene edipovske impulse kod djeteta. Baš kao što djetetova igračka može funkcionirati kao ventil za zabranjene emocije i mračne porive, kao što njegova igra može biti upotrijebljena radi ponavljanja traumati­čnih događaja u njegovu životu, tako i fobi-čni objekt ili situacija istodobno emociju izražava i drži na mjestu. Povezuje unutarnji svijet s vanjskim, spajajući bujicu potisnutih poriva i ideja s "roditeljskim subjektom". Fobija je svojevrsno osiguranje: roditelji se ne pretvaraju u čudovišta, vaši vas ambiva­lentni osjećaji ne rastrzaju. Dvojne prijetnje bivaju uvučene u gravitacijsko polje fobije. Paradoksalno, stvarni svijet ponovno je sig­uran.

Napokon, postoji konflikt između onoga što bismo ugrubo mogli nazvati "razvojnim

silama" i sila koje subjekt nastoji zadržati ondje gdje jest. Odrastanje ne donosi samo prilike i nagrade, nego i značajne gubitke koje subjekt vjerojatno neće ostaviti bez stanovite strepnje. Fobiju možemo smatrati rezultatom mrtve točke između tih suprot-stavljenih stremljenja, što može zapriječiti razvitak. Kao što se bolovi u trbuhu, gla­vobolja ili neki drugi fizički simptom može iskoristiti kako bi se opravdao izostanak iz škole, tako i izgradnja fobije može pred­stavljati trajniji način da se izbjegnu neže­ljeni zahtjevi stvarnosti. Drugim riječima, ona drži stvarnost podalje i daje vam trunku prostora u kojoj možete rasti vlastitom brzi­nom.

Svojim međuosobnim funkcijama fobije održavaju roditeljske figure "dobrima" (zlo­česti strašni vuk nasuprot dobrom zaštitni-čkom tati)', potiču idealizacije te reguliraju "distancu" s roditeljskim figurama. Dijete koje se boji da će mu se divlje životinje uspeti kroz prozor spavaće sobe ili da bi mu pauci mogli ugmizati u usta naći će se u roditeljskom krevetu, kao djevojčica zbri­nuta i zaštićena od traumatične osviješte-nosti edipovskih želja. No, ulazeći u rodi­teljski krevet, dijete istovremeno doživljava te želje na njihovom najintimnijem mjestu,

64 65

Fobija

dok s druge strane i dalje niječe njihovo pos­tojanje. Fobija omogućuje djetetu da sačuva ovisnički odnos te se odbacuju sumnjiva obećanja edipovskog buđenja i odvajanja. Tijekom odrastanja od djece se očekuje da s edipovske litice zakorače u nepoznato - no neki ostanu skamenjeni na ivici. A razmi­slite, može li ih tko kriviti za to? Fobija može biti način na koji dijete drži sve u redu dok se spoznajni, emocionalni i libidni razvojni putovi prestrojavaju. No, ako se dijete ne uspijeva odvojiti, a rane idealizacije ostaju netaknute, fobija može upućivati na ozbi­ljniji rascjep u duhu. 5 6

I ovdje nam Hitchcockov film Ptice nudi znakovitu ilustraciju. Gledano iz jednog kuta, film je priča o seksualnom buđenju. Započinje (mnogo starijim) bratom Mitchem, koji Cathy za jedanaesti rođendan kupuje par papigica. Ne želi da budu "prenapadne", ali ni "prepovučene". Naprosto "prija­teljske". Od papigica se očekuje da seksual­nost potvrde i zaniječu u isti mah, čime zauzimaju srednji prostor edipovske sig­urnosti. Ali zalud. Suočene su s predsto­jećom provalom seksualnog života i sabla-šću incestuoznih čežnji iz prošlosti pa se nasilno potisnuti sadržaj vraća. Ma kako se to izvanrednim činilo (Annie ubijaju ptice, a

66

Liječenje

Melanie podliježe katatoniji), Cathy nakon svih napada ne uzmanjka ni dlaka s glave. "Mogu li donijeti papigice?" pita na kraju dok se obitelj iskrada do automobila preko tepiha od uscviljenih ptica.

Liječenje

Možda je povezanost s ovisnošću i seksualnim buđenjem razlog zbog kojega se, više od bilo koje druge neuroze, fobije doimaju prijemči­vima za kuru "ljubavi". Može se dogoditi da agorafobična žena odjednom otkrije kako je izliječena nakon što uđe u seksualni odnos koji je ispunja, muškarac koji se na visini pretvara u kamen pokazat će možda iznim­nu vještinu u penjanju uz litice kad se nađe sred muka prve ljubavne veze, hipnotizer će možda sugestijom postići senzacionalne rezultate. Iz istog razloga i dječje fobije mo­gu postupno izgubiti smisao, poput kakvog "prijelaznog objekta".57 Dijete koje se uža­savalo paukova otkriva odjednom da ih mo­že primiti - "barem one male" - i iznijeti iz kuće.

Sto se tiče liječenja fobija, psihoanali­tičari dovode u pitanje učinkovitost bihe-viorističkog pristupa koji postupno privika-

67

Fobija

va osobu na objekt njezinoga straha. Do­duše, tvrde da se rezultati sugestijom na prvi pogled doimaju dojmljivo, ali činjenica da se dubinske tjeskobe ne artikuliraju i ne prokrčuju znači da će se one naprosto prili­jepiti uz neki drugi objekt ili sasvim dru­gačiji simptom. Mislim da to potcjenjuje izravni pristup. Freud je branio stajalište da pri analiziranju određene fobije dolazi čas kada jednostavno morate kazati pacijentu da iskorači i suoči se s njom. Nakon što se psihoanalitičkim procesom fobija "razveže", nakon što se razgrnu slojevi fantazije i tjeskobe, mora objektu straha pogledati u lice i svladati ga, baš kao i u procesu odrastanja.

Teško ćemo izaći na kraj s fobijom če­kamo li da pacijent dopusti analizi da ga ona svojim djelovanjem od nje odvrati. U tom slučaju on nikad neće unijeti u ana­lizu građu neophodnu za uvjerljivo raz­rješenje dane fobije.58

Tako u slučaju agorafobije moramo hra­briti pacijenta da "izađe na ulicu i da se uhva­ti ukoštac sa svojim strahom".5 9 Ako ništa drugo, psihoanaliza može tako raditi s ne­čim "stvarnim".

68

Liječenje

Freud je sumnjao u mogućnost klasifici-ranja fobija kao nezavisnih patoloških pro­cesa jer fobične pojave možemo pronaći kod shizofrenije, opsesivnih neuroza i drugih stanja. Charles Brenner još je sumnjičaviji prema dijagnostičkoj vrijednosti te kategori­je:

Kada bi sve fobije... bile dinamički ili genetički slične u mnogim važnim pogledima, bilo bi korisno nazvati pojedi­ni simptom fobijom. No, stvari stoje zapravo obrnuto. Jedino sto je zajedničko svim fobijama jest obrambena upotreba izbjegavanja. Ne dijele ništa drugo, ni dinamički ni genetički, što bi ih razliko­valo od bilo koje druge skupine sim­ptoma.60

Slični simptomi mogu imati različite uzro­ke. Pa ipak, fobija - ili "tjeskobna histerija", kako su je isprva zvali - zaslužuje da je sma­tramo jednom od "utemeljiteljskih simpto-mologija" psihoanalize koja rasvjetljava ne­ke bitne vidove njezine teorije.

69