Ratko Sušić

RAZGOVOR SA ČEŽNJOM SVIH NARODA

VII-dio

1

Kazalo:

75. Pred Anom i Kaifom

76. Juda

77. U pilatovoj sudnici

78. Golgota

79. „Svršeno je“

80. U Josipovom grobu

81. „Uskrsnuo je kako je rekao“

82. „Zašto plačeš?

83. Put u Emaus

84. Mir vama

85. Još jednom kraj mora

86. „Idite i učinite narode učenicima mojim!

87. Još jednom kraj mora

2

Uvod

Upoznavši se na jednom forumu s Markom, Marko mi je poslao e – mail poruku da mu se svidjelo što sam napisao na tom forumu. Uvidio je da ima netko tko doživljava Krista na isti način kao i on, pa se želio sa mnom upoznati. Oduševio sam se da netko još ima tako slične stavove i razmišljanja o Riječi Božjoj, o Isusu Kristu. Ubrzo mi je predložio da čitam knjigu od Ellen White: “Čežnja vjekova“ tako kao da meni osobno govori Isus Krist. Oduševio sam se jer sam na taj način Bibliju proučavao, kao Božansko pismo upućeno meni. Ova knjiga Čežnja vjekova je do sada tako jak utjecaj imala na moj život da sam je pročitao do sada više od trideset puta. Tako je divno ova spisateljica još u 19. stoljeću uzdizala Isusa Krista koji je Čežnja svih vjekova i svih naroda, da sam uživao promatrajući taj nebeski život koji se otkrio na zemlji.

Kada sam počeo čitati Čežnju vjekova kako mi je Marko predložio rodila se u meni želja da napišemo cijelu knjigu Čežnja vjekova kao jedan razgovor između Krista i samog čitatelja. Ovaj osobni pristup omogućuje čitatelju da mnogo više i mnogo jače doživi Žrtvu koju je sam Bog radi njega podnio.

Isus Krist je jedina svijetla točka u ovoj tami, u ovoj dolini suza i želja nam je da ova knjiga pomogne da uspostavite bliži odnos sa svojim Spasiteljem i da imate radost života u sebi već danas.

Ovaj dio knjige obuhvaća razdoblje kada je Isus bio ispitan kod Ane i Kaife pa sve do uznesenja Kristova.

Želja nam je da doživite svoga Spasitelja i Gospoda Isusa Krista na način na koji niste mogli ni sanjati i da vam te nove spoznaje donesu u život mnogo radosti i sreće.

3

75

PRED ANOM I KAIFOM

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 26,57-75; 27,1;

Marku 14,53-72; 15,1; Luki 22,54-71; Ivanu 18,13-27.

Požurivali su Me preko potoka Kedrona, kraj vrtova i maslinjaka i kroz utihnule ulice usnula grada. Ponoć je prošla i povici bučne svjetine koja Me je pratila resko su se prolamali kroz noćni mir. Bio sam vezan i dobro čuvan, a svaki Mi je pokret nanosio bol. Oni koji su Me uhvatili s nestrpljenjem i žurbom odmicali su sa Mnom prema dvoru Ane, bivšeg velikog svećenika.

Ana je bio glava obitelji koja je vršila svećeničku službu, a narod ga je, poštujući njegovu starost, priznavao za velikog svećenika. Tražili su njegov savjet i prihvaćali ga kao Božji glas. On Me je prvi morao vidjeti kao zarobljenika svećeničke moći. Morao je biti nazočan prigodom ispitivanja zatvorenika, iz bojazni da manje iskusni Kaifa ne ostvari cilj na kome su radili. Ovom prigodom, po svaku cijenu, Mene je trebalo osuditi i stoga su nužni njegovo umijeće, lukavstvo i oštroumnost.

Meni se trebalo suditi pred Velikim vijećam; ali pred Anom sam bio podvrgnut uvodnom ispitivanju. Po rimskom zakonu Veliko vijeće nije moglo izreći smrtnu presudu koju su proglašavale pravosnažnom rimske vlasti. Stoga je bilo potrebno da se protiv Mene podignu takve optužbe koje će i Rimljani smatrati najtežim. Također je trebalo pronaći optužbu koja će Me učiniti krivim u očima Hebreja. Među svećenicima i poglavarima nije bilo malo onih koji su bili uvjereni Mojim učenjem, i samo strah od isključenja spriječio ih je da Me priznaju. Svećenici su dobro upamtili Nikodemovo pitanje: „Osuđuje li naš Zakon nekog ako se prije ne sasluša i ne dozna što je učinio? (Ivan 7,51) Ovo pitanje je za neko vrijeme razjedinilo Savjet i osujetilo njihove namjere. Josip iz Arimateje i Nikodem sada nisu bili pozvani, ali bilo je drugih koji bi se možda usudili govoriti u korist pravde. Istraga se morala tako voditi da sve članove Velikog vijeća ujedini protiv Mene. Postojale su dvije optužbe koje su svećenici željeli utvrditi. Ako bi se za Mene moglo dokazati da sam hulio na Oca nebeskog, Mene bi osudili Hebreji. Ako bi Me proglasili krivim za bunu, osigurali bi osudu od strane Rimljana. Ana je pokušao najprije učvrstiti drugu optužbu. Ispitivao Me je O Mojim učenicima i Mojoj nauci, nadajući se da ću reći nešto što će mu dati činjenice koje bi dalje koristio. Nastojao je izvući neku tvrdnju koja bi dokazala da sam Ja težio da zasnujem tajno društvo s ciljem da uspostavim novo carstvo. Tada bi Me svećenici mogli predati Rimljanima kao onoga koji narušava mir i izaziva pobunu.

4

Kao u otvorenoj knjizi sam čitao svećenikovu nakanu. Kao da čitam najskriveniji dio duše svog isljednika, porekao sam da između Mene i Mojih sljedbenika postoji ikakav tajni savez, ili da sam ih okupljao tajno i u mraku skrivajući tako svoje namjere. Ja nisam skrivao svoje ciljeve ni nauk. „Ja sam javno govorio svijetu,“ odgovorio sam. „Ja sam uvijek učio u singagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno.“

Ja sam svoj način rada postavio nasuprot metodama svojih tužitelja. Mjesecima su me gonili, nastojeći Me uhvatiti u zamku i dovesti pred tajni sud, na kome bi lažnim svjedočenjem mogli ostvariti ono što je bilo nemoguće časnim sredstvima. Sad su ostvarivali svoje namjere. Ponoćno uhićenje, ismijavanje i vrijeđanje od svjetine prije osude, ili čak i optužbe, bio je njihov način rada, a ne Moj. Njihovo djelo predstavljalo je kršenje zakona. Prema njihovim propisima sa svakim je čovjekom trebalo postupati kao s nevinim sve dok se ne dokaže da je kriv. Svećenici su bili osuđeni vlastitim propisima.

Okrenuvši se svom sucu, rekao sam: „Zašto mene pitaš?“ Zar svećenici i poglavari nisu slali uhode da motre na Moje kretanje i izvještavaju o svakoj Mojoj riječi? Zar ovi nisu bili nazočni na svakom okupljanju naroda i svećenicima donosili obavijesti o svim Mojim riječima i djelima? „Pitaj one koji su čuli što sam govorio,“ odgovorio sam, „oni znaju što sam ja govorio.“

Ana je bio ušutkan odlučnim odgovorom. Bojeći se da ne kažem nešto o njegovom načinu rada koji je on pomno čuvao u tajnosti, ovog Mi puta više nije ništa rekao. Jedan od njegovih službenika razgnjevio se kad je vidio da je Ana bio ušutkan i udario Me je po obrazu govoreći: „Tako odgovaraš velikom svećeniku!“

Ja sam blago odgovorio: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?“ Nisam izgovorio oštre osvetničke riječi. Moj blagi odgovor proizašao je iz bezgrešnog, strpljivog i nježnog srca koje nije moglo biti izazvano.

Uvrede i ruganje nanosili su Mi veliku patnju. Iz ruku bića koja sam stvorio i za koja podnosim beskrajnu žrtvu primio sam svaku sramotu. Patio sam u srazmjeru sa savršenstvom svoje svetosti i mržnje prema grijehu. Sudili su Mi ljudi koji su djelovali kao zlotvori, i to je za Mene predstavljao stalnu žrtvu. Za Mene je bilo strašno naći se okružen ljudskim bićima pod vlašću Sotone. Znao sam da bi u jednom trenutku, samo bljeskom svoje božanske sile, mogao položiti svoje svirepe mučitelje u prah. To Mi je podnošenje istrage činilo još težim.

Hebreji su očekivali Mesiju koji će se otkriti vanjskim sjajem. Očekivali su da će jednim bljeskom svemoguće volje izmijeniti tijek ljudskih misli i primorati ih da priznaju Moju vrhovnu vlast. Vjerovali su da će tako osigurati svoje uzdizanje i zadovoljiti slavoljubive nade. Dok su sa Mnom postupali s prijezirom, bio sam u velikoj kušnji da otkrijem svoj božanski karakter. Jednom sam riječju, jednim pogledom, mogao svoje progonitelje prisiliti da priznaju kako sam Ja Gospodin iznad kraljeva i poglavara, svećenika i Hrama. Bio je težak zadatak zadržati položaj koji sam izabrao kad sam se izjednačio s ljudskim rodom.

Nebeski anđeli bili su svjedoci svakog djela učinjenog protiv njihovog voljenog Zapovjednika. Žarko su Me željeli osloboditi. Pod Božjom upravom anđeli su svemoćni. Slušajući Moju zapovijed, uništili su jedne noći asirsku vojsku od sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Kakvom bi lakoćom anđeli, promatrajući sramne prizore s Mojega suđenja, mogli posvjedočiti o svom negodovanju uništavanjem Božjih neprijatelja! Ali nije im zapovjeđeno da tako učine. Ja koji sam mogao osuditi svoje neprijatelje na smrt, podnosio sam njihovu okrutnost. Moja ljubav prema Ocu i Moje svećeno obećanje dano od stvaranja svijeta, da ću postati Nositelj grijeha, poveli su me da bez žaljenja podnesem surovi postupak onih koje sam došao spasiti. Dio Mojeg poslanja bio je da u svojoj ljudskoj prirodi podnesem ruganje i zlostavljanje kojima su Me ljudi mogli obasuti. Jedina nada ljudskog roda nalazila se u ovom Mojem pokoravanju svemu što bih morao podnijeti od ljudskih ruku i srca.

Nisam rekao ništa što bi moglo dati neku prednost Mojim tužiteljima, ali ipak sam bio vezan da bi se pokazalo kako Me smatraju krivim. Svakako je morao postojati prividni izgled pravde. Bilo je nužno da postoji forma zakonita suđenja. Vlasti su odlučile to ubrzati. Znali su kako Me narod cijeni, pa su se bojali da Me tko ne pokuša osloboditi, ako se razglasi vijest o uhićenju. Isto tako, ako se presuda i njezino izvršenje odmah ne ostvare, došlo bi do odlaganja od tjedan dana zbog praznovanja Pashe. To bi moglo spriječiti njihove namjere. Da bi Mi isposlovali presudu, u velikoj su mjeri ovisili o vici mnoštva koje je većim dijelom sačinjavala rulja iz Jeruzalema. Ako bi nastupilo odlaganje od tjedan dana, uzbuđenje bi oslabilo, a to bi vjerojatno izazvalo protivljenje. Bolji dio naroda bio bi pokrenut da stane na Moju stranu; mnogi bi istupili svjedočeći u Moju obranu, iznoseći na vidjelo

5

slavna djela koja sam učinio. To bi potaknulo narodni gnjev protiv Velikog vijeća. Njihovi postupci bili bi osuđeni, a Ja oslobođen da primim novo poštovanje od mnoštva. Stoga su svećenici i poglavari odlučili da prije no što se sazna za njihovu namjeru Ja budem predan u ruke Rimljanima.

Ali prije svega mora se pronaći optužba. Dosad nisu ništa pronašli. Ana je naredio da se odvedem Kaifi. Kaifa je pripadao saducejima, od kojih su neki bili Moji najljući neprijatelji. On sam, premda slaba karaktera, bio je isto tako okrutan, bezdušan i bezobziran kao i Ana. On neće birati sredstva da Me uništi. Sad je već bilo rano ujutro i vrlo mračno; uz svjetlost buktinja i svjetiljki naoružana gomila sa svojim zarobljenikom kretala se k dvoru velikog svećenika. Ovdje, dok su se sakupljali članovi Velikog vijeća, Ana i Kaifa su Me ponovno ispitivali, ali bez uspjeha.

Kad se Savjet okupio u sudnici, Kaifa je zauzeo svoje mjesto predsjedatelja. I s jedne i s druge strane bili su suci i oni koji su se posebno zanimali za suđenje. Rimski vojnici stajali su na podiju ispod prijestolja. U podnožju prijestolja stajao sam Ja. Pogledi cijeloga mnoštva bili su usmjereni u Mene. Svi su bili vrlo uznemireni. Od čitavog ovog mnoštva jedino sam Ja bio miran i pribran. Samo ozračje koje Me je okruživalo bilo je ispunjeno svetim utjecajem.

Kaifa je u Meni vidio svog suparnika. Spremnost naroda da Me sluša i vidljiva gotovost da prihvati Moja učenja potakli su gorku zavist velikog svećenika. Dok Me je promatrao, Kaifa se divio Mojem plemenitom i dostojanstvenom držanju. Proželo ga je osvjedočenje da je čovjek pred njim sličan Bogu. U sljedećem trenutku prezrivo je odagnao tu misao. Podrugljivim i oholim glasom zahtijevao je od Mene da odmah pred njima učinim neko od svojih moćnih čuda. Međutim, njegove riječi kao da nisu doprle do Mojih ušiju. Prisutni su uspoređivali uzbuđeno i zlobno držanje Ane i Kaife s blagim i dostojanstvenim Mojim ponašanjem. Čak i u mislima ovog okorjelog mnoštva iskrslo je pitanje: Zar će ovaj čovjek božanske pojave biti osuđen kao zločinac?

Kaifa, zapazivši utjecaj koji je prevladao, požurivao je suđenje. Moji su neprijatelji bili u velikoj pometnji. Odlučili su izboriti Moju presudu, ali nisu znali kako to postići. Članovi Savjeta bili su podijeljeni na farizeje i saduceje. Među njima je vladala žestoka mržnja i sukob; nisu se usuđivali približiti nekim spornim točkama iz straha da se ne posvađaju. S nekoliko riječi sam mogao potaknuti njihove međusobne predrasude i tako odvratiti njihov gnjev od sebe. Kaifa je to znao, pa je želio izbjeći poticanje sukoba. Postojalo je mnoštvo svjedoka koji su mogli potvrditi da sam Ja optuživao svećenike i književnike, da sam ih nazvao licemjerima i ubojicama; ali ovakvo svjedočanstvo za Rimljane ne bi imalo nikakvu vrijednost, jer su i sami osjećali odvratnost prema pretvaranju farizeja. Postojalo je mnoštvo dokaza da se Ja nisam obazirao na Hebrejsku predaju i da sam s nepoštovanjem govorio o mnogim njihovim uredbama, ali u pogledu na predaju farizeji i saduceji bili su u oštrom neprijateljstvu, pa i ovaj dokaz ne bi imao nikakvu vrijednost za Rimljane. Moji se neprijatelji nisu usuđivali optužiti Me za kršenje subote, jer bi istraga otkrila značaj Mojih djela. Ako bi se govorilo o Mojim čudima iscjeljivanja, pravi bi cilj svećenika bio osujećen.

Potkupljeni su lažni svjedoci da Me optuže, za poticanje pobune i želje za uspostavom nezavisne vladavine. Međutim, njihovo se svjedočenje pokazalo nepouzdanim i proturječnim. Tijekom istrage pobijali su svoje vlastite tvrdnje.

Ja sam na početku svoje službe rekao: „Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!“ Slikovitim proročkim jezikom sam pretkazao svoju vlastitu smrt i uskrsnuće. „Ali sam govorio o hramu svoga tijela.“ (Ivan 2,19.21) Ove riječi su Hebreji shvatili u doslovnom smislu, kao da se odnose na Hram u Jeruzalemu. Od svega što sam govorio, svećenici nisu mogli pronaći ništa što bi kao ovo mogli iskoristiti protiv Mene. Lažnim tumačenjem ovih riječi nadali su se da će steći neku prednost. Rimljani su se uključili u ponovnu izgradnju i uljepšavanje Hrama, pa su se time vrlo ponosili; svaki prijezir prema njemu sigurno će izazvati i njihovo negodovanje. Ovdje su se mogli složiti Rimljani i Hebreji, farizeji i saduceji, jer su svi vrlo poštovali Hram. Za ovo su pronašli dva svjedoka čije svjedočanstvo nije bilo tako proturječno kao što je bilo svjedočenje drugih. Jedan od njih, koga su potkupili da Me optuži, izjavio je: „Ovaj je rekao: Mogu razvaliti hram Božji i opet ga za tri dana sagraditi.“ Na taj su način Moje riječi pogrešno prikazane. Da su bile prikazane točno onako kao što sam ih izgovorio, one ne bi mogle učiniti da budem osuđen čak ni od Velikog vijeća. Da sam bio samo čovjek, kao što su Hebreji tvrdili, Moja bi izjava označila samo nerazuman, hvalisavi duh, ali ne bi mogla biti pretvoren u bogohuljenje. Premda su lažni svjedoci potpuno pogrešno prikazali Moje riječi, one nisu sadržavale ništa što bi Rimljani smatrali zločinom koji zaslužuje smrt.

Strpljivo sam slušao proturječna svjedočenja. Nisam izustio nijednu riječ u svoju obranu. Napokon su Moji tužitelji stali zbunjeni, posramljeni i razjareni. Suđenje nije nikako napredovalo;

6

činilo se da će njihova zavjera doživjeti neuspjeh. Kaifa je bio očajan. Ostala mu je posljednja mogućnost; Mene treba primorati da sam sebe osudim. Veliki je svećenik ustao sa svoje sudačke stolice lica izobličena srdžbom, dok su mu glas i ponašanje pokazivali da bi Me uništio, kad bi to bilo u njegovoj moći. „Ništa ne odgovaraš“, uzviknuo je, „na ono što ovi svjedoče protiv tebe?“

Sačuvao sam svoj mir. „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijeme pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“ (Izaija 53,7)

Na kraju, podižući svoju desnicu prema nebu, Kaifa Mi se u obliku svečane zakletve obratio: „Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?“

Na ovaj zahtjev nisam mogao odšutjeti. Bilo je vrijeme kad sam trebao šutjeti, a i vrijeme kad sam trebao govoriti. Dok Mi nije neposredno postavljeno pitanje, nisam govorio. Znao sam da ću ako sad odgovorim, Moja smrt biti sigurna. Međutim, poziv je uputio najpriznatiji predstavnik narodne vlasti i u ime Svevišnjega. Nisam se želio pokazati nepokornim prema zakonu. Još više od toga, pokrenuto je pitanje Mojega odnosa s Ocem. Ja moram jasno objaviti svoj karakter i poslanje. Rekao sam svojim učenicima: „Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.“ (Matej 10,32) Svojim osobnim primjerom sad sam ponovio ovu pouku.

Svako je uho bilo spremno slušati i svako je oko netremice promatralo Moje lice kad sam odgovorio: „Ti kaza.“ Kao da je nebeska svjetlost obasjala Moje blijedo lice kad sam dodao: „Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti 'Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'.“

Za trenutak je Moje božanstvo bljesnulo kroz Moju ljudsku prirodu. Prvosvećenik je drhtao pred Mojim prodornim pogledom. Taj pogled kao da je čitao njegove skriven misli i kao da je palio njegovo srce. Nikada u svom kasnijem životu nije zaboravio taj prodoran pogled progonjenog Božjeg Sina.

„Ali će poslije ovoga“, rekao sam, „Sin Čovječji sjediti s desne strane Boga svemogućeg.“ Ovim sam riječima prikazao suprotan prizor onome koji se odigravao. Ja, Gospodar života i slave, sjedit ću Ocu s desne strane. Ja ću biti sudac cijeloj Zemlji, a protiv Moje odluke neće biti žalbe. Tada će svaka tajna biti rasvijetljena Božjom pojavom i svakome će biti presuđeno prema njegovim djelima.

Moje riječi uplašile su velikog svećenika. Pomisao da će mrtvi uskrsnuti i da će stati pred Bogom da prime nagradu prema svojim djelima, prožela je Kaifu užasom. Nije želio vjerovati da će u budućnosti primiti osudu prema svojim djelima. Kao u nekoj panorami prolazili su kroz njegove misli prizori posljednjeg suda. Za trenutak je ugledao strašan prizor kako grobovi vraćaju svoje mrtvace s tajnama za koje su smatrali da će biti vječno skrivene. Za trenutak se osjećao kao da stoji pred vječnim Sucem, čije oči sve vide, čitaju njegovu dušu i iznose na vidjelo tajne koje je smatrao skrivenim zajedno s mrtvima.

Prizor je iščezao ispred svećenikovih očiju. Njega kao saduceja Moje su riječi oštro kosnule. Kaifa je poricao nauk o uskrsnuću, sudu i budućem životu. Sad ga je obuzeo sotonski gnjev. Zar da ovaj čovjek, zatvorenik, pred njim napada njegove najomiljenije teorije? Razderavši svoje haljine, da bi narod vidio njegovo lažno zgražanje, zahtijevao je da se bez daljnjih ispitivanja zatvorenik osudi zbog huljenja na Boga. „Čemu nam trebaju više svjedoci?“, rekao je. „U ovaj isti čas čuli ste pogrdu. Što vam se čini'“ I svi su Me osudili.

Uvjerenje pomiješano s gnjevom navelo je Kaifu da učini to što je učinio. Bio je ljut na samoga sebe što je povjerovao Mojim riječima, pa je umjesto da razdere svoje srce u dubokom doživljavanju istine, i priznanju da sam Ja Mesija, razderao je svoje svećeničke haljine u odlučnom protivljenju. Ovaj čin imao je duboko značenje. Kaifa nije nazirao njegovo značenje. U ovom činu, izvršenom da bi se utjecalo na suce i da bi se izborila Moja presuda, veliki svećenik je presudio samome sebi. Po Božjem zakonu bio je isključen iz svećeničke službe. Sam je sebi izrekao smrtnu presudu.

Veliki svećenik nije smio razderati svoje haljine. Levitski je zakon zabranjivao to pod prijetnjom smrtne kazne. Ni u kakvim uvjetima, ni u kojoj prilici, svećenik nije smio razderati svoje haljine. Među Hebrejima je postojao običaj da prilikom smrti prijatelja razderu svoju odjeću, ali svećenici se nisu smjeli povoditi za ovim običajem. Ja sam o ovomu izdao Mojsiju izričitu zapovijed (Levitski zakonik 10,6).

Sve što su svećenici nosili moralo je biti cijelo i bez ikakve mane. Tim sjajnim službenim haljinama prikazan je karakter velikog Uzora, Mene Isusa Krista. Otac nije mogao prihvatiti ništa drugo osim savršenstva u odijevanju i stavu, u riječima i duhu. On je svet i Njegova slava i

7

savršenstvo moraju biti predstavljeni u zemaljskoj službi. Ništa osim savršenstva ne može pravilno predočiti svetost nebeske službe. Smrtni čovjek može razderati svoje srce pokazujući skrušen i ponizan duh. Otac to prihvaća. Ali na svećeničkim haljinama nije se smjela načiniti nikakva poderotina, jer bi to narušilo prikazivanje nebeskih vrijednosti. Na velikog svećenika koji bi se usudio s razderanim haljinama pojaviti u svetoj službi i sudjelovati u službi u Svetištu, gledalo se kao na onoga koji se sam odvojio od Oca nebeskog. Razderavši svoje haljine, sam je sebi oduzimao karakter predstavnika. Otac ga više nije prihvaćao kao svećenika koji može obavljati službu. Način postupanja koji je Kaifa otkrio pokazao je ljudsku strast, ljudsko nesavršenstvo.

Razdirući svoje haljine, Kaifa je pogazio Božji zakon da bi slijedio ljudsku predaju. Po zakonu koji su ljudi postavili bilo je moguće da u slučaju hule na Boga svećenik razdere svoje haljine zgražajući se nad grijehom i da zbog toga ne bude kriv. Tako je ljudskim zakonima ukinut Božji zakon.

Narod je sa zanimanjem pratio svaki postupak velikog svećenika i Kaifa je mislio da će izražavanjem svoje pobožnosti ostaviti dubok dojam. Međutim, ovim djelom uobličenim u optužbu protiv Mene, ružio je Onoga o kome je Otac rekao: „Ta moje je ime u njemu.“ (Izlazak 23,21) On je sam hulio na Oca. Izrekao je presudu Meni kao bogohulniku, a sam je bio pod Božjom osudom.

Dok je Kaifa razdirao svoje haljine, njegov čin obilježio je mjesto koje će hebrejski narod nakon toga zauzimati u odnosu prema Ocu. Nekada voljen Božji narod odvojio se od Njega i brzo je postajao narod koga Jahve više nije priznavao svojim. Kad sam uzviknuo na križu: „Svršeno je“ (Ivan 19,30) i zavjesa u Hramu se razderala nadvoje, Sveti Čuvar je proglasio da je hebrejski narod odbacio Mene koji sam bio Predslika svih njegovih simbola, bit svih njegovih slika. Izrael se odvojio od Oca. Kaifa je sad mogao razderati svoje svećeničke haljine, koje su označavale njegovo polaganje prava da bude predstavnikom velikog Svećenika, jer ni za njega, ni za narod one nisu imale više nikakva značaja. Veliki je svećenik mogao razderati svoje haljine zgražajući se nad sobom i narodom.

Veliko je vijeće proglasilo da Ja zaslužujem smrt, međutim, ispitivati zatvorenika noću bilo je suprotno hebrejskom zakonu. Zvanična presuda mogla se donijeti samo u dnevnoj svjetlosti i punom zasjedanju Savjeta. Unatoč tome, prema Meni su se postupali kao prema osuđenom zločincu i prepustili Me zlostavljanju najnižih i najgorih između ljudi. Dvor velikog svećenika bio je okružen otvorenim dvorištem u kome su se okupili vojnici i mnoštvo. Kroz ovo dvorište vodili su Me do prostorije za stražare, dok su Mi se sa svih strana podsmjehivali zbog izjave da sam Božji Sin. Rugajući se ponavljali su Moje riječi da ću sjediti „s desnu Svemogućega“ i da „dolazim na oblacima nebeskim“. Dok sam bio u prostoriji za stražare, očekujući sudsku istragu, nisam bio zaštićen. Neuka svjetina zamijetila je svirepost s kojom se na Savjetu postupalo prema Meni, pa su zbog toga dopustili sebi pravo da pokažu sve sotonske osobine svoje naravi. Moja istinska plemenitost i božansko držanje potakli su njihov bijes. Moja krotkost, Moja nevinost, Moje veličanstveno strpljenje, ispunjavalo ih je sotonskom mržnjom. Pogažene su milost i pravda. Ni s jednim zločincem nikada se nije postupalo tako neljudski kao sa Mnom.

Međutim, mnogo dublja bol cijepala je Moje srce; udarac koji je izazvao najdublju bol nije mogla zadati neprijateljeva ruka. Dok sam bio podvrgnut ruganju i ispitivanju pred Kaifom, Mene se odrekao jedan od Mojih učenika.

Pošto su Me napustili u vrtu, dva učenika usudila su se s određene udaljenosti pratiti svjetinu koja je Me vodila. Petar i Ivan bili su ti učenici. Svećenici su prepoznali Ivana kao znanog Mojeg učenika i dopustili mu pristup u sudnicu, nadajući se da će, kad bude vidio ponižavanje svog Vođe, prezreti pomisao da je takvo biće Božji Sin, a Ivan je tražio i dobio dopuštenje za Petra da i on uđe.

U dvorištu su naložili vatru, jer je to bilo najhladnije doba noći, neposredno prije svitanja. Oko vatre se okupilo društvo i Petar je samouvjereno zauzeo mjesto među njima. Nije želio da ga prepoznaju kao Mojeg učenika. Pomiješavši se nehatno s mnoštvom, nadao se da će ga smatrati jednim od onih koji su Me doveli u sudnicu.

Međutim, kad je svjetlost obasjala Petrovo lice, žena koja je bila na vratima ispitivački ga je pogledala. Zamijetila je da je došao s Ivanom, zapazila je izraz obeshrabrenosti na njegovu licu i pomislila da bi i on mogao biti Moj učenik. Bila je jedna od znatiželjnih sluškinja u Kaifinom domu. Rekla je Petru: „Zar nisi i ti od učenika ovoga čovjeka?“ Petar je bio uplašen i zbunjen; pogledi ljudi iz ovog skupa odmah su se prikovali za njega. Pretvarao se da je ne razumije, ali bila je uporna i nastavila govoriti onima oko sebe da je ovaj čovjek bio sa Mnom. Petar se osjećao da joj mora odgovoriti pa je ljutito rekao. „Ženo, ne poznajem ga!“ To je bilo prvo odricanje i pijetao je odmah

8

zapjevao. O, Petre, zar si se tako brzo postidio svog Učitelja! Zar si se tako brzo odrekao svoga Gospodina!

Ulazeći u sudsku dvoranu, apostol Ivan nije pokušavao prikriti da je Moj sljedbenik. Nije se pomiješao sa strašnom gomilom koja je ružila njegovog Učitelja. Njemu nisu postavljali pitanja jer se nije lažno predstavljao i tako učinio sebe sumnjivim. Potražio je skroviti kut u kome ga gomila ne bi mogla zamijetiti, ali da bude što bliže Meni svom Učitelju. Ovdje je mogao vidjeti i čuti sve što se zbivalo na suđenju njegovom Gospodinu.

Petar nije želio da ga prepoznaju. Čineći se ravnodušnim, stupio je na neprijateljsko tlo i postao lakim plijenom kušnje. Da je bio pozvan da se bori za Mene, on bi bio hrabar vojnik; ali kad je prst prijezira uperen na njega, pokazao se kao kukavica. Mnogi koji ne ustuknu u aktivnoj borbi za Mene, odriču se svoje vjere kad su izloženi podsmijehu. Druženjem s onima dijete Moje milo, koje bi trebalo izbjegavati, stupaš na stazu kušnji. Pozivaš neprijatelja da te kuša pa si naveden da kažeš i učiniš ono što u drugim okolnostima nikada ne bi učinio. Moj učenik koji u ovo vrijeme prikriva svoju vjeru iz straha od stradanja ili sramote, odriče Me se isto tako stvarno kao što je to Petar učinio u sudskom predvorju.

Petar se trudio da ne pokaže nikakvo zanimanje za Moje suđenje, ali njegovo srce grčilo se u boli kad je čuo surovo podrugivanje, i zlostavljanje koje sam Ja podnosio. Više od toga, bio je iznenađen i ljutit što sam Ja, podnoseći takvo postupanje, ponižavao sebe i svoje sljedbenike. Da bi prikrio svoje prave osjećaje, nastojao se pridružiti Mojim progoniteljima u njihovim neprikladnim dosjetkama. Ali njegova pojava nije bila prirodna. Lažno se predstavljao, pa premda je pokušavao razgovarati kao da ga se to ništa ne tiče, nije mogao obuzdati gnjev zbog zlostavljanja kojim sam Ja bio obasut.

Pozornost je i po drugi put skrenuta na njega i ponovno su ga osumnjičili da je Moj sljedbenik. Sad je s kletvom izjavio: „Ne znam toga čovjeka.“ Pružena mu je još jedna prilika. Nakon jednog sata, sluga velikog svećenika, rođak čovjeka kojem je Petar odsjekao uho, upitao ga je: „Nisam li te ja vidio u vrtu s njim?“ „Zbilja, ti si njihov; ta, i Galilejac si!“ Na ovo se Petar razljutio. Moji učenici bili su zapaženi po čistoći svoga govora, pa se Petar, da bi potpuno obmanuo one koje su ga ispitivali i opravdao svoju ulogu koju je preuzeo, s kletvom i zaklinjanjem Mene sada odrekao. Pijetao je opet zapjevao. Petar ga je tada čuo i sjetio se Mojih riječi: „Upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti.“ (Marko 14,30)

Dok su ponižavajuće zakletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Ja sam se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u svog jadnog učenika. Istodobno je Petar usmjerio svoj pogled prema Meni, svom Učitelju. Na Mom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.

Izgled tog bijednog i napaćenog lica, tih drhtavih usana, taj pogled pun sažaljenja i praštanja probo je njegovo srce kao strijela. Savjest se probudila. Pamćenje je živnulo. Petar se sjetio kako je samo prije nekoliko sati obećao da će sa svojim Gospodinom poći u zatvor i smrt. Sjetio se svoje žalosti kad sam Mu u gornjoj sobi rekao sa će Me se odreći tri puta te iste noći. Petar je upravo izjavljivao da ne poznaje Mene, ali je sada, duboko ožalošćen, shvatio koliko sam ga Ja dobro poznavao i kako sam pravilno čitao njegovo srce, čiju prijevarnost ni sam nije poznavao.

Plima uspomena obrušila se na njega. Moja nježna milostivost, Moja ljubaznost i dugo trpljenje, Moja nježnost i strpljenje prema zabludjelim učenicima – sjetio se svega toga. Sjetio se opomene: „Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.“ (Luka 22,31.32) Razmišljao je s užasom o svojoj nezahvalnosti, svojoj dvoličnosti, svom krivokletstvu. Još jednom je pogledao Mene i vidio jednu zločinačku ruku podignutu da Me udari po licu. Nesposoban da dalje podnosi taj prizor, skrhana je srca izjurio iz sudnice.

Hitao je u samoću i tamu, ne znajući i ne brinući se kamo. Najposlije se našao u Getsemaniju. Prizor od prije nekoliko sati oživio je u njegovim mislima. Napaćeno Moje lice, umrljano krvavim znojem i zgrčeno od boli, pojavilo se pred njim. S gorkim kajanjem sjetio se da sam plakao i bio na molitvi sam u velikoj duševnoj patnji, dok su oni, koji su se trebali ujediniti sa Mnom u tom času kušnje, spavali. Sjetio se Moje svečane opomene: „Bdijte i molite se da ne padnete u napast!“ (Matej 26,41) Opet je postao očevidac prizora u sudskoj dvorani. Za njegovo ranjeno srce pravo je mučenje bila spoznaja da je dodao najteže breme Mojem ponižavanju i boli. Na istom mjestu na kojem sam Ja svom Ocu izlijevao svoju dušu u samrtnoj borbi, Petar je pao na svoje lice i poželio umrijeti.

9

Spavajući kad sam mu naložio da straži i moli se, Petar je pripremio put za svoj veliki grijeh. Svi učenici pretrpjeli su veliki gubitak zato što su spavali u tom kritičnom času. Ja sam znao teške kušnje kroz koje su trebali proći. Znao sam koliko će Sotona raditi da umrtvi njihove osjećaje da bi ostali nespremni za kušnju. Zato sam ih opomenuo. Da su ti trenuci u vrtu provedeni u straženju i molitvi, Petar se ne bi prepustio uzdanju u svoju slabu snagu. Ne bi se odrekao svoga Gospodina. Da su učenici stražili sa Mnom u Mojoj samrtnoj borbi, bili bi pripremljeni da budu očevici Mojega stradanja na križu. Razumjeli bi donekle narav Moje neusporedive patnje. Mogli bi se sjetiti Mojih riječi koje su pretkazivale Moje patnje, Moju smrt i Moje uskrsnuće. Usred mračnog trenutka najveće kušnje, neke zrake nade rasvijetlile bi tamu i poduprle njihovu vjeru.

Čim je svanuo dan, Veliko vijeće se opet sastalo i Ja sam ponovno uveden u vijećnicu. Ja sam proglasio sebe Božjim Sinom, pa su ove Moje riječi upotrijebili kao optužbu protiv Mene. Ali Me nisu mogli osuditi zbog toga, jer mnogi od njih nisu bili nazočni na noćnom zasjedanju i nisu čuli Moje riječi. Znali su da rimski sud u njima neće naći ništa što bi zasluživalo smrt. Međutim, kad bi svi mogli ponovno čuti s Mojih usana te riječi, mislili su oni,postigli bi svoj cilj. Moja tvrdnju o mesijanstvu mogli bi protumačiti kao buntovnu političku izjavu.

„Ako si ti zbilja Mesija,“ govorili su, „reci nam!“ Ali Ja sam šutio. Nastavili su Me obasipati pitanjima. Na kraju sam svečanim glasom punim tuge odgovorio: „Ako vam to reknem… sigurno mi nećete vjerovati. Ako vas budem pitao, sigurno mi nećete odgovoriti.“ Ali da ne bi imali nikakvog izgovora, dao sam svečanu opomenu: „Ali će poslije ovoga Sin Čovječji sjediti s desne strane Boga.“

„Dakle: ti si Sin Božji?“, jednoglasno su Me upitali. Rekao sam im: „Vi pravo velite, jesam.“ Povikali su „Čemu nam još treba svjedočanstvo?... Ta, sami smo čuli iz njegovih usta.“

Tako, po treći put osuđen od hebrejskih vlasti, Ja sam trebao umrijeti. Sve što je sad bilo potrebnom mislili su, bilo je da Rimljani potvrde ovu presudu i da Me izruče u njihove ruke.

Tada je nastupio treći prizor zlostavljanja i ruganja, puno gori od onoga koji sam doživio od neuke svjetine. To se odigravalo u nazočnosti i uz suglasnost svećenika i poglavara. Iz njihova je srca iščezao svaki osjećaj sažaljenja i čovječnosti. Ako su njihovi dokazi bili slabi, i nisu uspjeli ušutkati Moj glas, imali su i druga oružja, takva kakva su u svim vjekovima upotrebljavana da se ušutkaju heretici – patnje, nasilje i smrt.

Kad su Mi suci izrekli presudu, sotonski bijes zahvatio je narod. Vikali su kao divlje zvijeri. Gomila je pojurila prema Meni, vičući: „On je kriv, ubijte ga!“ Da nije bio rimskih vojnika, Ja ne bih doživio da na Golgoti budem prikovan na križ. Pred svojim bi sucima bio rastrgnut na komade, da se rimske vlasti silom oružja nisu suprotstavile nasilju svjetine.

Neznabošci su bili razljućeni svirepim postupanjem prema Meni kojemu nije ništa dokazano. Rimski su časnici izjavili da su Hebreji, donošenjem presude Meni, prekršili pravo rimske vlasti i da je čak u suprotnosti i s hebrejskim zakonom osuditi čovjeka na smrt na osnovi njegovog osobnog iskaza. Ovaj postupak doveo je do trenutačnog zastoja u procesu, ali hebrejske su vođe bile kao mrtve i za sažaljenje i za sramotu.

Ružeći Mene Božjeg Sina, sramnim izrazima, svećenici i poglavari zaboravili su dostojanstvo svog poziva. Rugali su se Mojemu podrijetlu. Izjavili su da to što sebe lažno proglašavam Mesijom zaslužujem najsramniju smrt. Najneobuzdaniji ljudi udružili su se u sramnom zlostavljanju Mene Spasitelja. Mučitelji su Mi prebacili preko glave staru haljinu i udarali Me po licu govoreći: „Reci nam, Mesija, tko te je udario?“ Kad je haljina skinuta, jedan Mi je bijednik pljunuo u lice.

Božji su anđeli vjerno bilježili svaki uvredljiv pogled, riječ i djelo učinjeno protiv njihovog voljenog Zapovjednika. Jednoga dana ti nečasni ljudi, koji su ismijavali i pljuvali u Moje blago, blijedo lice, vidjet će to lice u slavi kako sja blistavije od sunca.

10

76

JUDA

Judina povijest prikazuje žalostan kraj jednog života, koji je mogao biti pun časti pred Ocem nebeskim. Da je Juda umro prije svog posljednjeg puta u Jeruzalem, smatrali bi ga čovjekom dostojnim mjesta među dvanaestoricom i onim koji bi im puno nedostajao. Odvratnost s kojom su ljudi vjekovima gledali na njega ne bi postojala da nije bilo osobina koje su se otkrile na kraju njegova života. Postoji razlog zašto je njegov karakter otkriven cijelom svijetu. To je trebala biti opomena svima koji bi kao i on iznevjerili sveto povjerenje.

Neposredno prije Pashe Juda je obnovio svoj ugovor sa svećenicima da im preda Mene u ruke. Tada je bilo dogovoreno da budem uhvaćen na jednom od mjesta na koje sam se sklanjao razmišljati i moliti. Od gozbe u Šimunovoj kući Juda je mogao razmišljati o djelu za koje se obvezao da će ga izvršiti, ali nije promijenio svoju namjeru. Za trideset srebnika – za cijenu jednog roba – prodao je Gospodina slave na sramotu i smrt.

Juda je po naravi volio novac; ali nije oduvijek bio tako poročan da učini takvo djelo kao što je ovo. Gajio je zli duh škrtosti, sve dok on nije postao vladajuća pobuda u njegovom životu. Ljubav prema bogatstvu kome je ropski služio nadvladala je njegovu ljubav prema Meni. Postajući rob jednom poroku predao se Sotoni da ga potpuno uvuče u grijeh.

Juda se pridružio učenicima dok Me je mnoštvo pratilo. Moje učenje pokrenulo je njihova srca dok su zadivljeno slušali Moje riječi što sam ih izgovorio u sinagogi, kraj morske obale ili na gori. Juda je vidio bolesne, hrome, slijepe kako se iz svih gradova i sela stječu k Meni. Vidio je umiruće položene kraj Mojih nogu. Bio je svjedokom Mojih veličanstvenih djela u iscjeljivanju bolesnih, istjerivanju đavola i podizanju mrtvih. Osobno je osjetio dokaz Moje sile. Prepoznao je Moje učenje kao uzvišenije od svih što ga je ikada čuo. Volio Me je i želio je biti sa Mnom. Čeznuo je da promijeni karakter i život i nadao se da će to iskusiti svojim povezivanjem sa Mnom. Ja nisam odbio Judu. Dao sam mu mjesto među dvanaestoricom. Povjerio sam mu djelo evanđelista. Obdario sam ga silom da liječi bolesne i istjeruje đavole. Ali Juda nije došao do točke potpunog podčinjavanja Meni. Nije se odrekao svoga svjetovnog častoljublja ili svoje ljubavi prema novcu. Premda je prihvatio položaj Mojeg sluge, nije dopustio da ga preobrazi božanska sila. Smatrao je da može zadržati vlastite sudove i mišljenja, i gajio duh kritike i osude.

Uživao je veliki ugled među učenicima i imao snažan utjecaj na njih. Imao je visoko mišljenje o svojim sposobnostima, a na svoju braću gledao je kao na niže od sebe u rasuđivanju i sposobnostima. Oni ne vide svoje prilike, mislio je, i ne koriste okolnosti. Crkva neće nikada napredovati ako ima za vođe tako kratkovidne ljude. Petar je bio žustar i djelovao bi bez premišljanja. Ivana, koji je kao dragocjenost čuvao istine koje su silazile s Mojih usana, Juda je smatrao slabim poslovnim čovjekom. Mateja, odgojena da bude točan u svemu i osobito brižljiva glede poštenja, koji je stalno razmišljao o Mojim riječima i bio obuzet njima, Juda je smatrao nesposobnim za bilo kakav oštrouman i dalekosežan rad. Tako je Juda brzo procijenio sve učenike i laskao samom sebi da bi, lišena njegove sposobnosti vještog upravljanja, Crkva često dospjela u poteškoće i poniženja. Juda je smatrao sebe sposobnim čovjekom, kojeg nitko ne može nadmašiti. Po vlastitom mišljenu bio je čast za djelo i uvijek se kao takav prikazivao.

11

Juda je bio slijep prema svojim karakternim slabostima i Ja sam ga postavio tamo gdje će imati prilike da ih uvidi i ispravi. Kao blagajnik učenicima bio je pozvan da se skrbi za potreba ove male skupine i za potreba siromašnih. Kad sam mu na Pashi u gornjoj sobi rekao: „Što misliš činiti, čini brzo!“ (Ivan 13,27), učenici su mislili da sam mu naložio kupiti ono što je potrebno za blagdan ili što za siromašne. Služeći drugima Juda je mogao razviti duh nesebičnosti. Međutim, dok je iz dana u dan slušao Moje pouke i bio očevidac Mojega nesebična života, Juda je popuštao svojoj pohlepnoj naravi. Mali iznosi koji su dospjeli u njegove ruke predstavljali su stalnu kušnju. Kad bi učinio neku malu uslugu meni, ili posvetio vrijeme vjerskim ciljevima, često je isplaćivao sebe iz te oskudne zalihe. Za njega su ovo bili izgovori kojima je pravdao takav postupak, ali u Božjim je očima bio lupež.

Moja često ponavljana tvrdnja da Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta sablažnjavala je Judu. Označio je smjernicu i očekivao da ću Ja raditi po njoj. Načinio je plan da se Ivan Krstitelj mora osloboditi tamnice. Ali, iznenada, Ivan je posječen. Umjesto da potvrdim svoje kraljevsko pravo i osvetim Ivanovu smrt, Ja sam se sa svojim učenicima povukao u jedno mjesto u unutrašnjosti. Juda je želio znatno oštrije okršaje. Smatrao je da bi djelo bilo mnogo uspješnije kad Ja ne bih sprečavao učenike u provođenju njihovih zamisli. Zamijetio je povećano neprijateljstvo hebrejskih vođa i također da Ja nisam odgovorio na njihov izazov kad su tražili znak s Neba. Njegovo je srce bilo otvoreno za nevjerstvo pa je neprijatelj ulijevao u njega misli sumnje i pobune. Zašto se Isus tako dugo zadržava na onome što obeshrabruje? Zašto sebi i svojim učenicima pretkazuje kušnju i progonstvo? Izgledi da dobije neko visoko mjesto u novom kraljevstvu naveli su Judu da pristane uz Moje djelo. Zar će njegove nade biti iznevjerene? Premda još nije porekao da sam Ja Božji Sin, Juda je počeo sumnjati, želeći naći neko objašnjenje za Moja silna djela.

Usprkos Mojemu učenju, Juda je stalno isticao misao da ću Ja vladati kao kralj u Jeruzalemu. Kad sam nahranio pet tisuća ljudi, pokušao je to ostvariti. Ovom prigodom Juda je pomagao u dijeljenju hrane gladnom mnoštvu. Mogao je vidjeti kakav se blagoslov krije u moći da daje drugima. Osjećao je zadovoljstvo koje se uvijek javlja u službi Ocu nebeskom. Pomagao je bolesnima i napaćenima iz mnoštva da dođu Meni. Vidio je kakvo olakšanje, kakva radost i kakva sreća nastaje u ljudskim srcima kroz životodavnu silu božanskog Iscjelitelja. Mogao je razumjeti Moj način rada, ali bio je zaslijepljen svojim sebičnim željama. Juda je bio prvi koji je iskoristio oduševljenje izazvano čudom s kruhovima. On je potakao zamisao da se Ja silom proglasim za kralja. Nade su mu bile velike. Razočaranje je bilo gorko.

Moj je javni govor u sinagogi o kruhu života predstavljao prekretnicu u povijesti Judina života. Čuo je riječi: „Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.“ (Ivan 6,53) Vidio je da Ja nudim duhovna, a ne svjetovna dobra. Smatrao se dalekovidnim i sposobnim proniknuti u to da Ja neću imati nikakve časti i da ne mogu pokloniti visoke položaje svojim sljedbenicima. Odlučio je ne združiti se tako blisko sa Mnom da se ne bi mogao povući. Odlučio je promatrati izdaleka. I promatrao je.

Od tog vremena izražavao je sumnje koje su zbunjivale učenike. Pokretao je rasprave i neugodne osjećaje, ponavljajući dokaze koje su protiv Mojih tvrdnji navodili književnici i farizeji. Sve male i velike poteškoće, i nevolje, nezgode i očite prepreke u napredovanju evanđelja, Juda je tumačio kao dokaze da ono nije istinito. Iznosio je takve tekstove iz Pisma koji nisu imali nikakve veze s istinama što sam ih Ja objavljivao. Ovi tekstovi, izdvojeni iz cjeline, zbunjivali su učenike i povećavali obeshrabrenje koje ih je stalno tištalo. Ipak, Juda je sve ovo činio tako kao da je naoko vrlo savjestan. I dok su učenici tražili dokaze da potvrde riječi Velikog Učitelja, Juda bi ih gotovo neosjetno poveo na drugu stazu. Tako je na prividno pobožan i mudar način prikazivao istine u različitoj svjetlosti od one u kojoj sam ih Ja iznosio i Mojim riječima pripisivao značenje koje im Ja nisam davao. Misli koje im je nametao poticale su slavoljubive želje za zemaljskim počastima, i tako je skretao učenike od onoga što je važno, a čime su se trebali baviti. Prepirke o tome koji je među njima najveći obično je započinjao Juda.

Kad sam bogatom mladiću prikazao uvjete pod kojima može postati Mojim učenikom, Juda je bio nezadovoljan. Smatrao je da je načinjena pogreška. Kad bi takvi ljudi kao ovaj poglavar mogli biti povezani s vjernicima, pomogli bi u podupiranju Mojega djela. Kad bi samo on, Juda, bio prihvaćen za savjetnika, mislio je, mogao bi predložiti mnoge planove za unapređenje ove male crkve. Njegova načela i metode razlikovali bi se nešto od Mojih, ali u tome je sebe držao mudrijim od Mene.

12

U svemu što sam Ja rekao svojim učenicima bilo je nečega s čime se Juda u svom srcu nije slagao. Pod njegovim utjecajem kvasac nezadovoljstva brzo je djelovao. Učenici u svemu tome nisu vidjeli pokretača, ali Ja sam vidio da Sotona svoja svojstva prenosi Judi i tako otvara prolaz kroz koji može utjecati na druge učenike. Godinu dana prije izdaje Ja sam objavio: „Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu?... Pa ipak jedan je od vas đavao.“ (Ivan 6,70)

Ipak, Juda se nije otvoreno protivio, niti je izgledalo da sumnja u Moje pouke. Nije otvoreno gunđao sve do trenutka gozbe u Šimunovoj kući. Kad je Marija pomazala Moje noge, Juda je pokazao svoju pohlepnu narav. Moj ukor duboko ga je ogorčio. Povrijeđeni ponos i želja za osvetom srušili su brane, i pohlepnost kojoj je tako dugo popuštao, zavladala je njime. To će postati iskustvo svakoga koji ustraje u igri s grijehom Osnovni oblici urođenih sklonosti prema grijehu kojima se ne opireš i koje ne pobjeđuješ, dijete Moje milo, podliježu Sotoninoj kušnji i on po svojoj volji porobljuje dušu.

Ali Juda još nije imao sasvim okorjelo srce. Premda je čak dvaput obećao da će Me izdati, postojala je prilika za pokajanje. Na pashalnoj večeri Ja sam pružio dokaz o svom božanstvu time što sam otkrio izdajnikovu namjeru. Nježno sam uvrstio i Judu u službu koju sam izvršio za učenike. Ali posljednji poziv ljubavi ostao je bez odgovora. Tad je zapečaćen Judin slučaj i noge koje sam oprao otišle su izvršiti izdajničko djelo.

Ako, Isus treba biti raspet, razmišljao je Juda, to se mora zbiti. Njegov čin izdaje Krista, neće promijeniti konačni rezultat. Ako Isus ne treba umrijeti, to bi Ga samo prisilio da se oslobodi. Iz svih događaja Juda bi izdajom stekao neku korist. Računao je da je izdajom svoga Gospodina zaključio odličan posao.

Ipak, Juda nije vjerovao kako ću Ja dopustiti da budem uhvaćen. Namjeravao je svojom izdajom dati Meni pouku. Smjerao je igrati ulogu koja će primorati Mene da ubuduće postupam prema njemu s dužnim poštovanjem. Ali Juda nije znao da Mene predaje na smrt. Koliko puta su književnici i farizeji, dok sam iznosio svoje pouke u pričama, bili uzbuđeni Mojim neočekivanim slikovitim prikazima! Koliko puta su izricali presudu sebi samima! Često, kad je istina osvjedočila njihova srca, oni su razbješnjeni uzimali kamenje da ga bace na Mene; ali Ja sam im svaki put izmaknuo. Kad je izbjegao toliko zamki, mislio je Juda, svakako neće dopustiti da Ga uhvate.

Juda je odlučio sve to provjeriti. Ako je Isus doista Mesija, narod kojemu je učinio toliko puno dobra okupit će se oko Njega i proglasiti Ga kraljem. To će zauvijek opredijeliti one koje su dosad bili neodlučni. Judi bi se pripisivale zasluge što je doveo kralja na Davidovo prijestolje. Ovo bi mu djelo osiguralo prvo mjesto u novom kraljevstvu, odmah do Krista.

Lažni učenik odigrao je svoju ulogu u Mojoj izdaji. U vrtu, kad je vođama gomile rekao: „Koga ja poljubim… taj je, njega držite!“ (Matej 26,48), bio je potpuno uvjeren da ću se Ja izbaviti iz njihovih ruku. Tada, ako ga oni budu korili, mogao bi reći: „Zar vam nisam rekao da Ga čvrsto držite?“

Juda je promatrao one koji su Me uhvatili kako Me, postupajući prema njegovim riječima, čvrsto vezuju. Zapanjen, vidio je da Ja dopuštam da Me odvedu. Zabrinuto Me je slijedio od vrta sve do suđenja pred hebrejskim poglavarima. Prilikom svakog Mojega pokreta očekivao je da ću iznenaditi svoje neprijatelje time što ću se pred njima pojaviti kao Božji Sin i uništiti sve njihove zavjere i silu. Ali kako je sat za satom prolazio a Ja podnosio sva zlostavljanja koja su činili nada Mnom, izdajnika je obuzeo užasan strah da je svog Učitelja prodao na smrt.

Kako se suđenje bližilo svom kraju, Juda je sve manje mogao izdržati mučenje svoje nemirne savjesti. Iznenada je dvoranom odjeknuo jedan promukao glas ispunjavajući užasom sva srca: „On je nevin; poštedi Ga, o Kaifa!“

Ugledali su visoku Judinu priliku kako se probija kroz začuđeno mnoštvo. Njegovo je lice bilo blijedo i unezvjereno, a njegovo čelo orošeno krupnim kapljama znoja. Dotrčavši do sudskog prijestolja bacio je pred velikog svećenika srebrnike koji su bili cijena za izdaju Mene, njegovog Gospodina. Čvrsto uhvativši Kaifu za haljinu, preklinjao ga je da Me oslobodi, izjavljujući da nisam učinio ništa što zaslužuje smrt. Kaifa ga je ljutito odgurnuo, ali je ostao zbunjen ne znajući što bi rekao. Otkrilo se lukavstvo svećenika. Bilo je očevidno da su potkupili učenika da izda svoga Učitelja.

„Sagriješih“, ponovno je povikao Juda, „jer izdadoh nevinu krv.“ Pribravši se, veliki svećenik je prezrivo odgovorio: „Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.“ (Matej 27,4) Svećenici su bili voljni načiniti od Jude svoje oruđe, ali su prezirali njegovu niskost. Kad im se obratio s priznanjem, odbili su ga s ponižavanjem.

13

Juda se sada bacio pred Moje noge, priznajući Me za Božjeg Sina i preklinjući Me da se oslobodim. Nisam korio svog izdajnik. Znao sam da se Juda ne kaje; njegovo priznaje iz duše opterećene krivnjom, bilo je pokrenuto snagom strašnog osjećaja prokletstva i očekivanjem suda, nikako osjećajem duboke boli koja razdire srce zato što je izdao prečistog Božjeg Sina i odrekao se Sveca Izralova. Ipak, nisam izgovorio nijednu riječ osude. Sa žalošću sam pogledao Judu i rekao: „Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas!“ Žamor iznenađenja prošao je kroz skup. S čuđenjem su promatrali Moju blagost prema svom izdajniku. Ponovno ih je proželo osvjedočenje da sam Ja više od običnog smrtnika. Međutim, ako sam Božji Sin, pitali su se, zašto se ne oslobodim svojih okova i pobijedim svoje tužitelje?

Juda je vidio da je njegovo preklinjanje uzaludno, pa je istrčao iz dvorane uzvikujući: „Prekasno je; prekasno!“ Osjećao je kako ne može izdržati da vidi Mene raspeta, pa je u očajanju otišao i objesio se.

Kasnije, tog istog dana, na putu od Pilatove sudnice do Golgote, utihnuli su povici i ruganja poročnog mnoštva koje Me je vodilo na mjesto raspeća. Dok su prolazili kraj jednog skrovitog mjesta, pod jednim su suhim drvetom vidjeli Judino tijelo. Bio je to užasan prizor. Težina tijela prekinula je uže kojim se objesio o drvo. Prilikom pada, njegovo tijelo bilo je strašno unakaženo i sad su ga rastrzavali psi. Njegovi ostaci smjesta su sahranjeni i sklonjeni od pogleda; ali mnoštvo se manje rugalo, a bljedilo na mnogim licima otkrivalo je unutarnje misli. Činilo se da one koji su bili krivi za Moju krv već stiže kazna.

14

77

U PILATOVOJ SUDNICI

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,2.11-31;

Marku 15,1-20; Luki 23,1-25; Ivanu 18,28-40; 19,1-16.

Ja sam stajao vezan kao zatvorenik u sudskoj dvorani Pilata, rimskog namjesnika. Bio sam okružen stražom, a sudska se dvorana brzo punila promatračima. Vani, odmah do ulaza, nalazili su se suci iz Velikog vijeća, svećenici, poglavari, starješine i svjetina.

Pošto Me je osudilo, Veliko se vijeće obratilo Pilatu da traži potvrdu presude i njezino izvršenje. Ali ovi hebrejski zvaničnici nisu željeli ući u rimsku sudnicu. Prema njihovom obrednom zakonu time bi se oskvrnuli i tako bili spriječeni u praznovanju Pashe. U svojoj sljepoći nisu vidjeli tu ubilačku mržnju kao oskvrnuće njihova srca. Nisu vidjeli da sam Ja Isus Krist pravo pashalno Janje i da je zbog toga što su Me odbacili veliki blagdan izgubio za njih svoj značaj.

Kad su Me uveli u sudsku dvoranu, Pilat Me nije promatrao prijateljskim pogledom. Rimskog su namjesnika hitno pozvali iz spavaće sobe i stoga je odlučio što prije završiti ovaj posao. Bio je spreman strogo postupiti prema zatvoreniku. S najstrožim izrazom na licu okrenuo se da vidi kakvog to čovjeka treba ispitati zbog kojega je tako rano morao prekinuti svoj odmor. Znao je da to mora biti netko tko po želji hebrejskih starješina mora biti hitno saslušan i kažnjen.

Pilat je pogledao ljude koji su Me teretili i tada se njegov ispitivački pogled zadržao na Meni. Imao je posla s različitim zločincima, ali nikad pred njega nije izveden čovjek koji je nosio obilježje takve dobrote i plemenitosti. Na Mojem licu nije bio ni traga krivnje, nikakvog izraza straha, nikakve drskosti ili prkosa. Vidio je pred sobom čovjeka blaga i dostojanstvena držanja, čije lice nije nosilo obilježje zločinca, već obilježje Neba.

Moj izgled povoljno je utjecao na Pilata. Probudilo se ono što je bilo najbolje u njemu. Čuo je o Meni i Mojim djelima. Njegova žena pričala mu je nešto o Mojim veličanstvenim djelima, liječenju bolesnih i podizanju mrtvih. Sad je ovo u Pilatovom umu ponovno oživjelo kao san. Prisjećao se glasova što ih je čuo s raznih strana. Odlučio je od Hebreja potražiti obrazloženje o Mojoj krivnji.

„Tko je ovaj Čovjek i zašto ste Ga doveli?“ upitao je. „Kakvu optužbu iznosite protiv Njega?“ Znajući da ne mogu dokazati svoje optužbe protiv Mene, Hebreji nisu željeli javno saslušanje. Odgovorili su da sam Ja varalica zvani Isus iz Nazareta.

Pilat je ponovno upitao: „Kakvu krivicu iznosite na ovoga čovjeka?“ Svećenici nisu odgovorili na njegovo pitanje, već su riječima koje su pokazivale njihovo nezadovoljstvo kazali: „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.“ Kad ti članovi Velikog vijeća, narodni prvaci, dovedu čovjeka za koga smatraju da je zaslužio smrt, zar je potrebno da pitaš za optužbe protiv Njega? Nadali su se da će ostaviti dojam na Pilata sviješću o svojoj važnosti i tako ga navesti da se suglasi s njihovim zahtjevom bez provođenja prethodnih saslušanja. Žarko su željeli da se njihova presuda potvrdi, jer su

15

znali da bi narod kao svjedok Mojih čudesnih djela mogao ispričati nešto sasvim drukčije od izmišljotine koju su sada ponovno iznosili.

Svećenici su smatrali da uz pomoć slabog i kolebljivog Pilata bez ikakvih poteškoće mogu sprovesti svoje namjere. Prije ovoga on je u žurbi potpisivao smrtne presude osuđujući ljude za koje su znali da ne zaslužuju smrt. Prema njegovoj procjeni život sužnja malo je vrijedio; njegova nevinost ili krivnja nisu imali neko posebno značenje. Svećenici su se nadali da će Mi Pilat bez saslušanja presuditi smrtnu kaznu. To su tražili kao izraz naklonosti za njihov veliki narodni blagdan.

Međutim, u ovom sužnju postojalo je nešto što je zadržavalo Pilata da tako postupi. Prisjetio se kako sam Ja nedavno podigao Lazara iz mrtvih, čovjeka koji je bio mrtav četiri dana, pa je odlučio da prije no što potpiše presudu, sazna koje su optužbe protiv Mene i mogu li se one dokazati.

„Ako je vaš sud dovoljan,“, rekao je, „zašto ste zatvorenika doveli k meni? Uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu.“ Ovako primorani, svećenici su priznali da su Me već osudili, ali da moraju imati i Pilatovu presudu da bi njihova postala pravosnažnom. „Kakva je vaša presuda?“ upitao je Pilat. Smrtna kazna,“ odgovorili su, „ali po zakonu ne smijemo nijednog čovjeka pogubiti“. Tražili su od Pilata da se osloni na njihovu riječ o Mojoj krivnji i da odobri njihovu presudu. Oni će preuzeti odgovornosti za kraj.

Pilat nije bio pravedan ili savjestan sudac; ali ma koliko bio moralno slab, nije htio udovoljiti njihovom zahtjevu. On Me neće osuditi dok se ne iznese optužba protiv Mene. Svećenici su postali zbunjeni. Vidjeli su da svoje licemjerstvo moraju još vještije sakriti. Ne smiju dopustiti da izgleda kako sam Ja uhićen iz vjerskih razloga. Da se ovo iznijelo kao razlog, njihove optužbe kod Pilata ne bi imale nikakvu važnost. Moraju sve prikazati tako da izgleda da sam Ja radio protiv općih zakona; tada mogu biti kažnjen kao politički krivac. Među Hebrejima stalno su izbijali neredi i bune protiv rimske vlasti. Ugušujući takve pobune Rimljani su postupali vrlo strogo i bili stalno spremni suzbiti sve što bi moglo dovesti do pobune.

Samo nekoliko dana prije ovoga farizeji su pokušali uhvatit Me u zamku pitanjem: „Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?“ Ali Ja sam razotkrio njihovo licemjerstvo. Prisutni Rimljani vidjeli su potpuni promašaj ovih zavjerenika i njihov poraz kad sam im odgovorio: „Dakle… dajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Luka 20,22-25)

Sad su svećenici smatrali da trebaju prikazati kako sam tom prilikom učio on što su se nadali da ću učiti. U svojoj bezobzirnosti pozvali su u pomoć lažne svjedoke govoreći: „Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj.“ Tri optužbe i svaka od njih bez osnove. Svećenici su to znali, ali su bili spremni poslužiti se krivokletstvom, samo da bi osigurali ostvarenje svog cilja.

Pilat je prozreo njihove namjere. Nije vjerovao da sam Ja kovao zavjeru protiv vlasti. Moja blaga i skromna pojava bila je u potpunom neskladu s optužbom. Pilat je bio uvjeren da je skovana duboka zavjera da se uništi jedan nevini čovjek koji je stao na put hebrejskim dostojanstvenicima. Okrenuvši se Meni upitao je: „Jesi li ti kralj židovski?“ Odgovorio sam: „Ti kažeš.“ I dok sam govorio, Moje je lice zasvijetlilo kao da Me je obasjao snop sunčeve svjetlosti.

Kad su čuli Moj odgovor, Kaifa i njegova pratnja pozvali su Pilata da posvjedoči kako sam Ja priznao zločin za koji sam optužen. Bučnim povicima svećenici, književnici i poglavari zahtijevali su da budem osuđen na smrt. Povike je prihvatila svjetina i nastala je zaglušujuća buka. Pilat je bio zbunjen. Videći da Ja ne odgovaram svojim tužiteljima, Pilat Mi je rekao: „'Ništa ne odgovaraš? Gledaj koliko te optužuju!' Ali Isus ne odgovori ništa više.“

Stojeći iza Pilata, na vidiku svima u sudnici, čuo sam ruženje; ali na sve lažne optužbe nisam odgovorio ni jednom riječju. Moje držanje jasno je pokazivalo da sam nevin. Postojano sam stajao pred žestinom valova koji su udarali oko Mene. Izgledalo je kao da se silni valovi gnjeva dižu sve više i više, kao valovi burnog oceana i razbijaju oko Mene, ali Me ne dodiruju. Stajao sam u šutnji, ali je Moja šutnja bila rječita. Bila je kao svjetlost koja sja iz čovjekove nutrine i obasjava svu osobu.

Pilat je bio iznenađen Mojim držanjem. Je li ovaj Čovjek ne obraća pozornost na sudski postupak zato što Mu nije stalo da spasi svoj život? – pitao je samog sebe. Dok Me je promatrao kako bez uzvraćanja podnosim uvrede i ismijavanja, osjetio je da Ja ne mogu biti tako nepravedan i nepošten kao što su to bili bučni svećenici. Nadajući se da će od Mene saznati istinu i da bi izbjegao meteže gomile, Pilat me je poveo ustranu i ponovno Me zapitao: „Jesi li ti kralj židovski?“

Ja nisam neposredno odgovorio na ovo pitanje. Znao sam da se Sveti Duh bori s Pilatom, pa sam mu dao priliku da izrazi svoje uvjerenje. „Kažeš li to sam od sebe“, upitao sam, „ili su ti to drugi

16

za me rekli?“ To znači, jesu li ovo Pilatovo pitanje pokrenule optužbe svećenika, ili želja da primi svjetlost od Mene? Pilat je razumio Moj nagovještaj, ali se u njegovom srcu pojavila gordost. Nije želio priznati osvjedočenje koje ga je opterećivalo. „Zar sam ja Židov?“ rekao je. „Tvoj narod i glavari svećenički meni su te predali. Što si učinio?“

Pilatova je zlatna prilika prošla. Pa ipak, Ja ga nisam ostavio bez još veće svjetlosti. Premda nisam neposredno odgovorio na Pilatovo pitanje, jasno sam izložio svoju zadaću. Jasno sam rekao Pilatu da Ja ne želim zemaljsko prijestolje.

„Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu,“ rekao sam. „Kad bi moje kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ „Dakle, ti si kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je od istine sluša moj glas.“

Potvrdio sam da je Moja riječ sama po sebi ključ koji će otvoriti tajnu onima koji su je spremni prihvatiti. Ona u sebi ima silu i to je tajna širenja Mojega kraljevstva istine. Želio sam da Pilat shvati kako se samo primanjem i usvajanjem istine njegova upropaštena narav može obnoviti.

Pilat je želio saznati istinu. U njegovom je umu vladala pometnja. Žudno je prihvaćao Moje riječi i njegovo je srce bilo pokrenuto velikom čežnjom da sazna što je istina i kako je može dokučiti. „Što je istina?“ upitao je, ali nije pričekao odgovor. Gnjevni glasovi koji su se već čuli izvana podsjetili su ga na obveze u tom trenutku, jer su svećenici bučno zahtijevali brzo djelovanje. Izašavši pred Hebreje, odlučno je objavio: „Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.“

Ove riječi neznabožačkog suca bile su oštar ukor lukavstvu i licemjerju izraelskih poglavara koji su Me optuživali. Kad su to svećenici i starješine čuli od Pilata, njihovom razočaranju i bijesu nije bilo kraja. Odavno su kovali zavjeru i čekali ovu priliku. Kad su vidjeli da bih Ja mogao biti oslobođen, bili su Me spremni raskinuti na komade. Glasno su optuživali Pilata i prijetili da će ga tužiti rimskoj vladi. Optuživali su ga da neće osuditi Mene, koji sam se, po njihovoj tvrdnji, digao protiv cezara.

Ljutiti glasovi govorili su da je moj buntovnički utjecaj dobro poznat u cijeloj zemlji. Svećenici su izjavljivali: „On buni narod, učeći po svoj Judeji, počev od Galileje pa dovde.“

U tom trenutku Pilat Me nije pomišljao osuditi. Znao je da su Me Hebreji optužili iz mržnje i predrasuda. Znao je što mu je dužnost. Pravda je zahtijevala da se Ja odmah oslobodim. Ali Pilat se bojao zlovolje naroda. Ne bude li im predao Mene u ruke, podići će se buna, a on se bojao s njom suočiti. Kad je čuo da sam iz Galileje, odlučio Me je poslati Herodu., upravitelju te pokrajine, koji se tada nalazio u Jeruzalemu. Ovim postupkom Pilat je mislio prebaciti odgovornost za suđenje sa sebe na Heroda. Ovo je također smatrao dobrom prilikom da izgladi svađu s Herodom. Tako se i dogodilo. Dva namjesnika sprijateljila su se preko Mojeg suđenja.

Pilat Me je ponovno predao vojnicima koji su Me uz ruganje i vrijeđanje svjetine hitno odveli u Herodovu sudsku dvoranu. „Herod se vrlo obradovao kad opazi Isusa; odavna je želio da ga vidi.“ Nikada ranije nije Me sreo, ali „je odavno želio da Me vidi, jer je mnogo slušao za Mene, i nadaše se da će vidjeti od Mene kakvo čudo.“ To je bio onaj Herod čije su ruke bile umrljane krvlju Ivana Krstitelja. Kad Je Herod prvi put čuo o Meni, obuzet užasom rekao je: „Onaj kome sam ja odrubio glavu, Ivan uskrsnuo je!“ „i stoga čudesne moći djeluju u njemu“. (Marko 6,16; Matej 14,2) Ali ipak, Herod Me je želio vidjeti. Sad se kralju ukazala prilika da ovom proroku spasi život, pa se nadao da će zauvijek iz svojih misli izgnati sjećanje na onu krvavu glavu koja je na pladnju iznesena pred njega. Također je želio ugoditi svojoj znatiželji pa je mislio da bi Ja učinio sve što se traži od Mene ako Mi se ponudi ikakva prilika za oslobođenje.

Velika skupina svećenika i starješina pratila Me je do Heroda. Kad sam uveden, svi dostojanstvenici govoreći uzbuđeno iznosili su svoje optužbe protiv Mene. Međutim, Herod se nije obazirao na njihove optužbe. Zapovjedio je da Mi se skinu okovi, istodobno optužujući Moje neprijatelje što su grubo postupali sa Mnom. Promatrajući suosjećajno mirno lice Spasitelja svijeta, čitao je na Meni samo mudrost i čistoću. On je kao i Pilat, bio zadovoljan što sam Ja optužen iz zlobe i zavisti.

Herod Mi je postavio mnogo pitanja, ali Ja sam za sve to sačuvao duboki mir. Na kraljevu zapovijed uvedeni su nemoćni i bolesni i Meni je zapovjeđeno da svoje tvrdnje dokažem time što ću izvesti čudo. Herod je rekao: Ljudi govore da Ti možeš izliječiti bolesne. Želim provjeriti da nisu preuveličali Tvoju slavu. Ja nisam odgovorio, pa je Herod i dalje uporno navaljivao: Ako možeš činiti čuda za druge, učini ih sada za sebe pa će ti biti doista dobro. Ponovno je zapovjedio: Pokaži nam

17

jedan znak da imaš silu koju Ti glasine pripisuju. Međutim, Ja sam bio sličan onome koji ništa ne čuje i ne vidi. Ja Božji Sin uzeo sam na sebe čovjekovu prirodu. Moram djelovati onako kao što se čovjek mora ponašati u takvim okolnostima. Stoga nisam želio učiniti nikakvo čudo da bih se izbavio od boli i poniženja koje čovjek mora podnijeti kad se nađe u sličnom položaju.

Herod Mi je obećao da ću biti oslobođen ako pred njim učinim neko čudo. Moji tužitelji vidjeli su vlastitim očima čudesna djela učinjena Mojom silom. Čuli su Me kako zapovijedam grobu da vrati svoga mrtvaca. Vidjeli su mrtvaca kako izlazi pokoravajući se Mojem glasu. Obuzeo ih je strah da i sad ne učinim kakvo čudo. Najviše od svega bojali su se očitavanja Moje sile. Takav dokaz zadao bi smrtni udarac njihovim planovima i možda ih stajao života. Ponovno su zabrinuti svećenici i poglavari podignuli buru optužbi protiv Mene. Povisujući svoje glasove, govorili su: On je izdajica, bogohulnik! On čini svoja čuda silom Belzebuba, kneza đavolskog. Sudskom dvoranom zavladala je zbrka, jedni su vikali jedno, drugi drugo.

Herodova je savjest bila mnogo neosjetljivija nego kad je s užasom slušao Herodijadin zahtjev za glavom Ivana Krstitelja. Neko vrijeme osjećao je žalac grižnje savjesti zbog svog strašnog djela; ali zbog raspusna života njegova je moralna svijest postajala sve uniženija. Njegovo srce tako je okorjelo da se sad čak hvalio kaznom na koju je osudio Ivana zbog toga što se usudio ukoriti ga. Sad Mi je prijetio, ponavljajući da ima vlast da Me oslobodi ili osudi. Međutim, nijednim znakom nisam pokazao da sam čuo ijednu riječ.

Heroda je gnjevila ova šutnja. Izgledalo je da ona znači potpunu ravnodušnost prema njegovom autoritetu. Taštom i razmetljivom kralju otvoreni ukor bio bi manje uvredljiv nego takvo neuvažavanje njegove osobnosti. Ponovno je ljutito zaprijetio Meni, koji sam još stajo nepomičan i šutljiv.

Zadovoljiti beskorisnu znatiželju nije bila Moja zadaća na ovom svijetu. Ja sam došao iscijeliti ranjene u srcu. Ne bih šutio da sam mogao izgovoriti ijednu riječ kojom bi izliječio rane dušama bolesnim od grijeha. Ali nisam imao nijednu riječ za one koji bi pogazili istinu svojim nesvetim nogama.

Mogao sam kazati Herodu takve riječi koje bi probile uši ovom okorjelom kralju. Mogao sam ga ispuniti strahom i drhtanjem prikazujući mu sva bezakonja njegovog života i strahotu kazne koja mu se približavala. Ali svojom šutnjom sam mu uputio najstrožiji ukor. Herod je odbacio istinu koju mu je izložio najveći među prorocima i stoga nije zavrijedio nikakvu drugu vijest. Veličanstvo Neba nije za njega imalo nijednu riječ. To uho koje je uvijek bilo spremno slušati ljudske nevolje, nije slušalo Herodove naredbe. Te oči koje su uvijek s ljubavlju punom sažaljenja i praštanja počivale na grješniku koji se kaje, nijednim se pogledom nisu zaustavile na Herodu. Te usne koje su izgovarale najdojmljivije istine, koje su se glasom najnježnijeg preklinjanja zauzimale za najgrešnije i najodbačenije, bile su zatvorene za oholog kralja koji nije osjećao potrebu za Mnom, Spasiteljem svojim.

Herodovo je lice potamnjelo od srdžbe. Obrativši se mnoštvu, ljutito Me je proglasio varalicom. Zatim Mi je rekao: Ako ne budeš dokazao da si ono što tvrdiš, predat ću te vojnicima i narodu. Oni će te možda uspjeti natjerati da govoriš. Ako si varalica, smrt iz njihovih ruku jedino je što zaslužuješ; ako si Božji Sin, oslobodi se tako što ćeš učiniti neko čudo.

Tek što je izgovorio ove riječi, svjetina je navalila na Mene. Kao divlje zvijeri bacili su se na plijen. Vukli su Me na sve strane, a Herod se pridružio gomili želeći Me poniziti. Da rimski vojnici nisu posredovali i odbili gnjevnu svjetinu, raskinuli bi Me na komade.

„Herod ga prezre i naruga mu se zajedno sa svojom stražom. Zatim ga obuče u bijelu haljinu.“ Rimski su se vojnici pridružili ovom zlostavljanju. Sve što su ovi zli, iskvareni vojnici, potpomognuti Herodom i hebrejskim dostojanstvenicima, mogli smisliti učinili su Mi. Ali Moje božansko strpljenje nije malaksalo.

Moji gonitelji su pokušali procijeniti Moj karakter prema svom vlastitom; prikazivali su Me tako zlim kao što su sami. Ali iza onog što se moglo vidjeti pojavljivao se drugi prizor – prizor koji će oni vidjeti jednog dana u svoj njegovoj slavi. Bilo je nekih koji su drhtali u Mojoj nazočnosti. Dok se surova svjetina klanjala preda Mnom ismijavajući Me, neki koji su došli s istim ciljem vraćali su se prestrašeni i ušutkani. Herod je bio osvjedočen. Posljednje zrake milosti obasjavale su njegovo srce otvrdnuto grijehom. Osjećao je da Ja nisam običan čovjek; jer je božanska priroda zasjala kroz ljudsku. U trenutku dok sam bio okružen rugačima, preljubočincima i ubojicama, Herod je osjećao da promatra Boga na Njegovu prijestolju.

18

Okorjeli, kakav je bio, nije se usudio potvrditi Moju presudu. Želio se osloboditi strašne odgovornosti i stoga Me je poslao natrag u rimsku sudnicu.

Pilat je bio razočaran i vrlo nezadovoljan. Kad su se Hebreji vratili sa Mnom, nestrpljivo ih je upitao što žele od njega. Podsjetio ih je da Me je već saslušao i da nije našao nikakve krivnje na Meni; rekao im je da su iznijeli optužbe protiv Mene, ali da nisu mogli dokazati ni jednu jedinu. Poslao Me je Herodu, tetrarhu Galileje, jednome koji je bio pripadnik njihovog naroda, ali on nije našao na Meni ništa što zaslužuje smrt. „Dakle: išibat ću ga“, rekao je Pilat, „i pustiti.“

Ovdje je Pilat pokazao svoju slabost. Izjavio je da sam nevin, ali Me je ipak bio voljan išibati kako bi umirio Moje tužitelje. Bio je spreman žrtvovati pravdu i načelo da bi se nagodio sa svjetinom. To ga je dovelo u nepovoljan položaj. Gomila se oslonila na njegovu neodlučnost i još upornije tražila život zarobljenika. Da je Pilat odmah odlučno stao, odbijajući osuditi čovjeka za koga je utvrdio da je nevin, prekinuo bi sudbonosni lanac koji će ga držati okovanog u grižnji savjesti i krivnji dokle god bude živ. Da je sproveo u djelo ono što je smatrao da je pravo, Hebreji se ne bi usuđivali nalagati mu što da čini. Mene bi ubili, ali krivnja ne bi počinula na Pilatu. Međutim, Pilat se sve više oglušavao o glas svoje savjesti. Našao je izgovor da ne sudi po pravdi i pravičnosti, pa se sad našao gotovo bespomoćan u rukama svećenika i poglavara. Ovo kolebanje i neodlučnost potvrdili su njegovu propast.

Čak i sad Pilat nije ostavljen da djeluje slijepo. Božanska vijest odvraćala ga je da ne učini djelo na koje se spremao. Kao odgovor na Moju molitvu, Pilatovoj se ženi javio anđeo s Neba i ona je u snu vidjela Mene i razgovarala sa Mnom. Pilatova žena nije bila Hebrejka, ali dok Me je u svom snu promatrala, nije nimalo posumnjala u Moj karakter ili poslanje. Znala je da sam Ja nebeski Knez. Vidjela Me je na suđenju u sudskoj dvorani. Vidjela Mi je ruke čvrsto vezane poput ruku nekog zločinca. Vidjela je Heroda i njegove vojnike kako obavljaju svoje strašno djelo. Čula je svećenike i poglavare, ispunjene zavišću i zlobom, kako bijesno optužuju. Čula je riječi: „Mi imamo Zakon i po Zakonu našemu valja da umre.“ Vidjela je Pilata kako predaje Mene da Me šibaju, premda je izjavio: „Nikakve krivnje ne nalazim na ovome čovjeku.“ Čula je presudu koju je izrekao Pilat i vidjela ga je kako Me predaje, Mojim ubojicama. Vidjela je križ podignut na Golgoti. Vidjela je zemlju obavijenu tamom i čula tajanstveni uzvik: „Svrši se¨! Njezinom pogledu nametnuo se još jedan prizor. Vidjela Me je kako sjedim na velikom bijelom oblaku, dok se Zemlja ljulja u prostoru, i Moje ubojice kako bježe od Moje slave. Probudila se s uzvikom užasa i odmah napisala Pilatu riječi opomene.

Dok se Pilat kolebao što učiniti, glasonoša se progurao kroz gomilu i predao mu u ruke pismo njegove žene koje je glasilo: „Nemoj se nikako miješati u stvar tog pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega!“

Pilat je problijedio. Bio je zbunjen svojim proturječnim osjećajima. U njegovoj neodlučnosti svećenici i poglavari još su više raspaljivali narod. Pilat je bio primoran na djelovanje. Sad se sjetio jednog običaja koji bi mogao poslužiti Mojemu oslobođenju. Bio je običaj da se na ovaj blagdan oslobodi jedan zatvorenik koga narod izabere. Običaj je bio neznabožačkog podrijetla; u njemu nije bilo ni trunke pravičnosti, ali Hebreji su ga vrlo cijenili. U to vrijeme rimske vlasti držale su jednog zatvorenika osuđenog na smrt koji se zvao Baraba. Ovaj se čovjek izdavao za Mesiju. Tvrdio je da ima vlast na svijetu uspostaviti nov poredak, da ga usmjeri u dobrom pravcu. Pod sotonskom je obmanom tvrdio da mu pripada sve što može zadobiti krađom i pljačkom. Činio je čudesna djela sotonskom silom, stekao u narodu mnogo pristaša i izazvao pobune protiv rimske vlasti. Pod plaštem vjerskog oduševljenje bio je okorjeli i opaki zlikovac, sklon pobuni i nasilju. Dajući narodu da izabere između ovog čovjeka i Mene nevinog Spasitelja, Pilat se nadao da će potaknuti osjećaj za pravdu. Nadao se da će zadobiti njihovu naklonost prema Meni nasuprot svećenicima i poglavarima. Stoga je, okrećući se mnoštvu, vrlo ozbiljno rekao: „Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesiju?“

Odgovor svjetine odjeknuo je kao rika divljih zvijeri: „Pusti nam Barabu!“ Uzvik „Barabu! Barabu!“ postajao je sve glasniji i glasniji. Misleći da narod nije razumio njegovo pitanje, Pilat je upitao: „Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?“ Međutim, oni su ponovno povikali: „Ovoga smakni, a pusti nam Barabu!“ „Što da onda učinim s Isusom zvanim Mesija?“ upitao je Pilat. Ponovno je uskomešano mnoštvo zaurlalo nalik zlim duhovima. Pravi demoni u ljudskom obliku bili su u mnoštvu, i što se drugo moglo očekivati do odgovor: „Neka se razapne!“

Pilat je bio uznemiren. Nije ni pomislio da će doći do ovoga. Ustuknuo je od izručenja nevina čovjeka na najsramniju i najsvirepiju smrt koja se može dosuditi. Kad je urlanje prestalo, okrenuo se

19

narodu i rekao: „A kakvo je zlo učinio?“ Ali slučaj je otišao predaleko da bi se uvažili dokazi. Ono što su željeli nije bio dokaz o Mojoj nevinosti, već Moja osuda.

Još me je uvijek Pilat nastojao spasiti. „On im treći put reče: Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Dakle: išibat ću ga i pustiti.“ Već sam nagovještaj Mojega oslobođenja deseterostruko je pojačao gnjev naroda. „Raspni ga, raspni!“ vikali su. Bura, izazvana Pilatovom neodlučnošću, bivala je sve jača i jača.

Mene, iscrpljena umorom i pokrivena ranama, javno su bičevali. „Vojnici ga odvedoše u nutrinu palače, u takozvani pretorij, te sazvaše cijelu četu. Ogrnuše ga skrletnom kabanicom, pa opletoše trnovu krunu i njom ga okruniše. Tada ga počeše pozdravljati: Zdravo, kralju židovski! I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu ga, pregibahu koljena i klanjahu mu se.“ Povremeno neka zla ruka zgrabila bi trsku koja Mi je stavljena u ruku i udarala Me njome po trnovoj kruni, zabadajući tako trnje u Moje sljepoočnice, dok su se kapi krvi slijevale na Moje lice i bradu.

Čudite se, Nebesa! I zapanji se, Zemljo! Gledajte mučitelja i mučenog! Pomahnitala svjetina opkolila je Mene, Spasitelja svijeta. Ruganje i ismjehivanje miješaju se s nepristojnim psovkama i huljenjem. Neosjetljiva svjetina podsmjehuje se Mojem skromnom podrijetlu i jednostavnom životu. Rugaju se Mojoj tvrdnji da sam Božji Sin, a prostačke šale i uvredljivo podrugivanje prelaze s usana na usne.

Sotona predvodi svirepu svjetinu u Mojem zlostavljanju. Namjeravao Me je, ako je moguće, navesti na osvetu ili Me natjerati da se čudom oslobodim i tako srušim plan spasenja. Samo jedna mrlja u Mojem ljudskom životu, jedan neuspješan pokušaj Moje ljudske prirode da podnesem tu strašnu kušnju, i Božje Janje bi bilo nesavršena žrtva, a čovjekovo otkupljenje promašaj. Međutim, Ja koji sam mogao zapovjediti da Mi dođu u pomoć nebeske vojske – Ja koji sam mogao otjerati i zastrašiti svjetinu otkrivanjem sjaja Mojeg božanskog veličanstva – u savršenom sam se miru podčinio najsurovijim uvredama i ruženju.

Moji su neprijatelji tražili čudo kao dokaz Mojega božanstva. Imali su neusporedivo veći dokaz od ijednog koji su tražili. Kao što je svirepost unizila Moje mučitelje ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih sličnim Sotoni, tako su krotkost i strpljivost uzdigli Mene iznad ljudskog i dokazali Moje srodstvo s Ocem. Moje poniženje bilo je jamstvo Mojega uzdizanja. Kapi krvi koje su u samrtnim mukama tekle s Mojih ranjenih sljepoočnica niz lice i bradu bile su jamstvo Mojega pomazanja „uljem radosti“ (Hebrejima 1,9) kao tvog velikog Poglavara svećenika.

Sotonin bijes bio je velik kad je vidio da sva zlostavljanja nanesena Meni nisu iznudila ni najmanje gunđanje s Mojih usana. Premda sam na sebe uzeo ljudsku prirodu, bio sam ojačan božanskom snagom i nisam se udaljio ni u čemu od volje svojega Oca.

Kad je Pilat predao Mene da budem bičevan i naružen, mislio je da će izazvati sažaljenje mnoštva. Nadao se da će narod to smatrati dovoljnom kaznom. Smatrao je da će čak i zloba svećenika biti zadovoljena. Ali, u kažnjavanju čovjeka koji je bio proglašen nevinim, pronicljivi Hebreji zamijetili su slabost. Znali su da je Pilat pokušavao spasiti život zatvoreniku, pa su odlučili da nipošto ne budem oslobođen. „Da bi nam ugodio i zadovoljio nas, Pilat Ga je išibao,“ mislili su, „pa ako budemo vršili pritisak do odlučujućeg trenutka, sigurno ćemo postići svoj cilj.“

Pilat je sad poslao da Barabu dovedu u sudnicu. Zatim nas je jednog kraj drugog izveo pred narod i pokazujući na Mene, rekao svečanim glasom: „Evo čovjeka!“ „Evo ga izvodim k vama van, da vidite da na njemu ne nalazim nikakve krivice.“

Tu sam stajao Ja, Božji Sin, noseći haljinu poruge i trnov vijenac. Obnažen do pojasa, Moja leđa bila su u dugim, strašnim modricama iz kojih je neprekidno tekla krv. Iscrpljenost i bol ogledali su se na okrvavljenu licu; Moj izgled nikada nije bio ljepši nego tada. Moje lice nije bilo izmijenjeno pred Mojim neprijateljima. Svakom crtom izražavao sam blagost, spokojstvo i najnježniju samilost prema svojim surovim neprijateljima. U Mojem ponašanju nije bio kukavičke slabosti, već snage i dostojanstva dugog trpljenja. Zatvorenik je kraj Mene bio dojmljiva suprotnost. Svaka crta Barabinog lica odavala je okorjelog razbojnika kakav je doista i bio. Suprotnost je govorila svakom promatraču. Neki od nazočnih su plakali. Dok su Me gledali, njihova su srca bila ispunjena suosjećanjem. Čak su i svećenici i poglavari bili osvjedočeni da sam doista ono što sam za sebe tvrdio.

Rimski vojnici koji su Me okruživali nisu bili svi tako tvrdokorni, neki su ozbiljno promatrali Moje lice tražeći dokaz jesam li doista zločinac ili opasni krivac. S vremena na vrijeme okrenuli bi se i bacili prezrivi pogled na Barabu. Nije bio potreban neki veliki promatrački dar da bi ga potpuno prozreli. Ponovno su se okrenuli Meni. Gledali su božanskog Patnika s osjećajem dubokog sažaljenja.

20

Moja tiha pokornost utisnula je u njihove misli prizor koji se nikada neće izbrisati dok Me ne priznaju kao Krista ili odbace i tako odluče o svojoj sudbini.

Pilat je bio zadivljen Mojim strpljenjem bez jauka. Nije sumnjao da će Moj izgled, nasuprot Barabi, u Hebrejima probuditi sućut. Međutim, nije shvatio fanatičnu mržnju svećenika prema Meni koji sam kao svjetlost svijetu, učinio da se pokaže njihovo mračnjaštvo i zabluda. Razjarili su svjetinu pa su svećenici, poglavari i narod ponovno podignuli svoj glas s onim strašnim uzvikom: „Raspni ga, raspni!“ Napokon, izgubivši svako strpljenje, zbog njihove nerazumne svireposti, Pilat je očajnički povikao: „Uzmite ga vi… i razapnite! Ja na njemu ne nalazim krivnje.“

Rimski namjesnik, premda naviknut na svirepe prizore, osjećao je sućut prema napaćenom zatvoreniku, koji se iako osuđen i bičevan, krvava čela i ranjenih leđa, još uvijek držao kao kralj na prijestolju. Međutim, svećenici su izjavili: „Mi imamo Zakon… i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim.

Pilat je bio zaprepašten. Nije imao pravu predodžbu o Meni i Mojoj misiji, ali je imao nejasnu vjeru u Boga i bića uzvišenija od ljudskog roda. Misao koja je ranije prošla kroz njegov um sad je dobila određeniji oblik. Pitao se ne stoji li pred njim možda božansko biće, obučeno u purpurnu haljinu poruge i okrunjeno vijencem od trnja.

Ponovno je otišao u sudsku dvoranu i rekao Mi: „Odakle si sti?“ Ali Ja mu nisam odgovorio. Slobodno sam govorio Pilatu, objašnjavajući mu svoju zadaću koju sam imao kao svjedok za istinu. Pilat je prezreo svjetlost. Zlouporabio je visoki sudački položaj podređujući svoja načela i vlast zahtjevima svjetine. Ja za njega nisam više imao svjetlosti. Ozlojeđen Mojom šutnjom, Pilat je gordo rekao:

„Meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?“Odgovorio sam: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti… kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato

je onomu koji me tebi predade veći grijeh.“Tako sam usred najvećih patnji i boli, opravdao koliko je to bilo moguće, djelo rimskog

namjesnika koji Me je predao da budem raspet. Kakav je to prizor koji svijet treba naslijediti za sva vremena! Kako on osvjetljuje Moj karakter koji sam Sudac cijele zemlje!

„Zato je onomu“, rekao sam, „koji me tebi predade veći grijeh.“ Ovim sam mislio na Kaifu, koji je, kao veliki svećenik, predstavljao hebrejski narod. Oni su znali načela prema kojima se upravlja rimska vlast. Imali su svjetlost u proročanstvima koja su svjedočila o Meni i Mojemu nauku i čudima. Hebrejski su suci dobili nepogrešive dokaze o božanstvu Onoga koga su osudili na smrt. Njima će biti suđeno prema svjetlosti koju su dobili.

Najveća krivnja i najteža odgovornost pripada onima koji su zauzimali najviša mjesta u narodu, čuvarima svetih vrijednosti koje su sad tako nečasno izdavali. Pilat, Herod i rimski vojnici uglavnom su malo znali o Meni. Mislili su da ugađaju svećenicima i poglavarima time što Me zlostavljaju. Nisu imali svjetlost koju je hebrejski narod tako obilno primio. Da je svjetlost dana vojnicima, oni ne bi tako surovo postupali sa Mnom.

Pilat je opet predložio da Me oslobodi. „A Židovi su vikali: Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!“ Na taj način ovi licemjeri pretvarali su se da su zabrinuti za Cezarovu vlast. Od svih protivnika rimske vladavine, Hebreji su bili najogorčeniji. Kad su bili sigurni, najokrutnije su provodili svoje narodne i vjerske zahtjeve; ali kad su željeli ostvarit neku surovu namjeru, uzdizali su Cezarovu moć. Da bi postigli Moje uništenje, pokazivali su se lojalnim tuđinskoj vladavini koju su mrzili.

„Svaki koji se pravi kraljem“, nastavili su, „protivi se caru.“ To je dirnulo Pilatovo najosjetljivije mjesto. Rimska vlast sumnjala je u Pilata, i znao je da bi takav izvještaj prouzročio njegovu propast. Znao je da bi se gnjev Hebreja okrenuo protiv njega ako im se suprotstavi. Oni će učiniti sve što mogu dok ne izvrše svoju odmazdu. Pred sobom je imao primjer upornosti kojom su tražili život Onoga koga su bezrazložno mrzili.

Pilat je tada zauzeo svoje mjesto na sudačkoj stolici i ponovno Me predstavio narodu govoreći: „Evo vam kralja!“ Ponovno se čuo bijesni uzvik: „Uzmi, uzmi, raspni ga!“ Glasom koji se nadaleko čuo Pilat je upitao: „Vašeg kralja da razapnem?“ Ali nečiste i bogohulne usne izrekle su riječi: „Mi nemamo drugoga kralja osim cara.“

Izborom neznabožačkog vladar, hebrejski se narod udaljio od Očeve vladavine. Odbacili su Oca nebeskog kao svog Cara. Odsad pa nadalje nemaju više osloboditelja. Nemaju cara osim cezara. Svećenici i učitelji naveli su narod na ovo. Oni su bili odgovorni za ovo i sve strašne posljedice koje su uslijedile. Vjerske su vođe bile krive za grijeh i propast naroda.

21

„Kako Pilat vidje da tim ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: 'Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!'“ U strahu i samoosudi Pilat Me je promatrao. U prostranom moru podignutih lica, Moje je lice jedino bilo mirno. Oko Moje glave kao da je blistala blaga svjetlost. Pilat je u svom srcu rekao: On je Bog. Okrenuvši se mnoštvu izjavio je: „Ja sam čist od njegove krvi. Uzmite Ga vi i raspnite. Ali znajte, svećenici i poglavari, proglašavam Ga pravednim čovjekom. Neka Onaj za koga On tvrdi da je njegov Otac sudi vama a ne meni za današnje djelo.“ Tada Mi je rekao: „Oprosti mi za ovo; ja Te ne mogu spasiti. Pošto Me je ponovno dao išibati, predao Me je da se razapnem.

Pilat Me je želio osloboditi. Međutim, uvidio je da to ne može učiniti i sačuvati svoj položaj i čast. Radije je izabrao žrtvovati jedan nevini život nego izgubiti svoju svjetovnu moć. Koliko je mnogo onih koji, da bi izbjegli štetu ili patnje, na sličan način žrtvuju načelo. Savjest i dužnost pokazuju na jedan put, a osobna korist na drugi. Način razmišljanja snažno kreće u pogrešnom pravcu, i onaj koji pravi sporazume sa zlom biva odnesen u gustu tamu krivnje.

Pilat je popustio zahtjevima svjetine. Radije Me je predao da budem raspet nego se izložio opasnosti da izgubi svoj položaj. Ali unatoč njegovom oprezu, upravo ono čega se bojao kasnije ga je snašlo. Oduzete su mu počasti, bio je zbačen s visokog položaja i, mučen grižnjom savjesti i povrijeđenom gordošću, ubrzo nakon raspeća okončao je svoj život. Tako će svi koji čine ustupke grijehu dobiti samo žalost i propast. „Neki se put čini prav, a na koncu vodi k smrti.“ (Izreke 14,12)

Kad je Pilat izjavio da je nevin u Mojoj krvi, Kaifa je prkosno odgovorio: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.“ Ove strašne riječi prihvatili su svećenici i poglavari i one su u mnoštvu odjekivale kao neljudska rika. Sve mnoštvo odgovorilo je govoreći: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.“

Izraelski je narod izvršio svoj izbor. Pokazujući na Mene govorili su: „Ne ovoga, nego Barabu.“ Baraba, razbojnik i ubojica, bio je Sotonin predstavnik. Ja sam bio Očev predstavnik. Ja sam bio odbačen; Baraba izabran. Barabu će i dobiti. Izvršivši taj izbor, prihvatili su onoga koji je od početka bio lažljivac i ubojica. Sotona je bio njihov vođa. Kao narod radit će po njegovom naputku. Činit će njegova djela. Morat će podnositi njegovu vladavinu. Taj narod koji je izabrao Barabu umjesto Mene osjećat će Barabinu svirepost dokle god bude trajalo vrijeme.

Promatrajući izbijeno Božje Janje, Hebreji su vikali: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.“ Ta j strašan uzvik uzdignuo se do Božjeg prijestolja. Ta presuda, koju su sami sebi izrekli, bila je zapisana na Nebu. Ta je molitva uslišana. Krv Božjeg Sina ležala je na njihovoj djeci, na djeci njihove djece, kao stalna kletva.

Strašno se obistinila u razorenju Jeruzalema. Strašno se iskazalo u stanju hebrejskog naroda tijekom tisuću i osam stotina godina – u grani odvojenoj od trsa, u izumrloj nerodnoj lozi koju treba skupiti i spaliti. Iz zemlje u zemlju po cijelome svijetu, iz stoljeće u stoljeće, mrtvi, mrtvi u prijestupima i grijesima!

Ta će molitva biti na sličan način ispunjena u veliki dan Suda. Kad Ja budem ponovno došao na Zemlju, ljudi Me neće vidjeti kao zatvorenika okružena svjetinom. Tada će Me vidjeti kao nebeskog Kralja.

Ja ću doći u svojoj slavi, u slavi svog Oca i u slavi svetih anđela. Deset tisuća puta deset tisuće i tisuća tisuća anđela, divnih i pobjedničkih Božjih sinova, u nenadmašnoj ljepoti i slavi, pratit će Me na ovom putu. Tada ću Ja sjediti na prijestolju svoje slave, a preda Mnom će biti okupljeni svi narodi. Tada će Me vidjeti svako oko, pa i oni koji su Me proboli. Umjesto trnova vijenca, nosit ću krunu slave – krunu u kruni. Umjesto one stare purpurne kraljevske haljine, bit ću obučen u najsjajnije bijele haljine, „kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji“ (Marko 9,3) Na Mojoj odjeći na Mojemu stegnu bit će ispisano ime: „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ (Otkrivenje 19,16) Tu će biti i oni koji su Me ismijavali i udarali. Svećenici i poglavari ponovno će vidjeti prizor u sudskoj dvorani. Pred njima će se pojaviti svaka pojedinost kao da je ispisana plamenim slovima. Tada će oni koji su tražili: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!“ primiti odgovor na svoje traženje. Tada će sav svijet saznati i razumjeti. Oni će shvatiti protiv koga i čega se borili – oni, jadna , slaba i smrtna bića. U strašnoj duševnoj patnji i užasu povikat će planinama i stijenama: „Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veli dan Njegove srdžbe! 'Tko može opstati?'“ (Otkrivenje 6,16.17)

22

78

GOLGOTA

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,31-53;

Marku 15,20-38; Luki 23,26-46; Ivanu 19,16-30.

„Uziđe na mjesto zvano Lubanja, hebrejski Golgota. Tu razapnu njega.“„Da posveti narod svojom krvi“, Ja sam „pretrpio izvan grada (Hebrejima13,12) Zbog

prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva morali su izaći iz Edena. Ja, Isus Krist, tvoja Zamjena dijete Moje milo, trebao sam patiti izvan Jeruzalema. Ja sam umro izvan gradskih vrata, na mjestu na kome su pogubljivali zločince i ubojice, Sljedeće riječi imaju puno značenje: „Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet.“ (Galaćanima 3,13)

Veliko je mnoštvo pratilo Mene od sudnice do Golgote. Vijest o Mojoj presudi proširila se po cijelom Jeruzalemu, i ljudi iz svih društvenih slojeva i položaja stjecali su se prema mjestu raspeća. Svećenici i poglavari obvezali su se obećanjem da neće zlostavljati Moje sljedbenike ako im Ja budem predan, pa su se učenici i vjerni iz grada i okolice pridružili mnoštvu što Me je slijedilo.

Kad sam prošao kroz vrata Pilatova dvora, križ koji je bio pripremljen za Barabu položen je na Moja ranjena i krvava pleća. Dva Barabina sudruga trebala su biti pogubljena zajedno sa Mnom, pa su i na njih položeni križevi. Za Mene koji sam bio slab i napaćen, ovaj teret bio je pretežak. Od pashalne večere sa svojim učenicima nisam ništa jeo ni pio. Bio sam u samrtnim mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsemanskom vrtu. Podnio sam bol izdaje i vidio svoje učenike kako Me napuštaju i bježe. Bio sam vođen Ani, zatim Kaifi i onda Pilatu. Od Pilata sam bio poslan Herodu, a onda vraćen Pilatu. Podnosio sam pogrdu za pogrdom, ismijavanje za ismijavanjem; dva puta bio sam išiban – cijele te noći nizali su se prizori koji su do krajnjih granica iskušavali čovjekovu dušu. Ja nisam popustio. Nisam izgovorio nijednu riječ koja ne bi bila na slavu Ocu nebeskom. Tijekom cjelokupne sramne sudske farse držao sam se odlučno i dostojanstveno. Ali kad je nakon drugog šibanja na Mene položen križ, ljudska priroda više nije mogla podnijeti. Onesviješten sam pao pod teretom.

23

Gomila koja Me je pratila vidjela je Moje slabe i posrćuće korake, ali nije pokazala sućut. Ružili su Me i grdili zato što nisam mogao nositi taj teški križ. Ponovno je teret stavljen na Mene i ponovno sam pao onesviješten na tlo. Moji mučitelji shvatili su da neću moći dalje nositi svoj teret. Bili su zabrinuti tražeći nekoga tko bi ponio ponižavajuće breme. Hebreji tu nisu mogli pomoći, zato što bi ih oskvrnuće spriječilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svjetine koja Me je pratila nitko se nije želio sagnuti i ponijeti križ.

U to vrijeme neki stranac, Šimun iz Cirene, vraćajući se iz polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i prostačke uvrede iz gomile; čuo je ponavljanje prezrivih riječi: Napravite prolaz za Kralja Hebrejskog! Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto je izrazio sućut, zgrabili su ga i stavili križ na njegova pleća.

Šimun je slušao o Meni. Njegovi sinovi povjerovali su u Mene, ali on sam nije bio učenik. Nošenje križa do Golgote bio je blagoslov za Šimuna i on je uvijek nakon toga bio zahvalan za ovu providnost. To ga je povelo da dragovoljno izabere Moj križ i uvijek radosno stoji pod njegovim teretom.

Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu što Me je pratilo, Mene koji nisam zaslužio surovu smrt. Njihova je pažnja bila usredotočena na Mene. Neke od njih vidjele su Me ranije. Neke su dovodile k Meni svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile izliječene. Prepričavale su prizore koji su se zbivali. Čudile su se mržnji mnoštva prema Meni za kojim su njihova srca bila ganuta i slomljena. Unatoč ponašanju razjarene svjetine i ljutitim riječima svećenika i poglavara, ove žene izrazile su svoju sućut. Kad sam onesviješten pao pod križem, one su počele tužno naricati.

Ovo je jedino privuklo Moju pozornost. Premda napaćen teretom grijeha svijeta, nisam bio ravnodušan prema izrazu boli. S nježnom sućuti pogledao sam ove žene. One nisu vjerovale u Mene; znao sam da me ne oplakuju kao Poslanoga od Oca, već to čine pokrenute osjećajem ljudske samilosti. Nisam prezreo njihovu sućut, već je to u Mojem srcu probudilo još dublje sažaljenje prema njima. „Kćeri jeruzalemske,“ rekao sam, „ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom!“ Od sadašnjeg prizora, Ja sam gledao u budućnost u vrijeme razorenja Jeruzalema. U tom strašnom prizoru, mnoge od onih koje sad plaču nada Mnom poginut će zajedno sa svojom djecom.

Od propasti Jeruzalema Moje su se misli usmjerile jednom još značajnijem sudu. U uništenju nepokajana grada vidio sam znamenje konačnog uništenja koje će doći na svijet. Rekao sam: „Tada će se dovikivati gorama: 'Padnite na nas!' a brežuljcima: 'Pokrijte nas!' Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?“ Živim, zelenim drvetom sam Ja prikazao sebe, nevinog Otkupitelja. Otac je dopustio da Njegov gnjev zbog prijestupa padne na Mene, Njegovog ljubljenog Sina. Ja sam zbog ljudskih grijeha trebao biti raspet. Kakve će tada patnje snositi grješnik koji i dalje nastavi griješiti? Svi nepokajani i nevjerni iskusit će takvu žalost i bijedu kakvu jezik ne može izraziti.

Mnogi iz mnoštva što Me je pratilo do Golgote, dočekali su Me radosnim hvalospjevima i mahanjem palminim grančicama kad sam svečano ujahao u Jeruzalem. Ali s mnogih usana koje su tada oduševljeno klicale Meni u slavu, jer su to svi činili, sad se razlijegao uzvik: „Raspni ga, raspni!“ Kad sam ujahao u Jeruzalem, nade učenika bile su na vrhuncu. Okupljali su se oko Mene, smatrajući velikom čašću povezanost sa Mnom. Sada, u Mojem poniženju, izdaleka su Me pratili. Bili su shrvani bolju i skršeni u svojim iznevjerenim nadama. Kako su se obistinile Moje riječi: „Svi ćete se vi još noćas zbog mene pokolebati, jer je pisano: 'Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći.'“ (Matej 26,31)

Stigavši na gubilište, zarobljenike su vezali uz oruđa za mučenje. Dva razbojnika su se otimala iz ruku onih koji su ih polagali na križ; ali Ja se nisam opirao. Moja majka oslanjajući se na Ivana, ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je do Golgote. Vidjela Me je kako sam se onesvijestio pod težinom križa i čeznula da pridrži Moju ranjenu glavu i obriše to čelo koje se nekad oslanjalo na njezine grudi. Ali joj ova tužna prednost nije bila pružena. Zajedno s učenicima još je uvijek gajila nadu da ću Ja pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih neprijatelja. Klonula srca sjećala se Mojih riječi kojima sam proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali. Gledajući razbojnike koje su vezivali za križ, u dubokoj se boli pitala: Zar će Onaj koji je mrtvima davao život dopustiti da Ga razapnu? Zar će Božji Sin dopustiti da bude tako surovo ubijen? Mora li napustiti svoju vjeru da sam Ja Mesija? Mora li gledati Moju sramotu i bol, nemajući čak ni mogućnost da Mi pomogne u Mojoj muci? Vidjela je Moje ruke pružene po križu; donijeli su čekić i klinove, i dok su oštri vrhovi probijali nježno tijelo, ojađeni učenici poveli su gotovo onesviještenu Moju majku dalje od ovog svirepog prizora.

24

Meni se nije oteo nijedan uzdah. Moje lice ostalo je mirno i pribrano, ali Mi je čelo bilo orošeno krupnim kapljama znoja. Nije bilo milostive ruke da obriše samrtni znoj s Mojega lica, niti riječi sućuti i nepokolebljive odanosti koja bi stala uz Moje ljudsko srce. Dok su vojnici obavljali svoj strašni posao, Ja sam se molio za svoje neprijatelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Moje misli prelazile su s vlastitih patnji na grijeh Mojih mučitelja i strašnu osvetu koja će ih stići. Nikakvu kletvu nisam uputio vojnicima koji su sa Mnom postupali grubo. Nikakvu osvetu nisam prizivao na svećenike i poglavare koji su se naslađivali ostvarenjem svoje namjere. Ja sam ih sažalijevao zbog njihova neznanja i krivice. Blago sam prošaputao samo molitvu da im se oprosti „jer ne znaju što čine“.

Da su znali kako muče Onoga koji je došao spasiti grješni ljudski rod od vječne propasti, obuzela bi ih grižnja savjest i užas. Međutim, njihovo neznanje nije uklonilo njihovu krivnju, jer su imali prednost upoznati i prihvatiti Mene kao svojega Spasitelja. Neki od njih jednog dana uvidjet će svoj grijeh, pokajati se i obratiti. Neki su svojom okorjelošću onemogućili uslišanje Moje molitve za njih. Ipak, uza sve to, Očev plan je dostizao svoje ispunjenje. Ja sam stekao pravo da postanem zastupnikom pred Božjim licem.

Moja molitva za neprijatelje obujmila je ovaj svijet. Ona prima svakog grješnika koji je živio ili koji će živjeti od početka svijeta do kraja vremena. Na svima vama počiva krivnja za raspeće Mene, Božjega Sina. Svima se besplatno nudi oprost. Tko god hoće može imati mir s Ocem i naslijediti vječni život.

Kad su Me prikovali, snažni su ljudi podignuli križ i s velikom ga silinom usadili na za to ranije pripremljeno mjesto. To je Meni izazvalo neiskazane bolove. Pilat je tada na križ iznad Moje glave stavio natpis na hebrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: „Isus Nazarećanin, kralj židovski.“ Ovaj je natpis razljutio Hebreje. U Pilatovoj su sudnici vikali: „Razapni ga!“ „Mi nemamo drugoga kralja osim cara.“ (Ivan 19,15) Izjavili su da je izdajnik tko god nekog drugog priznaje za kralja. Pilat je napisao osjećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prijestup, osim da sam Ja hebrejski kralj. Natpis je, zapravo, bio priznavanje podaničke pokornosti Hebreja rimskoj sili. On je proglašavao da će oni osuditi na smrt svakoga tko bi se usudio nazvati kraljem Izraela. Svećenici su se prevarili. Kad su kovali zavjeru kako da Me ubiju, Kaifa je izjavio da je dobro da jedan čovjek umre kako bi se spasio narod. Sad je otkriveno njihovo licemjerstvo. Da bi Me uništili, bili su spremni žrtvovati čak i opstanak svog naroda.

Svećenici su uvidjeli što su učinili, pa su zamolili Pilata da promijeni natpis. Kazali su: „Neka ne ostane napisano 'kralj židovski', nego; 'Ovaj je tvrdio: kralj sam židovski.'“ Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i lukave svećeničke vođe. Hladno je odgovorio: „Što sam napisao, ostaje napisano!“

Jedna sila viša od Pilata ili Hebreja upravljala je postavljanjem ovog natpisa iznad Moje glave. Po Božjoj providnosti natpis je trebao potaknuti ljude na razmišljanje i istraživanje Svetoga pisma. Mjesto na kojem sam bio razapet bilo je blizu grada. U to vrijeme tisuće ljudi iz svih zemlja nalazile su se u Jeruzalemu pa je natpis kojim sam Ja Isus iz Nazareta, proglašen za Mesiju privlačio njihovu pozornost. To je bila živa istina ispisana rukom koju je vodio Moj Otac.

U Mojim stradanjima na križu ispunilo se proročanstvo. Vjekovima prije raspeća Ja sam prorekao kako će se postupati sa Mnom. Rekao sam: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.“ (Psalam 22,16-19) Proročanstvo koje se odnosilo na Moju odjeću ispunilo se bez savjeta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja. Moje su haljine dane vojnicima koji su Me položili na križ. Ja sam čuo prepirku ljudi dok su između sebe dijelili odjeću. Moja je košulja bila istkana bez ijednog šava i stoga su kazali: „Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti!“

U drugom proročanstvu sam izjavio: „Ruganje mi slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada Mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh. U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.“ (Psalam 69,21.22) Onima koji su umirali na križu davali su neko opojno sredstvo da bi se umrtvio osjećaj boli. To je ponuđeno i Meni, ali kad sam okusio, odbio sam. Nisam želio prihvatiti ništa što bi moglo potamniti Moj um. Moja se vjera mora dalje čvrsto oslanjati na Oca. To je bila Moja jedina snaga. Pomračiti Moja osjetila značilo bi dati prednost Sotoni.

Moji neprijatelji iskaljivali su svoj gnjev na Meni dok sam visio na križu. Svećenici, poglavari i književnici pridružili su se svjetini rugajući se Meni koji sam umirao. Prilikom krštenja i

25

preobraženja čuo se glas kojim je Otac objavio da sam Ja Isus Krist Njegov Sin. Ponovno, neposredno prije Moje izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Moje božanstvo. Ali sada je glas s Neba šutio. Nije se čulo nijedno svjedočanstvo u Moju korist. Ja sam sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih ljudi.

„Ako si Sin Božji,“ govorili su oni, „siđi s križa!“ „Neka spasi sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija – Izabranik!“ U pustinji kušanja Sotona je izjavio: „Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.“ „Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje“ s vrha hrama. (Matej 4,3.6) Sotona sa svojim anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj križa. Sotona sa svojim vojskama surađivao je sa svećenicima i poglavarima. Učitelji naroda poticali su neuku svjetinu da izriče sud Meni koga mnogi od njih nikada nisu vidjeli, sve dok nisu bili nagovoreni da svjedoče protiv Mene. Svećenici, poglavari, farizeji i okorjela svjetina ujedinili su se u sotonskoj izbezumljenosti. Vjerski poglavari sjedinili su se sa Sotonom i njegovim anđelima. Izvršavali su njegove naloge.

Ja, koji sam patio i umirao, čuo sam svaku riječ koju su izgovorili svećenici: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega!“ Ja sam mogao sići s križa. Ali zato što nisam želio spasiti sebe, grješnik ima nadu u oprost pred Ocem nebeskim.

Podsmjehujući se Meni, ljudi koji su se smatrali tumačima proročanstava ponavljali su baš one riječi za koje je Nadahnuće proreklo da će ovom prilikom izgovarati. Ipak u svojoj sljepoći nisu vidjeli da ispunjavaju proročanstvo. Oni koji su u podsmijehu izgovarali riječi: „On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta, sam je rekao: 'Sin sam Božji!'“, nisu ni pretpostavljali da će njihovo svjedočanstvo odjeknuti kroz vjekove. Međutim, premda podsmješljivo izgovorene, ove riječi navele su ljude da tako istražuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su čuli, istraživali, razmišljali i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira sve dok uspoređujući tekstove Pisma nisu spoznali značenje Moje misije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo znanje o Meni kao u trenutku kad sam visio na križu. U srcima mnogih koji su promatrali prizor raspeća i čuli Moje riječi zasjala je svjetlost istine.

U Mojoj agoniji na križu, Meni je došao zračak utjehe. To je bila molba razbojnika koji se kajao. Oba čovjeka raspeta sa Mnom u početku su Me ružili, a jedan je u svojim patnjama postajao još očajniji i prkosniji. Ali je njegov sudrug bio drukčiji. Ovaj čovjek nije bio okorjeli zlikovac; našao se na stranputici zaveden lošim društvom; bio je manje kriv od mnogih koji su stajali kraj križa i ružili Me. Vidio Me je i čuo i bio osvjedočen Mojim učenjem, ali su ga svećenici i poglavari odvratili od Mene. Želeći ugušiti osvjedočenje, tonuo je sve dublje i dublje u grijeh, dok nije uhvaćen, optužen kao zločinac i osuđen da umre na križu. U sudnici i na putu prema Golgoti bio je u Mojoj blizini. Čuo je kako je Pilat objavio: „Na njemu ne nalazim nikakve krivnje!“ (Ivan 19,4) Primijetio je Moje božansko držanje i Moje milostivo praštanje svojim mučiteljima. S križa je vidio mnoge koji su se gradili pobožnima, a rugali su se i ismijavali Me. Vidio je kako prezrivo mašu glavama. Čuo je kako njegov sudrug u krivnji prihvaća riječi osude: „Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!“ Čuo je kako Me mnogi između prolaznika brane. Okrenuvši se drugom zločincu rekao je: „Zar se ti ne bojiš Boga, kad si sam osuđen tako?“ Zločinci na samrti nisu se više morali bojati ljudi. Ali jednog od njih je prožimalo osvjedočenje da postoji Bog koga se treba bojati, budućnost koja ga je natjerala da strepi. A sad, njegova životna povijest, sva umrljana grijehom, tek što se nije završila. „Mi smo ovdje po pravdi“, uzdisao je on, „jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.“

Sad više nema pitanja. Nema sumnji, ni prijekora. Kad je osuđen za svoj zločin, ovaj prijestupnik je pao u očajanje i beznađe; ali sad su se probudile neobične, plemenite misli. Sjećao se svega što je čuo o meni – kako sam iscjeljivao bolesne i opraštao grijehe. Slušao je riječi onih koji su vjerovali u Mene i koji su me plačući slijedili. Vidio je i pročitao natpis iznad Moje glave. Čuo je kako ga prolaznici ponavljaju, neki u žalosti drhtavim usnama, a drugi u šali i podsmijehu. Sveti Duh rasvijetlio je njegov razum i malo – pomalo dokazi su se spojili. U Meni ranjenom, ismijavanom i raspetom, vidio je Božje Janje koje je uzelo grijehe svijeta. U njegovu je glasu bila pomiješana nada s boli, kad se ova bespomoćna, umiruća duša predala Meni koji sam umirao. „Isuse, sjeti me se“, povikao je, „kada dođeš u svoje kraljevstvo!“

Odgovor je brzo stigao . Glas je bio blag i milozvučan, a riječi pune ljubavi, sažaljenja i sile: „Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju.“

Tijekom dugih sati samrtnih muka do Mojih su ušiju dolazili poruga i ismijavanje. Dok sam visio na križu, do Mene su još uvijek dopirali glasovi puni poruga i psovki. S čežnjom u srcu očekivao sam neki izraz vjere svojih učenika. Čuo je samo žalosne riječi: „A mi smo se nadali da je on onaj koji

26

će osloboditi Izraela.“ Kako sam bio zahvalan za izraz vjere i ljubavi ovog razbojnika koji je umirao! Dok su Me vodeći Hebreji odricali, pa čak i učenici sumnjali u Moje božanstvo, jadni razbojnik na rubu vječnosti nazvao Me je Gospodinom. Mnogi su bili spremni nazvati Me Gospodinom dok sam činio čuda i kad sam ustao iz groba, ali Me nitko, osim razbojnika koji se pokajao i bio spašen u jedanaesti sat, nije priznavao dok sam visio na križu.

Promatrači su čuli kad Me je razbojnik nazvao Gospodinom. Boja glasa čovjeka koji se kajao privukla je njihovu pozornost. Oni koji su se u podnožju križa svađali oko Moje odjeće i koji su bacili kocku za Moj ogrtač, zastali su kako bi čuli. Utihnuli su njihovi ljutiti glasovi. Zaustavljena daha gledali su Mene i očekivali odgovor s tih umirućih usana.

Dok sam izgovarao riječi obećanja, kroz tamni oblak koji je obavio križ probila se sjajna i nezadrživa svjetlost. Razbojnik koji se kajao doživio je savršeni mir i sigurnost da ga je Otac prihvatio. U svom poniženju Ja sam bio proslavljen. Ja koji sam u očima svih izgledao kao da sam pobijeđen, bio sam Pobjednik. Bio sam priznat kao Onaj koji je ponio grijehe. Ljudi mogu mučiti Moje ljudsko tijelo. Oni mogu raniti Moje sljepoočnice trnovim vijencem. Mogu Mi skinuti haljine i prepirati se oko njih. Ali Mi ne mogu oduzeti silu da opraštam grijehe. Umiranjem sam pružio svjedočanstvo o svojoj božanskoj naravi i Očevoj slavi. Moje uho nije otvrdnulo da ne može čuti, niti je Jahvina ruka prekratka da ne može spasiti. Moje kraljevstvo pravo jest da do posljednjeg spasim sve koji kroz Mene dolaze Ocu.

„Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju.“ Ja nisam obećao da će tog dana razbojnik biti sa Mnom u raju. Ja sam nisam toga dana otišao u raj. Spavao sam u grobu i u jutro uskrsnuća rekao: „Jer još nisam uzišao k Ocu“ (Ivan 20,17) Međutim, na dan raspeća, na dan prividnog poraza i tame, izrečeno je obećanje. Danas, dok umirem na križu kao zločinac, uvjeravam jadnog grješnika: „Bit ćeš sa mnom u raju!“

Razbojnici koji su raspeti sa Mnom postavljeni su „jedan s desne strane a drugi s lijeve“, a Ja u sredini. To je učinjeno prema uputi svećenika i poglavara. Moj položaj između razbojnika trebao je pokazati da sam Ja najveći zločinac između ove trojice. Tako se ispunilo pismo: „I bi metnut među zločince i za zločince se moli.“ (Izaija 53,12) Međutim, potpuni smisao ovog djela svećenici nisu vidjeli. Kao što sam Ja raspet s razbojnicima, stavljen „u sredinu“, tako je i Moj križ postavljen usred svijeta koji leži u grijehu. Riječi oprosta upućene razbojniku koji se kajao zapalile su svjetlost koja će svijetliti do najudaljenijih granica Zemlje.

Anđeli su s divljenjem promatrali beskrajnu Moju ljubav, koji sam, podnoseći najveće samrtne muke uma i tijela, mislio samo na druge i uzdizao vjeru duši koja se kaje. U svom poniženju kao prorok obratio sam se kćerima jeruzalemskim; kao svećenik i zastupnik molio sam Oca da oprosti Mojim ubojicama, a kao Spasitelj pun ljubavi oprostio sam grijehe razbojniku koji se kajao.

Dok sam gledao mnoštvo koje Me je okruživalo, jedna je prilika privukla Moju pozornost. U podnožju križa stajala je Moja majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od Mene, svog Sina i Ivan znajući da se približava kraj, ponovno ju je priveo Meni. U samrtnom trenutku sam se sjetio svoje majke. Gledajući njezino lice izmučeno bolju, a onda Ivana, rekao sam joj: „Ženo, evo ti sina!“, a zatim Ivanu: „Eto ti majke!“ Ivan je razumio Moje riječi i prihvatio povjerenu zadaću. Odmah je poveo Mariju svom domu i od toga časa nježno se starao o njoj. Sin Čovječji pun ljubavi, usred svih svojih tjelesnih bolova i duševnih patnji, brižljivo se starao o svojoj majci! Nisam imao novca kojim bi je osigurao, ali Ivan Me je kao dragocjenost čuvao u srcu, i zato sam Mu predao majku kao dragocjeni zalog. Tako sam se pobrinuo za ono što joj je najviše bilo potrebno – nježno suosjećanje čovjeka koji ju je volio zato što je ona voljela Mene. Primajući je kao sveti zavještaj, Ivan je primio veliki blagoslov. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja. Savršeni primjer Moje sinovske ljubavi blista nesmanjenim sjajem kroz maglu vjekova. Gotovo trideset godina sam svakodnevnim trudom pomagao u nošenju tereta doma. A sad, čak i u svojim posljednjim samrtnim mukama sjetio sam se potreba svoje majke, ucvijeljene udovice. Isti duh vidjet će se u svakom Mojem učeniku. Oni koji slijede Mene, smatrat će da je dio njihove vjere poštovanje i staranje za roditelje. Iz srca u kome se gaji Moja ljubav, otac i majka neće nikada prestati primati brižno staranje i nježnu sućut.

Ja, Gospodin slave sad umirem kao otkup za ljuski rod. Položivši svoj skupocjeni život, nisam dobio potporu pobjedonosnom radošću. Sve je pritiskivala teška tama. Nije Me opterećivao strah pred smrću. Bol i sramota križa nisu izazvali Moju neizrecivu duševnu patnju. Ja sam bio knez onih koji stradaju, i Moja patnja proizlazila je iz svijesti o opakosti grijeha, spoznaje da je čovjek svojom

27

prisnom vezom sa zlom postao slijep za njegovu strahotu. Vidio sam kako je čvrsto uporište grijeha u ljuskom srcu i koliko je malo onih koji su voljni odvojiti se od njegove sile. Znao sam da bez Božje pomoći ljudski rod mora poginuti, i vidio sam mnoštvo kako gine i pored izobilne pomoći.

Na Meni kao tvojoj Zamjeni i jamstvu, dijete Moje, položeno je bezakonje svih vas. Ja sam se ubrojio u prijestupnike, da bih vas otkupio od osude Zakona! Krivnja svakog Adamovog potomka opterećivala je Moje srce. Očev gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegova nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom Moju dušu. Cijelog svog života Ja sam palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često sam govorio o spasenju za najveće grješnike. Ali sad, sa strašnim teretom krivnje koji sam nosio, nisam mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Mene u ovom trenutku najveće patnje probolo je Moje srce takvom boli koju čovjek nikada ne može u cijelosti razumjeti. Moja duševna patnja bila je tako velika da sam jedva osjećao svoje tjelesne bolove.

Žestokim je kušnjama Sotona navaljivao na Moje srce. Ja nisam mogao vidjeti preko groba. Nada Mi nije pokazivala da ću izići iz groba kao pobjednik niti govorila o tome da je Otac prihvatio Moju žrtvu. Bojao sam se da je grijeh tako odvratan Ocu da će naše razdvajanje biti vječno. Osjećao sam patnju koju će osjećati grješnik kada se milost ne bude više zauzimala za grešni ljudski rod. Osjećaj grijeha koji je privukao Očev gnjev na Mene kao na Čovjekovu zamjenu, zagorčao je čašu koju sam pio i slomilo Moje srce.

Začuđeni anđeli bili su očevici Moje užasne agonije. Nebeske vojske zaklonile su svoje lice od strahovita prizora. Beživotna priroda izrazila je svoju sućut prema vrijeđanom i umirućem Stvoritelju. Sunce je zaklonilo svoj pogled na ovaj strašan prizor. Njegove sjajne zrake obasjavale su Zemlju u podne, a onda odjednom kao da su iščezle. Potpuna tama, kao mrtvački pokrov, obavila je križ. „Od šestoga do devetog sata nastade tama po svoj zemlji.“ Nije bilo nikakve pomrčine ili nekog drugog uzroka ovoj tami, tako dubokoj kao u ponoć kad nema Mjeseca i zvijezda. To je bilo nadnaravno svjedočanstvo koje je dao Otac da bi utvrdio vjeru potonjih naraštaja.

Očeva je prisutnost bila skrivena u tom gustom mraku. Od mraka je načinio sebi zaklon i sakrio svoju slavu od ljudskih očiju. Otac i Njegovi sveti anđeli bili su kraj križa. Otac je bio sa Mnom, Sinom svojim. Ipak, Njegova prisutnost nije bila otkrivena. Kad bi Njegova slava zasjala iz oblaka, uništila bi svakog promatrača. U tom trenutku Ja nisam mogao biti utješen Očevom prisutnošću. Sam sam gazio u kaci i nikog od ljudi nije bilo uz Mene.

Ovim gustim mrakom Otac je zaklonio posljednju ljudsku samrtnu muku svog Sina. Svi koji su vidjeli Moje patnje bili su osvjedočeni u Moje božanstvo. Kad su ljudi jednom vidjeli Moje lice, nikada Me nisu mogli zaboraviti. Kao što je Kajinovo lice nosilo trag zločina, tako je Moje lice otkrivalo nevinost, mirnoću i dobrotu – Božji lik. Ali Moji se tužitelji nisu osvrtali na ovaj nebeski pečat. Podrugljivo mnoštvo promatralo Me je tijekom dugih sati samrtne borbe. Sad sam bio milostivo sakriven Očevim plaštem.

Činilo se kao da se grobna tišina spustila na Golgotu. Neiskazani strah obuzeo je mnoštvo okupljeno oko križa. Riječi hule i ruženja zamrle su na usnama. Ljudi, žene i djeca popadali su na zemlju. Oštre munje povremeno bi bljesnule iz oblaka otkivajući križ i Mene, raspetog Iskupitelja. Svećenici, poglavari, književnici, krvnici i svjetina, svi su mislili da je došao trenutak osvete. Nakon nekog vremena neki su prošaputali da ću sići s križa. Neki su pipajući pokušali potražiti put prema gradu, udarajući se u prsa i jecajući od straha.

U deveti sat tama više nije obavijala narod, ali je još uvijek ostala oko Mene. To je bilo znamenje samrtnih muka i užasa koji je pritiskivao Moje srce. Nijedno oko nije se moglo probiti kroz tamu koja je obavijala križ i nitko nije mogao prodrijeti kroz još dublju tamu koja je pokrivala patnje Moje duše. Oštre munje kao da su bile usmjerene prema Meni dok sam visio na križu. Tada „Oko devetog sata povika Isus jakim glasom: Eli, ELi! Lema sabakthani.“ „Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ Kad se najdublji mrak zgusnuo oko Mene, mnogi su povikali: Osveta Neba je na Njemu. Gromovi Božjeg gnjeva sručili su se na Njega, zato što je tvrdio da je Božji Sin. Mnogi koji su vjerovali u Mene čuli su Moj očajnički uzvik. Nada ih je napustila. Ako je Otac napustio Isusa, u što mogu imati povjerenja Njegovi sljedbenici?

Kad se tama podigla s Mojega potištena duha, ponovno su oživjele tjelesne patnje i stoga sam rekao: „Žedan sam.“ Jedan od rimskih vojnika, pokrenut suosjećanjem dok je gledao suhe usne stavio je spužvu na isopovu trsku, potopio je u jednu posudicu s octom i ponudio Mi. Svećenici su se rugali Mojim samrtnim mukama. Dok je mrak pokrivao Zemlju, obuzimao ih je užasan strah; sad, kad je on

28

popustio, povratila se bojazan da bi im Ja mogao pobjeći. Pogrešno su protumačili Moje riječi: „Eli, Eli! Lema sabakthani.“ S prijezirom i podsmijehom govorili su: „Ovaj zove Iliju.“ Nisu iskoristili posljednju priliku da Mi olakšaju patnje. „Stanite“, rekli su, „da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine!“

Bezgrješni Božji Sin visio je na križu. Moje je tijelo bilo izmrcvareno bičevanjem; te ruke koje su tako često bile ispružene da blagoslove, prikovane su za drvenu gredu; te noge tako neumorne u službi ljubavi, pribijene su za drvo; kraljevska glava ranjena je krunom od trnja; s drhtavih usana otimao se uzvik boli. Sve što sam pretrpio – kapi krvi koje su tekle s Moje glave, Mojih ruku, Mojih nogu, samrtne muke koje su lomile Moje tijelo i neiskazana bol koja je ispunjavala Moju dušu zato što je Otac skrio svoje lice – jasno govori objavljujući svakom djetetu ljudske obitelji: Za tebe sam Ja Božji Sin pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe sam dijete Moje milo raskopao carstvo smrti i otvorio vrata raja. Ja koji sam utišao uzburkane valove i hodao po zapjenušanim valovima, koji sam učinio da đavoli dršću a bolest bježi, koji sam otvarao oči slijepima i pozivao umrle u život – prinio sam sebe kao žrtvu na križu, a sve to iz ljubavi prema tebi milo dijete. Ja, koji sam ponio grijehe, izdržao sam gnjev božanske pravde, tebe radi učinjen sam grijehom.

Utihnuli promatrači iščekivali su kraj ovog užasnog prizora. Sunce je ponovno zasjalo, ali križ je još uvijek bio obavijen tamom. Svećenici i poglavari pogledali su put Jeruzalema, i gle, gust oblak spustio se na grad i ravnice Judeje. Sunce Pravde, Svjetlost svijeta, uskratilo je svoje zrake nekad omiljenom gradu Jeruzalemu. Žestoke munje Božjeg gnjeva bile su upravljene na osuđeni grad.

Iznenada, tama se podigla s križa i jasnim glasom, nalik na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Ja sam povikao: „Svršeno je! „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Svjetlost je okružila križ, a Moje je lice kao Sunce zasjalo slavom. Priklonio sam glavu na grudi i umro.

Usred užasnog mraka, prividno napušten od Oca, Ja sam ispio do dna čašu ljudskog jada. U tim užasnim trenucima oslanjao sam se na dokaze o Očevom prihvaćanju koji su Mi do tada dani. Poznavao sam karakter svog Oca; razumio sam Njegovu pravdu, Njegovu milost i Njegovu veliku ljubav. Vjerom sam se oslanjao na Onoga koga sam uvijek s radošću slušao. A kad sam se u potpunoj pokornosti predao Ocu, povukao se osjećaj gubitka Očeve naklonosti. Ja sam vjerom izvojevao pobjedu.

Nikada ranije Zemlja nije bila svjedok takvog prizora. Skamenjeno je mnoštvo uzdržana daha promatralo Mene Spasitelja. Tama se ponovno spustila na Zemlju i začula se potmula tutnjava, kao teška grmljavina. Osjetio se snažan potres. Od potresa ljudi su popadali jedni na druge. Nastala je strašna zbrka i zaprepaštenost. S okolnih brda razbijene stijene uz strahovitu lomljavu sručivale su se u doline. Grobnice su se otvorile i mrtvi su ustajali iz svojih grobova. Činilo se kao da će se cijeli svijet razbiti u atome. Svećenici, poglavari, vojnici, krvnici i narod, nijemi od užasa, ležali su po zemlji.

Kad je glasni uzvik „Svršeno je!“ stigao s Mojih usana, svećenici su vršili službu u Hramu. To je bilo vrijeme večernje žrtve. Janje koje je predstavljalo Mene dovedeno je da bude zaklano. Obučen u svoju simboličnu i lijepu odjeću, svećenik je stajao s podignutim nožem kao i Abraham kad se spremao da žrtvuje svog sina. Narod je pozorno promatrao. Ali se zemlja tresla i podrhtavala zato što se približavao sam Otac. Uz zvuk cijepanja nevidljiva ruka razderala je od vrha do dna unutarnju zavjesu Hrama, otkrivajući pogledu mnoštva mjesto koje je nekad bilo ispunjeno Očevom prisutnošću. Na ovom mjestu nalazila se šekina. Ovdje je Otac otkrivao svoju slavu iznad prijestolja milosti. Nitko osim velikog svećenika nikada nije podignuo zavjesu koja je ovaj odjel odvajala od ostatka Hrama. On je ovamo ulazio jednom godišnje da izvrši očišćenje narodnih grijeha. Ali gle, ova zavjesa je razderana nadvoje. Najsvetije mjesto zemaljskog svetišta izgubilo je svoju svetost.

Zavladali su strah i zbrka. Svećenik se pripremao da zakolje žrtvu, ali nož je ispao iz njegove onemoćale ruke i janje je pobjeglo. Predslika je našla svoje ispunjenje u smrti Božjeg Sina. Prinesena je velika žrtva. Put u Svetinju nad svetinjama bio je otvoren. Za sve je pripremljen nov i životodavan put, Grješni, ojađeni ljudski rod nije više morao čekati dolazak velikog svećenika. Odsad ću Ja Spasitelj tvoj, obavljati službu svećenika i zastupnika u Nebu nad nebesima. Činilo se kao da je živi glas progovorio vjernima: Sad je došao kraj svim žrtvama za grijeh. Ja, Božji Sin došao sam po svojoj riječi: „Evo, dolazim – o meni je, naime, u svitku, to jest knjizi, pisano – da činim, Bože, volju tvoju.“ „Kroz svoju krv uđe jednom u svetinju i nađe vječni otkup.“ (Hebrejima 10,7; 9,12)

29

79

„SVRŠENO JE!“

Ja nisam predao svoj život dok nisam završio djelo što sam ga došao izvršiti, i dahom koji Me je napuštao uzviknuo sam: „Svršeno je!“ (Ivan 19,30) Bitka je izvojevana. Moja Mi je desnica i sveta ruka donijela pobjedu. Kao Pobjednik, postavio sam svoju zastavu na vječnim visinama. Zar među anđelima nije bilo radosti? Cijelo Nebo proslavljalo je Moju pobjedu. Sotona je bio pobijeđen i znao je da je njegovo carstvo propalo.

Za anđele i bezgrešne svjetove uzvik „Svrši se!“ imao je duboko značenje. Za njih, kao i za nas, izvršeno je to veliko djelo otkupljenja. Oni s vama dijete Moje milo dijele plodove Moje pobjede. Sve do Moj smrti anđelima i bezgrješnim svjetovima nije jasno otkriven Sotonin karakter. Praotpadnik se toliko zaodjenuo prijevarom da čak ni sveta bića nisu shvatila njegova načela. Nisu jasno vidjeli narav njegove pobune.

Protiv Boga pobunilo se biće izuzetne moći i slave. Otac nebeski je kazao o Luciferu: „Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep!“ (Ezekiel 28,12) Lucifer je bio kerubim zaklanjač. Stajao je u svjetlosti Očeve nazočnosti. Bio je najuzvišeniji od svih stvorenih bića i najistaknutiji u otkrivanju Očevih namjera Svemiru. Pošto je sagriješio, njegova sila da prevari bila je još veća, a razotkrivanje njegova karaktera znatno teže, zbog uzvišena položaja koji je zauzimao pred Ocem.

Otac je mogao uništiti Sotonu i njegove istomišljenike isto tako lako kao što čovjek baca kamenčić na zemlju, ali On to nije učinio. Pobunu nije trebalo savladati prisilom. Prisila postoji samo pod Sotoninom vlašću. Gospodnja načela ne pripadaju takvom poretku. Njegova vlast počiva na dobroti, milosti i ljubavi, a njihovo primjenjivanje je sredstvo koje se koristi. Očeva je vladavina moralna, a istina i ljubav trebaju biti sile koje prevladavaju.

Očeva je namjera bila da sve postavi na vječni temelj sigurnosti, pa je na nebeskim savjetima odlučeno da se Sotoni mora dati vrijeme kako bi razvio načela koja predstavljaju osnovu njegova sustava vladavine. Tvrdio je da su ona uzvišenija od Očevih načela. Da bi ih svemir mogao promotriti, Sotoninim je načelima dano vrijeme za djelovanje.

30

Sotona je naveo ljude na grijeh, pa je plan spasenja postao djelotvoran. Četiri tisuće godina Ja sam radio na čovjekovu uzdizanju, a Sotona na njegovom upropaštavaju i unižavanju. Sve je to pratio cijeli svemir.

Kad sam došao na svijet, sotonska je sila bila usmjerena protiv Mene. Od vremena kad sam se pojavio kao novorođenče u Betlehemu, uzurpator je radio na tome da prouzroči Moje uništenje. Svim silama Me je pokušavao spriječiti u razvijanju savršena djetinjstva, bezgrješne zrelosti, svete službe i žrtve bez mane. Ali doživio je poraz. Nije Me uspio navesti na grijeh. Nije Me mogao obeshrabriti ili odvojiti od djela što sam ga došao obaviti na Zemlji. Od pustinje do Golgote šibala Me je bura Sotonina bijesa, ali što je ona bivala nemilosrdnija to sam se čvršće držao ruke svog Oca i hitao stazom poprskanom krvlju. Svi su Sotonini napori da Me savlada i pobijedi otkrivali Moj besprijekoran karakter u sjajnijem svjetlu.

Cijelo Nebo i svjetovi koji nisu pali bili su svjedoci ove borbe. S velikim su zanimanjem pratili završne prizore ovog sukoba. Promatrali su Me kako ulazim u Getsemanski vrt, Moju dušu pritisnutu užasom velike tame. Čuli su Moj bolni uzvik: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!“ (Matej 26,39) Kad se Otac povukao iz Moj blizine, vidjeli su Me žalosnog u gorčini boli koja je nadilazila ovu iz posljednje velike borbe sa smrću. Krvavi znoj izbijao je iz Mojih pora i kapao na zemlju. S Mojih se usana triput otela molitva za oslobođenje. Nebo nije moglo više podnijeti ovaj prizor i Meni je poslan vjesnik utjehe.

Nebo je promatralo Žrtvu predanu u ruke ubilačkoj svjetini i požurivanje od jednog do drugog suda uz ismijavanje i nasilje. Čulo je kad su se Moji progonitelji rugali Mojem skromnom podrijetlu. Čulo je odricanje s kletvom i zaklinjanje jednoga od Mojih najvoljenijih učenika. Vidjelo se gnjevno djelo Sotone i njegovu moć nad ljudskim srcima. Kakvog li strašnog prizora! Uhvaćen u ponoć u Getsemaniju, vučen tamo- amo od palače do sudnice, izvođen dvaput pred svećenike, dvaput pred Veliko vijeće, dvaput pred Pilata i jedanput pred Heroda, ismijavan, šiban, osuđen i izveden da budem razapet, noseći teški teret križa usred naricanja jeruzalemskih kćeri i podrugivanja svjetine.

Nebo je s boli i divljenjem promatralo Mene kako visim na križu, kako krv teče iz Mojih izranjavanih sljepoočnica i kako se znoj obojen krvlju graška na Mojem čelu. Iz Mojih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene klinovima jer je težina Mojega tijela sad počivala na rukama. Moje otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Moja duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo je nebo bilo ispunjeno divljenjem kad sam Ja usred strahovite patnje iskazao svoju molitvu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Luka 23,34) Pa ipak, tu su stajali ljudi, stvoreni po Božjem obličju, koji su se udružili da unište život Njegovom jedinorođenom Sinu. Kakav prizor za Svemir!

Upravitelji i vlasti tame bili su okupljeni oko križa, bacajući paklenu sjenku nevjerstva u srca ljudi. Kad sam zajedno s Ocem stvorio ova bića da stoje pred Božjim prijestoljem, bila su prekrasna i slavna. Njihova ljepota i svetost bile su u skladu s njihovim uzvišenim položajem. Bila su obogaćena Mojom mudrošću i opremljeni svim nebeskim oružjem. Oni su bili sluge Boga živoga. Ali tko je mogao prepoznati među palim anđelima slavnog serafina koji je nekad služio u nebeskim dvorovima? Sotonske sile ujedinile su se sa zlim ljudima potičući narod da povjeruje kako sam Ja najveći grešnik i da Me stoga treba prezirati. Oni koji su Me ismijavali dok sam se nalazio na križu bili su ispunjeni duhom prvog velikog buntovnika. On ih je ispunio zlim i odvratnim riječima. On je nadahnjivao njihovo ruženje. Ali svim ovim nije postigao ništa.

Da se ijedan grijeh našao na Meni, da sam u bilo kojoj pojedinosti podlegao Sotoni i želji da izbjegnem strašno mučenje, Očev i čovjekov neprijatelj slavio bi pobjedu. Ja sam priklonio svoju glavu i umro, ali čvrsto sam se držao svoje vjere poslušnosti Ocu nebeskom. „Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom.“ (Otkrivenje 12,10)

Sotona je uvidio da je njegova laž razobličena. Njegova je vladavina otkrivena pred bezgrešnim anđelima i svemirom. Otkrio je sebe kao ubojicu. Prolivši Moju krv, izgubio je svaku naklonost nebeskih bića. Odsad je njegovo djelovanje ograničeno. Bez obzira na držanje koje bi pokazao, više nije mogao dočekivati anđele dok dolaze iz nebeskih dvorova i pred njima optuživati Moju braću kao one koji su obučeni u haljine prljave i oskvrnute grijehom. Tako se prekinula posljednja karika izraza naklonosti između Sotone i nebeskog društva.

31

Pa ipak, Sotona tada nije uništen. Ni tada anđeli nisu shvatili što je sve obuhvaćeno ovom velikom borbom. Načela koja su bila u pitanju trebalo je otkriti puno jasnije. Čovjeka radi Sotonino se postojanje moralo produljiti. Čovjek, kao i anđeli, mora uočiti razliku između Kneza svjetla i kneza tame. On mora izabrati kome će služiti.

Na početku ove velike borbe Sotona je izjavio da se Božji zakon ne može držati, da pravda nije u skladu s milošću i da grješnik u slučaju da prekrši Zakon, neće moći dobiti oprost. Svaki grijeh mora dobiti svoju kaznu, isticao je Sotona, pa ako Otac oprašta kaznu zbog grijeha, On nije Bog istine i pravde. Dok su ljudi kršili Božji zakon i oskvrnjivali Njegovu volju, Sotona se radovao. Izjavio je kako je dokazano da se Zakon ne može poštovati i da se čovjeku ne može oprostiti. Stoga što je nakon svoje pobune prognan s Neba, Sotona je tvrdio da ljudskom rodu zauvijek mora biti uskraćena Božja naklonost. Tvrdio je da Otac ne može pokazati milost grješniku i biti pravedan.

Premda je bio grješnik, čovjek se nalazio u drukčijem položaju od sotoninog. Lucifer je zgriješio na Nebu, u svjetlosti Božje slave. Njemu je kao nijednom drugom stvorenom biću bilo dano otkrivenje Božje ljubavi. Razumijevajući Očev karakter i poznavajući Njegovu dobrotu, Sotona se opredijelio da pođe za svojom sebičnom, neovisnom voljom. Ovaj je izbor bio konačan. Nije postojalo ništa više što bi Otac mogao učiniti da ga spasi. Međutim, čovjek je obmanut, a njegov um pomračen sotonskim lukavstvima. Nije imao mogućnosti upoznati visinu i dubinu Božje ljubavi. Jedino je u poznavanju Božje ljubavi za njega bilo nade. Bogu bi se mogao vratiti promatranjem Mojega karaktera

Očeva se ljubav obznanila ljudima preko Mene; ali milost nije ukinula pravdu. Zakon otkriva osobine Očeva karaktera i nijedan znak ili kovrčica iz njega ne može se promijeniti da bi se prilagodio čovjeku u njegovu palom stanju. Otac nije promijenio svoj Zakon, već je radi čovjekova otkupljenja sebe žrtvovao u Meni. „Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.“ (2.Korinćanima 5,19)

Zakon traži pravdu – pravedan život, savršen karakter, a ovo čovjek ne može ispuniti. On ne može odgovoriti zahtjevima Božjeg svetog Zakona. Ali Ja sam, došavši na Zemlju kao čovjek, živio svetim životom i razvio savršeni karakter. Ja ovo kao besplatan dar nudim svima koji Me žele prihvatiti. Njegov je život zamjena za ljudski život. Ljudi tako Očevim trpljenjem dobivaju oprost prošlih grijeha. Više od toga, Ja ispunjavam ljude Očevim osobinama. Izgrađujem ljudski karakter prema uzoru na božanski karakter, usklađujući duhovnu snagu i ljepotu. Tako se u onome koji vjeruje u Mene ispunjava pravda Zakona. Otac može biti „pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa“. (Rimljanima 3,26)

Očeva ljubav izražava se u Njegovoj pravdi isto toliko koliko i u Njegovoj milosti. Pravda je osnova Njegova prijestolja i rod Njegove ljubavi. Sotona je želio da odvoji milost od istine i pravde. Želio je dokazati da je pravičnost Božjeg zakona neprijatelj miru. Međutim, Ja sam pokazao da su one u Očevom planu nerazdvojno povezane i da jedna ne može postojati bez druge. „Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.“ (Psalam 85,11)

Svojim životom i smrću sam dokazao da Božja pravda ne ukida Njegovu milost, da se grijeh može oprostiti, da je Zakon pravičan i da se u cijelosti može držati. Tako su bile odbačene sotonske optužbe. Otac je dao vama ljudima nepobitan dokaz svoje ljubavi.

Počela se širiti jedna druga prijevara. Sotona je izjavio da je milost uništila pravdu, da je Moja smrt ukinula Očev Zakon. Da je bilo moguće promijeniti ili ukinuti Zakon, Ja ne bih morao umrijeti.. Međutim, ukidanje Zakona značilo bi ovjekovječiti prijestup, a svijet prepustiti Sotoninoj vlasti. Ja sam bio podignut na križu samo zato što je Zakon nepromjenjiv, zato što se čovjek može spasiti samo poslušnošću njegovim odredbama. Ta sredstva pomoću kojih sam uspostavio Zakon, Sotona je prikazao kao ona koja ga poništavaju. Na tom području vodit će se posljednja velika borba između Mene i Sotone.

Sotona sad ističe tvrdnju da je Zakon koji je Otac objavio svojim glasom pogrešan, a neke odredbe ukinute. To je posljednja velika prijevara koja će doći na svijet. Nije potrebno da napadne sav Zakon; on je postigao svoj cilj ako navede ljude da ne poštuju jedno načelo. Jer „tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve“. (Jakov 2,10)

Ljudi padaju pod Sotoninu vlast pristajući da prestupe jednu zapovijed. Zamjenjivanjem Božjeg Zakona ljudskim, Sotona će pokušati zavladati svijetom. Ovo je djelo pretkazano u proročanstvu. Za veliku otpadničku silu koja je Sotonin predstavnik, kaže se: „On će huliti na

32

Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke…“ (Daniel 7,25)

Ljudi će sigurno uspostaviti svoje zakone da djeluju nasuprot Božjem zakonu. Oni će pribjegavati nasilju nad savješću drugih i u svojoj revnosti da nametnu ove zakone ugnjetavat će svoje bližnje.

Borba protiv Božjeg Zakona koja je otpočela na Nebu, nastavit će se do kraja vremena. Svaki će čovjek biti okušan. Poslušnost i neposlušnost su pitanje o kome treba odlučiti cijeli svijet. Svi će biti pozvani da izaberu između Božjeg Zakona i ljudskih zakona. Tu će biti povučena crta razdvajanja. Postojat će samo dvije vrste. Svaki karakter bit će potpuno razvijen i svi će pokazati jesu li se opredijelili za poslušnost ili pobunu.

Tada će doći kraj. Otac će obraniti svoj Zakon i osloboditi svoj narod. Sotona i svi koji su mu se pridružili u pobuni bit će uništeni. Grijeh i grješnici nestat će, korijen i grane (Malahija 4,1) - Sotona korijen, a njegovi sljedbenici grane. Ispunit će se riječi za kneza zla: „Jer svoje srce s Božjem izjednači… Istrgoh te, kerube zaštitniče, isred ognjenog kamenja… Jer ti strašilo posta, nestade zauvijek.“ Zatim, „nestat će bezbožnika: mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema“. „I bit će ko da ih nije bilo nije.“ (Ezekiel 28,6-19; Psalam 37,10; Obadija 16)

To nije čin Očeve samovolje. Oni koji su odbacivali Njegovu milost, žanju ono što su posijali. Otac je izvor života i kad čovjek odabere službu grijehu, odvaja se od Oca i tako se sam lišava života. On je udaljen „od Božjeg života“. Ja kažem: „Svi koji mene mrze ljube smrt.“ (Efežanima 4,18; Izreke 8,36) Otac im za neko vrijeme daje život da bi mogli razviti svoj karakter i otkriti svoja načela. Kad se ovo dovrši, primit će plodove vlastita izbora. Životom pobune Sotona i svi koji se sjedinjuju s njim postavljaju sebe u takav nesklad s Ocem da je već i Njegova prisutnost za njih vatra koja sažiže. Slava Onoga koji je ljubav uništit će ih.

Na početku velike borbe anđeli ovo nisu razumjeli. Da je Sotoni i njegovoj vojsci prepušteno da požnju plodove svoga grijeha, oni bi poginulu, ali nebeskim bićima ne bi izgledalo da je to neizbježna posljedica grijeha. Sumnja u Očevu dobrotu ostala bi u njihovu umu kao sjeme zla koje bi donijelo svoj smrtonosni plod grijeha i prokletstva.

Međutim, to neće biti tako kad se završi velika borba. Tada, budući da je dovršen plan spasenja, Očev će se karakter otkriti svim razumnim bićima. Odredbe Njegova zakona bit će smatrane savršenim i nepromjenjivim. Tada će grijeh pokazati svoju narav, a Sotona svoj karakter. Tada će iskorjenjivanje grijeha opravdati Očevu ljubav i uzdignuti Njegovu čast pred svim bićima u svemiru koja s radošću slušaju Njegovu volju i u čijem se srcu nalazi Njegov Zakon.

U takvim prilikama anđeli su se mogli radovati promatrajući Moj križ; jer premda tada nisu sve razumijevali, znali su da je uništenje grijeha i Sotone zauvijek postalo sigurno, da je čovjekovo otkupljenje bilo osigurano, a svemir ostao vjerno zaštićenim. Ja sam u cijelosti shvaćao rezultat te žrtve koja je prinesena na Golgoti. Sve sam ovo gledao pred sobom kad sam na križu uzviknuo: „Svršeno je!“

33

80

U JOSIPOVOM GROBU

Najposlije sam otpočinuo. Dugi dan sramote i mučenja završen je. Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca objavljivale nastupanje subote, Ja sam počivao u Josipovom grobu. Dovršena djela i ruku sklopljenih u miru, odmarao sam se u svetim satima subotnjeg dana.

U početku, nakon svog djela stvaranja, Otac i Ja smo se odmarali u subotu. Kad se „dovrši nebo i zemlja sa svom svojom vojskom“ (Postanak 2,1) Stvoritelj i sva nebeska bića radovali su se promatrajući slavni prizor. Tada, „dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani“. (Job 38,7) Sad sam se odmarao od djela otkupljenja, pa premda je vladala žalost među onima koji su Me

34

voljeli na Zemlji, na Nebu je bila radost. Slavno je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, koji je pobijedio grijeh i nikada više ne može pasti – to su vidjeli Otac i anđeli kao plod Mojega dovršena djela. S ovim prizorom zauvijek je povezan dan Gospodnji, dan Mojega odmora. Jer Moje „djelo je… savršeno“ i „znam da sve što Bog čini, čini za stalno“. (Ponovljeni zakon 32,4; Propovjednik 3,14) „Kad se sve popravi, što Bog govori ustima sviju svetih proroka svojih od postanja svijeta.“ (Djela 3,21) Subota stvaranja, dan kad sam ležao i odmarao se u Josipovom grobu, bit će još uvijek dan odmora i radosti. Nebo i Zemlja sjedinit će se u slavljenju „od subote do subote“ (Izaija 66,23) a mnoštvo spašenih u radosnom obožavanju klanjat će se Bogu i Janjetu.

U završnim događajima dana raspeća dan je novi dokaz o ispunjenju proročanstva, novo svjedočanstvo o Mojemu božanstvu. Kad se mrak podignuo s križa i Meni oteo samrtni uzvik, odmah se začuo drugi glas kako govori: „Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!“ (Matej 27,54) Ove riječi nisu bile izgovorene šapatom. Svi su se okrenuli da vide odakle one dolaze. Tko ih je izgovorio? To je bio stotnik, rimski vojnik. Moje božansko strpljenje, i Moja iznenadna smrt s uzvikom pobjede na usnama, ostavili su dubok dojam na ovog neznabošca. U ranjenom, slomljenom tijelu koje je visilo na križu, stotnik je prepoznao lik Božjeg Sina. Nije se mogao uzdržati da ne prizna svoju vjeru. Tako je ponovno potvrđeno da ću Ja, Isus Krist, Otkupitelj svijeta, vidjeti trud svoje duše. Na sam dan Moje smrti tri međusobno različita čovjeka izrazila su svoju vjeru: zapovjednik rimske straže, čovjek koji je nosio Moj križ i onaj koji je umirao na križu pokraj Mene.

Dok se večer približavala, nad Golgotom je lebdjela nadnaravna tišina. Mnoštvo se razilazilo i mnogi su se vratili u Jeruzalem znatno izmijenjena duha od onog koji su pokazali tog jutra. Mnogi su došli promatrati raspeće iz radoznalosti, a ne iz mržnje prema Meni. Još su uvijek vjerovali optužbama svećenika, a Mene su gledali kao zločinca. Rugali su Mi se zahvaćeni neprirodnim uzbuđenjem i sjedinjeni sa svjetinom. Ali kad se Zemlja zaogrnula tamom, zastali su optuženi vlastitom savješću, osjećajući se krivim za veliko zlo. Usred te užasne tame nije se čula nikakva šala ili podsmijeh, a kad se podigla, u svečanoj su tišini pošli svojim kućama. Bili su uvjereni da su optužbe svećenika bile lažne, da nisam bio varalica, a nekoliko tjedana kasnije, kad je Petar propovijedao na dan Pedesetnice, nalazili su se među onim tisućama koje su se obratile Meni.

Međutim, hebrejske su vođe ostale nepromijenjene događanjima kojima su bili svjedoci. Njihova mržnja prema Meni nije oslabila. Tama koja je obavila Zemlju prigodom raspeća nije bila gušća od one koja je još uvijek obuzimala umove svećenika i poglavara. Kad sam se rodio, zvijezda je prepoznala Mene i povela mudrace do jasala u kojim sam ležao. Nebeske vojske su Me poznavale i pjevale Mi hvalospjeve nad betlehemskim ravnicama. More je znalo Moj glas i pokorilo se mojoj zapovijedi. Bolest i smrt prepoznale su Moju vlast i vratile su Mi svoj plijen. Sunce Me je poznavalo i, vidjevši Moje samrtne muke, sakrilo je svoje svijetlo lice. Stijenje Me je poznavalo i razlamalo se na Moj uzvik. Beživotna priroda poznavala Me je i svjedočila o Mojoj božanskoj prirodi. Međutim, svećenici i poglavari u Izraelu nisu prepoznali Mene, Božjeg Sina.

Ipak, svećenici i poglavari nisu imali mira. Ostvarili su svoj cilj time što su Me ubili, ali oni nisu doživjeli osjećaj pobjede koji su očekivali. Čak i u trenutku njihove očite pobjede, mučila ih je neizvjesnost što će se nakon toga dogoditi. Čuli su uzvik: „Svršeno je!“ „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Ivan 19,30; Luka 23,46) Nespokojni i zabrinuti, vidjeli su kako se razbija stijenje i osjetili snažan potres.

Dok sam bio živ, zavidjeli su Mi na utjecaju koji sam imao u narodu; zavidjeli su Mi čak i u smrti. Više su se bojali mrtvog Krista, puno više no što su se ikada bojali živoga. Bojali su se da su pozornost naroda previše usmjerili na događaje koji su pratili Moje raspeće. Bojali su se posljedica onoga što su učinili tog dana. Ni po koju cijenu nisu željeli da Moje tijelo ostane na križu tijekom subote. Subota se približavala, a tijela koja su visjela na križu povređivala bi njezinu svetost. Tako, koristeći ovo kao izgovor, vodeći Hebreji zahtijevali su od Pilata da se ubrzo naša smrt i da se naša tijela skinu prije zalaska sunca.

Pilat nije htio, kao ni oni, da Moje tijelo ostane na križu. Kad su dobili njegovu suglasnost, vojnici su prebili noge dvojici razbojnika da bi ubrzali njihovu smrt, ali kako su utvrdili, Ja sam već bio mrtav. Surovi vojnici bili su ganuti onim što su čuli i vidjeli od Mene i stoga su se uzdržali od lomljenja Mojih udova. Tako se u žrtvovanju Mene, Božjega Janjeta, ispunio Pashalni zakon: „Neka ni jedne kosti na njoj ne lome. Neka je slave prema propisima Pashe.“ (Brojevi 9,12)

35

Svećenici i poglavari su se iznenadili kad su utvrdili da sam Ja mrtav. Umiranje je na križu trajalo dugo; teško je bilo odrediti kad je život prestao. Nikada se nije čulo da čovjek umre šest sati nakon raspeća. Svećenici su željeli biti sigurni da sam Ja umro i po njihovom je savjetu jedan vojnik probo kopljem Moja rebra. Iz ovako načinjene rane potekla su dva obilna i različita mlaza, jedan od krvi, a drugi od vode. To su zapazili svi promatrači i Ivan vrlo pouzdano opisuje ovaj događaj. On kaže: „Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči – njegovo je svjedočanstvo istinito, i on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: 'Ni jedna mu se kost neće prelomiti.' A na drugome mjestu Pismo veli: 'Gledat će na onoga koga su proboli.'“ (Ivan 19,34-37)

Nakon uskrsnuća svećenici i poglavari pronosili su glas da Ja nisam umro na križu, da sam se samo onesvijestio i nakon toga oživio. Druga vijest tvrdila je da tijelo koje je položeno u grob nije bilo stvarno tijelo od mesa i kostiju, već samo nešto nalik na tijelo. Postupak rimskih vojnika pobija ove neistine. Oni nisu slomili Moje noge, zato što sam već bio mrtav. Da bi udovoljili svećenicima, proboli su Mi rebra. Da se život već nije ugasio, ova bi rana izazvala trenutačnu smrt.

Mojom su se smrću ugasile nade Mojih učenika. S neopisivom boli promatrali su Moje zatvorene oči i klonulu glavu. Moju kosu ulijepljenu krvlju, Moje probodene ruke i noge. Do posljednjeg časa nisu vjerovali da ću umrijeti, i stoga su jedva mogli povjerovati da sam doista mrtav. Ophrvani tugom, nisu se sjećali Mojih riječi koje su pretkazale baš ovaj prizor. Ništa što sam govorio nije ih moglo utješiti. Vidjeli su samo križ i Žrtvu kako krvari na njemu. Budućnost je izgledala tamna i beznadna. Njihov vjera u Mene je iščezla, ali nikada kao sada nisu Me toliko voljeli. Nikada ranije nisu toliko osjećali Moju vrijednost i svoju potrebu za Mojom nazočnošću.

Čak je u smrti Moje tijelo bilo vrlo dragocjeno Mojim učenicima. Čeznuli su da Me dostojanstveno sahrane, ali nisu znali kako bi to ostvarili. Ja sam bio osuđen kao pobunjenik protiv rimske vlasti, a ljudi pogubljeni zbog takva prekršaja bili su pokapani na groblju posebno određenom za takve zločince. Učenik Ivan sa ženama iz Galileje ostao je kraj križa. Nisu mogli ostaviti tijelo svoga Gospodina bezosjećajnim vojnicima da Me pogrebu na tako sramnom groblju. Ipak, to nisu mogli spriječiti. Nisu mogli dobiti nikakvo odobrenje od hebrejskih vlasti, a na Pilata nisu imali nikakav utjecaj.U ovoj neprilici učenicima su pritekli u pomoć Josip iz Arimateje i Nikodem. Obojica su poznavali Pilata i bili članovi Velikog vijeća. Obojica su bili bogati i utjecajni ljudi. Oni su odlučili da Moje tijelo treba sahraniti s počastima.

Josip je smjelo otišao Pilatu i zamolio ga za Moje tijelo. Pilat je tek sad prvi put čuo da sam Ja već mrtav. Do njega su doprle proturječne vijesti o događajima koji su pratili raspeće, ali spoznaja o Mojoj smrti namjerno je skrivana od njega. Svećenici i poglavari upozorili su Pilata da bi Moji učenici mogli izvesti prijevaru s Mojim tijelom. Čuvši Josipov zahtjev, pozvao je kapetana koji je bio na dužnosti kod križa i doznao da sam doista umro. Potrudio sa da dobije izvještaj od njega o prizorima na Golgoti, koji je potvrdio Josipovo svjedočanstvo.

Josipov je zahtjev odobren. Dok je Ivan čekao uznemiren zbog pogreba svog Učitelja, Josip se vratio s Pilatovim nalogom za Moje tijelo; Nikodem je stigao donoseći oko sto litara pomiješane smirne i aloja za Moje pomazanje. Najpoštovanijem u cijelom Jeruzalemu ne bi se moglo ukazati veće poštovanje u smrti. Učenici su bili vrlo iznenađeni kad su vidjeli ove bogate poglavare koji su isto toliko bili zainteresirani za pogreb svojega Gospodina, kao i oni sami.

Ni Josip ni Nikodem nisu otvoreno prihvatili Mene Spasitelja dok sam bio živ. Znali su da bi ih takav korak isključio iz Velikog vijeća, a nadali su se da će me svojim utjecajem zaštiti na njegovim zasjedanjima. Izgledalo je da su na neko vrijeme uspijevali, ali lukavi svećenici, zapažajući njihovu naklonost prema Meni, osujetili su njihove planove. U njihovoj odsutnosti Ja sam bio osuđen i predan da se razapnem. Sad kad sam bio mrtav, nisu više skrivali koliko su Mi privrženi. Dok su se učenici bojali javno pokazati kao Moji sljedbenici, Josip i Nikodem hrabro su im priskočili u pomoć. Pomoć ovih bogatih i poštovanih ljudi bila je u ovom trenutku vrlo potrebna. Oni su za svog mrtvog Učitelja mogli učiniti ono što je bilo nemoguće siromašnim učenicima; njihovo bogatstvo i utjecaj štitili su ih u velikoj mjeri od zlobe svećenika i poglavara.

Nježno i s poštovanjem svojim su rukama skinuli Moje tijelo s križa. Suze sućuti kapale su im iz očiju dok su gledali Moje izranjeno i izmučeno tijelo. Josip je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote, sad ga je pripremio za Mene. Zajedno s mirisima što ih je donio Nikodem, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Ja sam prenesen do groba. Tu

36

su ova tri učenika ispravila ozlijeđene udove i savila izranjene ruke na nepomične grudi. Žene Galilejke došle su vidjeti je li učinjeno sve što se moglo učiniti za beživotno tijelo njihovog voljenog Učitelja. Vidjele su teški kamen koji je navaljen na ulaz u grob u koji sam Ja položen da počivam. Žene su bile posljednje kod križa i posljednje na Mojem grobu. Dok su se spuštale večernje sjenke, Marija Magdalena i druge Marije zadržale su se oko mjesta počivanja njihovog Gospodina, lijući suze žalosti nad sudbinom Onoga koga su voljele. „Potom se vratiše… U subotu se nisu micale prema propisu Zakona.“ (Luka 23,56)

To je bila subota koju ožalošćeni učenici neće nikada zaboraviti, a isto tako i svećenici, poglavari, književnici i narod. Prilikom sunčeva zalaska, u smiraj dana pripreme, trube su se oglasile označavajući da je subota počela. Pasha je svetkovana onako kako se to činilo stoljećima, dok sam Ja na koga je ona usmjeravala, ležao u Josipovom grobu ubijen rukama zlikovaca. Predvorja Hrama bila su u subotu ispunjena vjernicima. Veliki svećenik s Golgote bio je tu, odjeven u sjajne svećeničke haljine. Svećenici s bijelim kapama, sasvim zaokupljeni, obavljali su svoje dužnosti. Međutim, neki od nazočnih nisu bili mirni dok se za grijeh prinosila krv junaca i jaraca. Nisu bili svjesni da je znamenje našlo svoje ostvarenje, da je beskonačna Žrtva prinesena za grijehe svijeta. Nisu znali da vršenje obredne službe nije imalo više nikakvu važnost. Ali, nikada ranije tu službu nisu pratili sa tako proturječnim osjećajima. Trube, glazba i glasovi pjevača bili su glasni i jasni kao i obično. Međutim, svi su osjećali da se zbiva nešto neobično. Jedan za drugim raspitivali su se o nesvakidašnjem događaju koji se odigrao. Dotada je Svetinja nad svetinjama strogo čuvana od svih koji u nju nisu smjeli ući. Međutim, sad je bila otvorena za sve oči. Teška izvezena zavjesa, načinjena od čistog lana i bogato ukrašena zlatom, skerletom i purpurom bila je razdrta od vrha do dna. Mjesto na kojem se Otac sastajao s velikim Svećenikom da objavi svoju slavu, mjesto koje je bilo sveta Božja dvorana za prijam, bilo je otvoreno svakom oku – mjesto koje Otac više nije priznavao. Smrknuti svećenici služili su pred oltarom. Otkrivenost Svetinje nad svetinjama ispunjavala ih je užasom nastupajuće nesreće.

Mnogi umovi bili u obuzeti mislima izazvanim prizorima na Golgoti. Od raspeće sve do uskrsnuća mnoge budne oči stalno su istraživale proročanstva, neki da bi razumjeli cjelovito značenje blagdana koji su proslavljali, neki da nađu dokaze da Ja nisam bio ono što sam tvrdio da jesam, a drugi su bolnim srcem tragali za dokazima da sam Ja uistinu pravi Mesija. Premda su istraživali s različitim ciljevima, svi su bili osvjedočeni u istu istinu: da se proročanstvo ispunilo u događajima nekoliko proteklih dana i da sam Ja Raspeti – Otkupitelj svijeta. Mnogi koji su tada sudjelovali u službi, nikad više nisu sudjelovali u pashalnim obredima. Čak su i mnogi svećenici bili osvjedočeni u Moj pravi karakter. Njihovo istraživanje proročanstava nije bilo uzaludno, jer su Me nakon Mojega uskrsnuća priznali za Božjeg Sina.

Kad Me je vidio podignuta na križu, Nikodem se sjetio Mojih riječi izgovorenih u noći na Maslinskoj gori: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.“ (Ivan 3,4.15) Te subote dok sam ležao u grobu, Nikodem je imao priliku za razmišljanje. Sada je njegov um obasjavala jasnija svjetlost pa mu riječi što sam mu izgovorio više nisu bile tajanstvene. Osjećao je da je mnogo izgubio što se nije povezao sa Mnom tijekom Mojega života. Sad se prisjećao događaja s Golgote. Moja molitva za one koji su Me raspeli i Moj odgovor na molbu razbojnika koji je umirao govorili su srcu ovog učenog savjetnika. Ponovno Me je promatrao u Mojoj agoniji i opet čuo taj posljednji uzvik „Svršeno je!“, izgovoren kao uzvik pobjednika. Ponovno je promatrao Zemlju kako se ljulja, zamračeno nebo, razdrtu zavjesu, razlomljene stijene i njegova se vjera zauvijek utvrdila. Isti događaj koji je uništio nade učenika, osvjedočio je Josipa i Nikodem u Moje božanstvo. Njihova strahovanja savladala je hrabrost čvrste i nepokolebljive vjere.

Nikada nisam privukao toliku pozornost mnoštva kao sada kad sam bio položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevoljne u predvorje Hrama, raspitujući se: Tko nam može nešto reći o Isusu iz Nazareta? Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i uskrisivao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: „Tražimo Krista Iscjelitelja!“ Svećenici su ovom prilikom pregledali one za koje se mislilo da pokazuju znake gube. Mnogi su morali čuti da su njihovi muževi, žene ili djeca proglašeni gubavima i osuđeni napustiti sigurnost svog doma i naklonost svojih prijatelja, da bi izdaleka opominjali prolaznike bolnim uzvikom: „Nečist, nečist!“ Prijateljske Moje ruke, koje nikada nisu odbijale dodirom iscjeljivati odvratnu gubu, sad su bile prekrižene na Mojim grudima. Usne koje su na bolesnikovu molbu odgovarale utješnim riječima: „Hoću. Ozdravi!“ (Matej 8,3), sad su bile nijeme. Mnogi su se uzalud obraćali svećeničkim vođama i poglavarima za sućut i

37

olakšanje. Bilo je očito da su odlučno željeli imati Mene živog ponovno u svojoj sredini. Uporno su se i revno raspitivali za Mene. Nisu željeli otići. Međutim, istjerali su ih iz predvorja Hrama i na vrata postavili vojnike da vraćaju mnoštvo što je htjelo ući sa svojim bolesnima i umirućima.

Nevoljnici koji su došli da ih Ja izliječim klonuli su pod teretom razočarenja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Bolesni su umirali u nedostatku Mojeg iscjeljujućeg dodira. Uzalud su tražili savjet liječnika; nitko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u Josipovom grobu.

Tužni uzvici stradalnika uvjerljivo su svjedočili tisućama da je velika svjetlost nestala s ovoga svijeta. Bez Mene, Zemlja je postala mrak i tama. Mnogi čiji su se glasovi stopili u uzviku: „Razapni ga! Razapni!“ sad su shvatili nesreću koja se sručila na njih, pa bi, da sam još živ, isto tako revno vikali: „Pusti nam Isusa!“

Kad su ljudi doznali da su Me svećenici pogubili, raspitivali su se o Mojoj smrti. Pojedinosti o Mojem suđenju držane su u najdubljoj tajnosti, ali dok sam se nalazio u grobu, Moje ime nije silazilo s tisuća usana, a izvješća o Mojem sramnom suđenju i nečovječnosti svećenika i poglavara kružila su posvuda. Razumni ljudi pozvali su ove svećenike i poglavare da objasne proročanstva Staroga zavjeta o Mesiji, i dok su oni pokušavali uobličiti neku laž, kao odgovor, postali su smeteni. Nisu mogli objasniti proročanstva koja su naviještala Moje patnje i smrt, pa su se mnogi od onih koji su se raspitivali osvjedočili da su se sveti spisi ispunili.

Osveta za koju su svećenici mislili da će biti slatka, postala im je vrlo gorka. Znali su da su se sučelili s oštrim narodnim neodobravanjem; znali su da su baš one, koje su potaknuli protiv Mene, sad bili užasnuti njihovim sramnim djelom. Ovi svećenici pokušavali su vjerovati da sam Ja varalica, ali bilo je uzalud. Neki od njih stajali su kraj Lazarova groba i vidjeli kako se mrtvac vraća u život. Drhtali su od straha da ću se Ja sam dignuti iz mrtvih i da ću se ponovno pojaviti pred njima. Oni su Me čuli kako izjavljujem da imam vlast položiti svoj život i ponovno ga uzeti. Sjetili su se i da sam rekao: „Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!“ (Ivan 2,19) Juda im je govorio o riječima što sam ih Ja uputio svojim učenicima za posljednjeg putovanja u Jeruzalem: „Evo ulazimo u Jeruzalem, gdje će Sin Čovječji biti predan glavarima svećeničkim i književnicima, i oni će ga na smrt osuditi i predati poganima da mu se izruguju, i bičuju ga i razapnu. Ali će on uskrsnuti treći dan.“ (Matej 20,18.19) Kad su čuli ove riječi, podsmjehivali su se i rugali. Ali sad su se sjetili da su se dosad ispunila sva Moja pretkazanja. Rekao je da će trećeg dana ponovno ustati, i tko bi mogao reći da se i ovo neće ispuniti. Pokušali su se osloboditi ovih misli, ali nisu nikako mogli. Kao i njihov otac, đavao, vjerovali su i drhtali.

Sad kad je uzbuđenje prestalo, Moj lik nametnuo se njihovim umovima. Gledali su Me kako stojim miran i dostojanstven pred svojim neprijateljima, podnoseći bez ikakva gunđanja njihova ruganja i zlostavljanja. Svi događaji s Mojega suđenja i raspeća ponovno su se vraćali s neodoljivim osvjedočenjem da sam Ja Božji Sin. Osjećali su da bih se u svako doba mogao pojaviti pred njima kao Optuženi koji je postao Tužitelj, Osuđeni Sudac, Ubijeni kao onaj koji traži pravdu u smrti svojih ubojica.

U subotu su imali malo odmora. Premda nikada ne bi prestupili prag neznabožaca iz straha od oskvrnuća, ipak su održali savjetovanje o Mojem tijelu. Smrt i grob moraju zadržati onoga koga su oni raspeli. „Slijedećeg dana – to bi dan poslije Priprave – skupiše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: Gospodaru, sjetili smo se da je onaj varalica još za života rekao: 'Poslije tri dana uskrsnut ću.' Zato naredi da mu se čuva grob do trećeg dana, da ne bi došli njegovi učenici, ukrali ga te rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih', pa bi posljednja prijevara bili gora od prve. Evo vam straže - odgovori Pilat – idite i čuvajte kako znate!“ (Matej 27,62-65)

Svećenici su dali upute za osiguranje grobnice. Veliki kamen postavljen je ispred otvora. Preko ovog kamena postavili su uže, pričvršćujući krajeve za stijenu i zapečavajući ih rimskim pečatom. Kamen se nije mogao pomaknuti a da se ne slomi pečat. Straža od stotinu vojnika, postavljena oko groba lako je mogla spriječiti svakog nepozvanog da se oko njega bavi. Svećenici su učinili sve što su mogli da bi zadržali Moje tijelo tamo gdje je bilo položeno. Ja sam bio tako sigurno zapečaćen u svom grobu, kao da sam trebao tu ostati za sva vremena.

Tako su se savjetovali i planirali slabi ljudi. Ove ubojice nisu uopće shvatile beskorisnost svojih napora. Ali Otac se proslavio njihovim djelovanjem. Upravo oni napori uloženi da se spriječi Moje uskrsnuće najuvjerljiviji su dokazi koji ga potvrđuju. Ukoliko je veći bio broj vojnika postavljenih oko groba, utoliko će moćnije biti svjedočanstvo da sam Ja uskrsnuo. Stotina godina prije Moje smrti Sveti Duh je objavio preko psalmista: „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?

38

Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova… Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.“ (Psalam 2,1-4) Rimski stražari i rimsko oružje bili su nemoćni da Gospodara života zadrže u grobu. Približio se trenutak Mojega oslobođenja.

81

„USKRSNUO JE KAKO JE REKAO“

Ovo poglavlje se zasniva na Mateju 28,2-4.11-15.

Noć prvog dana tjedna polako je protjecala. Nastupio je najmračniji trenutak koji prethodi svitanju. Ja sam još bio zarobljenik u svom uzanom grobu. Veliki je kamen bio na svom mjestu, rimski pečat nepolomljen, rimski čuvari držali su svoju stražu. Tu su se nalazili i nevidljivi stražari. Vojske zlih anđela bile su okupljene oko ovog mjesta. Da je bilo moguće, knez tame sa svojom otpalom vojskom zauvijek bi sačuvao zapečaćen grob koji je čuvao Mene, Sina Božjeg. Međutim, nebeska je vojska okružila grobnicu. Anđeli, „silni krjepošću“, čuvali su grob i čekali da dobrodošlicom pozdrave Kneza života.

„Najedanput se zemlja silno potrese: anđeo Gospodnji siđe s neba.“ Obučen u sve Božje oružje, ovaj anđeo izašao je iz nebeskih dvorova. Sjajne zrake Božje slave išle su pred njim i

39

osvjetljavale mu put. „Lice mu je sjalo kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.“

A sada, svećenici i poglavari, gdje je sila vaših stražara? Hrabri vojnici koji se nisu nikada bojali ljudske sile, sad su bili zarobljeni bez mača i koplja. Lice koje su sada gledali nije lice nekog smrtnog ratnika, već lice najmoćnijeg u Gospodnjoj vojsci. Ovaj vjesnik zauzima položaj s koga je Sotona pao. On je taj koji je objavio Moje rođenje na betlehemskim brežuljcima. Zemlja podrhtava prilikom njegova približavanja, vojske tame bježe i dok on odvaljuje kamen; čini se kao da je Nebo sišlo na Zemlju. Vojnici ga gledaju kako uklanja kamen kao neki oblutak i čuju ga kako uzvikuje: „Sine Božji, izađi; Otac Te zove.“ Vide Me kako izlazim iz groba i čuju Moju objavu nad razvaljenim grobom: „Ja sam uskrsnuće i život.“ Dok izlazim u veličanstvu i slavi, anđeoske vojske duboko se klanjaju preda Mnom i pozdravljaju Me dobrodošlicom i pjesmama hvale.

Jedan potres označio je trenutak kad sam položio svoj život, a drugi je posvjedočio trenutak kad sam ga pobjednički ponovno uzeo. Ja, koji sam pobijedio smrt i grob, pobjedničkim sam korakom izašao iz groba usred potresa, sijevanja munja i pucanja gromova. Kad budem ponovno došao na Zemlju, Ja ću potresti „ne samo zemlju nego i nebo“. „Zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe.“ „Nebesa se sviše kao knjiga“, „počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.“ „Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.“ (Hebrejima12,26; Izaija 24,20; 34,4; 2. Petrova 3,10; Joel 4,16)

Prigodom Moje smrti vojnici su usred dana vidjeli Zemlju obavijenu tamom, prigodom uskrsnuća vidjeli su sjaj anđela kako osvjetljuje noć i čuli kako nebeski stanovnici s velikom radošću pobjedonosno pjevaju: „Ti si pobijedio Sotonu i sile tame; ti si pobjedom nadvladao smrt!“

Ja sam proslavljen izišao iz groba, dok su me promatrali rimski stražari. Njihove su oči bile prikovane za Moje lice, lice koje su nedavno ismijevali i kome su se rugali. U Meni su promatrali zarobljenika koga su vidjeli u sudskoj dvorani, kome su ispleli trnov vijenac. Pred njima sam bio Ja koji sam bez opiranja stajao pred Pilatom i Herodom, čije je tijelo bilo izmučeno svirepim šibanjem. Pred njima je bio Onaj koji je prikovan na križ i prema kome su svećenici i poglavari zadovoljno odmahivali glavom govoreći: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti.“ (Matej 27,42) Da, Ja sam taj koji sam položen u Josipov novi grob. Odlukom s Neba Sužanj je oslobođen. Da su gore i planine bile navaljene na Moj grob, ne bi mogle spriječiti Moj izlazak.

Kad smo se anđeo i Ja pojavili, rimski su stražari klonuli i ostali kao mrtvi. Kad je nebeska pratnja iščezla iz njihovog pogleda, ustali su i brzo, koliko su ih klecavi udovi mogli nositi, pošli prema vratima vrta. Posrćući kao pijanci, požurili su dalje u grad, objavljujući divnu novost onima koje su sretali. Uputili su se Pilatu, ali je njihov izvještaj stigao hebrejskim vlastima, pa su svećeničke vođe i poglavari poslali da ih najprije dovedu njima. Ovi su vojnici izgledali čudno. Dršćući od straha, blijeda lica posvjedočili su o Mojem uskrsnuću. Vojnici su sve ispričali, upravo onako kao što su vidjeli, nisu imali vremena misliti ili ispričati išta osim istine. S bolnim izrazom kazali su: „Onaj koji je raspet na križu bio je Božji Sin. Čuli smo anđela koji Ga je proglasio Veličanstvom Neba, Kraljem slave.“

Lica svećenika bila su kao lica mrtvaca. Kaifa je pokušao govoriti. Njegove su se usne micale, ali nisu izustile nijednu riječ. Vojnici su se spremali napustiti vijećnicu, kad ih je jedan glas zaustavio. Kaifa je najposlije uspio progovoriti. „Čekajte, čekajte!“ – rekao je. „Nemojte nikome govoriti o onome što ste vidjeli.“

Tada je vojnicima predloženo da šire lažan izvještaj. „Kažite,“ govorili su svećenici, „učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga kad smo mi spavali.“ Ovdje su se svećenici prevarili. Kako vojnici mogu reći da su učenici ukrali tijelo dok su oni spavali? Da su spavali, kako su mogli to znati? A ako bi se dokazala krađa Mojega tijela, zar ne bi svećenici bili prvi koji bi ih osudili. Ili ako je straža spavala kraj groba, zar ne bi svećenici bili prvi koji bi ih tužili Pilatu?

Vojnici su se užasavali pomisliti da na sebe navuku optužbu kako su spavali na dužnosti. To je bio prekršaj koji se kažnjavao smrću. Hoće li lažno svjedočiti, obmanjujući narod i dovodeći svoj živote u opasnost? Zar nisu budno držali svoju zamornu stražu? Kako mogu podnijeti sud i lažno se zakleti čak i iz ljubavi prema novcu?

Da bi ušutkali svjedočanstvo koga su se bojali, svećenici su obećali stražarima da će ih zaštiti, ističući da ni Pilat, kao ni oni ne bi željeli da takav izvještaj kruži. Rimski vojnici prodali su za novac svoj poštenje Hebrejima. Došli su pred svećenike donoseći najpotresniju vijest isitne; otišli su natovareni novcem i s lažnim izvještajem na usnama koji su za njih izmislili svećenici.

40

U međuvremenu je izvještaj o Mojem uskrsnuću stigao do Pilata. Iako je Pilat bio odgovoran što je Mene predao na smrt, bio je uglavnom ravnodušan. Premda je osudio Mene protiv svoje volje i s osjećajem sažaljenja, do tog trenutka nije osjećao stvarnu grižnju savjesti. U strahu, sad se zatvorio u svoju kuću odlučivši da više nikoga ne vidi. Međutim, svećenici su prokrčili put do njega, ispričali priču koju su sami smislili i uporno ga molili da stražarima oprosti zanemarivanje dužnosti. Prije no što je pristao na to, osobno je za sebe ispitao stražare. Bojeći se za svoju sigurnost, nisu se usuđivali bilo što sakriti i Pilat je od njih saznao sve što se dogodilo. Nije se više raspitivao o tome, ali otada više nije imao mira.

Kad sam položen u grob, Sotona je likovao. Usudio se ponadati da Ja Spasitelj svijeta neću ponovno uzeti svoj život. Tvrdio je da polaže pravo na Moje tijelo i postavio svoju stražu oko groba, želeći zadržati Me kao zarobljenika. Bio je vrlo razljućen kad su njegovi anđeli pobjegli pred nebeskim vjesnikom. Kad je vidio Mene kako izlazim kao pobjednik, znao je da će njegovo carstvo doživjeti krah i da će najposlije i sam morati umrijeti.

Time što su Me ubili, svećenici su učinili sebe Sotoninim oruđem. Sad su bili sasvim u njegovoj vlasti. Zapleteni u zamku, nisu vidjeli nikakvo oslobođenje do samo borbu protiv Mene. Kad su čuli izvještaj o Mojem uskrsnuću, pobojali su se gnjeva naroda. Osjećali su da su im životi u opasnosti. Njihova jedina nada bila je da pokažu kako sam Ja varalica, time što će poricati da sam uskrsnuo. Potkupili su vojnike i osigurali Pilatovu šutnju. Posvuda su širili svoje lažne izvještaje. Ali bilo je svjedoka koje nisu mogli ušutkati. Mnogi su čuli svjedočanstvo vojnika o Mojem uskrsnuću. A neki od umrlih uskrsnuli su sa Mnom i pojavili se pred mnogima, izjavljujući da sam Ja ustao. Osobe koje su vidjele ove uskrsle i čule njihovo svjedočanstvo odnijele su izvještaje svećenicima. Svećenici i poglavari živjeli su u stalnom strahu da se idući ulicama ili u svom domu ne nađu licem u lice sa Mnom. Osjećali su da za njih nema nikakve sigurnosti. Reze i zasuni bili su slaba zaštita od Mene. Danju i noću pojavljivao sam se pred njihovim očima onaj strašni prizor iz sudnice kad su vikali: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.“ (Matej 27,25) Nikada iz njihova sjećanja neće izblijedjeti taj prizor. Nikada više miran san neće doći na njihova uzglavlja. Kad se glas moćnog anđela čuo kraj Mojega groba kako govori: „Tvoj Otac Te zove!“, Ja sam izašao iz groba životom koji se nalazi u Meni samome. Sad je dokazana istinitost Mojih riječi: „Ja dajem život svoj, da ga opet uzmem… Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.“ Sad se ispunilo proročanstvo koje sam izrekao svećenicima i poglavarima: „Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!“ (Ivan 10,17.18; 2,19)

Nad razvaljenom Josipovom grobnicom Ja sam pobjedonosno obznanio: „Ja sam uskrsnuće i život.“ Ove riječi moglo je izgovoriti samo Božanstvo. Sva stvorena bića žive Božjom voljom i silom. Ona su ovisni primatelji života od Oca. Od najuzvišenijeg serafina do najskromnijeg živog bića, svi iznova primaju silu s Izvora života. Samo Ja koji sam jedno s Ocem mogu reći za život: „Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.“ U svojoj božanskoj prirodi Ja sam posjedovao silu da slomim okove smrti.

Ustao sam iz mrtvih kao prvina onih koji spavaju. Na Mene je upućivao obrtani snop i Moje se uskrsnuće zbilo baš onog dana kad je pred Ocem trebalo prinijeti obrtani snop. Više od tisuću godina vršio se ovaj simbolični obred. S njiva su prikupljani prvi klasovi zrelog žita i kad je narod odlazio u Jeruzalem na Pashu, snop prvina obrtao se kao zahvalna žrtva pred Gospodinom. Sve dok ovo nije bilo izvršeno, srp nije počinjao žeti. Tako sam Ja, Prvina, predstavljao veliku duhovnu žetvu koja će se sakupiti za Božje kraljevstvo. Njegovo je uskrsnuće slika i zalog uskrsnuća svih pravednika koji su umrli. „Jer ako vjerujem da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim.“ (1. Solunjanima 4,14)

Kad sam ustao, iz groba sam izveo mnoge zarobljenike. Potres prigodom Moje smrti otvorio je njihove grobove i kad sam Ja ustao, i oni su izišli sa Mnom. To su bili Očevi suradnici koji su i po cijenu svoga života svjedočili za istinu. Sad su trebali biti svjedoci za Mene koji sam ih podignuo iz mrtvih. Za vrijeme svoje službe dizao sam mrtve u život. Uskrisio sam sina udovice iz Naina, kćerku poglavara i Lazara. Ali oni nisu bili obučeni u besmrtnost. Premda su uskrsnuli, bili su još uvijek podložni smrti. Ali oni koji su izišli iz grobova prigodom Mojega uskrsnuća, ustali su u vječni život. Oni su se uznijeli sa Mnom kao znak Moje pobjede nad smrću i grobom. Ovi, rekao sam, nisu više Sotonini zarobljenici; Ja sam ih otkupio. Ja sam ih izveo iz groba kao prvinu svoje sile, da budu sa mnom gdje sam i ja, da nikad više ne vide smrt ili iskuse bol. Ovi su otišli u grad i pokazali se mnogima objavljujući: „Krist je uskrsnuo iz mrtvih i mi smo uskrsnuli s Njim.“ Tako je ovjekovječena sveta istina o uskrsnuću. Uskrsnuli sveti svjedočili su o istinitosti riječi: „Tvoji će mrtvi oživjeti,

41

uskrsnut će tijela.“ Njihovo uskrsnuće bilo je slikoviti prikaz ispunjenja proročanstva: „Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će izmetnuti mrtvace. (Izaija 26,19)

Ja sam za tebe dijete Moje milo uskrsnuće i život. U Meni je obnovljen život koji je izgubljen uslijed grijeha; Ja u sebi imam život da oživim onoga koga hoću. Meni je podareno pravo da darujem besmrtnost. Život koji sam u ljudskoj prirodi položio, Ja ponovno uzimam i dajem ga ljudskom rodu. „Ja sam došao“, rekao sam, da „Imaju život i da ga imaju u izobilju.“ „A tko pije od vode koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.“ „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Ivan 10,10; 4,14; 6,54)

Z vjernika smrt ne znači puno. Ja govorim o njoj kao da ima malu važnost. „Ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti“, „neće nigda okusiti smrti“. Za kršćanina smrt je samo san, trenutak tišine i tame. Život je sakriven sa Mnom u Ocu i „kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom“. (Ivan 8,51.52; Kološanima 3,4)

Glas koji je uzviknuo s križa: „Svrši se!“, čuo se među mrtvima. On je prodro kroz zidove grobnica i pozvao usnule da ustanu. Tako će biti kad se s Neba bude začuo Moje glas. Taj glas prodrijet će u grobnice i otvoriti humke, i mrtvi u Kristu uskrsnut će. Prigodom Mojega uskrsnuća otvorilo se nekoliko grobova, ali prigodom Mojega drugoga dolaska svi dragocjeni mrtvi čut će Moj glas i izići u slavni besmrtni život. Ista sila koja je podigla Mene iz mrtvih podignut će Moju Crkvu i proslaviti je sa Mnom, iznad svih poglavarstava, iznad svih sila, iznad svakog imena koje se spominje, ne samo na ovom svijetu već i na svijetu koji će doći.

82

„ZAŠTO PLAČEŠ?

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 28,1.5-8;

Marku 16,1-8; Luki 24,1-12; Ivanu 20,1-18.

Žene koje su stajale kraj Mojega križa budno su bdjele i čekale da subota prođe. Prvog dana tjedna, vrlo rano, krenule su na grob, noseći dragocjene mirise i pomasti za Moje tijelo. Nisu pomišljale na Moje uskrsnuće iz mrtvih. Sunce njihova nadanja zašlo je, i noć se nastanila u njihovim srcima. Dok su odmicale putom, pričale su o Mojim djelima milosrđa i Mojim riječima utjehe. Međutim, nisu se sjetile Mojih riječi: „Ali ću vas opet vidjeti.“ (Ivan 16,22)

Ne znajući što se upravo zbiva, približavale su se vrtu govoreći: „Tko će nam odmaknuti kamen s vata na grobu?“ Znale su da ne mogu ukloniti kamen, pa ipak su nastavile svojim putom. I

42

gle, nebo se iznenada zasvijetlilo slavom koja nije dolazila od sunca koje se rađalo. Zemlja je podrhtavala. Vidjele su da je veliki kamen uklonjen. Grob je bio prazan.

Sve žene nisu došle iz istog pravca na grob. Marija Magdalena je prva stigla na mjesto; vidjevši da je kamen sklonjen, požurila je to javiti učenicima. U međuvremenu prispjele su i druge žene. Oko groba je sjala svjetlost, ali u njemu nije bilo Mojega tijela. Dok su se žene zadržavale oko ovog mjesta, iznenada su primijetile da nisu same. Mladić obučen u sjajne haljine sjedio je kraj groba. To je bio anđeo koji je uklonio kamen. On je uzeo ljudsko obličje da ne bi prestrašio Moje prijatelje. Ipak, oko njega je još uvijek sjala svjetlost nebeske slave i žene su se uplašile. Okrenule su se da pobjegnu, ali riječi anđela zaustavile su njihove korake. „Ne bojte se!“, rekao je, „znam da tražite razapetog Isusa. On nije ovdje. Uskrsnuo je kako je rekao! Dođite i vidite mjesto gdje je bio položen, zatim krenite žurno i recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od mrtvih.“ Ponovno su pogledale u grob i ponovno čule tu divnu vijest. Tu se nalazio jedan drugi anđeo u ljudskom obliku koji je rekao: „Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je! Sjetite se kako vam je govorio dok još bijaše u Galileji: 'Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika i da bude razapet te da uskrsne treći dan!“On je ustao! On je ustao! Žene su stalno ponavljale ove riječi. Mirisi za pomazanje nisu više potrebni. Spasitelj je živ, a ne mrtav. Sad su se sjetile da sam govoreći o svojoj smrti rekao da ću ponovno ustati. Kako je ovo bio divan dan za svijet! Žene su se brzo udaljile od grobnice i „sa strahom i radosti velikom potekoše da jave učenicima njegovim!

Marija nije čula dobru vijest. Otišla je k Petru i Ivanu sa žalosnom viješću: „Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.“ Učenici su požurili na grob i našli ga kao što je Marija rekla. Vidjeli su pokrov i ubrus, ali nisu našli Mene, svoga Gospodina. Ipak, čak se i ovdje nalazilo svjedočanstvo da sam ustao. Mrtvačke haljine nisu odbačene nemarno, već pažljivo složene i svaka na svome mjestu. Ivan „vidje i vjerova“ On još nije razumio riječi Pisma da Ja moram ustati iz mrtvih, ali se sada prisjetio Mojih riječi kojima sam pretkazao svoje uskrsnuće.

Ja sam sam, tako brižljivo, ostavio tu mrtvačku odjeću. Kad je silni anđeo sišao na grob, njemu se pridružio i drugi koji je zajedno s ostalima stražio nad Mojim tijelom. Kad je anđeo s Neba uklonio kamen, drugi anđeo je ušao u grob i razriješio ovoje s Mojega tijela. Međutim, Moja ruka savila je svaki od njih i stavila ga na određeno mjesto. U Mojim očima koji upravljam i zvijezdom i atomom nema ničeg nevažnog. Red i savršenstvo vide se u svim Mojim djelima.

Marija je slijedila Ivana i Petra do groba, a kad su se oni vratili u Jeruzalem, ona je ostala. Dok je gledala u prazan grob, žalost je ispunila njezino srce. Pogledavši unutra, vidjela je dva anđela, jednog kraj glave, a drugog kraj nogu na mjestu na kome sam ležao. „Ženo, zašto plačeš?“ upitali su je. Zato što „uzeše moga Gospodina“, odgovorila je, „i ne znam kamo ga staviše.“

Tada se udaljila čak i od anđela, misleći da mora naći nekoga tko bi joj mogao reći što je učinjeno s Mojim tijelom. Jedan drugi glas obratio joj se: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ Očima zamagljenim od suza, Marija je vidjela lik nekog čovjeka i misleći da je to vrtlar, kazala je: „Gospodine… ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio da idem po nj.“ Ako je grobnica ovog bogataša previše počasno mjesto za Moj ukop, ona će se sama pobrinuti da pronađe mjesto za Mene. Postojao je grob koji sam Ja ispraznio svojim glasom, grob u kojem je ležao Lazar. Zar tamo ne bi mogla pronaći mjesto za pogreb svoga Gospodina? Osjećala je da bi joj u njezinoj boli briga za Moje dragocjeno, raspeto tijelo donijela veliku utjehu.

Međutim, sad sam joj Ja svojim dobro poznatim glasom rekao: „Marijo!“ Sad je znala da Onaj koji ju je oslovio nije bio stranac i okrenuvši se ugledala je Mene živog pred sobom . U svojoj radosti zaboravila je da sam bio raspet. Potrčavši prema Meni, kao da Mi želi obgrliti noge, rekla je: „Rabbuni!“ Ali Ja sam podigao svoju ruku, rekavši: Ne dohvataj se do mene; „jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: 'Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: 'Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.'“ I Marija je otišla učenicima s radosnom vijesti.

Odbio sam primiti poštovanje svog naroda dok ne dobijem jamstvo da je Otac prihvatio Moju žrtvu. Ja sam se uznio u nebeske dvorove i od samoga Oca dobio uvjeravanje da je Moja žrtva pomirenja za grijehe ljudi dovoljna, da kroz Moju krv svi mogu dobiti vječni život. Otac je potvrdio zavjet koji je učinio sa Mnom, da će prihvatiti ljude koji se kaju i koji su poslušni, i da će ih voljeti onako kao što voli Mene, svoga Sina. Ja sam trebao završiti svoje djelo i ispuniti svoje obećanje: „Rjeđi će biti čovjek neg' žeženo zlato, rjeđi smrtnik od zlata ofirskog“. (Izaija 13,12) Sva vlast na

43

Nebu i na Zemlji dana je Meni, a Ja sam se vratio svojim sljedbenicima u svijet grijeha da bih im mogao podariti svoju silu i slavu.

Dok sam bio u Očevoj nazočnosti, primajući darove za svoju Crkvu, učenici su razmišljali o Mojem praznom grobu, tugovali i plakali. Dan koji je za cijelo Nebo bio dan radosti, za učenike je bio dan neizvjesnosti, pometnje i zbunjenosti. Njihovo nevjerovanje svjedočanstvu žena pokazuje kako je nisko pala njihova vjera. Vijesti o Mojem uskrsnuću toliko su se razlikovale od onoga što su očekivali da u to nisu mogli vjerovati. Bile su previše dobre da bi bile istinite, mislili su oni. Slušali su toliko puno iz nauka i takozvanih znanstvenih teorija saduceja, da je dojam koji su primili o uskrsnuću bio maglovit. Jedva da su znali što bi moglo značiti uskrsnuće iz mrtvih. Bili su nesposobni da shvate ovu veliku istinu.

„Idite“, rekli su anđeli ženama, „i recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti, kako vam je rekao.“ Ovi anđeli bili su sa Mnom kao anđeli čuvari tijekom Mojega života na Zemlji. Bili su svjedoci Mojega suđenja i raspeća. Čuli su Moje riječi upućene učenicima. To se pokazalo u njihovoj vijesti učenicima i to ih je trebalo osvjedočiti u njezinu istinitost. Takve riječi mogle su poteći samo od vjesnika njihovog uskrsnulog Gospodina.

„Recite njegovim učenicima, posebno Petru“, rekli su anđeli. Od Moje smrti Petar je bio pritisnut grižnjom savjesti. Njegovo sramno odricanje i Moj pogled ljubavi i boli stalno su bili pred njim. Od svih učenika najviše je patio. Sad mu je pruženo uvjeravanje da je njegovo pokajanje prihvaćeno, a njegov grijeh oprošten: bio je spomenut po imenu.

„Recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti.“ Svi učenici su Me napustili, i poziv da se ponovno sretnu sa Mnom obuhvatio je sve. Ja ih nisam odbacio. Kad im je Marija Magdalena kazala da Me je vidjela, ponovila je poziv na sastanak u Galileji. I treći im je put poslana ova vijest. Nakon pojavljivanja pred Ocem, Ja sam se javio drugim ženama, govoreći: „Zdravo! One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti.“

Moja prva zadaća na Zemlji nakon uskrsnuća bila je da osvjedočim svoje učenike u svoju neumanjenu ljubav i nježno staranje za njih. Da bi ih uvjerio kako sam Ja njihov živi Spasitelj, da sam slomio okove groba i da Me neprijatelj – smrt – nije mogla dulje zadržati; kako bi im otkrio da imam isto srce ljubavi kao kad sam bio s njima u ulozi njihova ljubljena Učitelja, često sam im se javljao. Želio sam da ih još više stegnem svezama ljubavi. „Idite i javite mojoj braći“, rekao sam, „da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti.“

Kad su čuli o ovom sastanku, tako pouzdano zakazanom, učenici su počeli razmišljati o Mojim riječima kojima sam pretkazao svoje uskrsnuće. Ali još se uvijek nisu radovali. Nisu mogli odagnati svoje sumnje i zbunjenost. Čak i kad su žene izjavile da su vidjele Mene, učenici nisu htjeli povjerovati. Smatrali su da su obmanute.

Nevolja kao da se gomilala jedna za drugom. Šestog dana tjedna vidjeli su kako je njihov Učitelj umro; prvog dana slijedećeg tjedna bili su bez Mojega tijela, optuženi da su ga ukrali kako bi prevarili narod. Izgubili su nadu da će ikada ispraviti loše dojmove koji su se sve više učvršćivali protiv njih. Bojali su se neprijateljstva svećenika i gnjeva naroda. Čeznuli su za Mojom nazočnošću; Ja sam im pomagao u svakoj nevolji.

Često su ponavljali riječi: „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.“ Osamljeni i tužna srca sjećali su se Mojih riječi: „Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?“ (Luka 24,21; 23,31) Sastali su se u gornjoj sobi, zatvorili i osigurali vrata, svjesni da sudbina njihovog Učitelja u svako doba mogla postati i njihova.

A sve ovo vrijeme mogli su se radovati spoznaji da sam Ja uskrsnuo. Marija je stajala u vrtu i plakala dok sam bio upravo kraj nje. Oči su joj bile toliko zamagljene suzama da Me nije mogla prepoznati. A i srca učenika bila su tako puna boli da nisu vjerovali vijesti anđela ili riječima Mene samoga.

Koliko je mnogo danas onih koji još uvijek postupaju onako kao što su postupali učenici! Koliko je mnogo onih koji kao Marija očajnički uzvikuju: „Uzeše moga Gospodina… i ne znam kamo ga staviše!“ Kolikima bi mogle biti upućene Moje riječi: „Zašto plačeš? Koga tražiš?“ Ja sam kraj vas, kraj tebe dijete Moje milo, ali vaše oči zamagljene suzama, Me ne raspoznaju. Ja vam govorim, ali vi ne razumijete.

O, kad bi se pognuta glava mogla podignuti, kad bi se oči mogle otvoriti da Me promatraju, kad bi uši mogle slušati Moj glas! „Krenite žurno i recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od

44

mrtvih.“ Naložite im da ne gledaju Josipov novi grob koji je bio zatvoren velikim kamenom i zapečaćen rimskim pečatom. Ja nisam tamo. Neka ne gledaju prazan grob. Neka ne tuguju kao oni koji su bez nade i pomoći. Ja Isus Krist živim, i budući da Ja živim, i ti ćeš živjeti. Iz zahvalnih srca, s usana dodirnutih svetom vatrom, neka odjekne radosna pjesma: Krist je uskrsnuo! Ja živim da posredujem za vas, za tebe dijete Moje. Uhvati se za ovu nadu i ona će držati tebe kao sigurno, iskušano sidro, Vjeruj, i vidjet ćeš slavu Božju!

83

PUT U EMAUS

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 24,13-33.

Kasno poslijepodne na dan uskrsnuća dva su učenika putovala putom prema Emausu, malom gradu udaljenom oko trinaest kilometara od Jeruzalema. Ovi učenici nisu imali istaknuto mjesto u Mojemu djelu, ali oni su istinski vjerovali u Mene. Došli su u grad proslaviti Pashu i bili vrlo zbunjeni događajima koji su se nedavno zbili. Čuli su vijesti tog jutra o uklanjanju Mojega tijela iz groba, kao i izvješće žena koje su vidjele anđele i Mene srele. Sad su se vraćali svojim domovima da razmišljaju i da se mole. Te večeri žalosno su koračali svojim putom, obnavljajući u razgovoru prizore sa suđenja i raspeća. Nikad ranije nisu bili tako duboko razočarani. Bez nade i vjere, hodali su u sjenci križa.

Na ovom putu nisu daleko odmaknuli, kad im se pridružio neki stranac, ali bili su toliko utonuli u svoju tugu i razočaranje da ga nisu bolje zagledali. Nastavili su svoj razgovor, izražavajući

45

misli svog srca. Razmišljali su o poukama što sam ih Ja davao, koje oni kao da nisu bili sposobni shvatiti. Dok su razgovarali o događajima koji su se zbili, Ja sam čeznuo utješiti ih. Vidio sam njihovu tugu; razumio sam te proturječne, zbunjujuće zamisli koje su u njihove umove uvodile misao: Može li taj čovjek koji je dopustio da Ga tako ponize biti Krist? Plakali su, jer nisu mogli savladati svoju bol. Ja sam znao da su njihova srca ljubavlju povezana sa Mnom, pa sam čeznuo da obrišem njihove suze i ispunim ih radošću i veseljem. Ali najprije im moram dati pouke koje neće nikada zaboraviti.

„I on ih zapita: Kakav je to razgovor što ga među sobom vodite na putu? Oni se zaustaviše, ožalošćeni, te mu jedan od njih imenom Kleofa reče: 'Ti si jedini stranac u Jeruzalemu koji ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana!'“ Ispričali su Mi o svom razočaranju zbog svog Učitelja „koji bijaše silan prorok riječju i djelom pred Bogom i pred cijelim narodom“, ali „ga naši glavari svećenički i članovi Velikog vijeća“, govorili su oni, „predadoše da bude osuđen na smrt te ga razapeše“. Sa srcem stegnutim od razočaranja i drhtavim usnama dodali su: „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela. Ali – osim sveg toga – već je treći dan kako se to dogodilo.“

Neobično je da se učenici nisu sjetili Mojih riječi i shvatili da sam Ja pretkazao događaje koji će se zbiti. Nisu shvatili da će se posljednji dio Moje objave isto tako stvarno ispuniti kao i njegov prvi dio, da će trećeg dana ustati. To je bio dio koji nisu smjeli zaboraviti, svećenici i poglavari to nisu zaboravili. „Slijedećeg dana – to bi dan poslije Priprave – skupiše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: Gospodaru, sjetili smo se da je onaj varalica još za života rekao: 'Poslije tri dana uskrsnut ću.'“ (Matej 27,62.63) Ali učenici se nisu sjećali ovih riječi.

„Nato im on reče: 'O ljudi bez razumijevanja i spora srca za vjerovanje sveg što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?'“ Učenici su se pitali tko bi mogao biti ovaj stranac, koji je prodro u samu njihovu dušu i koji govori s takvom ozbiljnošću, nježnošću, suosjećanjem i s tako puno nade. Prvi put otkako sam izdan, počeli su se krijepiti nadom. Često su ozbiljno pogledali svog suputnika i pomislili da su Moje riječi baš one riječi koje bi Krist izgovorio. Bili su ispunjeni divljenjem i njihova srca počela su kucati u radosnom očekivanju.

Počevši od Mojsija, pravog početka biblijske povijesti, iz cijelog Pisma sam izlagao ono što se odnosilo na Mene. Da sam im se odmah otkrio, njihova srca bila bi zadovoljna. U punini svoje radosti ni za čim više ne bi težili. Međutim, bilo je nužno da shvate sve ono što se odnosilo na Mene u slikama i svjedočanstvima Starog zavjeta. Na tome treba biti zasnovana njihova vjera. Ja nisam učinio nikakvo čudo da bi ih osvjedočio, jer je Moj prvi posao bio da objasnim Pismo. Moju smrt smatrali su uništenjem svih svojih nada. Sad sam im iz Proroka pokazao da je to upravo najjači dokaz za njihovu vjeru.

Poučavajući ove učenike, pokazao sam važnost Starog zavjeta kao svjedočanstva o Mojem poslanju. Mnogi koji sebe danas nazivaju kršćanima odbacuju Sari zavjet, tvrdeći da on više nema nikakve vrijednosti. Ali to nije Moje učenje. Ja toliko cijenim njegovu vrijednost da sam jednom prilikom rekao: „Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.“ (Luka 16,31)

Od Adamovih dana sve do završnih prizora ovog vremena Moj glas govori preko patrijaraha i proroka. Ja, Spasitelj svijeta, otkriven sam u Starom zavjetu isto tako jasno kao i u Novom zavjetu. Svjetlost iz proročke prošlosti ističe Moj život i učenje Novog zavjeta s velikom jasnoćom i ljepotom. Moja čuda dokaz su Mojega božanstva, ali jači dokaz da sam Ja Otkupitelj svijeta nalazi se u usporedbi proročanstva Staroga s poviješću Novoga zavjeta.

Obrazlažući proročanstva, svojim sam učenicima dao pravu spoznaju o tome zašto sam došao među ljude. Njihova očekivanja Mesije koji treba zauzeti prijestolje i kraljevsku vlast, u skladu s ljudskim željama, bila je pogrešna. To se ne bi uskladilo s pravilnim shvaćanjem Mojega spuštanja s najvišeg na najniži položaj koji se može zauzeti. Ja sam želio da pojmovi Mojih učenika u svakoj pojedinosti budu čisti i istiniti. Oni u cijelosti moraju shvatiti čašu patnje koja Mi je bila dodijeljena. Pokazao sam im da je strašan sukob, koji sad još nisu mogli razumjeti, bio ispunjenje zavjeta učinjenog prije no što su položeni temelji zemlji. Ja moram umrijeti kao što mora umrijeti svaki prijestupnik Zakona ako nastavi griješiti. Sve se ovo mora zbiti, ali se ne treba završiti porazom, već slavnom, vječnom pobjedom. Rekao sam im da je nužno uložiti svaki napor da bi se svijet spasio od grijeha. Moji sljedbenici moraju živjeti kao što sam Ja živio i istrajnim naporima raditi kao što sam Ja radio.

Ovako sam Ja razgovarao sa svojim učenicima, otvarajući im um za razumijevanje Pisama. Učenici su bili umorni, ali razgovor nije jenjavao. Sa Mojih usana silazile su riječi života i sigurnosti.

46

Ali oči su im još uvijek bile zatvorene. Dok sam im govorio o razorenju Jeruzalema, promatrali su osuđeni grad sa suzama. Međutim, još uvijek nisu ni nagađali tko je ovaj njihov Suputnik. Nisu ni pomišljali da najvažnija Osoba njihova razgovora korača kraj njih, jer sam Ja Isus Krist govorio o sebi kao o drugoj osobi. Mislili su da sam Ja jedan od onih hodočasnika koji sam došao za veliki blagdan i koji se sad vraća svome domu. Hodao sam isto tako pažljivo kao i oni preko grubog stijenja, zastajući povremeno zajedno s njima da se malo odmorim. Tako su napredovali planinskom stazom, dok sam Ja, koji ću uskoro zauzeti položaj s desne strane Ocu, i koji sam mogao reći: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska,“ hodao kraj njih. (Matej 28,18)

Dok smo tako putovali, sunce je počelo zalaziti i prije no što su putnici stigli do svog mjesta počinka, težaci na poljima napuštali su svoj posao. Kad su učenici htjeli ući u svoj dom, činilo se kao da stranac želi nastaviti svoj put. Međutim, učenici su osjećali da ih Ja privlačim. Njihove duše čeznule su da čuju od Mene još više. „Ostani s nama,“ rekli su. Izgledalo je kao da nisam prihvatio poziv, ali navaljivali su na Mene, uporno Me moleći: „Jer je večer; dan je već na izmaku!“ Popustio sam njihovom preklinjanju „i uđe da ostane s njima“.

Da učenici nisu bili uporni u svom pozivu, ne bi znali da je njihov suputnik bio uskrsli Gospodin. Ja nikada nikome ne namećem svoje društvo. Ja se zanimam za one kojima sam potreban. Rado ću ući u najskromniji dom i razveseliti najponiznije srce. Ali ako su ljudi previše ravnodušni prema nebeskom Gostu, ili Me ne traže da ostanem s njima, Ja ću produžiti dalje. Tako se mnogi suočavaju s velikim gubitkom. Oni Me neće upoznati ništa više nego učenici koji su sa Mnom išli putom.

Uskoro je bio pripremljen jednostavni večernji objed od kruha. Stavljen je pred Mene koji sam zauzeo mjesto u pročelju stola. Ispružio sam svoje ruke da blagoslovim hranu. Učenici su ustuknuli od iznenađenja. Njihov suputnik pruža ruke na sasvim isti način kao što je to činio njihov Učitelj. Ponovno su pogledali, i gle, zapažaju na Mojim rukama tragove od klinova. Obojica su odjednom uzviknula: „To je Gospodin Isus! On je uskrsnuo od mrtvih!“

Ustali su da Mi se bace pred noge i da Mi služe, ali Ja sam iščezao i nestao s njihova vidika. Pogledali su na mjesto koje sam zauzimao Ja, čije je tijelo nedavno položeno u grob i rekli jedan drugome: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!?“

S ovom velikom viješću koju su trebali objaviti nisu mogli sjediti i pričati. Umora i gladi je nestalo. Ostavljajući netaknutim svoj objed, puni radosti odmah su opet krenuli putom kojim su došli, žureći da radosne vijesti prenesu učenicima u gradu. Na nekim dijelovima put nije bio siguran, ali penjali su se uz strma mjesta, klizeći preko glatkog stijenja. Nisu vidjeli, nisu znali da imaju zaštitu Onoga koji je ovim putom koračao s njima. Sa svojim putničkim štapom u ruci išli su žurno, želeći ići brže no što su mogli. Izgubili su stazu i ponovno je našli. Ponekad su trčali, ponekad se spoticali, išli su naprijed, sa svojim nevidljivim Suputnikom koji ih je pratio cijelim putom.

Noć je mračna, ali obasjavalo ih je Sunce pravde. Srca su im htjela iskočiti od radosti. Činilo im se kao da su u novom svijetu. Krist je živi Spasitelj. Oni za Mnom više ne tuguju kao za mrtvim. „Krist je ustao!“ – stalno su ponavljali. To je vijest koju su nosili žalosnima. Morali su im ispričati divan događaj s puta u Emaus. Morali su ispričati tko im se usput pridružio. Oni su nosili najveću vijest koja je ikada dana svijetu, radosnu vijest na koju se oslanjaju nade ljudskog roda za vrijeme i za vječnost.

47

84

„MIR VAMA!“

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 24,33-48; Ivanu 20,19-29.

Stigavši do Jeruzalema, dva učenika prošla su kroz istočna vrata koja su tijekom blagdana bila noću otvorena. Kuće su utonule u mrak i tišinu, ali putnici su išli uzanim ulicama osvijetljenim svjetlošću izlazećeg mjeseca. Pošli su u gornju sobu u kojoj sam proveo trenutke posljednje večere prije svoje smrti. Znali su da će ovdje pronaći svoju braću. Premda je bilo kasno, znali su da učenici

48

neće zaspati dok pouzdano ne doznaju što se dogodilo s Mojim tijelom. Vrata sobe bila su čvrsto zaključana. Zakucali su da ih puste, ali nije bilo odgovora. Sve je bilo mirno. Tada su rekli svoja imena. Vrata su pažljivo otključana, ušli su, a s njima je ušao još Jedan, nevidljivi. Zatim su vrata ponovno zaključana da ne bi ušle uhode.

Putnici su zatekli sve nazočne iznenađene i uzbuđene. Glasovi onih u prostoriji naglo su se slili u zahvalnost i slavljenje, govoreći: „Zaista je Gospodin uskrsnuo: ukazao se Šimunu!“ Tada su dva putnika, zadihani od žurbe kojom su putovali, izrekli zadivljujući izvještaj o tome kako sam im se otkrio. Upravo su završili, a neki su rekli da ne mogu povjerovati u to jer je previše dobro da bi bilo istinito, kad, gle, jedna druga Osoba stade pred njih. Svako oko bilo je prikovano na Stranca. Nitko nije zakucao da uđe. Nisu se čuli nikakvi koraci. Učenici su bili iznenađeni i pitali se što to znači. Tad su čuli Moj glas, glas njihova Učitelja. Jasno i razgovijetno s Mojih su usana sišle riječi: „Mir vama!“

„Oni , zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha. A On im reče: Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom! Opipajte me i ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam. Kada to reče, pokaza im ruke i noge.“

Promatrali su ruke i noge ozlijeđene grubim klinovima. Prepoznali su Moj glas koji nije bio sličan nijednom drugom koji su ikada čuli. „Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upitao sam ih: „Imate li ovdje što za jelo? Pružiše Mu komad pečene ribe. On je uze i pojede pred njima.“ „I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.“ Vjera i radost zauzele su mjesto nevjerstva i tako dubokim osjećajima koje riječi ne mogu izraziti priznavali su Mene, svojega uskrsnulog Spasitelja.

Prigodom Mojega rođenja anđeo je objavio: „Na Zemlji mir i među ljudima dobra volja.“ A sad prigodom Moje prve pojave među učenicima nakon uskrsnuća, obratio sam se riječima blagoslova: „Mir vama!“ Ja sam uvijek spreman nazvati mir dušama koje su opterećena sumnjama i strahovima. Ja čekam da Mi otvorite vrata srca i kažete: „Ostani s nama!“ Ja kažem: „Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ (Otkrivenje 3,20)

Moje uskrsnuće bila je slika konačnog uskrsnuća svih koji su počinuli u Meni. Moj lik, Moje ponašanje, Moj govor, sve je to bilo učenicima poznato. Kao što sam ustao iz mrtvih, tako će i oni koji spavaju u Meni ponovno ustati. Ti ćeš dijete Moje milo poznavati svoje prijatelje onako kao što su učenici poznavali Mene. Oni mogu biti izobličeni, bolesni ili unakaženi u ovozemaljskom životu, ali ustat će u savršenu zdravlju i ljepoti; ipak će se u proslavljenom tijelu savršeno sačuvati osobitost njihove ličnosti. Tada ćete Ga poznati kao što smo i mi poznati.(1. Korinćanima 13,12) U licima koje će se blistati svjetlošću što zrači s Mojega lica prepoznat ćeš crte lica onih koje voliš.

Kad sam se sreo sa svojim učenicima, podsjetio sam ih na riječi koje sam im govorio prije svoje smrti, da se sve što je pisano o Meni u Mojsijevu Zakonu i Prorocima te Psalmima mora ispuniti. „Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma, te im reče: 'Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oprost grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga.'“

Učenici su počeli shvaćati narav i obujam svojega djela. Trebaju objaviti svijetu divne istine koje sam im povjerio. Događaji iz Mojega života, Moja smrt i uskrsnuće, proročanstva koja su usmjeravala na ove događaje, svetost Božjeg zakona, tajne plana spasenja, Moja moć da opraštam grijehe – svemu ovome bili su svjedoci, pa su to trebali objaviti svijetu. Trebali su objaviti Evanđelje mira i spasenje koje se dobiva pokajanjem i Mojom silom.

„Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: 'Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojim zadržite, zadržani su im.'“ Sveti Duh se još nije potpuno pokazao, jer Ja još nisam bio proslavljen. Obilnije davanje Duha uslijedilo je tek nakon Mojega uzašašća. Sve dok ovo nisu primili, učenici nisu mogli ispuniti nalog i propovijedati Radosnu vijest svijetu. Sad su primili Duha s naročitim ciljem. Učenici nisu mogli ispunjavati povjerene dužnosti u Crkvi sve dok ih Ja nisam nadahnuo svojim Duhom. Povjerio sam im najsvetiji zavještaj i želio da uvide činjenicu kako se ovo djelo bez Svetoga Duha ne može izvršiti.

Sveti Duh je dah duhovnog života u duši. Davanje Duha je davanje Mojega života. On ispunjava primatelja Mojim osobinama. Samo oni koji su tako poučeni od Oca, u kojima djeluje Sveti Duh i u čijem se životu pokazuje Moj život trebaju stajati kao predstavnici ljudi i služiti za dobrobit Crkve.

49

„Kojim oprostite grijehe“, rekao sam, „oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ja ovdje ne dajem nikakvu slobodu nijednom čovjeku da izriče sud nad drugima. U govoru na Gori Ja sam to zabranio. To pravo pripada samo Bogu. Međutim, organiziranoj Crkvi Ja dajem odgovornost za svakog vjernika. Prema onima koji padnu u grijeh Crkva ima dužnost da ih opominje, poučava i, ako je moguće, obnavlja. „Kori, prijeti, opominji“, rekoh, „u svojoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.“ (2.Timoteju 4,2) Postupaj vjerno s onima koji griješe. Opominji svaku dušu koja je u opasnosti. Ne ostavljaj nikoga da vara sebe samoga. Nazovi grijeh njegovim pravim imenom. Objavi što je Otac rekao o laganju, kršenju subote, krađi, idolopoklonstvu i svako drugom zlu. „Oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (Galaćanima 5,21) Ako uporno ostanu u grijehu, Nebo će proglasiti nad njima osudu koju ste im iznijeli iz Božje Riječi. Opredjeljujući se za grijeh oni se odriču Mene Krista; Crkva mora pokazati da ne odobrava njihova djela ili će i sama obeščastiti Mene – svoga Gospodina. Ona o grijehu mora kazati što Otac govori o Njemu. Ona mora postupiti s njim po Očevoj uputi i njezino će djelovanje biti potvrđeno na Nebu. Onaj koji prezire autoritet Crkve, prezire i Moj autoritet.

Međutim, postoji i svjetlija strana slike. „Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im.“ Neka vam ova misao uvijek bude na umu. U radu za zabludjele neka svako oko bude upravljeno na Mene. Neka se pastiri nježno staraju za stado Moje paše. Prema onima koji griješe govorite o Mojoj milosti koja prašta. Bodrite grješnika da se pokaje i vjeruje u Onoga koji može oprostiti. Neka na temelju Božje Riječi izjave: „Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ (1. Ivanova 1,9) Svi koji se pokaju imaju čvrsto obećanje: „Opet će se smilovati na nas; pogazit će naša bezakonja; bacit ćeš u dubine morske sve grijehe njihove“ (Mihej 7,19)

Neka Crkva sa zahvalnim srcem prihvati pokajanje grješnika. Neka se onaj koji se kaje izvede iz mraka nevjerstva u svjetlost vjere i pravde. Neka se njegova drhtava ruka stavi u ruku Moje ljubavi. Takvo opraštanje potvrđuje Nebo.

Jedino u ovom smislu Crkva ima vlast opraštati grješniku. Oprost grijeha može se dobiti samo Mojim zaslugama. Nijednom čovjeku, nijednom skupu ljudi, nije dana vlast da oslobodi dušu krivnje. Ja sam zadužio učenike da propovijedaju oprost od grijeha u Moje ime svim narodima, ali oni sami nisu bili ovlašteni da uklone nijednu mrlju grijeha. Moje je ime“… pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti“. (Djela 4,12)

Kad sam se prvi put sastao s učenicima u gornjoj sobi, Toma nije bio s njima. On je čuo vijest od drugih i dobio mnoštvo dokaza da sam ustao, ali njegovo je srce bio ispunjeno utučenošću i nevjerom. Kad je čuo kako učenici govore o zadivljujućem javljanju Mene uskrsnulog Spasitelje, to ga je samo bacilo u još dublje očajanje. Ako je Isus doista ustao iz mrtvih, tada više ne može biti nade u stvarno zemaljsko kraljevstvo. A i pomisao da se njegov Učitelj javio svim učenicima osim njemu, vrijeđala je njegovu taštinu. Odlučio je ne vjerovati i cijelog ga je tjedna mučila potištenost koja se činila sve mračnijom nasuprot nadi i vjeri njegove braće.

Tijekom ovog vremena stalno je izjavljivao: „ako ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.“ Nije želio gledati očima svoje braće ili pokazati vjeru koja bi ovisila o njihovom svjedočanstvu. Usrdno Me je volio, ali je dopustio da ljubomora i nevjerstvo ovladaju njegovim umom i srcem.

Nekoliko učenika je od poznate gornje sobe načinio svoj privremeni dom i uvečer su se svi, osim Tome, tu okupljali. Jedne večeri Toma se odlučio sastati s ostalima. I uz svoju nevjeru, imao je neodređenu nadu da su te dobre vijesti istinite. Dok su večerali, učenici su pričali o dokazima koje sam im iznio iz proročanstva. „Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: 'Mir vama!'“

Okrenuvši se Tomi kazao sam: “Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjeran, već vjeran!“ Ove riječi pokazuju da sam Ja poznavao Tomine misli i riječi. Sumnjičavi učenik je znao da Me nijedan od njegovih drugova nije vidio tjedan dana. Nisu Mi mogli ispričati o njegovom nevjerovanju. U Meni koji sam stajao pred njim prepoznao je svojega Gospodina. Nije želio nikakve daljnje dokaze. Srce mu je htjelo iskočiti od radosti pa se bacio pred Moje noge s uzvikom: „Gospodin moj i Bog moj!“

Prihvatio sam njegovo priznanje, ali sam nježno ukorio njegovo nevjerstvo: „Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!“ Tomina vjera bila bi Mi puno milija da je

50

htio povjerovati svjedočenju svoje braće. Kad bi sav svijet slijedio Tomin primjer, nitko ne bi vjerovao u spasenje, jer svi koji prime Mene moraju to učiniti na temelju svjedočanstva drugih.

Mnogi koji sumnjaju pravdaju se ističući da bi vjerovali kad bi imali takav dokaz kakav je Toma imao od svojih sudrugova. Oni ne shvaćaju da imaju puno više od takvog dokaza. Mnogi koji kao Toma čekaju da se otklone svi uzroci sumnje, neće nikada ostvariti svoju želju. Postupno se učvršćuju u nevjeri. Oni koji se odgajaju da promatraju mračnu stranu, gunđaju i žale se ne znajući što čine. Oni siju sjeme sumnje i morat će žeti žetvu sumnje. U vrijeme kad će vjera i povjerenje biti najnužniji, mnogi će se naći nemoćni da se nadaju i vjeruju.

U svom postupanju s Tomom, Ja sam pružio pouku vama, svojim sljedbenicima. Moj primjer pokazuje kako trebate postupati s onima čija je vjera slaba i koji ističu svoje sumnje. Ja nisam zasipao Tomu prijekorima niti sam stupio s njim u raspravu. Sam sam se otkrio njemu koji je sumnjao. Toma je bio vrlo nerazuman u određivanju uvjeta svoje vjere, ali sam Ja svojom velikodušnom ljubavlju i obzirom, porušio sve prepreke. Nevjerstvo se rijetko pobjeđuje prepirkom. Tada ono prelazi u samoobranu, nalazeći nove razloge i opravdanja u svoju korist. Ali kad se Ja u svoj svojoj ljubavi i milosti otkrijem kao raspeti Spasitelj, tada će se s mnogih usana, koje su se protivile, čuti Tomino priznanje: „Gospodin moj i Bog moj!“

85

JOŠ JEDNOM KRAJ MORA

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 21,1-22.

Ja sam odredio da se sa svojim učenicima sretnem u Galileji, i ubrzo nakon pashalnog tjedna oni su tamo usmjerili svoje korake. Njihova odsutnost iz Jeruzalema u vrijeme blagdana tumačila bi se kao nevjera i hereza, stoga su ostali do njegovog kraja; ali kad im je blagdan prošao, radosno su se vratili u zavičaj da se po Mojoj uputi sretnu sa Mnom.

51

U društvu je bilo sedam učenika. Bili su obučeni u skromnu ribarsku odjeću; siromašni u svjetovnim dobrima, bili su bogati u poznavanju i primjenjivanju istine, što im je u očima Neba davalo najviši položaj kao učitelja. Oni nisu bili učenici u proročkim školama, ali ih je tri godine poučavao najveći Odgajatelj za kojega je svijet ikad znao. Mojim su poukama postali plemeniti, razboriti i uzvišeni tako da su ljudi preko njih mogli biti dovedeni u spoznaju istine.

Mnogo vremena svoje službe provodio sam kraj Galilejskog mora. Kad su se učenici okupili na mjestu na kojem vjerojatno neće biti uznemiravani, shvatili su da ih okružuju uspomene na Mene i Moja moćna djela. Na ovom sam moru hodao po golemim valovima da ih spasim, kad su njihova srca bila ispunjena strahom, a žestoka ih bura prijetila uništiti. Ovdje je oluja utišana Mojom riječju. Pred očima im se pružala obala na kojoj je nahranjeno više od deset tisuća osoba s nekoliko malih kruhova i riba. Nedaleko je bio Kafarnaum, mjesto nebrojenih čuda. Dok su učenici gledali ovaj prizor, njihovi su se umovi ispunjavali Mojim riječima i djelima. Večer je bila ugodna, a Petar koji je još uvijek volio čamce i ribolov, predložio je da se otisnu na more i bace mreže. Svi su se bili spremni prikloniti ovoj zamisli. Nedostajala im je hrana i odjeća, pa bi im u tome pomogao uspješni noćni ribolov. Otisnuli su se u svom čamcu, ali ništa nisu ulovili. Cijele su noći teško radili, ali bez uspjeha. Tijekom tih zamornih sati razgovarali su o Meni, svom odsutnom Gospodinu, i sjećali se divnih događaja iz Moje službe kraj mora kojima su bili svjedoci. Raspravljali su o svojoj budućnosti i ožalostili se zbog izgleda koji su bili pred njima.

Sve vrijeme jedan osamljeni promatrač na obali pratio ih je svojim pogledom, dok je sam ostao nevidljiv. Najposlije je zarudjela zora. Čamac je bio malo udaljen od obale i učenici su na njoj vidjeli nekog stranca koji im se obratio pitanjem: „Djeco, zar nemate malo ribe?“ Kad su odgovorili da nemaju, „'Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!' reče im. Baciše je dakle, i već je nisu mogli izvući zbog mnoštva riba.“

Ivan je prepoznao stranca i doviknuo Petru: „Gospodin je.“ Petar je bio toliko ushićen i tako radostan da se u svojoj revnosti bacio u vodu i uskoro je stajao kraj Mene, svojeg Učitelja. Drugi su učenici došli čamcem, vukući mrežu s ribom. „Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu.“

Bili su previše iznenađeni da bi upitali odakle potječe vatra i hrana. „Reče im Isus: 'Donesite od riba što ih sada uhvatiste!'“ Petar je požurio do mreže koju je bacio i pomogao svojoj braći da je izvuku na obalu. Pošto su završili posao i izvršili pripremu, pozvao sam svoje učenike da dođu i objeduju. Dok sam im lomio i dijelio hranu, sva su Me sedmorica prepoznala i priznala. Čudo kad sam nahranio na obronku brijega pet tisuća ljudi sad se obnovilo u njihovu umu; ali obuzelo ih je strahopoštovanje, pa su u tišini, netremice gledali Mene, svog uskrsnulog Spasitelja.

Živo su se sjećali prizora kraj mora kad sam ih pozvao da Me slijede. Sjećali su se kako su se na Moju zapovijed otisnuli na dubinu i tada bacili svoju mrežu, pa je ulov bio toliko bogat da se mreža čak i pokidala. Tada sam ih pozvao da napuste svoje ribarske čamce i obećao da ću ih učinit lovcima ljudi. Opet sam učinio čudo da bi ovaj prior osvježio u njihovu umu i produbio njegovo značenje. Moj je postupak bio obnova naloga učenicima. Pokazao sam im da Učiteljeva smrt nije umanjila obvezu obavljanja zadaće koju sam im odredio. Premda su bili lišeni Mojega osobnog društva i sredstava za život od ranijeg zanimanja, Ja ću još uvijek voditi brigu o njima. Dok rade Moj posao, Ja ću zadovoljavati njihove potrebe. Imao sam cilj kad sam im naložio da svoju mrežu bace s desne strane lađe. S te strane Ja sam stajao na obali. To je bila strana vjere. Ako rade u zajednici sa Mnom, sjedinjujući svoje ljudske napore s Mojom božanskom silom, uspjeh ne može izostati.

Morao sam pružiti još jednu pouku koja se odnosila posebno na Petra. To što se Petar odrekao Mene, svojega Gospodina bilo je u sramnoj suprotnosti s njegovim ranijim izjavama o odanosti. Osramotio Me je i izazvao nepovjerenje svoje braće. Smatrali su kako mu neće biti dopušteno da među njima opet zauzme raniji položaj, a i on je sam osjećao da je proigrao ukazano povjerenje. Prije no što će biti pozvan da ponovno preuzme svoju apostolsku službu, on će pred svim morati pokazati svoje pokajanje. Bez ovoga bi njegov grijeh, premda se zbog njega pokajao, mogao uništiti njegov utjecaj kao Mojeg sluge. Pružio sam mu priliku da ponovno stekne povjerenje svoje braće i, koliko je god moguće, otkloni sramotu koju je nanio evanđelju.

Ova je pouka upućena svim Mojim sljedbenicima. Evanđelje ne pravi nagodbu s grijehom. Ono ne može opravdati grijeh. Tajni se grijesi u tajnosti trebaju ispovijedati Ocu; ali za javni grijeh

52

zahtijeva se javno priznanje. Sramota zbog grijeha koji je učinio učenik predbacuje se Meni. Grijeh izaziva likovanje Sotone i spoticanje kolebljivih duša. Davanjem dokaza o pokajanju učenik – koliko to leži u njegovoj moći – treba otkloniti ovu sramotu.

Dok smo zajedno jeli kraj obale, Ja sam rekao Petru, pokazujući na njegovu braću: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Petar je jednom izjavio: „Ako se doista i svi pokolebaju zbog tebe, ja se neću nikada pokolebati.“ (Matej 26,33) Međutim, sad je dao vjerniju sliku o sebi. „da, Gospodine,“ rekao je, „ti znaš da te ljubim.“ Nije izražavao svoje mišljenje o svojoj odanosti. On poziva Mene koji mogu čitati sve pobude da prosudim njegovu iskrenost: „Ti znaš da te ljubim.“ Ja mu nalažem: „Pasi jaganjce moje!“

Opet sam kušao Petra ponavljajući svoje ranije riječi: „Šimune , sine Ivanov, ljubiš li me?“ Ovog puta nisam pitao Petra da li Me voli više od svoje braće. Drugi odgovor bio je kao i prvi, oslobođen pretjerana uvjeravanja: „Da, Gospodine… ti znaš da te ljubim.“ Rekao sam mu: „Pasi ovce moje!“ Još jedanput postavljam to bolno pitanje: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?“ Petar se ožalostio, pomišljajući da Ja sumnjam u njegovu ljubav. Znao je da Ja imam razloga da mu ne vjerujem, pa je s boli u srcu odgovorio: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.“ Opet sam mu rekao: „Pasi ovce moje!“

Triput se Petar javno odrekao Mene, i triput sam dobio od njega čvrsto uvjeravanje o njegovoj ljubavi i privrženosti, upućujući to oštro pitanje kao oštru strijelu njegovu ranjenu srcu. Pred okupljenim učenicima otkrio sam Petrovo duboko pokajanje i pokazao kako se nekad hvalisavi učenik korjenito ponizio.

Petar je po svojoj prirodi bio žustar i nagao, pa je Sotona iskoristio ove osobine da ga obori. Neposredno prije Petrova pada Ja sam mu rekao: “Šimune, Šimune, pazi, Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!“ (Luka 22,31.32) To je vrijeme sad došlo i Petrov je preobražaj bio očit. Moja neposredna pitanja nisu izazvala nijedan žustar, samouvjeren odgovor, pa je zbog svoje poniznosti i pokajanja Petar bio bolje no ikad pripremljen da djeluje kao pastir stada. Prvi posao koji sam povjerio Petru, vraćajući ga u tu službu, bio je da pase jaganjce. To je bio posao za koji je Petar imao malo iskustva. On će zahtijevati veliko staranje i nježnost, mnogo strpljivosti i ustrajnosti. Bio je pozvan služiti onim koji su bili mladi u vjeri, poučavati neuke, otvarati im Sveta pisma i odgajati ih da budu korisni u Mojoj službi. Dotad Petar nije bio prikladan da to čini pa čak i da shvati njezinu važnost. Međutim, sad sam ga pozvao na tu zadaću. Njegovo ga je osobno iskustvo patnje i pokajanje pripremalo za ovo djelo.

Prije svog pada Petar je uvijek govorio nepromišljeno, prema trenutačnoj pobudi. Uvijek je bio spreman ispravljati druge i izraziti svoje mišljenje prije no što je jasno shvatio sebe ili ono što treba reći. Međutim, obraćeni je Petar bio sasvim drukčiji. On je sačuvao svoj raniji žar, ali Moja je blagodat podešavala njegovu revnost. Više nije bio silovit, samopouzdan i uobražen, već blag, pribran i voljan učiti. Sada je mogao pasti jaganjce, kao i ovce Mojega stada.

Moj način postupanja s Petrom sadržavao je pouku za njega i njegovu braću. Ja sam ih poučavao da s prijestupnikom postupaju strpljivo, suosjećajno i u ljubavi koja prašta. Premda Me se Petar odrekao, ljubav s kojom sam se odnosio prema Njemu nikada se nije pokolebala. Upravo takvu ljubav treba i potpastir osjećati prema ovcama i jaganjcima koji su povjereni njegovoj skrbi. Sjećajući se svoje slabosti i pada, Petar je trebao sa svojim stadom postupati isto tako nježno kao što sam Ja postupao s njim.

Pitanje što sam Ja postavio Petru bilo je značajno. Rekao sam: „Ljubiš li me?“, i to sam spomenuo kao jedini uvjet za učeništvo i službu. To je najosnovniji uvjet. Premda je Petar mogao posjedovati sve drugo, ipak bez Moje ljubavi ne bi mogao biti vjerni pastir nad Mojim stadom. Znanje, dragovoljnost, rječitost, zahvalnost i revnost – sve to može biti znatna pomoć u radu, ali bez Moje ljubavi u srcu rad kršćanskog propovjednika je promašaj.

Išao sam sam sa Petrom, jer je postojalo nešto što sam želio reći samo njemu.. Prije svoje smrti sam mu rekao: „Kamo ja idem, ti me sad ne možeš slijediti, ali ćeš me poslije slijediti.“ Na ovo je Petar odgovorio: „Gospodine… zašto te sada ne mogu slijediti? Svoj ću život dati za te“ (Ivan 13,36.37) Kad je ovo rekao, nije znao do kakvih će visina i dubina ovaj put povesti Moje noge. Petar je pao kad je došla kušnja, ali je opet dobio priliku da dokaže svoju ljubav prema Meni. Da bih ga ojačao za posljednji ispit vjere, Ja sam mu otkrio njegovu budućnost. Rekao sam mu da će nakon korisnog življenja, kad godine života budu iscrpile njegovu snagu, doista slijediti svojega Gospodina.

53

Rekao sam: „Kad si bio mlađi, opasivao si se sam i hodio kud si htio. Ali kad ostariš, raširit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasivati i voditi kamo ti ne bi htio. To je rekao da označi kakvom će smrću Petar proslaviti Boga.“

Ja sam tako upoznao Petra s načinom na koji će umrijeti; pretkazao sam čak i širenje njegovih ruku na križu. Ponovno sam naložio svom učeniku: „Slijedi me!“ Petar se nije obeshrabrio ovim otkrivenjem. Osjećao se voljnim pretrpjeti bilo kakvu smrt za Mene, svojega Gospodina.

Dotad je Petar znao Mene po tijelu, kao što Me mnogi danas znaju; ali nije trebao biti i dalje tako ograničen. On Me je volio kao čovjeka, kao Učitelja poslana s Neba; sad Me je volio kao Boga. Učio je pouku da sam Ja za njega sve u svemu. Sad je bio pripremljen da sa Mnom sudjeluje u službi žrtve. Kad je na kraju doveden do križa, na svoj zahtjev, raspet je glavom nadolje. Smatrao je previše velikom čašću da strada na isti način kao i njegov Učitelj.

Riječi „Hajde za mnom!“ za Petra su bile pune pouke. Pouka se odnosila ne samo na njegovu smrt, već i na svaki korak u njegovu životu. Dotad je Petar bio sklon djelovati nezavisno. Pokušavao je graditi planove za Božje djelo, umjesto da čeka i slijedi Očev plan. Međutim, time što je žurio ispred Mene nije dobio ništa. Ja sam mu naložio: „Hajde za mnom!“ Nemoj trčati ispred Mene. Tada se nećeš morati sam sukobiti sa sototoninom vojskom. Dopusti Mi da idem ispred tebe i neprijatelj te neće pobijediti.

Dok je Petar išao kraj Mene, vidio je Ivana kako ih slijedi. Obuzela ga je želja da dozna njegovu budućnost i „… reče Isusu: 'Gospodine, a što će biti s ovim?' Isus mu odgovori:'Ako hoću da on ostane dok opet ne dođem, što se tebe to tiče? Ti me slijedi!'“ Petar je trebao držati na umu da ću mu Ja otkriti sve što bi za njega bilo najbolje da zna. Svatko ima dužnost slijediti Me i ne brinuti o poslu koji je određen drugima. Govoreći o Ivanu, „ako hoću da on ostane dok ja dođem“, Ja nisam dao nikakvo čvrsto obećanje da će ovaj učenik živjeti sve do Mojeg drugog dolaska. Ja sam potvrdio svoju vrhovnu vlast, i kad bi stvarno želio da bude tako, to uopće ne bi utjecalo na Petrov rad. Budućnost i Ivana i Petra bila je u Mojim rukama. Poslušnost u hodanju za Mnom bila je dužnost koju je imao svatko od njih.

Koliko je danas ljudi sličnih Petru! Oni se zanimaju za poslove drugih i željni su upoznati njihovu dužnost, dok su sami u opasnosti zanemariti svoju. Tvoja je zadaća dijete Moje milo da gledaš na Mene i da Me slijediš. Ti ćeš vidjeti pogreške u životu drugih i mane njihova karaktera. Ljudski je rod podložan slabostima. Ali u Meni ćeš naći savršenstvo. Promatrajući Me, bit ćeš preobražen.

Ivan je doživio duboku starost. Bio je svjedok razorenja Jeruzalema i uništenja velebna Hrama – predslika konačnog uništenja svijeta. Do svojih poznih dana Ivan je slijedio Mene, svojega Gospodina. Bit njegova svjedočanstva crkvama bila je: „Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga“; „tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.“ (1. Ivanova 4,7.16)

Petar je vraćen u apostolstvo, ali čast i vlast koju je primio od Mene nije mu dala pravo gospodarenja nad svojim braćom. Ja sam to objasnio kad sam odgovorio na Petrovo pitanje: „A što će biti s ovim?“ Rekao sam mu: „Što se tebe to tiče? Ti me slijedi!“ Petru nije dana čast da bude glava Crkvi. Naklonost koju sam Ja pokazao prema Petru opraštajući mu odricanje i povjerivši mu da pase stado, i njegova osobna vjernost u hodu za Mnom, zadobili su povjerenje njegove braće. Imao je veliki utjecaj u Crkvi. Međutim, pouku koju sam mu pružio kraj Galilejskog mora Petar je ponio za cijeli život. Pišući crkvama vođen Svetim Duhom, rekao je:

„Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kristovih muka i sudionik slave koja će se uskoro očitovati: Pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu! I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac – slavu.» (1. Petrovu 5,1-4)

54

86

«IDITE I UČINITE SVE NARODE UČENICIMA MOJIM»

Ovo poglavlje zasniva se na Mateju 28,16-20.

Stojeći udaljen samo jedan korak od svog nebeskog prijestolja, dao sam nalog svojim učenicima: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.“ „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!“ „Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!“ (Marko 16,15) Ove su se riječi često ponavljale da bi učenici mogli razumjeti njihovo značenje. Nebeska svjetlost trebala je zasjati jasnim i jakim zrakama nad svim stanovnicima Zemlje – nad uzvišenima i poniženima, nad bogatima i siromašnima. Učenici su trebali surađivati sa Mnom u djelu spašavanja svijeta.

Nalog je dan učenicima kad sam se sastao s njima u gornjoj sobi, ali ga sad treba prenijeti jednom većem broju. Svi vjernici koji su mogli biti pozvani sastali su se na jednom brdu u Galileji. Ja sam sam prije svoje smrti odredio vrijeme i mjesto ovog sastanka. Anđeo na grobu podsjetio je učenike na Moje obećanje da ću se sastati s njima u Galileji. Obećanje je ponovljeno vjernicima koji su se sakupili u Jeruzalemu tijekom pashalnog tjedna, a preko njih dospjelo je do mnogih osamljenih pojedinaca koji su oplakivali Moju smrt. S velikim zanimanjem svi su se unaprijed radovali ovom

55

razgovoru. Zaobilaznim putovima, da ne bi izazvali sumnju nepovjerljivih Hebreja, stizali su iz svih pravaca na mjesto sastanka. Došli su začuđena srca, revnosno razgovarajući o novostima koje su o Meni doprle do njih.

U određeno vrijeme oko pet stotina vjernika sakupilo se u malim skupinama na kosini brda, sa željom da doznaju sve što se moglo doznati od onih koji su Me vidjeli nakon Mojega uskrsnuća. Učenici su išli od skupine do skupine pričajući sve što su vidjeli i čuli o Meni, obrazlažući iz Pisma sve ono što sam im Ja objašnjavao. Toma je ponovno pričao povijest svog nevjerovanja i govorio im kako su uklonjene njihove sumnje. Iznenada, sam Ja stao među njih. Nitko nije mogao reći odakle sam i kako došao. Mnogi koji su bili nazočni nikada Me ranije nisu vidjeli, ali promatrali su ožiljke od raspeća na Mojim rukama i nogama; Moje je lice bilo kao Božje lice i kad su Me vidjeli poklonili su Mi se s dubokim poštovanjem.

Ali su neki sumnjali. Tako će uvijek biti. Ima takvih koji smatraju da je teško pokazati vjeru i postavljaju se na stranu sumnje. Oni su u velikom gubitku zbog svog nevjerstva.

To je bio jedini razgovor koji sam imao s mnoštvom vjernika nakon svog uskrsnuća. Došao sam i rekao im govoreći: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.“ Učenici su Mi se poklonili prije no što sam progovorio, ali Moje riječi, silazeći s usana koje su u vrijeme smrti bile zatvorene, prožele su ih posebnom silom. Ja sam sada bio uskrsnuli Spasitelj. Mnogi među njima vidjeli su Me kako pokazujem svoju silu liječeći bolesne i pokoravajući Sotonina oruđa. Vjerovali su da imam silu uspostaviti svoje kraljevstvo u Jeruzalemu, silu da slomim svaki otpor, moć nad silama prirode. Ja sam umirio razbjesnjelo more; Hodao po zapjenušanim valovima; podizao mrtve u život. Sad sam izjavio da Mi je dana „svaka vlast“, Moje riječi uzdizale su misli Mojih slušatelja iznad zemaljskog i prolaznog k onome što je nebesko i vječno. Bili su uzdignuti do najvišeg poimanja Mojeg dostojanstva i slave.

Moje riječi izgovorene na obronku planine proglasile su Moju žrtvu za čovjeka potpunom i savršenom. Uvjeti pomirenja bili su ispunjeni, djelo za koje sam došao na ovaj svijet izvršeno. Bio sam na putu prema Očevom prijestolju, da Me slave anđeli, poglavarstva i sile. Započeo sam svoje posredničko djelo. Odjenut bezgraničnim autoritetom, dao sam svoj nalog učenicima: „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!“, „Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Matej 28,19.20)

Hebrejski je narod postao čuvarem svete istine, ali ga je farizejski nauk načinio najisključivijim i vjerski najzanesenijim narodom u ljudskome rodu. Sve što se odnosilo na svećenike i poglavare – njihova odjeća, običaji, obredi, predaja – učinilo ih je nepodobnima da budu svjetlost svijetu. Hebrejski je narod gledao na sebe kao da su oni sav svijet. Međutim, Ja sam zapovjedio svojim učenicima da objave vjeru i službu Ocu koja neće imati u sebi ništa što je vezano za društvene slojeve ili zemlju; vjeru koja će biti prilagođena svim narodima, svim plemenima, svim društvenim slojevima.

Prije no što samo ostavio svoje učenike jasnije sam prikazao narav svojega kraljevstva. Podsjetio sam ih na ono što sam im ranije govorio o njemu. Izjavio sam da Moja namjera nije bila da na ovom svijetu uspostaviti zemaljsko, već duhovno kraljevstvo. Ja nisam trebao vladati kao zemaljski kralj na Davidovu prijestolju. Opet sam im otvorio Sveta pisma, pokazujući da je sve ono kroz što sam prošao bilo određeno na nebeskom Savjetu između Oca i Mene samoga. Sve su to prorekli ljudi nadahnuti Svetim Duhom. Rekao sam: Vidite da se zbilo sve što sam vam otkrio da će me odbaciti kao Mesiju. Obistinilo se sve što sam rekao o poniženju koje sam morao pretrpjeti i smrti kojom ću umrijeti. Trećeg dana ponovno sam ustao. Istražujte Pisma puno marljivije pa ćete uvidjeti da se u svemu ispunilo ono što su proročanstva otkrivala o Meni.

Zapovjedio sam svojim učenicima da počevši od Jeruzalema izvrše posao koji sam im prepustio. Jeruzalem je bio pozornica na kojoj se odigralo Moje začuđujuće poniženje za ljudski rod. Tu sam patio, bio odbačen i osuđen. Judeja je bila Moj rodni kraj. Tu sam, odjeven u ljudsku prirodu, hodao među ljudima, a malo je bilo onih koji su primjećivali koliko je Nebo bilo blizu Zemlje dok sam bio među vama. Djelo apostola moralo je otpočeti u Jeruzalemu.

S obzirom na sve što sam u njemu pretrpio i na rad koji sam izvršio, a koji nije bio cijenjen, učenici su mogli tražiti polje koje više obećava; ali oni to nisu tražili. Trebali su obrađivati isto zemljište kojemu sam Ja posijao sjeme istine, a to će sjeme izniknuti i donijeti obilnu žetvu. U svom radu učenici će se sresti s progonstvima pokrenutim ljubomorom i mržnjom Hebreja, ali to sam podnosio i Ja, njihov Učitelj, pa ni oni nisu trebali bježati od toga. Milost se prvo mora ponuditi Mojim ubojicama.

56

U Jeruzalemu je isto tako bilo mnogo onih koji su tajno povjerovali u Mene i mnogo onih koje su zaveli svećenici i poglavari. Ovima je također trebalo propovijedati Radosnu vijest. Trebalo je i njih pozvati na pokajanje. Trebalo je jasno iznijeti divnu istinu da se samo kroz Mene može dobiti oprost grijeha. Zato što je cijeli Jeruzalem bio pokrenut uzbudljivim događajima iz nekoliko prošlih tjedana, propovijedanje Radosne vijesti učinit će najdublji dojam.

Međutim, djelo se tu nije trebalo zaustaviti. Ono se trebalo proširiti do najudaljenijih granica Zemlje. Ja sam rekao svojim učenicima: Vi ste bili svjedoci mog samoprijegornog života za ovaj svijet. Vi ste svjedoci mog napornog rada za Izrael. Premda nisu željeli doći k Meni da bi imali život, premda su svećenici i poglavari učinili sa Mnom ono što su htjeli, premda su Me odbacili kao što je Pismo proreklo, još uvijek imaju priliku prihvatiti Mene-Božjeg Sina. Vidjeli ste da bezuvjetno primam sve koji su, priznajući svoje grijehe, došli k Meni. Onoga koji dođe k Meni neću izgnati van. Svi koji žele mogu se pomiriti s Ocem i dobiti vječni život. Vama, svojim učenicima, povjeravam ovu vijest milosti. Ona se treba odnijeti prvo Izraelu, a zatim svim plemenima, jezicima, narodima. Ona se treba iznijeti Hebrejima i neznabošcima. Svi koji vjeruju trebaju biti okupljeni u jednoj Crkvi.

Darom Svetog Duha učenici će primiti posebnu silu. Njihovo svjedočanstvo trebalo je biti potvrđeno znacima i čudima. Čuda će činiti ne samo apostoli već i oni koji prihvate njihovu vijest. Rekao sam: „Pomoću mog imena izgoniti će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!“ (Marko 16,17.18)

Trovanje se u to vrijeme često primjenjivalo. Nesavjesni ljudi nisu oklijevali na ovaj način ukloniti one koji su stajali na putu njihovom vlastoljublju. Znao sam da će time biti ugrožen život Mojih učenika. Mnogi će smatrati da Ocu čine službu ako ubiju Moje svjedoke. Zato sam im obećao zaštitu od ove opasnosti.

Učenici će imati istu silu koju sam i Ja imao da liječe „svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“. Liječenjem bolesti tijela u Moje ime svjedočit će o Mojoj sili da liječim dušu. (Matej 4,23; 9,6) Sad im je obećan novi dar. Trebali su propovijedati među drugim narodima, te će stoga primiti silu da govore druge jezike. Apostoli i njihovi pomoćnici bili su neobrazovani ljudi, ali izlijevanjem Duha na dan Pedesetnice njihov govor, bilo materinski ili strani, postao je čist, jednostavan i pravilan u izrazu i u izgovoru.

Tako sam svojim učenicima dao nalog. Izvršio sam potpunu pripremu za nastavljanje djela i osobno preuzeo odgovornost za njegov uspjeh. Sve dotle dok slušaju Moju Riječ i rade povezani sa Mnom, oni ne mogu doživjet neuspjeh. Idite svim narodima, zapovjedio sam im. Idite do najudaljenijih krajeva Zemlje, ali znajte da ću Ja biti s vama. Radite s vjerom i povjerenjem i znajte da nikada nećete biti ostavljeni.

Moj nalog obuhvaća sve vjernike. On do kraja vremena obuhvaća sve koji vjeruju u Mene. Sudbonosna je pogreška misliti da djelo spašavanja duša ovisi samo o rukopoloženom propovjedniku. Evanđelje je povjereno svima koji dobiju nadahnuće s Neba. Svi koji primaju Moj život određeni su da rade na spašavanju svojih bližnjih. Crkva je osnovana za takav rad i svi koji preuzimaju na sebe sveti zavjet obvezuju se da postanu Moju suradnici.

„Duh i zaručnica vele: 'Dođi!' Tko čuje, neka rekne: 'Dođi!' (Otkrivenje 22,17) Tko god čuje, treba ponavljati ovaj poziv. Kakav god da je tvoj poziv u životu, tvoja prva zadaća treba biti zadobivanje duša za Oca nebeskog. Ti možda nećeš biti sposoban govoriti na skupovima, ali možeš raditi za pojedince. Njima možeš prenositi pouke što si ih primio od Mene, Gospodina svojega. Propovjednička služba ne sastoji se samo od propovijedanja. Tu službu vrše i oni koji olakšavaju patnje bolesnih i nevoljnih, pomažući ojađenima, govoreći riječi utjehe potištenima i malovjernima. Blizu i daleko nalaze se duše opterećene osjećajem krivnje. Ljudski rod ne ponižavaju nevolje, mukotrpan rad i siromaštvo. Ponižava ga krivnja i činjenje zla. To donosi nemir i nezadovoljstvo. Ja želim da Moje sluge služe dušama koje su oboljele od grijeha.

Učenici su bili pozvani da otpočnu svoje djelo tamo gdje su se nalazili. Nisu smjeli zaobići najtvrđe polje, kao i ono koje je najmanje obećavalo. Isto tako i svaki od Mojih djelatnika treba otpočeti s radom tamo gdje se nalazi. U vašim se vlastitim obiteljima možda nalaze duše koje žude za suosjećanjem, umirući od gladi u nedostatku kruha života. Možda postoje djeca koju treba odgajati za Mene. Postoje neznabošci kraj samih tvojih vrata. Obavljaj vjerno rad koji ti je najbliži. Zatim neka se tvoj napor proširi sve dotle dokle te vodi Očeva ruka. Rad mnogih može izgledati ograničen okolnostima; ali bez obzira gdje se obavlja, ako se obavlja vjerom i marljivošću, osjetit će se do

57

najudaljenijih dijelova svijeta. Moje djelo na Zemlji izgledalo je kao da je bilo ograničeno na jedno usko područje, ali mnoštvo iz svih zemalja čulo je Moju vijest. Otac često upotrebljava najjednostavnija sredstva da postigne najveće rezultate. Moj je plan da svaki dio Mojega rada ovisi o svakom drugom djelu, kao kotač u kotaču koji skladno djeluje. Najponizniji djelatnik pokrenut Svetim Duhom dotaknut će nevidljive strune čiji će treptaji odjekivati do krajeva Zemlje i sliti se u pjesmu kroz vječna vremena.

Ali nalog: „Idite po svem svijetu“ ne smije se izgubiti iz vida. Pozvani ste da podignete svoj pogled prema predjelima s druge strane. Porušio sam zid razdvajanja, predrasudu o podvojenosti među narodima, i poučio o ljubavi prema cijelom ljudskom rodu. Ja podižem ljude iz uskog kruga koji određuje njihova sebičnost; ukidam sve ograde i umjetne razlike u društvu. Ja ne pravim nikakve razlike između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. Učim te dijete Moje milo da svaku nevoljnu dušu smatraš svojim bratom, a svijet svojim poljem rada.

Kad sam rekao: „Idite… učite ih“, također sam rekao: „Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali; pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!“ To je prednost tebe kao Mojeg djeteta i ti se trebaš učvrstiti u svemu što je moguće primiti vjerom.

„Na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati.“ Ovaj je svijet prostrana bolnica, ali Ja sam došao liječiti bolesne, objaviti oslobođenje Sotoninim robovima.U Meni su bili zdravlje i snaga. Ja sam davao svoj život bolesnima, nevoljnima, onima kojima su vladali zli duhovi. Nisam vratio nijednog koji je došao primiti Moju iscjeljujuću silu. Znao sam da su oni koji su Me molili za pomoć sami na sebe navukli bolest; pa ipak nisam ih odbio iscijeliti. A kad je čudotvorna moć ušla u ove jadne duše, one su postale osvjedočene o grijehu i mnoge su bile izliječene od svoje duhovne, kao i od tjelesnih bolesti. Evanđelje još uvijek posjeduje istu silu, pa zašto i danas niste svjedoci istih rezultata, djeco Moja mila?

Ja osjećam jad svakog nevoljnika. Osjećam prokletstvo kad zli duhovi razdiru neko ljudsko tijelo. Osjećam samrtne muke kad groznica iscrpljuje životnu snagu. Danas sam isto tako spreman iscijeliti bolesnog kao kad sam bio osobno na Zemlji. Moje su sluge Moji predstavnici, kanali za Moje djelo. Želim preko njih upotrijebiti svoju iscjeljujuću silu.

U Mojem načinu iscjeljivanja nalazila se pouka za Moje učenike. Jednom prigodom namazao sam blatom oči slijepom čovjeku i naložio mu: „Idi umij se u ribnjaku Siloe! … Slijepac ode, umije se i vrati se gledajući.“ (Ivan 9,7) Izlječenje se moglo izvršiti samo silom Velikog Iscjelitelja, ali sam ipak koristio jednostavna sredstva iz prirode. Premda nisam pružao potporu liječenju lijekovima, odobrio sam uporabu jednostavnih i prirodnih pripravaka

Mnogim bolesnicima koji su dobili iscjeljenje, sam rekao: „Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!“ (Ivan 5,14) Na taj način pružio sam pouku da je bolest posljedica kršenja Božjeg zakona, kako prirodnog tako i duhovnog. Da su ljudi živjeli u skladu sa Mojim planom, velika bijeda u svijetu ne bi postojala.

Ja sam bio Vođa i Učitelj starom Izraelu i Ja sam ga poučavao da je zdravlje nagrada za poslušnost Božjim zakonima. Ja koji sam iscijelio bolesne u Palestini, govorio sam svome narodu iz stupa od oblaka, govoreći mu što mora učiniti i što Otac želi učiniti za njih. „Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.“ (Izlazak 15,26) Ja sam dao Izraelu podrobne upute o njegovom svakodnevnom životu i svečano im obećao: „Jahve će od tebe maknuti svaku bolest.“ (Ponovljeni zakon 7,15) Kad su ispunili uvjete, obećanje im je potvrđeno: „U plemenima njihovim bolesnih ne bješe.“ (Psalam 105,37)

Ove se pouke odnose i na vas sada. Postoje uvjeti koje trebaju ispuniti svi koji žele sačuvati zdravlje. Svi trebaju upoznat te uvjete. Otac nije zadovoljan nepoznavanjem Njegovih zakona, bilo prirodnih ili duhovnih. U zajednici s Ocem trebaš dijete Moje milo raditi na obnovi zdravlja tijela i duše.

Ti trebaš poučavati druge kako da sačuvaju ili povrate zdravlje. Za bolesne trebaš upotrebljavati lijekove što ih je Otac osigurao u prirodi, te ih upravljati Onome koji jedini može izliječiti. Tvoja je zadaća da u naručju svoje vjere predaš bolesne i koji pate Meni. Ti ih trebaš poučiti da vjeruju u Mene, Velikog iscjelitelja. Trebaš se osloniti na Moja obećanja i moliti za očitovanje

58

Moje sile. Obnova je prava bit evanđelja i Ja želim da bolesnima, beznadnima i nesretnima kažeš da se drže Moje sile.

U cjelokupnom Mojem djelu iscjeljenja otkrila se sila ljubavi i sam ćeš , ako vjeruješ sudjelovati u toj ljubavi, i biti oruđe za Moje djelo. Ako se zanemariš povezati sa Mnom božanskom vezom, struja životodavne sile ne može obilno teći od tebe k svijetu. Bilo je mjesta u kojima i Ja sam, zbog nevjerstava naroda, nisam mogao učiniti mnoga silna djela. Tako i danas nevjerstvo odvaja Crkvu od Mene, njezinog božanskog Pomoćnika. Ona se slabo drži vječne stvarnosti. Zbog njezina nedostatka vjere Otac je razočaran i neproslavljen.

Samo ako obavlja Moje djelo, Crkva ima obećanje o Mojoj prisutnosti. „Idite i naučite sve narode“, rekao sam. „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ Jedan od prvih uvjeta za primanje Moje sile jest uzimanje Mojega jarma. Sam život Crkve ovisi o njezinoj vjernosti u ispunjavanju Mojeg naloga. Zapostavljanje ovog rada znači prepustiti se duhovnoj slabosti i propadanju. Tamo gdje nema aktivnog rada za druge, ljubav iščezava, a vjera tamni.

Ja želim da Moji propovjednici budu odgajatelji Crkve u djelu evanđelja. Oni trebaju poučavati ljude kako da traže i spase izgubljene. No, je li to djelo koje oni rade? O, koliko je malo onih koji se trude rasplamsati iskru života u Crkvi koja je pred umiranjem! Za koliko se crkava, kao za bolesne jaganjce, staraju oni koji bi trebali tražiti izgubljene ovce! A istodobno milijuni i milijuni ginu bez Mene.

Očeva ljubav pokrenula se do svojih nedokučivih dubina zbog ljudi, i anđeli se čude promatrajući površnu zahvalnost onih koji primaju tako veliku ljubav. Anđeli se čude čovjekovom slabom poštovanju te Očeve ljubavi. Nebo negoduje zbog nemara koji se pokazuje prema ljudskim dušama. Želite li saznati kako Ja gledam na to? Kako bi se osjećali otac i majka kad bi znali da su njihovo dijete, izgubljeno na mrazu i snijegu, zaobišli i ostavili ga da umre oni koji su ga mogli spasiti? Zar ne bi bili duboko ožalošćeni i vrlo ojađeni? Zar ne bi optuživali te ubojice gnjevom tako vrelim kao što su njihove suze, silnim kao što je njihova ljubav? Patnje svakog čovjeka patnje su Mojega djeteta, i oni koji ne pružaju ruku pomoći svom bližnjem koji gine, izazivaju Moj pravičan gnjev. To je Janjetov gnjev. Onima koji tvrde da imaju zajednicu sa Mnom, a ipak su ravnodušni prema potrebama svojih bližnjih, Ja ću izjaviti na veliki sudnji dan: „Ne znam odakle ste. Odstupite od mene svi zlotvori!“ (Luka 13,27)

U nalogu koji sam dao učenicima, Ja nisam samo opisao djelo koje će oni obavljati, nego sam im predao i vijest koju će propovijedati. „Učite ih“, rekao sam, „da vrše sve što sam vam zapovjedio!“ Učenici su dobili zadaću da uče ljude onome što sam Ja osobno govorio i učio. U tome je sadržano i sve ono što sam rekao preko proroka i učitelja Staroga zavjeta. Ljudski je nauk isključen. Ovdje nema mjesta predajama, ljudskim teorijama i zaključcima ili crkvenom zakonodavstvu. U ovom nalogu nije sadržan nijedan od zakona koji su izdale crkvene vlasti. Moje sluge ne trebaju propovijedati ništa od ovoga. Zakon i Proroci, u kojima su zapisani Moja Riječ i Moja djela, čine riznicu iz koje Moje učenici trebaju crpsti nauk koji će dati svijetu. Moje ime je njihovo geslo, njihov znak raspoznavanja, njihova veza jedinstva, ovlast za njihov način djelovanja i izvor njihova uspjeha. Ništa što ne nosi Moj natpis ne može se priznati u Mojem kraljevstvu.

Evanđelje ne treba iznositi kao neku beživotnu teoriju, već kao živu silu koja mijenja život. Otac želi da oni koji primaju Moju milost budu svjedoci njezine moći. Ja rado prihvaćam one čiji Me je život najviše vrijeđao; kad se pokaju, dajem im božanskog Duha, postavljam ih na najpovjerljivije položaje i šaljem ih nevjernima da objave Moju bezgraničnu milost. Želim da Moje sluge pruže svjedočanstvo o činjenici da Očevom milošću ljudi mogu posjedovati karakter sličan Mojem i radovat se čvrstom obećanju Moje velike ljubavi. Želim da svjedočim o tome kako Ja ne mogu biti zadovoljan sve dok ljudskom rodu ne budu vraćene svete prednosti Mojih sinova i kćeri.

U Meni se nalazi nježnost pastira, ljubav roditelja i neusporediva milost Spasitelja punog sućuti. Svoje blagoslove dajem pod najprihvatljivijim uvjetima. Nisam zadovoljan da samo objavim ove blagoslove; Ja ih iznosim na najprivlačniji način kako bih probudio želju da ih posjedujete. Tako Moje sluge trebaju iznositi bogatstvo slave tog neiskazanog Dara. Moja divna ljubav omekšat će i podčiniti srca, dok se samim ponavljanjem učenja ne može postići ništa. „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.“ „Glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: Evo Boga vašega! … Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju.“ (Izaija 40,1.9-11) Govorite narodu o Onome koji se „ističe… među tisućama“ i Onome koji je „sav… od ljupkosti“. (Pjesma nad pjesmama

59

5,10.16) Same riječi to ne mogu izraziti. Neka se to odrazi u karakteru i pokaže u životu. Ja želim da se Moj lik naslika u svakom učeniku. Svakoga je Otac predodredio da bude jednak „slici njegova Sina“. (Rimljanima 8,29) U svakome od njih treba se jasno pokazati svijetu Moja ljubav koja dugo trpi, Moja svetost, krotkost, milost i istina.

Prvi su učenici krenuli propovijedati Riječ. Otkrivali su Me u svom životu. A Otac je radio s njima „i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila“. (Marko 16,20) Ovi su se učenici pripremali za svoj rad. Prije dana Pedesetnice sastali su se i otklonili sve nesporazume. Bili su jednodušni. Vjerovali su u Moje obećanje da će dobiti blagoslov, pa su se molili u vjeri. Nisu tražili blagoslov samo za sebe; njih je pritiskivao teret spašavanja duša. Evanđelje je trebalo odnijeti do najudaljenijih krajeva Zemlje i stoga su tražili dar sile koji sam Ja obećao. Tada se izlio Sveti Duh i tisuće je njih obraćeno u jednom danu.

Tako isto može biti i danas. Umjesto ljudskih razmišljanja, neka se propovijeda Božja Riječ. Odbacite djeco Moja svoje razmirice i predajte se Ocu radi spašavanja izgubljenih. U vjeri tražite i On će doći. Izlijevanje Duha u apostolsko vrijeme bilo je „rana kiša“ i slavan je bio uspjeh. Ali će „Kasna kiša“ biti znatno obilnija. (Joel 2,23)

Svi koji posvete dušu, tijelo i duh Ocu, stalno ćete dobivati nove darove tjelesne i umne sile. Neiscrpni izvori Neba stoje vam na raspolaganju. Ja vam dajem dah svojega Duha, život svojeg života. Sveti Duh daje svoje najbolje snage da rade u srcu i umu. Očeva milost proširuje i umnaža vaše sposobnosti i sve savršenstvo božanske prirode pridružuje vam se u djelu spašavanja ljudskih bića. Suradnjom sa Mnom savršeni ste u Meni i osposobljeni da u svojoj ljudskoj slabosti činite djela Svemogućega.

Ja čeznem otkriti svoju milost svijetu i prožeti ga svojim karakterom. On je Moje otkupljeno vlasništvo i želim ljude učiniti slobodnima, čistima i svetima. Premda Sotona radi da spriječi ovu namjeru, krvlju prolivenom za svijet ipak će se izvojevati mnoge pobjede koje će donijeti slavu Ocu i Janjetu. Ja neću biti zadovoljen sve dok pobjeda ne bude potpuna i ne vidim „trud duše svoje i nasitit ću se“. (Izaija 53, 11) Svi narodi na Zemlji trebaju čuti evanđelje o Mojoj milosti. Neće svi primiti Moju milost; ali „Njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat sljedećem koljenu“. (Psalam 22,31.32) „A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega“, jer „zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora“. „Sa zapada vidjet će ime Jahvino, i Slavu njegovu s istoka sunčanog.“ (Daniel 7,27; Izaija 11,9; 59,19)

„Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreći Sionu: Bog tvoj kraljuje! … Radujte se, kličite, razvaline…, jer je Jahve utješio narod svoj… Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi kraljevi zemaljski vide spasenje Boga našega.“ (Izaija 52,7-10)

60

87

„SVOME OCU I VAŠEMU OCU“

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 24,50-53; Djelima 1,9-12.

Došlo je vrijeme da uzađem do Očeva prijestolja. Kao božanski pobjednik, spremao sam se na povratak u nebeske dvorove sa znacima svoje pobjede. Prije svoje smrti izjavio sam svome Ocu: „Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.“ (Ivan 17,4) Nakon svog uskrsnuća neko sam vrijeme ostao na Zemlji da bi se Moji učenici mogli upoznati sa Mnom u Mojem uskrsnulom i proslavljenom tijelu. Sad sam bio spreman za rastanak. Dokazao sam vjerodostojnost činjenice da sam Ja živi Spasitelj. Moji učenici nemaju više potrebe da Me dovode u vezu s grobom. Oni mogu misliti o Meni kao o proslavljenom pred cijelim svemirom.

Kao mjesto svog uzašašća izabrao sam mjesto koje je često bilo posvećeno Mojom nazočnošću dok sam prebivao među ljudima. Time nije trebalo biti počašćeno brdo Sion, mjesto Davidova grada, nit brdo Morija, na kome se nalazio Hram. Ovdje su Me ismijavali i odbacili. Ovdje su se valovi milosti, vraćajući se u puno jačoj plimi ljubavi, odbijali o srca koja su bila tvrda kao stijena. Odatle sam umoran i teška srca, otišao dalje tražiti odmor na Maslinskoj gori. Sveta šekina odvajajući se od prvog Hrama stajala je na istočnom brdu kao da je oklijevala napustiti izabrani grad; tako sam i Ja stajao na Maslinskoj gori s čežnjom u srcu i promatrao Jeruzalem. Šumarci i rasjeline na ovoj gori bili su posvećeni Mojim molitvama i suzama. Njegove su padine odjekivale pobjedonosnim uzvicima mnoštva koje Me je proglasilo kraljem. Na njegovim kosim padinama našao sam dom kod

61

Lazara u Betaniji. U Getsemanskom vrtu i njegovu podnožju sam se molio i patio. S ove sam gore trebao uzaći na Nebo. Njegov vrh dotaknut će Moja noga kad se budem ponovno vratio. Ne kao čovjek boli, već kao slavan i pobjednički kralj stajat ću na Maslinskoj gori, dok će se hebrejski uzvici „Aleluja!“ miješati s neznabožačkim „Hosana“, i glasovi spašenih kao moćne vojske sliti u klicanju: „Okrunite Ga, Gospodara nad Gospodarima!“

S jedanaest sam učenika krenuo prema gori. Dok smo prolazili kroz jeruzalemska vrata, mnogi začuđeni pogledi promatrali su društvo, predvođeno Onim koga su prije nekoliko tjedana poglavari osudili i raspeli. Učenici nisu znali da je to bio njihov posljednji susret sa Mnom. Provodio sam vrijeme u razgovoru s njima, ponavljajući svoje ranije upute. Kad smo se približili Getsemaniju, zaustavio sam se da bi se mogli sjetiti pouka koje sam im dao u noći svoje samrtne borbe. Ponovno sam pogledao u trs i lozu uz pomoć kojih sam tada prikazao jedinstvo svoje Crkve sa sobom i svojim Ocem; opet sam ponovio istine koje sam im tada iznosio. Svuda oko Mene nalazili su se dokazi koji su podsjećali na Moju neuzvraćenu ljubav. Čak su Me i učenici, koji su bili tako dragi Mojem srcu, u trenutku Mojega ponižavanja osramotili i napustili.

Ja sam boravio na ovom svijetu trideset i tri godine. Pretrpio sam njegovo preziranje, vrijeđanje i podsmijeh; bio sam odbačen i razapet. Sada, kad sam se spremao uzaći na svoje prijestolje slave – razmatrajući nezahvalnost naroda što sam ga došao spasiti – hoće li se povući od njih Moja sućut i ljubav? Hoće li se Moja ljubav usredotočiti na ono kraljevstvo u kojem Me cijene i u kojem bezgrešni anđeli čekaju da izvrše Moj nalog? Ne, Moje obećanje onima koje volim i koje ostavljam na Zemlji glasi: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ (Matej 28,20)

Pošto smo stigli na Maslinsku goru, pošao sam putom preko njezina vrha prema Betaniji. Ovdje sam zastao, a učenici su se okupili oko Mene. Zrake svjetlosti kao da su sjale s Mojega lica dok sam ih s ljubavlju promatrao. Nisam ih osuđivao za njihove pogreške i promašaje, već su riječi najdublje nježnosti bile posljednje koje su potekle s Mojih usana do njihovih ušiju. S rukama ispruženim da ih blagoslovim, i kao da ih uvjeravam u svoju zaštitničku brigu, polako sam se uzdizao između njih, privučen prema Nebu silom jačom od bilo koje zemaljske sile. Dok sam se uzdizao učenici su gledali, obuzeti strahopoštovanjem, naprežući oči da uhvate posljednji prizor Mene Gospodina svojega kako uzlazim. Oblak slave Me je zaklonio od njihova pogleda, a do njih su dopirale riječi, dok su Me prihvaćala anđeoska kola poput oblaka: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka.“ Istodobno je do njih dopirala najumilnija i najradosnija glazba anđeoskog zbora.

Dok su učenici još uvijek začuđeno gledali gore, obratili su im se glasovi koji su zvučali kao najraskošnija glazba. Okrenuli su se i vidjeli dva anđela u ljudskom obliku koji su im progovorili: „Galilejci, zašto stojite i gledat u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas, opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“

Ovi anđeli pripadali su društvu što je u sjajnom oblaku čekalo da isprati Mene do Mojega nebeskog doma. Najuzvišenija u anđeoskom mnoštvu bila su ova dva anđela koji su došli na grob prilikom Mojega uskrsnuća i bili sa Mnom tijekom Mojeg cjelokupnog života na Zemlji. Sa žarkom željom cijelo Nebo je očekivalo kraj Mojega zadržavanja na svijetu uniženom prokletstvom grijeha. Prispjelo je vrijeme da svemir sada primi svog Kralja. Zar ova dva anđela nisu čeznula da se pridruže mnoštvu što Me je pozdravljalo dobrodošlicom? Ali u svojoj sućuti i ljubavi prema onima koje sam ostavio, pričekali su kako bi im pružili utjehu. „Zar nisu svi (anđeli službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje?“ (Hebrejima 1,14)

Ja sam uzašao na Nebo u ljudskom obliku. Učenici su vidjeli oblak koji Me je prihvatio. Ja isti koji sam hodao, govorio i molio se s njima, koji sam lomio kruh s njima, koji sam bio s njima u njihovim čamcima na jezeru i koji sam se tog istog dana s njima naporno penjao sve do Maslinske gore – sada sam otišao dijeliti prijestolje svog Oca. Anđeli su ih uvjeravali da će Mene kojeg su vidjeli da idem na Nebo, doći ponovno isto tako kako sam uzašao. Doći ću „s oblacima! I vidjet će ga svako oko“. „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.“ „Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave.“ (Otkrivenje 1,7; 1. Solunjanima 4,16; Matej 25,31) Tako će se ispuniti i Moje obećanje što sam ga dao svojim učenicima: „Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.“ (Ivan 14,3) Učenici su se doista mogli radovati u nadi da ću se Ja, njihov Gospodin ponovno vratiti.

Kad su se učenici vratili u Jeruzalem, ljudi su ih promatrali s čuđenjem. Smatralo se da će oni nakon Mojega suđenja i raspeća izgledati utučeni i posramljeni. Moji su neprijatelji očekivali da će na

62

njihovom licu vidjeti izraz žalosti i poraza. Umjesto toga vidjela se radost i pobjeda. Njihova su lica bila ozarena srećom koja nije bila zemaljskog podrijetla. Nisu tugovali nad neostvarenim nadama, već su bili ispunjeni slavljenjem i zahvaljivanjem Ocu. S radošću su pričali o veličanstvenom događaju, o Mojem uskrsnuću i Mojem uzašašću na Nebo, a njihovo su svjedočanstvo mnogi prihvatili.

Učenici nisu više s nepovjerenjem gledali u budućnost. Znali su da sam Ja na Nebu i da je Moja naklonost upravljena njima. Znali su da imaju Prijatelja kod Božjeg prijestolja i žarko su željeli svoje molitve Ocu iznijeti u Moje ime. U svečanom strahopoštovanju poklonili su se u molitvi, ponavljajući čvrsto obećanje: „Ako što zamolite od Oca u moje ime; dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!“ (Ivan 16,23.24) Pružali su ruku vjere sve više i više s čvrstim uvjerenjem: „Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas…“ (Rimljanima 8,34) Pedesetnica im je donijela puninu radosti u pojavi Utješitelja, upravo onako kao sam Ja obećao.

Cijelo Nebo čekalo je kako bi pozdravilo Mene dobrodošlicom u nebeskim dvorovima. Dok sam ulazio išao sam naprijed, a za Mnom mnoštvo zarobljenika oslobođenih prigodom Mojega uskrsnuća. Nebeska vojska pratila je radosnu povorku klicanjem, uzvicima slavljenja i nebeskim pjesmama.

Kad smo se približili Božjem gradu, anđeli su iz pratnje uputili poziv:

„Podignite, vrata, nadvratnike svoje, Dižite se, dveri vječneDa uniđe Kralj slave!“

Radosno je odgovorila straža koja je čekala:

„Tko je taj Kralj slave?“

Ovo su govorili ne zato što nisu znali tko sam Ja, već zato što su željeli čuti odgovor uzvišene hvale:

„Jahve silan i junačan,Jahve silan u boju. Podignite, vrata, nadvratnike svojeDa uniđe Kralj slave.“

Ponovno se čuo poziv: „Tko je taj kralj slave?“ – jer anđeli se nikada ne umaraju slušajući uzvisivanje Mojega imena. Anđeli iz pratnje odgovorili su:

„Jahve nada vojskama; On je Kralj slave.“(Psalam 24,7-10)

Tada su se širom otvorila vrata Božjeg grada i anđeosko mnoštvo prošlo je kroz njih, praćeno zvukovima veličanstvene glazbe.

Tu je prijestolje a oko njega duga obećanja. Tu su kerubini i serafini. Zapovjednici nebeske vojske, Božji sinovi, predstavnici bezgrešnih svjetova, svi su na okupu. Nebeski Savjet pred kojim je Lucifer optužio Oca i Mene, predstavnici onih bezgrešnih kraljevstava nad kojima je Sotona pomišljao zasnovati svoju vladavinu – svi se nalaze ovdje da dobrodošlicom pozdrave Mene, Otkupitelja. Oni su željni proslaviti Moju pobjedu i uzdignuti Me kao svojega Kralja.

Ali zadržao sam ih mahanjem ruke. Još ne, Ja sad ne mogu primiti vijenac slave i kraljevske haljine. Izlazim pred svoga Oca. Pokazujem svoju ranjenu glavu, probodena rebra, ranjene noge; podižem svoje ruke na kojima se nalaze ožiljci od klinova. Pokazujem dokaze svoje pobjede. Predstavljam Ocu obrtani snop, one koji su uskrsnuli sa Mnom kao predstavnici velikog mnoštva koje će izići iz grobova prilikom Mojeg drugog dolaska. Prilazim Ocu koji se raduje kad se neki grješnik pokaje; koji se za jednog raduje s pjevanjem. Prije no što su postavljeni temelji Zemlji, Otac i Ja sjedinili smo se u zavjetu da otkupimo čovjeka ako ga Sotona bude pobijedio. Stegli smo svoje ruke u

63

svečanom zavjetu da ću Ja postati jamac za ljudski rod. Ispunio sam ovo svečano obećanje. Kad sam na križu uzviknuo: „Svrši se!“, obratio sam se Ocu. Sporazum je u cijelosti izvršen. Sad sam izjavio: Oče, svršeno je. Ispunio sam Tvoju volju, Bože moj! Izvršio sam djelo otkupljenja. Ako je Tvoja pravda zadovoljena, „Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom.“ (Ivan 19,30; 17,24)

Začuo se Očev glas kako objavljuje da je pravda zadovoljena. Sotona je pobijeđen. Moji sljedbenici koji su se mučili i borili na Zemlji prihvaćeni su u „Ljubljenome“. (Efežanima 1,6) Pred nebeskim anđelima i predstavnicima bezgrešnih svjetova, proglašeni su opravdanima. Tamo gdje sam Ja, bit će i Moja Crkva. „Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.“ (Psalam 85,10) Očeve ruke obavile su se oko Mene, Sina Njegova, i riječ je izašla: „Neka mu se poklone svi anđeli Božji.“ (Hebrejima 1,6)

S neizrecivom radošću knezovi, i poglavari, i sile priznali su vrhovnu vladavinu Kneza života. Nebeske vojske pale su ničice preda Mnom, dok su radosni poklici odjeknuli nebeskim dvorovima: „Dostojno je Janje koje je 'zaklano' da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu.“ (Otkrivenje 5,12)

Pobjedničke pjesme pridružile su se glazbi s anđeoskih harfi, sve dok nije izgledalo da je Nebo preplavljeno radošću i hvalom. Ljubav je pobijedila. Izgubljeni je nađen. Nebo odzvanja od glasova uzvišenim pjesmama koje javljaju: „Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova. „ (Otkrivenje 5,13)

Od ovog prizora nebeske radosti, tebi se dijete Moje milo na Zemlji vraćaju kao odjek veličanstvene riječi Moje: „Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu.“ (Ivan 20,17) Nebeska i zemaljska obitelj jedno su. Za tebe sam dijete Moje, Ja Gospodin uzašao i za Tebe živim. „Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.“ (Hebrejima 7,25)

64

AMEN

65