Zagonetni dječak

Ivan Kušan

ZAGONETNI DJEČAK

I

U POČETKU TREBA BITI STRPLJIV

Tomo Branjc je objahao klupu i gledao zamišljeno kroz veliki prozor školske sobe. Vani se vjetar igrao čupavim oblacima. Jesen je već bila tu i raznobojno je lišće lijetalo uzduhom. U razredu je krčao žamor učenika i učenica. Bio je odmor prije posljednjeg, petog sata.

- Ah - duboko uzdahnu Tomo.- Što uzdišeš? - upita Koko, koji je sjedio u klupi, i

počeše se lijevom rukom iza desnog uha.Tomo ništa ne odgovori i još jednom duboko

uzdahnu kao da je na rendgenskom pregledu pluća kad liječnici traže da udahneš što dublje možeš.

- Što uzdišeš? - ponovi Koko i lijeno pogleda uvis, u svog prijatelja.

- Ništa - reče Tomo i zagleda se u oblake.Obadva dječaka ušutješe.Tomo Branjc se doselio već prije nekoliko mjeseci u

grad. Njegova je majka našla posao u gradu i preselila se u stan svoje sestre, Tomine tetke. Mali se Tomo nije odviše veselio selidbi u grad jer je volio Zeleni Vrh u kojemu su živjeli i gdje se rodio. Ondje je proveo djetinjstvo; stekao mnoge prijatelje i doživio mnoge pustolovine. Osim toga, bio se naučio na svjež zrak, zelene brežuljke, veliki vrt; a u gradu svega toga nije bilo. U dugim sivim ulicama osjećao se pomalo tjeskobno i kao da mu je ponestajalo zraka.

Ipak, nešto ga je veselilo: stanovao je u istoj kući sa svojim starim prijateljem Kokom i, štoviše, išao je zajedno s njim u istu školu i u isti razred.

- Ah - uzdahnu on još jednom i side s klupe. Bilo mu je dosadno i jedva je čekao da se završi obuka. Ne zato što on nije volio obuku i učenje - dapače, bio je dobar

đak i rado je išao u školu - već zato što je bio nekako umoran i nezadovoljan. Jest, on se veselio dolasku u grad jedino zbog Koka koji mu je punio uši time kako se u gradu svaki čas događa nešto zanimljivo i uzbudljivo. Osobito mu je često govorio o vlastitim doživljajima, o nekakvim duhovima koji su ga progonili a opet kao da i nisu bili duhovi nego ljudi, o nekom prijatelju koji je sad u bolnici i još o koječemu drugome. A otkako se Tomo uselio u kuću i nastanio točno iznad Koka - tome je već više od mjesec dana - ništa se osobito nije dogodilo.

Istina, obišli su zoološki vrt gdje su se divili velikom, starom lavu, bili na utakmici i nekoliko puta u kinu; ali sve to nije bilo ništa naročito. Svaki su dan zajedno učili, rješavali križaljke, penjali se po krovu, pregledavali veliku Tominu zbirku slika starih fllmskih glumaca, išli u školu i vraćali se kući. To je bilo sve.

Tomo opet duboko uzdahnu, zagrcnu se i nakašlja.- Ideš mi na živce - reče odjednom Koko i okrenu se

leđima svom drugu.- Zašto? - zgranu se Tomo.- Tako.Koko je pogađao što muči njegova prijatelja. Kad su

se ljetos sastajali na Zelenom Vrhu i kad je Tomina majka govorila da će se vjerojatno doseliti u grad i u njihovu kuću, Koko je bio oduševljen i svašta je pričao Tomi o gradu. »Ti nemaš pojma«, govorio je, »kako je divno živjeti u gradu. Iza svakog ugla te čeka neko uzbuđenje, svaki se čas nešto uzbudljivo dogodi, nema dana da nešto ne doživiš...« I sad, otkako se Tomo uselio u Kokovu kuću, dani prolaze, uglavnom, u dosadi i učenju. Koko se osjećao kao da je on nekako kriv zbog toga. Zelio je da izbije veliki požar, da se održi velika vojna parada, želio je makar da se i njemu samome nešto neugodno dogodi, samo da ne mora gledati kiselo lice svoga druga. Najradije bi poletio do prozora i bacio se na ulicu. Polomio bi obje noge, dojurila bi kola za hitnu pomoć, prestala bi obuka. »Onda bi vidio«, mislio

je Koko pakosno i krišom pogledao Tomu. Onda više ne izdrža pa se prodera:

- Ja nisam kriv. Ne može se svaki dan nešto dogoditi. Ti nisi strpljiv...

- Što-o? — pogleda ga Tomo u čudu. - Što kažeš?- Kažem da bi morao biti strpljiviji. Ne može se svaki

dan dogoditi neko čudo. Samo treba malo...- Ah - uzdahnu Tomo i odmahnu rukom.- Nekad treba samo malo pogledati oko sebe. Čak i

ne znamo što se oko nas zbiva. Ja te uvjeravam, kad bismo samo malo pogledali oko sebe, kad bismo samo...

- Be-e-e - prekine ga Tomo i stade naglo na sve strane okretati glavu izbečivši oči tako silno da su mu nabrekle žile na vratu. - Eto, gledam na sve strane - pa ništa!

- Ah, ideš mi na živce - uvrijeđeno reče Koko i opet se sasvim okrenu leđima prijatelju kao da mu nije ni na kraj pameti da više ikad u životu progovori s njim i jednu riječ.

»Što bi on htio?« jedio se Koko u sebi. »Uh! A kad bi se zbilja nešto ozbiljno dogodilo, kad bi on doživio što sam ja sve doživio... onda bi se od straha zavukao u svoju sobu i držao se mami za suknju. Znam ja takve šmokljane. Da je on doživio što i ja, ne bi bio ovako... ovako...« Nije znao što kazati, ali je drhtao od bijesa. »Baš bih mu želio...« Ali od srdžbe nije znao ni što bi mu poželio.

- Ideš mi na živce - reče nemoćno i ustade. - Ako ti je dosadno, vrati se na Zeleni Vrh...

- Ja bih se vratio odmah sutra, samo da mama može. Jedva bih dočekao - odvrati Tomo i teško uzdahnu.

U taj čas naiđe njihov kolega Marko Lukarić, dječak crne kovrčave kose i kao ugljen crnih očiju. Htjede proći između njih oborene glave, ali ga Koko uhvati za rukav kako bi ga zadržao i pokazao Tomi da se on može snaći i bez njega.

- Pusti me - reče Marko bijesno i ne odiže glave da pogleda Koka.

- Da igramo šah - predloži Koko gledajući značajno u Tomu koji je buljio kroz prozor kao da se to njega ništa ne tiče

- Neću - odreza oštro crnokosi dječak i istrgne se.- A sad će, znaš, i zvoniti. Moram pogledati još

povijest...Koko slegnu ramenima i počeše se za uhom. Htjede

izići iz razreda, ali se onda odjednom nečega prisjeti i vrati Tomi koji je još onako jednako sjedio na klupi, mlatarao nogama i piljio u oblake.

- Eto, vidiš - reče on tiho i pomirljivo - uzmimo, na primjer, tog Marka Lukarića. Kako je to čudan dječak, zar ne? Ni s kim neće razgovarati, neće se igrati, ništa ga ne zanima... tobože neprestano uči, a ništa ne zna... Ne znam zapravo ni odakle je došao u našu školu. Nema uopće prijatelja.

- Be-e-e - izusti Tomo prezrivo - pa što onda?- Pa mislim... ja sam, ovaj, htio reći... - zbuni se Koko

i počeše za uhom. - Na primjer, ako, ovaj, uzmemo njega, je li,... Tko zna zašto je on takav, zašto nas sve izbjegava, ide sam kući, neće poslije podne ni na tenis, ni na pingač. Tko zna zašto...

- Tko zna, tko zna, tko zna - upade Tomo i uzdahne. - Znam ja. Tek je došao iz drugog mjesta. Iz Splita, mislim. Nije se još snašao. Sve mu je tu novo, nije se ni s kim sprijateljio.

- I neće se nikada ako ovako nastavi. Pa i ja sam došao sa Zelenog Vrha u grad i - što? Zar sam se ovako ponašao? Eto, i ti, na primjer. Kako bi bilo da ti ni s kim ne raz- govaraš, nikoga ne pozdravljaš... da se ponašaš, na primjer, tako užasno. Ne bi li to bilo čudno ?

- On nema roditelja - kaza Tomo ozbiljno i skoči s klupe.

- Je li ti jasno?Koko ušuti: sjetio se da ni Tomo nema oca i da ga je

možda dirnuo u ranu.- Mislim... - promrmlja on. - Htio sam reći kako se

nikad ne zna. Oko nas se svašta skriva... Svatko ima svoju tajnu i svaki dan se može nešto čudno otkriti. Na primjer, uzmimo tog Lukarića, meni je on, na primjer...

-Na primjer, na primjer - ponovi Tomo. - Popeo si mi se navrh glave s tim svojim »na primjer«.

Skolsko zvonce jeknu. Bio je to početak petog sata, povijesti. Tomo je odmahnuo rukom i otišao na svoje mjesto gunđajući nešto sebi pod nos i duboko uzdišući. Zbilja mu je bilo dosadno u gradu i čeznutljivo je pomišljao na svoj veliki vrt na Zelenom Vrhu, na voćke i vinograde. Kakva šteta da se morao preseliti u grad! A taj Koko je zbilja smiješan. Silom se trudi da nešto izmisli, da ga nečim zapanji. Baš je gnja- vator. Sve neprestano govori jedno te isto: »na primjer, na primjer...«

Sjeo je iza Marka Lukarića i opet uzdahnuo. »Sto bi bilo čudno na tom dječaku?« pomislio je još jednom i odmahnuo ljutito rukom.

A Koko se također ljutito vrpoljio u svojoj klupi.»Baš mi ide na živce taj Tomo! Kako ne može

shvatiti što sam mislio? Nikad ne znamo što se sve krije oko nas, kakvih sve tajni ima u blizini. Koliko sam ja toga doživio u posljednju godinu dana. A nekad misliš - nema ništa, sve je obično. Ogledaš se, na primjer, i odjednom vidiš...« Ogledao se i nije vidio ništa osim glava učenika koji su brzo listali priručnike povijesti. Za sobom je spazio tužno Tomino lice pa mu se smučilo. Morao je zapravo priznati da mu život već dulje vrijeme nije bio osobito zanimljiv.

Otvoriše se vrata i profesor uđe.»Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavrića«,

mislio je Koko uporno o jednom te istom. »Nije li i on čudan čovjek? Nije li mu ponašanje neobično? Tko zna što se tu krije? Tko zna kakvu on tajnu nosi u sebi? Kako samo, na primjer, zna oštro pogledati! Evo, baš me je

sad tako pogledao. A zašto? Bez razloga. A tko zna...«- Miliću, hoćeš li već jednom ustati ili treba ti

podnijeti pismenu molbu sa s petnaest kuna biljega? - pitao je profesor Gavrić.

Koko hitro ustane. Cio je razred bio na nogama, samo je on, zanesen u svoje misli, zaboravio ustati pri profesorovu ulasku.

- Hvala, Miliću - kaza profesor Gavrić.Mnogi se učenici zasmijuljiše, a Koku se još više na-

kostriješi neposlušna kosa. Nije ga smetalo što je ispao smi- ješan pred razredom, već ga je ljutilo što je profesor odista imao razloga prijeko ga gledati.

»Možda je ipak sve u životu mnogo jednostavnije nego što mislim«, tužno zaključi, ali se sjeti što je sve doživio u svojih trinaest godina života pa se ipak zadovoljno osmjehnu. »Treba biti strpljiv. Nikad se ne zna...«

- Je li možda malo penaest kuna biljega na molbi ili treba još dodati, Miliću, a? - govorio je profesor Gavrić. - Pa koliko dugo ću te moliti da ustaneš i počneš odgovarati? Dakle, hoćemo li već jednom čuti nešto o križarskim ratovima ili nećemo?

Koko brže-bolje smeteno ustane.Cio se razred veselo smijao.

II

NEOBIČNO PISMO-SMO

- Onda, Miliću, kako je došlo do trećeg križarskog rata? Koko se češao iza uha. Sto je profesor toliko navalio s tim križarskim ratovima? Učili su ih i toliko puta prepričavali prošle školske godine, a sad, tek što je počela nastava, već je zadao da ponove sve što su o njima lani učili. Koko se sjećao kako se profesor Gavrić uvijek uživljavao u uloge povijesnih ličnosti o kojima se govorilo. Kad je bila riječ o križarskim ratovima, naprosto bi se uvlačio u oklope, jahao vrane konje, jurišao teškim kopljem i probijao se prema Jeruzalemu.

»Baš je on čudan čovjek. Kad bih mu mogao zaviriti u glavu, tko zna što bi unutra otkrio«, premišljao je Koko. Alio križarskim ratovima nije znao ni beknuti. Jedino se sjećao da je netko jurišao na Jeruzalem, samo tko, zašto i kada - nije imao pojma.

- Kada su muslimani ponovo osvojili Jeruzalem? - pitao je profesor Gavrić.

Cupavi dječak je šutio. Jedva je čekao da se te muke završe i da sjedne. Križarski ratovi su mu, nekim čudom, potpuno ishlapili iz glave.

Profesor Gavrić je nešto rekao. Koko je, crven u licu, brzo sjeo. Osjećao se tužno i glupo. Cuo je kako se opet netko smijulji.

- Ti, novi, ti, ti, dolje - upro je profesor Gavrić prstom prema stražnjim klupama.

Koko se preko volje okrenuo. Opet se morao nasmiješiti. Istovremeno su ustali i Tomo Branjc i Marko Lukarić. I jedan i drugi bili su »novi« u razredu, sjedili su jedan iza drugoga i nisu znali u koga je profesor bio uperio prst.

Profesor Gavrić je htio čuti Lukarića.Taj se crni dječak očito svidio nastavniku iz

povijesti, jer ga je, iako je tek bio početak godine, svakog sata prozivao Lukarić je doista prlično dobro znao povijest, a koji put, reklo bi se, i više nego treba. To se profesoru svakako dopadalo.

- Godine 1169. zavladao je Egiptom Saladin koji je uspio sjediniti Egipat s Bagdadom - počeo je Lukarić kao navijen ne odižući glave dok je govorio. - On je htio ujediniti sve muslimane. On je htio da svi muslimani krenu protiv kršćanstva. Da to bude rat protiv križara. Taj se rat zvao »džehad«, to jest sveti rat. I tako su muslimani godine 1187. opet zauzeli Jeruzalem. Tako je počeo treći križarski rat. Taj je rat vodio car Fridrik. Njega su još zvali Fridrik Barbarossa Ali taj rat nije sasvim uspio. U njemu se istaknuo Rikard Lavljega Srca. A Jeruzalem ipak nije pao...«

- A kako je završio Fridrik Barbarossa? - upita profesor Gavrić koji je veselo poskakivao na podiju spuštajući od vremena do vremena glavu kao da juriša na jeruzalemske bedeme.

- Umro je - kaza Marko Lukarić.- Znam, znam - nasmiješi se nastavnik - ali kako?- Pa poginuo je...- Da, poginuo je. Ali kako?Marko je šutio oborene glave. Profesor Gavrić je

visoko digao glavu, otvorio usta, počeo zijevati kao riba, stao grcati i kolutati očima. Razredom prođe žagor kad se profesor, zatvorenih očiju i savijenih koljena, poče polako spuštati prema podu. Svakome je bilo očito da se jadni Fridrik Barbarossa utopio u rijeci. Ali se Marko Lukarić gradio kao da ne primjećuje profesorove muke

da svojim učenicima dočara smrt hrabroga cara.- Pa utopio se! - ne izdrža Gavrić i podviknu. - Kad

sve tako dobro znaš, kako si to mogao zaboraviti?- Utopio se - kao jeka i tiho ponovi Marko i još niže

obori glavu.Koko je uporno promatrao Marka jer mu je bilo neu-

godno da gleda u profesora pred kojim se tako osramotio. »Čudan dječak«, mislio je Koko, »sipa sve kao iz rukava i onda odjednom - kvrc! - i smota se, ne zna dalje.«.

- A što je bilo dalje s križarskim ratovima? - pitao je profesor Gavrić.

Marko Lukarić je polako odigao glavu. Koko bi se okladio da su mu u očima zablistale nekolike suze. -»Zašto to?« mislio je. »Ta valjda ne plače za Fridrikom Barbarossom!«

- S križarskim ratovima je bilo dalje to - nastavio je Marko nesigurno - da je kralj odlučio ići protiv parlamenta. To je bio pravi građanski rat. Parlament je držao u svojim rukama London, a kralj je držao Oxford (Oksford). Onda se jako istakao na strani parlamenta jedan čovjek koji se zvao Oliver Cromwell (Kromvel): Oliver Cromwell...

- Oliver Cromwell?! - uskliknu profesor Gavrić i naglo se ispravi kao da ga je tko ubo odostrag. - Pa što je tebi? Ti si sve pomiješao! Cromwell je živio pet stoljeća poslije Barbarosse. To mi nismo još učili. Oxford, parlament, Oliver Cromwell! Otkud si sve to izvukao?

- Pa vi ste rekli da ponovimo... - mucao je Marko.- ...križarske ratove - upade profesor. - Ja sam pri-

mijetio već i posljednji put da ti mnogo znaš, sigurno dosta čitaš. I voliš povijest. Sve je to vrlo lijepo. Ali samo moraš polako govoriti, sabrati se. Što ti vrijedi ako sva stoljeća pomiješaš? Kako se ti ono zoveš?

- Mirko, ovaj... Marko Lukarić - spetlja se crni dječak.- Eto, vidiš - dobrodušno kaza profesor Gavrić - kako

si se smotao. Ne znaš više ni kako se zoveš...Razred opet veselo zabruja.Koko je pokušavao zamisliti koliko još minuta i

sekundi ima do svršetka sata. Pomišljao je kako će ići s Tomom kući, ali kad se sjetio njegova kisela lica, nije se tome odviše radovao. Uhvatio je prstima bilo i počeo brojati udarce: jedan- dva-tri-četiri... Đezdeset je otkucaja jedna minuta. Kako je to dugo! Profesor je, tko zna u kojem ratu, jurišao na podiju i sav se uznojio. A nije i šala nositi na sebi one teške oklope u kakvima su ratovali srednjovjekovni vitezovi! Oznojio bi se i jači čovjek nego što je profesor Gavrić.

Napokon se razlegne zvuk zvonca. Za danas je bilo gotovo s obukom. Svi pograbiše torbe i poskakaše. A onda dođe trenutak razočaranja.

- Nitko da ne izlazi - kaza profesor Gavrić brišući znoj s čela. - Zaboravio sam vam reći: danas je

cijepljenje. Be-se-že. Sad će doći vaš razrednik i doktori.Val nezadovoljna gunđanja prođe razredom. Koko

se umorno spusti natragu klupu i podboči rukama. Zbilja je ovo bio nekakav užasan dan. Tada odjednom osjeti kako ga netko lagano gura u rebra. Već se htjede otresti, ali se ipak ogleda i spazi svog prijatelja.

- Koko, Koko - šaputao je Tomo drhtavim glasom.- Imam ti nešto pokazati-ti.Koku je odmah bilo jasno da se nešto dogodilo. S

Tomina lica je bio potpuno nestao neveseo, kiseli izraz. Sad mu je lice bilo vedro i crveno od uzbuđenja. Osim toga mu se i glas promijenio. A kad god bi Tomo Branjc, u posljednje vrijeme, bio uzbuđen ili preplašen, obično bi ponavljao posljednje slogove u riječima kao da muca.

- Pokaži - veselo kaza Koko.- Pssst! - šanu Tomo. - Ne mogu ovdje. To je jedno

pismo-smo.Prvo Koko, a zatim Tomo zamoliše profesora

Gavrića da ih načas pusti van. Profesor se malo namrštio, oštro pogledao Koka ali ih je ipak obadvojicu pustio.

- Onda? - reče Koko nestrpljivo tek što iziđoše pred vrata.

- Be-e-e - dražio ga je Tomo držeći ruke u džepu u kojemu je očito nešto skrivao. - Našao sam nešto zanimljivo.

- Daj pokaži.- Iako to još ništa ne znači... može biti glupost,

možda je slučajno...- Pokazuj! - oštro zapovjedi Koko, tako da Tomo

ustuknu i odista poslušno izvuče šaku iz džepa. Prsti se rastaviše i pokaza se zgužvan list papira. Koko ga zgrabi, razmota. Diže jednu nogu u zrak, savi je i, stojeći samo na jednoj nozi poput plamenca, položi list na ispruženo bedro i dlanom ga ispravi. Tomo mu se odostrag nadnese nad rame da bi i on mogao još jednom pročitati tajanstveno pismo.

»Draga mama i dragi tata. Primili smo vaše pismo. Drago mi je da ste dobro putovali i da ste dobro. Mi smo dobro i zdravo. Moram vam odmah reći...«

Tu se pismo prekidalo jer je posljednju riječ bila po- šarana flomićem.

Koko se počeše iza uha i sumnjičavo pogleda druga. Je li ga Tomo izazivao ili mu se samo rugao? Zašto mu je pokazivao ovo obično, najobičnije pismo?

- Onda? - upita Tomo slavodobitno. - Što kažeš?- Što kažem? - oprezno će Koko. - Obično pismo. -

Jesi li ga ti pisao? I što...- Obično pismo?! - zgranu se Tomo. - Tebi je to

obično pismo? A ti pričaš kako se treba samo ogledati-ti i kako onda odmah moraš otkriti što zanimljivo, kako treba samo malo pripaziti na ljude oko sebe-be? - uzbuđivao se sve jače dječak.

- I kad ja onda donesem ovako nešto što je zbilja-lja čudno, je li, onda ti kažeš: obično pismo. Be-e-e.

- Dobro, dobro - pomirljivo reče Koko. - Tko je to pisao Nije valjda Barbarossa?

- To je pisao-o - važno izusti Tomo odižući se na prste i upinjući se da dođe do daha: - Marko Lukarić. Eto, sad znaš.

Koko slegnu ramenima, a onda se odjednom naglo uozbilji. Naravno, nije bilo ništa neobično u tome što je Marko Lukarić napisao to pismo, ali je njemu ipak bilo drago što je Tomo prihvatio njegov savjet i što mu vjeruje. »Ja sam mu tek onako rekao«, mislio je on zadovoljno, »da mi je taj dečko čudan, a Tomo je ozbiljno shvatio. Cak i pazi što Lukarić piše. To mi je drago. To i jest najbolji način da čovjek što doživi. Treba samo biti strpljiv...«

- Kad je zgužvao papir i bacio ga na pod, pod moju klupu, odmah sam ga podigao. - uzbuđeno je govorio Tomo. - Nisam ništa ni slutio. Samo me smetalo što ga je bacio pod moju klupu. A kad je on pričao ono o križarskim ratovima, slučajno sam razmotao papir i imao

što vidjeti! Zbilja, bio si ti u pravu. Nikad se ne zna...»Naravno da sam bio u pravu«, pomisli Koko ali

naglas ipak upita:- Dobro, Tomo, ali ja ipak ne shvaćam što ima čudno

u tom pismu?- Ti ne shvaćaš što je čudno u tom pismu-mu? -

zamuca Tomo i odmahnu rukom. - Pa vidiš što ovdje piše: »Draga mama i dragi tata-ta... - Zar ne shvaćaš?

- Pa što... - poče Koko ali se odjednom lupi po čelu i podviknu: - A Marko Lukarić je siroče bez oca i majke! Bravo! Bravo, Tomo. Ti si nešto nanjušio. Za početak je sasvim dobro.

- Naravno - reče Tomo zamišljeno — možda su ga neki ljudi posvojili i on te ljude naziva majkom i ocem, ali je ipak čudno.

- Ne, to otpada! - podviknu opet Koko. - Znaš da je razrednik, kad nam ga je predstavljao, rekao da Lukarić dolazi iz nekog đačkog doma, iz Splita. Zar se ne sjećaš?

- Tako je! - pljesnu Tomo rukama. - Imaš pravo. Jesam li ti ja rekao?

- Ja sam tebi rekao - zadovoljno istakne Koko. - Rekao sam ti: uzmimo, na primjer, toga Lukarića, on je meni vrlo čudan!

- Ja mislim, na primjer - veselo mu se naruga Tomo - da moramo u razred. - Eno dolazi razrednik s doktorima. Baš se ne veselim tom cijepljenju. Nisu ga morali baš danas izmisliti.

- Vrlo važno za cijepljenje - reče Koko, gurnu nedovr- šeno pismo u džep i lupi šakom po njemu. - Glavno da smo nešto našli. To ne mora biti ništa, ali i može biti svašta. Mene osjećaji ne varaju, jer sam već svašta doživio. A sad osjećam da bi to mogao biti dobar roman.

- Kako misliš: roman? - upita Tomo hvatajući kvaku na razrednim vratima.

- Osjećam da bismo mogli nešto pošteno doživjeti... Meni je taj Lukarić bio već od početka vrlo čudan,

sumnjiv...

III

SAD GA VIDIŠ, SAD GA NE VIDIŠ

Kome cijepljenje nije bilo neugodno u djetinjstvu ili dječaštvu? Srećom, kad je cio razred na okupu, i najveće kukavice ne bi htjele jedna pred drugom pokazati da se boje uboda igle. Ipak, svi su se neugodno meškoljili, micali i zbunjeno smješkali baš kao da misle o nečemu desetome. Mala Marijana, velika brbljavica i najživlja djevojčica u razredu, ušutjela je i neprestano odvezivala i vezivala uzice na cipelama.

Dva liječnika i jedna liječnica rasporedili su instrumente po stolu i klimnuli glavom razredniku. Profesor Menzura, razrednik sedmog »a«, izvadio je iz džepa naočale i otvorio razrednu knjigu. Bilo je očito da će prozivati učenike po redu, po abecedi.

-Branjc - prozva on i pogleda preko naočala, jer se dječak odmah ne pojavi. - Branjc, dođi. Valjda se ne bojiš?

Tomo je Branjc bio velika kukavica. Kad bi tko htio pobrojati sve ono čega se bojao - počev od pasa, visine, gro- ma, do vode i mraka - ispalo bi da je lakše i kraće pobrojati sve ono čega se nije bojao. Sama pomisao na liječnike, zubare i medicinske instrumente oduzimala bi mu dah. Pa i sad su mu koljena zaklecalakad gaje liječnica, smiješeći se, pozvala da priđe stolu. Dugo je oklijevao.

-Hajde, žuri, znaš da imamo važnog posla - gurnu ga Koko u leđa. - Treba da razgovaramo... o onome.

Tomo velikim koracima priđe katedri. Kokove riječi su ga zbilja ohrabrile. Još je osjećao ponos zbog toga što je otkrio neobično pismo čudnoga dječaka. Osjetio je kratak ubod u rame i, prije nego je uspio i pisnuti od bola, sve je bilo gotovo. Nije se, zapravo, ni imao

vremena uplašiti.- Tko je cijepljen, može ići kući - rekao je profesor

Menzura.Ali je Tomo sjeo u klupu sačekati svog prijatelja

Koka Milića koji je čekao da dođe na red.Koko je, čekajući da ga prozovu, mislio o Marku Lu-

kariću. Sjećao se kako je prije desetak dana, kad je počela školska obuka, profesor Menzura doveo u razred crnokosog dječaka i predstavio ga novim kolegama. Profesor Menzura je rekao da Lukarić dolazi iz Splita, gdje je bio u đačkom domu jer je bez roditelja, da je odličan učenik, i da će se svi zacijelo dobro s njim slagati, i da treba da mu svi pomognu kako bi se što bolje snašao jer je sad prvi put u Zagrebu. »Od početka mi je bio čudan«, mislio je Koko, »od prvog dana. Svi su mu nekako htjeli ugoditi, sprijateljiti se s njim, a on nas je sve izbjegavao. Zoveš ga, na primjer, da igra šah - neće, zoveš ga u kino - neće. I sad odjednom ovo pismo: ’Draga mama i dragi tata...’ Moramo mi iščeprkati što se tu krije.«

- Lukarić - prozvao je razrednik i ovo prezime prenu Koka iz razmišljanja. Uostalom, uskoro će i na njega red.

- Ja sam već cijepljen - rekao je odlučno crnokosi dječak. Pozvali su ga, pogledali mu ruku i pustili. Pokazalo se da je odista već bio cijepljen. Marko Lukarić povuče natrag rukav košulje, pozdravi profesora Menzuru i brzo iziđe.

»Za njim!« pomisli Koko i naglo ustade kao da će i on prema vratima.

- Hej, Miliću, kamo ćeš? - upita razrednik. - Nisi se valjda uplašio cijepljenja? Eto, sad si baš ti na redu.

Razred se opet zasmijulji. Koko slegnu ramenima i pođe prema podiju. Danas su mu se, tko zna zašto, cio dan smijali. »Neka«, mislio je, okrećući ipak glavu da ne gleda iglu, »tko se posljednji smije, najslađe se smije.«

Čim je bio gotov, mahne rukom Tomi, koji potrči prema vratima pozdravivši usput liječnike i razrednika. A

Koko pojuri za njim i ne pozdravivši. S vrata ga vrati profesorov prijekor i ponovo isprati prigušen kikot kolega.

- Za njim - reče važno Tomo pošto je bijesno zatvorio za sobom vrata. - Požurimo za Lukarićem dok nije odmaknuo.

Treba da vidimo gdje stanuje i s kim stanuje. Hajde, brže. Samo da nam... k vragu!

Koko ozlojeđen zastane na mjestu i lupi se po čelu. Bio je zaboravio torbu u razredu i sad ga je već zbilja bilo stid ponovno se pojavljivati pred učenicima. Zamolio je Tomu da mu je donese. Čekao je na hodniku vrteći glavom. »Sto mi je danas? Sav sam smotan«, mislio je. »Sigurno će se nešto dogoditi. Ja sam uvijek zbunjen kad nešto predosjećam...«

Kad Tomo donese torbu, brzo sjuriše niza stube. Dolje, pred školskom zgradom, ugledaše Marka kako odmiče prema uglu. Opružiše korake da ga sustignu.

- Ali se moramo držati malo dalje - kaza Koko. - Da ne primijeti da ga slijedimo.

- Onda, što kažeš? - pitao je Tomo ponosno. - Što kažeš na ono, mislim, pismo, a?

A to je pitanje zapravo značilo: »Što kažeš o meni, je li? Nisam li mozak kad sam sposoban otkriti ovako što neobično u našoj blizini?«

- Da - ponavljao je i Koko jedno te isto - rekao sam ti ja da se treba samo malo ogledati, malo pripaziti. Taj mi je Lukarić...

- Hej - gledaj! - povika odjednom Tomo.Približili su se širokoj ulici i tramvajskoj postaji.Plavi je tramvaj upravo zazvonio i pošao s postaje.

Marko Lukarić, koji je i dotle brzo grabio, sad je potrčao. Istovremeno su potrčala i oba dječaka.

- Mi ćemo u druga kola, hajde, brže - povika Koko i gurnu svog prijana.

- Ne mogu-gu - vajkao se Tomo u trku - ja ne znam skakati u tramvaj. Slomit ću nogu-gu...

- Ne boj se, ja ću ti pomoći.Gotovo da su i dostigli Marka pred samim

tramvajem. A tramvaj je već klizio prilično brzo kad se crni dječak spretno vinuo u prva kola.

S Tomom je bilo dosta muke. Uhvatio se za ručku na otvorienim tramvajskim vratima i sve brže trčao uz jureću prikolicu, ali se nije usudio odvojiti od tla. Koko ga je odostrag uporno gurao. Napokon mu istrgne torbu i zajedno sa svojom ubaci na tramvajsku platformu. Ali ni to nije moglo natjerati uplašenog dječaka da pokuša uskočiti. Tramvaj je jurio sve brže i gotovo vukao Tomu. Približavala se živica koja je dijelila tramvajsku prugu od automo-bilskog kolovoza.

- Pusti se! Ne skači! Pusti ručku, razumiješ li, pusti! - stade vikati Koko zaostajući. Ali je Tomo bio kao opčinjen; niti je pokušavao uskočiti, niti je puštao ručke. Tramvaj ga je već vukao prema živici. Jedna žena vrisnu u kolima, kondukter uzbuđeno zazvoni, tramvaj se naglo, škripeći svim kočnicama, zaustavi tik pred živicom. Koko ugura prijatelja u kola i podiže torbe.

Ljudi su rogoborili, korili ih, kondukter brisao znoj s čela. »Eto, tako nastaju nesreće«, govorili su svi.

- Što gnjave - protisnuo je Koko kroza zube. - Mnogo više odraslih padne pod tramvaj nego djece. Vidio sam neki dan u novinama statistiku.

- Jesam li ti rekao-o da ne mogu-gu - uplašeno je govorio Tomo. - Valjda ja znam šta mogu. Nisam još naučio, nisam ja iz grada-da.

- Samo da nas on nije primijetio. Zbog tvoje nespret- nosti. Ako je, na primjer, pogledao van da vidi zašto je tramvaj zakočio, onda zna da smo ušli u druga kola i može svašta pomisliti.

Progurali su se do izlaza. Na svakoj postaji, kad bi se tramvaj zaustavio, Koko bi izvirivao da vidi hoće li i Marko možda izići. Napokon, već u samom središtu, dječak hitro iskoči iz prednjih kola i izgubi se u gomili prolaznika. Koko i Tomo također poiskakaše.

- Brzo, da nam ne umakne - reče Koko.- Ja više ne skačem u tramvaj - napomenu Tomo za

svaki slučaj.- Pa tko i kaže da ćemo opet u tramvaj? A, uostalom,

ti si se tužio da u gradu ništa još nisi doživio. Da ti je, na primjer, tramvaj... hej, gdje je Marko?

A Marko je već bio daleko odmaknuo. Skrenuo je udesno, obišao Gradsku kavanu, i polako se počeo vraćati u onom smjeru iz kojega su se bili dovezli. Bili su sad već u Vlaškoj ulici.

- Znam - reče Koko - znam kamo ide. To sam i mislio, pa da.

- Zašto smo onda išli za njim i skakali ko ludi na tramvaj kad si znao kamo ide?

Koko ništa ne odgovori: »Zašto ne bi ljudi zapitkivali samo onda kad imaju što pitati?« pomislio je ogorčen posljednjim Tominim pitanjem. Uopće, nekad mu se činilo da je mnogo stariji od svog vršnjaka. »To je sigurno, od grada. To je sigurno što ja dulje živim u gradu, pa sam prije ostario. Neki sam dan čitao u novinama da se to zove tempo života. Kažu, ima statistika, da ljudi u gradu, na primjer, zbog tempa žive kraće nego oni na selu...«

- Eno ga, ušao je u kuću - uteče mu se Tomo u misli i tako pljesnu rukama da mu je torba pala na pločnik.

Ta je kuća bila stari đački dom. Dječaci stadoše, i Koko zadovoljno klimnu glavom.

- To sam i mislio. I u Splitu je živio u domu, jer nema svoje kuće, pa je i prirodno da opet i u Zagrebu stanuje u domu. Kad bi, na primjer, imao roditelje, onda bi...

- A pismo-smo? Pa znaš da u pismu kaže, znaš... - uzbudi se Tomo.

- Pa da - potvrdi Koko preko volje jer ga je ljutilo što se sam toga nije sjetio. Ta zbog toga su i došli ovamo, što je taj čudni dječak, Marko Lukarić, pisao tobože roditeljima kojih nema. - Idemo u dom, hajd’.

Pričekali su još malo i onda ušli na glomazna ulazna vrata. Kokov plan bijaše jednostavan: danas ne smiju pre- tjerati. Naprosto će ući u dom i nekoga upitati - mora biti neka uprava ili što slično, mislio je on, iako nije nikad bio u đačkom domu - upitat će koga na kojem je katu i kojoj sobi Marko Lukarić i otkada je već u Zagrebu.

Mjesto uprave naišli su, u dnu mračna hodnika, na vratarevu kućicu. Ljubazni čovo ih je upitao koga traže.

- Marka Lukarića - rekao je Koko.Pokazalo se da vratar nije nikad čuo za dječaka koji

se zove Marko Lukarić. Koko je rekao da je Lukarić, vjerojatno, tek prije deset dana došao iz Splita.

-Ja ih sve znam napamet. Navečer, u mraku, ne treba ih ni vidjeti, znam već po koraku tko ide - govorio je čovo. - A iz Splita nije nitko došao već šest mjeseci, valjda bih znao. Eto, ipak ću pogledati u popis.

Ni u popisu nije bilo Marka Lukarića.-Ali on je ovaj čas ušao u dom - ubaci Koko i

posljednji svoj dokaz da Marko Lukarić mora biti u ovoj zgradi.

-He, sinko moj, sigurno je išao nekome u posjet. Pro- pustio sam ih nekoliko, stranih. Možda je i on... E-e-e - prenu se on odjednom i uzvi sijede obrve - pa što ga niste zaustavili kad ste ga već vidjeli, a? Nešto ste mi vas dvojica sumnjivi...

Dječaci se brže-bolje zahvališe i izjuriše van.-Vidiš, njega nema u domu - reče Koko značajno.-Sad već zbilja postaje uzbudljivo - produži Koko i

počeše se iza uha. - Treba napraviti plan što ćemo i kako ćemo. Ja predlažem, na primjer...

I dok su dječaci pomalo odmicali od đačkog doma u Vlaškoj ulici, vodeći vrlo ozbiljan razgovor o zagonetki koju treba riješiti, crnokosi se dječak odvojio od tamnog kutka u dugačku hodniku i lagano uputio prema izlazu kroz koji su maloprije bili izišli njegovi kolege. Prošao je pokraj vratareve kućice i ljubazno pozdravio.

-Hej, da nisi ti možda Marko Lukarić? - veselo

zovnu sijedi vratar.Crnokosi dječak ništa ne odgovori već, praveći se

kao da je prečuo pitanje, samo zabrza prema izlazu. Da su Koko i Tomo mogli vidjeti izraz njegova lica, vidjeli bi u njemu nešto zlovoljno i posprdno, ali možda i zaplašeno.

IV

TKO ĆE BOLJE PROMAŠITI

- Zašto su baš izmislili to gađanje? - tužio se sutradan Tomo svom kolegi, dječaku koji je u razredu sjedio s njim u istoj klupi.

Dječak s naočalima, koji se zvao Emil, ravnodušno slegnu ramenima:

- Meni je svejedno. Ja ne idem. Oči. Slab vid! Strašna dioptrija. Ne bih pogodio ni slona. Ni na dva metra. Zato su me i oslobodili. Bar nemamo dva posljednja sata. Dobro je to. U tri čina!

- I zbilja ne znam kako mogu izmisliti gađanje dan poslije cijepljenja. Još nas bole ruke koje su nam izboli, pa kako ćemo onda držati pušku? Nikad ništa ne misle.

Bilo je, naime, objavljeno da se poslije četvrtog sata ide na gađanje. Gađalo se iz zračnih pušaka za prvenstvo osnovnih škola, a njihova je škola bila među najboljima u gradu i očekivalo se da će se s II osnovnom boriti za prvo mjesto. Tomo je bio vrlo slab strijelac i propisno se obrukao na prva dva gađanja. Osim toga, jedva je čekao da u miru porazgovori s Kokom o novim planovima. Jutros je dugo spavao, pa su u posljednji čas trčali u školu i nisu dospjeli gotovo ni progovoriti.

Koko nije baš bio osobito nezadovoljan zbog toga što idu na gađanje. Ipak, otpala su dva sata obuke od kojih je jedan bio matematika, predmet što ga nije, blago rečeno, previše oduševljavao. A, uostalom, on je bio jedan od najboljih strijelaca u cijeloj školi. Napokon, bio je još jedan razlog zbog kojega se veselio tom događaju.

Kad odjeknu zvonce, koje je objavilo završetak četvrtog sata, on odmah pohrli prijatelju Tomi da bi zajedno išli na streljanu. Prolazeći pokraj Marka Lukarića,

koji je sjedio u klupi ispred njega, gradio se da ga ne primjećuje.

- Koko - dočeka ga Tomo veselo - ja sam se nečega sjetio.

- Pssst - stavi. čupavi dječak prst pred usta - vani ćemo razgovarati.

Pred školskom zgradom razredi su bili svrstani kao vojne jedinice, jedan za drugim. Nastavnici su se važno šetkali oko odreda svojih učenika, opominjali, ljutili se. Napokon kolona krenu gradskim ulicama zastajkujući na uglovima, smetajući prometu i nadglasavajući žagorom gromot grada. Dva dječaka na začelju mogli su, šaptom, u miru razgovarati.

- Baš mi je drago - prozbori Koko - što danas idemo na gađanje. - Marko je izvrsno gađao dva posljednja puta. Bolje od mene.

Sigurno ćemo i danas biti među prvima i na kraju ćemo zajedno pucati kad bude trebalo odrediti momčad za susret s II osnovnom. Tako će biti neprestano kraj mene, pa ću ga imati na oku.

- Ja sam se nečega sjetio - ponovi Tomo i pljesnu rukama.v

- Što? Čega si se sjetio?- Pa znaš, ono jučer, kad smo uskakivali u tramvaj.

Ja sam zamalo slomio nogu, gotovo poginuo, je li?- Da, pa što onda? - nepovjerljivo reče Koko.- A što misliš zašto sam ja zamalo slomio nogu?- Zato što si nespretan!-Nespretan! - obrecnu se Tomo uvrijeđeno. - Nisam

ništa nespretniji od tebe. Ja samo nisam živio u gradu. Ja ne znam kako se skače u jureći tramvaj, koji ne zatvara uvijek vrata. Eto, to je. Da sam ja tako dugo u gradu kao ti, ja bih mogao...

- Dobro; dobro. Što hoćeš reći? ’Ajd, već jednom!- Hoću reći: zašto Marko - tu Tomo sasvim spusti

glas - zašto taj Marko Lukarić nije nespretno skočio u tramvaj, već sasvim lako. Tramvaj juri, a on samo - hop!

- i već je unutri. A? Što kažeš?- Pa što? Što onda? Ja isto tako mogu, na primjer,

skočiti u tramvaj. Hop - i gotovo! On je spretan dečko, i to je sve.

- Vraga-ga! - Tomo se uzbuđivao. - A zar nam nisu rekli da je on prvi put u Zagrebu, da nikad nije bio ovdje. U Splitu nema tramvaia. Kako se onda mogao naučiti skakati u tramvaj? A?

Koko se zamislio i počešao iza uha. Njegov je prijatelj imao pravo. I koliko god se veselio ovom novom otkriću malo mu je i smetalo što je to palo na pamet Tomi, a ne njemu koji je bio poznat - bar je on tako tvrdio - po svojoj domišljatosti. Uistinu, dobro se prisjećao Markova jučerašnjeg skoka u tramvajska kola: crni dječak je naglo i sigurno potrčao za tramvajem držeći torbu u lijevoj ruci, lagano se prihvatio ručke na vratima, snažno otisnuo lijevom nogom i desnom se meko dočekao na prag; usput je još malo i savio koljena i nekoliko se sekundi vozio čučeći da bi se onda polako i dostojanstveno ispravio. Bio je to prvorazredni skok prvorazrednog skakača, pravog gradskog dječaka koji ne skače samo iz puke potrebe da stigne tramvaj već i da pokaže svoju spretnost i gipku otmjenost. Tomo je imao pravo. Za takav savršen skok treba mnogo vježbe i iskustva. A u Splitu, kažu, nema tramvaja. Gdje je onda Marko Lukarić mogao naučiti tu vještinu?

- Vidiš - reče napokon Koko značajno - ja sam ti rekao. Rekao sam ti ja, a ti mi nisi htio vjerovati. Sumnjiv je to tip. Imamo sve više dokaza. Ono s đačkim domom, na primjer.

Dva su dječaka bila malo zaostala za kolonom, pa ih je profesor Menzura pozvao da požure i priključe se ostalima. Prvi đački redovi već su stigli pred ulaz u streljanu, na rubu šume.

- Poslije ćemo se vratiti u školu - šapnu Koko prijatelju u uho - i pitati za Lukarićevu adresu. Možda je i u školi dao krivu adresu, adresu đačkog doma. Ako je

tako, morat ćemo na svoju ruku saznati gdje zaista stanuje, neprimjetno ga slijediti... Uostalom, imam ja još jednu ideju. Sačekaj me na ulazu u streljanu kad se završi gađanje...

Gađanje se brzo odvijalo.Tomo je bio među najslabijima. Još od rata užasno

se bojao praska puške pa je, iako je zračna puška pucala pri- gušeno, ipak kriomice stavio pamukau uši. Usto bi svaki put, povlačeći okidač, čvrsto zažmirio. Svega je dva puta uspio pogoditi ploču s metom. Ubrzo je ispao iz natjecanja.

Koko je bio među najboljima. Iz prvih pet hitaca skupio je četrdeset i jedan bod: »ubio« desetku, devetku, dvije osmice i jednu šesticu. U drugoj rundi bio je još bolji: četrdeset i tri boda i čak dva pogotka u crnu točku u sredini okrugle mete.

Na redu je bila treća runda. Ostalo je još svega desetak najboljih strijelaca. Među njima su bili Koko i Marko Lukarić. Preko zvučnika objaviše da će sad u izlučnom natjecanju biti određena momčad III osnovne koja će se poslije podne sastati s momčadi II osnovne u borbi za prvo mjesto u gradu.

Najbolji rezultat do sada, četrdeset i pet bodova, postigao je Marko Lukarić, i svi su očekivali da će on i u ovom završnom natjecanju zauzeti prvo mjesto.

Deset dječaka je leglo na strunjače i napunilo puške. Koko nije skidao očiju s Lukarića jer je sad baš bila prilika da ga nenapadno promatra. Marko je nekako uzbuđeno napunio pušku i odmah, gotovo i ne nišaneći, opalio. Uzdah razočaranja prođe skupinom promatrača: najbolji strijelac je promašio cijelu ploču!

Koko se prenerazio i nije uopće pucao. »To je on namjerno učinio! Sad više ne može biti prvi... Samo, zašto je to učinio? Zašto?« mislio je grozničavo. Onda je počeo tobože polako nišaniti gledajući ispod oka Lukarićevu metu. Marko je opalio: samo šestica!

»Sigurno se ne želi popodne natjecati sa mnom.

Možda nešto sluti pa me izbjegava. Pa dobro. Neću ni ja ući u momčad«, zaključi Koko.

Opalio je nasumce i pogodio točno u crni krug, u desetku. Onda je mirno napunio pušku i dvaput za redom gađao u rub daske. Još dva uzdaha su zanjihala okupljene učenike. Glavni favoriti Marko Lukarić i Koko Milić ispali su iz natjecanja i nisu uvršteni u izabranu momčad škole za odlučujući susret s II osnovnom. Nastavnik tjelovježbe je žalosno vrtio glavom, profesor Menzura palio cigaretu za cigaretom.

Tom Branjc je nestrpljivo očekivao svog prijatelja pred ulazom u streljanu. I on je bio u skupini promatrača i zamijetio čudan dvoboj između Koka i Marka. Vidio je kako je Koko ispod oka promatrao svog glavnog suparnika u gađanju, ali je uočio isto tako ono što Koko nije zapazio: Marko Lukarić je i te kako pozorno motrio Kokovu metu i silno se uzbudio kad je vidio da i on promašuje.

»Kakvo je to čudno natjecanje? Mjesto da se natječu tko će bolje pogoditi, oni se natječu tko će promašiti. Tu bih ja bio glavni!« mislio je Tomo cupkajući nestrpljivo na mjestu i čekajući prijatelja.

Koko dotrča bez daha.- Nanjušio nas je. Moramo biti dvostruko oprezni -

po- čeo je brzo istresati sve što se u međuvremenu u njem na- kupilo. Jesi li vidio kako je namjerno promašio?

- Jesam - reče Tomo — samo ne znam zašto?- Zašto? - zgranu se Koko. - Pa to je bar jasno. Hoće

da nas dvojica popodne ne budemo zajedno na gađanju. Izbjegava me. Kako ne shvaćaš?

- Ali zašto? - uporno je pitao Tomo.- Zašto? Zašto!? - razjedi se Koko i tresnu torbom o

zemlju.- A što ja znam zašto? Pa to i jest zanimljivo što ne

znamo što se tu krije. A ti navalio pitanjima: zašto, zašto!? Možda, na primjer, hoće što danas poslije podne napraviti, obaviti nešto što je bolje da ja ne vidim...

razumiješ li... Zato hoće biti siguran da sam ja na gađanju jer mu tako ne mogu biti za petama.

- Aha! - pljesnu Tomo rukama, - Zato si, znači, i ti gađao mimo da poslije podne budeš slobodan?

Koko se zbuni. Na to nije ni mislio. On je opazio da Marko namjerno griješi pa je naprečac zaključio da tu nešto nije u redu, da se krije neka podvala i da će, tko zna kako, bolji strijelac izvući deblji kraj. Zato je i odlučio, bez razmišljanja, da i on ispadne iz natjecanja. A sad mu je, eto, Tomo objasnio.

- Naravno - reče on važno kao da se to samo pa sebi razumije. - Naravno. Odmah sam pomislio: »E, nećeš ti mene tako lako nasamariti. Nisu mogli ni pametniji od tebe, moj Marko, pa nećeš ni ti«

- Onda, sad idemo u školu, je li? - upita Tomo.- U školu? Aha, pa da, zbog adrese - sjeti se Koko. -

Da, sad ćemo u školu...- Čuj - upade mu prijan u riječ - samo kako ti misliš

saznati njegovu adresu? Neće li biti sumnjivo da dođemo u školu i samo tako pitamo: »Molim vas, gdje stanuje Marko Lukarić«, a svaki smo dan s njime u školi.

- Ma što bi bilo sumnjivo! Odemo u tajništvo i lijepo zamolimo da nam kažu njegovu adresu. On je novi učenik i ne znamo gdje stanuje a moramo da mu, na primjer, što poručiti ili odnijeti... nešto što je, na primjer, zaboravio u školi, ili na streljani... Lako je to! Pusti samo meni!

I dva dječaka zabrzaše preko ledine prema školi. Tada Koko odjednom stade i lupi se po čelu:

- Eh, zaboravio sam još nešto. Imao sam jednu ideju. Mislim da je treba provesti... Dođi!

I zgrabivši preneraženog Tomu za ruku kao malo dijete, povuče ga natrag prema streljani odakle su se učenici upravo razilazili u velikim skupinama.

- Ma što je sad? Kakva ideja? - bunio se Tomo koga je Koko vukao gotovo jednako brzo i snažno kao što ga je jučer vukao onaj nesretni tramvaj.

- Vidjet ćeš. Odmah ćeš vidjeti.Zastadoše pred ulazom u streljanu.U skupini učenica, koja im je išla u susret,

odzvanjao je zvonki glas Marijane, njihove kolegice iz razreda. Djevojčica je, na čelu skupine, široko mahala rukama i nešto tumačila kolegicama.

- Evo je - reče Koko i lukavo se nasmiješi - to je moja ideja.

I pokaza na Marijanu.

V

»OPERACIJA BARBAROSSA«

Marijana je stanovala u njihovu kraju, nedaleko Heinzelove ulice i, kad ju je Koko pozvao u stranu i stao joj šaputati u uho, rado je pristala krenuti s njima kući.

- A o čemu je riječ? - zapitkivala je veselo Marijana poskakujući pomalo u hodu dok je koračala između dvojice dječaka.

Marijana je bila najživlja djevojčica u razredu. Njezine krupne sive oči neprestano su se smijale, a glava joj se vrtjela na sve strane stvarajući veseli vrtlog smeđih uvojaka. Bila je odlična učenica ali su je nastavnici ipak vrlo često korili zbog njezine neobuzdane živosti i brbljavosti. Ne bi prošao gotovo ni jedan školski sat a da ne bi, sred najveće tišine, dok je profesor nešto tumačio, iznenada jeknuo njen zvonki glas Dobro je pjevala i bila glavna zvijezda školskog zbora, a često je nastupala i u solo-točkama. Pričala je kako je njena velika želja postati pjevačica te da nastupati i pjevati na TV

- Imam vrlo važan razgovor s tobom - govorio je Koko gledajući preda se - vrlo važan razgovor. Imam, zapravo ja i Tomo imamo jedan prijedlog, to jest, htjeli bismo ti nešto predložiti...

- Dobro, samo o čemu je riječ? - širile su se sive Mari- janine oči. A i Tomo nije bio ništa manje radoznao iako je naoko ravnodušno gledao oko sebe; ljutio se, naime, što Koko nije prvo njemu rekao što je naumio predložiti kolegici; a pred njom se opet pretvarao kao da je prirodno da je i on, Tomo, upućen u cijeli naum.

Koko je zaostao u sjeni velikog kestena. Jako

podnevno sunce prosijavalo je kroz jesenje lišće šarenilo po njegovu licu. Prevladavala je zagasito crvena boja pa mu je lice bilo nalik na lice crvenokošca išarano ratničkim bojama. Oči su mu se krijesile. Marijana se, pomalo uplašena, prestala smješ- kati. Tomo je piljio u zemlju i uzdisao.

-Dakle - otpoče Koko svečano - u našem razredu ima jedan sumnjiv tip. Vrlo sumnjiv tip.

-Tko? Tko je sumnjiv tip u našem razredu? - živnu Marijana i sive joj oči opet narastoše. - Zašto? Kako? Kako misliš: sumnjiv tip? Zbog čega? Tko, je li?

-De, de, čekaj - namršti se Koko kad ga zapljusnu bujica pitanja. - Nije važno tko je. Bar zasad. Važno je daje meni, to jest nama, taj tip sumnjiv iz više razloga. Htjeli bismo ga malo pobliže upoznati, ispitati, koješta ispipati od njega, doznati tko je on zapravo. Razumiješ li?

-Čekaj - reče Marijana začuđeno - pa valjda znate tko je?

-I znamo i ne znamo - nasmiješi se Koko. - Je li tako, Tomo?

Tomo samo klimnu glavom i zagleda se u šarenu krošnju.

-Ništa ne razumijem - nastavi djevojčica - baš ništa. Sumnjiv je, te, ovo i ono, a ne znate ni tko je. Dobro, a što hoćete od mene?

-Htjeli smo te pitati hoćeš li surađivati s nama. A? - predloži Koko.

-Hoću - složi se Marijana veselo. - Samo kako?Tomo duboko, duboko uzdahne kao da ne može

nikako doći do daha. Bio je prilično ogorčen na Koka. Da mu je prije rekao da kani umiješati u ovaj slučaj i neku djevojčicu, on bi se oštro usprotivio. Činilo mu se da nije pametno priopćavati ovu tajnu bilo kome, a kamoli djevojčicama. Čudio se da se Koko ne sjeća kako je u njihovoj velikoj pustolovini na Zelenom Vrhu - kad su dane i noći tragali za lopovskom bandom koja je

potkradala siromašne stanovnike - jedna njihova prijateljica svojim brbljavim jezikom gotovo omela njihov pothvat. Ali je Koko očito imao svoj plan i nije se mnogo obazirao na mišljenje svoga starog prijatelja.

-Onda ovako - nastavljao je Koko važno napućivši usne i izvraćajući oči. - Htio bih da ti budeš neka vrst, na primjer, recimo... špijunke. Da špijuniraš za nas...

- Špijunka u korist jedne velike sile! - veselo ciknu Marijana a uvojci joj zaigraše oko glave. - Pa to je divno, to je fantastično. Ja sam toliko željela biti špijunka...

- Čekaj da ti objasnim - kušao ju je Koko smiriti izne- nadivši se i sam njenu oduševljenju - da ti objasnimo kako bi, na primjer...

- Baš sam neki dan čitala, izlazili su u novinama članci o špijunkama. Cijeli niz članaka o špijunkama. »Žene koje su odlučivale ratovima« - takav je bio naslov. Te su žene, zapravo, odlučivale o pobjedi u ratu - oduševljeno se raspričala Marijana ne obazirući se na Koka koji nije mogao doći do riječi, ni na Tomu koji se jedio. - Ovako, kad učimo povijest, čini se kao da su muškarci uvijek glavni. Te neki carevi, neki Barbarossa, pa Džingis-kan, Napoleon i što ja znam tko - a njima su zapravo upravljale žene, špijunke. One su prenosile neprijatelju podatke o bitkama, o snazi i rasporedu vojske, one bi odvraćale generale od pohoda jer bi im lažno prikazale stanje, one bi...

- Ma slušaj me već jednom - nestrpljivo je prekine Koko.

- Nismo sad u ratu...- Ali ti si rekao da hoćeš da ja špijuniram za vas. Kao

špijunka za jednu veliku silu...- Daj, prestani već jednom - upadne grubo i

iznenada Tomo piljeći u krošnju kestena: - Nikad žene nisu odlučivale u ratovima. Nisam još nikad čuo...

- Prestanite vas dvoje - ražesti se Koko i lupi nogom o pločnik. - Nemojte se sad svađati kad ozbiljno razgovaramo. Špijunke jesu važne, naravno. Evo, ovako.

Ti se moraš s njim sprijateljiti, da bi...- S kime-e? - otegnu Marijana nestrpljivo.- Čekaj!. Da budeš dobra s njim, da mnogo

razgovaraš, i tako dalje. Da ideš s njim kući iz škole, na primjer. Uopće, da mu se približiš, da nastojiš što više doznati od njega i o njemu. Gdje živi, na primjer, s kime, odakle je došao, što radi...

- Ma tko-o-o? Tko-oooo? - prodere se Marijana tako da je Tomo ošinu pogledom i ustuknu požalivši što je poslije gađanja bio izvadio pamuk iz ušiju.

-... da nastojiš ispipati što više možeš i umiješ - nije se zbunjivao Koko. - Pristaješ li?

-Pristajem ako mi u roku od deset sekundi kažeš o kome je riječ. Brojat ću: jedan, dva, tri, četiri...

-Marko Lukarić - ne izdrža Tomo. - O njemu govorimo.

-Da, on je čudan - pomalo razočarano reče djevojčica koja se u mislima bila odista prenijela u velike dvorske salone i koja je pomišljala da je očekuje zadatak da uhodi čuvena generala ili predsjednika vlade. A dječaci se, opet, razočaraše što i ona Marka smatra čudnim, jer su to smatrali isključivo za svoje otkriće i tajnu koju ne može svatko uočiti.

-Slažeš li se? - upita Koko. - Trebalo bi da mu se odmah nastojiš približiti. Da, tebi je valjda jasno da to nama ne bi nikad uspjelo, odmah bi posumnjao. Možda već i sumnja. Zato se mi nećemo, mislim nas troje, previše sastajati u školi. Ti ćeš, ako doznaš, na primjer, doći k meni kući i to mi kazati. Bilo bi dobro da imaš uza se i neki notes pa da pribilježiš, da ne zaboraviš...

-Ja nisam zaboravljiva - značajno reče Marijana, odiže se na pete i drsko zagleda Koku u lice: - Ima još nešto što nisam zaboravila. Kako ćete mi platiti?

Dječaci se zgranuto zgledaše. Na to Koko nije ni pomislio. Nije ni pomislio da bi se Marijana mogla sjetiti tražiti kakvu nagradu. Ta nije valjda tražila novac? E, to bi bilo odviše! Tomo je duboko uzdahnuo i pomislio

kako je on dobro znao da se s djevojčicama ne valja upuštati ni u kakve dogovore. A Marijana je, sjetivši se bajoslovnih imutaka koje su bile stekle neke špijunke o kojima je bila čitala, više u šali do- bacila ovo pitanje da vidi što će njezini kolege odgovoriti.

-Znam! - reče Koko iznenada. - Ti skupljaš slike filmskih glumaca...

-Ne - poviče Tomo kao da ga opet ubodoše debelom iglom za injekciju - neću-u-u... Ne dam svoje slike...

-Šuti! Ideš mi na živce! - otrese se Koko. - Moramo nešto žrtvovati. Bez žrtava nema uspjeha. Slušaj, Marijana, za svaku važniju vijest, za svaki važan podatak koji nam doneseš dobit ćeš jednu sliku.

- Divno! - oduševi se Marijana sjetivši se bogate Tomine zbirke na kojoj mu je toliko zavidjela jer je i sama, što je Koko dobro znao skupljala te stare fotograflje. - Za početak, zato što sam pristala, morate mi dati bar jednu sliku. Hoću... hoću... hoću... Clarka Gablea (Klark Gebl)!

- Ne! - viknu Tomo i udari šakom po stablu. - Ne dam ga! To mi je najljepša slika.

- Dakle? - upita djevojčica obraćajući se pravo Koku, jer je naslutila da on ovdje vodi glavnu riječ.

- Sutra ćeš dobiti toga Gabela - odlučno reče Koko koji se baš nije mnogo razumio u fllmove i fllmske glumce. - Vrijedi, Tomo, je li?

Tomo škrgutnu zubima i jedva primjetno klimnu glavom.

- A da vidite da nisam baš tako pohlepna na slike i da vam i inače želim pomoći - iznenada reče Marijana - evo vam prvog važnog podatka: Marko Lukarić ima na torbi lokot. Čim nešto izvadi iz torbe ili spremi u nju, odmah zaključa maleni lokot što se nalazi na njoj. To je dosta čudno, zar ne? Jer se, onda, pitamo, zar ne: a što je u torbi?

Smeđokosa se djevojčica oprosti od preneraženih

kolega i veselo otcupka niz bulevar. Savez je bio sklopljen i zapečaćen. I Tomu je počeo pomalo prolaziti bijes, jer mu se učinilo da bi ova veza s Marijanom mogla biti dragocjena. Lokot na Markovoj torbi! Kako to nisu zapazili? Odista, što je u torbi kad je on brižno zaključava?

Koko je veselo trljao ruke i zadovoljno se smijuljio. I njegov je prijatelj je živnuo i ubrzo mu nestalo kisela izraza s lica. Nije mogao poreći da se nešto uzbudljivo ipak događa. Gotovo da se za to isplati i žrtvovati sliku strarog Clarka Gablea.

- Zbilja je ovo kao neka operacija - reče - Koko.- Kakva operacija? - zgranu se Tomo. - Pa gdje su

nam doktori? I tko je bolesnik? Marko?- Ma ne - nasmija se Koko koga je Marijanina priča o

špijunkama odista podsjetila na neke velike, tajnovite ratne pothvate.

- Postoje i ratne operacije. To su ti ratni pothvati: Re- cimo, na primjer, Hanibalov pohod preko Alpi bi se danas zvao operacijom. Rommelov afrički pohod u II svjetskom ratu također su Nijemci zvali operacijom. Svaka operacija ima u glavnom štabu svoje ime. Na primjer, recimo, operacija »Alpe«, operacija... što ja znam kakva.

- A kako da nazovemo našu? — zagrije se Tomo. - hoćeš li da to bude »operacija Barbarossa«?

- Dobro - reče Koko koji se mutno prisjećao kao da je već jednom čuo da je i odista postojala nekakva operacija Bar- barossa u dalekom svjetskom ratu ali je zaboravio gdje se ona spominje. - Ne zvuči loše: »operacija Barbarossa«. Tajanstveno je. I znaš što: i Lukarića ćemo zvati Barbarossom. To će biti kao neka šifra. Nitko neće znati o kome govorimo.

I dva se prijatelja hitro uputiše prema školi.Otpočela je »operacija Barbarossa«.

VI

TKO JE TAJ DJEČAK?

Sutradan, rano izjutra, mnogo prije početka školske obuke dva su dječaka pošla u veliko izviđanje. Na komadiću papira koji je Koko držao u ruci bila je ispisana adresa: »Marko Lukarić, Zagreb, Alagićeva 22«.

Jučer su lako došli do adrese. Tomo je otišao u tajništvo, jer je Koko smatrao da Tomo, kao »novi«, neće toliko upasti u oči. Uostalom, taj oprez nije bio ni potreban, jer su se nastavnici već bili razišli, i u tajništvu se jedino zatekao profesor Gavrić.

- Ja bih vas molio-o - uzmucao se Tomo premještajući se s noge na nogu - zbog ovoga Lukarića, znate, to jest, gdje stanuje... Znate, mi smo na gađanju našli neke njegove knjige-ge...

Profesor Gavrić je pogledao dječaka pravo u oči. Koko bi, da nije ostao pred školskom zgradom, valjda opet pomislio kako je i taj profesor Gavrić čudan čovjek. On je, uistinu, cijelo vrijeme provodio manje-više sam, nije se družio ni s kim, izbjegavao kolege. Učenici bi ga često sreli kako se sam šeta parkom ili gradskim ulicama. A najviše je volio dolaziti u školu kad nije bilo obuke i sjediti u praznim razredima ili tumarati praznim hodnicima. Kad bi ga tko u tim trenucima zatekao, pozdravio i oslovio, on bi stresao glavom i činilo se kanda se budi iz duboka sna. Tako je i sad dugo i sneno

buljio u dječaka koji ga je zatekao sama u tajništvu i nije shvaćao što se od njega traži.

- Lukarić? Koji Lukarić? Što? - nesuvislo je pitao.- Mislim... radi knjiga-ga, znate... koje je zaboravio...

da mu odnesemo kući... Lukariću... znate, onaj... Barbarossa - omakne se Tomi.

-A, znam, znam - sjeti se profesor koga je veliko povi- jesno ime prenulo iz bunila prije nego sve drugo. - Znam, znam. Ti hoćeš njegovu adresu, je li, da mu odneseš knjige koje je zaboravio. Je li?

Tomo odahnu. Profesor Gavrić je dugo prevrtao po la- dicama, knjigama i spisima i onda, napokon, odnekud izvukao traženu adresu: »Marko Lukarić, Zagreb, Alagićeva 22«. Dječak se zahvalio i izjurio van, a profesor Gavrić opet ostao sam zamišljeno gledajući u jesenje nebo.

Koko je odlučio da će tek ujutro krenuti da potraže tu ulicu. Prvo i prvo, nisu ni znali gdje je ta ulica, a osim toga je Koko smatrao da to poslijepodne valja preskočiti da ne bi postali previše sumnjivi ako ih Marko ugleda kako se šunjaju oko njegove kuće.

I tako su se dva prijatelja sastala već rano ujutro, u šest i pol sati. Krmeljive Tomine oči jedva su i gledale u jutarnji svijet. On je bio veliki pospanac, i Koko ga je silom izvukao iz kreveta. Kod kuće su rekli da već u sedam sati moraju biti na streljani.

-Gledaj - otvori Koko torbu dok su išli prema tramvajskoj postaji. - Vidi što sam ponio.

Tomo zaviri u razjapljenu torbu i ugleda veliki dalekozor. Čudio se što će im ta sprava.

-Uzeo sam ga od tate. Posudio - ponosno reče Koko. Rekao sam da nam treba za gađanje, da gledamo pogotke na meti. Tako se nećemo morati previše približiti kući već ćemo moći motriti izdaleka... Da mu ne budemo na oku a da sve vidimo.

-Što da vidimo? - radoznalo će Tomo.-Što ja znam što! Pa u tome i jeste što ne znamo

što. Dokle ćeš tako glupo zapitkivati? - gotovo plačno izusti Koko i od bijesa prijeđe dlanom ovamo-onamo po glavi, tako da još više razbaruši čupavu kosu.

Tramvaj im je umakao ispred nosa, jer Tomo nije htio ni čuti o tome da potrče i uskoče. A nisu se mogli pješice uputiti u ulicu, koju su tražili, jer je bila dosta daleko. Koko ju je jučer bio pronašao na planu grada.

Napokon se iskrcaše u sjevernom dijelu grada i uputiše stubmama prema Alagićevoj ulici. Nije ju bilo odviše teško naći.

Tomi se silno sviđao ovaj predio, mnogo više od onoga u kojemu su stanovali. Bile su tu mahom sve samo vile ili kućice napola sklonjene za gustim, šarenim krošnjama drveća. Zrak je bio svjež, po drveću pjevale ptice, nigdje u blizini nije bilo ni jednog tvorničkog dimnjaka, vladala divna, jutarnja tišina kao na selu. Tek bi ovdje-ondje zalajao pas, kukurijeknuo pijetao. Sve je to dječaka sjećalo divnog, blistavog jutra u njegovu dragom zaseoku, Zelenom Vrhu, odakle se morao preseliti u sivi, dosadni grad. Na trenutak je zaboravio u kakvu su pustolovinu polako upadali, pa se čak nije pravo mogao ni prisjetiti zašto su došli ovamo.

Ali je njegov čupavi prijatelj mislio za obojicu.- ’Ajd - gurnuo ga je Koko u leđa primijetivši da je

neodlučan. - Naprijed. Idemo ovamo nadesno. Vidiš, s ove strane su neparni brojevi i rastu nizbrdo. Trinaest, sedamnaest, devetnaest.

- Stoj !Preko puta se nalazila kuća s brojem osamnaest.

Kraj nje je bio broj dvadeset. Treća kuća bila je ona koju su tražili. Broj dvadeset i dva. Obojici dječaka silno zakuca srce.

- Gle, sjajno - ciknu Tomo i pljesnu rukama. - Pogledaj. Preko puta broja dvadeset i dva je neka novogradnja. Vidiš. Možemo ući u nju i odande promatrati Lukarićevu kuću.

Koko pristade. Oprezno, sklonjeni pod sjenama

granata drveća, dva se dječaka na vršcima prstiju došuljaše do novogradnje da izvide ima li koga u njoj. Hodali su kao po klizavici, ogledavali se, šaputali i, jednom riječju, ponašali se kao da im je cilj ne da ostanu neopaženi već, naprotiv; da svakom upadnu u oči. Srećom, ulica je bila prazna.

Prazna je bila i novogradnja Činilo se da je gradnja davno prekinuta: skele su već natrule, žbuka među opekama sasu- šena i popucala i, uopće, lako se moglo zapaziti da ljudska ruka već godine i godine nije bila takla ovu građevinu.

Dječaci šmugnuše u mračno stubište. Nedovršenim betonskim stubištem bez ograde uspeše se u visoko prizemlje.

Potražili su najpogodnije mjesto koje će im poslužiti kao promatračnica. Nađoše sobicu s malim prozorom koji je gledao pravo na ulicu. I na taj su prozorčić bile pribijene daske, tako da je onaj tko bi se sklonio u kuću mogao, nesmetano, kroz otvore među daskama motriti van a da ga izvana nitko ne bi mogao opaziti.

Koko i Tomo donesoše nekoliko opeka, složiše ih u dva stupića i preko njih položiše dasku. Sjedoše na tu klupicu i zadovoljno se zagledaše na ulicu.

Preko puta se nalazila kuća koju su tražili. Bila je to jednokatnica ali gotovo prava-pravcata vila, obrasla u bršljan i gdjegdje skrivena iza rijetkih breza koje su rasle pred njom. Iza nje su se dizali j ablani.

Očito je da se za njom prostire velik vrt. Na pročelju bila su tri velika prozora, jedan prozorčić i ulazna vrata. Na zidu ograde jasno se isticala bijela pločica s crnim brojkama i slovima: »22 Alagićeva ulica...

-Eto, vidiš - reče Koko značajno ne znajući ni sam što bi rekao ni što bi sad valjalo početi.

-Da - kaza Tomo jednako neodlučan. - Našli smo.I tupo se zagledaše u kuću preko puta. Činilo se da

u njoj nema ni žive duše. Teški su zastori prekrivali sva četiri prozora na pročelju.

-Hej! - sjeti se Tomo odjednom i pljesne rukama. - Daj izvadi onaj dalekozor. Zašto smo ga ponijeli nego da gledamo kroz njega? Možda što ugledamo...

Koko izvadi dalekozor i lijeno ga pruži prijatelju. »A što bismo, na primjer, mogli vidjeti dalekozorom«, mislio je u sebi posprdno. »Ja sam mislio da ćemo mi to nekako drugačije, izdaleka, što ja znam što sam mislio. Kao nećemo se moći približiti, pa ćemo se popeti na neko drvo i gledati kroz dalekozor, promatrati izdaleka. Prava operacija. A ovdje je sve kao na dlanu. Kuća ko kuća. Nema što gledati, a najmanje dalekozorom. Što ćeš gledati dalekozorom kad si deset metara daleko?«

Ali Tomo nije tako mislio. On je dugo vrtio kotačić na dalekozoru sve dok obrisi kuće nisu postali potpuno jasni: A onda je počeo polako prelaziti po njoj, metar po metar, kao pravi vojskovođa koji promatra neprijateljske položaje na obzorju.

-»Pazi, oštar pas« - pročita odjednom natpis s pločice i ponovi: — »Pazi, oštar pas.« Vidiš!

-Što? »Pazi, oštar pas.« Pa što onda?-A gdje je pas? Zar to nije čudno?Koko odmahne rukom. Činilo mu se da prijatelj već

ipak pretjeruje. »Uopće, mi smo sve ovo napuhali. Sve je to vrlo obično. Ili mi nismo dobro čuli kad je profesor Menzura rekao da Marko Lukarić nema roditelja, ili je ono pismo bila samo šala, ili... ga možda nije uopće Marko pisao. Ja sam samo napunio glavu Tomi, jer mi je bilo žao što se dosađuje a toliko sam mu napričao o gradu i o tome kako se ovdje svašta događa. I sad on navalio kao lud. Silom hoće neku veliku pustolovinu. Ipak se ne događaju velike pustolovine baš svakoga dana. »Pazi, oštar pas!« Vrlo važrio! Kao da pas mora sjediti kraj ploče da ga svatko vidi. Sigurno je iza kuće... A jesam i ja baš budala što se upuštam u kojekakve budalaštine! Bilo bi bolje da sam dulje jutros spavao. Ovako ću cijeli dan zijevati...«

-Oh! Oh! Oh! - uzviknu odjednom Tomo i gotovo se

sruši nauznak od iznenadna uzbuđenja a dalekozor, koji je pokušao dodati Koku, igrao mu je u ruci kao živ. - Gledaj-daj, tamo-mo...

Koko zgrabi dalekozor i pogleda kuću. Nigdje nije mogao zapaziti ništa neobično. Nije bilo ni daška vjetra, tako da na brezama pred kućom nije treperio nijedan listić. Teški zastori na prozorima mirno su pokrivali okna, kao nepomični kapci na očima usnula čovjeka.

-Vidiš li? - pita ga Tomo.-Ma što? Gdje? - razdraženo će Koko. - Gdje, k

vragu?-Na vratima-ma, na ulazu-zu... Ne, ne na ovim

vratima od vrta, na vratima od kuće-e... Ime! Ime!Ime na vratima od kuće! Koko upre dalekozor na

ulazna vrata i pronađe pločicu s imenom stanara. I on tiho vrisnu. Na mjedenoj je pločici jasno pisalo: Ing. KOMAN. U toj je kući stanovao, dakle, inženjer Koman, a ne neki Marko Lukarić.

- Naravno - izreče Koko ozbiljno kad se malko pribrao od prvotnjeg iznenađenja - tako sam ja i mislio.

- Što si mislio? - ogorči se Tomo.- Mislio sam ja to. On je u školi dao krivu adresu, iz-

mišljenu adresu. Pa čuj, poslije onoga s đačkim domom, kad nas je onako povukao za nos, jasno mi je bilo da on taji mjesto gdje stanuje. Očito je da nije došao iz Splita nego da živi odavno u Zagrebu, ali da neće da se zna gdje stanuje. I zato je dao krivu adresu.

- Ali zašto? Zašto?Čupavi dječak nemoćno odmahnu rukom. Već mu je

bilo smiješno odgovarati na ova glupa Tomina pitanja na koja su zapravo zajednički tražili odgovor. On još jednom odmahnu i ustane.

- Hajde, možemo ići, saznali smo ono što smo htjeli. A ja sam to i mislio. On ne stanuje ovdje.

- Dobro, a što ćemo sad?- Sad ćemo... što ja znam što ćemo sad. Sjesti i

razmisliti. Još imamo vremena do početka obuke. Jedva

da je prošlo sedam sati. Uostalom - sjeti se Koko odjednom - treba sačekati da vidimo što će ispipati Marijana. Ja od nje dosta očekujem. E, zbilja, je si li ponio sliku onoga... Gabela?

Tomo žalosno potvrdi glavom.Dječaci ustadoše i okrenuše se da pođu uputivši još

jedan razočarani pogled prema kući broj dvadeset i dva u Alagićevoj ulici. Onda se Tomo sjeti dalekozora, što ga ostaviše na onoj klupici, i vrati do prozora. Koko je već počeo silaziti niza stube.

- Tomo! - zovnu on kad prijatelj nikako nije dolazio. - Tomo!

Koko se vrati, jer Tomo nije dolazio niti se odazivao. Kad uđe u sobičak iz kojega su maloprije promatrali susjednu kuću, ugleda prijana gdje stoji kraj prozora nepomičan kao zid. Cinilo se da se posve ukrutio. Kad ga Koko još nekoliko puta nestrpljivo pozove, dječak jedva malo okrenu ukočeni vrat. Izraz na njegovu licu prenerazi Koka. Nije nikad vidio Tomu ovako izbezumljena.

- Gle-le-daj-daj - propenta Tomo i ispruži drhtavu ruku prema otvoru među daskama. - Prije-ko-ko-o.

Nije bilo sumnje da je Tomo ovaj put ugledao nešto ozbiljnije od pločice s natpisom: »Pazi, oštar pas.« Ali Koko ipak preko volje priđe prozoru promatrajući začuđeno i nepovjerljivo svoga prijatelja.

- ’Ajd, što je?- Gledaj-daj. Barbarossa-sa.Koko se trgnu, pritrča prozoru i prisloni glavu uz

daske. Na sugednoj kući bio je otvoren onaj najmanji prozor i bili se odmakli teški zastori. A na prozoru se lijeno protezao - nitko drugi nego njihov kolega Marko Lukarić.

- K vragu! - protisnu Koko kroza zube. - Tko je taj dječak?

VII

DVOSTRUKA ŠPIJUNKA

Tomo i Koko nisu ni slutili da je mala Marijana u to vrijeme već bila zaslužila ne jednu već nekoliko fotografija filmskih glumaca. Ona je već jućer, dan uoči njihova jutarnja posjeta Alagićevoj ulici, prvi put bila s Markom Lukarićem, i to mnogo duže nego se mogla i nadati.

Poslije podne, negdje oko četiri sata, bila se otputila prema streljani, jer je htjela biti nazočna odlučnom dvoboju u gađanju između II osnovne i njihove škole. Uopće, ona je voljela sve dječačke igre, išla na mnoge utakmice a i sama često sudjelovala u igrama zajedno s dječacima. Najviše je oduševljenja i graje bilo u školskom dvorištu kad bi ona stala na gol i kao pravi golman branila na utakmici, koju su inače igrali sve sami dječaci.

Međutim, toga je poslijepodneva pisala domaću zadaću prilično dugo i zakasnila na veliki događaj. Kad je brzala preko ledine prema okrajku šume gdje se nalazila zračna streljana, baš su odjekivali posljednji hici. Prvi su se gledatelji već razilazili.

Smeđokosa djevojčica se već htjela okrenuti i vratiti kući kad ugleda dječaka koji joj je išao u susret, sam, ispred veće skupine učenika. Već ga je izdaleka poznala po laganu hodu, nekako lutkastim pokretima i nisko pognutoj glavi. Bio je to njezin novi kolega iz razreda Marko Lukarić. Ne odižući glave, on skrenu ulijevo i požuri prema cesti. Prošao bi mimo nje a da je ne bi, čini se, ni primijetio.

- Marko - zovnu ga djevojčica zvonko. - Marko! Isprva se učinilo da je nije ni čuo, a onda zastao, napola odigao glavu i promrsio kroza zube:

- Bok!I odmah nastavio brzo kročiti kao da mu nije ni na

kraj pameti da bi ovaj susret mogao potrajati dulje od jednog trenutka. Ali nije poznavao Marijanu ni njezinu upornost. Djevojčica potrča za njim i uhvati ga za rame, vjerojatno točno na onom mjestu gdje je bio cijepljen. Dječak tiho jaukne, zastane i neprijateljski pogleda u

vesele sive oči svoje kolegice.- Imam ti nešto važno reći - izusti Marijana

sablasnim šaptom ogledavajući se kao hajkana zvjerka - nešto vrlo važno za tebe. Imaš neprijatelja u razredu...

- Hm? - zapita crni dječak malko zadignuvši glavu.- Imam ti nešto jako, jako važno reći. Imaš

neprijatelja koji ti spremaju... nešto - nastavi Marijana. - Samo ovdje ne možemo razgovarati. Treba se skloniti nekamo na sigurno mjesto gdje nas nitko neće opaziti. Uvjerena sam da vrebaju na tebe.

- Zašto? - upita crni dječak i skupi obrve. - Tko?- Kažem ti da ne mogu ovdje govoriti. Opasno je.

Idemo nekamo drugdje. Kamo si ti pošao? Kući?Marko Lukarić dugo nije ništa odgovarao nego je

neodlučno stajao na istom mjestu i gledao u travu.Smeđa djevojčica je nestrpljivo cupkala na mjestu i

obazirala se. Nije zapravo ni sama znala što je naumila, jer se isprva zaletjela. Znala je da ga mora pošto-poto zadržati i nagovoriti i, prije nego je i promislila, neoprezne su riječi sletjele s jezika. »Ispeci pa reci«, mislila je ljuteći se na samu sebe. »Trebalo je prvo smisliti što zapravo hoću reći i o čemu hoću s njim razgovarati. Oh, ovako sigurno ne rade prave špijunke. One su sigurno opreznije. Sigurno sve unaprijed dobro smisle. A opet«, tješila se ona dalje, »treba se zapravo baš sad pokazati. Lako je kad sve ide kao namazano. Treba se snaći i izvući baš u gužvi. U kakvim je sve neprilikama bila Mata Hari, pa se ipak znala...« Tu se djevojčica sjeti kako je završila Mata Hari, čuvena špijunka koju su Francuzi strijeljali u prvom svjetskom ratu, i skiseli se. »Ništa, već ću se snaći. Smislit ću nešto usput...«

- Idemo na rijeku - odluči se ipak Marko.- Na Savu?- Da, na Savu. Ionako moramo. Radi herbarija.- Zbog čega? - zgranu se Marijana. - Her...- Znaš da je rekla profesorica... to jest... ova, znaš iz

bilogije... naime, ja bih htio imati svoj herbarij, znaš...- Aha - sjeti se djevojčica - to je ono kad se skupljaju

različite biljke, pa se prešaju. Ali nitko nam nije rekao da skupljamo biljke. Zašto ti to onda radiš?

- Znam da ne treba. To ja onako za sebe. Idemo na tramvaj ako nećeš ovdje govoriti - sabrano reče crni dječak i popne se na tramvaj. Marijana uđe za njim misleći kako je dobro što je Sava dosta daleko pa će putem stići smisliti što će mu reći. U tramvaju su stajali gotovo okrenuti leđima jedno drugome i cijelo vrijeme nisu prozborili ni riječi.

»Sjetila sam se«, pomisli veselo smeđa djevojčica, »sjetila sam se. Zašto ja ne bih bila dvostruka špijunka? Čitala sam da su svi veliki špijuni bili uvijek dvostruki. Eto, Cicero je radio za dvije velike sile, za Nijemce i za saveznike. Tako je, čini se, i najlakše. Pa čak i kad slute da ih varaš, još im se isplati da te drže jer skupljaš dragocjene podatke. Osim toga«, mislila je ona dalje veselo pocupkujući iza dječakovih leđa, »čula sam da su djevojčice u ovim godinama mnogo pametnije od dječaka. Zašto ih ja ne bih nadmudrila?«

Kad iziđoše iz tramvaja, na posljednjoj postaji, Marko hitro skrenu udesno i, gotovo se ne obazirući na kolegicu, brzo zagrabi riječnom obalom. Marijana ga je jedva stizala.

Izbili su na čistinu obrubljenu šumarkom. Sasvim uz obalu bila je hrpa šljunka. Nekoliko starih čamaca ljuljalo se na nemirnoj vodi. Dječak se hitro spusti na hrpu šljunka i sačeka da Marijana dotrči do njega.

- Slušam - reče on hladno. - Što si mi htjela reći? Dje- vojčica pričeka da dođe do daha, sjede pokraj njega na šljunak, podboči se i zagleda u njegovu pognutu glavu koja je točno pokrivala sunce u sutonu.

- Zašto si takav? - upita ona blago. - Grub. Povučen...

- Neću predavanja - prekide je on. - Govori. Ako imaš što. Inače: zdravo. Dakle?

- Dobro - pristane ona oprezno. - Ti imaš nekoliko neprijatelja u razredu. Ne trpe te, mrze te...

- Tko ?- Pa Marijana je malo oklijevala - Koko, Emil, Tomo,

ja ne znam da li ih ti sve i znaš... Emil je onaj s naočalama...

- Da, znam ih. Istina, za Emila nisam slutio. Znam i da me mrze. Ali zašto? Zašto?

Djevojčica se opet duboko zamisli. Onda joj napokon pade na um nešto što je silno obveseli. Skoro je ciknula od ushita, ali se suzdrži.

- Znaš, ja još nisam sve doznala. Čula sam kad su govorili o tebi, danas u streljani. Mislili su da nema nikoga u blizini. Ja sam imala nekog posla iza plota, stid me reći. Dogovarali su se kako ti neće dati mira, kako ti moraju biti za petama, kako će te uhoditi... i... - tu je djevojčica zlokobno zašutjela - onda su počeli nešto šaptati nisam čula što. Sigurno si im se nešto zamjerio, možda oni što znaju.

- Što? Što znaju? - skoči bijesno Marko i stade kao sumanut nogama razbacivati šljunak i zatim ga rukama bacati u vodu. - Što oni, do vraga, znaju? Što mi ne daju mira?!

Marijana se prilično uplaši, jer se dječak ponašao kao da je poludio.

- Marko? - zovnu ga ona tiho. - Marko, smiri se.- Nemoj me zvati Marko. Mrzim to ime? Jasno?- Ali zašto bacaš kamenje u vodu? Prestani, molim

te, i sjedi.- Mrzim tu rijeku, razumiješ li, mrzim vodu. Jasno?Napokon se Marko smiri i sjede pokraj djevojčice.

Oboje su neko vrijeme šutke gledali u sivu vodu rijeke što je protjecala mimo njih.

- Ja imam prijedlog. Naravno, ako ti pristaješ - reče dječak nešto mekšim glasom nego što je do sada govorio. - Hoćeš li mi pomoći?

-Naravno da hoću. Ti mi se sviđaš mnogo više nego

drugi. Tih si i skroman, i ne galamiš toliko koliko onaj glupi Koko, i ne praviš se važan... Hoću - spremno prihvati djevojčica.

-Htio bih da saznaš zašto me progone, što sam im ja skrivio.

-Aha - obveseli se djevojčica. - Hoćeš da budem špi- junka. Samo, znaj, špijuni su dobro plaćeni - dometne ona obijesno.

-Pa dobro! - Marko ozbiljno pristade. - Koliko tražiš? Koliko hoćeš da ti platim?

-Imaš li slika fllmskih glumaca? - upita Marijana.-Slika filmskih glumaca? Ih, imam ih koliko hoćeš.

Tata mi je lani poklonio cijelu kutiju. Donio je iz Njemačke. Dobro, dat ću ti slika koliko hoćeš.

-Imaš li Stewarta Grangera (Stjuart Grendžer)?-Onoga staroga? Ih, najmanje dvadeset velikih,

krasnih slika.-Dobro. Ja ih hoću zaraditi. Ne moraš mi ih

poklanjati. Za svaku važnu obavijest - dvije slike. Vrijedi?

-Vrijedi - složi se crni dječak. - Sutra ćemo se opet u ovo vrijeme sastati ovdje. Ili, ne, prekosutra, u subotu. U subotu u sedam sati kod ovoga šljunka.

-Onda, sad idemo, je li? - ustade Marijana kojoj se već odista žurilo kući jer se bojala da se roditelji ne zabrinu što je tako dugo nema. Iako je postala opasna i potkupljiva špijunka, Marijana je, jednako kao i dobra učenica, bila i dobra kći.

-Ne - reče Marko. - Ja ostajem. Volim gledati rijeku.-Pa malo prije si rekao da ju mrziš. Nema ni pet mi-

nuta... Kad si bacao kamenje.Crnokosi dječak ustade i pristupi joj. Prvi put,

otkako su došli ovamo, podigao je potpuno glavu. Sad je tek vidjela kako ima crne-crne oči.

-Znaš što - kaza on potmulo i spusti sasvim glas -

odat ću ti jednu tajnu. Vidim da si dobra. Došla s mi pomoći dobrovoljno, pa neću biti neiskren. Samo se zakuni da je tajnu nikome nećeš odati.

-Kunem se, kunem se, kunem se - zabrza Marijana, cupnu na mjestu a uvojci joj zaigraše. Nije još mogla vjerovati da je tako blizu trenutak kad će saznati glavnu tajnu čudnog i nepristupačnog dječaka. - Kakva je to tajna?

- Moj pas - kaza dječak i opet obori glavu. - Tu se utopio moj pas. Moj dragi Reksi.

I on zaokruži neodređeno rukom po širokoj površini rijeke, po objema obalama, otočićima i sprudovima.

- Pas? - zgranu se Marijana. - Pa zar se pas može utopiti? On zna plivati...

- Da - reče Marko - znam da zna. Ali ja sam Reksiju bacao grane u rijeku. On je skakao u hladnu vodu i donosio mi ih natrag. Bio je već gotovo mrak. Bacio sam još jednu veliku granu. On je već bio u vodi. Iscrpljen, znaš. Mislim da ga je udarila. U glavu... Više ga nisam vidio...

Djevojčica istinski šmrcnu. Postade joj nekako hladno i tjeskobno i poželi se što prije vratiti kući.

- Jadni Reksi! - reče ona zamišljeno i doda živo: - Zar si doveo svog psa iz Splita?

- Iz Splita? - začudi se dječak. - Ah, pa jasno, jasno da sam ga doveo iz Splita. U vagonu. Neprekidno je bio sa mnom. Dragi, dobri, stari Reksi.

U dječakovim se crnim očima zaiskriše nekolike suze. Marijana se oprosti s njim, potvrdi još jednom da će doći ovamo u subotu navečer ako je puste roditelji i uputi se brzo prema tramvajskoj postaji. Prije nego će zamaći za šumarak, osvrnu se prema mjestu na kojem je ostavila dječaka. Sunce je zašlo i na blijedo ružičastom nebu ocrtavala se crna prilika dječaka koji je nepomično sjedio na hrpi šljunka i buljio u mutnu vodu rječine.

Nije znala bi li ga žalila ili ne bi. »Zapravo«, govorila je sama sebi, »ne treba mu previše vjerovati. Imaju

pravo Koko i Tomo... A baš sam se zgodno sjetila da upletem i onog Emila, ispalo je istinitije... Imaju oni pravo. Veliki je lažac Marko. Svašta je danas nalupetao, ali se koji put i zaletio. Sigurno je da nešto skriva. Ne radi se samo o psu...«

I pošto dođe kući, Marijana ode u svoju sobu, istrgne iz bilježnice list papira i uredno na njem ispiše flomićem:

»Izvještaj broj 1.U današnjem razgovoru s (ime je ispustila) sam sve

ovo zapazila i saznala.1. U Savi mu se utopio pas (navodno), pas pa

se utopio, ali tako on kaže2. Kazo je profesorica iz bilogije a imamo

profesora Erjavca3. mrzi svoje ime Marko4. reko je jednoć da mu je tata kupio toga psa

najme prije nego se utopio u rjeci a on nema oca jer je bez oca.«

Djevojčica pročita izvještaj, zadovoljno se osmjehnu, veselo zavrti glavom i široko se potpiše:

»Marijana, špijunka u korist jedne sile.«

VIII

POŠTA U ULIČNOM KANALU

- Tko je taj dječak? - ponavljao je Koko češući se iza

uha I buljeći u prazan prozor preko puta s kojega je crnokosi dječak već nestao.

- Kako: tko je? - čudio se Tomo dižući se na prste i virkajući kroz otvor između dasaka. - Pa znamo tko je... Marko Lukarić. Mi samo ne znamo zašto on, ovaj... zašto je takav, zašto se tako ponaša... je li?

- Mi ne znamo uopće tko je taj dječak! - odlučno reče Koko i zamisli se. - Nemamo pojma tko je on! Kako ti to nije jasno, a?

- Nije mi jasno - skrušeno reče Tomo. - Uopće mi nije jasno.

- Pa zar on ne laže u svemu, zar nas nije vukao za nos s onim đačkim domom... zar nismo otkrili, po onom skakanju u tramvaj, da je već odavno u našem gradu, iako tvrdi da je došao prvi put ovamo, iz Splita... Pismo roditeljima iako nema roditelje, a? Zar si to zaboravio? - žestio se čupavi dječak pomalo a kosa mu se od toga sve više kostriješila. - Sve sama laž i izmišljotina.

- I?- Što: i? - raspali se Koko i baci torbu na prašnjavi

pod.- Vidiš da na vratima piše Koman! Ne piše Lukarić,

nego Koman. Možda to nije uopće on.Tomo zinu u čudu. Nije se usuđivao dalje zapitkivati

jer mu se prijatelj već ozbiljno razljutio. A glavom su mu se rojila kojekakva pitanja na koja nije nalazio odgovora. »Kako to Koko misli da on nije uopće on? Pa valjda ipak postoji! Vidimo ga svaki dan i sad smo ga vidjeli prijeko. Može, naravno, svašta slagati i izmisliti, ali ne može sam sebe izmisliti. Ništa, morat ću sačekati da vidim kako će se to rasplesti. Meni je drago što je zapetljanije. Kad već žrtvujem svoje drage, stare slike, onda se bar hoću dobro provesti. Najviše bih volio kad bismo otkrili da taj Marko Lukarić, kako kaže Koko, uopće ne postoji već da je... izmišljen, da je neki duh, da je samo kao na filmu... što ja znam kako, nekako neobično, nevjerojatno.«

- Ne znam što učiniti - progovori Koko zamišljeno.

»Aha«, pomisli Tomo zadovoljno. »Ne zna ni on. Baš mi je drago.« Ali glasno ništa ne reče.

- Morali bismo krenuti u školu, jer će skoro sedam i pol sati. A ne smijemo se maknuti odavle prije njega jer možemo baš na njega nabasati. Sad bi morao i on krenuti...

-Pa to je bar jednostavno - usudi se ubaciti Tomo i pljesne rukama. - Pričekat ćemo dok on ode, pa ćemo polako za njim...

- Oh! ideš mi na živce! - planu opet Koko. - A kako znaš da će on uopće ići u školu? A?

- Pa mora u školu! Svaki dan je dolazio na vrijeme.- A koliko nas je već puta prevario, a? Sto znaš što

će sad napraviti? — ljuti se Koko. - Možda, jednostavno, ostane kod kuće, a možda naprosto nestane. Ode nekim podzemnim hodnikom; ili preko vrtova, ili što ja znam kako, možda i helikopterom. Sve se može od njega očekivati. Više se ne bih čudio kad bih ga odjednom ugledao u helikopteru!

- U čemu? - zaprepasti se Tomo koji je pomislio da bi helikopter moglo biti nekakvo posebno odijelo u koje se prerušavaju tajanstveni dječaci poput Marka Lukarića.

Koko odmahne rukom i ne htjede pojašnjavati što je helikopter, to prije što i njemu samome nije bilo potpuno jasno kakva je razlika između helikoptera i običnog zrakoplova. Naravno, nije ni mogao slutiti da će baš helikopter... Ali, o tome kasnije, kad dođe vrijeme.

U to je vrijeme Tomo i dalje buljio u kuću preko puta očekujući da će se dogoditi neko čudo. Tako je Koko i zapazio naglu promjenu na njegovu licu.

- Eno ga - izusti Tomo propinjući se na prste. - Ide-de.

I Koko proviri.Uistinu, vrata susjedne kuće se polako otvoriše i na

njima se pomoli cmokosi dječak sa školskom torbom ispod ruke. Koračao je vrlo oprezno kao da uči hodati. Polako je zatvorio vrata i ogledao se oko sebe. Onda je,

isto tako polako, otvorio druga vratašca, u ogradi, i izišao na ulicu.

Koko je opet brže-bolje otvorio torbu i izvukao iz nje dalekozor. Htio je tajanstvenog dječaka, u miru, dobro proučiti i promotriti. U razredu to nije mogao, jer bi bilo odviše napadno. Ovo je bila savršena prilika.

Prinio je dalekozor očima i Markovo mu se lice našlo nadohvat ruke. Ugledao je crne oči ispod velikih obrva. Cak se stresao i ustuknuo kad je Marko podigao oči baš prema prozoru iza kojega su oni bili sakriveni. Našao se, načas, s njim oči u oči i oštar pogled crnog dječaka sledio mu krv. Bio je, naime, zaboravio da mu je Marko samo prividno tako blizu. i činilo mu se da ga odista promatra iz daljine od svega nekoliko centimetara.

- Što radi? Gdje je? - zapitkivao je Tomo piskutavo.- Suti! Ideš mi na živce - odsiječe Koko grubo, ali

odmah požali što se tako otresao na staroga prijatelja pa se smekša:

- Evo ti dalekozor, pogledaj sam.Tomo je to jedva i dočekao. Propeo se što je više

mogao, kao da će zbog toga bolje vidjeti, i uperio dalekozor. Očekivao je svaki čas da će se što strašno dogoditi.

Ali se nije događalo ništa značajno. Iako, treba znati, ponašanje Marka Lukarića nije bilo baš nimalo prirodno. Dugo je stajao pred kućom, onda više puta pogledao niz ulicu i uz ulicu, dabi, napokon, zabrzao prema gradu. A prije toga se još jednom osvrnuo na kuću i zagledao u prozore zastrte teškim zastorima. Onda je lagano potrčao.

- A-a-a - propišta odjednom Tomo i stade udarati nogama i truditi se da mirno drži dalekozor koji mu je igrao u ruci. - A-a-a: Vidi-di.

Prijatelj mu nestrpljivo istrgnu dalekozor iz ruku. Marko je bio odmakao pedesetak metara. Zastao je kraj jednog stupa i, ogledavši se još nekoliko puta i uvjerivši se da u blizini nema nikoga, naglo čučnuo.

- Što radi? - pitao je Tomo bez daha.- Sad čuči. Aha, stavio je torbu na zemlju pokraj

sebe. Ah, eno lokota, dobro se vidi. Imala je pravo Marijana. Gle, gle, stavio je ruku u džep - govorio je Koko glasom komen- tatorakoji na telki prenosi važnu utakmicu. - Izvadio je ključić iz džepa. To je sigurno od lokota. Pa da, tako je. Otvara torbu. I... i... Vadi iz torbe pismo...

- Pismo-smo? - uzbuđeno izusti Tomo. - To je ono pismo, sigurno je to ono pismo.

- Stavio je pismo-smo - zamuca i Koko nehotice. - Pre- stani zamuckivati jer ću se i ja još od tebe naučiti mucati... Položio je pismo na zemlju, ustao. I odlazi. Ode.

- Ode? - prenerazio se Tomo. - A pismo? ...smo?Koko spusti dalekozor i dječaci se zbunjeno

zgledaše. Zašto je dječak ostavio pismo na zemlji? Zar se pisma os- tavljaju na zemlji? Da neće možda tko doći po to pismo? Možda je to ugovoreno mjesto na kojem on ostavlja pismo za neku osobu?

Još su neko vrijeme piljili kroz prozor nedovršene građevine. Prošlo je, istina, nekoliko ljudi, ali se nitko nije ni osvrnuo prema mjestu na kome je crni dječak bio položio pismo.

- ’Ajd! Idemo! - reče Koko pošto se Marko bio odavno izgubio niza stube, koje su se spuštale prema tramvajskoj pruzi i gradskom središtu - Da vidimo kakvo je to pismo.

- Moramo i u školu - napomenu mu kolega. - Zakasnit ćemo. A i bilo bi šumnjivo da ne dođemo...

Dječaci iziđoše na ulicu i uputiše se stupu kraj kojega je maloprije čučao Marko Lukarić. Kakva li razočaranja! Ono što se s niskog prozora novogradnje nije moglo razabrati ni kroz dalekozor, sad se razjasnilo: Marko je bacio pismo u otvor uličnog kanala.

- Htio bih znati zašto on baca pisma koja napiše, zašto ih ne predaje na pošti ili bar ne stavlja u poštanske sandučiće - češao se Koko iza uha. - E, ovo je zbilja

previše.- Možda će to pismo nekome stići... - ubaci Tomo

bojažljivo - ...i kroz kanal, a?Koko odmahnu rukom, i zagleđa se u kuću iz koje je

Marko izišao.- Znaš što - reče pošto je malko porazmislio - ti ćeš

sam u školu. Prvi sat imamo tjelesni. Reći ćeš nešto nastavniku... ispričaj me, izmisli nešto. Neće biti napadno ako samo ja izostanem. A na drugi ću sat doći. Ni s Marijanom nemoj razgovarati. Jesi li razumio?

- A ti? Kamo ćeš ti?Koko značajno pokaza glavom na kuću broj

dvadeset idva.- Ja idem pogledati tko tu zapravo stanuje. ’Ajd,

požuri da ne zakasniš. Vidjet ćemo se na prvom odmoru.I dok je Tomo, mašući torbom i premećući svakojake

misli po glavi, žurio u grad, Koko se oprezno primicao kući broj dvadeset i dva. Zastori su bili razgrnuti samo na onom prozorčiću na kojem se bio pojavio Marko. Činilo se da u kući nema ni žive duše.

»Ako ima psa«, mislio je Koko gledajući pločicu s pri- jetećim natpisom, »kako onda da ga taj pas nije ispratio kad je odlazio? Pa moj bi Car najradije sa mnom otišao u razred...«

Ali dječak zaključi da je jalovo samo razmišljati. Treba, prije svega, nešto učiniti ako hoćeš što objasniti.

Koko gurnu vrata na ogradi, uđe u dvorište i pozvoni na ulaznim vratima. Pozvoni još jednom, ali nitko se ne javi.

I onda se, napokon, negdje u kući začuše polagani koraci.

IX

DVOSTRUKE BILJEŽNICE

Pošto je nastavniku tjelovježbe ispričao priču o tome kako se Koko poskliznuo izlazeći iz tramvaja i dobro ogrebao, pa se zato vratio kući da opere i poveže ozljedu, Tomo se polako vraćao uz prazno školsko stubište u razred. Nastavnik tjelesnog je znao dobro da Koko voli tjelovježbu i šport i da ne izbjegava namjerno te satove, pa je povjerovao Tominoj isprici. A onda se malo bolje zagledao u dječakovo lice koje je bilo blijedo i beskrvno, valjda od ranog ustajanja, jutarnjih uzbuđenja, neizvjes-nosti i ovih laži o Kokovoj nezgodi koje su mu tako teško silazile s jezika.

-Što je tebi? Čini se kao da si bolestan. Da nemaš gripu, je li? - nastavnik mu opipa čelo. - Pa da, vruć si. Nemoj se ni svlačiti. Danas je dosta hladan dan pa bi se mogao još i razboljeti. Vrati se lijepo u razred i spremaj se za iduće satove.

Tomo je to jedva dočekao. Bio je on slabašan i kržljav i nije volio tjelovježbu i šport, jer je bio lošiji, sporiji i nesposobniji od ostalih. Još je podnosio nekako sve one igre u kojima je objema nogama čvrsto stajao na zemlji, ali čim je trebalo skočiti u zrak i odvojiti se od tla, kao u vježbama na spravama, njega bi oblio znoj od straha. Kad je trebalo preskočiti »konja«, on bi se, što od straha što od rastresenosti toliko zbunio, da bi pogriješio u koracima, pa bi nespretno pao na nj ili ga naprosto obišao.

A bio je sretan i zato što mu se ukazala prilika ostati sam i razmišljati o Kokovom i svom pothvatu.

Ušao je u razred i sjeo za katedru, na stolicu s koje

inače nastavnici gledaju njega i ostale kolege. Dugi redovi klupa, ovako prazni, djelovali su tužno. Reklo bi se da je tu pred njim olupina velikog broda na kojem su svi putnici izginuli u strašnome brodolomu.

»Uh«, mislio je, »zašto sam tako tužan? Sto bih htio? Neki dan mi je još bilo strašno dosadno. Danas smo na tragu...« nije se znao domisliti na kakvu su zapravo tragu. »Život je ipak lijep, jer je uzbudljiv, pun događaja... nenadanih... treba se samo ogledati.«

Dječak se široko nasmije praznim klupama, pljesne rukama i veselo skoči s podija. Uputi se između redova klupa milujući ih u hodu rukom. Napokon sjede na svoje mjesto, stavi obraze među dlanove i zamisli se

»Marko Lukarić!« mislio je Tomo. »Kakav dječak! Baca pismo u ulični kanal! Napiše pismo i, mjesto u poštanski sandučić, baci ga u kanal... Nevjerojatno! Tko je još čuo da se pisma bacaju u kanal? Zanima me je li nalijepio i marke?... I onda, kakvo pismo?« Sad je već postalo očito da Marko nema roditelja, jer stanuje kod nekog Komana. A, ipak, zašto je onda pisao pismo koje počinje riječima: »Draga mama i dragi tata...«? Tko bi to mogao objasniti? »A tko zna je li to pismo, što ga je bacio u kanal, isto onakvo kakvo sam ja prekjučer našao... Možda je upućeno nekom drugom... Kakav dječak!«

I Tomi odjednom kliznu pogled na klupu pred njim. Bila je to klupa u kojoj je sjedio tajanstveni dječak Marko Lukarić. Dječaku srce zaigra od uzbuđenja. Nadohvat ruke, ispod klupe, nalazila se Lukarićeva torba. Ona ista torba koju su jutros Koko i on izdaleka napeto motrili kroz dalekozor! Ona ista torba iz koje je izvadio pismo i bacio ga u ulični kanal.

Trebalo je samo pružiti ruku, dohvatiti je - i otvoriti. Što li se skriva u njoj?

Tomo osjeti kako mu se čelo znoji. Bio je zbunjen i pomalo prestrašen kao da mora preskočiti gimnastičkoga »konja«. A i grizla ga je savjest. »Zar je

dopušteno preturati po tuđim stvarima? Nije li to drsko? A što bi bilo da ja baš otvorim torbu, a u tom času on uđe u razred. Barbarossa, Marko. Ili bilo tko drugi. Što bi dečki pomislili o meni... Još bi mislili da sam lopov... Samo bi mi to trebalo...«

Dječak turi ruke u džepove da ih smiri i nasloni se na klupu piljeći u stup. Ali se glava, nekako sama od sebe, polako spuštala prema klupi Marka Lukarića.

»A što bi rekao Koko...«, pomisli Tomo, »što bi rekao kad bih mu ja rekao... kad bih mu rekao što sam našao u torbi... šta sam opet otkrio... opet ja...« Taga je misao užasno draškala. Primijetio je da ga Koko malo potcjenjuje, da ga ne smatra za odviše bistra, da možda čak i misli da je nesposoban; da je nesposoban on, Tomo, koji je otkrio ono prvo pismo od kojega je sve i počelo! On da nije sposoban sam nešto učiniti, otkriti, riješiti? »Baš ću mu pokazati! Baš ću mu pokazati!«

Napokon se odlučio. Nije smio gubiti ni časka. Skočio je i poletio do vrata. Otvorio ih. U hodniku nije bilo ni žive duše. U vratima, na žalost, nije bilo ključa. Inače bi ih zaključao. Za svaki slučaj.

Brzo se vratio do Markove klupe. Duboko je uzdahnuo i izvukao torbu. Držao ju je oprezno u ruci kao da se boji da će prasnuti kao bomba i raznijeti ga na komade. Uostalom, on se ne bi mnogo ni začudio sve da i nađe pravu bombu. Tako je nešto baš i očekivao. »Sto se zna«, ponavljao je u sebi, »od njega se svašta može očekivati. Možda drži unutra nož, pištolj, masku... vrag bi ga znao što. A i jest teška!«

Oprezno položi torbu na klupu i nagne se polako nad nju kao liječnik nad pacijenta na operacionom stolu. Onda odjednom ustukne i odahne.

Lokot! Sasvim je zaboravio na lokot o kojemu je jučer govorila Marijana. Pa da, torba je bila zaključana.

»To je najbolji dokaz da u njoj krije nešto važno«, mislio je Tomo, iako mu je zapravo odlanulo kad ga je ugledao. Ta sad bar ima opravdanu ispriku što nije

mogao zaviriti u tuđu torbu. A ipak, da pokuša...Ponovo se nadnio nad torbu pokušavajući otvoriti

lokot. Prvo ga je ogledao sa svih strana. Vidjelo se da je čvrst. Na njemu je pisalo: »Made in Germany«. Brzo se uvjerio da ga neće moći otvoriti. Spopadao ga je gotovo bijes i on je, zaboravivši na grižnju savjesti što provaljuje u tuđu torbu, po- čeo vući lokot ovamo-onamo nadajući se da će ipak popustiti.

U tom se trenu naglo otvoriše vrata razreda...Tomo htjede brže-bolje strpati torbu pod klupu ali

promaši. Torba ispadne na pod, a on se okliznu i sruči glavačke u klupu kao da ga je tko odostrag udario maljem po tjemenu.

Dok se koprcao na podu, nastojeći se izvući ispod klupe, razredom se razlegao zvonki smijeh.

- Ha, ha - smijala se mala Marijana tako da su joj velike sive oči prosuzile - što si se toliko uplašio? To sam samo ja!

Dječak je zbunjeno ustajao otresajući se poput psića koji izlazi iz vode. Gotovo da bi mu bilo draže da je i sam Lukarić upao u razred nego što je pred ovom djevojčicom ispao ovako smiješan.

- Be-e-e - naceri joj se on u lice. - Što se kesiš? Be-e-e...

- Pa kad si smiješan - kaza Marijana otirući dlanom suzne oči. - A ti to u tuđe torbe zaviruješ, je li?

- Valjda znaš... - posramljeno reče Tomo oborivši oči. - Nemoj gnjaviti. Ti bar znaš...

- Znam, znam - nastavi djevojčica veselo. - Baš mi se ovako sviđaš, zbunjen i uplašen. Ti nikad ne bi mogao biti špijun - a ja, vidiš, mogu. Ni okom ti ja ne trepnem... Nego, čuj, gdje je moj Clark Gable?

- Evo ga u mojoj torbi. Dat ću ti ga poslije.- Daj ga odmah!

Dječak izvuče torbu i iz nje veliku fotograflju

poznatog starog glumca. Duboko uzdahnu i pruži sliku Marijani. Djevojčica veselo poskoči, poljubi sliku i otrči do svog mjesta. Još jednom pogleda u sliku, oduševljeno zavrti glavom i stavi je u svoju torbu. Onda izvuče iz torbe list papira, okrenu se oštro na potpeticama i odsječnim vojačkim korakom otkorača prema Tomi, koji ju je motrio napola u čudu i iščekivanju, napola prezrivo i srdito. »Sto smo se, vraga, s njom sprtljali? Sve je to Kokova ideja. Uvijek on ima neke morske ideje...«

Međutim djevojčica oštrim korakom priđe Tomi, stade u stav mirno, salutira i pruži papir:

- Prvi je zadatak izvršen, gospodine kapetane. Možete javiti u glavni stožer da je špijunka izvršila svoju dužnost i podnijela prvi ratni izvještaj.

Dječak blenu preneraženo u nju i uze papir. Nije mogao vjerovati svojim očima i ušima. Ona je već, čini se, uspjela nešto izmamiti iz onog nepristupačnog, šutljivog i osornog klipana! Možda je, na kraju krajeva, Koko ipak imao pravo kad ju je bio odabrao za saveznika.

»... reko je jednom da mu je tata kupio toga psa najme prije nego se utopio u rjeci a on nema oca kako znamo jer je bez oca«, pročita Tomo u sebi i radosno pomisli: »Aha! Rekao sam ja... To se vidi i iz onog pisma... ’Dragi tata’... aha... ali koga onda to on zove ocem? To će možda baš sada Koko doznati.«

- Onda, jesi li pročitao? Što kažeš? Nisu li dragocjeni podaci? Tražim za njih samo tri slike... Stewarta Grangera i... neka, to ću ja već sama izabrati. Imaš ih ti mnogo, znam. To zbilja nije previše. Tri slike za ovakav izvještaj! Nego - djevojčica se lukavo osmjehnu i prižmiri. - to nije sve... imam još nešto, nešto što vrijedi isto bar dvije slike.

- Be-e-e - bijesno se iskesi Tomo. - Ne dam.. Ne dam ti više ni jednu. Dostaje tvoga ucjenjivanja. Ne dam ti, i gotovo.

- Gle! - reče Marijana kao da je prečula ono što je govorio i izvuče iz džepa na suknji sićušan svijetao

predmet. Tomo je odmah shvatio što je to: bio je to ključić od lokota na torbi Marka Lukarića.

»Krasno!« pomisli on. »Naravno da joj moram dati dvije slike za taj prokleti ključ. Koko bi me ubio kad ih joj ne bih dao... A ako ona ovako nastavi, ode za sedam dana cijela moja zbirka...«

- Brzo - reče Marijana. — Moramo pogledati što ima u torbi, jer moram vratiti ključ. Uzela sam ga iz njegovih hlača, dolje, u garderobi kraj gimnastičke dvorane. Imaš još petnaest minuta. Za deset minuta ključ već mora biti opet na svom mjestu... Dakle, dvije, velike, lijepe slike, koje ja izaberem. Vrijedi?

Tomo nešto promrsi kroza zube, što je značilo da pristaje, i istrgne joj ključić iz ruke. Podiže torbu s poda i opet je položi na klupu. Ključić škljocnu u lokotu. Torba se otvori.

Djevojčica se, bez potrebe, prope na prste da bi bolje vidjela. I ona i Tomo su učas zaboravili na slike oko kojih su se toliko natezali i već su gorjeli od znatiželje da vide što njihov tajanstveni kolega skriva u torbi kad je čak zaključava lokotom.

Tomo zavuče ruku i izvuče nekoliko bilježnica, knjiga, nekoliko bijelih listova papira, olovku i naliv-pero. Nije bilo ni bombi, ni noža, ni pištolja. Obična đačka torba kakvih ima sigurno nekoliko desetina milijuna na ovome svijetu. Dječak razočarano uzdahnu.

- Gle, evo nekog pisma! - dobaci odjednom smeđa dje- vojčica i s dva prsta izvuče iz udžbenika matematike veliku bijelu omotnicu.

»Zar baš sve mora ona pronaći?« jedio se Tomo uzimajući joj, prilično grubo, pismo iz ruke.

Na njihovo veliko razočaranje bila je to samo prazna omotnica. Tomo pročita adresu. Vještim, ispisanim rukopisom pisalo je na kuverti: »Vera Koman, Zagreb, Alagićeva 22, Hrvatska.« Očito je da to nije bila omotnica za ono pismo koje je prekjučer pisao Marko. Bilo je to pismo koje je netko uputio na onu kuću pred

kojom su on i Koko jutros stražarili.- Odakle je pismo? - upita Marijana.- Iz Mu-n-chena - pročita Tomo sa žiga.- Iz Miinhena, valjda - ispravi ga ona. - Čita se:

Minhen. To ti je njemački grad.- Be-e-e - iskesi se Tomo. - Valjda znam. Minhen je

glavni grad Njemačke....- Glavni grad Zapadne Njemačke je, ako hoćeš znati,

Bonn ili, zapravo, Berlin. Ti to ne možeš razumjeti.Tomo odmahne rukom i poče vraćati sve stvari u

torbu. I tada, dok je prevrtao u rukama bilježnicu za matematiku, tiho je kriknuo kao da mu je tko stao na nogu. Ipak, ipak je i on nešto pronašao.

- Što je? - upita radoznalo djevojčica propinjući se na prste. Ništa nije odgovorio. Drhtao je od uzbuđenja i neprestano prevrtao bilježnicu u ruci. Nije bilo nikakve sumnje. Bila je to bilježnica za matematiku. Najednoj je strani pisalo: »Matematika, Marko Lukarić, VII a«, a na drugoj strani: »Matematika, Mirko Koman VII b«.

Tomo poče grozničavo prevrtati ostale bilježnice. Na svakoj je bilo jedno te isto. S jedne strane je ispisano ime Marka Lukarića, a s druge strane Mirka Komana. Zagleda se tupo u sive oči djevojčice, koja ga je nešto zapitkivala i radoznalo promatrala, i ponovi isto pitanje koje je ovog istog dana već bio izustio njegov prijatelj Koko:

- Tko je taj dječak?

X

NAJVEĆI VULKAN NA SVIJETU

Vera Koman je sjedila za stolom i rješavala križaljke. Bila je to njena omiljena jutarnja zabava Ustala bi i, prije nego bi se umila ili doručkovala, otvorila jutarnje novine i potražila križaljku. Uzela bi olovku, brisalo i kemijsku. Prvo bi riječi ispisivala olovkom, da ih može brisati, a onda bi, kad ispuni cijelu križaljku, prešla kemijskom preko slova.

Bijaše to žena neodređenih godina. Sigurno je bilo da je prešla četrdesetu, ali koliko se približila šezdesetoj, teško bi bilo ustanoviti. Lice joj je bilo gotovo bez ijedne bore, a kosa posve sijeda. Vječito je nosila crninu smatrajući da je to jedina otmjena boja.

Trljala je oči, zanosila se, uzmahivala rukama i trzala nogama pod stolom. Bilo je dana kad se činilo da su križaljke uklete: ne možeš ni maknuti. A gdjekad, opet: sve je gotovo, sve riječi ispisane, i onda ti, usred jedne riječi, manjka jedno jedino slovo koje nije povezano s drugim riječima. To su tek prave muke.

Obično se to događa s vulkanima. Vera je bila stručnjak za vulkane, ali danas je ipak kod jednoga zapela.

»Grozno!« ljutila se ona i igrala nogama ispod stola. »Najveći vulkan na svijetu! Sigurno su se zabunili. kažem ja. Nisam nikad čula za njega. Kažu: najveći vulkan svijeta. Znam za Etnu, Vezuv, Popocatepetl, pa čak i za onaj Apo s otoka Mindanao, koji uguraju u svaku treću križaljku. Ali na što je ovo nalik... aunaloa. I, naravno, nemam prvo slovo. Tako to oni namjerno naprave! Nemaš gdje ni pogledati, ni u atlas, ni u leksikon... Oh! To će mi zagorčiti cio dan, kažem ja...«

I tako Vera nije isprva ni čula zvonce na kućnim vratima. Onda je, napokon, polako pošla otvoriti vrata noseći sa sobom novinski list s križaljkom i ponavljajući neprestano neobično i nepoznato ime neznanog vulkana.

Pred vratima je stajao čupav dječak koji se zbunjeno smješkao i nespretno češao desnom rukom iza lijevog uha, tako da se morao izvijati u pasu.

- Dobar dan, gospođo. Dobro jutro - reče Koko.- Aunaola - kaza sijeda žena mjesto odgovora.- Molim? - zgranu se Koko.Dobro je promotrio ženu koja mu je otvorila. Gledala

ga je nekako odsutno, kroz njega, a novine su joj drhtale u ruci. »Da nije luda?« pomisli Koko ustuknuvši za jedan korak. »U toj kući sve može biti...«

- Sve može biti - reče odjednom žena gledajući negdje pokraj Koka, baš kao da je pogodila njegovu misao, a onda nastavi: - Sve može biti: i Baunaloa, i Caunaloa, i Daunaloa, i Eunaloa.

- Ja sam htio zamoliti, to jest htio sam pitati... Znate, je li Marko kod kuće?

- Mirko? - zapita Vera i strese glavom kao da se vraća odnekud u ovaj svijet. - Mirka tražiš?

- Da, Marka tražim - potvrdi dječak ohrabrivši se i ne primjećujući da ona ne spominje isto ime.

- Valjda Mirka, a ne Marka. Tražiš moga nećaka, je li?

- Lukarića tražim, Marka Lukarića, onog dečka što stanuje u ovoj kući, onog crnog. Ide u VII a. Zajedno sa mnom.

Sijeda žena se uporno zagleda u dječaka. Pomislio je da će opet početi govoriti one čudne riječi. Dizala mu se kosa na glavi.

- Nema ovdje nikakva Lukarića, kažem ti ja - odvrati ona ipak prilično mirno. - Valjda znaš čitati. Vidiš što piše na vratima. Pogledaj. Koman, inženjer Koman, kažem ti ja. Nema tu nikakva Lukarića, shvaćaš li?

- A ne stanuju li tu možda dvojica, mislim, na

primjer, dva dječaka? - drznu se upitati Koko.- Ma kakva dva dječaka! Pa valjda ja znam. A što ti

zapravo hoćeš? - Vera je bivala sve nestrpljivija i već prihvatila kvaku na vratima kao da ih kani svakog časa zatvoriti.

Koko se odluči na očajnički potez. Gurnu nogu u otvor vrata, poput drskog provalnika, da ih žena ne bi mogla zatvoriti. Vera se toliko zbuni da i ne stigne kriknuti od iznenađenja. A idućeg trenutka dječak je već govorio bez daha:

- Gdje su Markovi... to jest... Mirkovi roditelji? Moram razgovarati s njima vrlo je važno... strašno važno...

- Nema ih - tiho protisnu zbunjena žena. - Nema ih...- Aha - kaza zadovoljno Koko - mislio sam ja to. On

nema roditelja, oni su za vrijeme rata...- Ma oni su u Njemačkoj, kažem ti ja! - podviknu

Vera pokušajući silom zatvoriti vrata. - Hajde, makni nogu, kad ti kažem. Zvat ću u pomoć!

- U Njemačkoj - tiho progovori Koko i počeše se iza uha.

- Znači, njima je on pisao pismo. Znači da on ima roditelje, znači... znači...

Vera ga je preneraženo slušala a onda polako otvori vrata. Na njezinu glatkom čelu pojavile su se dvije duboke bore. Nije mogla točno razabrati o čemu drski dječak zapravo govori, ali je slutila da nešto nije u redu. Usne joj se skupile u čudan grč. Ona klimnu glavom i pozva Koka:

- Hajde, uđi. Dođi da razgovaramo.Dječak spremno prihvati poziv i uđe u stan. Unutra

se poče na sve strane ogledavati i ne zapazi ništa naročito. Stan kao i toliki drugi na ovom svijetu.

Vera ga ponudi sjesti.- O čemu si htio razgovarati? - upita ona sjedajući i

odla- žući novinski list s neriješenom križaljkom. - Što si želio reći o Mirkovim roditeljima?

- Htio sam reći, na primjer - uzvrpolji se Koko na

stolici češući se iza uha - htio sam reći, znate, što se tiče njihova sina... Je li on uvijek bio takav?

- Kakav?- Pa strašno čudan, užasan. Ni s kim ne razgovara,

ni s kim se ne druži... ne govori... kao da ga što strašno muči, kao da mu se što strašno dogodilo...

- Ja nisam ništa kriva! - viknu odjednom Vera suznih očiju.

- Ja nisam ništa kriva... Ja...Dječak ju je preneraženo promatrao. Stajala. je

pokraj stola, kršila ruke i plakala ponavljajući da ona ništa nije kriva.

- Vj ste mu teta? - upita on tiho.- Ja sam sestra Mirkova oca - kaza žena kroza suze. -

Ja nisam kriva... Nije trebalo ni da dolazim iz Splita, kažem ja. Sve se urotilo protiv mene. I taj... što ja znam, Aunaloa... otkad sam došla, otkad se to dogodilo...

- Što se dogodilo, što? - zapita Koko uzbuđeno.- Ništa... ništa se nije dogodilo... ja nisam kriva..

Znam da se on strašno promijenio... otada... ne može ga se poznati, mi ne razgovaramo, samo...

Dječak se vrtio na stolici. Nije bilo nikakve sumnje da je na dobrom tragu, ali je osjećao da od ove smetene i uzbuđene žene neće više ništa doznati. Očito je bilo da ona nešto krije. Koko je shvaćao da postoji jedna karika u nizu događaja koja je naglo izmijenila Marka Lukarića, odnosno Mirka Komana, i bio je uvjeren da će je prije ili kasnije otkriti. Treba samo biti oprezan i strpljiv. Odlučio je Veri ne spominjati svoje slutnje i ni jednom riječju ne isticati dvostruko ime njena nećaka.

- Ja bih vam htio pomoći, to jest, njemu bih pomogao, Marku, naime Mirku - poče on polako. - Treba saznati što mu je zapravo, što ga muči... onda ćemo mu moći i pomoći...

- To je lijepo od tebe. Vidi se da si mu prijatelj - reče sijeda žena. - Treba mu pomoći, da... bit će mi strašno ako se njegovi roditelji vrate iz Njemačke i zateknu ga

ovakva... A ti već davno ideš s njim u školu, je li?- Da, već jako dugo - oprezno će Koko. - On u Splitu

nije nikad išao u školu zar ne?- Nije, ne, nije - odvrati Vera. - Dolazio je k meni

samo za ljetnih praznika... Bio je uvijek tako veseo, živ, drugi dječak...

»Da, drugi dječak!« pomisli Koko. »Naravno da je drugi kad čak ima i drugo ime. Ali zašto je on izmislio novo ime? Zašto je kod kuće Mirko, a u školi Marko?

Tako bi beskrajno dugo mogao postavljati tisuće pitanja bez odgovora, kao Tomo. Mjesto zapitkivanja treba nešto učiniti. Treba tetu Veru pridobiti za sebe. Ona je dotle izvadila rupčić i brisala suze.

- Što je najgore... - nastavi ona šmrčući. - Oni se uopće ne javljaju iz Njemačke... Već petnaest dana kako su otišli, kažem ti ja, pa ni jedno pismo... Ne znam što se dogodilo, a nemam ni adrese da im pišem... A Mirko, kao da ga nije briga... kaže: već će se javiti.

»On uzima pisma. To je bar jasno«, pomisli Koko veselo obradovavši se što je bar nešto utvrdio. »I on se s njima dopisuje. Samo mu je stalo da teta Vera ne zna... Tko zna zašto...«

- Pozvali su me iz Splita da budem ovdje dok se oni ne vrate iz Njemačke... I sve je počelo tako lijepo, prvi dan smo se tako dobro slagali, kažem ti ja, Mirko i ja. I sada odjednom...

- Treba mu pomoći - ubaci Koko spremno i lupi dlanom po stolu tako da se žena stresla. - Ako pristajete možemo se nas dvoje, na primjer, udružiti, vi i ja. Ja ću vam ispričati sve o njemu što znam, kako se ponaša u školi, doći ću vam reći čim nešto doznam, a vi ćete meni reći ako kod kuće nešto primijetite... Pristajete li?

- Pristajem, naravno. Ja bih mu tako rado pomogla, kažem ti ja. Samo ne znam...

- Važno je, pazite, najvažnije je da on ne dozna da smo mi u dogovoru. To bi sve upropastilo. Moramo imati neki dogovoreni znak po kome ću znati kad ga nema kod

kuće. Ja zazviždim ovako... ili ne, bolje, stavite što u prozor. Eto, ovu vazu. Kad je vaza u prozoru, znat ću da ga nema kod kuće. Slažete li se?

- Ah, to je najlakše. On skoro više nikad i nije kod kuće. Dođe, ruča i odmah ode. Uzme torbu i kaže da ide učiti s kolegama. S kim on uči?

- Koliko ja znam - reče Koko važno - ni s kim. Baš ni s kim. On nas sve izbjegava... u posljednje vrijeme.

- Da - sjeti se odjednom Vera. - I to gađanje, strijeljanje, što ja znam kako vi to zovete. Prije se toliko veselio tome. Pa ti znaš da je lani bio prvi, najbolji u Zagrebu. I otac se strašno veselio. Obećao je da će mu donijeti novu pušku iz Njemačke. I zamisli... pa ti znaš, kažem ti ja, ove je godine sasvim propao. Kaže: »Ne da mi se, nemam volje, baš me briga.« Samo tako sa mnom razgovara... A ja nisam kriva, nisam mu ništa učinila... Nisam onda ni bila kod kuće kad...

Koko ju je pažljivo promatrao. Opet se rasplakala. Bilo je očito da zna nešto što mu nije htjela reći. A on je čvrsto odlučio je o tome zasad ne zapitkuje. Uostalom, postigao je ono što je htio. Prodro je u kuću tajanstvenog dječaka. Sklopio je savez s njegovom tetkom, baš kao i jučer s malom Marijanom. Mreže su bile razapete i »operacija Barbarossa« se uspješno razvijala. Treba samo biti strpljiv da nekom nepromišljenošću sve ne pokvari.

I čupavi dječak ustade. Zidna je ura otkucala osam i pol sati. Ako dobro ne požuri, zakasnit će i na drugi sat.

- Velika ti hvala - reče Vera brišući ponovno suze. - Zbilja sam ti zahvalna, kažem ja, baš je lijepo da se toliko brineš za svoga kolegu... A bit će ti i on poslije zahvalan, i njegovi roditelji... Joj, kad bih bar znala zašto se oni ne javljaju...

Njena iskrena zabrinutost dirnu dječaka. Bilo mu je navrh jezika da kaže kako on vjerojatno sluti kakva je sudbina pisama iz Njemačke, ali se ipak savlada. »Strpljenja, malo strpljenja«, pomisli.

Tetka Vera ga isprati do vrata, zagrlivši ga oko ramena kao staroga dobrog prijatelja. A na vratima ga pogladi po razbarušenoj kosi i reče:

- Dobro, onda te očekujem. Dođi što prije. I ja ću pripaziti. A kako se ti zapravo zoveš?

- Emil! - slaže Koko kao iz topa ne znajući ni sam zašto je baš uzeo ime svog kolege u naočalima.

- E, još nešto, Emile - sjeti se Vera odjednom - da ne znaš slučajno, možda ste baš učili u školi, koji je najveći vulkan na svijetu?

- Znam - reče ponosno Koko sjetivši se odjednom što su značile one čudne riječi kojima ga je sijeda žena bila dočekala na vratima. - Najveći vulkan na svijetu je Mauna Loa. Na Havajskom otočju.

- Tako je! - oduševi se Vera. - Tako je! Znači slovo M. A odakle ti to molim te, znaš? Znači da ste zbilja učili nedavno u školi...

- Ma ne - reče Koko veselo - znam iz križaljki.Tetka Vera se nasmiješi i isprati ga mašući rukom

sve dok se on ne izgubi iza ugla.Vulkan Mauna Loa potpuno je zapečatio prijateljstvo

s dječakom i ulio joj neograničeno povjerenje u njega i njegove dobre namjere.

XI

JEDAN VIŠE ILI JEDAN MANJE

Profesor Menzura i Koko gotovo su u isti mah uhvatili kvaku na ulaznim vratima u razred. Dok se profesor, oboružan ogromnim šestarom i trokutima, uzaludno mučio otvoriti vrata a da mu ne ispadne iz ruku golema razredna knjiga ili naočale koje su mu spuznule navrh nosa, dječak je opet jedva uspijevao disati. Koku se cijedio znoj s lica, jer je od tramvajske postaje do škole trčao kao pravi sprinter na kratke pruge.

-Hajde, Miliću, otvori mi vrata - reče Menzura. - Baš si se uznojio. Ja ne znam zašto tu tjelovježbu ne prekinu malo prije, tako da se učenici mogu dobro oprati i odmoriti do idućeg sata... Kako ovakav možeš pratiti obuku i biti pažljiv na satu? No, no.

Tomo je duboko odahnuo i tiho pljesnuo rukama kad se na vratima, iza profesorove ćele, pojavila čupava glava njegova prijatelja. Mala Marijana je bljesnula krupnim sivim očima. Marko Lukarić, crni dječak, još više oborio glavu.

A tada se Tomo počeo vrpoljiti na mjestu, izdizati se i pogledati Koka. Na žalost, Koko je sjedio u prednjim klupama, u redu kraj prozora, a Tomo u posljednjoj klupi srednjeg reda, i bilo je nemoguće bilo kakvim znakovima sporazumjeti se s njim. A toliko toga mu je trebalo što prije saopćiti! Toliko je toga htio od njega čuti. Prije svega, bilo je tu rješenje zagonetke s pismima.. Pisma! Pa da, napisat ću mu pismo.

Nekoliko trenutaka kasnije učenik, što je sjedio u klupi iza Kokove, gurnu ga u leđa. I Koko razmota papirić, komadić lista iz matematičke bilježnice:

» Koko!Mogu ti odma reći da sam svašta otkrijo jerbo sam

otvorijo torbu tojest lokot jer sam imao ključ. Prvo da ti kažem za pisma. Najme nije on piso več su to pisma koje je dobio pa ih baca od njegovih tate i mame iz Njemačke. A drugo najvažnije da sve teke koje ima piše na njima duplo ime najme s jedne strane Barbarossa a s druge strane piše kao što smo vidili gore u onoj ulici kad smo bili.

Što je bilo u kući kad te nije bilo tako dugo molim da mi odma odgovoriš

T.«

Koko se počeše iza uha. Nije mu se sviđalo što mu prijatelj piše ovako otvoreno, neuvijeno. Ako padne slučajno u ruke Marku, odmah će sve shvatiti. A nije baš poželjno da i bilo kome drugome dopadne ovako čudno pisamce. »Kako je neoprezan!« jedio se Koko u sebi. »Ovako možemo sve upropastiti... Pih, napiše Barbarossa i misli da odmah nitko nema pojma o čemu se radi. Ratni izvještaji se drukčije pišu, u pravim operacijama. Nekad se pišu u šiframa pa nitko ne može razumjeti... Sjećam se kako sam jednom našao takavjedan tajni plan, jedva sam ga pročitao... Eh, baš je taj Tomo neoprezan. Vidi se da je tek došao u grad...«

Ali baš kad se spremao napisati oštar odgovor, osjeti ponovno udarac u rebra. Dodali su mu novu poruku nestrpljivog druga iz posljednje klupe.

»Koko!Saljem ti ovde izviještaj naše špijunke. Odmah mi

odgovori jer me zanima što je bilo tamo gore u onoj ulici.T. B.«

Koko odmah, prije nego je i pogledao Marijanin izvještaj, napisa i posla Tomi novu ceduljicu:

»’Operacija Barbarossa’ treba se odvijati u najvećoj tajnosti. Ako mi pišeš, moraš pisati tako da samo ja

razumjem. Budi pametan i bolje se strpi.K. M.«

rOnda je polako razmotao Marijanin izvještaj i sa

zadovoljstvom ga pročitao. Činilo mu se da je počeo hvatati konce ove zamršene pripovijesti. Naravno, nije mogao ni slutiti zašto Marko Lukarić ili, bolje rečeno, Mirko Koman igra dvostruku ulogu. Ali bilo je mnogo i ono što su dosad uspjeli otkriti. Zapravo, zvučalo je nevjerojatno: dječak s dvostrukim imenom i prezimenom!

Zagledao se u ploču. Profesor Menzura je po njoj nešto crtao i, mlatarajući golemim trokutom i šestarom, pridržavajući kredu zubima i neprestano se okrećući prema razredu, uznojio se baš kao da je sad on na satu tjelovježbe. Koko je vidio kako se miču profesorova usta, ali mu se činilo kao da gleda nijemi film: nije čuo ni jedne jedine riječi. Bio se zagledao u tri velike kružnice, koje je profesor Menzura naslikao šestarom na ploči, tri velike kružnice sa zajedničkim središtem. Takve se kružnice, kao što je profesor rekao, zovu koncentrične.

Ali za njega, za Koka, to nisu bili obični geometrijski likovi. Mjesto njih vidio je površinu vode. Bili su to kao virovi koji nastaju kad se kamen baci u rijeku.

»Sve ljepše i ljepše«, mislio je Koko čitajući ponovno Marijanin izvještaj. »Pas, pa da se utopi! E, to još zbilja nisam čuo. Znači da je on zbilja imao psa! Pa da, ona ploča gore: ’Pazi, oštar pas’. Cudno da njegova teta nije nikako spomenula tog psa... Ona mi je isto sumnjiva. Jasno je da više zna nego što govori. Mauna Loa, uh! «

- Od ovih dijelova, od ovih elemenata - govorio je profesor Menzura brišući znoj s čela i pokazujući na geometrijske likove što ih je nacrtao na ploči - možemo sastaviti, možemo konstruirati cijeli, kompletni geometrijski lik...

I Koko je uzeo papir i olovku i dao se na posao da po- jedine dijelove izvještaja sastavi i da tako vidi što će dobiti. Evo, kako je to ispalo:

»Barbarossa ima dva imena. Jedno je pravo, a drugo izmišljeno a ne zna se zašto mu to treba.

Barbarossa neće da teta zna da dolaze pisma iz Njemačke od njegovi roditelja.

Barb. nije htjeo da bude prvak u gađanju kao lani. Zašto ?

Barb. je navodno izgubijo psa i ne zna se kako i je li to samo još jedna njegova izmišljotina.«

Dječak pokuša zagladiti neposlušnu kosu i zadovoljno se osmjehnu papiriću koji je ispunio. Cijeloj su priči, istina, još nedostajali rep i glava, ali je već ipak to bila - prava priča. Htjede već ceduljicu poslati svome kolegi u posljednju klupu, ali se predomisli. Bila je previše razumljiva pa je bolje da ne dođe u kakve radoznale ruke.

A sad je odlučio pratiti predavanje profesora Menzure.

- I tako smo od svih tih likova - govorio je profesor - dobili jedan novi lik...

Za to se vrijeme Tomo užasno vrpoljio na. svome mjestu. Nikad nije toliko želio da se školski sat završi. Pod klupom je držao list današnjih novina a novinski mu papir igrao u ruci.

Tomo je bio na sto muka. Nije ni sam znao kako se ovo dogodilo. Njegov kolega iz iste klupe, Emil, uvijek je uza se, u torbi, imao hrpu novina. U svakoj je prilici čitao novine. Kad bi se, za odmora, svi učenici i učenice razmiljeli po hodnicima i školskom dvorištu, Emil bi skinuo naočale, razastro novine po klupi i čitao. Kad bi dolazio u školu i odlazio iz nje, išao je ulicom čitajući novine i sudarao se s prolaznicima. Povrh svega, Emil je čitao i pod satovima. A izmislio je za tu priliku i poseban trik. Emil je bio kratkovidan, za čitanje mu naočale nisu bile potrebne. On bi ih, za vrijeme obuke, malo zadigao na čelo. Sjedio je u zadnjoj klupi i s katedre se činilo kao da gleda pravo u školsku ploču. A mjesto njega gledale

F

su samo naočale, dok je on pohlepno čitao najnovije vijesti ispod klupe.

A Tomo, koji je inače bio vrlo pažljiv za nastave, danas nije mogao pratiti predavanje profesora Menzure. I za njega je danas profesor govorio kao u nijemom filmu. Emil, koji je inače sve vježbe znao unaprijed, čitao je mirno novine.

- Daj meni - šapnu Tomo koji se pomalo ljutio i na Koka zbog oštrog pisamceta što ga je maloprije primio. - Daj mi jedan dio novina...

-Evo ti športska stranica - reče Emil dodajući mu novine.

-Šport me ne zanima.Ni Tomu šport odviše nije zanimao ali se nadao da

će bar tako razagnati misli što su mu zujale u glavi. Rasklopio je list i počeo čitati. Tako mu je pao u oči članak: Prvenstvo zagrebačkih škola u gađanju zračnom puškom. Pročitao gaje i ostao bez daha. Pročitao ga je još jednom. Nije bilo nikakve sumnje, nije se prevario.

Htio je odmah javiti Koku, ali nije znao kako. Gledao je pred sobom Kokovu cedulju: »’Operacija Barbarossa’ treba se odvijati u najvećoj tajnosti. Ako mi pišeš, moraš pisati tako...«

Odlučio mu je pisati. Tko bi dočekao svršetak sata da mu ne priopći ovakvu novost? Trebalo je samo dobro smisliti kako će pisati da se osjetljivi Koko opet ne naljuti. Tomo, istina, nije znao što su šifre, ali se dosjetio da treba promijeniti neke riječi, baš kao što su Marka prekrstili u Barbarossu, tako da poruka bude samo Koku razumljiva. Dugo je, dugo premišljao i meškoljio se u klupi, ali je ipak uspio sastaviti poruku. Ponosno je predao presavijenu cedulju Emilu, a ovaj je pružio ruku s ceduljicom, ne odižući očiju s novina, prema susjednom redu klupe.

-Donesi ovamo tu cedulju! - prodere se iznenada profesor Menzura koji je opazio Emilovu kretnju. - Kakav je to način! Ja ovdje predajem, a oni se igraju, dopisuju...

Koko se okrenu i bijesno ošinu pogledom Tomu koji se zadovoljno smješkao ne osećajući opasnosti. Marijanine velike oči još okrupnjaše. Profesor Menzura uze ceduljicu i popravi naočale spremajući se pročitati je. U razredu zavlada tajac, mnogo dublji nego za nastavnikova tumačenja o geometrij- skim likovima.

Profesor Menzura, oklijevajući, glasno pročita:»Koko! Evo iz današnjih novina: Jučer je u

Jeruzalemu završeno natjecanje za prvenstvo osnovnih staleža u gađanju lukom. U momčadskoj konkurenciji pobijedili su ratnici III križarskog rata, a u pojedinačnom natjecanju također ratnik iz III križarskog rata I R... Največe iznenađenje je neuspjeh Barbarosse II, koji je u prošlom ratu premoćno osvojio prvo mjesto a u ovom ratu ga nema ni među prvih deset...« Pa što je ovo? Jeste li vi poludjeli?

Razred se grohotom smijao.Srećom, u taj je čas odjeknulo zvonce. Profesor

Menzura je strpao pisamce u džep i odmahnuo rukom.Koko je sačekao da iz razreda iziđe ne samo

profesor, nego i Marko Lukarić, onda je potrčao do svog kolege.

- Pa što je tebi? - grozničavo je šaptao Tomi u lice. - Jesi li zbilja poludio? Kakav Barbarossa drugi?

Zbunjeni Tomo gurnu mu pod oči novinski list sa športskom rubrikom. I Koko pročita:

»Jučer je u Zagrebu završeno natjecanje za prvenstvo osnovnih škola u gađanju zračnom puškom. U momčadskoj konkurenciji pobijedili su učenici III osnovne škole, a u poje- dinačnom plasmanu također učenik III osnovne Ivica Račič. Največe je iznenađenje neuspjeh Mirka Komana koji je lani premočno osvojio prvo mjesto - ove godine ga nema ni među prvih deset...«

- Mirko Koman! Aha! - važno reče Tomo. To je on!- On! Pa što: on, on! Kao da ja to odavno već ne

znam. Odmah mi je bilo jasno.I on u kratkim crtama ispriča svoj razgovor s tetkom

Verom. Naravno, malo ga je iskitio. Ona, Vera, nije htjela uopće razgovarati ni odgovarati na njegova pitanja, a on, Koko, uspio je koješta izmamiti lukavim pitanjima. Tomo ga je slušao razjapljenih usta i bilo mu je žao što je njegovo otkriće dvostrukih bilježnica i pisama iz Njemačke sad tako beznačajno.

- Znači - izusti Tomo oprezno - sad odjednom imamo jednog više, zar ne? Tko je onaj drugi, onaj Koman, a?

- Ne, baš obratno! - odlučno će Koko. - Sad imamo jednog manje. Uopće, nemamo Lukarića. Tko je Marko Lukarić? Gdje je? Njega uopće nemamo...

Tomo nije razumio, ali je klimao glavom.- Pa što ćemo sad?- Sad treba prvo otkriti u koju školu ide Mirko

Koman... Taj tvoj Barbarossa drugi - nasmiješi se Koko. - Dobro si mu ime izmislio.

- Pa on ide s nama u razred!. Pa šta tu treba otkrivati: Evo, sjedi tu ispred mene...

- Uh, uh, uh! - uhvati se Koko za glavu. - Kako ne shvaćaš? Uostalom... vidjet ćeš. Uskoro će se sve razjasniti. Meni je gotovo već sve jasno.

XII

PROFESOR BEZ OKLOPA

I opet je posljednji sat bila povijest.Profesor se Gavrić znojio pred velikom

zemljopisnom kartom jer je opet jurišao, penjao se; gađao iz luka, padao s bedema i, jednom riječju, izvodio sve ratničke vještine srednjovjekovnih vitezova.

Bila je subota. I pomisao na današnje poslijepodne i sutrašnji slobodan dan unosila je nemir u razred. Svi su se meškoljili i smješkali ne slušajući nastavnika.

Emil, koji nije smatrao da je više uopće potrebno držati novine pod klupom, slobodno ih je raširio po klupi sklanjajući se ipak iza širokih leđa Marka Lukarića.

Ali tada dođe do malog sukoba.Marko se odjednom naglo spusti u klupi, naprosto

klizne leđima niz naslon. Novine, koje su jednim dijelom bile pod njegovim leđima, poderaše se. Emil najprije bijesno gurnu crnoga dječaka u rebra a onda dohvati sve što je god našao pod klupom i stane mu bacati u glavu.

Kako se i ne bi razljutio! Kolega mu je oderao točno polovicu krimića u nastavcima koji je upravo kanio pročitati.

I tako su po crnoj glavi Marka Lukarića počeli pljuštati zgužvani papiri, korice kruha i sira, komadići olovaka, gumb, kemijski ulošci i još kojekakve sitnice i otpaci što se mogu naći pod đačkom klupom.

Marko se okrenuo i bijesno ošinuo pogledom Emila. Onda se smirio, prignuo i počeo skupljati svu tu tanad koju je kolega s naočalima bio sasuo po njemu. I tako je, nemajući drugoga posla, počeo brižljivo ispravljati sve zgužvane papire koje je Emil bio pobacao. Odjednom se

r

naglo okrenuo prema dječaku u naočalama i viknuo da je odjeknulo razredom:

-Gade! Gade-e !Sve se glave okrenuše prema posljednjim klupama.

Profesor Gavrić preskoči brže-bolje nekoliko stoljeća, izvuče se iz oklopa i vrati u razrednu sobu.

-Što je to? Kakva je to galama u posljednjim ratničkim redovima? Jesu li se oklopnici pobunili?

Ali sve se brzo smirilo. Samo je Tomo Branjc bio rumen u licu kao pun mjesec. Obrazi su mu gorjeli kao da ga je tko dobro išćuškao.

On je, naime, dobro znao zašto se Marko toliko raspalio i zaboravio. Bila je to njegova, Tomina, neopreznost i krivica. Odlučio je Koku o tome ne spominjati baš ništa, jer bi mu prijatelj održao sigurno strašnu bukvicu.

A dogodilo se to ovako. Tomo je s nestrpljenjem očekivao svršetak posljednjeg sata pomišljajući na sve ono slobodno vrijeme koje je pred njima i koje će, nema sumnje, upotrijebiti za konačno iješenje zagonetke o tajanstvenom dječaku, Marku Lukariću. Neprestano je pogledao na njegova široka leđa i crnu glavu što su bili tako blizu, nadohvat ruke. »I taj dječak, koji je tu tako blizu, tako običan... taj dječak da uopće nije taj... to jest da ima krivo ime... da on nije on«, mislio je Tomo vrpoljeći se u klupi.

I tako je, i ne primjećujući, na istrgnutu papiru iz bi- lježnice ispisivao drugo ime tajanstvenog dječaka. Mirko Koman, Mirko Koman, Mirko Koman... Jednom, triput, deset puta, pedeset puta. Sam se začudio kad je primijetio da je tako ispisao cio list. Brzo ga je zgužvao i odlučio da ga, čim se završi obuka, baci.

Ali, na žalost, Emil je poremetio njegovu nakanu. Bacio je zgužvani papir u glavu crnom dječaku. Marko ga je razmotao, ispravio i - pročitao na njemu svoje drugo ime. To ga je, očito, toliko prenerazilo da se nije mogao savladati već je planuo smatrajući da ga Emil

namjerno izaziva. Pomislio je, valjda, i na Marijanino upozorenje na obali rijeke, i sve mu je bilo jasno. Osjećao je da su mu na tragu. Tomina neopreznost bila je za njega pravodobno upozorenje.

Uskoro se javi zvonce i učenici i učenice počeše hitro izlaziti iz razreda kao da se boje da bi opet netko mogao izmisliti cijepljenje, gađanje ili bilo što drugo, i zadržati ih u školi. Emil, raširivši novine i čitajući roman u hodu, brzo prođe pokraj crnog dječaka kao da se boji da će ga on napasti. Koko sačeka Tomu pred vratima. Mala Marijana, dosljedna svojoj tajnoj ulozi špijunke, prođe pokraj njih kao da se i ne poznaju. Samo izvadi iz torbe veliku fotografiju Clarka Gablea i poče je ponosno pokazivati kolegicama, koje su zavidno uzdisale i za starim glumcem.

U razredu su samo ostali profesor Gavrić i Marko Lu- karić. Isprva nisu ni zamijetili jedan drugoga. Profesor je odsutno gledao kroz prozor, a učenik nepomično sjedio u svojoj klupi i, podbočivši se, duboko o nečemu razmišljao.

- Gle, ti si još ovdje! - začudi se odjednom profesor Gavrić i siđe s podijuma. - Zar nisi čuo da je završio sat?

Crni dječak zbunjeno ustade, ali ne odiže glave.- Da možda i ti ne voliš prazne školske sobe kao što

ih ja volim? - upita profesor Gavrić prijateljskim glasom prilazeći učeniku i stavljajući mu ruku na rame. - Ja ti najviše volim ovdje sjediti i gledati u prazne klupe. Ili šetati među njima. To me tako smiruje...

Marko Lukarić polako podiže glavu i ispod oka pogleda u nastavnika. Ispod čupavih Gavrićevih obrva ljubazno su se smiješile stisnute oči. Dječak se malko osmjehnu kao da želi pokazati da cijeni profesorovu prijateljsku naklonost.

Uistinu, profesor je povijesti već od prvog dana zavolio novog učenika VII a. Nije to bilo samo zbog toga što je Lukarić dosta dobro znao povijest. Zapravo, on je i nije osobito znao. Počeo bi obično dobro nizati događaje,

godine i imena, a onda bi se zapleo, pomiješao stoljeća i ušutio. Kao ono prekjučer kad je Olivera Cromvvella silom htio ugurati u križarske ratove. Ne, nije ga Gavrić zavolio kao učenika, sviđao mu se naprosto kao dječak.

I sad je gledao te njegove krupne crne oči ispod guste crne kose i činilo mu se da se u njima nešto skriva. Profesor Gavrić je bio uvjeren da dosta poznaje i ljude i dječake. Uočio da se Marko Lukarić nekako izdvaja od ostalih, da je ozbiijan i osamljen. Ili su njega drugi izbjegavali, ili je on izbjegavao druge. Vidio je u tome dječaku nešto što ga je podsjećalo na njega samoga. I zato mu je bio tako blizak.

- Idemo - reče on blago. - Nema smisla da tu dulje ostajemo.

- Da, moram ići - zamišljeno reče dječak, skupi u torbu sve bilježnice i knjige, ugura i onaj Tomin list papira i zaključa torbu lokotom.

- Zašto zaključavaš torbu? - začudi se profesor Gavrić koji je imao u džepu svežanj ključeva i isto tako zaključavao sve što se samo moglo zaključati.

- Tako - kaza crni dječak. - Ne volim kad mi drugi ko- paju po torbi. Ne volim kad mi tko dira moje stvari.

- Eh, moj Marko - izusti profesor nekako značajno i zagrli Marka.

I tako zagrljeni iziđoše iz razreda i iz škole.Profesor Gavrić je stanovao u blizini škole. Kad se

nađoše pred vratima njegove kuće, on pozva Marka da svrati malo do njega. Crni dječak se nećkao.

- Ne, hvala... ne mogu, moram u školu... to jest kući... čekaju me s ručkom...

- Hajde, bar malo - navaljivao je ljubazni nastavnik. Dječak je napokon popustio, iako je napomenuo da može ostati samo kratko jer mu se vrlo žuri.

Ušli su u stan profesora Gavrića. Dječak je malo ustuknuo i zapanjio se. Unutra je bilo mračno i neugodno. Pokućstvo je bilo, uglavnom, crno, zastori su bili crni, a po zidovima su visile slike u crnim okvirima:

bile su to, uglavnom, fotografije jedne lijepe žene i jednog dječačića kudrave kose i sitnih svijetlih očiju, kao i u profesora Gavrića.

- To je moja pokojna žena... i sinčić... oni su poginuli u ratu za bombardiranja... - protisnu profesor Gavrić i onda, otresavši glasom, življe doda: - Hajde, sjedi, napravit ću ti limunadu.

Crni dječak sjede i ponovo se zagleda u slike u crnim okvirima. Kad se profesor Gavrić vrati u sobu s ogromnom časom limunade, primijeti da dječak još jednako gleda slike. Zato uzdahnu i reče:

- Ti to najbolje razumiješ, zar ne? Ti znaš kako je kad čovjek nosi nešto duboko u srcu, nešto što mu zagorčava život... što se ne može zaboraviti.

Marko ga začuđeno pogleda. Otkud bi on nešto mogao znati o takvim mučnim osjećajima? Otkud profesor Gavrić sluti da bi on mogao išta znati o njima?

- Ti si isto izgubio roditelje u ratu - kaza tiho profesor Gavrić. - Rekli su mi tako...

- Ah, da - gotovo s olakšanjem reče crni dječak, pocrvenje i obori glavu. Tad poče pijuckati limunadu kako bi malo dobio na vremenu i pribrao se.

- Na tebi se vidi - nastavi profesor blago - na tebi se vidi da nosiš u sebi neku tajnu, znaš.

- Tajnu? - upita dječak.- Dobro, ne baš tajnu. Ali nešto što ne voliš

spominjati, što ne treba svatko znati... što nije za svačije uši... Ja sam to dobro uočio. Eto, na primjer, govoriš ti meni o Barbarossi. Znaš sve točno i lijepo. Onda, odjednom - stop. Ne možeš više ni usta otvoriti. Ne možeš se sjetiti da se Barbarossa utopio u rijeci. Vidio sam da su ti misli odlutale.

- Da - složi se dječak. - Nisam mislio na Barbarossu...- Eto, vidiš. To se događa i meni. Zamislim se i više

ne znam što govorim. Zato se uvijek i nastojim uživjeti u ono o čemu govorim. Kad govorim o nekom ratu - ja onda zbilja ratujem, ubijam, ginem. Možda je to vama

nekad i smiješno, kad gledate iz klupa. Ali ja se moram tako ponašati, naprosto moram. Onda ne mislim...

Crni je dječak klimao glavom. Odista je zavolio tog čo- vjeka.

- Mene ne vole u razredu - reče dječak odjednom. - Si- gurno sam im nekako čudan... a ne volim baš ni ja njih... previše zabadaju svoj nos, znate, u ono što ih se ne tiče... njuškaju... ne, ne volim ih.

- Jest - složi se profesor Gavrić koji se prisjetio da je mali Tomo iz VII a odista dolazio jučer u školu tražiti kućnu adresu Marka Lukarića, ali se sad naprosto nije usuđivao to spomenuti da još više ne usplahiri ovoga dječaka - vidio sam ja, osjetio.. Takvi su neki ljudi. Oni odmah osjete kad tko nosi u sebi neku tajnu i ne daju mu mira.

- Tajnu? - zgranu se dječak.- Pa ne baš tajnu. Ono nešto skriveno što nosimo u

sebi. Znaš. Ti me sigurno dobro razumiješ...Dječak ga je vrlo dobro razumio. Mnogo bolje nego

što je profesor Gavrić i slutio. Znao je što znači nositi u sebi tajnu koju ne možeš nikome saopćiti. Što je najgore, to nije bila tajna na koju je mislio dobrodušni nastavnik povijesti. Bila je to prava-pravcata mučna i strašna tajna na koju je nastojao i ne misliti.

- A znate - reče Marko odjednom ne dižući glave i piljeći u praznu čašu u ruci - znate da ja onda nisam zaboravio kako je poginuo Barbarossa...

- Nisi zaboravio? - začudi se Gavrić i guste mu se obrve skupiše. - Pa zašto nisi rekao?

-Tako - reče dječak zamišljeno. - Nije mi se dalo. Gadi mi se. I ne volim rijeke. Razumijete li?

Ovoga puta profesor Gavrić nije razumio ali je brzo zaklimao glavom. Ustao je i razgrnuo tamne zastore kao da svjetlošću nastoji izagnati mračne misli iz ove sobe.

Marko je ustao i oprostio se od profesora.- Ti samo dođi. Kad god hoćeš - govorio je on glasno

učeniku na vratima. - Ja sam uvijek kod kuće, ako nisam

u školi. Dođi kad god hoćeš. Pozvoni pet puta, jer inače ne otvaram. Kad god hoćeš da razgovaramo... ili ako me trebaš bilo zbog čega, nemoj se ustručavati.

Dječak se zahvali, rukova i iziđe na ulicu. Prije nego će krenuti prema tramvajskoj postaji dobro pogleda niz ulicu i uz ulicu. Htio se, očito, uvjeriti nije li mu tko od njegovih radoznalih kolega opet za petama. Dokle god mu je pogled sizao nije bilo nigdje ni jednog dječaka. Ulicom su hodali jedino odrasli.

On stisnu torbu pod miškom i zabrza niz ulicu. Odlanulo mu je kad se uvjerio da ga nitko ne slijedi.

Ali nije baš bilo tako.

XIII

ISTRAGA U TUĐEM TABORU

Nije baš bila istina da je Koku sve jasno, kao što je maloprije tako uvjereno rekao prijatelju Tomi. Ali je ipak nešto znao: znao je što treba poduzeti i kako će to poduzeti.

- Što ćemo sada-da? - zapitkivao je Tomo dok su jurili niza školske stube i dok se uzalud trudio stići prijatelja koji je imao duže korake i brže odmicao.

- Za njim - kaza Koko.- A kako ćemo za njim kad još nije ni izišao iz

razreda? Može samo on za nama, a ne mi za njim.Koko samo odmahnu rukom kao da i nije vrijedno

objašnjavati. Pred školskom zgradom povuče kolegu nalijevo. Sišli su u vrt pred pročeljem škole i sklonili se iza velikog zida, nedaleko ograde od rešetki kroz koju se moglo gledati na ulicu.

Ovako zaklonjeni iza zida i u sjeni gustih, velikih jablanova mogli su promatrati cijelu ulicu u kojoj se nalazila škola, a da njih nitko nije mogao vidjeti.

- Što ćemo sada-da? - pitao je Tomo jer mu je bilo draže ispasti smiješan i suvišno zapitkivati nego izgarati od radoznalosti.

- Sad ćemo čekati dok se ne pojavi. Onda ćemo za njim. Da vidimo u koju školu ide.

- A kako znaš da ide u drugu školu? Pa kako može jedan učenik ići u dvije škole-le? Tko je ikad čuo...

- Šuti! - prekinu ga Koko.Dječak, koga su čekali, pojavi se na velikom

ulaznom stepeništu pred školskom zgradom. Na njihovo zaprepaštenje bio je s profesorom Gavrićem! Tu ga je nastavnik povijesti bio zagrlio i nešto mu ljubazno govorio.

- I on! - lanu Koko i počeše se iza uha.- Što? Što: i on?- Ništa. I on mi je bio sumnjiv. Uvijek. Govorio sam

ja: “Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavrića. Nije !i on strašno čudan čovjek? Nije li mu ponašanje neobično? Tko zna što se tu krije... Znao sam ja. I ta Vera, na primjer. Očito je da svašta skriva i neće mi reći. Svi ti sumnjivci, naravno, drže zajedno. Ali ću im ja već... već ćemo im mi pokazati.”

Izvirujući polako iz sjene jablanova, dječaci vidješe kako profesor Gavrić i njegov učenik ulaze u kuću. Znali su da ondje stanuje njihov profesor povijesti. Tomo duboko, duboko uzdahnu i sjede nemoćno na pod.

- Sjajno! - poviknu Koko. - Baš odlično! Ovo mi je došlo kao naručeno. Sigurno će se oni neko vrijeme zadržati unutra a dotle... e, dotle ti budi ovdje, iza zida, i pazi. Ako slučajno prije iziđu, ili ako Barbarossa sam iziđe... onda ga slijedi. Ja ću te već naći. Ali sigurno neće. Ja odlazim načas...

- Ali-li, što-o - uzmuca se Tomo ustajući. Prije nego je uspio i doreći, njegov je prijatelj letio ulicom kao strijela. Nije bilo druge nego čekati. Tomo još jednom duboko uzdahnu, položi svoju torbu na Kokovu i sjedne na njih piljeći kroz ogradu u profesorovu kuću kao lovac koji vreba divljač.

Koko je, međutim, izbio na tramvajsku prugu i vješto se vinuo u plava kola koja su jumula mimo njega. Za pet minuta već je bio u svom stanu i zadihan uletio u kuhinju u pratnji svoga velikog crnog psa Cara...

- Mama! Mama! - povikao je s vrata.- Koko... - zgranu se domaćica i ispusti iz ruke

kuhaču. Što se, zaboga, dogodilo?Sin ju je ipak brzo umirio. Nije se ništa dogodilo.

Došao je za moliti za nešto novaca koji su mu prijeko potrebni. Zapravo, on nije tražio što mu ne pripada. Svakog je tjedna dobivao određenu svotu za kino. A sada je samo molio da mu isplati za tri mjeseca

unaprijed.- Ali zašto? - pitala je majka brišući ruke.- Joj, ne mogu ti sad objašnjavati. Reći ću ti poslije.

Samo, strašno je važno. Molim te, požuri.Majka je otišla u sobu i donijela mu novac koji je

tražio.- Samo nemoj poslije tražiti kad ne budeš imao za

kino.- Neću! I hvala - poljubi Koko majku i jurnu van. Ro-

ditelji Ratka Milića, zvanog Koko, već su se odavno naučili vjerovati sinu. Više puta su se uvjerili da je odrasliji i ozbiljniji nego što se moglo slutiti. I zato, kad bi on nešto nenadano zatražio ili zamolio, bili su uvijek spremni, ako su samo mogli, udovoljiti njegovoj želji. Znali su da se ne radi o kinu, već da je posrijedi nešto ozbiljno i važno.

A Koko je već dotle hitao prema Kvaternikovom trgu, gdje je bilo najbliže stajalište taksija.

Takav je, naime, bio njegov naum. Čim je izbio na Trg, potražio je pogledom među taksijima onaj koji je dobro poznavao. Stari ford i debelog šofera, u koga je nos bio velik i modar kao rajčica, nije bilo. Lanjske se godine, u jednoj uzbudljivoj pustolovini, bio sprijateljio s debeliin šoferom i zavolio njegovu staru krntiju, taksi br. 133. Sad bi najviše volio da je njega nije opet našao a, na žalost, nije imao vremena tražiti ga po gradu.

Pristupio je prvom automobilu i rekao šoferu da bi mu taksi trebao na sat-dva.

- A imaš li ti toliko novaca? - nepovjerljivo upita šofer i zaškilji.

Koko mjesto odgovora turi ruku u džep i izvuče pregršt novčanica. Šofer prestade škiljiti, klimnu glavom, otvori vrata i upali motor. Započinjao je novi, motorizirani pothvat u »operaciji Barbarossa«.

Tomo je već bio prilično ljutit. »Kako me može samo ovako ostaviti i otići a da ništa ne kaže? Najbolje će biti da i ja odem. Pa neka vidi da se ne može tako sa mnom

postupati. Što se, vraga, pravi toliko važan...«Ali u tom času, točno pred školskim zidom za kojim

je on sjedio, zaškripe kočnice i zaustavi se velik crn automobil. Dječak se hitro skloni za zid. Ali ga iz auta pozva poznati glas:

- Hajde, brže! Ulazi.Tomo upade bez daha i sruši se na stražnje sjedište

pokraj Koka, koji ga je dočekao slavodobitno se smiješeći. Ali nije imao mnogo vremena uživati u prijateljevu iznenađenju.

Otvorila su se vrata na kući profesora Gavrića i na njima su se pojavili nastavnik povijesti i njegov učenik. Srdačno su se oprostili, rukovali, i crni je dječak izišao na ulicu. Ogledao se oprezno na sve strane kao da očekuje neki prepad a onda je zabrzao niz ulicu.

- Vidite li onoga dječaka? - nagnu se Koko prema šofera..

- Onoga crnoga? - zaškilji šofer.- Da. Njega ćemo pratiti... neprekidno ćemo voziti

iza njega. Kad uđe u tramvaj, na primjer, ići ćemo za tramvajem, znate... i tako dalje... Kad iziđe, onda opet dalje...

- Hej, kakva je to glupa šala? - okrenu se šofer dvojici dječaka. - Daj ti meni unaprijed plati, a ne da mi poslije klisnete kad se navozate po gradu...

Koko mu dadne nešto novaca.- Što ćemo sada-da? - pitao je Tomo kad auto polako

krene za crnim dječakom.- Slijedit ćemo ga sve dok nas ne odvede u svoju

drugu školu. Jasno? - šapnu Koko.- A ako nas opet prevari... Kao ono s đačkim

domom?- Neće. Sad ne zna da ga pratimo. A, osim toga, u

školu mora... A, osim toga, bi li ti mogao malo šutjeti?Uistinu, dječak je ušao u tramvaj. Kasnije je prešao

u broj četrnaest. Tramvaj i taksi krenuli su na Medveščak. Marko iziđe iz tramvaja na stanici ispod

stuba što vode do Alagićeve ulice. Koko reče šoferu da parkira kola nedaleko od stuba. Poče veliko iščekivanje. Šofer je nešto gunđao preda se, nešto o tome koliko zapravo gubi s time što ovdje sjedi, a sad bi baš možda imao posla. Koko ga je smirivao obećavši da će mu čekanje platiti dvostruko i gurnu mu odmah u šaku još jednu novčanicu.

Bio je jedan sat i četvrt. Crni se dječak nije mogao dugo zadržati kod kuće, ako želi stići u školu. Koko je znao da nastava u svim školama u gradu počinje točno u dva sata. Barbarossa je mogao na ručak utrošiti najviše petnaest minuta. Tu, u neposrednoj blizini njegove ulice, nije bilo nikakve škole i trebalo je računati da će mu trebati sigurno pola sata da stigne zaista do svoje škole.

- Eno ga! - reče šofer veselo, i dječaci vidješe u retro- vizoru iznad njegove glave kako je veselo zaškiljio. Kao da je I sam počeo uživati u ovoj hajci. - Hoćemo li opet za njim, a?

Koko je potvrdio. Operacija se nastavljala. Crni je dječak brzo sjurio niza stube i opet se u podnožju dugo i oprezno ogledavao na sve strane. Očito nije ništa sumnjivo primijetio, a crni automobil, što je bio parkiran stotinjak metara više, nije zacijelo ni zapazio. Mirno se uputio na tramvajsku postaju i opet popeo u tramvaj. Crni taksi je opet krenuo tragom crnoga dječaka.

Čim je Barbarossa - Koko ga je u sebi najradije tako nazivao, jer su mu dva imena i prezimena i u mislima samo stvarala zbrku - čim je Barbarossa prešao u drugi tramvaj, Koko je naslutio kamo tajanstveni dječak ide. A kad se iskrcao, on povika:

- Druga! Jasno!- Da vozim do Druge osnovne? - upita šofer misleći

da je to novo naređenje malih, čudnih mušterija.- Ma ne... - kaza Koko. - To jest, da, samo polako...

opet za njim... samo za njim...

Uistinu, crni dječak je skrenuo u Križanićevu ulicu i uputio se prema velikoj zgradi II osnovne. Susreo je skupinu kolega i srdačno se s njima upustio u razgovor, smijući se i udarajući ih po leđima. Bilo je očito da se sad sasvim drugačije ponaša i gotovo bi se reklo da to i nije onaj isti dječak. A zapravo je i bilo tako: Marko Lukarić je sada postao Mirko Koman.

Koko zaustavi taksi, plati šoferu i više nego što je obećao, i dva se dječaka skloniše u vežu preko puta škole. Obadvojica su jedva disali od uzbuđenja.

- Što kažeš? - reče Koko. - Jesam li ti ja rekao? A? - Tomo je šutio i samo duboko uzdisao.

Bilo je jasno da Koko već ima razrađen plan i za nastavak operacije.

U istu školu, Drugu osnovnu, išao je i njegov bratić Pero Milić. Koko je znao čak i razred: VIII a. Odlučio je njega potražiti i pokušati od njega doznati nešto više o Mirku Komanu. U najkraćim je crtama izložio svoj plan Tomi, ali nije odgovarao na bezbrojna pitanja koja mu je prijatelj neprekidno postavljao.

- Jesi li vidio da je nosio sa sobom i papuče za tjelesni? - pitao je Koko.

- E...da, vidio sam - slegnu Tomo ramenima. - Pa što onda?

- Pa što onda! - ponovi Koko. - To znači da danas ima tjelesni! Jasno?

Tomo nije znao zašto bi bilo važno što Barbarossa toga dana ima sat tjelovježbe, ali je odlučio više ništa zapitkivati.

- Kad je tjelesni - požuri Koko objasniti - valjda znaš da se već za vrijeme odmora ide u dvoranu ili dvorište. I u razred se vraća kasnije nego obično. Jasno? Vidiš, znači da imamo dva odmora koje treba iskoristiti. Kad njega nema u zgradi. Da nas ne vidi...

Kad zvono objavi početak školske obuke i graja se po razredima stiša, dva dječaka hitro pretrčaše ulicu, uđoše u školu i potražiše podvornika. Koko je doznao sve

što je htio: VII b, Barbarossin razred, koji se nalazio na drugom katu, imao je tjelovježbu tek treći sat; VIII a, razred njegovog bratića Pere Milića, nalazio se u prizemlju, nedaleko od ulaza. Dječaci opet iziđoše i prošetaše se. Koko svrati u javnu telefonsku govornicu i telefonira ocu u poduzeće da Tomo i on ne mogu doći odmah kući, kako se kod kuće ne bi za njih zabrinuli.

Malo prije početka trećeg sata dječaci se vratiše u zgradu II osnovne. Već su izdaleka vidjeli da je dvorište puno dječaka u bijelim majicama, kratkim sportskim hlačicama i papučama. Jedan razred, a bio je to očito VII a, već je bio spreman za sat.

Tomo i Koko su se šuljali uz ogradu školskog dvorišta pretrčavajući od jednog do drugog stupa, od jednog do drugog jablana.

- Gle! - reče Tomo. - Barbarossa! Barbarossa igra nogomet!

Uistinu njihov se crni kolega priključio skupini dječaka koja je, prije početka sata, zaigrala najmiliju športsku igru, onu koju na satovima tjelovježbe obično nije dopušteno igrati i mjesto koje se izvode kojekakve dosadne vježbe. A dječacima, koji su virili iza ograde, nije bilo čudno, naravno, što učenici iskorištavaju slobodni trenutak i igraju nogomet. Čudno im je bilo što nogomet igra i Barbarossa! Ta znali su kako se u njihovoj školi izbjegavao pridružiti dječacima u igri, kako se pravio nevješt, kako je tvrdio da ne voli nogomet. A sad je bilo tako očito da je izvrstan nogometaš! Kretao se lako, obilazio protivnike kako je htio, izvrsno driblao, pucao s obje noge. Bio je najbolji od svih koji su u tom času igrali.

»Naravno«, mislio je Koko. »To je isto kao i s onim gađanjem. Boji se da ne bi morao nastupati za našu razrednu nogometnu momčad. Onda bi morao i poslijepodne dolaziti u našu školu. A on to, jasno, ne može, jer je poslijepodne Mirko, a ne Marko, i mora biti ovdje, u svojoj pravoj školi...«

Ali nije bilo vremena za suvišno razmišljanje.Dječaci upadoše ponovo u školsku zgradu. U

prizemlju potražiše VIII a razred. Koko zaviri u sobu, ugleda bratića i zovnu ga.

Pero Milić se približi neodlučnim korakom. On baš nije odviše volio svoga mlađeg bratića Koka Milića. Taj je Pero bio vrlo visok i snažan dječak, sigurno najviši i najjači u razredu, dobro plivao, izvrsno trčao i igrao tenis, bavio se boksom i mačevanjem i ponašao se kao svi ljudi koji su uvjereni da im ostali nisu ravni u tjelesnim sposobnostima. Prije godinu i nešto nije on s Kokom, mnogo nižim i sićušnijim od njega, htio progovoriti ni jedne riječi. A ipak, kad je vidio da se o Koku piše u novinama i da su čak o njegovim doživljajima napisana dva-tri romana, počeo ga je malo više cijeniti; ponekad bi se, kad bi opazio da tko od njegovih kolega drži u ruci knjigu o Koku, čak i otvoreno pohvalio: »To je moj bratić! Pričao mi je on to sve...«

— Što je, Koko? Kako da si ti ovamo došao? Baš mene tražiš? - upita visoki dječak nastojeći biti ljubazan.

Koko se također nekako neugodno s njim osjećao. Valjda zato što bi ga već poslije nekoliko minuta zabolio vrat od gledanja uvis. Ipak, češući se iza uha i cupkajući s noge na nogu, objasnio mu je zašto je svratio u njegovu školu. Zapravo, pravi razlog nije htio spomenuti. Ali je rekao da ga zanima jedan dječak iz sedmoga b.

Pokazalo se da Pero ne poznaje Mirka Komana. Koko mu ga je pokazao s prozora gdje igra nogomet. Mirko je, po Perinu mišljenju, bio previše sitan dječak da bi se on s njim družio. Njegovi su prijatelji bili samo visoki dječaci.

- Ali, znaš što, imam dobroga frenda u istom razredu. On ti može nešto reći o tom Mirku, ili kako se već zove... Hajde, idemo gore u razred. Iščašio je jučer prst kad smo bili na treningu - znaš, ja sad bacam disk i kuglu - pa je sigurno ostao u razredu.

Koka je malo vrijeđalo što bratić nije uopće

radoznao, što ne zapitkuje zbog čega on, Koko, dolazi u njihovu školu i raspituje se o jednom učeniku. Ali, s obzirom da mu je bratić ipak sad bio od koristi, nije se htio ljutiti na njega.

Dječak s iščašenim prstom nije, očito, odviše volio svog kolegu, Mirka Komana. Rekao je da Koman samo dobro igra nogomet - i to je sve. A Koko je onda izvukao iz džepa neke papiriće s bilješkama, među kojima se naiazio i izvještaj br. 1 špijunke Marijane, i spremio se koješta pitati. Pero ga je zapitao da li je još potreban, okrenuo se i izišao iz razreda fućkajući.

Koko je sjeo za katedru, a Tomo i veliki dječak s iščašenim prstom u prvu klupu. Čupavi dječak za katedrom je rasporedio svoje papire po stolu i promatrač sa strane bi pomislio da počinje prava sudska rasprava u kojoj će Koko biti sudac, Tomo, recimo, tužitelj, dječak s iščašenim prstom svjedok, a nenazočni Mirko Koman - optuženi, jer krivcima, ako uspiju umaći, može se suditi i u odsuću.

- Kako dugo poznaješ Mirka Komana? - upita Koko strogo.

- Kako dugo? Već treću godinu... Od petog razreda - odvrati dječak s iščašenim prstom gledajući zabezeknuto čas u Koka, čas u Tomu. Da ih nije doveo Pero Milić, ne bi s njima htio ni progovoriti. - Znači da on već treću godinu ide u ovu školu - nastavi Koko. - Znači da je već tako dugo u Zagrebu...

- Ja mislim da je on rođen u Zagrebu - upade dječak s iščašenim prstom.

- Ima li on roditelje?- Naravno da ima... Vidio sam ih kad su nekoliko

puta dolazili po njega u školu, autom.- Aha - značajno će Koko. - A vi ste u školi, na

primjer, u povijesti učili o nekom Kromlevu, zar ne?- O Cromwellu? Da, jesmo... - začudi se veliki dječak.-I profesorica iz bilogije traži da skupljate bilje, je li

tako?

- Da, profesorica Lah traži da imamo herbarij...- A jesi li primijetio da je nekako čudan Barba... to

jest, taj Mirko? Da se malo promijenio...- Možda... možda jest malo - zamisli se dječak. - To

je valjda zbog psa...- Aha!- Kaže da su mu otrovali psa, Reksija. Ja ga znam,

bio je jako lijep pas, vučjak.- Ali zar se nije taj pas... - htjede upasti Tomo.- Šuti! - prekine ga Koko i zahvali se dječaku s

iščašenim prstom: - Hvala. I, nikom ni riječi. Pero mi kaže da se u tebe mogu pouzdati, zar ne?

Oprostili su se i izišli. Koko je zadovoljno trljao ruke. Napokon je bilo sve jasno. Odnosno, činjenice su neosporno utvrđene. Mirko Koman je doista išao svakodnevno u dvije škole. U jednu pod svojim pravim imenom, u drugu pod imenom Marka Lukarića. Zato se njemu koješta i brkalo u glavi, zato je Olivera Cromwella i ugurao u križarske ratove! Naravno, ono o psu je izmišljeno, jer svakome priča drugu priču.

- Htio bih znati što mu je učinio? - upita Koko odjednom i zastade na ulici.

- Što? Kome? - zgranu se Tomo i razjapi usta.- Možda ga je ubio. Možda ga drži negdje u

podrumu, u lancima. Možda...- Ma što, koga? Daj reci!- Pa valjda Marka Lukarića! Vidiš da njega još, ili više

nemamo. Jasno?- A što ako on i ne postoji? - usudi se ubaciti Tomo.

Koko ga bijesno pogleda i odmahnu rukom. I sam je to isto pomislio i nije našao nikakva odgovora koji bi ga zadovoljio. »Zar bi uistinu bilo moguće«, mislio je on ljutito, »da je taj Barbarossa izmislio sebi još jedno ime... Pa što ima od toga što svaki dan trči u dvije škole? Tko je još čuo za to: dječak s dva imena?!«

XIV

SUBOTA NAVEČER: JEDAN SE DUGO PERE

Mala Marijana je nestrpljivo pritiskala na zvonce. Dugo je trebalo dok su joj otvorili. Tomina majka je, napokon, pusti unutra i pozove sina. Dječak i djevojčica otiđoše u kuhinju.

Tomo se mrštio i prodorno ju promatrao. Slutio je zbog čega je došla i zbog toga ga je hladna jeza podilazila po leđima.

- Poslao me Koko. On se kupa pa ne može razgovarati...

»On se kupa pa ne može razgovarati!« bijesno ponovi Tomo u sebi. »Baš je sad izabrao vrijeme za kupanje. A ja da se brinem za sve...« Uopće nije shvaćao to kupanje po planu, svake subote navečer. I majci je uvijek tumačio jedno te isto: čovjek se kupa kad je prljav, a ne zato što je subota; isto je tako i s jelom, ljudi gladuju već od dvanaest sati i to samo zato jer je običaj da se ruča u tri; nikada nije mogao shvatiti zašto se ljudi ne bi kupali kad su prljavi i zašto ne bi jeli kad su gladni, bez obzira koji je sat ili koji je dan u tjednu. »I on se baš sad mora kupati kad zna da imamo toliko posla...«

- Evo, ovo ti je poslao - reče smeđokosa djevojčica i pruži mu dva papira.

Prvi je bio veliki list uredno ispisan flomićem. Bio je to novi Marijanin izvještaj. Očito da je djevojčica utuvila sebi u glavu da se pismeno obraća silama za koje radi. Tomo se namršti i pročita u sebi:

»Izvještaj broj 21. Bila sarn sad, opet sa njim na obali Save pa

je opet bacao kamenje i kaže da mrzi rjeku i sve ono drugo

2. Kaže da ide odmah spavati jer da je jako umoran. Ima opet kod sebe pismo iz Minhena i skriva ga pa onda opet vadi i sigurno je da je jako važno. Nije samo prazna omotnica nego i pismo.

3. Najvažnije je da ujutro ide opet na rjeku jer kaže da se održava veliki zrakoplovni miting pa se može letiti s helikopterima iznad cjelog grada i po rjeci i mene je pozvo.

Marijana, špijunka u korist jedne sile.«

»Opet ti prokleti helikopteri!« pomisli Tomo ljutito, bez ikakva razloga, pokušavajući se sjetiti zašto mu je Koko neki dan spominjao te čudne zrakomlate koje on, Tomo, još nikad nije vidio. »Što me briga za helikoptere...«

I dječak razmota drugu ceduljicu. Ona je bila išarana neurednim Kokovim rukopisom i mokra jer ju je, očito, pisao u kupaonici dok se kupao. Tomo pročita:

»Tomo!Saljem ti Marijanu i njen izvještaj jer se ja kupam.

Pročitaj i onda dođi meni da se dogovorimo za poslije. Daj joj odmah tri slike za onaj ključ od lokota i za sve.

K.«- Dvije slike su ti dosta-sta - promrsi Tomo kroza

zube.-Nisi baš ti ne znam što učinila... Ti helikopteri, vrlo

važno... i ključ, no, dobro, ključ... Dakle, dvije... a?Marijana se naglo okrene kao da će otići i onda s

ku- hinjskog praga, ne okrećući se, mirno reče:-Dobro. Idem Koku reći da više ne radim za vas.Dječak, naravno skoči kao oparen. Povuče

djevojčicu za ruku natrag u kuhinju i ode u sobu. Začas se vrati noseći pod rukama dvije velike kutije od cipela. Stavi ih na stol, otvori i okrenu glavu. Nije htio gledati kako nestaje njegova divna zbirka fotografija starih fllmskih glumaca. Djevojčica brzo izabere tri slike, onda se odjednom lukavo nasmiješi svojini krupnim sivim

očima, zagleda u Tomin zatiljak i reče:-Imam jedan prijedlog. Uzet ću samo dvije slike...

Ako mi ti kažeš što sve radite, što ste sve poduzeli... Mislim s ovim Markom... Koko mi neće ništa reći, a ja ipak radim za vas...

Dječak se naglo okrenuo. Učinilo mu se da je prijedlog prihvatljiv. Zagledao se u nasmijane sive oči. Marijana je u desnoj ruci držala dvije odabrane slike, a u lijevoj jednu koju je bila spremna vratiti svaki čas u kutiju. Samo ako on bude htio.

- Dobro - pristane Tomo brže-bolje da se špijunka ne bi predomislila. - Slažem se.

I on ispripovjedi Marijani sve o pohodu u drugu školu, o taksiju, Peri i njegovu prijatelju s iščašenim prstom, o tome da su naumili noćas stražariti kraj Mirkove kuće, o tome, napokon, da dječak, na koga su pazili, nije uopće Marko Lukarić, nego Mirko Koman. Marijanine oči su se sve više i više širile od zaprepaštenja. Koliko će za ovu vijest dobiti slika od tajanstvenog crnog dječaka s dva imena!

I djevojčica, uzevši dvije slike, zadovoljno odieprša iz Tomina stana, dječak zadovoljno spremi sliku Roberta Taylora (Tejlor) koju je u posljednji čas spasio. Činilo mu se da ju je jeftino platio. On, na svoju nesreću, nije čitao u novinama one članke o špijunaži u svjetskim ratovima i nije imao pojma o tome što su dvostruki špijuni ili, još gore, dvostruke špijunke.

Hitro je obuo cipele, sletio kat niže, i zakucao na vratima stana Milićevih. Otvorio mu je Kokov otac koji se upravo s majkom spremao izići. Koko se još kupao i čulo se kako je baš pustio tuš.

- Koko-o! - vikao je Tomo udarajući šakama o vrata kupaonice. - Koko-o-o!

A dječak se javi iz šumnog vodenog slapa kao iz daljine od nekoliko kilometara:

- Što je? - pitao je Koko koji se nije volio dnevno prati, ali je zato obožavao ovo subotnje kupanje i nije ga

nikada propuštao.- Što hoćeš?- Što ćemo sada? - rekao je Tomo nastojeći

nadglasati šum vode. - Bila je Marijana kod mene-e...- Aha! - odvraćao je Koko zadovoljno se češući iza

oba uha, što obično pred drugima nije mogao tako slobodno činiti.

- Pa ti odmah hajde gore, u onu kuću, ja ću brzo doći... Netko mora biti na straži. Ja ću doći kasnije čim se okupam.

- Ali ja imam jednu dobru ideju, jednu jako dobru ideju... - derao se Tomo lupajući po vratima.

- Da, ići ćemo gore i u nedjelju, naravno - odvrati Koko kome su voda i sapunica sad već potpuno bili začepili uši, tako da nije gotovo uopće čuo srditog prijatelja. - Samo ti sad požuri!

- Baš me briga, kad tebi nije stalo - viknu Tomo i okrenu se.

- Pa da, kažem ti: još samo malo - prodera se Koko za njim. A Tomo je, naravno, samo hinio da mu nije stalo. Uostalom naum, koji je htio provesti zajedno s prijateljem, provest će sam. Kao da i nije sposoban sam nešto učiniti? Ovakva ideja Koku nikad ne bi pala na um! Baš će pokazati tome uobraženku, koji se mora kupati samo zato što je subota, iako baš večeras imaju toliko posla!

Dječak se vrati u svoj stan i uđe u majčinu sobu.- Mama, ja bih te nešto molio-lio - kaza nekako

zbunjeno.- Izvoli, dušo, što hoćeš?- Mama, ja bih te molio mrežu, znaš onu mrežu

kao... onakvu što nosiš kad ideš na tržnicu kupovati ili u trgovinu... da mi je daš... Molim te. Samo da mi je posudiš. Za večeras- ras.

- Što će ti zaboga, mreža? - upita začuđena mati.- Pa... neke knjige nosim... to jest, dobit ću kod

Marijane, i slike...

- Zar ne možeš uzeti torbu?- Ne mogu... treba mi baš takva mreža... molim te,

ne mogu ti sve objasniti... dugo bi bilo, a meni se žuri.Majka nije više zapitkivala, već ga je pogladila po

kosi, zavrtjela glavom i donijela mu dvije mreže. Dječak ih je dugo prevrtao, širio i rastezao, onda napokon izabra onu veću i zahvali se majci. Ponovio je da ide s Kokom u kino »Mosor« na posljednju predstavu od devet sati.

I Tomo onda brzo klizne niza stube. Zastane pred vratima Kokova stana. Još je jednako iz kupaonice dopirao jak šum tuša i Kokovi bezuspješni pokušaji da otpjeva neku pjesmicu.

»Neka se on kupa. Ala će zinuti od čuda kad dođe gore u Alagićevu ulicu!«

Vani je već omrkla noć i gradom su sjale ulične svjetiljke. Bilo je prohladno, i dječak je opružio korake da se ugrije, ali i da što prije stigne na cilj, do promatračnice u Alagićevoj ulici.

»Samo da upali! Samo da mi ovo upali!« mislio je čekajući deveticu na tramvajskoj postaji.

A u džepu je stiskao u šaci veliku majčinu mrežu.

XV

SUBOTA NAVEČER: DRUGA PLAČE BEZ MJERE

- Hoćeš li malo mesa što je ostalo od ručka? Pa za ručak gotovo nisi ništa jeo. Samo si pobacao u sebe nekoliko žlica i odmah odjurio. Moraš jesti, kažem ti ja, pogledaj se samo kako si omršavio - govorila je teta Vera nećaku.

- Nisam gladan - odvraćao je Mirko ne odižući pogleda sa stola i prazna tanjura pred sobom.

- Bar da popiješ malo mlijeka. Za to ne moraš biti gladan, kažem ti ja... Popiješ kao vodu.

- Ne mogu. Hvala.- A da uzmeš jednu naranču, je li?- Neću.Teta Vera uzdahnu, ode do prozora i prođe rukom

kroz sijedu kosu. Nije znala što učiniti. Mnogo je očekivala od ove subotnje večeri kada će, napokon, biti s nećakom. Cijelog tjedna ga nije vidjela i gotovo da nisu ni progovorili. Činilo se kao da je izbjegava.

I sada, kad je napokon bio tu, nije uopće htio razgovarati. Podbočio se rukama o stol i niti hoće jesti, niti razgovarati. Teta Vera se opet polako okrenu licem prema sobi. Crni je dječak svejednako piljio u prazan tanjur.

- Hoćeš li da upalimo televiziju? Sad je rok-koncert. A možda je danas i kviz. Kažem ti ja. Hoćeš li?

- Ne - zavrti dječak glavom.Sijeda žena se opet zagleda u noć pred prozorima i

stane nečujno kršiti ruke. Dvije sitne suze zaiskriše joj se u kutovima očiju. Najviše bi voljela da se može isplakati. Kad se još samo sjeti onog prokletog rta na Siciliji! U

križaljci jednostavno piše: južni rt otoka Sicilije. Nedostaje joj prvo i posljednje slovo a riječ sad glasi: »... EULAD...« Pogledala je i u atlas gdje točno stoji da je najjužniji rt Sicilije Isola delle Correnti; kraj njega je još, istina, i neki rt Passero, ali ni traga riječi »... eulad...« To je da svisneš! Sve se urotilo protiv nje. Kad bi se bar Mirkovi roditelji vratili iz Njemačke, pa da brže-bolje skupi svoje stvari i vrati se u Split. Ondje će lijepo na svom balkonu, koji gleda na more i na palme, sjediti i u miru rješavati križaljke. Eto, vani se i ne vide zvijezde. Kakva je uopće klima u tom Zagrebu! Svaki čas je oblačno i pada kiša. A dolje na moru vječito sija sunce i uvijek je toplo. Samo da se oni što prije vrate iz Njemačke! Drugi put će morati naći nekoga drugoga tko će im paziti na kuću i na sina kad otputuju.

Tu se teta Vera opet naglo okrenu dječaku koji je ne- pomično sjedio za stolom.

- Znaš li da ni danas nije bilo pošte? - upita ona drhtavim glasom.

Dječak samo slegnu ramenima i ne pogleda je.- Pa to je užasno čudno, kažem ti ja. Mene je već

strah da im se nije što dogodilo. Sigurno im se nešto dogodilo, kažem ti ja. Inače bi se javili.

- Aha - protisnu crni dječak kroza zube.- Što: aha? - razjedi se nemoćna tetka. - Misliš li da

im se što dogodilo? Je li?Dječak slegnu ramenima i ustade.- Javit će se već. Idem spavati. Laku noć.- Ja ću otići u tatin ured upitati da li se onamo javio.

A možda je njima i ostavio svoju adresu u Njemačkoj, kažem ti ja. Znaš li ti gdje je tatin ured?

- Ne - reče dječak. - Laku noć. Uzet ću budilicu jer moram ujutro ranije ustati.

- A kamo ideš ? - zabrinuto će teta Vera.- Svejedno.- Mirko, Mirko-o! - zavapi sijeda žena lomeći ruke. -

Zašto si takav? Zašto si takav prema meni? Sto sam ti

učinila?- Ništa. Laku noć.I dječak se okrenu i polako se poče uspinjati u svoju

sobu na gornjem katu.- Laku noć - shrvano šapnu za njim teta Vera i sruči

se u stolicu. Pred očima još se nađoše novine s najnovijom križaljkom i nesretna riječ »...eulad...« stade kao živo stvorenje treperiti na papiru. Sijeda žena unese lice u ruke i rasplaka se kao ljuta godina.

Nije znala koliko je vremena tako provela.“ Bar da sutra dođe onaj... kako se zove... aha,

Emil, kažem ja, Emil... možda je on nešto doznao, možda mu je jasnije zašto je Mirko takav. Baš je on mio, zlatan dječak, onaj Emil” premišljala je Vera, »moram mu sve ispričati... kako Mirko neće jesti... ni razgovarati sa mnom... pa da, kažem ja, on uopće ništa ne jede. Smršavio je strašno za ovih nekoliko dana. Što će reći njegovi kad se vrate?«

Podigla je glavu i slušala kako nećak korača gore-dolje po svojoj sobi. Bilo je očito da nije još legao. A možda ne može zaspati.

»Kako bih sad voljela znati što misli?« pitala se teta Vera. »Onda bi mi sve bilo jasno.«

Čulo se kako je dječak otvorio prozor u svojoj sobi i umirio se.. »Sigurno sad stoji na prozoru gol ili samo u pidžami, kažem ja... A vani je hladno i, evo, sad puše i vjetar. Prehladit će se, kažem ja. Ali ne smijem otići gore i bilo što mu reći. Ionako je ljutit na mene, gnjavim ga, dosađujem mu... Čini mi se ponekad da me mrzi, kažem ja. A sigurno će se prehladiti...«

Teta Vera obriše suze i ustade. Pristupi prozoru da vidi da li je vani zbilja tako hladno kako joj se činilo, ili je ona, naučena živjeti u toplom morskom podneblju, drhturila ovdje na sjeveru čim bi malo zalahorio jesenji vjetrić. Prislonila je glavu na okno i zagledala se van.

Onda se odjednom trgla kao da se nečega preplašila. »Nije moguće«, pomislila je stresavši se, »nije

moguće da ga on čeka... da Mirko njega još čeka... Moždaje zato i otvorio prozor, jer se nada... Ne, nije moguće! A ipak, može biti, kažem, ja... Zašto to ne bi moglo biti? On ga čeka!«

I ona klonu čelom na prozorsko okno.»Ja nisam kriva... Ja zaista nisam kriva, nisam

kriva... Istina ja da ga baš nisam voljela, ali samo zato što nije ni on mene volio... Ali to ipak ne bih mogla učiniti, nikada, kažem ja, nikada... Nije lijepo od Mirka da tako misli o meni, nije...«

I sijeda se žena u crnini opet rasplaka. A kao da je nekome bilo do toga da bude što nesretnija; kad god bi stisnula kapke, pod njima bi joj skakutala slova iz imena nepoznatog sicilijanskog rta: E-U-L-A-D...

Napokon je iznova obrisala suze i pokušala se sabrati. Iz gornje sobe više nije dopirao bilo kakav zvuk. Nije čula da li je Mirko već legao ili je još kod prozora. Uostalom, možda vani i nije tako hladno. Odlučila je i ona otvoriti prozor. S prozora Mirkove sobe mlaz svjetla bacao je odozgo na zelenu živicu i drveće pred kućom žuti četverokut. Na kraju krajeva, nije baš ni bilo tako hladno. Vjetrić jedva da je i puhao. Bit će da je ona samo silno uzrujana.

»Ne, ja nisam kriva«, ponavljala je sijeda žena u sebi. »Nije istina da sam ga mrzila, nije istina, kažem ja. Ima krivo Mirko ako misli da sam ga mrzila... Ah, moram sutra ipak to ispričati onome... Emilu. Zašto sam mu to posljednji put pre- šutjela? Da nisam možda i sama mislila da sam kriva?«

Onda joj se odjednom učini kao da je čula šušanj negdje u grmlju pred kućom ili negdje iza kuće, tko zna. Bilo je to kao da je vjetar u jednom jedinom naletu zaljuljao granje. Onda se ču još i neka lomljava. Zatim prigušeni koraci. Sijeda žena osjeti kako joj se kosa diže na glavi.

»Da nije Mirko sišao u dvorište«, pomisli ona zamirući, »a da nije... da nije ipak on došao?«

I ona se oprezno sagnu kroz prozor.Tada se razlegnu vrisak. Užasan, stravičan vrisak

koji propara noćnu tišinu kao što škare resko paraju napetu tkaninu.

Što je najgore, teta Vera odmah poznade čiji je to glas. Isprva se nije mogla ni maknuti s mjesta. Ruke su joj nemoćno visjele uz tijelo, oči piljile u tamu, usne drhtale. Onda se trgnu kao iza sna i potrča uza stube vičući:

- Mirko! Mirko-o moj! Što je, zaboga, Mirko-o?I teta Vera naglo upade u nećakovu sobu.A soba je bila prazna! Propuh naglo zalupi krila

otvorena prozora i zanjiše veliku svjetiljku na stropu, koja poče treperiti kao da će se ugasiti.

Sijeda se žena onesvijesti.

XVI

SUBOTA NAVEČER: TREĆEM JE DOSTA ZAVJERE

Tomo se isprva zadovoljno smješkao u tami i trljao ruke.

Sjedio je u nedovršenoj kućici preko puta doma Mirka Komana, na malenoj klupici od nekoliko opeka i jedne daske. Bio je sretan i veseo.

»Baš je život lijep i zanimljiv, mislio je. »Osobito za one koji znaju u njemu pronaći uzbudljive događaje...«

Zagledao se u kuću preko puta. Tamni zastori bili su smaknuti s prozora u prizemlju, ali se ipak nije vidjelo što se događa u osvijetljenoj sobi. Tomo je, naime, bio cio kat više pa je, gledajući ovako odozgo dolje, u susjedno prizemlje, vidio samo komadić poda kraj prozora. Dva-tri put je prozoru pristupila sjedokosa žena u crnini. Dječak je prije nikad nije vidio, ali je znao tko je: bila je to Barbarossina teta Vera Koman.

Tada, odjednom, u tamnu prozoru na prvome katu kao da se otvori veliko žuto okno. Netko je upalio svjetlo u sobi. Tomo malo ustuknu i skloni se u sjenu, iako je vani bilo sasvim mračno; bila je noć bez mjesečine.

»Gle, to je Barbarossa.«Uistinu, preko puta, u osvijetljenome prozoru vidjela

se crna glava tajanstvenog dječaka. Crni dječak se neko vrijeme vrzmao po sobi, a onda je očito sjeo za stol. Tomo ga je sad mogao dobro vidjeti, jer je Barbarossa bio u istoj visini s njegovom skrivenom promatračnicom. Jedino nije mogao razabrati što radi jer mu je vidio samo

glavu i ramena. Ali, po tome kako je polako pomicao glavu lijevo-desno, bilo je očito da čita ili piše.

»Aha... mislio sam ja... samo da mi ovo upali! Ala će Koko zinuti od čuda. On misli da samo on ima neke ideje, da samo on može nešto pametno učiniti. Samo ako mi ovo upali! Pozelenjet će od zavisti. Neka se kupa, neka se samo kupa. Što se sad pravi važan s tim kupanjem, kao da ga nije briga što se ovdje događa, kao da misli da se bez njega i ne može ništa dogoditi. Baš će vidjeti!... Ali, ipak, već bi mogao doći... Zbilja, zašto ga tako dugo nema?«

I dječaku u samotnoj, mračnoj i hladnoj novogradnji postade odjednom neugodno. Tomo je, naime, bio kukavica. Zanijevši se ovako u uzbudljive misli i u svoju važnu ulogu, načas je zaboravio koliko mu je godina i kako je u tim godinama još neugodno biti sam-samcat u mračnoj, praznoj kući, u nepoznatoj ulici, u noći bez mjesečine. A, na kraju krajeva, nisu li on i Koko već utvrdili da sve ovo s Barbarossom nisu čisti poslovi i nije li opasno biti noću ovako sam u njegovoj blizini? Nije li Koko rekao da on misli da je Barbarossa onoga Marka Lukarića...

Tomo se poče tresti i zagleda se u mrko nebo kao da se čudi otkud sad odjednom ta hladnoća.

»K vragu«, pomisli. »Baš je Koko već mogao biti ovdje. Pa ionako moramo ubrzo kući. Sigurno je već deset sati. Ako smo rekli da u devet sati idemo u kino, najkasnije u jedanaest moramo biti kod kuće. Mama će poludjeti ako ne dođem na vrijeme... Pa, k vragu, što misli taj Koko?«

I dječak na promatračnici kao da je odjednom posve zaboravio zašto je došao ovamo. Njegov zadatak nije bio samo sjediti na klupici u nedovršenoj novogradnji i gledati u kuću preko puta da vidi neće li se što neobično dogoditi. On je došao i zbog toga da provede u djelo i svoj naum o kojem Koko nije imao pojma. Naum kojim je kanio zapanjiti uobraženog prijatelja. Ali, sad kao da je odjednom na sve to zaboravio. Nastojao je sam sebe uvjeriti da zapravo nema nikakva smisla ovdje sjediti kao

tobožnji zavjerenik i smrzavati se.»Pa što bi se uopće moglo dogoditi?« premišljao je

on. »Eto, Barbarossa je ondje prijeko. Dobro. I što onda? Nešto čita. Pa što onda? Da ja buljim u njega dok on čita... Poslije će ići spavati, i što imam od toga što ću vidjeti kad on ide spavati? K vragu. Sve su to Kokove morske ideje.«

Tako je Tomo navraćao svoje misli sve na jedno te isto, na jedan jedini zaključak: najbolje je ustati i otići što prije kući. Tko će mu smjeti ikada zamjeriti da se možda uplašio i klisnuo? Cega bi se, molim vas lijepo, uplašio? Nisu tu valjda gimnastičke sprave da bi se bojao da će na njima polomiti obje noge i vrat. Cega bi se bojao: malo noći, malo hladnoće, malo pospanosti - što je tu strašno? Što bi tu moglo uplašiti momka kao što je on, koji je do danas već doživio svašta? On će otići kući, jer mu je naprosto glupo tu sjediti i jer hoće pokazati svom prijatelju, koji nikako ne dolazi, da se ne da vući za nos.

»ldem!« odluči čvrsto, ustade i siđe niza stubište bez ograde. Prije nego će izići na ulicu, oprezno izviri iza hrpe opeka. U ovo doba su se mnogi ljudi vraćali svojim kućama i svaki je čas netko prolazio mračnom ulicom. Mislio je da je ipak bolje ako ga nitko ne primijeti; za svaki slučaj.

I zato oprezno promoli glavu. Ali je odmah naglo uvuče, kao kornjača kojoj je zaprijetila opasnost; imao je što i vidjeti!

Preneraženo je motrio iza zaklona od opeka osvijetljeni prozor kuće br. 22 u Alagićevoj ulici. U međuvremenu, dok je on polako silazio nedovršenim stubištem novogradnje, crni dječak, zvani Barbarossa, bio je razjapio prozor svoje sobe. To, samo po sebi, još ne bi bilo čudno: ništa prirodnije nego da se prije spavanja provjetri soba ili da se čak cijelu noć ostavi otvoren prozor. Ali crni dječak nije zbog toga otvorio prozor. On je isturio glavu i brzo pogledao niz ulicu i uz ulicu. I u idućem trenutku već se vinuo na prozorsku

dašku kao da će skočiti u dubinu. U tom ga je položaju Tomo i ugledao.

»Kamo ide? I neće valjda skočiti odozgo, s prvog kata...« Barbarossa nije ipak skočio s prozora. Cijela je kuća bila obrasla u gusti bršljan, i on se počeo spretno spuštati niz deblje grane. Začas je bio na tlu. Tomo je pronašao rupu među nabacanim opekama kroz koju je mogao promatrati kao kroz bunkersku puškarnicu.

»Volio bih znati kamo ide?« mislio je on grozničavo, nastojeći dosjetiti se što bi sad morao učiniti. »Neće valjda... pa zašto bi zato morao izlaziti kroz prozor?«

U svakom slučaju sad Tomo više nije mogao ni smio otići. Nešto se ipak dogodilo. Barbarossa noću izlazi kroz prozor da teta Vera ne bi znala kamo ide!

I Tomo ponovno izviri. Ali crnog dječaka više nije bilo pred kućom. Vidjelo se samo u osvijetljenom prozoru pri- zemlja zabrinuto lice tete Vere.

Sasvim ulijevo Tomo je opazio kako se njiše granje. Bilo je očito da Barbarossa ne kani izići na vrtna vrata kako ga tetka Vera ne bi ugledala, već se provlači kroz gustu živicu.

»A možda ipak... možda će mi upaliti! Dobro je što nisam otišao. Možda moja ideja ipak upali. Ala će Koko zinuti. Samo ću mu pokazati i reći: ’Evo gledaj...’ Mogu već unaprijed zamisliti njegovo lice. Baš mi je sad drago što nije došao. Neka se samo kupa.«

I Tomo morade obići hrpu opeka da bi mogao pogledati niz ulicu, prema onom mjestu gdje se nadao da će Barbarossa izbiti iz živice. Ali nije bilo lako obići te proklete opeke. Ne samo što ih je bilo mnogo i što se spoticao o one koje su bile razbacane uokolo po zemlji, već je morao prelaziti i neke jame u kojima se bijelio odavno sasušeni kreč. Uprljao se i izgrebao i onda napokon četveronoške ispuzao na čistinu.

Očito je izgubio mnogo vremena iza tih opeka, Barbarossa se već vraćao tamnom ulicom, pocupkujući u hodu kao da je zadovoljan poslom koji je obavio.

»Ništa«, pomisli Tomo. »Ništa. Lako ćemo utvrditi jesam li imao pravo ili sam se prevario. Ja mislim da je išao baciti ono pismo koje je Marijana danas vidjela kod njega...«

Tada je iznenadni i brzi razvoj događaja poremetio To- mine namjere.

Crni dječak, zvani Barbarossa, bio je već pred živicom što je opasavala kuću. Htio je, očito, poći prema vratima ali se sjetio tete Vere koja je još valjda šmrcala i očajavala kraj prozora, pa se vratio prema živici kroz koju je maloprije i bio izišao.

Razmaknuo je rukama gustiš i nestao u zelenilu.Onda se prolomio vrisak. Barbarossin vrisak. Bio je

to vrisak dječaka koji je u smrtnoj opasnosti ili koji je ugledao neku strašnu prikazu iz mučnoga sna.

Tomo poslije nije znao ni što se njemu samome zapravo dogodilo. Očito da je od straha pao nauznak, u jamu sasušena kreča. Nekoliko trenutaka nije ni dizao ni otvarao očiju, kao da sumnja da li je uopće živ. Onda je polako dolazio sebi. Čuo je bezbrojne korake, kao da je nekoliko ljudi trčalo u svim smjerovima. Negdje je nešto palo. Negdje se nešto zalupilo.

- Koko! - tiho je zazivaa dršćući od glave do pete i ku- šajući se iskoprcati iz jame. - Gdje si, Koko?

XVII

SUBOTA NAVEČER: ČETVRTI SE LUDO DERE

Mirko je jedva čekao da se oprosti od tete Vere i povuče u svoju sobu. Znao je da ona nije ništa kriva i nije joj zamjeravao. Ona mu je, nesretnica, nastojala ugoditi; ljubazno je skakala oko njega hoteći mu pomoći. Ali, naravno, kao što često biva u časovima očaja i uzbuđenja, postizala je samo obratno. Dječak ju je izbjegavao kako je god mogao, jer nije htio odgovarati na stotine njenih dobronamjernih pitanja.

»’Kažem ti ja ovo... kažem ti ja ono’, ponavljao je ojađeno u sebi tetine riječi dok se uspinjao stubama. Zar ne možete bar malo šutjeti i pustiti me na miru... ’Kažem ti ja, kažem ti ja.’ Mogla bi lijepo iješavati svoje križaljke, i ja joj ne bih smetao. Ja se ne miješam u njene poslove, pa što onda ona mene gnjavi?«

Ušao je u sobu i umorno sjeo na krevet ne paleći svjetlo.

»Što sam ja skrivio da se toliko mučim?« pitao se on hvatajući se za glavu. »Kome sam ja što skrivio? Ne mogu dalje više ovako. Otići ću i reći. Sam ću sebe prijaviti. Ionako će se sve otkriti...«

Ustade, ugali svjetlo i zaustavi se neodlučno nasred sobe. »Oni su mi tipovi, Koko, Emil i ostali, očito na tragu. Zašto im vrag ne da mira i zašto zabadaju nos u tuđe poslove? Eto, onaj Emil danas s papirom. Napisao je točno moje pravo ime! Kako je saznao? Možda su bili ovdje, možda su njuškali oko kuće i vidjeli ime na vratima? Ali na vratima ne piše da se zovem Mirko. A možda sam i krivo pročitao onu ceduljicu, možda je pisalo Marko Koman, a ne Mirko. Bio sam previše uzrujan. Uopće sam neprestano previše uzrujan. To ne

valja. Tako ću se odati.«I crni dječak se isprsi, uvuče trbuh kao na nekoj

vojnoj smotri, popravi rukom kosu i nasmiješi se svom vlastitom liku u velikom ogledalu kraj vrata.

Još nije sve izgubljeno. Uostalom, zar on i nije vjerovao da če se u međuvremenu dogoditi neko čudo i da će se izvući iz te kože? Treba biti strpljiv i ne uzrujavati se, jer bi baš tako mogao sve upropastiti. Prije svega ne smije dopustiti da ti balavci iz razreda nanjuše pravu istinu. Samo bi mu to trebalo! Onaj uobraženi Koko odmah bi to rastrubio na sve strane jer misli da je njegova dužnost svuda zabadati nos. Priča se da se tako uobrazio otkad se o njegovim tobožnjim pustolovinama počelo pričati i pisati: Ala bi taj uživao da sazna pravu istinu!

»A prekjučer sam ih povukao za nos s đačkim domom! Primijetio sam ja da idu za mnom kad se onaj nespretnjaković Tomo Branjc skoro sav polomio skačući u tramvaj... Pa, dobro, rekao sam ja, kad vas baš zanima kamo idem, neka vam bude... Dođite samo za mnom da vidite gdje stanujem, hodite samo. Naprijed. Samo mi je žao što nisam vidio njihova lica kad su saznali da u onom đačkom domu nema ni traga ni glasa Marku Lukariću...«

Kad mu to ime pade na um, crni se dječak opet sneveseli i baci na krevet. Zabi glavu u jastuke i stade šakama udarati po pokrivaču.

»Neću više misliti o tome! Rekao sam da neću. Nikad se neću izvući ako budem tako osjetljiv, ako se budem toliko uzrujavao. Već sam svima pao u oči, svi vide da sam čudan... I odmah se, naravno, nađe neki tip kao što je onaj Koko, koji počinje čeprkati, čeprkati, čeprkati... sve dok ne pronađe ono što traži... Ali, baš neće! «

Crni dječak ustade i opet se hrabro i odlučno nasmiješi sam sebi u zrcalu. Samo sabrano i hrabro!

Možda ga je baš ohrabrila ova radoznalost njegovih drugova. Da je ostao sam sa svojom velikom tajnom,

sigurno je ne bi mogao podnijeti, prije ili kasnije bi ili poludio ili sve nekome priznao. Ovako je počelo naličiti više na igru nego na ozbiljnu nevolju. Kao da se igraju skrivača: Emil, Koko i Tomo ga traže, a on se sakriva i ne dopušta da ga ulove. I on se pomalo zanosio u tu igru zaboravljajući povremeno njen pravi razlog koji gaje tako mučio.

»Samo da ne otkriju da idem u još jednu školu! Moram biti jako oprezan i još ih koji put zavesti na krivi trag. Ne smijem dopustiti da me slijede do moje škole... Ako otkriju da idem u dvije škole, onda sam propao. Dosta je da me prijave jednom profesoru ili direktoru. Tada bi škola ispitala cijeli slučaj i...«

Nije se usuđivao ni pomisliti što bi onda bilo, već je opet zabio glavu u jastuke kao da će se tako obraniti od crnih misli.

»Samo bi još trebalo da se moji vrate iz Njemačke prije vremena... Samo još to... Ja bih... ja bih pobjegao od kuće... bih, ozbiljno...«

I tada se sjeti da još ima posla prije spavanja. Bio je vrlo umoran jer nije šala svakog dana ići u dvije škole. Osim toga, iako su isti razredi, ipak nastava nije baš posve jednaka, niti se isto uči u isto vrijeme. Eto, na primjer, profesor Gavrić zapeo je s tim križarskim ratovima, a u drugoj muškoj već uče o Engleskoj u doba Cromwella. Kako onda da se sve to ne smiješa u glavi?

Uzeo je torbu, otključao je i izvadio pismo. Onda se nalaktio na stol, sjeo i počeo iznova čitati ono što je već znao napamet. Bilo je to pismo od roditelja iz Njemačke, pismo koje je jadna teta Vera tako željno iščekivala i koje joj on, na žalost, nije nikako mogao pokazati. Pročitao ga je još jednom, i još jednom. Nekoliko suza mu ovlaži oči. Bili su to trenuci kad ga je s druge strane ulice motrio mali Tomo skriven u mraku nedovršene kuće.

Pošto je više puta pročitao pismo, crni dječak uze papir i kemijsku, te poče pisati odgovor: »Draga mama i

dragi tata, primili smo danas vaše pismo. Teta Vera ima jako puno posla pa kaže piši im ti. Nema ništa novo...« I tako je nizao red za redom zagledajući gdjekad i u pismo iz Njemačke, odgovarajući na njihova pitanja. Kad završi, krupni grašci znoja bili su mu pali po čelu. Pročita što je napisao i duboko uzdahnu.

»Kad bi to bar bila istina!« pomisli gorko. »Kad bi bar bila istina ovo što sam napisao. Kako bih bio sretan! Kako bi bilo lijepo živjeti...«

Onda izvuče cio snop omotnica i poče pisati adresu. Omotnice su jedna za drugom letjele na pod. Na to je več bio naučen i zato ih je nabavljao u velikim količinama. A tko ne bi pogriješio u pisanju ako se ulica u koju šaljete pismo zove SCHWANTHALERSTRASSE?

Stavi pismo napokon u omotnicu na kojoj je uspio is- pisati njemačku adresu kako treba i zagleda se kroz prozor. Bilo je već veoma kasno i nije mu se dalo izlaziti. Ali se tada sjeti da je jednom zauvijek bio odlučio da je najpametnije odmah se riješiti svih tih pisama. Pokupi omotnice s poda, zgužvelja ih u papirnatu loptu, izvadi iz torbe marke i nalijepi ih na pismo. Onda pisma stavi u stražnji džep na hlačama, priđe prozoru, otvori ga i izviri van.

Sačeka dok se ulica isprazni i brzo se vinu na prozorsku dasku. On je bio vrlo spretan, a usto je i vrlo često išao tim putem. Vješto stade premještati ruke i noge s povijuše na povijušu i začas saskoči na zemlju, u vrt.

Poznao je dobro i put kroz živicu. Iz sjene drveća pogleda prema osvijetljenom prozoru u prizemlju. Na njem se ocrtavao nepomični lik tete Vere.

»Kažem ja, kažem ti ja«, pomisli dječak ljutito u sebi. »Što ona ne ide spavati? Uvijek misli da će se nešto strašno dogoditi...«

U idućem je trenutku već razmaknuo gusti zimzelen i našao se na ulici. U daljini je vidio neke ljude, ali oni su se udaljavali. Dobro se ogledavao na sve strane. Ni

traga Koku i njegovoj bandi. Zrak je bio čist. Naprijed. Samo hrabro.

Prvo je otrčao do ugla odakle su se spuštale stube prema gradu. Ondje je ubacio pismo u poštanski

sandučić. Tada se hitrim korakom malo vratio i čučnuo kraj kanalskog otvora. Brže-bolje je unutra ugurao zgužvane omotnice i ono pismo koje je jutros dobio od roditelja iz Njemačke.

Ni sam nije znao zašto se baš odlučio pisma bacati u kanal. Kad je dobio prvu kartu iz Munchena, prolazio je slučajno pokraj kanalskog otvora, pročitao je i bacio unutra. I učinilo mu se da je to i sigurnije nego da ih spali. Pepeo se uvijek može naći u peći, a ovako će pismo nestati bestraga, negdje u rijeci ili moru, kako je on sebi zamišljao.

I sad je bio zadovoljan što je, iako umoran, obavio važan posao. Dosta je veselo udario dlanom o dlan, zastao pred živicom kad se sjetio da ne može ući na vrtna vrata, jer bi ga vidjela teta Vera koja je valjda.još piljila kroz prozor. Morao se vratiti istim putem.

Crni je dječak vješto razmaknuo granje i počeo se probijati kroz gustiš. Bilo je mračno kao u rogu, i on je morao silno izbečiti oči da bi bar nešto vidio. U jednom trenutku, kad ga neka grana snažno ošinu po vratu, on digne glavu.

I tada je ispustio onaj prestravljeni krik koji je tako uplašio i tetu Veru i maloga Tomu.

Nadohvat ruke, duboko skriveno u granju i osvijetljeno škrtim svjetlom s prozora, gledalo je ravno u njega lice nepoznata čovjeka. Lice, koje je bilo teško razaznati u mrkloj mračini ali na kojem su se ipak jasno razabirale duboke, upale oči i velika brazgotina koja je sezala negdje od nevidljivog uha do sitnih usta.

Crni je dječak još jedan časak, okamenjen, buljio u duboke oči koje nisu ni zatreptale i onda pojurio u kuću što ga noge nose.

XVIII

VELIKI ULOV U MALOJ MREŽI

Koko je začuo stravičan vrisak kad je već bio pri vrhu stuba penjući se prema Alagićevoj ulici. I on potrča što je brže mogao pomislivši da mu je prijatelj Tomo zacijelo u velikoj neprilici i opasnosti.

I, dok je trčao, grizla ga je savjest zbog toga što se tako dugo zadržao. A zbilja nije bilo nikakva razloga da ne dođe mnogo prije. Ali takav je bio Koko. Tomo je imao pravo: Koko se pravio važan. Prije nekoliko dana je tješio prijatelja i uvjeravao ga da se svakog časa u gradu može dogoditi nešto uzbudljivo. I kad su se, napokon, našli na tragu tajanstvenog crnog dječaka s dva imena, Koko se pomalo pravio ravnodušan. Htio je pokazati kako je on znao da će se tako što i dogoditi i kako je on već toliko toga proživio da ga baš svaka sitnica ne može osobito uzbuditi. Vjerovao je da će takvim ponašanjem još više zadiviti svog starog druga sa Zelenog Vrha, Tomu Branjca. A ipak, duboko u sebi on je s i te kakvim uzbuđenjem i zanimanjem pratio razvoj događaja.

Sad je odjednom shvatio da je pretjerao. Kupao se gotovo dva puna sata i onda se još dugo vrtio po kući. A ovamo je čak došao pješice, zagledajući usput u sve izloge.

I, eto, sad odjednom čuje odozgo, iz Alagićeve ulice, stra- šan krik. Nije li se što dogodilo njegovu prijatelju? Zbilja je morao prije pohitati onamo. Što ako su Tomu ranili, ubili, ako ga je zadesila ista sudbina kao onoga nepoznatog Marka Lukarića? Koko to sebi ne bi nikada mogao oprostiti.

U brzini nije ni stigao pogledati čovjeka koji je protrčao pokraj njega u suprotnom smjeru. Ali mu je ipak

palo na um da bi taj neznanac možda mogao biti upetljan u događaje u Alagićevoj ulici o kojima još ništa nije znao i koje mu je bio najavio samo onaj prodorni krik što mu je još jednako zvonio u ušima. Zato se Koko ipak ogledao za njim i malo zastao.

Čovjek je jurio niza stubište preskačući sve po tri-četiri stube. Ovako odostrag, u noćnoj nevidjelici, Koko je mogao jedino razabrati da je visok i plećat. Učinilo mu se još da mu gusta, duga kosa pada gotovo na ramena, kao u djevojke. I to je bilo sve. U podnožju stuba - ili se to uzrujanom dječaku samo pričinilo - kao da se dugokosom neznancu pridružila još jedna sitnija prilika i kao da su obje utonule u mrak.

Ali Koko se nije imao vremena dugo ogledavati. Pohitao je prema kući broj dvadeset i dva da bi što prije saznao što se dogodilo u međuvremenu i kakva je sudbina zadesila prijatelja Tomu. Već je izdaleka opazio da je kuća osvijetljena: gorjelo je svjetlo i u prizemlju i u prvom katu; ulazna vrata u vrt i u kuću bila su razjapljena i vjetrić ih je lagano pomicao tamo-amo. Njihova škripa bila je jedini zvuk u blizini. Po okolnim kućama gasila se svjetla gdjegdje jedno za drugim i prozori zatvarali. Očito je da su bili poizvirili susjedi da vide tko viče i sad se opet uvlačili u svoje kućice poput puževa koji su zadovoljili radoznalost.

Koko samo načas zastade nasred mračne ulice i onda odmah zamače u dvorište nedovršene novogradnje. Već se htjede uspeti stubištem u prvi kat, kad u blizini začu neko stenjanje, krkljanje i poznati glas.

- Koko! - zazivao je očajno i tiho mali Tomo. - Gdje si Koko ?

Čupavi dječak se ogleda, razabra odakle dolazi glas, u tili čas obiđe hrpetinu opeka i ugleda prijatelja, po svemu sudeći ipak živa i zdrava. Inače ga je bilo doista žalosno pogledati. Tomo se jedva iskoprcao iz jame sasušena kreča i sad stajao na rukama i koljenima, prljav od glave do pete, dršćući kao prut na vodi.

- Koko-ko! - reče on kad ugleda prijatelja.- Tomo! - priskoči mu Koko. - Tomo, što se dogodilo?

Jesi li živ, jesi li ranjen?...- Živ sam-sam - mucao je dječak nastojeći da mu

zubi ne udaraju jedan o drugi. - Nije mi ništa-šta... samo sam se uplašio ... malo-lo...

- ’Ajd, pričaj - nestrpljivo će Koko i sjedne na rub jame.

- Ne. Čekaj malo.I on, za svaki slučaj, izviri iza hrpe opeka. Na ulici

više nije bilo nikoga. Vrata na kući, u kojoj su stanovali Komanovi, bila su već zatvorena. Zatvoren je bio i prozor u prvom katu. Onda se i na njem ugasilo svjetlo. Sijao jejoš jedino prozor u prizemlju. Vladao je potpuni muk i čulo se samo šušljetanje jesenjeg lišća. Niotkud nikakve opasnosti.

- ’Ajd, pričaj! Što čekaš? - ponovi Koko i udobnije se smjesti na rubu jame.

Tomo je jedva pronalazio riječi i jedva su mu se otkidale s jezika. Upinjao se i mucao, kolutao očima, pljeskao rukama i trzao nogama. A ipak se moglo iz njegova blebetanja razaznati što se zapravo dogodilo. Koko se češao iza uha i premještao se s noge na nogu kajući se sad ponajviše zbog toga što je propustio vidjeti uzbudljivi prizor. A Tomo - kako mu se sve više vraćala hrabrost i dar govora - počinjao se već praviti važan.

Ispalo je kako je on u cijelom događaju bio vrlo priseban i smion. Čim je vidio da Barbarossa silazi u vrt kroz prozor, odmah je sletio u dvorište da izbliza vidi što će se dogoditi. Htio je čak, tobože, pretrčati ulicu i skloniti se u živici kroz koju je Barbarossa prošao - ali nije stigao. Tada je baš, naime, Barbarossa zavrištao i pobjegao u kuću.

- A zašto, zašto je on onako zaurlao? - pitao je Koko.- Kako: zašto? - čudio se Tomo i pljesnuo rukama. -

Pa uplašio se-se. Strašno se uplašio-o.- A čega se uplašio?

To, naravno, nije ni Tomo znao. A nije htio pokazati da ne zna, jer bi onda morao priznati da se od straha srušio u tu prokletu jamu i da nije ništa vidio. Zato se opet uzmucao pogađajući:

- Pa... vidio je, znaš, tamo-mo... unutra, u grmlju... znaš-š...

- Aha! - udari se Koko po koljenima. - To je sigurno onaj čovjek!

- Pa da - prihvati Tomo nasumce. - To je sigurno on.Koko ga oštro pogleda i samo odmahnu rukom. »Da

sam bar ja bio ovdje, da sam bar požurio ovamo! Sad bih točno znao što se dogodilo. Je li se Barbarossa zbilja toliko uplašio čovjeka s dugom kosom? Uh, od Tome se ništa ne može saznati! A i kako bi se moglo kad sigurno od straha nije smio ni promoliti nosa iz jame. Što nisam bio ovdje!«

Bilo je već vrijeme da idu kući. Večeras se više ništa nije moglo učiniti. Koko je ustao i šutke dao drugu znak rukom. Tomo je jedva ustao i stao se dugo otresati i otirati da bi se bar kako-tako očistio. Pomagao mu je i Koko udarajući ga kadšto i prejako po leđima i prsima.

Kad su oprezno izišli iz zaklona, u pustoj i mračnoj ulici bilo je sve manje svjetala po kućnim prozorima. Kuća broj dvadeset i dva bila je već potpuno utonula u mrak. Dječaci su brzo hitali mračnijom stranom ulice prema stubama.

- M-m-m - reče odjednom Tomo i zastade na mjestu kao ukopan. - Ja... sam... sasvim... zabora... vio-io-o...

- Što? - upade Koko napola ljutito napola radoznalo. - Što kažeš?

- M-m-m...dođi-đi... dođi ovamo-mo...I Tomo povuče iznenađenog prijatelja i stade ga

voditi za ruku, kao mlađeg brata, u onom pravcu kojim su i došli. Usput je opet počeo drhtati, ali očito ne od straha već od uzbuđenja. Uzalud se trudio ukrotiti neposlušni jezik i kazati čega se sjetio. On je, u onoj pometnji, sasvim zaboravio na svoj naum kojim se toliko

u sebi ponosio i kojim je kanio zapanjiti Koka.- Ma što ti je? Jesi li poludio? - ponavljao je Koko.Napokon zastadoše točno pod uličnom svjetiljkom.

Tomo je drhtao i pokazivao rukom u zemlju. Koko se mrštio sve jače. A tada Tomo napokon klekne kraj kanalskog otvora i poče tako glasno disati da se moglo čuti na kilometar uokolo.

Koko se sagne da vidi što prijatelj radi. Tomo je drhtavim prstima maknuo nekoliko kaljavih busenova s rešetki kanala. Onda počeo driješiti čvorove na debelim prečkama rešetki. Bilo je očito da je nešto, što je visjelo u kanalu, bilo privezano za kanalsku rešetku.

- Što radiš? Što je to? - pitao je Koko naginjući se sve više.

- M-m - mumljao je Tomo izvlačeći nešto iz kanala.I onda, malo po malo, na škrtom svjetlu ulične

svjetiljke, iz prljava, mračna kanala ukaže se dragocjeni ulov. Koko je preneraženo gledao kako njegov drug izvlači običnu mrežu s kakvom domaćice idu u kupovinu. A u njoj, kao u nekoj sitnoj ribarskoj mreži, bjelasalo se nešto nalik na uhvaćenu ribu.

Ali to nije bila riba.- M-m-vidi-di - propenta Tomo i pruži Koku ulov.

Koko brzo rastvori mrežu i posegnu u nju. U ruci mu se nađe pregršt zgužvanih, praznih omotnica i jedno pismo. Omotnica i u njoj list. Dječak pročita adresu ispisanu pisaćim strojem: Mirko i Vera Koman, Zagreb, Alagićeva 22. Hrvatska. Pismo je bilo iz Münchena, od Barbarossinih roditelja!

Oduševljeni prijateljev zagrljaj i poljubac u čelo bili su nagrada Tominoj domišljatosti. Gorio je od ponosa i sreće dok su trčali niza stube prema tramvajskoj postaji i stiskao u džepu pismo koje mu je Koko, kao njegov plijen, velikodušno prepustio.

Treći, četvrti, peti ili tko zna koji put bili su ga već pročitali kad ih je napokon kondukter u tramvaju potapšao po ramenima i upozorio da je tramvaj već na

posljednjoj postaji i da moraju izići. Dječaci su šutke izišli iz tramvaja i pješke se uputili kući. U uzbuđenju su zaboravili sići na tramvajskoj stanici kraj njihove kuće.

Hodali su pustim ulicama i nisu uopće govorili. Samo bi se pokatkad pogledali dugim značajnim pogledima i čudili se kako su jedan i drugi blijedi kao krpe.

I tek kad su skrenuli u svoju ulicu i u daljini ugledali osvijetljene prozore kuće koja ih je čekala strpljivo kao svjetionik brodove, Koko je malo zastao i potmulim glasom protisnuo:

- Tomo, jesam li ti ja rekao? Jesam li ti rekao...- Što? - lanu Tomo jedva čujno kao da se unaprijed

boji odgovora.... da je on onogaMarka Lukarića... Sad je jasno... iz

ovoga pisma... on ga je... i ne usudi se doreći svoju misao.

Oba dječaka još više problijediše i potrčaše kući kao da se boje ostati sami, ne zbog mraka, samoće i kasnih sati, nego zbog toga da ne bi morali dalje razgovarati o mučnim slutnjama.

XIX

ĆUŠKA

Ujutro su budilice zvonile kao lude. Bila je nedjelja i svakako je bilo čudno što se čuju budilice. Roditelji su znali da njihova djeca ne ustaju baš tako rado kad treba izjutra ići u školu i bili su vični tome da im u nedjeljno prijepodne sinovi ili kćeri dugo lješkare u krevetu. I zato su bili zaprepašteni kad su čuli kako budilice zvone i po kući se već tako rano čuju koraci bosih nogu.

Koko, Tomo, Mirko i Marijana, svi su već bili na nogama i švrljali po kući.

Osobito je rano ustao Tomo. On je imao mnogo posla. Prije svega, trebalo se okupati. Znao je da će ga roditelji prisiliti da se kupa toga dana, prije ili kasnije, jer je kod njih nedjelja bila »dan kupanja«. Uzalud je on opet dokazivao i objašnjavao da bi se ljudi morali prati kad su prljavi i jesti kad su gladni. Majka nije htjela o tome ni čuti tvrdeći da »reda mora biti«. I tako, ma koliko njemu kruljilo u želucu u prijepodnevnim satima, nije smio prije ručka pojesti toliko željeni komadić kruha s maslacem, niti je, drugom prilikom, kad ne bi bio gladan, smio odbiti tanjur juhe za ručkom. Što se tiče kupanja, on je našao način da se osveti. Kad bi nekad, poslije škole ili igre, došao kući prljav, nije se htio prati misleći bijesno u sebi: »Neka, baš me briga, danas nije nedjelja... reda mora biti...« I samo bi malo okvasio lice i ruke.

I sinoć nije odviše čist legao u krevet, ali se štedio za nedjelju kad će se ionako morati prati od glave do pete. Upalio je plin u kupaonici i uzeo bocu s benzinom. Već je odavno otkrio da se s onim finim, apotekarskim benzinom bez mirisa može bolje i brže oprati nego sapunom. A sapun je mrzio iz dna duše. Uzmeš,

naprosto, krpicu i skvasiš je u benzinu i protrljaš prljavo mjesto; benzin ishlapi, pa čak se ne treba ni brisati ručnikom. A toplom vodom je ipak napunio - kadu u koju ne bi ulazio, jer - »reda mora biti«.

Prvo je dobro oprao mrežu, koju je bio jučer posudio od majke, a onda počeo benzinom trljati koljena umrljana zemljom i sasušenim krečom. A voda je curila u kadu i odmah oticala iz nje. U tom je času zakucao na vratima Koko, koga nije čuo ni kad ga je majka pustila unutra.

-Tomo! - vikao je Koko nadglasavajući šum vode.-A? - odazva se dječak iz kupaonice.-Zar se baš danas moraš kupati, baš sad kad

imamo tako puno posla, je li? Nisi se mogao, na primjer, sinoć okupati ili danas poslije podne, a?

“A ti?” pomislio je srdito ali i zadovoljno Tomo otvarajući pakosno i tuš da bi bilo još teže razgovarati. “A ti si se valjda morao bašjučer kupati... Eto, vidiš kako je to. Reda mora biti. Sad ću se ja praviti malo važan...”

-Daj bar zatvori načas tu vodu, ništa te ne čujem! - urlao je Koko tako da su mu žile nabrekle na vratu.

-Čujem te, čujem te - odvraćao je dječak iz kupaonice kao jeka.

Dok je Koko bjesnio i vikao - Tomina majka i tetka su srećom već bile izišle u crkvu - Tomo se zadovoljno smješkao. Osjećao je da se od jučer malo promijenio odnos između njega i njegova prijatelja. Onaj trik s mrežom i značajno pismo koje je Barbarossa bacio pravo u nju misleći da ga baca u kanal, očito da su djelovali na Koka. Kao da su dječaci sad nekako ravnopravni i da se Koko više ne može toliko razmetati.

-Onda, jesmo li se dogovorili? Sastanak kod mosta. Tko prvi dođe, čeka drugoga. Makar i nekoliko sati. Jasno? - upita Koko još jednom pošto je glavni razgovor već trajao dobrih pola sata i pošto su obojica već bila promukla. - Jasno?

-Ne, neće biti kasno - odvrati Tomo ne razumjevši

pitanje od šuma vode.Koko odmahne rukom i iziđe.Petnaest minuta kasnije Tomo je zazvonio na

vratima Marijanina stana.Djevojčica je već bila spremna. Na sebi je imala

napadnu, ali i lijepu ružičastu haljinu s volanima i bijele sandale. Svud uokolo po stanu visjele su slike filmskih glumaca. Tomo je sa žaljenjem, duboko uzdahnuvši, zamijetio među njima i one koje joj je on bio dao kao nagradu za njen rad.

- Hoćemo li? - upita ona veselo i nasmije se svojim krupnim sivim očima. - Moramo već ići. Zračni slet počinje točno u osam sati, a ipak je dosta daleko.

- Hajdemo - kaza Tomo osvrnuvši se još jednom na slike.

- Samo pazi! - opomenu ga djevojčica. - Kad budemo ondje, nećemo biti zajedno. Ja moram biti s Markom... s Mirkom ... ne znam ni sama kako bih ga zvala, moram paziti da se ne zabunim... Da, ja ću biti s njim. Moramo paziti da nas ne opazi zajedno, da ne posumnja. Ako bude što važno, ja ću ti već nekako reći. Dat ću ti znak. Nemoj biti daleko...

- Dobro - složi se Tomo namrštivši se zbog tolikih suvišnih riječi koje je izgovorila i misleći kako ga je Koko opet udesio: mogao je baš i on ići na taj vražji zračni slet gdje se ionako neće ništa dogoditi. Tko će se sad gnjaviti s ovom umišljenom »špijunkom« ?

- Znaš što - pljesnu Marijana rukama - ugovorit ćemo unaprijed znak. Tako se to radi, čitala sam. A... a... recimo, ovako: kad ja skinem sandalu, znaš, kao da mi je što upalo u nju, to znači da ti nešto želim reći, i ti onda pripazi... znači da ti imam što reći. Onda ću se nekako odvojiti od Marka, to jest Mirka... ah, zbilja ću se još zabuniti... a ti, onda, znaš...

- Ma znam, znam, idemo već jednom — nestrpljivo će dječak. - Još ćemo zakasniti. Polazak.

Iako nije nikada bio na sličnoj priredbi, zrakoplovni

slet nije uopće oduševljavao Tomu.. Starinski dvokrilni zrakoplovi lijeno su se prevrtali u zraku kao veliki komarci, a novi mlaž- njaci prelijetali su nebom tako brzo da si ih jedva mogao slijediti pogledom i da te je uskoro zabolio vrat od okretanja glave tamo-amo. I tek što bi se namučio da brzo izviješ vrat slijeva udesno, naišle bi jedrilice, ti leteći puževi, pa bi opet s nestrpljenjem čekao da se na nebu pojavi neka brža letjelica. Napokon su nastupili padobranci i uzduh se zabijelio od velikih gljiva; Tomo je motrio i padobrance kako prilično brzo slijeću na zemlju i dočekuju se što spretnije znaju kako se ne bi previše ugruvali i pitao se uživaju li oni zbilja u tim vra- tolomijama. Onda je, napokon, objavljeno preko zvučnika da je sada stanka i da se može, tko hoće, okrijepiti pivom, sendvičima ili voćnim sokovima.

Tomo nije s oka puštao malu Marijanu. Bili su se rastali već pred zrakoplovnom lukom kako ih Barbarossa ne bi vidio gdje zajedno dolaze. Ona se sastala s crnim dječakom i stajala tik pred glavnom tribinom na kojoj su sjedili gosti, generali i časnici i s koje su preko zvučnika objavljivali redom sve točke priredbe.

Odjednom se Marijana okrene prema Barbarossi i nešto mu reče, i on se udalji u mnoštvu koje se počelo razilaziti na sve strane kao da i nije ništa drugo čekalo nego da se priredba prekine i da se pojede neki sendvič. Tada se djevojčica sagnu, skine sandalu i stade je istresati kao da se bila napunila zemljom.

Tomo skoči s kamena na kojemu je stajao i pohrli prema njoj. Ona ga povuče u stranu, prema sredini tribine, koja je bila opasana palmama u velikim loncima i drugim ukrasnim biljem. Skloniše se ispod velike palme gdje se činilo da su sigurni od bilo čijih radoznalih pogleda.

- Pssst! - prošapta tiho smeđokosa djevojčica.- Nemamo mnogo vremena. Samo toliko da znaš...- Ne dam ti slike za bilo kakvu glupost! - upade

Tomo odlučno.

- Ne treba mi tvojih slika - uvrijeđeno odbrusi djevojčica.

- Ja samo ispunjavam svoju dužnost. Htjela sam ti reći da sad dolaze na red... helikopteri... Mi ćemo letjeti u njima...

- Tko mi ?- Ja i ovaj... Marko... Mirko, zapravo. Pazi: ulazimo u

one koji će letjeti iznad rijeke. Jesi li razumio? Oni su ondje dolje, vidiš li? Eto, tako. Ovi ovdje će letjeti nad gradom, jesi li razumio?

- Što se tu ima razumjeti? U redu. Ja ću se ukrcati u drugi ili treći iza vas.

- Da, to je dobro. Za svaki slučaj. Iako ću ja sve zapisati u izvještaj pogotovo ako se što važno dogodi, ali ipak... Za svaki slučaj.

Dječak se ogleda na sve strane i opazi da ih mnogo ljudi radoznalo i nekako podrugljivo promatra, ali nije znao zašto. Uostalom, sad se i nije mogao na to obazirati. Barbarossa se mogao svakog časa pojaviti. Tomo klimnu glavom Marijani i izgubi se u mnoštvu.

A crni dječak, zvani Barbarossa, polako se vraćao kroz ljudsku vrevu. U ruci je nosio dva sendviča po koje ga je bila poslala ljupka kolegica iz razreda. Duboko je bio oborio glavu i neprestano se sudarao s ljudima koji su ga prijeko gledali. Pod krmeljivim očima isticali su mu se tamni podočnjaci od probdjevene noći. Usne je skupio u gorak osmijeh i čvrsto stisnuo zube.

- Evo - protisnu kroza zube i gurnu sendviče Marijani u ruke.

- A ti nećeš? - upita ona veselo i široko se osmjehnu.- Ne.- Idemo li tamo dolje... prema helikopterima...

hoćemo li odmah?- Da.Marijana ga, grickajući sendvič, oprezno pogleda

ispod oka. Bilo je očito da se u ovih nekoliko minuta otkako je bio otišao po sendviče, nešto dogodilo. Bio je

prije ipak razgovorljiviji i ljubazniji, sad je oborio glavu i šutke koračao gurajući neobazrivo ljude oko sebe.

- Čuj... Mirko... ovaj, čuj, Marko, što ti je? - upita ona.- Ništa.- Kako ništa? Što se držiš tako kiselo kao da sam ti

što napravila? Što ti je, je li?- Ništa, kad ti kažem.Bili su se već primakli helikopterima; Čudne

letjelice, koje neki zovu zrakomlati, mirno su stajale na travi kao veliki nespretni skakavci kojima je ponestalo snage da dalje skaču kroz travu. Ljudi su znatiželjno promatrali njihove neobične elise kojima su bili zakićeni kao djevojčice velikim mašnama u kosi.

I Marijanu su zanimale čudne sprave a čak ih se malo i pribojavala. Dok ih je gledala otvorenih usta, zaboravljala je i na svoju ulogu. Zato i nije opazila kako se crni dječak neprekidno ogledava kao da ga tko goni.

Stali su u rep za karte. Onda je Marijana odjednom osjetila kako joj je netko stavio ruku na rame i povukao je. Začuđeno se osvrnula i ugledala bijesno lice Mirka Komana, zvanog Barbarossa.

- Ti ne ideš sa mnom! - bijesno reče dječak.- Ali zašto? - zgranu se Marijana. - Što sam ti

napravila? Zar ti nisam pomogla, je li? Zar ti nisam...- Miči se! - odgurnu je on grubo.- Vidiš kakav si. A ja sam ti danas toliko toga rekla,

rekla sam ti sve o tvojim neprijateljima, sve sam saznala, i da su bili u tvojoj drugoj školi, i da su ti našli dvostruke bilježnice... zar mi se sad ovako zahvaljuješ?

- Eto ti, na! - viknu dječak. - Špijunka!I opali joj takvu ćušku da joj se lijepa glavica nagnu

na jednu stranu kao da će joj se odlijepiti od ramena. Dvije se suze pojaviše u krupnim sivim očima.

Okupiše se ljudi, okružiše sažalno djevojčicu i počeše kuditi današnju mladež.

A tajanstveni crni dječak, zvani Barbarossa, izgubi se u mnoštvu. I u njegovim crnim očima zablistale su

nekolike suze, ali njih nije nitko zamijetio.XX

TEULADA I DRUGE ZABLUDE

Sijeda je žena u crnini opet sjela za stol, unijela glavu u dlanove i čvrsto ju stisla kao da se boji da će joj prsnuti. Nije htjela ni jesti, ni rješavati križaljke. Najviše bi voljela kad bi mogla izagnati iz glave i sve misli. Ali to, na žalost, nije mogla.

Vera Koman je bila strašno nesretna i još se od sinoć nije uspjela potpuno oporaviti. Kakva je to bila noć! Vjerojatno joj nikad u životu nije bilo tako teško i vjerojatno se nikad nije toliko uzrujavala. Uostalom, nikad se prije i nije još bila onesvijestila.

Zapravo se mutno sjećala kako se sve odigralo. Kad je upala u nećakovu sobu i ugledala otvoren prozor i kad je shvatila da njega nema u sobi, da je nestao, osjetila je samo kako je izdaju noge, kako joj velika svjetiljka sa stropa pada ravno na glavu i kako tone u mrak. Sjećala se još da joj je u ušima odjekivao strašni dječakov vrisak i da je u posljednji čas pomislila da je sve gotovo, da više nikad neće vidjeti svoga nećaka jer mu se dogodilo nešto strašno.

Kad se opet osvijestila, osjetila je da joj je lice potpuno mokro i da joj mlazići vode teku niz vrat i uvlače se u kosu. Otvorila je sasvim oči i primijetila da leži na podu a da iznad nje stoji njezin crnokosi nećak i škropi joj vodom lice. Uzdahnula je s dubokim olakšanjem i polako ustala na noge.

- Što je bilo, zaboga! Zašto si onako vikao? - upitala je tek što joj se vratio dar govora.

- Ništa. Uplašio sam se - odvratio je nećak kroza zube.

- Čega si se uplašio?

- Svejedno - kaza on i ušutje odlučivši, očito, da dalje ne odgovara.

Dobro ga je pogledala. U tih nekoliko sati što ga nije vidjela silno se bio izmijenio: kao da je još omršavio, crne oči mu sasvim upale, lice problijedjelo, usne poplavjele; drhtao je cijelim tijelom i svaki čas bi se zagledao u neku točku i onda otresao glavom kao da tjera nevidljive komarce.

Više nije iscijedila iz njega ni jedne jedine riječi pa su se razišli a da nije uspjela saznati tajnu stravičnog krika. Bila je uvjerena da nikada neće doznati čega se dječak zapravo preplašio i jedino je željela, tko zna već po koji put, da što prije dođu njegovi roditelji iz Njemačke, da što prije otputuje u svoj dragi Split i da zaboravi ove mučne dane.

I tko zna koliko je trebalo dok sijeda žena, zanesena u tmurne misli, nije napokon čula kućno zvonce. Trgla se, naglo ustala, zateturala od boli u glavi, koja ju je omamila kao udarac sjekirom, i brzo poletjela prema vratima. »Možda je poštar«, obradovala se ona smetnuvši potpuno s uma da je danas nedjelja i da se pošta ne raznosi.

Mjesto poštara pred vratima je stajao Koko koji je od nestrpljenja već pocupkivao na otiraču za noge. Sijeda žena nije ni mogla slutiti da taj dječak danas ima zapravo ulogu poštara.

- Izvoli. Uđi - umorno ali veselo reče teta Vera. - Lijepo od tebe da si došao, Emile.

Koko je već zaboravio da se posljednji put, bez razloga, predstavio kao Emil i sad se isprva namršti, a onda osmjehnu.

- Zašto vi, molim vas lijepo - otpoče on strogo mjesto bilo kakva pozdrava - zašto niste stavili vazu u prozor?

- Vazu? - zgranu se sijeda žena. - O, sasvim sam zaboravila.

- Nemojte tako, gospođo - nastavi Koko jednako

strogo - to nije ozbiljno. Nećemo tako ništa postići. Dogovor je dogovor. Rekli smo da ćete, na primjer, staviti vazu u prozor kad on nije kod kuće. Tako da ja znam...

- Da, oprosti, zaboravila sam...- Srećom - nastavljao je dječak ledenim glasom -

srećom ja znam pouzdano da ga nema kod kuće. Ali drugi put pripazite. Nećemo tako ništa postići...

Teta Vera se opet ispričala i uvela ga u sobu. Malo joj je bilo lakše kad je saznala da ovaj dječak zna kamo je otišao njezin nećak i nadala se da će Mirka zrakoplovni slet valjda raspoložiti. Sjeli su za stol, kraj velike zidneure kojaje kucala kao da tko čekićem udara u drvo, i zagledali se jedno u drugo.

- Aha - sjeti se odjednom teta Vera i premjesti u stolici.

- Ja bih te prvo nešto molila... znaš... neugodno mi je, znam da to nije tako važno, sad, ali me tako muči, kažem ti ja... Da se bar toga oslobodim, možda ti znaš...

- Vulkan? - upita Koko i nasmiješi se.- Ne. Rt. Sad su, čini se, počeli s rtovima.I sijeda žena stavi pred njega novine s križaljkom u

kojoj su se bijeljela još samo dva neispunjena četverokuta.

- Eto, vidiš. Južni rt Sicilije... Nema ga u atlasu...Dječak se važno zagleda u križaljku i zamisli. Onda

odjednom lupi rukom po stolu i reče:- Teulada! Pa da, Teulada. Samo to je južni rt

Sardinije, ne Sicilije. Gle, pa tu i piše: »Južni rt Sardinije«. Vi ste to krivo pročitali. Eto, pogledajte.

Teta Vera nije mogla vjerovati svojim očima. Ta sigurno je stotinu puta bila pročitala! Ako ovako nastavi, odista će poludjeti.

Sardinija! Kako joj je to promaklo? Već nije kadra ni križaljke rješavati. Samo da se što prije vrati u Split. Sreća što je ovaj dječak tako pametan i zlatan. Kad bi bar njezin nećak bio takav!

I sijeda žena zadovoljno unese olovkom u križaljku dva slova koja su još nedostajala. Cinilo joj se da joj je sad djelomično popustila glavobolja, jer kao da ju je bar onaj dio mozga, koji je bio opterećen čudnim talijanskim rtom, prestao boljeti.

- Molim vas lijepo, gospođo - poče Koko opet strogo - idemo mi na naš posao. Što se to sinoć dogodilo?

Sijeda žena je pokušala ispričati sve što je znala, ali je, sve u svemu, ispalo da nije znala gotovo ništa. Jedan vrisak, nesvjestica i šutljivi, prestrašeni nećak. Koko ju je gledao prodorno i ravno u oči.

- I to je baš sve ?- Pa, kažem ti ja... to je sve... ja ništa ne znam...- I nemate pojma čega se mogao Mirko uplašiti. Ili

koga?- Ja zbilja ne znam... kažem ti ja... ne... - uzmuca se

teta Vera i onda se opet odjednom rasplaka. - Ja nisam ništa kriva, nisam, zbilja nisam...

- Budite ozbiljni - reče Koko i ustane - morate mi sve reći. Ja već od prije znam da nešto tajite. Vi znate koga se uplašio Mirko? Je li?

- Ne, ja ne znam, zbilja ne znam... Znam, samo... ali ja nisam kriva... mislim da me on mrzi zbog Reksija...

- Reksija? Zbog psa? Što je s njim?I tada teta Vera istrese pred znatiželjnog dječaka

cijelu svoju tajnu. Kad je doputovala u Zagreb, prvi put se srela u kući s Reksijem, divnim Mirkovim vučjakom. Reksi ju nije volio. Jedva da ju je trpio. Neprestano je režao i gledao je poprijeko. Dva-tri puta se branila metlom i jednom ga je morala dobro udariti. Mirko, je to opazio. Nije ga jako udarila, zaista nije. Ali Reksi - kao što životinje već znaju biti lukave - zavijao je i cvilio privijajući se uza svog mladog gospodara kao da traži zaštitu. Mirko je planuo od bijesa. Vikao je na nju. I ona se uzrujala. Rekla je da bi psa najradije otrovala ili otjerala iz kuće.

Tada, jednog dana, kad se vratila kući zatekla je u

ovoj istoj sobi, kraj ove iste zidne ure, nećaka Mirka. Sjedio je u naslonjaču, u pidžami, zamotan u pokrivače i mokre kose kao da se maloprije kupao. Bio je utučen i bijesan u isto vrijeme. »Gdje je Reksi?« pitao je sa suzama u očima. I ona je priznala. Nije mogla vjerovati da će to tako završiti i da se pas više neće vratiti. Kadje Mirko otišao od kuće, Reksi ju je pokušao ugristi za nogu pod stolom dok je rješavala križaljke. Uzela je metlu i istjerala ga iz kuće, udarivši ga dva-tri puta dobro po leđima i zavikavši: »Mrcino! Gubi mi se s očiju! Da te više nikad ne vidim...«

- Nisam mogla vjerovati da se više neće vratiti, nisam znala da se životinja može tako uvrijediti - turobno je govorila teta Vera stišćući glavu koja je opet boljela sve jače. - A Mirko se tada povukao u svoju sobu i od onda je sve počelo. Jedva da i govori sa mnom. Reksi se više nije vratio...

- Ma kakvi! K vragu! - povika Koko udarivši šakom po stolu. - Dosta tih priča o Reksiju! Nije pas u pitanju. Tobože se kao utopio - a pas se ne može utopiti, tobože ste ga vi otjerali - a tko može psa otjerati od kuće? Moj tata je, na primjer, našeg Cara toliko puta premlatio i izbacivao, a on je pokorno sjedio pred vratima... Gluposti! Dosta mi je tih priča o psu. Ja sam mislio da vi bogzna što znate, a vi opet o tom Reksiju. Kakav Reksi! Gledajte vi ovo!

I pred preneraženu sijedu ženu, koju je zaprepastila ogorčena bujica iz dječakovih usta, Koko svom snagom tresnu o sto umrljanu omotnicu iz koje je virilo zgužvano pismo.

- Nebesa! - izusti teta Vera kad uzdrhtalim rukama prinese pismo očima. - Pa to je od naših iz Njemačke!

Koko je nestrpljivo odmahivao rukom odbijajući odgovarati na brojna pitanja sijede žene koja je htjela znati kako to da je pismo upućeno na nju a ona ga nije dobila i kako je on, Koko, došao do njega. Uostalom, ni dječak nije znao kako je Barbarossa dolazio do tih

pisama. To sad i nije bilo važno.- Čitajte! - zapovjedi on oštro. - Čitajte, molim vas

lijepo. Nemamo mnogo vremena. Molim vas lijepo, gospođo, čitajte!

I teta Vera prinese pismo kratkovidnim očima i pročita drhtavim glasom:

»Dragi naš Mirkec i draga naša tetice Vera,vrlo smo se obradovali kad smo primili pismo našeg

dragog sineka. Ovdje imamo mnogo posla i svaki dan trčimo iz tvornice u tvornicu i ne možemo vam pisati koliko bismo htjeli. Tješi nas da nećemo biti još dugo ovdje i da ćemo se opet sastati i napričati do mile volje. Kako se naša draga tetica Vera snalazi u Zagrebu? Čitamo u novinama da je kod nas već dosta zahladnjelo pa teta sigurno žali za svojim toplim Splitom.

Dragi naš sinek, ti znaš što smo te molili. Nadam se da si učinio sve što si mogao da našem dragom prijatelju Marku Lukariću učiniš boravak u Zagrebu i u našoj kući što ugodnijim. Drago mi je što kažeš da je Marko zadovoljan i da se dobro slaže s tetom Verom i s Reksijem...«

Tu sijeda žena prestade čitati i, iskolačivši oči, zagleda se u dječaka koji se bio naslonio na zidnu uru i smješkao. Koko joj nestrpljivo dadne znak da nastavi čitati. I teta Vera pročita dalje:

»... s tetom Verom i s Reksijem. Marko je tako mio i tako dobre naravi da se sa svima dobro slaže. Inaće bi nam mogao i on napisati bar koju riječ kad teta već ne stigne od posla u kući. Reci Marku da ćemo se svakako pobrinuti da ga prebacimo u isti razred s tobom i da ga smjestimo u dom, ako ne i ostane kod nas.

Eto, to je zasad sve. Zurimo se opet u grad. Pišite nam odmah a mi ćemo javiti kad se vraćamo u Zagreb čim to budemo znali. A zasad vas sve zajedno mnogo pozdravljaju i vole i stežu šapu Reksiju,

Vaši tata i mama.

P S. Dragi Mirkec, piši malo čitljivije našu ovdašnju adresu, osobito ime ulice. Zadnje je pismo zbog toga lutalo dan dulje po Münchenu, tj. primili smo ga sa zakašnjenjem.«

Koko je kuckao prstima po zidnoj uri na koju se bio naslonio i pobjedonosno se smješkao.

- Što to znači? - protisnu napokon teta Vera pošto je još jednom pročitala u sebi pismo. - Kakav Marko Lukarić? Pa oni misle da taj Marko stanuje ovdje, s nama. I o Reksiju nemaju pojma, kažem ja. Pa Mirko se, čini mi se, dopisuje s njima... Što to znači, Emile?

Čupavi dječak se počeša lijevom rukom iza desnog uha i objasni joj, u glavnim crtama, sve ono što su dosad znali i koliko je smatrao da joj je uputno reći. Spomenuo je da ju je on već, kad je prvi put bio došao ovamo, pitao stanuje li tu Marko Lukarić. I tada, odjednom, teta Vera uzbuđeno skoči sa stolice i zatetura od boli u glavi.

- Sad znam! Sad sam se sjetila! - povika ona. - Onoga dana kad je nestao Reksi... onoga dana je Mirko išao na kolodvor da dočeka nekog svog prijatelja, iz Splita. Jest, i naši su mi rekli da će taj dječak stanovati neko vrijeme kod nas, rekli su mi prije odlaska... I onda je Mirko došao sam kući. Mislim da mi je rekao da taj dječak nije doputovao, tako nešto, kažem ja... Nisam mnogo ni pitala, bila sam uzbuđena zbog Reksija...

Koko zadovoljno pljesnu rukama. Činilo mu se da je pomalo skupljao sve niti događaja. Onog dana kad je nestao Reksi, dogodilo se, očito, nešto i Marku Lukariću. Teško je vjerovati da nije doputovao, jer bi to Barbarossa naprosto mogao prijaviti u školi, kao što je rekao teti Veri. Ali, Barbarossa, zvani Mirko Koman, nije se, očito, usudio prijaviti. Njemu je naprotiv bilo, očito, stalo da se ne sazna da je Marko Lukarić nestao.

- Naravno, nikome ni riječi - reče on spremajući se otići i uzimajući za svaki slučaj dragocjeno pismo sa stola. - I dobro otvorite oči i uši, gospođo. Molim vas

lijepo. Ja ću opet uskoro navratiti. Možda još danas. Za koji će dan sve biti jasno, jasno kao Teulada ili Mauna Loa. A dotle - pssst! Imajte povjerenja u mene. I, molim vas lijepo, nemojte zaboraviti: kad nema Mirka kod kuće, stavite vazu u prozor!

XXI

TEHNIKA DVADESETOG STOLJEĆA

Tko ne zna što je mikrofon? Čudesna mala sprava u koju se govori na radio-stanici ili televiziji i iz koje glas putuje žicom i zrakom po cijelom svijetu sve do prijamnika u našoj sobi. Tko nije vidio pjevača ili govornika pred mikrofonom? Na velikim priredbama, u dvoranama, na telki ili na otvorenom, kad treba veliko mnoštvo slušatelja čuti riječi jednog jedinog čovjeka koji nema tako snažan glas da bi ga nekoliko tisuća ljudi moglo čuti, postavljaju se zvučnici svuda uokolo. I dok ondje, na dalekoj pozornici ili studiju, govornik ili pjevač stoji pred mikrofonom, njegov glas čuju dobro i oni u posljednjim redovima dvorane ili u kući.

Mikrofoni i zvučnici su, nema sumnje, divni izumi. A ipak se dogodi ponekad da nam, slučajno odmognu i pomrse račune. Da vidimo.

Mirko Koman je tog jutra jedva dočekao krenuti na zrakoplovni slet. Cijelu je noć probdio piljeći iskolačenih očiju u strop. Kad se sinoć rastao od tete i legao u postelju, uzalud je stiskao oči. San nikako nije nailazio i on je pred jutro bivao sve budniji. Kad bi od vremena do vremena osjetio kako ga hvata lagan drijem, u sumraku ispod spuštenih vjeđa ugledao bi odjednom sablasno, blijedo lice s brazgotinom, i naglo bi se prenuo. Uspravio bi se u krevetu i u dva se maha jedva svladao da opet ne zavrišti.

Čim se zora ušuljala u sobu, malo je živnuo i ohrabrio se. Pokušao je misliti na zrakoplovni slet i na to kako se tog dana još može dogoditi neko čudo koje će ga izbaviti njegovih muka. Bilo mu je, zapravo, krivo što se uopće dogovorio s Marijanom, jer bi najviše volio da cio dan bude sam. Ali, kad je došao na uzletište i utopio se u šarenu mnoštvu, kad se nadisao svježeg zraka i nagledao plavog neba, nije mu bilo krivo čak ni to što je uz njega i ta brbljava kolegica. Tumačio joj je zrakoplovne akrobacije, govorio o vrstama zrakoplova i prednostima helikoptera.

A Marijana mu je potanko ispričala što su sve njegovi »neprijatelji« iz razreda poduzeli i što su sve već bili otkrili, iako sama uopće nije vjerovala u onu priču o dvije škole i dva imena. Crni dječak ju je slušao čak nekako veselo i pomalo uživao što se toliko osoba ozbiljno bavi njime.

Dok je išao po sendviče za Marijanu i gurao se kroz mnoštvo, zadovoljno je gdjekad zabacivao glavom. I smijao se glasno. Kao da mu se odjednom učinilo da je sve ovo bezazlena igra koja će svršiti kao i sve igre: obično i veselo.

I tada, baš kad je pružao novac za sendviče, začuje glasove iz zvučnika koji se nalazio točno nad njim. I drugi su ljudi podigli glave prema zvučniku misleći da se priredba već nastavlja. A onda ljudi razabraše da je to slučajan razgovor dvaju osoba koje su se nehotice primakle mikrofonu na tribini. Crni je dječak preneraženo buljio u spravu. Nije bilo nikakve sumnje: dobro je poznavao glas djevojčice koja je govorila.

- Pssst! - šaptala je Marijana. - Nemamo mnogo vremena. Samo toliko da znaš...

- Ne dam ti slike za bilo kakvu glupost! - odjeknuo je Tomin glas i većina se nazočnih nasmijala.

- Ne treba mi tvojih slika - nastavljala je Marijana. - Ja samo ispunjavam svoju dužnost. Htjela sam ti reći da sad dolaze na red... helikopteri... Mi ćemo u njima

letjeti...- Tko mi?- Ja i ovaj... Marko... Mirko, zapravo...Mirko Koman više nije slušao. Bijesno je stisnuo

zube i pomislio: »Tako, dakle! Ona ispunjava svoju dužnost! Dat ću joj ja dužnost po gubici...«

I to je i učinio. Pošto je ćušio smeđokosu kolegicu, izgubio se u mnoštvu a glavom mu se opet rojile najcrnje misli. Kad je već bio na izlazu iz zrakoplovne luke, zastao je i vratio se polako prema onome mjestu s kojega će uzletjeti helikopteri.

»Vrlo važno«, mislio je on. »Ja moram ispuniti svoj naum. To je najvažnije. Ne smijem se obazirati na ovakve glupače... i izdajice. Ne smijem gubiti glavu, inače sam zbilja propao. Samo hrabro. Treba učiniti sve što mogu prije nego se predam... Oni balavci ionako neće nikome otkriti pravu istinu...«

A u međuvremenu je Tomo tješio malu Marijanu. Probio se do nje kroz gust obruč radoznalih promatrača i zatekao ju zaplakanu. Dvanaestogodišnja špijunka nije još bila dorasla svom zadatku i nije znala kako podnijeti ovakve neprilike. Iako se silno ponosila što sudjeluje u ozbiljnim događajima, čim je pretrpjela ozbiljnu, običnu ćušku, bila je spremna odre- ći se špijunskog posla i igrati se neozbiljnih ali ugodnijih igara

- Nemoj plakati, molim te - govorio je Tomo ogledavajući se u nedoumici. - Ljudi gledaju...

- Što me briga, hoću kući... kući-i - cendrala je špijunka.

- Dat ću ti slika, dat ću ti Erola Flynna (Flin) - pokuša dječak.

Na njegovu žalost Marijana je prestala plakati čim je spomenuo slike starih glumaca. Tomo duboko uzdahnu i sad njega zapekoše oči kad se sjeti da će mu se zbirka opet prorijediti. Ali, nešto je ipak postigao: djevojčica je prestala plakati a, što je glavno, radoznali ljudi se počeli razilaziti.

Začuo je veliku buku i okrenuo glavu u smjeru odakle je dopirala. Prvi je helikopter bio upalio motor, elisa mu se već tako vrtjela da se od nje vidjela samo kružnica u uzduhu. Prvi su putnici ulazili u čudnu letjelicu. I tada, odjednom, dječak ugleda među njima i Barbarossu.

- Brzo! - viknu on bez ikakva objašnjenja i naglo povuče djevojčicu za ruku.

Marijana nije bila previše oduševljena letom. Ne zato što se možda bojala, već zato što joj je obraz još bridio i što je bila duboko razočarana neslavnim svršetkom svoje špijunske uloge; a nije mogla shvatiti kako i zašto je završilo tako neugodno.

Ako se tko bojao, bio je to Tomo. On se užasno bojao visine i, naravno, nikad još nije letio u avionu niti se penjao na crkveni toranj, pa čak ni na drveće. Dječaci sa Zelenog Vrha uvijek bi mu se rugali dok su ga posprdno gledali kako nemoćno stoji ispod voćke a oni se naslađuju marelicama i gađaju ga odozgo košticama. Uopće, čim bi mu se obje noge odvojile od čvrstog tla, njega bi hvatala jeza. Zato je i mrzio skok udalj, skok uvis, ili gimnastičke vježbe na spravama. U ovom je času zamirao od pomisli da se sam upusti u ovaj leteći pothvat. Zato mu je bilo toliko stalo da djevojčica pođe s njim. Nije čak mnogo ni mislio na Barbarossu i svoj zadatak, već mu je glavno bilo izvući živu glavu.

- Hajde, idemo-mo - vukao je on Marijanu prema aparatu koji je već ječao i huktao a elisa mu se pomamno okretala i dizala vjetar.

Ali djevojčica se pomalo počela veseliti letu i, kad su napokon platili jeftinu kartu, progurali se i sjeli na prva mjesta iza pilota, već se veselo osmjehivala i obijesno vrtjela smeđu glavu na sve strane. Tomo se čvršto držao naslona kao da je na zubarskom stolcu i da će mu liječnik sad čupati zube; istina, to još nije doživio, ali se zakleo u sebi da će se prije otrovati nego dopustiti da mu tko vadi zub.

- Hej! - zovnu odjednom poznati glas iz stražnjeg sjedala helikoptera. - Hej, Tomo!

Tomo se iznenađeno osvrnu. Helikopter je već bio pun i upravo su zatvarali vrata. Unutra je stalo svega desetak osoba. Između nepoznatih glava ugleda i jedno poznato oblo lice s okruglim naočalama iza kojih se uopće nisu vidjele oči. Bio je to Emil, njegov školski kolega iz iste klupe.

- E - pozdravi ga Tomo neodređeno ne znajući bi li se radovao ovome susretu ili ne bi.

Marijana samo klimnu glavom i zagleda se van. S nestrpljenjem je očekivala čas kad će se helikopter odvojiti od zemlje. Tada zavezaše putnike pojasevima za sjedišta i ponudiše im dalekozore. Kako je cijela kabina helikoptera bila u staklu, moglo se gledati na sve strane i putnici su spremno grabili dalekozore. Tomo isprva odbi uzeti dalekozor, odlučivši da će cijelim putem gledati samo u pilotova leđa, ali se onda sjeti zašto se uopće odlučio na ovaj let i ipak ga uzme. Prinese ga očima i zagleda se u helikopter ispred njih. Kroz veliko staklo se Kjepo vidjela crna Barbarossina glava. Crni je dječak sjedio sam na stražnjem sjedalu i takoder držao dalekozor u rukama.

Tomo osjeti prazninu u želucu. Motori jače zabrujaše. Helikopter ispred njih odlijepi se od zemlje i krene okomito uvis. Tomi je cijela utroba krenula nekamo prema grlu. Za- boljele su ga uši. I kad se usudio opet ogledati oko sebe, Marijana ga udari po ruci i oduševljeno reče:

- Gledaj!S lijeve strane cijeli je grad stajao nagnut kao da ga

je neki div podigao na nevidljivu stolnjaku u nakani da sve te kućice istrese u rijeku kao domine. Tomo je gotovo vrisnuo kad je vidio kako se katedrala nagnula.

Operacija Barbarossa nastavljala se u zraku.- Divota - pljesnu Marijana rukama.- Ha! - začu se Emilov glas. - Tehnika! Dvadeseto

sto- ljećel U tri čina!»K vragu!« pomisli Tomo. »Meni se povraća.«- Gle, već smo nad rijekom! - oduševljavala se

djevojčica.- Pet stotina metara visine! - dobacivao je Emil.»Valjda neće dugo trajati«, tješio se Tomo.A onda je ipakupravio dalekozor u helikopter ispred

njih. Kako je to bio čudan prizor: šačica ljudi u prozirnoj helikopterskoj kabini, baš kao u najlonskoj vrećici, a odozgo zavezana vrpcom-elisom, lebdjela je između neba i zemlje. Grad je ostao već daleko otraga. U daljini su se već vidjeli dimnjaci velike željezare u obližnjem gradiću.

Tada su oba helikoptera neko vrijeme mirno letjela u zraku kao kad jastrebi na Zelenom Vrhu vrebaju piliće. I zatim polako počela kliziti nad rijekom u suprotnom smjeru, natrag prema Zagrebu.

Tomo nije skidao očiju s Barbarosse. Njegovo je, Bar- barossino, ponašanje bilo više nego čudno. Dok su svi ostali putnici radoznalo gledali dalekozorima na sve strane, crni je dječak neprekidno buljio gotovo točno poda se kroz prozirne bokove helikoptera. Bilo je očito da ga drugo ništa ne zanima osim onoga što je mogao vidjeti dolje u dubini.

I Tomo se odluči oprezno pogledati dolje. Malo mu se zavrtjelo, ali se ipak nekako pribrao. Kao na zemljovidu vi- jugala je pod njima svijetla rijeka. Ovdje-ondje bili su po njoj razbacani otočići. Tb je bilo sve. Ništa neobično.

»Opet rijeka«, pomisli Tomo. »Ne može on bez rijeke. Nije mu dosta što sjedi na obali, kako kaže Marijana, i bulji u nju, nego je još mora iz visine gledati... E, jest neki čudak... A što je meni zbog toga mučno u želucu, to ništa...«

Tada se odjednom poče nešto čudno događati. Helikopter se malo zatresao, motor zastenjao, piloti počeli čudno gledati jedan u drugoga, putnici se uzbunili.

I počeli su se spuštati pravo prema površini rijeke! I to očito mnogo brže nego je pilot želio. Tomo je vidio kako pilotu po vratu cure krupne kapi znoja. Drugi je helikopter, međutim, mirno nastavio letjeti prema uzletištu s kojeg su bili poletjeli.

- Padamo! - vikao je Emil. - U tri čina! Kvar na motoru! Deset mrtvih i tri člana posade. Tehnička pogreška!

Usred sveopće graje i meteža, helikopter se sasvim

sretno spustio na otok. Pilot je još dugo obamro sjedio u sjedalu. Uzalud je drugi pilot uvjeravao putnike da je slijetanje bilo unaprijed predviđeno. Uskoro je morao priznati da se dogodio manji kvar, »posve mali, sićušni kvar« na upravljačkim ure- đajima, koji će biti popravljen za desetak minuta. Dotle se putnici mogu prošetati po otoku.

- To ti je tehnika! - oduševljeno je tumačio Emil Marijani i Tomi kad su opet stajali na čvrstom tlu. - Pokvario se jedan šarafić i gotovo! Dum! Deset mrtvih i tri člana posade. Bila bi sutra naša imena u novinama...

- Da se prošetamo - predloži Marijana.Tomi baš nije bilo ni do čega. U želucu mu je zbilja

bilo mučno, još mu se vrtjelo u glavi, noge mu drhtale, Emil mu je išao na živce. Sa zavišću je gledao za helikopterom koji je odnio Barbarossu prema zračnoj luci.

Bio je to žalostan otok. Uglavnom obrastao u šipražje i šaš, jedino je u sredini bio okićen pravim zelenim šumarkom. Obale mu bile gole i pune krupna šljunka. Svi su putnici pohrlili prema šumici. Jesenje je sunce prilično peklo i, poslije uzbuđenja zbog prisilna spuštanja, kao da su se svi putnici željeli malo osvježiti u hladovini gusta drveća.

Emil se bio negdje izgubio, a Tomo i Marijana su šutke hodali. Dok djevojčica ne progovori:

- Neću se više igrati... gotovo... dosadilo mi je to... zašto da me onaj klipan ćuška ovako pred svijetom? Zbog vaših gluposti... i izmišljotina.

Dječak htjede nešto reći, ali samo slegnu ramenima. »I bolje«, pomisli u sebi. » Rekao sam ja Koku. Što smo se uopće spetljali s njom? Samo žalim slike. Kako bi bilo da ih tražim natrag?«

U tom času banu pred njih iz grmlja njihov kolega s naočalama. U ruci je nešto držao i bio prilično uzbuđen.

- Gledajte! - reče on pokazujući začuđenoj djevojčici i dječaku običnu kapu i običnu bilježnicu. - Gledajte što

sam našao u šumi. Vidio sam dobro kad je Marko Lukarić ušao u drugi helikopter. Da mu ovo ipak nije ispalo odozgo? Nije valjda bacio, a?

Tomo mu istrgne bilježnicu iz ruku...- Gdje si to... gdje si to našao-šao? - uzbuđeno upita

Tomo i mučnina mu u želucu odjednom prođe.

XXII

OTOK, NOĆ, OLUJA, STRAH, ITD.

Prošla su već tri puna sata otkako Koko čeka kraj savskog mosta. Čim se spustio od tete Vere u Alagićevoj ulici, odmah se ukrcao u tramvaj i stigao ovamo. Vidio je u daljini zrakoplove, helikoptere i padobrance i grizao usne od nestrpljenja i dosade. Dvije stotine dvadeset i tri puta je prešao mostom s jedne obale na drugu i onda iznemoglo sjeo na prevrnut čamac i nastavio čekati. Da bar nije ugovorio sastanak na ovako glupom mjestu!

Koliko bi bilo zanimljivije da je mogao otići na taj zračni slet i letjeti u helikopteru nego razgovarati sa sijedom ženom od koje se ne može ništa doznati, jer misli samo na vulkane i rtove iz križaljki. Ali što se moglo učiniti? Ipak je njegov posjet bio previše odgovoran a da bi ga mogao obaviti Tomo.

Od prolaznika je čuo da se jedan helikopter srušio u rijeku i da su svi putnici poginuli, njih dvadesetero. Onda je čuo kako dvije žene u prolazu također govore o helikopterskoj nesreći u kojoj je poginulo četrdeset putnika. Koku se ionako čupava kosa još više nakostriješila.

»Uvijek se tom Tomi mora nešto dogoditi kad mene nema u blizini«, mislio je jetko baš kao da njegov prijatelj namjemo i njemu usprkos upada u ovakve neprilike i smrtne pogibelji.

I kad se Koko već htio uputiti prema gradu, ugleda u daljini dječaka i djevojčicu koji su se primicali gotovo trkom. Bili su to Marijana i Tomo, živi i zdravi.

- Pa gdje ste? - upita Koko razdraženo. - Briga vas što ja čekam...

A tada je Tomo počeo nadugo i naširoko pričati,

objašnjavati, izmišljati. Marijana je slušala oborene glave. Ona je zapravo bila došla službeno podnijeti ostavku na dužnost špijunke u korist jedne sile. Koko je i nju pažljivo saslušao češući se desnom rukom iza lijevog uha. Onda se rukovao s njom kao da se više nikad neće vidjeti i kao da se neće uskoro istim tramvajem odvesti kući.

- Hvala - rekao je čupavi dječak svečanim generalskim glasom - hvala na svim uslugama koje si nam učinila. Ti se imaš pravo povući ako ti je dodijalo. Ali, ne bih te ja tako lako pustio kad ne bi bio siguran da ovog... da onog tipa imamo u šaci. Tvoja nam pomoć više neće biti potrebna. A za nagradu ćeš, na primjer, dobiti još jednu sliku, koju izabereš... sliku slavnog glumca iz Tomine zbirke.

Tomo zausti da nešto kaže, ali ušutje. »Samo neka se on pravi važan! Prežalit ću i tu sliku, još i tu... Što on tu priča da ga imamo u šaci. Kad bi on znao što ja imam u šaci!«

I Tomo čvrsto stisnu dragocjeni zamotuljak pod rukom.

Kad iziđoše iz tramvaja, oprostiše se od Marijane i krenuše kući. Tomo vragolasto upita pocupkujući u hodu:

- A što ćemo sad? Što ćeš sad? Imaš li ti neki plan?- Sad ćemo lijepo sjesti i o svemu dobro promisliti.

Treba popisati sve podatke, sve što znamo. A onda napraviti, na primjer, ratni plan... Čekaj samo dok dođemo meni, u moju sobu...

Koko je bio užasno ponosan na svoju sobu otkako mu je otac bio kupio pravi pravcati pisaći stol s osam ladica, po četiri sa svake strane. Bilo je to pravo mjesto za kovanje planova i rješavanje zagonetki, kao što je tajna dječaka s dva imena i dva prezimena. Koko dade prijatelju stolac ispred stola, a on se sam zavali u naslonjač s druge strane. Onda otvori donju ladicu i izvuče iz nje papirić s dosadašnjina rezultatima operacije Barbarossa. Tu je pisalo:

»Barbarossa ima dva imena. Jedno je pravo, a drugo je izmišljeno a ne zna se zašto mu to treba.

Barbarossa neće da teta zna da dolaze pisma iz Njemačke od njegovih roditelja.

Barb. nije htio biti prvak u gađanju kao lani. Zašto? Barb. je navodno izgubio psa a ne zna se kako i je li to samo još jedna njegova izmišljotina.«

Dječak se zamisli i precrta rečenicu: »Barb. nije htio bi prvak u gađanju kao lani. Zašto?«, jer mu se činilo da na to pitanje sad zna odgovor. Crni se dječak naprosto nije mogao natjecati sam sa sobom, u dvije škole istovremeno! I tada Koko dopisa:

»Barbarossa je išao na kolodvor dočekati Marka Lukarića prije desetak dana. Marko Luk. je dolazio u Zagr. u školu i stanovao bi kod Komanovih. Nestao je. Navodno nije doputovao. Isti dan je nestao i pas.«

On zadovoljno pogleda što je napisao i onda službeno, kao da razgovara sa strankom u svom odvjetničkom uredu, zapita prijatelja koji je neprekidno lukavo žmirkao i vrpoljio se na stolcu čekajući svoj čas:

- Onda, Tomo, što je bilo u helikopteru, odnosno u zrakoplovnoj luci? Jesi li što neobično opazio? Nemoj sad pričati opet o tim glupostima kako ste se skoro srušili u rijeku. Mislim, jesi li što opazio... što se tiče Barbarosse?

- Našao sam ovo - ledenim i ravnodušnim glasom prozbori Tomo, priđe stolu i položi na nj dva predmeta. Našao sam ovo na otoku na koji se helikopter prisilno spustio...

Koko se namršti i prvo dohvati kapu. Pažljivo je ogleda sa svih strana. Bila je to obična, tamnoplava dječačka kapa. Bila je samo umrljana blatom i prašinom. Dječak je prezrivo odloži na stol. I onda dohvati bilježnicu. Dugo je motrio korice, onda polako dignu glavu i naglo skoči na noge:

- Nije moguće! Nije moguće! To je previše...Još jednom uzme bilježnicu sa stola. Na njoj je pisalo

urednim, krupnim zelenim slovima: BILJEŽNICA ZA MATEMATIKU, MARKO LUKARIĆ, VI b, SPLIT. Nije bilo nikakve sumnje da to nije bio Barbarossin rukopis. On je pisao mnogo neurednije i sitnije. Ne, to nije bila jedna od onih čuvenih »dvostrukih« bilježnica s dva imena koje su jučer silno zbunile Tomu. Prvi put su imali u rukama nešto što je zbilja pripadalo pravom Marku Lukariću; imali su njegovu kapu i bilježnicu. On je bio na ovom otoku. Marko Lukarić je uistinu postojao!

Koko polako sjedne da bi sačuvao dostojanstvo i rasporedi kapu i bilježnicu na stolu kao dokazni materijal na sudskoj raspravi. Isto je ovako važno sjedio jučer poslije podne za katedrom dok je ispitivao bratićeva prijatelja u II osnovnoj. A Tomo je, tobože ravnodušno, buljio u strop, mlatarao nogama koje je nehajno bio prebacio preko naslona stolice i pokušavan zviždati.

- Prestani se napuhavati - reče Koko bijesno. - Dobro, našao si ove stvari važne dokaze. Sad smo na sigur-nom tragu Sad imamo dokaze da je istina ono što sam ja tvrdio. Rekao sam ti ja... Što se sad praviš važan? Morao si i ti nešto napraviti, na primjer... Sad nas tek čeka posao. Moramo raditi brzo i odlučno, jasno? Treba pošto-poto spasiti Marka Lukarića. Jasno?

- Kako... zašto ... - zbuni se Tomo i prestane zviždati.Koko mu ukratko ispriča šta je sve doznao u

Alagićevoj ulici kod tete Vere. Tomo nije mogao vjerovati svojim ušima.

- A znaš li koji je to otok? - upita Koko poslije kraće šutnje.

- Znam. Našao bih ga i u mraku - odvrati Tomo uvjereno.

- U mraku! - prihvati Koko. - Dobra ideja? I morat ćeš ga pronaći u mraku... Uostalom, čekaj da pogledamo plan grada, sad ću ga donijeti ...

Kad Koko donese plan grada, oni ga raširiše po stolu i nadniješe se nad njega, ozbiljno i svečano kao vojskovođe prije bitke. »Operacija Barbarossa« sve je

više bila nalik na pravu ratnu operaciju.Tomo upre drhtav prst prema rijeci što je s juga

dotjecala u grad i pokaza malenu svijetlu mrlju u plavoj boji rijeke.

- Evo ga, tu je! To je taj otok...

* * *- Je li to taj otok? - pitao je Koko mnogo kasnije

istoga dana kad su dva dječaka stajala na obali rijeke.Već se hvatao mrak. Oblaci, koji su prije vremena

umotali sunce u meke krpe, naglo su napredovali prema sredini neba i gutali prve bojažljive zvijezde.

Posred rijeke, koja je u sumračju blistala kao ulašteno srebro, jasno se nazirala sivkasta pruga: otočić na koji se tog jutra prisilno bio spustio Tomin helikopter.

- Da, to je taj otok - odvrati Tomo ponosno.Već su prilično okasnili. Po Kokovom planu trebalo

je se još pod okriljem prvog mraka iskrcati na otok. Zato su već u rano poslijepodne bili na obali rijeke ne bi li našli neki čamac. Pokazalo se da čamaca ima na biranje, ali ni u jednom nije bilo vesala. Koko se jedva sjetio od koga bi mogao posuditi vesla. Naravno, od bratića Pere, svestranog športaša. Ali ni Pero nije sam imao vesla već ih je morao posuditi od jednog svog prijatelja, pravog veslača. I tako je cijelo poslijepodne prošlo u traženju ta dva neophodna komada drveta.

Čamac su lako odabrali. Koko je bio ponio kliješta kojima su, zajedničkim snagama, iščupali iz tvrde obale kariku o koju je bio lancem privezan. Što se tiče čamaca, bili su i jedan i drugi prilični stručnjaci. Isto se tako nisu bojali ni veslanja. Naime, dok su živjeli na Zelenom Vrhu kraj grada, nedaleko od njihovih kuća nalazilo se poveliko jezero. Na njemu su naučili dobro veslati i plivati.

Odabrali su dovoljno čvrst, ali i prilično lagan čamac.

- Treba ga odvući uz vodu - reče Koko. - Ovo je

rijeka, nije jezero. Moramo paziti da nas struja ne pronese mimo otoka. Zato ćemo krenuti odozgo. Jasno?

Prije nego će povući čamac uz obalu, Tomo se uzverao na nasip. Dokle god im je pogled sizao, nigdje nije bilo nikoga. Prohladne jesenje večeri nisu mamile šetače na obalu rijeke kad je svježeg zraka bilo posvuda u gradu. Sad je dječak prvi put i opazio da je počeo puhati prilično jak vjetar.

- Može! - obavijesti on Koka kad se vratio. - Nema nikoga.

Grdno su se namučili dok su čamac odvukli stotinjak metara uzvodno. Tomo se bijesno sjećao onog crteža iz udžbenika fizike na kojem konj lako vuče po vodi natovarenu barku koju na suhu ne može pokrenuti ni nekoliko konja. »Vraga je lako«, mislio je ojađeno. »Samo koješta izmišljaju i crtaju, a volio bih ja vidjeti njih kako bi vukli običan čamac...«

Ipak, uskoro su se ukrcali i duboko udahnuli zrak kao da se ne spremaju veslati nego roniti. U tom času već se bilo potpuno smračilo a oblačine su sasvim zastrle nebo.

- Isprva moramo veslati što jače možemo - upozoravao je Koko - a kad već budemo sasvim blizu otoku i kad budemo sigurni da ga nećemo promašiti, onda možemo pustiti da nas struja nosi, jasno?

- M-m-m - promrsi Tomo i prihvati se vesla.Ali su uskoro uvidjeli da je zbilja sasvim drukčije

veslati po jezeru nego u brzoj rječnoj matici. Već su bili mokri od znoja i dlanovi im bridjeli od vesala, a - iako su već bili dobro poodmakli od obale - nisu se baš mnogo približili otočiću. Činilo se, uopće, da je otok mnogo dalje nego su isprva mislili.

- Ja ne mogu više-še - reče odjednom Tomo - idemo natrag.

- Moraš - odlučno će Koko. Osim toga, ne možemo više natrag.

Srećom, vjetar je puhao s istoka i, kako je bivao sve

jači, malo je zadržavao čamac koji je rijeka brzo nosila. Ali je zato bilo neugodno, onako oznojen, osjećati na leđima i vratu ledene prste vjetra. U daljini se razlegnu grmljavina.

Nailazilaje oluja.- Pada kiša - protisne Tomo slabim glasom. - Palo mi

je nekoliko kapljica na glavu. Evo, sad opet... pala mi je na nos.

- ’Ajd, šuti! To je od vesala. Nije to kiša. Možeš valjda bar malo šutjeti.

Ali uskoro zašumori kiša po površini rijeke. Grmljavina je dolazila sve bliže. Dječaci su bili na pola puta do otoka. Stenjali su i pokušavali veslati što brže mogu, ali se činilo da stoje na mjestu.

- ’Ajd, pričaj nešto - izusti odjednom Koko izmijenjenim, mekšim glasom. - Što si ušutio... Reci nešto.

- Mene je strah-ah - propenta Tomo. - Eto...- Ma čega te je strah?- Pa, tako... strah me Reksija koji se tu utopio...- Ti si lud! - obrecnu se Koko. - Kad si čuo da se pas

može utopiti? Znaš da je to Barbarossina izmišljotina.- Ne znam - odvrati Tomo. - A ako se nije utopio i

ako je živ, onda me ga je još više strah, ... Čuj, Koko, zašto mi nismo ovamo išli po danu?

Čupavi dječak ništa ne odgovori. U svakoj bi drugoj prilici odbrusio prijatelju da je to pitanje glupo; prvo, nisu imali vesala, drugo, ha, takvi se pothvati uvijek obavljaju noću, sigurnije je, nitko te ne može opaziti, i još iznenadiš protivnika. Ali sada se i on osjećao sve nelagodnije i nije bio raspoložen držati drugome prodike.

- Bojiš li se još? - upita on blago umjesto odgovora.- Da - odvrati drugi. - Sve više.- A čega se sad bojiš?- Svega. Oluje. I mraka-ka. Bojim se da ćemo se

prevrnuti u rijeku. Ja bih natrag. Koko... Čuj, Koko-ko, znaš što?

- Što?- Ja mislim, znaš, i ono danas, s helikopterom... Ja

mislim da je ono bilo namjerno, znaš, protiv mene. Htjeli su da poginem, da me se oslobode - plačljivo je piskutao Tomo, a glas mu se sve više gubio u vjetru. - Htjeli su da...

- Ama tko?- Ne znam tko... naši protivnici...- A tko su naši protivnici? Barbarossa?Drugi dječak ušutje i Koko ču da šmrcnu. Ali u tom

času odiže glavu i pogleda u mrak preda se. Na veliko čudo zamijeti da su tik pred dugačkim uskim rtom otočića koji se pružao ravno prema njima i koji s obale nisu mogli vidjeti.

- Gle - povika on oduševljeno. - Teulada!- Što?! - zgranu se Tomo i još više uplaši pomislivši

da je riječ o nekom rječnom čudovištu.- Ma, ovaj, hoću reći: rt - nasmija se Koko sam sebi. -

Rt! Razumiješ li što to znači? Evo, deset-dvadeset metara od nas... Ako ovako nastavimo, udarit ćemo ravno u njega.

Posljednjim snagama dječaci prilegoše uz vesla. Za nepunih deset minuta dno se čamca nasuka na šljunak. Bili su pristali na otok. Iziđoše iz čamca a onda ga izvukoše sasvim na obalu da ga rijeka ne odnese.

Po njima je lijevala kiša i ispirala znoj. Bilo je mračno kao u rogu. Samo bi gdjekad bljesak munje, kao u kazalištu, sablasno osvijetlio pustu obalu otoka.

- Što ćemo sad? - pitao je Tomo dršćući od studeni i još od koječega.

- »Što ćemo sad! Što ćemo sad! Mene je strah! Bojim se! Hladno mi je! Bit će oluje!« - prodere se ljutito Koko kome se vratilo samopouzdanje i koji je već bio spreman srditi se na prijatelja. - Pa što neprestano cmizdriš kao da ti je pet godina! ’Ajd, šuti bar malo. Zar ne možeš šutjeti ako nemaš što pametnije pitati?

- Ja sam mislio-io... - tiho propenta Tomo.

- Ti si mislio! Ništa ti nisi mislio... Kao da ne znaš, na primjer, zašto smo ovamo došli. Nađemo na ovom otoku bilježnicu Marka Lukarića, za kojim tragamo već dva dana, i sad ti pitaš: što ćemo sad? Pa to nam je jedini pouzdani trag dosad! Treba pretražiti otok, jasno?

- Ja sam našao bilježnicu i kapu - jedva čujno reče Tomo.

- Ti nisi ni bio ovdje... Ali zašto vičeš tako na mene? Zar me ne smije biti strah? Uopće, meni je svega dosta.

- Aha! - viknu Koko. - Sad ti je dosta. Zamijesio si cijelu kašu i sad ti je odjednom dosta. A sjećaš se kako si još nedavno kukao i gnjavio: kakav je ovo grad u kojem se ništa uzbudljivo ne događa? Rekao sam ti ja, treba se samo ogledati oko sebe. Eto ti, sad imaš! Zar nije dosta uzbudljivo? A tko ti je kriv kad ti i sam ne znaš čega se više bojiš, živih ili mrtvih pasa... i još kojekakvih gluposti. Baš mi ideš na živce.

- Be-e-e - kaza Tomo bijesno i ušutje.Hladan vjetar i ledena kiša ohladiše i njihovu srdžbu.

Glasovi im se stišaše, riječi omekšaše. Tomo pokaza neodređeno rukom prema sredini otoka gdje se vidio crni pojas šume u kojoj su bili našli kapu i bilježnicu nestalog dječaka.

Brzim se koracima uputiše prema gajiću.- Oprosti - reče Koko - ja sam svinja..- Oprosti ti meni — odvrati Tomo - ja sam prasac.Zađoše u šumarak gdje se nije vidjelo ni prsta pred

nosom, ali je bilo ugodno jer vjetar nije bio tako jak kao na čistini. Koko izvadi iz hlača džepnu svjetiljku. Dugo je prtljao i tresao pokušavajući je upaliti.

- K vragu! - odustane napokon. - čini se da se smočila baterija.

A u tom času začuše kako se šipražje u blizini krši pod nečijim koracima. Dječake odjednom obasja mlaz svjetla. Tomo vrisnu.

- Ha-ha! Što vi tu radite? - javi se poznati glas.- K vragu! - izusti Koko kad prinese dlan očima i pri-

vikne se na svjetlo. - Što ti tu radiš?

XXIII

BIJEG

Sijeda je žena krišom motrila nećaka. Bio je malo crven u licu jer je cio dan proveo na zraku, ali su mu bile crvene i oči kao da je plakao. Sjedio je šutke za stolom i piljio u tanjur pun grožđa. Onda je rastreseno dohvatio slanik i privukao ga tanjuru, otkinuo jednu bobu i prismočio u sol. Stavio je u usta i po izrazu na licu nije se moglo vidjeti prija li mu posoljeno grožđe ili ne prija. Onda otkine još jednu, pa još jednu bobu, uvalja ih u sol i proguta.

- Sto to radiš? - ne izdrži teta Vera. - Bit će ti zlo; kažem ti ja. Cijeli dan skoro ništa ne jedeš a onda gutaš slano grožđe... Bit će ti zlo, kažem ti ja.

Dječak samo slegnu ramenima i odgurnu tanjur s grožđem. A onda zamišljeno reče:

- Da, odvratno je.Teta Vera ga je i dalje gotovo uplašeno motrila.

Pokušavala je zamisliti što se krije u toj glavi ispod guste crne kose. Da nije vjerovala onom milom dječaku Emilu, najradije bi obasula nećaka stotinama pitanja. Ako se zaista ne ljuti na nju zbog Reksija, zašto je onda ovakav? I, prije svega, zašto dopušta da se ona toliko uzrujava zbog pisama iz Njemačke; zašto ih skriva pred njom i zašto odgovara i u njezino ime? Pamet bi joj stala i glava bi ju još više zaboljela kad bi pokušala riješiti tu zagonetku. A odgonetka je bila tako blizu, nadohvat ruke, u toj crnoj glavi. Što li je u tom času mislio nećak dok je ovako rastreseno zobao slano grožđe?

A crni se dječak trudio ne misliti ni na šta. Samo što

mu to, naravno, nije uspijevalo. Jer i najgluplje i najpraznije glave ipak nešto misle. A glava crnog dječaka nije bila ni glupa ni prazna, i u njoj su se rojile najrazličitije misli. Sve jedna mučnija od druge.

I on odjednom ustade odlučivši ipak otići u svoju sobu, iako mu se nikako nije onamo išlo. Htjede već otići, ali zastade i pogleda sažalno tetu Veru. Ovako uplašena pogleda, blijeda, sjedokosa, u crnini, s rupcem na glavi, zbilja mu se smilila. Vidio je kako vreba svaki njegov pokret, očekuje neku toplu riječ. Bilo mu je užasno žao što je takav prema njoj, što mora skrivati ona pisma iz Njemačke iako zna koliko se ona muči zbog toga što nema nikakvih vijesti od brata i njegove žene. A kako je moglo sve biti drukčije!

Dječak nesigurnim korakom priđe teti Veri, nagnu se i poljubi je u sijedu kosu.

- Laku noć, teta - reče on što je mogao umilnije i doda:

- Nemoj se ljutiti na mene, molim te, nisam ni ja kriv...

- Oh, Mirko - dočeka teta Vera veselo i ispruži za njim ruke, ali ih brzo povuče bojeći se da ga opet ne ozlovolji. - Laku noć, srce.

Crni se dječak pognute glave uspe uza stube i polako otvori vrata svoje sobe.

Mrzio je sad tu sobu, taj prozor, zidove i nadasve krevet u kojem je posljednjih dana proveo toliko gorkih noći. Ta prošle noći nije ni oka sklopio! Cijeli se dan nadao da će se dogoditi neko čudo, da će se okončati njegove muke. Ali je prošla i nedjelja, i ništa se nije dogodilo. Nema čuda!

Bilo mu je žao i male Marijane i ljutio se na sama sebe što se onako prenaglio i ćušio je pred tolikim svijetom. Što je ona, napokon, kriva? Jedini pravi krivac za sve bio je samo on, i nitko drugi. Zar je mogao očekivati da će biti drukčije? Obruč će se polako stezati oko njega i jednoga dana - hop! - samo će ga ščepati.

Prišao je prozoru i zagledao se van. Olujni oblaci su prekrili cijelo nebo, vjetar lamatao granjem u vrtu, kiša počela šibati po oknima. A kako je jutros bilo lijepo i vedro! Kad je stigao na uzletište i umiješao se u ono mnoštvo koje nije ništa znalo o njemu i njegovim mukama, osjećao se mnogo bolje. Gledao je u vedro nebo, smješkao se i olako mislio: »Cijeli je dan preda mnom. Dogodit će se nešto do večeri... siguran sam.« A sad je bjesnjela oluja i bilo mračno i tjeskobno kao i u njemu.

Sjeo je opet na krevet i unio glavu u dlanove. Htio je plakati, kao ono u zračnoj luci, kad se bio rastao od Marijane, ali mu suze nisu nikako nailazile u oči. Tupo je buljio u pod i mislio može li se ovako poludjeti.

»Osjeti li čovjek onaj trenutak kad postaje lud? Recimo, sad si još razborit, onda - dum! - i već si luđak. Zar se čovjek ne može u posljednji trenutak svladati?« premišljao je on samo da odagna druge misli iz glave. »Mislim da bih ja uvijek bio toliko pametan da ne bih dopustio da poludim...

A kad pomisli da sutra opet mora u školu! U dvije škole! Ima li u ovom času ijedan dječak na svijetu koji istovremeno ide u dvije različite škole, u dva razreda? Još mora napisati dvije matematičke zadaće i naučiti dvije vježbe iz zemljopisa. A, osim toga, kako će sutra pogledati Marijani u oči, kako će se sresti s onim radoznalim njuškalima?

Onda mu odjednom iskrsne pred očima lice koje je sinoć ugledao u grmlju pred kućom. Blijedo lice upalih očiju i s velikom brazgotinom. Lice, koje je bilo točno toliko nalik na... ah, nato ne smije ni pomisliti! Znao je sigurno da to ne može biti isto lice.

I u onom kratkom trenutku ipak je opazio razliku. Ovo je bilo lice starijeg čovjeka, u to nije trebalo sumnjati. Ali otkud da se nađe u njegovu vrtu, baš ovih dana, takvo čudno lice? Kad bi...

U tom času zazvoni kućno zvonce. Kratko pa dugo.

Dječak skoči kao uboden.»Tko bi sad mogao biti?« pomisli on očajnički,

poletje do prozora, rastvori ga i zagleda se van.Pred vratima je stajao poštar!»Gotovo je!« pomisli dječak. »Propao sam! Sad će

teta Vera sve saznati, i onda sam propao...«A kako se sad odjednom, u ovo doba, stvorio

poštar? Sigurno hitno pismo iz Njemačke.»I on me je izdao!« mislio je dječak grozničavo. »A

tako smo se lijepo dogovorili...«Uistinu, crni je dječak bio u dogovoru s poštarom.

Zamolio ga je da mu poštu ostavi preko puta, u novogradnji, ispod jednog kamena. Poštar, koji je dobro poznavao obitelj Komanovih, naravno, da se isprva nećkao, a onda, kad ga je mali pokušao podmititi novcem, sasvim odbio. »Deset godina ja nosim poštu u ovu kuću pa ću je nositi i sad kad su tvoji roditelji u Njemačkoj.« »Ali... ali ona je luda!« ubacio je dječak u očajanju. »Ne smijete njoj predavati pisma.. moji roditelji su vas zamolili... nezgodno je da se zna, ali moja teta, vi je ne znate, ona je malo... luckasta. Svaki dan podere sve novine u kući, kalendare, svašta.. sigurno bi i pismo...« Ali poštar nije ništa obećao. Sutra, dok je Mirko bio u školi, dugo je pred kućom prevrtao u rukama prvu dopisnieu iz Njemačke. Onda je odmahnuo glavom... i ipak se odlučio. Prišao je vratima na kojima već deset godina predaje poštu i pozvonio. Otvorila je sijeda žena u crnini i dočekala ga neobičnim riječima: »Aunaloa, aunaloa...« Jadni se poštar zbunio, uspetljao i nije predao dopisnicu misleći da je sijeda žena zbilja sumanuta.

A Mirko Koman je, na svoje veliko zadovoljstvo, iste večeri našao dopisnicu ispod kamena u susjednoj novogradnji.

U međuvremenu je teta Vera otvorila vrata i nešto razgovarala s poštarom a dječak je razabrao da to nije njihov redovni poštar. Ovaj se bio dovezao motociklom i čulo se kako pred ulazom brekće motor. Ali nije bilo

važno koji je to poštar. Glavno je bilo da će teta Vera za koji čas saznati cijelu istinu.

Crni je dječak znao da postoji samo još jedan izlaz: bijeg. Čim su se vrata zatvorila, a poštar, zbog kiše, pretrčao razmak od kuće do motocikla dječak se već vinuo na prozor. U slijedećem se času već spuštao niz mokre grane bršljana. Bez razmišljanja je, još s povelike visine, skočio u vrt. Poskliznuo se i pao u blato. Onda je, mokar i umrljan od glave do pete, izbio kroz živicu na ulicu.

I Mirko Koman, zvani Barbarossa, šiban vjetrom i kišom, počeo je bezobzirice trčati niz ulicu ne znajući ni sam kamo je krenuo, ali čvrsto odlučivši da se više nikad ne vrati kući.

Dotle je, međutim, teta Vera užurbano hodala amo-tamo po sobi tražeći naočale sve dok nije shvatila da ih ima u džepu od kućne haljine. Drhtavom rukom ih je nekako natakla na nos, a onda sjela da bi došla do daha. Jednom je rukom držala uzbibane grudi a drugom rukom brzojavku koju joj je maločas bio uručio poštar.

Brzojavka! Poslije svih ovrh uzbudenja još i brzojavka. Nikad ih nije voljela. Kad javljaju nešto ugodno, ljudi ne šalju brzojavke, jer o sreći pišu opšimije. Brzojavke uvijek donose zle vijesti.

Uzela ju je još jednom u ruke i, ne otvarajući je, obrnula ovamo-onamo kao da je važe na dlanu. Onda više nije mogla izdržati. U dva-tri nagla pokreta razderala je omotnicu, ispravila drhtavim dlanom papir i pročitala sadržaj brzojavke.

Načas je zurila pravo preda se, zbunjena i iznenađena, kao u trenucima kad joj nedostaje koje slovo da bi završila riječ u križaljci. Onda naglo skoči i povika:

-Mirko, dođi ovamo! Brzo, Mirko. Mirko!Ali nećak nije odgovarao, nije se javljao.Sijeda žena se ipak odluči uspeti i pokazati mu

brzojavku. Brzo, sva zadihana, ustrča uza stube,

pokuca i otvori vrata. Soba je opet bila prazna! U otvorenom prozoru su se vidjele okomite niti kiše i kosi bljesci munje. Teta Vera zatetura ali se ovaj put ne onesvijesti jer se, očito, bila donekle navikla na nećakove noćne nestanke.

I onda, blijeda u licu, ruku nemoćno opuštenih niz tijelo, nesretna žena, koja je u ovih nekoliko dana bila ostarila nekoliko godina, lagano siđe niza stube u donju sobu.

Umorno sjede za stol, ispusti brzojavku na pod i udari glavom o stol. Tada poče jecati i plakati tako da su joj ramena igrala a stol se tresao.

-Što ću sada? - ponavljala je kroz plač. - Što ću sada?

XXIV

U TRI ČINA

- K vragu! - ponovi Koko pomalo ljutito. - Tko bi mislio da ćemo tebe ovdje naći? Što se ti u ovo petljaš?

- Pa to si ti... - jedva napokon izusti Tomo i pljesnu rukama.

Pred njima, svega nekoliko koračaja daleko, nekakvim čudom posve suh i nasmijan, stajao je njihov kolega iz razreda

- Emil.- Ha-ha! - veselo će Emil. - Ja sam vas i očekivao.

Mislio sam da ćete doći. U tri čina, ala ste vi tvrdoglavi.- Čekaj, čekaj - ljutito će Koko - kako ti to misliš? I

što se ti uopće pleteš u naše poslove?- Ja? Što se ja pletem u vaše poslove? Ha-ha! Baš

mene briga. Ja sam se ovdje prisilno spustio. Tehnčki kvar. Kvar na motoru. Tomo zna. On me, inače, uopće nije zvao kad je helikopter kretao. Bio sam na drugoj strani otoka. Baš je Tomu bilo brige. Ha-ha. To se zove prijateljstvo!

Tomo se zaljuljao od zaprepaštenja. Kako je mogao uopće na njega zaboraviti? U onom silnom uzbuđenju kad je ugledao bilježnicu i kapu, prestrašen zbog leta i neugodnog spuštanja, on je bio posve zaboravio na kolegu iz klupe. Emil se zbilja bio uputio na drugu stranu otoka, a Tomo je obećao da će ga zovnuti čim helikopter bude spreman za polazak. Međutim, stišćući u ruci bilježnicu i kapu Marka Lukarića i misleći na to hoće li se sretno vratiti u zračnu luku, Tomo je bio sasvim smetnuo s uma pozvati i Emila. Začudo, i poslije, kad su se Marijana i on već uvukli u staklenu pticu, nije se sjetio

kolege. Marijana, ako se i bila sjetila, nije ništa spominjala. A nesretnik je, eto, cijelo vrijeme proveo na ovom otoku i tko zna kako bi još dugo ostao da nisu oni naišli!

- Pa što misle tvoji kod kuće? - zapita Tomo istinski zabrinuto. - Oni će poludjeti od brige... kad se nisi uopće vratio kući... mama će ti poludjeti... moraš joj se odmah javiti... da se odmah vratiš, a?

- Ha-ha! - važno reče Emil i skide naočale da ih obriše.

- Budi bez brige. Mislim ja na sve. Unaprijed sam rekao da idem u posjet prijateljima. Ondje ću ručati, večerati i spavati, rekao sam. Možda. Možda dođem tek sutra poslije škole, rekao sam Ha-ha! I ne znaju za helikopter, zračni slet... Ha-ha! Ja sam računao na to. Dvadeseto stoljeće! Tehnička pogreška. Tres! Deset mrtvih putnika i tri člana posade. Ha-ha!

Ni Tomo, a ni Koko nisu dobro poznavali Emila. S njim gotovo da je bilo i nemoguće razgovarati jer je neprekidno čitao novine. Tko bi se onda i mogao sprijateljiti s njim i upoznati ga? Viđali su ga jedino u školi i ništa pobliže nisu znali o njemu.

A Emil se po nečemu razlikovao ne samo od njih, ne samo od svih njihovih kolega u razredu, nego i od velike većine dječaka negove dobi u svijetu. Već negdje od svoje osme ili devete godine taj sićušni dječarac s naočalima uočio je i shvatio da svaki dan vrebaju na ljude tisuće različitih opasnosti. Osobito kad je naučio čitati i počeo dan na dan gutati novinske stupce, saznavao je što se sve u svijetu događa: epidemije, požari, željezničke i zrakoplovne nesreće, atentati, provale, umorstva, pljačke, brodolomi i još stotine drugih nesreća. Cinilo mu se da i na njega vječito vreba tisuću opasnosti i da je, kad bi navečer legao u postelju, tog dana samo nekim čudom ostao živ i zdrav.

I zato je Emil odlučio da ga nikakve neprilike ne smiju iznenaditi. Kad bi sjedao u vlak putujući s

roditeljima na more, uvijek bi pomislio: »Gotovo je s nama. Sudar s teretnim vlakom. Nepažnja skretničara. Sto dvadeset i tri mrtva...« I kad bi napokon izišli iz vagona, on bi sretno odahnuo i zadovoljno pogledao roditelje koji nisu ni slutili u kakvoj su se opasnosti nalazili.

A tako se Emil ponašao u svakoj prilici i redovno je na neprilike pripravljao i roditelje. Kad bi se već napio hladne vode i prije nego bi išta i osjetio u grlu, rekao bi majci: »Mama, boli me grlo. Mogla bi biti angina...« A kad anginu ne bi ipak dobio, bili bi sretni i on i majka. Kad bi se spremao u školu, strepeći pri pomisli na sat matematike jer nije ni naućio vježbe ni napisao domaće zadaće, on bi za svaki slučaj unaprijed upozorio majku: »Da, zbilja, mama... Zaboravio sam ti jučer reći. Pitan sam matematiku. Slabo sam znao, zbunio sam se. Možda mi je dao jedinicu...« I onda bi se sretan-presretan vraćao kući kad ga tog dana profesor uopće ne bi prozvao.

I toga jutra, kad je polazio na zračni slet, oprezni Emil je mislio u sebi: »Helikopteri! Htio bih se voziti helikopterom, čitao sam u novinama da će se danas moći... E, ali je to opasno. Helikopteri su nova vrst zrakoplova, neispitani, nesigurni. Svašta se može dogoditi. Bolje da ne kažem kod kuće kamo idem...« Zato je izmislio priču da ide u posjet prijatelju gdje će i prenoćiti. I zato je sad bio tako miran, jer je znao da se njegovi kod kuće nisu zabrinuli. A i kad se helikopter počeo spuštati, on se nije uplašio jer je i to očekivao.

Takav je, eto, bio Emil. Nastojao je sve predvidjeti i njega nikakva neprilika nije mogla iznenaditi. I stoga je uvijek bio miran, zadovoljan i sretan.

-Ma što me briga tebe i tvoj tehnički kvar! - upade odjednom Koko a onda u čudu pogleda Emila i upita: - Ali reci ti meni, na primjer, kako si ti ostao suh na ovom pljusku?

Dječak s naočalama se nasmija i pokaže prstom

uvis. Stajao je pod drvetom preko čijih je debelih, donjih grana bilo položeno nekoliko dasaka.

— Eto, jednostavno. Našao sam nekoliko dasaka i namjestio gore. Krov. Kao Robinzon. Robinzon dvadesetoga vijeka. Ha ha!

-A baterija, odakle ti baterija?-Baterija? Ha-ha! Pa takve stvari uvijek moraš imati

uza se. Bateriju, nož, hrane, zavoj, jod... Nikad se ne zna.

Koko bijesno odmahnu rukom čudeći se samom sebi što gubi vrijeme s ovim čudakovićem kad ih još čeka toliko posla a vrijeme brzo odmiče. Ali ga tada sam Emil zapanji novim pitanjem:

-Dakle, dečki, došli ste tražiti Marka Lukarića. Ali njega ovdje nema.

Tomo i Koko okrenuše glave jedan prema drugome iako se nisu umraku mogli ni dobro pogledati.

-Što? - snađe se Koko. - Što ti znaš o Marku Lukariću a? Kojem Marku Lukariću?

- Ha-ha! U tri čina! - veselo će Emil upalivši opet bateriju i načas osvijetlivši preneražena lica dvojice dječaka. - Pa zna se o kojem Marku Lukariću. Onome što sjedi u klupi ispred Tome i mene. Ja sam ovdje našao njegovu bilježnicu...

-Ti si je, znači, našao? - začudi se Koko, a Tomo za svaki slučaj otkorači u stranu bojeći se prijateljeva bijesa. - Ti si je, dakle, našao?

-Jasno - reče Emil ponosno. - Samo, nije to sve. Vidio sam i ja da to nije od onoga našega Marka. Ha-ha. Što buljite u mene? To nije isti rukopis! Naravno. Prijevara je posrijedi, imate vi pravo. Da, tako je. Ha ha.

I, na njihovo veliko čudo, dječak s naočalima ispriča sve što zna o slučaju Marka Lukarića. Pokazalo se da on isprva nije u tom dječaku primjećivao ništa neobično i tajanstveno, ali mu je upalo u oči da se Tomo i Koko čudno ponašaju prema njemu. »Pa vi ste ga obilazili kao minu«, govorio je Emil smijući se njihovu zaprepaštenju.

»Vidio sam kako ga slijedite, kako trčite za njim, kako se skrivate iza školskog zida, kako se vozite taksijem za njim... Ha-ha!« A onda je još dodao i to da je vidio kako je Tomo cijeli list papira ispisao imenom Mirko Koman, Mirko Koman, Mirko Koman... Slutio je da se i to nepoznato ime odnosi na crnog dječaka što je sjedio u klupi pred njima. Zato je učinio pokus. Zgužvao je papir i bacio ga crnom dječaku glavu. A kad je on pročitao ime, koje je Tomo bio ispisao, bijesno se okrenuo prema Emilu i izustio: »Gade!«

-Ja mislim - završi dječak s naočalima osvijetlivši opet preneražena lica drugova - ja mislim da taj Lukarić, ili kako ga vi zovete, Barbarossa, je li, misli da sam i ja s vama... Ha- ha!

Koko bijesno zaškripi zubima i počeše se ljutito lijevom rukom iza uha. Uistinu je imao razloga da se ljuti! Mislio je da je njihova »operacija Barbarossa« tako dobro smišljena, tako prikrivena i tajnovita da nitko ne može ni naslutiti što oni rade. A kad tamo, ovaj zvekan s naočalama, koji cijeli dan pilji u novine i uopće ne gleda oko sebe, znao je točno svaki njihov korak, znao sve pojedinosti o njihovom velikom pothvatu i o zagonetnom crnom dječaku s dva imena.

A Tomo je uzmaknuo još nekoliko koračaja, u mrak. Radije je bio na kiši, nego u Kokovoj blizini. Osjećao je kako Koko kipti i bjesni. U prvom redu, slagao mu je da je on, Tomo, našao bilježnicu. Tko bi mislio da će u ovoj olujnoj noći zateći ovdje lukavog cvikeraša Emila? A, što je najgore, sad je Koko doznao i za onu zgodu s papirom na kojem je neoprezno bio ispisao ime Mirka Komana. »Ubit će me«, mislio je Tomo. »Uh, bar da sam kod kuće...«

- Dobro - reče odjednom Koko koji se pribrao i odlučio sačuvati hladnokrvnost - dobro. U redu. Kad je već tako, kad ti sve znaš, Emile, predlažemo ti da nam pomogneš. Treba da do kraja rasvijetlimo tajnu Marka Lukarića. Jasno? Mi smo zato i došli ovamo, kao što ti

znaš. Jesi li ti dobro pregledao otok?- Hm, poznam ga kao svoj džep - odvrati Emil. - A

što bih drugo radio ovo cijelo vrijeme otkako me Tomo ostavio ovdje? Nema ni žive duše na otoku. Jedna srušena koliba. Odatle i ove daske. To je sve. Pust otok. Šljunak. Sto trideset i dva drveta. Bjelogorica. To je sve.

- Nema nikakva psa?- Psa? - začudi se Emil, a dječaci se obradovaše što

taj lukavac s naočalima bar ne zna ništa o tajanstvenu nestanku Barbarossina psa Reksija. - Ne, nema psa. Aha, vi tražite njegova psa. U tri čina! - sjeti se ipak Emil. - Slušajte ovo! Ja to već slušam dva puna sata. Slušajte! Čujete li?

Dva dječaka suspregoše dah.Isprva nisu čuli ništa osim jednolična šuma kiše i

huke vjetra. Ali onda, kad bi vjetar načas uminuo, iz daljine bi doprli neki neodređeni zvuci. Malo po malo dječaci razabraše da to negdje daleko zavija pas.

- Je li to na otoku? - upita Koko.- Nije - odvrati Emil - bio sam sve do rijeke. Ondje se

jasnije čuje. Taj je pas na drugoj obali...- Misliš na obali s koje smo došli?- Ne. Na drugoj. Suprotnoj. Prijeko. S druge strane.

Na jugu. Suprotno od grada...- Dobro, dobro - zaustavi Koko bujicu njegovih

obavijesti.- Idemo na posao.Ubrzo se pokazalo što čupavi dječak smatra poslom.

Trebalo je čamac odvući na suprotnu stranu otoka, da bi se mogli odande otisnuti prema drugoj obali rijeke. Bio je to vraški težak posao, a Emil nije bio toliko jak da bi se pomoć njegovih mišica naročito osjetila. Ipak, poslije više od pola sata mučnih napora, čamac se našao s druge strane rta. Dječaci uđoše u nj.

Kao što se moglo i slutiti, Emil nije znao veslati, pa su Tomini i Kokovi žuljeviti dlanovi opet imali dosta posla. Srećom, sad im je bilo svejedno kamo će ih

vodena struja izbaciti, pa su puštali da ih rijeka nosi nizvodno veslajući sasvim lagano i primičući se polako obali. I kiša je prestala, ali je zato vjetar sve jače puhao a valići ih zapljuskivali.

- Treba imati motorni čamac - zanovijetao je Emil brišući neprestano naočale. - Mali motorni čamac. Motor od tri-četiri konjske snage. Četiri milje na sat. U tri čina! Tehnika. Dvadeseto stoljeće. Vesla u muzej.

Napokon se nasukaše nadrugoj, pješčanoj obali. Privezaše čamac i stadoše se ogledavati. Njihov se otok vidio u daljini kao mutna pjega. Sigurno su se bili spustili dva do tri kilometra nizvodno. Lavež koji se, dok su plovili rijekom, malo po malo gubio, sad se uopće više nije čuo.

- Idemo! - zapovjedi Koko. - Treba nam pola sata dok dođemo na mjesto nasuprot otoku. Ondje gdje je navodno - pas.

- A kako znaš da je taj pas baš Reksi? - upita Tomo i odmah se ugrize za usnu.

Koko samo zastane i ništa ne reče, ali Tomo ipak požuri naprijed da se malo odmakne. Emil se tiho zasmijulji. Njemu su ovi dječaci bili smiješni, ali i dragi. Volio je promatrati kako ozbiljno shvaćaju sve čega se prihvate.

Kad se opet začu pseće zavijanje, Koko potrča, a za njim i druga dvojica.

Iza velikog pješčanog brežuljka ugledaše malu, ruševnu kućicu od dasaka. Prozorski kapci su visjeli kao ranjena ptičja krila. Klimava vrata stenjala su i škripala pod naletima vjetrine. Iz limenog krova dizao se, kao velik kažiprst, naheren okrugao dimnjak.

U prozorčićima nije bilo nikakva svjetla i činilo se da nikoga nema unutra.

Pasji lavež načas umuknu. Očito da je pas osjetio kako se netko približava pa se smirio kao da premišlja. A onda se opet još bješnje razlaja.

- Tu smo! - reče Emil. - To je taj pas. Sto posto!

I ugledaše psa. Bio je to divan, velik, mrk ovčar, krutih, uspravnih očiju i lijepe, oštre njuške. Samo mu je dlaka bila pokisla i ponegdje se nakostriješila i umrljala od blata. Oči su mu sijevale u mraku kao krijesnice. Bio je lancem vezan uz kućicu, ali mu se lanac zapleo oko nogu i gotovo se uopće nije mogao micati.

Koko mu priđe na svega dva-tri koraka. Pas je,

nastojeći se propeti, pokazivao velike sjekutiće, lajao i režao.

- Reksi! - blago reče Koko i oprezno ispruži ruku. - Reksi! Reksi! Nemoj lajati, Reksi. To smo mi.

Pas još jednom zareža, onda se smiri i nakrivi glavu kao da razmišlja.

- Reksi! - zovnu Koko još jednom i posve se primače.I tada pas poče odjednom veselo mahati repom i

tiho cviljeti. Onda obori glavu kao da očekuje da će ga tko po- milovati. Koko mu priđe i pogladi ga. Rep mu se još brže zavrti, gotovo kao elisa helikoptera.

- Reksi, Reksi - uzbuđeno je govorio Koko grleći ga.- To je on! Našli smo ga! - pljesnu Tomo rukama.- Jasno - kaza Emil. - Jasno kao što su dva i dva —

četiri.

XXV

ČOVJEK S BRAZGOTINOM

Onda su polako i oprezno prišli rasklimanim vratima i pokucali. Iznutra se nitko nije odazivao. Koko zakuca još jače, ali se unutra ništa ne pomače.

Vrata su bila vezana samo žicom i on je razmrsi. Sa škripom se otvoriše i dječaci uđoše u kućerak. Emil posvijetli džepnom svjetiljkom.

Unutrašnjost nije mogla biti skromnija i siromašnija. U kutu je stajala mala željezna peć i hrpa mokrih drva, nasuprot nje stari, vojački ležaj s dva prnjava i iskrpana pokrivača i s malo slame mjesto jastuka. Na drvenom zidu sklepana polica s hrpom požutjelih novina i nekolikim knjigama.

Emil nađe na prozoru prljavu petrolejsku svjetiljku, izvadi iz džepa šibice, kresnu jednu i užeže je. U mutnu, treperavu svjetlu petrolejke sobičak se činio još jadniji.

- Gle! - reče odjednom Tomo. - Kovčeg-čeg. Prinesoše petrolejku drvenom kovčežiću što je stajao kraj ležaja. O ručki je visjela ceduljica na kojoj pročitaše ime vlasnika: MARKO LUKARIĆ, SPLIT.

Dječaci ustadoše i pogledaše se. Emil, koji ipak nije bio u sve upućen i koji nije znao toliko koliko su Tomo i Koko slutili, samo je značajno škiljio kroz naočale gradio se kao da sve zna. A onda se Koko sagnuo i odlučno otvorio kovčežić.

Nisu ugledali unutra ništa osobito. Nekoliko Lukarićevih bilježnica, školske udžbenike, rublje, odijelo, i to je bilo sve. Povrh školskih knjiga stajala je »Knjiga o džungli« R. Kiplinga. Koko uze knjigu koju je i sam rado čitao i otvori je.

- Ah! Gledajte - reče on i pokaza otvorenu knjigu drugoj dvojici.

Na prvoj stranici je pisalo neurednim rukopisom:

»Dragom prijatelju Marku Lukariću za sjećanje od Mirka Komana iz Zagreba; Split, 25. srpnja.«

- Sve se poklapa - izusti Koko zadovoljno. - Znači da su ljetos bili zajedno na moru, u Splitu. Poslije toga je trebalo da se Marko preseli u Zagreb, da stanuje kod Komanovih... a, mjesto toga, mjesto toga... on stanuje ovdje, u ovoj kolibi, ne ide, očito, uopće u školu, a Barbarossa ide u dvije škole...

- Ha! Ha-ha! - nasmija se Emil stavljajući petrolejku opet na prozor. - Barbarossa! Jeste mu našli ime! Ali ime nije važno. Važno je da se tajna objasni. Treba rasvijetliti slučaj, tako se to kaže. Ako mene pitate za mišljenje, ja ću vam reći što mislim. Vrlo jednostavno. Taj vaš Barbarossa prisiljava Marka Lukarića da živi ovdje i zabranjuje mu da se pojavljuje u gradu. Razlozi još nepoznati. Ucjena. Prijetnje. Zastrašivanje. Skriveni planovi. Prijevara. Sve se to događa. Pogledajte samo svaki dan u novine...

- Ali otkud ovdje Reksi? - zapita Tomo kad ugleda njušku psa koji je žalosno virio kroz vrata. - Kako da nije s vlasnikom nego je ovdje?

- Možda ga Lukarić ne pušta, tko zna - zamišljeno dobaci Koko. - Uostalom, ne smijemo biti nestrpljivi. Kad smo već ovoliko saznali, treba još malo pričekati i sve će biti jasno.

- Što predlažeš? Treba plan. Bez plana nema ništa. Uspjeh - to je plan - reče Emil i zaškilji.

- Predlažem da sačekamo ovdje Marka Lukarića - sve- čano izgovori Koko. - To je najjednostavnije i najsigurnije. Kad on dođe, sve će se razjasniti.

- Ako dođe - značajno napomene Emil.- Ako dođe - kao jeka ponovi Tomo.

Koko odmahne rukom kao da smatra da je suvišno s njima razgovarati i sjede na ležaj u čvrstoj nakani čekati, bude li potrebno, sve do zore. Ali nisu morali dugo čekati.

Prvo je Reksi povukao njušku s vrata i uzvrtio se nemirno pred kućom zveckajući lancem i tiho cvileći. Onda su se začuli teški koraci. Netko se približavao kući. A taj netko, sudeći po teškom batu koraka, morao je imati stotinu kilograma. Je li to mogao biti Marko Lukarić! ?

- Mene je opet strah! - tiho šanu Tomo.- Pssst! - reče Koko.- U tri čina! - izusti Emil.Koraci odjednom zastadoše. Zastade i dah

dječacima. A onda se oglasi dubok, muški glas:- Bok, Reksi. A gdje nam je naš Marko? Gle, u kući je

svjetlo. Nije moguće da je stigao prije mene, obješenjak jedan. Kako se samo brzo izgubio. Vidiš ti njega. Hej, Marko. Marko- o-o!

Ali, kako se nitko od dječaka, naravno, ne odazva, teški koraci se primakoše vratima i snažna ruka gurnu u stranu trošna vrata. Na vratima se pojavi neznanac.

Tomo jedva zatomi uzvik, Emil skide naočale da ih obriše i bolje promotri došljaka, a Koko se stade češati iza uha. Nije bilo sumnje da je on, Koko, odnekud poznavao pridošlicu, ali se nikako nije mogao sjetiti odakle. Bio je to silno krupan i visok čovjek, prava ljudina; usko lice bilo mu je obraslo velikom, riđom bradom, duga kosa mu padala gotovo na ramena a ispod gustih obrva prijeteće gledale duboke, tamne oči; ali ono što je bradonji davalo okrutan izražaj, bila je duboka brazgotina koja se protezala lijevom stranom lica, od sitnih, uskih usana do velikog, klempavog uha.

Bradati došljak namršti obrve i uđe u sobu koja od njegove stasite pojave postade još tješnja. Priđe ležaju, stavi šake na kukove i upita tako gromoglasno da se zaleluja stijenj u petrolejskoj svjetiljci na prozoru.

- Što ovo znači? Tko ste vi? Što radite ovdje, a?Nekoliko trenutaka ni jedan od dječaka nije mogao

doći do daha, a kamoli do riječi.I onda se Koko odjednom sjeti gdje je već vidio

bradonju! Ta široka ramena, taj visoki stas i osobito kosa koja je kao u žene padala na ramena! Ne, nije moglo biti nikakve sumnje: bio je to čovjek koga je prošle noći sreo na stepenicama što vode prema Alagićevoj ulici. Bio je to čovjek koji je, vjerojatno, onako prestrašio Mirka Komana, zvanog Barbarossa, i izmamio mu onaj stravični vrisak na usta. Tko zna zašto, Koka nekako ohrabri što već pozna ovog neznanca i on ipak skupi odvažnosti odgovoriti:

-Oprostite... - uzmucao se. - Mi smo, ovaj... na primjer.... kako da kažem... nemojte se ljutiti Mi, zapravo, čekamo Barbaros... ne, hoću reći, mi čekamo Marka, Marka Lukarića...

-Marka?! - zagrmi bradonja. - Znači da me je ipak izdao! Vražji balavac.

-Mi smo, na primjer .... zapravo... - petljao je Koko ne znajući ni sam što bi htio reći...

-Izdao me! - govorio je bradonja kao za sebe. - A obećao mi je..

-Mi nismo krivi - nastavi Koko bojažljivo. - Mislim da nije ni on, to jest, na primjer, koliko ja znam...

-Tako je - odvažno upade Emil. - Stjecaj okolnosti. Obični stjecaj okolnosti. Bez predumišljaja, vjerujte.

-Vjerujte-te - tiho jeknu Tomo.-Šutite! - prodera se bradonja i stijenj u petrolejki

tako zadrhta da se plamičak malne ugasi. - Šutite kad vas ne pitam. Dakle, je li vas poslao ovamo Marko ili nije? Čuvajte se ako mi slažete!

-Kako da vam kažemo - pokuša objasniti Koko gledajući u pod. - Mi njega uopće ne poznamo... Nismo ga nikad vidjeli, znate. Sad smo otkrili da ovdje stanuje... »Knjiga o džungli«, znate. Nismo imali pojma da je kod vas, na primjer .... ni Reksi...

-Aha! - reče bradonja malo blaže i tiše. - I što biste sad htjeli? Vi ga tražite, zar ne, njuškate? Znajte da mrzim njuškala. Sa mnom nema šale.

-Idemo kući - šapnu Tomo i spuznu s ležaja.-Mi ne njuškamo - reče Koko odlučno. - Htjeli bismo

mu pomoći... ozbiljno... da se to sve riješi... znate...- Stjecaj okolnosti - doda značajno Emil.- Sušajte vi - reče bradonja ozbiljno ali dosta

ljubazno. Hajde da se nešto dogovorimo. Ja volim čiste poslove. U maloga Marka imam veliko povjerenje, njemu vjerujem više nego vama...

Vama bi bilo smiješno kad bih vam rekao zašto sam njemu odmah povjerovao. Ali možda mu vi zaista želite pomoći. On je vrlo, vrlo nesretan dječak, ja to znam. Ako ste mu došli da pomoći, i ja ću vama. Ali ako me vučete za nos i hoćete njemu podvaliti - onda me se, bome, čuvajte.

I plećati bradonja snažno lupi šakom po stolu.Koko je bio na sto muka. Vrpoljio se na ležaju ne

znajući što učiniti. Bojao se da čudnom bradonji ispriča cijelu istinu jer nije znao kakvu on ulogu ovdje igra i na čijoj je zapravo strani. Jedino je znao da ga se Barbarossa sinoć onako užasno uplašio pa je pomislio da neće pogriješiti bude li se okomio na Mirka Komana.

- Znate - poče on odlučno - mi znamo da Marko ima neprijatelja. Jedan od njih je Mirko Koman koji bi... koji bi Marka najradije utopio u žlici vode, na primjer...

- Tako je - kaza odjednom bradonja izmijenjenim glasom - sad vam vjerujem. Ja znam za toga vražjeg balavca Mirka Komana. Meni je Marko rekao da mu je taj Mirko Koman neprijatelj. Strašno ga je zanimalo da li je taj Koman već u Zagrebu. Bio je negdje u Njemačkoj. Pokazao mi je gdje ovdje stanuje. Sinoć smo išli onamo da vidimo. Ja sam sam otišao do kuće u Alagićevoj ulici poviriti... Jedan me se dječak, ondje u grmlju, pred Komanovom kućom tako uplašio da je vikao kao da ga kolju. Morao sam pobjeći. Bio sam uvjeren da je baš to

bio Mirko Koman. Danas je Marko odlučio da sam ode pogledati. Pratio sam ga gore u Alagićevu ulicu. Ja sam ostao na straži, kod stuba, a on se prišuljao kući. Nije ga dugo bilo. Dodijalo mi je čekati i otišao sam do one kuće da pogledam. Nigdje ga nisam našao. Kao da je u zemlju propao. Požurio sam ovamo. Kad sam ugledao svjetlo, pomislio sam da se već vratio. Zabrinut sam jer ne znam što je sad s njim, što mu se dogodilo...

»I taj pravi Marko svašta laže i izmišlja«, mislio je Koko. »Zašto je izmislio da je Barbarossa u Njemačkoj kad je dobro znao da su mu samo roditelji u Münchenu. A opet, kad je dobro znao da je u Zagrebu, koga se vraga šulja oko njegove kuće? Tko bi se tu snašao...«

- Recite vi meni! - nastavi bradonja - recite vi meni, napokon, kako ste vi mene ovdje pronašli i kako vi mislite pomoći malome Marku? Pričajte sve što znate, pa ga onda idemo potražiti.

Koko se dugo vrpoljio na trošnom ležaju. Ohrabriše ga dobrodušni glas krupnog bradonje i njegovo sve ljubaznije držanje. Odlučio je da je bolje ne petljati, skrivati i izmišljati, već istresti pravu istinu. Ionako je sve bilo dosta zamršeno, pa čemu još nepotrebno zapetljavati?

I čupavi dječak, kako je najbolje znao i umio, ispriča sve što se dogodilo u posljednja tri dana, ispriča cijelu pripovijest o dječaku s dva imena i prezimena, te o njihovim pothvatima u »operaciji Barbarossa« i o tome kako su bili našli na otoku Markovu bilježnicu i kako ih je ovamo doveo Reksijev lavež.

Nije bradonja bio jedini koji se čudio. Emil je sve više u čudu širio usta iako je škiljio u stranu i pravio se kao da ga Kokova priča ne zanima ili kao da je u nju dobro upućen. A za bradatog je čovjeka očito gotovo sve što je Koko ispričao bilo pravo pravcato otkriće.

- Vidiš ti Marka - rekao je bradonja zamišljeno. - Ja sam mu potpuno vjerovao, odmah sam mu vjerovao zbog... ne, neću vam reći, rugali biste mi se. Pa i sad

vjerujem da je pošten dečko; samo je strašno nesretan. Tko bi mislio da skriva tako veliku tajnu! I, zapravo, mi još uvijek ne znamo tu tajnu. Vidite, ja sam njemu koješta ispričao o sebi, pričao sam i ono što nikome živome nisam još rekao. Znate da svatko ima svojih tajni... A on se, vidite, nije usudio reći... Rekao je samo da ga taj Koman mrzi, jer je on u školi bolji u svemu od njega, rekao je da ga i Komanovi roditelji mrze, i sve tako nešto, već sam i zaboravio... A znate li kako sam se upoznao s Markom?

I bradonja polako i opširno ispriča kako je, prije desetak dana, jedne noći kad je puhao mnogo jači vjetar nego danas, bio na otočiću posred rijeke. Otišao se poslije podne okupati I biti potpuno sam, a predvečer se htio čamcem vratiti opet na ovu obalu. Ali se bila digla strašna oluja i valovi su mu vratili čamac na obalu. Kad se, negdje već kasno u noći, bio stišao vjetar, začuo je plač i cvilež. Nasred otoka, u šumarku, našao je dječaka koji je sjedio na drvenom kovčežiću, grlio velikog psa i plakao. Bili su to Marko i Reksi. Marko je tada ispričao da je pobjegao iz grada »jer ga ondje svi mrze« i da je odlučio živjeti sam sve dok ne umre od gladi. Bradonja ga je ozbiljno shvatio i ponudio mu da podijeli s njim ležaj u njegovoj skromnoj kolibici. Marko nije ni spomenuo da pas nije njegov. Proveo je tu čak osam-deset dana, šutio, ponekad plakao i najviše čitao »Knjigu o džungli« i neprestano spominjao kako bi bilo najljepše da ga rastrgaju divlje zvijeri u prašumi. Sve dok se nije jednog dana sjetio Mirka Komana i predložio bradonji da odu do Alagićeve ulice i pogledaju da li se njegov »krvni neprijatelj« vratio u Zagreb.

- I, kažete, večeras se naprosto izgubio? - upita Koko kad bradati čovjek dovrši svoju pripovijest.

- Jest - potvrdi bradonja - kao da je u zemlju propao. Kad mi je dodijalo čekati na stubama, obišao sam cijelu kuću. Mislim da je to broj dvadeset i dva. Vidio sam kroz prozor kako unutri jedna žena u crnini plače za stolom...

Ali Marku ni traga.- Teta Vera! - podviknu Koko. - Ako ona plače, znači

da se u međuvremenu opet nešto dogodilo. ’Ajd, idemo brzo natrag u Alagićevu da doznamo što se zbiva. Večeras se mora sve riješiti.

- Samo odlučno i smišljeno! Plan - to je uspjeh - složi se Emil.

- Hoćete li i vi s nama? - plašljivo upita Tomo bradonju.

- Hoću - složi se bradati čovjek - moramo potražiti Marka. Možemo povesti i Reksija, je li?Svi se složiše. Bradonja odveza Reksija s lanca, što pas jedva dočeka i poče veselo skakati i lajati. Četiri čovjeka i pas otputiše se prema velikom mostu koji je grad spajao s drugom obalom rijeke.

XXVI

OZBILJNA ISPOVIJEST

Profesor Gavrić je već bio obukao crnu pidžamu, razmaknuo malo crni zastor da bi ga izjutra lakše probudile prve sunčeve zrake i spremao se leći u crni krevet, kad na njegovim ulaznim vratima zazvoni zvonce.

Pogledao je začuđeno velike crne kazaljke na veliku crnu satu: bilo je već gotovo deset sati navečer i naprosto je bilo nevjerojatno da bi mu tko sad mogao doći u posjet. S ulice, uostalom, nitko nije mogao zamijetiti svjetla, jer su svi prozori bili potpuno zastrti neprozirnim zastorima. Nitko, prema tome, nije mogao točno znati da li je on kod kuće ili nije.

Ali je profesora Gavrića najviše zbunilo što je nepoznati noćni gost pozvonio pet puta zaredom. Bio je to ugovoreni znak za koji su znali samo njegovi najbolji prijatelji. A te je mogao na prste nabrojati. U Zagrebu, koliko se mogao prisjetiti, svega su tri čovjeka znala da na njegovim vratima treba zvoniti pet puta, ali ni oni ne bi u ovo doba dolazili. Možda mu se samo pričinilo? Profesor Gavrić osluhnu.

I tada se zvonce opet javi. Nije bilo više nikakve sumnje: zazvoniloje opet točno pet puta.

Nesigurnim korakom i nekako uplašeno on pođe otvoriti vrata. Pred vratima je, kaljav i mokar do kože, potpuno ulijepljene. odjeće i kose, stajao crni dječak koga isprva nije mogao poznati.

A onda odjednom pozna u njem učenika iz VII a, koji je i jučer bio kod njega i koga je pozvao da dođe kad hoće.

-Lukariću! - začudi se profesor Gavrić. - To si ti! Izvoli uđi. Pa ti si potpuno mokar, kao da su te izvadili iz rijeke. Uđi brže u sobu.

- Oprostite - zbunjeno reče crni dječak ne usuđujući se odići glave s koje je kišnica obilno kapala. - Oprostite, profesore. Nisam imao kamo otići... to jest, nisam se stigao skloniti... bio sam ovdje, u blizini, a tako je pljuštalo... vi ste mi jučer rekli da dođem kad hoću, pa sam mislio...

- Samo brže ulazi u sobu. Nećeš valjda da ti podnesem pismenu i ovjerenu molbu da mi uđeš u sobu - veselo će profesor Gavrić. - Meni je drago da si došao... Uđi u sobu. Odmah ću ti donijeti ručnik da se dobro istrljaš i osušiš, a dotle ću ti skuhati čaj.

I profesor Gavrić ugura učenika u sobu. Gotovo da je bio razočaran što je crni dječak došao samo zato što je pljuštala kiša. On ga je bio istinski zavolio i bilo mu je stalo do toga da se crni dječak sprijatelji s njim; i to ne kao s nastavnikom povijesti, već kao sa starijim prijateljem. Ali nije morao dugo čekati da se njegova želja i ispuni. Crni dječak, naime, nije bio došao čak iz drugog dijela grada zato što je lila kiša.

- Profesore... - neodlučno izusti dječak kad mu profesor Gavrić donese dva velika ručnika - htio bih vam nešto reći... nisam imao kome, nemojte me krivo shvatiti... žao mi je što vas gnjavim time, ali sam došao da mi pomognete...

- Izvoli, Lukariću, samo ti reci što hoćeš. Učinit ću sve što mogu. Cekaj samo da ti skuham čaj. Dobro se istrljaj ovim ručnicima, ozepst ćeš strašno...

- Molim vas, profesore, nemojte me zvati Lukarić - kaza odjednom crni dječak kroza stisnute zube i obori glavu.

- Zašto, zaboga? - začudi se profesor Gavrić.- Zato... zato što se ja tako ne zovem. To nije moje

pravo ime...Profesor Gavrić se namršti. Nije mogao vjerovati

svojim ušima ali se gradio kao da nije iznenađen. Također nije htio ništa zapitkivati jer je osjećao da je dječaku neugodno i da mu treba vremena da se snađe. Zato ga samo pogladi po mokroj, crnoj kosi i reče:

- Ti se samo dobro obriši i istrljaj, a ja ću se začas vratiti. Već sam stavio vodu da zakipi, i čaj će brzo biti gotov. Voliš li puno limuna?

Crni dječak zaklima glavom i pokuša se nasmiješiti. Profesor Gavrić iziđe hitro iz sobe.

Kad se profesor vratio u sobu s čajnikom i priborom za čaj, crni se dječak već bio dobro obrisao jednim ručnikom, skinuo mokru košulju i umotao se u drugi, suhi ručnik. Tresao se od studene jeze i nemira.

-Evo, popij dok je topao - reče prijazno profesor Gavrić i prijateljski potapša dječaka po ramenu. - E, jesi dobro pokisao... Što te natjeralo da se šetaš po ovakvu vremenu?

Crni dječak brzo diže glavu i na trenutak oštro promotri domaćina u crnoj pidžami. Profesor Gavrić već požali što je ovako otvoreno počeo zapitkivati i stade smišljati kako bi to ispravio. Ali crni se dječak očito nije više mogao obuzdavati i kriti u sebi ono što ga muči:

-Pobjegao sam od kuće - progovori on polako ledenim glasom.

Profesor Gavrić, koji je upravo srknuo čaj, zagrcnu se ali ne reče ništa. Odlučio je čvrsto dječaka ne obasipati pitanjima već saslušati samo ono što mu on dragovoljno kaže. Jer profesor Gavrić je dobro znao da je besmisleno u svakidašnjem životu igrati ulogu nastavnika i neprestano zapitkivati i dijeliti savjete.

- Pobjegao sam od kuće - ponovi crni dječak neodlučno. - Nemojte misliti da se radi o gluposti... o nekoj djetinjariji... da sam čitao u knjizi kako je zgodno pobjeći od kuće... ne, morao sam... imao sam ozbiljnih razloga...

-Vjerujem - reče profesor Gavrić i sjeti se kako je već jučer pomislio da taj dječak nosi u sebi neku veliku

tajnu - vjerujem ti. Vidim da si ti ozbiljan.Dječak prvi put otkako je došao posve podiže

glavu. Oči su mu bile crvene od plača, usne mu drhtale.-Znate, ja... - otpoče on drhtavim glasom. - Ja... to

je užasno, to je grozno... ne mogu... ne mogu!...I on se gorko rasplaka. Profesor Gavrić ustade i

zbunjeno se ushoda po sobi postajkujući svaki čas pred dječakom i ne znajući što učiniti.

- Ako misliš... ako misliš da ti ja mogu pomoći - prozbori napokon profesor piljeći u strop - ako imaš povjerenja u mene... reci, molim te, što te muči... hajde, čovjek mora biti jednom hrabar, odluči se i gotovo! Poslije ti je mnogo lakše.

- Ja bih vam htio sve reći - jecao je crni dječak - ali me stid... ne znam kako početi, odakle... stid me je i strah me je... mislio sam neprestano da će se dogoditi neko čudo, ali sad znam da sam propao... došlo je pismo, znate, od mojih, iz Münchena... sad je sve gotovo... teta Vera već zna...

I crni dječak se opet rasplaka i ušuti. Silno se tresao pod velikim ručnikom, jecao i šmrcao, ali večeras nije mogao ni slova protisnuti. Prolazili su trenuci, minute. Možda je tako proteklo i pola sata. Čaj se hladio, a nitko ga nije pio.

- Znaš što - reče odjednom profesor Gavrić primaknuvši stol sasvim do dječaka i naslonivši se na njegov stolac - imam jedan prijedlog. Jučer sam ti rekao, jučer sam naslutio da ti znaš što znači kad čovjek skriva neku tajnu... kad mu je u srcu nešto što mu zagorčava život. Eto, shvatio sam da ti razumiješ što sam htio reći. I nisam se prevario. Ti imaš svoju tajnu koja te muči, ali je isto tako imam i ja... Tajnu koja će me možda mučiti do groba. Slušaj me dobro, ispričat ću ti ono što nisam nikad nikome pričao. Možda će ti biti lakše da onda i ti meni kažeš što tebe tišti...

Crni dječak polako podiže glavu i zagleda se suznim očima u profesora. A onda tiho izusti:

r- Znam, vaša žena i sin... od bombi, u ratu...- Ne, varaš se - reče profesor Gavrić. - I to je, istina,

užasna tragedija u mom životu, naravno, ali za nju ja nisam kriv... tu nisam mogao ništa učiniti, ništa pomoći... ali jednom, drugi put, kad sam mogao pomoći... o tome bih ti pričao... to još nikada nitko nije čuo...

Sad dječak obazrivo ušuti, otra dlanom oči i stade iščekivati da profesor Gavrić nastavi svoju ispovijest.

- Bilo je to u ratu - tiho otpoče profesor gledajući ne- tremice u jednu točku na stropu - bilo je to već potkraj rata. Ja sam već bio, moglo bi se reći, stari ratnik. Bili smo u napadu, jurišali smo na neprijateljski položaj. Odjednom smo se, na rubu šume, našli sami Milan i ja... Milan je bio moj stari znanac i prijatelj. Kad samo pomislim kako je to čudno. Zajedno smo išli u školu, zajedno smo studirali, zajedno služili i pod kraj rata smo se opet našli u obrani domovine. Zamolili smo zapovjednika da nas više ne rastavlja. I onda smo se zatekli pred onim položajem...

Profesor je Gavrić neko vrijeme šutio a onda nastavi uzbuđeno i sve tiše:

- Neprijatelj je otvorio vatru iz rova. Oko nas je palo nekoliko bojovnika. Između mene i Milana poginuo je i naš strijelac koji je pucao iz strojnice. Kad je strojnica umuknula, neprijatelj je otvoriojoš žešću vatru po nama. Počele su pljuštati mine iz bacača.. Tada vidjeh - tu profesor Gavrić gotovo ostade bez daha - kako ispred Milana poleti zemlja uvis i sasu se po njemu... mina pade i pokraj mene i zatrpa me... nisam bio siguran jesam li ranjen u nogu ili nisam... Onda sam čuo kako Milan, stenje... »Treba uzeti strojnicu«, Čuo sam kako je Milan doviknuo s mukom. »... pucati po rovu... to nam je jedini spas, ja sam ranjen...« »Ne mogu do strojnice«, povikao sam ja, »i ja sam ranjen u nogu « Neprijateljska vatra je jenjala. Bio je to loš znak. Spremali su se u napad, na juriš, na nas... I onda, ja sam se okrenuo i otpuzao u šumu...

Dugo je šutio profesor Gavrić, a crni se dječak nije usudio ništa pitati, već je opet počeo drhtati. Čaj je već bio potpuno hladan, a šalice nedirnute. Crni je dječak buljio u čovjeka u crnoj pidžami a čovjek u crnoj pidžami buljio u strop.

-Kad sam već bio u sigurnom zaklonu daleko od rova.... pogledao sam prema mjestu gdje sam ostavio Milana.... bilo je potpuno izrovano od praska granata... njega više nije bilo - produži napokon profesor Gavrić a brada mu zadrhta.

- Tada sam prvi put shvatio da uopće nisam ranjen... Dopustio sam da neprijatelj usmrti mog prijatelja...

- Ja... htio bih vam reći... - zamuca crni dječak ali se samo ugrize u usnu ne znajući što reći, ne znajući čak da li misli više na profesorovu strašnu pripovijest ili na vlastite nevolje.

- A znaš li što je najgore? - nastavi odjednom profesor Gavrić zažarenih očiju i stisnutih obrva.- Najgore je ono što sam mnogo kasnije shvatio... Znaš li što sam mislio u onom času kad me je Milan zvao da mu pomognem i prihvatim strojnicu? Mislio sam na našu zajedničku prošlost: on je bio uvijek bolji učenik od mene, bio je bolji student, bio je bolji profesor, i u ratu se više istaknuo, imao je veći čin, bio je svugdje i uvijek omiljen...

Gavrić opet zašuti a onda doda potmulo:- Zamisli, on me zvao da mu pomognem, a ja sam

mu u tom času bio zavidan... i zato nisam prihvatio strojnicu i otvorio vatru na rov. A pomogao bih mu, ranjenome, da se povuče u zaklon... Sve iz zavisti... jer, kukavica nisam bio, ja se nisam bojao za svoju glavu, dobio sam i dva odličja za hrabrost, znaš... ali, ja mu zapravo nisam htio pomoći... Eto, to je moja strašna tajna... pomisao na to gora je i od pomisli na smrt moje drage žene i djeteta pod ruševinama... Eto, sad znaš...

Crni dječak je zbacio ručnik s ramena i naglo skočio sa stolca. Svaki mu je mišić na tijelu drhtao kao da ga

trese električna struja..- Profesore - govorio je uzbuđeno - ... profesore... to

je užasno... mislim, hoću reći... ne samo to vaše, ne samo smrt vašega prijatelja... nego, oh, sad ću vam zbilja sve reći... jedino me vi možete razumjeti... ne mogu više izdržati... Sve ću reći...

Profesor Gavrić šutke obgrli uzdrhtalog dječaka i posjedne ga opet na stolac. Mutnim je pogledom motrio crne dječakove oči i nestrpljivo čekao da se i dječak ispovjedi i da mu on pokuša pomoći - kad već ne može pomoći sebi.

- Znate... prije deset dana... - otpoče crni dječak nesigurno. - To jest... Ne, počet ću iz početka... Mama, tata i ja išli smo ovoga ljeta na more, u Split... kod tete Vere... i...

U tom času zazvoni zvonce na stanu profesora Gavrića. I to ne pet puta. Zvonilo je pomamno, bez prestanka, kao da ga je tko čvrsto, do kraja utisnuo a opruga popustila. Profesor ljutito skoči na noge i poleti u predsoblje začepivši prstima uši. Cijeli je stan odjekivao od neprekidne i nepodnošljive zvonjave.

- Tko je? - prodere se profesor otresito.- Mi! - zabruja vani nekoliko glasova, ali zvonjava

ne prestade. - Mi smo... otvarajte!Profesor Gavrić bijesno razjapi vrata.

XXVII

BRZO, DEČKI! BRZO!

- Što ću sada? Što ću sada? - ponavljala je teta Vera kroz plač, a na stolu, gdje su uvijek stajale križaljke, mjesto vulkana i rtova nalazilo se sad malo jezero, jezero od suza.

Tko zna koliko je vremena već bila provela u ovome jadnom položaju. Otkako je primila brzojavku nije se mogla smiriti. Pred očima joj je neprestano bila prazna soba u kojoj nije bilo nećaka. Sjećala se s užasom njegova sinoćnjeg krika i uzalud se pokušavala dovinuti čega se dječak bio toliko silno uplašio. Bojala se, iznad svega, da će sva krivnja pasti na nju, a znala je da ništa ne može učiniti. Slaba su joj utjeha bile riječi onoga dragog dječaka, Emila, koji je tvrdio da se tu uopće nije riječ o Reksiju i da ona nije nimalo kriva. Samo da još prođe ova večer, mislila je, i sutra ujutro će odmah otputovati u Split, sjesti na terasu kraj mora i u miru riješavati križaljke.

I tako sijeda žena, nagnuta nad stolom, nije ni zamijetila kako je netko uporno promatra kroz prozor. Par radoznalih očiju dugo je motrio njen sijedi potiljak koji se tresao od plača. Jedna se ruka primakla prozoru kao da će zakucati a onda opet naglo uzmakla u mrak. Jedna je prilika šmugnula u živicu i nestala u mraku. A sijeda žena je opet ostala sama i plakala.

Kad je napokon zazvonilo kućno zvonce, isprva ga nije ni čula, a onda se trgnula i drhtavom rukom pokušala obrisati uplakane oči. Nesigurnim korakom, klecajući u koljenima, prišla je k vratima i oprezno ih otvorila.

Vani ugleda tri dječaka a za njima krupna neznanca

obrasla u gustu bradu.- Emile! - obveseli se ona poznavši Koka iako mu je

pokisla kosa bila još pripijena uz tjeme.Pravi se Emil gotovo sruši nauznak u blato od

silnoga zaprepaštenja. Otvaraju se vrata nepoznate kuće, na njima se pojavljuje nepoznata žena, koju sigurno nije nikad u životu vidio, i ona ga odmah oslovljava po imenu kao da su stari znanci!

A Koko se, ma koliko da je bio uzbuđen, nasmiješio kutom usana gledajući krišom zaprepašteno Emilovo i Tomino lice. Dok je još premišljao hoće li im odmah reći kako se on sam, tko zna zašto, izdavao pred tetom Verom za Emila, dogodi se nešto što ga preduhitri.

Reksi, koga je bradonja vodio na lancu, počeo je vući što je snažnije mogao čim su se približili stubama koje vode u Alagićevu ulicu. A kad su se primakli kući broj dvadeset i dva, bradati je čovo morao upotrijebiti svu svoju snagu - koja baš nije bila mala - da bi zadržao psa koji se pokušavao otrgnuti s lanca.

Ali kad je Reksi začuo uzvik tete Vere, više ga nitko nije mogao zadržati. Načas se ukipio, naćulivši uši, a onda snažno potegnu lanac. Bradonja je posrnuo na klisku tlu i ispustio ga.

U dva se skoka pas našao na kućnom pragu i veselo počeo skakati na nju pokušavajući je liznuti velikim, crvenim jezikom. A kad se dosta naskakao, jurnuo je u sobu, u trku onjušio sve kutove, propeo se prednjim nogama na stol u sredini, zabacio glavu i zatulio iza glasa. Kao da tako najavljuje cijelom susjedstvu da se vratio u svoj dom.

- Emile - mucala je zapanjena žena kojoj su sad suze sasvim presušile iz očiju - ti si ga doveo! Reksi je opet tu... oh, kako sam sretna... ah, bar se on vratio... Hvala ti, kažem ti ja, Emile, hvala...

Koko stane na nogu Emilu, koji je zaustio da nešto kaže, i prošapta mu na uho: »Morao sam izmisliti neko ime. Uzeo sam tvoje. To nije sad važno. Nemoj da još

zapetljavamo...« a pravi je Emil ozbiljno klimnuo glavom i odgovorio mu u uho: »Konspiracija. Razumijem. Šutnja je zlato...«

Kad se sijeda žena napokon sabrala, pozva cijelo dru- štvance da uđe u sobu. Ali još nikako nije skidala zadivljenih pogleda sad s Reksija sad s Koka koji se propinjao na prste od ponosa.

- Nemamo mnogo vremena - reče Koko važno - došli smo samo da vidimo ima li što novo. Gdje je Barbar... to jest, Mirko? Gdje je Mirko?

- Eh, kad bih bar znala - uozbilji se opet sijeda žena i sumnjičavo pogleda bradatog čovjeka kao da ne zna što sve smije govoriti pred neznancima.

- Nemojte se ustručavati - reče joj Koko. - Sve su ovo moji ljudi. Možete slobodno pred njima govoriti. Oni meni pomažu.

- Oh, kažem ti - sjeti se sijeda žena i potrča prema stolu - skoro sam zaboravila. Evo, pogledaj što sam dobila.

I ona pruži Koku brzojavku koja ju je bila toliko uz- budila. A čupavi dječak važno pročita naglas:

»Dolazimo noćas u jedan četrdeset i pet stop sve vas vole mama i tata.«

- Vidiš, kažem ti ja - reče žalosno teta Vera.- Pa što? - začudi se Koko. - Što to znači? Vrlo važno.

Oni se vraćaju iz Münchena, i gotovo. Što to mijenja? Svejedno je.

- Ali Mirka nema! Nestao je opet kroz prozor. Po onoj kiši... Tko zna gdje je sad, kažem ti ja. Što će mi oni reći kad se vrate? Zar sam tako pazila na njihovo dijete... Uh, poludjet ću. Što da radim?

- Aha! - dobaci pravi Emil značajno. - Sad imamo dva minusa. U tri čina! Komplikacije rastu.

- A jeste li možda vidjeli nepoznata dječaka u blizini kuće, gospođo? - zapita bradati čovjek.

- Nikoga ja nisam vidjela, kažem vam. A kako i bih? Mislim samo što ću njima reći kad noćas doputuju i ne

nađu sina kod kuće...- A gdje je on? - drznu se upitati Tomo.- Gdje je, gdje je! - raspali se Koko. - Prestani

zapitkivati gluposti. U tome i jest što ne znamo... aha, sad sam se sjetio.

Koko se duboko zamisli češući se lijevom rukom iza desnog uha. Naravno, ništa nije mogao sigurno tvrditi, ali se isplatilo pokušati. Nitko ništa ne upita i on sam nastavi:

-Mislim da znam gdje bi Barb mislim, Mirko... gdje bi Mirko mogao biti.

- Oh, Emile - oduševljeno izusti teta Vera, a pravi se Emil namršti i srdito zaškilji kroz staklo.

Sijeda je žena odmah poletjela da se obuče, ali ju je Koko nagovorio da ostane kod kuće, jer će oni zacijelo morati obići nekoliko mjesta a njezin bi se nećak mogao u međuvremenu vratiti. Bit će bolje da pripazi na Reksija - da ne bi opet odlutao od kuće. Teta Vera se složila i društvo se od nje oprostilo. Pravi se Emil nije propustio zlobno predstaviti kao Koko i lukavo zaškiljio.

Tek što odmaknuše od kuće, Tomo upita:- Onda, Koko, kamo idemo? Nisi li ti to samo

izmislio... zbog te žene... da je umiriš, a?- Izmislio! - planu Koko - izmislio! To ti svašta

izmišljaš, a ne ja! Ti si izmislio kako si našao Lukarićevu bilježnicu na otoku, a našao ju je zapravo Emil. Oh! A tko ti je kriv što si jučer sjedio na ušima kad smo bili u taksiju... Ali ja nisam. Ja uvijek, na primjer, dobro otvorim oči, uši, i onda...

- Nemojte se sada prepirati - reče ozbiljno bradati čovjek kad dođoše do tramvajske postaje. - Misliš li zbilja da bi mogao naći toga dječaka, Mirka Komana?

Koko ispriča kako je jučer čuo, dok su sjedili u taksiju nedaleko od kuće profesora Gavrića da je profesor na rastanku rekao Mirku Komanu da mu opet svrati u posjet »kad god hoće razgovarati ili kad ga što treba«. Po Kokovom mišljenju Mirko Koman, zvani

Barbarossa, bio je ovih dana vrlo povučen i osamljen, i nije imao nikoga kome bi se mogao obratiti. Zato je bio uvjeren da je Mirko, čim je opazio da je stigla brzojavka iz Münchena, odmah otišao profesoru Gavriću.

Na tramvajskoj postaji se oprostiše na neko vrijeme od bradatog čovjeka. On se odlučio vratiti u svoju kolibicu na drugoj obali rijeke, jer je slutio da bi se možda Marko Lukarić mogao vratiti kući i uplašiti kad ne zateče ni njega ni Reksija. Dječaci mu obećaše da će ga posjetiti još noćas i obavijestiti o onome što se u međuvremenu dogodi.

I onda trojka krenu u drugi dio grada, u noćni posjet nastavniku povijesti profesoru Gavriću.

Kad je profesor Gavrić onako bijesno otvorio vrata, prvi se snašao Emil koji se iza svojih debelih naočala osjećao sigurniji pred srditim nastavnikom nego druga dvojica.

- Mi nismo došli slučajno. Slučaj ne postoji, znamo. Uzrok je našeg posjeta ozbiljan. Povijesna nužnost. Povodje sumnja da se kod vas nalazi Mirko Koman, dječak s dva imena i prezimena. Vi ga znate pod imenom Lukarić, Marko Lukarić. Podvala. Prijevara. Trik. Zavaravanje...

- Što vi hoćete od mene? - vikao je profesor Gavrić.- Je li kod vas, na primjer, Barbarossa... hoću reći

Mirko, to jest Marko...A u tom se času u sobi iza profesorovih leđa začu

neki šum, zveket, lomot, buka, i profesor Gavrić i sva tri dječaka požuriše u sobu. Imali su što i vidjeti!

Crni dječak, gol do pasa, poletio je do prozora, u očitoj nakani da umakne tim putem kao da je već bio naviknuo da tako izlazi iz kuće. Bio je već razmaknuo teške zastore, prevalivši stolić s priborom za čaj, ali nikako nije uspijevao otvoriti prozor jer je, u žurbi i strahu, okretao prozorsku kvaku na suprotnu stranu.

- Stoj ! - povika odjednom Koko zakoračivši nasred sobe. Ne moraš bježati. Marko Lukarić je živ!

Ove riječi, koje je Koko bio izgovorio tako odlučno i glasno kao da ih je već dugo spremao, preneraziše očito sve nazočne. Lica dječaka se izdužiše, a profesor Gavrić uzvi obrve ne zamjećujući krhotine svoga skupocjenog čajnog pribora. Nekoliko trenutaka je vladala grobna tišina i čulo se jedino kako vani kaplje kišnica sa strehe.

A tada se crni dječak polako odmače od prozora i mačjim korakom priđe Koku. Primače se licem tik do Kokova dugačka, kvrgata nosa i protisnu kroza zube:

- Lažeš !Koko isprva ustuknu za cio korak, ali se onda pribra

i priđe izbezumljenome crnom dječaku koji se opet počeo tresti. I pokuša mu sve objasniti. Govorio je vrlo nevezano, zamuckivao, stotinjak puta bez razloga rekao »na primjer«, češao se iza uha, galamio i šaputao. Premda ostalima nije bilo jasno sve što je htio reći, crni je dječak, zvani Barbarossa, očito dobro razumio Koka. Oči su mu se sve više širile, prestao je drhtati i, kad je Koko završio svoju priču koja je zapravo nila nalik na ratni izvještaj o »operaciji Barbarossa«, crni ga je dječak zagrlio i izljubio.

- Hvala ti, hvala... ne znaš kako sam ti zahvalan... Ja sam znao da će se dogoditi neko čudo... I Reksija si našao! Ah, kako sam sretan.

- Samo, sad još nismo gotovi - ozbiljno doda Koko oti- majući se iz zagrljaja. - Treba, na primjer, pronaći Marka Lukarića. On je, očito, dolazio do tvoje kuće u Alagićevoj ulici i tražio te... Tako kaže bradonja, znaš. Kad te nije bilo ondje - nestao je. Možda ti znaš kamo je mogao otići? Pa ti ga zapravo jedini i poznaješ. Mi ga, zamisli, nismojoš ni vidjeli!

Crni dječak se duboko zamisli.Profesor Gavrić nije htio pokazati koliko ga zanimaju

pojedinosti ove neobične priče koja je, kako mu se činilo, u početku bila užasno ozbiljna, a sad se sretno svršavala; kao i uvijek, odlučio je da neće ništa zapitkivati, ali je vjerovao da će mu njegov mali cmi

prijatelj već jednom sve potanko ispričati i odati tajnu o kojoj je počeo govoriti prije nego su upali njegovi drugovi. Emil je škiljio kroz naočale i mislio o tome da li je on samo slučajno našao bilježnicu i kapu Marka Lukarića ili je to bila »povijesna nužnost«. Tomo je srdito grickao usne ljuteći se na Koka što on neprekidno govori samo u svoje ime kao da on, Tomo, u cijelome pothvatu nije ni prstom maknuo.

- Jao! - viknu odjednom crni dječak i naglo skoči sa stolca.

- Nije moguće... Nije, valjda, moguće... Ta on možda misli... Marko možda misli da sam ja mrtav... Da je on kriv... A u tom slučaju... Oh, to je grozno... U tom slučaju znam što će napraviti... Uvijek je govorio da će to napraviti ako ikada... Brzo, dečki! Brzo! Idemo, brzo! Možda još stignemo...

I ne oprostivši se od zbunjenog nastavnika u crnoj pidžami, Mirko Koman, zvani Barbarossa, izletje iz stana kao tane. Kao da ih je povukao neki veliki magnet, poletješe za njim i ostala trojica, Koko, Emil i Tomo, iako nisu ni slutili kamo ih vodi crni dječak.

XXVIII

NE DIRAJ LAVA DOK NE SPAVA

Sprijeda su trčali Koko i crni dječak, a za njima su, što su brže mogli, kaskali Tomo i Emil. Koko je neprekidno pogledao crnog dječaka koji je trčao rame uz rame s njim i nije ni sam znao što da u tim trenucima misli o njemu.

Poslije tri beskrajno duga i neizvjesna dana kad su bili gotovo neprijatelji, sad je odjednom doživio da ga crni dječak prijateljski grli i zahvaljuje mu kao da mu je učinio tko zna kakvu uslugu. A zapravo je Koko mislio da će ga Barbarossa tek sad zamrziti, da će biti nesretan što je proniknuo u njegovu tajnu. Naravno, Koko je bio silno nestrpljiv da iz prve ruke, od samoga Barbarosse, čuje sve pojedinosti. Istina, hrabro je izvalio: »Marko Lukarić je živ!«, ali nije mogao ni u snu pomisliti da će to tako djelovati na tajanstvenoga crnog dječaka. Nije valjda taj nesretni Barbarossa odista htio i pokušao ubiti Marka Lukarića? I zašto? I zašto se onda Marko Lukarić šulja oko njegove kuće, zašto bradonja tvrdi kako je Mirko Koman tobože u Njemačkoj? Zašto, zašto - stotine pitanja se rojilo Kokovom glavom, ali se on samo smješkao kao da sve razumije, pa čak nije ni pitao kamo trče.

- Kamo idemo? - pitao je dotle Tomo druga s naočalama misleći da će svaki čas pasti od umora. - Je li?

- Ne zna se - odvrati Emil mirno. - Neizvjesnost. Izne- nađenje. Nesvakidašnji doživljaj. Pustolovina. Romantika. Kao da nismo u dvadesetom nego u osamnaestom stoljeću. Ha-ha. Baš je dobro. U tri čina! Nije monotono!

- A jesi li ti razumio što su on i Koko pričali? Tko je mrtav-tav a tko živ? - pitao je dalje Tomo.

- Ne zna se - opet će Emil. - Čini mi se da je ovaj... kako ga vi zovete, Barbarossa... prilično živ... A za drugoga ne znamo. Vidjet ćemo. Tko se zadnji smije, najslađe se smije. Ha- ha.

- Ali ja bih morao kući - dobaci Tomo zabrinuto. - Mama će se brinuti. Ne zna gdje sam...

- Roditeljska briga. Instinkt - važno kaza Emil. - Tu nema pomoći. Zakon o održanju u prirodi. Darwin, oran- gutani... Gle, bogme, odosmo mi u park!

Već su se bili približili stadionu, kad crni dječak i Koko naglo skrenuše ulijevo i prođoše kroz velika kamena vrata što su vodila u Maksimirski park.

- Mene je opet malo strah - reče Tomo tiho, više za sebe, promatrajući ispod oka goleme stoljetne hrastove s kojih je vjetar rasipao kišne kapi.

- Kao tuš! Igra prirode - zadovoljno reče Emil ne oba- zirući se na svoga kolegu iz klupe. I upali džepnu svjetiljku da bar malo osvijetli put.

Koko i crni dječak su ih čekali pod velikim hrastom, kraj neke ploče. Na svoje veliko zaprepaštenje Tomo pročita na njoj natpis: »ZOOLOŠKI VRT - OTVOREN SVAKOG DANA OD 9 DO 18 SATI.« I on u čudu pogleda redom sva tri dječaka.

- Idemo u zoološki vrt - objavi Koko ledenim glasom kao da se samo po sebi razumije da ovamo dolaze u ovo doba noći da bi obišli krletke sa životinjama.

- Kako? Sada-da? - uzmuca se Tomo. - Pa sad je zatvo- reno-no... nema nikoga... eto, tu piše: do šest sati-ti...

- Kako nema nikoga? Ima životinja koliko hoćeš - pokuša se našaliti Koko ali se na oskudnom svjetlu Emilove džepne svjetiljke vidjelo da se vrlo kiselo osmjehuje.

- Kršenje propisa - dobaci Emil. - Kažnjava se globom. Ali tko da nas globi kad nikoga nema? Ha-ha. Ovo mi se sviđa. U tri čina.

- Čuj - reče Koko obraćajući se crnom dječaku - ne bi

li ti njima ipak, na primjer, objasnio o čemu se radi. Meni je odmah bilo jasno, ali oni još ne znaju.

- Da - kaza crni dječak - zaboravio sam reći. Došli smo ovamo da potražimo moga prijatelja Marka Lukarića. Znate, on mi je više puta rekao da bi dao da ga rastrgaju divlje zvijeri kad bi mu se što strašno dogodilo u životu. Ja sam već, znate, bio s njim i ovdje. To ću vam poslije pričati... On je rekao: ako bi što skrivio... kad bi mu sve dodijalo... da bi se najradije bacio u kavez. U lavlju krletku. Tako je rekao. A sada, siromah, misli da sam ja mrtav... to ću vam poslije pričati... i ja se bojim da je došao ovamo... oh, znate, ne smijem ni pomisliti...

- Ja sam odmah pomislio - prope se Koko na prste - ja sam odmah rekao: »Knjiga o džungli«. To je to. Sve je to on odande pokupio...

- Ali ja ne idem u kavez, i gotovo - reče Tomo odlučno.To je zbilja previše. Ja moram kući. Nećemo se još valjda s lavovima...

- Kralj životinja. Divno! Nisu opasni kad nisu gladni. A noću nisu nikad negladni. Ha-ha! - dobaci Emil veselo.

- Brže! - reče Koko.- Da - prihvati crni dječak - ne smijemo gubiti

vrijeme. S lavovima nema šale. Eno, ondje je čuvareva kućica. Hajdemo ga probuditi.

Tko je ikada vidio lice čuvara zoološkog vrta kad ga kasno u noći tko probudi iza sna? Prvo i prvo, on ne čuje zvonce. Znači, treba ga probuditi žena. Ona mu polako i oprezno prilazi, dotiče mu se ruke, nosa i vuče ga za brk, ako čuvar zoološkog vrta ima brkove. Ovaj je čuvar imao brkove i zato je buđenje bilo nešto brže. Kad čuvar zoološkog vrta osjeti dodir tuđe ruke na svom tijelu, on prvo pomisli da ga je obavio udav, a kad mu se ruka polagano dotakne obraza ili nosa, onda misli da ga dira slonica; a, napokon, kad ga povučete bezobzirno za brk, sigurno će opsovati i pomisliti da su se njegova kitnjasta brka dočepali bezobrazni majmuni.

Ovaj čuvar zoološkog vrta bio je nalik na sve čuvare

zooloških vrtova ovoga svijeta. Mršav, velikih brkova i vječito pospan. Dugo je trebalo dok ga je njegova žena uspjela razbuditi i, vukući ga za brk, utuviti mu u glavu da to nije bezazlena majmunska igra nego da ga netko ozbiljno traži.

Čuvar je dobro protrljao oči, ogledao se na sve strane i, kad se uvjerio da nije u krletci, ustao je i izišao u predsoblje.

Vani, iz mraka, virile su i buljile u nj četiri dječačke glave nalik na četiri povelika zamorca.

- Što žoćete? - upita sneni čuvar.- Mi smo došli... Zbog vrlo važne... - poče Koko.- Radi se o lavu... - ubaci crni dječak.- Kralj životinja. Mesožder - dometnu Emil.- Ne idem u kavez - završi Tomo.Čuvar zoološkog vrta prekri uši rukama i čvrsto

stisnu glavu. Ova četvorica dizala su veću graju nego četrdeset papiga. Naravno da, ovako snen, nije mogao ništa razumjeti i jedina riječ koju je razumio bila je »lav«, ali ona nije bila dovoljna da bi shvatio što se od njega traži.

- Slušajte - preuze opet Koko - ovo je vrlo važno. Radi se, na primjer, o životu i smrti. Mi mislimo da je on... to jest, naš prijatelj... naime, zapravo, zbog »Knjige o džungli«...

- Jedan je naš frend u lavljem kavezu - odreza jasno i glasno crni dječak.

- A nije gladijator - reče Emil.- Ja ne idem u kavez - ponavljao je Tomo.Spomenuti čuvar zoološkog vrta nije bio jedan od

bistrijih čuvara ovoga svijeta, ali je ipak bilo dosta da mu se spomene lavlja krletka pa da i kasno u noći shvati što je posrijedi.

- ’Oćete reć’ - kaza on - da ste vidili danas lava u kavezu je’ te? I zbog toga vi mene...

- Molim vas lijepo, razumite nas - prozbori crni dječak. Morate nam pomoći. Mi mislimo da je jedan naš

drug u lavljem kavezu.- On je u opasnosti, na primjer, shvatite. Treba

pogledati! -žestio se Koko.- Lavovi ubijaju žrtvu udarcem šape - značajno reče

Emil.Napokon se čuvar zoološkog vrta posve razbudi i

shvati o čemu govore veliki zamorci. Usta su mu se sve više otvarala a brkovi pali niže nego u morža.

- On je ko znači u kavezu moga lava? Vaš prijatelj, je l’ tako, klipani?

Na žalost, pokazalo se da oni zbilja misle kako se njihov prijan i kolega, po imenu Marko Lukarić, u ovom času vrlo vjerojatno nalazi u krletci kralja životinja.

- Pa to je strašno! Pa to je užasno! Pa to je grozno! - povika čuvar zoološkog vrta onim naročitim glasom kojim je samo vikao na neposlušne bizone kad bi pokušavali oboriti ogradu.

- Kažemo vam mi - upade Koko. - Požurimo. Treba što prije nešto učiniti.

Čuvar je zoološkog vrta hitro uskočio u hlače, koje mu je bila dodala žena, navukao prljavu košulju i brzo zgrabio štapinu što je stajala u kutu sobe.

I cijela skupina brzo pođe prema zoološkom vrtu.- Vražji balavci - mrmljao je čuvar srdito sebi u brk -

što sve ne izmislite! Ući u lavlji kavež. A ako se što dogodi, tko će odgovarati? Naravski ja. Ja ću odma’ izgubit’ službu!

Kad izbiše na mostić koji je spajao otok, na kojem se nalazio zoološki vrt, s ostalim dijelom parka, razlegnu se prodorna, grozovita lavlja rika.

- Jao! - lanu crni dječak.- Gotovo je! - reče čuvar zoološkog vrta. - Jadnik!- Znači, oni jedu i po noći, je li? - zapita Emil.- Ne idem u kavez - ponavljao je Tomo.- Ne bismo li mogli pomoći ako, na primjer,

potrčimo? - dobaci Koko.- Ah - reče čuvar zoološkog vrta - ne možemo mi tu

s

3

1mnogo pomoći. Valja se uzdat’ u sreću. Mene je stra’ samo zbog toga što siromah već ima jako slabo srce i visoki tlak i as’mu...

Dječaci preneražno zastadoše ne vjerujući vlastitim u- šima.

- Pa vi se to bojite za lava.. a ne za Marka? - upita Koko.

- Naravno - odvrati ljutito čuvar zoološkog vrta - on je već jako star, dobri stari Remi, i ne smije se ’opće uzrujavat’. Kaže veteran da ima jako slabo srce. Ako mu se što dogodi, odma’ će me otpustit’.

- U tri čina! - izusti Emil.- Nemojte se smijat’ - nastavi čuvar - nije on naviko

da ga tako noću bude i gnjave. Čujete kako siroma’ tuli od straha.

Koko, Tomo, Emil i crni dječak, zvani Barbarossa, samo se pogledaše i šutke ubrzaše korake. Od zaprepaštenja naprosto nisu mogli ni riječi izustiti. Sad su već brzali između krletki. Ovdje-ondje, iz mraka, gledale su ih svijetle oči zvijeri. U tim trenucima nisu ni shvaćali da su jedni od rijetkih dječaka koji su imali prilike noću posjetiti zoološki vrt. Ali, dok je čuvara zanimala jedino sudbina staroglava Remija, koji se nije smio uzbuđivati zbog slabog srca, dječake je jedino zanimalo hoće li Marka Lukarića zateći živa u lavljoj nastambi.

I doskora dječaci ugledaše prizor kakav osim njih četvorice valjda nije nitko živ vidio. Pred krletkom, a ne u njoj, okrenut leđima prema njima, klečao je dječak, držao se grčevito za rešetke i tresao se od glave do pete. Činilo se da nema snage ni da odvoji šake od rešetke, a kamoli da se prebaci preko ograde u lavlju nastambu. Očito je bilo da je drhtao čim bi na to samo i pomislio.

U dnu krletke, ne približujući mu se odviše, hodao je gore- dolje ogromni lav, kralj životinja. Ali hod mu više nije bio dostojanstven, baš kao što mu ni olinjala griva

više nije odavno bila otmjena. Hodao je korakom uzrujana starca, mašući neprestano glavom, udarajući šapama o tlo i zastajkujući da predahne. Neprestano je pogledao dječaka pred krletkom i bijesno frktao. Samo bi katkad, kao da je posve izgubio strpljenje, razjapio čeljusti, sjeo, na oskudnu svjetlu pokazao žute krnjutke i promuklo, umorno pokušao riknuti. Ali kao što Maksimirski park nije bio nalik na džunglu, tako ni njegova rika nije ni bila nalik na na slavni zov kralja životinja.

Svjetlo Emilove džepne svjetiljke pade na potiljak dječaka pred krletkom i Koko, Tomo i Emil prvi put ugledaše Marka Lukarića.

Bio je to sitan, kržljav dječarac a na blijedu mu se licu, od usta do uha, protezala velika i poduboka brazgotina. Koko se odmah sjeti riječi bradatog čovjeka s druge obale. Zato je, dakle, bradonja odmah pokazao toliko naklonosti i razumijevanja za nepoznata dječaka koga je jedne olujne noći našao na pustom otoku. Ova brazgotina, kakvu je imao i bradati čovjek, poslužila je dječaku kao neka vrst iskaznice, preporuke!

- Marko! - povika napokon crni dječak. - Marko, to sam ja!

Blijedo dječakovo lice tupo je gledalo u pridošlice i beskrvne usne jedva se pomakoše:

- Mirko - tiho protisnu Marko Lukarić. - Je si li to zbilja ti? Ti si živ?

- Tišina - podviknu čuvar zoološkog vrta. - Zar se ne možete bar malo smiriti? Dosta ste ga već uzrujali. Dobri stari Remi, zašto te toliko muče?

I čuvar hitro, s druge strane lavlje nastambe, uđe u krletku. Oprezno se prikrade gledajući više prema dječaku, koji se držao za rešetku, nego prema nemirnom lavu, kao da se boji da bi dječak svejedno mogao naškoditi životinji. Onda priđe kralju životinja, nježno ga zagrli i stane mu nešto povjerljivo tepati u uho.

A dotle su se grlili Mirko Koman, zvani Barbarossa, i

pravi Marko Lukarić. Ali nisu uspijevali mnogo što reći jedan drugome, već su, uglavnom, uzdisali i započinjali rečenice koje nikako nisu znali završiti.

- Sve je išlo po planu - reče pravi Emil. - Zastor pada. Svršena je komedija. Lav je ostao na životu. Ha-ha!

- Be-e-e - iskesi mu se Tomo u lice.Koko nije ništa govorio. Samo je zadovoljno trljao

ruke, sretan što je bilo očito da će se cijela pripovijest završiti sretno - njegovom zaslugom.

Čuvar zoološkog vrta kaza da će još malo ostati u krletci da umiri dobrog starog Remija, kome je srce udaralo kao klatno velika zvona. Dječaci se oprostiše od njega i zahvališe mu se.

Mirko upozna Marka Lukarića sa svojim društvom. I u nekoliko škrtih rečenica objasni kako su mu oni pomogli da se oslobodi mučnih slutnji.

- To nam još morate ispričati - reče Koko. - Sve kako je bilo i zašto je nastala cijela zbrka.

- Hajde, pričajte-te - pljesnu Tomo veselo rukama za- boravljajući da je već odavno morao biti kod kuće.

- Detaljan opis događaja. Pogled unatrag. Objašnjenje. Rekonstrukcija povijesti. Čujmo.

- Samo, ja mislim da bi prvo trebalo da se javimo teti Veri - sjeti se pravi Marko Lukarić. - Koliko sam shvatio, ona se silno uzrujava i strepi. Treba je umiriti.

- Tako je - složi se crni dječak - imaš pravo. A možemo pričati usput. Idemo pješice jer ionako nema više tramvaja.

- Pričaj ti - reče pravi Marko Lukarić.- Hajde, pričaj! - rekoše Koko, Tomo i Emil

jednoglasno. Pet dječaka prođoše cio zoološki vrt, drvored perivoja, izbiše kroz velika kamena vrata u grad i polupraznim se ulicama uputiše u Alagićevu gdje su ih nestrpljivo čekali teta Vera i Reksi.

Ali nisu ni zamjećivali koliko su kilometara propješačili jer su bili potpuno zaokupljeni pripoviješću koju je malo po malo ispredao crni dječak, zvani Barbarossa.

XXIX

POGLED UNATRAG

- Znate... prije deset dana - otpoče crni dječak nesigurno.

- To jest... Ne, pričat ću iz početka.. Mama, tata i ja išli smo ovog ljeta na more, u Split, teti Veri. Bili smo dolje više od mjesec dana.

Jako je loše vrijeme bilo ovoga ljeta, znate. Kiša i bura i vrlo malo sunca. A ja u Splitu nemam društva, nemam prijatelja. Tata je, kad se moglo, po cijeli dan pecao, mama kuhala, a teta Vera sjedila na balkonu i riješavala križaljke. Bilo mi je strašno dosadno. Znate, vrijeme je bilo tako loše da smo se vrlo rijetko mogli kupati a drugo ništa nije se moglo raditi. Split je za mene bio strašno dosadan grad.

I tako sam jednog dana, kad je bilo nešto ljepše vrijeme, došao na plažu i umočio noge u more da vidim da li je jako hladno. Bilo je kao da me rak uhvatio ledenim kliještima. Sjeo sam na obalu i zagledao se u pučinu. Onda su naišli tata i mama i odozgo, znate, s nekih stuba povikali: »Mirko, Mirko!« Zvali su me. Ali ja ih nisam odmah čuo. Nedaleko od mene, na molu, sjedio je jedan dječak koji se okrenuo. Kao da mu se učinilo da zovu njega.

Ja sam, znate, bacao kamenčiće u vodu i nisam se usvrtao. Umirao sam od dosade. Onda mi onaj dječak dovkne: »Hej, tebe zovu!« Ogledao sam se i ugledao mamu i tatu. Nije bilo ništa važno. Prolazili su i usput me zovnuli. Rekli su da je more hladno, kao da ja to ne znam, i da zato ne ulazim u vodu.

Onda sam otišao na molo do onog dječaka. On je

čitao knjigu. Bila je to »Knjiga o džungli«. Nisam nikad prije čuo za tu knjigu. Dječak je rekao da se zove Marko i da se zato okrenuo kad su me moji zvali, jer je pomislio da zovu njega.

Onda smo se, znate, obojica nasmijali jer nam je bilo smiješno što se zovemo tako slično: Mirko i Marko.

»Kad bismo išli zajedno u školu, u isti razred«, rekao je taj dječak, »možda bi bilo zabune. Zamisli, nastavnik kaže: ‘Mirko’, a ustanem ja. I obratno.«

Nisam tada ni slutio kako ću se jednom kasnije sjetiti tih njegovih riječi i provesti svoju glupu... ali, to vi dobro znate, o tome ćemo poslije govoriti.

Dakle, Marko i ja smo se strašno sprijateljili i on mi je odlučio pokazati Split. Znate, svako mjesto vam je zanimljivo kad vam ga tko pokaže. A, što je glavno, Marko mi je zbilja pokazao sve što je zanimljivo, i ja sam, znate, upoznao grad više u taj jedan dan nego za cijeli mjesec dana. Sad sam tek vidio kako je Split predivan.

Negdje iza podne Marko reče da mora u dom na ručak. Tako sam prvi put čuo da nije u Splitu kod roditelja nego da živi u đačkom domu. Dogovorili smo se da ćemo se poslije podne opet sastati. Rekao je da će mi po podne pričati o sebi.

I zbilja, došao je već rano poslije ručka a sa sobom je opet nosio »Knjigu o džungli«. Bila je to već sasvim požutjela knjiga. Raspadala se i listovi su iz nje ispadali. A i nije bila njegova nego iz đačke knjižnice. I čim sam ga upitao zašto toliko voli tu knjigu, on mi je odmah počeo pričati o Mogliju koga su odgojili vuci, o strašnom Shere Khanu (Šir Kan), gospodaru džungle, nestašnim Bandorlozima, panteri Bagheeri (Bagira) i dobroćudnom Baloou (Balu). Morao sam obećati da ću još večeras početi čitati tu knjigu. A kasnije sam tatu nagovorio da je i kupi u knjižari pa smo je poklonili Marku. Je li ti propala, Marko?

- A ne, nije - odvrati veselo Marko - nije se ni smočila.

- Znate, ja inače baš nisam osobito volio čitati - nastavi pripovijedati crni dječak kad se već primakoše središtu grada - sve dok nisam pročitao »Knjigu o džungli«. Poslije sam progutao mnogo knjiga! Ali pripovijest o Mogliju bila je prva koja me oduševila.

Uopće, poslije susreta s Markom, ja sam se nekako promijenio. Znate, moram priznati da ja baš nisam, kako da kažem, imao mnogo smisla za knjige, za učenje, za prirodu... nije me, znate, ništa baš posebno zanimalo. Čak ni šport. Istina, bio sam dobar đak, ali onako usput, nikad se nisam više zanimao od onoga koliko je bilo potrebno za školu.

A Marko, znate, on je bio sasvim drukčiji. Zanimalo ga je sve na ovome svijetu. I mene je znao oduševiti. Skupljali smo školjke, leptire, kukce, cvijeće, razgovarali o dalekim zemljama, pomno čitali. Ja sam se sasvim promijenio, znate, u nekoliko dana. Ne treba vam ni reći da su moji roditelji bili oduševljeni. I zato su, naravno, toliko zavoljeli Marka.

»To je za tebe najsretniji dan u životu kad si Marka upoznao«, govorio mi je tata više puta.

Da, zaboravio sam reći što mi je Marko pričao o sebi. Mogu pričati, je li? Dakle, znate, Marko nije Splićanin. On je iz unutrašnjosti, iz jednog sela. Za vrijeme rata mu je poginuo otac. A na njihovu kuću je pala bomba. Tu su mu poginuli, pod ruševinama, majka i mlađi brat. On je dugo ležao bez svijesti pod jednom gredom. Toga je dana i dobio ovu brazgotinu, znate.

Čim se završio rat, doveli su ga u Split gdje je smješten u đački dom. Ali Marko nije volio more, znate.

»Kroz naše je selo tekla prilično velika rijeka«, govorio mi je kad smo sjedili na morskoj obali. »Nisam se nikada kupao u njoj, jer ne znam plivati, ali bih više volio živjeti na rijeci nego na moru. Volim što teče. Onda kao da se uvijek mijenja cijeli kraj. A mora se bojim...«

Nije se nikako htio kupati, niti je htio učiti plivati. Sjedio je obično na obali i čitao. Nosio je sa sobom uvijek

dvije knjige. Onu koju je u to vrijeme čitao i »Knjigu o džungli« u koju bi svaki dan bar zavirio.

I tako smo jednog dana počeli pričati o Zagrebu. Bio je već jednom u Zagrebu kad je njegova škola dolazila ovamo na izlet. Strašno mu se svidio grad i zoološki vrt i jedino je žalio što nije vidio rijeku Savu osim kad su preko nje prelazili vlakom. Tada je tata, koji je čuo kako pričamo o Zagrebu, jednog dana meni rekao:

»Znaš što, sine? Kad se vratim kući, ja ću zamoliti neke znance da Marka Lukarića smjeste u dom u Zagrebu. Možda bi se moglo urediti da ide s tobom u isti razred. Marko je prijatelj kakav tebi treba. Marko te izmijenio već u ovih nekoliko dana...«

Marko, Marko, Marko... Tada sam prvi put osjetio kako me nešto pecnulo u prsima. Moji roditelji nisu više govorili ni o čemu drugom, ni o kome osim o Marku Lukariću... Oprosti, Marko, molim te, ali je važno da kažem da bih poslije lakše objasnio... Znate, ja sam postao, čini se, malo po malo ljubomoran na Marka. To onda još nisam shvaćao. Nisam imao pojma. Ja sam se zbilja veselio njegovu dolasku.

Bilo je odlučeno da će Marko u prvo vrijeme stanovati kod nas. Tata je sve uredio: Marko će biti primljen u dom, ali nismo ga uspjeli upisati u istu školu. Nisu više primali, znate, bilo je sve popunjeno. Zato smo ga upisali u III osnovnu, u vaš razred... Moji su morali naglo otputovati u Njemačku, pozvali su tetu Veru iz Splita.

Napokon je jednogdana doputovao i Marko. Svečano sam se obukao, poveo sa sobom i Reksija i otišao na kolodvor da ga dočekam. Doputovao je sam, s onim drvenim kovčegom. Bio je presretan. Smijao se cijelo vrijeme. Nisam nikada vidio da je Reksi nekoga tako brzo zavolio kao Marka. Na tetu Veru se, znate, jedva naučio.

Vodio sam ga po Zagrebu. Sutra je počinjala školska obuka pa je trebalo da iskoristimo posljednji slobodni dan. Marko je imao samo dvije želje: da posjetimo

zoološki vrt i da odemo na rijeku. U zoološkom vrtu je već bio i kad je prvi put dolazio u Zagreb a ipak se, znate, i drugi put nije odvajao od krletki. Svaku je životinju nazivao po imenu iz »Knjige o džungli«. Sjećam se dobro kako je rekao pred lavljom nastambom:

»Vidiš, kad bih zapao u veliku nevolju... ja bih bez razmišljanja skočio među ove zvijeri...«

A poslije smo, znate, otišli na rijeku. Ukrcali smo se u čamac, nas trojica, Marko, Reksi i ja...

Tu crni dječak ušuti, obori glavu onako kako ju je držao svih ovih dana i zašuti.

- Čuj, Marko, hoćeš li ti dalje pričati? - upita on jedva čujno i još dublje sagne glavu.

- Neću. Ti pričaš mnogo bolje - odbi Marko. - Ne boj se. Sad je sve već prošlo.

Crni dječak još malo pošuti a onda odiže glavu i tiho nastavi:

- Pao je već sumrak. Čim je Reksi počeo cviljeti, znate, znao sam da nam prijeti opasnost. Pogledao sam u čamac: voda nije nigdje ulazila. Onda sam shvatio. Spremala se oluja. Bili smo sasvim blizu otoka i mislio sam da je bolje da se ondje iskrcamo nego da pokušamo natrag na obalu. Veslao sam samo ja. Ali je išlo sporo. Vjetar je sve jače puhao. Crni oblaci prekrili su nebo. Bio je potpun mrak... onda... onda smo odjednom udarili u nešto tvrdo... bili smo još dosta daleko od otoka, sigurno je to bila neka podvodna hrid. Viknuo sam Marku: »Drži se, ne naginji se!« Ali bilo je kasno. Znate, čamac se prevrnuo. Marko je vrisnuo, Reksi zacvilio, a ja sam zavikao u pomoć... Uhvatio sam se za prevrnuti čamac i pustio da me voda nosi... Čuo sam kako je čamac, kad se prevrtao, udario u nešto mekano, o Marka ili Reksija. Ali ja nisam ništa poduzeo da im pomognem... Znao sam da Marko ne zna plivati... znate...

- Mirko - prijekorno reče Marko Lukarić - ti znaš dobro da nisi mogao ništa učiniti!

Crni dječak je šutio i opet stajao oborene glave.

- To je bila Teulada - ubaci Koko iznebuha - hoću reći, vi ste udarili u rt... onaj rt, znaš Tomo.

- Tako je - prihvati Marko Lukarić - mi smo tada zapravo već bili na kopnu. Ja sam, istina, pao u vodu, ali me Reksi zgrabio za ovratniki izvukao... Pokraj mene je bio i moj drveni kovčežić... Vidio sam samo kako voda nosi prevrnuti čamac, ali Mirku nije bilo ni traga... Bio sam siguran da se utopio... zbog mene... sjedio sam tako još nekoliko sati plačući... Kasnije me našao bradonja i odveo u svoju kolibu. Kako je to divan čovjek!

- Ali zašto si danas htio skočiti u krletku? - zapita Koko.

Danas? Eto, jučer sam se isprva ponadao... Bradonja je uplašio nekog dječaka kraj Mirkove kuće. Ja sam, naime, znao adresu i poslao sam bradonju onamo. Alagićeva dvadeset i dva. I tako sam se ponadao... Mislio sam da je on zaplašio Mirka. Ali večeras, kad sam se prišuljao kući i ugledao ženu, u crnini, kako plače u praznoj sobi... Bio sam uvjeren da je ona crnina zbog Mirka... koji je mrtav, pokopan...

-U tri čina! - kaza Emil. - Podudaranje događaja. Drama i pol!

A onda crni dječak, koji je bio zaostao nekoliko koračaja iza njih, zamišljeno izusti kao da sam sa sobom razgovara:

-Jesam li mogao pomoći ili nisam? To me još jednako muči... Profesor Gavrić mi je pričao nešto slično iz rata... Možda sam i ja u onom času... možda nisam htio pomoći... Bio sam ljubomoran na Marka... Dodijalo mi što se u kući toliko govorilo o njemu: Marko ovo, Marko ono... Tata je rekao više puta: »Vidiš, ja bih volio kad bi ti bio kao Marko...« Možda mu ja zbilja nisam htio pomoći, Marku... Možda je to i Reksi osjetio, pa me zbog toga napustio...

-Hajde, molim te, Mirko - obrati mu se Marko Lukarić toplo i srdačno - nemoj sad mučiti sebe i mene. Dosta smo se namučili ovih dana... Gore glavu, molim

te! Zapovijeda ti veliki Mogli, pobjednik Shere Khana!

Crni se dječak osmjehnu, odiže glavu i zagrli Marka

Lukarića.-A što je dalje bilo-lo? - zapita zabrinuto Tomo.-Poslije vi sve znate - odgovori crni dječak. - Ja se

nisam usudio nikome pričati... odati... Odlučio sam ići u obje škole, da što dulje odgodim strašno otkriće... Zato sam i pazio da pisma iz Njemačke ne dođu teti Veri u ruke, da ona ne sazna za Marka... Ha, očekivao sam čudo. I, eto, čudo se i dogodilo... Zahvaljujući Koku, zahvaljujući vama...

Dotle su se već bili popeli u Alagićevu ulicu. Brzim koracima pođoše prema kući broj dvadeset i dva. U mračnoj ulici jarko su svijetlili prozori u prizemlju kuće inženjera Komana.

I tada se odjednom razlegnu tresak razbijenog stakla. Reksi je izdaleka poznao glas svoga mladog gospodara i skočio kroz zatvoren prozor da mu što prije poleti u susret.

XXX

SREĆOM SVRŠETAK

Trebalo je da prođe više od pola sata prije nego se stišalo uzbudenje u Alagićevoj ulici broj dvadeset i dva.

Teta Vera je opet plakala - ali od sreće. Za dva će sata svi zajedno poći na kolodvor da dočekaju Mirkove roditelje na povratku iz Njemačke, koji neće ni slutiti što se sve u međuvremenu odigralo. Teta Vera će u miru provesti još nekoliko dana u njihovoj kući i onda otputovati u svoj dragi Split. Istina, ona nije točno razabrala što se sve događalo u ovih nekoliko dana ali je nije bilo ni briga: za nju je bilo najvažnije da se sve sretno svršilo i da su Mirko, Marko i Reksi opet na okupu.

A crni dječak je bio presretan što ga je Reksi tako veselo dočekao. Strepio je da ga je pas možda zamrzio kad je onako ostavio prijatelja i njega u nevolji. Zapravo, nije se baš sasvim ni varao. Dobri Reksi je one burne noći trenutak oklijevao bi li se otisnuo za gospodarom ili bi pomogao dječaku koji se mogao utopiti. On je, za razliku od Marka Lukarića, vidio da mu gospodara nosi čamac i da mu se nije ništa dogodilo. Međutim, kad ga je kasnije bradonja vezao o lanac, jedva je čekao priliku da ponovno ugleda svoga gospodara.

- Idem vam skuhati čaj! - reče teta Vera brišući suze radosnice.

Koko i Tomo su naizmjence glasno kihali. Sad su počeli osjećati posljedice ledene kišne kupke.

- Upala pluća! - govorio je Emil uvjerljivo. - Jasni

simptomi. Smanjena otpornost organizma. Antibiotik.I dok su se Tomo i Koko brisali velikim ručnicima,

koje im je bila donijela teta Vera, crni dječak je pozvao Marka Lukarića da mu pokaže sobu na gornjem katu u kojoj će od sada zajednički boraviti i učiti.

Sijeda žena u crnini doskora se vrati iz kuhinje s toplim čajem i velikim novinskim listom ispod ruke. I kad pogleda značajno Koka, on odmah shvati o čemu je riječ i veselo upita:

- Vulkan ?- Ne, nije...- Rt?- Ne, sad je jezero. Čini se, kažem ti ja, da su sad

počeli s jezerima, Emile. Evo, pogledaj.Koko sad ipak reče kako se zapravo zove i predstavi

pravog Emila. Protumačio je sijedoj ženi da nije ni njoj isprva vjerovao i da se bojao da ga ne oda nećaku. Zato je bilo bolje da se lažno predstavi. A Emilu nije bilo krivo. On je samo zaškiljio kroz naočale i značajno rekao: »Konspiracija! Plan - to je uspjeh!«

- Jezero u etiopskom gorju? - zamisli se Koko i stade se češati iza desnog uha ana... ana... Tana. Pa naravno: Tana! Kako se nisam odmah mogao sjetiti...

- Ti si divan! - oduševljeno usklikne teta Vera ispisujući olovkom ono jedno jedino nesretno slovo koje joj je nedostajalo da ispuni križaljku. - Moraš doći k meni u Split, kažem ti ja... Sjest ćemo na terasu i cijeli dan rješavati križaljke, hoćeš li?

Ali Koko nije stigao odgovoriti.Baš su sva trojica, Tomo, Emil i on, bili prinijeli

ustima šalice čaja i spremili se srknuti vrelu tekućinu, kad se odozgo, sa stubišta razlegnu buka i trk koraka. Prvo, lajući, sleti Reksi i odmah šapama otvori izlazna vrata. A za njim bez daha istrčaše jedan za drugim Mirko i Marko.

- Brzo, dečki! - povika crni dječak. - Idemo! Jako je važno! Teta Vera, odmah se vraćamo... A poslije idemo

ravno na kolodvor... Hajde, dečki, brže!Salice poispadaše iz ruku, čaj se proli po stolu, a

pre- neraženi dječaci istrčaše opet iz kuće. Samo je Tomo, trčeći na začelju, zapomagao:

- Ja ne mogu-gu više-še. Hoću kući-ći...Jedan za drugim su sletjeli niza stube i našli se u

ulici s tramvajskom prugom. Tramvaji, naravno, više nisu vozili i dječaci su nastavili trčati niz ulicu. Koko je uzalud pokušavao dostići Mirka i Marka i saznati što ih je sad natjeralo na ovu ponoćnu trku kroz prazne gradske ulice.

- Navika! - vikao je Emil u trku pridržavajući rukom naočale. - Trče iz navike. Ne mogu se više zaustaviti. Inercija.

Ali Mirko i Marko zastadoše na stajalištu taksija. Otvoriše vrata velikog crnog automobila i sručiše se na stražnja sjedišta. Držali su otvorena vrata dok nisu unutra upali Koko i Emil. Posljednji je jedva dokaskao Tomo i, stenjući, srušio se na pod automobila.

Crni dječak, zvani Barbarossa, reče nepovjerljivom šoferu adresu. Bila je to adresa kuće u kojoj je stanovao profesor Gavrić.

- Ali zašto, što, kako? Što ćemo sad kod njega? - pitali su Koko i Emil istovremeno.

- Vidjet ćete. Teško je objasniti - odvrati uzbuđeni crni dječak.

- Ne smijemo misliti samo na sebe - dometnu Marko Lukarić kome su se oči krijesile od ushićenja. - Kad smo mi imali ovakvu sreću, treba da pomognemo i drugima...

- Ja hoću kući-ći - tulio je Tomo bez prestanka. Koko je zamolio da se ipak smiluju prijatelju, jer je znao da mu je majka već zacijelo zabrinuta. Auto je zato skrenuo načas u Heinzelovu ulicu i zastao pred Tominom i Kokovom kućom. Koko je poručio po njemu svojim roditeljima da se ništa ne brinu i da će se vratiti kući za jedan sat. A mali Tomo je, shrvan od umora i uzbuđenja koje je bio preživio u ova dva- tri dana, jedva jedvice

išao uza stubište svoje kuće. Malo je bilo vjerojatno da će uskoro poželjeti što još doživjeti i da će se još tužiti kako je u gradu - dosadno.

A ostala četvorica i Reksi već su u taksiju jurili prema kući u kojoj je stanovao nastavnik povijesti, profesor Gavrić.

Čovjek u crnoj pidžami skočio je iz crnog kreveta. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Dva puta je čuo daje kućno zvonce zazvrljalo po pet puta. Pogledao je na sat: bila je točno ponoć. Tko bi sad mogao biti? Odlučio je da treba promijeniti ugovoreni znak, jer ovaj dosadašnji očito već poznaje previše ljudi.

Kad je otvorio vrata, profesor Gavrić nije se mogao snaći od čuda, ali je njegovo iznenađenje opasno graničilo sa srdžbom. Ugledao je Koka, Mirka Komana i Emila. Svi su dječaci govorili u isti glas, objašnjavali, mlatarali rukama, a nastavnik povijesti nije mogao shvatiti što je posrijedi.

I onda, prije nego se uspio snaći, tri para ruku su ga obuhvatila i ponijela niza stubište. Čuo je samo kako je za njim škljocnula brava na vratima njegova stana, osjetio je kako mu je netko gurnuo u ruke ključeve i on se već našao na ulici. Onda su se otvorila vrata taksija u kojem je sjedio nepoznati crni dječak s brazgotinom preko lica, i čovjek u crnoj pidžami već se u idućem trenutku vozio ulicama usnula grada u nepoznatom smjeru.

Profesor Gavrić nije mogao doći do riječi. Da je bio slučajno omražen među učenicima, možda bi i pomislio da je ovo prava otmica, ucjena ili prepad ogorčenih đaka na nastavnika; ali o tome nije moglo biti ni govora, jer su njega svi u školi obožavali.

- Što je ovo? Kamo ćemo? - upita on pošto se bio malo snašao. - Kamo idemo?

- Profesore - reče crni dječak ozbiljno - imajte povjerenja u nas. Ovo je najsretniji dan u mome životu... pa hoću, znate, da i ja vas iznenadim...

A profesor Gavrić; koji se držao svojeg uvjerenja da nikada, izvan škole i nastave, ne treba previše zapitkivati, osobito ne učenike, šutke se stisnuo u crnoj pidžami i prepustio sudbini. U međuvremenu su ga upoznali s Markom Lukarićem koji se zbunjeno smješkao a oči su mu se iskrile u mraku. On je, od vremena do vremena kazivao šoferu u uho gdje treba skrenuti.

Poslije petnaestak minuta vožnje automobil prijeđe veliki most, skrenu ulijevo, napusti cestu i produlji voziti po grbavu, pjeskovitu putu.

- Stanite tu! - reče Marko Lukarić uzbuđeno. Iza pje- ščanog brežuljka nazirala se mala ruševna kućica od dasaka s okruglim dimnjakom koji se izdizao iz trošna krova kao prijeteći kažiprst. Marko Lukarić, Koko i Emil poznavali su već ovo mjesto.

Crni dječak reče šoferu da pričeka i svi iziđoše.Stadoše gurati profesora Gavrića prema kućerku u

kojemu je prozorčić bio osvijetljen oskudnim svjetlom čadave petrolejke. Marko Lukarić odgurnu klimava vrata i svečano reče:

- Izvolite, profesore!Čovjek u crnoj pidžami oprezno sagnu glavu da ne

udari o dovratak i uđe u sumračnu prostoriju.Njemu u susret ustade s ležaja krupna ljudina

obrasla u kosu i bradu i s velikom brazgotinom na licu. Dva se čovjeka preneraženo pogledaše.

- Marko! - viknu bradonja zamijetivši napokon dječaka na pragu. - Našli su te ipak. Eh, baš mi je drago. Strašno sam se uplašio.

- A... vi ne poznate ovog čovjeka? - upita Marko Lukarić bradonju a oči mu usplamtješe više od petrolejke na prozoru.Vi ne znate tko je ovo?

- Ne, nisam ga nikad vidio - mirno reče bradati čovjek i slegne ramenima.

- A zar vi ne poznajete ovoga čovjeka s bradom? - upita crni dječak, zvani Barbarossa, koji se bio također progurao u sobu.

- Ne, nisam ga nikad vidio - zbunjeno reče nastavnik u pidžami.

Mirko i Marko se smeteno pogledaše i posramljeno oboriše glave. Znači da su se ipak prevarili! A u trenutku oduševljenja činilo im se da je sve u životu tako jednostavno i lako riješiti.

Ipak, trebalo je dobroćudnom bradonji i ljubaznom profesoru objasniti zašto su ih ovako iznenada, usred noći, prisilno upoznali. I crni dječak, zvani Barbarossa, latio se neugodne dužnosti da objasni. Mucao je i petljao, ali su svi doskora shvatili o čemu je riječ.

Kad su Mirko i Marko bili maloprije otišli u gornju sobu kuće u Alagićevoj ulici, počeli su razgovarati o koječemu. I tada je Marko Lukarić spomenuo dobro-ćudnog i gostoljubivog bradonju koji je bio tako dirnut kad je na pustom otoku našao samog-samcatog dječaka s velikom brazgotinom na licu. Ispričao je, ukratko, i bradonjinu tajnu koju nitko živ nije prije njega čuo. Bila je to još jedna ratna priča. Jurišalo se na neprijateljski rov. Strojničar je poginuo, a bojovnik i prijatelj nedaleko od bradonje bio je ranjen; trebalo je zgrabiti strojnicu, koja je ležala svega pet metara daleko i otvoriti vatru po rovu; ali bradonja to nije učinio; viknuo je: »Ja sam ranjen« i počeo se povlačiti ne obazirući se na prijatelja; zapljuštale su granate i više ga nije nikad vidio; bio je uvjeren da je poginuo; počela ga je peći savjest i, čim je rat završio, povukao se u osamu, u kolibicu, nadajući se čudu, ali čuda nije bilo; prijatelj se nije nikad pojavio. I eto, Mirko i Marko su pomislili da su bradonja i profesor Gavrić ti nerazdvojni prijatelji, koji misle jedan za drugoga da su mrtvi.

Ali, na žalost, Mirko i Marko su se prevarili. Bradonja se čak nije ni zvao Milan kao Gavrićev prijatelj, nego Milivoj. Dva se čovjeka, očito, nisu nikad srela ni vidjela.

- To bi i bilo previše! - šaptao je Emil Koku u uho. — Ovo je život, a ne roman. Ha-ha!

Ali su se profesor Gavrić i bradonja ipak srdačno ru-

kovali. Nije bilo kraja njihovu čudu kad su od dječaka saznali da su u ratu doživjeli gotovo isti grozni doživljaj i da ih sad muče iste muke.

- Ipak smo nešto naučili od ovih dječaka - govorio je profesor Gavrić obuhvativši bradonju oko ramena. - Ne smijemo klonuti, ne smijemo se prepustiti sudbini... Treba tražiti, boriti se, biti uporan... Možda Milan i onaj vaš prijatelj nisu uopće poginuli...

- Imate pravo, gospodine profesore - zamišljeno reče bradati čovjek. - Imate, bogme, pravo... Mjesto da se skrivamo i grizemo, trebalo bi nešto učiniti... Možda preko novina, preko radija, televizije... Možda još nismo iscrpli sva sredsrva...

- Dajte da sjednemo i smislimo što se još može poduzeti - oduševi se profesor Gavrić i, kako se bio zagrijao, raskopča crnu pidžamu.

A dječaci se tiho povukoše. Mirko i Marko morali su otići po tetu Veru i onda na kolodvor pred Mirkove roditelje. Koko je rekao da je krajnje vrijeme da se i on vrati kući.

Istina, već je bio odrastao dječak i otac mu je koješta progledavao kroz prste, ali se Koko još sjećao nedavnih vremena kad je otac u ovakvim slučajevima skidao sa zida debeli remen.

Dječaci se odvezoše taksijem, a dva se čovjeka upustiše u dugačak, srdačan razgovor uz slabašno svjetlo petrolejke.

Kad Koko iziđe pred svojom kućom, dogovoriše se da će se sutra svi sastati u Alagićevoj ulici. A Mirko i Marko se zagrljeni odvezoše dalje.

Brzi vlak iz Njemačke zaustavio se na peronu zagrebačkog kolodvora točno u jedan sat i četrdeset i pet minuta. Inženjer Koman i njegova žena nestrpljivo su izvirivali kroz prozor.

A usred perona čekali su ih teta Vera, Mirko, Marko i Reksi. Iako je prošlo svega desetak dana od njihova odlaska, sastanak je bio neobično topao. Majka i otac,

naravno, nisu mogli ni slutiti što se u međuvremenu događalo. A skupina koja ih je dočekala, doimala se tako sretna i složna da i nisu mogli ništa posumnjati.

Kasnije, u taksiju, dok su se vozili kući i dok su Mirko i Marko već zadivljeno pregledavali darove - blistavu zračnu pušku i veliki album slika filmskih glumaca - inženjer Koman se nježno nagnuo prema ženi i tiho joj prošaptao u uho:

- Vidiš, draga moja, kako se dečki divno slažu. A ti si se bojala da će naš sin biti ljubomoran na Marka...

- Ti uvijek imaš pravo - veselo odgovori majka crnog dječaka, zvanog Barbarossa.

O PISCU

Ivan Kušan je rođen 1933. u Sarajevu.Od 1939. živi u Zagrebu, gdje svršava srednju školu i slikarski odsjek Akademije likovnih umjetnosti.

Piše članke i novele po časopisima i novinama. Prevodi s više jezika, najviše s engleskoga, francuskoga i ruskoga. Objavljuje tri knjige novela, sedam romana, knjigu drama, te devet knjiga za mladež: knjigu pripovijetki (Strašni kauboj) i osam romana (Uzbuna na zelenom Vrhu, Koko i duhovi, Domaća zadaća, Zagonetni dječak, Lažeš, Melita, Koko u Parizu, Ljubav ili smrt i Koko u Kninu.

Kušanove knjige prevođene su no mnoge svjetske jezike, od albanskoga do afrikaana. Prvi je hrvatski

kandidat za nagradu Hans Christian Andersen, najveće međunarodno priznanje za omladinsku književnost (kao Oscar ili Nobelova nagrada). Dobivao je mnoge nagrade za tiskana, izvođena ili snimljena djela, pa i Nagradu grada Zagreba dva puta. Piše za radio, televiziju, film i kazalište.

Ovo je izdanje ponovno priredio, grafički pripremio za tisak sa sinom Danielom i sam likovno opremio i ilustrirao.

Obrada: BABAC

Documents

Zagonetni dječak