U pohodu kolijevci ...

Planinarska društva Vrbovec i Kalnik organizirali su opet zajednički pohod, ovog puta u samu kolijevku hrvatskog planinarstva i alpinizmaKlek i Ogulin.Dana 17. svibnja 2015.g okupilo se čak 63 planinara ( autobus je imao čak 69 putničkih mjesta !?). Vrbovčana bilo je 26 a Križevčana 37. Sedam ili osam planinara bilo je u dobi od pet do petnaesta godina, za planinarsku mladost očito se ne moramo plašiti. Posebno kad nam se u Ogulinu pridružila dvogodišnjaLena, koja se na leđima svog oca „popela“ do planinarskog doma na 1000 metara nadmorske visine. Zanimljiv mi je bio i odnos planinarki i planinara, iz nekog razloga očekivao sam da će planinarke biti znatno brojnije, ali muški su pohrlili u postojbinu ne samo kolijevku planinarstva, već su očito očekivali i susret s posebnim osebujnim damama.

Lena : svi govore o kolijevci (planinarstva) pa sam je došla vidjeti, ali meni je moja ipak draža

Kad smo već kod dama, današnji pohod vodile su Anica Hrlec i Ana Jurković , a da se muški dio ne bi osjećao zapostavljen kao pomoćnog vodiča odabrale su Luju, koji je dobio čast biti na kraju kolone. Naše vodilice, vodičice ili kako ih nazvati obavile su svoj zadatak u najboljem redu, kao da su bile na sebi znanom terenu. No, još od planiranja ovog pohoda, pokušao sam shvatiti kako je pohod na Klek i Ogulin dopao baš ove dvije dame.

Križevčani su na put opet morali pola sata prije (6:00) od Vrbovčana (6:30), začudo ovog puta nismo kasnili, a i u Zagrebu navrijeme nas je dočekalo 6/7 naših prijatelja. Vrijeme na početku nije bilo obećavajuće, bila je i koja kapljica kišice, pred Ogulinom vrhovi su bili u magli ili oblacima, ali uporni planinari su ih rastjerali.

A zašto Klek i Ogulin. Godine 1874. Profesor Frischauf iz Graza posjetio je Klek i Ogulin i bio je oduševljen prirodom i planinarskim pa i penjaćim potencijalom. Predložio je poznatijim ljudima tog kraja da osnuju planinarsko društvo, među njima bio je i Vladimir Mažuranić, otac književnice Ivane Brlić Mažuranić, koja se upravo te godine rodila u Ogulinu. U Zagrebu je godine 1874. i osnovano Hrvatsko planinarsko družtvo kao deveto usvijetu.Za Klek i Klečice vezani su i počeci hrvatskog alpinizma. Zavičajni muzej u Ogulinu uz arheološku i etnografsku zbirku, 1984.g osnovao je i alpinističko/planinarsku zbirku koju vrbovečki i križevački planinari nisu propustili posjetiti.

Ducu, Marku i Petru za oko je zapeo šator koji je obišao tko zna koje sve Hrvatske, Evropske i svjetske planinarske i alpinističke destinacije.

Dječja posla ...

Kud smo naumili ...

Poslije razgledavanja vrlo zanimljivih postava Zavijačajnog muzeja, posebno nama planinarima alpinističko/planinarske zbirke autobusom smo krenuli do obližnjeg sela Bjelsko. Dalje smo morali pokazati našu planinarsku kondiciju, upornost i izdržljivost, do Planinarskog doma na Kleku (1000 m/nm) dijelilo nas je tek oko petsto metara visinske razlike. Tko s manje, tko s više napora, ali svi smo se razveselili klupama oko planinarskog doma. U našim ruksacima bilo je svega i svačega : sendviča, sira, narezaka, kiflica, vode, sokova, pivice i gemišta. No, prava pomama nastala je za slobodnim mjestom na užetu razapetom između dva/tri stabla : svi su počeli skidati svoje košulje, potkošulje ili majice, moderne sušilice rublja ne mogu se mjeriti s prokušanom i starinskom metodom, sunce i povjetarac brzo su učinili svoje, pa smo dalje mogli suhih leđa. I dok su neki još uživali na planinskom suncu, sendvičima i pivici, oni ambiciozniji krenuli su osvojiti još 182 metra (visinske razlike) do samog vrha Kleka.

Netko pametan ostavio je uže ...

Iako smo se nas osam spremnijih, kako smo se sami prozvali, žurili osvojiti taj legendarni Klek, gotovo svi su se vrlo brzo pojavili na samom vrhu, no, Lena je još uvijek s svojom mamom tražila koljevku u planinarskom domu.

Svi na broju ...

Pogled s Kleka na Ogulin i okolna sela je impresivan. Ja sam stalno gledao prema obližnjim Klečicama ne bih li uočio neke osebujne dame, ali osim ovih „mojih/naših“ na Kleku nisam nijednu primijetio. Kako gore tako dolje. Lena nas je još čekala u planinarskom domu sanjajući svoju kolijevku. Trebalo je skupiti snagu za nekoliko kilometara spusta. To je najlakše s prijateljima na klupi uz pivicu. U jednom trenutku oborili smo s nogu i našu predsjednicu Anicu.

Za Ogulin, Klek i Klečice vezani su mnogi mitovi i legende : od nesretne ljubavi Milana i Đule (Zulejke) – Đulin ponor, preko Kraljevića Marka (koji je zastao da se odmori i zauvijek zaspao), do možda najintrigantnije da su Klečice okupljalište vještica tj coprnica. Ja ih, nažalost, nisam primijetio, osim ovih koje su došle s nama. Jesu li se zato naše vodičice osjećale kao na svom terenu? No, iako sam očekivao da će danas biti više planinarki, očito smo mi muški znali kuda idemo i što tražimo.

U pripremi za ovaj izlet našao sam i jednu pjesmu koji bih posvetio svim našim planinarkama :

Vještice smo mi iz Ogulina,metla nam je sa 10 brzina, Mila,mila moja ti ne delaj tega,Ti bez metle nemoreš do njega.

Planinari se muče i znoje kad ne znaju da su im metle bolje,Pun je mjesec, ljude muči strava,a na Klekuse piva i čara.

Coprnjaku, spusti se sa Kleka,tebe doli coprnica čeka,Milana i našu milu Đulu,coprnjice vratiše u kulu.

Ljubav cvita ispod starog Kleka, coprnjice svemu nađu lika, Mili, mili moji ako čete k nama, Klek vozi usred bela dana.

Tu je Milan i Zulejka slavnai potomci dičnih Frankopana.

Dakle, opet smo proveli jedan prekrasan dan u druženju s prirodom i prijateljima. Usput smo što-šta naučili u Zavičajnom muzeju, ali planinarima je uspon na Klek ipak obaveza. PD Vrbovec osnovano je 1975. a već 1977. jedna mala grupa naših planinara popela se upravo na Klek, pogledajte našu izložbu o 40-toj godišnjici našeg društva u Gradskoj knjižnici.Bili smo u kolijevci planinarstva, ali u srcima nosimo uspomene na naše kolijevke , poput male Lene. Najte kaj zameriti...

Damir Crnogaj