Naslov izvornikaUmberto Eco

IPrvi dio NEZGODA1. NAJOKRUTNIJI MJESEC

"A kako se vi zovete?" "Čekajte, navrh mi je jezika."Tako je sve započelo.Osjećao sam se kao probuđen iz dugog sna, ali sam ipak još lebdio u nekom mliječnom sivilu. Ili, nisam bio budan nego sam sanjao. Bio je to čudan san, bez slika, pun zvukova. Kao da ne vidim, ali čujem glasove koji mi pripovijedaju što trebam vidjeti. A govorili su mi da još ne vidim ništa osim isparavanja uzduž kanala, tamo gdje je krajolik nestajao. Brugge, pomislio sam, bio sam u Bruggeu, jesam li ikada bio u mrtvom Bruggeu? Tamo gdje se magla leluja između tornjeva poput tamjana koji sanja? Sivi grad, tužan kao grobnica ukrašena krizantemama, gdje gusta magla visi razlivena s fasada poput tapiserije...Moja je duša brisala stakla tramvaja ne bi li utonula u pokretnu maglu svjetala. Magla, moja neoskvrnjena sestra... Gusta, neprozirna magla koja je obavijala zvukove i iz koje su izvirala priviđenja bez oblika... Na kraju sam stigao do golema ponora i ugledao vrlo visok lik obavijen rupcem, lica blistave bjeline netaknuta snijega. Zovem se Arthur Gordon Pym.Žvakao sam maglu. Priviđenja su prolazila, usput me dodirivala, iščezavala. Male svjetiljke u daljini svjetlucale su poput varavih, svjetala na groblju...

Netko hoda pokraj mene bez šuma, kao da ima bose noge, hoda bez potpetica, bez cipela, bez sandala, trak magle mi klizi niz obraz, gomila pijanih urla tamo dolje, na kraju pristaništa. Pristanište? Ne kažem to ja, to su glasovi.Magla stiže na mačjim šapicama... Bila je takva magla da je izgledalo kao daje svijet iščeznuo.Pa ipak je s vremena na vrijeme bilo kao da otvaram oči i vidim

bljeskove. Čuo sam glasove: "Nije to koma u pravom smislu riječi, gospođo... Ne, nemojte se zabrinjavati zbog ravnog encefalograma, zaboga... Postoji reakcija..."Netko mi je bacao svjetlo u oči, ali je nakon svjetla opet bio mrak. Osjetio sam ubod igle, negdje. "Vidite, ima moti-litet..."Maigret je utonuo u tako gustu maglu da čak ne vidi ni gdje će staviti nogu... Magla vrvi ljudskim oblicima, kipi intenzivnim i tajanstvenim životom. Maigret? Elementarno je, dragi Watsone, deset malih Indijanaca, a u magli nestaje baskervilski pas.Zavjesa sivih para je malo pomalo gubila sivkaste tonove, voda je postala vrlo topla, a mliječna nijansa sve intenzivnija... Zatim nas je povuklo ždrijelo slapa, gdje se golemi bezdan širom rastvarao da nas proguta.Čuo sam ljude koji su govorili oko mene, htio sam viknuti i upozoriti ih da sam ovdje. Brujanje je bilo neprestano, kao da me proždiru neki nepostojeći dadaistički strojevi šiljastih zubaca. U kaznenoj sam koloniji. Osjetio sam težinu na glavi, kao da su mi navukli željeznu masku. Činilo mi se da vidim plava svjetla."Promjeri zjenica su asimetrični."Misli su mi bile isprekidane, sigurno sam se upravo budio, ali nisam se mogao pomaknuti. Kad bih barem mogao ostati budan. Jesam li ponovno spavao? Sate, dane, stoljeća?Magla se vratila, glasovi u magli, glasovi o magli. Selt-sam, im Nebel zu uiandern! Koji li je to jezik? Činilo mi se da plivam u moru, osjećao sam da sam blizu plaže, ali nisam uspijevao doplivati do nje. Nitko me nije vidio, a plima me nanovo odnosila.

Molim vas, recite mi nešto, molim vas dotaknite me. Osjetio sam neku ruku na čelu. Kakvo olakšanje. Neki drugi glas: "Gospođo, postoje priče o pacijentima koji se iznenada probude i odu vlastitim nogama."Netko mije dosađivao isprekidanom svjetlošću, titrajima zvučne vilice, kao da su mi pod nos stavili posudicu gorušice, a zatim češanj bijeloga luka. Zemlja miriše na gljive.Drugi glasovi, ali iznutra: duge jadikovke parnjače, bezoblični popovi u magli idu u koloni u San Michele in Bosco.

Nebo je odpepela. Magla uz rijeku, magla niz rijeku, magla koja grize ruke male prodavačice žigica. Prolaznici s mostova koji vode na Išle ofDogs gledaju najniže nebo magle i sami obavijeni maglom, kao u nekom balonu obješenom ispod turobne magle za koju nisam vjerovao da ju je smrt toliko iscrpila. Miris željezničke stanice i čađe.Neko drugo svjetlo, blaže. Čini mi se da razabirem, kroz maglu, zvuk škotskih gajda koji se ponavlja u pustari.Drugi dugi san, možda. Zatim neko razvedravanje, kao u čaši vode i anisa...Bio je preda mnom, iako sam ga još uvijek vidio kao sjenku. Osjećao sam kako mi je glava zbrkana, kao da sam se probudio nakon što sam previše popio. Mislim da sam s mukom nešto promrmljao, kao da sam u tom trenutku prvi put progovorio: "Slažu li se Posco reposco flagito s neodređenom budućnošću? Cujus regio ejus religio... je li to augs-burški mir ili je to praško izbacivanje kroz prozor?" a zatim: "Magla i na apeninskoj dionici Autosole, između Roncobi-laccia i Barberina del Muggela..."Nasmiješio mi se s razumijevanjem: "A sad dobro otvorite oči i pokušajte pogledati oko sebe. Shvaćate li gdje smo?" Sada sam ga bolje vidio, imao je kutu - kako se to kaže? - bijelu. Skrenuo sam pogled, a uspio sam pomaknuti čak i glavu: soba je bila jednostavna i čista, nešto malo metalnog namještaja svijetlih boja, ja sam bio u krevetu, s cjevčicom utaknutom u ruku. S prozora je, kroz spuštene venecijane-re, ulazila oštrica sunca, proljeće naokolo blista u zraku i po poljima likuje. Prošaptao sam: "Mi smo... u bolnici, a vi... vi ste liječnik. Je li mi bilo loše?""Da, bilo vam je loše, kasnije ću vam objasniti. Ali sada ste opet pri svijesti. Samo hrabro. Ja sam doktor Gratarolo. Oprostite što ću vam postaviti nekoliko pitanja. Koliko vam prstiju pokazujem?"To je ruka i to su prsti. A ima ih četiri. Ima li ih četiri?""Točno. A koliko je šest puta šest?""Trideset šest, to je očito." Misli su mi tutnjile u glavi, ali gotovo da su same dolazile. "Zbroj površina kvadrata... nad obje katete... jednak je površini kvadrata nad hipotenuzom.""Čestitam. Mislim daje to Pitagorin poučak, a u gimnaziji sam imao dvojku iz matematike..."

"Pitagora Samošanin. Euklidovi elementi. Beznadna usamljenost paralela koje se nikada ne susreću.""Čini se da je vaše pamćenje u odličnom stanju. Kad je već o tome riječ, kako se zovete?"Eto, tu sam oklijevao. Pa ipak, imao sam ga na vrhu jezika. Nakon trenutka najnormalnije sam odgovorio."Zovem se Arthur Gordon Pym.""Vi se tako ne zovete."Naravno da je Gordon Pym bio netko drugi. On se više nije vratio. Pokušao sam se nagoditi s liječnikom."Zovite me... Ismail?""Ne, vi se ne zovete Ismail. Potrudite se."Jedna riječ. Kao da lupaš o zid. A bilo mije lako reći Euklid ili Ismail, kao izgovoriti eci peci pec, ti si mali zec. Ali reći tko sam, bilo je kao okrenuti se natrag i eto ti zida. Ne, ne zid, pokušavao sam objasniti: "Nije to kao da osjećam nešto čvrsto, to je kao da hodaš po magli.""Kakva je magla?" upitao je."Magla na nakostriješene brežuljke sipeći silazi, a na maestralu urliče i bjelasa se more... Kakva je magla?""Ne dovodite me u nepriliku, ja sam samo liječnik. A osim toga, travanj je, ne mogu vam je pokazati. Danas je 25. travnja.""Travanj je najokrutniji mjesec.""Nisam baš jako obrazovan, ali mislim da je to neki navod. Mogli ste reći da je danas dan oslobođenja. Znate li koja je ovo godina?""Zasigurno je nakon otkrića Amerike...""Zar se ne sjećate nekog datuma, bilo kojeg datuma prije... vašeg buđenja?""Bilo kojeg? Tisuću devetsto četrdeset peta, završetak Drugog svjetskog rata.""Nije dovoljno. Ne, danas je 25. travnja 1991. Vi ste rođeni, čini mi se, krajem 1931., pa stoga samo što niste navršili šezdeset.""Niti pedeset devet i pol.""Izvrsno, što se tiče sposobnosti računanja. Vidite, imali ste, kako da to kažem, nezgodu. Iz nje ste se izvukli živi, čestitam. Ali očigledno još uvijek nije sve u redu. Blaži oblik retrogradne amnezije. Ne

brinite, ponekad kratko traju. Budite ljubazni, odgovorite na još neka pitanja. Jeste li oženjeni?""Vi mi to recite.""Da, oženjeni ste, vrlo ljupkom gospođom koja se zove Paola i koja je bila uz vas dan i noć, tek sam je jučer navečer prisilio da ode kući, inače bi se srušila. Sada kad ste se probudili, nazvat ću je, ali morat ću je pripremiti, a prije toga moramo napraviti i druge provjere.""A što ako je zatim zamijenim za šešir?""Što kažete?""Postoji muškarac koji je zamijenio svoju ženu za šešir.""A, Sacksova knjiga. Poznati slučaj. Vidim da ste načitan. Ali to nije vaš slučaj, inače biste već mene zamijenili za peć. Nemojte se zabrinjavati, možda je nećete prepoznati, ali je nećete zamijeniti za šešir. Vratimo se vama. Dakle, zovete se Giambattista Bodoni. To vam ništa ne govori?"Sada je moje pamćenje letjelo poput jedrilice među brdima i udolinama, po beskrajnom obzoru. "Giambattista Bodoni je bio slavni tiskar. Ali siguran sam da to nisam ja. Mogao bih čak biti i Napoleon i bilo bi isto kao Bodoni.""Zašto ste rekli Napoleon?"

"Zato što je Bodoni bio iz Napoleonova razdoblja, više ili manje. Napoleon Bonaparte, rođen na Korzici, prvi konzul, ženi Josephinu, postaje carem, osvaja pola Europe, gubi kod Waterlooa, umire na Svetoj Heleni, peti svibnja 1821., on bje kao nepomičan.""Morat ću se vratiti k vama s enciklopedijom, ali koliko se sjećam, vaše je pamćenje dobro. Ali se ne sjećate tko ste.""Je li to loše?""Da budem pošten, dobro nije. Ali niste prvi kome se događa takva stvar, izaći ćemo iz toga."Zatražio je da podignem desnu ruku i da si dotaknem nos. Odlično sam shvaćao što su desnica i nos. Pun pogodak. Ali je osjećaj bio posve nov. Dotaknuti si nos to je kao da ti je oko navrh kažiprsta i gledaš se u lice. Imam nos. Gratarolo me nekakvim malim čekićem kucnuo po koljenu, zatim tu i tamo po nozi i po stopalima. Liječnici ocjenjuju reflekse. Čini se da su refleksi dobri. Na kraju sam se

osjećao iscrpljenim i mislim da sam ponovno zaspao.Probudio sam se na nekom mjestu i promrmljao kako nalikuje kabini svemirskog broda, kao u filmovima (kakvim filmovima, pitao je Gratarolo, u svim, odgovorio sam, općenito, zatim sam naveo Star Trek). Činili su mi stvari koje nisam shvaćao, aparatima kakve nikad nisam vidio. Mislim da su mi zagledali u unutrašnjost glave, ali sam ih bez razmišljanja puštao da rade, uljuljkan laganim brujanjima i povremeno bih se ponovno uspavao.Kasnije (ili idućeg dana?), kad se Gratarolo vratio, baš sam istraživao krevet. Opipavao sam plahte, lagane, glatke, ugodne na dodir; osim deke koja je pomalo bockala jagodice prstiju; okretao sam se i rukom lupao po jastuku, uživajući u činjenici da propada u njega. Činio sam pljus pljus i silno se zabavljao. Gratarolo me upitao mogu li ustati iz kreveta. Uspio sam uz pomoć sestre, stajao sam na nogama, iako mi se u glavi još vrtjelo. Osjećao sam kako mi noge gaze pod, a glava mi je visoko gore. Tako se dakle stoji na nogama. Na napetoj niti. Kao mala sirena.

"Samo hrabro, pokušajte otići u kupaonicu i oprati zube Tamo bi trebala biti četkica za zube vaše supruge." Rekao sam mu kako se zubi nikada ne peru tuđom četkicom, a on je primijetio da supruga nije stranac. U kupaonici sam se vidio u ogledalu. Barem sam bio prilično siguran da sam to ja, jer zrcala, zna se, odražavaju ono što je pred njima. Blijedo i iscrpljeno lice, duga brada, dva povelika podočnjaka. Baš dobro, ne znam tko sam, ali otkrivam da sam čudovište. Ne bih se volio susresti noću u pustoj ulici. Mister Hyde. Ras-poznao sam dva predmeta, jedan se zasigurno zove pasta za zube, a drugi četkica. Treba započeti s pastom, iscijediti tubicu. Vrlo ugodan osjećaj, trebao bih to često činiti, ali se u određenom trenutku treba zaustaviti, ta bijela pasta na početku napravi plop, poput mjehura, ali potom sva izađe kao le serpent aui danse. Ne cijedi više, inače ćeš učiniti kao Broglio s mekim sirevima stracchinima. Tko je Broglio?Pasta je odličnog okusa. Odlično, reče vojvoda. To je wel-lerizam. To su dakle okusi: nešto što ti miluje jezik, ali i nepce, a čini se da je jezik taj koji raspoznaje okuse. Okus mente - y la hierbabuena, a las

cinco de la tarde... Odlučio sam i učinio ono što svi čine u takvim slučajevima, brzo, ne razmišljajući previše: prvo sam četkao gore i dolje, zatim slijeva nadesno, zatim po svim zubima. Zanimljivo je osjetiti čekinje kako ulaze između dva zuba, vjerujem da ću od sada nadalje prati zube svaki dan, lijepo je. Prešao sam četkicom i po jeziku. Osjeti se kao neki ježur, ali napokon, ako se previše ne pritisne dobro je, i upravo je to trebalo, jer su mi usta bila puna naslaga. A sada, pomislio sam, treba isprati. Nalio sam vodu iz slavine u čašu i prinio je ustima, radosno začuđen zvukom koji je stvarala, još boljim ako se zabaci glava i... progrglja? Grgljanje je dobro. Napuhao sam obraze, a zatim sve izbacio. Sve sam ispljunuo. Pljussss.... slap. Usnama se sve može napraviti, vrlo su pokretljive. Okrenuo sam se, Gratarolo je bio tamo i promatrao me kao da sam cirkuska atrakcija, pa sam ga upitao je li to dobro.Savršeno, rekao mije. Moje su automatske radnje, objasnio je, sasvim u redu.13IV"Čini se daje ovdje gotovo normalna osoba." primijeti sam, "samo što to možda nisam ja.""Vrlo duhovito, a i to je dobar znak. Ispružite se ponovno evo, pomoći ću vam. Recite mi: što ste upravo učinili?""Oprao sam zube, vi ste to zatražili od mene.""Naravno, a prije no što ste oprali zube?""Bio sam na ovom krevetu, a vi ste mi govorili. Rekli ste mi da je sada travanj 1991.""Upravo tako. Kratkotrajno pamćenje funkcionira. Recite, sjećate li se slučajno koje je marke pasta za zube?""Ne. A trebao bih?""Nikako. Marku ste zacijelo vidjeli dok ste tubicu uzimali u ruku, ali kad bismo morali registrirati i sačuvati sve podražaje koje primamo, naše bi pamćenje bilo zbrka. Zbog toga odabiremo, filtriramo. Učinili ste ono što svi čine. Ali pokušajte se sjetiti najznačajnije stvari koja vam se dogodila dok ste prali zube.""Kad sam četkicom prešao preko jezika.""Zašto?"

"Jer su mi usta bila puna naslaga, a nakon toga sam se osjetio bolje.""Vidite? Izdvojili ste element najizravnije povezan s vašim osjećajima, s vašim željama i ciljevima. Ponovno osjećate.""Lijep je osjećaj četkati jezik. Ali ne sjećam se da sam ga ikad prije četkao."- "Doći ćemo do toga. Vidite, gospodine Bodoni, pokušavam vam to objasniti bez kompliciranih riječi, ali nezgoda je sigurno utjecala na neka područja vašeg mozga. Mi sada, iako svakoga dana izađe neka nova studija, o cerebralnim područjima ne znamo još onoliko koliko bismo željeli. Osobito što se tiče raznih vrsta pamćenja. Usudio bih se reći da bismo, da se ovo što vam se dogodilo sada dogodilo za deset godina, bolje znali voditi vaš slučaj. Nemojte me prekidati, shvatio sam, da vam se to dogodilo prije stotinu godina već biste bili u ludnici i gotova priča. Danas o tome znamo više, ali ne dovoljno. Primjerice, da niste mogli govoriti, odmah bih znao koje je područje zahvaćeno..."14"Brokin centar.""Bravo. Ali Brokin je centar otkriven prije više od stoti nu godina. Međutim, još je uvijek predmet rasprave gdje ti mozak čuva sjećanja, što sigurno ne ovisi samo o jednom području. Ne želim vam dosađivati znanstvenim terminima koji bi vam uz ostalo povećali zbrku u glavi - znate, kad vam zubar nešto napravi na zubu vi ga nekoliko dana i dalje dotičete jezikom, ali kad bih vam rekao, recimo, da za vaš hi-pokampus nisam toliko zabrinut kao za vaše čeone režnjeve i, možda, za desnu orbitofrontalnu koru, vi biste se pokušali tamo dotaknuti, a to nije isto kao istraživati usta jezikom. Frustracije bez kraja. Stoga zaboravite što sam vam upravo rekao. A osim toga, svaki je mozak različit od drugih, a naš mozak je izvanredno prilagodljiv, može se dogoditi da za neko vrijeme bude sposoban nekom drugom području povjeriti ono što oštećeno područje više ne može obavljati. Pratite li me, jesam li dovoljno jasan?""Vrlo jasan, nastavite. Ali zar vam ne bi bilo jednostavnije reći da sam ja onaj iz Collegna bez pamćenja?""Vidite kako se sjećate čovjeka iz Collegna koji je izgubio pamćenje,

tog klasičnog slučaja? Jedino se sebe, što nije klasičan slučaj, ne sjećate.""Više bih volio da sam zaboravio Collegno i da se sjećam gdje sam rođen.""Bio bi to rjeđi slučaj. Vidite, odmah ste prepoznali tubu paste za zube, ali se ne sjećate da ste oženjeni - a u stvari sjećanje na dan vlastita vjenčanja i prepoznavanje zubne paste ovise o dvije različite moždane mreže. Imamo različite vrste pamćenja. Jedno se zove implicitnim i omogućuje nam da bez napora izvodimo niz stvari koje smo naučili, poput pranja zuba, uključivanja radija ili vezivanja kravate. Nakon eksperimenta sa zubima, spreman sam se okladiti da znate pisati, a možda čak znate voziti auto. Kad nam pomaže implicitno pamćenje, nismo čak ni svjesni da se sjećamo, djelujemo automatski. Zatim je tu eksplicitno pamćenje, ono po kojemu se sjećamo i znamo da se sjećamo. Ali ovo eksplicitno pamćenje je dvojno. Jedno je ono koje se sada naziva semantičkim15pamćenjem, javnim pamćenjem, ono po kojem se zna da u lastavica ptica, da ptice lete i imaju perje, ali i daje Napoleor umro... onda kad ste to rekli. I čini mi se daje to pamćenje > vas u redu, možda čak i suviše, jer vidim da vam je dovolji x dati input i počinjete povezivati sjećanja koja bih ozna< : školskima, ili pribjegavati ustaljenim izrazima. No, to je prvo koje se stvara i u djeteta; dijete brzo nauči prepoznat; automobil ili psa i stvoriti opće sheme, zbog čega će, kad je jednom vidjelo vučjaka, a rekli su mu daje to pas, i kad vidi labradora reći daje pas. Međutim, djetetu će trebati više vremena da razradi drugu vrstu eksplicitnog pamćenja koje zovemo epizodnim ili autobiografskim. Kad vidi psa, ono se nije u stanju odmah sjetiti daje mjesec dana ranije bilo u bakinu vrtu i vidjelo psa te daje ono samo doživjelo oba ta iskustva. Epizodno pamćenje uspostavlja veze između onoga što smo danas i onoga što smo bili, inače kad kažemo 'ja' mislimo samo na ono što osjećamo sada, ne na ono što smo osjećali ranije, što se upravo gubi u magli. Vi niste izgubili semantičko pamćenje već epizodno, to jest epizode svog života. Dakle, rekao bih da znate sve ono što znaju i drugi, pa pretpostavljam kad bih vas upitao koji je glavni grad Japana..."

"Tokio. Atomska bomba na Hirošimu. General MacAr-thur...""Dosta, dosta. Vi kao da se sjećate svega onoga što se doznali, jer ste to negdje pročitali ili čuli, ali ne i onoga što je povezano s vašim izravnim iskustvima. Vi znate daje Na-poleon poražen kod Waterlooa, ali pokušajte mi reći sjećate li se svoje majke.""Mama je samo jedna, mama je uvijek mama... Ali svoje se mame ne sjećam. Pretpostavljam da sam imao majku, jer znam daje to zakon vrste, ali... eto... to je magla. Slabo mije, doktore. Grozno. Dajte mi nešto da me ponovno uspava.""Sad ću vam dati nešto, već sam previše od vas tražio. Lijepo se ispružite, eto tako... Ponavljam vam, to se događa, ali se i liječi. Uz mnogo strpljenja. Reći ću da vam donesu nešto za piće, čaj na primjer. Volite li čaj?""Možda da, a možda i ne."16*¦ * *Donijeli su mi čaj. Bolničarka mije pomogla da sjedne a oslonjen na jastuke i stavila pokraj mene kolica. Nalila >• vodu koja se pušila u šalicu u kojoj je bila vrećica. S polako, vrelo je, rekla je. Kako polako? Njuškao sam šah. i osjećao neki miris, dolazilo mije da kažem, po dimu. / lio sam isprobati okus čaja, pograbio sam šalicu i gumu i Užasno. Vatra, plamen, udar u ustima. To je dakle vreli ca Tako mora biti i s kavom ili kamilicom, o čemu svi pričaju Sada znam što znači opeci se. Svi znaju da ne treba diran vatru, ali nisam znao u kojem se trenutku može dotaknuti vruća voda. Moram naučiti razumjeti granice, trenutak kad možeš ono što prije nisi mogao. Mehanički sam puhao u tekućinu, zatim sam je miješao žličicom dok nisam odlučio da bih opet mogao pokušati. Sada je čaj bio mlak i ugodan za piće. Nisam bio siguran kakav je okus čaja, a kakav okus šećera, jedan je trebao biti opor, a drugi sladak, ali koji je sladak, a koji je opor? No, cjelina mi se sviđala. Uvijek ću piti čaj sa šećerom. Ali ne vruć.Čaj me smirio i opustio, pa sam zaspao.Ponovno sam se probudio. Možda zato što sam u snu češao prepone i mošnje. Oznojio sam se pod pokrivačem. Rane od dekubitusa? Prepone su vlažne, ali kad ih prejako trljaš, nakon

prvotnog dojma snažnog zadovoljstva, osjeća se neugodno trenje. S mošnjama je ljepše: prelaziš prstima preko njih, rekao bih nježno, ne pritišćući testise i osjetiš nešto zrnasto i blago dlakavo; lijepo je češkati se po mošnjama, nije da svrbež odmah nestane, čak postaje jačim, ali onda je još ljepše nastaviti. Zadovoljstvo je prestanak boli, ali svrbež nije bol, to je poziv da si priskrbiš zadovoljstvo. Zov puti. Popuštajući mu, činiš grijeh. Razborit mladić usne ležeći na leđima ruku prekriženih na grudima, kako u snu ne bi počinio nečista djela. Čudna stvar, taj svrbež. A i moja muda. Ti si mudonja. Ovaj baš ima muda.Otvorio sam oči. Preda mnom je bila gospođa, ne baš mlada, učinilo mi se preko pedeset, s boricama oko očiju,C. -':

ali blistava lica, još svježeg. Poneki sijedi pramen, gotovo neprimjetan, kao da ga je namjerno izbijelila, kao znak koke-terije, gotovo kao da kaže ne želim izgledati kao djevojka, ali dobro nosim godine. Bila je lijepa, ali je kao mlada morala biti prekrasna. Milovala mije čelo."Yambo", rekla mi je."Koji Jambo, gospođo?""Ti si Yambo, tako te svi zovu. A ja sam Paola. Tvoja supruga. Prepoznaj eš li me?""Ne gospođo, oprosti, ne Paola, strašno mije žao, liječnik ti je sigurno objasnio.""Objasnio mije. Više ne znaš što se dogodilo tebi, ali izvrsno znaš ono što se dogodilo drugima. Budući da sam ja dio tvoje osobne priče, ne znaš da smo oženjeni više od trideset godina, moj Yambo. A imamo i dvije kćeri, Carlu i Nicolettu i tri predivna unučica. Carla se rano udala i ima dvoje djece, Alessandra od pet i Luču od tri godine. Giangio, Giangiaco-mo, Nicolettin sin, također ima tri godine. Rođaci blizanci, govorio si. A bio si... jesi... i opet ćeš biti predivan djed. Bio si i dobar otac.""A... jesam li dobar muž?"Paola je podigla pogled prema stropu: "Još smo tu, zar ne? Recimo da u trideset godina života ima i uzleta i padova. Svi su te uvijek

smatrali zgodnim čovjekom...""Jutros, jučer, prije deset godina, vidio sam u zrcalu grozno lice."" Nakon onoga što ti se dogodilo, to je najmanje važno. Ali bio si, i još uvijek jesi, zgodan čovjek, imaš neodoljiv osmijeh i poneka ti nije odoljela. Nisi ni ti, uvijek si govorio da se svemu može oduprijeti osim napasti.""Molim te da mi oprostiš.""Eto, poput onih koji su gađali Bagdad inteligentnim raketama, a zatim se ispričavali što je poginulo nešto civila.""Rakete na Bagdad? Toga nema u Tisuću tjednoj noći.""Bio je rat, Zaljevski rat, sada je završen, ili možda nije. Irak je izvršio invaziju na Kuvajt, umiješale su se zapadne zemlje. Zar se ničega ne sjećaš?"18"Liječnik kaže daje epizodno pamćenje - ono koje je kor. mene izgleda otišlo u tilt- povezano s osjećajima. Možda projektili na Bagdad u meni izazivali neke osjećaje.""I te kako. Uvijek si bio uvjereni pacifist i taj te rat uznemirio. Prije gotovo dvjesto godina Maine de Biran je likovao tri vrste pamćenja, ideje, osjećaje i navike. Ti par; ideje i navike, ali ne pamtiš osjećaje, a baš oni najviše ; padaju tebi.""A kako ti znaš sve te lijepe stvari?""Po struci sam psiholog. Ali čekaj trenutak: upravo si re kao daje tvoje epizodno pamćenje otišlo u tilt. Zašto si upotrijebio taj izraz?""Pa tako se kaže.""Da, ali to je nešto što se događa kod flipera, a ti si... bio si lud za fliperima, poput djeteta.""Znam što je fliper. Ali ne znam tko sam ja, razumiješ? Magla u dolini rijeke Pad. Kad je o tome riječ, gdje smo?""U dolini Pada. Živimo u Milanu. U zimskim se mjesecima iz naše kuće vidi magla u parku. Živiš u Milanu i baviš se antikvarnim knjižarstvom, imaš studio starih knjiga.""Prokletstvo faraona. Kad već jesam Bodoni, a krstili su me imenom Giambattista, drugačije i nije moglo završiti.""Završilo je kako valja. U tvom te zvanju smatraju stručnjakom, nismo milijunaši, ali živimo dobro. Pomoći ćxx ti, oporavi! ćeš se

malo-pomalo. Moj Bože, kad samo pomislim, mogao si se više i ne probuditi, a ovi su liječnici bili sjajni, na vrijeme su te pokupili. Ljubavi moja, mogu li ti zaželjeti dobrodošlicu? Čini se kao da me susrećeš prvi put. Dobro, da te sretnem, sada, prvi put, svejedno bih se udala za tebe. U redu?""Vrlo si draga. Trebam te. Ti si jedina koja mi može ispričati mojih posljednjih trideset godina.""Trideset i pet. Susreli smo se na sveučilištu, u Torinu, ti si baš trebao diplomirati, a ja sam bila brucošica izgubljena na hodnicima Palazza Campana. Upitala sam te gdje je neka dvorana, ti si me odmah upecao i zaveo naivnu gimnazijalku. Zatim, jedno za drugim, bila sam premlada, ti si19

potom proveo tri godine u inozemstvu. Nakon toga smo počeli živjeti zajedno govoreći kako je to za probu, najzad sam ostala trudna pa smo se vjenčali, jer si bio plemenit čovjek. Ne, oprosti, i zato što smo se voljeli, stvarno, a osim toga sviđalo ti se postati ocem. Samo hrabro, tata, pomoći ću ti da se svega sjetiš, vidjet ćeš.""Osim ako sve ovo nije neka urota, pa se ja u stvari zo vem Srećko Otpirač i bavim se provalništvom, a ti i Grata rolo mi pripovijedate gomilu gluposti, jer ste možda, recim« tajni agenti, trebate mi dati lažni identitet kako biste m< poslati da špijuniram s one strane Berlinskog zida, Ipcres> Files, pa...""Nema više Berlinskog zida, srušili su ga, a i rusko car stvo odlazi k vragu...""Isuse, okreneš na trenutak glavu i vidi što se dogodi. U redu, šalio sam se, vjerujem ti. Što su to Brogliovi stracchi-ni?""Kako? Stracchino je mekani sir, ali tako ga zovu u Pije-montu, dok se ovdje u Milanu zove crescenza. Zašto govoriš o stracchinima?""Bilo je to dok sam gnječio tubu paste za zube. Čekaj. Postojao je neki slikar koji se zvao Broglio, nije uspijevao živjeti od svojih slika, ali nije htio raditi, jer je govorio da ima neurozu. Čini se da je to bila isprika kako bi ga sestra uzdržavala. Konačno mu prijatelji pronalaze posao u nekom poduzeću koje je proizvodilo ili prodavalo sireve. Prolazio je ispred velike hrpe stracchina

umotanih u pakete od polu-prozirnog voštanog papira i nije se uspio oduprijeti iskušenju, zbog neuroze (govorio je): uzimao ih je jednog po jednog i gnjec, gnječio ih dok meki sir nije počeo izlaziti iz paketa. Nakon što je uništio stotinjak stracchina dobio je otkaz. Sve zbog neuroze, govorio je da su za njega sgnache i strachen bili požuda. Bogami, Paola, pa ovo je sjećanje iz djetinjstva! Zar nisam izgubio sjećanje na svoja prošla iskustva?"Paola se počela smijati: "Oprosti, sad mi pada na pamet. Naravno, to je nešto što si saznao kao dijete. Ali si često pričao tu zgodu, postala je dijelom tvog repertoara, može20se reći, uvijek si nasmijavao svoje goste pričom o slikare vim stracchinima, a oni su je potom prepričavali drugima Nažalost, ti se ne sjećaš nekog svog iskustva, jednostavni znaš priču koju si mnogo puta izrecitirao i koja je za te'tx postala (kako bih to rekla?) javnim dobrom, poput priče i Crvenkapici.""Već si mi postala neophodnom. Zadovoljan sam što s mi žena. Hvala ti što postojiš, Paola.""Moj Bože, još prije mjesec dana bi rekao daje to kič izra koji se koristi u sapunicama...""Moraš mi oprostiti. Ne uspijevam reći ništa što mi dola;' iz srca. Nemam osjećaja, imam samo izreke vrijedne spe« mena.""Jadni dragi.""I to mi se čini ustaljenim izrazom.""Glupane jedan."Ova me Paola stvarno voli.Proveo sam mirnu noć, tko zna što mije Gratarolo stavio u venu. Budio sam se postupno i vjerojatno su mi oči još bile zatvorene, jer sam čuo Paolin glas koji je šaptao, bojeći se da me probudi: "A zar to ne bi mogla biti psihogena amnezija?""Ništa nije isključno," odgovorio je Gratarolo, "uzrok ovakvim nesrećama uvijek mogu biti neodredive napetosti. Ali vidjeli ste kartone, oštećenja postoje."Otvorio sam oči i rekao dobar dan. Bile su tu i dvije žene i troje djece, nikad ih nisam vidio, ali sam pretpostavljao tko su. Bilo je užasno, hajde još nekako žena, ali kćeri, moj Bože, one su krv tvoje

krvi, a unuci još i više, tima dvjema djevojkama su oči blistale srećom, djeca su se htjela popeti na krevet, hvatala su me za ruku i govorila mi bok djede, a ja ništa. Nije bilo čak ni magle, bila je, kako to reći, apatija. Ili se to kaže ataraksija? Kao da gledam životinje u zoološkom vrtu, mogli su biti majmunčići ili žirafe. Naravno da sam se smješkao i govorio ljubazne riječi, ali sam iznutra bio prazan. Na pamet mi je pala riječ sgurato, ali nisam21

znao što znači. Upitao sam Paolu: to je pijemontski izraz koji označava dobro oprani lonac koji si zatim dobro istrljao žicom, kako bi postao kao nov, sjajan sjajan da čišći ni ne može biti. Eto, tako sam se i ja osjećao potpuno sgurato. Gratarolo, Paola i djevojke utiskivali su mi u glavu tisuće pojedinosti iz moga života, no bilo je to kao da suhi grah upada u lonac, a ostaje sirov, ne otapa se ni u kakvoj juhi i ni u kakvom vrhnju, ništa što bi mi potaklo okus, ništa što bih poželio ponovno kušati. Učio sam stvari koje su se dogodile meni, kao da su se dogodile nekom drugom.Milovao sam djecu i osjećao njihov miris, ali ga nišani mogao definirati, osim daje vrlo nježan. Jedino mije padati na pamet da su to mirisi svježi poput dječje puti. 1 doisui moja glava nije bila prazna, tamo su se vrtjela sjećanja ko nisu moja, markiza je u pet izašla usred našeg životna pura Ernesto Sabato i djevojčica dolaze iz polja, Abraham roči Izaka Izak rodi Jakova Jakov rodi Judu, Roko i njegova bra ća, zvonik otkucava svetu ponoć i tada ugledah njihalo, na rukavcu jezera Como spavaju ptice dugih krila, monsieurs les anglaisje me suis couche de bonne heure, ovdje se stvara Italija ili se ubija mrtav čovjek, tu quoque alea, vojnik koji bježi zaustavi se, lijep si, braćo Italije potrudite se još malo, plug koji zaore brazdu dobar je i za drugi put, Italija je stvorena, ali se ne predaje, borit ćemo se u sjeni i brzo je večer, tri žene oko srca a bez vjetra, nesvjesno barbarsko koplje sa šiljkom kojem si pružao ruku djetešca, ne traži riječ poludjelu od svjetla, od Alpa do Piramida išao je u rat i stavio kacigu, živahne moje riječi navečer za one četiri pošalice od njih tucet, uvijek slobodna na pozlaćenim krilima, zbogom planine koje izvirete iz voda, ali moje je ime Lucija, ili Va-

lentino brbljavi Valentino, Guido htio bih da nebo promijeni boju, upoznah podrhtavanje oružja ljubavi, de la musiaue ou marchent des colombes, svježa i bistra je noć i vođa, prosvjetljujem se pobožno govedo, iako je govorenje uzaludno vidio sam ih u Pontidi, a u rujnu idemo tamo gdje cvjetaju limuni, ovdje počinje pustolovina Pelejeva Ahila, mjesecom osunčana reci mi što činiš, u početku je zemlja bila kao ne-22pokretna, Licht mehr Licht uber alles, kontesa, što je to uopće život? tri ćuka na komodi. Imena, imena, imena, Angelo Dall'Oca Bianca, lord Brummell, Pindar, Flaubert, Disraeli. Remigio Žena, Jurasik, Fattori, Straparola i ugodne noći, Pompadour, Smith and Wesson, Rosa Luxemburg, Ženo Co-sini, Palma Stariji, arheopteriks, Ciceruacchio, Matej Marko Luka Ivan, Pinokio, Justina, Mana Goretti, bludnica Taida govnavih noktiju, osteoporoza, Saint Honore, Bakta Ekba-tana Perzepolis Suza Arbela Aleksandar i gordijski čvor.Enciklopedija je padala po meni u rasutim listovima i dolazilo mi je da se branim rukama kao usred roja pčela. A u međuvremenu su djeca govorila djede, znao sam da bih ih trebao voljeti više nego samog sebe, a nisam znao koga zvati Giangio, koga Alessandro, a koga Luča. Znao sam sve o Aleksandru Velikom, a ništa o mom malenom Alessandru.Rekao sam da se osjećam slabim i da želim spavati. Izašli su, a ja sam zaplakao. Suze su slane. Dakle, još imam osjećaje. Da, ali nove, od danas. Oni od nekada više nisu bili moji. Tko zna, pitao sam se, jesam li ikada bi religiozan: sigurno sam, kako god bilo, izgubio dušu.Sljedećeg me jutra, bila je tu i Paola, Gratarolo posjeo za stolić i pokazao mi cijeli niz obojenih kvadratića, vrlo mnogo njih. Pružio mi je jednoga i zapovjedio da kažem koje je boje. Din din din crvena cipelica, din din din koje boje je? Boja drijemeža, boja ciklame, izađi van ili stižu garibaldinci! Sa sigurnošću sam prepoznao prvih pet ili šest boja, crvenu, žutu, zelenu i tako dalje. Naravno da sam rekao A noir, E blanc, I rouge, U vert, O Bleu, voyelles, je dirais quelque jour vos naissance latentes, ali sara primijetio da pjesnik ili netko u

njegovo ime laže. Što znači daje A crno? Činilo se kao da sam po prvi put otkrio boje: crvena je bila vrlo živahna, žarko crvena, čak i previše jaka - ne, možda je jača bila žuta, poput svjetla koje mi se iznenada upalilo pred očima. Zelena mi je davala osjećaj mira. Problem je nastao s drugim kvadratićima. Koja je ovo? Zelena, govorio sam, ali23je Gratarolo bio uporan, koja vrsta zelene, po čemu je drugačija od one druge? Hmm. Paola mi je objašnjavala da je jedna zelena boje sljeza, a druga boje graška. Sljez je vrsta biljke, odgovorio sam, a grašak povrće koje se jede, bobice unutar dugačke i kvrgave mahune, ali nisam nikada vidio ni sljez ni grašak. Nemojte se zabrinjavati, govori Gratarolo, u engleskome ima više od tri tisuće naziva boja, ali ljudi ih obično znaju nabrojati najviše osam, u prosjeku znamo prepoznati dugine boje, crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, modru i ljubičastu, ali već između modre i ljubičaste ljudi ne znaju dobro razlikovati. Treba mnogo iskustva da bi se znalo razlikovati i imenovati nijanse, a slikar to zna raditi bolje od, recimo, taksista, kojemu je dovoljno raspoznava boje na semaforu.Gratarolo mi je dao papir i olovku. Pišite, rekao mi Napisao sam "Što dovraga trebam pisati?" i činilo mi nikada ništa drugo i nisam radio, flomaster je bio mek dobro je klizio papirom. "Pišite ono što vam padne na met," rekao je Gratarolo.Pamet? Napisao sam: ljubav što mi u mislima govori, ljubav što pokreće sunce i druge zvijezde, zvijezde u kojima je zapisan naš život, često sam u životu susretao zlo, ah živote ah živote moj ah srce srca ovoga, srcu se ne naređuje, De Amicis, od prijatelja me sačuvaj Bože, o Bože s nebesa da sam lastavica, da sam vatra zapalio bih svijet, živjeti plam-teći i ne osjećati zlo, zlo ne činiti i straha ne imati, strah čini devedeset osamdeset sedamdeset tisuću osam stotina šezdeset, ekspedicija Garibaldijevih tisuću drugova, tisuću i ne više tisuću, čuđenje dvije tisućite i pjesnici su čuđenje na svijetu."Napiši nešto iz svoga života," rekla je Paola. "Što si radio s dvadeset godina?" Napisao sam: "Imao sam dvadeset godina. Nikome ne bih dopustio reći kako je to najljepše doba života."

Liječnik me upitao što mi je prvo palo na pamet kad sam se probudio. Napisao sam: "Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio zatekao se u svom krevetu pretvoren u kukca."24"Možda je to dovoljno, doktore," rekla je Paola. "Nemojte ga previše prepustiti tim asocijativnim lancima, inače će mi poludjeti.""Da, a sada vam izgledam zdrav?"Gotovo iznenada Gratarolo mi je zapovjedio: "A sad se potpišite, bez razmišljanja, kao daje to ček."Bez razmišljanja. Napisao sam "GBBodoni", sa završnom viticom i okruglom točkom na i."Vidite? Vaša glava ne zna tko ste, ali vaša ruka zna. Bilo je to predvidivo. Probajmo još nešto. Pričali ste mi o Napoleo nu. Kako je izgledao?""Ne uspijevam dozvati njegovu sliku. Dovoljna je riječ."Gratarolo je upitao Paolu znam li crtati. Čini se da nisam neki umjetnik, ali se snalazim toliko da ponešto načrčkam Zatražio je da mu nacrtam Napoleona. Napravio sam nešto ovakvo.

"Nije loše," komentirao je Gratarolo, "nacrtali ste svoju mentalnu shemu Napoleona, trorog, ruka u prsluku. Sada ću vam pokazati niz slika. Prvi niz, umjetnička djela."Dobro sam reagirao: Mona Lisa, Manetova Olimpija, a ovo je neki Picasso ili netko tko ga dobro oponaša."Vidite da ih prepoznajete? Sad prelazimo na suvremene osobe."25I na drugi niz fotografija, osim ponekog lica koje mi ništa nije govorilo, odgovorio sam na zadovoljavajući način: Greta Garbo, Einstein, Toto, Kennedv, Moravia i kojim su se poslom bavili. Gratarolo me upitao što im je zajedničko. To što su slavni? Ne, to

nije dovoljno, nešto drugo. Oklijevao sam."To da su sada svi pokojni," rekao je Gratarolo."Kako, zar i Kennedv i Moravia?""Moravia je umro krajem prošle godine, a Kennedv je ubijen u Dallasu 1963.""O jadnici, žao mi je.""To što se ne sjećate Moravije gotovo je normalno, umr je nedavno, vidi se da niste imali dovoljno vremena utvrdi događaj u semantičko pamćenje. Međutim, ne razumijen ovo za Kennedvja, to je stara priča, za enciklopediju.""Jako gaje potresla priča o Kennedvju," rekla je Paoi. "Možda se Kennedv spojio s njegovim osobnim sjećanjemGratarolo je izvukao druge fotografije. Na jednoj su b; dvije osobe, a prva sam sigurno bio ja, počešljan i pristoji odjeven, neodoljiva osmijeha, kako je rekla Paola. I druga osoba imala simpatično lice, ali nisam znao tko je."To je Gianni Laivelli, tvoj najbolji prijatelj," rekla ]< la. "Sjedili ste u istoj klupi od osnovne do srednje škole."A tko su ovi?" upitao je Gratarolo izvlačeći drugu fotoi fiju. Bila je to stara fotografija, ona s frizurom iz tridest i < u bijeloj haljini pristojno izrezanoj, s nosićem kao krumpir ćem, malim, malim, majušnim, a on sa savršenim razdjel) kom, možda s malo briljantina, izražena nosa, vrlo otvorena osmjeha. Nisam ih prepoznao (umjetnici? Ne, premalo glamoura i premalo poziranja, možda mladi bračni par), ali sam osjetio kao neko stezanje u gornjem dijelu želuca i - ne znam kako to reći - blagu nesvjesticu.Paola je to primijetila: "Yambo, to su tvoji mama i tata na dan vjenčanja.""Jesu li još živi?" upitao sam."Nisu, odavno su umrli. U automobilskoj nesreći.""Uznemirili ste se gledajući tu sliku," rekao mi je Gratarolo. "Neke slike u vama nešto bude. To već jest neki put."26"Ma kakav put, kad nisam u stanju pronaći ni tatu i mamu u toj vražjoj crnoj rupi," uzviknuo sam. "Vi mi kažete da su ovo dvoje bili moji majka i otac, sada to znam, ali to je sjećanje koje ste mi vi dali.

Od sada nadalje sjećat ću se te slike, a ne njih.""Tko zna koliko ste se puta, u ovih posljednjih trideset godina, sjetili njih i zato što ste stalno gledali tu sliku. Ne razmišljajte o pamćenju kao o skladištu gdje odlažete sjećanja i zatim ih vadite onakva kakva su se učvrstila prvi put," rekao je Gratarolo. "Ne bih želio biti previše stručan ali pamćenje je stvaranje novog profila živčanog uzbuđenja. Pretpostavimo da vam se na nekom mjestu dogodilo neko drugo neugodno iskustvo. Kada se kasnije sjećate tog mjesta ponovno aktivirate onaj prvi obrazac živčanog uzbuđenja, sa sličnim ali ne jednakim profilom uzbuđenja koje je bilo izvorno stimulirano. Stoga ćete, sjećajući se, osjetiti nelagodu. U stvari, sjećanje je obnavljanje, čak i na temelju onoga što smo saznali ili rekli nakon nekog vremena. To je normalno, tako se mi sjećamo. Govorim vam to kako bih vas ohrabrio da reaktivirate profile pobuđivanja, tako da svaki put ne kopate kao opsjednuti da biste pronašli nešto što je već tu, svježe kakvo vjerujete da ste ga pohranili prvi put. Lik vaših na ovoj slici je ono što smo vam mi pokazali i što mi vidimo. Vi trebate krenuti od te slike kako biste ponovno sastavili nešto drugo, i samo to će biti vaše sjećanje. Sjećati se to je posao, nije luksuz.""Mračna i trajna sjećanja," recitirao sam, "taj ostatak smrti koji napuštamo živeći...""Sjećanje je i lijepo," rekao je Gratarolo. "Netko je rekao da sjećanje djeluje kao konvergentna leća u mračnoj komori: sve fokusira, a slika koja iz toga proizađe poprilično je ljepša od izvornika.""Pušio bih," rekao sam."Znak da se vaš organizam vraća na normalne tokove. Ali bolje je da ne pušite. A kad se vratite kući, umjereno s alkoholom, ne više od čaše uz obrok. Imate probleme s tlakom. Inače vas sutra neću pustiti izaći."27"Pustit ćete ga kući?" upitala je Paola pomalo uplašena."Došao je trenutak zbrajanja računa. Gospođo, vaš mi se suprug, s fizičke strane, čini dovoljno samostalnim. Neće nam pasti niza stube pustim li ga. Ako ga zadržim ovdje, izmučit ćemo ga gomilom testova, sve su to umjetna iskustva i sad već znamo što će

iz toga proizaći. Vjerujem da bi mu povratak u njegovo okruženje činio dobro. Ponekad više pomaže pono vno osjetiti okus domaće hrane, miris, recimo? O tim nas je stvarima književnost podučila bolje od neurologije..."Nisam se htio praviti važan, ali napokon, ako mi je preostalo samo to prokleto semantičko sjećanje, da ga baren iskoristim: "Proustova madeleine," rekao sam. "Zadrhtao h od okusa lipova čaja i pogače, osjeća silnu radost. I ponovi i se pred njim pojavljuje prizor nedjelja u Combravu s teton Leonie... Čini se daje tu neko nehotično sjećanje udova, noa i ruke su pune utmutih sjećanja... A tko je bio onaj drugi Ništa ne prisiljava sjećanja da se ukazuju kao mirisi i pl< men.""Znate o čemu govorim. Čak i znanstvenici nekada više w ruju piscima nego svojim strojevima. Vi ste, gospođo, gotov iz struke, niste neurolog nego psiholog. Dat ću vam nek knjiga da ih pročitate, neke slavne sažetke kliničkih slučaj e-. i odmah ćete shvatiti koji su problemi vašeg muža. Vjeri da će mu boravak u blizini vas i vaših kćeri te povrata k • posao pomoći više nego da ostane ovdje. Dovoljno je da dnom tjedno navrati do mene i pratit ćemo njegov napreci;; Vratite se kući. Pogledajte oko sebe, pipajte, njuškajte, čita novine, gledajte televiziju, idite u lov na slike.""Pokušat ću, ali ne sjećam se slika, ni mirisa, ni okusa Sjećam se samo riječi.""Ništa zato. Vodite dnevnik svojih reakcija. Radit ćemo na tome."Počeo sam voditi dnevnik.Dan kasnije sam se spakirao. Sišao sam s Paolom. Očito, u bolnici je sigurno klimatizirani zrak, jer sam iznenada28shvatio, tek tada, stoje toplina sunca. Blaga toplina još slabog proljetnog sunca. I svjetlo: morao sam stisnuti oči. Ne može se gledati u sunce. Soleil, soleil, faute eclatante...Kad smo stigli do auta (nikad viđenog), Paola mije rekla da pokušam. "Uđi, ubaci odmah u prazan hod, zatim upali motor. Dok si još uvijek u praznom hodu, dodaj gas." Kao da ništa drugo i nisam radio, odmah sam znao gdje staviti ruke i noge. Paola je sjela pokraj mene i rekla mi da ubacim u prvu, skinem nogu sa spojke, blago dotaknem gas, tako da se pomaknemo samo metar ili dva,

zatim zakočim i ugasim motor. Tako bismo, da sam pogriješio, u najgorem slučaju završili u nekom grmu vrta. Ali prošlo je dobro. Bio sam vrlo ponosan. Kao izazov, odvozio sam i metar unatrag. Zatim sam izašao i prepustio volan Paoli i krenuli smo."Kakvim ti se čini svijet?" pitala me Paola."Ne znam. Kažu da mačke, kad padnu s prozora i lupe se u njušku, kasnije više ne osjećaju mirise, a budući da žive po njuhu, više ne znaju prepoznavati stvari. Ja sam mačak koji je razbio nos. Vidim stvari, znam, naravno, što su oni tamo dolje dućani, tu prolazi neki bicikl, evo drveća, ali ih nekako... ne osjećam ih, kao da pokušavam navući nečiji tuđi sako.""Mačak koji njuškom pokušava navući sako. Mora da su ti se i metafore poremetile. Trebat će to reći Gratarolu, ali proći će."Auto je išao, ja sam gledao naokolo, otkrivao sam boje i oblike jednog nepoznatog grada.292. ŠUŠTANJE KOJE STVARA LIŠĆE"Kamo sada idemo, Paola?""Kući, našoj kući.""A zatim?""Zatim ćemo ući i ti ćeš se raskomotiti.""A zatim?""Zatim ćeš se lijepo istuširati, obrijati, pristojno se odjenuti, zatim ćemo jesti, a zatim ... što bi želio raditi?""Baš to ne znam. Sjećam se svega što se dogodilo nakon mog buđenja, znam sve o Juliju Cezaru, ali ne uspijevam smisliti što dolazi poslije. Sve do jutros nisam brinuo o onome poslije, nego tek o onome prije, čega se nisam mogao sjetiti. Ali sad kad idemo ka... prema nečemu, vidim maglu i ispred, ne samo straga. Ne, to ispred nije magla, to je kao da su mi noge mlitave i ne mogu hodati. Kao da skačem.""Skačeš?""Da, ali da skočiš, moraš se odraziti prema naprijed, a kako bi to učinio moraš uzeti zalet, pa se dakle moraš vratiti unatrag. Ako se ne vratiš natrag, ne ideš naprijed. Eto, imam dojam da bih, ako želim reći što ću raditi poslije, morao znati puno toga o onome što

sam radio prije. Pripremiš se učiniti nešto kako bi promijenio nešto što je bilo prije. Sada kad mi kažeš da se moram obrijati, znam zašto, prođem rukom po bradi, osjetim daje čekinjasta, trebam obrijati te dlake. Isto je ako kažeš da moram jesti, sjećam se da sam posljednji put jeo jučer navečer, juhicu, pršut i kompot30od kruške. Ali, jedno je reći da ću se obrijati ili jesti, a drugo kazati što ću raditi poslije, tijekom vremena, mislim. Ne razumijem što znači reći tijekom vremena, jer mi nedostaje nešto tijekom vremena što je bilo prije. Jesam li jasan?""Govoriš mi da više ne živiš u vremenu. Mi jesmo vrijeme u kojem živimo. Jako si volio stranice svetog Augustina o vremenu. Uvijek si govorio daje bio najpametniji čovjek od svih ljudi koji su ikada živjeli. On uči mnogim stvarima i nas, današnje psihologe. Živimo u tri trenutka: očekivanja, pozornosti i sjećanja, a ni jedan ne može bez onog drugog. Ne možeš težiti budućnosti, jer si izgubio svoju prošlost. A znanje o tome što je činio Julije Cezar ne pomaže ti da saznaš ono što bi ti trebao činiti."Paola je vidjela da mi se ukočila čeljust. Promijenila je temu: "Prepoznaješ li Milano?""Nikad vidio." Ali kada smo stigli do trga, rekao sam: "Dvorac Sforzesco. A zatim dolazi Duomo. Pa Posljednja večera i Pinacoteca di Brera."A u Veneciji?""U Veneciji su Canal Grande, most Rialto, i San Marco, i gondole. Znam sve što piše u vodičima. Iako možda u Veneciju nikada nisam otišao, a u Milanu živim trideset godina, za mene je Milano kao Venecija. Ili kao Beč: Kunsthistonsc-hes Museum, treći čovjek, Harry Lime na kotaču u Prateru kaže da su Švicarci izumili sat s kukavicom. Lagao je: sat s kukavicom je bavarski."Ušli smo u kuću. Lijep stan s balkonima okrenutima prema parku. Doista sam vidio drvored. Priroda je lijepa kao što kažu. Namještaj je starinski, očigledno sam imućan. Ne znam kamo krenuti, gdje je dnevna soba, gdje kuhinja. Paola mi predstavlja Anitu, Peruanku koja nam pomaže u kući, sirotica ne zna bi li me radosno dočekala ili bi me pozdravila kao posjetitelja, trči naprijed i natrag, pokazuje

mi vrata kupaonice i stalno ponavlja: "Pobrecito el senor Yambo, ay Jesusmaria, evo čistih ručnika, gospodine Yambo."Nakon uzbuđenja oko odlaska iz bolnice, prvog susreta31sa suncem, prijevoza, osjećao sam se oznojenim. Želio sam ponjušiti svoja pazuha: miris mog znoja nije mi zasmetao, mislim da baš nije bio jak, ali sam se od njega osjetio živim bićem. Tri dana prije no što se vratio u Pariz, Napoleon je Jo-zefini poslao poruku neka se ne pere. Jesam li se ikada prao prije vođenja ljubavi? Neću se usuditi to pitati Paolu, a osim toga, tko zna, možda s njom da, s drugima ne - ili obrnuto. i Lijepo sam se istuširao, nasapunao sam lice i polagano se obrijao, bilo je losiona blagog i svježeg mirisa, počešljao sam se. Već izgledam mnogo pristojnije. Paola me odvela u garderobu: očigledno mi se sviđaju samtaste hlače, pomalo grubi sakoi, vunene kravate blijedih boja (sljez, grašak, smaragd? imena znam, ali ih još ne znam primijeniti), karirane košulje. Čini se da imam i tamno odijelo za vjenčanja i sprovode. "Lijep si kao i prije," rekla je Paola kada sam se odjenuo ležerno.Provela me kroz dugi hodnik prekriven policama punima knjiga. Pogledao sam im hrpte i većinom ih prepoznavao. Hoću reći, prepoznavao sam naslove, Zaručnici, Bijesni Or-lando, Mladi Holden. Prvi put sam imao dojam da se nalazim na mjestu na kojem se osjećam ugodno. Izvukao sam jedan svezak, ali još prije nego što sam pogledao ovitak, desnom sam ga rukom uzeo za hrbat, a lijevim palcem brzo prešao unatrag preko stranica. Sviđao mi se zvuk, proizveo sam ga više puta i upitao sam Paolu bih li možda trebao vidjeti nogometaša kako udara loptu. Paola se nasmijala, čini se da su postojale knjižice koje su kružile u našem djetinjstvu, neka vrsta kina za siromahe, nogometaš je mijenjao položaj na svakoj stranici, a listajući brzo stranice vidjelo se kako se kreće. Uvjerio sam se da to svi znaju: htio sam zapravo reći da to nije bilo sjećanje nego samo znanje.Knjiga je bila Balzacov Otac Goriot Ne otvarajući je, rekao sam: "Otac Goriot se žrtvovao za kćeri, jedna se zvala Delfina, čini mi se, zatim na scenu stupaju Vautrin alias Collin i ambiciozni Rastignac, Pariz za nas dvoje. Jesam li mnogo čitao?"

'Ti si neumorni čitatelj. Izuzetna pamćenja. Znaš napamet hrpu pjesama."32"Jesam li pisao?""Ništa svoga. Govorio si da si jalovi genije, na ovom se svijetu ili čita ili piše, a pisci pišu iz prezira prema kolegama, kako bi povremeno imali štogod dobra za pročitati.""Imam mnogo knjiga. Oprosti, imamo.""Tu ih ima pet tisuća. I uvijek se nađe neki blesan koji uđe i kaže koliko knjiga imate, jeste li ih sve pročitali?""A što ja odgovaram?""Obično odgovoriš: nijednu, zašto bih ih inače čuvao ovdje, čuvate li vi možda mesne konzerve pošto ste ih ispraznili? Onih pedeset tisuća koje sam već pročitao poklonio sam zatvorima i bolnicama. A blesan zatetura.""Vidim mnogo stranih knjiga. Vjerujem da znam nekoliko jezika." Stihovi su mi sami došli: "Le hrouillard indolent de Vautomne est epars... Unreal City, - under the broionfog ofa unnter dawn, - a crotud fhovued over London Bridge, so many, - had not thought death had undone so many... Spdtherbstne-bel, kalte Traume, uberfloren Berg und Tal, - Sturm entblattert schon die Bdume, - und sie schaun gespenstig kabl... Pero el doctor no sabia," zaključih, "que hoy es siempre todavia...""Čudno, od četiri pjesme tri govore o magli.""Pa znaš da se osjećam kao u magli. Samo stoje ne uspijevam vidjeti. Znam kako su je vidjeli drugi: Zasjalo je iza zavoja kratkotrajno sunce, grm mimoze u najbjeljoj magli.""Bio si očaran maglom. Govorio si da si u njoj rođen. I godinama si, kada bi u nekoj knjizi naišao na opis magle, to obilježavao na margini. Zatim si malo-pomalo davao da ti fotokopiraju tu stranicu u studiju. Vjerujem da ćeš tamo ponovno pronaći svoj dosje magla. A osim toga, dovoljno je pričekati, magla će se vratiti. Iako to više nije ona nekadašnja magla, u Milanu ima previše svjetla i previše noću osvijetljenih izloga, magla otklizava duž zidova.""Ta žuta magla što leđima otire stakla, žuti dim koji svoju njušku otire o stakla, oblizne svojim jezikom uglove večeri, zastane nad

ustajalim lokvama u kanalima, pusti da mu na leđa padne čađa koja pada iz dimnjaka, obavije se oko kuće i padne u san."33"Tu sam i ja znala. Zalio si se da više nema magli tvoga djetinjstva.""Moje djetinjstvo. Postoji li ovdje neko mjesto gdje držim knjige iz vremena kad sam bio dijete?""Ne ovdje. Vjerojatno su u Solari, u kući na selu."Tako sam saznao priču o kući u Solari i svojoj obitelji Tamo sam rođen, pogreškom, tijekom božičnih blagdana 1931. Kao mali Isus. Djed i baka s mamine strane umrli su prije nego što sam se rodio, baka s tatine strane umrla je kad sam imao pet godina. Preostao je otac mog oca, a mi smo bili jedini koji smo preostali njemu. Djed je bio čudna osoba. U gradu u kojem sam se rodio imao je dućan, gotovo skladište starih knjiga. Ne starinskih i vrijednih knjiga, kao ja, već samo polovnih knjiga te mnogih stvari iz devetnaestoga stoljeća. K tome je volio putovati pa je često odlazio u inozemstvo. U to je doba odlaziti u inozemstvo značilo u Lugano, u najboljem slučaju u Pariz ili Munchen. A tamo je sakupljao stvari sa štandova, ne samo knjige, nego i kino oglase, figurice, razglednice, stare časopise. Tada nije bilo svih tih sakupljača starih stvari kao danas, rekla je Paola već je imao pokojeg privrženog kupca ili je možda sakupljao sebi za dušu. Nije mnogo zarađivao, ali se zabavljao. A zatim je dvadesetih godina od djedova brata dobio u nasljedstvo kuću u Solari. Golema kuća, daje samo vidiš Yambo, stro povi sami nalikuju Postojnskoj jami. Bilo je mnogo zemlje naokolo, djed ju je dao u zakup, iz toga je dobivao dovoljno za život pa se nije morao mučiti s prodajom previše knjigaČini se da sam tamo proveo sva ljeta svog djetinjstva, božične i uskrsne blagdane te mnoge druge blagdane i dvije uzastopne godine između četrdeset treće i četrdeset pete, kad je u gradu počelo bombardiranje. Tamo su još uvijek morali biti sve djedove stvari, a i moje školske knjige i igračke."Ne znam gdje su, jer se činilo da ih ti više ne želiš vidjeti Tvoji odnosi s tom kućom su uvijek bili čudni. Djed je umro od velike tuge kada su tvoji roditelji poginuli u toj automobilskoj nesreći, otprilike baš kad si završavao gimnaziju..."

34"Čime su se bavili tata i mama?""Tvoj je otac radio u nekom uvoznom poduzeću, na kraju mu je postao i direktorom. Tvoja je mama bila kućanica, kao što su to bile pristojne gospođe. Otac je konačno uspio kupiti auto, ni manje ni više nego Lanciu, a dogodilo se to što se dogodilo. Nisi nikad bio previše jasan na tu temu. Trebao si krenuti na fakultet, a ti i tvoja sestra Ada odjednom ste izgubili cijelu svoju obitelj.""Imam sestru?""Mlađu od tebe. Uzeli su je k sebi u kuću brat tvoje majke i njegova žena, jer su postali vaši zakonski skrbnici. Ali Ada se rano udala, s osamnaest, za jednoga koji ju je odmah odveo živjeti u Australiju. Malo se viđate, u Italiju dolazi vrlo rijetko. Ujak i ujna su prodali vašu kuću u gradu i gotovo svu zemlju u Solari. S onim što su dobili mogao si se uzdržavati na studiju, ali si se odmah osamostalio od ujaka i ujne, jer si dobio stipendiju za studentski dom pa si otišao živjeti u Torino. Od tog trenutka kao da si zaboravio Solaru. Ja sam te prisilila, nakon što su se rodile Carla i Nicoletta, da ljeti idemo tamo. zrak je prijao djeci i silno sam se izmučila da dovedem u red krilo u kojem boravimo. Nerado si tamo odlazio. Djevojke je obožavaju, to je njihovo djetinjstvo, i sada s malenima tamo provode sve vrijeme koje mogu. Ti si tamo dolazio zbog njih. ostajao bi dva-tri dana, ali nisi ulazio u ono što si nazivao svetištima, svoju nekadašnju sobu, sobe bake i djeda i roditelja, na tavane... S druge strane, uza sve te sobe, tamo bi mogle živjeti tri obitelji a da se nikada ne sretnu. Šetao si malo po brežuljcima, a onda bi se uvijek pojavilo nešto hitno što bi te prisililo da se vratiš u Milano. Razumljivo je, smrt roditelja kao da je podijelila tvoj život na dva dijela, prije i poslije; možda te kuća u Solari podsjećala na svijet koji je zauvijek nestao pa si napravio rez. Uvijek sam pokušavala poštivati tu tvoju suzdržljivost, iako me koji put ljubomora navodila na misao da je to samo izgovor i da se zbog drugih stvari sam vraćaš u Milano. Ali pustimo sad to .""Neodoljiv osmijeh. Ali zašto si se udala za čovjeka koji se smije?"35"Jer si se lijepo smijao i nasmijavao me. Kao mala stalno sam

spominjala svog školskog druga, Luigino je učinio ovo, Luigino je učinio ono, svakog sam se dana vraćala kući pripovijedajući nešto što je učinio Luigino. Moja je mama posumnjala da tu postoji simpatija, pa me tako jednog dana upitala zašto mi se Luigino toliko sviđa. A ja sam odgovorila: zato što me nasmijava."Iskustva se brzo nadoknađuju. Iskušao sam okuse nekih jela - ona u bolnici su sva imala jednaki okus. Senf na kuhanom mesu je vrlo primamljiv, ali meso je vlaknasto i uvlači se među zube. Upoznati (prepoznati?) djelovanje čačkalica. Moći si prebirati po čeonim režnjevima, odstraniti talog... Paola mije dala okusiti dva vina i za ono drugo sam rekao daje neusporedivo bolje. Dakako, rekla je, prvo vino je za kuhanje, u najbolju ruku služi za pirjano meso, a drugo je Brunello. Dobro, rekao sam, glava mi je takva kakva jest, ali nepce funkcionira.Poslijepodne sam proveo opipavajući razne stvari, isprobavao sam pritisak ruke na čaši za konjak, promatrao kako se kava uspinje u aparatu za kuhanje kave, jezikom sam liznuo dva meda različite kakvoće i tri vrste marmelade (više mi se sviđa ona od marelice), navlačio sam zavjese u dnevnom boravku, cijedio limun, uranjao ruke u vrećicu s grizom. Zatim me Paola povela u kratku šetnju parkom. pogladio sam koru drveća, osjetio sam šuštanje koje stvara lišće (duda?) u rukama onoga tko ga bere. Prolazeći pokraj cvjećara na Largo Cairoli, Paola si je dala napraviti buket cvijeća nalik harlekinu, za što je cvjećar rekao da se to ne radi, a kod kuće sam pokušavao razlikovati mirise cvijeća i različitih trava. I vidje Bog sve stoje učinio, i bijaše veoma dobro, rekao sam s olakšanjem. Paola me upitala osjećam li se kao Bog, odgovorio sam da sam citirao tek toliko da citiram, ali sam sigurno Adam koji otkriva svoj Rajski vrt. Ali čini se Adam koji brzo uči, zapravo sam na polici vidio bočice i kutije deterdženata i odmah sam shvatio da ne smijem dirati drvo dobra i zla.36Nakon večere sjeo sam u dnevni boravak. Tamo je stolac za ljuljanje i instinktivno sam se zavalio u njega. "To si uvijek činio," rekla je Paola, "i tu bi ispio svoj večernji whiskey. Mislim da bi ti ga Gratarolo dopustio." Donijela mije bocu Laphroaiga i natočila mi

popriličnu količinu, bez leda. Promućkao sam tekućinu u ustima prije no što sam progutao. "Ukusno, osim što pomalo miriše na naftu." Paola je bila oduševljena: "Znaš li da se tek nakon rata, početkom pedesetih godina, počeo piti whiskey, ili su ga možda ranije pili fašistički glavešine u Riccioneu, ali obični ljudi ne. A mi smo počeli piti whiskey kad smo imali oko dvadeset, rijetko jer je bio skup, ali bio je to kao neki usputni ritual. A naši su nas starci gledali i govorili kako možete piti takvo nešto što podsjeća na naftu.""Gledaj, okusi me ne podsjećaju ni na kakav Combray." "Ovisi o okusima. Nastavi živjeti i otkrit ćeš onaj pravi." Na stoliću je bio paketić Gitanesa, papier mais. Zapalio sam, halapljivo udahnuo, zakašljao se. Povukao sam još nekoliko dimova i ugasio.Polagano sam se ljuljuškao, sve dok me nije počeo obuzimati san. Probudili su me otkucaji ure njihalice i gotovo sam prevrnuo whiskey. Ura je bila iza mene, ali prije nego što sam uspio razaznati gdje je otkucaji su prestali, pa sam rekao: "Devet je." Zatim Paoli: "Znaš li što mi se dogodilo? Zadrijemao sam i ura me probudila. Prve otkucaje nisam jasno čuo, hoću reći nisam ih brojao. Ali čim sam odlučio brojati shvatio sam da su tri već prošla, pa sam mogao nastaviti brojati, četiri, pet i tako dalje. Shvatio sam da mogu reći četiri i čekati peti, jer su jedan, dva i tri već bili, a na neki način sam to znao. Daje četvrti udarac bio prvi kojeg sam postao svjestan, povjerovao bih da je šest sati. Vjerujem da se naš život tako odvija, samo ako u pamet dozo-veš prošlost možeš predvidjeti ono što će se dogoditi. Ja ne mogu izbrojiti otkucaje svog života, jer ne znam koliko ih je bilo prije. S druge strane, zadrijemao sam jer se stolac već neko vrijeme ljuljao. A zadrijemao sam u određenom trenutku, jer je bilo i prethodnih trenutaka i jer sam se pre-37pustio očekujući sljedeći trenutak. Ali da nije bilo onih prvih trenutaka da me dovedu u odgovarajuće stanje, da sam se počeo ljuljati u bilo kojem trenutku, ne bih iščekivao ono što je moralo doći. Ostao bih budan. I za usnuti potrebno je sjećanje. Ili nije?""To ti je efekt snježne grude. Lavina krene prema dolini, ali se spušta sve brže i brže kako malo-pomalo raste i sa sobom nosi

težinu onoga što je bilo prije. Inače ne bi bilo lavine, ostala bi zauvijek mala gruda snijega koja se nikada ne spušta."¦* "Jučer navečer... u bolnici, dosađivao sam se pa sam počeo pjevušiti neku pjesmicu. Došla mije sama od sebe, kao i pranje zuba... Pokušao sam dokučiti zastoje znam. Ponovno sam je počeo pjevati, ali razmišljajući o pjesmi više mi nije dolazila sama od sebe, pa sam se zaustavio na jednoj noti. Zadržao sam se dugo na njoj, barem pet sekunda, kao daje sirena ili neka žalopojka. No dobro, kasnije nisam više znao nastaviti, a nisam znao nastaviti jer sam izgubio ono stoje dolazilo prije. Eto, takav sam ja. Zaustavio sam se na dugoj noti, poput pokvarene gramofonske ploče, a budući da se ne mogu sjetiti početnih nota ne uspijevam završiti pjesmu. Pitam se što bih eventualno trebao završiti i zašto. Dok sam pjevao ne razmišljajući, ja sam bio ja, upravo za trajanja svog sjećanja koje je u tom slučaju bilo sjećanje.. pa recimo, moga grla, s onim prije i s onim poslije koji se povezuju, a ja sam bio cijela pjesma i svaki put kad bih je počinjao moje su se glasnice već pripremale titrati zvukove koji su trebali nadoći. Mislim da tako radi i pijanist, odsvira jednu notu i već pripremi prste da po tipkama udare ono što će doći kasnije. Bez prvih se nota ne stiže do posljednjih, po grešno se svira, a od prvih do posljednjih se dođe samo ako u nama na neki način već postoji cijela pjesma. Ja više nt znam cijelu pjesmu. Ja sam... kao drvo koje gori. Drvo gon ali nema spoznaju o vremenu kad je bilo netaknuto deblo niti ima načina da sazna da je to bilo i kada se zapalilo. Dakle, gori i gotovo. Ja živim u čistom gubitku.""Ne pretjerujmo s filozofijom.." prošaptala je Paola.38"Ne, pretjerujmo. Gdje držim Ispovijedi svetog Augustina?""Na onoj su polici enciklopedije, Biblija, Kuran, Lao Tze i filozofske knjige."Otišao sam pronaći IspoiAjedi i u kazalu sam potražio stranice o sjećanju. Sigurno sam ih pročitao, jer su sve bile podcrtane. Stižem tada na polja i prostrana područja sjećanja, kad sam tamo unutra prizivam sve slike koje želim, neke se prikazuju odmah, druge moram željeti duže, gotovo kao da bivaju izvađene iz tajnijih

skrovišta... Sve te stvari sjećanje prikuplja u svojim prostranim špiljama, u svojim tajnim i neizrecivim naborima, u golemu dvorcu svoga sjećanja raspolažem nebom i zemljom i morem zajedno, tamo susrećem i sebe samoga... Moć sjećanja je veličanstvena, moj Bože, njena neizmjerna i duboka složenost pobuđuje gotovo osjećaj straha, a to je duh, i to sam ja sam... Po poljima i dupljama, u bezbrojnim pećinama sjećanja, neprocjenjivo napučenima bezbrojnim vrstama stvari, svim tim mjestima kojima prolazim, sada letim amo tamo, ne nalazeći nigdje granica... "Vidi, Paola," rekao sam, "ti si mi pričala o djedu, o kući na selu, svi mi pokušavate vratiti znanje, ali da bih ga tako prikupio, da bih stvarno naselio te pećine, trebalo bi mi za to svih šezdeset godina koje sam do sada proživio. Ne, tako se ne može. Ja sam moram prodrijeti u pećinu. Poput Toma Sawyera."Ne znam što mije Paola odgovorila, jer sam se i dalje ljuljao na stolcu pa sam se ponovno uspavao.Vjerujem kratko, jer sam čuo da zvoni, a bio je to Gianni Laivelli. Moj drug iz klupe, bili smo nerazdvojni. Zagrlio me poput brata, bio je dirnut, već je znao kako se treba ponašati prema meni. Ne brini se, rekao mi je, o tvom životu znam više nego ti. Ispričat ću ti ga nadugo i naširoko. Rekao sam mu hvala ne, jer mije u međuvremenu Paola ispričala priču o nama. Zajedno od osnovne škole do gimnazije. Zatim sam ja otišao studirati u Torino, a on je studirao ekonomiju i trgovinu u Milanu. Ali, kako se čini, nismo se izgubili iz vida, ja prodajem stare knjige, on pomaže ljudima plaćati ili ne plaćati poreze, trebali smo otići svatko na svoju stranu, a mi39smo međutim poput obitelji, njegova se dva unuka igraju s mojima, a za Božić i Novu godinu uvijek smo zajedno.Hvala ne, rekao sam mu, ali Gianni nije mogao šutjeti. A budući da se on sjećao, činilo se da ne shvaća da se ja ne sjećam. Sjećaš li se, govorio je, onoga dana kad smo u razred donijeli miša kako bismo prestrašili profesoricu iz matematike i kad smo išli na izlet u As ti da bismo vidjeli Alfierija, a na povratku smo saznali da se srušio avion s nogometašima Torina, i onda kad smo... ""Ne, ne sjećam se, Gianni, ali tako dobro pričaš da gotovo kao da se

sjećam. Tko je bio bolji od nas dvojice?""Naravno ti u talijanskom i filozofiji, a ja u matematici, vidiš kako smo završili.""Ah, da, Paola što sam ja diplomirao?""Književnost, diplomski rad na temu Hypnerotomachia Po-liphili. Nečitljiv, barem meni. Zatim si otišao u Njemačku na specijalizaciju iz povijesti stare knjige. Govorio si da s imenom koje su ti podvalili nisi ni mogao drugačije, a osim toga tu je bio i djedov primjer, život među rabljenim knjigama. Kad si se vratio, pokrenuo si bibliografski studio, prvo u sobičku i s ono malo novca što ti je preostalo. Zatim ti je dobro krenulo.""A znaš li da prodaješ knjige koje koštaju više od Por-chea?" rekao je Gianni. "Predivne su kad ih uzmeš u ruku i znaš da su stare petsto godina, a papir ti pod prstima još uvijek proizvodi zvuk škrip škrip kao da su tek izašle iz tiskarskog stroja...""Samo polako," govorila je Paola, "o poslu ćemo govoriti sljedećih dana. Sada ga pusti da se ponovno navikne na kuću. Može li whiskey koji podsjeća na naftu?""Kakvu naftu?""To je nešto što znamo samo ja i Yambo, Gianni. Ponovno počinjemo imati tajne."Kad sam Giannija otpratio do vrata, on me uhvatio za ruku i šapnuo mi urotničkim tonom: "I tako još uvijek nisi ponovno vidio lijepu Sibillu..."A tko je ta Sibilla?* * *40Jučer su došle Carla i Nicoletta s cijelim obiteljima, čak i s muževima. Simpatični su. Poslijepodne sam proveo s djecom. Nježni su, počinjem ih voljeti. Alije i nezgodno, u izvjesnom sam trenutku postao svjestan da ih cmačem, grlim, osjećam njihov miris čistoće, mlijeka i pudera, i upitao sam se što radim s tom nepoznatom djecom. Da možda nisam pedofil? Držao sam ih podalje od sebe, igrali smo se zajedno, tražili su da izigravam medvjeda, a što dovraga radi djed-medvjed, postavio sam se četveronoške i režao arfff grrr grrr, a oni su mi skakali na leđa.

Polako, u godinama sam i bole me leđa. Luča me bum bum iz vodena pištolja, pa sam pomislio da je mudro da padnem na leđa i umrem. Riskirao sam lumbago, ali sam uspio. Još sam uvijek slab i kad ustajem vrti mi se u glavi. Ne smiješ to raditi, rekla mi je Nicoletta, znaš da imaš ortostatički tlak. Zatim se ispravila: "Oprosti, više to ne znaš. No dobro, sad to opet znaš." Novo poglavlje mog života koje ispisuje netko drugi. Ne, naprotiv, neki drugi.I dalje živim od enciklopedije. Govorim kao da sam oslonjen o zid i nikada se ne mogu okrenuti unatrag. Moja su sjećanja duboka samo nekoliko tjedana. Sjećanja drugih ljudi protežu se na stoljeća. Prije nekoliko večeri okusio sam liker od oraha. Rekao sam: "Karakteristični miris gorkih badema. " U parku sam vidio dvojicu policajaca na konjima: "O šarce, šarce." Udario sam rukom o brid i dok sam sisao malu ogrebotinu i pokušavao kušati okus svoje krvi, rekao sam: "Često sam bol života susretao." Počeo je pljusak i najzad sam se razdragano veselio: "Završiloje nevrijeme."Obično idem rano spavati i komentiram: "Longtempsje me suis couche de bonne heure."Snalazim se sa semaforima, ali sam neki dan ulicu prelazio na mjestu koje mi se činilo mirnim, pa me Paola jedva na vrijeme uhvatila za ruku, jer je dolazio auto. "Pa izračunao sam udaljenost," rekao sam, "i uspio bih.""Ne, ne bi uspio, jer je taj auto brzo vozio.""Ma daj, pa nisam valjda naivčina," reagirao sam. "Vrlo dobro znam da automobili gaze pješake, čak i kokoši, a da41

bi ih se izbjeglo koči se, pa onda izlazi crni dim, pa zatim treba izaći iz auta kako bi se ručicom pokrenuo motor. Dva muškarca u ogrtačima, s velikim crnim naočalama, a ja s ušima koje dopiru do neba." Odakle mi ta slika?Paola me pogledala. "Znaš li kojom najvećom brzinom smiju voziti automobili?""Pa, rekao sam, čak i osamdeset na sat..." Međutim, čini mi se da

sad idu i znatno brže. Vidi se da čuvam samo saznanja iz vremena kad sam dobio vozačku.Začuđen sam, jer dok prelazim Largo Cairoli na svaka dva koraka susrećem crnca koji mi želi prodati upaljač. Paola me povela da se provozamo biciklom po parku (vozim se biciklom bez problema) i začudio sam se kad sam oko jezerca vidio mnogo crnaca koji udaraju u bubanj. "Pa gdje smo mi to?" rekao sam, "u New Yorku? Otkada ima toliko crnaca u Milanu?""Već neko vrijeme," odgovorila je Paola. "Ali više se ne govori crnci, nego crnoputi.""A u čemu je razlika? Prodaju upaljače, dolaze ovamo udarati u bubanj, jer vjerojatno nemaju ni liru da odu u kafić, ili tamo možda nisu dobrodošli, meni se čini da su u crnoputi očajni kao i crnci.""Ukratko, sad se tako kaže. I ti si tako govorio."Paola je primijetila da griješim kada pokušavam govorit! engleski, a ne griješim kad govorim njemački ili francuski "Čini mi se očiglednim," rekla je, "francuski si morao usvojiti još kao dijete, pa ti je ostao na jeziku kao što ti je bicik! ostao u nogama, njemački si proučavao iz udžbenika dok si studirao, a ti o udžbenicima znaš sve, dok si engleski naučio putujući, kasnije, on je sastavni dio tvojih osobnih iskustava u posljednjih trideset godina, pa ti se samo djelomice zakvačio za jezik."Samo, još uvijek sam slab, uspijevam se nečim baviti pola sata, najviše sat, zatim se idem malo ispružiti. Paola me svakog dana vodi kod ljekarnika izmjeriti tlak. Treba pa ziti i na dijetu: malo soli.Ponovno sam počeo gledati televiziju, to me manje uma42ra. Gledam nepoznatu gospodu koja su predsjednik savjeta i ministar vanjskih poslova, kralj Španjolske (nije li to bio Franco?), bivši teroristi (teroristi?) pokajnici i ne razumijem dobro o čemu pričaju, ali učim gomilu stvari. Sjećam se Mora, usporednih težnji istom cilju, ali tko gaje ubio? Ili se u Ustici avionom srušio na Poljoprivrednu banku? Neki si pjevači udijevaju kolutiće u usnu resicu. A muškarci su. Sviđaju mi se priče u nastavcima s obiteljskim tragedijama u Texasu, stari filmovi s Johnom Wayneom. Akcijski me filmovi uznemiruju, jer su u njima strojnice koje jednim

rafalom unište sobu, prevrnu automobil koji eksplodira, ljudi u potkošuljama koji jednim udarcem ruke natjeraju drugoga da proleti kroz prozor i okomito se strmoglavi u more, a sve zajedno, soba, auto, staklo, u pet sekunda. Prebrzo, pleše mi pred očima. I čemu tolika buka?Neku me večer Paola odvela u restoran. "Ne brini, poznaju te, ti zatraži uobičajeno." Dobrodošli, kako ste dottor Bo-doni, već vas nema poprilično dugo, što biste večeras željeli. Uobičajeno. Gospodin se stvarno razumije, pjevuckao je gazda. Dakle, špageti sa školjkama, riba s gradela, Sauuignon i zatim kolač s jabukama.Paola je morala intervenirati kako bi me spriječila da tražim još gradeljade. "Zašto, ako mi se sviđa?" upitao sam, "Možemo si to priuštiti, čini mi se, pa ne košta cijelo bogatstvo." Paola me pogledala zamišljeno, a zatim je, uzimajući me za ruku, rekla: "Vidi Yambo, sačuvao si sve svoje automatske radnje i odlično znaš kako se drže nož i vilica ili kako se ulijeva piće. Ali ima stvari koje stječemo osobnim iskustvom, dok odrastamo. Dijete želi pojesti sve što mu se sviđa, po cijenu boli u trbuhu. Mama mu malo-poma-lo objašnjava da mora kontrolirati svoje nagone, jednako kao što mora činiti sa svojom željom da piški. I tako dijete, koje bi, da o njemu ovisi, nastavilo kakati u pelene i pojelo toliko Nutelle da bi završilo u bolnici, nauči prepoznati trenutak kada mora prestati jesti, iako se ne osjeća sitim. Kad odrastemo, naučimo se zaustaviti, primjerice, nakon druge43ili treće čaše vina, jer znamo da onaj put kad smo ga popili cijelu bocu poslije nismo uspjeli zaspati. Dakle, moraš ponovno naučiti uspostaviti pravilan odnos prema hrani. Razmisli dobro i naučit ćeš to za nekoliko dana. U svakom slučaju, ništa od ponavljanja.""Naravno, Calvados," zaključio je gazda donoseći kolač. Pričekao sam Paolin znak potvrde i odgovorio: "Calva sans dire." Vidi se daje on već znao moje igre riječima, jer je ponovio: "Calua sans dire." Paola me upitala na što me podsjeća Calvados, odgovorio sam daje dobar i tu stvar prestaje."Pa ipak, njime si se napio tijekom onog putovanja po Normandiji... Polako, ne misli na to. U svakom slučaju, uobičajenome dobra

formula, ovdje uokolo ima cijeli niz mjesta gdje možeš ući i tražiti uobičajeno, pa ćeš se ugodno osjećati.""Sad je već jasno da se snalaziš sa semaforima," rekla je Paola, "a naučio si koliko brzo voze automobili. Moraš pokušati samostalnu šetnju oko dvorca, a zatim Largom Cairoli. Na uglu je slastičarnica, obožavaš sladoled i praktički žive na tvoj račun. Pokušaj naručiti uobičajeno."Nisam čak ni trebao reći uobičajeno, sladoledar je odmah kornet napunio stracciatellom, evo, kao i obično, dottore. Ako mi se stracciatella sviđala, bio sam u pravu, izvrsna je Ugodno je otkriti stracciatellu sa šezdeset godina, kako ide ona Giannijeva šala o Alzheimeru? Lijepo je što svakog dana susrećeš mnoštvo novih ljudi...Novi ljudi. Tek sam završio sa sladoledom, nisam pojeo kornet do kraja i odbacio sam posljednji dio - zašto? Paola mije kasnije objasnila da mije to bila stara manija, još me kao maloga mama naučila kako vršak ne treba jesti, jer je to dio koji je sladoledar držao svojim ne baš čistim rukama, to je još iz vremena kad su sladolede prodavali na kolicima - kad sam vidio da mi se približava neka žena. Elegantna, možda nešto više od četrdeset godina, pomalo drskoga lica na pamet mije pala Dama s hermelinom. Već mi se izdaleka nasmiješila pa sam se pripremio, namjestio lijep osmjeh, jer Paola kaže daje moj smiješak neodoljiv.44Došla mi je ususret i zgrabila me za obje ruke: "Yambo, kakvo iznenađenje!" Ali morala je u mom pogledu uhvatiti nešto neodređeno, osmijeh nije bio dovoljan. "Yambo, zar me ne prepoznaješ, pa zar sam toliko ostarjela? Vanna, Vanna...""Vanna! Sve bolje izgledaš. Baš sam bio kod okuliste i stavio mi je u oči nešto za širenje zjenica, pa ću nekoliko sati nejasno vidjeti. Kako si damo s hermelinom?" Vjerojatno sam joj to već ranije rekao, jer sam imao dojam da su joj zasuzile oči."Yambo, Yambo," prošaptala je pomilovavši me po obrazu. Osjetio sam njen parfem. "Yambo, izgubili smo se izviđa. Uvijek sam te željela ponovno vidjeti, da ti kažem kako ćeš mi, iako je bilo kratko, možda je to bila moja krivnja, uvijek biti draga uspomena. Bilo je...

lijepo.""Prelijepo," rekao sam, s nešto osjećaja i izgledom nekoga tko se prisjeća vrta užitaka. Vrhunska izvedba. Poljubila me u obraz, šapnula mi da ima isti telefonski broj i otišla. Vanna. Očigledno iskušenje kojem se nisam znao oduprijeti. Muškarci, kakvi nitkovi. S De Sicom. Prokletstvo, kakvo je to zadovoljstvo imati aferu ako je kasnije ne možeš, neću reći ispričati prijateljima, nego barem povremeno ponovno okusiti, za olujnih noći dok uživaš pod pokrivačima?Još od prve večeri, pod pokrivačima, Paola me uspavljivala milujući me po glavi. Sviđalo mi se osjećati je u blizini. Je li to bila želja? Konačno sam nadvladao stidljivost i upitao je vodimo li još uvijek ljubav. "Umjereno, više iz navike," rekla mije. "Osjećaš želju?""Ne znam, znaš da još uvijek imam malo želja. Ali pitam se bi li...""Nemoj se pitati, pokušaj spavati. Još si slab. A osim toga, nikako ne bih željela da vodiš ljubav sa ženom koju si tek upoznao.""Avantura u Orient Expressu.""Strašno, pa nismo u Dekobrinu romanu."453. MOŽDA ĆE TE NETKO OSKVRNUTIZnam se kretati izvan kuće, čak sam naučio kako se ponašati prema onome tko me pozdravi: promatranjem osmijeha, izraza i ljubaznosti onog drugog odmjeravaš svoj osmijeh, izraze iznenađenja, radost ili ljubaznost. To sam isprobao sa stanarima zgrade, u liftu. A to dokazuje da je društveni život samo pretvaranje, rekao sam Carli koja mije čestitala. Kaže da me ova situacija učinila cinikom. Dakako, ako ne počneš razmišljati kako je sve to komedija, upucaš se.Ukratko, rekla mi je Paola, vrijeme je da odeš u ured. Sam, vidjet ćeš se sa Sibillom i osjetiti čime te nadahnjuje tvoje radno mjesto. Prisjetio sam se onoga Giannijeva šapta-ja o lijepoj Sibilli."TkojeSibilla?""Tvoja pomoćnica, tvoja factotum, sjajna je i ona je ovih tjedana obavljala sve u studiju, danas sam je nazvala i bila je vrlo ponosna zbog ne znam kojeg izvrsnog posla što ga je zaključila. Sibilla, nemoj me pitati za prezime, jer ga nitko ne zna izgovoriti.

Poljakinja. U Varšavi je bila na specijalizaciji bibliotekarstva pa kad se tamo režim počeo raspadati, još prije pada Berlinskog zida, uspjela je dobiti dopuštenje za studijsko putovanje u Rim. Zgodna je, čak i previše, pa je vjerojatno otkrila način kako ganuti neku krupnu zvjerku. Činjenica je da se, kad je jednom stigla ovamo, više nije vratila i potražila je posao. Pronašla je tebe, ili si ti pronašao46nju i već ti gotovo četiri godine pomaže. Danas te očekuje, zna što ti se dogodilo i kako se treba ponašati."Dala mi je adresu i telefonski broj ureda, nakon Largo Cairoli ulazi se u Via Dante i prije Loggie dei Mercanti - a daje to loža vidi se i golim okom - skreće se lijevo i stigao si. "Pojavi li se neki problem, uđi u kafić i nazovi nju, ili mene, poslat ćemo vatrogasnu ekipu, ali ne vjerujem da će trebati. Ah da, imaj na umu da si sa Sibillom počeo govoriti francuski, kada ona još nije znala talijanski i niste nikada prestali. Vaša mala igra."Puno je svijeta u Via Dante, lijepo je prolaziti pokraj mnoštva neznanaca a ne biti obvezan prepoznavati ih, daje ti sigurnost, shvatiš daje i sedamdeset posto drugih u stanju u kakvom si i sam. Zapravo bih mogao biti netko tko je upravo stigao u ovaj grad, osjeća se pomalo usamljenim, ali se navikava. Osim što sam ja netom pristigao na ovaj planet. Netko me pozdravio s vrata kafića, nije bilo zahtjeva za dramskim prepoznavanjem, mahnuo sam rukom u znak pozdrava i taje proba prošla glatko.Otkrio sam ulicu i studio poput izviđača koji dobiva u lovu na blago: dolje jednostavna ploča, Studio Biblio, nisam baš bio osobito maštovit, ali barem zvuči ozbiljno, kako sam ga i mogao drukčije nazvati, Alla Bella Napoli? Pozvonio sam, popeo se, na prvom su katu vrata već bila otvorena, a Sibilla na pragu."Bonjour Monsieur Yambo... oprostite, Monsieur Bodo-ni..." Kao da je ona izgubila pamćenje. Bila je uistinu vrlo lijepa. Duga i ravna plava kosa uokvirivala je predivni oval njena lica. Bez imalo šminke, možda nešto vrlo malo na očima. Jedini pridjev koji mije padao na pamet bio je vrlo ljupka (koristim stereotipe, znam, ali zahvaljujući njima mogu se kretati među drugima). Na sebi je imala traperice i majicu s natpisom, Smile ili nešto slično, koja je isticala,

stidljivo, njene djevojačke grudi.Oboje smo bili zbunjeni. "Mademoiselle Sibbila?" upitao sam.47"Oui," odgovorila je brzo, "ohui, houi. Entrez."Poput nježnog jecaja. Prvi oui ispustila je gotovo normalno, odmah zatim drugi kao da udiše, kratkim šumom iz grla, a potom treći kao da ponovno izdiše uz nezamjetno upitni ton. Sve je navodilo na pomisao o djetinjoj zbunjenosti, a istodobno o senzualnoj sramežljivosti. Pomaknula se u stranu da me propusti. Osjetio sam njen diskretni parfem.Da sam trebao reći kako izgleda bibliografski studio, opisao bih nešto vrlo slično ovome što sam vidio. Police od tamna drva prepune starih knjiga, a stare knjige i na teškom, četvrtastom stolu. U kutu stolić s računalom. Dva zemljovida u boji sa svake strane prozora s mliječnim staklima. Prigušeno svjetlo, velike zelene lampe. Iza jednih vrata dugačak sobičak, izgledao mi je kao radionica za pakiranje i slanje knjiga."Dakle, vi ste Sibilla? Trebam li reći mademoiselle ili tako nešto, kažu mi da imate neizgovorljivo prezime...""Sibilla Jasnorzewska, da, ovdje u Italiji stvara probleme. Ali vi ste me uvijek zvali Sibilla i gotovo." Prvi put sam vidio da se smije. Rekao sam joj da se želim priviknuti na posao, htio sam vidjeti najvrjednije knjige. Zid u dnu sobe, rekla mi je, i uputila se pokazati mi pravu policu. Hodala je tiho, jedva dotičući tenisicama pod. Ali možda je tapison prigušivao njene korake. Nad tobom, mlada djevo, kao da stoji sveta sjenka, samo što nisam glasno izgovorio. Umjesto toga sam rekao: "Tko je Cardarelli?""Što?" upitala je okrećući glavu, a kosa se zalelujala. "Ništa," odgovorio sam. "Pokažite mi."Lijepe knjige s mirisom starine. Nisu sve imale naslove na hrptu koji bi kazivali što su. Izvukao sam jednu. Instinktivno sam je otvorio kako bih potražio naslovni list s nazivom, ali ga nisam našao. "Inkunabula, dakle. Uvez od svinjske kože iz šesnaestoga stoljeća, s hladnim tiskom." Rukama sam prelazio po koricama i ćutio taktilno zadovoljstvo. "Blago pohabane korice." Listao sam je dotičući stranice prstima kako bih vidio šušte li kao što je rekao

Gianni. Šuštale su. "Živahno, a i s marginama. Ah, blage mrlje po rubovima48na posljednjim listovima, crv na posljednjoj signaturi koji ne šteti tekstu. Lijep primjerak." Pogledao sam kolofon, znajući da se tako zove i sricao : "Venetiis mense Septembri... tisuću četiristo devedeset sedme. Ali moglo bi biti..." Vratio sam se na prvu stranicu: Iamblichus de mysteriis Aegyptiorum... To je prvo izdanje Ficinovog Jambliha, zar ne?""Da, prvo... monsieur Bodoni. Prepoznajete ga?""Ne, ništa ne prepoznajem, morate to naučiti, Sibilla. Jednostavno znam daje prvi Jamblih kojega je preveo Ficino iz tisuću četiristo devedeset sedme.""Ispričavam se, moram se naviknuti. To je zato što ste bili tako ponosni na taj primjerak, uistinu predivan. I rekli ste da se za sada ne prodaje, ima ih vrlo malo u opticaju, pustimo da se pojavi na nekoj licitaciji ili u nekom američkom katalogu, jer su Amerikanci dobri u podizanju cijena, zatim ćemo u katalog staviti naš primjerak.""Ja sam, dakle, lukav trgovac.""Ja sam govorila daje to samo izgovor, kako je želite zadržati malo za sebe daje povremeno gledate. Ali budući da ste bili odlučili žrtvovati Orteliusa, reći ću vam dobru vijest.""Orteliusa... kojeg?""Plantinova iz 1606., sa 166 slika u boji i Parergonom. Ondašnji uvez. Bili ste tako zadovoljni što ste je pronašli, kupivši za malo novaca cijelu biblioteku komendatora Gam-bija. Konačno ste je odlučili staviti u katalog. A dok vam... A dok vam nije bilo dobro, uspjela sam je prodati jednom kupcu, jednom novom, nije mi se učinio pravim bibliofilom, prije je jedan od onih koji kupuju zbog ulaganja, jer su mu rekli da cijena starih knjiga sada brzo raste.""Šteta, profućkan primjerak. A... za koliko?"Kao da se bojala izreći iznos, uzela je karticu i pokazala mije. "U katalog smo stavili Cijena na upit i bili ste spremni pregovarati. Ja sam odmah rekla najvišu, a ovaj nije ni zatražio popust, potpisao je ček i otišao. Na nokat, kako se kaže u Milanu, ni trepnuo nije."

"Dotle smo danas stigli..." Nisam više imao pojma o današnjim cijenama. "Čestitam, Sibilla, a koliko smo je mi platili?"49"Rekla bih ništa. To jest, s ostatkom knjiga iz biblioteke Gambi malo-pomalo ćemo mirno povratiti iznos koji smo platili za sve, paušalno. Pobrinula sam se da ček položim u banku. Budući da u katalogu nije bilo cijene, vjerujem da uz pomoć gospodina Laivellija i na poreznom planu možemo vrlo dobro proći.""Dakle, ja sam jedan od onih koji izbjegavaju porez?""Ne, Monsieur Bodoni, vi radite ono što rade vaše kolege, u načelu plaćate sve, ali kod nekih uspješnih poslova malo se, kako se to kaže, preurede papiri. Vi ste devedeset pet posto pošteni porezni obveznik.""Nakon ovog posla bit ću to samo pedeset posto. Negdje sam pročitao da svaki građanin mora platiti porez do posljednjeg novčića." Izgledala mije ponižena. "Ali ne mislite na to," rekao sam joj očinski, "o tome ču ja razgovarati s Laivelli-jem." Očinski? Rekao sam gotovo grubo: "Sad me pustite da malo pogledam druge knjige." Povukla se i otišla sjesti za računalo, bez riječi.Pregledavao sam knjige, listao ih: Commedia, izdanje Bernardina Benalija iz 1491., Scotov Liber Phisionomiae iz 1477., Ptolomejev Quadripartito iz 1484., Regimontanusov Calendarium iz 1482. - ali sam i sa sljedećim stoljećima bio prilično opskrbljen, evo lijepog izdanja Zoncovog Nuovo tea-tro i Ramellija koji je bio prava divota... Poznavao sam svako od tih djela, poput svakog antikvara koji napamet zna velike kataloge, ali nisam znao da imam primjerke tih djela.Očinski? Izvlačio sam knjige i vraćao ih na mjesto, ali sam zapravo razmišljao o Sibilli. Gianni mije ono natuknuo, bez sumnje zlobno; Paola je do posljednjeg trenutka odugovlačila govoriti mi o tome, a upotrijebila je gotovo sarkastične izraze, iako joj je ton bio skoro neutralan, zgodna je, čak i previše, vaša mala igra, ništa posebno zajedljivo, ali mi se učinio kako umalo nije rekla tiha voda brijege dere.Jesam li bio u vezi sa Sibillom? Izgubljena djevojka koja dolazi s Istoka, sve je zanima, susreće zrela gospodina - a kad je došla imao

sam četiri godine manje - osjeća njegov autoritet, konačno on je gazda, o knjigama zna više od nje,50ona uči, upija svaku njegovu riječ, divi mu se, a on je susreo idealnu učenicu, lijepu, pametnu, s onim njenim oui oui oui poput ustreptalih jecaja, počinju zajedno raditi, svakoga dana po cijeli dan, sami u tom studiju, suradnici u mnogim malim i velikim trouvailles, jednog se dana okrznu na vratima, to je trenutak i veza započinje. Ali zašto, u mojim godinama, ti si djevojčica, potraži zaboga mladića svojih godina, ne uzimaj me ozbiljno, ali ona ne, Yambo, ovo je prvi put da takvo što osjećam. Prepričavam li ja to film koji svi znaju? Zatim se nastavlja kao u filmovima ili romanima: Yambo, ja te volim, ali ne bih mogla i dalje tvojoj ženi gledati u lice, tako je draga i ljubazna, imaš dvije kćeri i djed si - hvala ti što me podsjećaš da sam već jednom nogom u grobu, ne nemoj tako govoriti da sam naj... naj... naj... čovjek kojeg si ikada upoznala, momci mojih godina su mi smiješni, ali možda je dobro da odem - čekaj, možemo biti dobri prijatelji, dovoljno je da se i dalje viđamo svakog dana - ali zar ne shvaćaš da upravo zbog svakodnevnog viđanja ne bismo nikad mogli ostati prijatelji - Sibilla, ne govori tako, budimo pametni. Ona jednog dana prestaje dolaziti u studio, ja joj telefoniram da ću se ubiti, ona mi kaže ne budi djetinjast, toutpasse, ali zatim se ona vraća, nije izdržala. I tako se to nastavlja četiri godine. Ili više ne?Čini se da znam sve te otrcane klišeje, ali ih ne znam vjerodostojno iskombinirati. Ili su sve te veze užasne i veličanstvene upravo zato što se svi klišeji prepleću na nevjerojatan način i više ih ne možeš razmrsiti. Ali, kad živiš neki klišej, to kao daje prvi put i ne osjećaš sram.Bi li to bila vjerojatna priča? Ovih mi se dana činilo da više nemam želja, ali čim sam je vidio shvatio sam što je želja. I to za ženom koju sam sreo prvi put. Zamisli tek daje viđaš, pratiš, daje gledaš kako klizi oko tebe kao da hoda po vodi. Naravno, kažem to tek tako, ne bih nikada započeo, u stanju u kojem sam sada, takvu vezu, a osim toga, bio bih zadnji nitkov prema Paoli. Sibilla je za mene bila kao Bez-

I grešna djevica, ma nije mi ni u mislima. Sjajno. A ona?Ona bi još uvijek mogla biti usred te veze, možda me htje-51la pozdraviti sa ti ili samo imenom, srećom što se na francuskom koristi vous i kad se s nekim spava, možda mi se željela baciti u zagrljaj, tko zna koliko je i ona patila ovih dana, i evo vidi me kako dolazim lijep poput sunca, kako ste mademoiselle Sibilla, molim vas ostavite me da gledam knjige. Hvala, vrlo ste ljubazni. I shvaća da mi nikada neće moći ispričati istinu. Možda je bolje tako, vrijeme je da si nađe dečka. A ja?Da baš nisam sasvim u redu piše na kliničkim kartonima. O čemu ja to mozgam? S lijepom djevojkom u studiju, naravno da Paola glumi ulogu ljubomorne supruge, to je samo igra između starih supružnika. A Gianni? Gianni je govorio o lijepoj Sibilli, možda je on izgubio glavu zbog nje, dolazi stalno u studio izgovarajući se porezom, a onda se zadržava pretvarajući se da je opčinjen šuštavim stranicama. On je taj koji se zaljubio, ja nemam veze s tim. Gianni je taj, i on u dobi kad je već jednom nogom u grobu, koji mi pokušava oteti, koji mi je oteo ženu mog života. Zvuči smiješno: žena mog života?Vjerovao sam da ću uspjeti suživjeti s tolikim ljudima koje ne poznajem, ali ovo je najteža zapreka, barem od onog trenutka kad sam si utuvio u glavu te staračke maštarije. Ono što mi uzrokuje bol jest to da bih joj mogao nanijeti bol. Dakle, da vidim... Ne, prirodno je da se svojoj usvojenoj kćeri ne želi nanijeti bol. Kćeri? Neki dan sam se osjećao kao pedofil, a sad otkrivam da sam sklon incestu?Najzad, veliki Bože, tko je uopće rekao da smo vodili ljubav? Možda je bio samo poljubac, možda samo jednom, možda platonska privlačnost, ja sam razumio ono što je ona osjećala ili obrnuto, ali nijedno od nas o tome nije nikada govorilo. Ljubavnici Okruglog stola, četiri smo godine spavali s mačem između nas.Oh, imam i Stultifera nauis, čini mi se da nije prvo izdanje, a osim toga i nije baš neki lijepi primjerak. A ovaj De proprietatibus rerum Bartolomea Anglica? Sav je rubriciran, od početka do kraja, na starinski način, šteta što je uvez moderan. Razgovaramo o poslovima. "Sibilla, Stultifera na-itis nije prvo izdanje, zar ne?"

52"Nažalost nije, monsieur Bodoni, naše je Olpeovo izdanje iz tisuću četiristo devedeset sedme. Prvo je također Olpeovo, izdano u Baselu, ali 1494., i to na njemačkom, Das Nar-ren Shyff. Prvo latinsko izdanje, poput našeg, pojavljuje se devedeset sedme, ali u ožujku, dok je naše, ako pogledate u kolofon, iz kolovoza, a između njih su jedno izdanje iz travnja i jedno iz lipnja. Ali nije u pitanju datum, nego sam primjerak, vidite da baš i nije poželjan. Ne kažem da je to primjerak koji treba ostati u studiju, ali ne treba se baš ni hvaliti njime.""Koliko toga vi znate, Sibillo, što bih ja bez vas?""Vi ste me tome naučili. Kako bih napustila Varšavu, morala sam izigravati grande savante, ali da nisam srela vas, ostala bih glupa kao i kad sam došla."Divljenje, privrženost. Pokušava li mi nešto reći? Mrmljam: "Les amouremcfervents et les savants austeres..." Preduhitrim je: "Ništa, ništa, pala mije na pamet jedna pjesma. Sibillo, da razjasnimo nešto. Možda ću vam, nastavimo li ovako, izgledati gotovo normalan, ali ja to nisam. Sve ono što mi se dogodilo ranije, razumijete, sve, baš sve, kao daje ploča po kojoj su prešli spužvom. Ja sam u neoskvrnutom crnilu, ako mi opraštate tu proturječnost. Morat ćete me razumjeti, ne očajavajte i... biti mi blizu." Jesam li dobro rekao? Učinilo mi se savršenim, moglo se shvatiti na dva načina."Ne brinite, Monsieur Bodoni, sve sam shvatila. Ja sam tu i ne idem nikuda. Čekam..."Jesi li stvarno tiha voda? Kažeš li da čekaš da se sasvim oporavim, kao što očigledno i svi drugi čine, ili čekaš da se ponovno sjetim te veze? Ako je tako, što li ćeš sljedećih dana učiniti kako bi me podsjetila na nju? Ili bi svim srcem željela da se sjetim, ali nećeš ništa učiniti, jer nisi tiha voda, nego si žena koja voli i šuti jer me ne želi uznemiriti? Patiš, ali ne daš da to drugi vide, jer si to divno biće kakvo jesi, ali govoriš samoj sebi kako je to konačno dobra prilika da se saberemo, i ti i ja? Ti se žrtvuješ, nikada nećeš učiniti ništa da me podsjetiš, nećeš mi pokušati gotovo slučajno dodir-53nuti ruku jedne večeri, kako bih ja okusio svoju madeleine

- ti koja s ponosom svih ljubavnika znaš da druge možda ne uspijevaju učiniti da osjetim mirise na Sezame otvori se, a ti bi, ako samo poželiš, to uspjela, bilo bi ti dovoljno okrznuti mi lice svojom kosom dok se saginješ kako bi mi dala karticu. Ili da ponovno kažeš, kao slučajno, onu banalnu rečenicu koju si mi rekla i prvi put, koju smo četiri godine uljepšavali i citirali je poput magične formule, onu čije smo značenje i moć znali samo ti i ja, osamljeni u našoj tajni? Primjerice: Et mon bureau? Ali to je Rimbaud.Pokušajmo razjasniti barem nešto. "Sibillo, možda me vi oslovljavate monsieur Bodoni zato što izgleda kao da sam vas danas sreo prvi put, ali smo radeći zajedno vjerojatno već prešli na ti, kao što se i događa u takvim slučajevima. Kako ste me zvali?"Pocrvenjela je, ponovno je ispustila onaj modulirani nježni jecaj: "Oui, oui, oui, uistinu, zvala sam te Yambo. Od početka si nastojao da se osjećam ugodno."Oči su joj zablistale srećom, kao da joj je sa srca pao veliki teret. Ali obraćanje sa ti ništa ne znači, čak se i Gianni- neki dan smo Paola i ja išli k njemu u ured - i njegova tajnica oslovljavaju sa ti."E pa dobro!" rekao sam vedro, "neka sve bude kao i prije. Ti znaš da mi može pomoći ako sve bude kao prije."Kako li će to shvatiti? Što li za nju znači da sve bude kao prije?• Kod kuće sam proveo besanu noć, a Paola me milovala po glavi. Osjećao sam se kao preljubnik, iako nisam učinio ništa. S druge strane, nisam se zabrinjavao za Paolu već za sebe. Ljepota voljenja je, razmišljao sam, u sjećanju da si volio. Ima ljudi koji žive od samo jednog sjećanja. Eugenia Grandet, primjerice. A pomisao da si volio, a ne možeš se sjetiti? Još gore, možda si volio, ne sjećaš se toga, a sumnjaš da nisi volio. Ili, u svojoj taštini nisam uzeo u obzir drugu priču, ja ludo zaljubljen pokušavam je osvojiti, ali ona me dovodi u red, ljubazno, blago i odlučno. Potom ona54ostaje, jer sam ja pristojan gospodin i od toga se dana ponašam kao da se ništa nije dogodilo, njoj je u stvari dobro u studiju, možda si ne može priuštiti da izgubi dobar posao, možda je bila polaskana mojim potezom, možda i nije bila toga svjesna, ali njena je ženska

taština ganuta, ne priznaje to ni samoj sebi, ali osjeća da nada mnom ima određenu moć. Allumeuse. Još gore, ta mije tiha voda progutala brdo novaca, navela me da radim ono što ona hoće, očigledno je da sam sve njoj prepustio, uključujući naplate, uplate i možda podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao kukuriku profesora Unratha, bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne mogu - možda me ova sretna nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za zlo. Kakav sam to bijednik, kako mogu do te mjere uprljati sve što taknem, možda je još uvijek djevica, a ja od nje činim kurvu. Kako god bilo, čak i sama sumnja, iako opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne sjećaš da si volio, ne možeš znati niti je li onaj kojeg si volio vrijedan tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam sreo prije nekoliko jutara, to je bio jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim možda nekoliko dana razočaranja i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri četiri godine moga života. Yambo, da se možda sada ne zaljubljuješ, možda prije nije bilo ništa, a sad trčiš ususret svojoj propasti? Samo zato što si umislio da si tada bio proklet pa želiš ponovno naći svoj raj? A koliko je samo budala koje piju da bi zaboravile, ili uzimaju drogu, ah, da mogu, rado bih sve zaboravio, kažu. Ja samo znam istinu: zaboraviti je okrutno. Postoje li droge za sjećanje?Možda Sibilla...Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me vrtoglavica.Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten."Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege, mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo55

ostaje, jer sam ja pristojan gospodin i od toga se dana ponašam kao da se ništa nije dogodilo, njoj je u stvari dobro u studiju, možda si ne može priuštiti da izgubi dobar posao, možda je bila polaskana mojim potezom, možda i nije bila toga svjesna, ali njena je ženska taština ganuta, ne priznaje to ni samoj sebi, ali osjeća da nada

mnom ima određenu moć. Allumeuse. Još gore, ta mije tiha voda progutala brdo novaca, navela me da radim ono što ona hoće, očigledno je da sam sve njoj prepustio, uključujući naplate, uplate i možda podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao kukuriku profesora Unratha, bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne mogu - možda me ova sretna nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za zlo. Kakav sam to bijednik, kako mogu do te mjere uprljati sve što taknem, možda je još uvijek djevica, a ja od nje činim kurvu. Kako god bilo, čak i sama sumnja, iako opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne sjećaš da si volio, ne možeš znati niti je li onaj kojeg si volio vrijedan tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam sreo prije nekoliko jutara, to je bio jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim možda nekoliko dana razočaranja i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri četiri godine moga života. Yambo, da se možda sada ne zaljubljuješ, možda prije nije bilo ništa, a sad trčiš ususret svojoj propasti? Samo zato što si umislio da si tada bio proklet pa želiš ponovno naći svoj raj? A koliko je samo budala koje piju da bi zaboravile, ili uzimaju drogu, ah, da mogu, rado bih sve zaboravio, kažu. Ja samo znam istinu: zaboraviti je okrutno. Postoje li droge za sjećanje?Možda Sibilla...Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me vrtoglavica.Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten."Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege, mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo55da bi vidjeli nju. Ali to je šala, srednjoškolska. Šalimo se uzajamno, a često smo zbijali šale i s tobom; znamo mi da ima nešto između tebe i lijepe Sibille, govorili smo. A ti bi se smijao, ponekad bi napravio scenu, kao da daješ na znanje kako je to nešto neviđeno, a ponekad bi govorio da prestanemo s tim, jer bi ti mogla biti kćer. Igre. Zbog toga sam te one večeri upitao za Sibillu, mislio sam da si je već vidio, želio sam saznati kakav je dojam ostavila na tebe."

"Nisam ti nikada ništa pričao o sebi i Sibilli?""Zašto, zar je bilo nešto?""Ne pravi se pametan, znaš da sam bez sjećanja. Ovdje sam kako bih tebe pitao jesam li ti ikada išta ispričao.""Ništa. K tome si mi uvijek govorio o svojim avanturama, možda da bi u meni izazvao zavist. O Cavassijevoj, o Vanni, o Amerikanki na salonu knjiga u Londonu, o lijepoj Nizozemkici zbog koje si tri puta išao u Amsterdam, o Sil-vani...""Ma daj, pa koliko sam ja to veza imao?""Mnogo. Previše za mene koji sam uvijek bio monoga-man. Ali o Sibilli, kunem ti se, nikada nisi ništa rekao. Pa što si to uvrtio u glavu? Jučer si je vidio, nasmiješila ti se, pa si pomislio daje nemoguće imati je u blizini i ne razmišljati o tome. To je ljudski, za nju zaista ne bi mogao reći tko je ta grdoba... A osim toga, nitko od nas nije nikada uspio saznati ima li Sibilla neki svoj život. Uvijek vedra, spremna pomoći svakome kao da tu uslugu čini samo njemu, može biti koketna upravo zato što nikada nije bilo ničega. Ledena sfinga." Gianni je vjerojatno bio iskren, ali to nije značilo ništa. Ako mi se sa Sibillom dogodila važnija od svih ostalih veza, ona Prava, jasno je da to nisam ispričao ni Gianniju. To je moralo ostati divnom urotom između mene i Sibille.Ili ne. Ledena sfinga, izvan radnog vremena ima svoj život, možda je već s nekim u vezi, njena stvar, ona je savršena, ne miješa posao i privatni život. Ugriz ljubomore prema nepoznatom suparniku. A ipak netko će oskvrnut vrelo ustaš-ca tvojih, netko tko neće ni znati za to, ribar što traži spužve, taj rijetki dobit će biser.56* * *"Imam za tebe jednu udovicu, Yambo," rekla mije Sibilla namigujući. Postajemo prisni, baš lijepo. "Kakvu udovicu?" upitao sam. Objasnila mije da antikvari mojega ranga imaju neke svoje načine nabavljanja knjiga. Ima tipova koji svrate u studio pitajući te vrijedi li štogod ta knjiga, a vrijedi li nešto ovisi o tome koliko si pošten, naravno, nastojiš nešto i zaraditi. Ili je tip kolekcionar u teškoćama, zna vrijednost onoga što ti nudi, pa u najboljem slučaju možeš izvući tek nešto malo iznad cijene. Jedan od načina je

kupovanje na međunarodnim dražbama, a na njima napraviš dobar posao samo ako si jedini koji je shvatio vrijednost knjige, ali tvoji konkurenti baš i nisu budale. Marža je minimalna i postaje zanimljivom tek ako je knjiga izuzetno vrijedna. Zatim kupuješ od kolega, jer netko može imati knjigu koja njegovu klijentelu ne zanima, pa drži nisku cijenu, a ti međutim poznaješ opsjednutog ljubitelja. Najzad, postoji metoda leši-nara. Pronađeš velike osiromašene obitelji, s drevnom palačom i starinskom bibliotekom, pričekaš da umre otac, muž ili ujak, jer nasljednici već imaju dosta problema s prodajom namještaja i nakita, a ne znaju kako procijeniti tu gomilu knjiga koje nisu nikada otvorili. Obično se kaže udovica, ali to može biti unuk koji želi unovčiti malo, ali odmah, još bolje ima li problema sa ženama ili drogom. Tada odeš pogledati knjige, provedeš u tim mračnim sobama dva-tri dana i odlučiš se za strategiju.U ovom je slučaju doista bila u pitanju udovica; Sibilla je od nekoga dobila informaciju (to su moje male tajne, rekla je zadovoljno i vragolasto), a čini se da ja znam s udovicama. Zatražio sam od Sibille da me prati, jer možda sam ne bih prepoznao pravu knjigu. Kakva divna kuća gospođo, da, hvala, možda ste za konjak. Zatim, kreneš prekapati, bouquiner, broivsing... Sibilla mije šaptala pravila igre. Obično nađeš dvije ili tri stotine svezaka koji ništa ne vrijede, odmah prepoznaš različite pandekte i teološke disertacije koje završavaju na štandovima sajma Svetog Ambrozija, ili tucete svezaka iz osamnaestoga stoljeća s Telemahovim pu-57stolouinama i utopijskim putovanjima, svejednako uvezane, dobro dođu dekoraterima koji ih kupuju na metre. Zatim puno toga iz šesnaestoga stoljeća, maloga formata, Ciceroni i Retoričke ad Herennius, bezvrijedne knjige koje završavaju na štandovima na trgu Fontanella Borghese u Rimu, a kupuju ih za dvostruko od njihove vrijednosti oni koji poslije govore kako imaju knjige iz šesnaestoga stoljeća. Ali, traži, traži, pa sam tamo i ja primijetio Cicerona, da, pisanog al-dinskim kurzivom i ni više ni manje nego Cronaca di Norim-berga u savršenom stanju, jednog Rolewincka, Kircherovu Ars magna lucis et umbrae s predivnim gravirama i sa

samo nekoliko potamnjelih stranica, što je za papir iz tog vremena rijetkost, čak i prekrasnog Rabelaisa, izdanje Jeana Frederi-ca Bernarda iz 1741., tri sveska kvart-formata s Picartovim vinjetama, divan uvez u crvenom marokenu, zlatotisak na koricama, zlatne šare i ukrasi na hrptu, omoti od zelene svile sa zlatnom čipkom - koje je pokojnik brižljivo prekrio plavim papirom da ih ne ošteti, pa na prvi pogled nisu ostavljali nikakav dojam. Naravno, nije Cronaca di Norimberga, šapnula mi je Sibilla, uvez je moderan, ali zanimljiv za ljubitelje jer je s potpisom Riviere & Son. Fossati bi je odmah uzeo - kasnije ču ti reći tko je on, sakuplja uveze.Na kraju smo izdvojili deset knjiga za koje ćemo izvući barem sto milijuna, ali i više ako ih dobro prodamo; samo je Cronaca mogla donijeti najmanje pedeset milijuna. Tko zna zašto su tu bile, pokojnik je bio bilježnik, a biblioteka mu je bila statusni simbol, ali sigurno je bio škrt i kupovao samo ako nije morao puno potrošiti. Ove dobre knjige sigurno je slučajno kupio prije četrdeset godina, kad su se prodavale jeftino. Sibilla mije objasnila kako se to radi u ovakvim slučajevima, ja sam pozvao gospođu i činilo se kao da sam se oduvijek bavio tim poslom. Rekao sam joj da tu ima puno toga, ali malo vrijedi. Tresnuo sam joj na stol najlošije knjige, potamnjelih stranica, s mrljama od vlage, slabih spojeva, s marokenom na koricama koji je izgledao kao da je preko njega prošao brusni papir, tragovima moljaca poput čipke, pogledajte ovo Dottore, govorila je Sibilla, ovako iskrivljene58neće se ni pod prešom vratiti u normalno stanje, a ja sam spomenuo sajam Svetog Ambrozija. "Ne znam čak ni hoću li ih uspjeti sve tamo izložiti, gospođo, a vi shvaćate da ako ostanu u kući troškovi skladišta se penju do zvijezda. Nudim vam pedeset milijuna za cijelu partiju.""To zovete partijom?!" A, ne, pedeset milijuna za tu divnu biblioteku, njen je muž potrošio cijeli život da bi je skupio, to je uvreda uspomeni na njega. Prijelaz na drugu stratešku fazu: "Dakle gospođo, gledajte, nas zanima najviše ovih deset knjiga. Želim vam izaći ususret pa vam nudim trideset milijuna samo za njih." Gospođa računa, pedeset milijuna za golemu biblioteku su uvreda

svetoj uspomeni na pokojnika, trideset za samo deset knjiga je dobar posao, za ostatak će pronaći nekog drugog manje izbirljivog i puno darež-ljivijeg antikvara. Sklopljen posao.Vratili smo se u studio veseli kao djeca koja su upravo izvela neki nestašluk. "Je li to nepošteno?" upitao sam."Ma ne, Yambo, svi tako rade." I ona citira, kao i ja. "Da je dopala šaka nekom tvom kolegi, dobila bi još manje. A osim toga, vidio si namještaj, slike i srebrninu, to su ljudi puni novaca koje baš briga za knjige. Mi radimo za one koji uistinu vole knjige."Što bih ja bez Sibille. Odlučna i ljupka, domišljata poput golubice. I opet sam počeo maštati, ponovno ulazeći u vražju spiralu iz prethodnih dana.Srećom, posjet udovici me sasvim obesnažio. Odmah sam se vratio kući. Paola je primijetila da joj već nekoliko dana izgledam bljeđi nego obično, previše se zamaram. Bolje je da u studio idem svakog drugog dana.Prisiljavao sam se misliti na nešto drugo: "Sibilla, moja žena kaže da sam sakupljao tekstove o magli. Gdje su?""Bile su to užasne fotokopije, pa sam ih malo-pomalo premjestila u računalo. Nemoj se zahvaljivati, bilo je vrlo zabavno. Potražit ću ti datoteku."Znao sam da postoje računala, (kao što sam znao da postoje zrakoplovi), ali sam ga, naravno, prvi put dotaknuo.59Bilo je isto kao s biciklom, stavio sam na njega ruke, a moje su se jagodice svega same sjetile.O magli sam sakupio barem stotinu pedeset stranica citata. Izgleda da mije doista bilo stalo do nje. Evo Abbottova Flatlanda: zemlja sa samo dvije dimenzije, gdje žive jedino plošni likovi, trokuti, četverokuti i mnogokuti. Kako se međusobno prepoznati ako se ne vide iz visine, a zamjećuju samo linije? Zahvaljujući magli. "Gdjegod postoji poprilična količina Magle, eto kako predmeti na određenoj udaljenosti, recimo od jednog metra, postaju osjetno manje jasni od onih koji su na devedeset i pet centimetara; kao posljedica toga, a uz iskustvo pažljivog i stalnog promatranje veće ili manje jasnoće, u stanju smo s velikom preciznošću zaključiti

kako izgleda promatrani predmet." Blago tim trokutima koji tumaraju kroz gustu maglu i nešto vide, evo jednog še-sterokuta, evo jednog paralelograma. Dvodimenzionalni, ali sretniji od mene.Činilo mi se da većinu tih citata znam napamet."Kako to," upitao sam kasnije Paolu, "ako sam zaboravio sve ono što se odnosi na mene? Ja sam svojim osobnim zalaganjem sakupio zbirku.""Sjećaš ih se," rekla mi je, "ali ne zato što si ih sakupio, nego si ih sakupio zato što ih se sjećaš. One su dio enciklopedijskog znanja, poput drugih pjesama koje si mi recitirao prvog dana kad si došao kući."U svakom slučaju, prepoznavao sam ih na prvi pogled. Počevši od Dantea:Ko kad se magla stane da rastvara, i pogled otkrit pomalo se trudi, što bješe skrito od zgusnutih para, tako, kadprozrijeh gusti mrak i hudi...D'Annunzio je ispisao lijepe stranice o magli u Notturnu: "Netko bešumno hoda pokaj mene, kao bosih nogu daje... Magla ulazi u usta, osvaja pluća. Leluja prema Canalazzu i tu se nakuplja. Neznanac postaje siviji, laganiji; postaje sjenka... Iznenada nestaje ispod kuće gdje je antikvarnica."60Eto, antikvarnica je kao crna jama: ono što u nju upadne više se ne pojavljuje.Tu je i Dickens, klasični početak Bleak Housea: "Magla posvuda. Magla uz rijeku, gdje teče između otočića i zelenih livada; magla niz rijeku gdje teče prljava između redova brodova i prljavštine koje stižu do obala velikog (i prljavog) grada..." Nalazim Emily Dickinson: "Let us go in; the fog is rising.""Nisam znala Pascolijeve stihove," govorila je Sibilla. "Slušaj kako su lijepi..." Sad mi je bila blizu kako bi vidjela zaslon računala, stvarno bi mi mogla kosom dotaknuti obraz. Ali nije to učinila. Zanemarivši francuski, izgovarala je talijanski s blagim slavenskim naglaskom:Nepokretno u laganoj sumaglici drveće i dugačke jadikovke parnjače.

Sakrivaš stvari daleke,Ti maglo nedodirljiva i blijeda,Ti dime koji još izvireš,Uzoru...Zaustavila se na trećem citatu: "Magla... štene?""Stenje.""Ah." Izgledala je uzbuđena stoje naučila novu riječ.Magla stenje, udarit će vjetarŠto lišćem oštrim puni jarak;Nježno u živicu suhu baca seCrvendać;Ispod magle titra glasIz tršćakajeza, grozničavaIznad magle u daljini uzdižeSe zvonik...Dobra je i magla u Pirandella, osobito kad pomisliš daje Sicilijanac: "Magla se mogla rezati na kriške... Oko svake svjetiljke zijevao je krug svjetla." Ali, zatim još je bolji Sa-61vinijev Milano: "Magla je udobna. Pretvara grad u golemu bombonijeru, a njegove stanovnike u isto toliko čokoladnih bombona... Kroz maglu prolaze žene i djevojke u kapuljačama. Blaga para pojavljuje se oko nosnica i poluotvorenih usta... Susrećemo se u salonu izduženom zrcalima... grlimo se još uvijek mirišući na maglu, dok magla vani pritišće na prozor i diskretno ga zamućuje, tiha, zaštitnička..." Milanske magle Vittorija Serenija:Uzalud vrata odškrinuta večeri maglenoj Nitko se ne uspinje i ne silazi osim Udarca magle i prodavača novina glas - čudno - milanski Tempo i alibi i blagodat magle, okultne su stvari idu sigurno, prema meni se kreću miču od mene prošlost povijesti nalik poput sjećanja: dvadeset trinaest trideset tri godine slične brojevima tramvajskim...Svašta sam sakupio. Evo Kralja Learea ("Ljepotu njenu okužite vi, močvarne magle - kad vas noćno sunce izvuče!"). A Campana? "Kroz otvor na crvenim nagrizenim bedemima u magli se tiho otvaraju duge ulice. Zla para magle čami među palačama i sakriva

vrhove tornjeva, duge tihe ulice puste su kao nakon pljačke."Sibilla se oduševljavala Flaubertom: "Bjeličasti je dan prolazio pokraj prozora bez zavjesa, nazirali su se vrhovi drveća, a još dalje velika livada do pola utonula u maglu koja se pušila na mjesečini." Ili Baudelaireom: "Sada je more magle natapalo zgrade i one koji umiru u dubini hospicija."Izgovarala je tuđe riječi, a meni se činilo kao da dolaze iz samog izvora. Možda će netko oskvrnuti vrelo ustašca...Ona je bila tamo, a magla nije. Drugi su je vidjeli i raspršili u zvukove. Možda ću jednog dana zaista moći proniknuti u maglu, bude li me Sibilla povela za ruku.Već sam nekoliko puta bio na kontroli kod Gratarola, a on je općenito odobravao ono što je učinila Paola. Cijenio je62što sam sad već gotovo posve neovisan, tako se uklanjaju barem prve frustracije.Mnoge sam večeri proveo igrajući scarabeo s Giannijem, Paolom i kćerima, kažu da mi je to bila omiljena igra. Lako pronalazim riječi, naročito one najzamršenije poput akro-stiha (uhvatim se za akro) ili zeugma. Uvrstio sam jedno i i jedno u na početke dviju okomitih riječi, krenuo od prvog crvenog polja prvog vodoravnog reda, stigao do sljedećeg i sastavio emfiteuza. Dvadeset jedan bod pomnožen s devet, plus pedeset nagradnih bodova zato što sam iskoristio svih svojih sedam slova, dvjesto trideset i devet bodova samo u jednom krugu. Gianni je pobjesnio, sva sreća što si izgubio pamćenje, vikao je. On to radi ne bi li mi ulio pouzdanje.Ne samo da sam izgubio pamćenje, nego možda sad već živim izmišljena sjećanja. Gratarolo je spomenuo činjenicu kako su, u slučajevima kakav je moj, ljudi izmišljali koma-dićke prošlosti koje nikada nisu proživjeli, tek toliko da bi imali dojam kako ih se sjećaju. Jesam li možda Sibillu uzeo kao izgovor?Morao sam nekako izaći iz toga. Boravak u studiju postao je muka. Rekao sam Paoli: "Rad umara. Gledam samo i uvijek isti dio Milana. Možda bi mi činilo dobro neko putovanje; studio napreduje sam po sebi, a Sibilla već priprema novi katalog. Mogli bismo otići, recimo, u Pariz."

"Pariz je još uvijek prezamoran za tebe, to putovanje i sve ostalo. Da malo razmislim.""Dobro, u Pariz ne, ali u Moskvu, u Moskvu...""U Moskvu?""To je Čehov. Znaš da su mi citati jedine svjetiljke u magli."634. SAM LUTAM GRADOM JAPokazali su mi mnogo obiteljskih fotografija koje mi, očigledno, ništa nisu rekle. S druge strane, tu su samo slike otkad sam upoznao Paolu. Slike iz djetinjstva, ukoliko ih ima, negdje su u Solari.Telefonom sam razgovarao sa sestrom u Sidnevu. Kad je saznala da sam loše htjela je odmah doći, ali upravo je bila podvrgnuta osjetljivoj operaciji pa su joj liječnici zabranili tako naporno putovanje.Ada je pokušala obnoviti neke uspomene, zatim je prestala i zaplakala. Rekao sam joj, tko zna zašto, neka mi, kada dođe, na poklon donese kljunaša da ga držim u dnevnom boravku. Prema svojim saznanjima, mogao sam tražiti i klokana, ali očigledno znam da prljaju kuću.U studio sam odlazio samo po nekoliko sati dnevno. Si-billa priprema katalog i naravno da se dobro snalazi s bibliografijama. Na brzinu bacim pogled, govorim kako sve divno napreduje, zatim kažem da imam dogovor kod liječnika. Sa strepnjom me gleda dok izlazim. Pa zna da sam bolestan, zar to nije normalno? Ili misli daje izbjegavam? Pa neću joj valjda reći "ne želim da mi budeš izgovor za stvaranje izmišljenih sjećanja, jadna moja ljubavi"?Pitao sam Paolu kakvi su moji politički stavovi: "Ne bih želio otkriti da sam, recimo, nacist."64"Ti si, što se ono kaže, dobar demokrat," rekla je Paola, "ali više instinktivno nego ideološki. Uvijek sam ti govorila da je tebi politika dosadna - a ti si me, zbog prepirke, zvao lapasionaria. Kao da si pribjegao starim knjigama iz straha ili prezira prema svijetu. Ne, nepravedna sam, nije to bio prezir, jer si se uzbuđivao oko velikih moralnih problema. Potpisivao si apele mirovnjaka i

nenasilnih skupina, ljutio te rasizam. Čak si se upisao u neko udruženje protiv vivi-sekcije.""Životinja, pretpostavljam.""Naravno. Vivisekcija ljudi naziva se ratom.""A jesam li bio... uvijek takav i prije nego što sam te sreo?""O djetinjstvu i mladosti nisi govorio. S druge strane, u tim te stvarima nikad nisam uspjela shvatiti. Oduvijek si bio mješavina milosrđa i cinizma. Ako je netko bio osuđen na smrtnu kaznu, ti si potpisivao peticiju protiv, slao si novac za komunu narkomana, ali ako bi ti rekli da je deset tisuća djece poginulo, recimo, u plemenskom ratu u centralnoj Africi, ti bi slijegao ramenima kao da kažeš svijet je takav i tu se ništa ne može. Uvijek si bio čovjek vesele ćudi, volio si lijepe žene, dobro vino, dobru glazbu, ali meni se činilo kao daje to vanjska ljuska, način da se sakriješ. Kada bi se prepustio, govorio bi kako je povijest krvava zagonetka, a svijet pogreška.""Ništa mi neće moći izbiti iz glave kako je ovaj svijet proizvod nekog mračnog boga čije sam sjene ja produžetak.""Tko je to rekao?""Više ne znam.""Mora postojati nešto što te uplelo u to. Ali si se uvijek trudio punom snagom kad je netko nešto trebao; kad je bila poplava u Firenci, dragovoljno si otišao izvlačiti iz blata knjige Nacionalne biblioteke. Eto, bio si samilostan prema malim stvarima, a ciničan prema velikim.""To mi se čini ispravnim. Radiš samo ono što možeš. Ostalo je Božja krivnja, kako je govorio Gragnola.""TkojeGragnola?"65"Ni to više ne znam. Vidi se da sam to nekad znao." Što li sam to nekad znao?Jednog sam se jutra probudio, skuhao si kavu (bez kofeina) i počeo pjevušiti Roma nonfar la stupida stasera. Zašto mi je pala na pamet ta pjesma? Dobar znak, rekla je Paola, opet počinješ. Dakle, čini se da sam svakog jutra, dok bih si pripremao kavu, pjevao neku pjesmu. Nema nikakva razloga zašto mi je pala na pamet ova

umjesto neke druge. Sva ispitivanja (što si noćas sanjao, o čemu smo sinoć pričali, što si čitao prije no što si zaspao?) nisu nikada dala neko pouzdano objašnjenje. Možda su mi zvučno sjećanje budili, recimo, način navlačenja čarapa, boja košulje, limenka koju bih ugledao krajičkom oka."Jedino si," primijetila je Paola, "uvijek pjevao samo pjesme iz pedesetih pa nadalje, u najboljem bi se slučaju vraćao pjesmama s prvih festivala u Sanremu, Vola colomba bianca vola ili Papaveri e papere. Nikada nisi išao unatrag, nisi pjevao pjesme iz četrdesetih, ili tridesetih, ili dvadesetih." Paola mije spomenula Sama lutam gradom ja, veliki hit iz poslijeratnog razdoblja, koji se čak i njoj, koja je u to vrijeme bila još djevojčica, urezao u sjećanje, jer su ga neprestano izvodili na radiju. Naravno, činilo mi se da je znam, ali nije me posebno zanimala, kao da su mi otpjevali Castu divu, a zapravo izgleda da nikada nisam bio neki ljubitelj lirske opere. Ne može se ni usporediti s Eleanor Rugbu, na primjer, ili sa Que sera serd, whatever will be will be, ili Sono una donna non sono una santa. A što se tiče starijih pjesama, Paola je moje nezanimanje za njih pripisivala nečemu što ona naziva potiskivanje djetinjstva.Također je tijekom godina primijetila da sam dobar poznavatelj klasične glazbe i jazza, rado sam odlazio na koncerte, slušao ploče, ali nikada nisam poželio uključiti radio. U najboljem slučaju slušao bih ga u pozadini ako bi ga netko drugi upalio. Očigledno mi je radio bio, kao i kuća na selu, nešto iz drugih vremena.* * *66A sljedećeg jutra, kad sam se probudio i pripremao kavu, pjevao sam:Sama lutam gradom jaProlazim kroz gomilu koja ne znaKoja bol moju ne vidiDok tražim te, sanjam te, a više nemam te...Uzalud pokušavam zaboravitiPrva ljubav zaborava nemaUpisano je ime, ime u dubini srca moga spavaUpoznala sam te i sada znam da si ljubav prava,

Prava ljubav, velika ljubav.Melodija je izlazila sama od sebe. Oči su mi zasuzile."Zašto baš ta?" upitala je Paola."Eto tako. Možda zato što se zvala Tražim te. A koga, ne znam.""Savladao si barijeru četrdesetih godina," uzvratila je Paola znatiželjno."Nije to," odgovorio sam, "nego sam osjetio nešto iznutra. Kao neki ježur. Ne, ne kao ježur. Kao da... Znaš Flatland, i ti si ga pročitala. Pa eto, oni trokuti i oni kvadrati žive u dvije dimenzije, ne znaju što je to debljina. Sad zamisli da ih netko od nas, koji živimo u tri dimenzije, dotakne odozgo. Osjetili bi nikad prije iskušani osjećaj i bili bi nesposobni reći što je to. Kao kad bi k nama došao netko iz četvrte dimenzije i nježno nas dotaknuo iznutra, recimo po pilorusu, donjem otvoru želuca. Što osjećaš kad ti netko poškaklja pilorus? Rekao bih... neki tajanstveni plamen.""Što znači tajanstveni plamen?""Ne znam, došlo mije da tako kažem.""Jesi li to isto osjetio kada si vidio fotografiju svojih roditelja?""Gotovo da. To jest ne. Ali zapravo, zašto ne? Gotovo isto.""To je zanimljiv znak, Yambo, treba ga zabilježiti."Ona se uvijek nada da će me izbaviti. A ja sam možda osjetio tajanstveni plamen razmišljajući o Sibilli.67* * *Nedjelja. "Pođi prošetati," rekla mi je Paola," činit će ti dobro. Drži se ulica koje poznaješ. Na Largu Cairoli je onaj štand sa cvijećem koji je obično otvoren i praznikom. Neka ti naprave lijepi proljetni buket, ili buket ruža, ova kuća izgleda kao mrtvačnica."Sišao sam na Largo Cairoli, ali je štand bio zatvoren. Tumarao sam po Via Dante do Via Cordusio, skrenuo desno prema Borsi i vidio da se nedjeljom tamo sastaju kolekcionari iz cijeloga Milana. Uzduž Via Cordusio štandovi s markama, uzduž cijele Via Armorari stare razglednice i figurice, a cijeli su Passaggio Centrale zauzeli prodavači starog novca, sličica svetaca, olovnih vojnika, ručnih satova, pa čak i telefonskih kartica. Kolekcionarstvo je analno, trebao sam znati, ljudi su spremni sakupljati sve, čak i čepove Coca-

Cole, uostalom telefonske kartice koštaju manje od mojih inkunabula. Na Piazzi Edison, slijeva štandovi s knjigama, novinama, reklamnim plakatima, a nasuprot čak i neki koji prodaju raznu kramu, svjetiljke Liberty, dakako lažne, po-služavnike s cvijećem na crnoj podlozi, balerine od porculana.Najednom su se štandu nalazile četiri zapečaćene valjkaste posude, s nekom vodenastom otopinom (formalinom?) u kojoj su lebdjeli oblici boje bjelokosti, neki okrugli, neki u obliku graha, povezani vrlo bijelim nitima. Bila su to morska stvorenja, trpovi, komadići polipa, izblijedjeli koralji, a mogli su također biti bolesna tvorevina nakazne mašte nekog umjetnika. Yvesa Tanguva?Vlasnik mi je objasnio da su to testisi psa, mačka, pijetla i još neke životinje, zajedno s bubrezima i tim stvarima. "Vidite, to je sve iz znanstvenog laboratorija devetnaestoga stoljeća. Četrdeset tisuća svaki. Samo posude vrijede dvostruko, to je staro barem stotinu pedeset godina. Četiri puta četiri je šesnaest, ja ću vam sva četiri dati za sto dvadeset tisuća. Dobar posao."Ti su me testisi očarali. Konačno nešto što ne bih trebao poznavati po semantičkom pamćenju, kako je govorio68Gratarolo, a nisu ni dio mog prošlog iskustva. Tko je ikada vidio pasje testise same za sebe, hoću reći, bez psa? Pretražio sam džep, sveukupno sam imao četrdeset tisuća, a na štandu baš ne možeš platiti čekom."Uzet ću one pseće.""Griješite što ostavljate one druge, bila je to jedinstvena prilika."Ne može se sve imati. Vratio sam se kući sa svojim psećim mudima, a Paola je problijedjela: "Čudno je, uistinu izgleda kao umjetničko djelo, ali gdje ćemo to držati? U dnevnom boravku, tako da nam svaki put kad nekom gostu ponudiš pistacije i masline iz Ascolija taj povrati na tepih? U spavaćoj sobi? Oprosti, ali ne. Držat ćeš to u studiju, možda pokraj koje lijepe knjige o prirodnim znanostima iz sedamnaestoga stoljeća.""Mislio sam da sam napravio dobar posao.""Ali, shvaćaš li da si ti jedini čovjek na svijetu, jedini na licu zemlje od Adama nadalje, kojega je žena poslala da kupi cvijeće, a vraća se

kući s parom psećih muda?""Ako ništa drugo, to je za Guinessovu knjigu rekorda. A osim toga, to znaš, bolestan sam.""Izgovori. Bio si lud i prije. Ne misliš valjda daje slučajno što si od sestre zatražio kljunaša. Jednom si u kuću htio staviti fliper iz šezdesetih koji je koštao kao Matisseova slika i proizvodio paklenu buku."Paola je već znala za tu tržnicu rabljenih stvari, štoviše rekla je da sam i ja morao znati za nju, jednom sam tamo pronašao prvo nerazrezano izdanje Papinijeva Goga, s originalnim koricama, za deset tisuća lira. I tako me sljedeće nedjelje htjela pratiti, nikad se ne zna, rekla je, postoji rizik da se vratim kući s testisima dinosaurusa, pa će trebati pozvati zidara da proširi vrata kako bi ih mogli unijeti.Marke i telefonske kartice nisu u meni budile radoznalost, ali stari časopisi jesu. Stvari iz našeg djetinjstva, rekla je Paola. A ja: "Pustimo sad to." Ali sam u jednom trenutku ugledao Mickevev almanah. Instinktivno sam ga uzeo u ruku. Nije bio jako star, bio je to reprint iz sedamdesetih,69kao što se moglo zaključiti po stražnjoj strani korica i cijeni. Otvorio sam ga na sredini: "Ovo nije original, jer oni su bili tiskani u dvije boje, u nijansi cigle i kestenjastoj, a ovaj je tiskan u bijeloj i plavoj.""Kako to znaš?""Ne znam, samo znam.""Ali naslovnica reproducira onu originalnu, pogledaj datum i cijenu, 1937., lira i pedeset."Bjelkino blago, isticalo se na raznobojnoj naslovnici. "Ovdje su pogriješili stablo," rekao sam."U kom smislu?"Na brzinu sam prelistao almanah i sigurnim sam pokretom došao do pravih prizora. Ali kao da nemam volje pročitati ono što piše u oblačićima, kao da su ispisani nekim drugim jezikom, ili su se slova izmiješala. Radije sam napamet recitirao."Dakle, Mickev Mouse i Horacije su sa starim zemljovidom otišli potražiti blago koje je zakopao djed krave Bjelke ili djedov brat, natječući se s laskavim gospodinom Squin-chom i podmuklim

Hromim Dabom. Stigli su na mjesto, pogledali zemljovid, trebalo je krenuti od velikog drva, povući crtu prema manjem drvetu i napraviti trokut. Kopaju kopaju, ali nema ničega. Sve dok Mickevu Mouseu nije sinula ideja, zemljovid je iz 1863., prošlo je više od sedamdeset godina, nemoguće daje tada tamo bilo to malo stablo, dakle70stablo koje sada izgleda veliko je ondašnje malo stablo, a veliko se srušilo, ali možda su tu još njegovi ostaci. I doista, traže traže, i evo komada panja, ponovno iscrtaju trokut, ponovno kopaju i evo tamo, baš u toj točki, blaga.""Otkuda to znaš?""To svi znaju, zar ne?""Naravno da ne znaju," rekla je Paola uzbuđena. "To nije semantičko pamćenje. To je autobiografsko pamćenje. Ti se sjećaš nečega što te se dojmilo kad si bio dijete! A to ti je prizvala ova naslovnica.""Ne, nije slika. Možda prije ime, krava Bjelka.""Rosebud."Naravno da smo kupili almanah. Večer sam proveo nad tom pričom, ali iz nje nisam ništa više izvukao. Znao sam je, i to je sve, nikakav tajanstveni plamen."Neću se više izvući iz ovoga, Paola. Nikada neću ući u spilju.""Ali odmah si se sjetio priče o dva stabla.""Proust se barem sjećao tri. Papir, papir, poput svih knjiga u ovom stanu i onih u studiju. Imam sjećanje od papira.""Iskoristi papir, budući da ti madeleines ništa ne govore. Nisi Proust, u redu. Nije to bio ni Zasetskij.""Carneade, tko je pak to bio?""Gotovo sam sasvim zaboravila, ali me podsjetio Grata-71rolo. Zbog profesije kojom se bavim, nisam mogla, a da ne pročitam Izgubljeni i ponovno pronađeni svijet, klasični slučaj. Samo što je to bilo prije puno vremena i to zbog akademskog razloga. Danas sam je ponovno pažljivo pročitala, to je sjajna knjižica koju prolistaš za dva sata. Dakle, Lurija, veliki ruski neuropsiholog, pratio je slučaj

tog Zasetskija, kojega je tijekom posljednjeg svjetskog rata pogodila krhotina granate i povrijedila mu lijevu okcipito-parijentalnu stranu mozga. I on se budi, ali u užasnom kaosu, ne uspijeva čak ni shvatiti položaj svog tijela u prostoru. Ponekad misli da su mu dijelovi tijela promijenjeni, da mu je glava postala prekomjerno velika, da mu je trup izuzetno mali, da su mu se noge premjestile na glavu.""Ne sliči mi na moj slučaj. Noge na glavi? A penis na mjestu nosa?""Čekaj malo. To s nogama na glavi mu se događalo samo ponekad. Najgore je bilo sa sjećanjem. Svedeno na komadiće, kao da se pretvorilo u prah, puno gore nego tvoje. Ni on se nije sjećao ni gdje je rođen ni imena svoje majke, ali nije više znao ni čitati i pisati. Lurija gaje počeo pratiti, Zasetskij ima željeznu volju, ponovno uči čitati i pisati, i piše, piše. Dvadeset pet godina zapisuje ne samo ono što iskopava iz opustošene pećine svoga sjećanja, nego i ono što mu se iz dana u dan događa. Kao da njegova ruka, svojim automatizmima, uspijeva dovesti u red ono što glava ne uspijeva. Kao da je ono što je pisao bilo pametnije od njega. Tako se, malo-pomalo, ponovno pronašao na papiru. Ti nisi kao on, ali dojmilo me se što je stvorio sjećanje od papira. I za to mu je trebalo dvadeset pet godina. Ti papire već imaš, ali to očito nisu ovi ovdje. Tvoja je pećina u kući na selu. Znaš, o tome sam mnogo razmišljala ovih dana. Previše odrješito si zaključao papire svoga djetinjstva i svoje rane mladosti. Možda tamo ima nečega što će te dobro uzdrmati. Učini mi sad to sveto zadovoljstvo i otiđi u Solaru. Sam, prvo zato što ne mogu napustiti posao, drugo zato što po mom mišljenju moraš sve obaviti sam. Ti i tvoja daleka prošlost. Ostani tamo koliko treba i vidi što će se dogoditi. U najgorem ćeš slučaju72izgubiti tjedan dana, možda dva, ali ćeš biti na čistom zraku koji će ti činiti dobro. Već sam telefonirala Amaliji.""A tko je Amalija, Zesetskijeva žena?""Ne, njegova baka. Nisam ti ispričala baš sve o Solari. Još od vremena tvoga djeda tamo su bili napoličari, Maria i Tommaso, zvan Masulu, jer je tada oko kuće bilo mnogo zemlje, osobito vinograda i dosta stoke. Maria te odgojila i silno te voljela. Ali i

Amalija, njena kći, koja mora biti desetak godina starija od tebe, bila ti je kao starija sestra, dadilja i sve ostalo. Bio si njen idol. Kad su ujak i ujna prodali zemlju, uključujući i kućicu u planini, ostali su još mali vinograd, voćnjak, povrtnjak, svinjac, kunićak i kokošinjac. Više nije imalo smisla govoriti o napoličarenju, a ti si sve ostavio Masulu, kao daje to njegovo, uz uvjet da se obitelj brine za kuću. Kasnije su umrli i Masulu i Maria, a Amalia se nikada nije udala - nije bila neka ljepotica - i ostala je živjeti tamo, prodaje jaja i piliće u selu, mesar dolazi kad treba zaklati svinju, rođaci joj pomažu prskati lozu i kad treba obaviti berbu, ukratko zadovoljna je, osim što se osjeća pomalo usamljenom, pa je sretna kad djevojke dođu tamo s djecom. Plaćamo joj za ono što potrošimo, jaja, piliće ili salame, a za voće i povrće ne želi ni čuti - to je vaše, kaže. Zlatna žena i vidjet ćeš kakva kuharica. Na pomisao da ćeš doći izbezumila se, pa Signorino Yambo ovo, pa Signorino Yambo ono, koja divota, vidjet ćete da ću ga izliječiti od te njegove bolesti salatom koju voli...""Signorino Yambo. Kako otmjeno. Usput, zašto me zovete Yambo?""Za Amaliju ćeš biti Signorino i sa osamdeset. A što se tiče Yamba, to mije objasnila upravo Maria. To si ti odlučio kao mali. Govorio šija se zovem Yambo, onaj s čuperkom. I tako si za sve postao Yambo.""S čuperkom?""Očito si tada imao neki zgodan čuperak. A nije ti se sviđalo ime Giambattista, što čak i mogu razumjeti. Ali ostavimo sad anagrafske probleme. Ti odlaziš. Ne možeš ići vlakom, jer bi morao četiri puta presjedati, nego će te odvesti Nicoletta.73Ionako mora pokupiti stvari koje je tamo ostavila za Božić, zatim se odmah vraća natrag i ostavlja te u Amalijinim rukama koja će te maziti, ona se zna pojaviti kad je trebaš i nestati kad želiš biti sam. Prije pet godina u kuću smo uveli telefon, pa se možemo čuti svakog trena. Pokušaj, molim te."Zatražio sam nekoliko dana da o tome razmislim. Ja sam prvi govorio o nekom putovanju, kako bih izbjegao poslije-podneva u studiju. Ali jesam li doista želio izbjeći poslijepod-neva u studiju?

Bio sam u labirintu. Kojim god smjerom da krenem, to nije onaj pravi. A osim toga, odakle sam htio izaći? Tko je rekao Sezame, otvori se, želim izaći? Ja sam želio ući, kao Ali Baba. U pećine sjećanja.Sibilla se pobrinula za rješenje mog problema. Jednog je poslijepodneva ispustila neodoljivi jecaj, blago je porume-njela (u krvi koja raspršuje plamen po tvom licu, svemir se smije), nekoliko je sekundi mučila smotuljak kartica koje je imala ispred sebe i rekla: "Yambo, moraš biti prvi koji će to saznati... Udajem se.""Kako to, udaješ se?" reagirao sam kao da kažem "kako si to dopuštaš?""Udajem se. Znaš ono kad muškarac i žena razmijene prstenje, a drugi po njima bacaju rižu?""Ne, hoću reći... napuštaš me?""A zašto bi? On radi u arhitektonskom birou, ali još ne zarađuje puno, morat ćemo oboje raditi. A osim toga, zar bih te ikada mogla napustiti?"Zario mu je nož u srce i dvaput ga okrenuo. Kraj Procesa, štoviše, kraj procesa. "Je li to nešto... što već dugo traje?""Ne dugo. Susreli smo se prije nekoliko tjedana, znaš kako to ide. Dobar je momak, upoznat ćeš ga."A kako to ide. Možda je i prije bilo drugih dobrih momaka, možda je iskoristila moju nesreću da okonča nepodnošljivu situaciju. Možda se bacila na prvoga koji je naletio, skok u neizvjesno. A u tom sam joj slučaju dvaput nanio bol. Ali tko joj je nanio bol, budalo? Sve se odvija onako74kako se obično odvija, mlada je, susreće nekoga svoje dobi, prvi put se zaljubljuje... Prvi put, slažeš se? A ipak netko će oskvrnuti vrelo ustašca tvojih, bit će mu sreća i milost što te ni tražio nije..."Morat ću ti nešto lijepo pokloniti.""Ima vremena. Odlučili smo sinoć, ali želim pričekati da se ti oporaviš, tako da mogu uzeti tjedan dana godišnjeg bez grižnje savjesti."Bez grižnje savjesti. Kakva tankoćutnost.Kako je ono išla posljednja kartica o magli koju sam vidio? Kad smo

stigli na Rimsku postaju, uvečer na Veliki petak, a ona se udaljila u vagonu utonulom u maglu, učinilo mi se da sam je izgubio zauvijek, nepovratno.Priča je završila sama od sebe. Štogod da se ranije dogodilo, sve je izbrisano. Nova novcata crna ploča. Odsada nadalje samo kao kćer.Sada sam mogao otputovati. Dapače, morao sam. Rekao sam Paoli da ću otići u Solaru. Bila je sretna."Vidjet ćeš da ćeš se dobro osjećati.""Prinče, prinče, je li odluka tvoja sad ta - toga možda ne bi bilo da se pitam ja - već je to odlučila vještica mi žena - u našoj kući uvijek je zadnja njena.""Stvarno si zloban. Na selo, na selo."Te večeri, dok mi je Paola u krevetu davala posljednje preporuke pred odlazak, pomilovao sam joj grudi. Nježno je zaječala i osjetio sam nešto što je nalikovalo želji, ali pomiješano s nježnošću, možda zahvalnošću. Vodili smo ljubav.Kao i s četkicom za zube, očigledno je moje tijelo sačuvalo sjećanje kako se to radi. Bilo je to mirno, u polaganom ritmu. Ona je prva doživjela svoj orgazam (uvijek je tako, rekla mi je kasnije), ja malo zatim. Konačno, bilo mi je prvi put. Stvarno je lijepo kako govore. Nisam bio time iznenađen: kao da sam to već znao, u glavi, a tijelom sam tek tada otkrio da je to istina."Nije loše," rekao sam spuštajući se na leđa, "sad shvaćam zašto ljudi toliko drže do toga."75"Isuse," komentirala je Paola, "dogodili mi se čak i da raz-djevičim svog muža sa šezdeset godina.""Bolje kasno nego nikad."Ali nisam mogao izbjeći, dok sam s Paolinom rukom u ruci tonuo u san, postaviti si pitanje bi li sa Sibillom bilo isto. Budalo, mrmljao sam dok sam polagano gubio svijest, ionako to nikada nećeš znati.Otputovao sam. Nicoletta je vozila, a ja sam je promatrao, iz profila. Sudeći po mojim fotografijama iz doba vjenčanja, \rcvala. je rcvoj rvos , a. također i oblik -usta,. Bila je doista moja kćer, nisu mi podvalili plod tuđe krivnje.(Budući da joj se izrez blago rastvorio, iznenada joj na grudima

primijeti zlatni medaljon s fino ugraviranim Y. Veliki Bože, reče, tko vam gaje dao? Oduvijek sam ga imala sa sobom, gospodine, već sam ga imala kad su me kao dojenče našli na stubištu samostana klarisa u Saint-Aubanu, reče ona. To je medaljon tvoje majke vojvotkinje, uzviknuh! Imaš li možda četiri mala madeža u obliku križa na lijevom ramenu? Da. Gospodine, ali kako vi to možete znati? Pa onda, onda si ti moja kći, a ja sam tvoj otac! Oče, oče moj! Ne, nemoj se sada onesvijestiti, čedno nevinašce. Sletjet ćemo s ceste!)Nismo razgovarali, ali već sam shvatio da Nicoletta po prirodi nije baš pričljiva, a u tom je trenutku vjerojatno bila i zbunjena, bojala se da će mi natuknuti nešto što sam zaboravio, a nije me željela uznemiriti. Samo sam je upitao u kojem pravcu idemo: "Solara je na granici između Langhe i Monferrata, prelijepo mjesto, vidjet ćeš, tata." Sviđalo mi se što me zove tata.Na početku, kad smo izašli s autoceste, vidio sam oznake koje su mi govorile o poznatim gradovima, Torino, Asti, Alessandria, Casale. Zatim smo se uputili sporednim cestama gdje su table navodile mjesta za koja nikad nisam čuo. Nakon nekoliko kilometara ravnice, nakon udoline, u daljini sam nazreo plavičasti obris nekih brežuljaka. U jednom je trenutku taj obris nestao jer smo bili pred bedemom od dr-76veća, pa se automobil uvukao u prolaz između gustog lišća, zbog čega sam pomislio na tropsku prašumu. Que me font maintenant tes ombrages et tes lacs?Ali kad smo prošli taj prolaz, a činilo se da i dalje nastavljamo ravnicom, već smo bili u kotlini koju su bočno i straga nadvisivali brežuljci - očigledno smo neprimjetno zašli u Monferrato i stalno se uspinjući, okružile su nas uzvisine, a da to nisam ni primijetio i već smo ulazili u neki drugi svijet, u svetkovinu još mladih vinograda. Bili su to, gledano iz daljine, vrhovi raznih visina, neki su tek izbijali između nižih vršaka, drugi su bili strmiji, a mnoge od njih su nadvisivale građevine - crkve ili velike seoske kuće i nekakve kule - koje su se tamo ustobočile prekomjerno drsko i umjesto da te vrhove blago nadopune, one kao da su ih gurale prema nebu.

Nakon oko sat vremena putovanja među tim brežuljcima, gdje se nakon svakog zavoja otvarao različit krajolik, kao da smo iznenada prešli iz jedne pokrajine u drugu, u određenom sam trenutku vidio oznaku na kojoj je pisalo Mongar-dello. Rekao sam: "Mongardello. Zatim Corseglio, Monteva-sco, Castelletto Vecchio, Lovezzolo i tu smo, zar ne?""Kako znaš?""Pa to svi znaju," rekao sam. Ali to očigledno nije bila istina, pa u kojoj se to enciklopediji govori o Lovezzolu? Zar počinjem prodirati u pećinu?77Drugi dio SJEĆANJE OD PAPIRA

795. BJELKINO BLAGODok sam se približavao mjestima svoga djetinjstva zaista nisam shvaćao zašto kao odrastao nisam rado odlazio u Solani. Ne toliko zbog same Solare, tek malo više od velikog sela u kotlini sred vinograda na niskim brežuljcima, pokraj kojeg se samo prolazilo, nego zbog onog kasnije, kad počinje uspon. U određenom trenutku, nakon mnogostrukih zavoja, Nicoletta je ušla na sporedni puteljak pa smo produžili barem dva kilometra uzduž nasipa, širokog tek toliko da se dva automobila jedva mimoiđu, koji se s obje strane spuštao pokazujući dva različita krajolika. Zdesna krajolik Monferrata, sazdan od vrlo mekanih vršaka opasanih drvoredima kojih je postupno bilo sve više, zelenih nasuprot bistrom nebu ranog ljeta, u sat kada se (znao sam) pomami podnevni demon. Na drugoj su se strani već vidjele prve kreste Langhe s oštrijim i manje raznovrsnim uzvisinama, poput slijeda lanaca koji se nižu jedan za drugim, svaki u daljini obilježen drugom bojom, sve dok nisu nestali u plavetnilu onih najudaljenijih.Otkrivao sam taj krajolik prvi put, pa ipak sam ga osjećao svojim i imao sam dojam da bih, kad bih se upustio u ludu jurnjavu po dolinama, znao gdje stati i kamo krenuti. U izvjesnom smislu to je bilo jednako kao i kad sam, onog dana kad sam izašao iz bolnice, uspio voziti automobil koji nikada nisam vidio. Osjećao sam se kao

kod kuće. Obuzela me neodređena radost i sreća bez sjećanja.81Nasip se nastavljao usponom uz brežuljak koji ga je iznenada nadvisio i, nakon drvoreda divljeg kestena, evo kuće. Zaustavili smo se u dvorištu išaranom gredicama cvijeća, a iza građevine se nazirao malo viši brežuljak gdje se prostiralo ono što je trebalo biti Amalijin mali vinograd. Na dolasku je bilo teško odrediti oblik te goleme kuće s velikim prozorima na prvom katu, čiji je prostrani središnji dio, s balkonom ispod kojeg su lijepa hrastova vrata bila uglavljena u polukružni luk, gledala ravno na drvored, doksu dva kraća bočna krila imala skromnije ulaze. Nije se moglo vidjeti koliko se kuća proteže na stražnjoj strani, prema brežuljku. Iza mojih leđa dvorište se otvaralo prema krajolicima kojima sam se upravo bio divio, uz pogled od sto osamdeset stupnjeva, jer se prilazni drvored malo-pomalo uzdizao, a cesta kojom smo prošli nestajala prema dolje, ne ometajući pogled.Bio je to samo kratki dojam, jer se usred glasnih povika veselja odmah pojavila žena koja, po onome kako su je opisali, nije mogla biti nitko drugi nego Amalia, kratkih nogu, poprilično jaka, neodređene dobi (kako mi je najavila Nicoletta, između dvadeset i devedeset godina), lica nalik suhom kestenu, obasjana nezadrživom radošću. Ukratko, obred dobrodošlice, poljupci i zagrljaji, stidljive nespretnosti za kojima bi odmah uslijedio uzvik prekinut rukom brzo prinesenom ustima (sjećate li se Signorino Yambo ovoga i onoga, ste prepoznali, što ne, i tako dalje, dok ju je Nicoletta iza mojih leđa vjerojatno mrko gledala).Zbrka, premalo prostora za razmišljanje ili pitanja, tek toliko vremena da se istovari prtljaga i odnese u lijevo krilo, ono u koje se naselila Paola s djevojkama i u kojem bih i ja mogao spavati, osim ako ne želim stanovati u središnjem dijelu, onom mojih bake i djeda i moga djetinjstva, koje je uvijek ostalo zatvoreno, poput nekog svetišta ("znate, ja tam' idem brisat' prašinu i nekad prozračim, al' zbilja samo rijetko, da se ne naprave loši mirisi, a da ne remetim mir 'nutra u sobama koje su meni k'o da sam u crkvi"). Ali one goleme prazne sobe u prizemlju ostajale su otvorene, jer su se tamo čuvale jabuke, rajčice i mnoge druge dobre stvari,

82da dozru ili se očuvaju na hladnom. I zaista, kad smo napravili nekoliko koraka po tim predvorjima, osjećao se oštar miris začina, voća i povrća, a na velikom stolu već su bile prve smokve, stvarno prve; nisam si mogao uskratiti kušanje jedne i usudio sam se reći kako je to drvo zaista oduvijek bilo osobito - ali Amalia je uzviknula "kako, to drvo, ta drva, pet ih ima, to vi dobro znate, a jedno je ljepše od drugoga!" Oprostite Amalia, malo sam rastresen, pa naravno, uz te sve važne stvari koje imate u glavi Signorino Yambo - hvala Amalia, kad bih barem zaista imao puno takvih stvari u glavi, nezgoda je što su sve odletjele, pufff, jednog jutra krajem travnja, pa mi je svejedno je li to jedna smokva ili ih je pet."Ima li već grožđa u vinogradu?" upitao sam, tek toliko da pokažem kako su mi pamet i osjećaji aktivni."Pa sad su to još slabunjavi grozdovi koji izgledaju k'o djeca u maminom trbuhu, makar je ove godine uz ovo toplo vrijeme sve dozrelo prije nego inače i nadajmo se da će još padati kiša. Ima vremena da ga vidite, grožđe, jer tu ste do rujna. Daklem, ste si bili malo bolesni i gospođa Paola mi je rekla da vas moram oporavit', sa zdravim i hranjivima stvar'ma. Pripremila sam za večeru ono što ste volili k'o mali: salaticu s uljem i sosom od paradajza, komadićima celera i sitno kosanim lukom i sa svim travama kak' to Bog zapov'je-da, a imam i kruha kakav volite, onog finog za močanje. A onda bude bilo pile, al' ono moje, ne valjda ono iz dućana koje se šopa sa svim i svačim, ili više volite kunića s ružmarinom. Kunića? Kunića, idem odmah po vratu lupit' najljepšega, jadna živina, al' taki ti je život. Moj Bog, Nicoletta stvarno odmah odlazi? Baš šteta. Nema veze, ostajemo tu nas dvoje, vi radite šta 'oćete, jer ja neću zabadati nosa. Vidite me samo ujutro kad vam donesem bijelu kavu i kad se bude jelo, a ostalo vrijeme vi idete i kružite kak' vam se sviđa.""Dakle, tata," rekla mi je Nicoletta dok je tovarila stvari koje je došla uzeti, "čini se da je Solara daleko, ali iza kuće je puteljak koji vodi nizbrdo ravno u selo, zaobilazeći sve zavoje ceste. Tamo je pomalo strma nizbrdica, ali s nekom vrstom stubišta, pa si odmah u nizini. Četvrt sata za odlazak i

83dvadeset minuta za povratak uzbrdicom, a uvijek si govorio daje to dobro za kolesterol. U selu ćeš naći novine i cigarete, ali kažeš li Amaliji, ona će otići u osam ujutro, ionako ide svojim poslom i zbog mise. Ali moraš joj na komadić papira napisati naziv novina, i to svaki dan, inače će zaboraviti i riskiraš da ti sedam dana donosi isti broj Gentea ili Stopa. Stvarno ti ne treba ništa drugo? Željela bih ostati s tobom, ali mama kaže da će ti dobro činiti ako ostaneš sam među svojim starim stvarima."Nicoletta je otišla, Amalia mi je pokazala moju i Paolinu sobu (miris lavande). Stavio sam svoje stvari na mjesto, presvukao se u udobnu odjeću koju sam tamo našao, uključujući i cipele izgaženih peta, stare barem dvadeset godina, baš za zemljoposjednika i pola sata sam s prozora gledao brežuljke na padinama Langhe.* Na kuhinjskom stolu bile su novine iz božičnog razdoblja (bili smo tu posljednji put za praznike) i počeo sam ih čitati dok sam si nalijevao čašu muškata, spremnog u vjedrici s ledenom vodom iz bunara. Krajem studenog Ujedinjeni narodi su odobrili uporabu sile za oslobađanje Kuwaita od Iračana, upravo je za Saudijsku Arabiju krenulo prvo američko naoružanje, govorilo se o posljednjem pokušaju Sjedinjenih Država da se u Ženevi pregovara sa Saddamovim ministrima kako bi ga se uvjerilo da se povuče. Novine su mi pomogle rekonstruirati pojedine događaje i čitao sam ih kao da su to posljednje vijesti.Odjednom sam shvatio da ujutro, u onom uzbuđenju zbog putovanja, nisam obavio nuždu. Otišao sam u kupaonicu, sjajna prilika da završim pregled novina, i s prozora sam ugledao vinograd. Spopala me misao, bolje reći stara želja, da potrebu obavim među redovima loze. Stavio sam novine u džep i otvorio, ne znam je li slučajno ili zahvaljujući nekom svom unutarnjem radaru, vratašca na stražnjoj strani. Prošao sam kroz vrlo dobro održavani povrtnjak. Sa strane gospodarskog krila nalazile su se drvene ograde, a po kokodakanju i roktanju koji su se čuli, vjerojatno su tu bili84kokošinjac, kunićak i svinjski tor. U dnu povrtnjaka bio je puteljak

kojim se uspinjalo do vinograda.Amalia je bila u pravu, listovi loze još su bili mali, a zrna su nalikovala bobicama. Ali osjećao sam da sam u vinogradu, s grumenjem zemlje koje sam gazio svojim izlizanim potplatima i čupercima korova između redova loze. Instinktivno sam pogledom potražio stablo breskve, ali ga nisam vidio. Čudno, bio sam pročitao u nekom romanu da među redovima loze - po kojima još od malena moraš hodati bos, malo zadebljanih peta - postoje žute breskve koje rastu samo u vinogradima, rastvaraju se pritiskom palca, a koštica iz njih izlazi gotovo sama, čista kao nakon kemijskog postupka, osim pokojeg crvića, debelog i bijelog, koji djelićem ostaje pričvršćen za nju. Možeš ih pojesti, a da i ne osjetiš baršunastu kožu, od čega te prođu srsi od jezika do slabina. Na trenutak su me prošli srsi u slabinama.Čučnuo sam, u velikoj podnevnoj tišini prekidanoj cvrkutom ptica i cvrčanjem cvrčaka, i ispraznio crijeva.Silly season. He read on, seated calm above his own ri-sing smeli. Ljudska bića vole miris vlastitih izmeta, ali ne i smrad tuđih. Konačno, oni su dio našeg tijela.Osjećao sam iskonsko zadovoljstvo. Lagano pokretanje sfinktera, među tim zelenilom, prizivalo mi je zbrkana prethodna iskustva. Ili je to instinkt vrste. Ja imam tako malo osobnog, a toliko opće vrste (imam pamćenje ljudskog roda, a ne osobno) da sam možda jednostavno uživao u zadovoljstvu koje je osjetio već neandertalac. On je sigurno imao manje toga za pamćenja od mene, nije znao čak ni tko je Napoleon.Kad sam bio gotov, palo mi je na um da bih se trebao obrisati lišćem, to je morao biti automatizam. Imao sam sa sobom novine, pa sam istrgnuo stranicu s televizijskim programima (ionako su bili stari šest mjeseci, a osim toga, u Solari nema televizora).Ustao sam i pogledao svoj izmet. Lijepa zavojita arhitektura koja se još pušila. Borromini. Vjerojatno su mi crijeva u redu, jer je poznato da se nad tim treba zabrinuti samo ako je izmet previše mekan ili čak tekući.85Prvi put sam vidio svoje govno (u gradu sjediš na školjki i bez

gledanja odmah povučeš vodu). Već ga zovem govno, kako vjerujem da to ljudi čine. Govno je najosobnije i najintimnije što imamo. Ostalo mogu znati i drugi, izraz lica, pogled, kretnje. Čak i tvoje goloo tijelo, na moru, kod liječnika, dok vodiš ljubav. Čak i misli, jer ih obično izražavaš, ili ih drugi pogađaju iz tvog pogleda ili zbunjenosti. Naravno, bit će tu i tajnih misli (Sibilla, primjerice, ali tu sam se djelomično izlanuo pred Giannijem i tko zna je li nešto naslutila, možda se upravo zbog toga udaje), ali općenito se i misli iskazuju.Govno međutim ne. Osim u vrlo kratkom razdoblju tvog života, kada ti mama mijenja pelene, kasnije je samo tvoje. A budući da moje sadašnje govno baš i nije trebalo biti različito od onog koje sam proizvodio tijekom svog prošlog života, eto kako sam se u tom trenu ponovno združio sa satnim sobom iz zaboravljenih vremena i doživio prvo iskustvo koje se moglo povezati s bezbrojnim drugim prethodnim iskustvima, čak i onima kad sam kao dijete obavljao nuždu u vinogradu.Kad bih dobro pogledao uokolo, možda bih još pronašao ostatke kakice iz tog doba i, ako ispravno iscrtam trokut, Bjelkino blago.Ali tu sam se zaustavio. Govno još uvijek nije bilo moj lipov čaj - i stvarno bih volio vidjeti kako se mogu pretvarati da sflnkterom provodim svoje recherche? Za pronalaženje izgubljena vremena ne treba nam proljev nego astma. Astma je zračna, to je dašak (iako mučan) duše: ona je za bogate koji si mogu priuštiti sobe obložene plutom. Siromasi, na poljima, ne prazne dušu nego tijelo.Pa ipak se nisam osjećao osiromašenim, već zadovoljnim, kažem uistinu zadovoljnim, kako to još nisam osjetio od buđenja. Putovi Gospodnji su doista bezbrojni, pomislio sam, prolaze čak i kroz otvor na stražnjici.Tako je dan završio. Lutao sam malo po sobama lijevog krila, vidio sam sobu koja je sigurno pripadala unučićima (velika soba s tri kreveta, krpenim lutkama i triciklima ostavljenima po kutovima), u spavaćoj sobi bile su posljednje86knjige koje sam ostavio na noćnom ormariću, ništa osobito značajno. Nisam se usudio zaci u staro krilo. Strpljenja, moram se

naviknuti na mjesto.Jeo sam u Amalijinoj kuhinji, okružen starim naćvama, stolovima i stolcima još od njenih roditelja i mirisom glavica češnjaka obješenih o grede. Kunić je bio ukusan, ali je sala-tica bila vrijedna cijelog tog putovanja. Uživao sam u umakanju kruha u taj ružičasti umak išaran uljnim mrljama, ali bilo je to zadovoljstvo otkrića, a ne sjećanja. Već sam znao da od svojih osjetilnih kvržica ne trebam očekivati nikakve pomoći. Poprilično sam popio: vino iz tih krajeva vrijedi kao sva francuska vina zajedno.Upoznao sam se s kućnim životinjama: Pippom, starim olinjalim psom, sjajnim čuvarom, kako me uvjeravala Ama-lia, iako baš nije ulijevao povjerenje onako star, na jedno oko slijep i kako se činilo oglupio, i tri mačka. Dva su bila mrzovoljna i tvrdoglava, a treći je bio neka vrsta crnog angora mačka, guste i mekane dlake, a hranu je znao tražiti umiljato, grebući me po hlačama i dajući znak zavodljivim mijaukanjem. Mislim da volim sve životinje (zar se nisam upisao u neko udruženje protiv vivisekcije?), ali se instinktivnim simpatijama ne može zapovijedati. Treći mačak mi je bio ljubimac i njemu sam davao najbolje zalogaje. Upitao sam Amaliju kako se mačke zovu, a ona je odgovorila da mačke nemaju imena, jer nisu kršćani kao psi. Pitao sam mogu li crnog mačka zvati Matu, odgovorila je da mogu ako mi nije dovoljno mic-mic-mic, ali joj se na licu vidjelo da misli kako oni iz grada, pa čak i Signorino Yambo, imaju mnogo cvrčaka u glavi.A cvrčci (oni pravi) su vani stvarali zaglušujuću buku, pa sam ih otišao slušati u dvorište. Pogledao sam u nebo nadajući se da ću na njemu otkriti poznate likove. Zviježđa, samo zviježđa iz astronomskog atlasa. Prepoznao sam Velikog Medvjeda, ali kao jednu od onih stvari o kojima sam toliko slušao. Zar sam došao sve dovde da bih shvatio kako su enciklopedije u pravu? Rede in interiorem hominem i pronaći ćeš Laroussea.87Rekoh sam sebi: Yambo, imaš sjećanje od papira. Ne od neurona, nego od stranica. Možda će jednog dana izmisliti neku elektronsku vragoliju koja će računalu omogućiti putovanje kroz sve stranice ispisane od početka svijeta do danas i prijelaz s jedne na drugu

dodirom jagodice, a da više ni ne shvaćaš gdje se nalaziš i tko si, a onda će svi biti poput tebe.U očekivanju da steknem još mnogo supatnika, pošao sam spavati.Tek što sam zadrijemao, čuo sam da me netko doziva. Pozivao me da izađem na prozor upornim i isprekidanim "pssst, pssst". Tko me to mogao zvati izvana, obješen na žaluzine? Naglo sam ih rastvorio i vidio bjeličastu sjenku kako bježi u noć. Kako mije Amalia objasnila sljedećeg jutra, bila je to sova: kad su kuće prazne, te životinje vole živjeti, ne znam je li pod krovom ili u oluku, ali čim primijete da ima ljudi mijenjaju utočište. Šteta. Jer ta mije sova, koja je bježala u noći, opet probudila ono što smo Paola i ja opisali kao tajanstveni plam. Ova sova ili neka druga iz njene bratovštine očigledno mi je nekad pripadala, budila me nekih drugih noći i drugih je noći bježala u mrak, kao neki nespretan duh glupko. Glupko? Ni tu riječ nisam mogao pročitati u enciklopedijama. Dakle dolazila mi je iznutra ili od ranije.Imao sam nemirne snove i u jednom sam se trenutku probudio s jakim bolom u grudima. Isprva sam pomislio na infarkt - zna se da tako počinje - zatim sam ustao i bez razmišljanja otišao potražiti torbicu s lijekovima koju mi je dala Paola i uzeo sam Gastal. Gastal, dakle gastritis. Napad gastritisa dobiješ kad pojedeš nešto što nisi smio. Zapravo, jednostavno sam se prejeo: Paola mi je rekla da se kontroliram; dok je ona bila u blizini pazila je na mene kao pas čuvar, sada to moram naučiti raditi sam. Amalia mi ne bi mogla pomoći, jer prema seljačkoj tradiciji zdravo je puno jesti, a nezdravo je samo kad nemaš što za jesti.Koliko toga još moram naučiti.886. NUOVISSIMO MELZISpustio sam se u selo. Pomalo je naporno popeti se natrag, ali bila je to lijepa i okrepljujuća šetnja. Sva sreća što sam sa sobom ponio nekoliko šteka Gitanesa, jer tamo imaju samo Marlboro Light. Ipak je to selo.Ispričao sam Amaliji zgodu sa sovom. Nije se nasmijala kad sam rekao da sam pomislio kako je to neki duh. Postala je ozbiljna: "Sove nisu duhovi, to su dobre životinje koje nikome ne čine zlo. Ali tamo

dolje - a pokazivala je u smjeru Langhi - tamo još uvijek ima coprnica. Šta su coprnice? Skoro me je strah to i izgovorit', ali vi bi to trebali znat', jer je moj siroti tata vama stalno prič'o te priče. Bud'te mirni, ovdje neće doć', one idu strašit' seljake neznalice, ne gospodu koja možda znaju pravu riječ koja će ih natjerat' u bijeg glavom bez obzira. Coprnice su zle žene koje lunjaju noću. Još bolje ak'je magla ili oluja, onda se osjećaju k'o u svojoj kući."Nije htjela reći ništa više, ali je spomenula maglu, pa sam je upitao ima li tu puno magle."Puno? Isuse i Marijo, i previše. Nekad se ne vidi od mojih vrata do početka drvoreda, ma šta ja govorim, odavde ne vidim prednju stranu kuće, a ak' u njoj ima koga, navečer se jedva može vidjet' svjetlo koje dolazi s prozora, k'o da gori svijeća. A čak kad magla i ne dođe dovde, da samo vidite tamo prema brežuljcima. Nekad se do određene točke niš' ne vidi, zatim nešto izviri, neki vrh, neka crkvica, a onda89opet bijelo pa bijelo. K'o da su tam' negdje prolili vjedro mlijeka. Ako u rujnu još budete ovdje, možda ćete je već vidjeti, jer u ovim krajevima magle ima gotovo uvijek, osim između lipnja i kolovoza. Tamo u selu živi neki Salvatore, Napolita-nac koji je prije dva'eset godina doš'o ovamo radit', znate, kod njih je bila velika bijeda, i još se nije navik'o, on kaže da je kod njih lijepo vrijeme i na Bogojavljenje. Da samo znate kolTco se puta izgubio u poljima, malo je trebalo da padne u brzicu, pa su ga noću išli tražit' s baterijama. "Ko zna, možda su oni i dobri ljudi, ne kažem, ali nisu k'o mi." Recitirao sam u tišini:I dolinu promotrih: nesta listom sve! Potopljeno! More, ko ravnice, sivo, bez vala, bez žala, svud isto. I jedva ču se, čudna mjestimice, malih i dirljivih krikova galama: izgubljene u praznu svijetu ptice. Kosturi bukvi ko da vise prama, nebu, i ko da sanjam ruševine i mir sred mjesta pustinjskog i sama.Ali na trenutak su ruševine i samotna zdanja koje sam tražio, ako su postojali, bili ovdje, suncem obasjani, a jednako nevidljivi, jer je magla bila u meni. Ili sam ih možda trebao potražiti u sjeni? Kucnuo je trenutak. Morao sam ući u središnje krilo.

Rekao sam Amaliji da tamo želim ići sam, odmahnula je glavom i dala mi ključeve. Čini se da ima mnogo soba, a Ama-lia ih sve drži zaključanima, jer se nikada ne zna hoće li naići neki zlonamjernik. Stoga mi je dala svežanj velikih i malih ključeva, neki su bili hrđavi, govoreći mi kako ih sve zna napamet, ali ako baš želim ići za svoj račun morat ću se potruditi i svaki put ih sve isprobati. Kao da govori: 'To i zaslužuješ, jer još uvijek imaš svoje mušice k'o kad si bio mali."Amalia je vjerojatno tuda prošla rano ujutro. Dan ranije žaluzine su bile zatvorene, a sada su bile pritvorene, tek toliko da svjetlost prodre na hodnike i u sobe, da se vidi kuda90hodaš. Iako je Amalia povremeno dolazila prozračiti, ostao je ustajali miris. Nije bio neugodan, već kao daje izbijao iz starog namještaja, iz stropnih greda, iz bijelog platna raširenog preko naslonjača (nije valjda tu sjedio Lenjin?).Okanimo se sad pustolovine, probavanja i ponovnog isprobavanja raznih ključeva, zbog čega mi se činilo da sam glavni tamničar u Alcatrazu. Pristupno stubište vodilo je u dvoranu, neku vrstu dobro namještenog predsoblja, s naslonjačima u lenjinskom stilu, baš tako, i s nekim užasnim krajolicima slikanima u ulju, stilom devetnaestoga stoljeća, lijepo uokvirenima na zidovima. Još nisam poznavao djedov ukus, ali Paola mi ga je opisala kao čudnog kolekcionara: nije mogao voljeti te mazarije. Dakle, morale su to biti obiteljske stvari, možda slikarski pokušaji nekog pradjeda ili prabake. Uostalom, u polumraku te prostorije jedva su se i primjećivale, a izgledale su kao mrlje na zidovima, pa je možda bilo primjereno da budu tamo.Dvorana je s jedne strane vodila na jedini balkon na pročelju, a s druge u dva prostrana i mračna hodnika koji su se protezali duž stražnje strane kuće, zidova gotovo potpuno prekrivenih starim gravirama u boji. U desnom su hodniku bili dijelovi Imageri d'Epinal koji su prikazivali povijesne događaje, Bombardement d'Alexandrie, Siege et bombarde-ment de Pariš par les Prussiens, Les grandes journees de la Revolution Francaise, Prise de Pekinpar les Alliees, a ostalo

91su bile španjolske gravire Los Orrelis, niz malih čudovišnih bića, Colecion de monos filarmonicos, Mundo al reves i dvije gravire alegorijskih stuba s različitim razdobljima života, jedna za muškarce, jedna za žene; na prvoj stubi kolijevka i djeca s hodalicama, a zatim postupno sve do odrasle dobi na najvišoj stubi, s lijepim i blistavim likovima na olimpijskom postolju; potom polagano spuštanje sve starijih likova, koji se na posljednjoj stubi svode, kako je to htjela Sfinga, na stvorenja s tri noge, dva drhtava savijena suharka i štapom, pokraj slike smrti koja čeka.Prva su vrata vodila do prostrane starinske kuhinje, s velikom peći i golemim kaminom u kojem je još uvijek visio bakreni kotao. Sve pokućstvo je iz davnih vremena, valjda ga je naslijedio još djedov stric od svoga oca. Sada su to sve već bili antikviteti. Kroz prozirna stakla kredenca vidio sam tanjure na cvjetove, lončiće za kavu i šalice za bijelu kavu. Instinktivno sam potražio držač novina, dakle znao sam da postoji. Bio je tamo, obješen u kutu prema prozoru, od pirografiranog drva, s velikim plamtećim makovima na žutoj podlozi. Ako je tijekom rata nedostajalo drva i ugljena, kuhinja je vjerojatno bila jedino zagrijano mjesto, pa tko zna koliko sam večeri proveo u toj prostoriji...Zatim je tu bila kupaonica, i ona u staromodnom stilu, s golemom metalnom kadom i savijenim slavinama nalik vodoskocima. Čak je i umivaonik izgledao kao škropionica. Pokušao sam otvoriti vodu i nakon niza štucaja iz slavine je potekla žuta tekućina koja se počela razbistravati tek nakon dvije minute. Školjka i ispirač podsjetili su me na Terme Reali s kraja devetnaestoga stoljeća.Nakon kupaonice, posljednja su vrata vodila u sobu s malo namještaja od zelenkasta drva ukrašena leptirima, krevetićem na kojem je oslonjena o jastuk sjedila lutka Len-ci, kitnjasta koliko to samo može biti krpena lutka u stilu tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. To je sigurno bila soba moje sestre, o čemu je svjedočilo nekoliko haljinica u ormariću, ali čini se da su maknuli sav ostali namještaj i zauvijek je zatvorili. Zaudarala je na vlagu.92Nakon Adine sobe, na kraju hodnika nalazio se ormar: otvorio sam

ga, još se osjećao snažan miris kamfora i tu su bile uredno poredane izvezene plahte, prekrivači i perina.Ponovno sam prošao hodnikom do predsoblja i zaputio se na lijevu stranu. Tu su na zidovima bile njemačke gravi-re, vrlo precizne izrade, Zur Geschichte der Kostiime, divne žene s Bornea i lijepe Javanke, kineski mandarini, Slaveni iz Šibenika s lulama dugima koliko i brkovi, napoletanski ribari i rimski razbojnici sa širokocjevnim starinskim puškama, Španjolci iz Segovije i Alicantea, ali i povijesni kostimi bizantskih careva, papa i vitezova iz feudalnog doba, templara, dama iz četrnaestoga stoljeća, židovskih trgovaca, kraljevskih mušketira, kopljanika i napoleonskih grenadira. Njemački je graver svaku osobu uhvatio u odjeći za posebne prilike, tako da se nisu samo moćnici ukazivali otežali od ogrlica, oboružani pištoljima s kundacima ukrašenima arabeskama, paradnim oklopima i u raskošnim dalmatika-ma, nego su se čak i najubogiji Afrikanac i najosiromašeniji pučanin pojavljivali s raznobojnim šalovima oko struka, šeširima s perjem i raznobojnim turbanima.X\«r (Jkirf|ifi)lt fcvr SluitihiH.'. >**.Ml *zl Xtlt.3tMi*UnMožda sam, prije nego u mnogim pustolovnim knjigama, šarenu mnogostrukost rasa i naroda na zemlji istražio na tim gravirama, uokvirenima tankim okvirima, od kojih su93mnoge već izblijedjele, jer su godinama bile izložene sunčevu svjetlu, a mojim su očima bile prikaz čudesnog. "Rase i narodi na zemlji" ponovio sam glasno i pomislio na dlakavu stidnicu. Zašto?Prva su bila vrata blagovaonice koja je na kraju također bila povezana s predvorjem. Dva kredenca tobože iz petnaestoga stoljeća, s vratnicama od raznobojnih stakala u obliku kruga i romba, nekoliko sklopivih stolaca bez naslona baš kao u drami Večeri bezdušnih šala i luster od kovana željeza iznad velikog stola. Rekao sam "kopun i kraljevske okruglice", ali nisam znao zašto. Kasnije sam pitao Amaliju zašto bi u blagovaonici na stolu trebali biti kopun i kraljevske okruglice i što su kraljevske okruglice.

Objasnila mi je da na Božić, svake godine koju nam naš Gospodin pošalje na zemlju, božični ručak podrazumijeva kopuna sa slatkom i ljutom gorušicom, a prije toga kraljevske okruglice, a to su žute kuglice koje se namaču u kopunovoj juhi, a zatim tope u ustima."Kraljevske su okruglice bile tako dobre, zločin je što se više ne rade, možda zato što su otjerali kralja, jadan ti je i on, baš bih rado otišla reć' koju r'ječ Duceu!""Amalia, Ducea više nema, a to znaju čak i oni koji su izgubili pamćenje...""Ja se u politiku ne razum'jem, al' znam da su ga jednom otjerali, pa se onda vratio. Kažem vam ja, on negdje čeka i jednog dana, nikad se ne zna... U svakom slučaju, vaš gospodin djed, neka mu Bog oprosti, držao je do kopuna i kraljevskih okruglica, inače to nije bio Božić."Kopun i kraljevske okruglice. Jesu li mi ih u pamet pri-zvali oblik stola i luster koji je zacijelo osvjetljavao te tanjure krajem prosinca? Nisam se sjetio okusa kraljevskih okruglica, samo imena. Poput one enigmatske igre koja se zove Meta asocijacija: stol se mora povezati sa stolcem, ili objedom ili juhom. Meni je prizivao u pamet kraljevske okruglice, zbog asocijacija među riječima.94Otvorio sam vrata druge prostorije. Bila je to spavaća soba i na trenutak sam oklijevao ući u nju, kao da je to zabranjeno mjesto. Oblici pokućstva učinili su mi se golemima u polusjeni, a krevet koji je još uvijek imao baldahin izgledao je kao oltar. Možda je to bila djedova spavaća soba u koju se nije smjelo kročiti? Je li tu umro, iscrpljen od boli? Jesam li bio tu da ga posljednji put pozdravim?I naredna je prostorija bila spavaća soba, ali s pokućstvom iz neodredivog razdoblja, možda pseudobaroka, bez kutova, sve zaobljeno, zaobljene su bile i bočne vratnice velikog garderobnog ormara sa zrcalom i komoda. Tu me ponovno nešto stisnulo u želucu, kao kada sam u bolnici vidio fotografiju svojih roditelja na vjenčanju. Tajanstveni plamen. Kada sam tu pojavu pokušao opisati doktoru Gra-tarolu, on me upitao je li to bilo nalik ekstrasistoli. Možda, odgovorio sam, ali bilo je popraćeno blagom toplinom koja

se penje u grlo - onda nije, rekao je Gratarolo, ekstrasistole nisu takve.fm- 'HkUgledao sam knjigu, malu, uvezanu u smeđi uvez, na mramoru noćnog ormarića s desne strane i krenuo sam ravno prema njoj kako bih je otvorio, govoreći "riva la filotea". Riva la filotea, na dijalektu znači da stiže... ali što? Imao sam osjećaj da me ta tajna prati već godinama, s tim pita-95njem na dijalektu (ali jesam li govorio dijalekt?) La riva? Sa ca l'e cla riva? Što to uopće stiže, filotea, trolejbus, tramvaj koji vozi noću, tajnovita žičara?Otvorio sam knjigu s osjećajem da činim svetogrđe; bila je to La Filotea milanskog svećenika Giuseppea Rive iz 1888., antologija molitava, pobožnih razmišljanja, s popisom praznika i svetačkim kalendarom. Knjiga je sad već bila gotovo bez uveza, a stranice su se pod prstima skoro raspadale čim ih dotakneš. Pobožno sam ih ponovno stavio na njihova mjesta (pa ipak mije zanimanje pažljivo postupati sa starim knjigama), ali sam vidio da na hrptu, na crvenom umetku, zlatnim ali već izbijedjelim slovima piše "Riva La Filotea". To je morao biti nečiji molitvenik koji se nikada nisam usudio otvoriti, ali koji mije, tim nejasnim natpisom u kojem se nije razlikovao naslov od autora, najavljivao predstojeći dolazak nekog uznemirujućeg vozila motkom povezanog s električnom žicom.Zatim sam se okrenuo i vidio da se na zaobljenim stranicama komode nalaze dvoja vratašca: požurio sam, dok mije srce počelo jače tuči, otvoriti ona desna, ogledavajući se oko sebe kao da se bojim da me uhode. Unutra su bile tri police, također zaobljene, ali prazne. Bio sam uznemiren kao da sam nešto ukrao. Možda se i radilo o nekoj staroj krađi: išao sam njuškati po tim policama, jer je tamo možda bilo nešto što ne bih trebao dirati ili vidjeti, pa sam to činio potajno. Sad sam već bio siguran u to, gotovo policijskim zaključivanjem: to je bila soba mojih roditelja, Filotea je bio molitvenik moje majke, na tim sam policama komode čeprkao po nečem osobnom, primjerice, staroj prepisci, ili novčaniku, ili

omotnici s fotografijama koje nisu stale u obiteljski album. ..Ali ako je to bila soba mojih roditelja, budući da mije Pao-la rekla da sam se rodio ovdje, na selu, onda je to bila soba u kojoj sam došao na svijet. Normalno je da se ne sjećaš sobe u kojoj si rođen, ali nije li ta soba koju su ti godinama pokazivali govoreći ti da si u njoj rođen, na tom golemom krevetu, u kojem si se ponekih noći, ležeći između mame96i tate pretvarao da spavaš, gdje si tko zna koliko puta, već odbijen od sise, poželio još udisati miris grudi koje su te dojile, morala ostaviti barem neki trag u tim prokletim vi-jugama. Ne, čak je i u ovom slučaju moje tijelo sačuvalo sjećanje samo na neke više puta ponovljene pokrete i ništa više. Bolje reći da bih, kad bih to htio, instinktivno mogao ponoviti pokrete sisanja usta koja hvataju dojku, ali tu bi sve i završilo, jer ne bih znao reći čije su to grudi bile i kakav je bio okus mlijeka.Je li vrijedno truda roditi se, a zatim se toga ne sjećati? A jesam li, tehnički govoreći, uopće ikada rođen? To su rekli drugi, kao i obično. Po onome što ja znam, rodio sam se krajem travnja, sa šezdeset godina, u bolničkoj sobi.Gospodin Pipino rođen je star, a umro kao dijete. Kakva je to priča? Dakle, gospodin Pipino rađa se u glavici kupusa sa šezdeset godina, lijepe bijele brade, započinje cijeli niz pustolovina, svakim se danom malo pomlađuje sve dok ne postane dijete, potom dojenče i gasi se dok ispušta svoje prvo (ili posljednje) kmečanje. Mora da sam tu priču pročitao u nekoj knjizi iz svoga djetinjstva. Ne, nemoguće, zaboravio bih je kao i sve ostalo, vidio sam je s četrdeset godina u nekoj povijesti dječje literature - zar nisam sve znao o djetinjstvu Vittorija Alfierija, a ništa o svom?U svakom slučaju morao sam se baciti na ponovno stjecanje svojih osobnih podataka, ovdje, u tami tih hodnika, barem zato da bih mogao umrijeti u pelenama i konačno vidjeti lice svoje majke. O Bože, a ako izdahnem gledajući lice debele primalje s brkovima ravnatelja osnovne škole.• Na kraju tog hodnika, nakon klupe s naslonom pod posljednjim prozorom, bila su dvoja vrata, jedna na kraju, druga lijevo. Otvorio

sam ona na kraju i ušao u prostranu radnu sobu, bezličnu i ozbiljnu. Stol od mahagonija kojim je dominirala zelena lampa poput onih u sveučilišnoj knjižnici, osvjetljavala su dva prozora obojenih stakala koja su gledala na stražnju stranu lijevog krila, na možda najtiši i najskrovitiji dio kuće i nudila divan prizor. Između tih pro-97zora portret starijeg gospodina sijedih brkova, koji kao da još pozira seoskom slikaru Nadaru. Nije moguće daje slika bila ovdje dok je djed još bio živ, normalna osoba ne drži vlastiti portret pred očima. Nisu ga mogli staviti ni moji roditelji, budući je djed umro nakon njih i to upravo od bola zbog njihova gubitka. Možda su ujak i ujna, kad su prodavali kuću u gradu i okolna polja, preuredili tu sobu kao neki kenotaf. Zapravo ništa nije otkrivalo da je to bilo mjesto za rad, prostor za život. Bilo je mrtvački ozbiljno.Na zidovima drugi niz Images d'Epinal s mnogobrojnim vojnicima u modrim i crvenim odorama, koje su sad već postale plave i ružičaste, Infanterie, Cuirassiers, Dragons, Zouaves.CHF.ittlUEUS rt YW,TtKKl!KS. t ««<* m*0Iznenadila me knjižnica koja je također bila od mahagonija: prostirala se uzduž tri zida, ali je bila gotovo prazna. Na svakoj su polici bile raspoređene samo dvije ili tri knjige, za98ukras, upravo onako kako to rade loši arhitekti koji naručitelju osiguravaju potvrdu lažne kulture, ostavljajući prostora za Lalujue vaze, afričke idole, srebrne tanjure, kristalne kugle. Ali tu čak nije bilo ni tih komada skupe bižuterije: samo stari atlasi, serija francuskih časopisa na satiniranom papiru, Nuovissimo Melzi iz 1905., rječnici francuskog, engleskog, njemačkog, španjolskog. Nije moguće da je djed, knjižničar i kolekcionar, živio pred praznom knjižnicom. I doista, na jednoj se polici u srebrnu okviru nalazila fotografija, očigledno snimljena iz jednog kuta ove sobe dok je sunce ulazilo kroz prozore i obasjavalo pisaći stol: djed je sjedio pomalo iznenađena izraza lica, bez sakoa (ali u prsluku) i gotovo da se uvukao između dviju gomila papira koje su zakrčile stol. Iza njega, police su bile pretrpane knjigama, među kojima su se uzdizale hrpe novina naslaganih bez reda. U kutu, na podu,

nazirale su se druge hrpe, možda časopisa, i kutije pune drugog papirnatog materijala za koje se činilo da su tamo bačene baš zato da ih se ne baci. Eto, takva je bila djedova soba kad je u njoj živio, skladište spasitelja svih tiskanih materijala koje bi drugi bacili u kantu za smeće, potpalublje ukleta broda koji prevozi zaboravljene dokumente iz jednog mora u drugo, mjesto na kojem se izgubiš ako želiš prekopavati po svakom snopu ili hrpi. Gdje su nestale sve te divote? Smjerni su vandali očigledno uklonili sve što je moglo stvarati nered, sve van. Sve prodano nekom bijednom staretinaru, bačeno? Možda nakon ove čistke nisam više želio vidjeti te sobe, možda sam pokušao zaboraviti Solaru? Pa ipak sam u toj sobi, godinu za godinom, vjerojatno sate i sate proveo s djedom, otkrivajući s njim tko zna kakva čuda. Zar mi je oduzeto i to posljednje uporište moje prošlosti?Izašao sam iz radne sobe i ušao u sobu na lijevoj strani, dosta manju i manje ozbiljnu: pokućstvo je bilo svjetlije, možda gaje napravio mjesni stolar, jednostavno i trebalo je biti dovoljno jednom djetetu. Krevetić u kutu, brojne police praktički prazne, osim reda lijepih crvenih uveza. Na učeničkom radnom stoliću uredno su bili poredani crna torba99na sredini i druga zelena lampa, a bio je tu i pohabani primjerak latinskog rječnika Campanini Carboni. Na jednom zidu, pričvršćena dvama čavlićima, slika koja mije izazvala još jedan vrlo tajanstveni plamen. Bio je to ovitak glazbene partiture, ili plakat za ploču Htio bih letjeti, ali sam znao da upućuje na neki film. Prepoznao sam Georgesa Formbvja, njegov konjski osmijeh, znao sam da pjeva prateći se na ukuleleu i ponovno sam ga vidio kako motorom posve bez kontrole ulijeće u stog sijena, izlazi na drugoj strani usred kokošjeg kriještanja, dok pukovniku u prikolici u ruku pada jaje, lijepog li jajeta za tebe - a zatim sam vidio Formbvja kako se strmoglavljuje u nekom starinskom zrakoplovu u koji se greškom uvukao, potom se propinje, uzdiže i ponovno pada obrušavajuči se - o kako je to smiješno, da umreš od smijeha, "gledao sam ga tri puta, gledao sam ga tri puta", gotovo sam povikao. "To je najsmješnija kino predstava koju sam ikada gledao," ponavljao sam,

a govorio sam kino s vrlo otegnutim i, kako se očigledno u ono doba govorilo, barem još na selu.V- E(t T !j ! N ' >¦' l h < ~ )HarryOvo je sigurno bila moja soba, krevet i pisaći stol, ali osim tih malo stvari ostalo je bilo ogoljeno, kao daje to soba velikog pjesnika u rodnoj kući, dobrovoljni prilog na ulazu, a sve je postavljeno tako da osjetite miris neminovne vječno-100sti. Ovdje su napisane Pjesma o kolovozu, Oda za Termopi-le, Elegija za umirućeg lađara... A on, Velikan? Njega više nema, iscrpila ga je sušica u dobi od dvadeset i tri godine, upravo na tom krevetu, a pogledaj klavir, još uvijek otvoren kako ga je On ostavio posljednjeg dana koji je proveo na ovom svijetu, vidite? Na središnjoj tipki la još ima tragova mrlje krvi koja mu je pala s blijedih usana dok je svirao Preludij za kapljicu vode. Ova soba samo podsjeća na njegov kratki ovozemaljski život, koji je proveo pognut nad svojim papirima s kojima se toliko namučio. A papiri? Pa oni su zatvoreni u Biblioteci rimskog internata i mogu se vidjeti samo uz pristanak Djeda. A Djed? On je mrtav.Bijesan, vratio sam se u hodnik i pokazao se na dvorišnom prozoru, dozivajući Amaliju. Zar je moguće, pitao sam je, da u tim sobama više nema ni knjiga ni ičeg drugog, da u mojoj sobi više nema igračaka?"Ali, Signorino Yambo, vi ste u toj sobi još živjeli kad ste bili učenik, sa šesna'st ili sedamna'st godina. I mislite da ste tada htjeli zadržat' svoje igračke? Pa kako to da vam padaju na pamet sada, nakon pedeset godina?""Nije važno. A djedova radna soba? Vjerojatno je bila puna stvari. Gdje su one završile?""Gore na tavanu, sve je na tavanu. Sjećate se tavana? Izgleda k'o groblje, a meni izaziva tugu kad idem tamo, a penjem se samo da stavim naokolo tanjuriće s mlijekom. Zašto? Pa zato da namamim ove tri kućne mačke da odu gore, a kad su već tamo nek' se pozabave lovom na miševe. To je bila ideja vašeg gospodina djeda:

na tavanu ima mnogo papira, pa miševe treba držat' podalje od njih, jer zna se, na selu smo, štogod smo pokušavali... Kako ste vi rasli, neke su stare stvari završavale na tavanu, k'o i lutke vaše sestre. A kasnije, kad su vaši ujak i ujna tu umiješali svoje prste, ma neću kritizirat', ali mogli su ostavit' barem ono što se tu zateklo. Ali ne, k'o da je veliko spremanje prije praznika. Sve van i na tavan. Jasno daje taj kat na kojem ste vi sada post'o mrtvačnica, a kad ste se vratili s gospođom Paolom nilco se nije htio miješat' u to i zato ste o'šli stanovat' u dru-101go krilo, koje je jadnije, al' gaje lakše održavat', a gospođa Paola gaje pristojno sredila..."Ako sam u velikom krilu očekivao Ali Babinu pećinu sa svim onim ćupovima punima zlatnika, dijamanata velikih kao lješnjak i letećim sagovima spremnima za polijetanje, grdno smo se prevarili, Paola i ja. Odaje s blagom bile su prazne. Je li možda trebalo otići gore na tavan i donijeti ponovno dolje sve ono što bih tamo našao, kako bismo ih vratili u njihovo prvotno stanje?Dakako, ali trebao bih se sjetiti kakvo je to prvotno stanje bilo, a zapravo sam trebao proći svu ovu muku upravo zato da se toga sjetim.Ponovno sam ušao u djedovu radnu sobu i primijetio da se na stoliću u kutu nalazi gramofon. Ne onaj stari gramofon, već gramofon s ugrađenim zvučnikom. Po dizajnu je morao biti iz pedesetih godina, samo za ploče na sedamdeset i osam okretaja. Djed je, znači, slušao ploče? Sakupljao ih, kao i sve druge stvari? A gdje su? Jesu li i one na tavanu?Počeo sam prelistavati francuske časopise. Bile su to luksuzne revije, u stilu secesije, sa stranicama koje su nalikovale minijaturama, oslikanih rubova i ilustriranima u boji u prerafaelitskom stilu, bljedunjave dame u razgovoru s vitezovima Svetoga Grala. I zatim pripovijesti i članci također uokvireni viticama od ljiljana, a stranice o modi već u stilu Art Decoa, s tanahnim gospođama, paž frizurama, haljinama od sifona i vezene svile, spuštena struka, golih vratova i velikih izreza na leđima, usana krvavo crvenih poput rana, s dugačkim cigaretnicima iz kojih

se vuku lijeni krugovi pla-vičasta dima, šeširi s velovima. Ovi beznačajni umjetnici zaista su znali dočarati miris pudera.U tim su se revijama smjenjivali čeznutljivo vraćanje stilu Liberty koji je upravo prošao i istraživanje onoga što je u modi, a možda je baš pozivanje na netom zastarjelu ljepotu davalo patinu plemenitosti ponudi buduće Eve. Ali na jednoj sam se Evi, koja je očito odnedavno izašla iz mode, zaustavio uz lupanje srca. Nije to bio tajanstveni plamen, bila je to dobra stara tahikardija, trzaj izazvan čežnjom za sadašnjosti.102Bio je to ženski profil, duge zlatne kose, prikriveni znak palog anđela. U mislima sam recitirao:Dugački ljiljani posvećene bljedoćeUmiru na rukama tvojim poput ugasle svijeće.Sa prstiju svojih širiš čeznutljive miriseU iscrpljeni dah najvećeg bola.Iz tvojih svijetlih halja izvire polakoLjubav i agonija.103Bogami, ja sam taj profil sigurno već vidio, kao dijete, dječak, mladić, možda još na pragu odrasle dobi i urezao mi se u srce. Bio je to Sibillin profil. Sibillu sam dakle poznavao još od pamtivijeka, a prije mjesec dana u studiju sam je jednostavno prepoznao. Ali to mi je prepoznavanje, umjesto da me obraduje i potakne na ponovne nježnosti, sada nagrizalo dušu. Zato što sam, vidjevši Sibillu, u tom trenutku shvatio da sam ponovno darovao život kameji svog djetinjstva. Možda sam to već bio napravio kad sam je sreo prviput: odmah sam na nju pomislio kao na predmet ljubavi, jer je predmetom ljubavi bila ta slika. Zatim, kad sam je ponovno susreo nakon buđenja, pripisao sam nam zgodu koja je bila samo moja želja dok sam još bio dijete. Zar između mene i Sibille nije bilo ničega osim tog profila? • A što ako između mene i svih žena koje sam poznavao nije bilo ničeg drugog osim tog lica? Što ako sam cijelo vrijeme samo priželjkivao lice koje sam vidio u djedovoj radnoj sobi? Iznenada je potraga na koju sam se spremao u tim sobama poprimila neku drugu dimenziju. Nije to više bio samo

pokušaj da se sjetim onoga što je bilo prije no što sam napustio Solaru, nego i da shvatim zašto sam nakon Solare učinio ono što sam učinio. Alije li uistinu bilo tako? Ne pretjeruj, rekao sam sebi, zapravo si vidio sliku koja te podsjetila na ženu koju si sreo tek jučer. Možda te taj lik podsjeća na Sibillu smo zato što je nježna i plava, a nekoga bi drugoga podsjetila na, recimo, Gretu Garbo ili djevojku iz susjedstva. Ti si taj koji si još opsjednut, pa poput onoga iz vica (ispričao mi ga je Gianni kada sam mu govorio o testovima u bolnici) u svim mrljama od tinte koje ti pokaže liječnik uvijek vidiš istu stvar.Ali, napokon, ovdje si kako bi se ponovno susreo s djedom, a misliš na Sibillu?Dosta tih revija, razgledavat ću ih kasnije. Odmah me privukao Nuotdssimo Mete iz 1905., s 4260 gravira, 78 ilustracija pojmova iz raznih područja, 1050 portreta i 12 litografija u boji, u izdanju Antonija Vallardija, Milano. Čim sam ga otvorio i ugledao te požutjele stranice sa slovima veličine sloga osam i male crteže na početku najznačajnijih natuknica, odmah sam potražio ono za što sam znao da tu moram pronaći. Mučenja, mučenja. I zaista, evo je, stranica s raznim vrstama mučenja, uranjanjem u kipuću vodu, razapinjanjem na križ, aculeom, gdje žrtva biva podignuta pa zatim spuštena da stražnjicom padne na jastuk od zašiljenih željeznih ši-ljaka, mučenjem vatrom, prženjem tabana, roštiljem, ukopavanjem u zemlju, lomačom, kotačem, deranjem kože, ražnjem,105piljenjem, okrutnom parodijom opsjenarske predstave, pri čemu je osuđenik u sanduku, a dvojica krvnika imaju velike nazubljene pile, samo što bi ovdje subjekt na kraju doista bio prepiljen na dva dijela, komadanjem gotovo nalik prethodnom, osim stoje ovdje sječivo pokretala poluga koja je po svoj prilici morala nesretnika podijeliti po dužini, zatim potezanjem pri čemu je krivac bio vezan konju za rep, pa zavrtnjima u stopalima i, najupečatljivije od svega, kolcem - u to doba nisam ništa znao o šumama onih koji su nabijani na kolac, pa zapaljeni, pri čijoj je svjetlosti grof Drakula večerao, i tako dalje, trideset vrsta mučenja, jedno groznije od drugoga.Mučenja... Da sam zatvorio oči odmah pošto sam otvorio tu

stranicu, mogao bih ih navesti jedno po jedno, a blagi užas i tiho ushićenje koje sam osjećao bili su moji vlastiti od tog trenutka, a ne onog drugog koga više nisam poznavao. Koliko li sam se dugo morao zadržati na toj stranici. Ali koliko tek na drugima, od kojih su neke bile u boji (a do njih sam stizao čak i ne gledajući u abecedni redoslijed, kao da slijedim pamćenje jagodica svojih prstiju): gljive, mesnate, a najljepše od svih one otrovne, muhara s crvenim klobukom išaranim bijelim, otrovno žuta brezovka, bijela pupavka, ludara, rusula, poput mesnatih usta otvorenih u grimasi; zatim okamine s megaterijem, mastodontom i moom; antički instrumenti (ramsinga, rog, trublja, lutnja, rebek, Eolova harfa i Solomonova harfa); zastave cijeloga svijeta (sa zemljama koje su se zvale Kina i Cocincina, Malabar, Kongo, Tabore, Marates, Nova Granada, Sahara, Samos, Sandwich, Vlaška, Moldavija); prijevozna sredstva, omnibus, faeton, fijaker, lan-dauer, kupe, jednoprežna kočija, lagana kočija na dva kotača, diližansa, etrurska dvokolica, biga, slonovska kula, srednjovjekovna bojna kola sa zastavom, berlina, nosiljka, nosila, sanjke, kolotura, teretna kola; jedrenjaci (a ja sam vjerovao da sam iz tko zna kojih priča o morskim pustolovinama usisao pojmove kao što su brigantin, krmeno jedro, krmena sljeme-njača, košno križno jedro, pramčano križno jedro, košnjača, pramčano sljemeno jedro, letnjača, fiok, prečkica, sošni de-blenjak, sošnjak, kosnik, koš, bok, prihvati sošno jedro vražji106stTPPLizitudtk,vođo palube, trup tisuće jedrenjaka, grmljavina Hamburga, odriješi gornje jedro, svi na lijevi bok, obalna braćo!); i još uz to stara oružja: buzdovan, bič, sabljetina krvnika, jatagan, bodež s tri oštrice, kratki mač, helebarda, arkebuza, lum-107barda, ovan, katapult; pa gramatika heraldike: polje, vrpca, motka, pojas, priječnica, partija, presjek, isječak umetnut u četverokut grba... To je bila prva enciklopedija u mom životu i mora da sam je dugo prelistavao. Rubovi stranica bili su istrošeni, mnoge su natuknice bile podvučene, ponekad su se sa strane pojavljivale

zabilješke pisane dječjim rukopisom, ponajviše prijepisi teških pojmova. Ova je knjiga korištena do krajnjih granica, čitana, iščitavana i pohabana, a mnogi su se listovi sad već odvajali.Zar se na ovome oblikovalo moje početno znanje? Nadam se da nije, podsmjehnuo sam se nakon što sam pročitao neke natuknice, i to upravo one najviše podcrtavane:Platon. Znač. grčki ftloz., najveći filoz. antike. Bio je učenik Sokrata, čije je učenje izložio u Dijalozima. Sakupio je lijepu zbirku antičkih predmeta. 429.-347. p.n.e.Baudelaire. Pariški pjesnik, neobičan i neprirodan u stvaralaštvu.< Očigledno je da se čovjek može osloboditi i loše naobrazbe. Zatim sam odrastao i povećao svoje znanje, a na fakultetu sam pročitao gotovo cijelog Platona. Nikada nisam našao potvrdu da je sakupio lijepu zbirku antičkih predmeta. A ako je to ipak bila istina? Što ako mu je upravo to bilo najvažnije, a sve ostalo je bilo samo zato da bi zaradio za kruh i mogao si priuštiti taj luksuz? Konačno, ona mučenja jesu postojala, ali ne vjerujem da knjige iz povijesti koje kruže školama podučavaju o njima, što je loše, zaista trebamo znati od kakva smo materijala sazdani, mi, Kainovo pleme. Jesam li dakle odrastao misleći da je čovjek nepopravljivo zao, a život priča puna krika i bijesa? Je li zbog toga Paola govorila da sam slijegao ramenima kada je u Africi umrlo milijun djece? Je li me Nuovissimo Melzi učinio sumnjičavim spram ljudske prirode? Nastavio sam ga prelistavati:Schumann (Rob.) Slav. njem. sklad. Napisao Raj i Peri, mnoge simfonije, kantate, itd. 1810.-1856. - (Cla-ra). Vrsna pijanistica, udovica preth. 1819.-1896.108Zašto "udovica"? Godine 1905. oboje su već duže vrijeme bili mrtvi, pa zar se možda kaže da je Kalpurnija bila udovica Julija Cezara? Ne, bila mu je supruga, iako ga je nadživjela. Zašto je onda udovica samo Clara? Dragi Bože, Nuovissimo Melzi je bio sklon čak i tračevima: nakon smrti muža, a možda čak i prije, Clara je imala vezu s Brahm-som. Navode se datumi (Melzi, kao i proročište u Delfima, niti kaže niti skriva, samo napominje), Robert umire kad je njoj tek trideset sedam godina, a suđeno joj je životariti još sljedećih

četrdeset. Pa što je u toj dobi trebala raditi lijepa i vrsna pijanistica? Clara pripada povijesti kao udovica, a Melzi je to zabilježio. Kako sam kasnije doznao Clarinu priču? Možda tako što mi je Melzi razbuktao znatiželju s onim "udovica". Koliko riječi znam zato što sam ih tamo naučio? Jer i sada znam, s nepokolebljivom sigurnošću i usprkos oluji u mozgu, da je glavni grad Madagaskara Antananari-vo. Tamo sam susreo pojmove koji su imali okus čarobne formule: Aspis cerastes, benzen, djeva, dogmatika, granci-gula, ispaša, jetkač, krvavica, maženje, nečist, neprikriven, ognojak, rešetar, rukoljub, šaralo, zavrljačiti, zrcalce, žder-pčanik, Adrast, Allobrogi, Ritciu, Caffiristan, Dongola, As-surbanipal, Filopator...Prelistao sam atlase: neki su bili vrlo stari, još od prije rata 1914 - 1918., a u Africi su još uvijek bile njemačke kolonije, označene plavo-sivom bojom. U svom sam životu sigurno pregledao puno atlasa - zar nisam netom prodao Orteliusov? Ali tamo su neka egzotična imena zvučala poznato, kao da sam trebao krenuti od tih stranica kako bih ponovno došao do nekih drugih stranica. Što li je povezivalo moje djetinjstvo s Deutsch-Ostafnkom, Nederlandsch-Indijom i naročito Zanzibarom? U svakom slučaju, bilo je neosporno da ovdje u Solari svaka riječ priziva neku drugu. Hoću li se po tom lancu uspeti i do posljednje riječi? Koje? "Ja"?Vratio sam se u svoju sobu. Učinilo mi se da jedno znam bez dvojbe. U Campanini-Carbonijevu rječniku nije postoja-109la riječ govno. Kako se to kaže na latinskom? Što li je uzviknuo Neron kad je vješajući sliku čekićem opalio po prstu? Qualis artifex pereo? Kad sam bio dijete to su sigurno biti ozbiljni problemi, a službeno obrazovanje nije davalo odgovore. Mislim da se tada pribjegavalo neškolskim rječnicima. I doista, evo Melzi bilježi i merda, govno, govnarija, govnar-ski, govnar, govnište, riječ koja označava mjesto puno nečisti, merdocco, „melem za odstranjivanje dlaka koji posebno upotrebljavaju Židovi" - pa sam se pitao koliko to dlaka imaju Židovi. Odjednom, kao da mi je nešto sinulo u glavi i začuo sam glas: "U mom rječniku kod kuće piše da je pitana, kurba, žena koja se sama prodaje." Netko, možda školski drug, pronašao je u nekom drugom rječniku ono čega nije bilo čak ni u Melziju,

zadržao je u svojim ušima zabranjenu riječ u poludijalektalnom obliku (riječ je trebala biti putan'na, kurva) i mora da me dugo intrigiralo ono "sama prodaje svoje tijelo ". Što li je to moglo biti tako zabranjeno u prodavanju, recimo, bez trgovca ili knjigovođe? Jasno je daje kurva iz mudrog rječnika obavljala prodaju sebe, svoga tijela, ali moj je informator to mentalno preveo na jedini način koji je njemu imao smisao zlobne aluzije, od svih onih koje je čuo u kući: "E, lukavica je ona, prodaje samu sebe ..."Jesam li nešto ponovno vidio, mjesto ili dječaka? Ne, ponovno su se pojavile samo rečenice, sljedovi riječi, napisanih u pripovijesti koju sam nekoć pročitao. Flatus vocis.Uvezane knjige nisu mogle biti moje. Sigurno mi ih je dao djed, ili su ih ujak i ujna prenijeli tamo iz djedove radne sobe, iz očitih scenografskih razloga. To su većinom bili car-tonnes iz Collection Hetzel, sva Verneova djela, crveni uvez s pozlaćenim crtama, šareni omoti sa zlatnim ukrasima... Možda sam svoj francuski naučio iz tih knjiga, pa sam i tu bez pogreške pronašao najpoznatije slike: kapetana Nema koji kroz veliki prozor Nautilusa gleda divovskog polipa, zračni brod Robura Osvajača, načičkan tehnološkim šiljcima, balon koji pada na Tajanstveni otok (Penjemo se? - Ne, naprotiv, spuštamo se! - Još gore, gospodine Ciro, padamo!), golemi projektil koji se ustremljuje prema Mjesecu, pećine u110središtu zemlje, Keraban tvrdoglavi i Michel Strogoff... Tko zna koliko su me uznemirivali ti likovi koji su se uvijek pojavljivali iz tamne pozadine, nacrtani tankim crnim potezima što se izmjenjuju s bjeličastim ranama, svemir bez homogeno grundiranih kromatskih područja, vizija stvorena od ogrebotina, pruga, zasljepljujućih odsjaja zbog odsustva tragova, svijet viđen vlastitom mrežnicom životinje, možda ga takvim vide bikovi, psi ili gušterice. Svijet koji se noću potajice promatra između vrlo tankih traka žaluzina. Kroz te sam gravire ulazio u crno-bijeli svijet privida: podizao bih oči s knjige, izlazio iz nje, ranjavalo me podnevno sunce, zatim ponovno dolje, poput ronioca koji zaranja u dubinu gdje se boje više ne razlikuju. Jesu li po Verneu snimani filmovi u boji? Što Verne postaje bez tih rezbarija, tih ogrebotina koje stvaraju

svjetlost samo tamo gdje je rezbarov instrument izdubio ili ostavio ispupčenje na površini?Djed je dao uvezati i druge sveske iz istog razdoblja, ali je sačuvao stare ilustrirane ovitke, Pariški mangup, Grof Morite Cristo, Tri mušketira i druga velika djela popularnog romantizma.Evo dvaju izdanja, Sonzognovo talijansko Kapetan Sata-na i Jacolliotovo francusko Les ravageurs de la mer. Gravire su iste, tko zna koju sam verziju pročitao. Znao sam da se u izvjesnom trenutku trebaju odigrati dva užasna prizora,111u prvom opaki Nadod jednim udarcem sjekire odrubljuje glavu dobrom Haraldu i zatim ubija njegova sina Olausa, a u drugom, na kraju osvetnik Guttor grabi Nadodovu glavu i počinje je postupno stiskati svojim snažnim rukama sve dok mozak jadnika ne šikne do stropa. Na toj ilustraciji oči žrtve i krvnika gotovo da iskaču iz duplji.Najveći dio radnje odvija se u ledenim morima, pokrivenima polarnom izmaglicom. Nebo je boje sedefa, a gravire ga čine maglovitim i u suprotnosti s bjelinom leda. Zastor od sivih para, intenzivnija mliječna nijansa... Vrlo sitan bijeli prah, nalik pepelu, pada na kanu... Iz dubina oceana diže112se zasljepljujući odsjaj, nestvarna svjetlost... Pljusak bijela pepela, kroz koji se na trenutke naslućuje kaos nestalnih oblika... I ljudski lik neizmjerno viši od svakog drugog stanovnika zemlje, obavijen plaštem, blistavo bijela lica boje netaknuta snijega... Ne, što to govorim, to su sjećanja iz neke druge priče. Bravo, Yambo, imaš izvrsno kratkotrajno pamćenje. Zar to nisu bile prve slike, ili prve riječi kojih si se sjetio pri buđenju u bolnici? To mora biti Poe. Ali ako su se te Poeove stranice tako duboko urezale u tvoje javno sjećanje, zar to nije bilo zato što si kao mali privatno vidio blijeda mora kapetana Satana?Ostao sam čitati (ponovno čitati?) knjigu sve do večeri, primijetio sam da sam počeo čitati stojećke, zatim sam se šćućurio, ramenima oslonio o zid, s knjigom na koljenima, zaboravivši na vrijeme, sve dok me iz tog transa nije došla probuditi Amalia vičući: "Pokvarit

ćete vid, stalno vam je to govorila vaša sirota mama! Bogo moj blagi, umjesto da odete van, jer je poslijepodne danas bilo da ljepše nije moglo bit'. A niste mi čak došli ni jest' u podne. 'Ajde, idemo idemo, vrijeme je za večeru!"Dakle ponovio sam neki stari običaj. Bio sam posve iscrpljen. Jeo sam poput dječaka koji mora popraviti krvnu sliku i narasti, a odmah zatim otišao u krevet. Obično sam, rekla je Paola, dugo čitao u krevetu prije nego što bih zaspao, ali te večeri ništa od knjige, kao da mi je tako naredila mama.Odmah sam zaspao i sanjao južna kopna i mora načinjena od dugih pruga kreme raspoređene po tanjuru marmelade od kupina.1137. OSAM DANA NA TAVANUŠto sam radio posljednjih osam dana? Čitao sam, najčešće na tavanu, ali se sjećanje na jedan dan miješa sa sjećanjem na drugi. Znam samo da sam čitao neumjereno i mahnito.Nisam sve čitao od početka do kraja. Neke sam knjige, neke knjižice, samo prelistavao, kao da nadlijećem krajolik, a prelijećući ih znao sam da već znam što u njima piše. Kao da samo jedna riječ priziva drugih tisuću, ili se razvija u zbijeni sažetak, poput onih japanskih cvjetova koji se stavljaju u vodu kako bi se rascvjetali. Kao da se nešto samo od sebe taložilo u mom sjećanju, kako bi postalo društvo Edipu ili Hansu Castorpu. Drugi put bi mi kratki spoj izazvao neki crtež, tri tisuće riječi za jednu sliku. Ponekad bih čitao sporo, uživajući u rečenici, odlomku, poglavlju, ćuteći valjda one iste osjećaje koje je izazvalo prvo i zaboravljeno čitanje.Suvišno je i spominjati cijeli niz vrlo tajanstvenih plamova, blagih tahikardija, iznenadnih rumenjenja što su ih mnoga od tih čitanja nakratko izazivala - a potom su se raspršivala kao što su i došla, kako bi ostavila mjesta novim navalama vrućine.Tijekom osam dana, kako bih uživao u svjetlosti, rano sam ustajao, penjao se i tamo ostajao do zalaska sunca. U podne bi mi Amalia, koja se prvi put prestrašila ne nalazeći me, donosila tanjur s kruhom i salamom, ili sirom, dvije jabuke i bocu vina ("Bogo, Bogo, ovo će se stvorenje ponov-114

no razbolit' i što ću ja reć' gospođi Paoli, učin'te to barem zbog mene, prestan'te s time jer ćete mi oslijepit'!"). Zatim bi odlazila plačući, a ja bih iscijedio gotovo cijelu bocu i nastavio prevrtati listove u stanju pripitosti i očigledno je da više nisam mogao spojiti prije i poslije. Ponekad bih silazio ruku punih knjiga i zavlačio se negdje drugdje, kako ne bih ostao zarobljenikom potkrovlja.Prije no što sam se popeo nazvao sam kući da javim novosti. Paola je htjela znati o mojim reakcijama, a ja sam bio oprezan: "Upoznajem se s mjestima, vrijeme je divno, šećem po otvorenom, Amaliaje pravo srce." Upitala me jesam li već bio kod mjesnog ljekarnika da mi izmjeri tlak. Trebao sam to činiti svaka dva ili tri dana. Nakon onog što mi se dogodilo ne smijem se šaliti. I nadasve tablete, ujutro i navečer.Uz nešto malo grižnje savjesti, ali uz čvrsti profesionalni alibi, odmah zatim sam telefonirao u studio. Sibilla se još uvijek bavila katalogom. Skice bih mogao imati za dva ili tri tjedna. Uz mnoga i očinska ohrabrenja spustio sam slušalicu.Pitao sam se osjećam li još što za Sibillu. Čudno je to, ali već su prvi dani u Solari sve prebacili u neku drugačiju perspektivu. Sibilla je sada postajala kao neko daleko sjećanje iz djetinjstva, dok je ono što sam postupno iskopavao iz magli prošlosti postajalo mojom sadašnjošću.Amalia mi je bila objasnila da se na tavan ulazi iz lijevog krila. Zamišljao sam drvene, zavojite stube, a umjesto toga su bile komotne i pristupačne kamene stube - kako bi inače, kasnije sam shvatio, prenijeli gore sve ono što su tamo strpali?Koliko mije bilo poznato, nikada nisam vidio neki tavan. Istini za volju, ni neki podrum, ali postoje raširene ideje o podrumima, podzemnim, mračnim, vlažnim, u svakom slučaju prohladnim, tamo se odlazi sa svijećom. Ili bakljom. Gotički je roman prepun podzemnih prostorija kojima tumara mračni Redovnik Ambrozije. Prirodni podzemni podrumi poput pećina Toma Sawyera. Tajna mraka. Sve kuće115imaju podrum, ali nemaju sve tavan, osobito ne u gradu, gdje imaju potkrovlje. Zar uistinu nema literature o tavanima? Pa što je onda

Osam dana na tavanu? Pao mi je na pamet naslov, ali ne i ostalo.Ako ga i ne prođeš cijelog odjednom, shvatiš da se tavan kuće u Solari prostire kroz sva tri krila: ulazi se u prostor koji se proteže od pročelja prema stražnjoj strani zgrade, ali se zatim otvaraju uži prolazi i pojavljuju pregrade, daščane pregrade koje dijele pregratke, područja određena metalnim policama i starim sanducima, izlazi iz beskonačnog labirinta. Odvaživši se jednim hodnikom lijevo, skrenuo sam još jednom ili dvaput i ponovno sam se našao pred ulaznim vratima.Neposredni dojmovi. Toplina, prije svega, kao što je i prirodno u potkrovlju. Zatim svjetlost: dijelom dolazi iz niza otvora na krovu koji se vide i kad se promatra pročelje, ali su većim dijelom iznutra zakrčeni nagomilanom starudijom, tako da se ponekad sunce jedva probije stvarajući žute snopove u kojima se vidi komešanje bezbrojnih sitnih čestica koje otkrivaju da i u okolnoj polusjeni pleše mnoštvo monada, klica, prvobitnih atoma, uhvaćenih u braunovom molekularno gibanje, ta prva tijela koja vrve u praznini - tko li je o tome govorio, Lukrecije? Ponekad bi te zrake zablistale na staklima nekog rastavljenog kredenca ili zrcalu toaletnog stolića koji, promatran iz nekog drugog vidnog kuta, izgleda kao bilo koja tamna površina oslonjena o zid. A onda, tu i tamo tavanski prozorčići, izvana zastrti skorenim desetljetnim tragovima kiše, ali još uvijek u stanju oblikovati na podu svjetlije područje.Najzad, prevladavajuća boja. Boja tavana je, s obzirom na grede, tu i tamo nagomilane sanduke, velike kartonske kutije, ostatke oštećenih komoda, boja stolarije, sazdana od mnogo nijansi smeđe boje, od žućkaste nijanse nelakiranog drva do nježne boje javora, pa do tamnijih nijansi komoda s kojih se lak gotovo oljuštio, prelazeći na boju bjelokosti papira koji vire iz kutija.Ako podrum najavljuje podzemni svijet, tavan obećava pomalo ocvali raj, gdje se mrtva tijela pojavljuju u prašina-116stom sjaju, biljnom elizeju u kojem se osjećaš, budući da nema zelenja, kao u sasušenoj tropskoj šumi, u umjetnom tršćaku gdje se umaćeš u vrlo ugodnu saunu.Mislio sam da podrumi, svojim amniotskim vlagama, simboliziraju

prihvaćanje majčine utrobe, ali evo kako je ova zračna utroba to zamijenila svojom gotovo ljekovitom toplinom. I u tom svijetlom labirintu u kojem je bilo dovoljno podignuti dva crijepa da bi se našao pod otvorenim nebom, provijavao je zadah zatvorenog, miris tišine i mira.S druge pak strane, nakon nekog vremena više nisam ni osjećao toplinu, obuzet ludilom da sve otkrijem. Jer je zasigurno moje Bjelkino blago bilo tamo, samo što bih morao dugo kopati, a nisam znao odakle početi. , Morao sam potrgati mnoge paučine: mačke su se pozabavile miševima, rekla je Amalia, ali se Amalia nikada nije pozabavila paucima. Ako se i nisu posvuda raširili bilo je to zbog prirodne selekcije, jedna generacija ugine, a njene se paučine raspadnu, i tako iz sezone u sezonu.Počeo sam prekapati po nekim policama riskirajući da prevrnem kutije koje su tamo bile nagomilane. Jer djed je očito sakupljao i kutije, naročito metalne i raznobojne. Limene kutije ukrašene povijesnim slikama, keksi Wamar s krilatim dječačićima na ljuljački, kutijica s tabletama Arnal-di, ili ona sa zlatnim rubom i biljnim motivima za briljantin Coldinava, kutija s perima za pisanje Perry, raskošna i sjajna kutija s olovkama Presbitero, još uvijek uredno poredanima i nenaoštrenima, poput redenika i najzad limenka kakaa Talmone, Due Vecchi - ona nježno nudi probavljivi napitak nasmiješenom djedu, ancien regime, još uvijek odjevenom u culottes. Spontano mije došlo da to dvoje časnih staraca poistovjetim s djedom i bakom koje jedva da sam upoznao.Zatim mi je u ruke došla kutija117Effervescente Brioschi, u stilu kraja devetnaestoga stoljeća. Neka fina gospoda ushićeno kušaju običnu stolnu vodu iz čaša za šampanjac koje im je ponudila ljupka konobarica. Prve su se toga prisjetile moje ruke. Uzme se prva vrećica s bijelim i mekanim prahom i polagano se istrese u grlić boce pune vode iz pipe, zatim se posuda malo protrese, kako bi se prašak dobro rastopio i ne bi ostao zgrušan u grliću; potom se uzme druga vrećica, u kojoj je prašak zrnat, od vrlo sitnih kristala, pa se i ona istrese, ali brzo, jer se voda odmah počne pjeniti, pa treba brzo zatvoriti čep s oprugom

i pričekati da se kemijsko čudo dovrši u toj iskonskoj juhi, kroz grgotanje i pokušaje tekućine da u mjehurićima izađe kroz pukotine gumenih brtvi. Na kraju se oluja smiruje, a voda je gazirana i spremna za piće, stolna voda, dječje vino, mineralna spravljena u kući. Pomislio sam: acgua visci.Ali nakon mojih ruku, pokrenulo se i nešto drugo, gotovo kao i onog dana pred BjelMnim blagom. Tražio sam neku drugu kutiju, zacijelo iz kasnijeg razdoblja, koju sam mnogo puta otvarao prije nego što bismo sjeli za stol. Slika je bila nešto drugačija: i dalje ista fina gospoda koja iz dugačkih šampanjskih čaša kušaju tu divnu vodu, ali se na stolu jasno uočava kutija potpuno jednaka onoj koja je u ruci; a na toj su kutiji bila nacrtana ista fina gospoda koja piju za stolom na kojem se pojavljuje druga kutija stolne vode, i ona s crtežom iste fine gospode koja... I tako u nedogled, znao si118da bi bilo dovoljno povećalo ili vrlo snažan mikroskop kako bi se vidjele druge kutije nacrtane na kutijama, en obime, kao kineske kutije ili babuške. Beskraj, viđen očima djeteta prije no što je saznalo za Zenonov paradoks. Trka da se stigne do nedostižnog cilja, ni kornjača ni Ahilej ne bi nikada stigli do posljednje kutije, do posljednje fine gospode i do posljednje konobarice. Još kao mali naučimo metafiziku beskonačnog, infinitezimalni račun, samo što onda još ne znamo što naslućujemo, a to bi mogla biti slika Vraćanja u Beskrajnost, ili obratno, strašno obećanje Vječnog Povratka i prolaženje vjekova koji jedan drugom grizu rep, jer bi možda, kad stigneš do posljednje kutije, ako posljednja uopće postoji, na dnu tog vrtloga otkrio sebe samog s početnom kutijom u ruci. Zbog čega sam se odlučio baviti antikvarnim knjižarstvom, ako ne zbog toga da ponovno uzađem do čvrste točke, onog dana kad je Gutenberg tiskao prvu Bibliju u Mainzu? Barem znaš da prije nije bilo ničega, ili još bolje, bilo je nečeg drugog, ali znaš da se možeš zaustaviti, inače više ne bi bio knjižar nego dešifrant rukopisa. Odabire se zanimanje koje postoji samo pet i pol stoljeća, jer kao djeca maštamo o beskraju kutija za pravljenje mineralne vode.Sve te stvari nakupljene na tavanu nisu mogle biti u djedovoj radnoj sobi ni negdje drugdje u kući, dakle, čak i kad je radna soba bila

napučena bilježnicama, mnoge su stvari već bile ovdje gore. Dakle, tu gore sam obavljao svoja brojna dječja istraživanja, tu gore su bili moji Pompeji gdje sam odlazio otrgnuti zaboravu daleke nađene stvari koje potječu od prije moga rođenja. Kao što to radim i sada, tamo sam pronalazio prošlost. Ponovno sam slavio Ponavljanje.Pokraj limenih kutija nalazile su se i dvije kartonske kutije pune paketića i kutija cigareta. Djed je i njih sakupljao, a sigurno ga je stajalo popriličnog truda odlaziti potkradati putnike, tko zna kamo i odakle, jer u to doba sakupljanje malih stvari nije bilo organizirano kao danas. Bile su to marke za koje se nikad nije čulo, Mjin Cigarettes, Makedo-nia, Turkish Atika, Tiedemann's Birds Eye, Calypso, Cire-ne, Kef Orientalske Cigaretter, Aladdin, Armiro Jakobstadt,119Golden West Virgiania, El Kalif Alexandria, Stambul, Sasja Mild Russian Blend, raskošne kutije sa slikama paše i kedi-va te istočnjačkih odaliska, kao na Cigarillos Excelsior De la Abundancia, ili engleskih vrlo nalickanih mornara u bijelom i plavom, s njegovanom bradom kralja Đure, možda petog, a zatim kutije za koje mi se činilo da ih prepoznajem, kao da sam ih viđao u rukama gospođa, kutije Eva boje bjelokosti i Serraglio, te konačno papirnati paketići, zgnječeni i savijeni,u narodu omiljenih cigareta, kao što su Africa ili Milit, koje nitko nikada nije ni pomislio sačuvati, ali bogu hvala što je tko zna tko pokupio jednu iz smeća, za buduće sjećanje.Zadržao sam se barem deset minuta na zgnječenoj i poderanoj kutiji s natpisom N° 10 Sigarette Macedonia, lire 3, mrmljajući: "Duilio, od tih će ti Macedonia požutjeti jagodice..." O svom ocu nisam znao još ništa, osim što sam sad već bio siguran da je pušio te Macedonie, i to možda baš te iz ovog paketića, i da se moja majka žalila zbog tih jagodica žutih od nikotina, "žutih poput tablete kinina". Nagađati očevu sliku preko blijedog tonaliteta tanina nije bilo mnogo, ali dovoljno da opravda putovanje u Solaru.Prepoznao sam i čuda iz susjedne kutije kojoj me privlačio jak miris jeftinih parfema. Još ih se može naći, ali su vrlo skupi, vidio sam ih prije nekoliko tjedana na štandovima Cordusija, to su kalendarići iz

brijačnice, tako nepodnošljivo namirisani da čak i nakon pedeset i više godina zadržavaju nešto mirisa, na njima simfonija koketa, raspojasanih dama u krinolinama, ljepotica na ljuljačkama, izgubljenih ljubavnica, egzotičnih plesačica, egipatskih kraljica... Ženske frizure kroz stoljeća, Damice amajlije, Talijansko nebo s Marijom Denis i Vittoriom de Sicom, Njeno veličanstvo žena, Sa-loma, Mirisni almanah stila ampir s Madame Sans Gene, Tout Pariš, Grand Savon Quinquine, univerzalni toaletni sapun, antiseptički, vrlo dragocjen u toplim podnebljima, protiv skorbuta, malarijskih groznica, suhog ekcema (sic$ - sNapoleonovim mono-gramom, Bog zna zašto, ali na prvoj se stranici pojavljuje Car koji od Turčina prima obavij est o velikom izumu i odobrava ga. Čak i jedan kalendarić s pjesnikom prorokom D'Annunzijem - brijači nisu imali srama.121Njuškao sam nekako oprezno, poput uljeza u zabranjenom kraljevstvu. Kalendarići iz brijačnice mogli su bolesno zapaliti maštu djeteta, možda su mi bili zabranjeni. Možda bih na tavanu shvatio nešto o nastajanju svog seksualnog znanja.122Sunce je sad već okomito udaralo u tavanske prozorčiće, a ja nisam bio zadovoljan. Vidio sam mnogo toga, ali ni jedan predmet koji je bio stvarno i samo moj. Nasumce sam kružio pa me privukla zatvorena komoda. Otvorio sam je, bila je puna igračaka.Proteklih sam tjedana vidio igračke svojih unučica, sve od obojene plastike, većinom elektronske. Sandro mije odmah rekao neka ne bacim kutiju od novog motornog čamca koji sam mu poklonio, jer bi na dnu trebala biti baterija. Moje nekadašnje igračke bile su drvene i limene. Sablje, puške s čepom, mala kolonijalna kaciga iz vremena osvajanja Etiopije, cijela vojska malih olovnih vojnika i drugih većih, od mrvljiva materijala, neki od njih sad već bez glave, neki bez ruke ili samo sa šiljkom od željezne žice oko kojeg bi se stavljala nekakva lakirana glina. Sigurno sam iz dana u dan živio s tim puškama i tim osakaćenim vojnicima, obuzet ratnim zanosom. Dakako, u to je doba svako dijete bilo odgajano u kultu rata.Ispod su bile lutke moje sestre koje joj je možda proslijedila moja

majka, a ona ih je dobila od moje bake (sigurno su to bila vremena kada su se igračke nasljeđivale): porculanski ten, ružičasta ustašca, zažareni obrazi, haljinica od organdija i oči koje se još tromo pomiču. Jedna je, kad sam je protresao, još izgovorila mama.Prekapajući po raznim puškama pronašao sam čudne, plosnate vojnike izrezane iz drveta, postavljene na kotačiće, s crvenom kapom, plavom dolamom, dugim hlačama, crvenima sa žutom vrpcom. Nisu imali ratničke crte lica, već groteskne, s krumpirastim nosovima. Pomislio sam da je jedan od njih bio kapetan Krumpirko iz regimente vojnika iz zemlje Dembelije. Bio sam siguran da su se tako zvali.Najzad sam izvukao limenu žabu koja je još uvijek ispuštala jedva zamjetni kre kre ako joj zgnječiš trbuh. Ako ne želi mliječne karamele doktora Osima, pomislio sam, hoće li htjeti vidjeti žabu? Kakve veze ima doktor sa žabom? Kome sam je htio pokazati? Mrka tmina. Trebalo je porazmisliti o tome.Gledajući i dotičući žabu, spontano mije došlo da kažem123kako je Medo Angelo morao umrijeti. Tko je bio Medo Ange-lo? I kakve je veze imao s limenom žabom? Osjetio sam neko titranje, bio sam siguran da me i limena žaba i Medo Angelo vezuju za nekoga, ali u ravnodušnosti svog posve verbalnog sjećanja nisam imao drugih uporišta. Ipak sam promrmljao dva stiha: "Stani Krumpirko kapetane - na čelo povorke čim svane". A zatim više ništa, bio sam ponovno u sadašnjosti, u smeđoj tišini tavana.Drugog mi je dana u posjetu došao Matu. Odmah mi se popeo na koljena dok sam jeo, pa sije priskrbio korice sira. Nakon sad već uobičajene boce vina, krenuo sam nasumce dok nisam ugledao dva velika klimava ormara koji su stajali uspravno nasuprot krovnom otvoru, zahvaljujući primitivnim drvenim klinovima stavljenima kako bi ih održali manje-više okomitima. Malo sam se pomučio otvoriti prvoga koji samo što se nije srušio na mene, a čim sam ga otvorio kiša knjiga sasula mi se na noge. Nisam uspio zaustaviti to rušenje, činilo se da te stoljećima zarobljene buljine, šišmiši, sove drijemavice, ti duhovi u boci, samo čekaju nekog nesmotrenka da im podari njihovu prkosnu slobodu.

Među knjigama koje su mi se nagomilale oko nogu i onima koje sam na vrijeme pokušavao izvući kako i one ne bi pale, otkrio sam cijelu biblioteku - što govorim, vjerojatno skladište iz djedove stare trgovine u gradu koje su se ujak i ujna riješili.Ne bi mi nikada uspjelo sve pregledati, ali sam već bio kao gromom ošinut prepoznavanjima koja su se u trenutku pojavljivala i nestajala. Bile su to knjige na različitim jezicima i iz različitih razdoblja, neki mi naslovi nisu izazivali nikakav plamen, jer su pripadali već poznatom repertoaru, poput mnogih starih izdanja ruskih romana, osim što me, već pri prelistavanju stranica, začudio čudan talijanski, koji dugujemo - kako su govorile naslovnice - gospođama dvostrukih prezimena koje su očigledno Ruse prevodile s francuskog, jer su imena likova imala nastavke na ine, recimo Mvskine i Rogozvne.124U RT I BOOLft TIGRE BlOHDft&»» di flUGUSTO DE ANGEUS

pSS« meta&.riU Treito deila Morte.'. : :: ¦ili ..-::-./ ¦:¦:EDCAR WALLACE

Mnogi su se od tih svezaka, već pri samom dodiru listova, u ruci pretvarali u prah, kao da papir nakon desetljeća grobnog mraka ne uspijeva podnijeti sunčevo svjetlo. U stvari nije podnosio dodir prstiju i godinama je ležao u očekivanju da se rascijepi na najsitnije komadiće, mrveći se na rubovima i kutovima u tanke listiće.125Privukao me Martin Eden Jacka Londona pa sam nesvjesno potražio posljednju rečenicu, kao da su moji prsti znali što tamo mora biti. Na vrhuncu svoje slave Martin Eden se ubija pustivši se

da klizne u more s prozora prekooceanskog broda, osjeća vodu koja mu polagano prodire u pluća, posljednjim tračkom svijesti spoznaje nešto, možda smisao života, ali "čim gaje saznao, prestao gaje znati".126Treba li stvarno tražiti to posljednje otkriće, ako se potom u trenutku kad ga se stekne tone u mrak? To ponovno otkriće kao daje bacilo sjenu na ono što radim. Možda bih se trebao zaustaviti, budući da mi je sudbina već darovala zaborav. Ali sad sam već započeo pa sam mogao samo nastaviti.Dan sam proveo čituckajući tu i tamo, ponekad sam intuitivno osjećao da sam se velikim majstorskim djelima, za koja sam držao da sam ih upio u svoje javno i odraslo sjećanje, prvi put približio u skraćenim izdanjima za djecu "Scala d'Oro". Poznato su mi zvučale pjesme iz Košarice, dječje poezije Angiola Silvija Novara: Što to zbori ožujska kišica što zvonko lupka po starom crijepu krova, po suhom triješću vrta? Ili Proljeće dolazi plešući, plešući dolazi na tvoja vrata, znaš li reći što ti donosi? Vjenčiće od leptirića, zvončiće od slakova. Jesam lija tada znao što su slakovi i triješće. Odmah potom su mi se pred očima stvorile naslovnice iz serije Fantomas koje su mi govorile o Pendu de Londres, Crvenoj osi ili o Kravati od užeta, s njihovim mračnim zbivanjima i potjerama po pariškoj kanalizaciji, djevojkama koje se pojavljuju iz grobnice, raskomadanim tijelima, odrubljenim glavama i liku princa zločina u fraku, uvijek spremnog da se ponovno pojavi i svojim podrugljivim smijehom zagospodari noćnim i podzemnim Parizom.127A zajedno s Fantomasom evo i serije o Rocamboleu, još jednom gospodaru zločina, gdje na početku stranice Nevolje Londona čitam ovaj opis:Na jugozapadnom uglu Wellclose Squarea nalazi se uličica široka oko tri metra; na sredini ulice uzdiže se kazalište, čija se najbolja mjesta prodaju za dvanaest novčića, a u parter se ulazi za peni. Vodeći glumac je crnac. Tamo se puši i pije za vrijeme predstave. Prostitutke koje odlaze u lože su bosonoge, a parter je pun lopova.Nisam uspio odoljeti privlačnosti zla pa sam ostatak dana posvetio

Fantomasu i Rocamboleu, lutalačkim i živahnim štivima, miješajući ih s pričama o drugom kriminalcu, ali ipak džentlmenu, Arsenu Lupinu, i o još većem džentlmenu, vrlo elegantnom Barunu, aristokratskom kradljivcu nakita koji se raznoliko prerušava, pretjerano anglosaksonskog izgleda - mislim da ga je nacrtao talijanski crtač anglofil.Zadrhtao sam pred lijepim izdanjem Pinokija koje je 1911. ilustrirao Mussino, stranica okrnjenih i umrljanih bijelom kavom. Svi znaju o čemu pripovijeda Pinokio, o Pinokiju sam zadržao veselu, bajkovitu sliku i tko zna koliko sam je puta ispričao svojim unučićima razveseljavajući ih, pa ipak sam osjetio jezu pred užasnim ilustracijama, u samo dvije boje,128žutoj i crnoj, ili zelenoj i crnoj, koje su me u svojim secesijskim viticama spopale bujnom bradom Vatroždera, uznemirujućom tamnomodrom kosom vile, noćnim viđenjima Asasi-na ili riktusom Zelenog Ribara. Jesam li se možda za olujnih noći šćućurio pod pokrivačima, nakon što sam gledao tog Pinokija? Prije nekoliko tjedana, kad sam Paolu upitao zar svi ti filmovi na televiziji, puni nasilja i živih mrtvaca, nisu štetni za djecu, rekla mije da joj je jedan psiholog otkrio da u cijeloj svojoj kliničkoj karijeri nije nikada susreo dijete traumatizirano nekim filmom, osim jednom, a to je dijete, do srži neizlječivo povrijeđeno, upropastila Snjeguljica Walta Disneva.129A uostalom otkrio sam da iz jednako tako užasnih vizija potječe i samo moje ime. Evo Čuperkavihpustolovina izvjesnog Yamba, a Yambove su bile i druge knjige pustolovina, s još art nouveau crteža i mračnom scenografijom, dvorcima koji se ističu na vrhu planine, crnima u mrkloj noći, sablasnim šumama s vukovima zažarenih očiju, podmorskim pojavama u stilu domaćeg i suvremenog Vernea, i Čuper-

130ka, malenog i dražesnog dječarca s čuperkom fantastičnog

razmetljivca: "Golemi čuperak kose koji mu je davao čudan izgled, tako daje nalikovao na perušku za prašinu. A on je, znate, držao do svog čuperka!" Tu je rođen Yambo kakav jesam i kakav sam želio biti. E pa, naposljetku, bolje to nego poistovjetiti se s Pinokijem.Je li to bilo moje djetinjstvo? Ili gore od toga? Jer sam prekapajući dalje na svjetlost dana ponovno iznio različita godišta (omotana u plavi pak papir i učvršćena elastičnim vezicama) Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama na kopnu i moru. Bio je to tjednik, a djedova je zbirka sadržavala brojeve iz prvih desetljeća stoljeća, uz još pokoji primjerak francuskog izdanja Journal des Voyages.Mnoge su naslovnice prikazivale okrutne Pruse koji su puškom ubijali hrabre Zuave, ali se uglavnom radilo o nemilosrdno okrutnim pustolovinama u najudaljenijim zemljama, kineskim kulijima nabijenima na kolac, raspojasanim djevicama koje kleče pred natmurenim Vijećem desetorice, redovima odrubljenih glava nabijenih na šiljate kolce pred potpornim zidovima neke džamije, pokoljima djece koje su izvršili izviđači Tuarega oboružani zakrivljenim sabljama, tijelima robova koje su rastrgali golemi tigrovi - činilo se kao daje stranica s mučenjima iz Nuovissimo Melzija nadahnula nastrane crtače, obuzete neprirodnom pomamom za nadmetanjem: bila je to izložba Zla u svim njegovim oblicima.Suočen s tolikim mnoštvom i ukočen od sjedenja na tavanu, donio sam časopise u veliku sobu s jabukama u prizemlju, a budući da je tih dana vrućina postala nepodnošljivom, imao sam dojam da su sve jabuke poredane po velikom stolu pljesnive. Kasnije sam shvatio daje miris plijesni dolazio upravo iz tih stranica. Kako su mogle mirisati na vlagu nakon pedeset godina u suhoj atmosferi tavana? Možda hladnih i kišnih mjeseci tavan i nije bio tako suh, jer je upijao vlagu iz krovova, možda su ti časopisi prije no što su tamo stigli desetljećima bili u nekom podrumu u kojem je voda curila sa zidova, gdje ih je djed pronašao (i on se131morao udvarati udovicama), pa su toliko istrunuli da nisu izgubili miris ni od topline koja ih je osušila. Samo što mi plijesan, dok sam

čitao strašne zgode i nemilosrdne osvete, nije prizivala dojam okrutnosti, već sam se sjetio tri kralja i malog Isusa. Zašto, kakve sam ja to ikad veze imao s kraljevima i kakve veze imaju tri kralja s pokoljima na Sargaškom moru?Na trenutak je moj problem ipak bilo nešto sasvim drugo. Ako sam pročitao sve te priče, ako sam sigurno vidio sveftMJMlialoJeiViasDi ipjjgjgjggp^132te naslovnice, kako sam mogao prihvatiti da proljeće dolazi pjevajući? Jesam li možda imao instinktivnu sposobnost da svijet dobrih obiteljskih osjećaja razdvojim od tih pustolovina koje su mi govorile o okrutnom svijetu oblikovanom prema Grand Guignolu, svijetu razdiranja na komadiće, deranja kože, lomača i vješanja?Prvi je ormar bio potpuno ispražnjen, iako nisam mogao sve pregledati. Trećeg sam se dana latio drugog, manje natrpanog ormara. U njemu su knjige bile uredno poredane, ne onako kako bi se za to ljutito pobrinuli moji ujak i ujna, s namjerom da natrpaju kramu koje su se htjeli osloboditi, nego kao što bi to nekad ranije učinio djed. Ili ja. Sve su to bile knjige najprimjerenije djetinjem uzrastu i možda su pripadale mojoj osobnoj maloj biblioteci.Izvukao sam cijelu Salanijevu zbirku Biblioteka moje djece, čije sam naslovnice prepoznavao i čije sam naslove izgovarao još prije nego što bih svezak izvukao - Dječak koji je stigao s mora, Nasljedstvo Ciganina, Pustolovine Sunčanog cvijeta, Pleme divljih zečeva, Zlobni duhovi, Zatočenice Casa-belle, Obojena dvokolica, Sjeverna kula, Indijska narukvica, Tajna željeznog čovjeka, Cirkus Barletta..., s istom sigurnošću s kojom se u katalozima kolega ili u biblioteci neke udovice prepoznaju najpoznatije knjige poput Miinsterova Cosmographia ili Campanellina De sensu rerum et magia.Previše je toga, da sam ostao na tavanu zgrčio bih se poput grbavca iz Notre-Dame. Pokupio sam naramak i sišao. Mogao sam otići u radnu sobu, sjesti u vrt, ali sam umjesto toga, iz nekih tajanstvenih razloga, htio nešto drugo.Otišao sam iza kuće, krenuo sam udesno, tamo gdje sam prvog dana čuo rovanje svinja i kvocanje kokoši. Tamo, iza Amalijina krila kuće, bilo je gumno kao ona nekadašnja, po kojem su čeprkali pilići,

a još naprijed vidjeli su se kuni-ćnjaci i torovi.U prizemljuje bila velika prostorija puna poljoprivrednog alata, grablja, vila, lopata, vjedara za vapno, starih čabro-va.133Na kraju gumna, jedna je stazica vodila u voćnjak, uistinu bogat i pun hlada, pa sam došao u napast da se popnem na granu stabla, opkoračim je i tamo počnem čitati. Možda sam tako radio kao dječak, ali sa šezdeset godina nikad previše opreza, a osim toga, noge su me već vodile negdje drugdje. Kroz zelenilo sam se zaputio kamenim stubištem i sišao u okrugli prostor okružen zidićima prekrivenima brš-ljanom. Baš nasuprot prilaza, uza zid, bila je fontana s vodom koja je žuboreći curila. Puhao je lagani vjetrić, tišina je bila potpuna, pa sam se šćućurio na izbočini kamena između fontane i zida, spremajući se na čitanje. Nešto me dovelo ovamo, kamo sam možda dolazio upravo s tim knjigama. Prihvatio sam taj izbor svojih animalnih nagona i uronio u svoje sveščiće. Često bi mi se cijela zgoda vraćala u sjećanje preko samo jedne ilustracije.Za neke sam, po crtežima iz četrdesetih godina i po imenu autora, shvatio da su talijanski, poput Tajanstvene žičare ili Pravog milanskog vragolana, a mnoge su bile nadahnute rodoljubnim i nacionalističkim osjećajima. Većina ih je bila prevedena s francuskog, napisali su ih izvjesni B. Bernage, M. Goudareau, E. De Cys, J. Rosmer, Valor, P. Besbre, C. Peronnet, A. Bruvere, M. Catalanv - znatan popis nezna-naca kojima talijanski izdavač možda čak ni ime nije znao. Djed je sakupio i izvornike koji su se pojavili u Bibliotheque de Suzette. Talijanska su izdanja izašla sa zakašnjenjem od desetljeća ili dva, a ilustracije su upućivale na najmanje dvadesete godine. Kao mali čitatelj sigurno sam morao doživjeti tu ugodno zastarjelu atmosferu i tim bolje: sve se događalo u nekom prošlom svijetu, a ispričala su to gospoda koja su ostavljala dojam kao da se radi o gospođama koje pišu za djevojčice iz dobrih obitelji.Na kraju mi se činilo da sve te knjige pripovijedaju istu priču: obično tri ili četiri dječaka plemenita roda (čiji su roditelji tko zna zašto uvijek negdje na putu) dolaze k ujaku u stari dvorac, ili na

neko čudno poljoprivredno imanje i upadaju u uzbudljive i tajanstvene pustolovine po kriptama i kulama,134

zatim otkrivaju blago, spletku nevjernog upravitelja, dokument koji propaloj obitelji vraća vlasništvo koje je prigrabio zli rođak. Sretan završetak, proslava hrabrosti dječaka, dobroćudne primjedbe ujaka ili djeda i bake 0 opasnostima takve lude smjelosti, pa makar bila iz plemenitih pobuda.

135Po radnim se bluzama i klompama seljaka vidjelo da su priče smještene u Francuskoj, ali su prevoditelji napravili čuda od prilagođavanja kako bi imena prebacili na talijanski i kako bi izgledalo da se zgoda odvija u nekoj našoj pokrajini, unatoč krajoliku i arhitekturi koji su malo podsjećali na Bretanju, a malo na pokrajinu Auvergne.Imao sam dva izdanja očigledno iste knjige (M. Bource-ta), ali se ona u izdanju iz 1932. zvala Nasljednik Ferlaca (a imena likova bila su francuska), a u izdanju iz 1941. to je postao Nasljednik Ferralbe s domaćim glavnim likovima. Bilo je jasno da je u međuvremenu neka viša odredba ili spontana cenzura nametnula talijaniziranje događaja.I evo konačno je objašnjen izraz koji mi je prošao kroz glavu dok sam ulazio na tavan: dio serije bila je i knjiga Osam dana na tavanu (imao sam i izvornik, Huitjours dans un grenier), prekrasna zgoda o djeci koja na tavanu svoje kuće na tjedan dana smještaju Nicolettu, djevojčicu pobje-glu od kuće - i nisam znao je li mi ljubav prema tavanu došla od tog štiva ili sam tu knjigu pronašao upravo kružeći tavanom. I zašto sam svojoj kćeri dao ime Nicoletta?Nicoletta je na tavanu bila s mačkom Matuom, veličanstvenim i

posve crnim angorskim mačkom i eto odakle mi ideja da imam svog vlastitog Matua. Crteži su prikazivali malenu djecu, lijepo odjevenu, ponekad i u čipku, plave kose i nježnih crta lica, a ni majke nisu bile ništa lošije, imale su njegovane paž frizure, spušteni struk, suknje do koljena s trostrukim volanom i jedva naglašena aristokratska poprsja.136* # *U ta dva dana uz fontanu, kako je danje svjetlo slabilo mogao sam raspoznavati tek slike, razmišljao sam kako sam sigurno na stranicama Biblioteke moje djece razvio svoju sklonost za fantastično, dok sam živio u kraju gdje su se, iako se autor zvao Catalanv, glavni likovi morali zvati Liliana ili Maurizio.Je li to bilo nacionalističko obrazovanje? Jesam li shvatio da su ta djeca, koja su mi prikazana kao mali i hrabri zemljaci iz mog doba, živjela u stranoj sredini desetljećima prije mog rođenja?Vrativši se na tavan, na kraju tog praznika pokraj fontane, pokupio sam omot povezan uzicom koji je sadržavao tridesetak nastavaka (svaki po šezdeset čentezima) s pustolovinama Buffala Billa. Nisu bili složeni po redu objavljivanja, a pogled na prvu naslovnicu izazvao je izbijanje cijelog niza tajanstvenih plamova. Briljantni medaljon: Buffalo, šaka stisnutih otraga, samo što se nije ustremio mrka pogleda na bandita u crvenkastoj košulji koji mu prijeti pištoljem.Dok sam gledao taj broj 11 iz serije, već sam unaprijed znao druge nazive Mali glasnik, Velike pustolovine u šumi, Divljak Bob, Don Ramiro trgovac robljem, Prokleti ranč... Primijetio sam da je na naslovnici pisalo Buffalo Bili - junak prerije, dok je unutarnji naslov bio Buffalo Bili - Talijanski junak prerije. Slučaj je - barem za knjižara antikvara - bio jasan: bilo je dovoljno vidjeti prvi broj nove serije iz 1942., gdje upadljiva bilješka poludebelim tiskom kaže da se William Cody u stvarnosti zove Domenico Tombini i da je Romanjolac (kao i Duce, iako je bilješka sramežljivo prelazila preko te izvanredne podudarno-137

sti). Godine 1942. već smo bili u ratu> - čini mi se - sa Sjedinjenim Državama i to je sve objašnjavalo. Izdavač (Nerbini iz Firence) je tiskao ovitak u doba kad je William Cody mirno mogao biti Amerikanac, a zatim je odlučeno da junaci moraju biti uvijek i samo Talijani. Nije preostajalo ništa drugo, iz ekonomskih razloga, nego zadržati stari ovitak u boji i prepraviti samo prvu stranicu.Baš čudno, pomislio sam tonući u san nad posljednjom pustolovinom Buffala Billa: napajao sam se francuskim i američkim pustolovnim materijalom, ali naturaliziranim. Ako je to bilo nacionalističko obrazovanje dječaka tijekom diktature, radilo se o prilično blagom obrazovanju.Ne, nije bilo blago. Prva knjiga koju sam sljedećeg dana uzeo u ruku bila je knjiga Pine Ballario Talijanski dječaci u svijetu, modernih ilustracija, izražajnih u igri crnih i crvenih površina.Nekoliko dana ranije, kad sam u svojoj sobici vidio Verne-ove i Dumasove knjige, imao sam osjećaj da sam ih čitao šću-ćuren na nekom balkonu. Tada na to nisam obratio pozornost, bio je to samo bljesak, običan dojam deja uu. Međutim, sad sam razmišljao kako se u sredini djedova krila zgrade doista nalazi balkon i očito je da sam tamo gutao te pustolovine.138Kako bih ponovno stvorio balkonsko iskustvo, odlučio sam tamo pročitati Talijanske dječake u svijetu, pa sam to i učinio, pokušavajući sjesti tako da mi noge vise dolje, provučene kroz prečke ograde. No, moje noge sada više nisu prolazile kroz ta suženja. Satima sam se pržio na suncu, sve dok ono nije obišlo prednju stranu kuće, pa je temperatura postala umjerenijom. Ali tako sam mogao osjetiti andaluzijsko sunce, kako sam ga tada zamišljao, iako se događaj odvijao u Barceloni. Skupinu mladih Talijana koji su s obitelji izbjegli u Španjolsku, zatekla je antirepublikan-ska pobuna Generalisimusa Franca, samo što su u mojoj priči uzurpatori bili pripadnici Crvene Milicije, pijani i žedni krvi. U mladim se Talijanima ponovno javlja njihov fašistički ponos, u crnim košuljama neustrašivo jure Barcelonom obuzetom uličnim nemirima, spašavaju mali barjak s Case del Fascio koju su republikanci bili zatvorili, a hrabri glavi junak čak uspijeva

preobratiti oca, socijalistu i pijanicu, na Duceovu riječ. Štivo od kojeg sam trebao usplamtjeti fašističkim ponosom. Jesam li se poistovjećivao s tim talijanskim dječacima, s malim Parižanima izvjesnog Bernagea ili s gospodinom koji se naposljetku još uvijek zvao Cody a ne Tombini? Tko je prebivao u mojim dječjim snovima? Talijanski dječaci u svijetu ili djevojčica s tavana?Povratak na tavan poklonio mije dva nova uzbuđenja. Nadasve Otok s blagom. Naravno da sam prepoznao naslov, to je klasika, ali sam zaboravio priču, što je znak da je postala dijelom mog života. Trebala su mi dva sata da ga pročitam u jednom dahu, ali sam se iz poglavlja u poglavlje prisjećao što treba uslijediti. Vratio sam se u voćnjak na čijem sam kraju primijetio grmlje divljeg lješnjaka i tu sam, sjedeći na zemlji, naizmjence čitao i kljukao se lješnjacima. Kamenom sam ih razbijao tri ili četiri odjednom, otpuhivao komadiće ljuski i ubacivao plijen u usta. Nisam imao bačvu jabuka u koju se uvukao Jim kako bi prisluškivao tajni sastanak Long Johna Silvera, ali sam tu knjigu uistinu morao pročitati tako, gutajući suhu hranu kako se to radi na brodovima.139Bila je to moja priča. Na temelju oskudna rukopisa, naprijed na otkrivanje blaga kapetana Flinta. Pred kraj sam otišao po bocu rakije koju sam zamijetio u Amalijinu kre-dencu, pa sam tu gusarsku priču izmjenjivao s dugačkim gutljajima. Petnaest ljudi nad tijelom mrtvaca, jo-ho-ho, i boca ruma.Nakon Otoka sam naletio na Priču o Pipinu koji se rodio star, a umro kao dijete Giulija Granellija. Onu koja mi se prije nekoliko dana ponovno pojavila u sjećanju, samo što mije knjiga pripovijedala o još toploj luli, ostavljenoj na stolu pokraj glinena kipića starčića, koja odlučuje dati toplinu tom mrtvom predmetu kako bi ga oživjela i iz njega nastaje mali časni starac. Puer senex, vrlo stari otrcani izraz. Na kraju Pipino umire kao dijete u kolijevci i uz pomoć vila uzdiže se na nebo. Verzija koje sam seja sjećao bila je bolja, Pipino se rodio star u jednom kupusu, a umro kao dojen-če u drugom. U svakom slučaju, Pipinovo putovanje prema djetinjstvu bilo je moje vlastito. Možda bih se i ja, vraćajući se u trenutak rođenja, raspršio u ništa (ili u Sve) kao on.

Te je večeri nazvala Paola, vrlo zabrinuta što se više nisam javljao. Radim, radim, rekao sam, ne brini se zbog tlaka, sve je u redu.140* * * Sljedećeg dana sam ponovno prekopavao po ormaru u kojem su bili svi Salgarijevi romani, cvjetnih ovitaka, gdje su se kroz blage zavijutke pojavljivali mračni i okrutni Crni gusar, kao gavran crne kose i lijepih crvenih usana fino ocrtanih na sjetnom licu, Sandokan iz Dva tigra, s okrutnom:>:::f:v :

m141glavom malajskog princa nakalemljenom na mačkasto tijelo, pohotna Surama i prahosi iz Malezijskih gusara. Djed je sakupio španjolske, francuske i njemačke prijevode, v Bilo je teško reći otkrivam li ponovno nešto ili jednostavno aktiviram svoje sjećanje od papira, jer se još i danas o Salga-riju stalno govori, a istančani mu kritičari posvećuju razvučene članke iz kojih se cijedi nostalgija. Čak su i moji unučici proteklih tjedana pjevali "Sandokan Sandokan", a čini se da su ga gledali na televiziji. O Salgariju sam mogao napisati natuknicu za malu enciklopediju i bez dolaska u Solaru.Sigurno sam te knjige progutao kao dijete, ali ako je trebalo obnoviti individualno sjećanje, ono se miješalo s onim općim. Knjige koje su možda najviše obilježile moje djetinjstvo bile su one koje su me bez potresa vraćale mom odraslom i neosobnom znanju.I dalje vođen instinktom, veliki sam dio Salgarija pročitao u vinogradu (ali sam zatim neke sveske odnio u spavaću sobu i nad njima proveo sljedeće noći). I među trsjem je bilo vrlo toplo, ali me sunčana pripeka pripremila na pustinje, prerije i šume u plamenu, na tropska mora gdje su trepang ribari uz obalu skupljali morske trpove, a kad bih povremeno digao pogled da obrišem znoj, kroz vitice loze i drveće koje je nicalo na rubu brežuljka ugledao bih bao-bab, divovske pombose poput onih koji su okruživali kolibu Giro-Batola, mangrov, palmin kupus s brašnjavom pulpom okusa badema, sveto drvo banian iz crne prašume, gotovo da sam čuo

zvuk ramsinga i očekivao sam da vidim kako se između redova loze pojavljuje neka lijepa babirusa da se okrene na ražnju između dviju rašljastih grana zabodenih u zemlju. Volio bih da mi Amalia za večeru pripremi blaciang, za kojim luduju Malajci, mješavinu isjeckanih račića i riba, ostavljenih da istrunu na suncu, a zatim posoljenih, čiji je miris čak i Salgari smatrao odvratnim.Kakva divota. Možda sam zbog toga, kao što mi je rekla Paola, volio kinesku kuhinju, a osobito peraje morskog psa, lastavičja gnijezda (sakupljena među ptičjim gnojem) i aba-lon, toliko ukusniji koliko više zaudara na trulež.142Ali, na stranu blaciang, što li se događa kad talijanski dječak negdje u svijetu čita Salgarija, čiji su junaci često obojeni, a bijelci zli? Nisu bili omraženi samo Englezi, nego i Španjolci (koliko li sam samo morao mrziti markiza od Mon-telimara). Ali, ako su tri gusara, Crni, Crveni i Zeleni bili Talijani, a k tome i grofovi od Ventimiglie, drugi su se junaci zvali Carmaux, van Stiller ili Yanez de Gomera. Portugalci su se sigurno doimali dobrima, jer su bili pomalo fašisti, ali zar i Španjolci nisu bili fašisti? Možda je moje srce snažno lupalo za hrabrog Sambiglionga koji je ispaljivao kanonade čavala, a da se nisam ni upitao s kojeg Sundskog otoka potječe. Kammamuri i Suvodhana su mogli biti jedan dobar, a drugi zao, iako su obojica bili Indijci. Mora da je Salgari poprilično pobrkao moje prve pokušaje približavanja kulturnoj antropologiji.Zatim sam s dna ormara izvukao časopise i knjige na engleskom. Mnogi brojevi časopisa The Strand, sa svim pustolovinama Sherlocka Holmesa. U to doba sigurno nisam znao engleski (Paola mi je bila rekla da sam ga naučio tek kao odrastao), ali je srećom tu bilo i mnogo prijevoda. Međutim, najveći dio talijanskih izdanja nije bio ilustriran, pa sam možda čitao na talijanskom, a zatim u The Strandu tražio odgovarajuće slike.143Cijelog sam Holmesa odvukao u djedovu radnu sobu. Njena je građanska atmosfera bila prikladnija za ponovno oživljavanje tog svijeta u kojem su pred kaminom u Baker Stre-etu uglađena gospoda sjedila usredotočena na svoje mirne razgovore. Tako

različito od vlažnih podzemnih prostorija i jezovitih odvodnih kanala u koje bi kliznuli likovi iz francuskih feuilletons. Ono malo puta što se Sherlock Holmes pojavljuje s pištoljem uperenim u Imminalca, to je uvijek s ispruženom desnom nogom i rukom, gotovo u položaju kipa, ne gubeći samopouzdanje, kako i dolikuje gentlemanu.144Upalo mi je u oči gotovo opsjednuto ponavljanje slika Sherlocka Holmesa kako sjedi, s Watsonom ili s drugima, u željezničkom odjeljku, u brougkamu, pred kaminom, u naslonjaču prekrivenom bijelom tkaninom, na stolcu za ljuljanje, pokraj stolčića, možda pri zelenkastoj svjetlosti lampe, pred tek otvorenim kovčegom ili dok stojeći čita neko pismo ili odgonetava šifriranu poruku. Te su mi slike govorile de te fabula narratur. Sherlock Holmes sam bio ja, u samom tom trenutku, obuzet nalaženjem tragova i ponovnim sastavljanjem prošlih događaja o kojima prije ništa nisam znao, ostajući u kući, na zatvorenom, čak možda (da pregledam sve te stranice) na nekom tavanu. I on je, kao i ja, nepokretan i odvojen od svijeta odgonetavao prave znakove. Njemu je uspijevalo ponovno prizvati nestalo. Hoću li i ja u tome uspjeti? Barem sam imao uzor.A kao i on, morao sam se boriti s maglom i u njoj. Bilo je dovoljno samo nasumce otvoriti Grimiznu sobu ili Znak četvorke:Bila je rujanska večer i još nije bilo ni sedam sati, ali danje bio sumoran i na veliki se grad spustila gusta i vlažna magla. Oblaci boje blata žalosno su klonuli na blatnjave ulice. Uzduž Stranda svjetiljke su bile samo zamagljene mrlje raspršena svjetla koje su na blatni pločnik bacale krugove slabe svjetlosti. Žuti odbljesak izloga lelujao se u zraku punom para i bacao prljavi i nestalni sjaj preko velikih prepunih ulica. Bilo je, po meni, nečeg tajanstvenog i fantomskog u toj beskonačnoj povorci lica koja su se probijala kroz uske trake svjetla - lica tužnih i radosnih, uznemirenih i zadovoljnih.Bilo je to tmurno i maglovito jutro. Sivkasti veo visio je s krovova zgrada i izgledao kao odbljesak blatnjavog sivila ulica. Moj je prijatelj bio sjajno raspoložen i hodao je brbljajući o violinama iz Cremone i razlikama između jednog Stradivarija i jednog Amatija.

Što se mene tiče, bio sam šutljiv, jer su mi to dosadno vrijeme i taj tužni posao kojim smo se bavili pritiskali dušu.145Kao suprotnost tome, navečer sam, u krevetu, otvorio Salgarijeve Tigrove Mompracema:U noći 20. prosinca 1849. vrlo snažni uragan bjesnio je nad Mompracemom, divljim otokom, poznatim po zlu, jazbinom strašnih gusara, smještenim u Malezijskom moru, nekoliko stotina milja od zapadnih obala Bomea. Nebom su, gonjene neodoljivim vjetrom, poput neobuzdanih konja i neprestano se miješajući, jurile crne mase oblaka koje bi, s vremena na vrijeme, ispuštale na mračne hridi otoka goropadnepljuskove... Tko bi uopće bdio uto doba i po takvoj oluji na otoku krvožednih gusara?... Jedna je soba tog prebivališta osvijetljena, zidovi su joj prekriveni crvenim tkaninama, baršunima i brokatima velike vrijednosti, ali tu i tamo izlizanim, razderanim ili umrljanim, a pod se gubi pod debelim slojem perzijskih sagova, blistavih od zlata... U sredini stoji stol od ebano-vine sa sedejhom intarzijom i urešen srebrnim ukrasima, prepun boca i čaša od najčišćeg kristala; u kutovima se uzdižu velike police, većim dijelom uništene, natrpane vazama krcatima zlatnim narukvicama, naušnicama, prstenjem, medaljonima, dragocjenim crkvenim stvarima iskrivljenim ili zgnječenim, biserima koji nesumnjivo potječu iz čuvenih cejlonskih ribnjaka, smaragdima, rubinima i dijamantima koji svjetlucaju poput mnoštva zvijezda pod odbljescima pozlaćene lampe obješene o strop... U toj tako čudno namještenoj sobi, u naslonjaču bez jedne noge, sjedi muškarac: visoka je stasa, vitak, snažne muskulature, energičnih crta lica, muških i ponosnih i neke čudne ljepote.Tko je bio moj junak? Holmes, koji je pred kaminom čitao pismo, a sedampostotna otopina (op.p. kokaina) činila gaje uljudno začuđenim, ili Sandokan koji je mahnito trgao svoje grudi izgovarajući ime obožavane Marianne?Zatim sam sakupio druga izdanja u mekom uvezu, tiskana na jeftinu papiru, a vjerojatno sam ih ja dokrajčio dok146sam ih mnogo puta mrmljajući čitao i ispisivao svoje ime na

marginama mnogih stranica. Bilo je knjiga potpuno uništenih uveza i samo su se čudom još držale zajedno, druge sam vjerojatno ja popravio zalijepivši im stolarskim ljepilom novi hrbat od plavog pak papira.Više nisam mogao gledati čak ni naslove, a na tom sam tavanu osam dana. Znao sam, sve bih morao ponovno pročitati od početka do kraja, ali koliko bi mi vremena trebalo za to? Pod pretpostavkom da sam naučio sricati slova na kraju svoje pete godine života i da sam među tim otkrićima živio barem do gimnazije, trebalo bi mi barem deset godina, a ne samo osam dana. I to ne računajući da su mi brojne druge knjige, osobito ako su bile ilustrirane, ispričali roditelji ili djed dok još nisam znao čitati.Da sam među tim papirima htio obnoviti cijeloga sebe, postao bih Funes el Memorioso, ponovno bih proživio trenutak po trenutak sve godine svojega djetinjstva, svako šuške-tanje lišća koje sam slušao noću, svaki miris bijele kave koji sam osjetio ujutro. Previše. A što ako su ostale samo i uvijek i opet riječi, kako bi još više smutile moje bolesne neurone, ne pokrećući nepoznatu razmjenu koja bi otvorila slobodan put mojim najistinskijim i najskrivenijim sjećanjima? Što činiti? Lenjin na bijelom naslonjaču u predvorju. Možda sam sve učinio pogrešno, a možda je Paola sve učinila pogrešno: da se nisam vratio u Solaru bio bih samo ishlapio, povratak ovamo mogao bi me učiniti ludim.Natrpao sam ponovno sve knjige u dva ormara, zatim odlučio napustiti tavan. Ali sam na tom putu primijetio niz kutija na kojima su bile naljepnice, ispisane lijepim, gotovo gotičkim rukopisom: "Fašizam", "40. godine", "Rat"... Te je kutije sigurno ovdje smjestio još djed. Druge su kutije izgledale nešto novije, ujak i ujna su sigurno bez kriterija iskoristili prazne kutije koje su tamo gore pronašli, Azienda Vinicola Fratelli Bersano, Borsalino, Cordial Campari, Tele-funken (je li u Solari bio neki radio?).Nisam se mogao prisiliti da ih otvorim. Morao sam izaći147odande i prošetati po brežuljcima, tu ću se vratiti kasnije. Sad sam već bio na izmaku snaga. Možda sam imao temperaturu.Približavalo se vrijeme zalaska sunca i Amalia je već glasno

dozivala najavljujući mi finanzieru, na maslacu spravljeno jelo od sitneži peradi, iznutrica i gljiva zalivenih vinom, za prste polizati. Prve nejasne sjene koje su osvajale najskrovitije kutove tavana obećavale su mi zasjedu nekog Fantomasa koji je samo čekao da padnem pa da mi se baci na leđa, zaveže me konopcem i objesi nad ponorom nekog bunara bez dna. Najviše zato da samom sebi dokažem kako više nisam dijete koje bih ponovno želio biti, neustrašivo sam se skanjivao zaviriti u najmanje osvijetljeno područje. Sve dok me ponovno nije zapahnuo miris stare plijesni.Izvukao sam, u blizini krovnog prozora kroz koji su još dopirale posljednje zrake kasnog poslijepodneva, veliki sanduk čiji je poklopac bio pažljivo zaštićen pakpapirom. Kad sam razmotao taj prašni prekrivač, pod prstima su mi se našla dva sloja mahovine, prave mahovine, iako sasušene, s toliko penicilina da sam za tjedan dana mogao poslati kući cijelu koloniju iz Čarobnog brijega i zbogom svi oni lijepi razgovori između Naphte i Settembrinija. Bile su poput zelenih busena, ubrane s crnicom ispod njih koja ih je držala na okupu, i da ih se stavilo jednu pokraj druge od njih se mogla napraviti livada prostrana kao djedov stol. Ne znam kojim čudom, možda zbog područja vlažnosti koje se stvorilo pod zaštitom papira, zahvaljujući brojnim zimama i danima kada su krov tavana tukle kiša, snijeg i tuča, mahovina je sačuvala nešto od svog oštrog vonja.Ispod mahovine, umotani u spiralne strugotine koje se vade pomalo da se ne ošteti ono što obavijaju, koliba od drva ili kartona, oblijepljena obojenim gipsom, s krovom od zbijene slame, mlin od slame i drva, s kotačem koji se jedva jedvice još uvijek okreće i brojne male kućice i dvorci iz obojena kartona koji su, na nekoj uzvisini, bili u perspektivi pozadina kolibi. I najzad, između strugotina, evo figurica, pastira s janjetom na ramenima, brusača, mlinara s dva148magarčića, seljanke s košarom voća na glavi, dva gajdaša, Arapina s dvije deve, tri kralja - evo ih tu - oni više mirišu na plijesan nego na tamjan i mirisnu smolu i, konačno, magarac, vol, Josip, Marija, kolijevka, Djetešce, dva anđela raširenih ruku, ukočena u slavi koja

traje najmanje stoljeće, zlatna repatica, savijeno platno koje je iznutra bilo plavo i izvezeno zvijezdama, metalna kadica ispunjena cementom kako bi se stvorilo korito rječice, s dva otvora za ulaženje i izlaženje vode i ono zbog čega sam pola sata zakasnio na večeru da bih o tome razmislio, čudan stroj napravljen od staklena cilindra iz kojeg su izlazile dvije duge gumene cijevi.Kompletne božične jaslice. Nisam znao jesu li djed i roditelji bili vjernici (možda moja majka, ako je već na noćnom ormariću držala Filotejuj, ali je sigurno oko Božića netko taj sanduk izvlačio iz zaborava i u nekoj su se donjoj sobi postavljale jaslice. Ganuće od jaslica: činilo mi se da to osjećam, ali sam se bojao daje to predvidljiva reakcija zajednička svima. Pa ipak me te figurice nisu podsjećale na neko drugo ime, nego na drugu sliku koju nisam vidio na tavanu, ali je možda morala biti negdje drugdje, tako mi se živom činila u tom trenu.Što su za mene značile jaslice? Između Isusa i Fanto-masa, između Rocambolea i Košare, između plijesni triju kraljeva i onih nabijenih na kolac Velikog Vezira, čije li sam ideje ja slijedio?* * *149Shvatio sam da su ti dani na tavanu loše potrošeni; ponovno sam pročitao stranice koje sam prelistavao sa šest ili s dvanaest godina, druge s petnaest, i svaki put bi me dirnule različite zgode. Na taj se način ne obnavlja sjećanje. Sjećanje miješa, ispravlja, transformira, to je istina, ali rijetko brka kronološke udaljenosti, moraš vrlo dobro znati je li ti se nešto dogodilo sa šest ili s deset godina, čak sam i ja sada znao razlikovati dan ponovnog buđenja u bolnici od dana kretanja za Solani i vrlo dobro sam znao daje između jednoga i drugoga postojalo sazrijevanje, mijenjanje mišljenja, uspoređivanje iskustava. Međutim, u ta tri tjedna upio sam sve, kao kad sam kao mali sve to progutao odjednom i u dahu - pa nije ni čudo što sam imao dojam da sam oša-mućen opojnom mješavinom.Dakle, morao sam se odreći te grande bouffe starih papira, vratiti stvari na njihova mjesta i gustirati ih tijekom vremena. Tko bi mi mogao reći što sam to pročitao i vidio s osam, a što s trinaest godina? Porazmislio sam malo o tome i shvatio kako je nemoguće

da među svim tim kutijama nema mojih školskih knjiga i bilježnica. To su dokumenti koje treba pronaći, dovoljno je slijediti njihovu poduku i pustiti da me vode za ruku.Za večerom sam ispitivao Amaliju o jaslicama. I te kako je djed držao do njih. Ne, on nije odlazio u crkvu, ali su jaslice bile kao kraljevske okruglice, ako ih nema nije Božić, a da nije imao unuka, možda bi ih postavio za sebe samoga. Počeo bi raditi početkom prosinca, a pogleda li se dobro po tavanu, našlo bi se cijelu konstrukciju na koju se stavljalo platno s nebom, s mnogo malih svjetiljaka unutar pozornice od kojih bi zvijezde svjetlucale. "Kak'su bile lijepe jaslice vašeg gospodina djeda, menije dolazilo da se svake godine rasplačem. A voda je stvarno tekla u rijeku, tako da se jednom izlila, namočila svu mahovinu koja je te godine bila svježa svježa, a na mahovini su nikli mnogobrojni plavi cvjetići i to je stvarno bilo čudo Djetetovo, čak i župnik je doš'o vidjet' i nije vjerov'o vlastitim očima."150"A kako je uspijevao da voda teče?"Amalia je pocrvenjela i nešto je promrmljala, a zatim se odlučila: "U sanduku od jaslica, a ja sam svake godine nakon Bogojavljenja pomagala sve to raspremit', mora postojat' još nešto, k'o neka boca od stakla bez grlića. Jeste 1' je vidli? No dobro, možda se to sad više i ne koristi, al' bila je to naprava, s dopuštenjem, za klistiranje. Znate 1' što je klistir? Tim bolje, tako vam ne moram objašnjavat', jer me sram. Pa dakle, vašem je gospodinu djedu pala na pamet ideja da ispod jaslica stavi napravu za klistiranje, a kad se cijevi okrenu na pravi način voda izlazi i onda se vraća ispod. Predstava, kažem vam ja, ma kakvo kino."1518. KAD RADIONakon osam dana na tavanu odlučio sam sići u mjesto da mi ljekarnik izmjeri tlak. Previsok, sto sedamdeset. Gra-tarolo me otpustio iz bolnice s obvezom da ga zadržim na oko sto trideset, a sto trideset je bio kad sam krenuo za Solaru. Ljekarnik je rekao da, ako mi ga mjeri nakon silaska niz brijeg do sela, nije ni čudo što je visok. Da mi ga je izmjerio ujutro čim sam ustao bio bi niži.

Gluposti. Ja sam znao što je bilo, danima sam živio kao opsjednut.Nazvao sam Gratarola, upitao me jesam li radio nešto što nisam smio, pa sam morao priznati da sam prenosio sanduke, pio barem bocu vina za obrok, pušio po dvadeset Gitanesa dnevno i izazvao mnoštvo blagih tahikardija. Ukorio me: ja se oporavljam, pa ako tlak bude previsok može se ponoviti nezgoda, a možda neću proći tako jeftino kao prvi put. Obećao sam mu da ću se čuvati, povećao mije količinu tableta i dodao druge za izbacivanje soli putem urina.Rekao sam Amaliji da manje soli hranu, a ona mije rekla da su tijekom rata, kako bi dobili kilogram soli, morali izvoditi čuda i davati po dva ili tri kunića, pa je dakle sol božji dar, a kad ona nedostaje hrana nema nikakva okusa. Rekao sam joj da mi ju je zabranio liječnik, a ona mi je odvratila da doktori previše studiraju, a onda su veći magarci od drugih i ne treba ih slušati - samo pogledaj nju, nikada vidjela liječnika u svom životu i evo je, s navršenih sedamdeset satire se cijeli božji dan u tisuću poslova, a nije imala152čak ni išijas kao svi ostali. Nije važno, izbacit ću njenu sol kroz svoj urin.Umjesto toga, trebalo je prestati s posjetima tavanu, više se kretati, opustiti se. Nazvao sam Giannija: želio sam saznati govori li i njemu nešto sve ono što sam tih dana pročitao. Čini se da su nam iskustva bila drugačija - njegov djed nije sakupljao stvari koje su izašle iz mode - ali su nam mnoga štiva bila zajednička, pa i zbog toga što smo si uzajamno posuđivali knjige. Pola sata smo se ispitivali o pojedinostima o Salgariju, trivial games, kao u nekom televizijskom kvizu. Kako se zvao onaj Grk, prokleta duša radže od Assama? Teotokris. Kako lije bilo prezime lijepe Honorate koju Crni Gusar nije smio voljeti, jer je bila kći njegova neprijatelja? Van Guld. Za koga se udaje Darma, kći Tremal-Naika? Za Sira Morelanda, sina Suvodhanova.Pokušao sam i s Čuperkom, ali Gianniju to ništa nije govorilo. On je više čitao stripove i tu sije pribavio zadovoljštinu zasipajući me bujicom naziva. Stripove sam vjerojatno i ja čitao, pa su mi neka imena koja je Gianni spominjao zvučala poznato: Zračna banda,

Munja protiv Flattaviona, Mickey Mouse i Crna Mrlja, nadasve Cino i Franco... Ali im na tavanu nisam našao traga. Možda je djed, koji je volio Fantomasa i Rocambolea, smatrao stripove tričarijama koje kvare djecu. A Rocambole to nije?Jesam li odrastao bez stripova? Beskorisno je nametati si duge predahe i prisilne odmore. Obnovila mi se pomama za istraživanjem.Spasila me Paola. Tog je istog prijepodneva, oko podne, iznenadno stigla s Carlom, Nicolettom i troje djece. Nisu je razuvjerili moji rijetki telefonski pozivi. Kratak izlet, tek toliko da te zagrlim, rekla je, vraćamo se prije večere. Temeljito me istraživala, odmjeravala me."Udebljao si se," rekla mi je. Na sreću nisam bio blijed, uza sve ono sunce koje me ulovilo na balkonu i u vinogradu, ali sam se sigurno malo udebljao. Rekao sam da je to zbog Amalijinih večerica, a Paola je obećala da će je pozvati na153red. Nisam joj rekao da sam danima bio negdje šćućuren i da se satima ne bih ni pomaknuo.Treba nam lijepa šetnja - rekla je - pa sam s cijelom obitelji krenuo prema Conventinu koji i nije bio neki samostan već tek kapelica koja se ocrtavala na nekoliko kilometara udaljenoj uzbrdici. Uspon je bio neprekidan pa zato gotovo neprimjetan, osim nekoliko desetaka metara pri kraju i dok sam hvatao dah poticao sam malene da uberu stručak ruža i ljubica. Paola me grubo pozvala da njušim mirise, a ne da citiram Pjesnika, zato stoje Pjesnik lagao, poput svih njegove vrste; prve ruže cvatu nakon što su ljubice odavno ocvale, a u svakom slučaju ruže i ljubice se ne mogu povezati u jednom stručku, pokušajte da biste se uvjerili.Kako bih pokazao da ne pamtim samo odlomke iz enciklopedije, razmetao sam se nekima od priča koje sam tih dana naučio, a djeca su skakutala oko mene razrogačenih očiju, jer te priče nikada nisu čula.Sandru, najvećemu, ispričao sam Otok s blagom. Rekao sam mu kako sam se, krećući iz krčme "K Admiralu Ben-bowu" ukrcao na Hispaniolu s Lordom Trelawneyem, doktorom Livesevem i

kapetanom Smollettom, ali se čini da su mu dvojica najsimpatičnijih bili Long John Silver zbog drvene noge i onaj nesretnik od Bena Guna. Razrogačio je oči uzbuđen, kao da naslućuje gusare u zasjedi među grmljem, govorio je još još, a bilo je dosta, jer kad je blago kapetana Flinta jednom osvojeno, priča završava. Umjesto toga smo dugo pjevali Petnaest ljudi nad tijelom mrtvaca, yo-ho-ho i boca ruma...Dao sam sve od sebe da za Gaingia i Luču dozovem u pamet vragolije Giannina Stoppanija iz Gian Burrascina žurnala. Kad sam utaknuo štap u dno vaze s jasenkom tete Bettine i upecao zub gospodina Venanzija nisu se mogli prestati smijati, koliko su od toga mogli razumjeti s tri godine, a možda su se moje priče više sviđale Carli i Nicoletti, kojima o Gian Burrasciju, tužnog li znaka ovih vremena, nitko nikada nije ništa ispričao.154Činilo mi se kako bi njima bilo zanimljivije da im ispričam kako sam, u ulozi Rocambolea, uklonio Sir Williama, svog učitelja u umijeću zločina, sad već slijepog, ali još uvijek nezgodnog svjedoka moje prošlosti, srušivši ga na pod i zabivši mu šiljastu pribadaču u zatiljak, a kasnije obrisavši malu mrlju krvi koja se stvorila u kosi, kako bi svi pomislili daje to bio moždani udar.Paola je vikala da takve priče ne bih smio pričati djeci, a sreća je što u naše vrijeme po kući više nema pribadača, jer bi inače završilo tako da bi to iskušali s mačkom. Ali više od ostalog bila je zaintrigirana činjenicom da sam sve te zgode ispričao kao da su se dogodile meni."Ako to činiš da bi zabavio djecu," govorila mi je, "to je u redu, inače se previše uživljavaš u ono što čitaš, a to znači da posuđuješ tuđe sjećanje. Je li ti jasna razlika između tebe i tih priča?""Ma daj," govorio sam, "bez pamćenja jesam, ali lud nisam, radim to zbog malenih!""Nadajmo se," rekla je. "Ali došao si u Solaru ponovno pronaći samoga sebe, jer si se osjećao potlačenim enciklopedijom sačinjenom od Homera, Manzonija ili Flauberta, a zašao si u enciklopediju paraliterature. To i nije neki dobitak."155

"Naravno daje," odgovorio sam, "prije svega zato što Ste-venson nije paraliteratura, a drugo zato što nije moja krivnja što je taj kojega želim ponovno pronaći gutao paraliteratu-ru, a najzad upravo si me ti poslala ovamo, s tom pričom o Bjelkinu blagu."'To je točno, oprosti mi. Ako osjećaš da ti koristi, nastavi. Ali oprezno, nemoj da te sve to što čitaš zatruje." Kako bi promijenila temu upitala je za tlak. Lagao sam joj: rekao sam da sam ga upravo izmjerio i da je sto trideset. Bila je sretna zbog toga, jadnica.Kad smo se vratili s izleta, Amalia je priredila finu užinu i svježu limunadu za sve. Zatim su otišli.Te sam večeri bio dobar i otišao spavati vrlo rano.Narednog sam jutra ponovno prošao kroz sobe staroga krila koje sam zapravo razgledao samo na brzinu. Ponovno sam ušao u djedovu spavaću sobu koju jedva da sam bio i pogledao, obuzet strahopoštovanjem. I tu su bili komoda i veliki ormar sa zrcalom, kao i u svim starinskim spavaćim sobama.Otvorio sam ga i doživio veliko iznenađenje. Na dnu, gotovo sakrivena obješenim odijelima koja su zadržala miris starog naftalina, nalazila su se dva predmeta. Gramofon s trubom, i to od onih koji se ručno navijaju, i radio. I jedan i drugi su bili prekriveni listovima časopisa koje sam ponovno složio: bio je to Radiocorriere, izdanje posvećeno radij-skim programima, broj iz četrdesetih godina.Na gramofonu je još uvijek bila stara ploča na sedamdeset osam okretaja, ali prekrivena slojem prljavštine. Trebalo mije pola sata daje očistim, pljujući na rupčić. Naslov je bio Amapola. Stavio sam gramofon na komodu, navinuo ga i iz trube je izašao neki nejasan zvuk. Melodija se jedva prepo-znavala. Stara je sprava već bila u stanju staračke demencije i tu se više ništa nije moglo. Uostalom, već je morala biti za muzej još kad sam bio dijete. Ako sam želio slušati glazbu iz tog vremena morao sam koristiti gramofon iz radne sobe. A ploče, gdje li su one? Trebao bih pitati Amaliju.156* * *Radio je, iako zaštićen, u pedeset godina ipak prekrilo toliko prašine da se po njoj moglo pisati prstom i morao sam ga pažljivo

očistiti. Bio je to lijepi Telefunken boje mahagonija (eto otkud ambalaža koju sam vidio na tavanu), sa zvučnikom prekrivenim tkaninom debelih vlakana (koja je možda služila da glas bolje zvuči).Pokraj zvučnika nalazila se skala sa stanicama, mračna i nečitka, a ispod tri gumba. Očigledno je to bio radio s elektronskim cijevima, a kad sam ga protresao, čulo se da unutra nešto zvekeće. Još uvijek je imao žicu s utikačem.Odnio sam ga u radnu sobu, pažljivo ga položio na stol i uključio utikač u utičnicu. Malo čudo, dokaz da su se u ono vrijeme izrađivale solidne stvari: iako slabo, lampica koja osvjetljava skalu sa stanicama još je radila. Ostalo nije radilo, očigledno su cijevi pregorjele. Pomislio sam kako bih negdje, možda u Milanu, mogao pronaći nekog od onih zaljubljenika koji znaju popraviti te prijemnike, jer imaju skladište starih dijelova, poput onih automehaničara koji osposobljavaju automobile iz onog doba, koristeći dobre dijelove automobila koji su otišli na otpad. Zatim sam pomislio što bi mi mogao reći stari električar pun narodskog zdravog razuma: "Ne želim vam otimati novac. Gledajte, ako vam ga i popravim, nećete čuti ono što se emitiralo tada, nego ono što se emitira sada, pa je onda bolje da si kupite novi radio, jer će vas to stajati manje nego da se popravlja ovaj." Vražji čovjek. Igrao sam od početka izgubljenu utakmicu. Radio nije stara knjiga koju otvoriš i nađeš što su mislili, rekli i tiskali prije petsto godina. Na tom bih radiju čuo, nešto malo kreštavije, užasnu rock glazbu ili kako je već danas zovu. To je kao da se pretvaraš kako na kvržicama jezika osjećaš onaj peckavi dodir mineralne vode dok ispijaš San Pelegrino upravo kupljen u samoposluzi. Ta mi je pokvarena kutija obećavala zauvijek izgubljene zvukove. Kad bih ih barem mogao vratiti, poput Pantagruelovih zamrznutih riječi... Ali ako bi se moje cerebralno pamćenje jednog dana i moglo vratiti, sjećanje sazdano od hercovskih valova sad je već bilo157nepovratno. Solara mi nije mogla pomoći nijednim zvukom, osim zaglušujućom bukom svojih tišina.Ipak je još ostala osvijetljena skala s imenima stanica, žutim za

srednje, crvenim za kratke, zelenim za duge valove, imenima nad kojima sam vjerojatno dugo sanjario, pomičući pokretnu kazaljku i pokušavajući čuti nepoznate zvukove iz čarobnih gradova poput Stuttgarta, Hilversuma, Rige, Tallina. Imena koja nikad ranije nisam čuo, a koja sam možda povezivao s Makedonijom, Turskom Atikom, Virginijom, Al Kalifom i Istanbulom. Jesam li više sanjario nad atlasom ili ovim popisom stanica i njihovim šapatima? Ali bilo je tu i domaćih imena, poput Milana i Bolzana. Zapjevušio sam:Kad radio prenosi iz TorinaZnači da te večeras čekam kod Valentina,ako odjednom dođe do promjene programaZnači: pazi, došla je mama.Radio Bologna, znači srce te sanjaRadio Milano, iz daleka dolaziš ovamo,Radio San Remo, večeras se možda sretnemo...Imena gradova su još jednom bile riječi koje prizivaju neke druge riječi.Odoka, aparat je bio iz tridesetih godina. Mora da je u to doba radio bio skup, a u obitelj je ušao tek u određenom trenutku, kao statusni simbol.Htio sam nekako saznati kako se radio koristio tijekom tridesetih i četrdesetih. Ponovno sam nazvao Giannija.Na početku je rekao da bih ga trebao platiti prema pogodbi, budući da ga koristim kao ronioca za izvlačenje potonulih amfora na površinu. Zatim je ipak dodao ganutim glasom: "Eh, radio... Mi smo ga dobili tek oko 1938. Bili su skupi, moj* je otac bio službenik, ali ne kao tvoj, radio je u nekom malom poduzeću i malo zarađivao. Vi ste ljeti odlazili na odmor, a mi smo ostajali u gradu, navečer smo se odlazili rashladiti u javne parkove, a jednom tjedno na sladoled. Moj je otac bio šutljiv čovjek. Tog se dana vratio kući, sjeo za stol, pojeo u tišini,158zatim je na kraju izvukao papirnatu vrećicu s kolačima. Kako to, pa nije nedjelja? upitala je moja majka. A on: eto tako, prohtjelo mi se. Pojeli smo kolače, a zatim je on, češkajući se po glavi, rekao: Maro, čini se da smo ovih mjeseci dobro radili i danas mije gazda

poklonio tisuću lira. Moju majku samo što nije udarila kap, podigla je ruke do usta i uzviknula: O, Fran-cesco, pa onda ćemo si kupiti radio! Eto tako. Tih je godina bila popularna pjesma Tisuću lira mjesečno kad bih imao ja. Bila je to pjesma o malom službeniku koji je sanjao plaću od tisuću lira kojom bi mladoj i slatkoj ženici kupio mnoge stvari. Dakle tisuću lira je bilo dobra plaća, možda je to bilo više nego stoje dobivao moj otac, u svakom slučaju bilo je to kao trinaesta plaća koju nitko nije očekivao. Tako nam je radio ušao u kuću. Da razmislim, bila je to Phonola. Jednom tjedno davao se operni koncert Martini i Rossi, a nekog drugog dana komedija. Eh, Tallin i Riga, kad bi barem bili na mom sadašnjem radiju koji ima samo brojke... A zatim, tijekom rata, jedina zagrijana prostorija bila je kuhinja, radio smo premjestili tamo, pa bismo navečer, sasvim tiho, da nas ne bi uhitili, slušali Radio London. Zatvoreni u kući s prozorima prekrivenim plavim pakpapirom, onim za pakiranje šećera, zbog zamračenja. A tek pjesme! Kad se vratiš, ako hoćeš sve ću ti ih otpjevati, čak i fašističke himne. Znaš da nisam neki nostalgičar, ali ponekad poželim čuti fašističke himne, kako bih se ponovno osjećao kao onih večeri pokraj radija... Kako je govorila ona reklama? Radio, glas koji očarava."Zamolio sam ga da prestane. Istina je, ja sam ga pitao o tome, ali sada zagađuje moju tabulu rasu svojim sjećanjima. Te večeri sam morao ponovno sam oživjeti. Bile bi drugačije: on je imao Phonolu, a ja Telefunken, a zatim možda je on podešavao na Rigu, a ja na Tallin. Ali jesmo li zaista mogli uhvatiti Tallin i zatim čuti kako govore estonski?Sišao sam na jelo i, za inat Gratarolu, popio sam, ali samo da zaboravim. I to baš ja, da zaboravim. Ali morao sam zaboraviti uzbuđenja posljednjeg tjedna i potaknuti želju za spavanjem u popodnevnoj sjenci, ispružen na krevetu s Ti-159grovima Mompracema koji su me nekoć možda držali budnim do sitnih sati, ali su se posljednje dvije večeri pokazali blagotvorno uspavljujućim.- Ali, između pune vilice za mene i ostatka za Matua, pala mi je na pamet pomisao, jednostavna, ali vrlo očigledna: radio prenosi ono

što ide u program sada, ali na gramofonu slušaš ono što je bilo na ondašnjoj ploči. To su Pantagrue-love zamrznute riječi. Kako bih imao dojam da slušam radio od prije pedeset godina, trebale su mi ploče."Ploče?" zakmečala je Amalia. "Bolje razmišljajte o 'rani, ne razmišljajte o pločama da ta dobra 'rana ne ode ukrivo i postane otrovna pa onda hajd' doktoru! Ploče, ploče, ploče... O svetetipalente, pa one uopće nisu na tavanu! Kada su vaši gospoda ujak i ujna sve sklanjali, ja sam im pomagala i ... čekajte čekajte... pomislila sam da ako te ploče koje su bile u radnoj sobi sve moram odnijet' gore, poispadaće mi iz ruku i razbiće se po stubama. I ondak sam ih ugurala... ugurala sam ih... oprostite znate, nije da me pamet više ne služi, iako bi to u mojoj dobi bilo dopušteno, pa ipak je prošlo punih pedes't godina, a nije baš da sam pedes't godina ostala ovdje i stalno mislila na te ploče. Ali evo, kakva glava! Sigurno sam ih tutnula u sanduk što stoji ispred radne sobe vašeg gospodina djeda!"Preskočio sam voće i popeo sam se pronaći sanduk. Nisam mu obraćao previše pozornosti tijekom svog prvog posjeta: otvorio sam ga i evo ploča, jedna na drugoj, sve dobre stare ploče na sedamdeset i osam okretaja, u svojim zaštitnim omotima. Amalia ih je tu spustila bez nekog reda, a bilo je tu svega. Potrošio sam pola sata da ih prenesem na stol u radnoj sobi pa sam ih počeo odlagati nekim redom na policu. Djed je zacijelo bio ljubitelj dobre glazbe, bili su tu Mozart i Beethoven, operne arije (čak i jedan Caruso) i puno Chopina, ali i partiture pjesama iz tog doba.Pogledao sam stari Radiocorriere: Gianni je bio u pravu, postojao je tjedni program operne glazbe, komedije, pokoji rijetki simfonijski koncert, radio vijesti, a ostatak je bila laka glazba, ili melodika, kako se tada govorilo.160Trebao sam dakle ponovno preslušati pjesme, a to je moralo biti zvučno okruženje u kojem sam odrastao - možda je djed u radnoj sobi slušao Wagnera, dok je ostatak obitelji slušao pjesmice s radija.Odmah sam raspoznao Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati Innocenzija i Sopranija. Djed je na mnoge omote napisao neki

datum, ne znam je li to bio datum kad se pjesma pojavila ili onaj kad je kupio ploču, ali sam približno mogao odrediti godinu kada se pjesma već ili još izvodila na radiju. U ovom se slučaju radilo o 1938. godini, Gianni se dobro sjećao, pjesma se pojavila kad su u njegovoj kući kupili Phonolu.Pokušao sam pokrenuti gramofon. Još je uvijek radio: zvučnik baš i nije bio neko čudo, ali možda je bilo dobro da sve krči kao nekada. I tako, s osvijetljenom skalom radija, kao da aparat radi i pokrenutim gramofonom slušao sam emisiju iz ljeta 1938. godine:Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati,uistinu sretan mogao bih živjeti.Mali posao, ne tražim drugo,mogu radit' i sretan biti dugo.Želim kućicu u cvijeću za veliku srećui tebe mladicu za ženicu slatkicu.Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati,161tebi poklone htio bih kupovati i najljepše na svijetu tebi darivati.Pitao sam se prethodnih dana kakav je to bio podvojeni ja dječaka izloženog porukama o nacionalnoj slavi, dok istodobno mašta o maglama Londona gdje sreće Fantomasa koji se bori protiv Sandokana, među tučom čavala koja probija grudi i otkida ruke i noge pristojno zgranutih zemljaka Sherlocka Holmesa - a sad sam shvaćao da mi je tih istih godina kao životni ideal radio predlagao život računovođe malih zahtjeva, koji priželjkuje samo mir periferije. Ali možda je ta pjesma bila iznimka.Trebao sam nanovo posložiti sve ploče, i to po datumima, ako ih je bilo. Morao sam ponovno proći, godinu za godinom, stvaranje svoje svijesti pomoću zvukova koje sam slušao.Tijekom tog svog pospremanja, ponešto mahnitog, kroz nizanje ljubavi, ljubavi ruže mi donesi, ne ti više nisi moja djevojčica, zaljubljena djevojčica, postoji crkvica ljubavi skrivena usred cvijeća, vrati se malena moja, sviraj samo za mene ti o violino u noći, ti božanska glazbo, da si moja samo sat, cvjetić na livadi i ćiribiribin, među izvedbama orkestara Cinica Angelicija, Pippa Barzizze, Alberta Semprinija i Gor-nija Kramera, na pločama koje su se zvale

Fonit, Carisch, His Master Voice, s psićem koji uzdignute njuškice sluša zvukove koji izlaze iz trube gramofona, naletio sam na ploče fašističkih himni koje je djed povezao uzicom, kao da ih želi zaštititi ili odvojiti. Je li djed bio fašist ili antifašist ili ništa od toga?Probdio sam noć slušajući stvari koje su mi zvučale poznato, iako sam se od nekih pjesama prisjećao samo riječi, a od drugih samo melodije. Svakako sam morao poznavati klasičnu fašističku pjesmu Giovinezza, mislim da je bila službena himna svakog skupa, ali nisam mogao ni zanemariti da sam je vjerojatno na svom radiju slušao neposredno nakon Zaljubljenog pingvina, kojeg je pjevao, kako je pisalo na omotu ploče, Trio Lescano.162Činilo mi se da te ženske glasove već odavno poznajem. Njih tri su uspijevale pjevati u intervalima terce i sekste, uz učinak prividne kakofonije koja je uhu zvučala vrlo ugodno. I dok su me talijanski dječaci u svijetu učili da je najveća povlastica biti Talijan, sestre Lescano su mi pjevale o nizozemskim tulipanima.Odlučio sam izmjenjivati himne i pjesme (vjerojatno su mi tako stizale i putem radija). S tulipana sam prešao na himnu Balilla, a čim sam stavio ploču i sam sam je počeo pjevati kao da je recitiram napamet. Himna je veličala tog hrabrog mladića (prethodnika fašista, budući daje, kao što enciklopedije znaju, Giovan Battista Perasso, zvan Balilla, živio u osamnaestome stoljeću) koji je bacio kamen na Austrijance izazvavši tako ustanak u Genovi.Fašizmu zacijelo nisu bile neugodne terorističke akcije, a u svojoj sam verziji Giovinezze čak čuo stihove Orsinijevu bombu ovdje imam - s bodežom strave, a čini mi se da je Orsini pokušavao ubiti Napoleona III.Ali, dok sam tako slušao, spustila se noć i iz povrtnjaka, ili s brežuljka, ili iz vrta dolazio je snažan miris lavande i drugih trava koje ne poznajem (timijan? bosiljak? ne vjerujem da mi je botanika ikada bila jača strana - a osim toga, ipak sam ja taj kojeg su poslali po ruže, a kući se vratio s pasjim mudima - možda su to bili tulipani iz Nizozemske). Je li mirisalo i drugo cvijeće koje me Amalia naučila prepoznati, dalije ili cinije?Pojavio se Matu i počeo se trljati o moje hlače predući. Ugledao sam

ploču s mačkom na omotu i njome zamijenio himnu Balilla, prepuštajući se toj mačjoj jadikovki. Mara-mao, zašto si uginula?Jesu li Balille stvarno pjevale Mica-macu? Možda sam se morao vratiti režimskim himnama. Matuu i nije trebalo biti važno promijenim li pjesmu. Udobno sam sjeo, uzeo sam ga na koljena češkajući mu desno uho, pripalio sam cigaretu i obavio Juli immersion u svijet jednog Balille.Nakon sat vremena slušanja, u glavi mi je nastala zbrka od junačkih fraza, poticaja najuriš i na smrt, poziva na po-163slušnost Duceu, sve do krajnje žrtve. Poput Vestina ognja koji izbija iz njena hrama, na krilima i plamenu mladost ide, muška će mladež rimskom voljom biti boj, baš nas briga za dan zatvora, baš nas briga za tužnu sudbinu samo da pripremimo ove snažne ljude koje baš briga ako i umru sad cijeli svijet zna da se crna košulja nosi za borbu i umiranjeAllorche dalla trincea suona Tora di battaglia sempre primo e fatuma nera che terribiie si scaglia. Con la bomba nelia mano, con la fede dcntro il cuore egll avanza, va lontano pien di gloria e di valor,Giovinezza, Giovinezza,primavera di bellezza della vita neE'asprezza,il tuo canto squilk e va,Dell'Orsini ho qui la bomba col pugnale del terrore, quando l'obice rhnbomba non mi trema inpetto il cuore, la mia splendida bandiera l'ho difesa con onore e una fiamma tutta nera che divampa in ogni cuor.Giovinezza, Giovinezza, primavera di bellezzadella vita nell'asprezza, il tuo canto squilla e va, 'Per Benito Mussolini EjaEjaAlala.SCIZtOMt CURCtTonda nel ciel di rnaggiocorae un formaggio d'Olanda monta la luna in viaggioed il suo raggio ci roanđa... Parlano d'amore :i tuli tuli tuli tulipan, mormorano in ćoroi tuli tuli tuli tulipan... Odi il canto deliziosonelTincanto sospitoso. Parlano d'amore

i tuli tuli tuli tulipan Delizioso cuorei tuli tuli tuli tulipan, e di me ti parleraiino i meravigliosi tuli tuli tuli tulituli tulipan!164

mvt

Fischia il sasso, il nome scniilla. del ragazzo di Portoria, e l'intrepido Balilla sta gigante nella Stona. Era bronzo quel mortaio che nd tango sproforute ma il ragazzo tu d'acciaio : e la Madre libero.Kero l'occhio, sveltb il passo chiaro il grido del valore. Ai netnici in fronte ii sasso, agli amici lutto il cuor.Siaroo nenibi di semente, siamo ftamnie di eoraggio; pet noi eanta Ja sorgente, per noi brilla e riđe maggio. Ma se un giorno la battaglia agli eroi si cstendera noi saremo la mittaglia della Santa Liberta.Quando tutto tace e su nel ciella luna appar, col mio piu dolce e caro miao, chiamo Mavamao. Vedo totti i miči sopra i tettia passeggiar, ma pure loro senza tespiio tristi come me.Maramao perche sei morto? Pane e vin non ti mancava, l'insalata era neU'orto,e ima časa avevt tu. Le roicine innamorate fanno ancor per te le fusa, ma la porta e sempre chiusa e tu non rispondi piu,Maramao... Maramao... fanno i miči in ćoro: Maramao... Maramao... mao, mao, mao, inao, mao...za Ducea i za Carstvo eja eja alala zdravo o Kralju Imperatoru novi zakon Duce dade Svijetu a Rimu novo Carstvo, pozdravljam te draga Virginija i odlazim, jer zove me Abisi-nija, ali vratit ću se i iz Afrike poslat ću ti lijepi cvijet koji se rađa pod nebom ekvatora Nica Savoja kobna Korzika Malta utvrda rimskog duha, naš Tunis obale planine i more odjekuju slobodom.Jesam li želio talijansku Niču ili tisuću lira mjesečno, čiju vrijednost

nisam znao? Dječak koji se igra puškama i olovnim vojnicima želi osloboditi kobnu Korziku, a ne divljati među tulipanima i zaljubljenim pingvinima. Pa ipak, pusti-165mo sad Balille, slušao sam Zaljubljenog pingvina dok sam čitao Kapetana Satanu i jesam li tada zamišljao pingvine u ledenim morima Sjevera? A prateći Put oko svijeta u osamdeset dana, jesam li vidio Phileasa Phogga kako putuje kroz polja tulipana? A kako sam pomirio Rocambolea i njegovu pribadaču s kamenom Giovana Battiste Perassa? Tulipan je bio iz 1940. godine kad je započeo rat: sigurno sam tada pjevao i Giovinezzu, ali tko mi kaže da kapetana Satanu i Rocambolea nisam pročitao 1945., kad je rat završio, kad se fašističkim pjesmama izgubio svaki trag?Trebalo je svakako pronaći moje školske knjige. U njima bi mi se pred očima pojavila moja prva prava štiva, pjesme s datumom rekle bi mi kojim sam ih zvukovima popratio i možda bi se raščistio odnos između baš nas briga za tužnu sudbinu i masakra kojima me privlačio Eustrirani časopis o putovanjima i pustolovinama.Beskorisno je da si namećem nekoliko dana počinka. Narednog jutra morao sam se ponovo popeti na tavan. Ako je djed bio metodičan, školske knjige ne bi trebale biti daleko od sanduka s dječjim knjigama. Ako ujak i ujna nisu sve ispremiješali.v Za sada sam bio umoran od poziva na slavu. Pojavio sam se na prozoru. Dok se obris brežuljaka isticao mračan spram neba, noć bez mjesečine bila je izvezena zvijezdama. Zašto mi je pao na pamet taj otrcani stari izraz? Sigurno je dolazio iz neke pjesme. Gledao sam nebo onako kako sam nekoć čuo da o njemu pjevaju.Počeo sam prekopavati po pločama i odabrao sam sve one koje su svojim naslovom podsjećale na noć i neki zvjezdani prostor. Djedov je gramofon već bio od onih na koje se moglo staviti više ploča naslaganih jedna na drugu, tako da kad jedna završi druga pada na tanjur. Baš kao da mi radio sam svira, a ja ne moram okretati gumbe. Pustio sam prvu ploču i prepustio se zibanju na prozorskoj dasci, pod zvjezdanim nebom iznad sebe, uza zvuk tolike dobre loše glazbe koja je u meni trebala nešto probuditi.166

Noćas blista na tisuće zvijezda... Noć sa zvijezdama i s tobom... Pričaj mi, pričaj mi pod zvijezdama, reci mi najljepše stvari, u slatkoj čaroliji ljubavi... Tu pod nebom Antila, gdje zvijezde su iskre, spuštaju se tisuće mirisa ljubavi... Mailu, pod nebom Singapura, u snu zvijezda zlatnih rodila se ljubav naša... Pod nebom zvijezda koje nas gledaju, pod nebom zvijezda želim te cjelivati... S tobom, bez tebe, pjevamo zvijezdama i mjesecu, tko zna možda me zadesi dobra sreća... Mornarski mjesec, ljubav je lijepa ako se ne uči, Venecija mjesec i ti, s tobom sami sami u noći, s tobom pjevuše pjesmu... Mađarsko nebo, uzdasi čežnje, s beskonačnom ljubavlju mislim na tebe... Lutam tamo gdje je nebo uvijek plavo, čujem vrapce koji lete iznad drveća i cvrkuću odozgo...Posljednju sam ploču vjerojatno pogrešno stavio, nije imala nikakve veze s nebom, bio je to puteni glas, poput nadahnutog saksofona, koji je pjevao:Tamo gore na Copacabani - na Copacabani žena je kraljica žena je vladarica...Uznemirila me buka udaljenog motora, možda nekog auta koji je prolazio dolinom, osjetio sam nagovještaj tahi-kardije pa sam rekao u sebi: "To je Pipetto!" Kao da se netko prikazao točno u očekivanom trenutku, pa ipak me njegov dolazak uznemirio. A tko je bio Pipetto? To je Pipetto, govorio sam, ali bile su to samo, još jednom, moje usne koje su se sjetile. Samo flatus vocis. Tko je bio Pipetto nisam znao. Ili, nešto u meni je to znalo, samo što se to nešto šutljivo naslađivalo u ozlijeđenom području moga mozga.Sjajna tema za Biblioteku moje djece, Pipettova tajna. Je li to možda bila talijanska prilagodba, recimo, Lantenacove tajne?Razbijao sam glavu nad Pipettovom tajnom, a možda nije bilo nikakve tajne, osim one koju je radio kasno navečer prišapnuo svima.1679. ALI PIPPO TO NE ZNABilo je i drugih dana (pet, sedam, deset?), a uspomene na njih se stapaju i možda je to dobro, jer ono što mi je nakon toga preostalo bilo je, recimo, bit montaže. Slijepio sam sasvim različita svjedočanstva, režući i spajajući, koji put prema prirodnom slijedu

ideja i osjećaja, koji put prema opreci. Ono što mi je ostalo više nije ono što sam vidio i čuo ovih dana, pa čak ni ono što sam mogao vidjeti i čuti kao dijete: bio je to figment, pretpostavka razrađena sa šezdeset godina o onome što sam mogao misliti s deset. Premalo da bih rekao "znam da se tako dogodilo", dovoljno za izvlačenje iz zaborava, na listovima papirusa, onoga što sam vjerojatno tada mogao osjećati.Vratio sam se na tavan i već sam se pobojao da od školskih stvari nije ostalo ništa, kad mije pogled pao na veliku kartonsku kutiju zatvorenu ljepljivom vrpcom na kojoj se pokazao natpis "Osnovna i srednja Yambo". Bila je još jedna s natpisom "Osnovna i srednja Ada". Ali nisam trebao obnavljati i sjećanja svoje sestre. Imao sam dovoljno posla sa svojima.Želio sam izbjeći još jedan tjedan s visokim tlakom. Pozvao sam Amaliju i ona mije pomogla prenijeti kutiju u djedovu radnu sobu. Zatim sam razmišljao kako sam osnovnu i srednju školu morao pohađati između trideset sedme i četrdeset pete, pa sam dolje odnio i kutije na kojima je pisalo "Rat", "40. godine" i "Fašizam".Sve sam ih ispraznio u radnoj sobi i posložio na različite169police. Knjige iz osnovne, udžbenici iz povijesti i zemljopisa iz srednje, a zatim mnoge bilježnice, s mojim imenom, godinom i razredom. Bilo je mnogo novina. Činilo se daje djed, od rata u Etiopiji nadalje, sačuvao značajne brojeve, onaj s povijesnim Duceovim govorom o osvajanju Carstva, onaj s objavom rata 10. lipnja 1940. godine i tako dalje, sve do bacanja atomske bombe na Hirošimu i završetka rata. Zatim su tu bile razglednice, proglasi, letci, nekoliko revija.Odlučio sam nastaviti metodom povjesničara, provjeravajući svjedočanstva međusobnom usporedbom. To znači, ako sam čitao knjige i bilježnice iz četvrtog razreda osnovne, 1940-1941. godine, prelistavao sam novine iz istih godina i, koliko god sam mogao, na gramofon stavljao pjesme iz istih godina.Pomislio sam da ako su knjige bile režimske, režimske su morale biti i novine, a zna se, primjerice, da Pravda iz Stalji-nova vremena dobrim Sovjetima nije davala točne vijesti. Ali morao sam

promijeniti mišljenje. Koliko god bile blago propagandističke, talijanske su novine, čak i u doba rata, omogućavale da se shvati što se događa. S vremenskim odmakom djed mije davao veliku poduku, građansku i historiografsku ujedno: treba znati čitati između redaka. A između redaka je on čitao, podvlačeći ne toliko naslove ispisane velikim slovima, koliko bilješke, novinske člančiće, vijesti koje su mogle proći nezapaženo pri prvom čitanju. Naslov u Corriere della Sera od 6-7. siječnja 1941. je govorio: "Bitka na Bardijskoj bojišnici nastavljena je velikom žestinom". U sredini stupca ratni je bilten (svakog se dana pojavljivao jedan i činovnički nabrajao čak i broj srušenih neprijateljskih zrakoplova) ravnodušno izjavljivao da su "druga uporišta pala nakon hrabrog otpora naših trupa koje su protivniku zadale znatne gubitke". Druga uporišta? Iz konteksta se shvaćalo da je Bardia u sjevernoj Africi pala u engleske ruke. U svakom slučaju, na margini je djed označio crvenom tintom, kao i u mnogim drugim brojevima: "RL, izgubljena B. 40.000 zatoč." RL je očigledno značilo Radio London, a djed je uspoređivao vijesti Radio Londona s onim službenima. Ne samo daje Bar-170dia izgubljena, nego se četrdeset tisuća naših vojnika moralo predati neprijatelju. Kao što se vidi, Corriere nije lagao, nego je u najboljem slučaju smatrao sigurnim ono oko čega je bio suzdržan. Isti Corriere je 6. veljače imao naslov: "Protunapadi naših postrojbi na sjevernoj bojišnici istočne Afrike". Koja je to bila sjeverna bojišnica istočne Afrike? Dok su se u mnogim brojevima od prethodne godine, kada su davali vijest o prvim prodorima u Britansku Somaliju i Keniju, pojavljivali precizni zemljovidi kako bi se vidjelo gdje pobjedonosno prelazimo granicu, u toj vijesti o sjevernoj bojišnici zemljovida nije bilo i samo ako bih potražio u nekom atlasu shvatio bih da su Englezi prodrli u Eritreju.Corriere od 7. lipnja 1944. godine pobjedonosno je ispisao naslov iznad devet stupaca: "Vatrena moć njemačke obrane pobjeđuje savezničke jedinice na obalama Normandije". Što su Nijemci i saveznici radili na obalama Normandije? Zato što je 6. lipnja bio slavni Dan D, početak invazije, a novine su, u kojima dan ranije o tome sigurno nije bilo vijesti, smatrale da se to podrazumijeva, osim

što su naznačile da maršal von Rundstedt zacijelo nije dopustio da ga iznenade, pa je plaža bila puna neprijateljskih leševa. Nije se moglo reći da to nije bila istina.Mogao sam nastaviti tom metodom i prepoznati slijed stvarnih događaja, zahvaljujući fašističkom tisku pročitanom onako kako treba i onako kako su vjerojatno svi činili. Upalio sam skalu radija, pokrenuo gramofon i ponovo proživljavao. Naravno, bilo je to kao oživljavanje nečijeg tuđeg života.Prva školska bilježnica. U to su nas doba učili prije svega vući poteze, a na slova abecede se prelazilo tek kad smo bili u stanju ispuniti cijelu stranicu dobro poredanim crtama, sasvim ravnim. Uvježbavanje ruke i zapešća: rukopis je nešto značio tada kad su pisaće strojeve imali samo po uredima. Prešao sam na Knjigu za prvi razred "koju je sastavila gospođica Maria Zanetti, s ilustracijama Enrica Pinochija", Državna knjižnica, Godina XVI.171

Na stranici s prvim dvoglasima, nakon io, ia, aia, postojao je Eial Eial i liktorski snop pruća. Abeceda se učila na zvuk "Eia Eia Alala!", danuncijevski povik, koliko ja znam. Za B su bile riječi poput Benito, te cijela stranica posvećena Balillama. Upravo kad je moj radio pjevao neke druge slogove, ba ba, baciami piccina. Kako li sam samo naučio B, kad vidim da ga moj Giangio još brka s V i kaže vuk umjesto buk?Balilla i Sinovi Vučice. Stranica s dječakom u odori, crnoj košulji i nekakvim bijelim remenima prekriženima na grudima te slovom M u sredini. "Mario je čovjek," kazivao je tekst.Sin Vučice. Danas je 24. smbnja. Guglielmo nosi lijepu novu odoru, odoru Sina Vučice. "Tata, i ja sam Du-ceou mali vojnik, zar ne?

Postat ću Balilla, nosit ću mali barjak, imat ću karabin, postat ću fašistička mladež. Želim ja vježbati poput pravih vojnika, želim biti najbolji od svih, želim zavrijediti mnoga odličja..."172Odmah zatim stranica koja je nalikovala na images d'Bpi-nal, ali nisu bili Zuavi ili francuski oklopnici nego odore raznih postrojbi fašističke mladeži..Za učenje glasa Ij knjiga je davala primjere bataljun, mitraljez i kopljanik. I to djeci od šest godina. Onima kojima proljeće dolazi pjevajući. Međutim, negdje na sredini početnice učili su me nešto o Anđelu Čuvaru:Dječak ide putem dugim, sam samcat i ne zna kamo hodi... Dječak je malen, a polje široko, al' ga Anđeo gleda i vodi.Kamo me trebao odvesti Anđeo? Tamo gdje je pjevao mitraljez? Koliko sam znao, između Crkve i Fašizma odavno je potpisana nagodba, pa su nas dakle sad morali obučavati da postanemo Balille, ali da ne zaboravimo ni anđele.Jesam li i ja prolazio ulicama grada u odori? Jesam li htio otići u Rim i postati junakom? Na radiju se sada izvodila ratna himna koja je izazivala slike mimohoda mladih crnokošu-173ljaša, ali se odmah zatim prizor mijenjao i ulicom je sada prolazio izvjesni Pippo kojega su majka priroda i osobni krojač slabo obdarili, pa je povrh prsluka nosio košulju. Razmišljajući o Amalijinu psu, vidio sam tog prolaznika potištena lica, vjeđa koje padaju preko vodnjikavih očiju, blesava i krezuba osmijeha, dviju iščašenih nogu i ravnih tabana. Ali ako je imao noge i stopala, morao je biti neki drugi Pippo; čini mi se da je imao neke veze s Bjelkinim blagom, ali tu vezu nisam uspio spoznati. Kakva je veza između Pippa i Pippetta?Pippo iz pjesme nosio je košulju povrh prsluka. Ali glasovi na radiju nisu izgovarali "košulja" nego "košuljaaa" [povrh kaputa nosi sako - povrh prsluka mu košuljaaa...). Tako je moralo biti kako bi se riječi uklopile u glazbu. Imao sam osjećaj kao da sam napravio istu stvar, samo u nekoj drugoj prilici. Ponovno sam otpjevao

Giovinezzu koju sam slušao večer ranije, ali izgovarajući za Benita i Mussolinija, Eja Eja Mala. Nismo pjevali Za Benita Mussolinija nego Za Benita i Mussolinija. To i je očigledno bilo eufonično, služilo je da Mussoliniju dade veću snagu. Za Benita i Mussolinija, povrh prsluka košuljaa.Ali tko je prolazio ulicama grada, Balille ili Pippo? I kome su se ljudi smijali? Možda je režim u Pippovu slučaju primjećivao blagu aluziju? Možda nam je baš ta narodna mudrost gotovo djetinjastih pjesmica činila podnošljivijom herojsku retoriku kojoj smo stalno bili izvrgnuti?Misli su mi gotovo odlutale negdje drugdje kad sam stigao na stranicu o magli.Slika: Alberto i njegov otac, dvije sjene izdvojene od drugih sjena, potpuno crnih, što se zajedno ocrtavaju na sivu nebu na kojem se pojavljuju, a obrisi gradskih kuća samo u nešto tamnije sivoj boji. Tekst mije kazivao da ljudi u magli izgledaju kao sjene. Je li magla stvarno takva?Zar to sivilo neba ne bi trebalo obavijati, poput mlijeka ili poput vode i anisa, čak i ljudske sjene? Po onome što je govorila moja zbirka navoda, u magli se sjene ne izdvajaju,174Fuoco di Vestache fuor dal tempio irrompe, con ali e fiamme la giovinezza va, Fiaccole ardentisull'are e sulle tombe noi siamo ie speranzedelia nuova cta.Duce, Duce, chi non sapra morir? -:II giuramento chi mai rinnegherai' Snuda la spada!Quando tu lo vuoi gagliardetti al ventotuttt verrenio a te, Armi e bandieredegli anticlii eroi, per l'Italia, o Duce,fa balenare al sol.li va, la vita va, con se ci porta e ci promctte l'avvenit.Una maschia gioventucon romana volonta combatteraVerra, quel di verra, che la gran Madre

degli eroi ci chiamerii pet il Duce, o Patria,per ilRe, a noi! tidarem.glotiae impero in oltremar!Ma Pippo, Pipjjo noti lo sache quando passa riđe futta la cittae le sanine.dale vetrine.sli ran mille mossettine.Ma lui con grande serietasaiuta tura, fa uri inchino e se ne va,si crede heilocome un Apolloe saltella come un polio,Sopra il cappotto porta la giaccae sopra il gilč la camicia,Sopra !e scarpe porta le cake,non ha un bottone con le stringhe tiene su i calzon.Ma Pippo, Pippo non lo sae serio, serio se ne va per k citta,si crede bellocome un Apolloe saltella come un polio.nego nastaju iz nje, stapaju se s njom: u magli vidimo sjene čak i tamo gdje nema ničega, a ne vidimo ništa tamo gdje će se zatim sjene pojaviti... Pa zar mije knjiga za prvi razred175osnovne dakle lagala čak i o magli? U stvari, završavala je prizivanjem lijepog sunca koje bi došlo raspršiti maglu. Govorila mi je da je magla neizbježna, ali nepoželjna. Zašto su me podučavali da je magla loša, ako mi je poslije ostala mračna čežnja za njom?- Mračan, zamračenje. Riječi koje prizivaju druge riječi. Tijekom rata, rekao mije Gianni, grad je utonuo u mrak, kako ga neprijateljski bombarderi ne bi raspoznali, a s prozora kuća se nije smio vidjeti ni tračak svjetlosti. Ako je bilo tako, tada se magla blagoslivljala, jer je na nas širila svoj zaštitni plašt. Magla je bila

dobra.Naravno da mi knjiga za prvi razred koja je nosila datum iz 1937. godine nije mogla govoriti o zamračenju. Govorila je samo o dosadnoj magli, poput one koja se dizala na nakostriješene brežuljke. Prelistao sam knjige iz sljedećih razreda, ali nije bilo naznaka o ratu, čak ni u knjizi za peti razred, koja je bila iz 1941. godine - a rat je već bio počeo godinu dana ranije. To je još bilo izdanje iz prethodnih godina i u njemu se govorilo samo o herojima španjolskog rata i o osvajanju Etiopije. Nije bilo lijepo u školskim knjigama govoriti o ratnim nedaćama, pa se izbjegavala sadašnjost kako bi se uznosile prošle slave.176U knjizi za četvrti razred, 1940-41., a bila je jesen prve godine rata, bile su samo priče o slavnim akcijama iz Prvog svjetskog rata, sa slikama koje su prikazivale naše pješake na Krasu, gole i mišićave poput rimskih gladijatora.A na drugim su se stranicama pojavljivale, kako bi pomirile Balille s Anđelom, priče o Badnjoj večeri, pune blagosti i dobrote. Budući da ćemo cijelu talijansku istočnu Afriku izgubiti tek krajem četrdeset prve, kad je ta knjiga već kružila po školama, tamo su se još šepurile naše ponosne kolonijalne postrojbe, pa sam tako vidio somalskog Dubata u njegovoj lijepoj karakterističnoj odori, prilagođenoj običajima tih domorodaca koje smo mi prosvjećivali, golog poprsja, osim bijela pojasa za koji se vezivao redenik. Popratna je pjesma bila: Legionarski orao širi svoja krila nad svijetom: samo će ga Bog zaustaviti. Međutim, Somalija je već u veljači bila pala u ruke Engleza, možda dok sam prvi put čitao tu stranicu. Jesam li to znao dok sam čitao?U svakom slučaju, u istoj sam početnici čitao i prerađenu Košaricu: Zbogom bijesu oluje! Zbogom buci grmljavine! Bježe oblaci - i ostaje nebo čisto... - Utješeni svijet šuti. -Nad svaku se izmučenu stvar-poput melema spušta - vedri prijateljski mir.A rat koji traje? U knjizi za peti razred nalazilo se razmišljanje o rasnim razlikama, s malim poglavljem o Židovima i pažnji koju je trebalo pokloniti tom plemenu nevjernika koje se "lukavo ubacilo u redove Arijevaca... i ucijepilo je nordijskim narodima novi duh

sazdan od merkantilizma i žeđi za zaradom". U velikim sam kutijama izdvojio i neke brojeve Obrane rase, časopisa nastalog 1938. godine i ne znam bi li djed ikad dopustio da mi dođe u ruke (ali zna se, prije ili kasnije posvuda bih zabio nos). Bilo je tu fotografija Abori-džina uspoređenih s majmunima, a i drugih koje su prikazivale čudovišni rezultat miješanja Kineskinje i Europljanina (bile su to pojave degeneracije koje su se, čini se, dešavale samo u Francuskoj). Lijepo se govorilo o japanskoj rasi, a navodile su se nezaobilazne stigmate engleske rase, žene s podvaljcima, čila gospoda s alkoholičarskim nosovima, a177jedna je karikatura prikazivala ženu s britanskom kacigom, bestidno pokrivenu sa samo nekoliko listova Timesa raspoređenih u tutu, baletnu haljinicu: žena se promatrala u zrcalu, pa je tako Times, sa suprotne strane, postao Semit. A što se tiče pravih pravcatih Židova trebalo je samo odabrati: cijela smotra kukastih nosova i neurednih brada, prasećih i senzualnih usta sa stršećim zubima, kratkih lubanja, istaknutih jagodica i tužnih očiju Jude jeruzalemskog, neumjerenih trbušina ratnih bogataša u fraku, sa zlatnim lancima od sata preko prsluka, grabežljivih ruku ispruženih prema bogatstvima proleterskih naroda.Djed je, vjerujem, umetnuo među te stranice propagandnu razglednicu koja prikazuje odvratnog Semita, s Kipom slobode u pozadini, koji pruža stisnute šake prema onome tko gleda. U svakom slučaju, bilo ih je za svakoga, jer je druga razglednica prikazivala pijanu Crnčugu s kaubojskim šeširom kako ručetinama s pandžama opipava bijeli pupak Miloske Venere. Crtač je zaboravio da smo i Grčkoj objavili rat, pa što nam je stoga trebalo biti važno ako taj grubijan pipka rukama okrnjenu Grkinju, čiji muž hoda okolo u suknjici i s pomponima na cipelama?178Za razliku od toga, revija je prikazivala pravilne i muževne profile talijanske rase, a kako Dante i neki vojskovođe baš i nisu imali mali i ravan nos, u tim se slučajevima govorilo o "orlovskoj rasi". Ako me zov za održanjem arijevske čistoće svojih zemljaka i nije baš sasvim uvjerio, u svojoj sam čitanci imao snažnu pjesmu o Duceu {Čvrsta

mu brada i još čvršća grud. - Korak k'o da hoda stup. - Glas ujeda kao vode stud) i usporedbu između muških crta lica Julija Cezara i Mussolinija (a da je Cezar spavao sa svojim legionarima to ću saznati tek kasnije, iz enciklopedija).Talijani su svi bili lijepi. Lijep Mussolini koji se u broju Tempa, ilustrirana časopisa, na naslovnici pojavljuje na konju s isukanim mačem (bila je to fotografija, prava, a ne alegorijska izmišljotina - zar je dakle naokolo hodao s mačem?) kako bi proslavio ulazak u rat; lijepa crna košulja koja objavljuje bilo Mrzite neprijatelja, bilo Pobijedit ćemo!, lijepi rimski mačevi ispruženi prema obrisu Velike Britanije, lijepa seljačka ruka koja savija palac prema Londonu u plamenu, lijep ponosni legionar koji se ističe na ruševinama uništenog Amba Alagija obećavajući: Vratit ćemo se!Optimizam. Radio mije i dalje pjevao daje bio nizak i debeo, zvali su ga Bombolo, pokušao je plesati, počeo teturati,179premet je napravio, ovamo se stropoštao, onamo odskočio poput lopte i zlom sudbom u kanal je pao al'je na površinu isplivao.Ali u mnogim časopisima i reklamnim oglasima nadasve su lijepe bile djevojke čiste talijanske rase, bujnih grudi iI. A:pimmL•E.T31 < ii\foaim ulMUHJImuCol visino mezzo incipriato e ti pili bel sorriso spensierato giri pet il Corso piu affollato col tuo scatolone di novita. Oh, bella piccintaa che passi ogni tnatttaa : sgambettando lieta tra la gerrte canticdilatidosemprc allegramente. Oh, bella piccinina, sei tanto birichina che diventi rossa rossa se cjualcuno la pet la, dolce ima frase ti bisbiglia, ti fa l'ocdhiotin di trigEa, poi salvita e se ne va.Quando noi vediamo una ragazzapasseggiar cosa faeciam? Noi k seguiam e coti occhio scaltro poi cerchiamd'indovinat guello; che c'e da capo a pie':; Šaran belli gli occlii neri šaran belli gli occlii Mu ma le gambe ma le gambe a me piacciono di

piu. Šaran belli gli occhi azzutri e il nastao un po' ali'irisu ma le gambe ma le gambe a me piacciono di pitiMa dove vai bellezza in HcideBa cosi di fretta pedalando con ardor, le gambe snelle, tomite e belle mi hatmo gia messola passione dentro al cuot. Ma dove vai con i capelii al vento, col cuot contento e col sorriso;incantatot... Se tu lo vuoi, o prima o poi, arriveremo sul traguardo đelFamot.All'alba tjuando spunta il sole, la nell'Abruzzo tutto d'or... le prosperose canipagtiole discendono le valli in lior. O campagnol' bella. tuseiia Reginella, Negli occhi tuoi c'e il sole c'e il colore delle viole, delle valli tutte ta fior!... Se cantt la tua voće, e un'armonk di pače, che si diffonde e diče: "se vuoi vivere felice180mekih oblina, sjajni strojevi za proizvodnju djece, nasuprot koščatim i anoreksičnim engleskim ljepoticama i ženi-krizi (op. p. suprotnost fašističkom idealu žene-majke) plutokratske prošlosti. Lijepe su bile gospođice koje su se pojavljivale na natjecanju Pet tisuća lira za osmijeh, i lijepe izazovne gospođe, stražnjica dobro oblikovanih zavodničkom suknjom, što žustra koraka prelaze reklamni plakat, dok me radio uvjerava da će biti lijepe oči plave i da će bili lijepe oči crne, ali mi zbog ženskih nogu srce trne.Prelijepe su bile djevojke iz pjesama, kako talijanske seoske ljepotice, "jedre seljančice", tako i gradske ljepotice poput milanske "lijepe malene" što blago napudrana lica šeće vrlo napučenim ulicama, ili ljepotice na biciklima, simbolu drske i razuzdane ženstvenosti vitkih, skladnih i lijepih nogu.Ružni su, naravno, bili neprijatelji, a na nekim su se primjercima tjednika za djecu Talijanske fašističke mladeži, Balilla, pojavljivale De Setine ilustracije s pričama koje su se rugale neprijatelju, uvijek životinjski karikaturalnom: Zbog straha od rata - kralja Đuricu od Engleske panika hvata -traži se pomoć i zaštita - od ministra Ciurcillonea, a zatim se upleću ona druga dva nevaljalca, zli Roosevelt, Rusueltaccio, i strašni Staljin, crveni bauk Kremlja.Englezi su bili nevaljali, jer su upotrebljavali zamjenicu Lei, dok su dobri Talijani morali koristiti, čak i u međusobnom oslovljavanju,

samo onaj vrlo talijanski Voi. Ono malo što se zna o stranim jezicima: Englezi i Francuzi koriste Voi (uou, vous), dok je Lei vrlo talijanski, tek ostatak iz španjolskog, ali smo sa španjolskim frankistima sad već bili kao prst i nokat. S druge strane, njemački Sie je Lei ili Loro, a ne Voi. U svakom slučaju, možda zbog nedovoljnog poznavanja svega stranog, tako je odlučeno na visokom mjestu, a djed je o toj stvari sačuvao isječke, vrlo jasne i prilično stroge. Bio je čak i dovoljno oštrouman da sačuva posljednji broj ženskog časopisa Lei, u kojem se najavljuje da će se od sljedećeg broja zvati Annabella. Bilo je očigledno da taj naziv revije, Lei, nije pristojno obraćanje savršenoj čitateljici ("oprostite,181Vi gospođo") nego je to bilo obraćanje ženskoj publici (govorimo o zamjenici ona, Vi, o njoj, ne o njemu). Pa ipak je Lei, iako u drugoj gramatičkoj ulozi, postao tabu. Pitao sam se je li ta epizoda nasmijavala i ondašnje čitateljice, međutim stvar se dogodila i svi su je progutali.Zatim su tu bile kolonijalne ljepotice, jer iako su negroid-ni tipovi nalikovali majmunima, a Abesinci bili ugroženi mnogobrojnim bolestima, lijepa je Abesinka bila iznimka. Radio je pjevao: Tvoje crno lišće, Abesinko lijepa, u nadi čeka da se već bliži sat kad ćemo blizu tebe biti, mi ćemo ti drugi zakon dati i kralja drugoga.A što bi se trebalo raditi s lijepom Abesinkom govorile su karikature u boji De Sete, onog istog koji je nacrtao i Ciur-cillonea, na kojoj se vide talijanski legionari koji kupuju polugole crnkinje na trgu robija i šalju ih u domovinu prijateljima, kao poštanski paket.A ženske su ljepote Etiopije bile još od početka osvajačke kampanje dočaravane tužnom, sjetnom i, kako je red, karavanskom pjesmom: Idu - karavane Tigraija -prema zvijezdi koja će sad - blistati i još više od ljubavi sjati.' A ja, u tom vrtlogu optimizma, što li sam mislio? To su mi govorile moje bilježnice iz prvih pet razreda. Bilo je dovoljno pogledati im ovitke koji su već poticali na razmišljanje o182hrabrosti i pobjedi. Osim nekih, od bijelog i čvrstog papira (sigurno su bile najskuplje) koje su u sredini nosile portret nekog velikana

(sigurno sam razbijao glavu oko zagonetnog i nasmiješenog lica i imena gospodina zvanog Shakespeare i zacijelo sam ga izgovarao onako kako se piše, budući da sam perom podebljao slova, kao da ih ispitujem ili pamtim), a ostalo su bile slike Ducea na konju, junačkih boraca u crnim košuljama koji bacaju ručne bombe na neprijatelja, vrlo sitnih torpednih čamaca kako potapaju goleme neprijateljske oklopnjače, kurira s uzvišenim osjećajem požrtvovnosti kako, ruku raznesenih granatom, nastavljaju trčati pod štektanjem protivničkog mitraljeza, noseći poruku među zubima.Učitelj (zašto učitelj, a ne učiteljica? Ne znam, došlo mi je reći "gospodine učitelju") nam je diktirao glavne odlomke povijesnog Duceova govora na dan objave rata 10. lipnja 1940., umećući u njega, prema novinskim izvještajima, reakcije nepregledne gomile koja ga je slušala na Piazza Ve-nezia:Borci na zemlji, moru i u zraku! Crne košulje revolucije i legija! Muškarci i žene Italije, Carstva i Kraljevine Albanije! Poslušajte! Sat obilježen sudbinom kuca na nebu naše domovine! Sat neopozivih odluka! Objava rata je već uručena (klicanje, glasni povici "Rat! Rat!") veleposlanicima Velike Britanije i Francuske. Krenimo u boj protiv plutokratskih i reakcionarnih demokracija Zapada koje su, u svako doba, sprečavale napredovanje, a često ugrožavale i samo postojanje talijanskoga naroda...Prema zakonima fašističkog morala, kad imaš prijatelja s njim stupaš do kraja (povici Duce! Duce! Duce!). To smo učinili i činit ćemo s Njemačkom, s njenim narodom, s njenim divnim oružanim snagama. Uoči ovog događaja od povijesne važnosti, naše se misli okreću Njegovu Veličanstvu Kralju Imperatoru (iz mnoštva provaljuje klicanje upućeno obitelji Savoia) koji je, kao i uvijek, predstavljao duh naše Domovine. Ipozdravlja-183mo glasno Fiihrera, vođu velike savezničke Njemačke (narod dugo kliče na spomen Hitlera). Italija, proleterska i fašistička, treći put se uzdigla, snažna, ponosna i jedinstvena kao nikada (mnoštvo jednoglasno viče: "Da!"). Parola je samo jedna, određena i za sve obvezu-juća, ona već leti i pali srca od Alpa do Indijskog oceana:

pobijediti! I pobijedit ćemo! (a iz naroda izbija gromoglasno odobravanje).Sigurno je radio tih mjeseci počeo emitirati Pobijediti, u skladu s riječima Vođe:Očeličen tisućama strastizazvonio je Italije glas!"Centurije, kohorte, legije,ustajte, kucnuo je čas!"Naprijed mladosti!Svaki lanac, svaku preprekusvladat ćemo mi!Prekinut ćemo ropstvokoje nas gušiu našem moru zarobljeni!Pobijediti! Pobijediti! Pobijediti!A pobijedit ćemo na nebu, kopnu i u moru!To je parolavrhovne voljePobijediti! Pobijediti! Pobijediti!po svaku cijenu! ništa nas neće zaustaviti!Naša srca kliču od veseljažude poslušati! Naša se usta zaklinju: Pobijediti il' umrijeti!Kako li sam doživio početak rata? Kao lijepu pustolovinu započetu uz rame njemačkog kamerada. Zvao se Richard, a o njemu sam 1941. slušao na radiju: Kamerade Richarde, dobrodošao... Kako je tih slavnih godina izgledao kamerad Richard (a metrika nas je očigledno prisiljavala da njegovo184ime izgovaramo kao francuskog Richarda, a ne njemačkog Richarda) govorila mije razglednica na kojoj se on pojavljuje uz talijanskog kamerada, obojica iz profila, obojica muževna i odlučna, pogleda uprta u pobjedu, svoj krajnji cilj.Ali moj je radio, nakon Kamerada Richarda, već emitirao (sad sam već bio uvjeren da je to izravni prijenos) drugu pjesmu. Taje bila na njemačkom, bila je to tužna žalopojka, gotovo poput posmrtne koračnice za koju mi se činilo daje u istom ritmu s neznatnim

trzajima moje utrobe, pjevao ju je duboki i promukli ženski glas, očajnički i grešnički: Vor der Kaserne, vor dem grofien Tor - štand eine Laterne und steht sie noch davor...Djed je imao tu ploču, ali ja tada nisam mogao razumjeti pjesmu na njemačkom.I doista sam odmah zatim poslušao talijansku ploču, gdje je prijevod prije bio parafraza, ili prepjev:185Svake večeripod tom svjetiljkomblizu vojarnečekao sam te ja.I večeras ću čekati,i zaboravit ću cijeli svijet,s tobom Lili Marleen,s tobom Lili Marleen.Kada po blatumoram gazitipod svojim plijenomosjećam da teturam.Što će biti sa mnom?Ali onda se smiješim i mislim na tebe,na tebe Lili Marleen,na tebe Lili Marleen.Iako talijanske riječi to nisu govorile, u njemačkima ulična svjetiljka izranja iz magle, Wenn sich die spdten nebel drehn, dok se magla puši. Ali u svakom slučaju u ono doba nisam mogao shvatiti daje pod svjetiljkom (vjerojatno je moj problem bio samo kako se svjetiljka ne smije paliti tijekom zamračenja) taj tužni glas u magli bio glas one tajanstvene kurbe, žene koja sama obavlja trgovinu svojim tijelom. Zbog toga sam, godinama kasnije, zabilježio Corazzinijeve stihove: Tmuran i žalostan u samotnoj - ulici, pred vratima bordela - slabi dobri tamjan u kadionia - možda je to magla od koje zrak je mračan k'o u tamnici.Lili Marleen se pojavila nedugo nakon uzbuđenog Kame-rada Richarda. Ili smo mi bili optimističniji od Nijemaca, ili se u

međuvremenu nešto dogodilo, jadni se kamerad rastužio i umoran od gaženja po blatu sanjao je samo da se vrati pod tu svjetiljku. Ali počinjao sam shvaćati da mi je sam slijed propagandnih pjesama mogao reći kako se od sna o pobjedi stiže do sna o gostoljubivim grudima prostitutke, koja je očajna kao i njezini klijenti.Nakon početnog oduševljenja navikli smo se ne samo na186zamračenje i, pretpostavljam, bombardiranje, nego i na glad. Zašto bi se inače malom Balilli trebalo preporučivati, 1941. godine, da na svom balkonu uzgaja mali ratni povrtnjak, ako ne zato da bi i s najmanjeg prostora mogao dobiti nešto povrća? I zašto Balilla više ne prima vijesti od oca s bojišnice?Dragi tata pišem ti a moja rukagotovo drhti, shvaćaš i sam.Već si mnogo dana daleko od menei više ne govoriš gdje živiš.Suze koje mi natapaju licesu suze ponosa, vjeruj mi.Vidim te kako širiš lijep osmijehi svog Balillu čvrsto grliš.I ja se borim, i ja vodim svoj rat,s vjerom, ponosom i disciplinom,želim da zemlja moja urodi plodom,i obrađujem povrtnjak svako jutro...Ratni povrtnjak!I molim Bogada pazi na tebe taticu moga.Mrkve za pobjedu. S druge strane, pročitao sam u jednoj bilježnici neku drugu stranicu gdje nam je učitelj rekao da zabilježimo kako su naši neprijatelji Englezi narod koji jede pet obroka. Sigurno sam pomislio kako i ja imam pet obroka, bijelu kavu s kruhom i marmeladom, užinu u deset u školi, ručak, užinu i večeru, ali možda sva djeca nisu bila te sreće, a narod koji jede pet puta dnevno morao je izazivati negodovanje kod onih koji su na balkonu morali uzgajati rajčicu.Pa zašto su onda Englezi bili tako mršavi? Zašto se na razglednici

koju je sakupio djed, iznad natpisa Šutite! pojavljuje pakosni Englez koji nastoji ispipati vojne podatke koje neoprezni talijanski kamerad izlane, pa makar i u baru? Pa kako je to moguće, ako je cijeli narod kao jedan jurnuo na oružje? Je li bilo Talijana koji su špijunirali? Zar Duce maršom na Rim nije porazio prevratnike, kako su mi objašnjavale pripovijesti iz čitanke?187Si scioglie la neve,la nebbia, la brina quei tutpi inglesi che pecoottano in cantma tracaanando bottiglie, succhiando pastiglie domandano ai topi quando i! tempo cambiera. April noti giungecol vol di colombe laneta dai cieiipioggia di bombe, laneia siluri a colpi sicuri e l'Aprik d'Italiache gloria ci da... Malvagia Inghilterratu perdi la guerra la nostra vittoriasul tuo capo fiera sta.Adesso viene U bello, adesso viene il bello, isoletta di pescator a nord ritornerai: Adesso viene il bello, adesso viene il bello, Inghilterra, Inghilterra la tua fin segnata e gia.Inchtodata sul palmeto veglia immobile la luna, a cavallo della duna sta l'antico minarete. Squilli, macehine, bandiere, scoppi. sangue, dimmi tu, che suecede cammelliere? E la saga di Giavabub!Colonnello non voglio il pane damini piombo pel mio moschecto, c'e la terra del mio sacchettoche per oggi mi basiera, Colonnello non voglio l'acqua dammi il fuoco cl e,eon il sangue dl questo cuore la mia sete si spegnera. Colonnello non voglio 11 cambio qui nessiiiio titorna indietro non si cede neppure un raetro se la morte non passera.Colonnello non vogUo encomi, sono morto per la mia Terra. Ma la fine . erraincomincia da Giarabub.Razne stranice bilježnica govorile su o sad već skorašnjoj pobjedi. Ali dok sam čitao, na ploču gramofona dospjela je prekrasna pjesma. Pričala je o posljednjem otporu našeg uporišta Giarabub u pustinji, a slučaj onih koje su opsjedali, koji su na kraju pobijedili

glad i nedostatak streljiva, uzdigao se do epskih razmjera. Nekoliko tjedana ranije gledao sam na televiziji, u Milanu, film u boji o otporu Davvja188Crocketta i Jima Bowieja u tvrđavi u Alamu. Ništa nije tako uzbudljivo kao topos opsjednute tvrđave. Pretpostavljam da sam tu tužnu elegiju pjevao s istim onakvim osjećajima s kakvima dječak danas gleda neki vestern.Pjevao sam da slom Engleske treba započeti od Giara-bube, ali me pjesma morala podsjetiti na Maramao, zašto si uginula, jer je slavila poraz - a o tome su mi govorile djedove novine: oaza Giarabub u Cirenaiki je pala nakon herojskog otpora, upravo u ožujku četrdeset i prve. Oduševljavati narod porazom činilo mi se pomalo očajničkom mjerom.A ona druga pjesma, iz iste godine, koja je obećavala pobjedu? Sad dolazi ono pravo! To pravo se obećavalo za travanj, kad smo izgubili Adis Abebu. U svakom slučaju, "sad dolazi ono pravo" se govori kad je vrijeme loše, a postoji nada da će se stvari promijeniti. Zašto je (u travnju) trebalo doći ono pravo? Znak da se te zime, kada se pjesma prvi put pjevala, priželjkivao preokret sudbine.Sva je herojska propaganda kojom su nas hranili nagovještavala razočaranje. Stoje značio refren "Vratit ćemo se!" ako ne da se želi, da se nada, da se vjeruje u povratak tamo gdje smo bili poraženi?Je li tada nastala himna Bataljuna S?Duceovi bataljuni, bataljunismrti, stvoreni u ime života,u proljeća bitka započinjekontinenti plamte i cvjetaju!Za pobjedu nam trebaju Mussolinijevihrabrošću naoružani Lavovi.Bataljuni smrti,bataljuni života,započinje ponovno bitka,bez mržnje ni ljubavi nema."S" crveno jednake sudbe,crna vrpca fašistici mladoj

mi smo smrt vidjelis dvije bombe i cvijetom u ustima.189Prema djedovim datumima, sigurno je bila iz 1943. i još je govorila o nekom drugom proljeću, dvije godine kasnije (u rujnu ćemo potpisati primirje). Zanemarujući prikaz smrti dočekane s dvije bombe i cvijetom u ustima, koji me sigurno očarao, zašto se bitka ponovno morala obnoviti u proljeće, zašto je ponovno morala započeti? Je li se dakle zaustavila? Pa ipak su nas naveli da je opjevamo, u duhu neuništive vjere u konačnu pobjedu.Jedina optimistična himna koju mi je radio nudio bila

: ' :^ : /-^: :¦":¦:;¦:-::::::¦ V;.¦¦::-;>::^7? o;-; ¦Sfiot&no I'onde nerenella fitta oscurita, dalle torrette fiereogtii sgtiatdo attento sta. Taciti cd invisibili partono i somraerglbui: Cuori e motori d'assaltatori contro l'Immenstta!Andar.pei vasto marridendo in faccia a Morma Marteed al Destino! Colpir '¦•','e seppellir ogni neroico che s'incoutrasul cammino! ft, cosi chc vivc il marinar ne! profondo cuoc del sonante mar! Del nerotco e dell'uvversita se ne infischia perche sa ehe vinceta.< Vtlssa pei i' » in<>le tagazze Van tu!U pa/''e pei im nmai ,. Non sauno chc bisogna diilidare. rta il dire e i) fare c'e in mezzo il mar...Stgnorme non guardate i mavinai perche, perchevi potranno combinare c« rti guai perche. perche...Coniugando i! vevbo am.u Lor v'inscgnano a nuotar Poi vi lasciano aifogar,Signorine non guardate i marinai perche. perche..,^g^3fp:K190je Pjesma podmorničara: "Morem širokim brodeći, gospođi Smrti i

Sudbini u lice se smijući..." Ali te su me riječi podsjećale na druge, pa sam potražio pjesmu Gospođice ne gledajte mornare.Tu pjesmu sigurno nisam pjevao u školi. Očigledno ju je emitirao radio. Radio je emitirao i himnu podmorničara i molbu gospođicama, samo u različito vrijeme. Dva svijeta.I dok sam slušao druge pjesme, činilo se kao da život teče dvama kolosijecima, s jedne strane ratni izvještaji, s druge stalna lekcija optimizma i radosti koje su naši orkestri ne-štedimice širili. Započinjao je španjolski rat, a Talijani su umirali i s jedne i s druge strane, dok nam je Vođa lansirao plamene poruke kako bi nas pripremio na veći i krvaviji sukob? Luciana Dollivar je pjevala (kakav slatki plamen) ne zaboravi riječi moje, dušo ti ni ne znaš ljubav što je, Barziz-zin je orkestar svirao zaljubljena djevojko, noćas sam te sanjao, na srcu mi spavaš i smiješak mi daješ, dok svi pokraj tebe ponavljaju fiorin fiorello l'amore e bello. Je li to režim slavio seosku ljepotu i plodne majke namećući porez na celibat? Radio je upozoravao da ljubomora više nije u modi, to je ludost koja se više ne rabi.Je li izbio rat, je li trebalo zamračiti prozore i biti prikovan uz radio? Alberto Rabagliati nam je šaptao molim te da stišaš svoj radio ako želiš čuti otkucaje srca moga. Je li loše započela kampanja u kojoj ćemo morati "lomiti kičmu Grčkoj", a naše su trupe počele umirati u blatu? Nema straha, ljubav se ne vodi kad kiša pada.Zar to Pippo stvarno nije znao? Koliko je duša imao režim? Bjesnila je pod afričkim suncem bitka kod El Alameina, a radio je emitirao hoću živjeti tako sa suncem na čelu i pjesmom sretnom, blaženo. Krenuli smo u rat sa Sjedinjenim Državama, naše su novine slavile japansko bombardiranje Pearl Harbora, a na radiju se emitiralo pod nebom Havaja, siđeš li jedne noći, sanjat ćeš raj (ali možda radio-slušatelj-stvo nije znalo daje Pearl Harbor na Havajima i da su Havaji američki teritorij). Paulus se predao u Staljingradu među191gomilom leševa s obiju strana, a mi smo slušali imam kami-čak u cipeli, joj, koji mi zadaje jaku jaku bol.Počinjalo je savezničko iskrcavanje na Siciliji, a radio nas je podsjećao (glasom Alide Valli!) da ljubav nije, da ljubav nije takva

da se može rasipati poput zlata u kosi. Došlo je doNon dimenticar i ie,bimba tu non sai cos'e l'amore F. trna cosa bella come il sole Piti del sole da calor. Scende lentamente ftelle vene poi pian piano giunge šino al cuor. Nasccmo cosi le prime pcne Con i primi sogni d'or.Ma l'amore nol'amore mio non puodisperdersi al vcnto con k rosetanto e forte che non cedera,non sfiorira.Io lo vegliero,io lo difenderbda tutte qucllc insidie velenose•povero amorBambina innamorataStanotte ti ho sognatalio,l'amore e beilo vidno a te! Mi fa .-.otmafi-, mi (a tivmare „•hissa per< li( Fior di marght'i'ita, cos'e mat la vita se non c'e l'amore che il nostro cuore fa palpitat? Fioi di u i bena, se qu' 'amor ci da..la come il vcnto che in nn umiiMiio poi passa e va! Ma cjuancto tu sei con me, io sono tetiće perchč Ftorin horelio, l'amore e bello > a teLa geic modae ima follia che non s'iisa piu: Devi avet il cuor contento stile novecento per goder la gioventu Se tti sei tristo bevi im Whisk> and Soda cosi all'amore non ci pensi piu pruidi il mon lo . I! _>.t iroente sempre sorridente - tu.192prvog zračnog napada na Rim, a Jone Caciagli je cvrkutao, noću i sami, sami ti i ja s rukom u ruci, do zore sutrašnjeg dana.Saveznici su se iskrcavali u Anziju, a na radiju se stalno vrtjela Besame, besame mucho, došlo je do pokolja u Ardea-tinskim jamama, a radio nas je razveseljavao pjesmicama Crapapelata i Dove sta Zaza, Milano je bio mučen bombardiranjima, a Radio

Milano je emitirao La gagarella del Biffi Sedla...A ja, kako sam ja doživljavao tu shizofrenu Italiju? Jesam li vjerovao u pobjedu, jesam li volio Ducea, jesam li želio mrijeti za njega? Jesam li vjerovao u povijesne fraze Vođe koje nam je učitelj diktirao: plug ore brazdu, ali je mač brani, ići ćemo ravnim putom, napredujem li slijedite me, uzmaknem li ubijte me?Pronašao sam u bilježnici iz petog osnovne, 1942., godine XX fašističke ere, školsku zadaću:TEMA - "O dječaci, vi cijeloga svog života morate biti čuvari nove herojske civilizacije koju Italija sada stvara" (Mussolini).SASTAVAK - Evo kako prašnom cestom napreduje kolona djece.To su Balille koji, ponosni i hrabri, pod blagim suncem ranog proljeća, stupaju disciplinirano i slušaju odlučne zapovjedi koje im daju njihovi časnici: to su dječaci koji će s dvadeset odložiti svoja pera i pograbiti pušku kako bi obranili Italiju od neprijateljskih opasnosti. Te Balille koje subotom viđamo kako prolaze ulicama, a ostale dane uče pogrbljeni nad školskim klupama, postat će u primjerenoj dobi vjerni i nepotkupljivi čuvari Italije i njene civilizacije.Tko bi mogao pretpostaviti, dok gleda te legije "Marsa mladeži" kako prolaze, da će ti golobradi mladići, mnogi od njih još uvijek u fašističkoj mladeži, natopiti193svojom krvlju užareni pijesak Marmarica? Tko pretpostavlja, gledajući te vesele dječake uvijek spremne na šalu, da za nekoliko godina mogu i umrijeti na bojnom polju s imenom Italije na usnama?Moja misao koja me uporno pratila bila je ova: kad odrastem, bit ću vojnik. A sad, kad na radiju slušam o bezbrojnim hrabrim djelima, o junaštvu i samoprijegoru naših srčanih vojnika, ta se želja još više učvrstila u mom srcu i nijedna je ljudska sila neće moći odatle iskorijeniti.Da! Bit ću vojnik, borit ću se i bude li to Italija htjela, umrijet ću za njenu novu, herojsku svetu civilizaciju koja će donijeti blagostanje svijetu, a Bog je htio da je ostvari Italija.Da! Vesele i šali sklone Balille poput odraslih postat će lavovi u

slučaju da se neki neprijatelj usudi oskvrnuti našu svetu civilizaciju. Borili bi se kao razjarene zvijeri, padali bi i dizali se kako bi se opet borili i pobijedili, tako da Italija, besmrtna Italija, ponovno trijumfira.Uz nadahnjujuću uspomenu na protekle pobjede, s rezultatima sadašnjih pobjeda i s nadom u buduće koje će ostvariti Balille, današnji dječaci, a sutrašnji vojnici, Italija će i dalje nastaviti svoj slavni put prema uzvišenoj pobjedi.Jesam li stvarno vjerovao u to, ili sam ponavljao ustaljene izraze? Što su govorili moji roditelji kad bi vidjeli da kući donosim te sastave s odličnom ocjenom? Možda su i oni vjerovali u to, jer su slične izraze upijali čak i prije fašizma. Koliko se o tome zna, nisu li se i oni rodili i odrasli u nacionalističkoj klimi koja je Prvi svjetski rat veličala kao pročišćenje i zar futuristi nisu govorili da je rat jedina higijena svijeta? Među knjigama na tavanu dopao mije ruku stari primjerak De Amicisova Srca, u kojem sam, među herojstvima malog padovanskog domoljuba i Garroneovim plemenitim djelima, pročitao stranicu na kojoj Enricov otac ovako piše sinu, u pohvalu Kraljevske vojske:194Svi ti mladi puni snage i nade mogu od danas do sutra biti pozvani da brane našu Domovinu, a za nekoliko ih sati puščano ili topovsko zrno može cijele raznijeti. Svaki put kad na proslavi čuješ da se viče: živjela vojska, živjela Italija, zamisli s one strane regimente koje prolaze, bojno polje prekriveno leševima i natopljeno krvlju, pa će ti tada povik živjela vojska izaći iz još većih dubina duše, a predodžba Italije izgledat će ti ozbiljnijom i većom.E)akle, ne samo ja, nego su i moji preci bili podučavani da ljubav prema vlastitoj zemlji shvaćaju kao danak u krvi i da se ne zgroze pred poljem natopljenim krvlju već da ih to potakne. S druge strane, zar prije stotinu godina najslađi pjesnik nije pjevao O sretnih li, dragih i blagoslovljenih starih vremena kada su u smrt za Domovinu ljudi trčali u odredima?Shvatio sam kako mi čak ni masakri iz Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama nisu trebali izgledati posve neobičnima, jer smo odrasli na kultu užasa. Nije bila riječ samo o

talijanskom kultu, jer sam upravo u pripovijestima iz Ilustriranog časopisa čitao o drugim veličanjima rata i otkupljenjima kroz pokolj, a izgovarali su ih herojski francuski poilus, koji su od sramote kod Sedana stvorili svoj ljuti i osvetnički mit, kao što ćemo mi to učiniti s Giarabu-bom. Ništa ne pokreće na holokaust više od mržnje zbog poraza. Tako su nas učili živjeti, očeve i sinove, pripovijedajući nam kako je lijepo mrijeti.Ali koliko sam uistinu htio umrijeti i što sam znao o smrti? Upravo je u čitanci za peti razred bila priča Loma Valente. Te su stranice bile najpohabanije u cijeloj knjizi, naslov je bio olovkom obilježen križićem, mnogi odlomci podvučeni. Bila je to herojska epizoda iz Španjolskog rata: bataljun Crnih strijela drži položaje pod jednim vrhom, na španjolskom loma, oštrim i neravnim, koji baš nije pogodan za napad. Postrojbom zapovijeda dvadeset četverogodišnji tamnokosi atleta Valente koji je u domovini studirao književnost i pisao poeziju, ali je također pobijedio u boksu na fašističkim195sportskim igrama pa se dragovoljno prijavio za Španjolsku, gdje se trebaju "boriti i boksači i pjesnici". Valente zapovijeda napad svjestan opasnosti, priča opisuje razne faze tog herojskog pothvata, Crveni ("prokleti bili, gdje su? zašto ne izlaze van?") pucaju iz svih svojih oružja, pravi pljusak "kao da bacaju vodu na požar koji se širi i približava". Valente načini još nekoliko koraka kako bi osvojio vrh, kad mu oštar i iznenadan udarac u čelo ispuni uši zaglušnom bukom:Zatim mrak. Valenteouoje lice na travi. Mrak je sada manje cm; crven je. Junakovo oko bliže zemlji vidi dvije tri vlati trave debele kao kolci.Prilazi vojnik, šapće Valenteu daje vrh osvojen. Umjesto Valentea sad govori autor: "Što to znači umrijeti? To je riječ koja obično izaziva strah. Sad kad umire, a to zna, ne osjeća ni toplo, ni hladno, ni bol." Zna samo daje obavio svoju dužnost i da će loma koju je osvojio nositi njegovo ime.Iz drhtanja koje je popratilo moje ponovno čitanje sada, kad sam odrastao, shvatio sam da mi je tih nekoliko stranica prvi put

pripovijedalo o istinskoj smrti. Ta slika vlati trave velikih poput kolaca čini se da se nastanila u mom sjećanju od pamtivijeka, jer sam ih čitajući gotovo vidio. Dapače, čini mi se da sam kao dijete više puta ponavljao, kao sveti obred, silazak u povrtnjak, gdje bih se ničice ispružio, s licem gotovo zgnječenim uz neku mirišljivu travu, kako bih uistinu vidio te kolce. To je čitanje bilo propast na putu u Damask, koja me možda zauvijek obilježila. Bilo je to onih istih mjeseci kad sam napisao sastavak koji me toliko uznemirio. Je li moguća tolika dvostrukost? A možda sam priču pročitao nakon sastavka i od toga se trena sve promijenilo?: Stigao sam do kraja svojih osmoškolskih godina koje su završavale Valenteovom smrću. Srednjoškolske su knjige bile manje zanimljive, govoriš li o sedmorici rimskih kraljeva ili o polinomima, bio ti fašist ili ne, moraš reći više ili manje iste stvari. Ali iz srednje škole bilo je i bilježnica s "Kronikama". Došlo je do nekih reformi programa i više se196nisu davali sastavci na zadanu temu, očigledno su nas poticali da pripovijedamo epizode iz našeg života. A promijenila se i nastavnica koja je čitala sve kronike i crvenom olovkom bilježila ne ocjene nego kritički komentar o stilu ili domišljatosti. Iz nekih riječi tih bilježaka (bila sam zadivljena živahnošću kojom...) shvatio sam da se radilo o ženi. Svakako pametnoj ženi (možda smo je obožavali, jer sam, čitajući te poruke ispisane crvenom bojom, osjećao da je sigurno bila mlada i lijepa te, Bogznazašto, ljubiteljica đurđica) koja nas je pokušala potaknuti da budemo iskreni i originalni.Jedna od najhvaljenijih kronika bila je ova, s datumom iz prosinca 1942. godine. Tada sam već imao jedanaest godina, ali sam je napisao samo devet mjeseci nakon prethodnog sastavka:KRONIKA - Nelomljiva čašaMama je kupila nelomljivu čašu. Ali odpravog, stvarnog stakla, i to me čudilo jer, kad se ovaj događaj zbio niže potpisani je imao svega nekoliko godina i njegove mentalne sposobnosti još nisu bile tako razvijene da bi mogao zamisliti kako čaša, slična onima koje padajući proizvode tres (priskrbljujući priličnu količinu pljusaka)

može biti nelomljiva.Nelomljiva! Činilo mi se magičnom riječju. Ponovno pokušavam jednom, drugi put, treći put, čaša pada, odskakuje uz vražju paklensku buku i zaustavlja se netaknuta.Jedne večeri dolaze poznanici i ponude mi čokoladne bombone (zabilježiti da su tada još postojale te slastice, i to u izobilju). Punih usta (ne sjećam se više je li "Gianduia" ili "Strelio" ili "Caffarel-Prochet"), upućujem se u kuhinju i vraćam sa slavnom čašom u ruci."Dame i gospodo," uzvikujem glasom vlasnika cirkusa koji poziva prolaznike da prisustvuju predstavi, "predstavljam vam čudesnu čašu, posebnu, nelomljivu. Sad je bacam na pod i vidjet ćete da se neće razbiti," i dodajem ozbiljno i svečano, "OSTAT ĆE NETAKNUTA."197Bacam i... ne treba ni reći, čaša se razleti u tisuću komada.Osjećam da crvenim, gledam zastrašen te krhotine koje, obasjane svjetlošću lustera, svjetlucaju poput bisera .... i briznem u plač.Kraj moje priče. Pokušavao sam je sada analizirati kao da je klasični tekst. Pripovijedao sam o predtehnološkom društvu u kojem je nelomljiva čaša bila rijetkost, a za probu bi ljudi kupovali samo jednu. Razbiti je nije bilo samo sramota, nego i vulnus prouzročen obiteljskim financijama. Dakle, priča o porazu na svim bojišnicama.Moja se priča prisjećala, 1942 godine., razdoblja prije rata kao sretnog vremena kada su još bili dostupni čokoladni bomboni, i još k tome strane marke, a gosti su se primali u dnevnoj sobi ili u blagovaonici osvijetljenoj lusterom. Poziv koji sam uputio skupu nije oponašao povijesne pozive s balkona Palazzo Venezia, ali je imao groteskni ton ponuđača kojeg sam možda čuo na tržnici. Prizivao sam okladu, pokušaj pobjede, neprolaznu sigurnost i tada sam, uz lijepi anti-klimaks, preokrenuo situaciju i priznao da sam izgubio.Jedna od prvih uistinu mojih priča, a ne ponavljanje školskih klišeja, pa čak ni podsjećanje na neki lijepi pustolovni roman. Komedija o neisplaćenoj mjenici. U tim krhotinama koje su obasjane lusterom svjetlucale (lažno) kao biseri, ja sam, kao jedanaestogodišnjak,

slavio svoj vanitas vanitatum i javno iskazivao kozmički pesimizam.Postao sam pripovjedačem propasti, čiji sam lomljivi predmet predstavljao. Postao sam egzistencijalno, iako ironično gorak, potpuno sumnjičav, nepropustan za bilo kakvu iluziju.Kako se možeš toliko promijeniti u roku od devet mjeseci? Prirodno odrastanje, naravno, odrastajući postaješ lukaviji, ali bilo je tu još nečega: razočaranje izazvano neodr-žanim obećanjima o slavi (možda sam i ja, još u gradu, čitao novine koje je podvukao djed), susret s Valenteovom smrću, herojski čin koji se razrješavao u viziji onih užasnih kola-198ca trulo-zelene boje, posljednje ograde koja me dijelila od podzemnog svijeta i od ispunjenja prirodne sudbine svakog smrtnika.U devet sam mjeseci postao mudar, a ta je mudrost bila sarkastična i zbunjena.A sve ostalo, pjesme, Duceovi govori, zaljubljene djevojčice i viđena smrt s dvije bombe i cvijetom u ustima? Sudeći po naslovima na bilježnicama iz srednje škole, prvi sam razred, kad sam napisao tu kroniku, završio još u gradu, a dva sljedeća u Solari. Znak daje obitelj odlučila definitivno se skloniti na selo, jer su i kod nas počela prva bombardiranja. Postao sam građaninom Solare, na vrhuncu sjećanja na onu razbijenu čašu, a druge su kronike, one iz drugog i trećeg razreda srednje škole, bile samo sjećanja na ona lijepa prošla vremena, kada bi se za zvuk sirene znalo daje to tvornička sirena i govorilo "podne je, tata se vraća kući", i na priče kako bi bilo lijepo vratiti se u grad u kojem vlada mir, maštanja o Božićima d'antan. Odložio sam odoru Balil-la i postao malim dekadentom, već osuđenim na potragu za izgubljenim vremenom.A kako sam proživio godine od četrdeset treće do kraja rata, one najteže, s partizanskom borbom i Nijemcima koji više nisu bili kameradi? Ničeg nema u bilježnicama, kao da je bio tabu govoriti o groznoj sadašnjosti, a nastavnici su nas poticali da to ne činimo.Nedostajala mi je još jedna karika, a možda i mnoge. U određenom trenutku sam se promijenio ali nisam znao zašto.

19910. ALKEMIČAROV TORANJOsjećao sam se zbunjenijim nego kad sam stigao. Ranije se barem nisam sjećao ničega, apsolutno ničega. Sada se još uvijek nisam sjećao, ali sam previše naučio. Tko sam zapravo bio? Sve zajedno, i Yambo iz škole i iz javnog obrazovanja koje se odvijalo kroz fašističku arhitekturu, propagandne razglednice, zidne proglase, pjesme, i Yambo Salgarija i Ver-nea te kapetana Satana, okrutnosti Ilustriranih časopisa o putovanjima i pustolovinama, Rocamboleovih zločina i Fan-tomasovih Pariš Mysterieuxa, magli Sherlocka Holmesa, ili još uvijek Yambo sa Čuperkom i neslomljivom čašom?Zbunjen sam telefonirao Paoli, govorio joj o svojim nemirima, a ona se nasmijala."Yambo, za mene su to samo zbrkana sjećanja, zadržala mi se slika poneke noći u skloništu protiv zračnih napada, iznenada bi me probudili i odnijeli dolje, vjerojatno sam imala četiri godine. Ali oprosti, daj da budem psiholog: dijete može živjeti u različitim svjetovima, kao što rade naša djeca, koja nauče upaliti televizor i gledaju dnevnik, a onda hoće da im pričamo bajke i listaju knjige ilustrirane zelenim čudovištima ljubazna pogleda i vukovima koji govore. Sandro stalno govori o dinosaurima koje je vidio u nekom crtanom filmu, pa ipak ne očekuje da jednoga od njih sretne na uglu ulice. Ja mu pričam Pepeljugu, a on se zatim u deset diže iz kreveta i krišom, da roditelji to i ne primijete, gleda s vrata televizor i vidi marince kako ubijaju deset kosookih samo200jednim rafalom strojnice. Djeca su puno uravnoteženija od nas, odlično razlikuju bajku i stvarnost, jednom su nogom ovdje drugom ondje, ali se nikada ne zabune, osim neke bolesne djece koja su gledala Supermana kako leti, pričvrstila si ručnik na ramena i bacila se kroz prozor. Ali to su klinički slučajevi, a krivnja je gotovo uvijek na roditeljima. Ti nisi bio klinički slučaj i odlično si se snalazio između Sandokana i školskih knjiga.""Da, ali koji je svijet za mene bio svijet mašte? Onaj San-dokanov ili

onaj gdje Duce miluje sinove Vučice? Rekao sam ti za taj sastavak, zar ne? Ali jesam li se s deset godina doista htio boriti kao razjarena zvijer i umrijeti za besmrtnu Italiju? Kažem s deset godina, kad je već vjerojatno postojala cenzura i već su nam bombardiranja bila na grbači, a godine 1942. naši su vojnici u Rusiji umirali kao muhe.""Ali Yambo, kad su Carla i Nicoletta bile male, a i ne tako davno s našim unučićima, govorio si da su djeca laskavci. Toga bi se morao sjećati, jer se dogodilo samo prije nekoliko tjedana: Gianni je došao k nama kad su i djeca bila ovdje i Sandro mu je rekao: Tako sam zadovoljan kad dođeš k nama, striče Gianni.' 'Jesi li vidio koliko me voli,' rekao je on. A ti: 'Gianni, djeca su laskavci. Ovaj ovdje zna da mu uvijek donosiš žvakaću gumu. To je sve.' Djeca su laskava. I ti si to bio. Želio si samo zaslužiti dobru ocjenu i pisao si ono što se sviđalo učitelju. Osvrni se na Totoa kojega si uvijek smatrao učiteljem života: rodiš se kao laskavac, pa sam se, skromno, i ja takav rodio.""Ti previše pojednostavljuješ. Jedno je biti laskavac prema stricu Gianniju, a drugo prema besmrtnoj Italiji. A osim toga, zašto sam onda godinu kasnije već bio majstor skepticizma i onom sam pričom o neslomljivoj čaši napisao alegoriju o svijetu bez cilja - jer je to ono što sam htio reći, osjećam to.""Jednostavno zato što si promijenio nastavnika. Novi nastavnik može osloboditi kritički duh koji ti onaj drugi nije dopuštao razviti. A osim toga, u toj je dobi devet mjeseci cijelo jedno stoljeće."201* * *Nešto se moralo dogoditi u tih devet mjeseci. To sam shvatio ponovno ušavši u djedovu radnu sobu. Nasumce listajući, dok sam ispijao kavu, iz jedne sam hrpe izvukao humoristični tjedni časopis s kraja tridesetih godina, Bertoldo. Broj je bio iz 1937., ali sam ga sigurno pročitao sa zakašnjenjem, jer ranije ne bih znao cijeniti te izdužene crteže i uvrnuti humor. Ali sada sam čitao dijalog (pojavljivao se tjedno u malom uvodnom stupcu na lijevoj strani) koji me se možda dojmio upravo tijekom tih devet mjeseci duboke preobrazbe:Bertoldo prođe među svom tom gospodom iz pratnje i odmah

sjedne pokraj Velikog vojvode Trombonea koji gaje, blage ćudi i ljubitelj doskočica, u tom duhu počeo ljubazno ispitivati.VELIKI VOJVODA: Dobar dan, Bertoldo, kako prođe križarski rat?BERTOLDO: Dostojanstveno.VELIKI VOJVODA: A djelo?BERTOLDO: Uzvišeno.VELIKI VOJVODA: A pobuda?BERTOLDO: Plemenita.VELIKI VOJVODA: A zanos ljudske solidarnosti?BERTOLDO: Dirljiv.VELIKI VOJVODA: A primjer?BERTOLDO: Svijetao.VELIKI VOJVODA: A inicijativa?BERTOLDO: Srčana.VELIKI VOJVODA: A ponuda?BERTOLDO: Dragovoljna.VELIKI VOJVODA: A držanje?BERTOLDO: Izvrsno.Nasmija se Veliki Vojvoda i pozvavši svu dvorsku gospodu da se okupe oko njega, naredi Ustanak grebenara (1378.), nakon čega se svi dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki Vojvoda i seljak nastaviše razgovarati.202VELIKI VOJVODA: Kakav je radnik?BERTOLDO: Surov.VELIKI VOJVODA: A hrana?BERTOLDO: Jednostavna, ali zdrava.VELIKI VOJVODA: A predio?BERTOLDO: Plodan i sunčan.VELIKI VOJVODA: A narod?BERTOLDO: Vrlo gostoljubiv.VELIKI VOJVODA: A pogled?BERTOLDO: Divan.VELIKI VOJVODA: A okoliš?BERTOLDO: Čaroban.VELIKI VOJVODA: A dvorac?

BERTOLDO: Gospodski.Nasmija se Veliki Vojvoda ipozvavši sve dvorane da se okupe oko njega naredi napad na Bastilju (1789.) i poraz kod Montapertija (1266.), nakon kojih se svi dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki Vojvoda i seljak nastaviše razgovarati...Ovaj je razgovor istodobno izvrgavao ruglu jezik pjesnika, novina i službene retorike. Da sam bio bistar dječak, nakon tih dijaloga ne bih mogao napisati sastavke poput onog iz ožujka 1942. Bio sam spreman za nelomljivu čašu.Bile su to samo pretpostavke. Tko zna koliko mi se drugih stvari dogodilo između herojskog sastavka (o junaštvu) i razočarane kronike (razbijenih iluzija). Odlučio sam ponovno odgoditi svoja istraživanja i čitanja. Spustio sam se u selo: već sam popušio Gitanes i morao sam se priviknuti na Marlboro Light - i bolje je tako, manje ću pušiti, jer mi se ne sviđaju. Ponovno sam navratio kod ljekarnika da mi izmjeri tlak. Vjerojatno me razgovor s Paolom umirio, jer je tlak bio oko sto četrdeset. Oporavljam se.Na povratku sam poželio pojesti jabuku pa sam ušao u donje prostorije središnjeg krila. Motajući se među voćem i povrćem, vidio sam da su neke velike sobe tog prizemlja ko-203rištene i kao skladište, a u dnu jedne prostorije bila je gomila ležaljki. Jednu sam si odnio u vrt. Sjeo sam, preda mnom se pružao krajolik, čituckao sam novine, ali primijetio sam da me sadašnjost baš i ne zanima pa sam ležaljku okrenuo i počeo promatrati pročelje kuće i brežuljak iza nje. Pitao sam se što tražim, što hoću, zar ne bi bilo dovoljno ostati ovdje i promatrati brežuljak koji je tako lijep, kao stoje govorio onaj roman, kako li se zvao? Podići tri šatora, o Gospode, jedan za tebe, jedan za Mojsija i jedan za Iliju te životariti bez prošlosti i bez budućnosti. Možda je to raj.Ali je đavolska moć papira imala više uspjeha. Nakon nekog vremena počeo sam maštati o kući, zamišljajući se junakom iz Biblioteke moje djece pred dvorcem Ferlac ili Ferralba, u potrazi za kriptom ili hambarom gdje je sigurno ležao zaboravljeni pergament. Pritisne se sredina ruže utisnute u grb, zid se otvara i pojavljuje se spiralno stubište... Gledao sam tavanske prozore na krovu, zatim

prvi kat s prozorima djedova krila, sad već širom rastvorenima kako bi osvijetlili moja lutanja. Nesvjesno sam ih prebrojavao. U sredini je balkon predsoblja.. Lijevo tri prozora, prozor blagovaonice, spavaće sobe djeda i bake te sobe mojih roditelja. Desno prozori kuhinje, kupaonice i Adine sobe. Simetrično. Prozor djedove radne sobe i prozor moje sobice su lijevo, ali se ne vide, jer su na kraju hodnika, tamo gdje pročelje zatvara kut s našim krilom, pa prozori gledaju na bočnu stranu.Obuzeo me osjećaj nelagode, kao da je nešto poremetilo moj osjećaj za simetriju. Hodnik na lijevoj strani završava mojom sobom i djedovom radnom sobom, ali onaj s desne strane prestaje odmah iza Adine sobe. Dakle, hodnik je s desne strane kraći nego s lijeve.Amalia je prolazila pa sam je zamolio da mi opiše prozore na svom krilu. "To je lako," rekla mi je, "u prizemlju, tamo gdje jedemo, znate, onaj prozorčić je od kupaonice, a nju je vaš gospodin djed dao napraviti upravo za nas, jer nije htic da idemo u grmlje kako to čine drugi seljaci, sveta duša. A204ostali, to su ondak ona druga dva prozora koje vidite tamo, to je skladište s poljskim alatima, a može se ući i odostraga. Na katu iznad eno tamo je prozor moje sobe, a druga dva su od sobe mojih sirotih roditelja i njihove blagovaonice, a ostavila sam ih kakve jesu i nikad ih ne otvaram zbog poštovanja.""Dakle, posljednji je prozor blagovaonica, a ta soba završava na uglu između vašeg i djedova krila," rekao sam. "Naravno da da," potvrdila je Amalia, "ostalo su prostorije gospodarova krila."Sve se doimalo tako prirodnim da je više ništa nisam pitao. Ali sam otišao prošetati iza desnog krila, na područje gumna i kokošinjca. Odmah se vidi stražnji prozor Amalijine kuhinje, zatim rasklimana kapija kroz koju sam prošao prije nekoliko dana i ulazi se u spremište poljoprivrednih alata koje sam već bio posjetio. Primijetio sam da je spremište previše dugačko, pa se dakle nastavlja preko ugla koji desno krilo sačinjava sa središnjim dijelom: drugim riječima, spremište se nastavlja ispod završnog dijela djedova krila pa naposljetku gleda i na vinograd što se vidi s prozorčića s kojega se naziru prvi obronci brežuljka.

Ništa neobično, pomislio sam, ali što je na prvom katu iznad tog produžetka, s obzirom na to da Amalijine sobe završavaju na uglu između dvaju krila? Drugim riječima, što je iznad toga, a što odgovara prostoru koji na lijevoj strani zauzimaju djedova radna soba i moja sobica?Izašao sam na gumno i pogledao gore. Vidjela su se tri prozora, kao što su tri bila i na drugoj strani (dva od radne ijedan od moje sobe), ali su kapci na sva tri prozora bili zatvoreni. Poviše, uobičajeni krovni otvori tavana koji se, kao što sam već znao, neprekinut nastavljao duž cijele kuće.Pozvao sam Amaliju koja je baš nešto radila po vrtu i upitao je što se nalazi iza tih triju prozora. Ništa, odgovorila mije najprostodušnije stoje mogla. Kako ništa? Ako postoje prozori, mora biti nešto, a nije Adina soba, čiji prozor gleda na dvorište. Amalia me pokušala naprečac prekinuti: "Bili su to posli vašeg gospodina djeda, ja ništa ne znam."205"Amalia, ne pravite me budalom. Kako li se ulazi tamo gore?""Ne ulazi se, tamo nema više ničeg. Sigurno su to odnijele coprnice.""Rekao sam vam da me ne pravite budalom. Vjerojatno se ulazi iz vašeg prizemlja ili s neke proklete druge strane!""Ne psujte molim vas, jer proklet je samo vrag. Što 'oćete da vam kažem, vaš me gospodin djed natjerao da se zaku-nem da ništ' neću ni zucnut' o onome gore, a ja neću prekr-šit' zakletvu da me vrag stvarno ne odnese.""Ali kad ste se zakleli i na što?""Zaklela sam se one večeri kad su posije po noći stigle Crne brigade i vaš je gospodin djed rek'o meni i mojoj mami zakun'te se da ništa ne znate i da ništa niste vidjele, čak vam ne dam da vidite išta od onoga što radimo ja i Masulu, a to je bio moj jadni ćaća, jer ako poslije dođu Crne brigade pa vam stanu pržit' tabane, nećete moć' izdržat' i reć' ćete nešto, pa je bolje da ništa ne znate, jer su to gadni ljudi, čak i onoga kome su već odrezali jezik znaju natjerati da progovori.""Amalia, ako su još bile Crne brigade, to je bilo prije gotovo

četrdeset godina, i djed i Masulu su mrtvi, vjerojatno su mrtvi i oni iz Crnih brigada, zakletva više ne vrijedi!""Vaš gospodin djed i moj jadni ćaća su stvarno odavno mrtvi, jer uvijek oni najbolji odu prvi, al' za one druge ne znam, jer je to b'jedni soj koji nikad ne umire.""Amalia, nema više Crnih brigada, rat je završio već davno, nitko vam više neće pržiti tabane.""Ako vi tako kažete za mene je to evanđelje, al' je još živ Pautasso, koji je bio u Crnim brigadama i dobro ga se sjećam, tad je mor'o imat' manje od dvajst godina, u Corsegliu je i jednom mjesečno dolazi u Solaru po svojim poslima, jer je u Corsegliu pokrenuo ciglanu i obogatio se, a u selu još ima onih koji nisu zaboravili što je učinio, pa kad ga vide prelaze na drugu stranu. Makar više i ne prži nikom tabane, zakletva je ipak zakletva, pa mi čak ni župnik ne može dat' razrješenje.""Dakle meni, koji sam još uvijek bolestan, a moja se žena206nadala da ću se kod vas početi oporavljati, vi to nećete reći, pa makar mi to loše činilo.""Dabogda me grom na mjestu ubio ako vam želim učiniti neko zlo, signorino Yambo, al' zakletva je zakletva, jeP tako?""Amalia, čiji sam ja unuk?""Vašeg gospodina djeda, k'o što sama riječ kaže.""I djedov sam glavni nasljednik, gospodar svega ovoga što se ovdje vidi. U redu? A ako mi vi ne kažete kako se ulazi tamo gore, to je kao da kradete od mojega.""Dabogda me ovog istog časa smrt liznula, ako želim ukrast' išta od vašeg, ma jel' se ikad čulo nešto slično, ja, koja se cijeli život ubijam za ovu kuću da bude k'o biser!""A osim toga, budući da sam djedov nasljednik, sve ono što sad govorim isto je kao daje to izrekao on, ja vas svečano razrješujem vaše zakletve. U redu?"Iznio sam tri vrlo uvjerljiva argumenta: svoje zdravlje, svoje pravo vlasništva i izravno podrijetlo, sa svim prednostima prvorodstva. Amalia se nije mogla oduprijeti, popustila je. Signorino Yambo vrijedi puno više od župnika i Crnih brigada, ili ne?

Amalia me povela gore do prvog kata središnjeg krila, sve do kraja hodnika s desne strane tamo gdje, nakon Adine sobe, završava ormarom koji zaudara na kamfor. Zatražila je da joj pomognem barem malo pomaknuti ormar i pokazala mi da iza njega postoje zazidana vrata. Tuda se nekoć ulazilo u kapelicu, jer je u kući, dok je još bio živ onaj pradjedov brat koji je sve ostavio djedu, bila u upotrebi kapelica, ne jako velika, ali dovoljno da se nedjeljom sluša misa s obitelji, a svećenik je dolazio iz sela. Kad gaje zatim naslijedio djed koji, iako je držao do jaslica, nije odlazio u crkvu, kapelica je napuštena. Iz nje su izvukli klupe i postavili ih tu i tamo po velikim prostorijama u prizemlju, a ja sam, budući daje nitko nije koristio, zatražio od djeda da mi dopusti da tamo dovučem neke police s tavana kako bih na njih stavio svoje stvari - često sam se tamo odlazio skrivati i bogznašto raditi. Kad je to kasnije saznao župnik iz Sola-207re, zatražio je da odnese barem posvećeno kamenje s oltara kako bi se izbjeglo svetogrđe, a djed mu je dopustio uzeti i kip Bogorodice, uljanice, pliticu za hostiju i tabernakuiJednog kasnog poslijepodneva, a bilo je to vrijeme kad su partizani već bili oko Solare pa su selo držali malo oni, a malo Crne brigade, a tog su zimskog mjeseca tu bile Crne brigade, dok su se partizani utvrdili gore u području Langhi, netko je došao reći djedu da treba sakriti četiri dječaka koje progone fašisti. Možda još nisu bili partizani, koliko sam razumio, nego bjegunci koji su pokušavali tuda proći upravo zato da bi stigli do pokreta otpora tamo gore u planini.Nas i roditelja nije bilo, otišli smo na dva dana u posjetu bratu moje majke koji se sklonio u Montarsolo. Bili su tamo samo djed, Masulu, Maria i Amalia te je djed natjerao dvije žene da se zakunu kako nikada neće progovoriti o tome što se upravo događa, štoviše, poslao ih je ravno na spavanje. Samo što se Amalia pretvarala da odlazi u krevet, a smjestila se na neko mjesto s kojeg je vrebala. Ti su dječaci stigli oko osam, djed i Masulu su ih uveli u kapelicu, dali su im nešto za pojesti, zatim su otišli po cigle i kante sa žbukom i sami su, iako nisu bili tog zanata, zazidali vrata i stavili na njih taj

ormar koji je ranije bio negdje drugdje. Tek što su završili, stigle su Crne brigade."Da samo znate kak'e su to face bile. Srećom je onaj koji je zapovijed'o bio fina osoba, nosio je čak i rukavice, a prema djedu se ponaš'o pristojno, jer su mu očito rekli da je jedan od onih koji imaju zemlje, a vrana vrani oči ne kopa. Obilazili su ovo i ono, popeli su se čak i na tavan, ali se vidio da im se žuri, a učinili su to tek tollco da kažu da su i tamo bili, jer su još morali otić u mnoge seoske kućice u kojima su mislili da ćemo mi seljaci lakše sakriti nekog svog. Nisu otkrili ništa, onaj s rukavicama se isprič'o zbog smetnje, rek'o je živio Duce, a vaš su djed i moj ćaća, koji su bili veliki lukavci, isto rekli živio Duce i amen."Koliko su ta četvorica tajnih posjetilaca ostala tamo gore? Amalia to nije znala, bila je nijema i gluha, znala je samo da su nekoliko dana Marija i ona morale pripremati košarice s208kruhom, salamom i vinom, a onda je odjednom to prestalo. Kad smo se mi vratili, djed je jednostavno rekao da je pod kapelice počeo popuštati, da su postavljena privremena pojačanja i da su zidari zatvorili ulaz, kako bi se izbjeglo da mi djeca odlazimo tamo iz znatiželje i ozlijedimo se.U redu, rekao sam Amaliji, objasnili smo tajnu. Ali ako su ušli unutra, tajni posjetioci su morali i izaći, a Masulu i djed su im čak nekoliko dana nosili hranu. Dakle, i nakon što su vrata zazidana, ipak je morao ostati neki prilaz."Kunem vam se da se nisam čak ni zapitala jesu li prolazili i kroz koji otvor. Štogod je radio vaš gospodin djed za mene je bilo dobro. Zazid'o je? Zazid'o i za mene kapelica više nije postojala, pače ne postoji više ni sad i da me vi niste natjerali da progovorim bilo bi k'o da sam je potpuno zaboravila. A zašto govorite o zahodu?""O prilazu1, o prolazu kroz koji su ulazili i izlazili.""A možda su im hranu davali kroz prozor, a ovi su konopom vukli gore košaricu, a možda su neke druge noći i izašli kroz prozor. Jel' tako?""Nije, Amalia, jer bi inače jedan prozor ostao otvoren, a jasno je da su svi prozori zatvoreni iznutra."

"Uvijek sam ja govorila da ste vi najpametniji od svih. Na to nisam pomislila, vidi ti. Pa kud' su onda prolazili moj ćaća i vaš gospodin djed?""E da, that is the question.""Štooo?"Makar i sa četrdeset pet godina zakašnjenja, Amalia je ispravno uočila problem. Ali morao sam ga riješiti sam. Prošao sam oko cijele kuće ne bih li otkrio neka vratašca, otvor, rešetku, ponovno sam prošao uzduž i poprijeko prostorija i hodnika središnjeg krila, prizemlja i prvog kata, pretražio sam, poput pripadnika Crnih brigada, prizemlje i prvi kat Amalijina krila. Ništa.Nije trebalo biti Scherlock Holmes da dođeš do jedinogNeprevediva igra riječi: tal. accesso i cesso209mogućeg odgovora: u kapelicu se ulazilo i s tavana. Iz kapelice je na tavan vodilo malo zasebno stubište, samo što je na tavanu izlaz bio sakriven. Od Crnih brigada, ali ne od Yamba. Zamislimo samo kako se vraćam s puta, djed nam govori da kapelice više nema, a ja se time zadovoljavam, tim više što izgleda da sam tamo stavio stvari koje su mi bile jako važne. Izviđač tavana kakav sam bio, sigurno sam taj prolaz dobro poznavao, pa sam i dalje odlazio u kapelicu, čak i s većim uživanjem nego prije, jer je postala moje sklonište, a kad sam bio tamo nitko me nije mogao pronaći.Preostalo mi je samo da se popnem na tavan i istražim desno krilo. Upravo je započinjalo nevrijeme, pa dakle nije bilo prevruće. S manje sam napora mogao obaviti ne baš lagani posao, jer je trebalo pomaknuti sve ono što su tamo nagomilali, a u tom kmetskom krilu nema kolekcionarskih komada, nego starudija, stara vrata, grede sačuvane od neke obnove, koluti stare bodljikave žice, razbijeni toaletni stolići, mnoštvo starih prekrivača koje su konop i voštano platno jedva držali na okupu, neupotrebljive naćve i škrinje stoljećima izjedane crvima, nagomilane jedne na drugima. Premještao sam stvari, daske su mi padale po leđima, ogrebao sam se hrđavim čavlima, ali od tajnih prolaza ni traga.Zatim sam pomislio da ne trebam ni tražiti vrata, jer nikakva vrata nisu ni mogla biti na sva četiri vanjska zida, na dugim i na kratkim

stranama. Dakle, ako ne postoje vrata, postoji otvor u podu. Baš sam glup što na to nisam ranije pomislio, jednako se tako događalo i u Biblioteci moje djece. Nisam trebao pregledavati zidove nego pod.Lako je to reći, ali pod je bio gori od zidova, morao sam preskakati ili gaziti svakojake stvari, neuredno porazbacane daske, mreže od nekog uništenog kreveta ili ležaja na rasklapanje, snopove građevinskih željeznih sipki, prastari volovski jaram, pa čak i konjsko sedlo. A usred svega toga grude mrtvih muha, još iz prethodne godine, koje su tamo pobjegle od prve studeni ne bi li je izdržale, ali nisu u tome uspjele. Da i210ne govorim o paučini koja se protezala s jednog kraja na drugi, poput nekoć raskošnih zavjesa neke uklete kuće.Krovne su prozore osvjetljavale vrlo bliske munje, tavan se zamračio - iako na kraju kiša nije ni pala, a nevrijeme se sasulo negdje drugdje. Alkemičarov toranj, tajna dvorca, zatočenice Casabelle, Morandeova tajna, Sjeverni toranj, tajna željezna čovjeka, stari mlin, tajna Acquafortea ... Sveti bože, bio sam usred pravog nevremena, jedna mi munja može srušiti krov na leđa, a ja sve to proživljavam kao antikvarni knjižar. Mogao bih napisati novu priču, Antikvarov tavan, i potpisati se kao Bernage ili Catalanv.Srećom, najednom mjestu sam se spotaknuo: ispod sloja bezobličnih stvari bilo je nešto nalik stubi. Raščistio sam prostor oderavši si ruke i evo nagrade hrabrome dječaku: poklopac u podu. Ovuda su prolazili djed, Masulu i bjegunci, a ovuda sam prošao tko zna koliko puta i ja, ponovno oživljavajući pustolovine već odsanjane na mnogim listovima papira. Kakvo divno djetinjstvo.Poklopac nije bio velik i lako se podizao, iako sam podigao i oblak sitne prašine, jer se u tim pukotinama nakupila već gotovo pedesetogodišnja prašina. Što se treba nalaziti ispod poklopca? Ljestve, elementarno, dragi Watsone, ne previše strme, pa čak ni za moje udove sad već ukočene od dva sata tegljenja i sagibanja; dakako da sam u ono doba sve to obavljao u jednom skoku, ali ipak se približavam šezdesetima, a tu se ponašam poput djeteta sposobnog da grize nokte na nogama (kunem se da na to nikada

nisam pomislio, ali čini mi se normalnim da, u krevetu po mraku, pokušam ugristi palac na nozi, tek tako za okladu).Ukratko, sišao sam. Bio je gotovo potpuni mrak, tek izbrazdan po kojim tračkom svjetlosti koja je prolazila kroz kapke koji su sad već loše prianjali. U mraku je taj prostor izgledao golem. Odmah sam krenuo otvoriti prozore: kapelica je, kao što se moglo i pretpostaviti, velika koliko djedova radna soba i moja soba zajedno. Bilo je tu uništenih ostataka pozlaćenog drvenog oltara, a na oltar su još bila211oslonjena četiri madraca: ležajevi bjegunaca, naravno, ali nije ostao nikakav drugi trag od njih, znak da je kapelicu i kasnije netko posjećivao, barem ja.Uzduž zida nasuprot prozorima vidio sam police od nela-kirana drva, pune tiskanih papira, novina ili časopisa u hrpama nejednake visine, kao da je riječ o raznim zbirkama. U sredini, dugački stol s dva stolca. Blizu onih vrata koja su sigurno bila ulazna (obilježena grubim zidarskim radom koji su djed i Masulu obavili za jedan sat, sa žbukom koja se izlijevala između cigli - zidarskom žlicom mogli su sve izravnati sa strane hodnika, ali ne i iznutra) nalazio se prekidač za struju. Okrenuo sam ga bez nade i doista se ništa nije upalilo, iako je sa stropa visjelo nekoliko žarulja na jednakoj udaljenosti, svaka ispod svog bijelog tanjura. Možda su u pedeset godina miševi izgrizli žice, ako su kroz otvor uspjeli doći dovde - ali miševi, zna se ... A moguće je da su djed i Masulu sve oštetili dok su zazidavali vrata.U to doba dana bilo je dovoljno i danje svjetlo. Osjećao sam se poput Lorda Carnavona koji nakon milenija kroči nogom u Tutankamonovu grobnicu, a jedini je problem da ga ne ubode tajanstveni skarabej koji je milenijima tamo u zasjedi. Unutra je sve bilo onako kako sam vjerojatno ostavi posljednji put. Štoviše, nisam trebao previše otvoriti prozore, tek toliko da vidim, kako ne bih pomutio tu uspavanu atmosferu.Još se nisam usudio čak ni pogledati čega ima na policama. Štogod tamo bilo, to je bilo moje i samo moje, inače bi ostalo u djedovoj radnoj sobi i ujak i ujna bi to strpali na tavan. Pa zašto bih se sada

pokušavao sjetiti? Sjećanje je u najgorem slučaju rješenje za ljudski rod kojemu vrijeme istječe, a ono što prolazi je prošlo. Ja sam uživao u čudu započinjanja ab ovo. Ponovno sam radio stvari koje sam radio tada, poput Pipina sam izlazio iz starosti kako bih stigao do svoje rane mladosti. Od toga sam trenutka trebao zadržati u pamćenju samo ono što mi se dogodilo kasnije, jer će to ionako biti isto kao i ono što mi se događalo nekoć.U kapelici se vrijeme zaustavilo, zapravo nije, kretalo se212unatrag, kao kad se kazaljke sata postave na prethodni dan i nije važno što pokazuju današnja četiri sata, dovoljno je znati (a to sam znao samo ja) da su to četiri sata od jučer ili od prije stotinu godina. Tako se sigurno osjećao Lord Car-navon.Da me sad ovdje otkrije Crna brigada, pomislio sam, vjerovala bi da tu stojim ljeti tisuću devetsto devedeset prve, dok bih ja (samo ja) znao da sam tu ljeti tisuću devetsto četrdeset četvrte. A onaj bi časnik s rukavicama morao skinuti kapu, jer ulazi u Hram vremena.21311. TAMO GORE NA COPACABANIMnoge sam dane proveo u kapelici, a kada se spuštala večer pograbio bih snop stvari i odlazio u djedovu radnu sobu pregledavati ih po cijelu noć, pod zelenom lampom, s upaljenim radijem (kao što sam sad već vjerovao), kako bih spojio ono što sam slušao s onim što sam čitao.Police u kapelici su sadržavale dječje časopise i stripove moje mladosti, neuvezane, ali dobro složene na uredne hrpe. To nisu bile djedove stvari, a datumi su počinjali s 1936. i završavali oko 1945.Možda je, kao što sam već pretpostavio razgovarajući o tome s Giannijem, djed bio čovjek iz drugih vremena pa je više volio da čitam Salgarija ili Dumasa. A ja sam, kako bih potvrdio prava na vlastitu maštu, držao te stvari izvan dometa njegova nadzora. Ali ako su neka izdanja potjecala iz 1936. kad još nisam išao u školu, to znači da mije netko drugi, ako nije djed, kupovao te dječje časopise. Možda je došlo do nekih zategnutosti između djeda i mojih roditelja, "zašto mu dajete to smeće u ruke?" - a oni su popuštali, jer su neke od tih stvari i sami čitali kao djeca.

I doista, na prvoj su hrpi bila neka godišta časopisa Cor-riere dei Piccoli, a brojevi iz 1936. nosili su natpis "Godina XXVIII" - ali ne fašističke ere, nego od osnutka. Dakle, Cor-riere dei Piccoli je postojao od prvih godina stoljeća, pa je razveseljavao djetinjstvo moga oca i moje majke - možda se njima više sviđalo prepričavati mi ga, nego meni to slušati.214U svakom slučaju, prelistavati Corrierino (došlo mi je samo od sebe da upotrijebim deminutiv) bilo je kao nanovo oživljavati one nemire koje sam osjetio prethodnih dana. U Corrierinu se na potpuno jednaki način govorilo i o fašističkim podvizima i o svjetovima iz mašte naseljenima grotesknim i bajkovitim bićima. Nudio mi je priče ili ozbiljne stripove fašistički potpuno pravovjerne, zajedno sa stranicama sa sličicama koje su, barem koliko se zna, bile američkog podrijetla. Jedini je ustupak tradiciji bio, u pričama koje su izvorno sigurno imale tekst u oblačićima, što su ukinuli te balloons, ili su ih prihvaćali samo kao dekoraciju: sve priče iz Corrierina imale su samo dugačke prozne natpise za ozbiljne pripovijesti i rimovane dječje pjesmice za komične priče.Evo ovdje počinju avanture - gospodina Bonaventure, i sigurno su mi nešto govorile zgode tog gospodina u nevjerojatnim, gotovo trapezastim bijelim hlačama, koji bi svaki put za neki svoj posve slučajni postupak kao nagradu dobivao milijun (u vrijeme pjesme o tisuću lira mjesečno), a u sljedećoj bi priči ponovno bio siromah u očekivanju nove nenadane sreće. Možda je bio rasipnik, kao i gospodin Pampurio koji je iako sasvim zadovoljan - u svakom nastavku - želio promijeniti stan. Ovi su mi se stripovi, po stilu i po potpisu crtača, činili pripovijestima talijanskog podrijetla, kao i dogodovštine mravca Formichina i cvrčka Cicalonea, šjor Calogera Sorbara koji se sprema za torbara, Martina Muma, lakšeg od perca pa leti nošen vjetrom, profesora Lambicchi-ja koji je izumio čudesnu superboju od koje slike oživljavaju, a kuću uvijek opsjedaju najneugodniji likovi iz prošlosti, hoćeš bijesni Orlando Paladino, hoćeš neki kralj s igraćih karata, srdit i osvetoljubiv što su ga izvukli iz njegova kraljevstva u Zemlji Čudesa.Ali su sigurno američki bili nadrealni krajolici po kojima su se

kretali mačak Felix, seoski derani Bim i Bum, For-tunello, Arcibald i Petronilla (gdje u interijerima nalik na Chrvsler Building likovi sa slika izlaze iz okvira).215Bilo je nevjerojatno da mi Corrierino donosi i pustolovine vojnika Marmittonea (odjevenog točno kao i moji vojnici iz zemlje Dembelije!) koji bi svaki put, što zbog svoje nesretne sudbine, što zbog gluposti generala s ukrasnim obrubima i s renesansnim brkovima, završio u zatvoru.Taj Marmittone je u sebi imao vrlo malo ratničkog i fašističkog. Pa ipak su mu dopustili suživot s drugim pričama koje su pripovijedale, prije epskim negoli grotesknim tonom, o mladim talijanskim herojima koji su se borili kako bi civilizirali Etiopiju (u priči Posljednji ras Abesinci koji su se opirali najezdi nazivani su "razbojnicima") ili su, kao u Heroju iz Villahermose, podupirali trupe frankista protiv okrutnih republikanaca, sve samih crvenokošuljaša. Naravno da mi ta posljednja priča nije govorila da, iako su se neki Talijani borili uz falangiste, drugi su se borili na drugoj strani, u Internacionalnim brigadama.Uz zbirku Corrierina, bila je tu i zbirka tjednika Vittorioso i njegovih velikih albuma u boji, od 1940. nadalje. Dakle, kad sam imao oko osam godina sigurno sam težio odraslom štivu, stripovima.I tu je vladala potpuna podvojenost, pa se s divnih zgoda u Zoolandiji, s likovima poput žirafe Giraffone, ribice Apriline i majmunčića Jojoa, ili s tragikomičnih pustolovina Pippa, Pertica i Palla, ili Alonza Alonza zvanog Alonzo, uhićenog zbog krađe žirafe, prelazilo na proslavu prošlih slavnih djela naše zemlje i na priče izravno nadahnute ratom u koji je trajao.Najviše su me se dojmile priče o legionaru Romanu, zbog gotovo inženjerske preciznosti ratnih strojeva, zrakoplova, oklopnih vozila, torpiljerki i podmornica.Izvještivši se preispitivanjem sukoba u djedovim novinama, sad sam naučio provjeravati datume. Primjerice, pripovijest Prema T.I.A. započinjala je 12. veljače 1941. Upravo su u siječnju Englezi napali Eritreju, a 14. veljače će zauzeti Mogadiš u Somaliji, ali,

ukratko, činilo se da je Etiopija još uvijek čvrsto u našim rukama, pa je bilo opravdano premjestiti heroja (koji se tada borio u Libiji) na istočnu afričku217bojišnicu. Poslali su ga u tajnu misiju da Vojvodi od Aoste, tada vrhovnom zapovjedniku snaga u istočnoj Africi, odnese povjerljivu poruku, a krenuo je iz sjeverne Afrike, prolazeći kroz anglo-egipatski Sudan. Čudno, budući je postojao radio, a na kraju će se saznati da poruka zapravo nije bila povjerljiva jer je glasila "Oduprijeti se i pobijediti", kao da Vojvoda od Aoste tamo dangubi. U svakom slučaju, Roma-no je krenuo sa svojim prijateljima i doživio razne pustolovine s divljim plemenima, engleskim oklopnim vozilima, zračnim borbama i svim onim što je crtaču omogućavalo da crta sjajne metalne površine.U brojevima od ožujka, kad su Englezi već prodrli duboko u Etiopiju, jedini za kojeg se činilo da to ne zna bio je Romano, koji se putem zabavljao lovom na antilope. Petoga travnja je218evakuirana Adis Abeba, Talijani su se utvrdili u Gala Sidamu i Amhari, a Vojvoda od Aoste se zabarikadirao u Amba Alagi. Romano je i dalje napredovao ravno kao strijela, dopustivši si čak i da uhvati slona. Vjerojatno su on i njegovi čitatelji mislili da još mora stići do Adis Abebe, gdje je međutim već ponovno došao negus, lišen vlasti točno pet godina ranije. Ipak, istina je daje u broju od 26. travnja hitac iz puške razmrskao Romanov radio, ali to je znak da ga je imao i ranije, pa nije jasno kako ga nisu obavijestili o svim tim događajima.Polovinom svibnja sedam tisuća vojnika iz Amba Alagija, lišenih hrane i streljiva, predalo se, a s njima je zarobljen i Vojvoda od Aoste. Čitatelji Vittoriosa to nisu morali ne znati, ali to je morao primijetiti barem jadni Vojvoda od Aoste, međutim 7. lipnja Romano stiže k njemu u Adis Abebu i nalazi ga živahnog i ozarenog optimizmom. I doista, vojvoda čita poruku i potvrđuje: "Naravno, i odupirat ćemo se sve dok ne postignemo pobjedu."Jasno je da su slike bile nacrtane mjesecima ranije, ali pred slijedom događaja redakcija Vittoriosa nije imala hrabrosti prekinuti

nastavke. Nastavili su misleći da djeca neće znati o mnogim kobnim vijestima - a možda je tako i bilo.219Treća je zbirka bila Topolino, tjednik koji je osim priča Wal-ta Disneva o Mikiju Mausu i Paški Patku, jednako tako objavljivao i zgode hrabrih Balilla, poput "Mali od podmornice". Ali upravo sam iz nekih godišta Topolina mogao razabrati slijed događaja do kojih je došlo oko 1941., kada su u prosincu Italija i Njemačka najavile rat Sjedinjenim Američkim Državama - otišao sam ponovno provjeriti u djedovim novinama i bilo je upravo tako, naime vjerovao sam da su u određenom trenutku Amerikancima dojadile Hitlerove podvale pa su ušli u rat, međutim ne, Hitler i Mussolini su objavili rat njima, misleći možda da ih uz pomoć Japanaca za nekoliko mjeseci mogu uništiti. Budući da je očigledno bilo teško odmah poslati neku skupinu SS ili Crnih košulja da osvoje New York, započelo se ratom stripovima, već od prije nekoliko godina, pa su balloons nestali, a zamijenili su ih natpisi ispod sličice. Zatim su, kao što ću to vidjeti u drugim stripovima, američki likovi već neko vrijeme polako iščezavali, a zamijenile su ih talijanske imitacije i, najzad, a vjerujem daje to bila posljednja i bolna prepreka koja je trebala pasti, ubijen je Topolino. Iz tjedna u tjedan, bez ikakve najave, nastavljala se ista To-polinova pustolovina, kao da se ništa nije dogodilo, ali glavni je lik sada bio izvjesni Toffolino, ljudski, a ne životinjski lik, s četiri prsta na svakoj ruci kao i ostale Disneveve antropomorf-ne životinje, a njegovi su se prijatelji zvali Mimma umjesto Minnie i Pippo. Kako li sam tada primio tu propast cijelog jednog svijeta? Možda potpuno mirno, s obzirom da su Amerikanci u trenutku postali zli. Ali, jesam li tada bio svjestan toga da je Topolino Amerikanac? Sigurno sam proživio cijeli niz dramatičnih preokreta i dok sam se uzbuđivao zbog preokreta u pričama koje sam čitao, preokrete u Povijesti koju sam živio smatrao sam običnima.Nakon Topolina dolazila su neka godišta Avventurosa i tu se sve mijenjalo. Prvi je broj bio od 14. listopada 1934.Sigurno ga nisam ja kupio, jer sam u to doba imao manje od tri godine, a ne bih rekao ni da su mi ga kupili tata i mama, jer njegove

priče nikako nisu bile dječje, bili su to američki stripovi zamišljeni za odrasliju publiku, iako ne u220potpunosti zrelu. Dakle, bili su to primjerci koje sam kasnije ugrabio, razmjenjujući ih za druge stripove. Ali sigurno sam nekoliko godina kasnije ja kupio albume velikog formata, vrlo šarenih naslovnica, na kojima su se pojavljivali razni prizori iz zgoda koje su unutra ispričane, kao u najavama "pogledajte uskoro" u kino dvoranama.I taj tjednik i ti albumi sigurno su mi otvorili oči prema novom svijetu. Počevši od prve pustolovine, na prvoj stranici prvog broja Avventurosa, naslovljene Uništenje svijeta. Junak je bio Flash Gordon koji je zbog spletke koju je udesio izvjesni doktor Zarkoff, završio na planeti Mango kojom vlada okrutni i nemilosrdni diktator, dijabolični Ming, azijatskog imena i crta lica. Mongo: kristalni neboderi koji se uzdižu na svemirskim platformama, podmorski gradovi, kraljevstva koja se protežu uzduž drveća goleme šume i svakojaki likovi, od Ijudi-lavova s bujnim grivama, do ljudi-sokolova i ljudi-vračeva kraljice Uraze, svi oni odjeveni ležerno sinkretič-ki, bilo u odore koje podsjećaju na kinematografski srednji vijek, poput mnogih Robina Hooda, bilo u najprimitivnije oklope i kacige, a ponekad (na dvoru) u odore konjanika ili kopljanika ili draguna iz opereta s početka stoljeća. A svi oni, i dobri i loši, bili su neprikladno opremljeni istovremeno bilo hladnim oružjem ili strelicama, bilo čudesnim puškama sa zrakama koje ubijaju, kao što se i njihova oprema mogla sastojati i od starih bornih kola oboružanih srpovima na bokovima i međuplanetarnih raketa šiljasta vrha i živih boja, poput autića za sudaranje u luna parku.Gordon je bio lijep i plavokos poput arijevska junaka, ali me priroda njegove misije sigurno zapanjila. Koje sam heroje do tada upoznao? Od školskih knjiga do talijanskih stripova, bili su to hrabri ljudi koji se bore za Ducea i na zapovijed čeznu za smrću; u djedovim romanima iz devetnaestoga stoljeća, ako sam ih u to doba već čitao, bilo je odmetnika koji se bore protiv društva, gotovo uvijek iz osobnih probitaka ili iz sklonosti zloći - osim možda grofa

Monte Krista koji se, međutim, ipak želio osvetiti zbog nepravdi koje je pretrpio on, a ne društvo. Naposljetku, čak i sama tri mušketira koji su bili221na strani dobra i kojima nije nedostajao neki njihov osjećaj za pravdu, činili su ono što su činili zbog osjećaja pripadnosti skupini, kraljevi ljudi protiv kardinalovih ljudi, zbog neke koristi ili zbog nekog promaknuća u čin kapetana.Gordon ne, on se borio za slobodu protiv tiranina; možda sam u to doba mislio da je Ming poput užasnog Staljina, crvenog bauka Kremlja, ali u njegovim crtama lica nisam mogao ne prepoznati našeg domaćeg Diktatora, koji je imao neprijepornu moć nad životom i smrću svojih podanika. DakleB,«.*ta8fe¦sftnssl-S.i ¦ Bk*i*. u o:t«kiT )?>t-xu. Canioslmt 30 msa tamnici som:*!. tsrzssrLA DISTRUZIONE DEL MONDOIIs Flashom Gordonom stekao sam prvi pojam o heroju - naravno da sam to mogao reći tek proteklih dana, ponovno ga čitajući, a ne u ono vrijeme - nekakvog oslobodilačkog rata koji se vodi negdje u Apsolutnom Drugdje, u kojem na udaljenim galaktikama eksplodiraju utvrđeni asteroidi.Prelistavajući ostale albume, u crescendu tajanstvenih plamenova od kojih sam svezak za sveskom sve više gorio, otkrivao sam junake koje mi moje školske knjige nikada nisu spomenule. Cino i Franco istraživali su prašumu, u pravoj simfoniji blijedih boja i svijetlo plavim košuljama Patrole slonovače, naravno i zato da obuzdaju nepokorna plemena, ali ponajviše kako bi zaustavili trgovce slonovačom i robovima koji su iskorištavali kolonijalno stanovništvo (koliko zlih bijelaca protiv dobrih ljudi crne kože!), u uzbudljivu lovu i na trgovce i na nosoroge, u kojem se njihovi karabini ne oglašavaju s bang bang ili naprosto pum pum kao u domaćim stripovima, nego s crack crack, a taj mi se crack na neki način sigurno urezao u najtajnije zakutke čeonih režnjeva koje sam pokušavao otvoriti, jer sam te zvukove još ćutio kao egzotično obećanje, kažiprst koji mi ukazuje na neki drugačiji svijet. Još jednom su zvukovi, ili još bolje njihova transkripcija više nego slike,

imali moć dozvati mi u sjećanje postojanje nekog traga koji mi je još izmicao.Arf arf bang crack blam buzz cai spot ciaf ciaf clamp splash crackle crackle crunch deleng gosh grunt honk honk cai meow mumble pant plop pwutt roaaar dring rumble blomp sbam buizz schranchete slam puff puff slurp smack sob gulp sprank blomp squit swoom bum thump plack clang tomp smash trač uaaaagh vrooom giddap yuk spliff augh zing slap zoom zzzzzz sniff...Zvukovi. Sve sam ih vidio, prelistavajući strip za stripom. Još kao mali sam se školovao na flatus vocis. Među različitim, zvukovima na pamet mi je pao sguisss, a moje se čelo orosilo znojem. Pogledao sam svoje ruke, drhtale su. Zašto? Gdje li sam pročitao taj zvuk? Ili je to možda jedini koji nisam pročitao nego čuo?223* * * Osjetio sam se ugodno susrevši se sa svescima o Fantomu, odmetniku na strani dobra, gotovo homoerotično zategnutom u crveni priljubljeni triko, lica jedva prekrivena malom crnom maskom koja dopušta da se vidi životinjska bjelina očiju, ali ne i zjenice, čineći ga još tajanstvenijim.224

Vjerojatno je doista doveo do ljubavnog ludila lijepu Dianu Palmer koja bi, ponekad kad bi ga uspjela poljubiti, s drhtajem osjetila muskulaturu junaka pod tkaninom pripijena trikoa koji nikada nije skidao (kadikad bi ga, ranjenog hicem iz vatrena oružja, njegovali njegovi divlji pomoćnici stavljajući mu kirurški povez, ali uvijek iznad tog trikoa, sigurno vodonepropusnog, s obzirom na to daje ostajao pripijen čak i nakon što bi izronio poslije dugog ronjenja u vrelim južnim morima).Ali ti su rijetki poljupci bili čarobni trenuci, jer bi mu Diana na neki način izmakla, ili zbog nekog nesporazuma, ili zbog nekog čeznutljivog suparnika, ili zbog drugih hitnih obveza lijepe međunarodne putnice, a on je nije mogao pratiti i njome se oženiti, onako sputan naslijeđenom prisegom i osuđen na vlastitu misiju: da štiti stanovništvo bengalske prašume od lopovluka indijskih gusara i bijelih pustolova.

Kasnije, ili istodobno sa sličicama ili pjesmama koje su me podučavale kako pokoriti divlje i okrutne Abesince, naletio sam na junaka koji je s Bandar Pigmejcima živio bratski i s njima se borio protiv zlih kolonijalista - a Guran, vrač Bandara, bio je mnogo obrazovaniji i mudriji od nepoštenih nevaljalaca blijede kože koje je pomogao potući, ne kao vjerni Dubat, nego kao punopravni partner i član te dobrohotno osvetničke mafije.Zatim su tu bili drugi junaci koji se i nisu doimali osobito revolucionarnima (ako sam proteklih dana tako mogao zamišljati svoje političko sazrijevanje), poput mađioničara225Mandrakea, za kojeg se čak činilo da svog roba Lotara, iako s njim postupa kao s prijateljem, koristi kao tjelesnog čuvara i vjernog slugu. Ali i Mandrake je, koji je zle pobjeđivao snagom magije, a jednim bi pokretom ruke protivnikov pištolj pretvarao u bananu, bio građanski junak, bez crvene ili crne odore, već uvijek besprijekoran u fraku i cilindru. A građanski je junak bio i Tajni agent X9, u trench coatu, sakou i kravati, koji nije uhodio neprijatelje režima, nego razbojnike i barune lopove, štiteći porezne obveznike malim i dražesnim džepnim pištoljima, koji bi se ponekad pojavljivali onako vrlo fini čak i u rukama plavokosih, pažljivo našminkanih dama u svilenim haljinama izreza ukrašena perjem.Bio je to drugačiji svijet koji mi je trebao uništiti jezik za koji se škola trudila kako bi me naučila ispravno ga koristiti, jer su anglikanizirani prijevodi bili samo približno talijanski (lik u Mandrakeu je govorio: "Ovo je kraljevstvo od Sakija... Ako se ne varam on možda špijunirati nas!" - a na prvom ili jednom od prvih albuma Mandrakea, na ovitku je ime junaka bilo napisano "Mandrache"). Ali zar je to važno? Jasno je da sam u tim albumima punim gramatičkih pogrešaka susretao junake drugačije od onih koje mi je nudila službena kultura i možda su me te sličice kričavih (ali tako hipnotičkih!) boja navele na različito viđenje Dobra i Zla.Bilo je još toga. Odmah pored bila je cijela zbirka Zlatnih albuma s prvim podvizima Mikija Mausa, koji su se događali u gradskoj

sredini koja sigurno nije bila moja (ne znam226jesam li u to doba shvaćao je li to neki gradić ili velika američka metropola). Miki Maus i uodoinstalaterovpomoćnik (o, neizrecivi gospodin Cijević!), Miki Maus i lov na blago, Miki Maus i sedam duhova, Miki Maus i Bjelkino blago (evo ga, konačno jednak milanskom anastatskom pretisku, samo u oker i smeđoj boji), Miki Maus u Legiji stranaca - ne zato što je vojnik ili razbojnik, nego zato što je zbog građanske dužnosti prihvatio da bude uključen u međunarodnu špijunsku aferu pa se u Legiji stranaca susretao s užasnim pustolovinama, u kojima su ga progonili nevjerni Grillo Grifi i zlonamjerni Hromi Dabo - Miki Maus, sav treperim od sreće, iz pustinje živ izać neće...Sudeći po poražavajućem stanju mojeg primjerka, najčitaniji od svih bio je Miki Maus novinar: bilo je nezamislivo da režim dopusti objavljivanje zgode o slobodi tiska, ali vidi se kako državnim cenzorima životinjske priče nisu izgledale stvarnima i opasnima. Gdje li sam čuo "to ti je tisak, ljepoto moja, i ti tu ništa ne možeš učiniti"? To je moralo biti kasnije. U svakom slučaju, Miki Maus uz vrlo oskudna sredstva pokreće svoje novine Odjeci svijeta - prvi broj izlazi s groznim tiskarskim pogreškama - i neustrašivo nastavlja objavljivati ali the news that'sfit toprint, iako ga bezobzirni gangsteri i potkupljivi politikanti svim sredstvima pokušavaju zaustaviti. Tko mije ikada govorio, do tada, o slobodom tisku sposobnom oduprijeti se svakoj cenzuri?227* * *Neke su se tajne moje djetinje podvojenosti počele razjašnjavati. Čitao sam školske knjige i stripove i vjerojatno sam na stripovima mukotrpno sagradio građansku svijest. Zbog toga sam, naravno, sačuvao ove krhotine svoje uništene prošlosti, čak i poslije rata, kada bi mi u ruke došle stranice američkih novina (možda su ih donijele američke trupe), s nedjeljnim stripovima u boji koji su me upoznali s drugim herojima, poput Lila Abnera ili Dicka Tracvja. Vjerujem da ih se naši predratni izdavači nisu usuđivali objavljivati, jer je crtež bio pretjerano modernistički i podsjećao je na ono što su

nacisti nazivali degeneriranom umjetnošću.Hoću li se kasnije, kad postanem stariji i mudriji, na poticaj Dicka Tračeva približiti Picassu?Sigurno ne na poticaj ondašnjih stripova, s izuzetkom Gordona. Reprodukcije su, možda izravno preuzimane iz američkih izdanja i bez plaćanja prava, bile loše otisnute, često nejasnog crteža i sumnjivih boja. Da i ne govorim o drugim stranicama nakon zabrane uvoza s neprijateljskih obala, kad se Fantom pojavio u zelenom trikou i s drugim osobnim karakteristikama, kao loša imitacija nekog domaćeg crtača. A da i ne spominjem autarkične junake koje su vjerojatno smislili kao opreku panteonu iz Avventurosa, vrlo vješto nacrtane, iako sve u svemu simpatične, poput golemog Dicka Fulminea, istaknute musolinijevske brade, koji bi šakama uništavao razbojnike koji naravno nisu bili arijevska podrijetla, poput Crnca Zamba, Južnoamerikanca Barreire, a kasnije mefistofeliziranog Mandrakea, zlog i zločinačkog Flattaviona, čije ime podsjeća na prokletu iako neodređenu rasu, koji frak američkog mađioničara zamjenjuje otrcanim šeširom i kabanicom kakve seljaci nose nakon rada u polju. "Naprijed, golubići moji, priđite samo," vikao228bi Fulmine svojim neprijateljima u izgužvanim jaknama i s kačketima, pa udri po njima osvetničkim šakama. "Pa ovo je demon," govorili su odmetnici, sve dok se u mraku ne bi pojavio četvrti Fulmineov zakleti neprijatelj, Bijela maska, koji bi ga drvenim batom ili vrećom pijeska udario u potiljak, a Fulmine bi se srušio govoreći "Kvra...!" Ali nakratko, jer bi se, iako sapet lancem u nekoj samici u kojoj voda prijeteći raste, jednim trzajem mišića oslobodio spona i odmah zatim uhvatio i isporučio načelniku (čovječuljku okrugle glave čiji je monobrk više nalikovao brku nekog bankara nego Hitle-rovom) cijelu bandu propisno zapakiranu.Voda koja se diže u samici sigurno je bila topos u stripovima svih zemalja. Osjetio sam kao neku žeravicu na prsima, a u ruke sam uzeo strip Juventus Pikova petica - Posljednja epizoda Stjegonoše smrti. Čovjek u jahaćem odijelu, s cilindričnom crvenom maskom

koja mu prekriva cijelu glavu i širi se u veliki grimizni ogrtač, raskrečenih nogu, ruku podignutih uvis, udova lancima prikovanih za zidove kripte, a netko je odčepio žilu podzemne vode koja ga postupno treba potopiti.* * *229Ali dodaci tih stripova sadržavali su druge, još zanimljivije priče u nastavcima. Jedna se zvala U kineskim morima, a glavni su likovi bili Gianni Martini i njegov brat Mino. Vjerojatno mi se činilo čudnim da dva mlada talijanska junaka doživljavaju pustolovine u području gdje nismo imali kolonija, među istočnjačkim gusarima, nitkovima egzotičnih imena, prelijepim ženama još egzotičnijih imena poput Dru-sille i Burme. Ali svakako sam primijetio različitu kvalitetu crteža. Među malobrojnim američkim stripovima, možda pribavljenima '45. od vojnika, kasnije sam vidio da se ta priča u stvari zove Terry and the Pirates. Talijanski je strip bio iz godine 1939., pa je dakle još iz tog doba nametnuta talijanizacija stranih priča. Uostalom, u svojoj maloj zbirci inozemnog materijala primijetio sam da su tih godina Francuzi Flasha Gordona preveli kao Guya rEclaira.Više se nisam mogao odvojiti od tih naslovnica i od tih sličica. Kao da si na nekom partvju i imaš dojam da sve prepoznaješ, ćutiš onaj deja uu osjećaj za svaku osobu koju susretneš, ali ne možeš reći ni kada si je sreo ni tko je ona - a u iskušenju si da svakog trena uzvikneš kako si stari moj, pružajući i odmah zatim povlačeći ruku iz straha da ne napraviš neku glupost.Neugodno je ponovno posjećivati svijet u kojem se zatek-neš prvi put: kao da si povratnik u nečiju tuđu kuću.c Nisam čitao nekim slijedom, ni prema datumima, niti prema serijama i likovima. Preskakao sam, vraćao se natrag, s230junaka iz Corrierina prelazio na junake Walta Disneva, događalo mi se da uspoređujem patriotske priče s Mandrakeovim dogodovštinama u borbi protiv Cobre. I upravo vraćajući se na Corrierino, na priču o posljednjem rasu, gdje se junak, fašistički omladinac Mario, suprotstavlja rasu Aituu, ugledao sam sličicu od

koje mije srce zastalo i osjetio sam nešto vrlo nalik erekciji - ili bolje reći nešto blaže, što bi se trebalo dogoditi onome koga je zadesila impotentia coeundi. Mario bježi rasu Aituu odvodeći sa sobom Gemmy, bjelkinju, rasovu ženu ili priležnicu, koja je već shvatila daje budućnost Abe-sinije u izbaviteljskim i civilizatorskim rukama Crnih košulja. Aitu, bijesan zbog izdaje zle žene (koja je međutim u konačni-ci postala dobra i kreposna) izda naredbu da se spali kuća u kojoj se skriva dvoje bjegunaca. Mario i Gemmy uspiju se popeti na krov i tu Mario primijeti golemu euforbiju. "Gemmy," kaže on, "uhvatite se za mene i zatvorite oči!"Nezamislivo je da bi Mario mogao imati nečasne namjere, osobito u takvom trenutku. A Gemmy je, kao i sve junakinje iz stripova, bila odjevena u mekanu tuniku, svojevrsni peplos, žensku gornju halju koja otkriva ramena, ruke i dio grudi. Kao što su to prikazivale četiri sličice posvećene bijegu i opasnom skoku, peplosi se, zna se, osobito ako su svileni, podignu najprije na gležnju, zatim na listu, a ako se žena u strahu čvrsto uhvati za vrat fašističkog omladinca, takav zagrljaj ne može drugo nego postati grčevit, a njen se obraz, zacijelo namirisan, priljubljuje uz njegov oznojeni vrat. Tako se na četvrtoj sličici, dok se Mario hvata za granu euforbije, zaokupljen jedino time da ne padne neprijatelju u ruke, Gemmy, sad već sigurna, opušta i kao da suknja ima prorez, lijeva joj je noga ispružena i već obnažena sve do koljena, otkrivajući lijepi list, oplemenjen i izdužen šiljastom potpeticom, dok se od desne noge vidi samo gležanj - ali budući da je noga bila koketno podignuta pod pravim kutom prema izazovnom bedru, haljina se (možda zbog vrelog vjetra s etiopskih amba) vlažno priljubljivala uz tijelo, tako da se jasno uočavala zaob-ljenost stražnjice i modeliranost cijele noge. Nemoguće je da crtač nije bio svjestan erotskog efekta koji stvara i sigurno se231oslanjao na različite filmske uzore ili baš na Gordonove žene, uvijek obavijene tijesno pripijenim haljinama ukrašenima dragim kamenjem.Nisam mogao reći je li to bila najuzbudljivija slika koju sam ikada vidio, ali je sigurno (ako je datum Corrierina bio

k!on vt siesta ch& • "oce&uEcae,ML O LA A\Oi2.TL - SS POSTfi. IMT6^ !_IG&-iTe MOMCI PEMSE OESTE OU6. VOUTS/»Ušir-23220. prosinca 1936.) bila prva. Niti mogu zaključiti jesam li sa četiri godine već iskusio fizičku reakciju, rumenilo, uzdah divljenja, ali je sigurno ta slika za mene bila prvo otkriće vječnog ženskog, tako da sam se pitao jesam li nakon toga još uvijek mogao staviti glavu na majčine grudi s istom neduž-nošću kao prije.Noga koja izviruje iz dugačke i mekane, gotovo prozirne haljine i ističe obline tijela. Ako je to bila iskonska slika, je li ostavila traga?Počeo sam nanovo prolaziti stranicama i stranicama koje sam već pregledao, očima sam tražio i najsitnije razderotine na svim rubovima, blijede otiske oznojenih prstiju, zgužvo-tine, uši na gornjim uglovima listova, blago ostrugane površine po kojima kao da su prsti prešli više puta.A pronašao sam i cijeli niz razglićenih nogu koje proviruju iz proreza mnogih ženskih haljina: proreze ima odjeća žena na Mongu, i Dale Arden i Mingove kćeri Aure, i odali-ski koje uveseljavaju carske zabave, prorez imaju i raskošni negližei gospođa na koje je nailazio Tajni agent X9, prorez imaju tunike opakih djevojaka iz Zračne bande koju je Fantom kasnije razbio, naslućivao se prorez na crnoj večernjoj haljini zavodljive Dragon Lady iz Terry i pirati... Sigurno sam sanjario o tim putenim ženama, dok su žene u talijanskim časopisima pokazivale noge lišene tajni, od suknje koja seže do koljena do golemih peta od pluta. Ali noge, ali noge... Koje li su to noge koje su mi probudile prve porive, jesu li to bile noge lijepih kitničarskih pomoćnica i domaćih ljepotica na biciklima, ili noge žena s drugih planeta i udaljenih mega-lopolisa? Bilo je očigledno da su me sigurno više privlačile nedokučive ljepotice nego ljepota djevojke ili zrele gospođe iz susjedstva. Ali tko bi to uopće mogao reći?Ako sam i maštao o ženi iz najbližeg susjedstva ili o djevojčicama koje su se igrale u parkiću u blizini kuće, to je ostala moja tajna, o

kojoj izdavačka industrija nije primila ni objavila vijest.* * *233Kad sam završio s hrpom stripova, izvukao sam niz pojedinih brojeva ženskog časopisa Novella koji je sigurno čitala moja majka. Dugačke ljubavne priče, poneka profinjena ilustracija vitkih žena i gospode britanskog profila, fotografije glumica i glumaca. I sve to u tisuću nijansi smeđe boje, a smeđa su bila čak i slova tekstova. Naslovnice su bile galerija ljepotica iz tog vremena, ovjekovječenih u izuzetno krupnom planu, a kad sam ugledao jednu od njih, srce mi se brzo stis-nulo, kao da ga je liznuo platneni jezičak. Nisam se mogao oduprijeti porivu da se nagnem nad tim licem i da svoje usne položim na njezine. Nisam oćutio nikakav fizički osjet, ali baš sam to kriomice učinio 1939., sa sedam godina, kad sam već sigurno bio žrtvom nekih nemira. Je li to lice nalikovalo Si-billi? Paoli? Vanni, dami s hermelinom, ili drugima čija mije imena Gianni s podsmjehom spomenuo, Cavassi, američkoj knjižarici na Salonu knjige u Londonu, Silvani, ili lijepoj Nizo-zemčici zbog koje sam tri puta odlazio u Amsterdam?M&KttBl-• y »?„s; ' -I234Možda nije nijednoj. Zacijelo sam stvorio, uz pomoć mnogih slika koje su me očarale, svoj idealni lik i kad bih pred sobom imao lica svih žena koje sam volio, mogao bih iz njih izvući arhetipski profil, nikada dostignuti Ideal za kojim sam težio cijeloga života. Je li bilo kakve sličnosti između Vanninog i Sibillinog lica? Možda više nego što se činilo na prvi pogled, možda vragolasti nabor smiješka, način na koji pokazuju zube kad se smiju, kretnja kojom uređuju kosu. Bio bi dovoljan i jednostavan pomak ruke...Žena koju sam upravo poljubio na slici bila je drugačijeg kova. Da sam je susreo tog trenutka, ne bih je udostojio ni pogleda. Bila je riječ o fotografiji, a fotografije se uvijek doimaju vezanima za neki trenutak, nemaju platonsku lakoću crteža što ti daje mogućnost nagađanja. Ljubeći je nisam poljubio sliku predmeta ljubavi, nego drskost spola, napadnost usana obilježenih upadljivom šminkom.

To nije bio treperav i čeznutljiv poljubac, bio je to primitivan način priznavanja postojanja puti. Vjerojatno sam tu epizodu odmah zaboravio, kao nešto mračno i zabranjeno, dok mi se Abesinka Gemmy činila uzbudljivim ali ljubaznim likom, ljupkom dalekom princezom, samo za gledanje, ali ne i za pipanje.Pa kako sam onda sačuvao te majčine časopise? Vjerojatno sam se u poodmakloj adolescenciji, možda već kao učenik srednje škole, kad sam se vratio u Solaru pozabavio obnavljanjem onoga što mi se već tada činilo dalekom prošlošću, pa sam praskozorja svoje mladosti posvetio ponavljanju izgubljenih koraka djetinjstva. Već sam bio osuđen na nadoknađivanje sjećanja, samo što je tada to bila igra i imao sam na raspolaganju sve svoje madeleines, a sada je to, međutim, bio očajnički izazov.U kapelici sam ipak nešto shvatio o svom otkriću puti i o načinu na koji nas i oslobađa i podjarmljuje. No dobro, to je ipak bio način da se izbjegne robovanju povorkama u odorama i bespolnom carstvu Anđela čuvara.Je li to bilo sve? Osim, primjerice, božičnih jaslica na ta-235vanu, još mi ništa nije govorilo o mojim vjerskim osjećajima, a činilo mi se nemogućim da ih dijete ne gaji, iako odgajano u laičkoj obitelji. I nisam otkrio baš ništa što bi me odvelo do onoga što se događalo od 1943. nadalje. Moguće da je to bilo upravo između 1943. i 1945., nakon što je kapelica bila zazidana, kad sam odlučio tamo sakriti najintimnija svjedočanstva djetinjstva koje se već nejasno rasplinjavalo u krhkosti sjećanja: počinjao sam postajati muškarcem, u odraslu dob sam ulazio upravo u vrtlogu najcrnjih godina, pa sam u kripti odlučio sačuvati prošlost kojoj sam odlučio posvetiti nostalgiju odrasla čovjeka., Među mnogim stripovima o Činu i Francu konačno mi je u ruke došlo nešto zbog čega sam osjetio da sam na pragu konačnog otkrića. Strip je imao višebojnu naslovnicu, a zvao se Tajanstveni plamen kraljice Loane. Tu se nalazilo objašnjenje tajanstvenih plamenova koji su me uznemirili nakon buđenja, pa je putovanje u Solaru konačno dobilo neki smisao. Otvorio sam strip i naletio na najblesaviju priču koju je ljudski um ikada mogao smisliti. Bila je to

vrlo nesuvisla priča koja je propuštala vodu na sve strane, zgode su se ponavljale, ljudi su se naprečac zaljubljivali bez ikakva razloga, a Cino i Franco su kraljicom Loanom bili pomalo očarani, a pomalo su je smatrali zlokobnim stvorenjem.236Cino i Franco s dvojicom prijatelja, u središtu Afrike, zateknu se u tajanstvenom kraljevstvu u kojem jednako tako tajanstvena kraljica čuva vrlo tajanstveni plamen koji daruje dug život ili čak besmrtnost, budući da Loana, uvijek prekrasna, vlada divljim plemenom već dvije tisuće godina.U određenom je trenutku na scenu ušla Loana, a nije bila ni privlačna ni uznemirujuća: prije me podsjećala na neke parodije iz nekadašnjeg varijetea koje sam nedavno gledao na televiziji. Što se ostatka priče tiče, sve dok se zbog ljubavne boli nije bacila u bezdan, Loana je, besmisleno zagonetna, tumarala amo-tamo tim vrlo šeprtljavim zbivanjima bez imalo privlačnosti i psihologije. Samo se željela udati za nekog Činova i Francova prijatelja koji je nalikovao (kao jaje jajetu) princu kojeg je voljela prije dvije tisuće godina i kojeg je dala ubiti, a zatim okameniti, jer je odbio njene dražesti. Nejasno je zašto bi Loani trebao moderni dvojnik (a osim toga, ni on je ne želi, jer se na prvi pogled zaljubio u njenu sestru), budući daje svojim tajanstvenim plamenom mogla vratiti život mumificiranom ljubavniku.Uz ostalo, kao što sam to već bio vidio u drugim stripovima, ni fatalne žene ni sotonski muškarci (poput Minga s Dale Arden) nisu nikada željeli posjedovati, silovati, zatočiti u svom haremu, tjelesno se sjediniti s predmetom svoje uspaljenosti. Uvijek su se s njima željeli vjenčati. Protestantsko licemjerje američkih izvornika ili pretjerana čednost koju je talijanskim prevoditeljima nametnula katolička vlast zaokupljena demografskom bitkom?Da se vratimo na Loanu; slijedile su razne završne katastrofe, tajanstveni se plamen zauvijek gasi, pa zbogom besmrtnosti za naše glavne junake, a nije ni vrijedilo truda da toliko vuku noge kako bi stigli čak dotle, kad na kraju izgleda da im i nije bilo toliko stalo da dođu do tog plamena, a započeli su cijeli taj urnebes kako bi ga pronašli, ali možda više nije bilo stranica na raspolaganju, strip je

trebalo nekako završiti, a autori se više nisu snalazili kako i zašto su ga uopće započeli.Ukratko, vrlo glupa priča. Ali očigledno mi se dogodilo237kao i s gospodinom Pipinom. Kao mali pročitaš neku priču, zatim ona u tvom sjećanju naraste, preoblikuješ je i uzdižeš, pa zatim sasvim suhoparnu zgodu pretvaraš u mit. Zapravo, ono što je očigledno potaknulo moje uspavano sjećanje nije bila priča sama po sebi, nego njen naslov. Očarao me izraz tajanstveni plamen, da i ne govorim o Loaninu milozvučnu imenu, iako je u stvarnosti bila mala hirovita umišljenica preodjevena u bajaderu. Proživio sam sve godine svog djetinjstva - a možda i kasnije - njegujući ne sliku nego zvuk. Zaboravivši onu "povijesnu" Loanu, nastavio sam slijediti usmenu auru drugih tajanstvenih plamenova. I mnogo godina kasnije, narušena sjećanja, obnovio sam ime plamena ne bih li definirao odsjaj zaboravljenih užitaka.Magla je, kao i uvijek, još bila u meni, samo povremeno provrtana odjecima jednog naslova.Gurajući nasumce ruke ovdje i ondje, izvukao sam album duguljasta formata uvezan u tkaninu. Čim sam ga otvorio shvatio sam daje riječ o zbirci maraka. Zacijelo mojoj, jer je na početku nosila moje ime i datum kad sam ih vjerojatno počeo sakupljati, 1943. Album je bio gotovo profesionalne izrade, s listovima koji su se mogli vaditi, a bio je organiziran po zemljama, abecednim redom. Marke su bile učvršćene preklopcem ali su neke, marke talijanskih pošta iz tih godina, s kojima sam možda započeo svoje falatelistič-ko doba, nalazeći ih na omotnicama ili razglednicama, bile zadebljale, pozadina im je bila hrapava, nečim obložena. Zaključio sam da sam ih u početku lijepio u neku bilježnicu koristeći gumirabiku. Kasnije sam očito naučio kako se to radi, pa sam pokušao spasiti tu koncepciju zbirke uranjajući listove bilježnice u vodu, marke su se odlijepile, ali su zadržale neizbrisive znakove mog neznanja.> Da sam kasnije naučio kako se to radi vidjelo se iz knjige koja je bila ispod albuma, kopija Kataloga Yverta i Telliera iz 1935. Vjerojatno je bila dijelom djedove krame. Naravno daje za ozbiljnog

kolekcionara iz 1943. taj katalog već bio zastario, no menije očigledno bio dragocjen, ali ne zato što238sam iz njega saznavao nove cijene i posljednja izdanja, nego metodu i način katalogiziranja.Gdje sam nabavljao marke tih godina? Je li mi ih davao djed ili su se u dućanu mogle kupiti omotnice sa sortiranim komadima, kao što je to još i danas slučaj na štandovima između Via Armorari i Cordusio u Milanu? Vjerojatno je da sam sav svoj bijedni kapital uložio kod nekog trgovca papirom u gradu, koji je prodavao upravo neiskusnim kolekcionarima, pa su dakle oni primjerci koji su meni izgledali kao iz bajke zapravo bili obične marke iz optjecaja. Ili je možda tih ratnih godina, budući da su sve međunarodne razmjene bile blokirane - a u određenom trenutku i one domaće - na tržištu bio u optjecaju vrijedan materijal po niskoj cijeni, jer ga je prodavao neki umirovljenik kako bi mogao kupiti maslac, kokoš ili par cipela.Za mene je taj album sigurno bio, prije nego li predmet od vrijednosti, stjecište slika iz sna. Plameni žar bi me obuhvaćao pri pogledu na svaki lik. Ma kakvi stari atlasi. Nad tim sam albumom zamišljao plava mora uokvirena grimizom Deutsch-Ostafrike, u spletu linija kao na arapskom tepihu na tamnozelenoj podlozi vidio sam kuće u Bagdadu, na tam-noplavom polju uokvirenom ružičastim divio sam se profilu Đure V. gospodara Bermuda, u tonovima pečene cigle mnome je zagospodarilo bradato lice paše ili sultana ili radže države Bijawar, možda jednog od Salgarijevih indijskih prinčeva, a salgarijanski su odjeci sigurno obogatili i mali pravokutnik boje zelena graška na kojem je pisalo Labuan Colonv, možda sam čitao daje započeo rat za Gdansk dok sam rukovao markom boje vina s pečatom Danzig, na marki države Indore čitao sam five rupies, maštao o čudnim domorodačkim piro-gama koje su se isticale na podlozi boje šeboja jednog dijela Britanskih Salamunskih otoka. Brbljao sam nad krajolikom Guatemale, nad nosorogom iz Liberije, nad nekim drugim domorodačkim plovilom koje je dominiralo na velikoj marki Papue (što je manja država, veća je marka, upravo sam to naučio) i pitao se gdje li su Saargebiet ili

Swaziland.239Putovao sam širokim svijetom samo posredstvom marke, onih godina kad smo bili kao ograđeni nesavladivim preprekama, stiješnjeni između dviju sukobljenih vojski. Čak su i željezničke veze bile prekinute, iz Solare do grada se možda moglo stići samo biciklom, a ja sam prelijetao iz Vatikana u Portoriko, iz Kine u Andoru.Posljednja me tahikardija obuzela pred dvjema markama otočja Fidži. Nisu bile ni ljepše ni ružnije od drugih. Jedna je prikazivala domoroca, na drugoj je bila karta otočja Fiji (kako li sam to izgovarao?) Možda su me te marke koštale dugih i napornih razmjena pa sam ih volio više od drugih, možda me zadivila preciznost zemljopisne mape koja mi je govorila o otocima s blagom, možda sam tek na tim malim pravokutnicima naučio ime tih teritorija koje nikad nisam čuo. Čini mi se daje Paola rekla kako sam si utuvio u glavu da jednom želim otići na Fidži, pregledavao sam prospekte putničkih agencija, ali sam to stalno odgađao, jer je trebalo otići na drugu stranu kugle zemaljske, a ići tamo na manje od mjesec dana nije imalo smisla.I dalje sam zurio u te dvije marke i spontano mi je došlo da zapjevam pjesmu koju sam slušao nekoliko dana ranije Tamo gore na Copacabani. A s pjesmom mi se vratilo i Pi-pettovo ime. Stoje povezivalo marke s pjesmom, a pjesmu s imenom, samo imenom, Pipetto?Tajna Solare bila je u tome što sam se svakim korakom približavao rubu otkrića, a zastao bih na rubu litice nevidljivog klanca u magli. Poput Vallonea, pomislio sam. Ali što je to Vallone?24112. SADA DOLAZI ONO NAJBOLJEPitao sam Amaliju zna li štogod o nekom Valloneu. "Naravno da znam," odgovorila je, "Vallone, eh... Samo se nadam da vam nije palo na pamet ić' tamo, jer je već bilo opasno kad ste bili mali, al' sad kad s dopuštenjem i niste više dječačić, završit će tako da ćete se ubit'. Paz'te, jer ću ja nazvat' gospođu Paolu, da znate."Razuvjerio sam je. Samo sam htio znati što je to.

"Vallone? Dovoljno je da pogledate s prozora svoje sobice i u daljini se vidi vrh brežuljka na kojem se uzdiže San Mar-tino, gradić, ma kakav gradić, seoce s najviše stotinu ljudi, sve gadni neki ljudi ako baš 'oćete znat', a zvonik im je viši neg' je selo široko, jer stalno pričaju da tamo imaju tijelo Blaženog Antonina, koji izgleda k'o rogač s licem crnim k'o suha kravlja balega, izvin'te na toj r'ječi, a ispod halje strše prsti što izgledaju k'o suharci i moj je jadni ćaća prič'o da su prije sto godina izvukli iz zemlje nekog "ko je već zaudarao, stavili na njega *ko zna kakvu svinjariju i metnuli ga pod staklo ne bi 1' štogod zaradli od 'odočasnika, a onda ionako niTco ne ide tamo, a ljude baš briga za Blaženog Antonina koji nije ni neki svetac iz ovi' krajeva, nego su ga izabrali u kalendaru stavljajuć' prst tamo di se otvorio.""A Vallone?""Vallone je to što se u San Martino stiže samo putom koji se stalno penje, pa je sad to i s autom vel'ka muka. Nije to put k'o u nas pa da pristojno vijuga oko brežuljka i malo-242pomalo stiže gore. Da bar je! Ne, ide gore sasvim ravno il' skoro ravno i zato je tak'a muka. A znate 1' zašto tako ide? Zato što na toj strani di se put penje, brijeg San Martino ima drveća i poneki vinograd pa su morali stavit' pojačanja da bi ih mogli ić' obrađivat', a da ne kliznu nizbrdo stražnjicom po zemlji, a na svim drugim dijelovima brijeg se spušta strmo k'o provalija, sve samo trnje i žbunje i kamenje, nema se di nogu stavit', i to je Vallone, di su se neki i ubili jer su riskirali i ne znajuć' kakva je to strašna beštija. Još kako-tako ljeti, al' kad dođe magla, bolje ti je uzet' konop i odma' se objesit' na gredu na tavanu neg' ić' po Valloneu, jer se tako barem prije ubiješ. Ako imaš hrabrosti pa odeš gore, e tu te dočekaju coprnice."Bilo je to treći put da mi Amalia govori o vješticama, ali na svako pitanje kao da je pokušavala izbjeći odgovor, a nisam shvaćao je li to zbog strahopoštovanja ili zato što na kraju krajeva ni ona sama nije znala tko su. Mora da su to bile vještice koje su nalikovale usamljenim babuskarama, ali kad se spuštala noć okupljale su se u najstrmijim vinogradima i na prokletim mjestima kakvo je Vallone,

kako bi obavile neke čarolije s crnim mačkama, kozama ili otrovnicama. Opake kao otrov, zabavljale su se bacanjem uroka na one koji bi im se suprotstavili i upropaštavale njihove ljetine."Jednom se jedna pretvorila u mačku i ušla je u neku ovdašnju kuću odnoseć' d'jete. Tako je jedan susjed, koji se boj'o i za svoje d'jete, provodio noći uz kolijevku sa sjekirom, pa kad je mačka ušla, jednim joj je udarcem otkinuo šapu. Zatim mu sine pogana mis'o i odlazi kod starice koja je stanovala nedaleko i vidio je da joj iz rukava ne viri šaka i pit'o ju je kako to, a ova se počela izmotavat' da se režuć' korov ozlijedila srpom, onda je on rek'o da ja to malo vidim, a ona nije imala ruku. Ona je bila ta mačka, pa su je tako oni iz sela uhvatili i spalili.""Je li to istina?""Istina il' ne, tako mije pričala moja baka, iako se taj put moj djed vratio kući vičuć' coprnice coprnice, jer se vrać'o243iz gostionice s kišobranom preko ramena, a svaki bi ga čas nelco uhvatio za dršku i ne bi ga pušt'o ić' napr'jed, al' je moja baka rekla šut' nesrećo jer drugo i nisi, nacucl'o si se k'o čep pa si tetur'o s kraja na kraj puta i sam si gur'o dršku među grane drveća, ma kakve coprnice su te spopale, pa udri po njemu. Ja ne znam jesu 1' sve te priče istinite, al'je nekoć u San Martinu bio neki svećenik koji je nešto petlj'o s duhovima, jer je bio mason k'o i svi svećenici a u coprnice se dobro razumio, al' ako si dao milodar crkvi skinuo bi ti uroke i bio si miran godinu dana. Godinu dana, e da, a onda novi milodar."Ali problem Vallonea, objasnila je Amalia, bio je taj što sam se, kad sam imao dvanaest ili trinaest godina, tamo penjao s družinom nitkova poput mene koji su bili u ratu s onima iz San Martina, a htjeli su ih iznenaditi uspinjući se s te strane. Da me ona vidjela da idem tuda, na ramenima bi me donijela kući, ali ja sam bio poput bjelouške i nitko nikada nije znao u koju sam se rupu sakrio.Vjerojatno mi je zbog toga, dok sam razmišljao o rubu i ponoru, na pamet pao Vallone. I u ovom slučaju samo jedna riječ. Do sredine jutra više nisam razmišljao o Valloneu. Iz mjesta su telefonirali da je za mene stigla preporučena pošiljka. Sišao sam po nju. Paket je

stigao iz studija, a bili su to probni otisci kataloga. Iskoristio sam priliku da svratim kod ljekarnika: tlak mi se ponovno popeo na stotinu sedamdeset. To je zbog uzbuđenja u kapelici. Odlučio sam dan provesti mirno, a špalte su bile dobra prilika za to. Međutim, upravo su mi te špalte mogle podići tlak na stotinu osamdeset, a možda su u tome i uspjele.• Nebo je bilo zastrto oblacima i u vrtu je bilo ugodno. Opružen i udobno smješten, započeo sam ih pregledavati. Stranice još nisu bile prelomljene, ali su tekstovi bili besprijekorni. Na jesenjem otvorenju sezone predstavljamo se dobrom ponudom vrijednih knjiga. Izvrsno, Sibillo!Upravo sam htio preskočiti prividno bezazleno izdanje244Shakespeareovih djela, kad sam se zaustavio na naslovu: Mr. William Shakespeares Comedies, Histories, & Tragedies. Published according to the True Original Copies. Samo što me nije zadesio srčani udar. Ispod Bardova portreta, izdavač i datum: "London, Printed by Isaak Iaggard and Ed. Blo-unt. 1623". Provjerio sam kolacioniranje i mjere (točno 43,2 puta 22,6 centimetara, bile su to vrlo široke margine) kao gromom ošinut i munjom pogođen, sakkaroa, pa to je izgubljeni infolioiz 1623.!Svaki antikvar, a vjerujem i svaki kolekcionar, povremeno mašta o devedesetogodišnjoj staričici. Staričica s jednom nogom u grobu, nema ni lire da si kupi lijek, i dođe ti reći da želi prodati knjige svoga pradjeda koje su joj ostale u podrumu. Odeš pogledati, tek toliko da se uvjeriš, ima tu desetak bezvrijednih svezaka, zatim iznenada opaziš veliki loše uvezani in falio, s koricama od vrlo izlizanog pergamenta, ovici su nestali, spojevi samo što se nisu raspali, uglove su izgrizli miševi i mnogo je mrlja. U oči ti udaraju dvije kolone ispisane goticom, prebrojiš redove, ima ih četrdeset i dva, žurno pogledaš kolofon... To je Gutenbergova Biblija s 42 reda, prva knjiga ikad otisnuta na svijetu. Posljednji primjerak koji je još kružio tržištem (drugi su već izloženi pogledima u slavnim bibliotekama) nedavno je na dražbi potukao rekord od tko zna koliko milijardi, a kupili su ga japanski bankari, mislim, koji su ga odmah zaključali u sef. Novi primjerak, u slobodnom optjecaju, ne

bi ni imao cijenu. Možeš zatražiti za njega koliko god želiš, fantastilijun milijarda.Gledaš tu staričicu i shvatiš kako bi, ako joj kažeš deset milijuna, već bila sretna, ali te grize savjest: ponudiš joj sto, dvjesto milijuna, s kojima će se moći pokrpati još ono malo godina koliko joj je preostalo života. A zatim naravno, kad stigneš kući drhtavih ruku, više ne znaš što bi učinio. Da bi prodao knjigu trebao bi pokrenuti velike aukcijske kuće koje bi ti progutale tko zna koliki komad plijena, a druga bi polovica otišla na poreze, kad bije htio zadržati za sebe, ne bije mogao pokazati nikome, jer da se proširi glas, na vratima kuće bi ti se pojavili lopovi iz pola svijeta, a i koje bi to zadovoljstvo245bilo imati tako izvanrednu stvar, a da drugi kolekcionari ne pozelene od zavisti? Zaboravi na osiguranje, onesvijestio bi se od cijene. Što trebaš učiniti? Dati je na čuvanje Općini koja će je staviti u oklopljenu vitrinu, recimo, u dvoranu dvorca Sforzesco, s četiri naoružane gorile koje će nad njom bdjeti danju i noću. Tako bi svoju knjigu mogao razgledavati samo usred gomile danguba koji izbliza, žele vidjeti najrjeđu stvar na svijetu, A što ti radiš, laktom gurneš najbližeg sebi i kažeš mu daje knjiga tvoja? Je li to vrijedno truda?I tada pomisliš, ne na Gutenberga, nego na Shakespeareov in folio. Možda vrijedi koju milijardu manje, ali je poznat samo kolekcionarima, bit će lakše i prodati ga i zadržati ga. Shakespeareov in folio: san broj dva svakog bibliofila.Na koliko ga je procijenila Sibilla? Zabezeknuo sam se: milijun, kao za bilo koju knjižurinu? Zar je moguće da nije bila svjesna što ima u rukama? I kad je uopće dospio u studio, zašto mi ništa nije rekla? Otpustit ću je, otpustit ću je, mrmljao sam ljutit.Nazvao sam je i upitao shvaća li stoje stavka 85. kataloga. Činilo se kao da se snebiva od čuda, to je nešto iz sedamnaestoga stoljeća, nije čak ni osobito lijepa na izgled, štoviše vrlo je zadovoljna što ju je već prodala, baš nakon što mi je poslala probne otiske kataloga, uz samo dvadeset tisuća lira popusta, pa je sad već mora maknuti iz kataloga, jer čak nije bila od onih knjiga koje ipak ostaviš u katalogu i ispod njih napišeš "prodano", tek toliko da pokažeš kako imaš

dobrih stvari. Samo stoje nisam živu progutao, kad se počela smijati i rekla mi da se zbog tlaka ne smijem uzrujavati.Bila je to samo šala. Uvrstila je tu stranicu da vidi čitam li pozorno probne otiske i je li moje učeno pamćenje još uvijek u dobrom stanju. Smijala se vragoljasto, ponosna na svoju šalu - koja je među ostalim, ponavljala neke slavne sprdnje koje koristimo mi fanatici, a postoje i katalozi koji su i sami ušli u antikvarijat upravo zato što su nudili neku nemoguću ili nepostojeću knjigu, pa bi na to nasjeli čak i stručnjaci.Dječja posla, još sam rekao, ali sad sam se već počeo smirivati. "Platit ćeš mi to. Ali ostatak stranica je savršen,246ne trebam ti ih ni slati, nemam nikakvih ispravaka. Možemo nastaviti, hvala."Opustio sam se: ljudi ne misle na to, ali nekome poput mene, u stanju u kojem jesam, čak i nedužna šala mogla bi izazvati konačni udar.Dok sam završavao telefonski razgovor sa Sibillom nebo je postalo olovno: nadolazilo je novo nevrijeme, ovog puta stvarno. Uz takvo svjetlo, bio sam razriješen obveze ili napasti da odem u kapelicu. Međutim, mogao sam provesti barem sat vremena na tavanu koji su još uvijek osvjetljavali krovni prozori, tek toliko da nastavim njuškati.Nagrađen sam pronalaženjem još jedne goleme kutije, bez natpisa, koju su sklepali moji ujak i ujna, pune ilustriranih časopisa. Sve sam odnio dolje i počeo neobavezno listati, kao što se radi u zubarskoj čekaonici.Gledao sam neke filmske časopisa s mnogo fotografija glumaca. Bili su to naravno talijanski filmovi, ali i ovdje je vladala puna i izmirena podvojenost, s jedne strane propagandni filmovi kao što su Opsada Alcazara i Pilot Luciano Serre, a s druge filmovi s gospodom u smokinzima, vrlo razmaženim ženama u kao snijeg bijelim liseuses te luksuznim namještajem, s bijelim telefonima pokraj bludnih kreveta - i to u doba kad su, pretpostavljam, svi telefoni bili crni i zakvačeni za zid...Ali bilo je i fotografija iz stranih filmova i osjetio sam neki vrlo blagi

plamen pri pogledu na senzualno lice Zarah Lean-der ili Kristine Sonderbaum u Goldene Stadtu.

247I na kraju, mnogo fotografija iz američkih filmova, s Fre-dom Astaireom i Ginger Rogers koji plešu kao vilinski konjici, pa John Wayne u Poštanskoj kočiji, U međuvremenu sam ponovno uključio ono što sam sad već smatrao svojim radijem, licemjerno zanemarujući gramofon koji je omogućavao da se radio čuje, pa sam među pločama izabrao naslove koji su mi nešto kazivali. Moj Bože, Fred Astarire je plesao i ljubio Ginger Rogers, ali su istih tih godina Pippo Barzizza i njegov orkestar svirali melodije koje sam znao, jer su dijelom glazbenog odgoja svih nas. Bio je to jazz, iako posve talijaniziran, ploča se zvala Serenitd, a radilo se o obradi melodije Mood Indigo, druga ploča je prekršena u Sa stilom, a bila je In the mood, dok je Saint Louis Blues postao Tuge svetoga Luja (kojega, Luja Devetog ili Luja Gonzage?). Sve bez riječi, osim onih prilično glupih o tugama svetog Luja, kako se ne bi odalo podrijetlo glazbe koja baš i nije bila arijevska.Ukratko, uz jazz, Johna Waynea i stripove iz kapelice, moje je djetinjstvo proteklo u učenju da trebam proklinjati Engleze i obraniti se od američkih crnčuga koji žele oskvrnuti Veneru Milosku, a istovremeno sam se napajao porukama koje su stizale s druge strane oceana.S dna kutije sam izvukao i zamotuljak pisama i razglednica adresiranih na djeda. Na trenutak sam oklijevao, jer mi se učinilo svetogrđem prodirati u te osobne tajne. Zatim sam pomislio kako je djed bio primatelj, a ne autor tih sastavaka, a prema autorima nisam morao imati nikakva obzira.Prelistao sam te poslanice bez nade da ću u njima pronaći išta važnog, međutim ne: odgovarajući djedu, te osobe su, vjerojatno prijatelji od povjerenja, spominjale stvari o kojima je on pisao i iz toga je proizašao precizniji portret djeda. Počinjao sam shvaćati stoje mislio, s kakvim se prijateljima družio, a koje je razborito

podržavao iz daljine.Ali tek kad sam vidio bočicu bio sam u stanju rekonstruirati djedovu "političku" fizionomiju. Trebalo mije nešto vremena, jer je Amalijinu priču trebalo uzeti s rezervom, ali248bilo je tu pisama iz kojih su djedove ideje jasno izlazile na vidjelo, a pojavljivale su se i neke napomene o njegovoj prošlosti. I najzad mu je jedan s kojim se dopisivao, a kojem je djed 1943. ispripovijedao završnu epizodu priče s uljem, čestitao na dobrom pothvatu.Dakle, bio sam oslonjen na prozor, pisaći stol ispred mene, a u pozadini police. Tek sam tada primijetio da na vrhu police koja je bila preda mnom stoji bočica od tamnoga stakla, visoka desetak centimetara, bočica za lijek ili za nekadašnji parfem.Znatiželjan, popeo sam se na stolac da je dohvatim. Poklopac s navojem bio je hermetički zatvoren i na njemu je još bilo crvenih tragova starog pečatnog voska. Pogledao sam unutra i protresao je, činilo se da u njoj nema ničega. Otvorio sam je uz nešto napora i unutra sam vidio nešto kao male mrlje neke tamne tvari. Ono malo mirisa što je još dopiralo iznutra bilo je jako neugodno, poput desetljećima sasušene truleži.Pozvao sam Amaliju. Je li išta znala o tome? Amalia je oči i ruke podigla prema nebu i stala se smijati. "A, još je uvijek tu, to ricinusovo ulje!""Ricinusovo ulje? To je bio purgativ, mislim...""Dakako, ponekad su ga davali i vama djeci, al' žličicu, da vam isprazni crijeva ako vam je što zapelo u trbuščiću. I odmah zatim dvije vellce žlice šećera, da prikrije okus. Al' su vašem gospodinu djedu dali više toga, ne samo tu tamo bočicu, nego barem triput tol'ko!"Krenuli smo od činjenice da je Amalia, koja je tu priču čula više puta od Masulua, započela govoreći kako je djed prodavao novine. Ne, bile su to knjige, a ne novine, rekao sam ja. Ali ona je ustrajala na tome (barem sam ja to tako razumio) da je on najprije prodavao novine. Zatim sam shvatio otkuda ta nesuglasica. U tim se selima prodavač novina još nazivao novinarom. Ona je govorila novinar, a ja sam to prevodio kao prodavač novina. Međutim, Amalia je

ponavljala ono stoje čula da drugi govore, a djed je stvarno bio novinar, i to od onih koji rade u novinama.249Kao što je izlazilo na vidjelo iz dopisivanja, to je radio do 1922., a novine su bile neki dnevni listi ili socijalistički tjednik. U to su doba, neposredno prije Marsa na Rim, skvadristi, članovi prvih fašističkih odreda u Italiji, hodali naokolo s batinama i mlatili prevratnike po grbači. A onima koje su stvarno htjeli kazniti davali bi popriličnu dozu ricinusova ulja, kako bi ih očistili od njihovih krivih ideja. Ne žličicu, nego barem četvrt litre. Tada se dogodilo da su skvadristi upali u sjedište novina gdje je djed radio; računajući da se rodio negdje oko 1880., godine 1922. bio je najmanje četr-desetogodišnjak, dok su krvnici bili mnogo mlađi derani. Sve su porazbijali, uključujući i strojeve male tiskare, namještaj su pobacali kroz prozor, a prije no što su ispraznili prostoriju i vrata zatvorili s dvije čavlima pribijene daske, uhvatili su dvojicu nazočnih urednika, izbatinali ih koliko je trebalo, a zatim ih napojili ricinusovim uljem."Ne znam znate 1' to, signorino Yambo, jadničak kojeg natjeraju popit' to čudo, ako se i uspije vratit' kući svojim nogama, nemojte da vam kažem di provede sljedeće dane, to je moralo biti tak'o poniženje da se ni izreć' ne može, ne smije se tako postupat' s čeljadetom."Može se naslutiti, iz savjeta koje mu je napisao jedan milanski prijatelj, kako je od toga trenutka (budući da će nekoliko mjeseci kasnije fašisti doći na vlast) djed odlučio napustiti novine i aktivan život, otvorio je svoju trgovinicu starih knjiga i dvadeset je godina u tišini životario, pišući ili razgovarajući o politici samo s pouzdanim prijateljima.Ali nije zaboravio tko mu je osobno nalio ulje u usta, dok su mu njegovi prijatelji držali nos začepljenim."Bio je to neki Merlo, vaš ga je gospodin djed oduvijek poznavao, a dvadeset godina nije ga nikada gubio iz vida."Doista su neka pisma obavještavala djeda o tome što se događalo s Merlom. Napravio je skromnu karijeru centuriona u Duceovoj Miliciji, bio je zadužen za nabavu, pa mu se sigurno nešto zalijepilo i za prste, jer sije kupio kuću na selu.

"Oprostite, Amalia, shvatio sam priču o ulju, ali što je bilo u bočici?"250"Ne usudim se ni reć' vam, signorino Yambo, bila je to gadna stvar...""Kako ću razumjeti što se dogodilo ako mi to ne ispričate, Amalia, hajde, potrudite se."I tada je, upravo zato što sam to bio ja, Amalia pokušala objasniti. Djed se vratio kući, tijela oslabljena uljem, ali još uvijek neukroćena duha. Pri prva dva pražnjenja nije imao vremena razmišljati o tome što se događa, a još je i dušu izbacio iz sebe. Pri trećem ili četvrtom pražnjenju, odlučio je isprazniti crijeva u posudu. U nju je nakapao ulje pomiješano s onim što izađe kad se popije purgativ, kako se izrazila Amalia. Djed je ispraznio bočicu ružine vodice svoje žene, dobro je oprao i u nju pretočio i ulje i ono drugo. Zavrnuo je čep i sve zatvorio pečatnim voskom, tako da taj liker ne ishlapi i zadrži netaknutim svoj buke, kao što se to radi s vinima.Bočicu je čuvao u svojoj kući u gradu, a kad smo se svi sklonili u Solaru, donio ju je u svoju radnu sobu. Vidi se daje Masulu mislio kao i on, a znao je tu priču, jer bi svaki put kad bi ulazio u radnu sobu (Amalia je virila ili prisluškivala) pogledao bočicu pa zatim djeda i napravio istu kretnju: ispružio bi ruku naprijed, dlanom prema dolje, zatim bi okretao zapešće tako da dlan bude okrenut prema gore i govorio prijetećim tonom: "S'as gira..." Što je značilo ako se preokrene, ako se jednog dana stvari promijene. A djed bi, osobito kasnijih godina, odgovarao: "Preokreće se, preokreće, dragi Masulu, oni su se već iskrcali na Siciliji..."Najzad je stigao i 25. srpnja. Veliki savjet je prethodne večeri pritijesnio Mussolinija, kralj ga je razvlastio, dvojica karabinjera su ga ugurala u ambulantna kola i odvela tko zna kamo. Fašizam je završio. Mogao sam se prisjetiti tih trenutaka, pronalazeći koješta u zbirci novina. Krupni naslovi, pad režima.Najzanimljivije je bilo vidjeti novine od sljedećih dana. Sa zadovoljstvom su obavještavale o gomilama koje ruše Duceo-ve kipove s postolja ili pijukom odbijaju fašističke oznake s251pročelja javnih zgrada, kao i o glavešinama režima koji se preoblače

u civilna odijela i nestaju iz vida. Dnevni listovi koji su do 24. srpnja uvjeravali o veličanstvenom držanju talijanskog naroda zbijenog oko svoga Ducea, već su 30. likovali zbog raspuštanja Fašističke komore i Udruga te zbog oslobođenja političkih zatvorenika. Istina je da se od danas do sutra promijenio direktor, ali se ostatak redakcije zasigurno sastojao od istih ljudi kao i prije: prilagodili su se, a mnogi od njih su, nakon što su godinama držali jezik za zubima, sada dobili lijepu zadovoljštinu.

252Ali kucnuo je i djedov trenutak. "Preokrenulo se," rekao je jezgrovito Masulu i ovaj je shvatio da se mora prihvatiti posla. Pozvao je dvojicu momaka koji su mu pomagali na poljima, Stivulua i Gigia, obojicu lijepa stasa, lica crvena od sunca i od Barbere, s takvim mišićima, osobito Gigio, kojeg bi pozivali da golim rukama izvlači kola kad se zabiju u jarak, pa ih je poslao u potragu po susjednim selima, dok se djed spustio do javnog telefona u Solari i informirao se kod svojih prijatelja u gradu.Najzad su 30. srpnja otkrili gdje je Merlo. Njegova je kuća ili seosko imanje bilo u Bassinascu, nedaleko od Solare, i tamo se kriomice povukao, ne svraćajući pozornost na sebe. Nikada nije bio krupna zvjerka pa se mogao nadati da će ga zaboraviti."Otići ćemo tamo drugoga kolovoza," rekao je djed, "jer mi je baš drugoga kolovoza prije dvadeset i jedne godine dao to ulje, a otići ćemo nakon večere, prvo zato što je tada manje vruće, a drugo zato što će Merlo tada taman završiti s jelom poput nekog prepošta, pa je to pravi trenutak da se pomogne njegovoj probavi."Uzeli su kočiju i o zalasku sunca krenuli u Bassinasco.Stigavši do Merla pokucali su, on je došao otvoriti, kockasti mu je ubrus još bio oko vrata, tko ste i tko niste, naravno da mu djedovo lice ništa nije govorilo, ugurali su ga unutra, Stivulu i Gigio su ga

posjeli držeći mu čvrsto ruke iza leđa, a Masulu mu je začepio nos palcem i kažiprstom koji su mu inače bili dovoljni za odčepljivanje demižona.Djed se mirno prisjetio priče od prije dvadeset i jedne godine, dok je Merlo odmahivao glavom, kao da želi reći kako se radi o pogreški, jer ga politika nikada nije zanimala. Za-vršivši svoje objašnjenje, djed ga je podsjetio kako su ga, prije no što su mu sasuli ulje u grlo, s nekoliko udaraca štapom potaknuli da zatvorena nosa kaže alala. On je miroljubiva osoba i ne želi koristiti štap, pa dakle ako Merlo želi ljubazno surađivati bolje je da taj alala. 'kaže odmah, kako bi se izbjegle neugodne scene. A Merlo je, nazalnim nagla-253skom uzviknuo alala, što je bila jedna od rijetkih stvari koje je naučio raditi.Nakon toga mu je djed utaknuo bočicu u usta prisilivši ga da proguta sve ulje, s onoliko fekalija koliko ih je bilo u otopini, sve dobro odstajalo na pravoj temperaturi, godište tisuću devetsto dvadeset drugo, kontroliranog podrijetla.Izašli su dok je Merlo klečao lica oslonjena o pod od opeka, pokušavajući povratiti, ali su mu nos držali dovoljno dugo začepljenim daje otrov sišao do samog dna želuca.Amalia nije nikada vidjela gospodina djeda tako blistava kao te večeri, po povratku. Čini se da je Merlo bio toliko prestrašen da se čak ni nakon 8. rujna, kad je kralj zatražio primirje i pobjegao u Brindisi, kad su Nijemci oslobodili Ducea, a fašisti se vratili, nije priključio Socijalnoj Republici nego je ostao kod kuće obrađivati povrtnjak - dosad je sigurno i on umro, bijednik, govorila je Amalia, a po njoj, ako se i htio osvetiti i reći to fašistima, te je večeri bio toliko prestrašen da se više i nije sjećao lica onih koji su mu ušli u kuću, a i tko zna kolike je druge prisilio da popiju ulje. "A onda, ja mislim, možda gaje i neko od tih drugih godinama drž'o na oku, pa je možda progut'o više tak'ih bočica, kažem vam ja, vjerujte mi vi, a od tih te stvari prođe volja da se baviš politikom."Eto dakle tko je bio djed, a to objašnjava podcrtane novine i slušanje Radio Londona. Čekao je da se preokrene.Pronašao sam primjerak lista s datumom 27. srpnja, u kojem u

zajedničkoj poruci Demokratska kršćanska partija, Partija akcije, Komunistička partija, Talijanska socijalistička partija proleterskog jedinstva i Liberalna partija razdragano slave kraj režima. Ako sam tu poruku vidio, a sigurno jesam, morao sam odmah shvatiti da su te partije, ako su se pojavile preko noći, već i prije postojale, i to negdje u tajnosti. Možda sam tako počeo shvaćati što je to demokracija.Djed je također držao glasila Republike Salo, a u jednome od njih, R Popolo di Alessandria (kakvo iznenađenje! tu je pisao i Ezra Pound!), pojavljivali su se okrutni stripovi protiv kralja kojeg su fašisti mrzili, ne samo zato što je dao uhititi254Mussolinija, nego i zato što je zatražio primirje, pobjegavši na jug i pridruživši se omrznutim Angloamerikancima. Stripovi su bjesnjeli i na sina Umberta koji ga je slijedio. Obojicu su ih prikazivali neprestano u bijegu, kako dižu oblake prašine, kralj je nizak, gotovo patuljak, a princ visok kao motka, pa su jednoga nazvali Najbržom nožicom, a drugoga Stellassom Nasljednikom. Paola mi je rekla da sam uvijek bio republikanskih razmišljanja, a vidi se da sam prvu lekciju dobio upravo od onih koji su kralja učinili carem Etiopije. Kad već govorimo o putovima providnosti.Upitao sam Amaliju je li mi djed ispričao priču o ulju. "Kako ne? odma' drugi dan. Bio je tako zadovoljan! Sjeo je na vaš krevet, netom ste se probudili i isprič'o vam cijelu priču, pokazujuć'vam bočicu.""A ja?""A vi, signorino Yambo, k'o da vas sad gledam, plješćete rukama i vičete bravo djede, bolji si od gudona.""Od gudona? A što je to?""A otkud znam? Ali to ste vikali, kunem se, k'o da vas sad čujem."Nije bio gudon, bio je Gordon. U djedovom sam činu slavio pobunu Gordona protiv Minga, tiranina iz Monga.25513. BLJEDUNJAVO DJEVOJČEU djedovoj sam pustolovini sudjelovao s oduševljenjem čitatelja stripova. Ali od sredine 1943. do kraja rata u zbirkama iz kapelice

nije bilo više ničega. Samo stripovi iz '45., koje sam sakupio od osloboditelja. Možda od polovine četrdeset treće do polovine četrdeset pete stripovi više nisu izlazili ili nisu stizali u Solaru. Ili sam možda, nakon 8. rujna '43., na-zočio stvarnim događajima, s partizanima, Crnim brigadama koje su prolazile pokraj kuće i s tajnim lecima koji su bili tako fantastični da su nadmašili sve ono o čemu su mi mogli pričati moji dječji časopisi. Ili sam se osjećao prevelikim za stripove, pa sam upravo tih godina prešao na literaturu s više začina: Grofa Morite Krista ili Tri mušketira.U svakom slučaju, sve od tada, Solara mi nije vratila ništa što bi uistinu bilo samo moje. Nanovo sam otkrio ono što sam pročitao, ali to su pročitali i mnogi drugi. Na to se svodila cijela moja arheologija: osim priče o nelomljivoj čaši i zgodne anegdote o djedu (ali ne o meni), nisam ponovno oživio svoje djetinjstvo, već djetinjstvo cijele jedne generacije.Sve do tada, najjasnije su mi stvari pripovijedale pjesme. Otišao sam u radnu sobu ponovno uključiti svoj radio i na njega stavio nasumce odabrane ploče. Prva pjesma koju mi je radio ponudio ponovno je bila jedna od onih živahnih be-zumnosti koje su pratile bombardiranje:256Sinoć dok sam šetao dogodilo mi se nešto:jedan mladić ludi približio mi se vješto.Pozua me da sjednemo u udaljeni restoranpa mi govorom čudnim stavi dušu na dlan:djevojku jednu već dugo znam,kosa joj žuta kao zlatni san,al' joj o ljubavi svojoj govoriti ne znam.Carolina, moja bakareče mi daje zaljubljena duša svakau doba njeno govorila od jutra do mraka:želio bih tvoju crnu kosu ljubiti,usne i iskrene oči velike cjelivati.Ali to ne mogu svom dragom blagu rećijer bih se na toj kosi zlatnoj mogao opeci!Druga je pjesma zacijelo bila starija i srcedrapateljnija: sigurno bi

moja majka od nje zaplakala.Bljedunjavo djevojčesusjedice slatka s petoga kataNapulj sanjam svake noćiveć dvadeset godina od njega daleko.... moj sinaklatinsku knjigu staru listajući našao je -pogodi! - spomenak mali zašto mije u očima zablistala suza? tko zna, tko zna zašto...A ja? Stripovi iz kapelice su mi govorili kako sam otkrio spolnost - a ljubav? Je li Paola bila prva žena u mom životu?Bilo je čudno da u kapelici nema ničega što bi upućivalo na razdoblje između moje trinaeste i osamnaeste godine. Pa ipak sam tijekom tih pet godina, prije nesreće, još posjećivao kuću.Palo mi je na pamet da sam vidio tri kutije, ne na policama, nego oslonjene o oltar. Nisam baš obratio pozornost na njih, onako obuzet šarenom čarolijom svojih zbirki, ali možda je tamo bilo još nečeg vrijednog pretraživanja.257Prva je kutija bila puna fotografija iz moga djetinjstva. Očekivao sam tko zna kakva otkrića, ali ništa. Samo sam osjetio veliko i pobožno ganuće. Nakon što sam vidio fotografiju roditelja u bolnici i djedovu u radnoj sobi, razabirao sam i svoje, različita uzrasta sudeći po odjeći, prepoznava-jući ih kao ranije ili kasnije, ovisno o dužini suknje moje majke. Ja sam sigurno bio onaj dječak sa šeširićem za sunce koji se na kamenu igra s pužem; ona djevojčica koja me skrušeno drži za ruku bila je Ada, Ada i ja smo bili stvorenja u bijeloj odjeći, gotovo frak za mene, gotovo vjenčanica za nju, na dan prve pričesti ili krizme; ja sam bio drugi Balilla zdesna, postrojen s malom mušketom položenom na grudi, s nogom naprijed; i to sam bio ja, malo stariji, uz bok američkog vojnika crne kože, koji se smije sa svih šezdeset i četiri zuba, možda prvi osloboditelj kojeg sam susreo i s kojim sam se dao ovjekovječiti nakon 25. travnja.Samo me jedna fotografija doista dirnula: povećana in-stant-fotografija, što se vidjelo po neizoštrenosti, a prikazivala je dječaka koji se pomalo zbunjen saginje, dok se manja djevojčica uzdiže na

bijelim ci- -pelicama, stavlja mu ruke za vrat i y '*' -:ljubi ga u obraz. Tako su nas mama j,^'*ili tata iznenadili, dok me Ada spontano, umorna od poziranja, nagradila sestrinskim osjećajem.Znao sam da sam ja taj dječak, a ona ta djevojčica, i nisam mogao a da se ne raznježim nad tim prizorom, ali to je bilo kao da sam scenu gledao na filmu i kao stranac se raznježio nad umjetničkim prikazom bratske ljubavi. Kao kad te gane Milletov Angelus, Havezov Poljubac ili prerafaelitska Ofelija, koja pluta na pokrovu od sunovrata, lopoča i zlatoglava.A jesu li to zlatoglavi? Kako da znam, još je jednom riječ pokazala svoju moć, a ne slika. Ljudi govore da imamo dvije polutke mozga, lijevu, koja upravlja racionalnim odnosima it258verbalnim jezikom i desnu, koja se bavi osjećajima i vizualnim svijetom. Možda mi se paralizirala desna polutka. Ili ne, jer evo me kako umirem od iscrpljenosti u potrazi za nečim, a istraživanje jest strast, a ne jelo koje se jede hladno kao osveta.Ostavio sam fotografije koje su u meni budile samo čežnju za nepoznatim i prešao na drugu kutiju.Sadržavala je svete sličice, na mnogima je bio Domenico Savio, don Boscov učenik, čiju su revnu pobožnost slikari prikazivali portretirajući ga izgužvanih hlača koje su visjele ispod koljena, kao da po cijeli dan kleči zadubljen u molitvu. Zatim knjižica uvezana u crno, sa crvenim rubovima poput brevijara, Razborit mladić tog istog don Bosca. Bilo je to izdanje iz 1847., u prilično lošem stanju i tko zna tko mi ga je proslijedio. Poučna štiva i zbirke himni i molitava. Mnogo pozivanja na čistoću kao kraljicu kreposti.I u drugim su se brošurama pojavljivala gorljiva nagovaranja na čistoću, pozivi na suzdržavanje od poročnih predstava, sumnjivih posjetitelja, opasnih štiva. Čini se daje od svih zapovijedi najvažnija šesta, ne počini nečista djela, i prilično su jasne razne poduke koje se tiču zabranjenih diranja vlastita tijela, sve do savjeta da navečer legneš na-uznak, ruku prekriženih na grudima, kako bi spriječio da se trbuh dotiče madraca. Preporuke kako treba izbjegavati dodir sa

suprotnim spolom bile su rijetke, kao da za nešto takvo jedva da i postoji mogućnost, spriječena strogim društvenim pravilima. Najveći je neprijatelj bila, iako se ta riječ rijetko spominjala, i to češće obzirnim opisnim izražavanjem, masturbacija. Mali je priručnik objašnjavao da su ribe jedine životinje koje masturbiraju: vjerojatno je aludirao na izvanjsku oplodnju, jer mnoge vrste riba rasipaju spermatozoide i jaja u vodu, a zatim se voda pobrine za oplodnju - ali te jadne životinjice nisu grešne zato što se pare u neodgovarajućoj posudi. Nema ni riječi o velikim majmunima koji su po vokaciji onanisti. I muk o homoseksualnosti, kao da nije grijeh ako daš da te dira sjemeništarac.259* * *Uzeo sam u ruke i vrlo pohabani primjerak Malih mučenika don Domenica Pille. To je priča o dvoje pobožnih mladih, njemu i njoj, koje antiklerikalni masoni posvećeni Sotoni podvrgavaju najgroznijim mukama, a iz mržnje prema našoj svetoj vjeri žele ih navesti na radosti grijeha. Ali zločin se ne isplati. Kipara Bruna Cherubinija, koji je za masone iskle-sao Kip Svetogrđa, noću probudi prikaza Volfganga Kauf-

¦ ¦

260mana, njegova sudruga u bančenju. Nakon svoje posljednje orgije, Volfgang i Bruno bili su sklopili pakt: prvi koji umre prikazat će se prijatelju da mu kaže što ga čeka u onostra-nosti. I Volfgang se post mortem pojavljuje iz maglice Tarta-ra, obavijen plaštem, širom razrogačenih očiju na mefisto-felovskom gospodskom licu. Iz njegove užarene puti isijava neka zlokobna svjetlost. Prikaza se predstavlja i objavljuje: "Pakao postoji i ja sam u njemu!" I zatraži od Bruna, ako želi opipljiv dokaz, neka ispruži desnu ruku; kipar posluša, a prikaza pusti da na nju padne kap znoja, koja kroz Brunovu ruku prolazi kao daje rastopljeno olovo.Datumi s knjige i brošura, ako ih je i bilo, ništa mi nisu govorili, jer

sam ih mogao čitati u bilo kojoj dobi, pa stoga nisam uspijevao reći jesam li se prakticiranju pobožnosti posvetio zadnjih godina rata ili nakon povratka u grad. Je li to bila reakcija na ratna zbivanja, način suočavanja s nemirima puberteta, ili niz razočaranja koji su me uputili u gostoljubivi zagrljaj Crkve?Jedini pravi komadići mene samoga nalazili su se u trećoj kutiji. Na samom vrhu, nekoliko brojeva Radiocorrierea iz četrdeset sedme i četrdeset osme, s nekim označenim i bilješkama popraćenim programima. Rukopis je nedvojbeno bio moj, pa su mi stoga te stranice govorile o onome što sam samo ja želio slušati. Osim pokojeg noćnog programa posvećenog poeziji, podvučene su bile komorna i koncertna glazba. Bili su to kratki predasi između dviju emisija, rano ujutro, poslijepodne ili kasno navečer: tri etide, nokturno, a za dužih predaha i cijela sonata. Samo za ljubitelje, na programu u vrijeme slabe slušanosti. Nakon rata, kad sam se vratio u grad, vrebao bih dakle te glazbene prilike o kojima sam malo-pomalo postajao ovisan, prilijepljen uz sasvim utišani radio, kako ne bih ometao ostatak obitelji. Kod djeda je bilo ploča klasične glazbe, ali tko mi kaže da ih nije kupio kasnije, i to upravo zato kako bi potaknuo moju novu strast? Ranije bih poput tajnog agenta obilježio one rijetke261prilike u kojima sam mogao slušati svoju glazbu i tko zna koliki bih bijes osjetio odlazeći u kuhinju na danima očekivani sastanak, bez mogućnosti da išta čujem zbog drugih ljudi koji su tamo nešto petljali, brbljavi dostavljači, žene koje su pospremale ili razvlačile tijesto za tjesteninu.Skladatelj kojeg sam podvlačio s najviše pretjerivanja bio je Chopin. Odnio sam kutiju u djedovu radnu sobu, uključio sam i gramofon i skalu svog Telefunkena te započeo svoju posljednju potragu uz zvuke Sonate u B-molu, opus 35.Ispod Radiocorrierea bilo je bilježnica iz vremena gimnazije, između četrdeset sedme i pedesete. Primijetio sam da sam imao uistinu sjajnog profesora filozofije, jer je najveći dio onoga što o tome znam bilo upravo ovdje, u mojim bilješkama. Zatim su tu bili crteži i sličice, šale koje sam izvodio sa svojini školskim drugovima

i slika razreda na kraju godine, svi svrstani u tri ili četiri reda s profesorima u sredini. Ta mi lica nisu ništa govorila, pa sam se čak namučio prepoznati samog sebe, povodeći se ponajviše isključivanjem, hvatajući se zadnjih pramenova Čuperkovih čuperaka.Evo još jedne bilježnice pomiješane sa školskima, koja je započinjala datumom iz 1948., ali dok sam je listao postupno su se ukazivale razlike u rukopisu, tako daje možda sadržavala i tekstove iz sljedećih triju godina. Bile su to pjesme.Tako loše pjesme mogle su biti samo moje. Mladenačke bubuljice. Vjerujem da smo sa šesnaest godina svi pisali pjesme, to je faza prijelaza iz mladenaštva u odraslu dob. Više ne znam gdje sam pročitao kako se pjesnici dijele na dvije kategorije, na dobre pjesnike koji u određenom trenutku uništavaju svoje loše pjesme i odlaze prodavati puške u Afriku, i na loše pjesnike koji ih objave i nastave pisati sve do smrti.Moguće je da to i nije bilo baš sasvim tako, ali moje su pjesme bile loše. Ne grozne ili odvratne, što bi moglo navesti na pomisao o mom izazivačkom duhu, nego očigledno banalne. Je li vrijedilo truda vratiti se u Solaru kako bih otkrio da sam bio piskaralo? Ali mogao sam imati barem jedan262razlog za ponos, neuspjela sam djela zatvorio u kutiju, u kapelicu zazidana, ulaza i bacio se na sakupljanje tuđih knjiga. Sigurno sam oko osamnaeste godine bio zadivljujuće bistar i opasno nepodmitljiv.Ali ako sam ih sačuvao, pa makar i sakrivši ih, do tih pjesama sam na neki način ipak držao, čak i nakon što su bubuljice prošle. Kao do svjedočanstva. Zna se da onaj tko je uspio istjerati trakavicu čuva njenu glavu u alkoholnoj otopini, a drugi čini to isto s kamenom koji su mu izvadili iz žučnog mjehura.• Prve su pjesme bile tek skice, kratke objave o divotama prirode, kao što treba raditi svaki pjesnik početnik: zimska jutra što kroz inje daju naslutiti vragolastu žudnju za travnjem, zbrka lirske suzdržanosti o tajanstvenoj boji kolovoske večeri, mnogo, previše mjesečine i samo jedan trenutak sramežljivosti:

Što ti radiš mjesece na nebu, reci mi što radiš?Vodim svoj život,svoj život izblijedjelijer sam hrpazemlje i mrtve uvalei dosadni vulkaniugašeni.Tako mi Boga, pa i nisam bio toliko glup. Ili sam možda upravo otkrio futuriste koji su htjeli ubiti mjesečinu. Međutim, odmah zatim pročitao sam nekoliko stihova o Chopinu, o njegovoj glazbi i njegovu nesretnom životu. Razmislimo malo, sa šesnaest ne pišeš pjesme o Bachu koji se zbunio tek onog dana kad mu je umrla žena, pa je pogrebnicima, kad su ga upitali kako da organiziraju pogreb, odgovorio neka pitaju nju. Chopin kao daje stvoren da rasplače šesnaestogodišnjaka, odlazak iz Varšave s Costanzinom vrpcom u srcu, smrt koja prijeti u osami Valldemosse. Tek odrastajući shvatiš da je napisao dobru glazbu, prije toga plačeš.Sljedeće su pjesme bile o sjećanju. Još s mlijekom na usnama, a već sam se brinuo kako sakupiti sjećanja koja263jedva da su počela blijedjeti od vremena. Jedna je pjesma kazivala:Gradim si sjećanja.Životprotežem na ovu obmanu.Svaki trenutak koji prođesvaki časokrećem lagano jednu stranicurukom koja drhti.A sjećanje je onaj valkoji mreška brze vodei nestaje.Kratke rečenice, kako sam to sigurno naučio od herme-tika.Mnogo pjesama o pješčanom satu koji vrijeme prede u tanku nit i predaje ga silnim hambarima sjećanja, himna Or-feju (sic) u kojoj ga upozoravam da se nitko dvaput ne vraća u kraljevstvo sjećanja - da pronađe netaknutu - neočekivanu svježinu -prve krađe. Preporuke

meni samome, nisam trebao potratiti - ni jednog jedinog trenutka... Divno, bilo je dovoljna samo jedno prekomjerno nabreknuće u mojim arterijama i sve sam profućkao. U Afriku, u Afriku, prodavati puške.Uz ostali lirski sitnež, pisao sam ljubavne pjesme. Dakle, volio sam. Ili sam bio zaljubljen u ljubav, kao što se događa u toj dobi? Ali govorio sam o nekoj njoj, kolikogod neopipljivoj:Biće zatvoreno u toj nepostojanoj tajni koja mi te čini dalekom možda si rođena samo da živiš ove stihove, a ti to ne znaš.Dovoljno trubadurski stihovi, a gledajući unatrag i ponešto muški šovinistički. Zašto je to biće rođeno samo da živi moje jadne stihove? Ako nije postojala, bio sam monogamni paša koji od nježnog spola stvara tijelo za svoj zamišljeni264harem, a u ovakvim se slučajevima to zove masturbacija, iako se ejakulira guščjim perom. A ako je Biće zatvoreno bilo stvarno biće koje to nije znalo? Tada sam ja budala, ali tko je ona?Preda mnom nisu bile slike, nego riječi, a tajanstvene plamenove nisam osjećao samo zato što me kraljica Loana razočarala. Ali nešto jesam slutio, tako da sam neke stihove mogao predvidjeti malo-pomalo kako sam čitao: jednog ćeš dana nestati - i možda je to bio san. Poetski prizor nikada ne nestaje, pišeš kako bi ga učinio vječnim. Ako sam se bojao da će se raspršiti, to je bilo stoga što je pjesma bila slabački Ersatz za nešto čemu se nisam uspio približiti. Nesmotreno sam sagradio - na nepostojanom pijesku trenutke - u nazočnosti jednog lica, samo jednog lica. Ali ne znam trebam li žaliti za trenutkom - kad sam se namučio stvoriti svijet. Stvarao sam svoj svijet, ali zato da bih nekoga prihvatio.Naime, čitao sam opis koji je bio previše podroban da bi se odnosio na izmišljeno biće:Prolazila je ništa ne sluteći s novomfrizurom, bio je svibanj,a učenik do mene(bio je stariji visok i plav)s flasterom na vratusmijući se govorio je prijateljima

daje to sifUoma.A dalje se spominjala žuta jakna, poput vizije Anđela od šeste trube. Djevojka je postojala, pa nisam valjda mogao izmisliti tu bitangu sa sifilomom. A što s ovom, među posljednjima iz ljubavne sekcije?Jedne sasvim obične večeri,tri dana prije Božićaodgonetao sam ljubavprvi put.Jedne sasvim obične večerikad je na ulicama bio ugaženi snijegstvarao sam buku pod jednim prozorom265nadajući se da će me netko vidjetikako bacam grudei mislio sam daje to dovoljnoda me uvrsti među odabrane muškarce.Kolika li su godišnja dobaizmijenila moje stanice i tkivane znam ni trajem li u sjećanju.Samo ti, samo ti,nestala tko zna kamo (gdje li si?)onakva kakvu te još nalazim u mišićusrca svogs istim čuđenjem od tri danaprije Božića.* Tom sam Biću zatvorenom, vrlo stvarnom, posvetio tri godine svog odrastanja. Zatim sam je (gdje li si?) izgubio. A možda sam u vrijeme kad su umrli moji dragi roditelji, a ja se preselio u Torino, odlučio prestati s tim, o čemu svjedoče posljednje dvije pjesme. Bile su umetnute u bilježnicu, ali nisu bile ispisane rukom nego pisaćim strojem. Ne vjerujem da se u gimnaziji koristio pisaći stroj. Dakle ta su dva posljednja pjesnička pokušaja potjecala s početka fakultetskih godina. Čudno je da su bila tu, jer su mi svi govorili kako sam prestao odlaziti u Solaru baš uoči tih godina. Ali možda sam, nakon djedove smrti, kad su se ujak i ujna svega rješavali,

ponovno ulazio u kapelicu, upravo zato da bih zapečatio sjećanja kojih sam se odricao, pa sam ovdje tutnuo i ta dva lista kao oporuku i oproštaj. Oni zvuče kao rastanak, kao da sređujem račune i s poezijom i s blagim preljubima, ostavljajući ih iza sebe. Prva je kazivala:O, Renoirove bljedunjave gospođe,Manetove dame na balkonima,kavane s terasama po bulevarima,i bijeli suncobran na otmjenim kočijama,uvenuoje i posljednji cvijetpri zadnjem Bergotteovom uzdahu...266Pogledajmo se u oči:Odette de Crecubila je obična bludnica.Druga je imala naslov Partizani. Bila je sve što je ostalo od mojih sjećanja od četrdeset treće do kraja rata.Tatino, Gino, Ras, Lupetto, Sciabola,što ste silazili jednog proljetnog danapjevajući zviždi vjetar i urla olujakako bih opet želio ona ljetaiznenadnih puščanih hitaca iz visineu tišini podnevnog suncaposlijepodneva provedenih u očekivanjuvijesti izgovorenih poluglasno,Deseta odlazi, sutra silazeBadoglianci, ruše stražarnicuputem za Orbegno ne može se višeproći, odnose ranjene kalešomja sam ih vidio u blizini Oratorijaapodnarednik Garranije zabarikadiranu Općini...Zatim iznenada pomamna buka,pakleni štropot, kuckanjepo zidu kuće, glas iz drvoreda...I noć, tišina i pokoji pucanj

od San Martina, i posljednji progonitelji...Želio bih sanjati ta beskrajna ljetakoja su se hranila izvjesnošću poput krvii vremena u kojima suTalino, Gino i Ras možda pogledaliu lice istini.Ali ne mogu, još postoji moja stražarnica na putu za Vallone. Stoga zatvaram bilježnicu uspomena. Sad su već prošle267svijetle noći za kojih partizan u šumi pazi da ptičice ne pjevaju kako bi ljepotica mogla spavati.Ti su stihovi ostali zagonetka. Dakle, proživio sam razdoblje koje je za mene bilo herojsko, barem dok sam druge smatrao glavnim likovima. Dok sam na pragu odrasle dobi nastojao srediti sva istraživanja o svom djetinjstvu i mla-denaštvu, pokušao sam prizvati u sjećanje neke trenutke ushićenja i izvjesnosti. Ali zaustavio sam se pred blokadom (posljednjom stražarnicom tog rata koji se vodio ispred moje kuće) i popustio sam pred - čime? Pred nečim čega se više nisam mogao ili htio prisjetiti, a što je imalo neke veze s Valloneom. Još jednom Vallone. Možda sam tamo vidio copr-nice i možda me taj susret naučio da sve trebam izbrisati? Ili sam možda, kad sam već postao svjestan da sam izgubio Biće zatvoreno, od ostalih dana i od Vallonea napravio alegoriju tog gubitka - i zbog toga u nepovredivi sanduk u kapelici odlagao sve ono što sam bio do tog trenutka?Ništa drugo nije preostalo, barem u Solari. Mogao sam samo zaključiti da sam se nakon tog odricanja, već kao student, odlučio posvetiti starim knjigama, kako bih se okrenuo tuđoj prošlosti u koju nikako nisam mogao biti upleten.Ali tko je bilo to Biće koje me, bježeći, navelo da odložim u arhivu i svoje srednjoškolske godine i vrijeme provedeno u Solari? Jesam li i ja imao svoje bljedunjavo djevojče, slatku susjedicu s petoga kata? Ako je tomu tako, bila je to opet i samo još jedna pjesma koju bi prije ili kasnije svi otpjevali.Jedini koji je o tome mogao nešto znati bio je Gianni. Kad se zaljubiš, i to po prvi put, povjeriš se barem drugu iz klupe.

Nekoliko dana ranije nisam htio da maglu mojih sjećanja Gianni raščisti mirnim svjetlom svojih vlastitih, ali sada sam mogao pribjeći samo njegovu sjećanju.Već je bila večer kad sam ga nazvao i razgovarali smo nekoliko sati. Započeo sam izdaleka, govoreći o Chopinu, i268shvatio sam da je u to doba radio za nas uistinu bio jedini izvor divne glazbe koja nas je oduševljavala. U gradu se, tek u doba trećeg razreda gimnazije, najzad pojavila udruga prijatelja glazbe, koja bi povremeno upriličila klavirski ili violinski koncert, u najboljem slučaju neki trio, a iz našeg smo razreda išli samo četvorica, gotovo potajno, jer su ostali nevaljalci nastojali ući jedino u javnu kuću, iako još nisu imali osamnaest godina, a nas su gledali kao da smo pederi. No dobro, imali smo neka zajednička uzbuđenja, mogao sam se odvažiti."Znaš li jesam li u prvom gimnazije počeo misliti na neku djevojku?""Dakle i to si zaboravio. Možda u svakom zlu ima i nečeg dobrog. Zašto ti je bitno da to znaš, prošlo je toliko vremena... Ma daj, Yambo, misli na zdravlje.""Ne budi govno, otkrio sam ovdje neke stvari koje me zanimaju. Moram znati."Činilo se da oklijeva, a zatim je dao oduška sjećanjima, i to s velikim žarom, kao da je taj zaljubljenik bio on. A zapravo je gotovo i bilo tako, jer je (rekao mije) sve do tada bio imun na ljubavne patnje, pa se zanio mojim povjeravanjima, kao daje priča bila njegova."A osim toga, bila je doista najljepša u razredu. Ti si bio zahtjevan. Zaljubljivao bi se, da, ali samo u najljepšu.""Allors moi, j'aime qui?... Mais ćela va de soi! - J'aime, mais c'estforce, laplus belle qui soit!""Što je to?""Ne znam, palo mije na pamet. Ali pričaj mi o njoj. Kako se zvala?""Lila. Lila Saba."Lijepo ime. Pustio sam da mi se rastapa po ustima kao daje med. "Lila. Lijepo. Pa dakle, kako se to dogodilo?""U prvom gimnazije mi muški smo još bili dječarci s pri-štićima i u

pumpericama. One su u istoj dobi već bile žene i nisu nas čak ni gledale, radije su očijukale sa studentima koji bi ih sačekivali pred ulazom. Tek što si je vidio, bio si očaran. Kao Dante i Beatrice, a ne govorim to slučajno, jer269smo u prvom razredu morali proučavati Novi život i bistre svježe blage vode, a to je bilo jedino što si znao napamet, jer kao da se govorilo o tebi. Ukratko, kao da te grom pogodio. Nekoliko si dana bio potpuno izbezumljen, s knedlom u grlu, i nisi ni dotaknuo hranu, pa su tvoji mislili da si se razbolio. Zatim si htio saznati kako se zove, ali se nisi usudio naokolo raspitivati kako to svi ne bi primijetili. Srećom je u njenom razredu bila Ninetta Foppa, simpatična djevojka s lišćem vjeverice, koja ti je bila susjeda i skupa ste se igrali još kao djeca. Susrevši je na stubama i pričajući o drugim stvarima, upitao si je kako se zove ona s kojom si je vidio dan ranije. Tako si saznao barem ime.""A zatim?""Kažem ti, postao si zombi. A budući da si u to vrijeme bio vrlo religiozan, otišao si kod svog duhovnog učitelja, don Renata, jednog od onih svećenika koji se vozikaju na moto-riću, a na glavi nose beretku i svi su govorili kako je širokih nazora. Čak ti je dopuštao čitati zabranjene autore, jer treba razvijati kritički duh. Ja ne bih imao hrabrosti ispričati nešto takvoga svećeniku, ali ti si to nekome morao reći. Znaš, bio si poput onog iz vica, koji doživi brodolom i nađe se na pustom otoku, sam s najljepšom i najslavnijom glumicom na svijetu, dogodi se ono što se mora dogoditi, ali on ipak nije zadovoljan i nema mira sve dok je ne nagovori da se odjene u muškarca i nagorjelim plutom nacrta brkove; tada je uhvati ispod ruke i kaže joj, da samo znaš moj Gustave koga sam povalio...""Ne budi prost, za mene je to ozbiljna stvar. Što mi je rekao don Renato?""A što misliš da će ti reći svećenik, pa makar bio i širokih nazora? Daje tvoj osjećaj plemenit i lijep i u skladu s prirodom, ali da ga ne smiješ pokvariti pretvarajući ga u fizički odnos, jer treba biti čedan do braka, pa stoga to moraš zadržati kao tajnu u dubini svog srca."

"A ja?""A ti si to kao đula zadržao duboko u srcu. Po mom mišljenju i zato što si se luđački bojao približiti joj se. Samo što270ti dubina srca nije bila dovoljna pa si došao sve to ispričati meni, koji sam ti čak morao pomagati.""Kako, ako joj se nisam približavao?" ' "Stvar je u tome što si stanovao tik iza škole, kad se izlazilo bilo ti je dovoljno skrenuti iza ugla i bio si kod kuće. Djevojčice su, prema pravilniku ravnatelja, izlazile nakon dječaka. Tako si riskirao da je nikada ne vidiš, osim da se kao budala posadiš ispred stubišta gimnazije. Zapravo smo i mi i djevojke morali prijeći park i ući na trg Largo Minghet-ti, a zatim bi svatko krenuo svojim putom. Ona je stanovala na samom Largo Minghetti. Ti bi izlazio, pretvarao se da me pratiš do kraja parka, pazio bi kad izlaze djevojke, vraćao se natrag i prolazio mimo nje dok je dolazila sa svojim prijateljicama. Prošao bi pokraj nje, gledao je i gotovo. Svaki bogovetni dan.""I bio sam zadovoljan?""Ma naravno da nisi. I tada si se počeo dovijati svemu i svačemu. Uključivao si se u dobrotvorne akcije kako bi od ravnatelja dobio dopuštenje da ideš po učionicama prodavati ulaznice za tko zna što, ulazio bi u njen razred i zadržavao bi se pola minute duže uz njenu klupu, makar tražeći ostatak da joj uzvratiš. Izmislio si i zubobolju, jer je zubar tvojih roditelja bio baš na Largo Minghetti, a njegovi su prozori gledali na balkon njene kuće. Tužio si se na užasne bolove, a zubar više nije znao što da radi, pa je za svaki slučaj bušio. Puno si se puta dao bušiti ni za što, ali bi dolazio pola sata ranije, kako bi bio u čekaonici i zirkao kroz prozor. Naravno, ona se nikad nije pojavila na balkonu. Jedne si večeri, kad je padao snijeg, a mi u skupini izlazili iz kina, organizirao rat grudama, baš na Largo Minghetti, urlajući kao opsjednut pa smo pomislili da si pijan. Učinio si to nadajući se da će ona čuti graju i pojaviti se, a zamisli samo kakav bi dojam ostavio. Umjesto nje pojavila se neka zla starica koja je vikala da će nazvati redarstvenike. A zatim tvoja genijalna zamisao. Organizirao si reviju, predstavu, veliku gimnazijsku priredbu. Riskirao si da padneš prvi razred, jer si

razmišljao samo o reviji, tekstovima, glazbi, scenografiji. I najzad uspjeh, tri reprize kako bi se271omogućilo cijeloj školi, uključujući obitelji, da u veliku dvoranu dođu vidjeti najveću predstavu na svijetu. Ona je došla dvije večeri za redom. Glavna je točka bila gospođa Marini. Ona je bila profesorica prirodopisa, mršava, kose u punđi, bez grudi (ravna kao daska), s velikim naočalama od kornjačevine i uvijek u crnoj kuti. Ti si bio mršav poput nje, pa si se kao od šale prerušio u nju. Iz profila si bio pljunuta ona. Čim si izašao na pozornicu prolomio se pljesak kao za Carusa. A Marinijeva je za vrijeme sata izvlačila iz torbice pastilu za grlo i po pola sata bije premještala s jednog obraza na drugi. Kad si ti otvorio torbicu i pretvarao si se da stavljaš pastilu u usta, a zatim si jezikom prelazio po obrazu, no dobro, kažem ti, nastao je pravi urnebes, tutanj koji je potrajao dobrih pet minuta. Jednim jedinim pokretom jezika stotinu ljudi si doveo do spazma. Postao si junak. Ali bilo je jasno da si se zanio, jer je ona bila tamo i jer te gledala.""Zar nisam pomislio da bih se u tom trenutku trebao osmjeliti?""Dakako, a obećanje don Renatu?""Dakle, osim kad sam joj prodavao ulaznice, nikad nisam s njom razgovarao?""Nekoliko puta. Primjerice, vodili su cijelu školu u Asti gledati Alfierijeve tragedije, kazalište je poslijepodne bilo samo za nas, pa smo nas četvorica čak osvojili ložu. Ti si promatrao ostale lože i parter tražeći nju, pa si primijetio da je završila straga na pomoćnom sjedalu s kojega se ništa ne vidi. U pauzi si kao slučajno prošao mimo nje, rekao dao, pitao je sviđa li joj se, ona se požalila da ne vidi dobro, a ti si joj rekao da imamo krasnu ložu s jednim praznim mjestom ako želi doći. Došla je i sve ostale činove gledala je naginjući se naprijed, a ti si ostao sjediti na jednoj od onih klupica u dnu lože. Više nisi vidio pozornicu, ali si zato dva sata zurio u njen potiljak. Gotovo kao orgazam.""A kasnije?""Kasnije ti je zahvalila i pridružila se prijateljicama. Bio si ljubazan i zahvalila ti je. Rekao sam ti, one su već bile žene i na nas nisu

obraćale nikakvu pažnju."272"Iako sam bio junak predstave u gimnaziji?" "Dakako. Vjeruješ li da se žene zaljubljuju u Jerrvja Lewi-sa? Misle daje dobar i gotovo."Dobro, Gianni mije upravo pričao običnu priču o gimnazijskoj ljubavi. Ali nastavak te priče pomogao mije da nešto shvatim. Prvi razred gimnazije proživio sam kao u bunilu. Zatim je došao raspust, a ja sam patio kao životinja, jer nisam znao gdje je ona. Po povratku ujesen, nastavili su se moji tihi obredi obožavanja (a u međuvremenu, to sam ja sad znao, a Gianni nije, i dalje sam pisao svoje pjesme). Bilo je to kao da sam s njom iz dana u dan, pa i noću, pretpostavljam.Ali sredinom drugog razreda Lila Saba je nestala. Napustila je školu i kako sam saznao od Ninette Foppe, čak i grad, s cijelom obitelji. Bila je to neka mračna zgoda o kojoj je i Ninetta malo znala, samo poneki trač. Njen je otac zapao u neke neprilike, nešto kao lažni stečaj. Sve je ostavio u rukama odvjetnika i pobrinuo se za posao u inozemstvu, u očekivanju da se sve sredi - a nikad se nije sredilo, jer se više nisu vratili.Nitko nije znao gdje su završili, neki su govorili u Argentini, neki u Brazilu. U Južnoj Americi, u vrijeme kad je za nas i Lugano bio kraj svijeta. Gianni se potrudio: čini se da je njena najbolja prijateljica bila izvjesna Sandrina, ali ta Sandrina iz odanosti nije ništa govorila. Bili smo uvjereni da se dopisuje s Lilom, ali šutjela je kao grob - osim toga, zašto bi baš nama trebala išta reći.Proveo sam tako godinu i po dana, prije mature, u napetosti i tugovanju, pretvorio sam se u ruševinu. Mislio sam samo na Lilu Sabu i gdje li se nalazi.Zatim se činilo, pričao je Gianni, da sam odlazeći na fakultet sve to zaboravio, između prve godine i diplome imao sam dvije djevojke, a kasnije sam sreo Paolu. Lila je trebala ostati lijepa uspomena mladenaštva, kao što se svima događa. Ali ja sam, međutim, ostatak svoga života težio za njom. Čak sam htio otići u Južnu Ameriku, nadajući se da273

ću je sresti na ulici, tko zna, negdje između Ognjene zemlje i Pernambuca. U trenutku slabosti priznao sam Gianniju da sam u svakoj ženi s kojom sam bio u vezi tražio Lilin lik. Želio sam je vidjeti barem još jednom prije no što umrem, nije mi bilo važno kakva je postala. Pokvario bi sjećanje, govorio je Gianni. Nije važno, nisam mogao ostaviti taj račun neriješenim."Život ti je prolazio u traganju za Lilom Sabom. Ja sam govorio da je to isprika za susrete s drugim ženama. Nisam te baš ozbiljno shvaćao. Da je stvar ozbiljna, shvatio sam tek proteklog travnja.""Što se dogodilo u travnju?""Yambo, to ti ne bih želio reći, jer sam ti to ispričao baš nekoliko dana prije tvoje nesreće. Ne kažem da tu ima neke izravne veze, ali pustimo sad to, barem da ne izazivamo nesreću, ionako je po meni to nebitno...""Ne, sad mi moraš sve reći, inače će mi skočiti tlak. Hajde, van s tim.""Dakle, prvih dana travnja otišao sam u naš kraj odnijeti cvijeće na groblje, kao što povremeno radim, pomalo iz čežnje za našim starim gradom. Otkad smo ga napustili ostao je kakav je i bio, tako da se osjećam mladim kad se u njega vratim. Tamo sam sreo Sandrinu, i ona ima oko šezdeset kao i mi, ali nije se čak ni puno promijenila. Otišli smo na kavu i prisjećali se starih vremena. Riječ po riječ i upitao sam je za Lilu Sabu. Zar ne znaš, rekla mi je (a kako sam zaboga to mogao znati?), zar ne znaš daje Lila umrla odmah nakon što smo maturirali? Ne pitaj me od čega i kako, rekla je, slala sam joj pisma u Brazil, a njena mi ih je mama poslala natrag rekavši mi što se dogodilo, zamisli, jadnica, umrijeti s osamnaest godina. I gotovo. Zapravo, to je i za Sandrinu bila stara i završena priča."Četrdeset sam godina patio zbog utvare. Prekinuo sam s prošlošću na početku fakulteta, od svih uspomena nisam se oslobodio jedino uspomene na nju i, ne znajući to, uzalud sam se vrtio oko groba. Vrlo poetično. I srceparajuće.274"Ali kakva je bila Lila Saba?" ponovno sam pitao. "Reci mi barem kakva je bila.""A što želiš da ti kažem, bila je lijepa, sviđala se i meni, a kad sam ti

to govorio bio si sav ponosan, poput nekoga kome kažu da ima lijepu ženu. Imala je plavu kosu koja joj se sezala gotovo do struka, lišće između anđeoskog i đavolskog, a kad bi se smijala vidjeli bi joj se gornji sjekutići...""Valjda postoji neka njena fotografija, razredna slika iz gimnazije!""Yambo, gimnazija, naša nekadašnja gimnazija je šezdesetih godina izgorjela u požaru, zidovi, klupe, dnevnici, sve. Sad postoji nova zgrada i grozna je.""Ali njene prijateljice, Sandrina, pa valjda imaju fotogra-nje...""Moguće, ako hoćeš pokušat ću, iako baš i ne znam kako bih to pitao. Inače, što možeš učiniti? Nakon gotovo pedeset godina čak ni Sandrina više ne zna reći u kojem je gradu živjela, imao je neko čudno ime, nije to bio neki poznati grad kao recimo Rio, želiš li liznuti prst i prijeći svim telefonskim imenicima Brazila da vidiš hoćeš li naći Sabe? Možda ih na-đeš tisuću. Ili je otac, bježeći, promijenio ime. Pa i da odeš tamo, koga ćeš naći? Njeni su roditelji vjerojatno umrli, ili su otupjeli, jer su već prevalili devedesetu. Za ćeš im reći oprostite prolazio sam usput pa bih želio vidjeti fotografiju vaše kćeri Lile?""Zašto ne?""Ma daj, zašto bi i dalje jurio za tim tlapnjama? Život ide dalje. Ne znaš čak ni na kojem groblju potražiti njen nadgrobni kamen. A osim toga, nije se ni zvala Lila.""A kako se zvala?""Hu, bolje da sam šutio. Sandrina mi je to spomenula u travnju i taj čas sam to ti rekao, jer mi se podudarnost učinila čudnom, ali odmah sam vidio da te to pogodilo više no što je trebalo. Previše, ako dopustiš, jer je to samo podudarnost. Dobro, reći ću ti i to. Lila je bilo ime odmila za Sibillu."* * *275Profil koji sam kao dijete vidio u francuskom časopisu, lice koje sam kao dječak susreo na gimnazijskim stubama, a zatim druga lica, koja su možda sva imala nešto zajedničko, Paola, Vanna, lijepa Nizozemčica, pa sve do Sibille, ove žive koja će se uskoro udati, pa ću dakle i nju izgubiti. Stafetna utrka kroz godine, u potrazi za

nečim čega više nije bilo ni dok sam još pisao svoje pjesme.Recitirao sam:Sam sam, oslonjen u maglina stablo u drvoredu...a u srcu mom nema ničegosim uspomene na tebe,blijede, beskrajne,izgubljene u hladnim svjetlima dalekosa svih strana među drvećem.Ova je lijepa, jer nije moja. Sjećanje beskrajno, ali blijedo. Među svim blagom u Solari nedostaje fotografija Lile Sabe. Gianni može prizvati njeno lice kao da je to bilo jučer, a ja -jedini koji imam pravo na to - ne mogu.27614. HOTEL TRIJU RUŽAImam li još posla u Solari? Ionako se najvažniji događaj mog mladenaštva odigrao negdje drugdje, kasnih četrdesetih godina u gradu i u Brazilu. Ta mjesta (moja tadašnja kuća i gimnazija) više ne postoje, a možda više ne postoje ni ona daleka mjesta na kojima je Lila proživjela posljednje godine svog kratkog života. Posljednji dokumenti koje mi je Solara mogla ponuditi bile su moje pjesme koje su mi dale naslutiti Lilu, ali ne i vidjeti njeno lice. Ponovno se nalazim pred zidom magle.Tako sam razmišljao jutros. Jednom nogom bio sam već na odlasku, ali sam se htio još jednom oprostiti od tavana. Bio sam uvjeren da tamo gore više nemam što tražiti, ali me pokretala neostvariva želja da pronađem neki presudni trag.Ponovno sam prošao tim već poznatim prostorima: ovdje igraćke, ondje ormari puni knjiga... Primijetio sam da je, ugurana između ormara, ostala još jedna zatvorena kutija. U njoj su bili romani, klasici poput Conrada ili Zole te popularna proza poput pustolovina Crvenog jaglaca barunice Orczy...Bio je tu i talijanski prijeratni kriminalistički roman, Hotel triju ruža Augusta Marije de Angelisa. Još je jednom izgledalo kao da knjiga pripovijeda moju priču:Kiša je lijevala u dugačkim mlazovima koji su u od-bljescima

svjetala izgledali kao srebrene niti. Rasprše-277ni, neprozirni pramenovi magle svojim su iglicama prodirali u lice. Pločnicima je lelujavo klizila beskonačna povorka kišobrana. Automobili u sredini ceste, pokoja kočija i prepuni tramvaji. U šest poslijepodne bilo je potpuno mračno, tih prvih prosinačkih dana u Milanu.Tri su žene prolazile u žurbi, isprekidano, činilo se na mahove, prekidajući koliko su mogle povorku prolaznika. Sve tri su bile odjevene u crno, po modi od prije rata, sa šeširima od koprene i perlica...A bile su toliko nalik jedna drugoj da bi ih, da nije bilo vrpci različite boje - sljeza, ljubičaste, crne - zavezanih u čvor ispod brade, svi mogli smatrati priviđenjem, uvjereni da tri puta zaredom vide istu osobu. Iz Via dell'Orso skrenule su u Via Ponte Vetero i kad su bile na kraju osvijetljenog pločnika, sve tri su odjednom uskočile u mrak Piazze del Carmine...Čovjek koji ih je slijedio i koji je oklijevao da ih dostigne kad su prelazile preko trga, zaustavio se pred pročeljem crkve, na kiši...Držanje mu je bilo prezirno. Zurio je u crna vratašca... Čekao je, neprestano zureći u vratašca crkve. Povremeno bi neka crna sjena prešla preko trga i nestala kroz vratnice.. Magla se zgušnjavala. Prošlo je pola sata i više. Izgledalo je da se čovjek pomirio sa sudbinom... Kišobran je naslonio na zid da se ocijedi, a ruke je trljao polaganim ritmičkim pokretima, koji su pratili neki unutarnji monolog...Čekao je, neprestano zureći u crkvena vratašca. Povremeno bi neka crna sjena prešla preko trga i nestala kroz vratnice. Magla se zgušnjavala...S Piazze del Carmine ušao je u Via Mercato a zatim u Pontaccio, a kad se našao pred velikim staklenim vratima koja su vodila u prostrano osvijetljeno predvorje, otvori ih i uđe. Na staklima vrata pisalo je velikim slovima: Hotel triju ruža.Bio sam to ja: u raspršenoj magli nazirao sam tri žene, Lilu, Paolu, Sibillu, koje su u tom dimu bile neraspoznatljivei u trenutku su nestale u mraku. Beskorisno ih je i dalje tražiti,

ionako je magla postajala sve gušćom. Možda je rješenje bilo negdje drugdje. Bolje je skrenuti u Via Pontaccio, ući u osvijetljeno predvorje nekog hotela (ali zar se predvorje ne bi otvorilo prema prizoru zločina?). Gdje lije bio Hotel triju ruža? Bilo gdje, što se mene tiče. A rose by any other name.Na dnu kutije bio je sloj novina, a ispod novina dva starija sveska velikog formata. Jedan je bio Biblija s Doreovim ilustracijama, ali u tako jadnom stanju da bi se mogla prodati još samo na uličnim štandovima. Uvez drugog sveska, od polukože, nije bio stariji od stotinu godina, bez natpisa na pohabanom hrptu, kartonskih korica s izblijedjelim mramornim šarama. Čim sam ga otvorio, otkrio sam da je to svezak iz sedamnaestoga stoljeća.Tiskarski slog i tekst u dvije kolone u meni su izazvali uzbunu, pa sam odmah okrenuo naslovnu stranicu: Mr. William Skakespeares Comedies, Histories & Tragedies. Portret Shakespearea, printed by Isaac Iaggard...S i"f n K I*. N !' H A K f\ SČak i potpuno zdravom čovjeku takav bi trouvaille mogao izazvati infarkt. Nije bilo nikakve sumnje, i ovog puta to nije bila Sibillina šala: bio je to infolio iz 1623., potpun, širokih margina i s nekoliko blijedih mrlja.279

* * *Kako li je ta knjiga dospjela u djedove ruke? Vjerojatno kupnjom kompletnog materijala iz devetnaestoga stoljeća od idealne staričice koja nije cjepidlačila oko cijene, jer je to nalikovalo prodaji glomaznog otpada prodavačima rabljene robe.Djed nije bio stručnjak za stare knjige, ali nije bio ni neuk. Sigurno je shvatio daje riječ o izdanju određene vrijednosti, možda je bio i sretan što ima sabrana djela Shakespearea, ali nije mu palo na pamet pogledati aukcijske kataloge, koje nije ni imao. Pa kad su ujak i ujna sve pobacali na tavan, tamo je završio i in falio i odležao na njemu četrdeset godina, kao što je već negdje drugdje čekao duže od tri stoljeća.Srce mije lupalo kao ludo, ali nisam obraćao pažnju na to.

Sad sam ovdje, u djedovoj radnoj sobi, drhtavim rukama dodirujem svoje blago. Nakon tolikih provala sivila ušao sam u Hotel triju ruža. To nije Lilina fotografija, nego poziv za povratak u Milano, u sadašnjost. Ako je ovdje Shakespea-reov portret, tamo će biti Lilin portret. Bard će me povesti do moje Dark Lady.S ovim in foliom proživljavam roman mnogo uzbudljiviji od svih tajni dvoraca koje sam proživio među zidovima So-lare, tijekom gotovo tri mjeseca visokog tlaka. Uzbuđenje mi muti misli, a do lica mi uzlaze valovi vrućine.To je zacijelo onaj završni udar u mom životu.280Treći dio OI NOETOI28115. NAJZAD SI SE VRATILA, PRIJATELJICE MAGLO!Prolazim tunelom fosforescentnih zidova. Jurim prema udaljenoj točki koja mi se ukazuje kao primamljivo sivilo. Je li to iskustvo smrti? Koliko je poznato, onaj koji je to iskusio i vratio se natrag pripovijeda upravo suprotno, prolazi se mračnim i vrtoglavim prolazom te se izlazi u slavlje zaslje-pljujuće svjetlosti. Hotel triju ruža. Dakle, ili nisam mrtav, ili su oni lagali.Gotovo sam na samom izlazu iz tunela, uvlače se isparenja koja se s one strane zgušnjavaju. Uživam u njima i gotovo ne primjećujući krećem se tim krhkim tkanjem lelujavih dimova. To je magla: ne ona o kojoj sam čitao ili o kojoj su mi drugi pripovijedali, prava magla i ja sam u njoj. Vratio sam se.Oko mene magla se podiže kako bi svijet obojila mekom nepostojanošću. Kad bi izronili obrisi kuća, vidio bih maglu kako podmuklo dolazi izjedati krov, odgrizajući ga na bridovima. Ali već je progutala sve. Ili je to možda magla na poljima i brežuljcima. Ne shvaćam lebdim li ili hodam, ali i na tlu je samo magla. Čini se da tapkam po snijegu. Uranjam u maglu, ispunjavam njome pluća, ispuhujem je, okrećem se u njoj poput delfina kao što sam nekoć sanjao da plivam u kremi... Prijateljica magla dolazi mi ususret, okružuje me, prekriva me, obavija me, diše me, miluje mi obraze, a zatim se uvlači između ovratnika i brade i bocka mi vrat - miriše oštro, na snijeg, na piće, na duhan. Hodam kao što sam

283hodao ispod portika u Solari, gdje nikada nisi pod vedrim nebom, a portici su niski kao svodovi vinskog podruma. Et, comme un bon nageurqui se parne dans l'onde, - tu sillonnes gaiement Vimmensite profonde - avec ime indicible et male uolupte.Nekoliko silueta mi dolazi ususret. Isprva nalikuju divovima s mnogo ruku. Iz njih se širi blaga toplina, pa se pri njihovu prolasku magla razilazi, vidim ih kao da ih osvjetljava slabašno svjetlo ulične lampe, izmičem se od straha da će se obrušiti na mene, nadvisuju me, a ja prolazim kroz njih kao što se to događa s prikazama, i one se rasplinu. To je kao kad si u vlaku i gledaš kako se u mraku približavaju signali, a zatim vidiš kako ih mrak guta i nestaju.Sad se pojavljuje podrugljiva prilika, sotonski klaun u zelenom i plavkastom trikou koji na grudima stišće neki mlitavi oblik, nalik ljudskim plućima, a iz razjapljenih mu usta sukljaju plameni jezici. Navaljuje na mene ližući me poput bacača plamena i odlazi, ostavljajući slabašni trag topline koja na nekoliko trenutaka obasjava onaj fumifigium. Prema meni se kotrlja globus nad kojim stoji golemi orao, a iza grabežljivca se pojavljuje blijedo lice sa stotinu olovaka koje strše na glavi poput kose koja se nakostriješi od straha... Poznajem ih, bili su mi društvo kad sam ležao s temperaturom i osjećao se uronjenim u kraljevske okruglice, u zagnojene žute vrutke koji su ključali oko mene, dok sam se kuhao u njihovoj juhi. Sada sam, kao i onih noći, u mraku svoje sobe, kad se odjednom otvaraju krila starog tamnog ormara i iz njega izlaze brojni ujaci Gaetani. Ujak Gaetano je imao trokutastu glavu, šiljastu bradu i kovrčavu kosu koja mu je na sljepoočicama stvarala kao dvije izrasline, sušiča-vo lice, turobne oči i zlatan zub u sredini niza kvarnih zuba. Kao i čovjek s olovkama. Ujaci Gaetani su najprije izlazili u parovima, zatim su se umnožavali i plesali po mojoj sobi pokretima marioneta, ruke bi savijali geometrijski, a ponekad bi umjesto štapa držali drveno ravnalo dugačko dva metra. Vraćali bi se pri svakoj sezonskoj gripi, pri ospicama ili šar-284lahu, kako bi opsjedali ona kasna poslijepodneva kad raste temperatura, a ja sam ih se bojao. Zatim bi odlazili kao što su i došli

- možda su ponovno ulazili u ormar, a kasnije, kad bih ozdravio, bojažljivo sam ga otvarao kako bih mu pedalj po pedalj pregledao unutrašnjost, ne nalazeći skriveni prolaz iz kojeg su se pojavili.Kad sam ozdravio susretao sam, i to rijetko, ujaka Gaeta-na na korzu nedjeljom u podne, nasmiješio bi mi se svojim zlatnim zubom, pomilovao obraz, rekao mi dobar dečko, dobar, i odlazio. Bio je prava dobričina i nikada nisam shvatio zašto me dolazio progoniti kad sam bio bolestan, niti sam se usuđivao pitati moje roditelje što je tu sumnjivo, ljigavo, pomalo prijeteće u životu ujaka Gaetana, u samome njegovu biću.Što sam ono rekao Paoli kad me zadržala da ne završim pod kotačima automobila? Da znam kako automobil može pregaziti kokoši, da bi se izbjegle treba kočiti, zatim se pojavi crni dim zbog kojeg je potrebno da ga dva čovjeka u ogrtačima s velikim crnim naočalama ponovno pokrenu ručicom. Tada nisam znao, a sada znam, oni su se pojavljivali nakon ujaka Gaetana u napadima mog bunila.Oni su ovdje, nenadano ih susrećem u gustoj magli.Jedva ih izbjegavam, automobil je antropomorfno nakazan i iz njega izlaze maskirani ljudi koji me pokušavaju uhvatiti za uši. Moje su uši postale jako dugačke, astronom-286ski magareće, mlohave i dlakave, a sežu sve do Mjeseca. Pazi, jer budeš li zločest, osim Pinokijeva nosa, dobit ćeš i Meove uši! Zašto u Solari nije bilo te knjige? Ja živim u Meouim ušima.Pamćenje mi se vratilo. Samo što se sad - previše se potrudilo - sjećanja vrtlože oko mene kao slijepi miševi.Temperatura se sad spušta nakon posljednje tablete kinina: moj otac sjedne pokraj mog krevetića i čita mi poglavlje iz Četiri mušketira. Ne tri, četiri. Radijska parodija koja je cijelu naciju prilijepila uz aparate, jer je bila povezana s nagradnom igrom: kupovali su se čokoladni bomboni Pe-rugino, u svakoj su se kutiji nalazile sličice u boji likova iz emisija, zatim su se sakupljale u album i natjecalo se za mnogobrojne nagrade.Ali samo onaj tko je imao sreću da dobije vrlo rijetki lik Okrutnog Saladina, dobio bi Fiat Balillu, pa se cijela zemlja trovala

čokoladnim bombonima (ili ih poklanjala bilo kome, rođacima, ljubavnicima, susjedima, nadređenima) ne bi li osvojili Okrutnog Saladina.U pripovijesti koju ćemo sada ispričati - vidjet će se perjanice - mačevi, rukavice, dvoboji i zasjede - lijepe žene i ljubavni sastanci... Objavili su čak i knjigu, s mnogo duhovitih ilustracija. Tata bi čitao, a ja bih tonuo u san gledajući sličice kardinala Richelieua okružena mačkama, ili sličice lijepe Sulamite.287Zašto je u Solari (kada? jučer? prije tisuću godina?) bilo toliko djedovih tragova, a nijedan tatin? Zato što je djed trgovao knjigama i časopisima, pa sam i ja čitao knjige i časopise, papir, papir, papir, dok je tata radio po cijeli dan i nije se bavio politikom, možda kako bi zadržao posao. Kad smo bili u Solari, nekako bi uspijevao doći krajem tjedna, a ostalo vrijeme ostajao je u gradu pod bombardiranjem, a pojavljivao bi se uz moj krevet samo kad bih se razbolio.Bang crack blam clamp splash cracle cracle crunh grunt pvvutt roaaar rumble blomp sbam buizz schranchete slam sprank blomp swoom bum thump clang tomp trač uaaaagh vrooom augh zoom...Kad bi grad bio bombardiran, s prozora u Solari vidjeli bi se udaljeni bljesci i čuo bi se tutanj nalik grmljavini. Promatrali smo tu predstavu, znajući da je možda u tom trenutku tata zarobljen pod ruševinama neke zgrade, ali smo istinu mogli saznati tek u subotu kad se trebao vratiti. Ponekad su bombardirali utorkom. Čekali bismo ga četiri dana. Rat nas je učinio fatalistima, bombardiranje je bilo kao nevrijeme. Mi djeca i dalje smo se mirno igrali u utorak navečer, srijedu, četvrtak i petak. Ali jesmo li uistinu bili mirni? Zar i nas nije obilježila tjeskoba, zaprepaštena i oslobođena tuga koja obuzme onoga tko živ prolazi poljem po kojem su razasuti leševi?' Tek sada shvaćam da sam volio svog oca i sad mu ponovno vidim lice, obilježeno životom punim žrtvovanja - teško je radio kako bi stekao automobil koji će ga doći glave, možda je to činio ne bi li se osjećao nezavisnim od djeda, veselog vive-ura bez financijskih briga, koji je štoviše bio ovjenčan herojstvom zbog svojih političkih grijehova i osvete nad Merloom. Tata je pokraj mene i čita mi lažne

pustolovine d'Arta-gnana, koji je na knjizi prikazan s pumpericama, kao igrač golfa. Osjećam miris majčinih grudi, kada bih se došao ispružiti na krevetu, a mama bi mi, mnogo vremena nakon što me prestala dojiti, odloživši Filoteu, tihim tonom pjevu-288

šila himnu Djevici, što je za mene bilo kromatsko uzdizanje Preludija u Tristanu.Kako to da se sada sjećam? Gdje li sam? Prolazim maglovitim panoramama do vrlo živih slika domaćih prostorija i vidim uzvišenu tišinu. Oko sebe ne osjećam ništa, sve je u meni. Pokušavam pomaknuti prst, ruku, nogu, ali kao da nemam tijelo. To je kao da plutam u ništavilu i klizim prema bezdanima koji prizivaju bezdan.Da me nisu drogirali? Ali tko? Gdje li sam bio u trenutku kojeg se posljednjeg sjećam? Kad se probudiš, obično se sjećaš što si radio prije odlaska u krevet, čak i toga kako si zaklopio knjigu i odložio je na noćni ormarić. Ali događa se i da se probudiš u nekom hotelu ili čak u vlastitoj kući, ali nakon dugog boravka negdje drugdje, pa tražiš svjetlo na lijevoj strani, a ono je desnoj, ili pokušavaš ustati s kreveta na pogrešnoj strani, jer misliš da si još uvijek na nekom drugom mjestu. Sjećam se kao daje bilo sinoć, prije no što sam zaspao, tata mi čita Četiri mušketira, znam daje to bilo prije barem pedeset godina, ali mučim se kako bih se sjetio gdje sam bio prije no što sam se ovdje probudio.Nisam li bio u Solari sa Shakespeareovim infoliom u rukama? A zatim? Amalia mi je stavila LSD u juhu pa sad lebdim ovdje, u magli koja vrvi likovima koji se pojavljuju iz svake pukotine moje prošlosti.Baš sam glup, a tako je jednostavno... U Solari sam imao drugu nezgodu, mislili su da sam umro, pokopali su me, a ja sam se u grobu probudio. Živ sahranjen, klasična situacija. Ali u takvim se slučajevima uznemiriš, mičeš udovima, lupaš o stijenke cinčanog lijesa, ponestaje ti zraka, hvata te panika. Međutim ne, ne osjećam se kao tijelo, beskrajno sam miran. Proživljavam samo uspomene koje me salijeću i uživam u njima. U grobu se tako ne budiš.

Znači da sam mrtav, a onostranost je ovo monotono i mirno mjesto na kojem ću zauvijek proživljavati svoj prošli289život, gore po mene ako je bio grozan (bit će to pakao), inače će biti raj. Ma nemojte! Recimo da se rodiš grbav, slijep i gluhonijem, ili su oni koje voliš poumirali oko tebe kao muhe, roditelji, žena, sin od pet godina, zar onostranost ne bi bila ponavljanje, drugačije ali neprestano, patnji koje si proživio? Pakao nisu les autres, nego ostatak smrti koji napuštamo živeći? Čak ni najokrutniji od bogova ne bi mogao zamisliti takvu sudbinu za nas. Osim ako Gragnola nije u pravu. Gragnola? Čini mi se da sam ga upoznao, ali se sjećanja sudaraju i moram ih srediti, svrstati u red, inače ću se ponovno izgubiti u magli i ponovno će se pojaviti klaun iz Thermogenea.Možda nisam mrtav. Inače ne bih ćutio zemaljske strasti, ljubav prema roditeljima, nemir zbog bombardiranja. Umrijeti znači osloboditi se iz ciklusa života i otkucaja srca. Kolikogod užasan pakao bio, sa zvjezdanih udaljenosti znao bih sagledati što sam bio. Nije pakao oguliti kožu u kipućoj smoli. Razmišljaš o zlu koje si počinio, nikad ga više nećeš se moći osloboditi i to znaš. Ali bio bi čisti duh. Međutim, ja ne samo da se sjećam noćnih mora, ljubavi i radosti, ja sudjelujem. Ne osjećam svoje tijelo, ali čuvam sjećanje na njega i patim kao da ga još imam. Kao što se događa onima kojima odrežu nogu, a oni osjećaju da ih još boli.Počnimo ispočetka. Zadesio me drugi udar, ovog puta jači od prvoga. Previše sam se uzrujao, najprije na pomisao o Lili, a kasnije zbog in folija. Tlak mije sigurno narastao do vrtoglavih visina. Pao sam u komu.A vani, Paola, moje kćeri, svi oni koji me vole (i Gratarolo koji se šakama tuče po glavi što me otpustio, a možda me trebao zadržati pod strogim nadzorom barem šest mjeseci) smatraju da sam u dubokoj komi. Njihovi aparati kažu da moj mozak ne daje znake života i očajavaju pitajući se trebaju li okrenuti prekidač ili čekati, makar i godinama. Paola me drži za ruku, a Carla i Nicoletta sviraju ploče, jer su pročitale da te i u komi neki zvuk, glas ili bilo kakav poticaj

290mogu iznenada probuditi. One bi tako mogle i godinama, dok sam ja priključen na cjevčicu. Osoba s trunčicom dostojanstva rekla bi isključimo to odmah, kako bi se te jadnice konačno osjetile očajnima, ali slobodnima. Uspijevam razmišljati o tome kako bi trebali isključiti prekidač, ali to im nisam u stanju reći.Iako u dubokoj komi, to svi znaju, mozak ne daje znake aktivnosti, ja ipak mislim, osjećam, sjećam se. Da, ali to je ono što pripovijedaju oni izvana. Prema znanosti, mozak daje ravni encefalogram, ali što znanost zna o lukavstvima tijela? Možda na njihovim zaslonima valovi mozga izgledaju ravni, a ja razmišljam svojom utrobom, vrhovima prstiju, mudima. Oni vjeruju da nemam moždanu aktivnost, ali još imam unutarnju aktivnost.Ne mogu reći da kad mozak više ne reagira, još uvijek negdje funkcionira duša. Samo kažem da njihovi aparati bilježe moje moždane aktivnosti samo do određene granice. Ispod tog praga ja i dalje razmišljam, ali oni to ne znaju. Kad bih se probudio i to ispričao, netko bi trebao dobiti Nobelo-vu nagradu za neurologiju i sve te aparate poslati u staro fcdjezo.Kad bi se moglo ponovno isplivati iz magli prošlosti i otkriti se, živ i snažan, onima koji su me voljeli i onima koji su priželjkivali moju smrt. "Gledaj me, ja sam Edmond Dantes!" .liko li se puta grof Monte Kristo ukazao onima koji su ga291smatrali mrtvim? Svojim nekadašnjim dobročiniteljima, ljubljenoj Mercedes, onima koji su naredili njegovu nesreću, "gledaj vratio sam se, ja sam Edmond Dantes."Ili kad bi se moglo izaći iz ove tišine, zalepršati bestjelesno po bolničkoj sobi, gledati one koji plaču pokraj mog nepokretnog tijela. Prisustvovati vlastitu pogrebu, a istodobno letjeti, neometan tijelom. Dvije želje svih nas, ostvarene jednim udarcem. Umjesto toga, sanjam zarobljen u svojoj nepokretnosti...*¦ Doista ne težim nikakvoj osveti. Ako imam ikakvih razloga za tugu, to je zato što se osjećam dobro, a ne mogu to reći. Da barem mogu pomaknuti prst, očni kapak, odaslati neki signal, pa makar Morseovim znakovima. Ali ja sam sav sazdan od misli, bez

mogućnosti djelovanja. Nikakvih osjeta. Ovdje sam možda tjedan dana, mjesec, godinu, i ne osjećam otkucaje srca, ne osjećam podražaje ni gladi ni žeđi, ne spava mi se (možda me i plaši to neprestano bdijenje), ne znam ni praznim li se (možda putem cijevi koje sve obavljaju same), znojim li se, čak ni dišem li. Koliko ja znam, izvan i oko mene nema čak ni zraka. Patim pri pomisli na Paolinu, Carlinu i Nicolettinu patnju, koje me smatraju nemoćnim, ali posljednje što bih trebao učiniti jest prepustiti se toj patnji. Ne mogu na sebe preuzeti bol cijeloga svijeta - neka mi bude dopušten dar okrutne sebičnosti. Živim sa samim sobom i za sebe samoga i znam ono što sam nakon prve nezgode bio zaboravio. To je za sada, a možda i zauvijek, moj život.Dakle, preostaje mi samo čekanje. Probude li me, bit će to iznenađenje za sve. Ali mogao bih se i nikad ne probuditi, pa se moram pripremiti na to neprestano podsjećanje. Ili ću možda još kratko potrajati, a zatim se ugasiti - pa stoga treba iskoristiti te trenutke.Kad bih odjednom prestao razmišljati, što bi se potom dogodilo? Bi li započeo neki drugi oblik onostranosti sličan ovom mom sasvim osobnom sadašnjem svijetu, ili bi zauvijek bili mrak i nesvjesnost?292Bio bih lud da vrijeme koje mi je dano potratim na postavljanje tog problema. Netko mije, možda slučaj, pružio priliku da se prisjetim tko sam. Pa daje iskoristimo. Bude li ičega zbog čega se treba kajati, obavit ću čin pokajanja. Ali da bih se pokajao, najprije se moram prisjetiti što sam učinio. Za one nepodopštine kojih se sjećam, Paola ili udovice koje sam obmanuo vjerojatno su mi već oprostile. I najzad, zna se, postoji li pakao, prazan je.Prije nego što sam zapao u ovaj san, na tavanu u Solari pronašao sam limenu žabu na koju su se nadovezivali ime Mede Angela i rečenica "karamele doktora Osima". To su bile riječi. Sada vidim.Doktor Osimo je ljekarnik na Corso Roma, glave ćelave poput jajeta i nebesko plavih naočala. Svaki put kad me mama povede sa sobom u kupovinu i uđe u ljekarnu, čak i ako kupi samo kolut hidronlne gaze, doktor Osimo otvara visoku staklenu posudu punu mirišljavih bijelih kuglica i poklanja mi paketić mliječnih karamela.

Znam da ih ne smijem odmah sve pojesti, moraju mi potrajati barem tri ili četiri dana.Nisam ni primijetio - imao sam manje od četiri godine - da je mama, pri posljednjem izlasku, imala trbuh veći nego inače, ali su me nakon posljednje posjete doktoru Osi-mu, jednog dana poslali da siđem na donji kat i povjerili me gospodinu Piazzi. Gospodin Piazza živi u golemoj sobi nalik prašumi, punoj životinja koje se čine živima, papagaja, lisica, mačaka, orlova. Objasnili su mi da kad neka životinja ugine, umjesto da je sahrani on je ispuni slamom. Sad su me posjeli kod njega, a on me zabavlja objašnjavajući mi imena i osobine raznih životinja i provodim ne znam koliko vremena u toj divnoj nekropoli u kojoj smrt izgleda ljubazna, staroegipatska, a ima miris koji udišem samo na tom mjestu, pretpostavljam da su to kemijski preparati, zajedno s mirisom prašnog perja i stavljene kože. Najljepše poslijepodne moga života.Kad je netko sišao po mene i vratio me u kuću, primijetio sam da mi se tijekom boravka u kraljevstvu mrtvih rodila293sestrica. Donijela ju je primalja koja ju je pronašla u kupusu. Iz bjeline čipke, od sestrice proviruje samo kugla glave pomodrjela od navale krvi, a na noj se otvara crna rupa iz koje izlaze prodorni krici. Ne, ništa joj nije, kažu mi: kad se sestrica rodi, ona to tako radi, jer je to njen način kojim kaže daje zadovoljna što sad ima mamu i tatu i maloga brata.Vrlo sam uzbuđen i predlažem da joj odmah dam jednu od karamela doktora Osima, ali mi objašnjavaju da netom rođena djevojčica nema zuba, pa siše samo mamino mlijeko. Bilo bi baš lijepo hitnuti bijele kuglice i ubaciti ih u tu crnu rupu. Možda bih osvojio zlatnu ribicu.Trčim do ormarića s igračkama i uzimam limenu žabu. Jest da se sestrica tek rodila, ali zelena žaba koja krekeće kad joj se pritisne trbuh može je samo zabaviti. Ništa od toga, odlažem i žabu i povlačim se sav u čudu. Čemu onda služi nova sestrica? Zar nije bilo bolje ostati sa starim ptiču-rinama gospodina Piazze?Limena žaba i Medo Angelo. Na tavanu su mi oboje pali na pamet, jer je Medo Angelo povezan sa sestricom, ali kasnije kad je već bila

sudrug u mojim igrama - i pohlepna za mliječnim karamelama."Prestani Nuccio, Medo Angelo ne može više." Koliko sam samo puta molio svog rođaka da prestane sa svojim mučenjima. Ali bio je stariji od mene, svećenici su ga poslali u internat, cijeli dan ukočen u odori, pa si je davao oduška kad bi se vratio u grad. Na kraju duge bitke igračkama, zarobio bi Medu Angela, zavezao ga za naslon kreveta i podvrgavao nezamislivim šibanjima.Medo Angelo, otkad sam ga imao? Sjećanje na njegov dolazak gubi se u vremenu kad, kako mi je rekao Gratarolo, još nismo naučili uređivati naša osobna sjećanja. Angelo, plišani prijatelj, žućkast, pokretnih ruku i nogu poput lutaka, tako da može sjediti, hodati, podizati ruke prema nebu. Bio je velik, dostojanstven, imao je dva sjajna i vrlo živa oka. Ja i Ada smo ga izabrali za kralja naših igračaka i olovnih vojnika i lutaka.294Starost gaje, izlizavši ga, učinila još dostojnijim poštovanja. Stekao je neki svoj šepavi ugled koji je s vremenom sve više rastao otkako je, poput junaka mnogih bitaka, izgubio oko i ruku.Prevrtali bismo klupicu koja bi postajala brod, gusarski jedrenjak, ili verneovsko plovilo četvrtastog pramca i krme; Medo Angelo bi sjedio za kormilom, a pred njim su se, spremni za daleke pustolovine, ukrcavali vojnici iz Zemlje Dembe-lije s Kapetanom Krumpirkom, koji su zbog svoje veličine bili važniji, iako komičniji, od ozbiljnih suboraca, glinenih vojnika koji su već tada bili veći invalidi od Angela, neki bez glave ili udova, a iz njihovih su tijela od prešanog, ali sad već prhkog i izblijedjelog materijala, izvirivale kuke od željezne žice, kao da su mnogobrojni Long John Silveri. Dok je to slavno plovilo isplovljavalo iz Mora dječje sobe, prelazilo Ocean Hodnika i pristajalo u Arhipelagu Kuhinje, Angelo se šepirio među svojim liliputanskim podanicima, ali taj nerazmjer nas nije smetao, jer je veličao njegovo Guliversko Veličanstvo.S vremenom je Medo Angelo, zahvaljujući svom velikodušnom služenju, onako sklon svim vrstama akrobacija, žrtva bijesa rođaka Nuccia, već izgubio i drugo oko, drugu ruku, a zatim i noge. Dok smo Ada i ja rasli, iz njegova su osakaćena trupa počeli provirivati čuperci slame. Naši su roditelji sve više gunđali da to olinjalo tijelo

počinje hraniti kukce, možda kulture bacila, pa su nas tjerali da ga se riješimo, uz oštru prijetnju kako će ga baciti u smeće kad budemo u školi.Adi i menije već bilo žao ljubljenog Medu, tako boležljivog i nesposobnog da se sam drži uspravno, izloženog polaganom vađenju utrobe i onom nedostojnom istjecanju unutarnjih organa. Prihvatili smo misao da mora umrijeti - štoviše, već smo ga trebali smatrati pokojnim pa mu je stoga trebalo prirediti dostojnu sahranu.Bilo je rano jutro kad je tata netom upalio kotao koji zagrijava sve radijatore u kući. Stvorila se polagana i dostojanstvena povorka. Uz kotao su postrojene sve preživjele295RISCALDATEVIu4^'1*igračke, pod zapovjedništvom Kapetana Krumpirka. Svi stoje u urednim redovima, u stavu pozor, odaju počast poraženima, kako i dolikuje. Ja idem naprijed noseći jastuk na kojem je ispružen već gotovo pokojnik, a slijede svi članovi obitelji, uključujući i kućnu pomoćnicu, ujedinjeni u istom tužnom štovanju.S obrednom skrušenošću upravo uvodim Medu Angela u ždrijelo tog plamtećeg Baala. Angelo se, sad tek samo vreća slame, ugasio u samo jednom plamsaju.Bio je to proročki obred, jer se nekoliko mjeseci kasnije ugasio i kotao koji se najprije ložio kamenim ugljenom, a kasnije, kad je antracita nestalo, jajoliMm komadima ugljene prašine.Ali nastavak rata je i to racionalizirao, pa smo u kuhinji morali nanovo osposobiti staru peć, poprilično sličnu onoj koju ćemo kasnije koristiti u Solari, koja je mogla progutati drvo, papir, karton i brikete od prešanog materijala boje vina, koje su gorjele slabo i sporo i davale privid plamena.Smrt Mede Angela me ne žalosti niti mi izaziva navale sjete. Možda je tako bilo sljedećih godina, možda sam to opet osjetio kad sam se kao šesnaestogodišnjak bacio na ponovno osvajanje neposredne

prošlosti, ali sada ne. Sada ne živim u protjecanju vremena. Sada za mene vrijeme više ne teče. Sada sam, blažen, u vječnoj sadašnjosti. Angelo mi je pred očima, na dan njegova pogreba kao i u danima njegova trijumfa, mogu se premještati s jedne uspomene na drugu i svaku živim kao hic et nunc.Ako je to vječnost, divna je, i zašto sam morao čekatišezdeset godina prije nego što je zaslužim?* * *296

A Lilino lice? Sada bih ga trebao vidjeti, ali sjećanja kao da mi nadolaze sama, jedno po jedno, redom koji su sama odabrala. Dovoljno je pričekati. Ništa drugo mi i ne preostaje.Sjedim u hodniku, pokraj Telefunkena. Emitiraju neku komediju. Tata je prati cijelu, a ja mu sjedim u krilu, s palcem u ustima. Ne shvaćam ništa od tih zgoda, obiteljskih tragedija, preljuba, iskupljenja, ali me ti udaljeni glasovi uvode u san. Odlazim na spavanje tražeći da vrata moje sobe ostanu otvorena, tako da vidim svjetlo iz hodnika. Još u nježnoj dobi postao sam vrlo bistar i naslutio da darove Sveta tri kralja u bogojavljenskoj noći zapravo kupuju roditelji. Ada u to ne vjeruje, ne mogu malu djevojčicu lišiti iluzija i u noći petog siječnja očajnički se trudim ostati budan, kako bih čuo što se tamo vani zbiva. Čujem kako raspoređuju darove. Naredno ću jutro hiniti radost i zapanjenost zbog čudesnog događaja, zato što sam prepredenjak i ne želim da se ta igra prekine.Znam ja to odavno. Naslutio sam da se djeca rađaju iz mamina trbuha, ali to ne govorim. Mama priča s prijateljicama o ženskim stvarima (ta i taje, hm, u drugom u stanju, ili ima neke priraslice tamo, hm, na jajnicima), jedna od njih je ušutkuje upozoravajući je da se dijete mota naokolo, a mama kaže kako nije važno, jer smo u toj dobi blesani. Ja uhodim iza vrata i proničem u tajne života.Iz kružnog krila mamine komode izvukao sam knjigu Nije istina daje smrt Giovannija Mosce, uljudnu i ironičnu jadikovku o ljepotama zagrobnog života i o milini ležanja pod ugodnim pokrovom zemlje. Sviđa mi se taj poziv na smrt, možda je to moj

prvi susret sa smrću, prije zelenih kolaca junaka Valentea. Ali jednog jutra, u petom poglavlju, slatka Maria koju je u trenutku slabosti prihvatio grobar, osjeti u trbuhu lepet krila. Od tog trenutka autor je bio sramežljiv i samo je spomenuo nesretnu ljubav i dijete koje će se roditi. Ali sada si dopušta realističan opis koji me užasava: "Trbuh joj je, od tog jutra, oživio šumovima i drhtajima, poput kaveza u kojem su vrapčići... Dijete se micalo."To je prvi put da čitam, na nepodnošljivo realan način, o297trudnoći. Ne iznenađuje me ono što sam saznao, što samo potvrđuje ono što sam već i sam razumio. Ali sam uplašen mišlju da će me netko iznenaditi dok čitam taj zabranjeni tekst i shvatiti da sam saznao. Osjećam se grešnikom, jer sam prekršio zabranu. Odlažem knjigu u komodu, nastojeći izbrisati svaki trag svog bespravnog uplitanja. Znam tajnu, ali to znanje mi se čini kažnjivim.To se dogodilo mnogo prije nego što sam poljubio lice lijepe filmske zvijezde na naslovnici Novelle, a povezano je s otkrićem rođenja, a ne seksa. Poput nekih primitivnih naroda koji, priča se, nikada nisu uspjeli dovesti u izravnu vezu seksualni čin i trudnoću (zapravo, devet mjeseci je cijelo stoljeće, govorila je Paola) i menije dugo trebalo da shvatim tajanstvenu vezu između seksa, aktivnosti odraslih i djece.Čak se ni moji roditelji nisu zabrinjavali da bi me mogli obuzeti uznemirujući osjećaji. Vidi se da ih je njihova generacija iskusila sa zakašnjenjem, ili su zaboravili na svoje djetinjstvo. Ja i Ada idemo rukom u ruci s roditeljima, susrećemo nekog poznanika, tata kaže da idemo pogledati Zlatni grad, ovaj se zlobno smiješi gledajući nas malene i šapće kako je film "pomalo nepristojan". Tata nehajno odgovara: "Pobrinut ćemo se da ne gleda ono što ne treba." A ja sa srcem u grlu pratim vruće zagrljaje Christine Sonderbaum.U hodniku u Solari, dok sam razmišljao o izrazu "rase i narodi svijeta" pala mije na pamet dlakava stidnica. Zapravo, evo me tu, s nekim prijateljima, možda u vrijeme srednje škole, u radnoj sobi oca jednoga od njih, gdje se nalaze svesci Biasuttijevih Rasa i naroda sirijeta. Brzo listamo stranice dok ne stignemo na onu na kojoj je

slika kalmučkih žena, d poil, gdje se vidi spolni organ ili njihovo krzno. Kalmuke, žene koje trguju svojim tijelom.Ponovno sam u magli, koja suvereno vlada u tami zamračenja, dok se grad trudi nestati pred nebeskim očima neprijateljskih zrakoplova, u svakom slučaju nestaje pred mojim, koje ga gledaju sa zemlje. Hodam u toj magli kao na slici iz prve čitanke, držeći za ruku tatu s istim onakvim borsalino298šeširom kao i gospodin iz knjige, ali u manje elegantnom kaputu, iznošenijem i spuštenih ramena, a raglan - a još je iznošeniji moj, s tragom rupice za gumb na desnoj strani, što je znak daje preokrenut od nekog starog očeva kaputa. U desnoj ruci otac nosi, ne štap za šetnju, nego električnu lampu, ali ne onu s baterijom: ova se napaja trenjem, poput svjetla na biciklu, pritiskanjem neke vrste otponca s četiri prsta. Blago zuji, a pločnik osvjetljava taman koliko je potrebno da se vidi neka stuba, ugao, početak križanja, zatim prsti smanjuju pritisak i svjetla nestaje. Nastavljamo desetak koraka, na temelju onog što smo nakratko vidjeli, naslijepo, a zatim se na trenutak svjetlo ponovno pali.U magli se mimoilazi s drugim sjenama, ponekad se promrmlja neki pozdrav, riječ isprike, i čini mi se ispravnim činiti to šaptom, iako, ako dobro o tome promislim, bombarderi mogu vidjeti svjetlost, ali ne mogu čuti glasove, pa se dakle po toj magli moglo kretati i pjevajući na sav glas. Ali nitko to ne čini, jer kao da mi našim mukom hrabrimo maglu da štiti naše korake, učini nas nevidljivima, nas i ulice.Treba li uopće tako strogo zamračenje? Možda samo da nas umiri, jer kad su htjeli bombardirati ionako su dolazili danju. Usred noći su zasvirale sirene. Mama plačući budi nas djecu - ne plače iz straha od bombi nego zbog našeg upropaštenog sna - navlači nam kaputić preko pidžame i silazimo u sklonište. Ne u sklonište u našoj kući, koje je tek podrum ojačan gredama i vrećama pijeska, nego u sklonište kuće preko puta, sagrađene trideset devete, kad se već predviđao rat. Do tamo se ne stiže preko dvorišta odvojenih zidićima, nego obilazeći kvart trkom, uzdajući se u činjenicu da su sirene zasvirale kad su zrakoplovi bili još dovoljno udaljeni.

Protuzrakoplovno sklonište je lijepo, s onim svojim cementnim zidovima izbrazdanim ponekim potočićem vode, s blijedim ali toplim svjetlima, svi odrasli sjede na klupama i čavrljaju, a mi djeca trčkaramo po sredini. Udarci protuzra-čne obrane stižu prigušeni, svi su uvjereni da će sklonište299izdržati ako bomba i padne na kuću. Nije istina, ali pomaže. Obilazi ga potpuno zaokupljen nadstojnik zgrade, maestro Monaldi, moj učitelj iz osnovne škole, ponižen što nije imao dovoljno vremena da odjene odoru centuriona Milicije, sa skvadrističkim odličjima. U to je doba netko tko je sudjelovao u Marsu na Rim bio kao povratnik iz velikih Napoleono-vih bitaka - i tek mi je nakon 8. rujna četrdeset treće djed objasnio da je to bila šetnja sitnih lupeža, naoružanih štapovima, i da je kralj izdao naredbu, jedna skupina pješaštva ih je mogla uništiti na pola puta. Ali kralj je bio Najbrža nožica, a izdaja mu je bila u krvi.Dakle, maestro Monaldi šeće među stanarima, smiruje ih, brine se za trudne gospođe, objašnjava kako su to male žrtve koje treba podnijeti za konačnu pobjedu. Svira sirena za prestanak uzbune, obitelji izlijeću na ulicu. Gospodin kojega nitko nije poznavao, a sklonio se k nama jer ga je uzbuna iznenadila dok je bio na ulici, pripaljuje cigaretu. Maestro Monaldi ga grabi za ruku i sarkastično upita zna li daje rat i zamračenje."Čak i kad bi gore još bio neki bombarder, ne bi vidio svjetlo žigice," kaže ovaj i ponovno počinje pušiti."Aha, vi to znate?""Naravno da to znam. Ja sam kapetan, pilot, i letim na bombarderima. Jeste li vi ikada bombardirali Maltu?"Pravi heroj. Bijeg maestra Monaldija koji se puši od bijesa, veseli komentari stanara, govorio sam daje napuhanko, takvi su svi koji zapovijedaju.Maestro Monaldi i njegovi sastavci o herojima. Vidim sebe navečer, mama i tata nada mnom. Sutradan će u razredu biti sastavak za sudjelovanje u školskom natjecanju iz kulture. "Kojagod tema bila," kaže mama, "bit će o Duceu i ratu. Pa stoga pripremi lijepe fraze koje ostavljaju dojam. Primjerice, vjerni i nepodmitljivi čuvari Italije

i njene civilizacije, rečenica je koja uvijek dobro prolazi, bez obzira na temu.""A što bude li tema bitka za žito?"300"Svejedno je ubaci, upotrijebi malo mašte." "Sjeti se da vojnici svojom krvlju natapaju užareni pijesak Marmarica," predlaže tata. "I ne zaboravi da je naša civilizacija nova, herojska i sveta. To uvijek ostavlja dobar dojam. Čak i ako je bitka za žito."Žele sina koji dobiva dobru ocjenu. Opravdana težnja. Ako dobra ocjena ovisi o znanju o paralelama, uči se iz knjige za geometriju, mora li se govoriti kao Balilla, uči se napamet ono što jedan Balilla mora misliti. Ne postavlja se pitanje je li to opravdano ili ne. Konačno, moji roditelji to nisu znali, ali čak i peti Euklidov poučak vrijedi samo za ravne površine, tako idealno ravne kakve u stvarnosti ne postoje. Režim je bio ravna površina kojoj su se svi do sada prilagodili. Zanemarujući krivuljaste vrtloge u koje paralele ulijeću ili se beznadno razdvajaju.Ponovno vidim kratki prizor koji se vjerojatno dogodio nekoliko godina ranije. Pitam:"Mama, što je to revolucija?""To je kad radnici dođu na vlast pa odrube glave svim službenicima kao što je tvoj otac."Taman dva dana nakon onog sastavka dogodila se epizoda s Brunom. Bruno, dva mačja oka, šiljasti zubi i mišje siva glava na kojoj se pojavljuju bijele mrlje, kao od alopecije ili lišaja. Bili su to ožiljci od krasta. Siromašna su djeca uvijek imala kraste po glavi, i zato što su živjela u ne baš čistom okruženju i zbog avitaminoze. U osnovnoj školi smo ja i De Caroli bili razredni bogataši, tako se tada mislilo; zapravo, naše su obitelji pripadale istom društvenom sloju kao i učitelj, ja zato što je moj otac bio službenik i nosio kravatu, a moja majka šešir (pa stoga nije bila žena nego gospođa), a De Caroli zato što je njegov otac imao malu prodavaonicu tkanina. Svi drugi su bili iz nižih slojeva, s roditeljima su još uvijek razgovarali na dijalektu, pa su zato stalno radili pravopisne i gramatičke pogreške, a najsiromašniji od svih je bio Bruno. Bruno je imao poderanu crnu kutu, nije imao

301bijeli ovratnik, a kad ga je i imao bio je prljav i izlizan i, naravno, nije imao plavu mašnu kao pristojna djeca. Imao je kraste, pa je zato bio izbrijane glave, to je bila jedina njega za koju je obitelj znala, čak i protiv ušiju, a bijele su mrlje ostajale od već ozdravljenih krasta. Obilježja nižeg položaja. Učitelj je sve u svemu bio dobar čovjek, a s obzirom na to da je bio skvadrist osjećao se obveznim podučavati nas muški, pa nam je zadavao snažne pljuske. Ali nikada meni ni De Čaroliju, jer je znao da ćemo reći našim roditeljima koji su mu bili ravni. Budući da je stanovao u istom bloku kuća, ponudio se da me svakog dana prati kući po izlasku iz škole, zajedno sa svojim sinom, kako se moj otac ne bi mučio da dolazi po mene. I zato što je moja majka bila rođakinja snahe ravnateljice osnovne škole, pa nikad se ne zna.Za Bruna su međutim pljuske bile svakodnevne, jer je bio živahan pa je dakle imao loše vladanje i pojavljivao se u razredu u masnoj kuti. Uvijek je Bruna slao u kut i izlagao ga ruglu.Jednog je dana Bruno došao u školu nakon neopravdanog izostanka i učitelj je zasukao rukave kad je Bruno stao plakati i kroz jecaje dao naslutiti da mu je umro otac. Učitelj je bio ganut, jer su čak i skvadristi imali srca. Naravno, za njega je socijalna pravda značila milostinju, pa je od sviju nas zatražio prilog. I naši su roditelji imali srca, jer je sljedećeg dana svatko od nas došao s ponekim novčićem, iznoše-nim odijelom, staklenkom marmelade, kilogramom kruha. Bruno je dobio svoj trenutak solidarnosti.Ali tog istog jutra, dok smo stupali po dvorištu, počeo je hodati četveronoške, pa smo svi pomislili kako je stvarno zločest kad čini takve stvari, a netom mu je tata umro. Učitelj je vikao kako mu nedostaje i najosnovniji osjećaj zahvalnosti. Postavši siroče dva dana ranije, odmah se okoristio dobročinstvom svojih drugova i već je bio sklon prijestupu; s obzirom na to iz kakve je obitelji, više se i ne može iskupiti.Kao drugi sporedni lik te male drame, na trenutak sam bio u dvojbi. Već sam je osjetio i jutro nakon sastavka, pro-302budivši se nemiran i pitajući se volim li doista Ducea, ili sam

licemjeran dječak koji tako samo piše. Gledajući Bruna kako hoda na sve četiri, shvatio sam da je to bio ispad dostojanstva, način da odgovori na poniženje koje je pretrpio zbog naše ljigave velikodušnosti.To sam još bolje shvatio nekoliko dana kasnije, najednom od onih fašističkih subotnjih sastanaka, na kojima smo bili poredani svi u odorama; naše su bile blistave, Brunova ista kao i kuta za radne dane, plava marama loše zavezana, a morala se izgovarati prisega. Centurion je govorio: "U ime Boga i Italije, prisežem da ću izvršavati Duceove naredbe i služiti svim svojim snagama, a ako je potrebno i svojom krvlju, ciljevima fašističke revolucije. Prisežete li?" I svi smo morali odgovoriti: "Prisežem!" Dok smo svi vikali 'prisežem!' Bruno - koji je bio pokraj mene i čuo sam ga vrlo dobro - viknuo je: "Dosežem!" Pobunio se. Bio je to prvi put da sam nazočio činu pobune.Je li se pobunio samovoljno ili zato što mu je otac bio pijanac i socijalist kao i onom talijanskom dječaku u svijetu? Sada shvaćam da je Bruno bio prvi koji me podučio kako reagirati na tu retoriku koja nas je gušila.Između sastavka u mojoj desetoj godini i kronike u jedanaestoj, na kraju petoga razreda osnovne škole, preobrazila me Brunova poduka. On je bio revolucionarni anarhist, ja tek pomalo skeptik, pa je njegov "dosežem" postao mojom nelomljivom čašom.Jasno je da sada, u tišini kome, bolje razumijem ono što mi se dogodilo. Je li to ono prosvjetljenje koje i drugi imaju kad im kucne čas pa se, kao u Martinu Edenu, u tom trenu sve shvati, ali čim se sazna, to se i prestane znati? Ja, kome još nije kucnuo taj čas, u prednosti sam pred onima koji umiru. Razumijem, znam, čak se i sjećam (sada) da znam. Jesam li ja takav sretnik?30316. VJETAR ZVIŽDIHtio bih se sjetiti Lile... Kako je Lila izgledala ? Iz izmaglice ovog polusna pojavljuju mi se druge slike, ali to nije ona.Pa ipak, neka bi osoba u normalnim okolnostima morala moći reći želim se sjetiti prošlogodišnjeg odmora. Ako je sačuvala ikakav trag, sjetit će se. Ja ne mogu. Moje je sjećanje člankovito, poput

trakavice, ali za razliku od tog plošnjaka nema glavu, luta labirintom, a svaka točka može biti početak ili kraj putovanja. Moram pričekati da sjećanja dođu sama, slijedeći neku svoju logiku. Tako se hoda kroz maglu. Po suncu stvari vidiš iz daleka i možeš odlučiti promijeniti smjer kako bi naišao na nešto određeno. U magli ti netko ili nešto dolazi u susret, ali ne znaš tko je to sve dok ti ne bude blizu.Možda je to normalno, ne možeš imati sve u samo jednom trenutku, sjećanja u slijedu, kao ražnjić. Što li je ono rekla Paola o magičnom broju sedam, o kojem govore psiholozi? S popisa se lako sjetiš do sedam elemenata, kasnije više ne ide. Niti sedam. Tko su sedam patuljaka? Ljutko, Veseljko, Pospanko, Stidljivko, Burko, Učo... A zatim? Uvijek nedostaje sedmi patuljak. A sedam rimskim kraljeva? Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Servije Tulije, Tarkvinije Pri-sko, Tarkvinije Oholi... A sedmi? Aha, Kihavko.Mislim da je moje najranije sjećanje pajac odjeven kao glavni bubnjar vojnog sastava, u bijelu odoru s kepijem, a305ako ga naviješ ključićem on lupa po svom bubnju. Je li doista tako, ili sam ga tijekom godina tako preinačio koristeći prisjećanja svojih roditelja? Nije li to možda prizor sa smokvama, ja pod drvetom, a seljak koji se zvao Quirino vere se ljestvama da mi ubere najbolju smokvu - samo što tada još nisam znao izgovoriti riječ figa i rekao sam siga?Posljednje sjećanje: u Solari pred infolijem. Jesu li Paola i drugi primijetili što mije bilo u rukama kada sam odjednom zaspao? Moraju ga dati Sibilli, odmah, ostanem li ovako godinama neće moći platiti troškove, morat će prodati studio, a zatim Solaru, pa možda ni to ne bi bilo dovoljno, dok mi s in folijom mogu platiti vječni boravak u bolnici, s deset bolničara, pa je dovoljno da me dođu vidjeti jednom mjesečno i zatim se mogu se vratiti vlastitim životima.U susret mi dolazi drugi lik koji mi se ceri pokazujući mi besramnu gestu. Kao da me, pograbivši me s leđa, obavio sobom i raspršio se u magli.Pokraj mene prolazi bubnjar s kepijem. Sklanjam se u djedovo

naručje. Osjećam miris lule dok obraz naslanjam na njegov prsluk. Djed je pušio lulu i mirisao na duhan. Zašto u Solari nije bilo njegove lule? Bacili su je prokleti ujak i ujna, nije im se činila važnom, glave onako izlizane plamenom mnogih žigica; bacili su i pera i bugačice, ne znam što još, naočale, čarapu s rupom i posljednju, još napola punu, kutiju duhana.306* * *Magla se raspršuje. Sjećam se Bruna na sve četiri, ali se ne sjećam Carlina rođenja, dana kad sam diplomirao, prvog susreta s Paolom. Ranije se nisam sjećao ničega, sada se sjećam svega iz prvih dana svoga života, ali se ne sjećam kad je Sibilla prvi put ušla u moj studio tražiti posao - ili kad sam napisao svoju posljednju pjesmu. Ne uspijevam se sjetiti lica Lile Sabe. Sjetiti se njega, vrijedilo bi cijelog ovog sna. Ne sjećam se Lilina lica koje sam posvuda tražio tijekom svog odraslog života, jer se još ne sjećam svog odraslog života, niti onoga što sam ulazeći u odrasli život želio zaboraviti.Moram čekati, ili se pripremiti na beskonačno kruženje stazama svojih prvih šesnaest godina. Moglo bi dostajati, kad bih ponovno proživio svaki trenutak, svaki događaj, potrajao bih u ovom stanju drugih šesnaest godina. Bit će mi dovoljno, stigao bih tako do sedamdeset šest, razuman životni vijek... A Paola se pita treba li isključiti prekidač.Ali zar ne postoji telepatija? Mogao bih se usredotočiti na Paolu i intenzivno razmišljati kako bih joj poslao poruku. Ili pokušati sa svježim i praznim dječjim umom. "Poruka za Sandra, poruka za Sandra, ovdje Sivi Orao iz Fernet Bran-ca, ovdje Sivi Orao, odgovorite. Prijem..." A taj bi mi prenio: "Roger, Sivi Orle, čujem te glasno i jasno..."U gradu se dosađujem. Četvorica nas u kratkim hlačama i igramo se na ulici ispred kuće, gdje prođe jedan automobil na sat i vozi polako. Usuđuju se pustiti nas da se tamo igramo. Igramo se pikulama, sirotinjskim igračkama, dobrima i za one koji nemaju drugih igračaka. Ima ih glinenih, smećkastih i staklenih, prozirnih s raznobojnim šarama, a druge su mliječno bijele isprugane crvenim. Prva igra, rupa: pikule se odbacuju sa sredine ulice, preciznim

udarcem kažiprsta koji klizi po palcu (ali oni najbolji kližu palcem po kažiprstu), u rupicu iskopanu u pločniku. Ima ih koji pikulu utjeraju prvim udarcem, inače se ide po fazama. Druga igra, spanna cetta koju smo u Solari zvali cicca spanna. Kao kod307bočanja, treba doći blizu prve pikule, ali ne bliže od pedlja koji se mjeri s četiri prsta.Divili smo se onima koji su znali zavrtjeti zvrk. Ali ne zvrk bogate djece, metalni s raznobojnim prugama, koji se navija višekratnim pritiskanjem okrugle drške na poluzi, a zatim ga se pusti, pa se okreće iscrtavajući višebojne vrtloge, nego drveni zvrk, pirlu ili mongiu, neku vrstu ispupčenog cunja, trbušaste kruške koja završava čavlom, a tijelo je obilježeno nizom spiralnih ureza. Obavija se špagom koja ulazi u ureze, zatim se slobodnom vrhu daje jak trzaj kojim se povlači špaga i mongia se okreće. Ne znaju to svi raditi, meni ne uspijeva jer sam razmažen skupljim i lakšim zvrkovima - pa mi se druga djeca rugaju.* Tog se dana nismo mogli igrati, jer su uzduž pločnika bila neka gospoda, u sakoima i s kravatama, koja su nekom motičicom vadila korov. Rade bez nekog zanosa, polako, i jedan od njih počinje razgovarati s nama, informirajući se o raznim igrama pikulama. Kaže daje on kao mali igrao krug: nacrtali bi krug kredom na pločniku ili štapom na zemlji, u njega bi postavili pikule, zatim bi većom pikulom pokušavali308iz kruga te pikule istjerati, a pobijedio bi onaj koji bi ih najviše istjerao. "Poznajem tvoje," rekao mi je, "pozdravi ih od gospodina Levija, onog iz dućana šeširima."Ispričao sam to kod kuće. "Oni su Židovi," rekla je mama, "moraju ići na prisilni rad." Tata je podigao pogled prema nebu i rekao "ma!" Kasnije sam otišao u djedov dućan i upitao ga zašto Židovi idu na prisilni rad. Rekao mije da se prema njima ponašam pristojno ako ih ponovno sretnem, jer su to dobri ljudi, ali mi za sada neće objasniti tu priču, jer sam još premali. "Šuti i ne pričaj o tome naokolo, posebno ne učitelju." Jednog dana će mi sve ispričati. S'as gira.

Tada sam se samo pitao kako to da Židovi prodaju šešire. Šeširi koje sam viđao po plakatima obješenima na zidove ili na reklamama u časopisima bili su gospodski i elegantni.Još nisam imao razloga zabrinjavati se zbog Židova. Tek kasnije, u Solari, djed mije pokazao novine iz 1938. u kojima su objavljeni rasni zakoni, ali sam trideset i osme imao šest godina i nisam čitao novine.Zatim, jednog dana više nismo vidjeli gospodina Levija i ostale kako plijeve pločnik. Mislio sam tada da su ih pustili da se vrate kući, nakon male pokore. Ali poslije rata sam čuo kako netko priča mami daje gospodin Levi umro u Njemačkoj. Nakon rata sam već naučio mnoge stvari, ne samo kako se rađaju djeca (uključujući i pripremne radnje devet mjeseci ranije), nego i kako umiru Židovi.Moj se život promijenio sklanjanjem na sigurnije, u Solani. U gradu sam bio potišteno dijete koje se nekoliko sati dnevno igralo s drugovima iz škole. Ostalo bih se vrijeme sklupčao uz knjigu ili vozio na biciklu. Jedini čarobni trenutci bili su oni koje sam provodio u djedovu dućanu: on bi razgovarao s pokojim kupcem, a ja bih kopao i kopao, zaslijepljen stalnim otkrićima. Ali tako sam postajao sve osa-mljenijim i živio samo sa svojim maštarijama.U Solari, gdje sam sad već sam silazio do seoske škole i skitao poljima i vinogradima, bio sam slobodan, preda309mnom se otvaralo neistraženo područje. I imao sam mnogo prijatelja s kojima sam se potucao naokolo. Glavna nam je misao bila napraviti kolibu.Sad ponovno gledam cijeli život u Oratoriju, kao na filmu. Sjećanje više nije ispresijecano, nego povezani slijed...Koliba nije morala biti poput kuće, s krovom, zidovima i vratima. Obično je to bila neka rupa, neka graba na kojoj se mogao napraviti pokrov od granja i lišća, kako bi ostala otvorena puškarnica s koje se nadgledalo udolinu ili barem zaravan. Uperili bismo štapove i pucali kao da su strojnice. Kao u Giarabubu, mogla nas je poraziti samo glad.Počeli smo odlaziti u Oratorij, jer smo na kraju nogometnog igrališta, na uzvisini iza zidića pronašli idealno mjesto za kolibu.

Odatle smo mogli strojnicom gađati svu dvadeset dvojicu igrača nedjeljne utakmice. U Oratoriju smo bili prilično slobodni, tek oko šest bi nas sakupili za poduku iz vjeronauka i za blagoslov, a ostatak vremena smo radili što smo htjeli. Bili su tu primitivni vrtuljak, nekoliko ljuljački, mala pozornica na kojoj sam prvi put glumio prizore iz Malog Parižanina. Tu sam dobro ovladao prednjim dijelom pozornice, što će me mnogo godina kasnije učiniti nezaboravnim u Lilinim očima.Dolazili su i stariji dječaci, pa čak i mladići - nama su izgledali vrlo stari - koji su igrali stolni tenis ili se kartali, ali ne za novac. Onaj dobričina, don Cognasso, direktor Oratorija, nije od njih tražio da se ispovijedaju, bilo je dovoljno da dođu tamo umjesto da u skupinama biciklima odlaze u grad, čak i uz prijetnju iznenadnog bombardiranja, zbog nastojanja da se popnu u Crvenu kuću, bordel poznat u cijeloj pokrajini.Nakon 8. rujna u Oratoriju sam prvi put čuo govoriti o partizanima. Isprva su to bili dječaci koji su samo pokušavali izbjeći ili novo regrutiranje Socijalne Republike ili racije Nijemaca koji bi ih slali na rad u Njemačku. Zatim su ih počeli nazivati pobunjenicima, jer su ih tako nazivala službena310priopćenja. Tek smo nakon nekoliko mjeseci saznali da ih je deset strijeljano -jedan je bio iz Solare - a kad smo čuli da im Radio London upućuje posebne poruke, tada smo ih počeli nazivati partizanima, ili patriotima, kako im se više sviđalo. U selu su svi bili za partizane, jer su to sve bili momci iz tih krajeva, a kad bi se pojavili, iako su sada svi imali nadimke, Jež, Munja, Plavobradi ili Jaki, i dalje smo ih zvali onako kako smo ih ranije poznavali. Mnogi od njih bili su mladići koje sam viđao u Oratoriju kako se kartaju, u bijednim i rasparanim jaknicama, a sad su se pojavljivali s kapama sa šiltom, redenikom preko ramena i strojnicom, remenom s obješenim dvjema ručnim bombama, poneko čak i s pištoljem u koricama. Nosili su crvene košulje, ili jakne engleske vojske ili hlače sa štitnicima kraljevskih časnika. Bili su prekrasni.Već četrdeset četvrte bi se pojavljivali u Solari, brzim upadima u trenutcima kad tamo nije bilo Crnih brigada. Ponekad bi se spuštali

badoljovci, s plavim maramama, govorilo se da su za kralja, a u napad su odlazili još uvijek vičući Sa-voia. Ponekad su to bili garibaldinci, s crvenim maramama, koji su pjevali pjesme protiv kralja i Badoglia, i zviždi vjetar, urla oluja, - cipele su poderane, pa ipak treba poć, - osvojiti crveno proljeće, - gdje izlazi sunce budućnosti. Badoljovci su bili bolje naoružani, govorilo se da Englezi šalju pomoć njima, a ne drugima koji su svi bili komunisti. Garibaldinci su imali strojnice poput onih Crnih brigada, zaplijenjene u nekom okršaju ili nekom prepadu na oružarnicu, a badoljovci su imali najnoviji model engleskih Stenova.Sten je bio lakši od strojnice, imao je prazni kundak, kao profil od željezne žice, punjač mu je bio sa strane, a ne ispod. Jednom mi je jedan od njih dopustio da ispalim metak. Uglavnom su pucali kako bi ostali u formi i da se pokažu pred djevojkama.Jednom su došli fašisti iz San Marca, pjevali su San Mar-co! San Marco! - zar je važno ako se umire.Ljudi su govori da su to bila dobra djeca iz dobrih obitelji, koja su možda krivo odabrala, ali prema narodu su se ponašali dobro, a ženama su se udvarali pristojno.311Međutim, oni iz Crnih brigada bili su oslobođeni iz zatvora i popravnih domova (bilo je i šesnaestogodišnjaka) i samo su htjeli da ih se svi boje. Vremena su bila teška, pa se nismo smjeli uzdati ni u one iz San Marca.; Idem s mamom u selo na misu, a s njom je gospođa iz vile nekoliko kilometara od nas. Uvijek je ljuta na svog na-poličara koji je potkrada pri podnošenju računa. A budući da je napoličar crveni, ona je postala fašist, barem u smislu da su fašisti protiv crvenih. Izlazimo iz crkve, a dva časnika San Marca pogledavaju gospođe, više ne baš tako mlade, ali su još uvijek dobro izgledale - a osim toga, zna se, vojnici kljucaju tamo gdje mogu. Približavaju se pod izlikom da traže neku informaciju, jer nisu iz ovih krajeva. Dvije se gospođe ponašaju ljubazno (konačno, to su dva zgodna mladića) i pitaju ih kako se osjećaju tako daleko od kuće. "Borimo se kako bismo ovoj zemlji vratili njenu čast, moje gospođe, onu čast koju su neki izdajnici uprljali," odgovara jedan od dvojice. A susjeda

komentira: "To je lijepo od vas, a ne kao onaj gospodin o kojem sam govorila."Jedan od njih se čudno nasmije i kaže: "Rado bismo znali ime i adresu tog čovjeka."Mama je problijedjela, zatim pocrvenjela, ali se dobro izvukla: "Ah, znate poručnice, moja prijateljica je govorila o nekom tipu iz Astija koji je u ove krajeve dolazio prošlih godina, a sad tko zna gdje je, kažu da su ga otpremili u Njemačku.""Tako mu i treba," smiješi se poručnik i ne navaljuje. Uzajamni pozdravi. Na povratku mama promrsi kroz zube onoj nesmotrenoj ženi kako u ova vremena treba paziti što govori, jer ne treba puno da nekoga strijeljaju.Gragnola. Posjećivao je Oratorij. Uporno je tražio da ga zovu Gragnola, ali su ga svi zvali Gragnola, aludirajući na gragnuola di colpi, kišu udaraca. On bi ponavljao kako je miroljubiv čovjek, a prijatelji su mu odgovarali: "Ma daj, kao312da ne znamo..." Šuškalo se da održava vezu s garibaldin-skim brigadama u planinama - štoviše, neki su govorili da je on veliki vođa i da više riskira živeći u selu nego da se negdje skriva, jer ako ga jednog dana otkriju, strijeljat će ga u tren oka.Gragnola je sa mnom glumio u Malom Parižaninu, a kasnije me i zavolio. Htio me naučiti igrati tresetu. Vidi se da mu je neugodno s drugim odraslima, pa je duge sate provodio brbljajući sa mnom. Možda je to bila njegova pedagoška sklonost, jer je bio nastavnik. Ili je možda znao da govori takve budalaštine da bi ga, da ih je pričao naokolo, smatrali antikristom, pa se pouzdavao samo u dječaka.Pokazivao mi je tajna glasila koja su kradom kružila iz ruke u ruku. Nije mi ih ostavljao, jer, govorio je, koga uhvate s tim, strijeljaju ga. Tako sam saznao za Ardeatinsko krvoproliće u Rimu. "Naši su drugovi gore u brdima," govorio mi je Gragnola, "upravo zato da se takve stvari više ne bi događale. A Nijemci, kaputtf

Pripovijedao mi je kako su tajne partije koje su se javljale preko takvih glasila postojale još prije dolaska fašizma i preživjele su u ilegali, u inozemstvu, njihove su velike vođe

radile kao masoni, a ponekad bi ih Duceovi slugani raspo-znali i batinali do smrti.Ne znam što je Gragnola predavao u obrtničkoj školi, odlazio bi svakog jutra na biciklu i vraćao se polovinom po-slijepodneva. Zatim je morao prestati, pričalo se daje razlog tomu bio što se dušom i tijelom posvetio partizanima, drugi su šaputali da nije mogao nastaviti, jer je bio sušičav. Gragnola je doista imao izgled sušičavca, pepeljasto lice, s dvije bolesno crvene jagodice, upalih obraza, ustrajnog kašlja. Imao je kvarne zube, šepao je i bio pomalo grbav, ili je imao iskrivljenu kralješnicu s istaknutim lopaticama, a ovratnik jakne mu je stajao odvojeno od vrata, pa je u odjeći izgledao kao daje u vreći. U kazalištu bi uvijek dobivao uloge nega-tivaca ili šepavog čuvara neke tajanstvene vile.Bio je vrelo znanja, svi su to govorili, više puta su ga pozivali da predaje na sveučilištu, ali je on odbio zbog svojih učenika. "Gluposti," objasnio mi je. "Yambine, predavao sam samo u školama za siromašne, kao zamjena, jer zbog ovog prljavog rata nisam čak ni diplomirao. S dvadeset godina poslali su me poraziti Grčku, ranili su me u koljeno, ali nije važno, jer se jedva vidi, ali u tom blatu sam uhvatio neku grdnu bolest i od tada nisam prestao pljuvati krv. Ali da mi Debeloglavi dopadne šaka ne bih ga ubio, jer sam nažalost kukavica, ali bih ga toliko udarao po stražnjici dok ga ne bih onesposobio za još ono malo života, nadam se, što mu je ostalo, Juda lažljivi."Pitao sam ga zašto dolazi u Oratorij, budući da su svi govorili kako je ateist. Odgovorio mi je da dolazi zato što je to jedino mjesto gdje se može vidjeti s ljudima. A osim toga, nije ateist nego anarhist. Tada nisam znao što su anarhisti, pa mije on objasnio da su to ljudi koji žele slobodu, bez gospodara, bez kralja, bez države i bez svećenika. "Ali nadasve bez države, a ne kao oni komunisti u Rusiji koji imaju državu koja im govori čak i kad moraju ići na zahod."Pripovijedao mi je o Gaetanu Bresciju koji se, ne bi li kaznio kralja Umberta što je dao masakrirati radnike u Milanu, uputio iz Amerike bez povratne karte, gdje je mogao314mirno živjeti, pošto su ga izvukli ždrijebom i krenuo ubiti kralja.

Zatim su u zatvoru ubili njega, a rekli su da se objesio zbog grižnje savjesti. Ali anarhist nikada nema grižnju savjesti zbog akcija koje poduzima u ime naroda. Pripovijedao mi je o vrlo umjerenim anarhistima koji su morali emigrirati iz zemlje u zemlju, jer su ih progonile sve policije, a pjevali su Addio Lugano bella.A zatim mi je opet ružno pričao o komunistima koji su anarhiste izbacili iz Katalonije. Pitao sam ga zašto se, kad je protiv komunista, pridružio garibaldincima, s obzirom da su oni komunisti. Odgovorio mije da prvo, svi garibaldinci nisu komunisti i da među njima ima socijalista pa čak i anarhista, a drugo, daje u tom trenutku neprijatelj nacifašizam, a u takvim slučajevima ne treba previše cjepidlačiti. "Prvo da zajedno pobijedimo, a račune ćemo sređivati kasnije."Potom je dodao da je u Oratorij dolazio, jer je to dobro mjesto. Svećenici su bili loš soj, ali su bili poput garibaldi-naca, i među njima je bilo dobrih ljudi. "Posebno u ova vremena, kad nitko ne zna gdje će završiti ti dječaci koje su još do prošle godine podučavali o knjizi i karabinu. U Oratoriju ih barem ne puštaju da se upropaste, uče ih da budu pošteni, iako pretjeruju oko masturbacije, ali nije bitno, jer vi to ionako radite, pa se u najboljem slučaju kasnije ispovijedate. Stoga dolazim u Oratorij i pomažem don Cognassu da navede djecu na igru. Kad se ide na misu, stojim na kraju crkve u tišini, jer Isusa Krista poštujem iako ne i Boga."Jedne nedjelje kad nas je u dva poslijepodne u Oratoriju bilo vrlo malo, ispričao sam mu o svojim markama, a on mi je rekao da ih je nekoć i on sakupljao, ali gaje po povratku iz rata prošla vonja i sve je pobacao. Ostalo mu ih je samo dvadesetak i rado će mi ih pokloniti.Bio sam u njegovoj kući i plijen je bio čudesan, jer su tu bile dvije marke otoka Fidži koje sam dugo želio iz kataloga Yverta i Telliera."Zar imaš i Yverta i Telliera?" upitao me zadivljeno."Da, ali stari...""Ti su najbolji."315Otoci Fidži. Eto zašto su me toliko očarale te dvije marke u Solari. Nakon što mi ih je Gragnola poklonio, odnio sam ih kući kako bih

ih stavio na novi list svog albuma. Bila je zimska večer, tata je stigao dan ranije, ali je već tog poslije-podneva otputovao, kako bi se u grad vratio još za vidjela.Bio sam u kuhinji glavnog krila, jedinom zagrijanom prostoru u kući, jer smo imali dovoljno drva za ognjište. Svjetlo je bilo slabo. Ne zato što bi se u Solari osobito držalo do zamračenja (pa tko bi nas bombardirao?), nego zato što je svjetiljka bila prigušena sjenilom s kojeg su visjeli nizovi perlica, gotovo nalik ogrlicama za poklon domorocima s Fi-džija.Ja sam sjedio za stolom baveći se svojom zbirkom, mama je pospremala, moja se sestra igrala u kutu. Radio je bio upaljen. Upravo je završila "milanska" verzija Što se događa u kući Rossi, propagandni program Republike Salo, gdje članovi jedne obitelji raspravljaju o politici i zaključuju, naravno, da su saveznici naši neprijatelji, partizani banditi odbjegli iz vojske zbog lijenosti, a na sjeveru se upravo brani čast Italije uz bok njemačkim kameradima. Ali postojala je, naizmjence, svake druge večeri, "rimska" verzija, u kojoj su Rossijevi bili druga obitelj istog imena, živjeli su u Rimu koji su sad već okupirali saveznici, pa su konačno shvatili koliko je bilo bolje kad je bilo gore, zavidjeli su zemljacima na sjeveru koji su ostali slobodni pod barjacima Osovine. Po načinu kako je moja majka odmahivala glavom, vidjelo se da u to ne vjeruje, ali je program bio vrlo živahno napravljen. Ili ga se slušalo ili se gasio radio.Kasnije bi ga (a sada bi dolazio i djed koji je do tada izdr-316žavao u svojoj radnoj sobi s grijalicom pokraj nogu), mogli podesiti na Radio London.Započinjao je nizom udaraca u timpan, gotovo kao u Beet-hovenovoj Petoj, zatim bi se čulo uvjerljivo "buona sera" pukovnika Stevensa, s naglaskom koji je podsjećao na sinkronizirane Stanlija i Olija. Drugi glas, na koji nas je navikao režimski radio, bio je glas Marija Appeliusa koji je svoje ohrabrujuće pozive na pobjedničku borbu zaključivao sa "Neka Bog prokune Engleze!" Stevens nije proklinjao Talijane, štoviše pozivao ih je da se raduju s njim zbog poraza Osovine, o kojoj nam je pripovijedao iz večeri u večer, kao

da želi reći "zar ne vidite što vam radi taj vaš Duce?"Ali njegove kronike nisu pričale samo o bitkama na otvorenom polju. Opisivao je naš život, ljude poput nas koji svake noći prilijepljeni za radio aparat slušaju Glas Londona, svladavajući strah da nas netko možda špijunira i da bi nas mogao poslati u zatvor. Pripovijedao je našu povijest, povijest svojih slušatelja, a mi smo mu vjerovali, jer je točno opisivao ono što smo radili, mi, ljekarnik na uglu i čak - govorio je Stevens - zapovjednik karabinjera koji je sve znao i podmuklo šutio. Tako je rekao, a ako nije lagao o tome, mogli smo mu vjerovati i za ostalo. Svi smo znali, čak i mi djeca, kako je i to njegovo bila propaganda, ali nas je privlačila ova umjerena propaganda bez herojskih fraza i poziva na umiranje. Zahvaljujući pukovniku Stevensu, riječi kojima su nas svakodnevno kljukali činile su nam se pretjeranima.Ne znam zašto, ali tog sam gospodina - koji je bio samo glas - vidio kao Mandrakea: elegantnog u svom fraku, njegovanih brčića, samo malo više prošaran sjedinama nego mađioničar, sposoban da svaki pištolj pretvori u bananu.Nakon što bi pukovnik završio, započinjale su posebne poruke za partizanske brigade, jednako tajanstvene i privlačne kao marka iz Monserrata: Poruke za Franchi, Sretan nije sretan, Kiša je prestala, Moja brada je plava, Giacomome ljubi Muhameda, Orao leti, Sunce se ponovno rada...Vidim sebe kako se još uvijek divim markama Fidžija, ali odjednom, između deset i jedanaest, začuje se brujanje na317nebu. Gase se svjetla i trči se na prozor sačekati prolazak Pipetta. Čuje ga se svake noći, manje-više u isto vrijeme, ili je barem tako govorila legenda. Neki su govorili da je to engleski izviđač, neki da je američki zrakoplov koji dolazi padobranom spuštati pakete, hranu i oružje partizanima u planini, možda ne daleko od nas, na obroncima Langhe.Ijedne večeri bez zvijezda i bez mjesečine, ne vide se svjetla u dolini ni obrisi brežuljaka, a nad nama prolazi Pipetto. Nitko ga nikada nije vidio: to je samo buka u noći.Pipetto je otišao i ove je večeri sve prošlo na uobičajeni način, pa se

vraćamo posljednjim pjesmama na radiju. Te noći možda će bombardirati Milano, čopori vučjaka po vrhovima progone ljude za koje radi Pipetto, a radio, onim glasom uspaljena saksofona pjeva Tamo na Capocabani, na Capo-cabani žena je kraljica, žena je vladarica, i daje naslutiti onu čeznutljivu filmsku zvijezdu (koju sam možda vidio na slici u Novelli). Ona silazi lagano niz bijelo stubište čije se stube osvjetljavaju kako na njih spusti nogu, okružena mladićima u bijelim frakovima koji skidaju cilindre i s obožavanjem padaju na koljena kad ona prolazi. Tom Capocabanom (to nije bila Copacabana, nego baš Capocabana) ova mi vrlo putena žena odašilje jednako tako egzotičnu poruku kao i moje marke.Zatim emisije završavaju raznim himnama slavi i osveti. Ali ne treba odmah ugasiti radio i mama to zna. Nakon što je već izgledalo daje radio zašutio do narednog dana, začuje tužni glas koji pjeva:Vratit ćeš semenijer na nebu piše da ćeš sevratiti.Vratit ćeš seti to znaš,da sam tako jak jervjerujem u tebe.Tu sam pjesmu ponovno čuo u Solari, ali je to bila ljubavna pjesma koja je glasila Vratit ćeš se meni -jer si jedini san318- srca mog. - Vratit ćeš se - ti jer- bez tvojih nježnih poljubaca- ono neće živjeti. Dakle, ono što sam slušao tih večeri bila je ratna verzija koja je u srcima mnogih morala zvučati kao obećanje, ili zov upućen nekome tko je daleko i možda se u tom trenutku smrzava u stepi ili je pred streljačkim vodom. Tko je puštao ovu pjesmu u to doba noći? Neki nostalgični službenik, prije no što bi zatvorio radijsku kabinu ili netko tko je slušao nečiju naredbu odozgo? Nismo to znali, ali taj bi nas glas pratio do praga sna.Gotov je jedanaest, zatvaram album s markama, vrijeme je za spavanje. Mama je pripremila opeku, pravu pravcatu opeku, koju bi

stavila u pećnicu sve dok se ne ugrije toliko daje ne može uzeti u ruku; umotala bije u vunenu tkaninu i uvukla pod pokrivač da zagrije cijeli krevet. Ugodno je na nju prisloniti stopala kako bi se ublažio svrbež od ozeblina, od kojih bi nam tih godina (hladnoća, avitaminoza, hormo-nalne oluje) naticali prsti na svim četirima udovima i ponekad se zagnojili u vrlo bolne rane.Pas cvili iz nekog imanja u dolini.S Gragnolom sam pričao o svemu. Pripovijedao bih mu o svojim štivima, a on bi oduševljeno raspravljao o tome: "Verne je," govorio bi, "bolji od Salgarija, jer je znanstven. Stvarniji je Cyrus Smith koji proizvodi nitroglicerin od San-dokana koji ranjava grudi vlastitim noktima samo zato što se zaljubio u petnaestogodišnju droljicu.""Zar ti se ne sviđa Sandokan?" upitao sam ga."Po meni, bio je pomalo fašist."Rekao sam mu da sam pročitao De Amicisovo Srce, a on mi je rekao neka ga bacim, jer je De Amicis fašist. "Shvaćaš li," govorio je, "svi su protiv jadnog Frantija koji potječe iz nesretne obitelji koja se iz petnih žila trudila udovoljiti onom fašisti od učitelja. A o čemu ti pripovijedaju? O dobrom Garroneu koji je bio dupelizac, o malom lombardij-skom izviđaču koji umire, jer je neki nesretnik od kraljevskih službenika poslao dječaka da vidi dolazi li neprijatelj, o sardinijskom bubnjaru kojega šalju da bude vjesnik usred319bitke, a zatim se onaj odvratni pukovnik, nakon što je jadni-čak izgubio nogu, baca na njega raširenih ruku, kako bi ga tri puta poljubio u srce, stvari koje se ne rade tek ranjenom dječaku, pa je čak i pukovnik kraljevske pijemontske vojske trebao imati malo zdravog razuma. Ili o Corettijevu ocu, koji je dlanom još uvijek toplim od rukovanja s onim mesarom od kralja pomilovao sinčića. Uza zid, uza zid! Takvi kao De Amicis otvorili su put fašizmu."v Objašnjavao mi je tko su bili Sokrat i Giordano Bruno. I Bakunjin, za kojeg nisam dobro razumio tko je bio i što je rekao. Pripovijedao mi je o Campanelli, Sarpiju, Galileju, koje su bacili u tamnicu ili su ih svećenici mučili jer su htjeli širiti načela znanosti, a neki su si morali prerezati vrat, kao Ardigo, jer su ga gospodari i Vatikan onemogućavali na sve načine.

Budući da sam u Nuovissimo Melziju pročitao natuknicu Hegel (znač. njem. filoz. iz panteističke škole) upitao sam ga tko je to bio. "Hegel nije bio panteist, a tvoj je Melzi neznalica. Možda bi Giordano Bruno mogao biti panteist. Panteist kaže da je Bog posvuda, čak i u onom govancu od muhe koju tamo vidiš. Možeš si zamisliti kakvo je to zadovoljstvo, biti svugdje je kao da nisi nigdje. No dobro, za Hegela to nije bio Bog nego Država koja je morala biti posvuda, dakle bio je fašist.""Ali zar nije živio prije više od stotinu godina?""A kakve to veze ima? Čak je i Ivana Orleanska najčišća fašistkinja. Fašisti su oduvijek postojali. Još od vremena... još od vremena Boga. Uzmi, primjerice, Boga. Fašist.""Ali zar ti nisi ateist koji kaže da Bog ne postoji?""Tko je to rekao, don Cognasso koji nikad ne shvaća ama baš ništa? Ja vjerujem da Bog postoji, nažalost. Samo što je fašist.""Ali zašto je Bog fašist?""Slušaj, ti se premlad da ti držim predavanje iz teologije. Krenimo od onoga što znaš. Izrecitiraj mi deset zapovjedi, budući da vas u Oratoriju tjeraju da ih naučite napamet."Izrecitirao sam mu ih. "Dobro," rekao je, "sad pazi. Među320tih deset zapovjedi, ima ih četiri, pazi dobro, ne više od četiri koje savjetuju dobre stvari - iako i te, ma dobro, kasnije ćemo to. Ne ubij, ne ukradi, ne reci lažna svjedočanstva i ne poželi ženu bližnjega svoga. Ova posljednja je zapovijed za muškarce koji znaju stoje čast, sjedne strane ne nabijaj rogove svojim prijateljima, a s druge, pokušaj sačuvati obitelj, i to mogu prihvatiti, anarhija se želi osloboditi i obitelji, ali ne može se sve postići odjednom. Što se tiče ostalih triju, slažem se, ali to je onaj minimum koji ti savjetuje i zdrav razum. Čak i ako ih moraš odvagnuti, laži svi govorimo, makar s dobrom namjerom, dok ubiti, ne, to se ne smije, nikada.""Čak ni ako te kralj pošalje u rat?""U tome i jest stvar. Svećenici ti kažu da ako te kralj šalje u rat možeš, dapače, moraš ubiti. Odgovornost je na kralju. Tako se opravdava rat, što je gadna neman, osobito ako te u rat poslao Debeloglavi. Vidiš da se u zapovijedima ne govori da u ratu možeš

ubiti. Kažu ne ubij, točka i gotovo. A zatim...""Zatim?""Pogledajmo druge zapovijedi. Ja sam gospodin Bog tvoj. To nije zapovijed, jer bi ih inače bilo jedanaest. To je prolog. Ali lopovski prolog. Pokušaj shvatiti: Mojsiju se ukaže neki tip, a zapravo se čak ni ne pojavi, začuje se glas tko zna odakle, a zatim Mojsije odlazi kazati svom narodu da se mora pokoravati zapovijedima jer dolaze od Boga. Ali tko kaže da dolaze od Boga? Taj glas: 'Ja sam gospodin Bog tvoj.' A što ako nije? Zamisli da te zaustavim na ulici i kažem ti da sam karabinjer u civilu, te da mi moraš dati deset lira kazne jer se tom ulicom ne smije prolaziti. Ako si lukav, ti ćeš mi reći: a tko mi jamči da si karabinjer, možda ti životariš od toga da obmanjuješ ljude. Pokaži mi isprave. Međutim Bog dokazuje Mojsiju da on jest Bog zato što mu to kaže i gotovo. Sve započinje lažnim svjedočenjem.""Ti vjeruješ da zapovijedi Mojsiju nije dao Bog?""Vjerujem daje to bio upravo Bog. Kažem samo da se poslužio trikom. Uvijek je tako radio: moraš vjerovati u Bibliju, jer je nadahnuta Bogom, ali tko je to rekao daje Bibliju na-321dahnuo Bog? Biblija. Shvatio si nedostatak? Ali idemo dalje. Prva zapovijed kaže da nećeš imati drugih bogova uz njega. Tako ti taj gospodin zabranjuje da misliš, recimo, na Alaha, na Budu i možda čak na Veneru - a istini za volju, takvog komada imati za božicu i nije tako loše. Ali to jednako tako znači da ne smiješ vjerovati u, recimo, filozofiju, znanost i ne smije ti pasti na pamet ideja da čovjek potječe od majmuna. Samo on i gotovo. Sad pazi, zato što su sve ostale zapovijedi fašističke, napravljene su tako da bi te prisilile da društvo prihvatiš takvo kakvo jest. Spomeni se svetkovati dan Gospodnji... Što kažeš na to?""Pa, zapravo naređuje da ideš na misu nedjeljom, što je loše u tome?""To ti govori don Cognasso koji, poput svih svećenika, ni najmanje ne poznaje Bibliju. Probudi se! U primitivnom plemenu poput onoga koje je Mojsije izveo u šetnju, to je značilo da moraš promatrati obrede, a obredi služe za za-glupljivanje naroda, od

prinošenja ljudskih žrtava do skupova Debeloglavog na Piazzi Veneziji! A zatim? Poštuj oca i majku. Šuti, nemoj mi reći da je ispravno slušati roditelje, to vrijedi za djecu koju još treba voditi. Poštuj oca i majku znači da poštuješ ideje starijih, da se ne opireš tradiciji, da ne pokušavaš mijenjati način života plemena. Razumiješ? Ne odrubljuj glavu kralju, kako to naprotiv Bog zapovijeda - to jest prašta, što bi naposljetku i trebalo učiniti ako mislimo svojom glavom, osobito s kraljem kakav je patuljak Savoj koji je izdao svoju vojsku i poslao u smrt svoje časnike. A tada shvatiš da čak i ne ukradi nije onako nedužna zapovijed kako izgleda, jer naređuje da ne diraš privatnu imovinu, a to je imovina onih koji su se obogatili kradući od tebe. Kad bi barem tu bio kraj. Nedostaju još tri zapovijedi. Što to znači ne sagriješi bludno? Razni don Cognassi te žele uvjeriti da ta zapovijed služi samo tome da te spriječi da navlačiš onu stvar koja ti visi među nogama, a uznemirivati kamene ploče zbog ponekog samozadovoljavanja već mi se čini besmislenim. A što da radim ja koji sam promašaj, ona dobra žena od moje majke nije me učinila lijepim, uz to sam322i šepav, a ženu koja jest žena nisam nikada dotaknuo? Pa zar mi i taj odušak treba uskratiti?"U to doba sam znao kako se rađaju djeca, ali mislim da sam imao nejasne ideje o onome što se događa prije toga. Od svojih sam drugova čuo da pričaju o samozadovoljavanju i drugim dodirivanjima, ali se nisam usuđivao to dalje produbljivati. Ali nisam se želio obrukati pred Gragnolom. Nijemo i skrušeno sam odobravao."Bog je mogao reći, recimo, možeš općiti, ali samo da napraviš djecu, osobito jer ih je tada na svijetu bilo premalo. Ali deset zapovijedi to ne govore: s jedne strane ne smiješ željeti ženu svog prijatelja, a s druge ne smiješ sagriješiti bludno. Sve u svemu, pa kad onda općiš? Zakon treba napraviti tako da bude dobar za cijeli svijet, Rimljani koji nisu bili Bog napravili su zakone koji još i danas vrijede, a Bog ti baci deset zapovijedi koje ti ne kažu najvažnije stvari? Ti ćeš mi reći: da, ali zabrana nečistih djela je zabrana općenje izvan braka. Jesi li siguran da je zaista tako? Što su bila

nečista djela za Židove? Oni su imali vrlo stroga pravila, na primjer nisu smjeli jesti svinjetinu, ni goveda ubijena osim na određeni način, a rekli su mi čak ni neke vrste sitne bijele ribe. Dakle nečista djela su sve stvari koje vlast zabranjuje. A koje to? Sve one koje je vlast definirala kao nečista djela. Dovoljno je izmisliti, Debeloglavi je smatrao nečistim pričati loše o fašizmu, pa te slao u progonstvo. Bilo je grešno biti neženja pa si plaćao porez na celibat. Bilo je grešno mahati crvenom zastavom. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. I sad dolazimo na posljednju zapovijed, ne poželi nikakve tuđe stvari. A jesi li se ikada pitao čemu ta zapovijed, kad već postoji ne ukradi? Želiš li imati bicikl kao onaj tvog prijatelja, jesi li sagriješio? Ne, ako mu ga ne ukradeš. Don Cognasso ti kaže kako ta zapovijed zabranjuje zavist, koja je sigurno ružna stvar. Ali postoji loša zavist, kad tvoj prijatelj ima bicikl, a ti ga nemaš, pa poželiš da slomi vrat na nizbrdici, i dobra zavist, kad i ti poželiš takav bicikl, pa radiš kao lud da bi ga mogao kupiti, makar i rabljeni, a upravo dobra zavist pokreće svijet naprijed. A zatim, postoji323još jedna zavist, a to je zavist pravednosti, ona zbog koje ne možeš shvatiti da netko ima sve, a da postoje ljudi koji umiru od gladi. I ako osjetiš tu lijepu zavist, koja je socijalistička zavist, potrudit ćeš se ostvariti svijet u kojem je bogatstvo bolje raspoređeno. Ali upravo ti to zapovijed zabranjuje: ne poželi više od onoga što imaš, poštuj poredak vlasništva. Na ovom svijetu postoje oni koji imaju dva polja žita samo zato što su ih naslijedili, i oni koji na njima kopaju za komad kruha, a tko kopa ne smije poželjeti gazdino polje, jer inače propada država i imamo revoluciju. Deseta zapovijed zabranjuje revoluciju. Dakle, dragi moj dječače, ne ubij i ne ukradi od siromaha kakav si i ti, ali poželi ono što su ti drugi ukrali. To je sunce budućnosti i zbog toga su naši drugovi gore u planini, da istjeraju Debeloglavog koji je došao na vlast zahvaljujući novcu zemljišnih posjednika i Hitlerovih Švaba, a Hitler je htio osvojiti svijet kako bi onaj Krupp koji proizvodi Debele Berte mogao prodati više topova. A ti, što324

li ćeš shvatiti o tome, ti kojeg su odgajali tjerajući te da na pamet naučiš prisegu poslušnosti Duceovim naredbama?""Ne, ja razumijem, iako ne sve.""Nadajmo se."Te sam noći sanjao Ducea.Jednog smo dana otišli do brežuljaka. Mislio sam da će mi Gragnola pričati o ljepotama prirode, kao što je to jednom već učinio, ali tog mi je dana pokazivao samo mrtve stvari, sasušenu goveđu balegu po kojoj su zujale muhe, viticu s peronosporom, cijeli niz hrastovih gusjenica koje su krenule usmrtiti drvo, krumpire s klicama većima od gomo-lja koje je sad već trebalo baciti, strvinu neke životinje napuštene u jarku, a više se nije razaznavalo je li to kuna bjelica ili zec, jer je već bila u uznapredovalu stanju raspadanja. A pušio je jedan Milit za drugim, odlično za sušicu, govorio je, dezinficira pluća."Vidi, dječače, svijetom vlada zlo. Dapače, Zlo s velikim slovom. I ne govorim samo o zlu kad netko ubije bližnjeg svog kako bi mu ukrao dva novčića, ili zlu SS-a koji vješa naše drugove. Govorim o Zlu po sebi, onom zbog kojeg se moja pluća raspadaju, ljetina propada, a tuča dovodi do bijede vlasnika malog vinograda, kojem je to sve što posjeduje. Jesi li se ikada upitao zašto postoji Zlo na svijetu, prije svega smrt, kad ljudi toliko vole živjeti, a jednog lijepog dana smrt odnese i bogate i siromašne, pa čak i djecu? Jesi li ikada čuo da netko priča o smrti svemira? Ja čitam pa znam: svemir, cijeli svemir, zvijezde, Sunce, Mliječna staza, svi su poput električne baterije koja radi, radi ali se ipak prazni i jednog će se dana potrošiti. Kraj svemira. Zlo nad zlima je što je i sam svemir osuđen na smrt. Još od rođenja, da tako kažem. A je li lijep ovaj svijet u kojem postoji Zlo? Zar ne bi bio bolji svijet bez Zla?""E da," filozofirao sam."Sigurno, neki kažu daje svijet nastao pogreškom, svijet je bolest svemira koji se već i sam po sebi nije osjećao dobro,325a jednog mu se lijepog dana pojavio taj razmetljivac od Sunčeva sustava i mi s njim. Zvijezde, Mliječna staza i Sunce ne znaju da moraju umrijeti pa se s tim ne zamaraju. Ali iz bolesti svemira

rođeni smo mi, koji smo na našu nesreću veliki lukavci pa smo shvatili da moramo umrijeti. Tako ne samo da smo žrtve Zla, nego to i znamo. A to je baš pravo veselje.""Ali ateisti kažu da svijet nije nitko napravio, a ti kažeš da nisi ateist...""Nisam, jer ne uspijevam povjerovati kako su sve te stvari koje vidimo oko sebe, svijet u kojem rastu drveće i voće, Sunčev sustav i naš mozak, nastali slučajno. Predobro su napravljeni. Pa je stoga morao postojati neki stvaralački um. Bog.""A zatim?""A zatim, kako pomiriti Boga i Zlo?""Ne mogu ti odmah reći, daj da malo promislim...""Pa da, daj da malo promislim, kaže on, kao da stoljećima i stoljećima najvrsniji umovi nisu o tome razmišljali...""I do čega su došli?" * "Ni do čega. Zlo su, rekli su, na svijet donijeli pobunjeni anđeli. Ali kako? Bog sve vidi i predvidi, pa zar nije znao da će se pobunjeni anđeli pobuniti? Zašto ih je stvorio ako je znao da će se pobuniti? Poput nekog tko popravlja gume na automobilu, a zna da će za dva kilometra eksplodirati. Bio bi blesav. Međutim ne, on je stvorio anđele, kasnije je bio silno zadovoljan, vidi kako sam domišljat kad znam stvoriti i anđele... Zatim je pričekao da se pobune (tko zna kako je slinio dok je čekao da naprave taj pogrešni korak) pa ih je strmoglavio u pakao. Ali tada je on čudovište. Drugi su filozofi mislili drugačije: Zlo ne postoji izvan Boga, on ga nosi u sebi, poput bolesti, i cijelu vječnost pokušava ga se osloboditi. Jadničak, kamo sreće da je tako. Ali budući da znam da sam sušičav, nikada neću imati djece, kako ne bih stvorio nesretnike, jer sušica prelazi s oca na sina. A Bog, koji zna da ima tu bolest, krene napraviti svijet kojim će, kako god dobro ispao, vladati Zlo? To je čista pakost. A osim326toga, netko od nas može napraviti dijete i ne htijući to, jer se jedne večeri malo previše zaigrao i nije upotrijebio kondom. Ali Bog je stvorio svijet, jer je to htio.""A ako mu se omaklo, kao što nam nekad pobjegne pipi?""Ti misliš da si izrekao nešto smiješno, ali to je upravo ono o čemu

su razmišljali drugi vrsni mozgovi. Bogu se svijet omakao, kao što se nama omakne kad nam se piša. Svijet je posljedica njegove inkontinencije, kao kod nekoga kome je povećana prostata.""A što je prostata?""Nije važno, zamisli da sam dao neki drugi primjer. Ali gledaj, ako mu se svijet omakao, jer ga Bog nikako nije uspio zadržati, a sve je to posljedica Zla koje nosi u sebi, onda je to jedini način da se Bogu oprosti. Mi smo u govnima do očiju, ali ni njemu nije ništa bolje nego nama. Ali sad će popadati kao trulo voće sve one lijepe stvari koje ti pripovijedaju u Oratoriju, o Bogu koji je Dobro i savršeno biće koje je stvorilo nebo i zemlju. A nebo i zemlju je stvorio upravo zato što je bio vrlo nesavršen. Pa je tako napravio zvijezde poput baterija koje se ne pune.""Ali oprosti, možda je Bog stvorio svijet u kojem smo mi unutra predodređeni da umremo, ali to je učinio da nas stavi na kušnju i da zaslužimo raj, pa dakle i vječnu sreću.""Ili uživamo u paklu.""Oni koji popuste đavolovim iskušenjima.""Ti govoriš kao teolog, a svi oni snuju prijevaru. Oni govore kao i ti, da Zlo postoji, a Bog nam je dao najljepši dar na svijetu, a to je naša slobodna volja. Možemo slobodno raditi ono što nam naređuje Bog, ili ono što nam predlaže đavo, a ako i odemo u pakao, to je upravo zato što nismo stvoreni kao robovi nego kao slobodni ljudi, samo što smo svoju slobodu loše iskoristili, ali to je već naša stvar.""Baš tako.""Baš tako? Ali tko ti je rekao daje sloboda dar? Ili, pazi da ne pomiješaš stvari. Naši se drugovi u planini bore za slobodu, ali to je sloboda protiv drugih ljudi koji su nas htjeli pretvoriti u mnogo malih strojeva. Sloboda je lijepa stvar izme-327đu čovjeka i čovjeka, ti nemaš pravo natjerati me da radim i mislim ono što ti hoćeš. A osim toga, naši su drugovi bili slobodni odlučiti hoće li ići u planinu ili će se sakriti negdje drugdje. Ali sloboda koju mi je dao Bog, kakva je ta sloboda? To je sloboda da idem ili u raj ili u pakao, bez srednjeg puta. Ti se rodiš i prisiljen si igrati tu partiju briškule, a ako je izgubiš patiš cijelu vječnost. A ako ja tu partiju ne

želim igrati? Debeloglavi, koji je među mnogim lošim stvarima vjerojatno ipak napravio i koju dobru, zabranio je kockarnice, jer u njima ljudi dođu u iskušenje pa se upropaste. I ne vrijedi reći kako čovjek ima slobodu tamo otići ili ne. Bolje je ljude ne dovoditi u iskušenje. Bog nas je, međutim, stvorio slobodnima i vrlo slabima, izloženima iskušenjima. Pa je li to dar? To je kao da te bacim niz ovu nizbrdicu i kažem ti da ne brineš, jer se slobodno možeš uhvatiti za neko deblo i ponovno se popeti, ili se otkotrljati dolje dok ne postaneš kao sjeckano meso kakvo jedu u Albi. Ti bi mi mogao reći: pa zašto si me gurnuo dolje, kad mije ovdje bilo tako dobro? A ja ti odgovaram: da provjerim koliko si jak. Lijepa šala. Ti nisi htio dokazivati da si jak, ti bi više volio da nisi pao.""Sad me zbunjuješ. Koja je, dakle, tvoja ideja?""Jednostavna je, samo što još nitko na to nije mislio. Bog je zao. Zašto ti svećenici govore daje Bog dobar? Jer nas je stvorio. Ali upravo je to dokaz da je zao. Bog nema Zlo kao što mi imamo glavobolju. Bog jest Zlo. Možda, s obzirom na to daje vječan, prije milijardu godina nije bio zao. Možda je to postao kao ona djeca koja se ljeti dosađuju pa počinju muhama otkidati krila, da im prođe vrijeme. Gledaj, ako razmišljaš da je Bog zao, cijeli problem Zla postaje sasvim jasan.""Onda su svi zli, čak i Isus?""A ne! Isus je jedini dokaz da barem mi ljudi znamo biti dobri. Istini za volju, nisam siguran da je Isus sin Božji, jer kako se može roditi tako dobar stvor od oca s toliko zloće, to si ne znam objasniti. Nisam čak siguran ni daje Isus doista postojao. Možda smo ga mi izmislili, ali upravo je to čudo, da nam je pala na pamet tako lijepa zamisao. Ili možda jest328

postojao, bio je bolji od svih i govorio da je sin Božji, jer je imao dobro srce, kako bi nas uvjerio da je Bog dobar. Ali ako dobro čitaš Evanđelje, shvatiš daje i on na kraju uvidio kako je Bog zao: uplašio se u masliniku i zatražio da mu da onaj kalež, ali ništa, Bog ga ne sluša; viče na križu oče moj zašto si me napustio i ništa, Bog se okrenuo na drugu stranu. Ali Isus nas je naučio što čovjek može

učiniti da popravi Božju zloću. Ako je Bog zao, pokušajmo barem mi biti dobri, praštati si međusobno, ne činiti si zlo, njegovati bolesne i ne osvećivati se za uvrede. Pomažimo si međusobno, budući da nam on ne pomaže. Shvaćaš li koliko je velika bila Isusova ideja? I tko zna koliko se Bog rasrdio. Isus je bio jedini pravi neprijatelj Boga, ma kakav đavo; Isus je jedini prijatelj nas jadnih nesretnika."Nisi valjda heretik, poput onih koje su spalili..." "Ja sam jedini koji je shvatio istinu, samo stoje ne mogu naokolo pričati jer bi me spalili, pa sam je ispripovijedao samo tebi. Prisegni da to nećeš nikome reći.""Prisežem," prekrižio sam prste na usnama kako bih pokazao da ću šutjeti kao zaliven.Primijetio sam da Gragnola ispod košulje uvijek nosi dugačku kožnatu vrećicu obješenu oko vrata."Što ti je to, Gragnolo?""Kirurški nožić.""Učio si za liječnika?""Studirao sam filozofiju. Kirurški mije nožić poklonio liječnik moje pukovnije u Grčkoj, prije nego što je umro. 'Meni više ne treba,' rekao mije, 'trbuh mije otvorila granata. Više bi mi trebala ona kutijica kakve žene imaju, s iglom i koncem. Ali ovakva se rupa ne šije. Uzmi ovaj kirurški nožić za uspomenu na mene.' I ja ga stalno nosim sa sobom.""Zašto?"Zato što sam kukavica. Zbog onoga što radim i zbog onoga što znam, ako me SS ili Crne brigade jednog dana uhvate, mučit će me. Ako me budu mučili ja ću progovoriti, jer se bojim boli. I poslat ću u smrt svoje drugove. Dakle,329ako me uhvate, prerezat ću si grkljan kirurškim nožićem. Ne boli, to je samo sekunda i sguisss. Tako ću ih sve nasamariti: fašiste koji ništa neće saznati, svećenike jer ću izvršiti samoubojstvo, a to je grijeh, i Boga jer umirem kad ja hoću, a ne kad on odluči. I fućka mi se!Gragnolini su me govori ispunjavali tugom. Ne zato što sam bio

siguran da su loši, nego zato što sam se bojao da su dobri. Bio sam u iskušenju da o tome popričam s djedom, ali nisam znao kako bi reagirao na sve to. Možda se on i Gragnola ne bi razumjeli, iako su obojica bili antifaši-sti. Djed je svoje probleme s Merlom, a i s Duceom, riješio na veseo način. Djed je spasio četvoricu dječaka u kapelici, narugao se Crnim brigadama i gotovo. Nije odlazio u crkvu, ali to ne znači daje bio ateist, inače ne bi napravio jaslice. Ako je vjerovao u Boga, bio je to veseli Bog koji bi se dobro nasmijao da je vidio Merla koji pokušava izbljuvati dušu - djed je Bogu prištedio muku da šalje Merla u pakao, sigurno bi ga nakon sveg onog ulja poslao u čistilište, kako bi mu omogućio da ga se u miru oslobodi. Gragnola je međutim živio u svijetu koji je zločesti Bog pokvario, a vidio sam ga da se nježno smješka samo kad mije pripovijedao o Sokratu i Isusu. Obojicu su, pomislio sam, ubili, pa nisam shvaćao stoje tu smiješno.Pa ipak nije bio zao, volio je ljude oko sebe. Ljutio se samo na Boga, što je morao biti veliki napor, jer to je kao da bacaš kamenje na nosoroga, a ovaj to uopće ne primjećuje i nastavlja po svom, dok ti pocrveniš od bijesa i udari te kap.Kad sam to sa svojim drugovima započeo Veliku igru? U svijetu u kojem su svi pucali jedni na druge trebao nam je neprijatelj. Odabrali smo one iz San Martina, sela na vrhu koji se obrušavao u Vallone.Vallone je bio još gori nego što mi ga je opisala Amalia. Stvarno se nije moglo uspeti - a da ne govorimo o silaženju -jer bi se spotaknuo na svakom koraku. Tamo gdje nije bilo trnjište zemlja se odronjavala, pa kad bi pomislio kako si po-330sred šikare akacije i grmlja murve vidio prolaz i povjerovao da si došao na stazu, to je zapravo bio kamenjar koji je tu slučajno nastao, nakon deset koraka počeo bi kliziti, zatim bi se stropoštao preko ruba i pao barem još dvadeset metara niže. Ako bi i stigao živ do dna, jer nisi polomio kosti, trnje bi ti iskopalo oči. A osim toga, pričalo se da tamo ima otrovnica.Oni iz San Martina su se luđački bojali Vallonea, čak i zbog coprnica, pa su ljudi koji su u kući držali svetog Anto-nina, mumiju

koja kao daje izronila iz grobnice kako bi ro-diljama usirila mlijeko, stvarno vjerovali u coprnice. Bili su savršeni neprijatelji, jer su za nas svi oni bili fašisti. Zapravo nije bilo tako, nego su se dva brata koja su tamo živjela pridružila Crnim brigadama, dok su u selu ostala dvojica mlađe braće koji su bili kolovođe te bande odozgo. Ukratko, selo je bilo privrženo onim svojim sinovima koji su otišli u rat, pa ljudima iz San Martina, šaputalo se u Solari, ne treba vjerovati.Bili oni fašisti ili ne, govorili smo kako su dječaci iz San Martina zli kao zvijeri. Živiš li u ukletom mjestu kakvo je San Martino, da bi se osjetio živim moraš svakog dana smisliti neku psinu. Zbog škole su morali silaziti u Solaru, a mi iz mjesta gledali smo na njih kao da su Cigani. Mnogi od nas donosili su skromnu užinu, kruh i marmeladu, a oni su bili sretni ako bi im dali crvljivu jabuku. Ukratko, nešto su morali činiti pa su nas više puta zlostavljali kamenjem dok smo bili na vratima Oratorija. Trebali su za to platiti. Dakle, morali smo se popeti do San Martina i napasti ih dok se na crkvenom trgu igraju loptom.Ali do San Martina se uspinjalo potpuno ravnom cestom bez zavoja, a sa crkvenog trga se moglo vidjeti da netko dolazi. Tako ih nikada ne bismo mogli iznenaditi. Sve dok Du~ rante, seljak ogromne glave i crn kao Abesinac, nije rekao kako ih možemo iznenaditi ako se popnemo uz Vallone.Da bismo se uspeli uz Vallone, valjalo se pripremiti. Za to nam je trebalo nekoliko mjeseci; prvog dana iskušali smo deset metara, pamteći svaki korak i svako udubljenje, pokušavali sići stavljajući noge jednako kao i pri uspinjanju,331a dan kasnije vježbali smo na sljedećih deset metara. Iz San Martina se nije moglo vidjeti da se netko uspinje, pa smo imali vremena koliko nam je trebalo. Ništa nismo smjeli prepustiti slučaju, morali smo postati poput onih životinja, zmija i guštera, koje su na Valloneu bile kao kod kuće.Dvojica od nas su uganuli noge, jedan se zamalo ubio i ogulio je dlanove kočeći niz strminu, ali na kraju smo bili jedini na svijetu koji su znali kako se uspinje Valloneom. Jednog smo se

poslijepodneva odvažili krenuti, uspinjali smo se sat i dulje, tako da smo stigli zadihani, a izbili smo iz grmlja točno ispod San Martina, gdje između kuća i provalije postoji puteljak zaštićen zidićem, upravo zato da stanovnici ne bi padali kad noću tuda prolaze. I baš na dijelu gdje smo izbili, u zidiću je bila raspuklina, rupa, kroz koju smo mogli proći. Nasuprot tog prolaza bila je uličica u kojoj su bila vrata župne kuće, a na kraju uličice izlazilo se na crkveni trg.Na trg smo upali upravo kad su se oni igrali slijepog miša. Odličan pogodak: jedan nas ne vidi, a drugi skakuću ovamo i onamo, nastojeći ga izbjeći. Ispalili smo naše streljivo, jednoga smo pogodili posred čela, a drugi su pobjegli u crkvu tražeći pomoć od župnika. Za sada je to bilo dovoljno, odlazimo uličicom do prolaza pa niz Vallone. Župnik je stigao vidjeti tek naše glave kako nestaju među grmljem, dobacio nam je užasne prijetnje, dok mu je Durante vikao "evo ti ga na!", lupivši lijevom rukom po desnoj.Ali dječaci iz San Martina postali su lukavi. Shvativši da se uspinjemo Valloneom, stavili su straže na prolaz. Istina je da se moglo stići blizu zida prije nego što nas primijete, ali samo blizu: posljednji su metri bili na otvorenom, među vrlo niskim šibljem koje je ometalo hod, pa je straža imala vremena dati znak opasnosti. Na kraju uličice pripremili su grude od na suncu sasušenog blata, pa su nas odozgo gađali, prije nego što bismo stigli do puteljka.Bila je šteta toliko se mučiti da bismo se naučili uspinjati uz Vallone, a onda sve to morati napustiti. Sve dok Durante nije rekao: "Naučimo se penjati po magli."332Početkom jeseni u tim je krajevima bilo magle koliko god poželiš. Za maglovitih dana, ako je magla bila ona prava, Solara bi nestajala u dolini, nestajala bi i djedova kuća i jedva bi iz sveg tog sivila izbijao zvonik Svetog Martina. A stojiš li na zvoniku, čini ti se da si na zračnom balonu koji plovi iznad oblaka.U takvim slučajevima mogli bismo stići do zidića gdje se i magla zaustavljala, a oni nisu mogli stajati cijeloga dana gledajući ni u što, naročito kad se spuštao mrak. A kada bi se zainatila, magla bi prelazila i zidić i preplavljivala crkveni trg.Uvježbati uspinjanje Valloneom po magli bilo je posve drugačije

nego uspinjati se po suncu. Morao si baš sve naučiti napamet, znati reći ovdje je takav i takav kamen, tamo pazi jer počinje gusto gusto trnje, pet koraka (pet, ne šest ili četiri) udesno zemlja se odronjava daje milina, kad si stigao do velikog kamena, baš lijevo od njega počinje lažna staza, pa ako kreneš tamo strmoglaviš se niz vrlet. I tako dalje.Dakle, istraživalo se za vedrih dana, zatim bi se tjedan dana vježbalo tako da se u glavi ponavljaju koraci koje treba učiniti. Ja sam pokušao nacrtati kartu, kao u pustolovnim knjigama, ali polovina mojih prijatelja nije znala čitati kartu. Gore po njih, ja sam je urezao u glavu, pa sam uz Vallo-ne mogao ići zatvorenih očiju, a njime uspinjati u maglovitoj noći bilo je gotovo isto.Nakon što su svi naučili put, još smo nekoliko dana svi vježbali po vrlo gustoj magluštini, nakon zalaza sunca, da vidimo možemo li stići do zidića prije nego oni odu na večeru.Nakon mnogih pokusa, pokušali smo s prvom ekspedicijom. Kako smo uspjeli doći gore, ne znam, ali smo stigli baš kad su oni, na trgu još slobodnom od magle, prodavali zja-ke -jer u mjestu kakvo je San Martino ili si na trgu i ništa ne radiš, ili ideš u krevet nakon što si pojeo juhu od starog kruha i mlijeko.Došli smo na trg, propisno ih izmlatili, narugali im se dok su se sklanjali u kuće i vratili se natrag. Spuštanje je bilo333gore od penjanja, jer ako se posklizneš uspinjući se, još se možeš uhvatiti za šiblje, ali ako se posklizneš kad silaziš, gotov si, a prije nego se zaustaviš noge ti krvare, a hlače su ti zauvijek uništene. Ali stigli smo, pobjednićki i trijumfalno.Od tada smo se ohrabrivali i na druge upade, a oni nisu mogli postavljati straže i po mraku, jer se većina njih plašila mraka, zbog coprnica. Mi smo bili iz Oratorija i za coprnice uopće nismo marili, jer smo znali daje dovoljno izreći polovinu Zdravomarije i one ostanu kao paralizirane. Tako smo nastavili nekoliko mjeseci. Zatim smo se umorili; uspinjanje više nije bilo izazov, jer smo to znali napraviti po svakakvom vremenu.Nitko u mojoj kući nije nikada saznao tu priču o Vallo-neu, inače bih dobio dobrih batina, a kad bismo gore išli po mraku, rekao sam

da idem u Oratorij gdje su pokusi za komediju. Ali u Oratoriju su to svi znali, a mi smo se šepiri-li, jer smo u cijelom kraju bili jedini koji su dobro upoznali Vallone.vi Bilo je to jedne nedjelje u podne. Nešto se događalo, svi su to već primijetili: u Solaru su stigla dva kamiona Nijemaca, pretražili su pola mjesta, a zatim pošli putem prema San Martinu.Već rano ujutro spustila se gusta magla, a magla danju gora je od one noću, jer ima svijetla, a moraš se kretati kao da je mrak. Nije se čuo čak ni zvuk zvona, kao da to sivilo služi umjesto prigušivača. Čak je i cvrkut vrapčića obamrlih među granama drveća stizao kao kroz vatu. Trebalo je pokopati nekog čovjeka, vlasnici mrtvačkih kola nisu htjeli krenuti putem prema groblju, a grobar je poručio da toga dana on nikoga neće pokapati, jer bi spuštajući kovčeg netko mogao pogriješiti pa bi on sam mogao upasti u raku.Dvojica iz mjesta pošla su za Nijemcima kako bi otkrili što ovi hoće, vidjeli su ih kako s naporom stižu do početka uspona za San Martino, upaljenih svjetala koja se vide tek s udaljenosti manjoj od metra, zatim se zaustavljaju ne usuđujući se nastaviti dalje. Svakako ne kamionima, jer334nisu znali što ih čeka na toj uzbrdice, a nisu htjeli završiti u nekoj provaliji - a možda su mislili da ima i izdajničkih zavoja. Ali nisu se ohrabrili poći ni pješke, jer nisu poznavali mjesto. Netko im je objasnio kako se do San Martina može uspeti samo tom cestom, i da se po toj magli nitko ne može spustiti drugom stranom, preko Vallonea. Tada su na kraj ceste stavili prepreke i stajali su tamo s upaljenim svjetiljkama i uperenim oružjem kako bi spriječili da itko prođe, dok je jedan od njih urlao na poljskom telefonu, možda tražeći pojačanja. Oni koji su špijunirali čuli su da puno puta ponavlja volsunde, uolsunde. Gragnola je odmah objasnio da su sigurno tražili Wolfshunde, a to su vučjaci.Dok su Nijemci tamo stajali, oko četiri poslijepodne, kad je sve još bilo gusto sivo, ali svijetlo, vidjeli su da netko silazi na biciklu. Bio je to župnik San Martina koji je tim putem išao tko zna kolike godine, pa se znao spustiti kočeći čak i nogama. Vidjevši svećenika Nijemci nisu zapucali jer, kako ćemo kasnije saznati, nisu tražili

svećenike nego kozake. Župnik je objasnio više kretnjama nego riječima kako neki čovjek umire u kolibi u blizini Solare i traži zadnje pomazanje (pokazao je sve potrebno u torbi pričvršćenoj za upravljač) i Nijemci su mu povjerovali. Pustili su ga da prođe pa je župnik otišao u Oratorij tajno razgovarati s Don Cognas-som.Don Cognasso nije bio čovjek koji se bavi politikom, ali je znao tko i kako, te je gotovo i ne govoreći rekao Gragnoli da i drugovima ispriča sve što treba reći, jer se on u te stvari niti hoće niti može miješati.Odmah se stvorila skupina mladih, oko kartaškog stola, ja sam se ubacio iza onih posljednjih, pomalo šćućuren da me ne primijete. I slušao sam župnikovu pripovijest.S njemačkim je trupama bio i odred kozaka. Mi to nismo znali, ali je Gragnola o tome bio obaviješten. Zarobili su ih na ruskoj bojišnici, ali su se kozaci iz nekih svojih razloga ljutili na Staljina, pa su mnoge od njih uvjerili (za novac, zbog mržnje prema Sovjetima, da ne bi trunuli u nekom zarobljeničkom logoru, ili kako bi s kolima, konjima i obitelji335mogli napustiti ruski raj) da se prijave za pričuvnu vojsku. Većina se njih borila u istočnim pokrajinama, u Carniji, gdje su ih se silno bojali, jer su bili tvrdi i okrutni. A jedna je turkestanska divizija bila čak oko Pavije, a ljudi su ih zvali Mongolima. Neki bivši ruski zarobljenici, ako i nisu bili kozaci, potucali su se s partizanima također i po Pijemontu.Sad su već svi znali da će se rat završiti, a osim toga onih osam kozaka o kojima se govorilo bili su ljudi sa svojim vjerskim načelima. Nakon što su vidjeli spaljivanje dva ili tri sela i vješanje nekoliko desetaka jadnih ljudi, a još više nakon što su dvojicu njihovih strijeljali, jer su odbili pucati u starce i djecu, rekoše kako oni više ne mogu ostati s SS trupama. "I ne samo to," objašnjavao je Gragnola, "ako Nijemci izgube rat, a sad ga već jesu izgubili, što će učiniti Amerikanci ili Englezi? Zarobit će kozake i vratiti ih Rusima, budući da su saveznici. U Rusiji, oni će biti kaputt. Pa onda pokušavaju stati na stranu Saveznika, kako bi im nakon rata ovi pružili negdje utočište, izvan pandža onog fašiste Staljina.

"Naime," govorio je župnik, "ona osmorica su čula kako se priča o partizanima koji se bore kao saveznici Engleza i Amerikanaca pa pokušavaju doći do njih. Imaju neke svoje ideje i dobro su se obavijestili: ne žele se priključiti garibal-dincima, nego badoljovcima."Ne znam točno gdje su dezertirali, ali uputili su se prema Solari, jer im je netko rekao da su badoljovci u tim krajevima. Prešli su kilometre i kilometre pješice, izvan putova, krećući se samo noću, pa im je trebalo dvostruko vremena, ali ih je SS slijedio u korak i bilo je pravo čudo da su uspjeli stići do nas, moljakajući za hranu u ponekoj seoskoj kući, stalno u opasnosti da nalete na ljude koji će ih odati, sporazumijevajući se kako su mogli, jer su svi natucali ponešto njemačkog, ali je samo jedan znao talijanski.Dan ranije, kad su primijetili da su ih SS-ovci otkrili i samo što ih nisu uhvatili, popeli su se do San Martina, misleći kako odande mogu nekoliko dana pružati otpor i cijeloj bojni, a osim toga vrijedilo je umrijeti hrabro. A i zato što im336je netko rekao da tamo postoji izvjesni Talino koji poznaje nekog drugog koji im može pomoći. Već su bili skupina očajnika. U San Martino su stigli noću i susreli se s tim Talinom, ali im je on rekao daje gore neka fašistička obitelj, a u seocetu od nekoliko kuća sve se odmah sazna. Jedino što mu je palo na pamet bilo je da ih skloni u župnu kuću. Župnik ih je prihvatio, ne zbog političkih razloga niti zbog dobra srca, nego zašto stoje shvatio daje gore ostaviti ih da se vrzmaju naokolo nego ih sakriti. Međutim, nije ih mogao dugo držati. Nije imao dovoljno hrane za osmoricu ljudi, a od straha je pozelenio, jer ako stignu Nijemci brzo će pretražiti svaku kuću, uključujući i župnu."Momci, pokušajte shvatiti," rekao je župnik, "i vi ste pročitali Kesselringov proglas, posvuda su ga zalijepili. Pronađu li ih kod nas, spalit će mjesto, a ako ovi u zao čas zapucaju, sve će nas poubijati."Nažalost, Proglas feldmaršala Kesselringa smo i mi vidjeli, a i bez proglasa se znalo kako SS ne mari za pojedinosti i da su već spalili nekoliko sela.

"A zatim?" pitao je Gragnola."Zatim, vidjevši maglu koja se milošću božjom navalila na nas, a budući da Nijemci ne poznaju položaje, netko iz Solare mora doći po te blagoslovljene kozake, povesti ih dolje i odvesti do badoljevaca.""A zašto mi iz Solare?""In primiš, iskreno govoreći, ako o tome razgovaram s nekim iz San Martina, glas će se proširiti, a u ova vremena, što se manje govori to bolje. In secundis, zato što su Nijemci zauzeli cestu i njome se ne može proći. Dakle, ne preostaje ništa drugo do li sići niz Vallone."Čuvši da se spominje Vallone, svi su rekli pa nismo valjda ludi, po takvoj magli, a zašto onda o tome ne razmišlja taj Talino, i slične stvari. Ali prokleti je župnik, nakon što ih je podsjetio da Talino ima osamdeset godina i da iz San Martina nije silazio ni po suncu, dodao - a ja tvrdim daje to učinio kako bi nam se osvetio zbog lupanja srca koje smo mu337izazvali mi dječaci iz Oratorija: "Jedini koji znaju kako se ide preko Vallonea, čak i po magli, su vaši dječaci. Budući da su tu vratolomiju naučili kako bi izvodili lupeštine, neka onda jednom svoje talente iskoriste za neko dobro. Neka jedan od vaših dječaka pomogne kozacima da siđu.""Kriste," rekao je Gragnola, "čak ako i pretpostavimo da svi budu ovdje dolje, što da se radi, da ih zadržimo ovdje u Solari pa u ponedjeljak ujutro umjesto da ih pronađu kod vas, nalaze ih kod nas pa će nama zapaliti selo?"U skupini su bili i Stivulu i Gigio, dvojica koja su išla s djedom i Masuluom natjerati Merloa da popije ricinusovo ulje, a vidi se da su i oni imali neke veze s onima iz Otpora. "Smirite se," rekao je Stivulu, koji je bio najbistriji, "badoljovci su ovoga trenutka u Orbegnu, a do njih ni SS ni Crne brigade nisu nikad dospjeli, jer su visoko u brdima, a svojim engleskim strojnicama, koje su prava stvar, nadziru cijelu dolinu. Odavde do Orbegna, čak i po magli, Giglio koji poznaje cestu i s Bercellijevim kamionetom kojemu smo postavili svjetla baš za maglu, stiže se za dva sata. Recimo za tri, jer se već spušta mrak. Sad je pet, Giglio je tamo u osam, upozorava ih,

oni se spuštaju malo niže i čekaju na križanju za Vignolettu. Zatim se kamionet vreća ovamo oko deset, recimo i jedanaest i sakrije se u šumarku u podnožju Vallonea, tamo gdje je kapelica Bogorodice. Netko od nas, poslije jedanaest krene uz Vallone, ode po kozake u župnu kuću, spusti ih, utovari u kamionet i oni su prije jutra s badoljovcima.""A mi ćemo proći sve to prenemaganje riskirajući svoju kožu zbog osam mameluka ili Kalmuka ili Mongola štogod bili, koji su sve do jučer bili s SS-om?" upitao je jedan crvene kose, za kojeg mislim da se zvao Migliavacca."E pa dečko, promijenili su mišljenje," rekao je Gragnola, "i to je već nešto dobro, ali to je i osam kršnih momaka koji dobro pucaju pa će dobro poslužiti, nije to malo.""Poslužit će badoljovcima," podigao je glas Migliavacca."Badoljovci ili garibaldinci, svi su oni borci za slobodu i, kao što se oduvijek govorilo, računi se polažu kasnije, a ne prije. Moramo spasiti kozake."338Imaš ti pravo. Ionako su sovjetski građani pa stoga iz velike domovine socijalizma," rekao je izvjesni Martinengo, koji baš nije dobro shvatio sve to odlučivanje prema prilikama. Ali, bili su to mjeseci kad se svašta događalo, poput one priče o Ginu koji je bio u Crnim brigadama, i to jedan od najzagriženijih, zatim je pobjegao kako bi se pridružio partizanima, pa se u Solari pojavio s crvenom maramom ali, budući daje bio nerazborit, zbog neke se djevojke vratio kad to nije smio, Crne brigade su ga uhvatile i strijeljale u Astiju jednog ranog jutra."Ukratko, može se," rekao je Gragnola."Ima samo jedan problem," rekao je Migliavacca. "I sam velečasni je rekao kako se uz Vallone znaju popeti samo dječaci, a ja ne bih miješao dječake u tako osjetljivu stvar. Na stranu i zdrav razum, mogu o tome kasnije naokolo pričati.""Ne," rekao je Stivulu. "Primjerice, ovdje je Yambo kojeg niste ni primijetili, a sve je čuo. Kad bi njegov djed znao da to govorim, ubio bi me, ali Yambo je na Valloneu kao u svojoj kući, a dječak je ne samo pametan, nego je i od onih koji ne govore, dajem ruku u vatru

za to, a u njegovoj obitelji misle isto što i mi, pa dakle nema nikakve opasnosti."Mene je probio hladni znoj i pa sam počeo govoriti da je kasno i čekaju me kod kuće.Gragnola me povukao na stranu i napričao mi puno lijepih stvari. Kako je to za slobodu i za spas osmorice jadnih nesretnika, da se i u mojoj dobi može biti heroj, da sam konačno po Valloneu hodao mnogo puta i da ovaj put neće biti drugačije od onoga prije, osim što ću sa sobom imati osam kozaka i moram paziti da ih putem ne izgubim, da su Nijemci na cesti i čekaju kao budale, a ni ne znaju gdje je Vallone, da će i on poći sa mnom, iako bolestan, ali se ne povlači pred dužnošću, da se ne ide u jedanaest nego u ponoć, kad svi moji već budu spavali i ja mogu šmugnuti van da me ne primijete, a sljedećeg me jutra vide u krevetu kao da ništa nije bilo. I sve tako dok me nije hipnotizirao.339Na kraju sam pristao. Zapravo, bila je to pustolovina o kojoj sam kasnije mogao pričati naokolo, partizanska stvar, nešto od onih poteza kakve ni Gordon nije imao u šumi Ar-boria. A niti Tremal-Naik u Crnoj prašumi. Još bolje od Toma Sawyera u tajanstvenoj pećini. Pa ni Patrola bjelokosti nije se po prašumama nikada tako izložila opasnostima. Sve u svemu, bit će to moj trenutak slave, i to za Domovinu, i to onu pravu, ne pogrešnu. I to bez šepurenja naokolo s redenikom i Stenom, bez oružja, goloruk kao Dick Fulmine. Riječju, sve ono što sam pročitao vratilo mi se dobrim. Ako poslije i moram umrijeti, konačno ću vidjeti vlati trave poput kolaca.A budući da sam bio pametan dječak, odmah sam sve raspravio s Gragnolom. Rekao je da kad za sobom vučeš osam kozaka postoji opasnost da ih putem izgubiš, pa nam zato treba poduži konopac da se povežemo kao što to čine alpinisti, tako će jedan slijediti drugoga iako ne zna kuda ide. Ja sam bio protiv, jer ako smo vezani za isto uže, padne li prvi povući će za sobom sve. Umjesto toga treba ponijeti deset komada konopca; svatko čvrsto drži i kraj konopca onoga ispred i početak konopca onoga otraga, a kad osjetiš da onaj drugi pada odmah pustiš svoj kraj, jer bolje samo jedan

nego svi. Bistar si ti, rekao je Gragnola.Uzbuđen, upitao sam ga hoće li poći naoružan, a on je rekao da neće, prvo zato što ni običnoj muhi nije u stanju učiniti ništa nažao, a osim toga bude li Bog htio da dođe do okršaja kozaci imaju oružje, i najzad, ako ga kojim prokletim slučajem uhvate, on je nenaoružan i možda ga neće odmah strijeljati.Otišli smo župniku reći da smo se dogovorili i neka kozaci budu spremni poslije jedan u noći.Oko sedam sam se vratio kući na večeru. Sastanak je bio u ponoć u kapelici Bogorodice, a da bismo stigli trebalo nam je tri četvrt sata brzog hoda. "Imaš li sat?" upitao me Gragnola. "Ne, ali u jedanaest, kad svi odu u krevet, otići ću u blagovaonicu gdje je zidni sat."Večera u kući, glava mi gori, nakon večere se pretvaram da slušam radio i gledam marke. Nezgoda je što je i tata tu,340jer se po toj magli nije usudio vratiti u grad, pa se nadao da će se moći vratiti narednog jutra. Međutim, otišao je u krevet vrlo rano i mama s njim. Jesu li u to vrijeme moji roditelji još uvijek vodili ljubav, nakon što su prevalili četrdeset godina? To se pitam sada. Vjerujem da seksualnost naših oca i majke ostaje tajnom za sve nas, a prvotni je prizor Freudova izmišljotina. Možeš misliti što bi dopustili da ih vidimo. Ali sjećam se jednog razgovora moje majke s nekim prijateljicama, početkom rata, kad je tek prešla četrdesetu (čuo sam je kako govori naglašenim optimizmom "konačno, život počinje s četrdeset godina"): "Ah, moj je Duilio u svoje vrijeme obavio svoju ulogu..." Kada? Do Adinog rođenja? Zar poslije roditelji više nisu imali odnos? "Tko zna što mi to sprema Duilio, sam u gradu, s tajnicom svog poduzeća?" šalila se ponekad moja majka po kući s djedom. Ali govorila je to u šali. Je li moj jadni tata stiskao nečiju ruku tijekom bombardiranja ne bi li se malo ohrabrio?U jedanaest, kuća je utonula u tišinu, a ja sam bio u blagovaonici, u mraku. Povremeno bih palio žigicu da vidim sat. U jedanaest i petnaest klisnuo sam van, uputivši se po magli prema kapelici Bogorodice.Hvata me strah. Sada ili tada? Vidim slike koje se ne uklapaju. Možda su stvarno postojale coprnice. Čekale su me iza neke šikare

koju po toj magli nisam ni mogao vidjeti: bile su tamo, isprva umiljate (tko je rekao da se pojavljuju kao krezube starice? možda su imale prorez na haljini), a zatim će u mene uperiti svoje strojnice i raspršit će me u simfoniju crvenkastih rupa. Vidim slike koje se ne uklapaju...Gragnola je bio tamo i žalio se što kasnim. Primijetio sam da drhti. Ja ne. Ja sam sad bio u svom elementu.Gragnola mi je pružio kraj konopca i započeli smo put prema Valloneu.Ja sam u glavi imao kartu, ali Gragnola je na svakom koraku govorio o Bože padam, a ja sam ga bodrio. Bio sam341vođa. Dobro sam znao kako se hoda po prašumi ako su okolo Suvodhanini thugs. Noge sam pomicao kao da slijedim neku glazbenu partituru, vjerujem da tako rade pijanisti - rukama, mislim, ne nogama - i nisam napravio nijedan pogrešan korak. A on se, iako me pratio, često spoticao. Kašljao je. Morao sam se okrenuti i povući ga za ruku. Magla je bila gusta, ali ako smo bili pola metra jedan od drugoga mogli smo se vidjeti. Vukao bih konopac, a Gragnola bi se pojavljivao iz pare koja se, onako gusta, gotovo odmah razrjeđivala, i pojavio bi mi se iznenada, poput Lazara koji se oslobađa rupca.Uspon je trajao dobar sat, ali bili smo unutar prosjeka. Gragnoli sam samo preporučio da pazi kad stignemo do kamena. Ako umjesto da ga zaobiđe i krene ravno, pogriješi i skrene ulijevo, jer se pod nogama osjeća šljunak, završit će u provaliji.Stigli smo na vrh, do prolaza u zidiću, a i San Martino je bio potpuno nevidljiv. Idemo ravno, rekao sam mu i ulazimo u uličicu. Odbroji najmanje dvadeset koraka i na vratima smo župne kuće.Pokucali smo na vrata, prema dogovoru, tri udarca, zatim stanka pa nova tri udarca. Župnik nam je došao otvoriti, blijed poput prašnih skrobuta ljeti uzduž puta. Osam kozaka je bilo tamo, naoružanih kao razbojnici, a uplašenih kao djeca. Gragnola je razgovarao s onim koji je znao talijanski. Znao ga je prilično dobro, ako se izuzme čudan naglasak ali, kao što to ljudi rade sa strancima, Gragnola mu je govorio u infinitivu.

"Ti ići ispred svojih i slijediti mene i dijete. Ti reći svojima što ja reći i oni raditi ono što ja reći. Razumije?""Razumijem, razumijem. Spremni smo."Župnik, koji samo što^e^nije napunio gaće, otvorio nam je vrata i pustio nas u uličicu. No, baš u tom trenutku začuli su se iz daleka, od tamo gdje cesta ulazi u mjesto, njemački glasovi i zavijanje pasa."Boga li ti lažljivoga," rekao je Gragnola, a župnik nije ni trepnuo. "Švabe su došle gore, imaju pse, a pse baš briga za maglu kad idu po njuhu. Kog vraga sada da radimo?"343

Vođa kozaka je rekao: "Ja znam kako oni rade. Jedan vučjak na njih petoricu. Mi svejedno možemo krenuti, možda naletimo na one bez psa.""Rien ne va plus," rekao je Gragnola koji je bio učen. "Ići polako. A vi pucati samo ako ja reći. Pripremiti rupčići ili krpa i druge konopce." Zatim je objasnio meni: "Požurit ćemo uličicom i zaustaviti se na uglu. Ako nema nikoga, jednim skokom smo na zidiću i dalje niz padinu. Ako netko dođe i još s psima, u govnima smo. U najgorem slučaju pucat ćemo u njih i u pse, ali ovisi koliko će ih biti. Ako su bez pasa, pustit ćemo ih da prođu i doći im s leđa, vezati ih, nagurati im krpe u usta tako da ne mogu vikati." "A onda ih ostavimo tamo?""Ma ne. Vodimo ih sa sobom niz Vallone, ništa nam drugo ne preostaje."Ponovno je na brzinu objasnio stvar kozaku, a ovaj je toponovio svojima.Župnik nam je dao krpe i vezice sa svetog crkvenog ruha.Idite, idite, rekao je, i neka vas Bog čuva.Uputili smo se prema uličici. S ugla su se čuli njemački glasovi koji dolaze slijeva, ali bez laveža ili cviljenje pasa.Spljoštili smo se iza ugla. Čuli smo dvojicu kako se približavaju, međusobno razgovarajući, vjerojatno psujući što ne uspijevaju vidjeti kuda idu. "Samo su dvojica," objasnio je Gragnola znakovima. "Pustimo ih proći i onda na njih."Dvojica Nijemaca, koje su poslali izviđati na ovu stranu dok su

drugi poveli pse oko trga, dolazila su gotovo pipajući, s uperenim puškama, ali nisu vidjeli čak ni ugao uličice i prošli su ga. Kozaci su se bacili prema tima dvjema sjenama i pokazali da znaju raditi svoj osao. U sekundi su obojica bila na zemlji s krpom u ustima i svakoga od njih držala su dvojica onih goropadnika, dok im je treći vezivao ruke iza leđa."Gotovo je," rekao je Gragnola. "Sad ti Yambo baci njihove puške s onu stranu zidića, a vi gurati Nijemce iza nas dvojice, dolje kuda mi ići."Bio sam užasnut, ali sad je Gragnola postao vođa. Bilo je lako proći zidić, Gragnola je podijelio konopce. Svi su, osim344prvog i posljednjeg, imali obje ruke zauzete, jednu konopcem sprijeda, drugu konopcem straga. Ako moraš gurati dvojicu vezanih Nijemaca ne možeš držati svoj konopac, pa je prvih deset koraka skupina išla naprijed gurajući se, dok nismo zašli u prvo grmlje. Tada je Gragnola pokušao preustrojiti skupinu, dvojica koja su vukla Nijemce vezala su svaki svoj konopac za remen svog zatočenika, dvojica koja su ih gurala držala su ih desnom rukom za ovratnik, a lijevom su hvatala konopac druga koji je bio otraga. Ali, samo što smo se pripremili na ponovno kretanje, jedan se Nijemac odmah spotaknuo i pao na leđa vodiča koji mu je prethodio, povlačeći za sobom onoga koji ga je držao i lanac se prekinuo. Kozaci su kroza zube propis tali riječi koje su na njihovu jeziku zacijelo bile psovke, ali su imali zdravog razuma učiniti to bez vikanja.Jedan se Nijemac, nakon prvog pada, pokušao podići i udaljiti od skupine, dvojica kozaka su tapkala za njim i gotovo ga izgubila - samo što ni on nije znao kamo treba ići i nakon nekoliko koraka je skliznuo licem naprijed, pa su ga opet uhvatili. U toj gužvi mu je ispao šljem. Vođa kozaka nam je dao na znanje kako ga ne smijemo tamo ostaviti, jer ako dođu psi slijedit će miris i pronaći naš trag. Tek u tom trenutku smo primijetili daje drugi Nijemac gologlav."Vrag odnio te nitkove," promrmljao je Gragnola, "šljem mu je pao kad smo ih uhvatili u uličici, dođu li tamo s psima imat će trag!"Tu se ništa ne može. I stvarno, prešli smo još nekoliko metara i

odozgo smo čuli glasove i lajanje pasa. "Stigli su do uličice, životinje su nanjušile šljem i pokazuju im da smo došli s ove strane. Samo mirno i tiho. Prvo, moraju otkriti prolaz, a ako ne znaš gdje je, nije lako. Drugo, moraju sići. Ako se psi ne usude i krenu polako, polako će ići i oni. Ako psi krenu brzo, oni ih neće uspjeti pratiti, već će dupetom tresnuti o zemlju. Oni nemaju tebe. Yambo, kreni naprijed što brže možeš, hajdemo.""Pokušat ću, ali bojim se.""Ma ne bojiš se, samo si nervozan. Duboko udahni i kreni."345Samo što ^e nisam napunio gaće kao župnik, ali sam znao i da sve ovisi o meni. Stiskao sam zube, tog trena bih radije bio Giraffone ili Jojo nego legionar Romano, Horacije ili Bjelka radije nego Miki Maus u kući sedam duhova, gospodin Pampurio u svom stanu radije nego Flash Gordon u močvarama Arborije, ali kad si na balu možeš samo plesati. Jurnuo sam niz Vallone što sam žurnije mogao, ponavljajući u glavi sve korake.Dvojica su zatočenika usporavala kretanje, jer su s onim krpama u ustima teško disali i zaustavljali se svake minute. Nakon dobrih četvrt sata stigli smo do kamena, tako sam dobro znao kako mora biti tamo, da sam ga dotaknuo ispruženih ruku još i prije nego sam ga ugledao. Morali smo ga zaobići, ali ne udaljavajući se, jer ako se krene udesno stiže se do ruba i do provalije. Glasovi odozgo čuli su se i dalje razgovijetno, ali nismo shvaćali je li zato što Nijemci glasnije viču kako bi nahuškali jogunaste pse ili zato što su savladali zidić pa nam se približavaju.Čuvši glasove svojih drugova, dva su se zatočenika pokušavala istrgnuti, kad i ne bi padali pretvarali su se da padaju, pokušavajući se otkotrljati na stranu, bez straha da će se ozlijediti. Shvatili su da ne smijemo pucati u njih kako nas ne bi čuli i da će ih, gdje god završili, psi pronaći. Više nisu imali što izgubiti i poput svih onih koji više nemaju što izgubiti, postali su opasnima.Iznenada su se začuli rafali. Ne uspijevajući sići, Nijemci su odlučili pucati. Ali, prije svega, pred sobom su imali stotinu osamdeset stupnjeva Vallonea i nisu znali kuda smo mi otišli, pa su zato pucali u svim smjerovima. Osim toga, nisu pojma imali koliko se Vallone

brzo spušta u nizinu (jer strm je Vallone), pa su pucali gotovo horizontalno. Kad bi pucali u našem smjeru čuli bismo metke kako nam fijuču iznad glava."Idemo, idemo," govorio je Gragnola, "neće nas uhvatiti."Ali prvi Nijemci su se počeli spuštati, procijenili su nag-nutost terena, a i psi su krenuli u točno određenom smjeru. Sad su pucali prema dolje, manje-više prema nama. U šikari smo čuli šuškanje metaka koji su nam padali blizu.346"Nema straha," rekao je kozak, "ja znam Reichuieite njihovih Maschinen.""Domet njihovih strojnica," došapnuo je Gragnola."Da, to. Ako se oni ne spuste još niže, a mi brzo krenemo, metci više neće stizati do nas. Dakle požurimo.""Gragnola," rekao sam s golemim suzama u očima, silno žudeći za svojom mamom, "ja mogu ići brže, ali vi ne možete. Ne možete vući za sobom ovu dvojicu, beskorisno je da ja jurim kao koza kad zbog njih gubimo vrijeme. Ostavimo ih ovdje, inače ću, kunem ti se, navrat-nanos pobjeći za svoj račun!""Ostavimo li ih ovdje začas će se osloboditi i pozvati svoje," rekao je Gragnola."Ja ću ih ubiti kundakom strojnice, neće biti buke," promrmljao je kozak.Pomisao da se ubiju ta dvojica jadnika zaledila me, ali sam se smirio čuvši Gragnolu kako reži: "Nema koristi, Boga li ti lažljivoga, ako ih i ostavimo ovdje mrtve, psi će ih nanjušiti, pa će drugi znati kojim smo putem krenuli," a od uzbuđenja više nije govorio u infinitivu. "Jedino što možemo učiniti jest da ih gurnemo u smjeru suprotnom od našeg, tako će psi otići na tu stranu, a mi ćemo dobiti deset minuta, a možda i više. Yambo, zar ovdje desno nije lažna staza koja vodi u ponor? Dobro, gurnut ćemo ih odavde, rekao si da onaj tko ide s te strane ne primjećuje škrapu i survat će se, a psi će povući Nijemce sve do dna. Prije nego što se oni oporave od tog pada, mi smo u dolini. Tko odavde padne, ubije se, zar ne?""Ne, nisam rekao da se sigurno ubiješ ako padneš. Polomiš si kosti, a ako krene loše udariš glavom..."

"K vragu, kako to da si prije govorio jedno, a sad drugo? A ako se ovoj dvojici u padu odvežu konopci, kad stignu dolje imat će još dovoljno daha da viču i upozore svoje na oprez!""Dakle, moraju pasti kad su već mrtvi," komentirao je kozak, koji je znao kako se stvari odvijaju na ovom prljavom svijetu.Bio sam vrlo blizu Gragnoli i mogao sam mu vidjeti lice.347Ako je ikada bio blijed, sad je bio bljeđi no ikad. Stajao je očiju uprtih gore, kao da od neba traži nadahnuće. U tom trenu čuli smo frr frrr metaka koji su prolazili blizu nas u visini čovjeka, jedan od Nijemaca gurnuo je svog čuvara, obojica su pali na zemlju, i kozak je jauknuo jer ga je ovaj glavom udarao po zubima, igrajući na sve ili ništa i nastojeći izazvati buku. U tom se trenutku Gragnola odlučio i rekao: "Ili oni ili mi. Yambo, krenem li udesno, koliko koraka moram napraviti do ruba?""Deset koraka, deset mojih, recimo osam tvojih, a gurneš li nogu naprijed već osjetiš nizbrdicu. Od početka nizbrdice do ruba su četiri koraka. Iz opreza, računaj tri.""Dakle," rekao je Gragnola obraćajući se vođi, "ja idem naprijed, vas dvojica gurate ovu dvojicu Švaba, držite ih čvrsto za ramena. Ostali ostaju i čekaju ovdje.""Što ćeš učiniti?" pitao sam cvokoćući zubima."Šuti tamo. U ratu smo. I ti čekaj. To je naredba."Nestali su desno od kamena i progutao ih je fumifugium. Čekali smo nekoliko minuta, čuli smo kotrljanje kamenja i nekoliko muklih udaraca, zatim su se pojavili Gragnola i dvojica kozaka, bez Nijemaca. "Idemo," rekao je Gragnola, "sad možemo brže nastaviti."Stavio mi je dlan na ruku, osjetio sam kako drhti. Sad kad je bio na manjoj udaljenosti, ponovno sam ga mogao vidjeti: popeo se u vesti do grla, a sada mu je na grudima visjela njegova vrećica s kirurškim nožićem i kao da ga je izvlačio. "Što si učinio s onima?" upitao sam ga plačući."Ne misli na to, tako je trebalo biti. Psi će osjetiti miris krvi i druge će odvući tamo. Spašeni smo, kreni dalje."A vidjevši da su mi oči raskolačene: "Ili oni ili mi. Dvojica protiv desetorice. Rat je. Kreni dalje."

Nakon gotovo pola sata, tijekom kojih smo odozgo slušali bijesne povike i cvilež, ali ne iz smjera kojim smo sišli, a i bili su sve udaljeniji, stigli smo na put u podnožju Vallonea. Nedaleko nas u šumarku je čekao Gigiov kamionet. Gragnola je ukrcao kozake. "Ja idem s njima kako bih bio siguran da su stigli do badoljovaca," rekao je. Pokušavao je ne gledati348mene i žurilo mu se da me vidi kako odlazim. "Ti idi onuda i vrati se kući. Obavio si svoju dužnost. Ako je netko za nešto kriv, to sam samo ja."Unatoč hladnoći, u kuću sam ušao preznojen i iscrpljen. Sklonio sam se u svoju sobicu i želio sam provesti besanu noć, ali bilo je još gore, jer bih onako iscrpljen povremeno za-drijemao na nekoliko minuta i vidio bih strica Gaetana, više njih, kako plešu prerezana grla. Možda sam imao temperaturu. Moram se ispovjediti, moram se ispovjediti, mislio sam.Sljedećeg jutra bilo je još gore. Morao sam ustati manje-više kad i svi ostali, kako bih pozdravio tatu koji je odlazio, a mami nije bilo jasno zašto izgledam tako ošamučeno. Nekoliko sati kasnije stigao je Gigio koji se odmah zapričao s djedom i Masuluom. Dok je izlazio, dao sam mu znak da dođe u vinograd, a meni nije mogao ništa prešutjeti.Gragnola je otpratio kozake do badoljovaca, a zatim se, s Gigiom i kamionetom, vratio prema Solari. Badoljovci su mu rekli da ne može noću naokolo hodati nenaoružan; saznali su da je u Solaru prispio odred Crnih brigada kako bi pomogao svojim kameradima. Dali su mu karabin.Između odlaska i povratka do raskrižja Vignoletta trebala su im tri sata. Vratili su kamionet na Bercellijevo imanje i krenuli putem za Solaru. Mislili su daje sve gotovo, nisu se čuli nikakvi zvukovi, pa su hodali mirno. Koliko se moglo razabrati u onoj magli, gotovo je svitalo. Nakon sve one napetosti bodrili su jedan drugoga lupajući se po ramenima i stvarajući buku. Tako nisu primijetili da su se oni iz Crnih brigada pritajili u jarku i uhvatili su ih samo dva kilometra od mjesta. Uhvatili su ih s oružjem, što ovi nisu mogli objasniti. Ubacili su ih u svoj kamionet. Bila su samo petorica, dvojica su

sjedila naprijed, dvojica unutra, tako da su ih stalno imali na oku, a jedan je stajao na prednjoj papučici kako bi pomogao bolje vidjeli u magli.Nisu ih čak ni vezali, dvojica koja su ih nadzirala sjedila su sa strojnicama na koljenima, a njih su bacili na pod kao vreće.

349U određenom trenutku Gigio je čuo neki čudan zvuk, kao paranje tkanine, i osjetio kako mu po licu štrca ljepljiva tekućina. Jedan od fašista je začuo hropac, upalio je bateriju i vidio Gragnolu prerezana grla, s kirurškim nožićem u ruci. Dvojica fašista stanu psovati, zaustavili su kamionet, tražili da im Gigio pomogne odvući Gragnolu uz rub ceste. Već je bio mrtav, ili je upravo umirao, prolijevajući posvuda krv. Izašla su i ostala trojica i međusobno su se okrivljavala, govorili su da nije smio tako umrijeti, jer su ga u stožeru morali natjerati da progovori, pa bi ih sve strpali u zatvor, baš su bili blesani što nisu zavezali zatočenike.Dok su tako urlali nad Gragnolinim tijelom, na trenutak su zaboravili na Gigia, a on je, u toj zbrci, pomislio sad ili nikad. Skočio je u stranu, preko jarka, znajući da je tamo nizbrdica. Ovi su ispalili nekoliko metaka, ali on se već otkotrljao nizbrdo poput lavine, a zatim jurnuo u šumarak. Po toj bi magli bilo kao da tražiš iglu u plastu sijena, a ni fašistima se nije dalo dizati veliku dreku, jer im je postalo jasno da sad moraju sakriti Gragnolin leš i vratiti se u stožer pretvarajući se da te noći nikoga nisu uhvatili, kako ne bi imali neugodnosti sa svojim vođama.Toga jutra, nakon što su se Crne brigade otišle sastati s Nijemcima, Gigio je poveo nekoliko prijatelja na mjesto tragedije i nakon kratkog traženja po jarcima pronašli su Gragnolu. Svećenik iz Solare nije htio da se njegov leš stavi u crkvu, jer je Gragnola bio anarhist, a već se saznalo i daje bio samoubojica, ali je don Cognasso rekao da ga odnesu u crkvicu u Oratoriju, jer Gospodin bolje zna pravila od svojih svećenika.Gragnola je mrtav. Spasio je kozake, mene je smjestio na sigurno, zatim je umro. Znao sam vrlo dobro kako je to bilo, previše puta mije to najavljivao. Bio je kukavica i bojao se da će, budu li ga

mučili, sve reći, odati imena i poslati u propast svoje drugove. Zbog njih je odlučio umrijeti. Samo tako, sguisss, kao što sam siguran daje učinio i s dvojicom Nijemaca, a možda kao neko izvršenje pravde. Hrabra smrt jednog kukavice. Platio je jedini čin nasilja u svom životu,350tako se očistio i od one grižnje savjesti koju je nosio na plećima, a koja mu je morala biti nepodnošljivom. Nasamario je sve, fašiste, Nijemce i Boga, samo jednim potezom. Sguisss.A ja sam bio živ. Nisam si to mogao oprostiti.Čak se i u mojim sjećanjima magla prorjeđuje. Vidim sad partizane kako pobjednički ulaze u Solaru, a 25. travnja stiže vijest o oslobođenju Milana. Ljudi se roje na ulicama, partizani pucaju u zrak, stižu šćućureni na blatobranima svojih kamioneta. Nekoliko dana kasnije vidim kako alejom divljih kestena na biciklu stiže vojnik odjeven u maslinasto zeleno. Daje na znanje da je Brazilac, veselo odlazi istraživati to egzotično mjesto. Zar su i Brazilci bili s Englezima i Amerikancima? Nitko mi to nikada nije rekao. Drole de guerre.Prolazi tjedan dana i stiže prvi američki odred. Svi crni. Svoje šatore smještaju u dvorište Oratorija, a ja se sprijate-ljujem s katoličkim kaplarom koji mi pokazuje sliku Svetog Srca koju stalno nosi u džepiću. Daje mi novine sa stripovima Lil Abnera i Dicka Tracvja te nekoliko chetuing-guma, koje mi dugo traju, jer navečer grudu vadim iz usta i stavljam je u čašu, kao stari ljudi protezu. Zauzvrat mi daje znati kako bi želio jesti špagete pa ga pozivam kući, uvjeren da će mu Maria pripremiti i agnolotte, jastučiće od tjestenine nadjevene mesom, u umaku od zeca. Ali kad smo stigli, kaplar vidi da u vrtu sjedi drugi Crnac, s činom majora. Ispriča se i odlazi, zapanjen.Amerikanci su tražili pristojan smještaj za svoje časnike, pitali su i djeda, pa im je obitelj stavila na raspolaganje lijepu sobu u lijevom krilu, upravo onu u kojoj je Paola kasnije napravila našu spavaću sobu.Major Muddy je debeljuškast, s osmjehom Louisa Arm-stronga i uspijeva mu da ga djed razumije; osim toga zna i nekoliko riječi

francuskog, jedinog stranog jezika koji su obrazovani ljudi tada kod nas znali, i na francuskom razgovara s mamom i drugim gospođama iz okolice, koje dolaze u351vrijeme čaja vidjeti osloboditelja - čak i ona fašistkinja koja je mrzila napoličare. Sve oko stolića u vrtu, pripremljenog s lijepim servisom, u blizini dalija. Major Muddy kaže "mersi bocou" i "oui, madam, moi ossi j'aime le champeign". Ponaša se s uglađenim dostojanstvom Crnca koji je konačno primljen u kući bijelaca, i još k tome dobrostojećih. Gospođe si došaptavaju vidi kakav džentlmen, a kad pomisliš da su nam ih ocrtavali kao pijane divljake.Stiže vijest da su se Nijemci predali. Hitler je mrtav. Rat je gotov. U Solari prave veliku proslavu na ulicama, grle se, neki plešu na zvuk harmonike. Djed je odlučio da se odmah vraćamo u grad, iako počinje ljeto, jer je već svima dosta sela.Ja izlazim iz tragedije, usred mnoštva blistavih ljudi, sa slikom dvojice Nijemaca koji se strmoglavljuju niz provaliju, i Gragnole, djevca i mučenika iz straha, ljubavi i inata.Nemam hrabrosti otići do don Cognassa i ispovjediti... a zapravo što? Ono što nisam učinio, čak ni vidio, nego samo pogodio? Budući da nije bilo ničega što mije trebalo oprostiti, ne može mi se ni oprostiti. Dovoljno da se osjetiš zauvijek prokletim.35217. RAZBORIT MLADIĆOh, kakvu bol i muku osjećam - na pomisao da sam vas uvrijedio, o Gospodine... Jesu li me to naučili u Oratoriju ili sam to pjevao po povratku u grad?U gradu se ponovno pale noćna svjetla, ljudi opet izlaze na ulice čak i navečer, popiti pivo ili pojesti sladoled u lokale za zabavu radnika uzduž rijeke, otvaraju se prvi kinematografi na otvorenom. Sam sam, bez prijatelja iz Solare, a još nisam ponovno sreo Giannija kojega ću vidjeti tek početkom gimnazije. Navečer izlazim s roditeljima i neugodno mije, jer ih više ne držim za ruku, ali se još ni ne udaljavam sam. U Solari sam bio slobodniji.Često idemo u kino. Otkrivam nove načine suzbijanja rata u Naredniku Yorku i Yankee Doodle Danduju u kojem mi stepanje

Jamesa Cagneva otkriva postojanje Broadwaya: Fm Yankee Doodle Dandy...Stepanje sam susretao u starim filmovima Freda Asta-irea, ali Cagnevevo plesanje djeluje silovitije, uvjerljivije i više oslobađajuće. Dok je Astaireovo bilo divertissement,353ovo drugo osjećam kao da je obvezno, a u stvari je čak i domoljubno. Domoljublje koje se izražava kroz stepanje je otkriće, claqu.ett.es umjesto ručnih bomba i cvijeta u ustima. A osim toga, privlačnost pozornice kao modela svijeta i neizbježnosti sudbine, the show must go on. Učim o novom svijetu iz musicals koji stižu sa zakašnjenjem.Casablanca. Victor Laszlo koji pjeva Marseljezu... Dakle, svoju sam tragediju proživio s prave strane. Rick Blaine puca u majora Strassera... Gragnola je bio u pravu, rat je rat. Zastoje Rick morao napustiti Usu Lund? Zar se ne smije voljeti? Sam je zacijelo major Muddy, ali tko je Ugarte? Je li to Gragnola, izgubljena i nesretna kukavica koju će na kraju uhvatiti Crne brigade? Ne, po svom bi podrugljivom podsmijehu prije bio kapetan Renault, ali on se zatim s Rickom udaljava u magli kako bi se pridružio Otporu u Brazzavilleu i s prijateljem veselo ide ususret svojoj sudbini...Ali, Gragnola me neće moći slijediti u pustinju. S Gragno-lom nisam proživio početak nego kraj lijepog prijateljstva. A nemam propusnicu da izađem iz svojih sjećanja.Novinski su kiosci puni novina s novim nazivima i izazovnih časopisa, čije naslovnice prikazuju djevojke ili s velikim izrezima ili s tako pripijenim majicama da se ocrtavaju bradavice. Raskošne grudi dominiraju filmskim plakatima.354Oko mene se ponovno rađa svijet u obliku dojki. Ali i gljive. Vidim fotografiju bombe koja pada na Hirošimu. Pojavljuju se prve snimke Holokausta. To još nisu gomile leševa koje će se viđati kasnije, nego fotografije prvih oslobođenih, upa-lih očiju, grudiju kao u kostura na kojima se vide sva rebra, velikih laktova koji spajaju dva suharka od podlaktice i nadlaktice. Sve do sada o ratu sam primao neizravne vijesti, brojke, deset srušenih zrakoplova,

toliko mrtvih i toliko zatočenika, glasove o strijeljanju partizana iz mog područja ali, osim one noći u Valloneu, nikada nisam bio izložen pogledu na neko nagrđeno tijelo - pa uostalom čak ni te noći, budući da su Nijemci bili još živi kad sam ih vidio posljednji put, a sve ostalo sam proživio u svojim noćnim morama. Tražim na tim fotografijama lice gospodina Ferrare koji je znao igrati boce, ali i da jest na njima, ne bih ga prepoznao. Arbeit machtfrei.U kinu se smijemo dosjetkama Abbotta i Costella. Bing Crosbv i Bob Hope stižu s uznemirujućom Dorothv Lamour, u propisnom saarongu, putuju prema Zanzibaru ili Timbu-ctuu (Road to...) a svi misle, kao i već tisuću devetsto četrdeset četvrte, kako je život lijep.355* * *Uvijek u podne na biciklu idem kod crnoburzijanca koji bi za nas djecu imao, svakog dana, dva peciva od bijelog kruha, prvog koji smo ponovno počeli jesti nakon onih žućkastih i slabo pečenih prutova napravljenih od nitastih vlakana (mekinje, govorili su) koje smo glodali nekoliko godina i koji bi ponekad sadržavali i komad konopca ili čak žohara. Idem na biciklu podići simbol blagostanja koje se ponovno rađa i zaustavljam se pred kioscima. Mussolini obješen na Piazzale Loreto, a Claretti Petacci je nečija samilosna ruka sigurnosnom iglom pričvrstila suknju između nogu jer joj je željela prištedjeti posljednju sramotu. Komemoracije za ubijene partizane. Nisam znao da su ih toliko mnogo strijeljali i objesili. Pojavljuju se prve statistike o mrtvima u upravo završenom ratu. Pedeset pet milijuna, kažu. Što je Gragno-lina smrt prema tom pokolju? Može li Bog stvarno biti zao? Čitam o procesu u Nurnbergu, svi su obješeni osim Goringa koji se otrovao cijanidom što mu ga je žena proslijedila dajući mu posljednji poljubac. Pokolj u Villarbasseu označava povratak slobodnog nasilja, sada se opet ljude može ubijati iz čistog osobnog interesa. Zatim ih hvataju i svi su strijeljani ranom zorom. I dalje se strijelja u znak mira. Osuđena je Leonarda Cianciulli koja je tijekom rata od svojih žrtava kuhala sapun. Rina Fort udarcima čekića ubija ženu i djecu svog ljubavnika. Jedne novine opisuju bjelinu njenih grudi koja je tako očarala njenog ljubavnika, mršava čovjeka pokvarenih zuba kao u

ujaka Gaetana. Prvi filmovi koje me vode gledati pokazuju mi Italiju iz poslijeratnog razdoblja s uznemirujućim "segnorinama" koje su, kao i ranije, svake večeri pod svjetiljkom. Sam lutam gradom ja...Ponedjeljak je, tržno jutro. Oko podneva stiže rođak Mo-žem. Kako li se ono zvao? Ada je izmislila to Možem, jer je rekla kako on umjesto "mogu" govori "možem", što mi se činilo nemogućim. Rođak Možem je s nama bio u vrlo dalekom srodstvu, ali nas je upoznao u Solari i nije mogao doći u grad, rekao je, a da nas ne svrati pozdraviti. Svi smo znali da očekuje poziv na ručak, jer si nije mogao platiti restoran.356Nikada nisam shvatio kojim se poslom bavi, osim što traži neki posao.Vidim rođaka Možema za stolom, srče svoje ditaline u juhi ne ostavljajući ni kapljicu, preplanula i mršava lica i ono malo kose brižno počešljane prema natrag, u jakni izlizanih lakata. "Shvaćaš Duilio," govorio je svakog ponedjeljka, "ne želim ja nikakav poseban posao. Zaposlenje, u poludržavnoj ustanovi, minimalnu plaću. Dovoljna mi je i kapljica. Ali svakog dana takva kapljica, trideset kapljica svakog mjeseca." Izveo bi tada kretnju kao s Mosta uzdisaja, glumio kapljicu koja mu pada na gotovo ćelavu glavu, uživao u slici te blagotvorne muke. Kapljica, ponavljao je, ali svakog dana."Danas samo što mi nije uspjelo, išao sam razgovarati s Carlonijem, znaš, onim iz poljoprivredne zadruge. Moćan je. Imao sam pismo preporuke, pa znaš da si danas bez pisma preporuke nitko i ništa. Kad sam jutros krenuo kupio sam na stanici novine. Duilio, ja se ne bavim politikom, zatražio sam bilo kakve novine, a nisam ih čak ni pročitao, jer smo u vlaku stajali i jedva sam se držao uspravno. Savio sam ih i stavio u džep, kao što se i radi s novinama, ako ih i ne pročitaš dobro dođu sljedećeg dana da nešto u njih umotaš. Odem kod Carlonija, taj me primi vrlo ljubazno, otvori pismo, ali vidim da me krišom gleda preko lista. Zatim me se riješi s nekoliko riječi, govoreći da nemaju u planu nova primanja u službu. A ja izlazeći primijetim da su novine koje su mi u džepu Unitd. Ti znaš

Duilio da ja mislim kao vlada, uvijek, zatražio sam bilo kakve novine, nisam čak ni primijetio da mi je dao te komunističke. Taj mi je vidio Unitd u džepu i riješio me se. Da sam novine presavio na drugu stranu, sad bih, možda... Kad se netko rodi nesretan... To je sudbina."U gradu su otvorili plesnu dvoranu, a njen je junak rođak Nuccio koji je izbjegao internat; sad je već mladić ili, kako se to kaže, kicoš (već mi se činio strašno odraslim kad je šibao Medu Angela). Na veliki ponos njegovih rođaka, u mjes-357nom tjedniku se čak pojavila i njegova karikatura na kojoj se savija u tisuću pokreta (kao ujak Gaetano, ali slobodnije) u izluđujućem plesu, boogie-tuoogieju. Još sam premali, ne usuđujem se i ne mogu ući u tu dvoranu čije obrede osjećam kao vrijeđanje Gragnolina prerezanog grla.Vratili smo se baš početkom ljeta, pa se dosađujem. Vozim se biciklom, u dva poslijepodne, gotovo opustjelim gradom. Iscrpljujem se na otvorenom, kako bih izdržao dosadu tih sparnih dana. A možda i nije zbog sparine, možda je to velika sjeta koju nosim u sebi, jedina strast grozničave i usamljene rane mladosti.Vozim se na biciklu, bez prestanka, između dva i pet poslijepodne. Za tri sata obiđeš grad mnogo puta, dovoljno je samo mijenjati rute, jurnuti centrom grada prema rijeci, zatim krenuti obilaznicom, ponovno se vratiti nakon prelaska regionalne ceste koja ide prema jugu, vratiti se stazom prema groblju, zaokrenuti ulijevo prije željezničke postaje, ponovno u centar ali sporednim ulicama, ravnima i praznima, zaci na veliki tržni trg, preširok, okružen porticima uvijek izloženima suncu, s koje god strane ono bilo, koji su u dva poslijepodne pustiji od Sahare. Trg je prazan pa ga možeš prijeći biciklom, siguran da te nitko ne vreba i da nitko neće mahati izdaleka. Jer i kad bi netko koga poznaješ prolazio onim kutom na kraju trga, vidio bi ga premalog, kao i on tebe, tek obris obasjan suncem. Zatim se motaš po trgu u velikim koncentričnim krugovima poput strvinara, samo što nema strvine na koju bi se okomio.Ne lutam nasumce, imam ja cilj, ali ga propuštam, često i namjerno.

Na kiosku na postaji vidio sam izdanje Atlantide Pierrea Benoita, staro možda nekoliko godina, sudeći po cijeni za koju mi se čini daje prijeratna. Naslovnica je privlačna, velika dvorana s mnogo kamenih uzvanika, što mi obećava priču kakvu nikada nisam čuo. Ne košta mnogo, ali u džepu imam točno taj iznos i ništa više. Ponekad se ohrabrim doći do postaje, siđem s bicikla, ostavim ga na pločniku, uđem, četvrt sata promatram knjigu. Stoji u vitrinici i ne mogu je358otvoriti kako bih vidio što mi može dati. Pri četvrtoj posjeti prodavač novina gleda me sumnjičavo, a ima vremena koliko hoće da me nadgleda, jer u tom trijemu nema nikoga, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, nitko ne čeka.Grad je samo prostor i sunce, pista za moj bicikl bubulji-čavih guma, a knjiga na postaji je jedino jamstvo da ću, preko te fikcije, ponovno moći ući u manje očajnu stvarnost.Oko pet to dugo zavođenje - između mene i knjige, između knjige i mene, između moje želje i otpora beskonačnog prostora - to ljubavno pedaliranje u ljetnoj praznini, taj bolni koncentrični bijeg, dolazi kraju: odlučio sam, iz džepa vadim svoje bogatstvo, kupujem Atlantidu, vraćam se kući i šćućurim se kako bih je pročitao.Antinea, prelijepa femme fatale, ukazuje se odjevena u egipatski klaft (što li je klafi? mora biti nešto veličanstveno i izazovno što istodobno pokriva i otkriva) koji se spušta niz njenu gustu i kovrčavu kosu, tako crnu da postaje plava, a dva kraja teške pozlaćene tkanine dopiru do vitkih bokova."Imala je tuniku od crnog vela sa zlatnim odsjajima, vrlo laganu, prostranu, zatvorenu tek šalom od bijela muslina, izvezenog perunikama od crnih perla." Pod tom se odjećom pojavljuje tanahna djevojka, izduljenih crnih očiju, osmijeha kakav još nije viđen u žena s Orijenta. Tijelo joj se ne vidi ispod tog vražjeg raskošnog ruha, ali tunika je izazivački otvorena sa strane (ah, prorez), njene su nježne grudi otkrivene, ruke gole, a ispod velova se naziru tajanstvene sjene. Zavodnica, a oporo djevičanska. Za nju se može i umrijeti.Zatvaram zbunjen knjigu kad se u sedam vraća moj otac, ali on

jednostavno misli kako mu želim zatajiti činjenicu da čitam. Primjećuje da previše čitam i da kvarim vid. Kaže mojoj majci da bih trebao više izlaziti, voziti se biciklom.Ne volim sunce, a ipak sam ga u Solari dobro podnosio. Primjećuju da često škiljim i mrštim nos: "Čini se kao da ne vidiš, a to nije istina," grde me. Čekam jesenje magle. Zašto bih trebao voljeti maglu, kad se moja noć užasa ostvarila upravo u magli Vallonea? Zato što me i tamo magla zaštitila, pružajući mi opet konačni alibi. Bila je magla, ništa nisam vidio.359S prvim maglama ponovno nalazim svoj stari grad, a oni preveliki i sneni prostori se gase. Praznine nestaju, a iz mliječnog sivila, na svjetlosti svjetiljaka, ni iz čega se pojavljuju bridovi, uglovi, neočekivana pročelja. Utjeha. Kao pri zamračenju. Generacije i generacije su napravile, osmislile i nacrtale moj grad tako da ga se vidi u suton, kad se hoda uza same zidove. Tada postaje lijep i zaštitnički.Je li se te godine, ili naredne, pojavio prvi strip za odrasle, Grand Hotel? Prva slika prvog foto-romana dovodi me u iskušenje i navodi na bijeg.Ništa u odnosu na ono što sam pronašao u djedovu dućanu, francuski časopis od kojeg sam se, čim sam otvorio stranicu, zajapurio od srama. Pograbio sam ga, ugurao u košulju i odmaglio.Kod kuće sam, ispružen na krevetu i listam ga ležeći na trbuhu, pritišćući stidnu kost o madrac, upravo onako kako nas priručnici o pobožnosti savjetuju da ne smijemo raditi. Na jednoj stranici, dovoljno malena ali izuzetno uočljiva slika Josephine Baker razgolićenih grudi.Piljim u te namazane oči kako ne bih gledao grudi, zatim se pogled pomiče, to su (mislim) prve grudi u mom životu, jer one Kalmuke dpoil, goleme i mlohave, nisu bile takve.Nalet slasti prolazi mi venama, u dnu grla osjećam neki360opori ostatak okusa, pritisak na čelu, slabost u preponama. Podižem se preplašen i vlažan, pitajući se kakva me to strašna bolest snašla, ushićen tim topljenjem u praiskonskoj juhi.

Vjerujem da je to bila moja prva ejakulacija; mislim da je to bilo više zabranjivano nego prerezati grkljan nekom Nijemcu. Ponovno sam sagriješio one večeri u Valloneu kad sam bio nijemim svjedokom tajne smrti, a sad sam uljez koji je prodro u zabranjene tajne života.U ispovjedaonici sam. Usplamtjeli kapucin me dugo zadržava razgovorom o kreposti nevinosti.Nije mi rekao ništa što već nisam pročitao u malim priručnicima u Solari, ali možda sam se nakon tih njegovih riječi vratio Razboritom mladiću don Bosca:Čak i u vašoj nježnoj dobi nečastivi vam postavlja zamke kako bi vam ukrao dušu vašu... Jako bi pomoglo sačuvati vas od napasti kad biste ostali daleko od takvih prilika, od sramotnih razgovora, od javnih priredaba u kojima nema ničeg dobrog... Pobrinite se da uvijek budete nečim zauzeti, kad ne znate što biste radili, ukrašavajte oltare, namještajte slike ili sličice... Ako se i tada iskušenje nastavi prekrižite se, poljubite neku blagoslovljenu stvar i recite: Sveti Alojzije, učini da ne uvrijedim Boga svoga. Spominjem vam tog sveca, jer je Crkva predložila da on bude posebni zaštitnik mladih...Prije svega izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Dobro upamtite: želim red da mladići nikada ne smiju uspostaviti nikakve bliskosti s djevojkama... Oči su prozori preko kojih grijeh nalazi put do našeg srca... stoga se nikada ne zaustavljajte kako biste promatrali stvari koje su iole suprotne čednosti. Sveti Alojzije Gon-zaga nije htio ni da mu se vide stopala prilikom lijega-nja u postelju ili dizanja iz nje. Nije si dopuštao da gleda u lice ni vlastitu majku... Dvije je godine proveo kod španjolske kraljice u svojstvu počasnog paža i nikada je nije pogledao u lice.361Nije lako ugledati se na svetog Alojzija, cijena izbjegavanja iskušenja čini se prilično visokom, budući da se mladić "bičevao do krvi, stavljao ispod plahti komadiće drveta kako bi se mučio i u snu, ispod halje je sakrivao konjske mamuze jer nije imao kostrijeti; tražio je da mu bude neudobno i dok stoji, i dok sjedi i dok hoda..." Međutim, ispovjednik mije kao primjer kreposti predložio Domenica Savija, čije su se hlače izobličile od previše klečanja, ali su

njegove pokore ipak manje krvave od pokora svetoga Alojzija, i potaknuo me na promatranje preblaga lica Marijina, kao primjera svete ženske ljepote.Pokušavam se pomamiti za uzvišenom ženstvenošću. Pjevam u dječačkom zboru, u apsidi crkve i tijekom nedjeljnih izleta u pokoje svetilište:Od zore Ti uzdižeš se ljepša, Svojim zrakama da razveseliš zemlju, a među zvijezdama koje nebo zatvara nema ljepše zvijezde od Tebe.Lijepa Ti si kao Sunce, bjelja od Mjeseca, a najljepše zvijezde nisu lijepe kao Ti. Oči Tvoje ljepše su od mora, čelo Tvoje je boje ljiljana, obrazi Tvoji koje Sin cjeliva dvije su ruže, a usta su cvijet.Možda se pripremam, a to još ne znam, na susret s Lilom koja je sigurno jednako tako nedostižna, blistava u svom sedmom nebu, ljepota gratia sui, oslobođena puti, sposobna zaokupiti um bez poticanja slabina, pogleda uprta negdje drugdje, na drugog gospodina, i ne pilji onako vragolasto u mene kao oči Josephine Baker.Dužnost mi je platiti, kroz meditiranje, kroz molitvu i kroz odricanje, grijehe svoje i onih koji me okružuju. Posve-362titi se obrani vjere, dok mi prvi časopisi i prvi zidni proglasi počinju pričati o crvenoj prijetnji, kozacima koji čekaju da napoje svoje konje u škropionicama Svetog Petra. Pitam se zbunjen kako to da su kozaci, Staljinovi neprijatelji, koji su se ni više ni manje nego borili s Nijemcima, sada postali njegovi glasnici smrti i možda će htjeti poubijati i sve anarhiste poput Gragnole. Vidim da su vrlo slični onom crnčugi koji je oskvrnuo Veneru Milsku, a možda je i crtač još uvijek isti, samo se uputio u neki novi križarski rat.Duhovne vježbe u malom samostanu na otvorenom polju. Miris ustajalosti iz blagovaonice, šetnje po klaustru s bibliotekarom koji mi savjetuje da pročitam Papinija. Nakon večere upućujemo se na kor crkve, pod svjetlošću samo jedne velike debele voštanice i svi zajedno recitiramo Vježbu za dobru smrt.Duhovni voditelj nam čita odlomke o smrti iz Razboritog mladića: ne znamo gdje će nas smrt iznenaditi - ne znaš hoće li te zadesiti u tvom krevetu, na poslu, na cesti ili drugdje, puknuće vene, upala

sluznice, izljev krvi, vrućica, neka rana, potres, grom, dovoljni su da te liše života, a to može biti i za godinu dana, za mjesec, za tjedan, za sat, a možda upravo kad završiš čitanje ovog razmatranja. U tom ćemo trenutku osjetiti kako nam je glava pomućena, oči bolne, jezik suh, grlo stisnuto, guši nas u grudima, krv nam se ledi, tijelo je iznemoglo, srce slomljeno. Čim izdahnemo dušu, naše će tijelo odjeveno u nekoliko prnja biti bačeno da umre u jami i tamo će ga cijeloga izjesti miševi i crvi, a od nas će ostati samo nešto ogoljenih kostiju i malo smrdljive prašine.Zatim molitva, pa dugo zazivanje u kojem se nabrajaju svi posljednji trzaji umirućega, grčenje svakog uda, prvi drhtaji, pojavljivanje bljedila dok se ne ocrtaju facies ippo-cratica i završni hropac. Nakon što su definirani osjećaji, položaji tijela i muka trenutka, svaki se opis tih četrnaest faza smrti (živo ih se sjećam samo pet ili šest) završava s Isuse milostivi, smiluj mi se.363Kada moja nepokretna stopala osjete daje moja zadaća na ovome svijetu blizu završetku, Isuse milostivi, smiluj mi se.Kada te moje drhtave i ukočene ruke više ne budu mogle stiskati, Raspeće moje drago, i protiv svoje volje te pustim da padneš na postelju bola svoga, Isuse milostivi, smiluj mi se.Kada moje oči pomućene i izobličene užasom predstojeće smrti budu uprle u Tebe svoje onemoćale i umiruće poglede, Isuse milostivi, smiluj mi se..Kad moji blijedi i olovno sivi obrazi izazovu kod nazočnih sažaljenje i užas, a moja se kosa natopljena samrtničkim znojem nakostriješi na glavi najavljujući moj skorašnji kraj, Isuse milostivi, smiluj mi se.Kad moja mašta uznemirena groznim i zastrašujućim priviđenjima bude uronjena u smrtnu tugu, Isuse milostivi, smiluj mi se.Kad izgubim sva svoja osjetila i cijeli svijet nestane iz mene, a ja budem stenjao u nemirima posljednje agonije i jadu smrti, Isuse milostivi, smiluj mi se.Pjevati psalme u mraku razmišljajući o vlastitoj smrti. To mi je bilo potrebno kako više ne bih mislio na smrt drugih. To Vježbanje ne proživljavam s užasom, nego spokojno, svjestan činjenice da su svi

ljudi smrtni. Ta poduka iz Postojanja za Smrt pripremila me za moju sudbinu, koja je pak sudbina svih. Gianni je u svibnju ispripovijedao šalu o onom doktoru koji je neizlječivo bolesnom čovjeku savjetovao pješčane kupke. "Čine li dobro, doktore?" "Ne osobito, ali se čovjek navikne biti pod zemljom."Upravo se navikavam.Jedne je večeri duhovni učitelj stajao ispred ograde oltara, osvijetljen - on, mi, cijela kapela - samo jednom debelom voštanicom koja ga obavija svjetlošću ostavljajući mu lice mraku. Prije nego što smo se rastali, ispripovijedao nam je ovaj događaj. Jedne noći, u samostanu štićenica, umrla je djevojka, mlada, pobožna i prelijepa, a sljedećeg jutra, smje-364stivši je na mrtvački odar u brodu crkve, za nju su izgovarali molitve za pokojnike. Ali u jednom trenu leš se pridigao, otvorenih očiju i kažiprsta ispružena prema svećeniku koji služi misu i izgovorio je muklim glasom. "Oče, ne molite za mene! Ove mi je noći pala na pamet nečista misao, samo jedna - i sada sam prokleta!"Groza prolazi auditorijem i širi se crkvenim klupama i svodovima, izgleda kao da je od nje zatreperio i plamen debele voštanice. Učitelj nas nagovara da pođemo u krevet, ali se nitko nije pomaknuo. Stvara se dugačak red pred ispo-vjedaonicom, svi su zaokupljeni time da se snu prepuste tek nakon što ispovjede čak i najmanji nagovještaj grijeha.U prijetećoj utjehi mračnih lađa, bježeći od zala ovog stoljeća, provodim svoje dane u ledenim zanosima u kojima i božične pjesme, pa i jaslice iz mog djetinjstva koje su mi pružale utjehu, znače ono što rođenje Djetešca znači za užase ovog svijeta:Spavaj, ne plači, Isuse mili, spavaj, ne plači, Spasitelju moj... Te drage oči, djetešce lijepo, brzo zatvori pred užasom mračnim. Zašto te bodu slama i sijeno? Da sačuvaju više svjetlosti tvoje. Požuri, zatvori oči da barem san lijek bude svakom bolu. Spavaj, ne plači, Isuse mili, Spavaj, ne plači, Spasitelju moj.Jedne nedjelje me tata, zaneseni obožavatelj nogometa i pomalo razočaran takvim sinom koji dane provodi uništavajući si oči nad

knjigama, vodi na utakmicu. To je drugo-ligaški susret, tribine su gotovo prazne, išarane tek bojama malobrojnih prisutnih, poput pjega na bijelim stubama usijanima od sunca. Na zvižduk suca igra se zaustavila, jedan od kapetana prigovara, a ostali se igrači besciljno kreću igralištem. Nered majica dviju boja, vrludanje atleta obuze-365tih dosadom po zelenoj livadi, u nekom raspršenom neredu. Sve je stalo. Ono što se događa odvija se usporeno, kao u župnom kinu gdje zvuk odjednom završava mijaukanjem, pokreti postaju oprezniji, završavaju isprekidano na nepokretnom fotogramu, a slika se rastače na zaslonu poput rastopljenog voska.I u tom sam trenutku doživio otkrivenje.Sada shvaćam, bio je to bolan osjećaj da je svijet lišen cilja, lijeni plod nesporazuma, ali u onom sam trenu to što sam osjećao mogao prevesti samo u: "Bog ne postoji."S utakmice izlazim obuzet probadajućim grizodušjem i odmah trčim ispovjediti se. Usplamtjeli ispovjednik od prošli put sada se smiješi popustljivo i dobrohotno, pita me kako sam došao do tako besmislenih misli, spominje ljepotu prirode koja pretpostavlja kreativnu volju koja unosi red, a zatim opširno govorio o consensus gentium: "Sinko moj, u Boga su vjerovali najveći pisci poput Dantea, Manzo-nija, Salvaneschija, veliki matematičari poput Fantappiea, zar želiš biti lošiji od njih?" Suglasnost tih ljudi na trenutak me umiruje. Vjerojatno je utakmica kriva za to. Paola mi je rekla da nikada nisam išao na nogometne utakmice, u najboljem bih slučaju na televiziji gledao odlučujuće susrete Svjetskog prvenstva. Sigurno mije od tog dana ostalo utuv-ljeno u glavi kako odlazeći na utakmicu gubiš dušu.Ali ima i drugih načina daje izgubiš. Drugovi iz škole počinju šaptom pripovijedati priče i smijuljiti se. Nagovješćuju nešto, prosljeđuju jedan drugome časopise i knjige koje su ukrali kod kuće, govore o tajanstvenoj Crvenoj kući u koju se u našoj dobi ne može ući, daju i posljednji novčić kako bi pogledali komični film u kojem se pojavljuju raspojasane ženice. Pokazuju mi fotografiju Ise Barzizze, vrlo oskudno odjevene na nekoj modnoj reviji. Ne mogu

je ne pogledati kako ne bih ispao licemjeran, pogledam je i, kao što je poznato, svemu se može odoljeti osim iskušenjima. Ranog poslijepodneva potajno ulazim u kino, nadajući se da neću susresti nikoga tko me poznaje; u Dva siročića (s Totoom366

i Carlom Campaninijem) Isa Barzizza, s drugim štićenica-ma, zanemarujući upozorenja nadstojnice samostana, ide se gola tuširati.Tijela štićenica se ne vide, samo sjenke iza zavjesa tuša. Djevojke se prepuštaju svom kupanju kao daje to ples. Trebao bih se ići ispovjediti, ali mi ti obrisi u sjećanje vraćaju knjigu koju sam odmah zatvorio u Solari, preplašen onim što upravo čitam. To je Hugoov Čovjek koji se smije.U gradu je nemam, ali sam siguran kako u djedovu dućanu postoji primjerak. Nalazim je dok djed s nekim razgovara i šćućuren ispod police grozničavo okrećem zabranjenu stranicu. Gwynplainea, kojega su comprachicos tako užasno nagrdili da izgleda kao cirkuska maska i društveni ološ, iznenada prepoznaju kao Lorda Clancharlieja, engleskog pera i nasljednika golema bogatstva. I prije nego u potpunosti shvati što mu se dogodilo, uvode ga veličanstveno odjevenog poput plemića u čarobni dvorac i evo niza divota koje tamo otkriva (sam u toj blistavoj pustoši), soba i odaja od kojih se zavrti u glavi ne samo njemu nego i čitatelju. Luta iz sobe u sobu dok ne stigne do ložnice gdje na krevetu, pokraj kade spremne za djevičansku kupku, ugleda golu ženu.Ne doslovno golu, vragolasto primjećuje Hugo. Bila je odjevena. U vrlo dugačku košulju tako tananu da izgleda kao da je mokra. I zatim slijedi sedam stranica opisa kako izgleda gola žena i kako ona izgleda Čovjeku koji se smije, koji je do tada neporočno volio samo jednu slijepu djevoj-367ku. Žena mu izgleda poput Venere usnule u beskraju svoje pjene i polagano se pomičući u snu sastavlja i rastavlja zavodljive krivulje ljupkim gibanjem vodene pare, koja na plavetnilu neba oblikuje oblake. Hugo komentira : "Gola žena je naoružana žena."

Ova žena, Josiane, kraljičina sestra, iznenada se probudi, prepozna Gwynplainea i započinje žestoki čin zavođenja kojemu se nesretnik sad više ne zna oduprijeti, ona ga dovodi do vrhunca žudnje, ali mu se još ne podaje. Iz nje provaljuju maštarije uzbudljivije od njene nagosti, u kojima se prikazuje djevicom i prostitutkom, željnom uživanja ne samo u čarima teratologije koje joj Gwynplaine obećava, nego i u sablazni koju će taj izazov stvoriti u svijetu i na dvoru, tim se mislima zanosi ova Venera koja od svog Vulkana očekuje dvostruki orgazam, i zato što ga posjeduje i zato što će to javno pokazati.I dok je Gwynplaine već spreman na predaju, stiže poruka kraljice koja javlja svojoj sestri da su Čovjeka koji se smije prepoznali kao zakonitog Lorda Clancharlieja i da joj je određen za muža. Josiane komentira "pa nek' bude", diže se, pruža ruku i (prelazeći s ti na w) kaže onome s kojim se htjela divlje sjediniti: "Izađite." I komentira: "Budući da ste moj muž, izađite... Nemate pravo biti ovdje. Ovo je mjesto mojeg ljubavnika."Veličanstvena izopače-nost - ne Gwynplaineova, već Yambova. Ne samo da mi Josiane daje više od onoga što mije obećala Isa Bar-zizza iza zavjese, nego me osvaja svojom bestidnošću: "Vi ste moj muž, izađite, ovo je mjesto mojeg ljubavnika." Je li moguće da je grijeh tako bezobrazno neodoljiv?368Ima li na svijetu žena kakve su Lady Josiane i Isa Bar-zizza? Hoće li mi se dogoditi da ih susretnem? Hoću li ostati kao gromom pogođen - sguisss - pravedno kažnjen za moje maštarije?Ima ih, barem na filmskom platnu. Opet poslijepodne, potajno, otišao sam pogledati Krv i pijesak. Obožavanje kojim Tyrone Power pritišće svoje lice na krilo Rite Hayworth uvjerava me da postoje naoružane žene iako nisu gole. Samo ako su bezočne.Biti intenzivno odgajan u užasu od grijeha, a zatim biti njime osvojen. Kažem sebi kako je sigurno zabrana zapalila maštu. Stoga odlučujem da moram, kako bih izbjegao iskušenje, izbjegavati principe čednog odgoja: ijedno i drugo su demonske spletke i međusobno se podupiru. Ta me slutnja, možda krivovjerna, pogodi poput udarca bičem.

Sasvim se povlačim u svoj svijet. Posvećujem se glazbi, stalno prilijepljen uz radio u poslijepodnevnim satima ili rano ujutro, ali simfonijski koncert je ponekad i navečer. Obitelj bi htjela slušati nešto drugo. "Dosta tih naricaljki," žali se Ada, neprobojna za muze. Jednog nedjeljnog jutra na korzu susrećemo ujaka Gaetana, sad već ostarjelog. Izgubio je čak i onaj zlatni zub, možda ga je prodao tijekom rata. Raspituje se dobrohotno o mojem učenju, tata mu kaže da sam u ovom razdoblju opsjednut glazbom. "A, glazba," kaže oduševljen ujak Gaetano, "kako te samo razumijem, Yam-369bo, ja obožavam glazbu. I to svu, znaš? Bilo koje vrste, glavno da je glazba." Razmišlja trenutak pa dodaje: "Samo da nije klasična glazba. Tada gasim, naravno."Ja sam izuzetno biće, prognano među malograđanima. Još se ponosnije zatvaram u svoju osamu.U antologiji za četvrti razred gimnazije naišao sam na stihove nekih suvremenih pjesnika, otkrivam da nas beskraj može prosvijetliti, da možemo susresti nevolju življenja i da nas zraka sunca može probosti. Ne razumijem sve, ali mi se sviđa pomisao kako samo to ti danas možemo reći, ono što nismo, ono što ne želimo.U djedovu dućanu nalazim antologiju francuskih sim-bolista. Svoj bjelokosni toranj. Utonem u mračni i duboki sklad, posvuda tražim de la musiaue avant toute chose, slušam tišine, bilježim neizrecivo, promatram vrtoglavice.« Ali kako bi se slobodno suočio s tim knjigama, treba se osloboditi mnogih zabrana i odabirem duhovnog vođu o kojem mi je govorio Gianni, svećenika širokih pogleda. Don Renato je gledao Idući svojim putem s Bingom Crosbvjem, u kojem se američki katolički svećenici odijevaju u duhovnike (anglikanske) i za klavirom pjevaju Too-ra-loo-ra-loo-ral, Too-ra-loo-ra-li obožavanim djevojkama.Don Renato se ne može odijevati kao Amerikanci, ali pripada novom naraštaju svećenika s beretkom koji se voze na motociklu. Ne zna svirati klavir, ali ima malu zbirku ploča džeza i voli dobru literaturu. Kažem mu kako su mi savjetovali Papinija, a on mi kaže da najzanimljiviji Papini nije onaj nakon preobrazbe, već onaj prije. Široki pogledi. Posuđuje mi Dokončanog čovjeka, možda vjerujući

kako će me iskušenja duha spasiti od iskušenja puti.To je ispovijed nekoga tko nikada nije bio dijete, a imao je nesretno djetinjstvo starog zamišljenog i nabusitog čan-370grizala. To nisam ja, moje je djetinjstvo u Solari bilo (nomen omen) sunčano. Ali izgubio sam ga u samo jednoj noć kaosa. Nabusito se čangrizalo, o kojem sada čitam, spašava pohlepom za znanjem, trošeći se nad svescima "sa zelenim i iščupanim hrptom, prostranih, širokih, izgužvanih stranica, crvenkastih od vlage, često napola razderanih ili prljavih od tinte." To sam ja, ne samo na tavanu u Solari, nego u životu koji sam kasnije odabrao. Nikada nisam izašao iz knjiga: to znam sada, u neprestanom bdijenju svoga sna, ali to sam shvatio u trenutku kojega se sada sjećam.Taj čovjek, izgubljen još od rođenja, ne samo da čita, nego i piše. I ja bih mogao pisati, kako bih vlastita čudovišta nadodao onima koja prolaze morskim dnom svojim nečujnim šapama. Taj si čovjek uništava oči na stranicama na kojima uprljanom tintom iz tintarnica, čije je dno ljepljivo od taloga poput turske kave, ispisuje svoje opsesije. Uništio ih je još kao dječak čitanjem uz svjetlo svijeće, uništio ih je u polumraku biblioteka, kapci su mu crveni. Piše uz pomoć jakih leća, u neprestanom strahu da će oslijepiti. Ne postane li slijep, postat će ukočen, živci su oštećeni, osjeća bolove i obamrlost jedne noge, nehotični pokreti prstiju, jaka probadanja u glavi. Piše tako da debele naočale dodiruju papir.Ja dobro vidim, vozikam se na biciklu, nisam čangrizalo - možda već imam svoj neodoljivi smiješak, ali čemu mi on služi? Ne žalim se što mi se drugi ne smješkaju, nego ne nalazim razloga da se ja drugima smješkam...Ja nisam poput propalog čovjeka, ali bih to htio postati. Kako bih od njegove mahnite pomame za knjigama napravio priliku za svoj bijeg od svijeta, ali ne u samostan, već bih sagradio samo svoj svijet. Alija ne idem prema preobra-ženju, ja iz jednog dolazim. Tražeći neku drugačiju vjeru, zaljubljujem se u dekadente. Braćo, tužni ljiljani, venem od ljepote... Postajem bizantinskim eunuhom koji gleda kako prolaze veliki bijeli barbari i stvara mlitave akrostihove, uz pomoć znanosti uvodim himnu duhovnih srca, u činu svoje

strpljivosti prelistavam atlase, herbarije i crkvene obrede.371Još uvijek mogu misliti o vječnom ženskom samo ako je izobličeno neprirodnošću i nekim bolesnim bljedilom. Čitam i zažarim se, sve je u glavi:Ta samrtnica čije je ruho doticao spržila ga je kao najvatrenija žena. Nema bajadere na obalama Gange-sa, odaliske u Istambulskim kupeljima, ne bi nikada mogla postojati naga bakantica od čijeg bi stiska srž u njegovim kostima uzavrela, više nego od dodira, jednostavnog dodira te krhke i grozničave ruke čiju je vlažnost osjećao kroz rukavicu koja ju je prekrivala.To čak ni ne trebam priznati don Renatu. To je književnost i smijem se baviti njome, iako mi govori o izopačenoj nagosti i hermafroditskim dvosmislenostima. Dovoljno dalekima mom iskustvu da bih popustio njihovim čarima. To je riječ, nije put.Pred kraj drugog razreda gimnazije u ruke mi je dospjela Huvsmansova A rebours. Njegov junak, Des Esseintes, dolazi iz stare obitelji kršnih i jednolikih ratnika, usukanih brkova, ali postupno portreti predaka daju naslutiti uzastopno slabljenje loze, iscrpljene prevelikim brojem brakova među srodnicima; njegovi preci već izgledaju obilježeni viškom lim-fe u krvi, pokazuju mekušne crte, anemična i nervozna lica. Des Esseintes se rađa obilježen tim atavističkim zlima: ima žalosno djetinjstvo kojem prijete skrofule i uporne groznice, majka mu, visoka tiha i blijeda, uvijek sakrivena u mračnoj sobi jednog od njihovih dvoraca, pri blijedoj svjetlosti abat-joura koje je brani od previše svjetlosti i od buke, umire kad je imao sedamnaest godina. Dječak prepušten samome sebi prelistava knjige i za kišnih dana tumara poljima. "Velika mu je radost bila sići u dolinu i doći do Jutignvja," mjestašca smještenog u podnožju brežuljka. U Valloneu. Ispruži se na livadi, sluša prigušeni šum vodenica, zatim se penje na vrhove s kojih vidi dolinu Seine koja se proteže u nedogled, miješajući se s plavetnilom neba, a crkve i toranj u Provinsu koji kao da podrhtavaju na suncu, na zlatastoj prašini u zraku.Čita i mašta, napaja se samoćom. Odrastao, razočaran zadovoljstvima života i bijedom pisaca, sanja o profinjenom

samotnom mjestu, privatnoj pustinji, nepokretnoj i hladnoj arki. Tako si gradi svoje pustinjačko obitavalište, posve umjetno, gdje u vodenastom polumraku stakala koja ga odvajaju od tupog prizora prirode, pretvara glazbu u okuse, a okuse u glazbu, očaran je mucavim latinskim dekadencije, prstima dotiče beskrvne duge haljine i poludrago kamenje, daje optočiti oklop žive kornjače safirima, orijentalnim tirki-zima, hijacintom iz Compostelle, akvamarinima i rubinima iz Sundermanije, svijetlo sivkasto-plavkastim.373* * *Od svih poglavlja volim ono u kojem Des Esseintes odluči prvi put izaći iz kuće kako bi posjetio Englesku. Na to ga potiče maglovito vrijeme koje vidi oko sebe, nebeski svod koji se proteže jednoliko pred njegovim očima poput sivkaste podstave. Kako bi bio u skladu s mjestom na koje će otići, odabire par čarapa boje uvelog lišća, odijelo mišje sive boje, s kockama boje lave i zlatastim točkama, na glavu stavlja po-lucilindar, uzima torbu s preklopom, vreću za spavanje, kutiju za šešir, kišobrane i štapove i uputi se prema postaji.Ali, stigavši u Pariz već iscrpljen, u kočiji kruži kišnim gradom u očekivanju polaska. Plinske svjetiljke koje mu namiguju kroz maglu usred žućkastog kolobara već mu nagovještavaju jednako tako kišni London, golem, beskrajan, koji miriši na željezo, koji se puši u magluštini, sa svojim redovima dokova, dizalica, vitala i vreća. Zatim ulazi u neku krčmu, pub u koji dolaze Englezi, među redove bačvi ukrašenih kraljevskim grbom, sa stolićima prekrivenima keksima Palmers, slanim dvopekom, mince pies i prženim kruhom, te unaprijed uživa u nizu egzotičnih vina koja se tamo nude, Old Pori, Magnificent Old Regina, Cockburn's Very Fine... Oko njega sjede Englezi: blijedi svećenici, lica nalik prodavačima tripica, drugi s ovratnicima od brade slične onima velikih majmuna, kučinaste kose. Prepušta se, u tom varavom Londonu, zvuku stranih glasova i bučanju tegljača na rijeci.Izlazi omamljen, nebo je sišlo dotaknuti tijela kuća, lukovi Rue de Rivoli izgledaju mu kao mračan tunel iskopan ispod Temze, ulazi u

drugu krčmu gdje na šanku strše pipe iz kojih izvlače pivo, promatra krupne Anglosaksonke, zuba širokih poput lopatica, vrlo dugačkih dlanova i stopala, koje žestoko navaljuju na tjesteninu s kuhanim mesom u umaku od gljiva, zapečenu poput torte. Naručuje oxta.il, haddock, roastbeef, dvije pinte alea, pomalo gricka Stilton i završava s čašicom brandyja.Dok traži račun, vrata krčme se otvaraju i ulaze ljudi koji sa sobom donose miris mokrog psa i kamenog ugljena. Des374Esseintes se pita zašto uopće prelaziti la Manche: ionako je već bio u Londonu, ponjušio je mirise, iskušao hranu, vidio karakterističan namještaj, zasitio se britanskog života. Traži da ga odvedu kočijom natrag na postaju Sceaux i vraća se s prtljagom, torbama, prekrivačima i kišobranima u svoj uobičajeno skrovište, "osjećajući sav fizički i moralni umor čovjeka koji se vraća kući nakon duga i opasna putovanja."Takav postajem i ja: čak se i za proljetnih dana mogu kretati u uterusnoj magli. Ali samo bi bolest mogla (i činjenica da me život odbacuje) u potpunosti opravdati moje odbijanje života. Moram dokazati sebi samome da je moj bijeg dobar i častan.Otkrivam dakle da sam bolestan. Čuo sam pričati kako se bolesti srca otkrivaju po ljubičastoj boji usana, a upravo se tih godina moja majka žali na kardiološke smetnje. Možda ne ozbiljne, ali je cijela obitelj njima zaokupljena više nego što treba, na granici hipohondrije.Jednog jutra, gledajući se u zrcalo, vidim da su mi usne ljubičaste. Sišavši na cestu, počinjem bezumno trčati: teško dišem i u prsima osjećam nepravilne otkucaje. Dakle bolujem od srca. Osuđen na smrt, kao Gragnola.Ta kardiološka bolest postaje moj pelin. Pratim njeno napredovanje, vidim da su mi usne stalno sve tamnije, obrazi sve mršaviji, dok prve mladenačke akne daju mome licu bo-ležljivo crvenilo. Umrijet ću mlad, kao sveti Alojzije Gonzaga i Domenico Savio. Ali, zbog pobune mog duha, lagano sam preformulirao svoju Pripremu za dobru smrt: malo-pomalo sam kostrijet zamijenio za poeziju.Živim u zasljepljujućim sutonima:

Doći će dan: to znamkad će ova krv vrelanajednom nestatia moje će pero uz oštar prasakpisati prestati...i tada ću umrijeti.375Umirem, ali više ne zato što je život zao, nego zato što je u svojoj bezumnosti tako obićan i umorno ponavlja svoje obrede smrti. Laik pokajnik, logoreični mistik, uvjeravam sebe kako je najljepši od svih upravo nepronađeni otok koji se pojavljuje ponekad, ali samo izdaleka, između Tenerifa i Palme:Pramcima dodiruju tu blaženu obalu:među nikad viđenim cvijećem palme visoke stršemiriše božanstvena šuma gusta i živaplače kardamon, znoje se smole...Javlja se mirisom poput kurtizane Nepronađeni otok... ali ako pilot naprijed krene brzo se rasprši kao uzaludan privid oboji se plavom bojom daljine.Vjera u neshvatljivo omogućuje mi da zatvorim svoju pokajničku zagradu. Život razborita mladića obećao mije, kao nagradu, nju koja je lijepa kao Sunce i blijeda kao Mjesec. Ali samo jedna nečista misao mogla bi mi je zauvijek oduzeti. Nepronađeni otok, međutim, budući da je nedostižan, ostaje zauvijek moj.Privikavam se za susret s Lilom.37618. LIJEPA SI TI KAO SUNCEI Lila se rodila iz knjige. Upravo sam krenuo u gimnaziju, na pragu šesnaeste godine, i kod djeda se namjerio na Ro-standova Cgrana de Bergeraca u talijanskom prijevodu Marija Giobbea. Zašto nije bio u Solari, na tavanu ili u kapelici, ne znam. Možda sam ga čitao i ponovno čitao toliko puta da se na kraju raspao. Sad bih ga mogao recitirati napamet.Priču znaju svi, vjerujem kako bih, da su me i nakon nezgode pitali o Curanu, znao reći o čemu se tu radi, o melodrami pretjeranog romantizma koju putujuće družine povremeno izvode. Ali znao bih

reći ono što svi znaju. Ostalo ne, to otkrivam tek sada, kao nešto povezano s mojim odrastanjem i s mojim prvim ljubavnim drhtajima.Cvrano je čudesan mačevalac, genijalni pjesnik, ali ružan, potišten zbog svog golemog nosa (moglo bi se primjerice - reći mu agresivnim tonom: "Da takav imam nos - odrezat' bih ga odmah dao!" - Prijateljski: "Kad pijete morate pecat' - u čaši; čašu neku prikladnu nađite sebi!" - Opisno: "To je stijena! To je vrh! Rtu stvari. -Ma ne! To poluotok jest, časna riječ!").Cvrano voli svoju rođakinju Roksanu, precieuse božanstvene ljepote (Ja volim, prirodno je, najljepšu od svih njih!). Ona mu se možda divi zbog njegova umijeća, ali on se nikada ne bi usudio izjaviti joj svoju ljubav, srameći se svoje ružnoće. Samo jednom, kad ona zatraži razgovor s njim, ponadao se kako bi se nešto moglo dogoditi, ali razočaranje je njegovo okrutno: ona mu priznaje daje zaljubljena u pre-377lijepog Christiana koji je upravo ušao u Gaskonjske kadete, pa moli svog rođaka da ga zaštiti.Cvrano napravi krajnju žrtvu i odluči voljeti Roksanu govoreći joj kroz Christijanova usta. Stoga on Christijanu, lijepom, hrabrom ali neobrazovanom, došaptava najslađe ljubavne izjave, piše umjesto njega vatrena pisma, jedne se noći zamijene pod njenim balkonom kako bi joj šaptao slavnu pohvalu poljupcu, a zatim se Christian penje po nagradu za toliko umijeće: Penjite se, dakle, da uberete ovaj cvijet želje, ovaj miris duše, ovaj zujpčele, ovaj trenutak beskonačni... "Penji se, dakle, zvijeri," Cvrano će gurajući suparnika i dok se ono dvoje ljube, plače u sjeni okusivši svoju slabu pobjedu, jer na tim ustima njene drhtaue usne - ljube riječi koje sam ja izrekao malo prije.Cvrano i Christian odlaze u rat, sve zaljubljenija Roksa-na krene za njima osvojena pismima koje joj Cvrano šalje svakog dana, ali priznaje rođaku kako je shvatila da u Christijanu voli, ne fizičku ljepotu već srce i osobit duh. Voljela bi ga i da je ružan. Cvrano shvati kako je on taj kojeg voli i baš u trenutku kad je spreman otkriti joj sve, Christiana pogodi neprijateljski metak i on umire.

Roksana se u suzama savija nad tijelom nesretnika, a Cvrano shvati kako joj to nikada neće moći reći.Godine prolaze, Roksana živi povučeno u samostanu, neprestano misleći na izgubljenog dragog i čitajući svakog dana njegovo posljednje pismo, umrljano krvlju. Cvrano, prijatelj i vjerni rođak, posjećuje je svake subote. Ali te subote, ranili su ga politički protivnici ili zavidni pisci, i taji Roksani kako ispod šešira ima okrvavljeni zavoj. Roksana mu pokazuje, prvi put, posljednje Christijanovo pismo, Cvrano ga čita na glas, ali Roksana primijeti daje pao mrak i ne shvaća kako on još uvijek može odgonetavati te izblijedjele riječi i u trenutku joj sve postane jasno: on napamet izgovara svoje posljednje pismo. Ona je, u Christianu, voljela Cvrana. / četrnaest je godina on skrivao tajnu - glumeći zabavnu ulogu prijatelja! Ne, pokušava poricati Cvrano, nije istina, ne, ne, ljubavi moja draga - nikada vas nisam volio!378Ali tada heroj posrne, stižu vjerni prijatelji koji ga prekore što je ustao iz kreveta i otkrivaju Rossani kako je na samrti. Cvrano, naslonjen o drvo, oponaša pokrete posljednjeg dvoboja protiv sjeni svojih neprijatelja, zatim pada. Dok govori kako će sa sobom u nebo ponijeti samo jednu neokaljanu stvar, svoju perjanicu, monpanache (a tom riječju završava i drama) Roksana se nagne nad njim i poljubi ga u čelo.Taj poljubac jedva da se i spominje u didaskaliji, nijedan lik o njemu ne govori, bezosjećajni režiser ga može čak i zanemariti, ali mojim očima šesnaestogodišnjaka postao je središnjim prozorom, i ne samo da sam vidio Roksanu kako se naginje, nego sam sa Cvranom prvi put osjetio, tik uz lice, njen mirisni dah. Taj poljubac u articulo mortis Cvranu je nadoknadio onaj drugi, koji mu je ukraden, i nad njim se svi u kazalištu raznježe. Taj posljednji poljubac je lijep, jer Cvrano umire upravo u trenu kad ga dobiva, pa mu dakle Roksana još jednom izmiče, ali upravo sam zbog toga, uži-vjevši se u lik, bio ponosan. Umirao sam sretan, a da voljenu nisam ni dotaknuo, prepuštajući je njenom nebeskom stanju neokaljana sna.S Roksaninim imenom u srcu, još mi je samo preostalo dati joj lice. A bilo je to lice Lile Sabe.

Kako je rekao Gianni, vidio sam je jednog dana kako silazi niz gimnazijsko stubište i Lila je zauvijek postala mojom.Papini jeo svom strahu od sljepoće i o svojoj pretjeranoj kratkovidnosti napisao : "Sve vidim nejasno, kao u nekoj, za sada, blagoj blagoj magli, ali sveopćoj i neprestanoj. Izdaleka, navečer, svi mi se likovi miješaju: muškarac zaogrnut plaštem može mi izgledati kao žena; mali mirni plamičak kao dugi trag crvene svjetlosti; barka koja se spušta rijekom kao crna mrlja na njenom tijeku. Lica su svijetle mrlje; prozori tamne mrlje na kućama; drveće mračne i zbijene mrlje koje se izdižu iz sjene i tek tri ili četiri najveće zvijezde svjetlucaju na nebu za mene." To se sada događa meni, u mom najbudnijem snu. Znam sve, otkako sam se ponovno379probudio u korist sjećanja (prije nekoliko sekunda? tisuću godina?), crte lica mojih roditelja, Gragnole, doktora Osima, maestra Monaldija i Bruna, svima sam savršeno vidio crte lice, osjetio njihov miris i zvuk glasa. Sve oko sebe vidim jasno, osim Lilina lica. Kao na onim fotografijama na kojima lica budu zamućena, kako bi se sačuvala privacy okrivljena maloljetnika ili nedužne žene nekog čudovišta. Vidim Lilin mršavi profil u njenoj crnoj kuti, mekani hod dok je slijedim poput potkazivača, raspoznajem otraga lelujanje njene kose, ali još ne uspijevam raspoznati lice.Još uvijek se borim protiv prepreke, kao da se bojim da neću moći podnijeti to svjetlo.Opet vidim sebe dok pišem pjesme za nju, Biće sputano u toj nepostojanoj tajanstvenosti, i izvan sebe sam, ne samo zbog sjećanja na svoju prvu ljubav, nego zbog patnje što ne mogu prepoznati, sada, njen smiješak, ona dva zubića o kojima je govorio Gianni - on, prokletnik, koji zna i sjeća se.Samo polako, dajmo našem sjećanju vremena koliko mu treba. Za sada mi je dovoljno ovako, a kad bih disao, dah bi mi postao mirnijim, jer osjećam da sam stigao na svoje mjesto. Lila je nadohvat.Vidim sebe kako ulazim u ženski razred kako bih prodao ulaznice, vidim oči Ninette Foppe nalik tvoru, pomalo bezbojan Sandrinin profil i evo me zatim pred Lilom, pokušavam reći nešto zabavno

dok tražim novac da joj uzvratim, a ne nalazim ga, ne bih li produžio svoje stajanje pred tom ikonom koja se još raspršuje, poput zaslona televizora koji tek što se nije pokvario.U srcu osjećam neizmjeran ponos zbog one kazališne večeri, kad sam hinio da u usta stavljam pastilu za grlo gospođe Marini. Kazalište se ori, obuzima me neizreciv osjećaj neograničene moći. Sljedećeg dana to sam pokušao objasniti Gianniju. "Bio je to," govorio sam mu, "učinak pojačavanja, čudo megafona: uz minimalni utrošak energije izazoveš prasak i osjećaš kako uz malo truda stvaraš golemu silu. U budućnosti bih mogao postati tenorom za kojim luduju380mase, junakom koji uz zvuke Marseljeze vodi deset tisuća ljudi u propast, ali zacijelo ne bih nikada više mogao osjetiti onaj opojni osjećaj kao jučer navečer."i Sada osjećam upravo to. Ja sam tamo, jezikom prelazim s jedne strane obraza na drugu, čujem odjek koji dolazi iz dvorane, imam nejasnu ideju gdje bi Lila mogla biti, jer sam prije predstave krišom pogledao razmičući zastor, ali ne mogu okrenuti glavu u tom smjeru jer bih sve upropastio: gospođa Marini, dok joj pastila putuje po obrazima, mora stalno biti u profilu. Ja mičem jezikom, govorim gotovo zbrda-zdola glasom kvočke (uostalom ni gospođa Marini nije bila ništa suvislija), usredotočen sam na Lilu koju ne vidim, ali ona vidi mene. Tu apoteozu doživljavam kao spolni čin, spram kojeg je prvi ejaculatio praecox nad Josephinom Baker bio dosadno kihanje.Sigurno sam nakon tog iskustva odlučio poslati k vragu don Renata i njegova podbadanja. Što vrijedi čuvati tu tajnu u dubini srca, ako se njome ne možemo opijati udvoje? A osim toga, kad si zaljubljen, želiš da ona sve zna o tebi. Bonum est diffusivum sui Sad ću joj sve reći.Radi se o tome da bih je trebao susresti, ne na izlazu iz škole, već kad sama ulazi u kuću. Četvrtkom je imala sat ženskog tjelesnog odgoja i vraćala se oko četiri. Danima i danima sam pripremao pristupni govor. Rekao bih joj nešto duhovito, kao ne boj se ovo nije otmica, ona bi se nasmijala, rekao bih joj kako mi se događa nešto

neobično, što nikad prije nisam iskusio i kako mi možda ona može pomoći... Što bi to moglo biti, pomislila bi ona, jedva se i poznajemo, možda mu se sviđa neka od mojih prijateljica, a nema hrabrosti.Ali zatim bi, poput Roksane, shvatila za tili čas. Ne, ne, draga moja ljubavi, nikada te nisam volio. Eto, bila je to dobra tehnika. Kazati joj da je ne volim i ispričati se zbog te nepažnje. Ona bi shvatila tu dosjetku (pa nije li precieuse?)381i možda bi se sagnula nada mnom kako bi mi rekla, recimo, neka ne budem glup, ali s neočekivanom nježnošću. Pocrve-njevši, prstima bi mi dotaknula obraz. Ukratko, početak bi bio majstorstvo dosjetljivosti i profinjenosti; neodoljivo - jer voleći je, nisam mogao ni zamisliti da ona ne dijeli moje osjećaje. Griješio sam, kao i svi zaljubljeni, pružio sam joj svoju dušu i tražio od nje ono što bih ja učinio, ali tako se to događa tisućama godina. Inače književnost ne bi ni postojala.Odabravši dan, sat, stvorivši sve uvjete za sretno odvijanje Prilike, u deset minuta do četiri bio sam pred ulazom u njenu kuću. U pet minuta do četiri pomislio sam kako prolazi previše ljudi i odlučio sam pričekati unutra, u dnu stubišta.Nakon nekoliko stoljeća koja su protekla između pet do četiri i četiri i pet minuta čuo sam je kako ulazi u predvorje. Pjevala je. Pjesmu o dolini, uspijevam se prisjetiti samo neke nejasne melodije, ne i riječi. Bile su to godine kad su pjesme bile užasne, ne poput onih iz mog djetinjstva, bile su to glupe pjesme glupog poslijeratnog razdoblja, Eulalia tornjići iz Forlija, Vatrogasci iz Viggiuja, Kakve jabuke, kakve jabuke, Gaskonjski kadeti ili, u najboljem slučaju, ljigave izjave ljubavi poput Poleti nebeska serenado ili Da mije zaspati tako u tvom zagrljaju. Mrzio sam ih. Rođak Nuccio je barem plesao američke ritmove. Pomisao kako bi ona mogla voljeti takve stvari možda me na trenutak zapanjila (ona je morala biti osobita poput Roksane), ali ne znam jesam li u tim trenutcima baš puno razmišljao. U stvari, nisam slušao, jednostavno sam iščekivao da se pojavi i barem sam dobrih deset sekunda podnosio tu vječnost punu strepnje.

Stupio sam naprijed upravo kad je ona stigla do stuba. Kad bi mi to pričao netko drugi, primijetio bih da bi nam tada dobro došle strune, kako bi uzvisile iščekivanje i stvorile atmosferu. Ali u tom trenutku dostajala mije bijedna pjesmica koju sam upravo bio osluškivao. Srce mi je tako snažno lupalo da sam tada, baš taj put, s razlogom mogao pomisliti kako sam bolestan. Naprotiv, osjećao sam se ispunjenim divljom snagom, spremnim na taj uzvišeni trenutak.382Pojavila se preda mnom, zaustavila se iznenađena.Upitao sam je: "Stanuje li ovdje Vanzetti?"Ona je odgovorila ne.Rekao sam joj hvala, oprosti, pogriješio sam.I otišao sam.Vanzetti (tko je to uopće?) je bilo prvo prezime koje mije, onako obuzetog panikom, palo na pamet. Kasnije te večeri uvjeravao sam se kako je dobro što se sve tako zbilo. Bila je to krajnja domišljatost. Da se počela smijati, da mi je rekla što ti pada na pamet, vrlo si drag, hvala ti, ali druge mi se stvari motaju po glavi, što bih nakon toga? Bih li je zaboravio? Bi li me poniženje navelo daje smatram glupačom? Bih li joj se sljedećih dana i mjeseci prilijepio za leđa poput papira za hvatanje muha moljakajući drugu priliku, postajući tako gimnazijskim ruglom? Šuteći, međutim, sačuvao sam sve ono što sam već imao i ništa nisam izgubio.Bilo je sigurno kako joj se druge stvari motaju po glavi. Ponekad ju je na izlazu iz škole dolazio sačekati student, visok, plav. Zvao se Vanni - ne znam je li imenom ili prezimenom - i onom prilikom kad je na vratu imao flaster zaista je rekao prijateljima, vesela obješenjačka izgleda, kako je to samo sifilom. Jednom je došao na Vespi.Vespa se tek nedavno pojavila. Imali su je samo, kako je moj otac govorio, razmaženi momci. Imati Vespu za mene je bilo kao otići u kazalište i gledati razgolićene balerine. Bila je na strani grijeha. Neki bi drugovi skočili na nju na izlazu iz škole ili bi navečer stizali na mali trg na kojem bismo raz-vezli dugačka čavrljanja na klupama, pred fontanom koja obično nije radila, neki od njih su pripovijedali

ono što su čuli da se govori o javnim kućama ili o časopisima Wande Osiris - a onaj tko je čuo da se o tome priča poprimao je u očima drugih bolesnu karizmu.Vespa je u mojim očima bila grijeh. Nije bila napast, jer nisam uspijevao ni zamisliti da je i ja imam, prije je bila dokaz, i očigledan i nejasan, onoga što bi se moglo dogoditi kada se udaljiš s družicom koja sjedi na stražnjem sjedištu383s nogama na jednoj strani. Nije bila predmet želje, bila je simbol nezadovoljenih želja, i to nezadovoljenih zbog svjesnog odbijanja.Onog dana kad sam se s Piazze Minghetti vraćao prema gimnaziji kako bih je presreo zajedno s njenim prijateljicama, nije bila u skupini. Dok sam ubrzavao korak bojeći se da će mi je neko ljubomorno božanstvo oteti, događalo se nešto užasno - mnogo manje sveto, ili - ako i jest bilo sveto - pakleno. Ona je još bila tamo, pred stubištem gimnazije, kao da čeka. I evo ga (na Vespi) stiže Vanni. On je ukrcava, ona se priljubi uz njega, kao što je uobičajeno, provukavši mu ruke ispod pazuha i držeći mu se za grudi, i oni odjure.Već je bilo vrijeme kad su suknje zadignute gotovo iznad koljena iz doba prije rata, i one zvonaste do koljena koje su uljepšavale djevojke Ripa Kirbvja u prvim američkim stripovima iz poslijeratnog razdoblja, zamjenjivale dugačkim suknjama, širokim, do sredine listova.Nisu bile ništa pristojnije od onih drugih, dapače, imale su neku svoju nastranu ljupkost, prozračnu i obećavajuću eleganciju, a još i više ako bi zalepršale dok bi djevojka nestajala u zagrljaju svog kentaura.Taje suknja bila sramežljivo i vragolasto lelujanje na vjetru, zavođenje širokom, posredničkom zastavom. Vespa se udaljavala kraljevski poput lađe koja na svojoj brazdi ostavlja pjevuckajuću pjenu i prevrtanje tajanstvenih delfina.Ona se tog jutra udaljavala na Vespi, a Vespa je za mene postajala još većim simbolom muke, uzaludne strasti.Ipak, još jednom vidim suknju, bojnu zastavu njene kose i nju, uvijek s leđa.

Ispričao sam to Gianniju. U Astiju, tijekom cijele jedne predstavu gledao sam joj samo potiljak. Ali Gianni me nije podsjetio - ili mu nisam dao vremena za to - na drugu kazališnu večer. U grad je stigla družina koja je nastupala u Cyranu. Bilo je to prvi put da imam priliku vidjeti ga na pozornici, pa sam uvjerio četvoricu svojih prijatelja da pred-384bilježe mjesta na galeriji. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu i ponosio se što unaprijed znam sve replike u ključnim trenucima.Došli smo prije vremena, bili smo u drugom redu. Malo prije početka u prvom se redu smjestila, upravo ispred nas, skupina djevojaka. Bile su to Ninetta Foppa, Sandrina, još dvije i Lila.Lila je sjela ispred Giannija, koji je bio pokraj mene, pa sam je stoga opet gledao u potiljak, a pomičući glavu mogao sam joj promatrati profil (sada ne, Lila je uvijek i još raspli-nuta poput solarizirane fotografije). Brzi pozdravi, i vi ste tu, kakva slučajnost, i gotovo. Kao što je rekao Gianni, mi smo bili premladi za njih, pa ako sam bio junak s pastilom u ustima, bio sam to poput Giannija i Pinotta, kojima se smiju, ali se u njih ne zaljubljuju.Meni je u svakom slučaju bilo dovoljno. Pratiti Cyrana, rečenicu po rečenicu, s njom ispred sebe, umnožavalo je moju vrtoglavicu. Više ne mogu reći kakva je bila Roksana koja je glumila na pozornici, jer sam ja imao svoju Roksanu, s leđa i sa strane. Činilo mi se da sam zapazio kada je dramu pratila s ganućem (a koga neće ganuti Cyrano, napisan tako da od njega proplače čak i srce kameno?) i bio sam potpuno uvjeren daje dirnuta, ne zajedno sa mnom, nego nada mnom i zbog mene. Više nisam mogao ni poželjeti: ja, Cvrano, i ona. Ostali su bili nepoznato mnoštvo.Kad se Roksana sagnula poljubiti Cvranovo čelo, postao sam s Lilom jedno. U tom trenu, iako to nije znala, nije mogla ne voljeti me. Konačno, Cvrano je čekao godinama i godinama dok ona konačno nije shvatila. Mogao sam čekati i ja. Te sam se večeri uzdigao na nekoliko koraka od sedmog neba.Voljeti potiljak. I žutu jaknu. Onu žutu jaknu u kojoj se jednog dana pojavila u školi, blještava na proljetnom suncu - i o kojoj sam kasnije pisao pjesme. Otada više nisam mogao vidjeti ženu u žutoj

jakni i ne osjetiti zov, nepodnošljivu nostalgiju.385Sada razumijem ono što mije Gianni govorio: cijelog sam svog života, u svim svojim avanturama, tražio Lilino lice. Cijelog sam života čekao kako bih odigrao završni prizor iz Cyrana. Šok koji me možda i doveo do nezgode, bilo je otkriće da mi je taj prizor bio zauvijek zabranjen.Sada shvaćam da mi je Lila sa šesnaest godina dala nadu da ću, otvarajući se novoj ljubavi prema životu, zaboraviti noć u Valloneu. Moje su bijedne pjesme zamijenile Pripremu za Dobru Smrt. S Lilom u blizini, ne kažem mojom, nego preda mnom, proživio bih gimnazijske godine - kako to reći - u usponu, i polako bih se ponovno pomirio sa svojim djetinjstvom. Kad je Lila naglo nestala, sve do praga fakulteta živio sam u nekom neizvjesnom čistilištu, a zatim - kad su i sami simboli tog djetinjstva, djed i roditelji, definitivno nestali - odustao sam od svakog pokušaja dobronamjernog ponovnog čitanja. Izbrisao sam i započeo od nule. S jedne strane, bijeg u utješno i obećavajuće znanje (pa ipak sam diplomirao na temu Hypnerotomachia Poliphili, a ne na povijesti Pokreta otpora), a s druge susreo sam Paolu. Ali, ako je Gianni bio u pravu, u pozadini je ostalo neko nezadovoljstvo. Sve sam izbrisao osim Lilina lica i još sam ga tražio u mnoštvu, u nadi da ću ga sresti ne vraćajući se unatrag, kao što se to radi s pokojnim stvarima, nego idući naprijed, u potrazi za koju sada znam da je uzaludna.Prednost je mog sadašnjeg sna, s njegovim munjevitim kratkim spojevima, u labirintu, - štoJiako prepoznajem izmjenjivanje različitih razdoblja, \ihfmogu prelaziti u oba smjera, budući da sam ukinuo kazaljku vremena - i prednost je što sad mogu sve ponovno proživjeti, osim što više nema naprijed i natrag, unutar kruga koji bi mogao potrajati geološkim erama, a u tom krugu ili spirali, Lila je uvijek i opet pokraj mene, u svakom trenutku mog plesa zavedene pčele oko žute peludi njene jakne. Lila je prisutna kao Medo Angelo ili doktor Osimo, ili gospodin Piazza, Ada, tata, mama, djed, a iz tih sam godina ponovno otkrio miomirise i mirise iz kuhinje, a noć u Valloneu i Gragnolui shvaćao sam smireno i sa žaljenjem.386

* * *Jesam li sebičnjak? Paola i djevojke čekaju tamo vani, zahvaljujući njima mogao sam si četrdeset godina dopuštati svoju potragu za Lilom, u pozadini, a živeći s obje noge na zemlji. Zahvaljujući njima izašao sam iz svog zatvorenog svijeta, pa iako sam se vrtio između inkunabula i pergame-nata, ipak sam uvijek stvarao novi život. One pate, a ja se osjećam blaženim. Najzad, zar sam ja tome kriv, van se ne mogu vratiti, pa je dakle ispravno što uživam u tom stanju neizvjesnosti. Toliko neizvjesnom da čak mogu posumnjati kako između sada i trenutka u kojem sam se probudio ovdje gdje jesam, iako sam proživio gotovo dvadeset godina, ponekad i trenutak po trenutak, nije prošlo više od nekoliko sekunda - kao u snovima, u kojima se čini dovoljno zadrijemati na trenutak i u tren oka se proživi vrlo dugačka priča.Možda uistinu jesam u komi, ali u komi se ne prisjećam, nego sanjam. Znam za neke snove u kojima nam se čini da se sjećamo i vjerujemo kako je ono čega se sjećamo istinito, zatim se probudimo i moramo zaključiti, nevoljko, kako ta sjećanja nisu bila naša. Sanjamo lažna sjećanja. Primjerice, sjećam se kako sam više puta sanjao da konačno opet dolazim u kuću u koju odavno nisam odlazio, ali kamo sam se već odavno trebao vratiti, jer je bila neka vrsta tajnog pied-a-terrea u kojem sam živio i tamo sam ostavio mnoge svoje stvari. U snu sam se savršeno sjećao svakog komada namještaja i svake sobe u toj kući, ali me najviše razljutilo što sam znao da nakon blagovaonice, u hodniku koji vodi prema kupaonici, moraju biti vrata koja vode u drugu sobu, međutim vrata tamo nije bilo, kao da ih je netko zazidao. Probudio bih se prepun želje i nostalgije za tim svojim sakrivenim skloništem, ali čim bih ustao shvatio bih kako je sjećanje pripadalo snu i da se te kuće nisam mogao sjetiti jer je - barem u mom životu - nikada nije ni bilo. Tako da bih često pomislio kako u svojim snovima preuzimamo tuđa sjećanja.Ali, je li mi se ikada, u nekom snu, dogodilo da sanjam neki drugi san, kao što to sad činim? Evo dokaza da ne sa-387njam. A osim toga, u snovima su sjećanja nejasna, neodređena, dok

se ja sad sjećam, stranicu po stranicu, sliku po sliku, svega onoga što sam prelistavao u Solari posljednja dva mjeseca. Sjećam se stvari koje su se zaista dogodile.Ali tko mi kaže da mi se sve ono čega se sjećam tijekom ovog sna doista dogodilo? Možda moji otac i majka nisu imali takva lica, možda nikada nije postojao nikakav doktor Osimo, ni Medo Angelo, možda nikada nisam proživio noć u Valloneu. Još gore, čak sam sanjao kako se budim u nekoj bolnici, da sam izgubio pamćenje, da imam ženu koja se zove Paola, dvije kćeri i troje unučadi. Ja nikada nisam izgubio pamćenje, ja sam netko drugi - a Bog zna tko - koji se zbog neke nezgode nalazi u ovoj situaciji (koma ili čisti-lište), a sve ostalo bili su likovi koji su kao optička varka izronili iz magle. U suprotnom, sve ono za što sam vjerovao da se sjećam do sada ne bi bilo zastrto maglom, koja i nije bila ništa drugo nego li znak kako je moj život san. To je bio citat. A što ako su i svi ostali citati, one koje sam izgovorio doktoru, Paoli, Sibilli, sebi samome, bili samo proizvod istog upornog sna? Zar Carducci ili Eliot, Pascoli ili Huvsmans, i svi ostali za koje sam vjerovao da su enciklopedijsko sjećanje, ne bi ni postojali? Tokyo nije glavni grad Japana, Na-poleon ne samo što nije umro na Svetoj Heleni, nego se nije ni rodio, ako išta postoji izvan mene to je paralelni svijet u kojem tko zna što se događa i što se dogodilo, možda meni slični - i ja sam - imamo kožu prekrivenu zelenim krljušti-ma i četiri uvlačive antene iznad jedinog oka.Ne mogu dokazati da to nije upravo tako. Ali ako sam unutar svog mozga izmislio cijeli jedan svijet, svijet u kojem nisu samo Paola i Sibilla, nego u kojem je također napisana Božanstvena komedija i pronađena atomska bomba, pokrenuo bih izumiteljsku sposobnost koja nadmašuje sposobnosti pojedinca - uvijek pod pretpostavkom da sam ja pojedinac i ljudsko biće, a ne rupičasti koralj međusobno povezanih mozgova.'" A što ako mi Netko projicira film izravno u mozak? Mogao bih biti mozak u bilo kakvoj otopini, u juhi s biološkom kul-388turom, u staklenoj posudi u kojoj sam vidio pasje mošnje, u formalinu, a netko mi šalje podražaje kako bi me uvjerio da sam

imao tijelo i da su drugi postojali oko mene - a postoji samo mozak i Stimulator. Ali da smo mozgovi u formalinu bismo li mogli pretpostaviti kako smo mozgovi u formalinu ili tvrditi da to nismo?Kad bi bilo tako, mogao bih samo čekati druge podražaje. Idealni gledatelj, živio bih taj san kao neku beskonačnu večer u kinu, vjerujući da film govori o meni. Ili ne, ono što sanjam samo je film broj deset tisuća devetsto devedeset devet, a ja sam već odsanjao drugih deset tisuća i nešto, u jednom sam se poistovjetio s Julijem Cezarom, prelazeći Rubikon, patio sam kao vol za klanje zbog dvadeset tri uboda bodežom, u drugom sam bio gospodin Piazza i slamom ispunjavao lasice, u još jednom Medo Angelo koji se pitao zašto ga spaljuju nakon tolikih godina časne službe. U jednom sam mogao biti Sibilla koja se uznemireno pita hoću li se jednog dana uspjeti sjetiti naše veze. U ovom bih trenutku bio neki privremeni ja, sutra ću možda biti dinosaurus koji počinje patiti zbog zaleđivanja koje će ga ubiti, prekosutra ću živjeti životom marelice, vrapca, hijene, suharka. f Ne uspijevam se prepustiti, želim znati tko sam. Jedno shvaćam jasno. Sjećanja koja su se opet pojavila od početka onoga za što vjerujem daje moja koma, su mračna, maglovita i posložena u mozaik, s prekidima, nedoumicama, pukotinama, nedostajućim dijelovima (zašto se ne uspijevam sjetiti Lilina lica?). Naprotiv, sjećanja iz Solare i ona iz Milana nakon buđenja u bolnici su jasna, predu se logičnim slijedom, mogu ih ponovno srediti u vremenskim fazama, mogu reći da sam Vannu sreo na Largo Cairoli prije nego što sam kupio pasje mošnje na onom štandu na Cordusiju. Naravno, mogao sam sanjati da imam nejasna sjećanja i jasna sjećanja, ali me dokaz o toj razlici tjera na odluku. Kako bih uspio preživjeti (čudan izraz za nekoga poput mene koji bi već mogao biti mrtav) moram odlučiti da su Gratarolo, Paola, Sibilla, studio, Solara skupa s Amalijom i s pričama o djedovu ricinusovu ulju sjećanja iz stvarnog života. Tako389to radimo i u normalnom životu: možemo pretpostaviti da nas je prevario neki zao duh, ali kako bismo mogli ići dalje ponašamo se kao da je sve ono što vidimo stvarno. Ako se prepustimo, ako posumnjamo da postoji svijet izvan nas, više nećemo djelovati i u

prividu koji je stvorio zao duh past ćemo sa stuba, ili umrijeti od gladi.Upravo sam u Solari (koja postoji) čitao svoje pjesme koje govore o Biću i u Solari mi je Gianni telefonom rekao kako biće postoji i zove se Lila Saba. Dakle, čak i u mom snu Medo Angelo može biti iluzija, ali Lila Saba je stvarnost. S druge strane, ako samo sanjam, zašto san ne bi bio tako velikodušan da mi vrati i Lilino lice? U snovima ti se pojavljuju čak i pokojnici koji ti daju broj lota, zašto mi upravo Lila mora biti uskraćena? Ako se ne uspijevam svega sjetiti, to je zato što, izvan sna, postoji prepreka koja me iz nekog razloga sprečava da prijeđem na drugu stranu.Naravno, nijedno od mojih zbrkanih razmišljanja ne stoji. Mogu krasno sanjati kako postoji prepreka, a može biti da mi Stimulator odbija (iz zloće ili samilosti) poslati Lilinu sliku. U snovima ti se pojavljuju poznate osobe, ti znaš da su to oni, pa ipak im ne vidiš lica... Ništa u što bih se mogao uvjeriti ne odolijeva logičkoj kušnji. Ali upravo činjenica da se mogu pozvati na logiku dokazuje kako ne sanjam. Sanje nelogičan, a sanjajući na to se ne žališ.Stoga odlučujem da se stvari odvijaju na određeni način i baš bih volio vidjeti tko će mi doći ovamo proturječiti.Kad bih uspio vidjeti Lilino lice, uvjerio bih se da postoji. Ne znam od koga zatražiti pomoć, sve moram učiniti sam. Ne mogu zamoliti nikoga izvan sebe, a i Bog i Stimulator -ako i postoje - su izvan sna. Veze s izvanjskim su prekinute. Možda bih se mogao obratiti nekom privatnom božanstvu, čije su mi slabosti poznate, ali koje bi mi barem trebalo biti zahvalno što sam mu podario život.

A kome ako ne kraljici Loani? Znam, vraćam se na svoje sjećanje od papira, ali ne mislim na kraljicu Loanu iz stripa, već na svoju, priželjkivanu na mnogo eteričnije načine,390čuvaricu plamena uskrsnuća, koja okamenjene leševe može vratiti iz bilo koje daleke prošlosti.i Jesam li lud? I to je razumna pretpostavka: nisam u komi, zatvoren sam u letargičnom autizmu, vjerujem da sam u komi, vjerujem kako ono što sam sanjao nije istinito, vjerujem da imam pravo učiniti to

istinitim. Ali kako luđak može stvoriti razumnu pretpostavku? A osim toga, lud si uvijek s obzirom na mjerila drugih, ali ovdje drugih nema, jedina sam mjera ja, a jedina prava stvar je Olimp mojih uspomena. Zatočen sam u svojoj maglovitoj usamljenosti, u tom surovom samoljublju. Pa onda, ako je moje stanje takvo, zašto praviti razliku između mame, Mede Angela i kraljice Loane? Živim neku iščašenu ontologiju. Imam neku neograničenu moć stvarati vlastite bogove i svoje vlastite Majke.I tako sada molim: "O dobra kraljice Loano, u ime tvoje očajničke ljubavi, ja te ne molim da ponovno probudiš iz njihova kamenog sna svoje tisućgodišnje žrtve, nego samo da mi vratiš jedno lice... Ja, koji sam iz najdublje lagune svoga prisilnog sna vidio ono što sam vidio, tražim od tebe da me podigneš gore, prema prividu zdravlja."Zar se čudom ozdravljenima ne događa da, samo zato što su izrazili svoju vjeru u čudo, budu izliječeni? Stoga silno želim da me Loana ozdravi. Toliko sam napet u toj nadi da bi me, kad već ne bih bio u komi, udarila kap.I napokon, veliki Bože, vidio sam. Vidio sam kao apostol, vidio sam središte svog Alepha iz kojeg se ne ukazuje beskonačni svijet nego zbrka mojih sjećanja. Tako se snijeg na suncu otpečaćuje i tako se iz lišća na vjetru pojavljuje Sibil-lina presuda.Ili, sigurno sam vidio, ali prvi dio moje vizije bio je tako zasljepljujući da sam kasnije ponovno zapao u nešto kao magloviti san. Ne znam može li se u snu sanjati da spavaš, ali sigurno je da, ako sanjam, sanjam i da sam se sada probudio i da se sjećam onoga što sam vidio.391Bio sam pred stubištem svoje gimnazije koje se onako bijelo uspinjalo prema neoklasicističkim stupovima koji su uokvirivali ulazna vrata. Bio sam kao očaran u duši i čuo neki snažni glas koji mi je govorio "ono što ćeš sada vidjeti zapisi u svoju knjigu, jer to nitko neće pročitati, budući da samo sanjaš da to pišeš!"Na vrhu stubišta pojavilo se prijestolje, a na prijestolju je bio čovjek zlatna lica, mongolskog i okrutnog smješka, glave okrunjene plamenom i smaragdima, a svi su podizali pehare kako bi iskazali

počast njemu, Mingu Gospodaru Monga.393A na prijestolju i oko prijestolja stajala su četiri Stvorenja, Thun lavljega lica, Vultan sokolskih krila, Barin, princ Arborije i Uraza, kraljica ljudi čarobnjaka. Uraza je silazila stubama obavijena platnenima, a ostavljala je dojam velike razvratnice ogrnute grimizom i skrletom, ukrašene zlatom, dragim kamenjem i biserima, opijene krvlju ljudi pristiglih sa Zemlje, i kad sam je ugledao začudilo me čudo veliko.A Ming je sjedeći na svom prijestolju govorio kako želi suditi ljudima sa Zemlje i cerekao se nepristojno pred Dale Arden, naređujući neka je daju kao hranu Zvijeri izašloj iz mora.A Zvijer je imala užasan rog na čelu, širom razjapljenu gubicu i šiljaste zube, šape grabežljivca i rep kao u tisuću škorpiona, a Dale je plakala i zazivala pomoć.A kako bi pomogli Dale, sad se penju vitezovi podmorskog svijeta Korelije na kljunastim čudovištima sa samo dvije noge i dugačkim repom morske ribe...A Ljudi Čarobnjaci odani Gordonu, na kolima od zlata i koralja koja vuku zeleni grifoni duga vrata posutog krljušti-ma...A Frijini kopljanici dolaze na snježnim pticama uvijenih kljunova poput pozlaćenih rogova i najzad na bijeloj kočiji, pokraj Kraljice Snjegova, stiže Flash Gordon i viče Mingu kako veliki turnir Monga samo što nije počeo i kako će platiti za sva svoja zlodjela.396..... -•A na Mingov znak s neba su se na Gordona obrušili Ljudi Sokoli koji su zamračili oblake poput roja skakavaca, dok su se Ljudi Lavovi mrežama i pandžastim trozubima branili na trgu ispred stubišta i pokušavali zarobiti Vannija i druge studente koji su došli s drugim rojem, na Vespama, i bitka je bila neizvjesna.I nesiguran u ishod te bitke Ming je dao drugi znak, pa su se njegove nebeske rakete podigle visoko prema suncu i baš su lansirane na Zemlju kada su, na Gordonov znak, poletjele druge nebeske rakete doktora Zarkoffa i na nebu se zametnula veličanstvena bitka, uz fijuke smrtonosnih zraka i plamenih jezika, i

zvijezde s neba kao da su padale na Zemlju, a rakete su prodirale u nebo i uvijale se rastopljene poput knjige koja se savija i došao je dan Kimove Velike igre, a obavijene višebojnim plamenima sad su se na tlo obrušile druge nebeske rakete Minga, prevrćući Ljude Lavove na trgu. A Ljudi Sokoli su se strmoglavili obavijeni plamenima.399A Ming Gospodar Monga ispusti krik ranjene zvijeri, njegovo se prijestolje prevrne i otkotrlja stubištem gimnazije rušeći njegove plašljive dvoranine.401A kad je tiranin umro, nestale su odasvud pristigle Zvijeri, dok se ponor širom rastvorio pod nogama Uraze koja je propadala u sumporni vrtlog, Grad od kristala i drugog dragog kamenja uzdigao se u visinu, pred stubištem gimnazije i iznad nje, poduprt zrakama svih duginih boja, visina mu je bila dvanaest tisuća stadija, a njegovi zidovi od jaspisa sličnog čistom staklu bili su od stotinu četrdeset četiri lakta.I u tom trenutku, nakon nekog vremena istodobno saz-danog od plamena i pare, magla se razrijedila i sada sam vidio stubište, slobodno od svih nemani, bijelo na travanjskom suncu.403Vratio sam se u stvarnost! Svira sedam truba, a to su trube iz Orkestra Cetra maestra Pippa Barzizze, Orkestra Meiodica maestra Cinica Angelinija i Orkestra Ritmo Sin-fonico maestra Alberta Semprinija. Gimnazijska su vrata širom otvorena, a otvorenima ih drži molijerovski doktor iz Cachet Fiata koji lupkajući štapom najavljuje smotru ar-honta.I evo ih kako silaze niz obje strane stubišta, prvi su izašli muškarci, raspoređeni poput povorke anđela u silasku sa svih sedam nebesa, u sakoima na pruge i bijelim hlačama, poput mnoštva prosaca Diane Palmesi.A u dnu stubišta sada se pojavljuje Mandrake the Ma-gician, mađioničar koji nehajno vrti svoj štap. Uspinje se cilindra podignuta na pozdrav dok se, pri svakom koraku, stube osvjetljavaju, i pjeva III build a Stairway to Paradise, with a new

step ev'ry day. I am going to get there at any priče, Štand aside. Vam on my way!405Madrake sad upire svoj štap prema gore, kako bi najavio silazak Dragon Lady, obavljenu crnom svilom, a na svakoj stubi studenti padaju pred njom na koljena i podižu slamnate šešire u znak divljenja, dok ona pjeva toplim glasom saksofona Sentimentalna ova noć beskrajna, ovo jesenje nebo, ova uvenula ruža, sve govori o ljubavi mome srcu koje se nada i očekuje večeras radost jednog, samo jednog sata s tobom.406A poslije nje silaze, konačno su se vratili na naš planet, Gordon, Dale Arden i doktor Zarkoff, pjevaju Blue skies, smiling at me, nothing but blue skies do I see, Bluebirds, sin-ging a song,nothing but bluebirds, ali day.Slijedi ih Georges Formbv sa svojim ukuleleom, struže uz svoj konjski osmijeh It's in the air this funny feeling every-where, that makes me sing uiithout a care today, as I go on my way, it's in the air, it's in the air... Zoom zoom zoom zoom high and low, zoom zoom zoom zoom here we go...Silazi i sedam patuljaka, ritmički recitiraju imena sedam rimskih kraljeva, osim jednog, zatim idu Miki Maus i Mini, pod ruku s Horacijem i Bjelkom natovarenom dijademima iz svog blaga, u ritmu Pippo Pippo to ne zna. Slijede Pippo, Pertica i Palla, pa Cip i Gallina te gusar Alvaro s Alonzom Alonzom zvanim Alonzo, već uhićenim zbog krađe žirafe, a rukom pod ruku kao stari drugovi Dick Fulmine, Zambo, Barreira, Bijela maska i Flattavion, deru se, partizan u šumi, a zatim svi dječaci iz Srca s Derossijem na čelu, s Malim lombardskim izviđačem i Sardinijskim bubnjarom, pa Co-rettijev otac ruke još tople od kraljeva dodira, a svi skupa pjevaju Zbogom lijepi Lugano, izbačeni bez krivnje anarhisti odlaze, dok Franti, u posljednjoj klupi, kajući se, šapće spavaj ne plači slatki Isuse.Pršte vatrometi, suncem obasjano nebo radosno je od zlatnih zvijezda, a niz stubište jurne čovjek iz Thermogenea i petnaest ujaka Gaettana, glava načičkanih olovkama Pres-bitero, koji

razglobljuju udove u žestokom stepanju, Fm a yankee doodle dandy, roje se veliki i mali iz Biblioteke moje djece, Gigliola iz Collefiorita, pleme divljih zečeva, gospođica iz Solmana, Gianna Preventi, Carletto iz Kernoela, Rampi-chino, Editta iz Ferlaca, Susetta Monenti, Michele iz Valdar-te i Melchiorre Fiammati, Enrico iz Valnevea, Valia i Toma-risco, a nad njima lebdi zračna prikaza Mary Poppins, svi s vojnim kapama dječaka iz Via Paal i vrlo dugačkih nosova kao Pinokio. Stepanje Mačke i Lisice i žandara.409Zatim se, na znak psihopompa, sprovoditelja duša, pojavljuje Sandokan. Odjeven je u tuniku od indijske svile, u struku sapetom grimiznim šalom ukrašenim dragim kamenjem i turban učvršćen dijamantom velikim poput lješnjaka. Iz pojasa mu vire kundaci dvaju pištolja osobite izrade, a iz korica optočenih rubinima zakrivljena sablja. Baritonskim glasom pjeva Mailu, pod singapurskim nebom, zastrtim zvijezdama od zlata, rodila se ljubav naša, a slijede ga njegovi tigrići, s jataganom među zubima, žedni krvi, koji veličaju Mompracem, našu malu flotu koja se narugala Engleskoj, pobijedila u Aleksandriji, Malti, Sudi i Gibraltaru...Evo sada Cvrana de Bergeraca, isukana mača, koji nazalnim baritonom i širokom gestom pita mnoštvo: "Znate li rođakinju moju, kakav originalan tip, moderna, prilično ljupka, nema joj ravne. Ona pleše boogie-woogie, pomalo zna engleski, prilično ljubazno zna promrmljati foryou."Iza. njega stiže nježna Josephine Baker, ali ovog puta d poil, poput Kalmućanki iz Rasa i naroda svijeta, nema ništa osim suknjice od banana oko struka i nježno spominje O kakvu patnju i bol osjećam, na pomisao da uvrijedih vas, o Gospode.Silazi Diana Palmer pjevajući U n'y a pas, U n'y a pas d'amour heureivc, Yanez de Gomera cvrkuće iberski O Maria ti, daj da te ljubim ja, o Maria ti, želim te voljeti, gledaš li me ti ne mogu odoljeti, zatim stiže krvnik iz Lilla s Miladv de Winter, on plačući grca zlatnih niti tvoja kosa plava i ustašca mirisna, a onda joj naglim pokretom odrubi glavu, sguiss, i Miladvina se ljubavi vrijedna glava, obilježena utisnutim ljiljanom na čelu, otkotrlja do dna

stubišta, gotovo do samih mojih nogu, dok četiri mušketira pjevuckaju falsetom she gets too hungryfor dinner at eight, she likes the theatre and never comes late, she never bothers ivithpeople she'd hate, that's why Milady is a trampi Silazi Edmond Dantes pjevu-šeći ovog puta prijatelju moj plaćam ja plaćam ja, a opat Faria koji ga slijedi obavijen pokrovom od platna za vreće, prstom ukazuje na njega i kaže to je on, to je on, da, da to je411upravo on, dok Jim, doktor Livesev, Lord Trelawney, kapetan Smollett i Long John Silver (preodjeven u Hromog Dabu, koji na svakoj stubi jednom lupne nogom i tri puta protezom) osporavaju pravo na blago gusara Flinta, a Ben Gun s osmjehom Grilla Grinja izgovara stisnutih zuba cheese! Uz buku teutonskih čizama silazi kamerad Richard, a njegove claquettes klepeću u ritmu Neui York, New York, it's a uion-derful totun! The Brorvc is up and the Battery's dotun, i Čovjek koji se smije pod ruku s Lady Josiane, nagom kako to samo naoružana žena može biti, čineći barem deset koraka po svakoj stubi, skandira I got rhythm, I got music, I got my girl, uiho could askfor anything more?A uzduž stuba sada se proteže, nekim scenskim čudom koje je smislio doktor Zarkoff, dugačka svjetlucava jedno-tračna željeznica kojom dolazi Filotea, stiže do vrha, ulazi u atrij gimnazije i kao iz neke vesele košnice s nje silaze, prolazeći stubištem prema dolje, djed, mama, tata koji drži sasvim malenu Adu za ruku, doktor Osimo, gospodin Piaz-za, don Cognaso, paroh iz Sam Martina i Gragnola omotan armaturom koja mu podupire vrat, poput Erica von Strohei-ma, tako da mu gotovo uspravlja leđa, i svi pjevaju:Obitelj raspjevana od večeri do jutratiho tiho, polako polako, potajice ide Trio Lescanoneki uvijek žele Boccaccinija, neki orkestar Angelinija,a neki su širom otvorenih ušiju za Alberta Rabagliatija.mama želi melodiju, a kćer međutim hoćemaestra Petralija kad odsvira akord u G.I dok nad svima lebdi Meo, sa svojim velikim ušima koje hvataju vjetar, divno magarećim, u razuzdanom mnoštvu upadaju svi dječaci iz Oratorija, ali u odorama Patrole Bjelokosti, guraju

naprijed Fanga, gipku crnu panteru, i pjevajući egzotične psalme prolaze karavane iz Tigraija.Zatim nakon nekoliko pucnjeva, crack crack, u nosoroge u prolazu, podižu oružje i šešire na pozdrav njoj, kraljici Loani.* * *412Ona se ukazuje u svom neporočnom grudnjaku, suknji koja joj gotovo otkriva pupak, lica prekrivena bijelim velom, s perjanicom na glavi i prostranim ogrtačem koji leluja na slabom vjetru, vrckajući ljupko između dvojice Maura odjevenih poput careva Inka.Silazi prema meni poput djevojčice iz Ziegfield Follies, smiješi mi se, daje mi znak ohrabrenja, pokazuje mi vrata škole na kojima se sada ukazuje don Bosco.Slijedi ga don Renato koji mu pjeva iza leđa u odjeći anglikanskog svećenika, mističan i širokih pogleda, duae um-brae nobis una facta sunt, infra laternam stabimus, olim Lili Marleen, olim Lili Marleen. Svetac vedra lica, halje umazane blatom i stopala stiješnjenih salezijanskim cipelama, sa stube na stubu pokušava izvesti step, a pri tom ispred sebe drži, kao da je Mandrakeov cilindar, Razboritog mladića, a meni se čini da govori omnia munda mundis, i mladenka je spremna i dano joj je da se odjene u predivnu i čistu finu tkaninu, njen će sjaj biti sličan najdragocjenijem kamenu, ja sam ti došao reći što se uskoro mora dogoditi...Imam pristanak... Dvojica redovnika se raspoređuju na suprotnim stranama posljednje stube i izvode blagu kretnju prema vratima, kroz koja upravo izlaze djevojke iz ženske škole, noseći veliki prozirni veo kojim se obavijaju, raspoređene u obliku nježne ruže i u protusvjetlu, gole, podižu ruke pokazujući iz profila svoje djevičanske grudi. Došao je trenutak. Na kraju te blistave apokalipse pojavit će se Lila.Kakva će biti? Treperim i unaprijed zamišljam.Pojavit će se šesnaestogodišnja djevojka, lijepa poput ruže koja se u svoj svojoj svježini otvara prvim zrakama lijepog rosnog jutra, u dugačkoj modroj halji od pojasa do koljena obavijenoj srebrnom mrežicom, koja iako oponaša boju njenih zjenica, ni izdaleka se ne

može usporediti s njihovim nebeskim plavetnilom, ni blagim i čeznutljivim sjajem, i bit će uronjena u bujne plave uvojke, meke i sjajne, obuzdane tek414vijencem od cvijeća; bit će osamnaestogodišnje stvorenje prozirne bjeline, njena put oživljava ružičastim nijansama, poprimajući oko očiju blijedi odsjaj akvamarina, dok se na čelu i na sljepoočnicama naziru male plavkaste žilice, njena će joj nježna plava kosa padati niz obraze, njene oči, nježno plave, izgledat će kao da lebde u nečem vlažnom i blistavom, osmijeh će joj biti osmijeh djevojčice, ali kada postane ozbiljna, s obje strane usana ukazat će joj se sitna i treperava bora; bit će sedamnaestogodišnja djevojka, vitka i elegantna, struka tako tanahnog da bi ga i samo jedna ruka mogla obujmiti, kože poput upravo rascvjetana cvijeta, kose koja joj se spušta u slikovitom neredu poput zlatne kiše na bijeli prslučac koji joj pokriva grudi, dok savršeni oval njezina lica nadvisuje smiono čelo, put će imati zagasitu bjelinu, baršunastu svježinu latice kamelije jedva osvijetljene suncem, a zjenica, crna i blistava, pustit će da se tek nazre, u kutovima kapaka zastrtih dugačkim trepavicama, plavkasta prozirnost očne jabučice.Ne. Njena tunika smiono rastvorena sa strane, ruke gole, tajanstvene sjenke koje se naziru ispod velova, polako će se nešto otkopčati ispod kose i u jednom trenutku dugačke će svile koje je obavijaju poput pokrova pasti na pod i moj će pogled prijeći po cijelom njenom tijelu, pokrivenom samo vrlo pripijenom bijelom haljom, sapetom u struku zlatnom zmijom s dvije glave, dok ona drži ruke prekrižene na grudima, poludjet ću zbog njenih androginih oblika, zbog one njene puti bijele poput jezgre bazge, onih njenih usta s usnama grabežljivice, one plave vrpce baš ispod brade, anđeo s misala činom nekog perverznog minijaturiste odjeven u mahnitu djevicu, na njenim ravnim grudima prsa, mala ali točno naznačena, izdignut će se razgovijetno i oštro, linija struka malo će se proširiti na bokovima i izgubiti u predugim nogama Eve Lucasa von Levdena, zelene oči dvosmislena pogleda, velika usta i uznemirujući smiješak, kosa boje starog zlata, cijela će glava poricati nedužnost tijela, uspaljena himera, krajnji napor umijeća i

sladostrašća, čarobno čudovište, razotkrit će se u svom punom sjaju, iz rombova lazurnog kamena krenut će arabeske, a po sedefastim intarzijama klizit će svjetla duginih416boja i prizmatski bljesak, bit će poput Lady Josiane, u žaru plesa velovi će se odriješiti, past će svila protkana zlatom, bit će odjevena samo u zlatninu, svjetlucave minerale, ogrlica će joj stiskati struk poput oklopa, a predivna kopča, veličanstveni dragulj bacat će svoje bljeskove u razdjeljak grudi, na bokovima će biti opasana pojasom koji sakriva gornji dio bedara po kojem udara golemi privjesak izlijevajući rijeku granata i smaragda, na njenom sad već gotovo golom tijelu trbuh će se izviti kao luk, a udubina pupka nalikovat će pečatu od oniksa mliječnih tonova, pod žarkim svjetlima koja će se zrakasto širiti oko njene glave svi će brušeni rubovi dragog kamenja planuti, kamenje će oživjeti ocrtavajući njeno tijelo užarenim linijama, ubadat će je po vratu, po nogama, po rukama platnenim vršcima, rumenim poput žerave, ljubičastim poput mlaza plina, plavičastim poput plamena alkohola, bijelim poput zraka zvijezda, ukazat će mi se moleći me da je bičujem, držeći u rukama redovničku haljinu od kostrijeti, sedam svilenih vezica u znak prezira prema sedam smrtnih grijeha i sedam čvorova na svakoj vezici za sedam načina da se zapadne u smrtni grijeh, ruže će biti kapljice krvi koje će procvjetati na njenoj puti, bit će tanka poput voštanice u hramu, oko će probosti mač ljubavi, a ja ću u tišini htjeti položiti svoje srce na lomaču, željet ću da se bljeđa od zimske zore, bjelja od voska, ruku sakupljenih na ravnim grudima, drži uspravna poput koplja u svojoj halji, crvena od krvi mrtvih srca koja su za nju iskrvarila.Ne, ne, od kakve se to loše književnosti dajem zavesti, pa nisam više neki razdražljivi mladac... Jednostavno bih je htio onakvu kakva je biia i kakvu sam je tada volio, samo lice nad žutom jaknom. Želio bih najljepšu kakvu sam ikad mogao zamisliti, ali ne ljepoticu zbog koje su se drugi uznemirivali. Bila bi mi dovoljna čak i krhka i bolesna kakva je vjerojatno bila u svojim posljednjim danima u Brazilu, i ponovno bih joj rekao ti si najljepše od svih stvorenja, ja ne bih uzmaknuo pred tvojim umornim očima i tvojim

bljedilom ni za ljepotu nebeskih anđela! Želio bih je vidjeti kako izranja417usred potoka, sama i nepomična, dok gleda prema moru, stvorenje nekom čarolijom pretvoreno u čudnovatu i lijepu morsku pticu, dugih tankih ogoljenih i nježnih nogu poput čaplje, i ne uznemirujući je svojom željom prepustio bih je njenoj daljini, daleku princezu...Ne znam je li to tajanstveni plamen kraljice Loane koji upravo plamti u mojim kao pergament sasušenim režnjima, je li neki eliksir upravo pokušava oprati uglačane listove mojeg sjećanja od papira, još uvijek ometanog mnogim mrljama koje čine nedokučivim onaj dio teksta koji mi još izmiče, ili sam ja taj koji pokušava natjerati svoje živce na nepodnošljivi napor. Kad bih u tom stanju mogao drhtati, zadrhtao bih, iznutra se osjećam uzburkanim kao da izvana plutam po olujnom moru. Ali to istodobno nalikuje najavi orgazma, u mom se mozgu šupljikava tkiva ispunjavaju krvlju, nešto tek što nije eksplodiralo - ili se rascvalo.Sada, kao onog dana u veži, najzad ću vidjeti Lilu, koja će silaziti još uvijek sramežljiva i vragolasta u svojoj crnoj kuti, lijepa poput sunca, bijela kao mjesec, lagana, i nesvjesna daje središte, pupak svijeta. Vidjet ću joj ljupko lice i lijepo oblikovani nos, usta koja će tek neznatno otkriti dva gornja sjekutića, nju poput angorskog kunića, mačka Matua koji mijauče jedva drhteći svojim mekanim krznom, nju golubicu, lasicu, vjevericu. Spustit će se poput prvog inja i ugledati me, blago će ispružiti ruku, ne da me pozove, nego kako bi me spriječila da još jednom pobjegnem.Najzad ću znati kako do beskraja izvoditi završni prizor svog Cyrana, znat ću što sam tražio cijeloga života, od Paole do Sibille i bit ću nanovo sjedinjen. Bit ću u miru.Samo pazi. Neću je smjeti još jednom pitati "stanuje li ovdje Vanzetti?" Konačno ću morati iskoristiti Priliku.Ali blagi mišje sivi fumifugium se upravo širi na vrhu stubišta, zastirući ulaz.Osjećam udar hladnoće, podižem pogled. Zašto sunce postaje crno?