Zagrebačka katedrala

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest umjetnosti

Seminarski rad iz Umjetnosti gotike

Zagrebačka katedrala

Zagreb, siječanj 2012.

Sadržaj:

1. Uvod

2. Kratki povijesni pregled situacije

3. Teze o nastanku:

3.1. Ladislavova crkva XI. st.

3.2. Predtatarska katedrala (Od druge polovice XII. st. do 1242. godine)

3.3. Biskupska kapela Sv. Stjepana Prvomučenika (Sredina XII. st.)

3.3.1. Sličnosti kapele Sv. Stjepana Prvomučenika s katedralom

3.4. Sklop Timotejeve crkve (Druga polovica XIII. st.)

3.4.1. Promjene do kojih je došlo kroz vrijeme

3.5. Lađa i zvonici (XIV.-XVI. st.)

3.6. Uređenje unutrašnjosti (XV. i XVI. st.)

1. Uvod u seminarski rad

Ovaj seminarski rad o Zagrebačkoj katedrali započet ću kratkim povijesnim pregledom

čimbenika koji su utjecali na izgled i značaj katedrale (kao i sklopa građevina koji ju okružuju

i čine biskupski sklop) od njenih početaka. Obradit ću faze nastanka koje su do sada ispitane

prateći pregled Ane Dejanović u knjizi „Zagrebačka katedrala“ kao glavnim izvorom

informacija.

2. Kratki povijesni pregled situacije

Zagrebačka katedrala je kao prepoznatljivi simbol grada monumentalni spomenik kršćanske

tradicije našeg podneblja. Ona je povijesni dokaz važnosti koju je od davnina nosio grad

budući da se biskupije nisu gradile u omanjim i nerazvijenim mjestima. Uz to što nosi dokaz

značaja, govori nam i o odrazu jednog kontinuiteta što se očituje u preklapanju stilova i ukusa

različitih razdoblja, ali i različitih ljudi koji su dolazili na čelo kaptolske biskupije. Ta

slojevitost koja je dovela do današnjeg izgleda katedrale može se čitati kao sretna, ali i

otežavajuća okolnost jer, kako kaže Ana Dejanović u svojoj knjizi „Zagrebačka katedrala“ ,

„različito je socijalno i nacionalno podrijetlo biskupa pa i njihove visoke funkcije koje su

često znali obavljati u mnogome utjecalo na njihov izbor umjetnika koji su bili zaduženi za

oblikovanje izgleda katedrale grada Zagreba.“1 Također se osvrće na brzu smjenu biskupa na

čelu biskupije kao i na razinu obrazovanja koju su stekli te određen stupanj senzibiliteta koji

su nosili prema umjetnosti općenito. Sve to navodi Anu Dejanović ka zaključku kako je to

jedan od razloga što se nije uspjela razviti radionica koja bi učinila našu katedralu

kreativnijim odnosno inovatnivnijim riješenjem. I u izgradnji i pri obnovama koje su nastupile

kroz godine kao nužda s jedne strane zbog želje za povećanjem samog prostora porastom

broja vjernika, napada drugih naroda pa i sukobima između dva zagrebačka utvrđena naselja

Gradeca i Kaptola, starenja građevine, prirodnih nepogoda kao što su požari, potres iz 19.st i

sl.

Danas je jasno kako svi navedeni čimbenici otežavaju određivanje vremena nastanka

pojedinih djelova katedrale kao i sklopa građevina nastalih oko iste. Malo je čvrstih dokaza i

gotovo da nema dokumenata koji bi svjedočili i sasvim rasvijetlili prošlost ovog

monumentalnog sklopa. Ono na što se pozivaju brojni istraživači jesu tek „nebrojni povijesni

1 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 8.str

izvori, slučajni nalazi, skromni rezultati malobrojih pokusnih iskopavanja i sam spomenik u

svom sadašnjem tkivu.“2 Brojni povjesničari te povjesničari umjetnosti ni danas se ne slažu sa

zaključcima jednih, odnosno drugih upravo zbog te komplicirane mreže koja se razvila od

11.st. pa sve do danas. Svaki takav pokušaj pregleda razvoja treba biti uzet u obzir sa zrnom

soli budući da za sada još uvijek mnoge teze, odnosno zaključci znanstvenih istraživanja,

ostaju pretpostavke.

Četiri su osobe u svojim opsežnim rukopisnim djelima sačuvale najstarije poznate

interpretacije o povijesti katedralnog sklopa na Kaptolu. Najstariji od njih je franjevac Rafael

Levaković. Povješću sklopa bavio se i biskup Benedikt Vinković, zatim književnik i povijesni

pisac Pavao Ritter Vitezović te kanonik Tomo Kovačević. Zanimljivo je da su sva četvorica u

mnogome pridonjela raspetljavanju sumnji oko početaka gradnje iako su njihovi zaključci na

temelju proučavanja pojednih djelova međusobno u opreci. Ono što je nama danas

najvrijednije u njihovim tekstovima jest to što su u njima sačuvani opisi unutrašnjosti kao i

opisi izgubljenih i nama nepoznatih predmeta.

Kroz godine počinju se javljati i tiskana izdanja koja obrađuju temu povijesnog razvoja

katedrale, no tek se u 19.st. objavljuju prve monografije. Svaka sa svojim pristupom obrađuju

iste teme bilo da se radilo o stavljanju većeg težišta na povijesne činjenice i izgled katedrale

nakon već spomenutog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. godine (povijesnik Ivan Krstitelj

Tkalčić) ili s druge strane pružajući opise neizmjerne važnosti prije restauracije Hermana

Bolléa (političar i književnik Ivan Kukuljević).3 Nastavljajući stopama prethodnika

sabiranjem i preciznijim određivanjem istinitih činjenica vezanih za razriješavanje nedoumica

oko početaka jedne od najznačajnijih građevina koje određuju identitet grada, stručnjaci od

20. st. pa do danas povezivanjem tih novih podataka doprinose sklapanju dijelova jedne

kompleksnije cjeline te stvaranju kompletnije i jasnije slike.

Valja napomenuti ono što ističe i Ana Dejanović; najiscrpnija su proučavanja vezana upravo

za pojedine djelove katedrale, arhitektonsku plastiku i kiparska djela, inventar i riznicu, te

baroknu skulpturu koja se nalazi u njoj.4

3. Teze o nastanku:

2 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 10.str.3Ibid. , str. 11.4 Ibid. , str. 14.

3.1. XI. st. Ladislavova crkva

Dokument od kojeg započinju i na koji se oslanjaju sve pretpostavke o povijesti zagrebačke

katedrale jest listina ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. godine. U njoj stoji kako

nadbiskup riješava spor između zagrebačkog biskupa Marcelina i somođskog župana

Adalberta tako što zagrebačkoj biskupiji dodjeljuje šumu Dubravu pozivajući se raniju

darovnicu kralja Ladislava kojom daje istu šumu zagrebačkom episkopatu prilikom

utemeljenja biskupije. Godina 1094. se uzima kao godina osnutka, a taj se zaključak povlači

na temelju imena spomenutih povijesno važnih osoba. Ono oko čega se autori ne slažu jest

podatak da je Ladislav dao sagraditi i katedralu. Pobornici teorije da ju kralj Ladislav nije

sagradio potkrijepljuju svoje tvrdnje činjenicom da je kralj umro godinu dana nakon osnutka

što mu nije dalo dovoljno vremena za gradnju, te činjenicom da njegov doprinos u kontekstu

gradnje nije zabilježen u ispravi nadbiskupa Felicijana (što bi bilo malo vjerovatno da ju je on

doista dao sagraditi). Ostaje otvoreno pitanje je li Ladislav započeo građevinu manjih

dimenzja koja bi prihvatila ulogu katedrale ili je ta funkcija pripisana nekoj od postojećih

crkava.

Gradnju ili utemeljenje Ladislavu pripisuju najstariji povijesničari koji su se bavili ovom

temom. Levaković mu pripisuje i gradnju kapele Sv. Stjepana Prvomučenika, biskup

Vinković govori o „monasteriumu“, a isto mišljenje dijele i Ivan arhiđakon Gorički, Tomko

Mrnavić te Farlati. S druge strane Vitezović i Tkalčić zaključuju da je neka od postojećih

sakralnih građevina prihvatila funkciju religiozne institucije visoke važnosti te da je Kaptol

morao biti već naseljeno naselje, jer kao što sam navela na početku, institucija ovakve

važnosti ne bi mogla biti sagrađena u jednom nerazvijenom mjestu. Povjesničarka Nada Klaić

odlazi malo dalje i povlači zaključak kako je kršćanstvo prihvaćeno u vrijeme Ljudevita

Posavskog (oko 810.-821.), a kristijanizacija znači potrebu za župnom organizacijom te time

potkrepljuje tvrdnje Vitezovića i Tkalčića o postojanju crkve prije Ladislavovog dolaska.5

Ukoliko Ladislav zaista jest dao sagraditi crkvu, ostaje nam nepoznat njen izgled i lokacija

izgradnje. Pretpostavka je da se nalazila na mjestu današnje ili u njenoj neposrednjoj blizini.6

A. Dejanović smatra da se ona nalazila na mjestu pobočne kapele Sv. Marije, a to potkrepljuje

time što su u temeljima istočnog dijela nađeni ulomci građevnog materijala karakteristični za

5 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 17.str.6 Ibid. , str. 18.

XI. st. (lomljenac, obilno vezan grubom žbukom potočnog pijeska krupnijeg zrna). Drugi

elementi koji idu u prilog njenoj teoriji jesu pronađeni ulomak menze s karakterističnim

križevima XI. ili XII. st. te ulomak kapitela pronađen u istom zidu u kapeli Sv. Stjepana.

Valja spomenuti da je kapitel dan na analizu kojom je ustanovljeno kako potječe iz

kamoneoloma s Medvednice te da je klesan ovdje. Pokazuje odlike stilskih obilježja sjeverne

Italije (Lombardije) što znači da je strani klesar doveden u Zagreb. Pretpostavku A. Ivandije

koji je zid sredine katedrale pripisao najstarijoj crkvi, odbacuje argumentima da je način na

koji je klesan spomenuti zid nekarakterističan za to stoljeće. Nažalost, o tlocrtu se ništa ne

može reći sa sigurnošću budući da je u prošlosti došlo do previše pregradnji i rušenja.

Kralj Ladislav pridonio je biskupiji i tako što je doveo slovaka Duha i postavio ga za prvog

biskupa zagrebačke biskupije. Tog obrazovanog benediktinca hvali i A. Dejanović koja kaže

da je njegovim djelovanjem biskupija od samog početka bila snažna jezgra razvoja kulture u

ovom kraju. 7 Sačuvano je više dragocjenih rukopisnih knjiga koje je Duh donio u Zagreb.

3.2. Predtatarska katedrala

(Od druge polovice XII. st. do 1242. godine)

Teorija o predtartarskoj katedrali započinje pretpostavkama o izgledu tlocrta Ladislavove

crkve. A. Dejanović se pri pisanju oslanja na vjerojatnost kako je Ladislavova crkva bila

slična nekoj od crkava koje je kralj Stjepan gradio u Ugarskoj. S tim u vezi, crkva je

vjerovatno bila malih dimenzija, sa samo jednim brodom i apsidom koja je mogla biti

polukružna ili pak lomljena. Budući da je vrlo brzo došlo do porasta broja stanovnika, ali i

bogaćenja te veće moći same biskupije, vjerovatno je da je prvotna crkva ubrzo zamjenjena

novom, većom i impozantnijom građevinom. Kao dokaz istinitosti ovih podataka, ali i opisa

nove crkve, A. Dejanović ističe najstariji pečat Kaptola iz 1297. godine koji se danas čuva u

riznici katedrale, kao i njegova zrcalna kopija iz 1371. godine. Na njemu je prikazan kralj

Stjepan kako u rukama drži maketu katedrale koju prikazuje Bogorodici. Jasno se očituje

dvotoranjsko pročelje, bazilikalno tijelo građevine kao i apsida. A. Dejanović smatra da se ta

građevina, koju je nazvala predtatarskom, protezala od zvonika do svetišta katedrale kakvu

vidimo danas. Daljnjom analizom govori o trobrodnom i troapsidalnom zdanju bez transepta,

7 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 19.str.

ali sa dva šiljasta tornja, tj. zvonika, na pročelju i unutrašnjošću podjeljenom na četiri ili pet

traveja te presvođenim bočnim lađama. Masivnost i zatvorenost tornjeva prema unutrašnjosti

današnje katedrale pripisuje se upravo predtatarskoj fazi građevine. Svoju teoriju o dataciji

predtartarske crkve u drugu polovicu XII. st. Ana Dejanović argumentira time što su u

iskopavanjima pronađeni ostaci kontrafora, a oni se prvi puta javljaju sredinom XII. st. u

Francuskoj. Dva masivna kontrafora, međusobno povezana ziđem, koja su se sačuvala sa

južne strane crkve također su pripisana ovoj fazi budući da je istraživanjima potvrđeno da ovi

snažni potpornjaci pripadaju istom tipu kakvi se javljaju i u Francuskoj krajem XII. st. Taj dio

pripada sjevernom dijelu kapele Sv. Stjepana koja se danas nalazi ugrađena unutar zidina što

okružuju katedralu. Na pitanje funkcije ove porušene prigradnje A. Dejanović odgovor traži u

zapisima Lj. Ivančana. Zaključuje da je prigradnja mogla biti korištena kao kor budući da je u

ono vrijeme postojao velik broj kanonika. Suprotno mišljenje ima Josip Stošić koji prostoriju

naziva „aneksom kasnije napuštenih struktura katedrale čiji su kontrafori u nju ugrađeni.“8

Oko vremena rušenja prihvaća mišljenja kako je do rušenja moglo doći i prilikom jednog od

gradskih sukoba te kako rezultat rušenja ne mora nužno biti tartarska provala. Što se tiče

vremena dovršetka ove sakralne građevine, Ivan Gorički je uzet kao pouzdani izvor. On je u

svojim zapisima zabilježio ukop u brod crkve trojice prvih biskupa. Najstariji zabilježen je

biskup Prodan (preminuo oko 1175. godine) te se iz tog razloga njegov ukop uzima kao donja

granica kada je predtartarska crkva mogla biti dovršena. Još jedan od argumenata je činjenica

da su pod istim oltarom pokopana i druga dvojica, biskupi Dominik i Gothard. Malo je

vjerovatno, kaže A. Dejanović, da bi crkveni dostojanstvenici bili pokopani u nedovršenoj

građevini.9 Kraj ove građevine ostao je zabilježen u brojnim ispravama toga razdoblja koje

spominju tartarsku provalu sredinom XIII. st.

3.3. Biskupska kapela Sv. Stjepana Prvomučenika

8 Stošić, Josip: Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva o zagrebačkoj biskupiji, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094. - 1994., MGC - Muzej Mimara, Zagreb 1994., str. 123.9 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 21.str.

(Sredina XII. st.)

Nakon spomenute tartarske provale crkva dugo nije bila obnovljena. Ono što nakon trideset

godina gradi biskup Stjepan II. jest kapela Sv. Stjepana Prvomučenika. A. Dejanović

spominje povjesničara T. Kovačevića kao autora ove teze.10

Kapela je smještena prema sredini katedrale, no više nije samostalna građevina već je

stopljena s masivnim zidinama biskupske palače. Nije velikih dimenzija, njezina unutrašnjost

je raščlanjena na dva velika traveja, dok joj je svod križnorebrast, gotovo kupolast.

A. Dejanović upozorava kako je od kapele izvorno ostala sačuvana samo unutrašnjost koju

krase relativno očuvane freske s odlikama kasne giottovske škole. Kao sjeverna strana kapele

iskorišten je zid od lomljenca koji je spajao dva masivna kontrafora, dijelove predtartarske

crkve. To je uvjetovalo orijentaciju sjever-jug, a prikupljeni dokazi ukazuju da se oltar nalazio

na južnom zidu. Ostali zidovi nastavljeni su u opeci da bi u južnom dijelu završili ukrasima od

romaničkih slijepih arkadica. A. Dejanović spominje jak utjecaj Lombardije i to graditeljstva

kojeg su razvijali „prosječki redovi“ (veličina korištene opeke, peterolisna rozeta, okrugli

trolisni prozorčić, jedinstvenost volumena, bez apside istaknute u prostoru), dok za vanjsko

zidno platno koristi termin prijelaznog romaničko-gotičkog stila (polukružne slijepe arkadice,

kontrafori).

3.3.1. Sličnosti kapele Sv. Stjepana Prvomučenika s katedralom

U arhitektonskim detaljima kapele Sv. Stjepana Prvomučenika pronalazimo sličnosti sa onima

sakristije te dijelom i katedrale. U prvom redu govorim o kruškolikim profilima rebara kao i

jednostavnim, prizmatičnim bazama i polustupovima. Ipak, A. Dejanović komentira kako

možda jest riječ o gotovo identičnim detaljima, ali kako se „osjeti vremenska udaljenost i

stilske razlike kao i drugačije prostorno shvaćanje.“11

Što se tiče ostalih arhitektonskih ukrasa kapelice pronalazimo sačuvana dva zaglavna kamena

te četiri kapitela. Odlikuju ih pretežno biljni elementi, rijetki su zoomorfni dok od

antropomorfnih oblika postoji samo jedan. Zanimljivo je da se i ikonografski, tehnikom kao i

10 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 24.str.11 Ibid. , str. 30.

stilom razlikuju od onih u sakristiji. Sačuvani kapiteli (osim jednog na sredini zapadnog zida)

gotovo su košarasti, uvelike podsjećaju na romaničke kubične kapitele. Na zaglavnim

kamenima majstorski su isklesani prikazi lavice s mrtvom mladunčadi (nedostaje jedan) i

oštećeni maskeron između listova i grozdova vinove loze. Kao što sam već spomenula, u

kapelici su sačuvane i zidne slike. To su freske napravljene starom tehnikom slikanja na

vlažnoj površini vapnenog naliča bez utjecaja Bizanta.12 Svod je nekoć bio oslikan biljnim

ukrasom žutih grančica na bijeloj pozadini što se zaključuje prema ostacima budući da su

preko njih izvedene trecentske freske. Upravo su te trecentske freske (XIV. st.) smatrane

najljepšim ukrasom te je šteta što su stradale u pregradnjama.13

Autor freski nazvan je Majstorom Stjepanove kapele. On je podjelio prostor u tri vodoravna

dijela. Gornji dio je rezervirao za Krista koji dostojanstveno vlada okružen evanđelistima i

prorocima, srednji registar u kojem je prikazan Kristov ovozemaljski život, te donji u kojem

su bili slikani kvadri te draperije. Slijedio je taj ritam sve do južnog dijela zapadnog zida gdje

je u gornjem redu polulik Krista koji blagoslivlja, u drugom su likovi svetaca te je u

najdonjem redu podnožje koje nije započeto. Sve ove freske imaju odlike škole majstora

Giotta.

Krajem XV. st. podignute su obrambene zidine koje su narušila vanjsku opnu kapele te je ona

ostala napuštena sve do 1616. kada ju biskup Domitrović obnavlja. Promjene koje su nastale

tokom godina utjecale su na izgled kapele i promjenile su njeno izvorno lice, njene

arhitektonske plastike kao i veći dio freski.

3.4. Sklop Timotejeve crkve

12 Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988., 34.str.13 Ibid.

(Druga polovica XIII. st.)

Nakon tartarskih napada napisano je više dokumenata o stupnju oštećenja koje su nanjeli

crkvi. Upravo je ta brojnost isprava i različito doživljavanje napada bio razlog zbog kojeg su

mnogi istraživači kroz godine bili nesigurni oko definiranja štete koja je nanesena. A.

Dejanović rezimira ta mišljenja i piše kako Tartarima nije bilo u interesu razaranje crkve do

temelja budući da za to nisu imali vremena te da je prvotni cilj njihova dolaska bio progon

Bele IV.

Prvi biskup koji je započeo obnovu bio je Timotej što je zabilježeno u potvrdi. U njoj također

stoji da ju je započeo obnavljati od temelja u novom suvremenom stilu (gotičkom), kao i da ju

je opremio ukrasima i srebrnim posuđem.14 Zabilježena je i 1275. kao godina posvete oltara

Sv. Petra i Pavla u sakristiji, a zatim i 1284. godina kad je posvetio Ladislavov oltar u kapeli

Sv. Marije. Svi ovi podaci govore u prilog da je biskup Timotej dao sagraditi i glavnu apsidu

zajedno sa svetištem. Iskopavanja su pokazala da se koristio novim načinom tlocrtnog

koncepta (trijangulacija) te da je zato, ne prateći stare temelje, svetište započeo kao

šesterokutno. Iz toga proizlazi da je svetište imalo dva traveja i tri poligonalne apside od kojih

je srednja bila veća i izdužena na istok kako bi između moglo biti sagrađeno cilindrično

stubište. Korska sjedala sa trolisnim gotičkim lukom kao završetkom nizala su se duž apside.

Proučavajući našu katedralu povijesničari su došli do zaključka kako u nekim djelovima sliči

crkvi sv. Urbana u Troyesu. Tu tezu prihvaća i A. Dejanović koja napominje da doista postoje

obilježja koja povezuju dvije građevine prije svega u apsidalnom dijelu. Tu je i kod francuske

crkve napuštena ideja deambulatorija, bočne apside su smanjenih dimenzija dok je središnja

istaknuta te kao i u zagrebačkoj katedrali postoje cilindrični tornjevi u kojima je predviđeno

stepenište. A. Dejanović poziva se i na činjenicu da je biskup Timotej bio kancelar pape

Urbana IV. te da je imao pristupa gradilištu, nacrtima i graditeljima. Nema sumnje da vanjski

izgled ne podržava tezu o zajedničkim crtama budući da je pročelje sv. Urbana poznato kao

prošupljeno i obloženo staklenim vitrajima. Što se tiče arhitektonske plastike, zbog brojnih

restauracija nije lako odrediti što je sve pripadalo Timotejevom sklopu. Freske koje su

pripisane tom vremenu pripadaju ciklusu najstarijih u Zagrebu i u čitavoj Kopnenoj

Hrvatskoj. One su oštećene, no dijelove nalazimo sačuvane u sakristiji, točnije u njenom

istočnom dijelu.


A. Dejanović objašnjava naziv ovog razdoblja kao „Timotejevog sklopa“ upravo zbog uloge

koju je odigrao biskup u gradnji jedne veće prostorne cjeline objedinjene istom idejom

odnosno istim stilskim obilježjima. Naglašava visoku kvalitetu izvedbe koju danas uočavamo

na detaljima sačuvanih slika ili ukrasa. U riznici katedrale nalaze se sačuvane dragocjenosti

poput crkvenog ruha, posuđa, rukopisnih knjiga, relikvijara i ostalih obrednih predmeta.

3.4.1. Promjene do kojih je došlo kroz vrijeme

U XV. st. došlo je do zamjene križno-rebrastog svoda zvjezdastim koji će dva stoljeća nakon

ponovo biti obnovljen. Promjene su zahvatile i mrežišta prozora, dok će Bolléovim dolaskom

i kapele i svetište izgubiti svoj izvorni oblik, a korska sjedala biti zamijenjena. Bollé je srušio

i zapadni zid sakristije koji je dijelio prostor na „unutarnju“ i „vanjsku“ sakristiju, a na

kojemu se nalazio prikaz Posljednjeg suda. Pretpostavlja se da je u njegovo doba restauriran i

sjeverni zid. Na istočnoj strani sakristije nalazi se historicistička prigradnja gdje je,

pretpostavlja se, nekad bio oltar.

3.5. Lađa i zvonici (XIV.-XVI. st.)

Nakon smrti biskupa Timoteja nastupilo je razdoblje u kojem je katedrala čekala nastavak

izgradnje. Različita su mišljenja oko vremena nastavka gradnje. A. Dejanović piše o

interpretacijama stručnjaka te tako govori kako Z. Horvat smatra da je nastavak gradnje bio za

vrijeme biskupa Kažotića kojemu pripisuje dio započetih zidova sjeverne lađe i sjevernog

zvonika. S druge strane Krčalić misli da je biskup Kažotić samo popravljao građevinu te ju

eventualno opremio pokućstvom, dok je biskup Jakob de Placentij započeo gradnju. Daljnje

promjene dogodile su se za vrijeme biskupa Stjepana II. Kanižaja i Eberharda Albena. Biskup

Stjepan III. svoj je doprinos u gradnji lađe zabilježio grbom, dok je lađu, smatra A.

Dejanović, zamislio kao baziliku. Između ostalog, zbog horizontalnog presjecanja stupova u

gornjem dijelu te zbog toga što smatra da su donji dijelovi stariji i pripadaju zamisli katedrale

kao bazilike. Isto tako smatra da je u Stjepanovo doba odlučeno sačuvati ruine zvonika te

između njih graditi traveje. Izvana na sjevernoj strani bili su postavljeni novi, skošeni i

jednostavni potpornjaci, dok su na južnoj kasniji i bogatije ukrašeni. Pročelje je u to doba

imalo romanički portal i možda rozetu.

Eberhardovim dolaskom katedrala je počela slijediti zamisao dvoranske crkve sa svim

promjenama koje su bile nužne da bi se to realiziralo (povišenje i izmjena pročelja

dekoriranog kordonskim vijencem s ljiljanima, slijepim kružištima i maskeronima). Došlo je

do promjena i unutar lađa: povišeni su prozori, stupovi i izvana kontrafore gdje je biskup

Eberhard postavio svoj grb, iznad grba svoga prethodnika. Tragovi Eberhardovog rada

pronađeni su sve do jugozapadnog kuta unutrašnjosti, a njegovoj zasluzi pripisano je i

pročelje te začetak južnog zvonika. Ipak, hipoteze se nastavljaju kad je u pitanju riješavanje

nedoumice kako su spojili lađu i Timotejev sklop budući da se upravo na tom mjestu

restauriralo i mijenjalo mnogo toga.

Valja spomenuti rad praških radionica koji su svoj trag ostavili u našoj katedrali. To se u

prvom redu odnosi na reljefe, točnije maske, Parlerova kruga koji su postavljeni u

unutrašnjosti ali i na vanjskom plaštu katedrale. „Čudnovata galerija zagrebačke katedrale“

kako o njoj govori A. Horvat15 najvrijednija su skulptoralna djela koja posjedujemo. Djela

prikazuju fantastične životinje koje se isprepliču s biljnim ornamentima, lisnata lica, prikaze

pasa, lavova, grifona. Na svima njima očituje se raspon u kvaliteti te praške radionice.


Sredinom XV. st. kada je na čelo biskupije zasjeo Ivan Alben katedrala je bila, možemo reći,

završeno djelo koje je on dopunio. To se odnosi na kapitele novijih oblika (kovrčava lišća) u

nekim dijelovima crkve te na njegov grb koji je dodao.

Biskup Luka Baratin ugradio je križno-rebraste svodove te uložio novac za izgradnju utvrda.

Nemamo sigurne podatke je li on obnavljao zvonike koji su, spominje se, stradali u opsadi

1528. godine.

3.6. Uređenje unutrašnjosti (XV. i XVI. st.)

A. Dejanović komentira dvije teorije oko promjene svoda svetišta u zvjezdasti, Svaku

potkrijepljenu zapisima povjesničara. Tkalčić spominje kako su oni rezultat obnove nakon što

su grofovi Celjski sredinom XV. st. provalili u njega, dok Karaman iznosi svoje mišljenje

kojim promjenu svoda stavlja u vrijeme biskupa Thuza koji je to učinio u želji da se svodovi

lađe i svetišta usklade. Thuzu pripisuje i tri empore u zapadnom traveju iste prostorije kao i

zabatne ukrase iznad korskih sjedala (njih je Bollé uklonio). Istom biskupu pripisuje raskošne

oltare te ostali namještaj, dok se oltar u Ladislavovoj kapeli datira u vrijeme biskupa Osvalda.

U lađi je kroz stoljeće dodan velik broj raskošnih oltara posvećen svecima kao što su sv.

Emerik, sv. Nikola, sv. Barbara, sv. Elizabeta i drugi. Prva klecala postavljena su u kapeli sv.

Ladislava (djelo firentinskog umjetnika Ivana Niczea), dok su ona u lađi postavljena nešto

kasnije. Pozlaćeni drveni kipovi, šest apostola koji su se nalazili na stupovima lađe, ostali su

sačuvani do XIX. st. kada su uklonjeni. Pronašla ih je A. Horvat (samo dva kipa) koja ih je

datirala u XV. st. i stilski odredila kao kipove kasne gotike. Ta dva kipa nose veliki značaj

budući da su jedini kipovi katedralne plastike kod nas.

A. Dejanović prethodno obrađena poglavlja zaključuje mišlju kojom bih završila ovaj kratki

pregled povijesti razvitka Zagrebačke katedrale. Ona kaže kako se taj „sav sjaj, raskoš te

ljepota nikada više neće ponoviti“, a da tome nije razlog samo bogatstvo, odnosno siromaštvo,

već i „visoka likovna kultura tadašnjih biskupa.“16


8. Popis literature:

1. Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1988.

3. Horvat, Anđela: Zagrebačka katedrala - prošlost i sadašnjost, u: Umjetničke znamenitosti

Zagreba [glavni i odgovorni urednik Stjepan Draganić]. 1979. God.11 (1979), 2 . Nakladnik

Zagreb : Kajkavsko spravišče, 1979.

2. Stošić, Josip: Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva o zagrebačkoj biskupiji, u: Sveti

trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094. - 1994., MGC - Muzej

Mimara, Zagreb 1994., 102-130 str. (k.i.).

Documents

Zagrebačka katedrala