Jules Verne

Naslov izvornikaL'ILE MYSTERIEUSETajanstveni otok

I. ORKANSKA OLUJA 1865. - KRIK U ZRAKU - BALON ZAHVAEN ZRANOM PIJAVICOM - OMOTA BALONA RASTRGAN POSVUDA SAMO MORE - PET PUTNIKA -ZBIVANJA U KOARI BALONA - OBALA NA VIDIKU - RASPLET DRAMEPenjemo li se? -Ne! Naprotiv, sve se vie sputamo! Sve je gore i gore, gospodine Cyruse! Mi padamo! Jao! Bacite suvian teret! - Eto, ispraznili smo posljednju vreu! - Die li se balon? -Ne! - ini mi se da ujem um valova! - More je ispod same koare! - Nismo ni pet stotina stopa nad njim! Uto se snaan glas prolomi zrakom: - Bacaj sve to je teko! Sve! I neka nam se Bog smiluje! Te su rijei odjeknule zrakom iznad beskrajne puine Tihog oceana, oko etiri sata poslije podne, 23. oujka 1865. godine. Jo se svi zasigurno sjeaju stravine oluje koja je bjesnila usred ravnodnevnice te iste godine, a za koje barometar bijae pao na sedamsto deset milimetara. Taj je orkan, ne jenjavajui ni trenutka, trajao od 18. do 26. oujka. Nemjerljiva je pustoenja poinio u Americi, Europi, Aziji,Jules Verne

na podruju irokom tisuu osam stotina milja, koje se ukoso protezalo preko Ekvatora, sve do etrdesete na jugu. Porueni gradovi, ume iupane iz korijenja, obale opustoene stravinim naletima golemih valova, brodovi izbaeni na suho, a njih je bilo na stotine u popisima Osiguravajueg drutva Veritas, itavi krajevi sravnjeni sa zemljom od zranih pijavica koje su sve unitile na svom putu, nekoliko tisua ljudi postradalih na kopnu ili podavljenih u moru: to su, eto, bile posljedice njegova bijesa, to je iza sebe bio ostavio taj uasni orkan. On je po svom razaranju nadmaio goleme orkane od kojih je jedan opustoio Havanu 25. listopada 1810., a drugi Guadalupu 26. srpnja 1825. A dok su sve te strahote harale kopnom i morem, jedna se drama, ne manje jeziva, odigravala u zraku.

U stvari, noen pijavicom i zahvaen zranom strujom, jedan je balon jurio zrakom brzinom od devedeset milja na sat, vrtei se oko sebe kao da ga je zahvatio zrani vrtlog. Na donjem kraju balona njihala se koara, u kojoj se nalazilo pet putnika. Obavijene gustom maglom i morskom prainom koja se dizala s povrine oceana, njih se jedva i naziralo. Odakle je dolazio ovaj zrani brod, prava pravcata igraka u rukama stranog nevremena? S koje toke zemaljske kugle se digao u zrak? Oito nije krenuo na put u vrijeme orkana koji ve traje pet dana, a poeo je bjesniti 18. oujka. Prema tome, vjerojatno je ovaj balon preao vrlo veliku udaljenost, jer sigurno nije prevaljivao manje od dvije tisue milja u dvadeset i etiri sata? U svakom sluaju, putnici uope nisu bili u stanju odrediti duinu puta koji su prevalili od odlaska, jer uza se nisu imali nikakvih pomagala s kojima bi to uinili. Osim toga dogodilo se neto neuobiajeno, naime, premda vitlani olujnim vjetrom, putnici kao da ga nisu ni osjetili. Mijenjali su smjer kretanja, okretali se oko sebe, a da uope nisu osjeali to okretanje, ni promjenu smjera i mjesta u vodoravnom smislu. Oima nisu mogli probiti maglu koja je obavijala koaru. Posvuda oko njih bila je magla. Bilo je tako mrano, da nisu znali kad je dan, a kad no. Nita nije dopiralo do njih u tome mranom prostranstvu, dok su se nalazili na velikoj visini: ni traak svjetla, ni buka naseljenih mjesta iznad kojih su jurili, ni tutnjava oceana. Ali kad su se naglo spustili, postali su svjesni opasnosti koja im je zaprijetila s puine. U meuvremenu se balon, poto su putnici iz njega pobacali sve teke predmete, poput streljiva, oruja, namirnica, ponovno vinuo u ^gornje slojeve atmosfere, na visinu od etiri tisue i pet stotina stopa. im su putnici zamijetili da se more nalazi pod samom koarom, te drei da im manja opasnost prijeti na visini, nisu ni trenutka oklijevali pobacati preko ograde koare sve, pa ak i vrlo korisne predmete, nastojei toTajanstveni otok vie iskoristiti zrano strujanje, tu duu balona, koja ih je odr avala nad ponorom. No im je prola u brizi koja bi uzdrmala samo manje hrabre od njih. Naposljetku je svanulo, a s danom kao daje orkan neto jenjao. U zoru, 24. oujka pokazali su se znakovi smirivanja. Razrijeeni oblaci su se popeli visoko. Poslije nekoliko sati zrana se pijavica slomila i polako raistila. Vjetar je od orkanskog preao u snaan, a to znai da se brzina zranog strujanja smanjila na polovicu. Uza sve to, jo uvijek je jako puhalo, premda je smirivanje zranih sila bilo oito.

Oko jedanaest sati donji se sloj zraka osjetno proistio. Opaala se, gotovo i osjeala, vlana prozirnost, kao poslije velikih bljesaka munja. inilo se da se orkan nije udaljio prema zapadu, ve da je poinio samoubojstvo. Moda se pretoio u elektrini sloj, poslije sloma zrane pijavice, kao to to katkad biva s tajfunima na Indijskom oceanu. No, sad su putnici ponovno zamijetili kako balon polako i stalno pada u nie slojeve atmosfere. inilo se da se pomalo prazni i da mu se omota, olabavivi, izduuje i, umjesto okruglog, dobiva jajolik oblik. Oko podneva, balon je lebdio na visini od oko prilike dvije i pol tisue stopa. Imao je zapremninu od pedeset tisua kubinih stopa i, zahvaljujui tome, mogao se dugo zadrati u zraku, bilo da se penjao na veliku visinu, bilo da se kretao u vodoravnom smjeru. Putnici su pobacali posljednje predmete koji su jo optereivali koaru. Tako su bacili ostatke namirnica koje bijahu sauvali, pa ak i sitnice koje su imali po depovima, a potom se jedan od njih popeo na obru koji je povezivao konope mree, te pokuao to vre povezati donji dio balona s gornjim. Putnici nisu vie mogli balon zadrati u visokim slojevima atmosfere i on je ostao bez plina. Bili su, dakle, izgubljeni. U stvari, pod njima se nije prostiralo ni kopno ni neki otok. Nigdje mjesta gdje bi se mogli spustiti, nigdje vrste toke o koju bi se mogli sidrom zakvaiti. Svugdje se ispod njih prostirala beskrajna puina, po kojoj su se sustizali valovi neizrecivom silovitou. Bijae to ocean bez granica, ak i za njih, koji su plovili iznad njega i iji su pogledi obuhvaali sve, etrdeset milja uokolo. Bila je to tekua ravnica, tuena bez milosti, bievana orkanom, koja im se zasigurno priinjala poput jurnjave razularenih valova, okienih mnotvo m bijelih perjanica. Ni broda, ni kopna na vidiku! Trebalo je, dakle, obvezno zaustaviti sputanje, kako balon ne bi pao u more i potonuo. Jasno, putnici su se odmah prihvatili tog posla.

9

Jules Verne

Meutim, uza sve njihove napore, balon se stalno spu tao, a istodobno, noen vjetrom, ludo je jurio od sjeveroistoka prema jugozapadu. Uasan je bio poloaj ovih nesretnika! Oni oito vie nisu bili gospodarima balona. Njihovi napori nisu urodili plodom. Balon se sve vie i vie praznio; plin je istjecao i to se nije moglo zaustaviti. Sputanje se zamjetno ubrzavalo, tako da se u jedan sat poslije podne koara nalazila jedva est stotina stopa iznad oceana. Nikako se nije moglo zaprijeiti otjecanje plina, koji je slobodno izlazio kroz jednu pukotinu na balonu. Poto su smanjili teret, putnici su se uspjeli jo nekoliko sati odrati u zraku, ali time je nesrea samo odgoena. Ako se kopno ne pokae prije noi, i putnici i koara i balon konano e nestati meu valovima. Sve to se jo moglo uiniti, uinjeno je u tom trenutku. Putnici su bili nedvojbeno hrabri ljudi, sposobni smrti pogledati u oi. Na njihovim se licima nije javljalo oajanje. Odluili su se boriti do posljednjeg trenutka, poduzeti sve da bi odgodili pad balona. Koara ispod balona, oblikom slina koari od vrbova prua, nije mogla ploviti niti se odravati na povrini mora. U dva sata, balon se nalazio na jedva etiri stotine stopa iznad valova. Uto se zau snani glas ovjeka, ije srce nije znalo za strah. Tom glasu odgovore drugi glasovi, ne manje odluni. - Je li sve izbaeno? -Nije! Tu je jo deset tisua franaka u zlatu! Odmah potom, poteza vrea nestade u moru. - Penje li se balon? - Malo se popeo, ali e ubrzo ponovno pasti. - to jo moemo baciti? -Nita...! -Ipak moemo: koaru! - Hvataj se za mreu omotaa, a nju neka nosi more! To je doista bila posljednja mogunost za rastereenje balona. Odmah su posjeeni konopi koji su vezivali koaru za balon, te se ovaj odmah die za dvije tisue stopa. Petorica se putnika popee u mreu iznad obrua, odakle su promatrali ponor. Poznato je koliko je zrani balon osjetljiv u pogledu stabilnosti. Bilo je dostatno iz njega izbaciti neki vrlo lagani predmet, pa da se pone uspinjati. Lebdei u zraku, balon se ponaa kao najosjetljivija vaga. Prema tome, jasno je da e se naglo vinuti u visinu, ako se s njega odbaci neki tei predmet. A to se upravo sada dogodilo.10Tajanstveni

Meutim, balon se samo neko vrijeme odrao na odreenoj visini, a onda je opet poeo padati. Plin je istjecao kroz pukotinu na omotau, a to se nije moglo zaprijeiti.

otok

Putnici su uinili sve to su mogli. Nikakva ih ljudska snaga nije vie mogla spasiti. Jedino su jo raunali na pomo Providnosti. U etiri sata, balon se spustio na samo pet stotina stopa od morske povrine. Odjednom se razlijee otri lave. S putnicima je bio ijedan pas, koji se pored svoga gospodara uhvatio za mreu omotaa. - Top je neto opazio! - povie jedan od putnika. Odmah potom javi se snani glas: - Kopno! Kopno! Neprestano noen vjetrom prema jugozapadu, balon bijae od svanua prevalio veliku razdaljinu, na stotine i stotine milja, te se sada na ovoj strani pojavilo kopno. Ali, do tog je kopna bilo tridesetak milja u smjeru vjetra, to znai jo dobar sat puta, pod uvjetom da se ne skrene s pravca. Dobar sat! A zar dotad balon nee izgubiti i ono malo plina, to u njemu bijae preostalo? U kakvom su se uasnom stanju nalazili! Putnici su jasno vidjeli vrstu toku, koje su se svakako morali dokopati. Oni nisu znali kakva se to zemlja pred njima prostire: kopno ili otok, jer jedva su i slutili u koji kraj svijeta ih je nevrijeme bacilo. Ali, trebalo je stii do te zemlje, pa bila nastanjena ili pusta, gostoljubiva ili ne! Oko etiri sata balon se vie nije mogao odrati u zraku, jer je dodirivao morsku povrinu. Ve su zapjenjeni vrci golemih valova zapljuskivali donji dio mree i tako usporili balon, te se on tek napola dizao, kao ptica metkom ranjena u krilo. Pola sata poslije toga, zemlja je bila udaljena jo oko milje, ali je plina bilo jo samo u gornjem dijelu toga ispranjenoga, smeuranog, u naborima presavijenog balona. Drei se za mreu, putnici su predstavljali prevelik teret za nj, te su se ubrzo nali do pola u vodi, udarani bijesnim valovima. Budui da je omota balona bio plosnat, vjetar ga je napuhivao i tjerao naprijed poput kakva broda. Moda e tako i doploviti do obale! Kad se balon naao na etiri stotine metara od obale, odjednom kriknue od uasa sva etvorica putnika. Premda se inilo da se balon, iban snanim udarcima valova, vie ne moe podignuti, on se neoekivano vine uvis. Kao da se iznenada oslobodio dijela svog tereta, trenutno se popeo na visinu od tisuu i pet stotina stopa i, uletio u zrani vrtlog koji ga ne ponese ravno k obali, nego u smjeru usporednom 11

^391Jules Verne

s njom. Nekoliko trenutaka potom zabije se u obalu izvan dohvata morskih valova. Pomaui jedan drugome, putnici se brzo oslobodie mree. Osloboen njihove teine, balon ponesen vjetrom nestade u prostoru poput ranjene ptice kojoj se vratila snaga. U koari je bilo pet putnika i jedan pas, a sada su se na obali nala samo etiri putnika. Oito je nestalog putnika odnijelo more, koje je bijesno udaralo o balon. Stoga se balon, tako olakan, ponovno digao, da bi poslije nekoliko trenutaka pao na zemlju. im su etiri brodolomca - moemo ih s pravom tako nazvati nogom stala na vrsto tlo, mislei na nestalog suputnika, povikale: - Moda se on plivanjem pokuava dohvatiti obale! Spasimo ga! Spasimo ga! 12Tajanstveni otok II. DOGAAJ IZ RATA IZMEU SJEVERA I JUGA1 - INENJER CYRUS SMITH - GEDEON SPILETT - CRNAC NAB -MORNAR PENCROFF MLADI HERBERT - NEOEKIVANI PRIJEDLOG - SASTANAK U 10 SATI NAVEER - ODLAZAK PO NEVREMENU Ljudi, to ih je strano nevrijeme bacilo na ovu obalu, nisu bili nikakvi zrakoplovci, a niti su bili ljubitelji zranih ekspedicija. Oni su bili ratni zatoenici koji su se, potaknuti smjeliu, odluili na bijeg pod neuobiajenim uvjetima. Nebrojeno puta su mogli nastradati. Nebrojeno se puta njihov balon, sav u komadima, mogao s njima strmoglaviti u uzburkano more. Ali Nebo im bijae namijenilo neubiajenu sudbinu, te su se 23. oujka, poto su pobjegli iz Richmonda koji bijahu opkolile trupe generala Uliksa Granta, nali sedam tisua milja daleko od glavnog grada Virginije, glavnog uporita separatista u vrijeme stranog rata za otcjepljenje. Njihova je zrana plovidba trajala pet dana. Evo, uostalom, pod kakvim su udnim uvjetima zatoenici uspjeli pobjei i poslije toga doivjeti nesreu, koju smo opisali.Rat izmeu sjevernih i junih drava u SAD (1861.-1865.). Poslije izbora Abrahama Lincolna za predsjednika SAD, june su se drave htjele otcijepiti i izabrale su za predsjednika Jeffersona Davisa. Jedan od glavnih razlo ga rata bilo je pitanje ropstva. Sjever je bio protiv ropstva, a Jug za nj. Rat je zavrio pobjedom Sjevera.1

13

J

. Gospodine Smithe, hoemo li bjeati?14Tajanstveni

otok

Te iste godine, u veljai 1865. prigodom jednog od brojnih juria kojima je uzalud pokuavao osvojiti grad, general Grant je izgubio vie svojih asnika, koje neprijatelj zarobi i zatoi u gradu. Jedan od najuglednijih asnika u glavnom stoeru federalnih trupa zvao se Cyrus Smith. Cyrus Smith je bio podrijetlom iz Massachussetsa. Budui da je bio inenjer po struci i glasovit strunjak, vlada Sjedinjenih Drava mu je povjerila u vrijeme rata rukovoenje eljeznicama, koje su imale vrlo

veliko strateko znaenje. On je bio tipini Amerikanac sa Sjevera, mrav, koat, sama kost i koa, star oko etrdeset i pet godina, a kratka mu je kosa ve bila prosijeda, a isto tako i brada, koju je brijao, i gusti brk. U njega je bila lijepa, "numizmatika" glava, koja kao da bijae kao stvorena da bude otisnuta na medalji. Imao je vatrene oi, ozbiljna usta i izgled znanstvenika borbena duha. On je bio jedan od onih inenjera koji su se posvetili svom zvanju, najprije rukujui krampom i ekiem, poput generala koji su svoju karijeru poeli od obinih vojnika. Stoga je u njega bilo i otrine uma i ruka okretna i vjeta. Miie je imao elastine i vrste. Bio je, dakle, u isto vrijeme i ovjek djela i ovjek misli. Stoga se svakog posla hvatao s lakoom, stalno potican snanim ivotnim poletom, vedra duha je prkosio ivotnim nedaama. Vrlo uen, vrlo praktian. Vrlo "snalaljiv" - upotrijebit emo ovaj vojniki izraz - imao je upravo divnu narav. Premda je u svakoj prigodi znao vladati sobom, u potpunosti je ispunjavao tri uvjeta koji predstavljaju skup ovjeje energije: aktivnost duha i tijela, silovitost elja i snagu volje. On je, mirne due, mogao prisvojiti lozinku Guillaumea d'Orangea iz XVII stoljea: "Meni nije potrebna nada da bih se prihvatio posla, a niti uspjeh da bih na njemu ustrajao." Cyrus Smith je, takoer, bio utjelovljenje hrabrosti. Sudjelovao je u svim bitkama u ratu za otcjepljenje. Stupio je u vojsku generala Uliksa Granta kao dragovoljac Illinoisa i borio se potom kod Paducaha, Belmonta, Pittsburg-Landinga, Port Gibsona, na Crnoj rijeci, kod Chattanoge, Wildernessa, Potomaca, borio se svuda hrabro kao dostojan vojnik svoga generala koji je znao rei: "Ja nikad ne brojim svoje mrtvace!" I na Cyrus Smith se mogao stoput nai meu onima, koje strani Grant nije nikad brojio, ali u svim bitkama u kojima on nije tedio sebe, srea mu je uvijek bila sklona, sve dok nije ranjen i zarobljen na bojnom polju kod Richmonda. U isto vrijeme, gotovo i istoga dana kad i Cyrus Smith, pala je u zarobljenitvo Junjaka jo jedna vrlo ugledna osoba. To je bio glavom tovani Gedeon Spilett, dopisnik New York Herala, koji je bio dodijeljen vojsci Sjedinjenih Drava, da izvjeuje o zbivanjima na ratitu.15Jules

Verne

i

d

Gedeon Spilett je pripadao onoj udnoj vrsti engleskih i amerikih dopisnika, Stanleva i mnogih drugih, koji nisu uzmicali ni pred ime, da bi doznali neku tonu vijest i da bi je javili svome listu u to kraem vremenu. Novine poput New York Heralda, predstavljaju stvarnu snagu, stoga su njihovi dopisnici uivali velik ugled, a Gedeon Spilett je bio meu najuglednijima. Bio je to ovjek velikih sposobnosti, okretan i pripravan na sve. Uvijek pun ideja, proputovavi cijelim svijetom, vojnik i pisac, estok u savjetu, odluan na djelu, nije se obazirao na nevolje, napore i opasnosti kad se radilo o tome da se dozna sve to se doznati moe, najprije da udovolji svojoj znatielji, a potom svoga lista, pravi majstor da otkrije neku zanimljivost, neku vijest, neto novo, nepoznato, nemogue. Ukratko, bio je jedan od onih neustraivih promatraa koji piu pod kiom metaka, koji "biljee dogaaje" uz zaglunu riku topova i za koje sve opasnosti, koliko god ih ima, predstavljaju samo stalne okolnosti. I on je takoer sudjelovao u svim bitkama, u prvim bojnim redovima, s revolverom u jednoj, a biljenicom u drugoj ruci. Olovka mu nije nikad zadrhtala ni pod najeom paljbom. On nije optereivao telegrafske ice brzojavima, kao to rade neki i onda kad nemaju to rei. Naprotiv, svaka je njegova vijest bila kratka, jasna, tona i unosila je svjetlost u ono to je bilo najhitnije. Naposljetku, njemu ni duhovitosti nije nedostajalo. Tako je, poslije bitke na Crnoj rijeci, hotei pod svaku cijenu sauvati mjesto na alteru telegrafskog ureda, itava dva sata diktirao prve glave Svetog pisma. To je New York Heralda stajalo dvije tisue dolara, ali je zato New York Herald prvi donio vijest o toj bitki. Gedeon Spilett je bio ovjek visoka rasta. Imao je najvie etrdeset godina. Plavi zalisci s crvenkastim preljevima isticali su se na njegovu licu. Pogled mu je bio pametan, ivahan i brzo se prenosio s jednoga na drugi predmet. Bio je to pogled ovjeka koji odmah zamjeuje sve pojedinosti. Snanog tjelesnog ustrojstva, on se eliio u svim uvjetima poput elika u hladnoj vodi. Ve deset godina je Gedeon Spilett bio stalni dopisnik New Yorl Heralda, ve gaje deset godina krasio svojim napisima i crteima, je je isto tako dobro baratao olovkom kao i perom. Zarobljen je upravo i trenutku dok je opisivao bitku i crteom je htio prikazati. Zadnje rije naene u negovoj biljenici glasile su: "Jedan me Junjak uzeo na nia i..." Junjak je promaio Gedeona Spiletta, te se ovaj, po svom starci obiaju i iz ove bitke izvukao bez ijedne ogrebotine. Cyrus Smith i Gedeon Spilett, koji su se znali samo po uvenju, bi su prebaeni u Richmond. Inenjer je brzo prizdravljao i upravo u vrijeme se upoznao s ratnim dopisnikom. Ta su se dva ovjeka svidje

Tajanstveni otok

jedan drugome i uzajamno su se potovali. Ubrzo je njihov zajedniki ivot imao samo jedan cilj: pobjei, pridruiti se Grantovoj vojsci i u njezinim se redovima boriti za jedinstvo Federacije. Ta dvojica Amerikanaca odluie iskoristiti svaku prigodu. Premda su se slobodno mogli kretati gradom, Richmond je bio dobro uvan, te se bjekstvo dralo nemoguim. U meuvremenu, Cvrusu Smithu se prikljuio i njegov sluga, koji mu je bio tako privren, da bi i ivot rtvovao za nj. Taj neustraivi mladi bio je crnac, roen na inenjerovu imanju. I otac i majka su mu bili robovi, ali njih je ve odavna Cyrus Smith, koji je i duom i srcem bio za ukidanje ropstva, oslobodio. Kad je rob postao slobodnim ovjekom, nije htio napustiti svoga gospodara. Toliko ga je volio, da bi za nj i svoj ivot dao. Tome je mladiu bilo trideset godina, a bio je snaan, spretan, vjet, pametan, blag i tih, dosta bezazlen, a uvijek usluan, nasmijan i dobar. Ime mu je bilo Nabukodonosor, ali su ga svi zvali skraenim i obinijim imenom Nab. Kad je Nab doznao da mu je gospodar dopao ropstva, on bez odgaanja napusti Massachussets, stie pred Richmond te mu, poto je stoput ivot stavio na kocku, poe za rukom probiti se u opkoljeni grad. Ne moe se opisati zadovoljstvo, to gaje osjetio Cyrus Smith kad je opazio svoga slugu, a niti radost Nabovu kad je vidio svoga gospodara. Nab se, dakle, uspio probiti u Richmond, ali se nije bilo lako izvui iz njega, jer se budnim okom motrilo zarobljene federalce. Da im se i ukazala neka izvanredna prigoda za bijeg, bili su neznatni izgledi da e uspjeti, a ta prigoda ne samo da se nije ukazala, ve je bilo opasno poduzeti bilo to u vezi s tim. U meuvremenu je Grant nastavio sa estokim napadima. Pobjedu kod Pittsburga je skupo platio. Njegove snage, zajedno s Butlerovim postrojbama, nisu uspijevale nanijeti neki znatniji poraz neprijatelju pred Richmondom. Prema tome, mali su bili izgledi za osloboenje zarobljenika. Dopisnik nije vie mogao izdrati. Nita se nije dogaalo u tom odvratnom zarobljenitvu, nita vrijedno zabiljeke. Stoga mu se u glavi motala samo jedna misao; pobjei iz Richmonda. On je vie puta okuao sreu, ali je svaki put naiao na nesvladive zapreke. Meutim, opsada se nastavljala. Zarobljenici su jedva ekali pobjei i prikljuiti se Grantovoj vojsci, ali su isto tako i neki graani s nestrpljenjem ekali prigodu da umaknu iz opsjednutog grada i prikljue se separatistikim snagama. Meu ovima je bio neki Jonathan Forster, vatreni pristalica otcjepljenja. Dakle, zarobljeni federalci nisu mogli napustiti grad, ali ga nisu mogli napustiti ni konfederalci, jer je vojska Sjedinjenih Drava stegla obru oko njega. Ve dosta dugo, guverner 17

Jules Verne

Richmonda nije imao vezu s generalom Leeom, a bilo je prijeko potrebno da se ovoga upozna sa stanjem u kojemu se grad nalazio, kako bi mu vojska izvana pohitala u pomo. Jonathanu Forsteru je pala na um misao da se balonom digne u zrak, prijee tako neprijateljske crte i dospije do glavnog stoera separatista. Guverner je pristao da se izvede taj pokuaj. Balon je izraen i stavljen na raspolaganje Jonathanu Forsteru i petorici njego vih suputnika, koji su ga imali pratiti na tom putu. Opskrbili su se orujem da se obrane, ukoliko bi bili napadnuti pri slijetanju, i ivenim namirnicama, ukoliko bi njihovo putovanje potrajalo dulje, no to su predvidjeli.v

Uzlijetanje balona bilo je predvieno za 18. oujka. Trebalo je krenuti nou i koristiti sjeverozapadnjak srednje jaine. Putnici u balonu su vjerovali da e za nekoliko sati stii u glavni stoer generala Leea. Ali sjeverozapadnjak na koji su raunali nije uope bio obian povjetarac. Ve 18. oujka bilo je oito da se sjeverozapadnjak pretvara u uragan. Ubrzo je oluja tako osnaila, da je polijetanje Forstera i njegovih suputnika bilo odgoeno: bila bi prava ludost izloiti i balon i ljude u njemu razularenim snagama prirode. Ispunjen plinom na velikom trgu u Richmondu, balon je ekao smirivanje vjetra, kako bi poletio. U gradu je zavladalo veliko nestrpljenje kad su opazili da se zrane prilike ne mijenjaju na bolje. Proao je 18., pa 19. oujka, a da se vrijeme nije promijenilo. tovie, bilo je vrlo teko balon zadrati privrenim za tlo, jer su ga snani zapui vjetra povijali sad amo, sad tamo. Prola je tako i no s 19. na 20. oujka, a ujutro je uragan bjesnio jo veom snagom. Na uzlijetanje se nije moglo ni misliti. Tog dana, u jednoj od ulica Richmonda prie inenjeru Cvrusu Smithu neki ovjek kojega ovaj nikad prije ne bijae vidio. Bio je to mornar Pencroff, ovjek od trideset i pet do etrdeset godina, snana tijela, oiju ivahnih i mirkavih, ali posve

pristojna izgleda. Taj Pencroff bio je Amerikanac sa Sjevera. On je oplovio uzdu i poprijeko sva mora zemaljske kugle i doivio sve mogue i nemogue pustolovine, koje se ivu stvoru mogu zbiti. Nije ni potrebito naglaavati daje to bio ovjek poduzetne prirode, pripravan na sve, da je bio od onih ljudi, koje vie nita nije moglo zauditi i iznenaditi. Pencroff se na poetku te iste godine radi poslova uputio u Richmond s petnaestgodinjim djeakom Harbertom Brownom iz New Jerseva, sinom svoga kapetana i siroetom.18Tajanstveni otok Volio ga je kao svoje dijete. Budui da nije mogao napustiti grad prije poetka opsade, bio je, na svoju veliku alost, prinuen ostati tamo gdje se naao. I njemu se po glavi vrzla samo jedna misao: pobjei, bilo kako. Cvrusa Smitha je poznavao po uvenju kao ugledna i priznata ovjeka. Znao je da su toga odlunog ovjeka izjedali nestrpljenje i jad. Stoga tog dana nije ni oklijevao, ve mu je priao i rekao bez ikakva uvoda: - Gospodine Smithe, nije li vama Richmonda ve preko glave? Inenjer se zagleda netremice u ovjeka, koji mu se bijae obratio tim rijeima i koji potom nadoda: - Gospodine Smithe, hoete li da bjeimo? - Kada? - ivo upita inenjer. Lako je zamisliti da mu je to pitanje mimo volje izmaklo, jer on jo ne bijae pravo ni promotrio neznanca, koji mu se obratio. Postoje prodornim pogledom zamijetio iskren izraaj mornareva lica, nije ni trenutka dvojio da se pred njim nalazi poten ovjek. - Tko ste vi? - upita kratko. Pencroff se predstavi. - U redu - priklopi Cyrus Smith. - Ali kako ste naumili izvesti bijeg? - Pomou one lijenine, balona, koji se tamo besposleno klati i ostavlja dojam, kao da samo nas eka! Inenjeru nije bilo potrebno da mornar zavri reenicu. Otprve je shvatio. Zgrabio je Pencroffa za lakat i odvukao ga u svoj stan. Tamo mu je mornar izloio svoj, u stvari, vrlo jednostavan plan. Pri njegovu izvoenju mogli su jedino stradati. Istina, nevrijeme je bjesnilo svom snagom, ali za vjeta i hrabra inenjera kakav je bio Cyrus Smith, nee predstavljati nikakav problem upravljanje jednim balonom. Ako je njemu, inenjeru, poznato kako se tim balonom upravlja, on, Pencroff, nee ni trenutka premiljati da poe s njim, razumije se, skupa s Harbertom. Kojeta je on preturio preko glave, pa nee valjda uzmaknuti pred jednom olujom! Cvrus Smith je bez rijei sluao mornara. Pogled mu je blistao. Prigoda je tu i on je nee propustiti. Plan je bio vrlo opasan, ali mogu. Uza svu budnost straara, nou su mogli prii balonu i uvui se u koaru, a potom presjei uad, kojom je bio privezan za tlo! Istina, izlagali su se opasnosti da budu pobijeni, ali je postojala mogunost da uspiju i, da 19Jules Verae nije bilo te oluje... Ali da nije bilo nje, balon bi bio ve uzletio, a toliko eljena prigoda ne bi im se ukazala u ovom trenutku!

- Ja nisam sam! - napokon e Cyrus Smith. - Koliko osoba, dakle, vi elite povesti sa sobom? - upita ga mornar. - Dvije. elim povesti svog prijatelja Spiletta i svog slugu Naba. -Vas je, dakle, troje - upadne Pencroff. - Sa mnom i Harbertom ima nas petero. A balon je trebao ponijeti u zrak estoricu... - Sjajno! Polazimo! - povie Cyrus Smith. To "polazimo" obvezivalo je i dopisnika. Dopisnik sigurno nije ovjek koji e uzmaknuti! Kad su mu plan izloili, on je bez pogovora pristao. Jedino se udio kako njemu nije pala na um tako jednostavna misao. to se pak tie Naba, on je bio pripravan slijediti svoga gospodara kamogod ovaj naumio. - Onda, dovienja do veeras - ree Pencroff. - Motat emo se ovuda sva petorica, toboe, kao da smo radoznali! - Do veeras, u deset sati - odgovori Cyrus Smith - i dao Bog da ova oluja ne utihne prije naeg odlaska! Pencroff se oprosti od inenjera i vrati u svoj stan, gdje ga je ekao mladi Harbert Brown. Taj hrabri djeak znao je za mornarev plan, te je sa strepnjom oekivao ishod mornareva sastanka s inenjerom. Po isprianom se vidi da se petorica odlunih ljudi kanila baciti u vrtlog oluje, uhvatiti se u kotac s uraganom koji je bio u naponu snage! No, uragan nije jenjavao. Ni Jonathan Forster ni njegovi suputnici nisu ni pomiljali suprotstaviti mu se u slaboj koari! Danje bio straan. Inenjer se samo jedne stvari bojao: da balon, konopima privren za tlo i povijan vjetrom, ne prsne u tisuu komada. Mnoge je sate proveo vrljajui po gotovo pustom trgu i ogledavajui balon. Pencroff je radio to isto, uvukavi ruke u depove i zijevajui na silu, kao ovjek koji ne zna kako bi prikratio vrijeme, ali koji istodobno strahuje da oluja ne razdere balon, ne pocijepa konope i ne povue ga u zrani vrtlog. Naposlijetku zanoi. No je bila vrlo mrana. Magla, gusta poput oblaka, prilegla uza samo tlo. Poe padati kia izmijeana sa snijegom. Bilo je hladno. Nekakva magla pritisla je itav Richmond. inilo se da je estina oluje nametnula primirje izmeu opsjednutih i onih koji su ih opsjedali i da su topovi umukli pred snanom grmljavinom uragana. Gradske su ulice bile prazne. ini se daje po tom stranom nevremenu 20Tajanstveni otok bilo besmisleno uvati trg po kojemu se valjao balon. Oito, sve je ilo u prilog zarobljenicima, ali zar je imalo smisla uputiti se u taj pakleni vihor...! - Gadna li vremena! - promumlja Pencroff udarivi akom po svom eiru koji mu vjetar htjede otrgnuti s glave. - Uza sve to izii emo na kraj s tim demonom! U devet i pol sati Cyrus Smith i njegovi prijatelji dovukoe se do trga obavijenog dubokom tamom, jer vjetar bijae pogasio sve plinske svjetiljke. ak ni golemi balon nije bilo mogue vidjeti. Vjetar ga je posve povio uza zemlju. Osim vrea pijeska koje su trebale posluiti

kao balast i koje su pritezale konope omotaa, koaru je pridravao i jaki konop koji se, prolazei kroz prsten privezan za tlo, ponovno vraao do koare. Petorica se zarobljenika sastadoe kod koare balona. Nitko ih nije zamijetio, jer je mrklina bila tako gusta da jedan drugoga nisu uzmogli vidjeti. Ne prozborivi ni rijei, Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Nab i Harbert zauzee mjesta u koari, dok je Pencroff po inenjerovu nalogu skidao jednu za drugom vree s teretom. Sve to potraja tek nekoliko trenutaka, te se i mornar pridrui ostalima. Balon je sada pridravao za zemlju samo dvostruki konop. ekalo se da Cyrus Smith dade nalog za polazak. U tom trenutku se jedan pas prebaci preko ograde koare. Bio je to Top, inenjerov pas koji je prekinuo lanac i pojurio za svojim gospodarom. Bojei se da ne preopterete balon, Cyrus Smith htjede otjerati jadnu ivotinju. - Kojeta! Jedan vie! - promrmlja Pencroff, oslobodivi koaru dviju vrea pijeska. Potom odrijei dvostruki konop i balon, koso se vinuvi u zrak, nestane u visinu, poto je prije toga koarom udario u dva dimnjaka i oborio ih u snanom naletu. Sad je tek uragan ojaao nesluenom estinom. U tijeku noi inenjer nije mogao ni pomisliti na sputanje, a kad je svanuo dan, gusta magla im je skrivala zemlju. Tek poslije pet dana putnici ugledae ispod balona, koji je vjetar gonio golemom snagom, beskrajnu morsku puinu! Ve nam je poznato kako su od petorice ovih ljudi, koji su poletjeli 20. oujka, etvorica 24. oujka bila baena na pustu obalu, vie od est tisua milja daleko od svog polazita.21Jules

Verne otok

ovjek koji je sada nedostajao, ovjek kojemu su u pomo pojurila etvorica preivjelih, bio je glavom njihov ef, Cyrus Smith!22Tajanstveni

III. PET SATI POPODNE - NESTALI PUTNIK - NABOVO OAJANJE - TRAENJE PREMA SJEVERU - OTOI -TUNA NO ISPUNJENA STREPNJOM - JUTARNJA MAGLICA - NAB PLIVA POGLED NA KOPNO - GAZOM PREKO TJESNACA

Snaan udar morskog vala otrgnuo je inenjera od mree za koju se drao. I njegova je psa nestalo skupa s njim. Vjerna je ivotinja namjerno pohrlila u pomo svom gospodaru. - Naprijed! - povie dopisnik. Sva etvorica, Gedeon Spilett, Harbert, Pencroff i Nab zaboravile i umor i napore i odmah se dadoe u traganje za nestalim suputnikom. Jadni Nab je plakao od bijesa i oajanja pri pomisli daje izgubio bie koje mu je bilo najmilije na tom svijetu. Nije prolo vie od dvije minute otkako je Cyrus Smith nestao, do trenutka kad je balon s njegovim suputnicima pao na kopno. Stoga su se svi nadali da e im ipak poi za rukom spasiti ga. - Traimo! Traimo! - vikao je Nab.

- Jest, Nab, trait emo ga - odgovori Nabu Gideon Spilett - pronai emo ga. - iva i zdrava? - iva i zdrava! - Zna li plivati? - upita Pencroff. - Zna! - odgovori Nab. - Uostalom, Top je s njim...! uvi tutnjavu mora, mornar s nevjericom zavrti glavom.23Jules

Verne Inenjer je nestao na sjevernoj strani obale, oko pola milje daleko od mjesta, gdje je balon bacio brodolomce. Ako se on doepao najblie toke na obali, onda to mjesto nije smjelo biti udaljeno vie od pola milje. Bilo je oko est sati poslije podne. Magla se upravo spustila, te je bi lo vrlo mrano. Brodolomci su krenuli prema sjeveru du istone obale kopna kamo ih je nevrijemo bacilo, te nepoznate zemlje o ijem geografskom poloaju nisu imali pojma. Gazili su po pjeanostjenovitom tlu na kojemu nije nita raslo. To neravno i vrlo hrapavo tlo bilo je ponegdje puno rupa, tako da se vrlo teko hodalo. Iz tih rupa su svakog trenutka izlijetale velike ptiurine troma leta i bjeale na sve strane. Zbog pomrine nisu ih uope mogli vidjeti. A bilo je i drugih, znatno gipkijih, koje su se dizale u jatima i prelijetale kao gusti oblaci. Mornaru se uini da u tim pticama prepoznaje velike i male galebove ije se otro krianje mijealo s hukom mora. Katkad su se brodolomci zaustavljali i snano dozivali, a potom su oslukivali nee li s oceana do njih doprijeti odziv. Ako su se nalazili u blizini mjesta kamo je inenjer isplivao na obalu, onda su s pravom morali pretpostaviti da e uti barem lave Topa, ukoliko Cyrus Smith nije bio u stanju odazvati se. Ali iz one huke mora i lomljave valova ne izdvoji se ni ljudski krik ni lave psa. Mala skupina poe naprijed pretraujui svaki kutak obale. Poto su tako pretraivali dvadesetak minuta, etvorica brodolomaca naglo zastanu pred iznenadnim naletom zapjenjenih valova. Pred njima vie nije bilo vrstog tla. Nalazili su se na rubu otrog grebena o koji su se valovi snano razbijali. - Ovo je izboeni greben - doda mornar. - Moramo se vratiti natrag i okrenuti udesno. - Ali, je li on tamo? - javi se Nab pokazavi prema oceanu, iji su se golemi valovi bjelasali u mrklini. -Hajde, dozivajmo ga ponovno! I sva etvorica stadoe snano dozivati, ali im se nitko ne odazva. Priekae da se huka stia. Potom su ponovno dozivali, ali uvijek s istim rezultatom. Poslije toga brodolomci se vrate, idui suprotnom stranom grebena, stalno po pjeanom i stjenovitom tlu. Uto Pencroff opazi da je

obala strmija i da se zemljite penje, te zakljui da e dugom krivinom stii do visoke obale, iji su se obrisi nazirali u mraku. Na ovoj strani obale ptica je bilo u mnogo manjem broju. I more je bilo manje uzburkano, manje je huilo. Odmah su opazili da se uskomeanost mora osjetno smanjila. Jedva se ulo udaranje mora o litice. Vjerojatno je na ovoj strani izboeni greben tvorio polukrug koji je njegov zaotreni vrak titio od udara valova s puine.24Tajanstveni

Idui tim smjerom, ili su prema jugu, a to znai na suprotnu stranu od one, na koju je mogao isplivati Cyrus Smith. Premda su prevalili milju i pol puta, ne naioe na krivinu, koja bi ih odvela k sjeveru. Pa ipak, izboeni greben koji bijahu obili negdje se morao spajati s kopnom. Premda na kraju svojih snaga, brodolomci su ili hrabro naprijed, nadajui se da e svakog trenutka naii na nagli zaokret koji e ih vratiti u prvotni smjer. Veliko je bilo njihovo razoaranje kad im se, poslije dvije milje otprilike, ponovno isprijeilo more na kraju strmog grebena pokrivenog klizavim stijenama. - Ta mi se nalazimo na jednom otoiu - ree Pencroff. - Proli smo ga s kraja na kraj. Mornareva primjedba je bila ispravna. Brodolomce nevrijeme nije bacilo ni na neko kopno, ak ni na neki otok, ve na otoi koji nije imao ni dvije milje duine, dok mu je irina bila neznatna. Nije li, moda, taj pusti otoi bez raslinja, prekriven stijenjem i bijedno sklonite morskih ptica, pripadao nekoj veoj skupini otoka? To se nije moglo ustvrditi. Kad su brodolomci iz koare balona kroz maglu zamijetili kopno, oni nisu mogli ocijeniti njegovu veliinu. Meutim, Pencroff, naviknut da svojim mornarskim okom vidi ak i u mraku, bio je siguran u tom trenutku da na zapadnoj strani razaznaje nekakve obrise koji su nagovijetali visoku obalu. Ali po onom mraku nisu mogli odrediti kakvom sustavu, jednostavnom ili sloenom, pripada taj otoi. A nisu ga mogli ni napustiti, jer ga je more sa svih strana okruivalo. Trebalo je, dakle, odloiti za sutradan traganje za inenjerom koji, na alost, nije davao nikakva znaka o sebi. -Cvrusova utnja nita ne znai - ree dopisnik. - Moda se onesvijestio, moda je ranjen, te u ovom trenutku nije u stanju odgovoriti na nae dozivanje. Ne smijemo oajavati. Dopisnik tada predloi da zapale vatru koja bi mogla inenjeru posluiti kao putokaz. Ali su uzalud traili drvo i suharke. Posvuda samo kamenjar i nita drugo. Lako je zamisliti kakva je tuga obuzela Naba i njegove suputnike koji su svim srcem bili odani neustraivom Cvrusu Smithu. Bilo je oito da su u tom trenutku bili nemoni pritei mu u pomo. Trebalo je priekati do sutradan. Ili se inenjer spasio i naao sklonite na nekom mjestu na otoku, ili je zauvijek nestao. Bili su to za njih beskrajno dugi i muni trenuci, a i hladnoa je prilino stisla. Premda su njihove patnje bile velike, oni ih gotovo

otok

nisu ni osjeali. Nisu ni pomiljali na odmor. Mislei neprestano na svog

25

JulesVerm

vou, zaboravie na sebe. Nadali su se i podgrijavajui svoju nadu ili amo-tamo po tom pustom otoku, vraajui se stalno prema sjevernoj strani, u neposrednu blizinu mjesta gdje se sruio balon. Oslukivali su, vikali i trudili se, u nadi da e uti oajniki krik svoga suputnika. Odjek je njihovih glasova sigurno dopirao daleko, jer je zrakom zavladala tiina zbog ega je i huanje mora poelo opadati. U jednom im se trenutku uini da im se jedan Nabov krik vratio kao jeka. Harbert upozori Pencroffa na to i doda: -To dokazuje da se prema zapadu, ne posve daleko, nalazi neko kopno. Mornar potvrdno kinine glavom. Uostalom, njegovo ga oko nije varalo. Ako je, makar i posve nejasno, nazirao neko kopno, znai da je to kopno doista postojalo. Daleka jeka bio je jedini odgovor na Nabov krik. Beskrajni prostor na istonoj strani otoka ostao je nijem. Uto se i nebo pomalo razvedrilo. Oko ponoi na njemu zablista nekoliko zvijezda. Da je inenjer bio tu, sa svojim suputnicima, bio bi zamijetio da to nisu zvijezde to svijetle nad sjevernom polutkom. U stvari, Sjevernjaa se nije javljala na ovom novom obzorju, a niti su sazvijea u zenitu bila ona, to ih je uobiajeno promatrao nad sjevernim dijelom Novog svijeta, ali je stoga Juni Kri blistao nad Junim polom. No proe. Oko pet sati ujutro, 25. oujka, nebo se ozarilo rumenilom. Obzor je jo uvijek bio u tami, ali se s prvim dnevnim svjetlom s mora die gusta magla, tako da nita nisu vidjeli dalje od dvadeset koraka. Magla se tromo vukla poput golemih valjaka. Bio je to neugodan dogaaj. Brodolomci nisu nita vidjeli oko sebe. l XT K ~ "'" i drmisnikovi pogledi pretraivali ocean, mornar i Harbert --:u~T11 vierovanju, nalazila prea se tromo vukla pupu* & LO je to neugodan dogaaj. Brodolomci nisu nita viujen ^^.^----dok suNabovi i dopisnikovi pogledi pretraivali ocean, mornar i Harbert 5 trudili nazrijeti obalu to se, po njihovu vjerovanju, nalazil -- J" Mi nita nisu mogli opaziti.

r>~'T,da ne vidim obalu

VJAJiV j _ .

su se trudili nazrijeti obaiu stu o^, r_ _ ma zapadu. Ali nita nisu mogli opaziti. -Nije bitno - primijeti Pencroff. - Premda ne vidim obalu, ja je osjeam... Ona je tu, tu na dva koraka. Siguran sam u to, kao to sam siguran da vie nismo u Richmondu! Ali ne potraja dugo i magla se razila. Bila je to sumaglica koja je navijetala lijepo vrijeme. Suneva toplina je zagrijavala njezine gornje slojeve i probijala se do povrine otoia. I doista, oko est i pol sati, odnosno tri etvrti sata poslije sunevs izlaska, magla je postala prozirnija. Dodue, u visini se zgunjavala ali se zato rainjala u blizini zemlje. Napokon se pojavi cijeli otoci kao da je siao s kakva oblaka. Potom se posvuda uokolo ukae mor< bez granica na istoku, ali zatvoreno na zapadu strmom i uzdignutoi obalom.26Tajanstveni

otok

Jest, tamo je bilo kopno! Tamo je bio spas barem za neko vrijeme. Izmeu otoia i obale, razdvojenih kanalom irokim oko pola milje, buno je pretjecala vrlo brza struja. Uza sve to jedan od brodolomaca, sluajui samo nagon svoga srca, baci se u vodu, a da nikoga od svojih suputnika nije pitao za miljenje, da nije ni jednu jedinu rije prozborio. Bio je to Nab. Njemu se urilo na suprotnu obalu i da potom to prije krene prema sjeveru. Nitko ga nije mogao zadrati. Pencroff ga poe dozivati, ali uzalud. Uto i dopisnik odlui poi za njim. Meutim, Pencroff poe prema njemu i ree: -Vi elite preplivati ovaj tjesnac? - Tako je - odgovori Gedeon Spilett. - Bit e bolje da malo priekate, vjerujte vi meni - na to e mornar. Nab i sam moe pritei u pomo svom gospodaru. Bacimo li se u tjesnac izloit emo se opasnosti da nas struja, koja je u njemu vrlo jaka, odvue na puinu. Ako se ne varam, ovu struju tvori oseka. Gledajte, more se povlai s pijeska. Budimo, dakle, strpljivi, pa emo, kad se more posve povue, moda na drugu stranu dospjeti gazom. -Imate pravo - odgovori dopisnik. - Ne razdvajajmo se ako ne moramo... Za to vrijeme Nab se svim snagama borio protiv struje. Preplivavao je tjesnac ukoso. Vidjeli su kako njegova snana crna ramena izranjaju iz vode kod svakog zamaha miica. Struja gaje snano zanosila, ali se on ipak pribliavao drugoj obali. Da bi preplivao udaljenost od pola milje, koja je dijelila kopno od otoia, trebalo mu je vie od pola sata. Naposljetku se dohvatio suprotne obale nekoliko tisua stopa nie od mjesta, to se nalazilo nasuprot mjestu s kojega se bacio u vodu. Nab izie na obalu podno visoke granitne litice i snano strese ramenima. Potom potra i ubrzo ga nestade iza jednog vrha litice koja se pruila u more otprilike na visini sjevernog dijela otoia. Nabovi su suputnici sa strepnjom pratili njegov odvani pothvat. Tek kad je crnca nestalo s obzora, oni svrate oi na kopno na kojemu bijahu odluili

potraiti utoite, jedui pritom koljke kojih je bilo mnogo po pijesku. Bio je to mrav, ali ipak obrok. Suprotna je obala tvorila prostran zaljev koji je prema jugu zavravao otrim grebenom divljeg izgleda i bez ikakva raslinja. Taj se greben, povezan s obalom vezom vrlo udnog oblika, oslanjao na visoke granitne stijene. Prema sjeveru, naprotiv, zaljev se Ijevkasto irio i tvorio obalu krunog oblika, koja se protezala od jugozapada prema sjeveroistoku i zavravao je otrim rtom. Izmeu tih dviju krajnjih toaka protezao se zaljev, a razdaljina je iznosila najvie osam milja. Na pola milje od toga27

kopna, otoi se pruio u more poput golemog kita i sliio njegovu vrlo uveanom kosturu. Na najirem mjestu nije bio iri od etvrt milje. Obala nasuprot otoiu bila je u prednjem dijelu prekrivena pijeskom proaranim crnkastim stijenama koje su se sve vie pomaljale iz mora, koje se zbog oseke povlailo. Straga se, meutim, ocrtavao nekakav granitni bedem, okomito odrezan, na ijem je vrhu strio greben udnog oblika i bio najmanje tri stotine stopa visok. Taj je bedem bio tri milje dugaak i naglo zavravao na desnoj strani, tako da se inilo da je ljudskom rukom odsjeen. Na lijevoj strani, naprotiv, iznad izboenog grebena, ta je strma i nepravilna obala bila naikana komadiima kamenja unastog oblika i sainjena od nagomilanog i odronjenog kamenja. Ona se sputala izduenom padinom koja se, postupno, stapala s liticama na junom rtu. \ Na gornjoj zaravni nije bilo vidjeti nijednog drveta. Bila je to ravnica slina onoj, koja nadvisuje Cape Town, na Rtu Dobre Nade, samo mnogo [B5[m 'Bfznao BA^B^TU T^BUIT as szn nsiu O^BZ iye 'oBAnoBS oupeon^s aiidg uoapi^) af BS o^s ^BS i noiuzap[iq pnuauios Bqaa^ -iqas BU B^aCipo uitso B^SIU i\ievai nsiu apaasau n^nuaa^ n IUQ piABqo ozjq as OBSoui 'np3qo nuajliB^SBuau 'o^iuio nuiaAs od as 'n^ BU tuaoBq 'iouio|opojq IUOBJCZ IAO ipuii ns afo5[ UBA^S sidoj

Hooian AOT iN3f vomonaN - mar miai - mar IAZ Hir TAIQ IAOVHI - ovoar aod ar inns r ONOIHOONHO n ama - nnns n laizi -oiar HOVN - VXSIN vovrocnoaoHa IHVAIS

IAJules Vernenisu imali nikakve naprave, ni alata. Oni su morali ni od ega napraviti sve!

Pa daje barem Cyrus Smith bio s njima, daje inenjer mogao svoje praktino znanje, svoj dovitljivi um staviti u slubu njihova oajna poloaja, moda bi se mogli jo neemu nadati! Na alost, nije vie bilo nade da e ga ponovno ugledati! Brodolomci su mogli raunati samo sa svojim vlastitim snagama i pomoi Providnosti koja nikad ne ostavlja na cjedilu one koji iskreno vjeruju u nju. Ali prije svega, namee se pitanje jesu li se oni trebali nastaniti na ovom dijelu obale, ne pokuavajui prije toga saznati kojemu kontinentu pripada, je li nastanjena ili nije i je li ta obala samo dio nekog pustog otoka? To je bilo bitno pitanje i trebalo gaje u to kraem vremenu rijeiti. Tek njegovo rjeenje nametnut e im mjere koje im valja poduzeti. Pencroff je bio uvjeren da e biti bolje priekaju li nekoliko dana prije, no to se bace na istraivanje okolia. Morali su, u stvari, pribaviti namirnice i okrijepiti se u meuvremenu nekom boljom hranom, no to su bili lupari i jaja. Izloeni naporima dugog puta i bez zaklona u kojemu bi mogli odmoriti umorna tijela, istraivai su, prije svega, morali obnoviti svoje snage. Dimnjaci su im privremeno pruali dosta dobar zaklon. Vatra je bila upaljena, a lako je bilo sauvati eravicu. Zasad je bilo jo dosta jaja u rupama meu stijenjem i koljaka na obali. A domislit e se ve nekom sredstvu kojim e ubiti pokojeg od onih golubova koji su u jatima letjeli nad zaravni, pa makar udarcima tapa ili kamena. Moda e na drveu u oblinjoj umi nai neki plod dobar za jelo?! Naposljetku, smjestili su se uz pitku vodu. Zbog svega toga su odluili nekoliko dana ostati u Dimnjacima i pripremiti se za istraivanje ili obale, ili unutarnjih predjela. Ovaj je plan osobito pogodovao Nabu. On je bio uporan u svom uvjere nju i u svojim predosjeanjima, te mu se nije nimalo urilo napustiti ovaj dio obale, gdje se dogodila nesrea. On nije vjerovao, nije htio vjerovati u pogibelj Cvrusa Smitha. Njemu se inilo nemoguim da onakav ovjek zavri svoje dane na tako bijedan nain, daje takvog ovjeka odvuklo more i da se udavio na nekoliko stotina koraka od morske obale. Dotad, dok valovi ne vrate inenjerove tijelo, dotad dok on, Nab, ne bude vidio svojim oima i ne bude dodirnuo svojim rukama mrtvo tijelo svoga gospodara, on nee vjerovati u njegovu smrt! Ta se misao jae od iega ukorijenila u njegovu upornom srcu. Moda je to50Tajanstveni

otok

bila opsjena, uza sve to vrijedna potovanja, opsjena koju mornar nije htio unititi. Po njegovu uvjerenju, vie nije bilo nade, inenjer je doista poginuo u uzburkanom moru, ali o tome nije htio s Nabom raspravljati, jer je ovaj bio kao pas koji ne moe napustiti mjesto gdje je poginuo njegov gospodar, a njegova je alost za gospodarom bila tako silna da ga on, vjerojatno, nee nadivjeti. Sutradan, to jest 26. oujka, u zoru, Nab se uputi obalom u smjeru sjevera i ponovno se naao na mjestu gdje je more, nema dvojbe, progutalo nesretnog Cvrusa Smitha.

Doruak se brodolomaca tog jutra sastojao iskljuivo od golubjih jaja i lupara. Harbert je naao soli koja se zbog isparavanja morske vode nataloila u nekim rupama meu morskim grebenima. Taj im je mineral ba dobro doao. Poto su bili gotovi s dorukom, Pencroff upita dopisnika eli li ih, moda, pratiti u umu. On i Harbert su naumili poi u lov. Ali poslije kratkog razmiljanja zakljue da netko mora ostati u Dimnjacima, prvo stoga da pazi na vatru, a drugo, da priskoi u pomo Nabu ukoliko bi ovome pomo ustrebala, to je bilo malo vjerojatno. Dopisnik stoga ostade. - Naprijed, u lov, Harberte! - ree mornar. - Streljivo emo nai na svom putu, a puke emo usjeci u umi. Ali u trenutku odlaska Harbert napomenu kako bi bilo pametno kad bi se umjesto trudom, koji nisu imali, opskrbili nekim drugim materijalom za potpaljivanje vatre. - Kojim? - upita Pencroff. - Sagorjelim platnom - odgovori djeak. - Ono nam u sluaju potrebe moe posluiti umjesto truda. Mornar se sloi daje djeakov prijedlog na mjestu. Samo je nezgoda bila u tome, to je on morao rtvovati komad svoga rupca. Ali isplatilo se podnijeti tu rtvu, te je ubrzo jedan komad Pencroffova rupia, s krupnim kockastim arama po sebi, pretvoren u napola sagorjelo platno. Ovaj lako zapaljivi materijal stavie u srednju prostoriju, na dno male udubine u stijeni, potpuno zaklonjene od vjetra i vlage. Bilo je devet sati prije podne. Vrijeme se kvarilo, puhao je jugoistoni vjetar. Harbert i Pencroff zaobioe ugao Dimnjaka i pri tome bace letimian pogled na dim to se dizao nad vrkom jedne stijene. Potom se stadoe uspinjati lijevom obalom rjeice. Kad stigoe u umu, Pencroff od prvog drveta odlomi dvije podeblje grane od kojih napravi tapove, a Harbert im zatupi vrh, tarui ih o kamen. Ah, to sve ne bi bio dao za jedan no! Potom dva lovca zaoe u visoku travu, hodajui obalom rijeke. Od zavijutka gdje je rijeka 51Jules Verne skretala prema jugozapadu, ona se postupno suavala i izmeu obala usjekla duboko korito nad kojim se savio dvostruki svod drvea. Da se ne bi izgubili, Pencroff odlui da pou tokom vode, kojim se uvijek mogu vratiti polaznoj toki. Ali idui obalom, esto su nailazili na zapreke. Sad bi im se na putu isprijeilo drvee ije su se vitke grane svijale do same vode, sad opet povijue i trnovito grmlje, koje su morali uklanjati tapovima. Harbert se neprestano provlaio, gipko poput make, izmeu polomljenih stabala, a potom nestajao u gustiu. Ali gaje Pencroff odmah pozivao da se vrati i molio ga da se ne udaljuje. Usput je mornar vrlo pomno promatrao raspored i prirodu pojedinih mjesta. Na njihovoj, lijevoj obali rijeke tlo je bilo ravno i neosjetno se uspinjalo prema nutrini. Katkad je bilo vlano i sliilo movari. Osjealo se da odmah ispod povrine postoji mnotvo sitnih vodenih tokova, koji su se u podzemnim pukotinama slijevali u rijeku. Katkad su, probijajui se umom, naili na potoi preko kojega su prelazili

bez muke. Suprotna strana obale se inila neravnom, a dolina kojom je pretjecala rijeka jasnije se ocrtavala. Breuljak prekriven stubasto poredanim stablima, tvorio je zastor koji je zaklanjao vidik. Napredovanje desnom obalom bilo bi tee, jer su se padine naglo ruile, a drvee, svijeno nad vodom, dralo se zahvaljujui snazi svog korijenja. Nije ni potrebno dometnuti kako ni ovu umu, kao ni dotad prijeenu obalu, nije nikad dotaklo ljudsko stopalo. Pencroff je zamijetio tragove etveronoaca i svjee otiske nogu ivotinja kojima nije uspio odrediti vrstu. Jamano su neki od tih tragova, a to je isto i Harbert mislio, pripadali opasnim divljim zvijerima, to su morali imati na umu. Ali nigdje ne opazie zasjek sjekire u stablo, nigdje pepela s ugaene vatre, nigdje otiska ljudskog stopala. Moda je to bila sretna okolnost za njih, jer se na toj zemlji usred Tihog oceana moda trebalo vie bojati prisutnosti ljudi, nego ga eljeti. Harbert i Pencroff jedva da su koju rije izmijenili, jer su nailazili na velike potekoe u putu i vrlo sporo napredovali zbog toga. Poslije itava sata hoda jedva su milju prevalili. Do tog trenutka od lova ne bi nita. Meutim, neke su ptice pjevale i prelijetale kroz granje. Bile su vrlo plaljive, te se inilo da im je ovjek nagonski ulijevao strah. Meu raznim pticama Harbert zamijeti u movarnom dijelu ume pticu zailjenog i dugog kljuna, koja je po svojoj tjelesnoj grai sliila vrapcu ribolovcu. No, od ovoga s e razlikovala svojim dosta otrim perjem koje se prelijevalo metalnim sjajem. - Ovo mora da je jakamar - ree Harbert nastojei se ptiici pribliiti na to manju udaljenost.52Tajanstveni

otok

-Upravo zgodna prigoda da joj okusimo meso odgovori mornar samo kad bi pristala da je na eravi okrenemo! U tom trenutku djeak vjeto i snano baci kamen i pogodi pticu u zglob na krilu. Ali udarac nije bio dostatno snaan, jer jakamar pojuri to su ga noge nosile i brzo ga nestade u gustiu. - Doista sam nespretan! - povie Harbert. -Naprotiv, drago moje dijete! - ree Pencroff. - Kamenje pogodio pravo u cilj, a mnogi bi bili promaili pticu! Nego, emu ljutnja! Jakamara emo uhvatiti drugi put. Nastavie istraivanje. to su lovci dublje zalazili u umu, nailazili su na sve ljepe drvee, ali ni na jednom ne zamijetie ploda. Pencroff je pogledom uzalud traio neku od onih dragocjenih palmi to na bezbroj naina mogu posluiti u domaem ivotu i to rastu od etrdesete paralele na sjevernoj polutki do trideset i pete na junoj. Ali ova se uma sastojala samo od crnogorinog drvea poput deodara koje Harbert ve prije bijae zapazio, te duglasi slini onima, koji rastu na sjeverozapadnim obalama Amerike i prekrasnih jela, visokih ak sto pedeset stopa. Tog trenutka jato omanjih ptica, lijepog perja i dugog i blistavog repa, razleti se meu granama sijui svoje, u tijelo slabo usaeno, perje

tako da prekri tlo finim paperjem. Harbert pokupi nekoliko pera i poto ih je razgledao, ree: - To su kuruke! - Ja bih vie volio biserku ili tetrijeba - odgovori Pencroff. - Ali ako su dobre za jelo... - One su dobre za jelo, ak bi se moglo rei da im meso ima slatkast okus - odgovori Harbert. - Uostalom, ako se ne varam, moemo im se vrlo lako prikrasti i udarcima tapa ih loviti. Provlaei se kroz travu, mornar i djeak stigoe podno stabla ije niske grane bijahu prepune tih ptiica. Kuruke su ekale da naiu insekti kojima su se hranile. Vidjeli su kako njihovi pernati aporci vrsto steu njene izdanke koji su im sluili kao oslonac. Lovci se sad usprave i, izmahujui tapovima kao kosama, pomlatie mnotvo tih kuruka kojima uope nije padalo na um bjeati, ve pustie da tako glupo izginu. Stotinjak ih ve bijae prekrilo tlo, kad se one ostale odluie na bijeg. - Sjajno - povie Pencroff - ova divlja kao da je stvorena za lovce poput nas! Mogli bismo te ptiice golim rukama hvatati!53Jules

Verne

Mornar nanie kuruke na jedan prut, kao to se radi sa evama, i oni nastavie istraivanje. Zamijetie da tok vode polako skree prema jugu i pri tome pravi zavoj. Ali to skretanje vjerojatno nije ilo daleko, jer se vrelo rijeke sigurno nalazilo u planini i dobivalo vodu otapanjem snijega koji je prekrivao bokove srednjeg stoca. Zna se da je glavna svrha ovog istraivanja bila pribaviti to veu koliinu divljai za goste Dimnjaka. Ne moe se ustvrditi da su lovci taj cilj u potpunosti postigli. Stoga je mornar marljivo tragao dalje i dozlaboga grdio, kad bi koja ivotinja, koju ak ni raspoznati nije dospio, hitro nestala u gustoj travi. Da je sada pored sebe imao psa Topa! Ali Top je nestao zajedno sa svojim gospodarom i vjerojatno skupa s njim i nastradao! Oko tri sata poslije podne zamijetie nova jata ptica. Na granama nekih stabala one su kljucale miriljave bobice, od kojih su neke bile borovice. Odjednom pravi zvuk trube odjekne umom. Tim udnim i zvunim trubljenjem glasale su se neke ptice kokojeg roda, koje u Sjedinjenim Dravama nazivaju tetrijebima. Ubrzo su opazili nekoliko parova tih kokoi utog i mrkog perja i mrkog repa. Harbert raspozna mujake po njihovim iljastim krilcima i dugakom perju oko vrata. Pencroff je drao da se moraju dokopati jednog od tih tetrijeba, koji su bili krupni kao domaa koko, a meso im je bilo ukusnije od piletine. Samo to je to bilo vraki teko. Oni nisu doputali da im se netko priblii. Poslije brojnih bezuspjenih pokuaja, koji su samo prestraili tetrijebe, mornar ree djeaku: - Poto ih ne moemo uloviti u letu, pokuat emo ih udicom uhvatiti! -Kao arana? - povie Harbert, vrlo iznenaen mornarevim prijedlogom. - Kao arana - ozbiljno odgovori mornar. Pencroff bijae otkrio u travi nekoliko tetrijebovih gnijezda s po dva do tri jaja u svakom. On se dobro uvao da ih ne dira, raunajui da e se njihovi vlasnici sigurno vratiti u njih. On smisli da oko njih postavi uzice, ali ne uzice sa stupicom, ve s pravom pravcatom

udicom. On povue Harberta nekoliko koraka podalje od gnijezda i tu stane briljivo pripremati svoj neuobiajeni pribor, upravo kao kakav uenik Isaaca Waltona1. Lako je zamisliti s koliko je zanimanja Harbert pratio njegov posao, premda sam nije vjerovao u uspjeh. Uzice je napravio od tankihPisac glasovitog spisa o pecanju udicom54

Tajanstveni otok

povijua, povezao ih i dobio konop dugaak od petnaest do dvadeset stopa. Na kraju tog konopa od povijua privezao je umjesto udica krupne i vrste bodljike, koje ih je skinuo sa stabla patuljastog bagrema. Za mamac natakne na bodljike crvene crve koji su gmizali po zemlji. Uradivi to, Pencroff se provue kroz travu vjeto se skrivajui i smjesti se pokraj svojih konopa s udicama pored gnijezda. Potom se ponovno povue, dohvati drugi kraj konopa i zajedno s Harbertom skrije se iza debelog stabla, gdje su strpljivo ekali. Treba kazati da Harbert nije mnogo vjerovao u uspjeh dovitljivog Pencroffa. Proe dobrih pola sata u ekanju. Kao to mornar bijae predvidio, vie se pari tetrijeba vratilo svom gnijezdu. Oni su skakutali, kljucali po zemlji, ne zamjeujui prisutnost lovaca koji su se prije pobrinuli da se smjeste niz vjetar, ispod ptica. Mladom Harbertu je ovaj nain lova bio vrlo zanimljiv. Pritajio je dah dok je Pencroff, razrogaenih oiju, otvorenih usta, ispupenih usana kao da e sad zagristi u tetrijeba, jedva i disao. Uza sve to, ptice su etuckale izmeu udica, ne obraajui im uope pozornosti. Pencroff nezamijetnim trzajima pokrene mamce, te se inilo da su crvi jo ivi. Sigurno je mornar osjeao mnogo vee uzbuenje, no to obuzme ribia, koji kroz vodu ne vidi pribliavanje plijena. Trzaji ubrzo potaknu pozornost ptica, te ove kljunovima navale na udice. Tri, bez dvojbe, vrlo prodrljiva tetrijeba odjednom progutaju i udicu i mamac. Uto Pencroff naglim trzajem povue svoje konope. Po snanom lupanju krilima shvati da su ptice ulovljene. - Hura! - usklikne i pojuri prema plijenu, kojim u tili as ovlada. Harbert je oduevljeno pljeskao rukama. Nikad prije nije vidio da se ptice hvataju udicom. Mornar vrlo skromno ustvrdi, kako mu ovo nije prvi pokuaj i da njemu, uostalom, ne pripada zasluga za ovaj izum. - U svakom sluaju - dodade - u poloaju u kojem se nalazimo, jo emo mi imati prigoda tota vidjeti i doivjeti! Tetrijebima vezae noge, a potom Pencroff odlui, videi da se dan blii kraju i sretan to se ne vraaju praznih ruku, da se vrate u Dimnjake. Put koji im je trebalo slijediti pokazivala im je rijeka svojim tokom. Pooe stoga nizvodno i oko pet sati, prilino umorni, stigoe u Dimnjake.55Jules

Verne

VII. NAB SE JO NIJE VRATIO - DOPISNIKOVA RAZMILJANJA VEERA - OLUJA U NOI - POLAZAK U NO - BORBA S VJETROM I KIOM - NA OSAM MILJA OD PRVOG LOGORA

Gedeon Spilett je stajao na alu i, nepomian i skrtenih ruku na prsima, promatrao more ije se obzorje stapalo na istoku s golemim crnim oblakom koji se brzo penjao prema zenitu. Vjetarje ve bio dosta snaan i bivao sve hladniji to se dan vie bliio kraju. itav se nebeski svod natutio i ve su se ispoljavali prvi znaci oluje. Harbert ue u Dimnjake, dok se Pencroff uputi prema novinaru. Ovaj je bio toliko zaokupljen vlastitim mislima da ga nije ni vidio kad mu je priao. - Idemo u susret runoj noi, gospodine Spilette! - ree mornar. -Bit e i vjetra i kie i velikog veselja za zlogodnice 1. Dopisnik se okrene, opazi Pencroffa i obrati mu se rijeima: -Na kojoj se udaljenosti od kopna, po vaem miljenju, nalazila koara kad je u nju udario val koji je odvukao naeg prijatelja? Iznenaen tim pitanjem, mornar malo porazmisli, a potom e rei: - Na najvie dva kabela2. -Ali koliko metara iznosi jedan kabel? - upita Gedeon Spilett. - Pet stotina senjeva ili otprilike est stotina stopa. -1 tako je - doda dopisnik - Cyrus Smith nestao na najvie dvanaest stotina stopa od obale? - Otprilike - odgovori Pencroff. -1 njegov pas takoer? ?1 2

Vrsta morske koljke sline kamenici, samo to je znatno manja Morska mjera za duinu, 185 mTajanstveni

otok

- Takoer! - Ono emu se najvie udim - doda dopisnik - dakako, ako pretpostavimo da je na prijatelj doista nastradao, jest da je pri tome nastradao i Top i da more nije izbacilo na obalu ni Topovo niti inenjerove tijelo. -Nije to nimalo udno, ima li se na umu jaina mora - odgovori mornar. - Uostalom, vrlo je mogue da ga je struja izbacila na neko udaljenije mjesto na obali. - Znai, vi doista drite da je na prijatelj izgubio ivot u morskim valovima? -jo jednom e upitati dopisnik. -Ja sam tog uvjerenja. -A ja opet mislim - odgovori Gedeon Spilett - premda cijenim vae iskustvo, Pencroffe, da u nestanku Cvrusa Smitha i Topa, pa bilo da su mrtvi ili ivi, ima neeg udnog i nevjerojatnog. -Od svega bih srca dijelio vae miljenje, gospodine Spilette -odgovori Pencroff. - Ali sam, na alost, siguran u ono to tvrdim. Rekavi to, mornar se okrene i poe prema Dimnjacima. Na ognjitu je pucketala vatra. Harbert je upravo bacio na nju snop suhog drva, tako daje plamen dosta dobro osvjetljivao i najtamnije kutove hodnika. Pencroff se prihvati pripremanja veere. inilo mu se da bi bilo dobro prirediti neko jae jelo, kako bi se to bolje okrijepili i povratili snagu. Prue s nanizanim kurukama ostavie za sutradan. Stoga su oerupali dva tetrijeba koji su se, poto su ih natakli na raanj, ubrzo pekli na rasplamtjeloj vatri. U sedam sati uveer Naba jo nije bilo natrag. Crneva odsutnost nije mogla, a da ne zabrine Pencroffa. Ovaj se poeo bojati da mu se

nije dogodila neka nesrea na tom nepoznatom kopnu ili da nesretnik nije u nastupu oajanja poinio neku glupost. Harbert je u crnevoj odsutnosti vidio druge razloge. On je vjerovao da se Nab nije vratio, jer se dogodilo neto novo i to ga je prinudilo da nastavi svoje traganje. A svaki novi trenutak mogao je biti u korist Cvrusa Smitha. Zar se Nab ne bi vratio da ga neka nova nada nije zadrala? Da nije, moda, naiao na neki znak, otisak stopala, ostatak balona koji gaje uputio na pravi trag? Moda je upravo u tom trenutku slijedio siguran trag? Moda se upravo u tom trenutku nalazio pored svoga gospodara? Tako je prosuivao djeak, te je tako i govorio. Njegovi su ga prijatelji pustili govoriti. Dopisnik mu je povlaivao kimanjem glave, dok je Pencroff bio uvjeren daje Nab vjerojatno tog dana suvie daleko otiao pretraujui obalu, pa se stoga nije mogao vratiti. Vrlo uzbuen neodreenim predosjeanjima, Harbert je u vie navrata izrazio elju da Nabu poe u susret. Ali Pencroff ga uvjeri da57VerneliW

od tog nauma ne moe biti koristi, jer po toj mrklini i po takvu nevremenu nee pronai Naba, stoga je bolje da priekaju. Ako se ni sutradan Nab ne pojavi, Pencroff nee ni trenutka oklijevati da se pridrui Harbertu u traenju Naba. Gedeon Spilett se sloi s mornarevim miljenjem da se ne smiju rastajati, te se Herbert morao odrei svog nauma. Ali potom dvije krupne suze kliznue niz njegove obraze. Dopisnik se nije mogao suzdrati da ne zagrli velikodunog djeaka. Nevrijeme je napolju doista podivljalo. Nad obalom je puhao jugoistonjak nevjerojatnom jainom. ulo se kako more, koje se u tom trenutku povlailo zbog oseke, riui udara o prve litice du iroke obale. Kia, koju je orkan pretvorio u prainu, dizala se u tenu maglu. Sliila je pramenovima pare koji se tuku du obale po kojoj je pijesak tako snano brujao kao da tko istovaruje kolica sitnog kamenja. Vjetar je podizao pijesak i mijeao ga s pljuskom. Tom naletu nitko ne bi mogao odoljeti. Zrak je bio nabijen pjeanom i vodenom prainom. Izmeu ua rijeke i granitnog bedema zaravni bjesnili su veliki vrtlozi, a zrane struje tvorene tim vrtlozima, nemajui drugog oduka, osim uske doline ijim je dnom pretjecala rjeica, juriale su u nju neodoljivom snagom. Stoga se dim s ognjita, potiskivan s uskog otvora, esto vraao natrag i ispunjao hodnike, tako da se unutra nije moglo izdrati. Stoga je Pencroff i pogasio vatru, im su tetrijebi bili peeni, zapretavi eravicu ispod pepela. Niti u osam sati se Nab nije pojavljivao. Ali sad se ve moglo dopustiti da gaje samo strano nevrijeme sprijeilo da se nije vratio i daje potraio zaklon u kakvoj peini, gdje eka da oluja jenja ili da svane novi dan. Bilo je nemogue da ga po tom nevremenu idu traiti.

Jedino peene tetrijebe su imali za veeru. Rado su jeli peenje, jer je bilo odlina okusa. Pencroff i Harbert, koji su zbog dugog hodanja poteno ogladnjeli, halapljivo su jeli. Poslije toga se svaki povukao u kut u kojemu je proveo prolu no. Harbert je ubrzo zaspao pored mornara koji se pruio uza samo ognjite. Stoje no vie odmicala, napolju je oluja sve strasnije bjesnila. Vjetar se mogao usporediti s onim, koji je zarobljenike ak od Richmonda bacio na ovo pacifiko tlo. Oluje su bile este za ravnodnevnica, obilovale su nesreama i bile uasne, osobito na ovoj irokoj istini, koja nije imala nikakvih prepreka njihovu bijesu. Oito je, dakle, daje tu obalu, okrenutu istoku i izravno izloenu vjetrovima, orkan ibao takvom snagom, da to nije mogue opisati. Na sreu, naslage stijena koje su oblikovale Dimnjake, bile su vrlo vrste. Golemi blokovi granita od kojih poneki jo ne bijahu dostatno 58Tajanstveni otok uvreni, inilo se kao da podrhtavaju u temeljima. Pencroff je to osjeao i pod njegovom rukom oslonjenom o zid prostrujio bi brz drhtaj. Ali on je sebe uvjeravao, i to s pravom, da se nema ega bojati i da se njegov privremeni zaklon nee sruiti. Meutim, kako se kamenje, to ga je vihor otkidao s vrha zaravni, sa stranim tropotom ruilo na alo, poneki se kamen kotrljao po gornjem dijelu Dimnjaka, gdje bi se i rasprsnuo ukoliko bi pao okomito. Dvaput se mornar dizao i puzei odlazio do ulaza u Dimnjake da vidi to se to zbiva napolju. Ali to sitno odronjavanje nije predstavljalo opasnost, te se on ponovno smjesti pokraj ognjita na kojemu je ispod pepela pucketala eravica. Unato bjenjenju orkana, snanoj huki vjetra, grmljavini oluje, Harbert je vrsto spavao. San na kraju svlada i Pencroffa, koji se u svom mornarskom ivotu bijae navikao na sve te nepogode. Jedino su Gedeona Spiletta brige drale budnim. On je sebe korio to nije poao s Nabom. Ve znamo da on nije izgubio svaku nadu. I njega su, kao i Harberta, muila ista predosjeanja. Sve je svoje misli usredotoio na Naba. Zato se nije vratio? Prevrtao se na svom pjeskovitom leaju, jedva i obraajui pozornost na razularene prilike napolju. Katkad su se njegove oi, oteale od umora, nakratko sklapale, ali bi ih neka iznenadna misao odmah potoni otvarala. No je, meutim, odmicala. Mogla su biti dva sata poslije pola noi kad je Pencroff, koji je spavao dubokim snom, osjetio da ga netko snano drma. - to se dogodilo? - povie trgnuvi se iza sna i dolazei k sebi brzo kao svi pomorci. Sagnut nad njim, dopisnik je govorio: - Sluajte, Pencroffe, sluajte! Mornar napne ui, ali ne razabra nijedan drugi zvuk osim hujanja vjetra. - Pa to vjetar hui! - ree. - Ne - odgovori Gedeon Spilett ponovno oslukujui. - ini mi se da ujem...

-to? - Lave psa! Bio je to pas inenjera Cvrusa Smitha. Pas je, meutim, bio sam. S njim nije bilo ni njegova gospodara ni Naba. Kako je mogao, upravljajui se jedino nagonom, doi do Dimnjaka gdje nikad nije bio, i to usred onako mrane noi i za onako strane59

lt

Ali se morao nasloniti na mornara, inae bi bio pao. 60Tajanstveni otok oluje, to je bilo neobjanjivo. Ali jo neobjanjivije je bilo to Top nije izgledao ni umoran, ni iscrpljen, pa ak ni prljav od blata ili pijeska. Harbert ga privue k sebi i rukama mu primi glavu. Pas se prepusti tom draganju i uze trljati vrat o djeakovu ruku. - Ako je pas iv, onda je i gospodar ostao na ivotu! - ree dopisnik. - Dao Bog! - doda Harbert. - Hajdemo, Top e nas voditi! Pencroffje utio. On je osjeao daje Topov dolazak nagrizao sigurnost njegova uvjerenja.

-Na put!-ree. Pencroff briljivo zapreta eravu na ognjitu, stavi nekoliko komada drva pod pepeo da zatekne vatru kad se vrate. Potom uze ostatak veere i pojuri napolje za psom koji kao da gaje kratkim lajanjem pozivao da ga slijedi. Za njima se natisnue dopisnik i djeak. Oluja je bjesnila svom estinom. Moda je u tom trenutku bila u naponu snage. S obzirom daje mjesec bio u mlau, a to znai zaklonjen zemljinom sjenkom, s njega se kroz oblake nije probijao ni traak svjetlosti. Bilo je upravo nemogue drati se pravog puta. Najbolje je bilo prepustiti se Topovu nagonu. Tako i uinie. Dopisnik i Harbert su ili odmah iza psa, dok je na kraju hodao mornar. Razgovarati se nije moglo. Kiu, dodue, nisu mnogo osjeali stoga to ju je snano puhanje pretvaralo u prainu. Jedna je okolnost, meutim, mnogo pogodovala mornaru i njegovim prijateljima. Vjetar je puhao s jugoistoka, te ih je, prema tome, udarao u lea. Dakle, pijesak to ga je vjetar silovito nosio i bio nepodnoljiv, ibao ih je u lea i nije im mogao smetati u hodu, ukoliko se ne budu okretali. Uglavnom, oni su esto ili bre no to su eljeli i ubrzavali korak da ih vjetar ne prevrne. Silna im je nada udvostruila snagu, a osim toga nisu vie nasumce ili obalom. Sad su bili sigurni da je Nab pronaao svoga gospodara i da im je poslao vjernoga psa. Alije li inenjer bio iv ili je Na b zvao svoje prijatelje da daju posljednju potu mrtvom tijelu nesretnog Cvrusa Smitha? Poto su proli okomitu stijenu visokog grebena, oprezno je zaobiavi, dopisnik, Harbert i Pencroff se zaustave da odahnu. Druga strana grebena titila ih je od vjetra. Sad su slobodno disali poslije etvrt sata hoda koji je vie sliio tranju. Mogli su napokon jedan drugoga uti i izmijeniti misli. Kad je Harbert spomenuo ime Cvrusa Smitha, Top kratko zalaje kao daje time htio rei daje njegov gospodar spaen.

61

Jules Verne- Spaen, nije li tako? - ponavljao je Harbert. - Spaen, zar ne, Tope!? Pas mu odgovori lajanjem. Ponovno krenue. Bilo je oko dva i pol sata ujutro. More je poelo rasti i ta plima, u stvari, sizigijska1, uz to gurana vjetrom, nije na dobro slutila. Golemi su valovi uza silnu grmljavinu tako silovito udarali o hridine na obali da su vrlo vjerojatno preplavili otoi, koji se uope nije vidio. Ta duga

brana vie nije titila obalu koja je bila sad izloena izravnim udarima mora. im se mornar sa svojim suputnicima odvojio od visokog grebena, opet ih je napao vjetar prijanjom estinom. Pognutih lea, izloivi ih vjetru, vrlo brzo su napredovali, slijedei Topa koji nije dvoumio u pogledu smjera. Ili su prema sjeveru. Na desnoj su im strani bili beskrajni valovi koji su se sa zaglunim treskom razbijali o litice, a s lijeve neki mraan kraj, kojemu je bilo nemogue razaznati izgled. Pretpostavljali su da je ravan, jer je orkan divljao preko njih ne odbacujui ih unatrag, kao maloprije dok su prolazili pored onog okomitog grebena. U etiri sata ujutro bijahu prevalili otprilike pet milja puta. Oblaci se vie nisu vukli po zemlji ve su se malo podigli. Vjetar je bio manje vlaan i hladniji. Slabo zatieni svojim odijelima, Pencroff, Harbert i Gedeon Spilett su dozlaboga patili, ali im se s usta ne otkinu nijedna rije kukanja. Odluno su ili za Topom ne pitajui kamo ih vodi ta pametna ivotinja. Oko pet sati poe svitati. Najprije u zenitu, gdje su vodene p are bile manje guste, nekoliko sivkastih tonova otkrije rubove oblaka, a ubrzo potom, ispod jedne neprozirne trake, svjetlija linija jasno ocrta morsko obzorje. Na povrini valova pojavi se laka rumena svjetlost, a pjena dobi svoju bijelu boju. U isto vrijeme se na lijevoj strani nejasno ocrtae neravni dijelovi obale, ali tek kao sivi tonovi na posve crnoj pozadini. U est je sati ve bio bijeli dan. Oblaci su jurili neuobiajeno brzo u velikim visinama. Mornar i njegovi prijatelji bili su oko est milja udaljeni od Dimnjaka. Ili su ravnim pjeskovitim putom koji je prema puini bio obrubljen sprudom grebena od kojih su samo vrhovi virili iz vode, jer je ba u tom trenutku plima bila na vrhuncu. Predio na lijevoj strani, na kojemu se dizalo nekoliko pjeskovitih breuljaka obraslihKad se Sunce, Mjesec i Zemlja nau u poloaju da im se centri poklapaju s pravom linijom, onda se to naziva sizigijom.1

62Tajanstveni

divljim artiokama, imao je dosta divlji izgled prostranog pjeskovitog kraja. Obala je bila slabo razvijena i od mora zatiena samo lancem prilino nepravilnih i sitnih breuljaka. Tu i tamo krivilo se pokoje drvo okrenuto k zapadu, a i grana povijenih u istom smjeru. Posve straga, prema jugozapadu, u krugu se pruao rub neke ume. U tom trenutku se na Topu pokazae jasni znaci nemira. Jurio je naprijed, vraao se k mornaru kao da ga poziva da ubrza korak. Uto pas napusti pijesak i, voen svojim izvanrednim nagonom, ne kolebajui se ni trenutka, okrene meu sipine. Svi pou za njim. Kraj je izgledao potpuno pust. Nigdje traga nekom ivom biu. Taj prostrani kraj sipina sastojao se od breuljia pa ak i breuljaka vrlo udljivo rasporeenih. Izgledao je kao mala pjeskovita vicarska. Trebalo je imati izotreni nagon da se tu ne zaluta.

otok

Nekoliko minuta poto su napustili alo, dopisnik i njegovi prijatelji dospjee do nekakve jame izdubljene iza povisoke sipine. Tu se Top zaustavi i glasno zalaje. Spilett, Harbert i Pencroff uoe za njim u upljinu. Unutra je Nab kleao pokraj ovjejeg tijela ispruenog na leaju od trave. Bilo je to tijelo inenjera Cvrusa Smitha.

63

Jules Verne VIII. JE LI CYRUS SMITH IV? - NAB PRIA - TRAGOVI KORAKA NERJEIVO PITANJE - PRVE RIJEI CYRUSA SMITHA -OTISCI POVRATAK U DIMNJAKE - PENCROFFOVO IZNENAENJENab se i ne pomae s mjesta. Mornar mu dobaci samo jednu rije: -iv? - povie. Nab ne odgovori. Gedeon Spilett i Pencroff problijedjee. Harbert sklopi ruke i osta nepomian. Bilo je oito da jadni Nab, shrvan bolom, nije vidio svoje prijatelje niti uo mornareve rijei. Dopisnik klekne pokraj nepominog tijela i stavi uho na inenjerove grudi, poto mu je prije raskopao odijelo. Proe minuta, duga kao stoljee, dok se on trudio da uje otkucaje inenjerova srca. Nab se malko uspravi i neodreenim pogledom zagleda ispred sebe. Nikad oaj ne bi mogao vie izmijeniti ovjeje lice. Iscrpljen naporom, slomljen bolom, Nab je izgledao potpuno drugi, nepoznat ovjek. On je bio uvjeren da mu je gospodar mrtav. Poslije dugog i pomnog pregleda, Gedeon Spilett se die i ree: -iv je! Sad i Pencroff klekne pored Cvrusa Smitha. Svojim uhom on takoer zamijeti nekoliko otkucaja, a svojim usnama slab dah na inenjerovim usnama. Na dopisnikovu zamolbu Harbert skoi napolje da potrai vodu. Stotinu koraka od jame bistar potoi, oito vrlo nabujao poslije none kie, pretjecao je pijeskom. Ali ne nae nita u to bi stavio vodu, niti64Tajanstveni

otok

jedne koljke u tim sipinama. Djeak umoi rupi u potok i trkom pojuri natrag. Na sreu, taj u vodu umoen rupi bijae dostatan Gedeonu Spilettu da ovlai suhe inenjerove usne. estice svjee vode gotovo odmah su djelovale. Uzdah se ote iz grudi Cvrusa Smitha. ak se inilo da pokuava neto rei. - Spasit emo ga! - ree Gideon Spilett. uvi te rijei, Nabu se vrati nada. On svue svog gospodara da ustvrdi nije li na njegovu tijelu bilo kakvih rana. Ni po glavi, ni po tijelu, ni po rukama i nogama nije bilo ozljeda, pa ak niti ogrebotina, stoje bilo vrlo udno s obzirom da su ga valovi sigurno bacili na morske grebene. ak ni na njegovim rukama nije bilo nikakvih ozljeda. Teko je bilo objasniti kako to da na inenjeru nije

bilo nikakvih tragova napora to ih je morao uloiti da bi preao liniju grebena. Ali te okolnosti bit e kasnije objanjene. Kad Cyrus Smith progovori, on e ispriati to se sve s njim zbivalo. Zasad se radilo o tome da ga se vrati u ivot, a bilo je vjerojatno da e to postii trljanjem. To su uinili mornarevim haljetkom. Ugrijan tim grubim trljanjem, inenjer malko pomakne ruke, dok mu je disanje postajalo sve redovitije. On je bio napola mrtav od iznemoglosti i da nije stigao novinar sa svojim prijateljima, on bi zacijelo bio gotov. - Vi ste drali mrtvim svoga gospodara, zar ne? - mornar upita Naba. - Jest, mislio sam da je mrtav! - odgovori Nab. - I da vas Top nije pronaao i da vi niste doli, ja bih bio pokopao svoga gospodara i potom pokraj njega umro! Eto, od ega je zavisio ivot Cvrusa Smitha! Nab potom ispria to se sve zbilo. Juer, poto je u zoru napustio Dimnjake, on je krenuo obalom u sjeverozapadnom smjeru i tako stigao na onaj dio obale koji ve prije bijae obiao. Tamo je, uope se ne nadajui, priznao je Nab, traio po obali, meu liticama, po pijesku neki, makar i neznatni trag koji bi ga doveo na pravi put. Pregledao je osobito onaj dio obale koji more za plime nije plavilo, jer su plima i oseka pored samog mora sigurno unitile sve tragove. Nab se nije nadao da e pronai ivoga svoga gospodara. Stoga je poao u potragu za lesom koji je elio svojim vlastitim rukama sahraniti! Dugo je tako traio, ali svi njegovi napori ostadoe bezuspjeni. inilo se da tu obalu nikad nije posjetilo ljudsko bie. One koljke do kojih

65

Jules Vernemore nije dopiralo za plime, a kojih je bilo na milijune, bile su netaknute. Niti jedna jedina nije bila zgaena. Na prostoru od dvije do tri stotine jardi nije bilo nikakvih tragova, ni starih, ni novih, po kojima se moglo zakljuiti da je tu netko isplivao na obalu. Nab je stoga odluio pretraiti jo nekoliko milja obale. Moda su struje odvukle tijelo na neko udaljenije mjesto. Kad mrtvo tijelo pliva u blizini ravne obale, more e ga prije ili poslije izbaciti na alo. Nab je to dobro znao, stoga je htio posljednji put vidjeti svoga gospodara. -Jo sam dvije milje iao obalom. Pretraio sam sve sprudove za vrijeme oseke i svo alo za plime. Bio sam oajan to nita nisam naao. Odjednom, juer oko pet sati poslije podne, zamijetih otiske stopala na pijesku. - Otiske stopala? - povie Pencroff. - Jest! - odgovori Nab. -A ti su otisci poinjali od samih sprudova? - upita dopisnik.

- Ne - odvrati Nab - nego tek od linije do koje dopire plima. Izmeu sprudova i te crte tragovi su sigurno bili izbrisani. - Nabe, nastavi - ree Gedeon Spilett. - Kad sam opazio te tragove, ja sam, ini mi se, poludio. Ti su tragovi bili vrlo vidljivi i ili su prema sipinama. Trei sam jurio u njihovu smjeru oko etvrt milje, ali pazei da ih ne unitim. Pet minuta poslije toga, zauh lajanje psa. To je bio Top, koji me je doveo ovamo k mom gospodaru. Nab jo spomene bol koja gaje obuzela kad je zamijetio nepomino tijelo svoga gospodara i time zavri svoje prianje. Pokuao je ustvrditi je li jo iv! Videi ga pak mrtvog, htio ga je oivjeti! Meutim, svi njegovi napori bili su uzaludni. Nije mu preostalo drugo, nego dati posljednje poasti onome, kojeg je toliko volio! Nab se tada sjetio svojih prijatelja. I oni su sigurno jo jednom eljeli vidjeti nastradalog inenjera! Top je bio tu. Nije li se mogao pouzdati u otroumnost te vjerne ivotinje? Nab vie puta izgovori novinarove ime stoga stoje Top najbolje poznavao tog inenjerova prijatelja. Potom mu je pokazao prema junom dijelu obale i Top je pojurio u tom smjeru. Zna se ve kako je Top, voen gotovo natprirodnim nagonom, stigao u Dimnjake premda u njima nije nikad bio. Nabovi su prijatelji sluali njegovo prianje s napregnutom pozornosti. Oni sebi nisu mogli objasniti kako to da Cyrus Smith, koji se sigurno dozlaboga namuio da bi se dokopao obale, nije stekao ni 66Tajanstveni otok jednu jedinu ogrebotinu dok se provlaio kroz sprudove! A jo tee su mogli objasniti, kako se inenjer dovukao do ove jame izgubljene meu sipinama i udaljene od obale vie od jedne milje. - Znai, Nabe - ree novinar - da ti nisi prenio svog gospodara u ovu peinu? - Ne, ja ga nisam prenio ovamo - odgovori Nab. - Oito je gospodin Smith sam doao ovamo - doda Pencroff. - Doista, to je oito odgovori Gedeon Smith ali je to u isto vrijeme i nevjerojatno! - Na sva ta pitanja odgovor su mogli dobiti jedino od inenjera. Stoga je trebalo ekati da mu se vrati govor. Na sreu, ivot je u njemu poinjao. Trljanje je pospijeilo kolanje krvi. Cvrus Smith ponovno pokrene ruke, pa glavu, a nekoliko nerazumljivih rijei mu se otkine s usana. Sagnut nad njim, Nab ga je dozivao, ali inenjer kao da ga nije uo. Oi su mu jo uvijek bile zatvorene. ivot se zasad samo u pokretima oitovao. Svijest mu se jo nije vraala. Pencroffu bi vrlo ao to nema vatre, a ni mogunosti da do nje doe. Na nesreu, on je zaboravio sa sobom ponijeti sagorjelo platno koje bi bio sada lako zapalio kresnuvi dva kamena jedan o drugi. Inenjerovi su, pak, depovi bili posve prazni. Jedino su u depiu njegova prsluka pronali sat. Nije im preostalo drugo do da Cyrusa Smitha prenesu u Dimnjake, i to to prije. Svi su bili tog miljenja. Ipak skrb koju su pruili inenjeru, povratila ga je bre no to su i mislili. Voda kojom su mu navlaili usne pomalo gaje vraala svijesti.

Pencroffu pade na um da s vodom pomijea sok tetrijebova mesa to ga sa sobom bijae ponio. Harbert otra do obale i vrati se s po dvije velike koljke koje su imale svaka po dvije ljuture. Mornar sloi neku vrstu kaice i ugura je inenjeru meu usne, to ovaj halapljivo posrka. Poslije toga inenjer otvori oi. Nab i dopisnik se sagnue nada nj. - Gospodaru! Gospodaru! povie Nab. Inenjer ga je uo. On prepozna Naba i Spiletta, a potom i drugu dvojicu svojih prijatelja, to jest Harberta i mornara, te svojom rukom lako stisne njihove. On ponovno izusti nekoliko rijei, koje on, nedvojbeno, bijae izgovorio i koje su davale do znanja kakve su ga misli ak i u tom stanju morile. Sad njegovi prijatelji shvatie znaenje tih rijei. - Otok ili kontinent? - promrmlja. - Zaboga! - povie Pencroff koji se nije mogao svladati. - Sto mu muka, ba nas briga za to! Glavno da ste vi ivi, gospodine Cyruse! Je li ovo otok ili kontinent, doznat emo poslije.67Jules

Verne

Inenjer potvrdno kimne glavom i potom se uini da je ponovno zaspao. Pustie ga da spava, a novinar odmah poe poduzimati potrebne mjere da inenjera to lake odnesu odatle. Nab, Harbert i Pencroff iziu iz peine i upute se k visokoj sipini na kojoj je raslo neto zakrljalih stabala. Hodajui prema njoj, mornar se nije mogao suzdrati, a da ne ponovi: - Otok ili kontinent! On misli na to, a jedva je jo daak ivota ostao u njemu! Velikog li ovjeka! Stigavi na vrh sipine, Pencroff i njegova dva prijatelja rukama, jer drugog alata nisu imali, pootkidae najvee grane s jednog stabalca, neke vrste primorskog bora opustoenog vjetrovima. Potom od tih grana napravie nosila koja e im, kad ga prekriju liem i travom, omoguiti prenoenje inenjera. Sve je to bilo gotovo za otprilike etrdeset minuta. Bilo je deset sati kad su se Nab, Pencroff i Harbert vratili u peinu, gdje je Gedeon Spilett ostao pokraj inenjera. Uto se inenjer probudio iza sna ili prije iz drijemea u kojemu ga bijahu zatekli kad su ga pronali. Njegovim dotad mrtvakim obrazima vrati se boja. On se malo pridigne, pogleda oko sebe kao da se pita gdje se to nalazi.

- Moete li me sluati, a da vas to ne izmori, Cvruse? - upitat e novinar. - Mogu - odgovori inenjer. -Ja mislim - uplete se mornar - da e vas gospodin Smith jo bolje uti okusi li malo ove tetrijebove hladetine, jer ovo je tetrijeb, gospodine Cvruse - doda, pruajui mu komad hladetine kojoj je sada dodao i komadie mesa. Cyrus Smith pojede komadie tetrijeba dok njegova tri prijatelja podij elise meusobno ostatke. Budui da su bili vrlo gladni, taj im se doruak nije inio ba previe obilnim. -Nita zato! - primetne mornar - u Dimnjacima nas eka hrana. Treba, naime, znati, gospodine Cvruse, mi tamo dolje, vie prema jugu, imamo dom sa sobama, krevetima i ognjitem, a u smonici mnogo ptica koje na Harbert nazva kurukama. Vaa nosila su pripravna i im vam se povrati snaga, prenijet emo vas u na stan. -Hvala, dragi prijatelju - odgovori inenjer -jo sat-dva i moemo krenuti... A sad mi, vi Spilette, ispriajte sve novosti! Dopisnik tada ispria sve to se dogodilo. On ispria one dogaaje koji sigurno nisu bili poznati Cvrusu Smithu: posljednji pad balona, pristajanje na nepoznatoj obali, naizgled pustoj, otkrie Dimnjaka,68Tajanstveni

otok

poduzete potrage za nestalim inenjerom, Nabovo portvovanje, potom koliko su dugovali pametnom i vjernom Topu, itd... - Ali - upita Cyrus Smith poneto slabanim glasom - vi me niste pronali na obali? - Nismo. -A koliko je ova peina udaljena od sprudova? - Oko pola milje - odgovori Pencroff. - Vidimo da se vi tome udite, ali ni mi nismo bili nita manje iznenaeni kad smo vas pronali na ovome mjestu! - U stvari - odgovori inenjer koji je sve vie dolazio k sebi i kojega su sve vie zanimale te pojedinosti - u stvari, to je vrlo udno! - Moete li nam ispriati - ponovno e mornar - to se s vama zbilo poto su vas valovi otrgli od balona? Cyrus Smith se nastojao sjetiti, ali malo toga mu je padalo na um. Morski val gaje otrgnuo od omotaa balona. Najprije je potonuo nekoliko seanja. Naavi se na povrini u onom polumraku, osjetio je da se neko ivo bie praaka pored njega. To je bio Top koji se bacio za njim da bi mu pomogao. Podignuvi oi, vie nije vidio balona jer se ovaj, osloboen njegove i Topove teine, poput strijele vinuo u zrak. Nalazio se, dakle, usred razularenih valova, udaljen od obale najmanje pola milje. Pokuao se snanim plivanjem boriti protiv valova. Top mu je pomagao drei ga za odijelo. Uto ga neka vrlo brza struja zahvati, ponese prema sjeveru i poslije pola sata naprezanja, on potone povukavi i Topa za sobom u ponor. Od tog trenutka, pa dok nije otvorio oi i vidio se okruen svojim prijateljima, niega se vie nije sjeao.

- Pa ipak -javi se Pencroff- bit e da vas je more izbacilo na obalu i da ste imali dostatno snage doi ovamo, jer je Nab pronaao tragove vaih stopala! - Da... bit e... - odgovori inenjer porazmislivi. - A zar vi niste otkrili tragove ljudskih bia na ovoj obali? - Nismo - odgovori novinar. - Uostalom, da se kojim sluajem neki spasitelj i naao tu upravo u ovom trenutku, zato bi vas napustio poto vas je spasio iz valova? - Imate pravo, dragi moj Spilette. - Reci mi, Nabe - doda inenjer okrenuvi se prema svom sluzi - nisi li ti... da nisi moda nesvjesno... u trenutku kad... Ne, to je besmisleno... A postoji li jo koji od tragova? - upita Cyrus Smith.

69

Jules Verne- Postoji, gospodaru - odgovori Nab - znate, na ulazu, sa stranje strane ove sipine, na mjestu zatienom od vjetra i kie. Druge je oluja izbrisala. - Pencroffe - ree Smith - biste li uzeli moje cipele i poli ustvrditi poklapaju li se potpuno s tragovima? Mornar postupi po inenjerovoj elji. On, Nab i Harbert pou k mjestu gdje su se nalazili tragovi. Potom Cvrus Smith ree dopisniku: -Dogodile su se neobjanjive stvari! -Doista neobjanjive! - odgovori Gedeon Spilett. -Ali emu sada razbijati glavu, moj dragi Spilette, poslije emo o tome razgovarati. Uto u peinu uoe mornar, Nab i Harbert. Nije vie bilo dvojbe: inenjerove su se cipele tono podudarale s ouvanim tragovima. Znai, Cyrus Smith ih je ostavio na pijesku. - Gle! - doda sada inenjer - znai da sam ja bio u onom zanosu, u nesvjestici koju sam htio pripisati Nabu! Hodao sam poput mjeseara nesvjestan svojih koraka, a Top me je, poto me je izvukao iz mora, voen svojim nagonom, doveo ovamo... Doi, Tope! Doi, dragi psu! Divna ivotinja zalaje i skoi k svome gospodaru, koji ju je dugo i njeno milovao. Treba priznati da se drukije nisu mogla pojasniti dogaanja koja su dovela do spasa Cvrusa Smitha. Tako je Topu pripala ast tog pothvata. Kad je oko podneva Pencroff upitao Cvrusa Smitha mogu li ga prenijeti u Dimnjake, ovaj umjesto odgovora napregne svoju volju i digne se na noge. Ali se morao osloniti na mornara, inae bi pao. - Dobro, dobro! - ree Pencroff. - Donesite nosila za gospodina inenjera. Donesoe nosila. Poprijene grane bijahu prekrivene mahovinom i dugakom travom. Cvrusa Smitha poloe na nosila i krenu prema obali, Pencroff upregnut najednom kraju nosila, a Nab na drugom.

Pred njima je bio put od osam milja, a kako se nisu mogli brzo kretati i budui da im se valjalo esto zaustavljati, trebalo je raunati da e proi najmanje est sati prije no to stignu u Dimnjake. Jo je puhao snaan vjetar, ali na sreu vie nije kiilo. Polegnut na nosila, inenjer je, nalaktivi se, promatrao obalu, osobito dio na suprotnoj strani od mora. Nita nije govorio, ve samo motrio. Sigurno70Tajanstveni

se slika tog kraja neravnog tla, obraslog umom i drugim raslinjem urezivala u njegovo pamenje. Poslije dva sata puta, meutim, napor ga svlada i on zaspa na nosilima. U pet sati mala skupina stie do okomitog usjeka visoke litice, a malo potom ispred Dimnjaka. Svi se zaustave. Spustie nosila u pijesak. Cyrus Smith je spavao dubokim snom i uope se nije probudio. Na svoje veliko uenje, Pencroff opazi da je oluja od prole noi izmijenila izgled mjesta. Bilo je prilino velikih odrona. Veliki komadi kamenja leali su na alu, a gusti sag morskih trava, haluga i algi pokrivao je itavu obalu. Bilo je oito daje more, provalivi preko otoia, doprlo do golemog granitnog bedema. Ispred ulaza u Dimnjake, duboko izrovano tlo govorilo je da su snani naleti valova i tu pustoili. Pencroffa obuze mraan predosjeaj. On pojuri u hodnike. Ubrzo potom izie i kao ukopan promatrae svoje prijatelje. Vatra se ugasila. Voda je pepeo pretvorila u blato. Netragom je nestalo sagorjelog platna koje im je trebalo posluiti umjesto truda. More je prodrlo do kraja hodnika i sve isprevrnulo, sve unitilo unutar Dimnjaka.

otok

Pencroff pokuava trljati dva komada suhog drveta72Tajanstveni

otok

IX. CYRUS JE TU - PENCROFFOVI POKUAJI - TRLJANJE DRVA O DRVO OTOK ILI KONTINENT? - INENJEROVI PLANOVI - NA KOJEM SU DIJELU TIHOG OCEANA? -USRED UME - BOR - LOV NA KABEJE DIM, DOBAR PREDZNAKPencroff u nekoliko rijei pojasni Gedeonu Spilettu, Nabu i Harbertu poloaj u kojemu su se nali. Taj dogaaj koji je mogao imati tekih posljedica, barem je tako Pencroff pretpostavljao, razliito je djelovao na prijatelje estitog mornara.

Zaokupljen radou to je pronaao svoga gospodara, Nab nije ni sluao ili ga uope nije zanimalo ono, to je govorio Pencroff. ini se da je Harbert donekle dijelio mornareva strahovanja. A dopisnik je na mornareve rijei jednostavno odgovorio: - Vjere mi, Pencroffe, to mi je svejedno! Ta velim vam, ostali smo bez vatre! - Nije bitno! - A ne posjedujemo nikakvo sredstvo da je ponovno upalimo. - Ba me briga! - Ali ipak, gospodine Spilette... - Nije li Cyrus tu? - odgovori novinar. - Nije li na inenjer iv? On e se ve dosjetiti kako emo ponovno doi do vatre! -Ali kako?73

Jules Verne-Nikako! Sto je na to mogao odgovoriti Pencroff? Nije nita odgovorio, jer je i on dijelio povjerenje to su ga njegovi prijatelji imali u Cvrusa Smitha. Inenjer je za njih bio utjelovljenje znanja i ljudske umnosti. Bolje je bilo nai se sa Cvrusom Smithom na pustom otoku u Tihom oceanu nego bez njega u najivljem gradu Sjedinjenih Drava! S njim im nita nije moglo uzmanjkati. S njim se nije moglo pasti u oaj. Da je tko kazao ovim dobrim ljudima da e provala nekog vulkana unititi tlo na kojemu su se nalazili i da e ono nestati u dubinama Tihog oceana, oni bi mirne due odgovorili: - Tu je Cyrus! Tu je on! Meutim, inenjera je putovanje u nosilima dozlaboga izmorilo, stoga se u tom trenutku nisu mogli obratiti za pomo njegovoj dovitljivosti. Veera im je, htjeli ili ne, bila mrava. Tetrijebe su dokrajili, a nisu bili u mogunosti ispei neku drugu divlja. Uostalom, nisu je ni imali, jer su kuruke, to su ih drali kao zalihu, netragom nestale. Trebalo je, dakle, razmisliti to initi. Prije svega, Cvrusa Smitha unesoe u sredinji hodnik. Tamo su