XX. STOLJEĆE 22

Biblioteka Jutarnjeg listaXX. STOLJEĆE

22

Pomračenje o podne Arthur Koestler

Naslov originala: Sonnenfinsternis Prijevod: Željko Bujaš

© Arthur Koestler, 1940 © Zeljko Bujaš - Sunita Bujaš

2004 Mediasat Group, S.A/ Mediasat Rights Kft. za ovo izdanje

Printed in Spain

ISBN 953-7160-21-1 ISBN 84-9789-650-5 D.L. B. 35 917-2004

Globus Media d.o.o.Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

ARTHUR

KOESTLERPomračenje o podne

Prijevod Željko Bujaš

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

.

»Tko uvede diktaturu a ne usmrti Bruta, ili osnuje republiku a ne smakne Brutove sinove, vladat će samo kratko vrijeme.«

Machiavelli, Discorsi

»Čovječe, čovječe, bez imalo samilosti ne može se živjeti...«

Dostojevski, Zločin i kazna

Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su uvjetovale njihove postupke su stvarne. Život glavnog lika N. S. Rubašova objedinjuje u sebi živote ljudi koji su bili žrtve takozvanih Moskovskih procesa. Nekoliko njih pisac je osobno poznavao. Ova je knjiga posvećena uspomeni na njih.

Pariz. Studeni 1938. — travanj 1940.

PRVO SASLUŠANJE

»Nitko ne može vladati bez krivnje.«St. Just

1.

Vrata ćelije zalupiše se za Rubašovom i brava škljocnu.

On ostade nekoliko trenutaka naslonjen na vrata i zapali cigaretu. Na ležaju zdesna nalazila su se dva prilično čista pokrivača, a slamarica kao da je bila svježe napunjena. Umivaonik s lijeve strane nije imao čepa za odvod, ali slavina nije curila. Kibla do umivaonika bila je upravo dezinficirana i nije zaudarala. Zidovi su s obje strane bili od opeke koja je onemogućavala dokucavanje, ali mjesta kuda su prolazile cijevi za grijanje i odvodna cijev bila su zagipsana i imala dobar odjek; osim toga, i sama je cijev za grijanje izgleda dobro prenosila zvuk. Dno prozora bilo je u visini glave; moglo se gledati dolje u dvorište a da se čovjek nije morao vješati rukama o prozorske rešetke. Dotle je sve bilo u redu.

Zijevnuo je, skinuo jaknu, smotao je i položio na slamaricu umjesto jastuka. Pogleda kroz prozor na dvorište. Snijeg se žućkasto ljeskao pod dvostrukom svjetlošću mjeseca i električne rasvjete. Oko čitavog dvorišta, duž zidova, bila je raščišćena staza za dnevnu šetnju zatvorenika. Još bijaše mrak; usprkos svjetiljkama zvijezde sti blistale jasnim sjajem u mraznoj noći. Kruništem vanjskog zida, nasuprot RubaŠovljevoj ćeliji, vojnik s puškom »Ana rame« odbrojavao je svoju stotinu koraka amo-tamo, udarajući čvrsto nogom pri svakom koraku kao na paradi. Rubašovu nije bilo jasno čini li on to zbog propisa ili hladnoće. S vremena na vrijeme odbijeskivalo je žuto svjetlo električne rasvjete na oštrici bajuneta.

Stojeći kraj prozora, Rubašov se izuo. Ugasio je cigaretu, odložio opušak na pod kraj podnožja ležaja i ostao sjedeći

9

nekoliko minuta na slamarici. Zatim je još jednom otišao do prozora. Dvorište je bilo pusto; stražar se upravo okretao; nad mitraljeskim tornjem ugledao je dio Mliječne staze. Rubašov se opruzi na ležaj u i omota gornjim pokrivačem. Bilo je pet sati, a vjerojatno tu nije u zimi trebalo ustajati do sedam. Bio je vrlo pospan i razmislivši, zaključi da nije naročito vjerojatno da će ga izvesti na saslušanje prije tri- četiri dana. Skinuvši cviker, odloži ga na kameni pod pored opuška, osmjehnu se i sklopi oči. Uvijen u topli pokrivač osjećao se sigurnim; prvi put nakon nekoliko mjeseci nije se bojao svojih snova.

Kad je koju minutu poslije toga ključar ugasio svjetlo vanjskim prekidačem i pogledao u ćeliju kroz kontrolno okno na vratima, Rubašov, bivši narodni komesar, spavao je leđima okrenut zidu, glave položene na ispruženu Lijevu ruku koja je stršila preko ruba ležaja; samo je šaka s prstima mlitavo visjela na njezinu kraju i trzala se u snu.

2.

Sat prije toga, kad su dva službenika Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, koji su ga došli uhapsiti, zabub- njala na Rubašovljeva vrata, Rubašov je upravo sanjao da ga hapse.

Udaranje u vrata postalo je glasnije i Rubašov se upinjao da se probudi. Bio se već uvježbao odaginjati more, jer se san o njegovu prvom hapšenju već godinama povremeno vraćao, odvijajući se pravilno poput satnog mehanizma. Snažnim naporom volje ponekad bi uspijevao zaustaviti taj mehanizam i otrgnuti se snu vlastitim naporom, ali ovog puta nije uspio; protekli su ga tjedni iscrpili, znojio se i teško đisao u snu; satni mehanizam je tiho brujao; san se odvijao.

Sanjao je, kao i uvijek, da čuje udaranje u vrata, i da trojica ljudi, koji su ga došli uhapsiti, čekaju pred njima. Vidio ili je kroz zatvorena vrata kako stoje pred stanom i udaraju šakama o drvo vrata. Imali su na sebi potpuno nove

10

uniforme, skladnu odoru pretorijanaca njemačke Diktature; na kapama i rukavima nosili su svoje oznake: križ s agresivnim kukama na svakom kraku; u slobodnoj ruci dizali su glomazne pištolje; remenje na njima mirisalo je po svježoj koži. Sad su se odjednom nalazili u njegovoj sobi, uz njegovu postelju. Dvojica bijahu visoki seoski momci debelih usana i ribljih očiju; treći je bio nizak i debeo. Stajali su uz krevet držea pištolje i uspuhano dišući ravno u njega. Vladala je potpuna tišina i čulo se samo astmađčno disanje onog niskog i debelog. Tada je netko u stanu iznad Rubašova pustio vodu i ona se, jednolično šumeći, obrušila niz cijevi u zidovima.

Satni se mehanizam odvio gotovo do kraja. Lupanje u Rubašovljeva vrata postalo je glasnije; dvojica pred vratima stana, koji su ga došli uhapsiti, lupali su naizmjenično u vrata i hukali u ozeble ruke. Ali Rubašov se nije mogao probuditi, premda je znao da sada neizbježno slijedi naročito mučan prizor: ona trojica i dalje stoje uz krevet, a on se muči da navuče kućni ogrtač. Rukav je, međutim, izvrnut i on ne može provući ruku. Uzalud se napreže dok ga napokon ne svlada neka od uzetost: ne može se maknuti, iako sve ovisi o tome hoće ii na vrijeme provući ruku kroz rukav. Ta mučna odrvenjelost traje nekoliko časaka, za koje vrijeme Rubašov stenje i osjeća hladnu orošenost na sljepoočicama, a lupanje li vrata prodire mu u san poput bubnjeva iz daljine; ruka mu se pod jastukom grozničavo trza, nastojeći pronaći otvor rukava kućnog ogrtača; i tada — poput teškog malja konačno ga oslobađa prvi udarac kundakom pištolja iza uha.

Na taj dobro poznati oćuc prvog udarca — od kojeg je potjecala Rubašovljeva nagluhost — ponavljan i nanovo doživljavan stotinu puta, on se obično budio. Još bi neko vrijeme drhtao, a ruka pritisnuta jastukom i dalje bi se upin- jala pogoditi u rukav kućnog ogrtača; zatim je, dok se još ne bi sasvim razbudio, u pravilu predstojala još posljednja i najgora laza. bio je to osjećaj dvojnosti nalik omagliđ, kao da je to buđenje pravi san, a da on zapravo i dalje leži na vlažnom kamenom podu tamne ćelije, s kiblom kraj nogu i vrčem s vodom uz nekoliko sačuvanih okrajalta kruha pored glave.

11

I ovog jc puta nekoliko trenutaka potrajala ta ošamućenost, neizvjesnost hoće li pipajući rukom dotaknuti kiblu ili prekidač svjetiljke na noćnom ormariću. Tada se magla rasprši i bijesnu svjetlost; Rubašov duboko uzdahnu nekoliko puta i poput nedavnog bolesnika, skrstivši ruke na prsima, uživao je u divnom osjećaju slobode i sigurnosti. Plahtom je obrisao čelo i ćelu na zatiljku, žmirnuvši s već probuđenom ironijom u pravcu slike u boji Vrhovnog, vođe Partije, obješene na zidu iznad kreveta — i na zidovima svih soba do njegove, iznad njegove i ispod njegove; na svim zidovima kuće, grada, čitave beskrajno prostrane zemlje za koju se borio i trpio, a koja ga je sada opet prigrlila u svoje moćno, zaštitničko krilo. Sad se već bio sasvim razbudio — ali lupanje u vrata nije prestajalo.

3.

Dvojica koja su došla uhapsiti Rubašova stajala su pred vratima stana na mračnom stubištu i dogovarali se što da čine. Pazikuća Vasilij, koji ih je doveo dizalom, stajao je na njegovim otvorenim vratima dahćući od straha. Bio je to suhonjav starac; iznad poderanog ovratnika šinjela, što ga je prebacio preko noćne košulje, vidio se široki crveni ožiljak koji je ostavljao dojam skrofuloznosti. To je bila posljedica rane od metka na vratu, zadobivene u Građanskom ratu koji je čitav proveo boreći se u Rubašovljevu partizanskom puku. Kasnije je Rubašov dobio prekomandu za inozemstvo, i Vasilij bi čuo za njega tek povremeno, iz novina koje mu je kćerka navečer čitala. Na njegovu molbu čitala mu je govore koje je Rubašov držao na kongresima Partije; bili su dugi i ne baš lako razumljivi, a Vasiliju nije nikako dokraja uspijevalo da u njima osjeti zvuk glasa niskog bradatog partizanskog komandira Rubašova, koji je znao tako sočne psovke da bi se sigurno i Kazanska Bogorodica razdragano nasmiješila da ih čuje. U pola tib govora pazikuća bi obično zaspao, ali se uvijek budio kad bi kćerka, svečano povisivši glas, došla do

12

završnih rečenica i pljeska. Svaku od tih svečanih završnica: »Živjela Imernađonala!«, »Živjela svjetska Revolucija!«, »Živio Vrhovni!«, Vasilij bi popratio s usrdnim »Amen«, izgovorenim šaptom da kćerka ne bi čula; zatim bi skinuo jaknu, prekrižio se potajno i s osjećajem krivnje, te legao. I nad njegovom posteljom visjela je slika Vrhovnog u boji, a uz nju fotografija Rubašova kao partizanskog komandira. Kad bi našli tu fotografiju, i njega bi po svoj prilici odveli.

Na stubištu je bilo hladno, mračno i vrlo tiho. Mladi od dvojice iz Komesarijata predloži da se puca pištoljem u bravu na vratima i tako je razbije. Vasilij se osloni na vrata dizala; nije imao vremena da se pošteno oblije, a ruke su mu toliko drhtale da nije bio u stanju zavezati uzice na cipelama. Stariji od dvojice bio je protiv pucanja; hapšenje je trebalo izvesti što neprimjetnije. Obojica su hukala u prste ukočene od studeni i iznova počela lupati šakama u vrata; mlađi je udarao kundakom pištolja. Nekoliko katova niže zakrešti neka žena.— Vikni joj da zaveže — reče mlađi Vasiliju. — Tišina!— poviluiu Vasilij. — Vlast je tu! — žena smjesta utihnu. Mladi sada započe udarati čizmama u vrata. Odjekivalo je po čitavom stubištu; konačno se vrata razvališe.

Sva su trojica stajala uz Rubašovljev krevet, mladi i stari službenik u svojim uniformama, mladi držeći pištolj, stari ukočeno, kao pred pretpostavljenim; Vasilij je stajao nekoliko koraka iza njih naslonjen na zid. Rubašov je još otirao znoj s čela i zatiljka pogledavajući ih kratkovidno i mamurno.— Građanine Rubašove Nikolaju Salmanoviču, uhapšeni ste u ime zakona! — reče mlađi. Rubašov popipa pod jastukom, izvuče cviker i priđignu se na lak tove. Sada, s nataknutim cvikerom, oči su mu ponovo poprimile onaj izraz koji su Vasilij i stariji službenik poznavali s fotografija i reprodukcija li boji iz vremena Revolucije. Stariji se ukoči još više a mlađi, koji je već odrastao pod novim vođama, pristupi korali bliže krevetu — sva su trojica znala da će sada reći ili učiniti nešto grubo kako bi prikrio nesigurnost.

— Sklonite pištolj, druže — reče Rubašov mladiću.— Što hoćete od mene?

13

— Čuli ste da ste uhapšeni — odgovori mladić. — Obucite se bez puno pričanja.

— Imate li nalog za hapšenje? — upita Rubašov.Stariji službenik izvadi spis iz torbe, pruži ga Rubašovu i

ponovo se službeno ukruti.Rubašov pažljivo pročita spis. — No dobro — reče — od

toga čovjek nije nikada mnogo pametniji. Vrag vas odnio!— Obucite se i požurite! — reče mladić. Opažalo se da

njegova grubost nije više svjestan čin nego mu je u prirodi. Krasno smo pokoljenje stvorili, pomisli Rubašov. Prisjetio se propagandnih plakata na kojima se omladina uvijek prikazivala nasmijanih lica. Osjetio je dubok umor. — Dodajte mi kućni kaput umjesto što mašete s tim svojim pištoljem — reče mladiću. Ovaj pocrveni ali ne odgovori ništa. Stariji službenik pruži Rubašovu kućni kaput. Rubašov ugura ruku u rukav. — Ovog puta barem ide — reče uz iskrivljeni osmijeh. Ostala trojica nisu ga razumjela i ne rekoše ništa. Promatrali su ga nijemo dok je polako usrajao iz kreveta i skupljao zgužvanu odjeću. Kuća je nakon one kratkotrajne ženske vike opet zanijemila, ali osjećali su da svi stanari leže budni i susprežu dah.

Tada začuše kako je netko na gornjim katovima pustio vodu i kako ona uz ravnomjeran šum otječe cijevima.

4.

Dolje, pred kućnim vratima stajao je auto kojim su dvojica službenika došla. Bilo je to novo američko vozilo. Bio je još mrak i vozač je ostavio upaljena prednja svjetla; ulica je spavala ili se pretvarala da spava. Ušli su u auto: prvi mladić, za njim Rubašov, zatim stariji službenik. Vozač, isto tako u uniformi, pokrenu vozilo. Odmah iza ugla prestajao je asfalt. Još su bili u središtu grada; posvuda naokolo dizale su se velike moderne zgrade, osmerokatnice i deveterokatnice, ali ulični kolnik bio je nalik na seoske putove od zaleđenog blata s malo snježne prašine u pukotinama. Vozač je pola

14

gano vozio a automobil s vrlo dobrim amortizerima škripao je i stenjao poput volovskih kola.

— Vozi brže! — naredi vozaču mladić koji nije podnosio šutnju u autu.

Vozač slegnu ramenima ne osvrnuvši se. Kad je Rubašov ulazio u auto, bio mu je uputio pogled bez zanimanja i naklonosti. Rubašov je jednom doživio nesretan slučaj; čovjek za upravljačem vozila hitne pomoći koji je došao po njega bio ga je isto Cako pogledao. Spora vožnja mrtvim ulicama uz poskakivanje auta i drhtave kružnice svjetlosti farova pred vozilom bila je mučna. — Koliko još imamo? — upita Rubašov ne pogledavši pratioce. Skoro je dodao: do bolnice i operacijske dvorane. — Dobrih pol sata -— odgovori stariji od dvojice. Rubašov iščeprka cigarete iz džepa, stavi jednu u usta i automatski ponudi kutiju onima do sebe. Momak osorno odbije, stariji uze dvije cigarete i doda jednu vozaču. Vozač dotaknu obod na kapi i pripali svima pridržavajući upravljač jednom rukom, Rubašovu laknu oko srca; u isti se mah i naljuti na sebe. Pravi čas da čovjek postane sentimentalan, pomisli. Ali nije odolio iskušenju da govori i probudi malo ljudske topline oko sebe. — Šteta za ovako dobar auto— reče. — Stoji cijelu hrpu deviza a za pola godine na našim cestama odu k vragu.

—Tu ste sasvim u pravu. Ceste su nam još uvijek vrlo loše— odvrati stariji službenik. Po zvuku glasa Rubašov primijeti daje stariji shvatio njegovu bespomoćnost. Osjeti se kao pseto kome su dobacili kosr pa odluči da više ne govori. Ali odjednom, nasrtljivo, oglasi se mladi. —Jesu li možda ceste u kapitalističkim zemljama bolje?

Rubašov se morao osmjehnuti. — Jeste Ii kada bili vani?— upita.

— I bez toga znam kako je tamo — odgovori mladić.— Nema potrebe da mi pričate priče.

— Za koga vi mene zapravo držite? — upita vrlo mirno Rubašov. Nije se, međutim, mogao suzdržati a da ne doda — Vi biste zaista morah malo proučiti povijest naše Partije. — Mladić nije ništa odgovorio zureći ravno

15

pred sebe. Vozaču se već treći put ugušio zabrektali motor te ga je psujući ponovo palio. Vozili su se poskakujući kroz predgrađa; po izgledu bijednih drvenih straćara tu se nije ništa promijenilo. Nad njihovim naherenim obrisima lebdio je mjesec, blijed i hladan.

5.

U svim hodnicima novog oglednog zatvora bile su upaljene žarulje. Njihova je žućkasta svjetlost ležala beživotno na željeznim galerijama, na golim, vapnom obijeljenim zidovima, na vratima ćelija s imenima zatvorenika i na crnim otvorima »kontrolki« na vratima. Rubašovu je bila toliko poznata ta blijeda svjedost bez odbljesaka i oštri odjeci njihovih koraka po kamenim pločama poda, da se nekoliko trenutaka poigravao s iluzijom da sve to opet sanja. Pokušao je uvjeriti samog sebe da doista vjeruje u to. Ako ti uspije uvjeriti se da samo sanjaš, onda će to zaista biti samo san, mislio je.

Tako snažno je to poželio da mu se gotovo zavrtjelo u glavi; odmah zatim stegao ga je u grlu oštar osjećaj stida. To se sve mora pristojno progutati do kraja, pomisli. Pa makar se čovjek i ugušio pri zadnjem zalogaju. Već su, međutim, bili došli do ćelije 404. Nad kontrolkom je visio karton na kojem je pisalo njegovo ime, Ni kolaj Salmanovič Rubašov. No, ti su već sve lijepo pripremili, pomisli Rubašov; pogled na svoje ime na kartonu potresao ga je. Htio je još zatražiti od ključara dodatni pokrivač zbog svog reumatizma, ali vrata ćelije već su se uz zveket zalupila za njim.

6.Ključar je u redovitim razmacima provirivao u

Rubašovljcvu ćeliju kroz kontrolku, ali Rubašov je mirno ležao na svom lcžaju; samo mu se povremeno trzala opuštena

16

šaka. Pored ležaja, na kamenim pločama poda nalazio se njegov cviker i jedan opušak.

Oko sedam sati izjutra — dva sata pošto je doveden u ćeliju — probudio je Rubašova zvuk trube. Prospavavši ta dva sata bez snova, Rubašov je osjećao da mu je glava sasvim bistra. Truba se oglasila triput, jednakim treštavim slijedom tonova u molu. Zvukovi trube još su dugo podrhtavali, zamirali; zatim nastupi neprijateljska tišina.

Nije se još bilo sasvim razdanilo; obrisi limene kible i umivaonika bili su još mekani u polumraku. Rešetke na prozoru ocrtavale su se kao crna mreža pred mutnim prozorskim staklom. U gornjem lijevom kutu prozora staklo je bilo razbijeno i zalijepljeno novinskim papirom. Rubašov pris- jede na ležaj u, prignu se da dohvati cviker i opušak s poda uz podnožje ležaja i opet prileže. Namjesti cviker na nos i raspali žar na opušku. Ništa nije prekidalo tišinu. U obi- jeljenim ćelijama saća sada su vjerojatno zatvorenici počeli istovremeno ustajati s ležaja brzajući i tapkajući po kamenom podu, ali u ćelijama odjela samica nije se čulo ništa — samo koraci koji su povremeno odjekivali hodnikom. Rubašov je znao da se nalazi u samici i da će tu ostati sve dok ne bude strijeljan. Provlačio je prste kroz kratku šiljastu bradu, pušio i mirno ležao.

Dakle strijeljat će te, pomisli Rubašov. Žmirkajući je promatrao kako mu se miče palac na nozi koja je stršila u vis na drugom kraju pokrivača. Bilo mu je toplo; osjećao se sigurno i vrlo umorno. Nije imao ništa protiv toga da se odmah iz tog drijemeža preseli u smrt, samo kad bi mu dopustili da ostane ležati pod toplim pokrivačem. — Dakle, strijeljat će me — rekao je sam sebi. Micao je polako nožnim prstima u čarapi i prisjetio se jednog stiha u kojem su se Kristova stopala uspoređivala s bijelim srndaćem u trnovu grmu. Protrljao je cviker o rukav uobičajenom kretnjom, dobro poznatom njegovu osoblju. Pod toplim pokrivačem osjećao je gotovo nepomućenu sreću i bojao se samo jednoga — ustajanja i prinudnog kretanja. — Dakle, likvidirat će me — reče poluglasno samom sebi i zapali još jednu cigaretu, premda

17

su mu ostale još svega tri. Prve cigarete na prazan želudac ponekad su kod njega izazivale lagan osjećaj opijenosti, a već je i tako bio u onom osebujnom stanju uzbuđenosti koje je dobro poznavao iz ranijih bliskih susreta sa smrću. Istovremeno je znao daje to stanje za osudu i, s određenog stajališta, nedopustivo; ali trenutačno nije osjećao sklonost da usvoji to stajalište. Umjesto toga je promatrao igru nožnih prstiju pod čarapom i smiješio se iza cvikera. Obli ga topao val naklonosti prema vlastitom tijelu koje inače nije volio, a njegovo predstojeće uništenje ispuni ga užitkom samosažaljenja.— Stara garda je mrtva — reče sebi. — Mi smo zadnji. Lik- vidirat će nas — govorio je sebi. — Dođi, smrti milostiva.— Pokušao se sjetiti napjeva te stare protestantske pjesme, ali prisjećao se samo riječi. — Stara garda je mrtva — ponovio je i nastojao se sjetiti njihovih lica; to mu je uspjelo samo za nekolicinu. Od prvog predsjednika Internacionale, smaknutog kao izdajnika, uspjelo mu je dozvati u sjećanje tek komadić kariranog prsluka nad trbuščićem. Nikad nije nosio naramenice, uvijek kožne pojaseve. Prvi predsjednik revolucionarne države, isto tako pogubljen, grizao je nokte u časovima opasnosti. — Povijest će vas opravdati — pomisli Rubašov bez naročitog uvjerenja. Što zna povijest o grizenju noktiju? Rubašov je pušio i razmišljao o mrtvima i o poniženjima koja su prethodila njihovoj smrti. Unatoč svemu, nije se još uvijek mogao prisiliti da mrzi Vrhovnog. Često je gledao sliku u boji Vrhovnog nad svojim krevetom i nastojao ga zamrziti. Prišivali su mu, među sobom, mnoge nadimke, ali konačno se zadržao »Vrhovni«. Groza koja je zračila iz Vrhovnog bila je prvenstveno u mogućnosti da je on u pravu — u tome što su svi koje je pogubio morali dopustiti, čak i s kuglom u zatiljku, da postoji mogućnost da je on u pravu. Sigurnosti nije bilo, samo pozivanje na onu podrugljivu proročicu koju nazivaju Povijest, a koja je izricala svoj sud tek onda kad bi se čeljusti postavljača pitanja već odavna pretvorile u prah. Dođi, smrti milostiva...

Rubašov je osjećao da ga promatraju kroz kontrolku. Ne pogledavši, znao je da nečija zjenica pritisnuta o okno pilji

18

u ćeliju; čas zatim zaista je zaškripao ključ u teškoj bravi na vratima. Potrajalo je neko vrijeme dok je brava otpustila. Ključar, starčić u papučama, ostao je na vratima.

— Zašto niste ustali? — upita.— Bolestan sam — odvrati Rubašov.— Sto vam je? Doktoru ne možete prije sutra.— Boli me zub — odgovori Rubašov.— Znači zub — odvrati ključar, okrenu se vukući noge i

zalupi vratima.Sad bar mogu dalje mirno ležati, pomisli Rubašov, ali ga

to nije više veselilo. Ustajala toplina pokrivača postade mu tegobna pa ga zbaci sa sebe. Pokušao je ponovo promatrati nožne prste, ali mu je to bilo dosadno. Obje su čarape imale rupu na peti. Poželi zakrpati rupe, ali pomisao da bi morao pokucati na vrata i zatražiti od ključara iglu i konac odvrati ga od toga; vjerojatno bi mu i onako uskratili iglu. Odjednom osjeti mahnitu želju za novinama: bila je tako snažna da je osjetio miris tiskarskog crnila i čuo šuštanje stranica koje su se okretale. Možda je u toku noći izbila neka revolucija, ubijen neki državni glavar, neki Amerikanac otkrio da se neutralizira sila teža. O njegovu hapšenju nije još u novinama moglo biti ništa; u zemlji će se to još neko vrijeme tajiti, vani će se o tome brzo doznati i nastat će senzacija; objavljivat će deset godina stare fotografije iz arhiva klišea i nadrljati strašne gluposti o njemu i Vrhovnom. Prošla ga je želja za novinama, ali jednako požudno poželi doznati što se sada odvija u mozgu Vrhovnog. Vidio ga je kako sjedi za svojim radnim stolom, oslonjen na laktove, težak i odbojan, i nešto diktira stenografkinji. Drugi su ljudi pri diktiranju hodali gore dolje, otpuhivali kolutove dima ili se igrali ravnalom. Vrhovni se nije micao, niti se nečime igrao, ni otpuhivao kolutove dima. Rubašov najednom opazi da sam već pet minuta hoda amo tamo po ćeliji; bio je ustao s ležaja potpuno nesvjestan toga. Usto ga je opet zarobio i njegov stari ritual da nikako ne smije nagaziti na rub kamenih ploča na podu, a njihov je raspored znao već napamet. Pritom mu se misli nisu ni načas prestale baviti Vrhovnim — Vrhovnim koji se,

19

sjedeći za svojim radnim stolom i nepomično diktirajući, postupno preobrazio u vlastitu reprodukciju u boji, u dobro poznatu kolor reprodukciju koja je visjela nad svim posteljama i komodama čitave zemlje, i neprekidno, dan i noć, promatrala ljude svojim zamrzlim pogledom,

Rubašov je koračao po ćeliji gore dolje, od vrata do prozora i natrag, između ležaja, umivaonika i kible, šest i pol koraka amo, šest i pol koraka tamo. Pred vratima se okretao desno, pred prozorom lijevo — bila je to stara ćelijska navika: ako se smjer okretanja nije mijenjao, čovjeka bi brzo uhvatila vrtoglavica. Što se odigravalo u mozgu Vrhovnog? Koračajući gore dolje, zamišljao je presjek kroz taj mozak, uredno oslikan sivom vodenom bojom na listu papira pričvršćenom risaćim čavlićima na dasku za crtanje. Vijuge sive moždane tvari klobučale su se poput crijeva, preplitale kao mišićave zmije, pretapale se i gubile poput spiralnih maglica na astronomskim kartama. Što se odvijalo u tim nabreklim sivim vijugama? O dalekim je spiralnim maglicama sve bilo poznato, ali o tome ništa. Stoga je povijest najvjerojatnije i bila više nagađanje o zbivanjima nego znanost. Možda će se jednom kasnije povijest naučavati pomoću statističkih privrednih tabela dopunjenih takvim anatomskim presjecima. Nastavnik će ispisati na ploču životne uvjete širokih slojeva određenog naroda, u određenom razdoblju, u obliku algebarske formule — Ovdje, građani, vidite objektivne činioce koji su uvjetovali povijesni proces. — Zatim će štapom pokazati sivi magleni krajobraz između drugog i trećeg režnja u mozgu Vrhovnog i dodati — A ovdje vidite subjektivni odraz tih činilaca. To je, u drugoj četvrtini 20. stoljeća, dovelo do pobjede načela moći u Evropi. — Dokle god se to ne postigne, politika će biti krvavi diletantizam, obično praznovjerje i crna magija.

Rubašov začu s hodnika korake nekolicine ljudi koji su se ritmički približavali. Prva pomisao bila mu je: sad počinje batinanje. Zastao je nasred ćelije osluškujući isturene čeljusti. Koraci se zaustaviše pred jednom ćelijom: začu se tiha zapovijed, zazveckaše ključevi. Zatim tišina.

20

Rubašov je stajao ukrućen između ležaja i kible, zadržavao dah i očekivao prvi krik. Sjećao se: taj prvi krik, u kojem je još prevladavala zaprepaštenost nad tjelesnim bolom, bio je obično najgori; ono što je slijedilo bilo je već podnošljivije, čovjek bi se na to naučio i nakon nekog vremena moglo se čak, prema zvuku i ritmu krikova, stvarati zaključke o vrsti mučenja. Potkraj se većina podjednako ponašala, bez obzira na razlike u temperamentu i glasu: krikovi bi slabjeli, prelazeći u slabačko jecanje i krkljanje, što je značilo da je batinanje prestalo. Ubrzo zatim obično bi se vrata ćelije zalupila uz štropot, svežanj ključeva bi ponovo zazveckao, i začuo bi se prvi krik sljedećeg, često i prije nego bi ga ščepali, već pri samom pogledu na batinašku ophodnju na vratima ćelije.

Rubašov je nepomično stajao nasred svoje ćelije i očekivao prvi krik. Protrljavši cviker o rukav, rekao je samom sebi da neće ni sada vikati što god se s njim dogodilo. Tu je rečenicu ponavljao u sebi nijemo i jednolično kao što se moli krunica. Stajao je i osluškivao; krika još nije bilo. Čuo je samo prigušenu, golu šutnju zatvorskih hodnika. Tada začu tihi zveket, nečiji glas nešto promrmlja, zalupiše se vrata ćelije. Koraci složno krenuše prema sljedećem.

Rubašov priđe oknu na vratima i pogleda van na hodnik. Skupina se zaustavila preko puta, nešto po strani od njegove ćelije, pred brojem 407. Nosili su doručak. Skupina se sastojala od starog ključara, dva dežurna zatvorenika koji su teglili kotlić s vrućom vodom za čaj, još jednoga koji je nosio košaru narezanog crnog kruha, i dvojice u uniformama s pri- pasanim pištoljima. To nisu bili batinaši; dijelio se doručak.

Broj 407 upravo je primao kruh. Rubašov ga nije vidio; broj 407 je vjerojatno stajao u propisnom stavu u svojoj ćeliji, jedan korak od vrata; Rubašov mu je vidio samo ruke do lak- tova. Bile su gole i vrlo mršave; stršile su iz okvira vrata u hodnik kao dva usporedna vodoravna štapa. Dlanovi nevidljivog broja 407 bili su okrenuti na gore i lako zaobljeni poput plitice. Primivši kruh, ruke su se sklopile i povukle natrag u nevidljivost ćelije. Vrata pred brojem 407 zalupiše se.

21

Rubašov napusti okno i nastavi koračanje po ćeliji. Prestao je trljati cviker o rukav, odloživši ga na njegovo mjesto, i ud- isao duboko i s užitkom. Zviždukao je i čekao na doručak. Preostao je samo lagani osjećaj nevoljkosti; one tanke podlaktice i dlanovi zaobljeni u pliticu nejasno su ga podsjećale na nešto što nije mogao odrediti. Nije znao što je to; ali obrisi onih ispruženih ruku, pa čak i sjene na njima, bili su mu poznati — poznati, a ipak nestali iz sjećanja kao odlomci neke melodije ili miris jedne uličice lučkoga grada...

7.

Doručkaši su već otključali niz vrata i zalupili njima, ali njegova još nisu. Rubašov se vrati oknu da vidi kad će konačno doći; veselio se vrućem čaju. Kotlić se pušio, a na površini su plivale tanke limunove kriške. Skinuo je cviker i prislonio oko na otvor. Njegovo je vidno polje obuhvaćalo četiri ćelije nasuprot: brojeve 401 do 407. Nad ćelijama se poput balkona protezala uska željezna galerija; iza nje bile su opet ćelije, one na drugom katu. Povorka s doručkom upravo se vraćala hodnikom zdesna; očito su najprije obavljali ćelije neparnog niza, zatim one s parnim brojem. Sada su stajali pred brojem 408. Rubašov ponovo ugleda kotlić koji se pušio i dežurnog s košarom kruha u kojoj je sada bilo svega nekoliko kriški. Vrata pred brojem 406 odmah su se zalupila; ćelija je bila prazna. Povorka se približi, prođe mimo njegovih vrata i zastade pred brojem 402.

Rubašov započe udarati šakom o vrata. Opazi da su dežurni koji su nosili kotlić izmijenili poglede i usmjerili ih u pravcu njegove ćelije. Ključar se zaposlio svežnjem ključeva pred vratima broja 402 i pretvarao se da ništa ne čuje. Obojica uniformiranih stajala su okrenuta leđima Rubašovljevu oknu. Sada su dodavali kruh kroz otvorena vrata broja 402; povorka se trebala udaljiti svakog časa. Rubašov zabubnja još žešće o vrata. Izuje cipelu i poče njome lupati u vrata.

Krupniji od dvojice uniformiranih polako se osvrnu,

22

baci ukočen i bezizražajan pogled na Rubašovljeva vrata i okrenu se natrag. Ključar zalupi vratima broja 402. Dežurni s kotlićem stajali su neodlučno. Uniformirani koji se bio osvrnuo reče nešto starom ključaru koji slegnu ramenima i zveckajući svežnjem ključeva krenu vukući noge prema Rubašovljevim vratima. Dežurni s kotlićem pođoše za njim; dežurni s kruhom ostade na mjestu rekavši nešto broju 402 kroz kontrolku.

Rubašov odstupi jedan korak od vrata čekajući da se otvore. Napetost u njemu najednom splasnu; postade mu svejedno hoće li dobiti čaj ili ne. Uostalom, na povratku se s čaja u kotliću nije više dizala para, a limunove kriške na ostatku blijedožute tekućine djelovale su uvelo i kao da su se stisle.

Ključ se okrenu u njegovim vratima, zatim se na kon- trolki pojavi upiljena zjenica i ponovo nestade. Vrata se naglo rastvoriše. Rubašov je bio sjeo na ležaj i obuo cipelu. Ključar pridrža vrata onom krupnome u uniformi koji ko- raknu u ćeliju. Imao je okruglu, glatko izbrijanu lubanju i bezizražajne oči. Kruta oficirska uniforma škriputala je na njemu kao i čizme; Rubašovu se učini da osjeća miris kože njegova revolverskog opasača. Stao je uz kiblu i ogledao se po ćeliji, koja postade tijesna zbog njegove prisutnosti.

— Niste pospremili ćeliju — obrati se mirno Rubašovu.— Vi znate da je to propis.

— Zašto sam preskočen pri podjeli doručka? — upita Rubašov jednako mirno i pogleda uniformiranog čovjeka kroz cviker.

— Ako želite raspravljati sa mnom, morat ćete najprije ustati — odvrati oficir.

— Nemam ni najmanje volje ni namjere s vama raspravljati — odvrati Rubašov i zabavi se vezanjem cipele.

— Onda nemojte drugi put lupati o vrata, inače ćemo morati protiv Vas primijeniti redovite disciplinske mjere— reče oficir. Još se jednom pažljivo ogleda po ćeliji. — Zatvorenik nema krpu za pranje poda — obrati se ključaru. Ovaj reče nešto dežurnom za kruh koji trčećim korakom nestade u hodniku. Dvojica preostalih dežurnih stajala su

23

na otvorenim vratima i radoznalo razgledali ćeliju. Drugi uniformirani okrenuo im se leđima, stojeći na hodniku raširenih nogu i s rukama na leđima.

— Uhapšenik nema ni porcije — doda Rubašov, još uvijek zaposlen vezivanjem cipele. — Vjerojatno mi želite olakšati trud oko štrajka glađu. Divim se vašim novim metodama.

— Varate se — reče oficir pogledavši ga bezizražajno. Imao je široki ožiljak na glatko izbrijanoj lubanji, a u zapučku je nosio traku odlikovanja iz Revolucije. Ipak je bio u Građanskom ratu, pomisli Rubašov. Ali to je davno prošlo i više ne znači ništa.

— Varate se. Preskočeni ste pri doručku jer ste se prijavili kao bolestan.

— Zubi — javi se stari ključar koji je stajao oslonjen na vrata. Još je bio u papučama, uniforma mu je bila zgužvana i uprljana mrljama od jela.

— Kako vas volja — reče Rubašov. Na vrhu jezika bio mu je oštar odgovor; htio je pitati ubraja li se u zadnja dostignuća režima to što bolesnike liječe uskraćivanjem obroka, ali je rekao samo — Kako vas volja. — Bilo mu je svega dosta.

Dežurni za kruh dotrča zadihan i mašući prljavom krpom. Ključar mu uze krpu iz ruke i baci je u kut pored kible.

— Imate još nekih želja? — upita oficir bez ironije.— Pustite me na miru s tom vašom komedijom — odgov

ori Rubašov. Oficir se okrenu da pođe, ključar zazveketa svežnjem ključeva. Rubašov ode do svog prozora okrenuvši im leđa. Kad su se vrata zalupila, sjeti se Rubašov najvažnijeg i jednim se skokom nađe na vratima ćelije. — Papira i olovku — viknu što je glasnije mogao kroz kontrolku. Brzo skinu cviker i priljubi oko na otvor da vidi hoće li se okrenuti. Bio je povikao vrlo glasno, ali povorka je odmicala hodnikom kao da nije ništa čula. Posljednje što je od nje vidio bila su leđa oficira s golom glavom i širokim opasačem s pištoljem zataknutim u kožni tok.

24

8.Rubašov se vrati hodanju po ćeliji: šest i pol koraka do

prozora, šest i pol koraka natrag. Protekla scena bila ga je uzrujala; ponavljao je u mislima njene pojedinosti trljajući cviker o rukav. Trudio se zadržati mržnju koju je prije nekoliko trenutaka osjetio prema oficiru s brazgotinom, zadajući sebi riječ da će time izgraditi stanovitu moralnu prekaljenost za predstojeću borbu. Umjesto toga, ponovo je pokleknuo pred poznatim i fatalnim porivom da se zamisli u protivnikovoj koži i da gleda nedavni prizor njegovim očima. Tu je dakle on, Rubašov, sjedio na ležaju, nizak, šiljaste bradice i bahat, obuvajući, s očitom izazovnom namjerom, cipelu na prljavu čarapu. Svakako, taj je Rubašov imao zasluga i slavnu prošlost, ali jedno je bilo vidjeti ga na kongresnoj govornici, a drugo na slamarici u ćeliji. I to bi trebao biti onaj legendarni Rubašov?, mislio je Rubašov u ime oficira bezizražajnih očiju. Diže dreku zbog svog doručka kao neki đačić i ništa se ne stidi. Ćelija nepospremljena. Rupa u čarapi. Prgavi intelektualac. Kovao je urotu protiv države i poretka; da li radi novca ili »načela«, svejedno je. Nismo mi dizali Revoluciju za zanovijetala. On je doduše pomagao pri njezinu dizanju; tada je bio pravi čovjek, ali sada je star i misli da on jedini ima pravo; zreo je za likvidaciju. A možda je to bio već i onda. U Revoluciji je bilo mnogo mjehura od sapunice koji su se kasnije rasprsli. Da još bar malo drži do sebe, počistio bi ćeliju.

Rubašov razmisli načas ne bi li zaista trebao oprati pod. Stajao je neodlučno nasred ćelije, zatim opet nataknu cviker i stade uz prozor.

Na dvorištu se bilo razdanilo. Dan je bio svijetlosiv s primjesom žućkastog, a ipak ne sasvim neprijazan; u zraku se osjećalo da će opet snijeg. Moglo je biti oko osam sati izjutra; tek su protekla tri sata otkako je stupio u tu ćeliju. Zidovi koji su zatvarali dvorište bili su nalik kasarnskim zidovima; na svakom se prozoru nalazila željezna rešetka, a ćelije iza rešetaka bile su odviše mračne da bi se vidjela

25

njihova unutrašnjost; nije se čak ni vidjelo stoji li netko tik uz svoj prozor i poput njega gleda snijeg na dvorištu. Bio je to lijep, tek primrznuo snijeg; sigurno je škripao kad se po njemu hodalo. S obje strane ugažene staze, što je vodila oko čitavog dvorišta na deset koračaja od zida, ležao je snijeg poput visokog grudobrana. Kruništem zida nasuprot hodao je amo tamo vojnik na straži. Jednom je, okrećući se, pljunuo u velikom luku na snijeg u dvorištu; zatim se nagnuo preko kruništa da vidi kamo je pljuvačka pala i smrzla se.

Stara bolest, pomisli Rubašov. Revolucionari ne smiju misliti mozgom drugih ljudi.

Ili možda ipak smiju? Ili možda upravo oni i moraju?Kako da čovjek promijeni svijet kad istovremeno misli

mozgom svih tih ljudi?Kako inače da ih čovjek promijeni?Kako da onaj tko shvaća i oprašta još nađe neki razlog da

djeluje?Gdje to ne bi mogao naći nijedan razlog?Strijeljat će me, pomisli Rubašov. Moji ih razlozi neće

zanimati. Prisloni čelo uz prozorsko staklo. Dvorište je ležalo bijelo i tiho.

Prostajao je tako neko vrijeme osjećajući prohladno staklo čelom i ne misleći ni na što. Tek postupno postade svjestan da je već poduže vrijeme prisutan u ćeliji tih ali uporan zvuk kuckanja.

Osvrnu se, posluša. Kuckanje je bilo tako tiho da isprva nije mogao razabrati od kojeg zida dolazi. Dok je prisluškivao, kuckanje prestade. On sam pokuca, najprije na zid sa strane kible, prema broju 406, ali ne dobi odgovor. Pokuša s drugim zidom koji ga je dijelio od broja 402, na strani ležaja. Tu je dobio odgovor. Rubašov se udobno smjesti na ležaj odakle je mogao držati na oku kontrolku, srce mu zakuca, osmjehnu se: prvi je dodir uvijek bio vrlo uzbudljiv.

Sada je broj 402 pravilno kucao: tri otkucaja s kratkim razmacima, zatim stanka, zatim opet tri otkucaja, onda ponovo stanka pa opet tri otkucaja. Rubašov ponovi sav taj slijed znakova da bi dao na znanje da čuje. Napeto je

26

iščekivao da utvrdi zna li onaj drugi »kvadratnu abecedu«, inače je predstojalo dugo natezanje dok je onaj drugi ne bude naučio od njega. Zid je bio debeo i loše je prenosio zvuk; bio je prisiljen sasvim priljubiti glavu uz njega da bi dobro čuo, a usto je neprestano morao promatrati kontrolku. Broj 402 je očito imao veliku praksu; otkucavao je jasno i bez žurbe, vjerojatno s nekim tvrdim predmetom, olovkom ili nečim sličnim. Budući da nije imao prakse, Rubašov je, pamteći brojeve, nastojao zamisliti pred sobom kvadrat slova s dvadeset i pet kocki — pet vodoravnih polja s po pet slova u svakom. Broj 402 otkuca najprije četiri puta, dakle četvrti red: P do U; zatim ponovo četiri puta, dakle četvrto slovo reda: T. Zatim stanka, pa tri otkucaja: treći red, K do O. Onda jedan otkucaj: dakle prvo slovo reda, K. Zatim tri, pa pet otkucaja: treći red, peto slovo, O. Kraj.

— Tko?Praktičan čovjek, pomisli Rubašov, hoće odmah znati s

kim ima posla. Revolucionarna etiketa dokucavanja zahtijevala je zapravo da se počne s nekom političkom lozinkom, da se zatim prenesu vijesti, onda govori o jelu i pušenju; mnogo kasnije, često nakon nekoliko dana, čovjek se eventualno predstavljao. Rubašovljevo dotadašnje iskustvo bilo je, doduše, ograničeno samo na zemlje u kojima je revolucionarna stranka bila progonjena, a nije sama progonila. Stoga su se članovi stranke, radi konspiracije, poznavali samo po imenu bez prezimena — a i ta su tako često mijenjali da je ime gubilo svako značenje. Ovdje je očito bilo drukčije. Rubašov je oklijevao da li da navede svoje ime. Broj 402 postao je nestrpljiv; ponovo je otkucao:

— Tko?Uostalom, zašto ne?, pomisli Rubašov. Otkuca svoje

puno ime i prezime:— Nikolaj Salmanovič Rubašov — i počeka da vidi kakvo

će biti djelovanje.Dugo se nije događalo ništa. Rubašov se osmjehnu; bilo

mu je jasno koliko je taj podatak mogao zaprepastiti susjeda. Pričeka cijelu minutu, pa još jednu; konačno slegnu ram

27

enima i ustade s ležaja. Vrati se svojoj šetnji po ćeliji, ali bi pri svakom okretu zastao i osluhnuo okrenut zidu. Zid je šutio. On protrlja cviker o rukav, krenu sporo i umorno do vrata i pogleda kroz okno na hodnik.

Hodnik je bio prazan; električne žarulje bacale su svoje mrtvo, odstajalo svjetlo; nije se čuo ni glasak. Zašto je broj 402 zanijemio?

Vjerojatno od straha. Valjda se bojao da se ne kompromitira zbog Rubašova. Možda je broj 402 neki apolitični liječnik ili inženjer koji se trese od straha pri pomisli na opasnog susjeda. Sigurno neki nepolitički, inače ne bi prvi upitao ime. Valjda umiješan u nekakvu pripovijest o sabotaži; sjedi već dosta dugo, usavršio se u kucanju, a razdire ga želja da dokaže svoju nevinost. Još, izgleda, naivno vjeruje da njegova subjektivna krivnja ili nedužnost nešto znače, a nema pojma0 višim interesima o kojima se zapravo radi. Najvjerojatnije sada sjedi na ležaju i piše vlastima stoti podnesak koji one neće pročitati, ili stoto pismo ženi koje ona neće primiti. Pustio je iz očaja bradu, crnu puškinsku bradu; prestao se umivati i odao se grizenju noktiju ili potajnim erotskim nastranostima. Nema ničega goreg u zatvoru od svijesti o vlastitoj nevinosti; ona sprječava privikavanje na sredinu i potkopava moral... Odjednom se ponovo začulo kucanje.

Rubašov žurno prisjede na ležaj; ali dva su prva slova već promakla. Sada je broj 402 kucao brzo i manje jasno: očito je bio vrlo uzbuđen:

— ...avo vam budi.»Pravo Vam budi...«

To je iznenađivalo. Broj 402 bio je konformist. Mrzio je opozicijske krivovjerce, kao što je i red; vjerovao je da se povijest kreće tračnicama po nepogrešivom voznom redu i s nepogrešivim skretničarem — Vrhovnim. Vjerovao je da je njegovo hapšenje posljedica nesporazuma, i da su sve vanjsko1 unutarnjopolitičke katastrofe posljednjih godina, od Kine do Španjolske, od gladi do istrebljivanja Stare Garde, samo manja iskakanja iz tračnica ili plodovi vražje rabote Rubašova i njegovih prijatelja opozicionara. Puškinska brada broja 402

28

sada se rasplinula; imao je glatko izbrijano, fanatično lice, a ćelija mu je bila pedantno uredna i pospremljena po svim propisima poput vojničke sobe. Nije imalo nikakvog smisla sporiti s njim jer takve se nije moglo ničemu naučiti. Ali još je manje imalo smisla odreći se jedine, a možda i posljednje veze...

— Tko?— otkuca Rubašov, vrlo jasno i polako. Odgovor je stigao iskidano i neujednačeno:

— Ne tiče vas se.— Kako hoćete — razvučeno otkuca Rubašov i ustade s

ležaja da nastavi koračanje po ćeliji, jer je smatrao razgovor završenim. Međutim kucanje se odmah nastavi, ovog puta vrlo glasno, upravo zvonko, a istovremeno podrugljivo — broj 402 je očito skinuo cipelu da bi osigurao svojim riječima što snažniji dojam:

— Živjelo nj. v. car!A, tu smo, pomisli Rubašov. Još dakle ima pravih, nepa

tvorenih kontrarevolucionara — a mi smo mislili da se oni javljaju još samo u govorima Vrhovnog, kao žrtveni jarci zbog neuspjeha. Tu, međutim, sjedi jedan stvarni kontrarev- olucionar; izlika od krvi i mesa za Vrhovnog; i urliče, kao što se i priliči: živio Car!

— Amen — otkuca Rubašov i osmjehnu se. Odgovor stignu odmah, još glasnije ako je to bilo moguće:

— Svinjo!Rubašova je to zabavljalo. Skinuo je cviker i otkucao met

alnim okvirom, da bi promijenio ton, otegnuto i otmjeno:— Ne razumijem sasvim.Broj 402 kao da je pomahnitao. — Pset... — odbubnjao

je, ali O je izostalo. Umjesto toga — bijes ga je izgleda naglo prošao — on otkuca:

— Zašto su vas zatvorili?Kakva dirljiva naivnost... Lice broja 402 prošlo je preo

brazbu. Sad je to bilo lice carističkog oficira, privlačnih crta i glupo. Možda je nosio i monokl.

Rubašov ponovo otkuca cvikerom:— Politička razmimoilaženja.

29

Kratka stanka. Broj 402 se očito naprezao da se prisjeti nekog ironičnog odgovora. Taj je uskoro i stigao:

— Bravo. Vukovi proždiru jedan drugoga!Rubašov ne odgovori. Njegova je potreba za društvenošću

bila zadovoljena; ponovo se vratio svojoj šetnji. Ali oficir iz 402 postao je izgleda razgovorljiv. Kucao je:

— Rubašov...To se već gotovo moglo nazvati prisnošću.— Da? — odgovori Rubašov.Broj 402 kao da je oklijevao; onda uslijedi oduža

rečenica:— Kad ste zadnji put spavali s nekom ženskom?— Broj 402 je nesumnjivo nosio monokl; po svoj prilici

kucao je njime, a ogoljelo oko nervozno se trzalo. Rubašov nije osjećao odbojnost. Taj se čovjek bar prikazivao onakvim kakav je bio, a to je svakako bilo simpatičnije od parola koje je isprva otkucavao. Rubašov malo razmisli pa pokuca:

— Prije tri tjedna.Odgovor je bio trenutačan:— Pričajte mi.To je već bilo malo previše. Prva Rubašovljeva pobuda

bila je da prekine razgovor; ali, razmislivši, uvidje da bi mu taj čovjek mogao biti vrlo koristan — iz njega se moglo svašta izvući, i preko njega dobiti veza s brojem 400 i daljim ćelijama. Susjedna ćelija s lijeve strane bila je očito prazna; tu se lanac prekidao. Rubašov požali što nije imao nikakve prakse iz konverzacije oficirskih kasina. Pade mu na pamet stara šansona iz predratnih godina, koju je kao student čuo u nekom kabaretu gdje su damice u crnim čarapama plesale francuski kankan; uzdahnuo je i otkucao cvikerom:

— Grudi kao jabučice...Nadao se da je pogodio pravi ton. Izgleda da je bilo tako,

jer je broj 402 navaljivao:— Dalje. Pojedinosti.Sad je već sigurno nervozno čupkao brčiće. Nesumnjivo

je imao tanke brčiće zasukanih krajeva. Neka ga vrag odnese; bio je jedina veza i čovjek je morao ostati u dobrim odnosi

lo

ma s njim. O čemu se razgovaralo u oficirskim kasinima?0 ženama i konjima... Rubašov protrlja cviker o rukav i savjesno otkuca:

— Bedra kao u divlje ždrebice...Zastao je iscrpljen. Uz najbolju volju nije se mogao ničeg

boljega sjetiti. Ali broj 402 bio je neobično zadovoljan:— Vražji momak! — otkucao je oduševljeno.Sigurno je grohotao, ali ništa se nije čulo; pljeskao se po

bedrima i sukao brk, ali ništa se nije vidjelo. Apstraktna op- scenost nijemog zida ostavila je mučan dojam na Rubašova.

— Dalje — navaljivao je broj 402.— Nije išlo. — Gotovo — razdraženo otkuca Rubašov

1 smjesta požali. Čovjek nije smio uvrijediti broj 402. On se, međutim, nije lako vrijeđao. Uporno je kuckao svojim monoklom:

— Dalje. Molim, molim...Rubašov se već bio toliko vratio u praksu da nije više

morao svjesno brojati otkucaje, nego ih je neposredno pretvarao u slušne osjete. Činilo mu se kao da osjeća ton kojim je broj 402 moljakao daljnju erotsku građu. Moljakanje se ponavljalo:

— Molim, molim...Broj 402 bio je vjerojatno još mlad i trpio je prave muke.

Sigurno je neprestano čupkao brčiće, vratio monokl na oko i osluškivao zapiljivši se u obijeljeni zid.

— Dalje. Molim, molim...... i piljio dalje u nijemi zid, na kojem su mrlje vlage malo

pomalo poprimale obrise žene s grudima poput jabučica i bedrima kao u ždrebice.

— Pričajte mi jos. Molim, molim.Možda je kleknuo na ležaj i spojio dlanove — kao za

tvorenik na drugoj strani hodnika kad je primao obrok kruha.

A tada odjednom Rubašov postade svjestan na što ga podsjeća ta gesta od maločas, ti spojeni i lako, poput plitice, zaobljeni dlanovi nevidljivog primatelja kruha. Pieta...

31

9.Pieta. — Galerija slika jednog srednjonjemačkog grada,

jednog ponedjeljka poslije podne. U galeriji nije bilo nikoga osim Rubašova i mladića radi čijeg susreta je Rubašov i doputovao; razgovarali su na okrugloj plišanoj sofi usred prazne dvorane, zidova ovješenih tonama teškog ženskog mesa flamanskih slikara. Bilo je to 1933., prvih mjeseci terora, nedugo prije Rubašovljeva hapšenja. Pokret je bio razbijen a na njegove je pripadnike vođena hajka kao na divljač; uhvaćene su premlaćivali nasmrt. Partija nije više postojala kao politička organizacija, nego tek kao hrpa krvavog mesa s tisuću ruku i nogu. I kao što mrtvacima i dalje rastu kosa i nokti, tako su se micale pojedine stanice, mišići, dijelovi udova mrtve Partije. Posvuda su u zemlji živjele male skupine ljudi koji su preživjeli katastrofu i dalje djelovali u konspirativnoj ilegalnosti. Sastajali su se u podrumima, šumama, po kolodvorima, muzejima i sportskim dvoranama. Neprestano su mijenjali prenoćišta, ime, dnevni raspored kretanja. Poznavali su se samo po imenu bez prezimena i nisu se pitali za adrese. Jedan su drugome polagali život u ruke, i nisu nikada do kraja vjerovali jedni drugima. Tiskali su letke u kojima su nastojali uvjeriti same sebe i druge da su još živi. Šuljali su se noću uličicama predgrađa i ispisivali stare parole po zidovima kao dokaz da još postoje. Penjali su se u praskozorje na tvorničke dimnjake i vješali stare zastave da bi dokazali da još postoje. Leci su dospijevali pred oči tek ponekog pojedinca koji bi ih brzo odbacio, jer bi se stresao od jeze na tu poruku mrtvaca; parole na zidovima gasnule su na prvi pijev pijetlova, a zastave bi skidali s dimnjaka; ali uvijek bi se iznova pojavljivale. U čitavoj su zemlji naime postojale malobrojne skupine ljudi koji su se nazivali »mrtvaci na dopustu«, i koji su ulagali preostale dane života u to da dokažu da u njima još ima života.

Međusobnih veza nisu imali; živčane su niti Partije bile raskidane i svaka je skupina postojala za sebe. Malo pomalo one su ponovo počele pružati pipke. Iz inozemstva su dolazili

32

ugledni trgovački putnici, krećući se s lažnim putnicama i putnim kovčezima dvostrukih stranica; bili su to kuriri. U pravilu su ih hvatali, podvrgavali mučenju i skidali im glave; na njihova mjesta dolazili su drugi. Partija je i dalje bila mrtva; nije mogla disati ni micati se, ali kosa i nokti i dalje su joj rasli, a centrala iz inozemstva puštala je galvansku struju u njeno ukočeno truplo, što je izazivalo grčevite trzaje u udovima.

Pieta... Rubašov zaboravi na broj 402 i vrati se svojoj šetnji po ćeliji, šest i pol koraka amo i tamo; ponovo je bio na okrugloj plišanoj sofi u praznoj galeriji slika gdje -se osjećao miris prašine i laštila za parket. Dovezao se ravno s kolodvora do ugovorenog sastajališta, nekoliko minuta prerano. Bio je prilično siguran da je ostao nezapažen. Njegov kovčeg, s uzorcima noviteta zubarske opreme jedne nizozemske tvrtke, ležao je u garderobi. Sjedio je na okrugloj sofi presvučenoj plišem, promatrao kroz cviker gromade mlohavog mesa po zidovima i čekao.

Mladić, čije je ime bilo Richard i koji je tada vodio partijsku grupu u gradu, zakasnio je nekoliko minuta. To mu je bilo prvi put što vidi Rubašova, a i Rubašov nije njega vidio prije toga. Već je bio prošao kroz dvije prazne dvorane kad je ugledao Rubašova na okrugloj sofi. Rubašovu je na koljenu ležala knjiga »Jadi mladog Werthera« u popularnom džepnom izdanju. Opazivši knjigu, mladić se neupadljivo ogleda i sjednu na sofu do Rubašova. Bio je ponešto povučen i sjedio je odmaknut za dobar lakat od Rubašova na rubu sofe, s kapom u krilu. Po zanimanju je bio bravar, a na sebi je imao crno praznično odijelo, jer je znao da bi u kombinezonu u muzeju upadao u oči. — Kao prvo — rekao je— moram se ispričati zbog zakašnjenja.

— Dobro — odvrati Rubašov — a sada da najprije prođemo vaše ljude. Imaš li kod sebe popis?

Mladić, po imenu Richard, odmahnu glavom.— Nikakvog popisa nemam kod sebe — odgovori on.

— Sve imam u glavi — adrese i sve drugo.— Dobro — reče Rubašov — ali ako te uhvate, onda su

sve veze prekinute.

33

— Ne, ne — odgovori Richard. — Imajući to u vidu, dao sam popis Anni. To mi je, naime, žena.

Zastao je, progutao slinu, a jabučica u grlu mu zaigra; prvi put pogledao je ravno u Rubašova. Rubašov primijeti da su mu upaljene oči; očne jabučice bile su prošarane krvnim žilicama i lagano izbočene; brada i obrazi nad crnim ovratnikom prazničnog odijela bili su neobrijani. — Znaš, Anni su sinoć uhapsili — dodao je i pogledao Rubašova; a Rubašov je u njegovim očima pročitao tupu i nerazumnu nadu da će on, kurir Centrale, učiniti čudo i pomoći mu.

— Tako? — odvrati Rubašov protrljavši cviker o rukav. — Onda je, dakle, policija dobila cijeli popis.

— To ne — odgovori Richard. — Znaš, moja šogorica je bila u stanu kad su došli po Anni, pa joj je Anni još uspjela neprimjetno dodati popis. Kod nje je to sigurno. Ona je, naime, udana za policajca, ali drži našu stranu.

— Aha — odvrati Rubašov. — A gdje si ti bio kad su ti hapsili ženu?

— Bilo je to ovako — odgovori Richard. — Ja, znaš, već tri mjeseca ne spavam u svom stanu. Imam dobrog prijatelja koji je kinooperater i kome mogu doći u kabinu, a kad predstave završe, mogu prespavati u operaterskoj kabini. Znaš, u kabinu se ulazi ravno s ulice, preko požarnih ljestvi. Imam i besplatno kino, koliko me volja — prekinuo se i progutao slinu. —A moj prijatelj uvijek daje Anni besplatne ulaznice pa ona, kad su ugašena svjetla, pogleda prema operatorskoj kabini. Istinabog, ne može me vidjeti, ali ja sam joj, znaš, par puta sasvim jasno vidio lice kad bi platno bilo jako osvi- jedjeno...

Ušutio je. Točno nasuprot Richarda visio je jedan »Sudnji dan«; anđeli s uvojcima i jedrim stražnjicama ulijetali su trubeći u olujni oblak. Lijevo od Richarda visio je crtež perom jednog njemačkog majstora; Rubašov je vidio samo njegov djelić — ostalo su zaklanjali plišani naslon sofe i Richardov zatiljak — mršave Marijine ruke, sljubljenih dlanova poput plitice, i malo praznog neba s vodoravnim potezima perom. Više se nije vidjelo, jer se Richardova glava

34

dok je govorio nepomično ukrutila nad lako pognutom crvenkastom šijom.

— Aha — reče Rubašov. — Koliko ti godina ima žena?— Sedamnaest godina — odgovori Richard.— Tako. A koliko imaš ti godina?— Devetnaest — odgovori Richard.— Djece vjerojatno nemate, je li? — upita Rubašov

ispruživši malo vrat, ali ipak nije vidio ostatak crteža.— Prvo je na putu — odgovori Richard sjedeći

nepomično, kao od olova izliven.Rubašov ušuti neko vrijeme, zatim sasluša popis članova

od Richarda. Sastojao se od tridesetak imena. Postavio je više pitanja i zapisao nekoliko adresa u knjigu narudžbi zubarskih potrepština nizozemske tvrtke, u prazna mjesta dugog popisa mjesnih zubara, dentista i uglednih građana iz telefonskog imenika. Kad su to završili reče Richard:

— Sada bih ti, druže, dao kratki izvještaj o našem radu.— Dobro — odgovori Rubašov — slušam.Richard otpoče s izvještajem. Sjedio je lagano pognut,

pola metra udaljen od Rubašova, na uskoj plišanoj sofi, s velikim crvenim šakama na koljenima prazničnog odijela, ne promijenivši držanje ni jednog jedinog časa. Govorio je o zastavama na dimnjacima, o natpisima na zidovima, o lecima ostavljenim po tvorničkim zahodima, suho i činjenično poput knjigovođe. Njemu nasuprot letjeli su anđeli ususret oluji trubeći fanfare; za njegovim potiljkom pružala je nevidljiva Marija mršave ruke; posvuda sa zidova buljile su u njih goleme grudi, bedra i bokovi...

»Grudi kao jabučice«, sjeti se Rubašov. Zastao je na trećoj crnoj kamenoj ploči poda do ćelijskog prozora, i osluhnuo kuca li još broj 402. Ništa se nije čulo. Rubašov priđe oknu pogledavši na broj 407 preko puta odakle su se bile pružile ruke da prime kruh. Vidio je sivo oličena vrata ćelije i mali crni otvor kontrolke. Hodnik je kao i uvijek bio električno osvijetljen, te tako pust i nijem da nije mogao vjerovati da iza tih vrata žive ljudi...

Dok je Richard podnosio izvještaj, Rubašov ga nije

35

prekidao. Od trideset muškaraca i žena koje je Richard bio okupio nakon katastrofe preostalo je još sedamnaestero. Dvoje, jedan tvornički radnik i njegova djevojka, skočili su s prozora kad su došli po njih. Jedan je dezertirao, izgubio se iz grada, otputovao, jednostavno nestao. Dvojica stoje pod sumnjom da su policijski špijuni, ali ne zna se sa sigurnošću je li tako. Tri su istupila iz Partije iz protesta protiv politike Centrale; dva od njih osnovala su novu opozicijsku grupu, treći se pridružio Umjerenima. Petero ih je uhapšeno; među njima Anni, sinoć; za dva od tih zna se da više nisu na životu. Ostalo ih je dakle sedamnaest koji dalje bacaju letke i pišu po zidovima.

Richard je izvještavao vrlo podrobno, da bi Rubašov mogao shvatiti sve osobne odnose; jer oni su bili od posebne važnosti; on međutim nije znao da je Centrala imala svog povjerenika u njegovoj grupi i da je, zahvaljujući tom povjereniku, Rubašov već bio upoznat s većinom činjenica. On isto tako nije znao da je taj povjerenik onaj isti kinooperater u čijoj je kabini spavao, a niti to da taj već dulje vrijeme održava intimne odnose s Anni koju su protekle noći uhapsili. Sve to Richard nije znao. Rubašov je međutim znao. Pokret je doduše ležao u ruševinama, ali je njegov obavještajni i nadzorni aparat još radio. Bilo je to možda jedino što je još radilo, a na čelu toga stajao je u to vrijeme Rubašov. Ni to nije znao mladi Richard bivoljeg vrata u prazničnom odijelu. On je znao jedino to da su odveli Anni i da se mora nastaviti s izradom letaka i ispisivanjem zidova, kao i to da se Rubašovu, koji je došao iz Centrale, treba vjerovati kao ocu, ali se to ne smije pokazati niti ispoljiti ikakvu slabost; jer onaj tko je mekan i osjećajan ne može ispunjavati zadatke i mora se odbaciti. Odbaciti iz Pokreta, u osamljenost, u ništavilo.

...Izvan ćelije, po hodniku, približavali su se koraci. Rubašov priđe vratima, skide cviker, prisloni oko na kon- trolku. Dva stražara s kožnim revolverskim opasačima vodili su hodnikom seoskog momka; za njim je išao stari ključar sa svežnjem ključeva. Momku sa sela jedno je oko bilo nateklo i imao je okrvavljenu gornju usnu; prolazeći, obrisao je ruka

36

vom nos koji je krvario; lice mu je bilo tupo i bezizražajno. Dalje u dnu hodnika, izvan Rubašovljeva vidokruga, otvorila su se i uz štropot zalupila ćelijska vrata. Zatim su se stražari i ključar sami vratili hodnikom.

Rubašov je šetao ćelijom. Vidio je sebe kako sjedi na okrugloj plišanoj sofi pored Richarda; ponovo je čuo šutnju koja je nastupila pošto je mladić završio izvještaj. Nije se micao, sjedeći s rukama na koljenima i čekajući. Sjedio je poput nekoga tko se ispovjedio, pa sada čeka na ispovjednikov sud. Dulje vrijeme Rubašov nije rekao ništa. Zatim upita:

— Dobro. Jesi li gotov?Mladić kimnu glavom; jabučica na grlu pokrenu mu se

gore pa naniže.— U tvom izvještaju ima nejasnoća — započe Rubašov.

— Nekoliko si puta spominjao letke koje ste sami izradili. Nama su oni poznati i njihov je sadržaj izazvao oštru kritiku. U njima ima formulacija koje su za Partiju politički neprihvatljive.

Mladi Richard preplašeno ga pogleda; obli ga crvenilo. Rubašov opazi sasvim jasno kako mu se zažarila koža nad jagodicama, a mreža krvnih žilica u lako izbuljenim, upaljenim očima gušće razgranala.

— S druge strane — nastavi Rubašov — mi smo vam u nekoliko navrata poslali gotov tiskani materijal za raspačavanje, i u njemu primjerke službenog partijskog glasila na tankom papiru. Vi ste primili te pošiljke.

Richard kimnu glavom. Zažarenost mu se nije povlačila s lica.

— Ali vi niste raspačali naše materijale i oni se uopće ne spominju u tvom izvještaju; umjesto toga, širili ste materijale koje ste sami izradili — bez nadzora i odobrenja Partije.

— Ali to smo m-morali — jedva protisnu Richard. Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker; tek sada je primijetio da mladić na mahove muca. Zanimljivo, pomisli, to je treći slučaj u dva tjedna. Imamo vrlo defektan ljudski materijal. Razlog su ili prilike pod kojima moramo djelovati— ili sam Pokret stimulira selekciju defektnih.

37

— T-ti to, d-druže, moraš ipak shvatiti — odvrati Ri- chard sve uzbuđenije. — T-ton vaše p-propagande bio je pogrešan, j-jer...

— Tiho govori — prekide ga najednom oštro Rubašov.— I ne okreći glavu prema vratima.

Visoki mladić u uniformi crne tjelesne garde Diktature ušao je u dvoranu u društvu svoje djevojke. Djevojka je imala plavu kosu; on joj je obujmio široke bokove, a njena je ruka ležala njemu na ramenu. Nisu se osvrtali na Rubašova i njegova subesjednika, a zastali su pred anđelima s fanfarama okrenuvši leđa sofi.

— Nastavi — reče Rubašov mirnim, prigušenim glasom, izvadivši automatskim pokretom tabakeru iz džepa. Tada se sjeti da se u Muzeju ne smije pušiti pa vrati tabakeru u džep. Mladić je sjedio kao oduzet strujnim udarom, buljeći u ono dvoje. — Nastavi — poluglasno ponovi Rubašov.— Mucaš li još od djetinjstva? Odgovori mi i ne gledaj tamo.

— S-samo k-koji put — izusti Richard s velikim naporom.

Ono dvoje pomaknu se dalje-niz red slika. Zastadoše pred aktom gojazne žene koja se odmarala na somotnom ležaj u i gledala u promatrača. Muškarac promrmlja nešto očito šaljivo, jer djevojka zakikota i potajno se ogleda na dvije prilike na sofi. Krenuše dalje prema jednoj mrtvoj prirodi s ustrijeljenim fazanima i voćem.

— N-ne bi li bilo bolje da izađemo? — upita Richard.— Ne — odvrati Rubašov. Bojao se da će se mladić,

ako ustanu, napadno ponašati u svom uzbuđenju. — Brzo će otići. Mi tu sjedimo u polumraku i ne vidi nas se jasno. Udahni nekoliko puta polako i duboko, to pomaže.

Djevojka opet zakikota; par se polako kretao prema izlazu. U prolazu okrenuše oboje glave prema Rubašovu i Richardu. Već su bili na samom izlazu, ali djevojka pokaza prstom crtež Pietct; zaustaviše se pred slikom. — S-smeta li j-jako kad m-mucam? — tiho upita Richard gledajući u pod pred sobom.

38

— Čovjek se mora svladavati — suho odgovori Rubašov. Nije mogao dopustiti da se sada stvori ikakva prisnost.

— Bit će b-bolje za k-koji čas — odgovori Richard, a jabučica na grlu: grčevito je zaigrala. — Anni mi se uvijek s-smijala zbog toga.

Sve dok se ono dvoje nalazilo u dvorani, Rubašov nije mogao usmjeravati razgovor. Leđa uniformiranog čovjeka prikovala su ga uz Richarda. Zajednička ugroženost malo je pomogla mladiću da prevlada svoju povučenost; čak se nešto primakao Rubašovu na sofi.

— Ipak me je v-voljela b-bez obzira na to — nastavio je šapćući, obuzet drugom, tišom vrstom uzbuđenja. — N- nikad nisam bio načistu s njom. Nije htjela ovo dijete, ali nije htjela ni p-pobaciti. M-možda joj sada neće n-ništa, jer je u drugom stanju. Već se to, sasvim j-jasno vidi. M-misliš li da oni t-tuku i t-trudnice?

Pokazao je bradom prema leđima muškarca u uniformi. Taj se čas uniformirani najednom osvrnu prema Richardu. Pogledi im se na trenutak sretoše. Muškarac tiho reče nešto djevojci; i ona se osvrnu. Rubašov opet posegnu za taba- kerom, ali je ovog puta ispusti još u džepu. Djevojka reče nešto povukavši uniformiranog muškarca za sobom. Par se polako udalji iz dvorane; muškarac kao da je oklijevao. Još se jednom začuo djevojčin kikot izvan dvorane, a zatim njihovi koraci koji su se udaljavali.

Richard okrenu glavu i zagleda se za njima. Njegov je pokret omogućio Rubašovu da prvi put vidi na crtežu tanke Marijine ruke do lakta. Bile su to mršave ruke male djevojčice, i bestežinski su se uzdizale prema stupu križa.

Rubašov pogleda na sat. Mladić se, a da to ni sam nije primijetio, ponovo malo odmaknuo od njega na sofi. — Moramo zaključiti — reče Rubašov. — Ako sam te, druže, dobro shvatio, ti kažeš da namjerno nisi širio naše materijale, jer se nisi slagao sa sadržajem. Ni mi se nismo slagali sa sadržajem tvojih letaka. Tebi je, druže, valjda jasno da to nužno povlači određene konsekvence.

Richard okrenu upaljene oči prema njemu. Zatim opet

39

obori glavu. — Znaš i sam da su ti materijali bili puni gluposti — odgovori on tiho i bezbojno. Najednom nije više mucao.

— Ništa ja o tome ne znam — suho odvrati Rubašov.— Vi ste pisali kao da se ništa nije dogodilo — nastavi

mladić istim umornim, pospanim glasom. — Oni su zdrobili Partiju, a vi ste samo nizali fraze o nesalomljivoj volji za pobjedom: iste laži kao u ratu. Kome god smo to pokazali samo bi pljunuo. Pa znaš to sve i sam.

Rubašov je promatrao mladića koji je sada sjedio nagnut sasvim napred, oslonivši se laktovima na koljena i podbočivši bradu crvenim šakama. Odgovorio je suho:

— Već mi drugi put pripisuješ mišljenje koje ne dijelim. Moram te moliti da prestaneš s tim.

Richard polako okrenu glavu prema njemu i pogleda ga ispitivački i zapanjeno svojim upaljenim očima. Rubašov nastavi:

— Partija prolazi kroz teška iskušenja. Druge revolucionarne partije prošle su kroz još teža. Tu je presudna njihova nesalomljiva volja. Onaj tko sada postane mekan i sentimentalan ne spada u naše redove. Tko širi paničarstvo ide protivniku na ruku. Sto on pritom misli, ne mijenja na stvari. Svojim držanjem on se pretvara u štetočinu Pokreta, i prema njemu će se kao takvom postupati.

Richard je i dalje sjedio podbočivši šakama bradu, ali lica okrenutog Rubašovu.

— Ja sam dakle štetočina Pokreta — reče. — Ja idem protivniku na ruku. Možda sam čak za to i plaćen. Vjerojatno i Anni.

— U vašim lecima — nastavi Rubašov istim suhim glasom — čije autorstvo priznaješ, česte su ovakve postavke: mi smo pretrpjeli poraz, Partiju je zadesila katastrofa, mi moramo otpočeti iznova i našu politiku iz temelja mijenjati. To je defetizam. To demoralizira i izjeda borbenu moć Pokreta.

— Ja znam samo jedno — odvrati Richard — da se ljudima mora reći istina, jer je oni i bez toga znaju. Smiješno je podmetati im laži.

40

— Kongres partijskog vodstva — nastavljao je Rubašov — utvrdio je u svojoj rezoluciji da Partija nije pretrpjela poraz, nego je izvršila privremeno povlačenje, kao i to da nema nikakve osnove da se mijenja njena dotadašnja politika.

— Ali to su gluposti.— Ako tako nastaviš, morat ćemo prekinuti ovaj razgov

or.Richard načas umuknu. U dvorani se počelo mračiti;

obrisi anđela i ženskih tijela na zidovima omekšaše još više i postadoše još nejasniji.

— Oprosti — javi se Richard. — Htio sam reći ovo: vodstvo Partije griješi. Vi govorite o »strateškom povlačenju«, a više od polovice našeg članstva poubijano je, dok su ostali sretni što su uopće živi i u gomilama prelaze na drugu stranu... ovakva cjepidlačenja kojima se vi tamo vani bavite, to ovdje nitko ne shvaća...

Crte Richardova lica počele su i same bivati nejasne u polumraku. Načas je zastao ali je zatim dodao:

— A Anni, i ona je valjda sinoć izvršila »strateško povlačenje«. Shvati zaboga, pa mi svi ovdje živimo kao u džungli...

Rubašov počeka hoće li Richard još nešto reći, ali on je šutio. Mrak se spuštao sve brže. Rubašov skinu cviker i protrlja ga o rukav.

— Partija ne može griješiti — reče Rubašov. —Ti i ja, mi možemo pogriješiti, ali Partija ne. Partija je, druže, više nego ti i ja i tisuće kao ti i ja. Partija je utjelovljenje revolucionarne ideje u povijesti. Povijest ne poznaje kolebanja i obzire. Ona se neumoljivo i nepogrešivo valja prema svome odredištu. Na svakom zavoju ona taloži nanos i mulj i leševe utopljenika. Ali — ona zna svoj put. Povijest se ne vara. Onome tko nema te bezuvjetne vjere u Partiju, nema mjesta u njezinim redovima.

Richard je šutio podbočivši glavu o šake i okrenuvši nepomično lice Rubašovu. Budući da nije ništa odvratio, Rubašov nastavi:

— Sprječavao si širenje naših materijala; gušio si glas

41

Partije. Raspačavao si letke u kojima je svaka riječ bila kriva i štetna. Pisao si: »Ostatke revolucionarnog Pokreta treba okupiti i ujediniti sve snage koje se protive tiraniji; moramo zaboraviti stare međusobne sukobe i zajednički početi borbu iznova.« To je nepravilno. Za Partiju ne postoji udruživanje s Umjerenima. Upravo su Umjereni u svoj svojoj dobronamjernosti bezbroj puta izdali Pokret; oni će to učiniti i sljedeći put, i ponovo nakon toga. Tko god se upušta u kompromise s njima — postaje grobar Revolucije. Ti pišeš »Kad kuća gori, svi moraju gasiti; budemo li se dalje prepirali oko doktrina, ostat će od nas samo pepeo.« To je nepravilno. Mi se protiv vatre borimo vodom; drugi uljem. Kao prvo, prije nego udružimo gasioce, mora se, dakle, utvrditi koji je način ispravan: vodom ili uljem. Tako se ne može voditi politika. Očajanjem i strastima nikakva se politika ne može voditi. Kurs Partije je vrlo oštro omeđen, kao ravna i uska planinska staza. I najmanji krivi korak, udesno ili ulijevo, vodi u provaliju. Zrak je rijedak; kome se zavrti u glavi izgubljen je.

Mrak je već toliko bio gust da Rubašov nije više vidio ruke na crtežu. Zazvonilo je dvaput, prodorno i dugo; za četvrt sata Muzej se zatvara. Rubašov pogleda na sat; još je preostalo da kaže presudnu riječ, i tada je skinuo cijelu stvar s vrata. Richard je i dalje nepokretno sjedio uz njega, podbočivši se laktovima o koljena.

— Da, na to ti ne mogu ništa odgovoriti — oglasi se konačno, a glas mu je ponovo bio bezbojan i vrlo umoran. — To što kažeš bit će da je točno. I ono o planinskoj stazi je lijepo rečeno. Ali ja znam samo to da smo mi izgubili. Oni koji su još preostali bježe od nas. Možda je, druže, previše hladno na našoj planinskoj stazi. Druga strana — oni su svojima dobro podgrijali. Oni imaju glazbu i zastave, i svi sjede oko toplog ognjišta. Možda su zato i pobijedili. A mi ćemo svi skrhati vrat.

Rubašov je šutio. Htio je čuti ima li mladić još nešto dodati prije nego on sam izrekne presudu. Presudu to nije moglo ni u čemu izmijeniti; ali on je ipak pričekao.

42

Teški Richardov lik sve se više rasplinjavao u polumraku. Bio se još malo odmakao od njega na okrugloj sofi, tako da je sada bio okrenut Rubašovu polovicom leđa; sjedio je pogrbljen ukopavši lice gotovo potpuno u ruke. Rubašov je sjedio ukočen i uspravan na sofi i čekao. Osjećao je laki tupi bol u gornjoj čeljusti, vjerojatno je to bio onaj pokvareni očnjak. Poslije nekog vremena začu Richardov glas:

— Sto će se sada dogoditi sa mnom?Rubašov opipa jezikom zub koji ga je bolio. Osjeti potre

bu da to mjesto dodirne prstom prije nego izreče presudu, ali zabrani to sebi. Mirno odgovori:

— Richard, moram ti prenijeti odluku rukovodstva da si isključen iz Partije.

Richard se ne pomaknu. Rubašov opet počeka neko vrijeme prije nego je ustao. Richard ostade sjediti. Samo je pridigao glavu, upravio pogled prema njemu i upitao:

— Jesi li zato došao amo?— Uglavnom — odgovori Rubašov. Htio je otići, ali je

i dalje stajao tamo, pred Richardom koji je sjedio na sofi i čekao.

— Sto će sada biti sa mnom? — upita Richard. Rubašov je šutio. Nakon nekog vremena Richard reče:

— Sad valjda ne mogu više ni stanovati kod druga u projekcijskoj kabini?

Poslije kraćeg oklijevanja odgovori Rubašov:— Bolje ne.Odmah se naljuti na sebe zato što je to rekao, i nije bio

siguran je li Richard shvatio značenje tih riječi. Spusti pogled prema liku na sofi:

— Bolje je da iziđemo iz zgrade odvojeno. Zbogom.Richard uspravi trup iz pogrbljenog položaja, ali ostade

sjediti. Rubašov jedva razabra upaljene, malo izbuljene oči u polumračnoj dvorani, a ipak se upravo ta slika nejasne prilike na sofi trajno urezala u njegovo sjećanje.

Izišao je iz dvorane i odmjerenim koracima, pod kojima je parket pretjerano glasno škripao, prošao kroz susjednu, jednako pustu i polumračnu dvoranu. Tek kad je došao do

43

izlaza, sjeti se da je zaboravio pogledati sliku Pieta; sad je dakle poznavao samo isječak spojenih dlanova i podlaktice tankih ruku.

Zaustavio se na platou širokog stubišta. Zub ga je nešto jače bolio; vani je bilo prohladno pa je čvršće umotao vrat izblijedjelim sivim vunenim šalom. Ulične svjetiljke već su gorjele na prostranom tihom trgu pred Muzejom; u to doba rijetko je tko prolazio tuda; uski provincijski tramvaj dolazio je ulicom s drvoredom brijestova. Rubašov se ogleda za nekim taksijem.

Na samom dnu stubišta Richard ga sustignu. Bio je posve bez daha i vjerojatno je potrčao za njim u posljednji čas. Rubašov se ne zaustavi; nije ni ubrzao ni usporio korak a ni osvrnuo se. Richard je bio za pol glave viši od njega i znatno krupniji, ali se držao pogrbljeno; sav se nekako umanjio prema Rubašovu i prilagodio svoje korake njegovima. Nakon nekoliko koraka upitao je:

—Je li ono mišljeno kao opomena, kad sam te malo prije pitao mogu li i dalje dolaziti na spavanje kod onog druga, a ti si odgovorio »Bolje ne«?

Rubašov ugleda taksi koji je dolazio kroz drvored brijestova s upaljenim prednjim svijetlima. Zaustavio se na rubu pločnika i čekao da se taksi približi. Richard je stajao pored njega. — Ja ti više nemam što reći, Richard — odgovorio je. Domahnuo je taksistu.

— Druže, rukovodstvo me valjda neće odati p-policiji... — promuca Richard. Taksi je usporavao, bio je još samo dvadesetak koraka udaljen od njih. Richard je pogrbljen stajao pred Rubašovom, uhvativši ga za rukav zimskog kaputa i govoreći mu ravno u lice, tako da je niži Rubašov osjetio na čelu njegov dah i malo raspršene sline.

— Ja ipak nisam n-neprijatelj P-partije — govorio je Richard. — Rukovodstvo me n-ne bi smjelo p-poslati pod nož. Druže... .

Taksi se zaustavio uz sam pločnik; vozač je morao čuti zadnju riječ. Razmislivši brzo, Rubašov zaključi da nije imalo smisla otpraviti ga: sto koraka dalje stajao je

44

dežurni policajac. Vozač, starčić u kožnoj jakni, pogleda ih bezizražajnim očima.

— Na kolodvor — reče Rubašov i uđe u taksi. Vozač pruži desnu ruku iza sebe i zalupi vratima. Richard je stajao na rubu pločnika držeći kapu u ruci; u grlu mu je poigravala jabučica. Taksi krenu; do policajca; mimo policajca. Rubašov se, zbog policajca, nije htio osvrnuti; znao je međutim da Richard i dalje stoji na rubu pločnika i gleda za crvenim stražnjim svjetlima taksija.

Vozili su se nekoliko minuta živim ulicama. U toku vožnje taksist se nekoliko puta osvrnuo na Rubašova kao da se želi uvjeriti da ovaj još sjedi u kolima; Rubašov je preslabo poznavao grad da bi znao voze li se zaista u pravcu kolodvora. Ulice su opet opustjele; na kraju jedne aleje pojavila se masivna zgrada s velikim osvijetljenim satom; zaustaviše se pred kolodvorom.

Rubašov izađe; taksiji u tom gradu još nisu imali taksim- etra. — Koliko plaćam? — upita.

— Ništa — odvrati vozač. Lice mu je bilo staro i iz- brazdano borama; izvukao je prljavi crveni rupčić iz džepa kožne jakne i svečano se useknuo.

Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker. Bio je siguran da to lice nije još nigdje vidio. Vozač gurnu rupčić u džep. — Za ljude kao vi, gospodine, uvijek je besplatno — dodao je i zabavio se oko ručne kočnice, ali još nije odlazio. Odjednom pruži Rubašovu ruku. Bila je to staračka ruka s debelim žilama i crnih noktiju. — Sretan put, gospodine — reče i zbunjeno se osmjehnu Rubašovu. —Ako vašem kolegi, koji je bio s vama, bude bilo što trebalo, moje je mjesto pred Muzejom. Možete mu poštom poslati moj broj, gospodine.

Rubašov opazi, desno od sebe, jednog nosača koji se bio naslonio na stup i gledao u njihovu pravcu. Hitno spusti vozaču novac u ispruženu ruku i bez pozdrava uđe u kolodvorsku zgradu.

Morao je čekati jedan sat na odlazak vlaka. U kolodvorskom restoranu popio je lošu kavu; zub ga je mučio. U vlaku je zadrijemao od umora i sanjao da mora bježati pred

45

lokomotivom. U lokomotivi su sjedili Richard i taksist; htjeli su ga pregaziti, jer im nije platio vožnju. Štropot kotača bivao je sve bliži, a njemu su se noge oduzimale. Probudio se s osjećajem mučnine i hladnim znojem na čelu; ljudi u kupeu gledali su ga iznenađeno. Vani je bila noć, vlak je vozio mračnom neprijateljskom zemljom; stvar s Richardom morala se još do kraja srediti; zub ga je bolio. Tjedan dana nakon toga bio je uhapšen.

10.Rubašov se nasloni čelom na prozor i pogleda dolje na

dvorište. Osjećao je umor u nogama i laku vrtoglavicu od duge šetnje po ćeliji. Pogleda koliko je sati: četvrt do podne! Gotovo četiri sata proveo je neprekidno šećući po ćeliji, od časa kad se sjetio crteža PietiL To ga nije začudilo; dosta je dobro poznavao fantazije što ih izazivlje zatvor, opijenost do koje dovode obijeljeni zidovi. Sjetio se kako mu je jedan mladi drug, frizerski pomoćnik po zanatu, jednom pričao da je u drugoj, najtežoj, godini samice znao do sedam sati provesti u fantaziranju otvorenih očiju; tom je prilikom u svojoj ćeliji, koja je mjerila svega pet koraka u dužinu, prehodao dvadeset i osam kilometara i dobio mjehure na tabanima, a da toga uopće nije bio svjestan...

Ovog puta, međutim, to je došlo malo prebrzo; taj ga je porok spopao već prvog dana, dok je prije moralo proći nekoliko tjedana prije nego bi počelo. Neobično je bilo i to što je mislio na prošlost; kronični maštaoci u svojim ćelijama gotovo su uvijek maštali o budućnosti — a o prošlosti samo onako kako je mogla proteći, nikada onako kako je doista protekla. Rubašov je razmišljao kakva mu druga iznenađenja sprema njegov misaoni aparat. Znao je iz iskustva da svako suočavanje sa smrću mijenja mehanizam mišljenja, oslobađajući u njemu najneobičnije reakcije — poput kretanja kompasa primaknutog magnetskom polu.

Nebo je i dalje bilo bremenito snijegom; dolje u dvorištu

46

dva su čovjeka obavljala dnevnu šetnju po raskrčenoj stazi. Jedan je od njih pogledavao prema Rubašovljevu prozoru; bilo je to ili slučajno ili se njegovo hapšenje već pročulo. Bio je mršav, žućkastog lica i imao je zečju usnu. Nosio je tanki kišni ogrtač koji je, zebući, stezao oko ramena. Drugi je bio stariji, zaogrnut pokrivačem s ležaja da se tako obrani od hladnoće. Za vrijeme šetnje nisu razgovarali jedan s drugim, a nakon deset minuta poveo ih je stražar, s pendrekom i revolverom u futroli, natrag u zgradu. Vrata na kojima ih je stražar čekao bila su točno nasuprot Rubašovljevu prozoru; prije nego što su se vrata zatvorila za čovjekom sa zečjom usnom, on je još jednom pogledao gore u pravcu Rubašova. Nikako nije mogao vidjeti Rubašova, čiji je prozor odozdo iz dvorišta sigurno izgledao sasvim mračan; ipak, njegove su se oči zadržavale na prozoru kao da nešto traže. Ja te vidim, a ne poznam te; ti me, međutim, ne vidiš a ipak me očito poznaš, mislio je Rubašov. Sjedne na ležaj, skinu cviker i otkuca broju 402:

— Na šetnji. Tko?Pomisli da je broj 402 vjerojatno uvrijeđen i da neće

odgovoriti. Ali oficir s monoklom kao da nije bio zlopamtilo; odmah je otkucao odgovor:

— Politički.Rubašov se iznenadi; smatrao je mršavog sa zečjom us

nom kriminalcem.— Od vaših? — ponovo upita.— Ne, od vaših — otkuca broj 402, osmjehujući se po

svoj prilici s nekim zadovoljstvom. Nastavak je odjekivao oštrije; sad je valjda opet kucao monoklom:

— Zečja usta moj susjed. Na broju 400. Jučer mučen.Rubašov se ne oglasi nekoliko trenutaka, protrljavši cviker

o rukav premda se njime poslužio samo za kucanje. Htio je isprva pitati »zašto?«, ali umjesto toga otkuca:

— Kako?Broj 402 suho otkuca:— Parna kupelj. Ovdje ne tuku.Rubašova su u onoj drugoj zemlji nekoliko puta tukli, ali

47

0 ovoj metodi znao je samo po čuvenju. Znao je da je svaki poznati fizički bol podnošljiv; ako čovjek unaprijed točno zna što će mu se dogoditi, pretrpjet će to kao kirurški zahvat— na primjer vađenje zuba. Strašno je samo Nepoznato, koje ne pruža nikakvog mjerila za ocjenu vlastite otpornosti,1 koje ne omogućuje da se predvidi kako će čovjek reagirati. A najgore od svega je strah da se tada ne učini ili kaže nešto što se kasnije više neće moći popraviti.

— Zašto? — upita Rubašov.— Politička razmimoilaženja — ironično otkuca broj

402.Rubašov vrati cviker na nos i pipajući potraži tabakeru u

džepu. Imao je još samo dvije cigarete. Zatim otkuca:— A kako je s vama?— Hvala. Izvrsno. — odgovori broj 402 i zamuknu.

Rubašov slegnu ramenima, zapali predzadnju cigaretu i vrati se šetnji po ćeliji. Začudo, očekivanje onoga što je predstojalo gotovo gaje radovalo. Osjećao je kako se raspršuje plitka sjeta, glava mu se razbistruje, a živci kao da se zatežu. Hladnom vodom iz umivaonika umio je lice, ruke i prsa, isprao usta i obrisao se rupčićem. Odzviždao je nekoliko taktova pjesme toreadora iz poznate opere i morao se osmjehnuti nad samim sobom — oduvijek je bio bez trunka sluha. Prisjeti se da mu je netko rekao prije nekoliko dana: — Da je Vrhovni muzikalan, odavna bi našao neku izliku da te da strijeljati.— Naći će je on i bez toga — odgovorio je Rubašov, ali ne vjerujući ozbiljno u to.

Zapalio je zadnju cigaretu i bistre glave otpočeo razgrađivati svoju taktiku. Pritom je osjećao istu onu mirnu i radosnu svijest o moći, koja bi ga prožimala u studentskim danima pred nekim posebno teškim ispitom. Dozivao je u pamet sve pojedinosti koje su mu bile poznate o temi »Parna kupelj«. Podrobno je zamišljao situaciju, pokušavao realno analizirati tjelesne oćute koje je trebalo očekivati, da bi ih tako lišio stravičnosti. Od presudne je važnosti bilo ne dopustiti da čovjeka zateknu nespremna. Sad je sa sigurnošću osjećao da im to neće uspjeti, kao što nije uspjelo ni onima

48

tamo preko; znao je da neće reći ništa neopozivo; samo je nestrpljivo želio da to što prije počne.

Sjetio se sna od malo prije: Richarda i starog vozača koji su ga gonili, smatrajući da ih je prevario.

Platit ću ja vožnju, pomislio je uz nervozan osmijeh.Posljednja je cigareta bila dopušena; već ga je počela peći

uz nokat pa ju je brzo ispustio. Htio ju je ugasiti cipelom, ali se predomislio, prignuo se, podigao opušak koji se žario i polako ga ugasio, utiskujući ga u kožu sudlanice, između plavkastih zmijolikih žila. Razvukao je to na više od pola minute, promatrajući pritom sekundnu kazaljku na satu. Bio je zadovoljan sobom: u toku tih trideset sekundi ruka mu se nije ni jednom trgnula. Nakon toga nastavi šetati ćelijom.

Oko, koje ga je već nekoliko minuta promatralo kroz kontrolku, povuče se.

11.Uskoro zatim povorka s ručkom opet je prošla hod

nikom; Rubašovljevu ćeliju iznova su preskočili. Nije prišao oknu da se ne ponizi. Zato nije doznao što je bilo za ručak; ali zamirisalo je čak do u ćeliju, i to dobro.

Osjetio je žestoku potrebu za cigaretom. Cigarete je svakako morao nabaviti da bi se mogao koncentrirati; bile su važnije od jela. Pričekao je oko pol sata nakon podjele jela i tada počeo lupati u vrata. Prošlo je još četvrt sata, dok se stari ključar nije dovukao smucajući nogama. — Što hoćete? — neprijazno je upitao.

— Da mi se donesu cigarete iz kantine — odvrati Rubašov.

— Imate li zatvorske bonove?— Novac su mi oduzeli kad sam došao u zatvor.— Onda morate pričekati dok vam ga ne promijene u

zatvorske bonove.— Kako dugo to traje u vašoj uzornoj ustanovi? — upita

Rubašov.

49

— Možete podnijeti pismenu žalbu — odgovori starac.— Dobro znate da nemam ni papira ni olovke.— Pribor za pisanje možete kupiti ako imate novca.Rubašov točno osjeti kako u njemu raste bijes: snažan pri

tisak u grudima, gušenje u vratu, udaranje žila na licu. Svlada se. Starac opazi kako Rubašovljeve zjenice oštro bljesnuše kroz cviker; to ga podsjeti na kolor reprodukcije Rubašova u uniformi koje su se prije viđale posvuda; osmjehnu se pakosno i odstupi pol koraka.

— Govno jedno — polako i razgovijetno reče Rubašov, okrenu mu leđa i vrati se prozoru.

— Prijavit ću vas da ste me opsovali — reče mu starčev glas u leđa, zatim se zalupiše vrata.

Rubašov protrlja cviker o rukav i pričeka da mu se disanje smiri. Morao je bezuvjetno imati cigarete — to je bila neotklonjiva pretpostavka da se istraje u borbi. Prisili sebe da pričeka deset minuta, zatim otkuca broju 402:

— Imate duhana?Na odgovor je trebalo malo počekati, a onda je došao,

precizan i razvučen:— Ne za tebe.Rubašov se polako vrati prozoru. Jasno je pred sobom

vidio mladog oficira s brčićima; stavio je monokl na oko i glupo se osmjehujući buljio u zid koji ih je dijelio; oko iza leće bilo je staklasto, a rub zavrnutog kapka crvenkast. O čemu li taj misli? Sigurno nešto kao: No, tebi sam pokazao. I vjerojatno: Huljo, koliko si naših dao strijeljati? Rubašov pogleda obijeljeni zid; osjeti da onaj drugi stoji iza tog zida, licem okrenut prema njemu; učini mu se da čuje njegovo uzrujano teško disanje. Da, koliko sam tvojih zapravo dao strijeljati? Zaista se nije mogao točno sjetiti: bilo je to tako davno, za vrijeme Građanskog rata; možda nekih sedamdeset do sto ljudi. Što onda? To je bilo u redu, to nije na istoj razini kao slučaj s Richardom i danas bi to ponovo učinio. I kad bi unaprijed znao da će Revolucija konačno podići u sedlo jednog Vrhovnog? I onda.

S tobom, pomisli Rubašov i pogleda obijeljeni zid iza

50

kojeg je stajao onaj drugi — vjerojatno je u međuvremenu zapalio cigaretu i otpuhivao dim prema zidu — s tobom ja nemam nikakvih računa. Tebi nisam ostao dužan ni za kakvu vožnju. Između vas i nas nema zajedničkih mjerila i zajedničkog jezika... što još sada hoćeš?

Broj 402 počeo je, naime, opet kucati. Rubašov se približi zidu — šaljem vam duhan — čuo je. Odmah zatim začu, manje jasno, kako broj 402 udara u vrata svoje ćelije da dozove ključara.

Rubašov je osluškivao zadržavajući dah; nakon nekoliko minuta čuo je kako se starac približava stružući nogama. Nije otvorio vrata broja 402 nego je upitao kroz okno:

— Sto hoćete?Nijedna riječ odgovora nije doprla do Rubašova, iako bi

rado bio čuo glas broja 402. Zatim starac reče glasno, tako da i Rubašov čuje:

— Nije dopušteno. To je protiv propisa.Opet Rubašov nije čuo odgovor. Nakon toga starac je

rekao:— Prijavit ću da ste me opsovali. — Njegovi koraci

zastrugaše po kamenim pločama poda i zamriješe na hodniku.

Neko vrijeme vladala je tišina. Tada broj 402 pokuca:— Loše vam se piše.Rubašov ne odgovori. Šetao je ćelijom. Osjećao je želju

za cigaretom poput svrbeža u suhoj sluzokoži ždrijela i čeone šupljine. Mislio je o broju 402. Ipak bih to opet učinio, reče samom sebi, znajući da je to istina. To je bilo nužno i pravilno. A nisam li možda, unatoč tome, i tebi dužan za vožnju? Mora li čovjek platiti i za djela koja su bila nužna i pravilna?

Pritisak u čelu postade snažniji; nemirno se ushodao po ćeliji i počeo micati usnama pri razmišljanju.

Mora li se platiti za pravedna djela?