Zane Grey - Do posljednjeg covjeka.pdf

8/13/2019 Zane Grey - Do posljednjeg covjeka.pdf

1/120

Zane Grey - Do posljednjeg ovjeka

GLAVA 1

Na uzbrdici pustog i suhog kraja, Jean Isbel se ulogori na rubu cedrova u malenojkamenitoj guduri koja je mamila zelenilom svojih vrba i topola i obeavala vodu i travu.Umorne ivotinje, a naroito mazga koja je ponijela veoma teak teret, sada su sezadovoljno valjale po tlu. Skidajui mamuze i Jean zadovoljno uzdahne. Nije navikao najaru, na zasljepljujui sunce i prainu pusta kraja. Svom se duinom opruio kraj bistrapotoia koji je uborio preko crvena kamenja i halapljivo se napio. Voda je bila hladna,ali je imala opor okus - okus alkalija, koji mu se nije svidio. Otkad je napustio Oregon,jo nije okusio ukusnu, istu i hladnu vodu. alio je za njom kao to je alio i zaoregonskim velianstvenim, hladovitim umama koje je oboavao. Sva je prilika da emu divlja i beskrajna Arizona biti odvratna. Dok je bez urbe zavrio sve svoje poslove ulogoru, sumrak je pao i kojoti su se poeli oglaavati. Jean je sluao njihovo zavijanje i

um svjeeg vjetra medu cedrovima i osjetio zadovoljstvo to su mu bar ti zvui poznati.Cedrovina je davala dobru vatru. Vonj njezina dima bio je Jeanu nov i ugodan. "A moglo

bi se dogoditi da i zavolim Arizonu", poluglasno e, "Ali, ne... ja udim za vodopadima itamnozelenim umama. Mora biti da to govori indijanska krv iz mene... Nije vano, otacme hitno treba, i mislim da u ovdje dugo ostati!" Bacio je nekoliko grana na vatru, priijem svjetlu otvori oevo pismo, nadajui se da e ponovnim itanjem bolje shvatitinjegov zagonetni sadraj. Dva je mjeseca putovalo do njega, najprije u neijem depu,potom potanskom koijom i vlakom, zatim brodom i najzad ponovo vlakom. Bilo jenapisano olovkom, na listu otrgnutom iz nekog starog bloka, pa bi ga bilo teko itati aki da je rukopis bio itljiviji. "Otac nikada nije imao lijep rukopis, ali jo nikad nisam vidioda ovako runo pie", ree glasno razmiljajui. Travnata dolina, Arizona Sinejean, doikui. Ovdje ti je dom i tu si potreban. Kad smo napustili Oregon, vjerovali smo da ebrzo za nama. Ali, prole su godine. Ja starim, sine, a ti si mi uvijek bio najpouzdaniji sin.Ne mislim rei da si bio ba jako postojan. Samo to se tvoja razuzdanost najvieoitovala u ljubavi prema umama. Ti si vie nalik na majku, dok su tvoja bra a Bili iGuy vie na mene. U tebi tee indijanska krv Jean, i ba to indijansko u tebi, sad e minajvie trebati. Bogat sam, imam mnogo konja i goveda. Moji su panjaci meunajboljima u cijelom kraju. U posljednje smo vrijeme gubili stoku. Ali, to nije sve i nijeono najgore. U Tontu su se pojavili ovari, sad im ovce pasu i u Travnatoj dolini. U ovomkraju govedari i ovari nikako ne idu zajedno. Teka nas vremena ekaju. Imam dalekovie razloga zbog kojih se uzrujavam i trebam tebe, ali moram se strpiti dok ne doe, jerse to mora usmeno rei. Bez obzira to sad radi, prekini posao i odmah put pod noge dastigne u Travnatu dolinu do proljea. Molim te, pobrini se da donese neto oruja imnogo municije. Sve to dobro sakrij meu ostalim stvarima. Ako koga sretne kad budesilazio u Tonto, nemoj mnogo priati, ali dobro sluaj to se govori. I na kraju, sine, nekate nita ne spreava da doe. Vjerojatno e imati djevojku u Oregonu, pa povedi i nju.Mnogo te voli tvoj tata, Gaston Isbel Jean se zamisli nad pismom. Koliko se sjeao, otacjo nikad nije traio pomo, pa je ovakav ton u pismu znaio pravo iznenaenje i ok.Tjednima je putovao i razmiljao, ali nije uspio dokuiti to zapravo stoji izmeu tihredaka. "Da, stari oe" - razmiljao je, osjeajui kako ga obuzimaju toplina i sjeta. "Imat


2/120

e preko ezdeset. Dodue, dobro se drao... Sad je bogat, ali gubi stoku, i prijeti mu daga ovari istjeraju s panjaka. Otac moe podnositi stokokradice, ali ovare nikako."Milina to je preplavila Jeana pretvori se u hladnu, razumnu odlunost koja je uvijekslijedila iza svakog itanja oeva pisma. inilo mu se kao da mu ilama tee nekakvastruja, osjeajui kako u njemu povremeno buja i kako ga grije. Takvo je uvstvo stvaralo

nemir, jer je bivao svjestan da u njemu lei stanovito drugo, skriveno "ja", dublje,snanije i od njegove bezbrine, nehajne i sanjalake naravi, ak njoj posve suprotno. ZaOregon su ga vezivale samo grandiozne, mirne ume i bune, umovite rijeke. Nije mubilo lako ostaviti Oregon. I cijelim putem niz obalu, brodom do San Diega, pa koijompreko Sierra Madrea, i najzad na ovom posljednjem dijelu puta na konju, osjeao je kakose iz njega povlai mirna i zadovoljna priroda i prevladava ono tamno i neznano to usebi krije prijeteu snagu. No, usprkos svojoj vjernosti Oregonu i tuzi za njim, morao jesam sebi priznati kako ga ivo zanima pustolovna budunost, i kako potajice uiva udivljoj i goloj Arizoni. Nebo je nad njim bilo drugaije od oregonskog, blie, prostranije,s jaim plavetnilom, nalik tamnom, zvijezdama oploenom svodu. Nad njim je lebdiosnaan miris kadulje i cedrova, pomijean s vonjem dima, i sve to je utiavalo i

uspavljivalo njegov duh. U zoru je smotaoebe, navukao

izme i poletno otpo

eo dan toe ga jo vie pribliiti budunosti koja ga doziva. Bijeli mraz koji je prtao pod nogama,

i hladan zrak koji mu je tipao obraze, liili su onima s oregonskih visoravni i na isti ganain tjerali na djelo. Ali ipak nisu bili isti. Osjeao se kao opijen jakim, slatkim vinom.Konj i mazga lijepo su se odmarali tijekom noi, u maloj su se guduri obilno napasli inapojili. Jean pojaha konja i ude medu cedrove, radostan to su iza njega ostale beskrajnemilje pustoi. Vidjelo se da se po stazi kojom je jahao malo gazilo. Prema oskudnimobavijestima to ih je dobio u posljednjem naselju, ta je staza vodila do takozvanihUrvina, koje su se dizale iznad Bazena Tonta, a s njih se mogla vidjeti Travnata dolina.Uzbrdica je bila toliko blaga da se mogla mogla osjetiti samo na duim i otvorenijimdijelovima. Ali, Jean je prema drveu znao da se tlo penje. Cedrovi su najprije bili rijetkorazbacani, niski, iskrivljeni, potom su postajali gui, lisnatiji, zeleniji, tamniji, i najzad,veoma visoki i razgranati. Na otvorenim zaravnima bogato su rasle kadulje i trava. Zatimje doao pojas pinija, medu kojima se isticala pokoja smreka arene kore. Kad je naiaona prvi bor, Jean ga pozdravi srdanim pljeskom po njegovoj hrapavoj, suroj kori. Bio jeto zapravo malen, slabo razvijen bor koji se borio za ivot. Sljedei je bio vei, potom ihje bilo vie, i na kraju prevladae i gordo nadvisie ostalo stablje. Miris borovih iglicamijeao se s drugim mirisima, a vjetar koji ih je raznosio bio je ugodan. Otprilike satvremena nakon prvih borova proao je podruje cedrova i pinija i zatekao se u sve guoji dubljoj umi. Na otvorenim mjestima bilo je izbijeljene trave, a sitno je raslinje osim uklancima bilo rijetko. Jean je pogledom traio nee li gdje zapaziti vjevericu, pticu, jelenaili neku drugu zvijerku. Zakljuio je da je uma nenastanjena, znai bez vode. Oko podnezastao je kod jedne bare to se oito stvorila topljenjem snijega, i pustio konja i mazgu dase napoje. U mulju je opazio tragove nekoliko jelena i neke krupne ptice, po svoj prilicidivljeg purana. Kod movare se staza ravala. Jean nije znao da li da produi lijevo ilidesno. "Na kraju krajeva, mislim da je svejedno", zagundao je i veje htio uzjahati kad jeopazio da je konj naulio ui. Okrenu se i pogleda niz stazu. Zau se topot konjskihkopita u kasu i trenutak kasnije pojavi se konjanik. Gradei se kao da pritee kolan nasedlu, Jean je preko svog konja pozorno motrio jahaa koji je nailazio. U ovoj e gazemlji svaki ovjek zanimati. Izdaleka jahaje izgledao poput svih Arizonaca koje je


3/120

Jean vidio; divno se drao u sedlu, bio je visok i vitak ovjek. Imao je crn sombreroiroka oboda i zapraenu crvenu maramu. Prsluk mu je bio raskopan, a na sebi nije imaokaputa. Jahadotjera konja kasom i zastade na nekoliko koraka od Jeana. - Zdravo,strance! - ree suho. - Zdravo i tebi! - odvrati Jean. Nagonski je osjeao da ovaj susretkrije neto znaajno. Otre oi bljesnule su preko njega i njegove opreme. Jahaevo je

lice bilo preplanulo, boje praine, izdueno, mravo i tvrdih crta, preko usana padao muje dugaak uti brk, a oi su mu bile prodorne i inteligentne. Vidjelo se da je vepokupiosve iskustvo koje se moglo stei na Zapadu, iako nije bio star. Kad je sjahao, Jeanprimijeti da je veoma visok, ak i za Arizonca. - Naiao sam na tvoje tragove na putu -ree neznanac, skidajui konju vale da bi ga napojio. - Kuda si se zaputio? - ini mi seda sam zalutao - odvrati Jean. - Ovaj mi je kraj nepoznat. - Da, vidi se to po tragovima iposljednjem logoru. A kamo si krenuo prije no to si zalutao? Neznanev je ton biousiljeno miran, sa suhim i oporim prizvukom. Jean osjeti da ne odaje prijateljstvo niljubaznost. - U Travnatu dolinu. Ja sam Isbel - kratko je odvratio. Jahaje priekao da sekonj napoji, pa mu ponovo natakne em, a zatim izdui nogu i sjedne u sedlo. - Znao samja da si ti Jean Isbel - odvrati. - U Tontu i svaka ptica na grani zna da je stari Gass Isbel

poruio sinu da do

e. - Kad si znao, zato si me pitao? - neuvijeno

e Jean. - Htio samuti to e mi odgovoriti. - Tako? Dobro, ali znaj da mene nije briga to e ti misliti.

Pogledi im se sukobie i oni se vrsto zagledae jedan u drugog, uzajamno seodmjeravajui. - Pa to se zna - opet e jaha. Govorio je sporo, a spori su mu bili i pokretiduge preplanule ake kojom je vadio cigaretu iz prsluka. - Ali, s obzirom da si ti Isbel, jau svoje rei, htio ti to ili ne. Zovem se Colter i jedan sam od ovara na koje bjesni GassIsbel. - Colter. Drago mi je to smo se upoznali - odvrati Jean. - Tko mom ocu uinikrivo, ini ga i meni. - Svakako, da nije tako, ti ne bi bio Isbel - mrko se nasmije Colter. -Vidi se da jo nisi naiao na nekoga iz Tonta. Rei u ti da je tvoj stari kao ena blebetaou Greavesovoj trgovini. Pohvalio se tobom, kako se zna tui, te kako zna pucati i kakosi u stanju nai najzamreniji trag ovjeku ili konju. Pohvalio se da e potjerati sveovare iz doline. Ali, ja u ti neto rei, tek toliko da zna to mi elimo: nae e ovce

pasti u Travnatoj dolini. - Vae?... ije? - osorno e Jean. - Kako?... Pa, ovara koji iveoko Tonta, od Crnog vrha do Apakog kraja. - Coltere, ja Arizonu ne poznajem -odgovori Jean polako. - Malo znam o ranerima i ovarima. Tono je da me otac pozvao.Vjerujem i da me je hvalio, jer je sklon hvalisanju. Osim toga, sad je vestar. Ne moguga sprijeiti da se sa mnom hvali. Ali, ako je to veuinio, i ako je u svojoj borbi protivvas ovara u pravu, ja u uiniti sve to je u mojoj moi da opravdam njegovo hvalisanje.- Primam upozorenje. Izgleda da se nas dvojica razumijemo i to je jako korisno. Ti, pak,svom starom prenesi ono to sam ti rekao - odbrusi Colter i okrene konja ulijevo. Put kojivodi na jug, tvoj je put. Kad doe do Urvina, vidjet e ravnicu usred Bazena. To jeTravnata dolina. Odjahao je i izgubio se medu drveem. Jean se nasloni na konja i stanerazmiljati. Colter nije ostavio simpatian dojam, ne zbog svojih namjera, vezbog neegneprijateljskog to je iz njega zrailo. Imao je tvrde crte lica, neiskren ton i nain govorakoji je Jean susretao kod neasnih ljudi. ak i da nije doao ovdje s odreenompredrasudom, da nije imao pojma o oevim neprilikama i sukobu s ovarima, i da se sColterom samo mimoiao i izmijenio pozdrav, Jean ne bi stekao povoljan dojam o tomovjeku. Neugodno ga se dojmio, izazvavi u Jeanu posebnu antipatiju. "Ah!" uzdahnemladi. "Zbogom snovi o lovu i pecanju! Tata mi je povjerio ozbiljan, muki posao."Pojahao je konja i potjerao mazgu desnom stazom. Neto hodom, neto kasom, putovao


4/120

je cijelo popodne, a pred sumrak je zaao u gustu borovu umu. U zaklonu, na sjevernimkosinama klanaca u zelenilu se bjelasalo vie snjenih naslaga. Kad se naao u toj zoniraskone i guste ume, Jean se odupre tmurnim predosjeajima. Velianstveni borovimedu kojima se naao nisu isto to i divovske jele Oregona, ali e se u njihovu hladusvaki ljubitelj ume ipak osjeati sretnim. Jo se neko vrijeme penjao, i najzad se naao

na ravnu tlu gdje se uma oko njega irila kao u kakvu parku, mjestimice je ravan bilaobrubljena gusto obraslim jarugama. No, taj je dio ume samo naizgled bio ravan, azapravo je to bila blaga uzbrdica, koju ju je Jean uoio im se naao na vioj zaravni, gdjeje pokraj borova izraslo lijepo drvee za koje je zakljuio da su omorike. Debelih kora,simetrinih irokih grana, skladna oblika, te su se etinjae dizale i svojim srebrnkastimperjanicama stremile k nebu. S grana se poput krasne koprene sputala i lelujalasivozelena mahovina. Zrak je bio neto hladniji i vlaniji; u njemu se osjeao miris i okussnijega. Jean se ulogori na prvom pogodnom mjestu. Ispod borova koji su tiho umjelibilo mu je ugodno, pa je zaboravio na beskrajni prostor to se oko njega prostire.Probudio ga je urlik divljih purana. Prva mu je misao bila kako zapravo nema mnogorazlike izmeu urlika divljeg i pitomog purana. Ustao je, dohvatio puku i zaputio se u

sivu tmicu praskozorja ne bi li pronaao purana. Ali, bilo je jo pretamno, a kad jesvanulo, purana vie nigdje nije bilo. Mazga je bila odlutala i izgubio je dosta vremenadok ju je pronaao. Nakon toga, spremio je doruak i tovario konja i mazgu, te je kasnokrenuo. Na posljednjem dijelu svoga dugog putovanja usporio je tempo. Izmorila ga jeurba. Nakon dugih tjedana na arkom suncu, izloen praini i vjetru, svjea, mirisna,tamnozelena i smea uma dola je kao melem. Zato nije elio uriti stjenovitom stazom.U svakom sluaju, bio je siguran da e toga dana stii do Urvina. Povremeno je gubio putkoji se mjestimice zbog neupotrebe zatro. Od vremena do vremena, Jean bi preao prekoneke stare staze, a kad je dublje zaao u umu, uoio je da se na svakom vlanom ilipranjavom mjestu vide tragovi purana, jelena i medvjeda. Iznenadilo ga je mnotvomedvjeih tragova. Neto kasnije, svojim je otrim njuhom osjetio vonj ovaca i ubrzo jenaiao na iroku stazu koju su utrle ovce. Po tragovima je zakljuio da su ovce tudaprole dan ranije. im je do njega dopro vonj ovaca, osjetio je antipatiju. Odmah jeshvatio da je ta antipatija nerazumna, jer je bio pripremljen da prijekim okom gleda naovce i ovare. No, uz to, smetalo ga je i to je to stado ovaca na svom putu za sobomostavilo irok utrenik na kojem nije bilo ni travke. Gdje ovce pasu, tu vie trava ne raste.Sat kasnije, naao se na jednom hrptu ispod kojeg se sputala duga padina, po kojoj jerasla nova trava, a cvijee 12 je odasvud izbijalo. Drvee je tu bilo ratrkano, a isticali suse sivi, vornati i krivi hrastovi. Zauo je melodioznu zvonjavu zvonia, blejanje ovaca isitno, umiljato meketanje jagnjadi. Poao je prema mjestu gdje se stado trebalo nalaziti, iuto neki pas izleti iz hrastova gustia i zalaja na nj. Outio je miris logorske vatre i ubrzospazio stup plaviasta dima i mali usiljeni ator. Iza hrastova gaja Jean naie na mladia,Meksikanca, naoruana pukom. Mladije imao tamnoputo, ljubazno lice i na Jeanovpozdrav otpozdravi s "buenos dias". Jean je slabo znao panjolski, pa je iz mladievihodgovora na jednostavna pitanja to mu ih je postavio shvatio samo to, da momak nijesam i da je "doba jagnjenja". Da je to tono, svjedoila je buka, jer se inilo da je umapuna blejanja. Oko logora, na sve strane, na padinama, na proplancima, posvuda su bileovce. Neto malo ih je paslo, a vie ih je lealo. Ponajvie ih je dojilo pahuljaste janjiekoji su glavinjali na jo nesigurnim noicama. Posvuda je bilo malenih, tek ojanjenihjanjaca. Svojim su piskavim blejanjem i meketanjem nadvisivali glasove svojih majki.


5/120


6/120

oblijem, punoom i bojom nisu mogle prikriti sjetu i gorinu. I tada je Jean cijelonjezino ozareno i preplanulo lice ugledao u drugom svjetlu. Uoio je da je to lice mlade,neiskusne djevojke, da odie suspregnutim ali snanim uvstvima i silnom snagom. Kadje tome dodao njenu srameljivost, patetinost i prikrivenu udnju za potovanjem, Jeanazagolica jo vea znatielja. - Vi mi laskate - rekao je u nadi da e je ponovo oraspoloiti.

- Ja sam obian grubijan, lovac i alas, drvosje

a i traga

. Nisam se kolovao, niti sam biou drutvu finih djevojaka kao to ste vi. - Zar sam ja fina? - brzo upita. - Bez dvojbe -

osmjehne se Jean. - I u ovim krpama? - U njezinu se glasu osjeti bijes. Pogledajte kolikoje rupa na meni. - Pokazala mu je poderotine na izlizanim rukavima bluze od jelenjekoe, iz kojih je ponegdje virila njena obla, smea miica. - Krpam, kad imam s im...Pogledajte mi suknju... to nije suknja, veprljava krpetina. I imam samo jo jednu...Pogledajte! Ponovo je rumenilo obojilo njezine obraze, obojilo ih i uljepalo, i pojaalosnagu njezine geste. Stid sada nije mogao zaustaviti gnjev. inilo se kao da je u njojprovalio dugo suzdravani jal. Otrcanu je suknju zadigla gotovo do koljena. - Nemamarapa! Nemam cipela!... Otkud moe jedna djevojka biti fina kada na sebi nema urednu iistu odjeu, odjeu kakva pristoji eni? - Otkud moe jedna djevojka... - zamucao je

Jean. - Gospoice, molim vas, oprostite mi to sam vas toliko uznemirio i naljutio.Mislim da vas shvaam. Ne sreete mnogo ljudi, a ja sam poveo nezgodan razgovor...

isprovocirao sam vae osjeaje. Tko ste i to ste, to me se ne smije ticati. Ali, eto, sluajje htio da se upoznamo. I mislim da se neto dogodilo... moda vie meni nego vama...Dopustite mi da vam neto kaem to se tie odjee i ena. Mnoge ene vole nositi lijepuodjeu i misle da postaju finije ili bolje time to im 16 odjea daje ljepi izgled. Varajuse. I vi se varate. Moda je pretjerano traiti od djevojke kakva ste vi da bude sretna ukrpama. Ali, vi to moete biti jer ste lijepi i fini i, bar po mom sudu, na mnoge ljudemorate ostaviti daleko jai dojam nego mnoge lijepo odjevene ene. - Strance, morate mioprostiti to sam onako planula i to od sebe pravim budalu - odvrati djevojka doavi ksebi. - Najblae reeno, to nije bilo lijepo od mene. No, ja ni ne elim da ljudi o menimisle bolje nego to zasluujem. Znate, moja je majka umrla u Texasu, a ja ivim sama uovom divljem kraju, sama ena medu surovim i grubim mukarcima. Susret s vama danaspodsjetio me na moju zlu sudbinu i na sirovu sredinu u kojoj ivim. Jean suzdra svojuradoznalost i pokua zatomiti sve jae uvstvo koje mu je govorilo da mu se djevojkadopada i da je saaljeva. - uvate li i vi ovce? - upita. - uvam, ponekad. Moj otac ivitu, u jednom kanjonu. On je ovar. U posljednje vrijeme neki su nam pastiri ubijeni. Sadanam nedostaje ljudstvo, pa i ja moram raditi. Ali, ovarenje mi se dopada, a umuoboavam. Uostalom, oboavam i cijeli Tonto. Da nije drugih stvari, ovdje bih sigurnobila sretna. - Kaete da su vam neki pastiri ubijeni! - uzviknu Jean. Tko ih je ubio? Zato?- Znate, raneri iz Bazena i ovari s Urvina gledaju se poput psa i make. Tata kae da ejo svata biti. A ja mu odgovaram da bih voljela da ga raneri potjeraju natrag u Texas. -Pa... zar ste vi na strani ranera? - upita Jean, trudei se da mu ton bude indiferentan. -Nisam. Ta, jasno je da u uvijek drati oevu stranu ustro odvrati. - Ali, po mom sudu, uovoj razmirici raneri imaju neto vie prava. Staglie - Zato tako mislite? - Zato totrave zaista ima na sve strane. Kad je vetako, onda ne razumijem zato se ovari izpetnih ila upinju da ranerima unite panjake i da ih upropaste. Zbog toga je i poelaguva, a tko zna kako e zavriti. Dobro nee biti, jer su ovdje gotovo sami Teksaani. -To sam ve uo - odgovori Jean. - A uo sam i da su gotovo svi ti Teksaani moralipobjei iz Texasa. Je li to tono? - Bogme jest - ona e staloeno. - Ali, ne savjetujem


7/120

vam, strance, da tako neto izjavljujute na drugim mjestima. Jer, moj tata, na primjer, nijepobjegao iz Texasa, premda, s druge strane, ne razumijem to ga je natjeralo da doe baovdje. Stvorio je prilino stado, ali nije onoliko bogat koliko je bio u Texasu. - Hoete liovdje ostati za stalno? - odjednom upita Jean. - Ako ostanem, morat e mi iskopati grob -mrano odvrati. - Ah, nema smisla da razbijam glavu s takvim stvarima. Ljudi

neprekidno odlaze nekamo.

ovjek nikad ne zna.... Ali, ja vas zadravam, strance. Sad jebila neraspoloena, a po njezinu se glasu osjealo da je odsutna duhom. Jean odmahustade i poe po svog konja. Ako djevojka ne eli dalje razgovarati, on joj needosaivati. Mazga je bila odlutala medu ovce. Jean je dovede i povede konja k mjestugdje je stajala djevojka. Sad mu se uinila viom, a premda nije bila snane grade, vidjelose da je jaka i gipka, na njoj je bilo neega to je odgovaralo okoliu. Jean se nevoljkospremao rastati s njom. - Na kojoj su strani Urvine? - upitao je okreui se da pritegnekolan na sedlu. - Prema jugu - uprla je ona prstom. - Do tamo imate svega milju. Poi us vama nizbrdo... Da se niste kojim sluajem zaputili u Travnatu dolinu? 18 Zastrepio jeda ga ne upita kako se zove. Ali, ona nita ne ree, vesamo dohvati puku i krene. Jeanzakoraa uz nju. - Ako vi idete pjeice, ni ja neu jahati. Tako se naao pokraj djevojke

koja je hodala korakom prave goranke. Njezina smeokosa glava dosezala mu je doramena. Malu, zgodnu, lijepo oblikovanu glavu znala je drati, kosa joj je bila mekana i

smea, spletena u pletenicu, ne ba jako urednu, vezanu konim remeniima. Cio je njenizgled odisao siromatvom. Neko je vrijeme Jean pustio da medu njima vlada utnja. Htioje dobro promisliti to e kazati, a uz to je osjeao neodreeno zadovoljstvo to utkehoda pokraj nje. Crte njezina profila bile su izvanredno lijepe i iste. Blaga krivuljanjezinih mekanih usnica nije se mogla vidjeti iz profila. Nekoliko puta djevojka pokuazapoeti razgovor, ali ga Jean ne prihvati, oigledno na njezino nezadovoljstvo. Konano,nakon to je odluio to e rei, Jean e odjednom: - Meni se ova zgoda dopala. A vama?- Zgoda! To to ste mene sreli u umi? - zvonko se nasmijala. - Mora biti da ste veomaeljni "zgoda" strance. - Pitao sam dopada li se vama? - insistirao je, pretraujuipogledom njezino lice, napola okrenuto u stranu. - Dopalo bi mi se - odvratila jeneposrednim i iskrenim tonom - da se nisam onako glupo ponijela. Rijetko nailazim naovjeka s kojim bih voljela porazgovarati. Zato mi ne bi bilo ugodno naii na neznanca,na ovjeka koji je nov u ovom divljem kraju? - Takvi smo, kakvi smo - jednostavno eJean. - Ja ne mislim da ste se glupo ponijeli. Kad bih tako mislio, ne bih se zaelioponovo nai s vama. - Zar elite? Njezino se preplanulo lice iznenaeno okrene premanjemu, ozareno neim, valjda radou, pomisli Jean. Kako je htio da mu dranje budespokojno i ljubazno, ali ne previe ustro i zainteresirano, morao se odrei uitka da gledau njene oi, u kojima se izraz mijenjao. - elim, svakako. Moda sam presmion sobzirom na kratko poznanstvo. Ali, nemojte mi zamjeriti, tko zna hoe li mi se ukazatidruga prilika da vam to kaem. im je to izrekao, Jean osjeti olakanje i oduevljenje.Bio se pobojao da nee smjeti izgovoriti te rijei. Djevojka je nepromijenjenim korakomila dalje, samo je glavu neto prignula i oborila oi. Njezini zlatnosmei, preplanuliobrazi, na kojima su se nazirale plavkaste ilice ne promijenie boju. No, on zamijetikako joj tek ovla podrhtava grlo i to mu skrene pozornost na njegove krasne obrise iuzdrhtalost, na fini luk gdje vrat prelazi u rame. Da, pomislio je, u tom titraju grla krije sedjevojina slabost. Njime progovara njezina putenost i enstvenost koja tjera na la korakovjeka branina i vrsti stisak preplanule ake koja dri puku. Na Jeana je to djelovalona neobjanjiv nain, ne bi znao protumaiti ni toplinu to ga je naglo proela, niti uzvik


8/120

koji mu se tog trena oteo: - Djevojko, mi smo neznanci, ali to onda? Upoznali smo se, ikaem vam, to meni neto predstavlja. S nekim sam se djevojkama mjesecima druio, panisam osjetio nita ni blizu nalik ovome to sada osjeam. Niti znam tko ste, niti me za tobriga. O vama sam kojeta pogodio. Niste sretni. amite. I kad ne bih elio da vasponovo zbog sebe vidim, onda bih to svakako elio radi vas. Poneto od onog to ste mi

rekli nikad neu zaboraviti. Ja imam sestru, ali znam da vi nemate brata. I mislim... Pritome, u svojoj ustrini, a bez smiljene nakane, Jean uzme djevojinu ruku. Taj dodir

zaustavi bujicu njegovih rijei i on se odjednom zaprepasti nad svojom drskou. Ali,djevojka niti ne pokua povui ruku. I tako je Jean, duboko udahnuvi i trudei se dadoe k sebi nakon prvog zaprepatenja, zadrao iskuenje, dapae ak mu se uinilo damu djevojka uzvraa slabanim i toplim stiskom. Uostalom, mlada je, bez prijatelja, odkrvi i mesa. Koliko ona pati, Jean je najbolje osjetio upravo po ruci koju je drao. Potom,upravo u trenutku kad je htio opet progovoriti, ona izvue svoju ruku iz njegove. - Ovo suUrvine - rekla je svojim neobinim junjakim naglaskom. - Ono je Bazen Tonta. Jean sesav bio usredotoio samo na djevojku. Iao je ukorak s njom, ne gledajui to je prednjim. Na njezine rijei, naglo je podigao glavu. Zagledao se u udu. Iz ponora koji je

zjapio pred njima zraila je silna, privla

na mo

. Diu

i pogled, spazio je crnogoricomobrastao bazen rijeke nevieno divlji i crn, to se prostirao kojih stotinjak milja preko

plavih divljina do planinskog lanca, koji se kao u plaviastoj kopreni dizao k nebu. Prizorje odavao dojam prekrasna zaljeva s triju strana opkoljena strmim, stepenastim stijenama,a s etvrte strane, gdje je sada Jean stajao, zatvorena liticom, toliko visokom da se njemuinilo kao da e dotai sam nebeski svod. - Tamo, jugoistono, to je Sierra Anchas - reedjevojka. - Ono drijelo tamo je prolaz preko kojeg se ovce tjeraju za Phoenix iMaricopu. Ona tvrda brda na jugu su Mazatzali. Na zapadu su etiri vrha. A ovo, gdje mistojimo, to su Urvine. U prvi mah Jean nije dobro uoio prirodu Urvina. Ali, kad jepogledao prema zapadu, ugledao je predivan prizor. U isprekidanoj liniji protezao sedinovski crveni i uti kameni zid, bedem grandioznih razmjera. Mone i opasne bile suizboine tog zida, to su strale iznad bezdana. Kao da poseu k suncu koje se priklanjazapadu. U podnoju litica leale su duge, upeatljivo lijepe kosine, poprskanecrnogoricom, koje su se gubile u pustoj, crnoj masi ume. Jean je utke zurio u nevienudivljinu i kr, u velebne dubine i visine, kakve samo priroda moe stvoriti. - Strance,pogledajte dolje - ree djevojka. Iskusno je Jeanovo oko umjelo ocijeniti dimenzije. Kadje spustio pogled u dubinu ispod nogu, osjetio je da mu se u glavi muti. Litica se okomitosputala u bezdan, u dnu kojeg su ispucane, otre stijene prelazile u crvenkaste,cedrovima obrasle padine to su se sputale do gudura zaguenih gustom umom, iz kojihje dopirao tutanj nemirnih voda. Potom su se padine nizale, a breuljci i kanjonismjenjivali su se jedan za drugim, sve do crnih dubina stravine zdjele u dnu, po ijoj bise divljini reklo da je posve neprohodna. - Prekrasno! - usklikne Jean. - Zaista jest! -apne djevojka. - To je prava Arizona. To je ono to oboavam! Visine i dubine, stranudivljinu! - I to biste eljeli napustiti? - I bih i ne bih. Ne poriem da ovdje ovjek moeuivati savren mir. Ali, ne odlazim esto u Bazen, a ovjek ne moe ivjeti samo odlijepih prizora. - Dijete drago, ak i da ga rijetko gledate, ovaj bi prizor morao lijeitisvaki jad. Sad ne alim to sam doao ovamo. I drago mi je to ste mi vi prvi pokazaliovaj prizor. I djevojka je oarano zurila u magina prostranstva zabiti, u sliku kojasvojom ljepotom i velianstvenou ovjeka mora dirnuti u samo srce. Jean opet uzedjevojinu ruku. - Djevojko, obeajte mi da ete se sa mnom opet sastati na ovom mjestu


9/120

- ree oslukujui kako mu vlastiti glas zvonko bruji u uima. - Hou, svakako - ona tihoodvrati i okrene lice k njemu. Jeanu se uini kao da tek sad prvi put gleda to lice. Takvuljepotu jo nikad nije vidio. Njezina prilika, koja se ocrtavala na pozadini koju jesainjavao prekrasan prizor to ga je maloas ugledao, nosila je peat neeg posebnoumiljatog, mladenakog - neeg to je Jean uoio, ali nije shvatio. Njezin je lik

nedvosmisleno govorio da pripada onom prizoru, 22 da ja dijelom njega. Ona je Jeanuopet zurila u oi, kao da u njima trai zagubljeni dio sebe, neostvareni dio, dosad jonepoznat. Upitne, eznutljive, pune nade, radosne - njezine su se oi inile iznenaenimjer otkrivaju nepoznat dio svoje due. Potom joj se usne rastave. Njihov je drhtaj na Jeanadjelovao kao magnet. Nevidljiva i neodoljiva snaga natjera ga da se prigne i poljubi teusne. Meutim, taj nehotini i nepristojni in razbije ar trenutka. Otrgnuo se od nje, kaoda oekuje amar. - Djevojko... ja... ovaj - zamuca zaprepateno, najedanput shvaajuito je uinio i zbog toga pokunjen - poljubio sam vas... ali kunem vam se... nije bilozlonamjerno... ni pomislio nisam... Ali, iz nje ne izbije bijes koji je oekivao. Tekodiui stajao je pred njom, jednu je ruku ispruio kao da ju njome zaklinje. Valjda joj jeista sila koja ju je maloas preobrazila, sad vratila staro dranje. - Da, sad vidim da sam

se malo zaletjela kad sam vas nazvala dentlmenom - rekla je suho i gorko. - Strance,prilino ste nagli. - Valjda se niste uvrijedili? - urno upita. - Oh, vesu me prije ljubili.Svi su mukarci isti. - Nije istina - odvrati Jean strastveno, naglo razoaran to je unitenar trenutka. - Nemojte mene svrstavati medu one druge koji su vas ljubili. Ja sam tonesvjesno uinio, i na koljenima bih vas molio da mi oprostite... Ali sad to svakako ne bihuinio... a niti bih vas ponovo poljubio... ak i da vi to elite. U njezinu je udnompogledu Jean nazirao neodreenu dvojbu, kao da ga ispituje. - Gospoice, oprostite miove moje rijei. ao mi je. Nisam htio biti bezobrazan. Nije bilo lijepo od mene to samvas poljubio, bilo je podmuklo. I to sam uinio osamljenoj djevojci koja je na sve nainepokazala koliko mi eli izai u susret! Ni sam ne znam kako sam mogao zaboraviti napristojnost. Jo jednom vas molim da mi oprostite. Svrnula je pogled u stranu i trenutakkasnije prstom uprla u Bazen. - Ono je Travnata dolina. Ona duga siva mrlja usred crnine.Otprilike petnaest milja udaljeno. Idite rubom Urvine dok ne naiete na jednu stazu.Nikako je ne moete mimoii. Njome se spustite u dolinu. - Veoma sam vam zahvalan -odvrati Jean nevoljko se mirei s takvim oprotajem. Okrenuo je konja, stavio nogu ustremen pa je oklijevajui, pogledao preko sedla u djevojku. U njezinu se odsutnom

pogledu, kojim je zurila u ljubiaste dubine, nazirala samotnost i tuga. Nije mislila naprizor to se u svojoj velianstvenosti prostirao pred njom. Jeanu padne na pamet da jemoda mislila na promjenu koja je nastala na njemu, u njegovu dranju i iskazivanjuosjeaja, moda je mislila na neto ega je i sam bio svjestan, ali nije znao objasniti. -Znai, sad se opratamo - ree on krzmajui. - Adios, senor - odgovorila je, ponovogledajui u njega. Prebacila je kratku puku na rame, upola se okrenula, spremna krenuti.- Adios, znai zbogom? -upita on. - Da, zbogom do sutra, ili zbogom zauvijek. Uzmitekako vam drago. - Onda, sastat emo se sutra ovdje? Rekao je to ustro, po nagonu, bezobzira na neshvatljivu silu koja ga je maloas promijenila! -Jesam li rekla da neu doi? -Niste. Ali, mislio sam da ne elite nakon .. . - odvratio je, ali je zbunjeno zastao. 24 -Ponavljam da e mi biti drago da se naem s vama. Recimo prekosutra, sredinompopodneva. Upravo ovdje. Donesite mi novosti iz Travnate doline. - Krasno. Hvala vam.To e biti... jako lijepo. Dok je govorio, Jean je osjeao kako ga proimaju uzbuenje ioduevljenje, nalik osjeaju kojeg je uvijek osjeao kad se djeaki radovao nekoj


10/120

uzbudljivoj zgodi to mu predstoji. Zaudi se takvu osjeaju i k tome se osjetinesigurnim. Morat e o svemu dobro razmisliti. - Strance, ako se dobro sjeam, niste mirekli ak ni svoje ime - ree djevojka. - Nisam vam rekao, tako je. Ali, zar je ime vano?Ba zato sam kazao da me nije briga ni tko ste ni to ste. Zar ne moete i vi osjeati istoprema meni? - Da, i ja sam to isto osjetila - odvrati zateena, ali ga je mirno i netremice

promatrala svojim sme

im oima. - No, sad ste me natjerali da promislim. - Najbolje dase sastanemo, a da jedno o drugome ne znamo vie od onog to sada znamo. - Takav

nain se i meni svia. U ovoj velikoj i divljoj Arizoni ni mukarac ni ena ne znaemnogo. Bilo kako bilo, to je jedno ime? Ali, usprkos tome, ljude i stvari moramorazlikovati. Ako tvrdite da je poteno da mi ne kaete svoje ime, zvat u vas kratko"strancem" i zadovoljit u se time. - Poteno? Ne, nije poteno - nato e Jean, doveden ukripac. - Zovem se Jean... Jean Isbel. - Isbel! - djevojka uzvikne i naglo se trgne. -Valjda niste sin staroga Gastona Isbela... Jer, znam oba njegova sina. - Ja sam trei -odgovori Jean, s olakanjem to se je odao. - Najmlai. Imam dvadeset i etiri godine.Dosad sam stalno bio u Oregonu. Na putu sam... Njezino preplanulo lice osu sebljedilom, oi joj stadoe sijevati. Vitka joj se prilika ukoi. - A ja sam Ellen Jorth -

strastveno plane. - Kazuje li vam to togod? - Jo nikad nisamuo to ime - na to

e Jean.- Dakako, shvatio sam da pripadate ovarima koji su se zakrvili s mojim ocem. Zbog toga

sam vam preko volje rekao da sam Jean Isbel... Ellen Jorth. I udno je i lijepo... Mislimda vam mogu biti dobar prijatelj koliko i... - Ne postoji taj Isbel koji bi meni mogao bitiprijatelj odsijee ona hladno i oporo. Sad je pred njim stajala posve drugaija djevojka,liena svoje mirnoe i tuge, njegov protivnik i neprijatelj. Trenutak je tako stajala, zatimse naglo okrene i pode u umu. Zaprepaten, Jean je promatrao kako odmie svojimlakim i sigurnim hodom: elio je poi za njom, dozvati je, ali gnjev izazvan njezinimnaglo iskazanim neprijateljstvom zadri ga i ne dade mu da je oslovi. Gledao je za njomkako nestaje, a kad je zelenilo ume progutalo njezinu vitku priliku, on vie nije odoliosnanoj elji da pode za njom. 26 I GLAVA 2 Ali, na elastinom prostirau od borovihiglica, mokasinke Ellen Jorth nisu ostavljale nikakve tragove, a njezina se prilika nijenazirala. Nakon kratkog i uzaludnog traganja, njegova elja da je nade izblijedi i ponosmu pritekne u pomo. Vrati se svom konju, zajae ga i pode, tjerajui pred sobomnatovarenu mazgu. Odlunost i kretanje ubrzo mu donesoe olakanje. Urvine su na tommjestu bile gusto obrasle borovim umarcima, koje je morao zaobilaziti, jer je zbog njihpovremeno s oiju gubio ljubiasto udolje. Ali, svaki put kad bi izbio na istinu i kad biponovo ugledao tu divljinu, njene boje i daljine, sve vie joj se divio. Od Jume do MalogColorada upoznao je Arizonu kao beskonanu vjetruinom brisanu, suncem spaljenupusto. Ovaj, crnom umom obrastao i stijenjem opasan kraj neutrtih staza, bio je svijetkoji e ga zadovoljiti. Jeana je neki nagon dozivao k samotnim, pustim krajevima, poijim bi prostranstvima mogao slobodno vrludati i tako udovoljiti svom drugom "ja", tomudnovatom "ja", kojem je oduvijek stremio, ali do sada zaludu. U njegovu je ivomduhu svakog asa iskrsavala slika svijetlog lica Ellen Jorth, sjeao se njezina pogleda irijei. "Ba sam ispao budala", glasno je prekoravao sebe, osjeajui se strahovitoponienim. "Uope nije zapazila koliko sam bio iskren." Toliko se ivo prisjeao svihdetalja doivljenih s djevojkom da se uznemirio i zbunio. Dogodilo mu se neto to jegotovo nemogue - da u takvu samotnu kraju naie na onakvu djevojku. Od iznenaenjaje otupio. Mora biti da su ga od samog prvog trenutka privukli ar njezine pojave injezino dopadljivo dranje, samo to on toga nije bio svjestan. Tek kad je rekla: "Oh, ve


11/120

su me prije ljubili", zastali su njegovi osjeaji koji su se dotad nerazborito razbuktavali.Upravo su te rijei bile presudne za promjenu koju je on sada pokuavao analizirati. Unjemu je neto, nepoznat glas, nekakva misao zborila u djevojinu obranu ak i prije noto je postao svjestan da ju je samozvano poeo osuivati. Sad je ta obrana u njemusnano odjekivala i bio je primoran da poslua taj glas. Dobro mu je doao da opravda

sebe, svoje zapanjujue preputanje slatkom i sentimentalnom zanosu, i tako umiripovrijeeni ponos. Sad je shvaao da je u djevojinu izgledu, u njezinu dranju i glasu

morao vena prvi pogled prepoznati ono to je nazivao "plemenitom pasminom".Njezina neista i otrcana odjea nije mogla prikriti tu odliku. Jean se dobro sjeao izgledai dranja nekih otmjenih i dobro odgojenih djevojaka iz estitih obitelji, a sjeao se isvoje sestre. Usprkos svom sadanjem okoliu, Ellen Jorth spada upravo u takvu vrstudjevojaka. Poteno je to priznao, iako je najprije zadovoljio svoj sebini ponos. I tada,otimajui se nedokuivom, nestvarnom, upravo fantastinom caru koji se u njega uvlaionalik djeakom snu o zabranjenim ljepotama, Jeanove su misli stigle do onog trena umaloj drami to se odigrala u umi kad je poljubio Ellen Jorth i ona mu to nije zamjerila.Zato nije reagirala? Rasprila se iluzija o njoj, rasprila se slika satkana od finoe i

plemenitosti. "Oh, vesu me prije ljubili!" Prisje

aju

i se toga, bilo mu je sada gorenegoli u prvom trenutku razoaranja. Te rijei izgovarala je s gorinom, sa snanim

prezirom prema sebi, njemu i svim mukarcima. Dodala je da su svi mukarci isti. Jeanaje to zaboljelo, kako bi moralo zaboljeti svakog pristojnog ovjeka. Prirodno, svaki biduhom i tijelom zdrav mladizaelio poljubiti onakve crvene i slatke usne. No, to akosu te usne namijenjene drugima, a ne njemu? Jean se sjeti kako jo od svojih djetinjihigara nije poljubio ensko bie, sve dok mu se preplanula EHen Jorth nije nala na putu.udio se tome. tovie, udio se sebi to je tom trenutku pridao toliki znaaj. Napokon,zar to nije bila beznaajna zgoda? Zato bi se toga morao sjeati? Zato bi o tome moraorazmiljati? I to znai ono slabano, ali duboko i rastue uzbuenje koje prati nekenjegove misli? Tako zamiljen, tek je u posljednjem trenutku spazio da upravo prelazipreko dobro ugaene staze koja se kroz gust borik sputa niz Urvine. Mazgu nije moraotjerati, sama je ila putem. Kad je stigao na rub strmine, samo jedan pogled niz njunatjerao ga je da odmah sjae s konja. Staza je bila uska, strma, pretrpana kamenjem,zmijolika, nalik otrici pile. Kad se naao na strmini, s natovarenom mazgom i nemirnimkonjem, Jean nije imao vremena da se preputa mislima, i tek je ponekad uspio prekocedrovih vrhova baciti pogled na prostrano plavo udolje, zadrijemano pod suncem to seprimicalo zapadu. Kamenje se kotrljalo, praina dizala, cedrovi su suvarci pucketali,crvena zemlja se u malim odroncima otkidala i kotrljala, eljezne su potkove odjekivalena kamenju. Pri vrhu, gdje je poinjala, padina je bila uska, pa se postepeno lepezastoirila. Jean se otprilike stotinjak stopa sputao padinom, koja se potom pretvorila uterasastu zaravan. Tu vie nije bilo cedrova i kleka, a borovi su ponovo skrili sunce.Duboke su se jaruge crnjele bunjem. Odnekud je dopirao huk vodenog brzaka, Jeanovimuima veoma ugodan. Staza je bila iarana starim i novim tragovima jelena i medvjeda.umoviti hrptovi, kojima je Jean prelazio, bili su tek podnoje strane padine koja sedizala nad njima i zavravala silnim utim, kamenim zidom, s ponekim zelenimudubljenjem, iaran mrljama tronosti, raspucan i peinama izdubljen. Kad je siao jonie, zauo je zuj pela, a huk brze vode i rastui apat povjetarca ispune gazadovoljstvom. Ni ovari, poput Coltera, niti djevojka kakva je Ellen Jorth, pa ni sve onoto ga prema oevim pismima eka ili mu prijeti, nee promijeniti Jeanovu indijansku


12/120

prirodu. Na taj se zakljuak odmah nadovee drugi, koji ga svojim prodornim znaenjemuznemiri. Upravo su vanjski utjecaji, koje je odbacio, u njemu isprovocirali ono netoindijansko to je oduvijek nasluivao, ali nikad nije upoznao. Ovaj je dan pun dogaajadonio Jeanu kojeta novo, nad im se i te kako treba zamisliti. Staza ga je dovela dokamenita dna iroka kanjona, gdje je golemo drvee svojim liem stvaralo takvu gustu

nadstrenicu da sunevi zraci uop

e nisu prodirali, a lijepi se potok zahuktalo pjenio. Tuje Jean konano okusio vodu koja se mogla mjeriti s vodom iz njegovih oregonskih

izvora. "A"! uskliknuo je, "ovo je prava divota!" Taman, sjenovit, uokviren paprati imahovinom, bio je taj vodeni tok. Posvuda je bilo tragova divljai, poevi od velikihkoje je utisnuo grizli, do siunih, nalik ptijima, koje je ostavila vjeverica. Jean je zauodobro poznat um kad suvarak krene pod nogom jelena. Vjeverice su neprekidno brbljale.Miriljav i svje zaklon ispod Urvina u njegove je misli prizvao uspomene na zabitioregonskih uma. Konano je osjetio da mu ovdje nee nedostajati nita od onoga to jevolio tamo u Oregonu. Ali, u njemu se zadrao neodreen osjeaj da s njim ipak nije sveu redu - osjetio je nejasnu brigu, aljenje - neka se sjena uporno nadvisivala nad njim.Zatim je ponovo ivnula - ponovnim prizivanjem jasnija i produbljenija slika oiju i

usana, slika koju mora zaboraviti. Vena prvi pogled, ovo neravno tlo udolja s Urvinainilo se divljim, krevitim, a sad je, promatrano izbliza, taj dojam bio jo snaniji. Dolje

je sve bilo golemo, tvrdo, stjenovito. Jean nije naao ni jedno mjesto gdje bi baremnekoliko jardi tla bilo ravno. Kamenje poput kua veliko, nalo se potoku na putu.Omorike, osam stopa iroke, natjecale su se s borovima tko e koga nadvisiti. Jaruga jebila pravi pravcati kanjon iz kojeg su se povremeno, kroz granje, nazirale daleke Urvine.Njuei sad medvjeda, sad pumu, mazga se plaila i jurila niz neravnu stazu, dovodei uopasnost Jeanovu opremu. Nije je bilo nimalo lako sprijeiti da bjei, niti je kasnijenagnati da lagano kaska. Ali, zahvaljujui njezinu strahu, Jean je bre prevalio put.Raunao je da se nekih desetak milja udaljio od Urvina. Tlo i uma mijenjali su izgled.Staza je skrenula prema jugoistoku. Umjesto gudura s crvenkastim stijenama i gustomumom, sad je nalazio breuljke; neki su bili visoki, a neki tek male glavice. Borje jepostalo rjee, a cedrovi gui. Umjesto smrekovih umaraka, sad je bilo sve vie lijepemanzanite. Ubrzo se na junim padinama pojavie kaktusi i patuljasti hrastovi. Da nijebilo dobro utrte staze, slabo bi se proveo u takvu gustiu. Spazio je nekoliko jelena,jednog kojota, te malen opor ivotinja koje mu se izdaleka uinie divljim konjima. Vienije bilo tragova purana. Preao je nekoliko siunih potoia i na kraju doao do mjestagdje se staza zavravala, zapravo se slila u grubu cestu, koja je, vidjelo se, estoupotrebljavana. Tog su dana njom prole ovce, goveda i konji. Cesta je skretala premajugu i Jean je sa zadovoljstvom iekivao na to e naii. Kao i staza, i cesta je vodilanizbrdo, ali ne onako strmo, a bila je oiviena cedrovima i pinijama, borovima, klekama,mescalom i manzanitom. Posve naglo, iza jednog zavijutka, pred Jeanovim se oimaukazala mala, movarna i travnata ravan. Ta je zelena oaza usred crvene divljine iumovita kra, predstavljala jo jedno iznenaenje udolja Tonta. Iza te ravni, kraj se irioi blago valjao, njegovu su tamnozelenu umu prekidale travnate utrine, i Jean je najzaduao u dugu i prostranu, sivozelenu dolinu opkoljenu breuljcima obraslim crnogoricom.Po dolini je opazio stoku, a uzdu njezina ruba brvnare i korale. Kao naseobina, Travnatase dolina nije mogla pohvaliti naroitom naseljenou. Brvnare i kue bile su malobrojne,ratrkane, kao da njihovi stanovnici nisu htjeli smetati jedan drugom. Ali, jedina setrgovina, kamenom ozidana i poput svih ostalih zgrada izolirana, Jeanu uinila


13/120

upadljivom. Dodue, nije odavala dojam utvrenja, ali je po njoj zakljuio da ako nijegraena radi obrane takav dojam prua zbog svoje izduenosti, niskih zidova i stijene nakojoj, otprilike u visini ramena, zjape crni prozori. Za jednu je preagu bilo vezanonekoliko po izgledu dobrih konja. Inae, ovu trgovinu usred Travnate doline, a i sve to jespadalo u njezin neposredan okoli, zapraen i neist, odavali su vremenost i tronost.

Pustivi uzde iz ruke, Jean sie, pope se na nizak trijem i ude u trgovinu kroz irokootvorena vrata. U tami koja je vladala u prostoriji neko je nejasno lice Jeanu izmaklo iz

vida upravo u trenutku kad je ulazio. Po tome je znao da je njegov dolazak uoen. Uprednjem dijelu dugake prostorije niska stropa bila su etiri ovjeka, naizgledzadubljena u ahovsku plou. Dvojica su igrala, a dvojica promatrala. Jedan od kibica,ovjek usukana lica i poodmaklih godina, kao sluajno je podigao pogled u trenutku kadje Jean uao. Ali, ma koliko kratkotrajan bio taj pogled, Jean je spazio oi koje su muinstinktivno ulile nepovjerenje. Bile su to oi koje kriju svoju pozornost. U njima nijebilo ni znatielje ni prijateljstva. Gledale su u njega kao kroz staklo. - Dobro vee - reeJean. Nakon stanke, koja se njemu uinila dovoljnom da ga uvjeri kako ga prisutni nisuuli, ovjek usukana lica odvrati: - Zdravo, Isbel! Ton mu je bio bezlian, suh, leeran, a

ipak pun odreenog zna

enja. Izotrenih osjetila, Jean je tota primijetio. Nijedan od tihbrkajlija koji su na glavi nosili eire sputenih oboda, nijedan od tih Teksaana - Jean ih

je odmah svrstao u taj soj - nije ga poznavao, ali su svi znali da ga u Travnatoj dolinioekuju i prepoznali su ga. Osim onoga koji mu je otpozdravio, ostalima su lica bilazaklonjena sjenkom koju su stvarali iroki obodi eira. Otrcane odjee, opasanirevolverima, zapraenih izama, ostavili su na Jeana dojam prikrivene snage, kakav jeostavio i Colter. - Molim vas, hoe li mi netko rei, gdje u nai svoga oca, GastonaIsbela? - upita Jean uljudno. Nitko se ne osvrne na njegove rijei. Kao da uope nijeprogovorio. Iekujui, napola u udu a napola bijesan, Jean brzim pogledom prijeepreko prostorije. Zirkajui kroz tamu, vidio je da u trgovini, s obzirom na njezinuprostranost, nema ba mnogo robe. Dugaak, grubo izdjeljan ank bio je pretrpanvreama i tekstilom; na nekim su policama bile naslagane gomile konzervi, dok su nekepolice bile prazne; iza anka je bila onia polica pretovarena kutijama s municijom, a krajnje soka s pukama. Na anku su leali i otvoreni sanduci s duhanom za vakanje, iji jemiris nadjaao samo miris ruma. Hitar se Jeanov pogled vrati ljudima, trojici koji nisuskidali oi s masne ahovske ploe. etvrti, onaj koji je progovorio, i sada se udostojiobaciti pogled na Jeana. Na njegovu koatu licu nije bilo puno mesa, ali mu jefizionomija bila upadljiva. Mravu je bradu gladio krupnom, gipkom akom, po kojoj sevidjelo da je svikla uzdi vie nego pili ili plugu. Bila je to ruka neradnika. Cijelim jesvojim izgledom ovjek odavao neradnika, pa i svojim krtim, lijenim govorom. Kaomalo kad u ivotu, Jean je osjetio da se pred njim nalazi ovjek koji silovito budi oprez. -Zato ne - lijeno razvue Teksaanin. - Stari Gass ivi otprilike milju niz dolinu. Sporimje pokretom svoje velike ake neodreeno pokazao prema jugu, potom je, kao da jezaboravio svog sugovornika, ponovo panju posvetio ahu. Progundavi "hvala", Jeanizie, pojaha konja i potjera mazgu niz cestu. "Izgleda da mi je danas sueno danalijeem na one naopake", ree on sebi u bradu. "Koliko se sjeam, tata je bio ovjeksposoban da stvori i ouva prijateljstvo. A sad bih se mogao kladiti da e ovdje bitipaklene vatre." Iza trgovine, u uvalicama u podnoju breuljaka dizale su se zgodne i,barem po izgledu, udobne kuice. Cesta je skretala prema zapadu i Jean ugleda svoj prvizalaz sunca u Bazenu Tonta. Bila je to uistinu raskona slika. Sreo je jednog djeaka koji


14/120


15/120

to si doao! - klicala je i jae ga stezala. Jean je osjetio ne samo njezino uzbuenje zbogsjeanja na prolost, vei zabrinutost zbog sadanjosti. Sjetio se i tetke Mary, iako je nijebio vidio dugi niz godina. Njegova su se polubraa, Bili i Guy, malo promijenili, jedinosu narasli i okrupnjeli. Bili je podsjeao na starog Isbela, premda mu je izgled odavaovie aljivca nego ozbiljna ovjeka. Guy je bio manji, ilaviji, tvrd kao kamen, oiju koje

su se iskrile na preplanulu, mirnu licu, a noge su mu bile krive, ba kao u kauboja. Oba suse brata oenila u Arizoni. Billova je ena Kate bila dobro graena, zgodna, imala je trojedjece. Guyeva je ena bila mlada, riokosa, pjegava lica na kojem su se ucrtale lijepebore to govore o snazi i tegobnu ivotu. Gledajui je, Jean se sjeti da mu je netko pisao onjezinoj ivotnoj tragediji. Kad je bila mlada, Apai su poklali cijelu njezinu obitelj.Jeana su zatim pozdravila djeca, srameljiva ali i duboko uzbuena. Preplavila ga je vezaboravljena toplina koju ovjek osjea u roditeljskom domu. Divno je bilo doi svomdomu, obitelji koja ga voli i radosno doekuje. Ali, uinilo mu se da tu ima jo neega.Opazio je i sjenu u oima ena i osjetio da je njegovo prisustvo unijelo pouzdanje medusve njih. - Sinko, Tonto je zemlja meda i mlijeka - ree mu otac, dok je Jean kao oaranzurio u prebogatu trpezu. Na zadovoljstvo tetke Mary i divljenje djece, Jean se dobrano

pogosti. "Oh, pa on je premro od gladi", apne jedan malian svojoj sestrici. Djeci jeneobini stric odmah bio simpatian. Za veerom je popustila poetna usiljenost, svi su uisti mah govorili, te Jean i da je htio ne bi stigao ni jednu izustiti. Na svjetlu jake lampeotac je radosno gledao Jeana, po njemu se vidjelo da je presretan i da mu je poraslopouzdanje. Nakon veere, mukarci pooe u susjednu sobu, udobnu i zgodnonamjetenu. Imala je golem kameni kamin, strop je bio nizak, a stijene od tesanih dasaka,na malim prozorima bili su drveni kapci koji su se zatvarali iznutra, ostali su namjetajinili stol, stolice i tepih, sve izraeno na rancu. -Jean, sjea li se onog eljeza? - upitaraner, pokazujui na stijenu iznad kamina. Tamo su o jelenje rogovlje bile objeenedvije puke: jedna muketa kojom se Jeanov otac borio u ratu za osloboenje, a drugateka, duga nabijaa, kremenjaa tipa Kentuckv, iz koje je Jean nauio pucati. - Kako ihse ne bih sjeao, tata - odvrati Jean i s potovanjem, ganut uspomenama, paljivo skidestare puke. - Jean, ne zna ti baratati tim starim orujem - dobaci Guy Isbel, na to Bilinadoveza kako je Jean, po svoj prilici, ivio udobnim i mirnim ivotom u Oregonu, ali idometne: - No, moram priznati da revolver nosi kao pravi Teksaanin. - ujte, poniosam sa sobom par puaka - veselo e Jean. - Jadna mazga, gotovo su joj se leda slomilapod teretom oruja i municije. Tata, zato si mi pisao da ponesem oruja? - Sinko, trebaznati da je u Tontu vatreno oruje najskuplje. Ali, bez obzira na to, htio sam da doe tobolje naoruan. Kao da je njegov spokojan, otegnut glas prekinuo dotadanji veseorazgovor i aljiv ton. Tek tada Jean osjeti napetu atmosferu u kui. Braa kao da su jedvaekala da mu neto kau, a oev ga je pogled podsjetio na neke kritine trenutke izprolosti. No, ulazak djece i ena sprijei mukarce da mu se povjere. Po djeci se vidjeloda pucaju od uzbuenja i znatielje. Na elu je umarirao najmlai malian. Djetetu je taast stvarala istodobno ponos i strano iskuenje. Iako je i sam gorio od znatielje, brat isestra morali su ga nagovarati i naprosto gurnuti naprijed. - Hajde Lee, reci: Strie Jean,to si nam donio? Dijete je trenutak oklijevalo, gledajui u Jeana srameljivim,prestraenim pogledom, a potom stekavi pouzdanje iz strieva dranja hrabro izbacipitanje od ogromna znaaja. - Sto kae, to sam vam donio? - oduevi se Jean, uzimajuidijete na koljena. - To bi htio znati? Nisam vas zaboravio, Lee. Sjetio sam se svih vas.Oh, vjeruj da mi nije bilo lako sa sobom vui vreu punu darova... Dobro, Lee, pogodi to


16/120

sam ti donio. - Valjda puku - ree Lee. - Puku! Dobro da nisi rekao revolver! Vidi tivelikog etverogodinjeg teksakog revolveraa! - nasmije se Jean. Nisi pogodio, pokuajjo jednom. Leejev brat i sestra vie nisu mogli izdrati muenje, njihovu strpljenju bio jekraj i oni se, uz veselu vrisku, sruie na Jeana. - Tata, gdje je moja vrea? - uzvikneJean. - Ovi e me mali Apai skalpirati. - Na trijemu je, tamo su je ostavili - odvrati

raner. Guy otvori vrata i iza

e. - Pobogu, ovdje su tri zaveljaja - dovikne izvana. - Kojihoe, Jean? - Onaj dugaki, teki koji je zavezan. Teturajui pod teretom, Guy se vrati u

sobu gdje ga djeaci doekae oduevljenom vriskom, a enama se oi radosno zacaklie.Sve je to Jean uoio. Sad je bio sretan to se zadrao u San Francisku upravo zato jer jesusret s obitelji u dalekoj divljoj Arizoni zamiljao ba ovako. Guy je spustio na podvreu iz koje se zau metalno struganje i kripa. - Neka mi nitko ne prilazi, dajte mimjesta - zapovjedniki e Jean. - Ljudi moji, znajte da se ovakve stvari ne dogaaju esto.Vrea to je sad gledate teila je otprilike stotinu funti kad sam je na ramenu nosio nizMarket Street u Friscu. Na brodu mi je ukradoe. U San Diegu sam sredio lopova i opetdoao do vree. Od San Diega do Yume nosio ju je magarac koji se jednom izgubio naputu i dugo ga nisam mogao nai. Vesam mislio da vie neu vidjeti ni magarca ni

vree. Zatim je prola put uz Colorado, od Yume do Ehrenberga. gdje sam je prebacio nakrov potanske koije. Iza toga, jurili su nas banditi, pa u onoj trci umalo nije pala s kola.

Ponovo se nala na leima konju koga je svojom teinom, uz ostali teret, iscrpila i sruila.Tko zna gdje bi sada bila da nije naiao jedan prijevoznik s kojim sam proao put odPhoenixa do staze za Santa Fe. Posljednji dio puta, kad je vrea oderala lea jadnojmazgi, bio je najgori i pun opasnosti. Dvaput je mazga sve zbacila sa sebe. Onda, nizastazu to se sputa u ovu dolinu, opet je prijetila opasnost da mi se sve ne raspe. Najzadsam je uspio dovui dovde... A sad u je otvoriti. Nakon duge i uzbudljive uvodne rijeikoja je u ena probudila znatielju i izazvala uzbuenje, a djecu oduevila, Jean spororazveza mnogobrojne vorove kojima je vrea bila stegnuta i otvori je. Tri puke,umotane u platno, odloio je u stranu i uz njih dugaak, veoma teak paket, stisnutdvjema tankim a irokim daskama. U tom je paketu zveckalo neto metalno. "Oh, jaznam to tu ima!" uzvikne Lee, prekinuvi napetost i muk. Potom Jean otvori jedandugaak i ravan paket i pred zanijemjelom i oaranom djecom poreda predivne predmeteo kojima nisu ni sanjali - slikovnice, usne harmonike, lutke, djeji revolver i puku,krasnu pitaljku i lovaki rog, te najzad kutiju bombona. Pred blagom na podu, koje jebilo prearobno da bi se odmah smjelo dirnuti, dva djeaia i njihova sestra jednostavnoklekoe. Jeana je to ganulo i ispunilo zadovoljstvom, ali je ipak i u tom trenu osjetioprisustvo sjenke koja se nadnijela nad nevinom djeicom, roenom u divljem mjestu i udivljem vremenu. Nakon djece, na red je dola Jeanova sestra, kojoj je brat donio lijepmaterijal za haljinu, vrpce, ipku, rupie, dugmad, vie jardi platna, pribor za ivanje icijelu kutiju konaca, ealj etku i zrcalo, te najzad panjolski bro optoen granatima."Ovo je za tebe, Ann", rekao je, "priznajem ti da sam pitao jednu svoju prijateljicu uOregonu da mi kae to bi se mojoj sestri moglo dopasti". Bilo je oigledno da su ukusidviju djevojaka bili slini. Ann je zaprepastila tolika briga, bila je kao oamuena, a kadje dola k sebi, stisnula je Jeana takvom snagom da mu je oduzela dah. Vidjelo se da vienije dijete. Tetka Mary znalaki pogleda Jeana. - Ann nisi mogao ljepe obradovati. Zna.Jean, ona je zaruena, a u takvim prilikama ovakve stvari strano mnogo znaedjevojkama... Ann, ovo e nositi kad se bude udavala! Govorei to, tetka je pokazivalana lijep materijal koji je Ann rairila. - Je li tono to kae tetka? - upita Jean. Sestrino je


17/120


18/120

- Ja u biti posljednji Isbel koji e podlei. - Sine, mudro zbori - prihvati otac. - Tvojeme rijei podsjeaju na strica po kojem si dobio ime, na Jeana Isbela!... Bio mi je mladibrat, a iva vatra. Majka nam je bila kreolka iz Louisiane, a Jean je od nje naslijediotemperamentnu ud. Kad je izbio rat za osloboenje, Jean i ja poli smo s ustanicima. Janisam ni stigao u borbu, ranilo me na putu za bojite. Ali, Jean je tri godine krvario i tek

je onda poginuo. Njegova jeeta dobila nare

enje da se bori do posljednjeg

ovjeka. IJean je poginuo kao posljednji ovjek. Najzad je Jean ostao nasamo s ocem. - Valjda si

navikao spavati pod otvorenim nebom - iznenada e raner. - Uglavnom tako spavam. - Ukui ima mjesta, ali vie volim da spava vani. Uzmi deke i puku, pokazat u ti gdje espavati. Izali su na trijem, gdje Jean dohvati i prebaci na rame ceradu i ebad. Njegovapuka u koricama, bila je prislonjena na vrata. Otac je uzme, izvue dopola iz uloka,pogleda, pa e: - Ha, kalibar etrdeset i etiri. U pravim rukama, nema bolje puke. Utodokasa krupan, sivi pas i stade njuiti Jeana. - A, ovo ti je prijatelj koji e s tobomspavati, Vujo. Tako ga zovemo jer je upola vuk. Majka mu je bila moja miljenica, a otacogromna umska vuina; dvije godine smo ga gonili dok ga nismo ubili. U Bazenu imakrvoednih vukova. Noje bila hladna i tiha, tamu je blaila svjetlost mjeseca i zvijezda.

Miris sijena mijeao se s mirisom cedrovine. Jean poe za ocem iza ku

e pa uz blagnagib do prvog reda cedrova. Tu je, ispod nekoliko stabala gustih, niskih grana, leao

neprobojno crn mrak. Sinko, tvoj je stric Jean bio Liggettov izvia, a Liggett je biojedan od najboljih boraca koje je imao buntovniki Jug. A ti e biti izviaIsbelovih izTonta. Ne vjerujem da e ti biti lake nego to je bilo tvom stricu... Prostri ebad u ovojtmici. Odatle moe sve vidjeti, a tebe nitko ne vidi... Zna, udne se stvari dogaaju kodnas. Da Vujo zna govoriti, sigurno bismo svata uli. Bili i Guy su spavali vani, nalazilisu i slijedili neije sumnjive tragove, ali uzalud. Taj koji je ovuda njukao bio je prelukavza njih. Radi se o izvanredno vjetim tipovima koji dobro poznaju kraj... A prije tri dana,tek to se razdanilo, izaem ti ja na stranja vrata, kadli me netko od tih gubavaca okojima ti govorim pokua ustrijeliti. Ama, za dlaku mi je promaio glavu! Sutra u tipokazati rupu u gredi na vratima. Vidjet e da se u nju zabilo i nekoliko mojih sijedihdlaka. - Oe! - zapanjeno e Jean, - pa to je strano! Plai me! - Nema koristi oduzbudivanja - mirno e raner. - Oni e me sigurno ubiti. Zato sam te zvao da to prijedoe. .. Hajde sad, zavui se tu! Spavaj. Budi siguran da e te Vujo probuditi ako samoita sune ili ako osjeti neiji miris.. . Laku no, sine. Vjeruj mi, noas u mirno spavati.Jean izmuca "laku no" i ostade gledajui kako otac odlazi. Glava mu se bjelasala nasvjetlu zvijezda. Najzad se njegova visoka, crna prilika izgubi, zau se kako se zatvarajuvrata, nasta tiina. Vujo lizne ruku Jeanu, kojega gane topli, prijateljski dodir psa.Trenutak je sjedio na smotanim pokrivaima, misli su mu stalno bile usredotoene naoevu izjavu: "Oni e me sigurno ubiti!", koja ga je zapanjila. Prenuo se, razmetao deke iprostro leaj. Kad se najzad udobno smjestio, duboko je uzdahnuo od olakanja. Konanose moe odmoriti! Kad se ispruio, osjetio je da ga svi miii bole i peku. Do njegovih jeula dopirala hladna tama osvijetljena zvijezdama, miris cedrovine, alopojka vjetra,muk. Nakon mnogih tjedana duga i zamorna puta, najzad je stigao kui. Toplina doekajo ga je preplavljivala, ali je njome zaparala otrica ledene stvarnosti. Sta predstoji?Sjenke u tetkinim oima tetke i svjeim, mladim oima sestre povezivao je s oevimproroanskim rijeima. Daleko li je poetak ovog dana kad je na jutarnjoj svjeini krenuoiz svog posljednjeg logorita, jahao smeim stazama kroz suncem obasjanu umu i uoblejanje jaganjaca. Sjetio se Ellen Jorth. Zar se s njom upoznao tek jutros? Sad je ona


19/120

tamo gore, u umi, pod borovima. Tko je ona? Kakav joj je bio ivot? Progonila ga jeslika kako die suknju, njezine gorke rijei i strastveno zaareno lice. "Moda sam jepogreno shvatio", pomisli Jean. "U svakom sluaju bila je iskrena." Postidio se, ali iuzbudio pri pomisli koja se u njega opasno uvukla - bi li smio otii gore, nai je i uruitijoj paketikoji je s ostalim darovima donio iz grada? Sto bi to znailo ubogoj, odrpanoj,

neurednoj a lijepoj Ellen Jorth? Ta ga je misao sve jae osvajala. Nije joj se mogaosuprotstaviti. Tvrdo se odupirao, ali zaludu. Peklo ga je njezino siromatvo koje toliko

poniava. I tako su mu misli vrludale od jedne do druge slike, od jednih do drugihdjevojakih rijei i pokreta. Birao ih je i odbacivao, dok mu ponovo nisu otro i zvonkoodjeknule rijei: "Vesu me prije ljubili!" Osjeti ih kao kakav ubod. Tko? Ne jedan, vevie njih, mnogi, to je htjela rei! Ah, do vraga! Ta, samo je osjetio suut prema jednojneobinoj djevojci na koju je naiao u umi. Sutra e je vezaboraviti. U Travnatoj dolinieka ga i te kakav posao. S nemirom je stao razmiljati o oevim rijeima, dok ga najzadsan nije svladao. Probudio ga hladan dodir na obrazu i otegnuto cviljenje. Kraj njega jestajao pas Vujo, nakostrijeen, nauljenih uiju. Samo to nije svanulo. U daljini jezakukurikao pijetao. "to je, Vujo?" apne Jean i sjedne. Pas je nanjuio ili uo neto

sumnjivo -ovjeka ili ivotinju? GLAVA 3 Zvijezda Danica, velika, plavi

astobijela,koja dominira na bistrom nonom nebu, zablistala je iznad mutnih, mranih, kamenih

bedema na kraju doline. Mjesec se izgubio, a ! sve su ostale zvijezde izblijedjele.Napregnuto Jeanovo uho ulo je mukao topot mnogih papaka. Dolazio je iz doline, izkraja ispod june kosine. Vujo je ekao nalog da pojuri. Jean ga zadra rukom. "MirujVujo", apne psu. Obuo je izme, navukao kaput, dohvatio puku i krenuo na otvoreno.Vidjelo se da je Vujo dobro izdresiran; bio je spreman da svakog trena jurne u lov na onoto ga je uznemirilo. Jean zakljui da je pas nanjuio neku zvijer. Da se radilo o ljudima,pomisli Jean, Vujo svakako ne bi ovoliko udio da se od njega otrgne; moda to uope nebi elio. U jutarnjoj tiini Jean je zaas ocijenio da lagani povjetarac koji je sa sobomdonio mukao topot kopita, pue s juga. . Obiao je kuu zdesna i krenuo du padine uzrub cedrova. Odjednom mu pade na pamet kako je uistinu iskusan u ovom zanatu. Osimnekoliko godina koje je proveo u koli, ;' stalno je bio na otvorenom. Sve je svojeslobodno vrijeme provodio u lovu i ribolovu. Bila mu je uroena ljubav prema divljini. Utom je trenutku pomislio kako se moe pouzdati u svoj nagon i spretnost, i kako pomounjih, ako ih usmjeri k odreenom smjeru i nemilosrdnom cilju, kojeta moe izvesti. Bite da to zna i njegov otac; stari Teksaanin ima dobre razloge kad se toliko uzda u njega.Svakih nekoliko koraka zastajkivao je i oslukivao. Jo je bila no, u tamnosivu mrakuteko je bilo razabrati sve predmete uokolo, ukoliko ba nisu bili nadohvat ruke. Vujo jesve vie brzao i udio da se zaleti u tamu. Kad je odmakao oko pola milje od kue, Jeanzau topot ratrkane stoke i' trku, a neto dalje odjeknulo je prigueno mukanje teleta."Aha? Tu smo!" usklikne. "Oborio ga kuguar ili kakva druga zvijer." Ispalio je metak uzrak i proderao se iz sveg grla. Morao se jo jednom snano izderati da bi zadrao Vuju.Krenuo je dalje i tabao as lijevo, as desno, naprijed i natrag da bi uplaio zvijer koja jevrebala na stoku. Vie je puta uo kako pred njim bjei stoka, ali je nije vidio. Pustio jepsa, u nadi da e on nai kakav trag. Ali, Vujo se vie ne vrati niti se oglasi. Poelo jesvitati. Na prvom svjetlu zore Jean je nastavio potragu i najzad se spotakao o zaklano telekoje je lealo u udolici gdje se za kie skupljala voda. Na mekanu tlu leali su tragovivelikih vujih apa. "Vuci", ree Jean poto je kleknuo i dlanom prekrio trag. "I uOregonu sam ih vidio, ali nikad ovolike... Gdje li se Vujo izgubio? Hm, upola je vuk, ne


20/120

znam moe li se ovjek pouzdati u njega. Ako se tuda vrzmala kakva vuica, kladim seda je otiao s njom." Naavi tragove dvaju vukova, krenuo je njima, ali ih je izgubio utravi. No, voden njihovim pravcem, nastavio je put i kosinom se popeo do ruba cedrova,gdje je u praini iznova naiao na tragove. "Nisu se jako uplaili", zagundao je gledajuiu tragove to su ukazivali da su se zvijeri udaljile sporim kasom. "U redu, mili moji,

zaratili ste se sa mnom." U mnogim bezuspjenim hajkama Jean je nauio da su od svihdivljih ivotinja vukovi najinteligentniji i najoprezniji. S vrha glavice gledao je kako

izlazi sunce i vie se nije udio ocu to je toliko hvalio ljepotu, poloaj i bogatstvoTravnate doline. No, dolina je bila toliko prostrana, da su se na njoj mogli obogatitimnogi raneri. Jean odlui da e razmiljati o oevim spekulacijama s Travnatomdolinom tek kad mu situacija postane jasnija. Osjetio je da e zavoljeti prekrasan kraj.Zaelio je da po njemu slobodno jae, lovi i po miloj volji luta. Odbacio je svaku zluslutnju. Nekada vrag nije onoliko crn koliko izgleda. Zato e biti optimist sve dok nebude siguran da neto ne valja. Jutro je bilo isto i vedro, na kamenju se caklio mraz.Travnata dolina blistala se kao izglaano srebro, iarano bezbrojnim crnim tokama.Magarci su jedan drugom slali svoje poruke; drebad je ipala na panjacima: pastusi su

rzali; krave su mukale. Iznad kue, na rancu, nisko je lebdio oblak plavog dima to sepolako osipao na vjetru. Daleko u dolini jedna se skupina jahaa kretala prema selu.

Gledajui ih zamiljeno, Jean pomisli kako je po prirodi podozriv prema svakome tko muje nov i stran. Iza daleka sela nadimalo se tamnozeleno predbreje, nakon kojeg su sedizale kamenite strmine to su se zavravale Urvinama, crvenim, crnoobrubIjenimbedemom, koji se samotan, spokojan, tajanstven, krasan na jutarnjem sunevu svjetlu,isticao na pozadini neba. Nepoznate daljine oduvijek su izazivale Jeana da im prie, dapo njima istrauje i iznalazi, ali ga jo nijedan prizor divljine nije tako silno mamio.Ponovo ga je stalo progoniti suptilno i nejasno uvstvo uz koje je sinozaspao. Nakon tose vratio kui, obiao je njezinu stranu prema dolini da sve pregleda po danu. Po nainugradnje bilo je jasno da je otac mislio na budunost; ivopisna i vrsta brvnara oito jegraena u tri maha. Kod cijele je gradnje upotrijebljeno malo avala i dasaka, a nimalostakla. Osnovni elementi s pomou kojih je podignuta nastamba Isbelovih, bile su snanei vjete ruke, sjekira i pila. - Dobro jutro, sine - s trijema se uo oev radostan glas. - ulismo kad si pucao. Prasak tvoje puke bio je drai uhu od svake glazbe. Bili Isbel podieoi sa svog posla i veselo upita Jeana spava li ikad nou. Guy Isbel se nasmije, u njegovuje pogledu bilo topline i potovanja. - Indijance stari! - tiho je razvukao. -Jesi li topogodio? - Nita. Pucao sam da uplaim zvijeri; kasnije sam utvrdio da su to bili vukovi.uo sam kad su oborili tele. Naao sam im tragove, bila su to dva krupna vuka. I tele samnaao. Meso se moe iskoristiti. Oe, gubi mnogo stoke. - Sine, to si odmah pogodio.Neto zbog medvjeda i vukova, a neto zbog dvononih vukova i ja sam prole godineizgubio stoke u vrijednosti od pet tisua dolara. - Nemogue! - zaprepateno uzvikneJean. Za njega je taj iznos bio pravo bogatstvo. - Mogue, i te kako! - dobaci otac. Jeanstrese glavom kao da ne moe shvatiti kako moe doi do tolikog gubitka pokraj tako

pametnih i sposobnih ljudi. - Ali, oe, pa to je strano! Kako moe doi do toga? to radepastiri i kauboji? to rade Bili i Guy? Oigledno dirnut u bolno mjesto, Bili ozbiljno, akljutito, akom priprijeti Jeanu. - to radimo Guy i ja, je li? Slavni brate, jaemo po cijelidan, u dvadeset i etiri sata jedva spavamo tri, i sve to zaludu. - Jean, tko god doe ovdjeprvi put, zaprepasti se - pomirljivo e Guy. - Sine, da bi shvatio nau muku, mora joneto znati: ovdje se vrzmaju dva-tri opora vukova, a zimi je paklenski teko s njima


21/120


22/120

sve ono to je jahaod njega zahtijevao. Na bogatu panjaku paslo je vie od stotinukonja. Bio je uitak gledati kako pastusi naglo diu glave, ule ui, ru i njite spaziviJeana koji je ujahao medu njih. itavi opori drebadi bjeali su uzvijorenih griva irepova. Iza panjaka pruala se prostrana sivozelena ravan iarana tisuama goveda.Prizor je bio prekrasan. Jeana su braa vodila posvuda. Upoznae ga s nekim pastirima i

jahaima koji su radili za starog Isbela, medu kojima se naao i jedan div prosijede kose,oiju suenih i crvenih od duga jahanja na suncu, vjetru i praini. Zvao se Evarts, sin mu

je bio djeak kojega je Jean sreo blizu sela. Evarts je drao tele koje su zaklali vuci. -Dobro doao, mome - ree on. Veje bilo vrijeme da doe kui. uli smo da ima okostvoreno za tragove. Moda ti se posrei da ubije gadove koji nam kolju stoku. Samojedan od njih preklao je devet grla za posljednja dva mjeseca i to samo to ja znam.Prema jugoistoku Travnata dolina se irila. Jean je pokuavao od oka ocijeniti kolikodolina ima etvornih milja, ali nije uspio. No, bogatom je nije inilo prostranstvo, veprekrasni panjaci. Ispod zapadne padine lealo je nekoliko raneva. Jean je doznao da suraneri zauzeli sve livade, otvorene umarke i udolja to su se smjestila izmeubreuljaka, znai dijelove doline gdje je bilo trave i vode. A svakog ljeta dolazilo je po

nekoliko novih obitelji. Blaisdell je bio Teksaanin naroito upadljiva izgleda, kako poiroku licu smionih crta i krupnoj glavi guste ute kose nalik lavljoj grivi, tako i po

nainu govora i autoritativnu tonu. Bio je mlai od Jeanova oca. Razvlaio je rijei poteksaki, a u njegovim je plavim oima plamtjela mladenaka vatra. Umnogome serazlikovao od "klasinih" Teksaana koje je Jean upoznao - od viljastih, krakatih ljudimrava lica i prodorna, smotrena pogleda. Znatieljno i pomno, neko je vrijeme motrio imjerio Jeana. U njegovu je pogledu bilo iskrenosti i ljubaznosti, ali se vidjelo daprovjerava dojmove ranije steene iz prianja, kao ovjek navikao da sam donosi sud oblinjemu, pogotovo onda kad za to postoje i osobni razlozi. - Slian si svojoj sestri Ann -napokon e Blaisdell. Smatraj to komplimentom, mladiu. Oboje ste nalik majci. Ali, ti siipak Isbel. Zna, u Teksasu ima ljudi koji jo nikad nisu navukli rukavicu na desnu aku.Vjerujem da medu njima ima dosta takvih koji bi, da te negdje iznebuha sretnu, pomislilida si iziao iz groba i odmah bi pograbili revolver. Dubok Blaisdellov smijeh ugodno jebuao. Duhovitom je primjedbom pobudio Jeana da se upita tko li su bili negdanji Isbeli,kojih danas vie nema. I druge su Blaisdellove rijei ostavile dubok dojam na Jeana.Seoba Teksaana u Bazen Tonta izazvala je este razmirice. - Novajlije koje pristiustjeu prve dojmove o Tontu iz pria prvih useljenika na koje naiu - ree Blaisdell. -ini mi se da prvi dojmovi ostaju u ovjeku urezani do smrti. Toliko su snani! Moj jeotac priao kako je u karavani kojom je on doao bilo ljudi koji su iz Texasa moralipobjei, no kleo se da on nije bio od tih. I tu priu vedvadeset godina ponavljaju svi onikoji dolaze iz Texasa. Naravno, o notornim razbojnicima, stokokradicama, nema smislagovoriti. Na primjer o Daggsu i ljudima njegova kova. Ne moe se rei da ih ovdje nema.Nema zakona. Vlasnitvo se iz dana u dan sve manje potuje. Daggs i njegova Druinakrivog noa gospodare i harae. Mali raner ne moe sauvati ni onoliko stoke koliko mutreba da naplati svoj trud. U doba o kojem je Blaisdell govorio, broj ranera i ovara uTontu, u odnosu na njegovo prostranstvo, nije bio velik. Ali, s obzirom na divljinu ikrevitost kraja, relativno mali broj useljenika koncentrirao se u Travnatoj dolini i u njojokolnim, koliko-toliko pitomim, krajevima. Prirodno, s porastom broja useljenikarazvijao se i uzgoj stoke, ime su veliku vanost dobila prava na vodu i na panjake.Ovari su ljeti drali svoja stada gore, na Urvinama, a zimi dolje, u Bazenu. Jedan jedini


23/120

ovar mogao bi dognati nekoliko tisua ovaca i njima opasati neiji rani zaas gaupropastiti. I raner i ovar imali su pravo da svoja stada putaju na pau gdje im jedrago. Zna se, od tog prava izuzimalo se nekoliko jutara obraene zemlje koje je ranermogao nazivati iskljuivo svojom. Ali, na takvu je ogranienu prostoru mogao uzgajatimalo stoke. Blaisdell je tvrdio da su ovari bili nekorektni, jer su se, da su htjeli, bez

ikakve tete, uz malo vie rada, mogli drati breuljaka, a dolinu i ravni prepustitiranerima. Ranije je bilo mjesta za sve; kasnije su panjaci ugroeni dolaskom novihovara. Meutim, po Blaisdellovu miljenju, kradljivci stoke predstavljali su veuopasnost nego ovari, najprije zato to nitko nije znao tko su ti lopovi, a drugo, to je joznaajnije, nisu krali ovce veiskljuivo goveda. - I tako - zakljui Blaisdell - u Texasuje bilo previe ljudi, i zlikovaca i potenjaina, pa se u Tontu nalo puno prvih i malodrugih. to se tie ovara, oni su se osmjelili i ojaali. Sad imaju centre za kupoprodajuvune i ovaca u Marciopi i Phoenixu. - Tako!... A to bi se iz svega toga trebalo izlei? -upita Jean. - Pitaj oca - odgovori Blaisdell. - I hou, ali bio bih ti zahvalan ako iznesesvoje miljenje. - Pa, kratko i jasno reeno: raneri Teksaani ni za ivu glavu needozvoliti da ovari zavladaju u kraju koji su oni prvi naselili. - Tko je Greaves? - opet e

Jean. - Na mene je ostavioudan dojam. - Greavesa je teko "izvagati". Ne moe gauhvatiti ni za glavu ni za rep. Naizgled je dobar prema ovdanjoj sirotinji. Tvrdi da je iz

Missourija. - Ha-ha! Iz tog kraja sam i ja doao, ali znam da se zove Texas. Kad je doaou Tonto, bio je pravi gola, tako rei ni gaa nije imao. A onda je odjednom stao graditikamenu kuu i dovoziti potreptine iz Phoenixa. Kupuje i prodaje mnogo robe. Neko sevrijeme inilo da je zauzeo nekakav srednji, nepristran stav i prema ranerima i ovarima.I jedni i drugi sastajali su se u njegovoj trgovini, on je sluao njihove albe i prie onedaama. U posljednje vrijeme priklonio se ovarima. No, jo ga zbog toga nitko nijenapao. Veje vrijeme da ga netko raskrinka. - Medu ovdanjim ovarima valjda ima ipotenih ljudi? - upita Jean. - Dakako, ima i takvih s kojima se moe razgovarati. Ali,posljednji, koji su se na nas okomili posljednjih nekoliko godina, e, s njima emo sebome gadno dohvatiti. - A kakav je... Jorth? - nastavi Jean krzmajui, kao da se u strahuod neugodna odgovora skanjuje postaviti pitanje. - Jorth e biti kolovoa ovara koji supritisli nas ranere. Dodue, on ne prijeti niti se okolo pravi vaan, kako to ine drugi.Ali, on svoja stada neprestano iri i uveava. Ove zime stada su mu bila u dolini, svudaoko nas. S Jorthom se moramo obraunati. - Tko je on? - Ne bih ti znao rei. Kako japretpostavljam, mora da se veodavno poznaje s tvojim ocem, vjerojatno jo iz Texasa,ali mi to tvoj otac nije potvrdio. Ja sam Jortha vidio samo jednom i to u Greavesovojtrgovini. Tog dana su se Jorth i tvoj otac sreli prvi put u ovom kraju. Znam kako ljudireagiraju u takvim situacijama. Samo su se ukoili i zagledali jedan u drugog. Tvoj jeotac bio spreman da trgne, ali Jorth nije niim pokazao da se elio maiti revolvera. Jeanosjeti kako klupko, u kojem se venaao, postaje gue i zamrenije. Tuga, to ju jeposlije tog saznanja osjetio, nije bila izazvana samo brigom za svoje. - U umi, naUrvinama, kad sam dolazio ovamo sreo sam nekog Coltera. Tko je taj? - Colter? Za togajo nisam uo. Kako izgleda? Jean opie Coltera na nain koji je odavao njegovizvanredan dar zapaanja. - Njega ne poznajem - odvrati Blaisdell. f - No, to samodokazuje ono to tvrdim: da svaka protuha koja luta umama sebe prikazuje ovarom. -Colter me iznenadio jer me nazvao imenom - nastavi Jean. - Malo smo porazgovarali, aline ba prijateljski. Priao mi je kako se vezna da je otac poslao po mene da istjeramovare iz ovog kraja. - Da, tono, to svi znaju - prihvati Blaisdell. - Ti si ovdje ve


24/120

igosan. - Tko je irio te glasine? - Nitko to ne prima kao glasine. Medu ovarima tvojdolazak djeluje gore nego meci. - Zbog toga je Colter bio pomalo bijesan. Rekao mi je dae oni dognati stoku u Travnatu dolinu, pa neka kaem ocu da to primi na znanje.Blaisdell je sjedio na stolici nagnutoj unazad, a nogama u tekim izmama naslonio se naogradu trijema. S treskom spusti noge. ile mu na vratu nabreknue od nagle navale krvi,

u oima mu zaigra plavkasta vatra. - Jest, vraga! - uzvikne bijesno i zaprepateno. Ponagloj promjeni kojom je sa starog stoara u trenutku nestalo teksakog mirna i

spokojnog dranja, Jean je procijenio teinu nevolje koja je zaprijetila. Blaisdell upoglasa opsova i estokim pokretom rairi ruke, kao da time odbacuje i posljednju dvojbuili nadu, pa se opet uspokoji. Preplanulu aku poloi na Jeanovo koljeno. - Ja sam tonagovijestio jo prije dvije godine - ree on tiho. - Ratovat emo za Travnatu dolinu. Tekkasno tog popodneva Jeanov otac zapoe razgovor o problemu koji ga je najvie muio.U zgodnom trenutku povukao je Jeana za sobom i s njim se sklonio medu cedrove. -Sinko, mrsko mi je kvariti veselje zbog tvog povratka kui - ree stari, ne krijuiuzbuenje - ali, dajem ti asnu rijeprisiljen sam na to! - Oe, s pravom si me nazvaozabludjelim sinom. Zaboravio sam svoje obveze prema tebi. Sad sam spreman to

nadoknaditi - ganutoe Jean. - Raduju me tvoje rije

i, sinko... Sjednimo tu, da maloporazgovaramo. Kao prvo, to ti je rekao Jim Blaisdell? Sin ukratko ispria ocu svoj

razgovor sa susjedom. Potom ponovo spomenu susret s Colterom i zakljui priuBlaisdellovom reakcijom na ovarevu prijetnju. Ukoliko je Jean oekivao da e otacskoiti poput razjarena lava, grdno se prevario. Sluajui o Colteru i njegovoj prijetnji,raner se ni ne pomae. - Pa - starac e zamiljeno - ja u ti ukazati na dva momenta izJimovih rijei. Bit e rata za Travnatu dolinu, to je sigurno. Jimovo miljenje o uzrocimatoga rata dijele i ostali raneri. Bit e to crna stranica u povijesti Bazena; rat izmeusuparnika, ovara i ranera; stara pjesma o borbi radi prava na vodu i panjake... Ali, sinemoj, nije tako! To zapravo nee biti rat izmeu ovara i ranera, verat koji e ga povesti

poteni raneri protiv kradljivaca stoke koji se kriju pod krinkom ovara!... Upamti, neomalovaavam sukob izmeu ovara i ranera u Arizoni. Taj je sukob ozbiljna injenica,vano ivotno pitanje. Spor e moi rijeiti samo zakon i red. Jednog e dana sama vlastodluivati da se ovcama zabrani paa u kraju gdje pasu goveda... Stoga, dobro pamtisinko, otac ti hoe rei pravu istinu. U ovoj borbi, koja e progutati i ponekog Isbela, amoda i sve Isbele, ti si na pravednoj strani. Kad to zna, ovjek se stoput bolje moe tuiod onog koji zna da je lopov i laov. Stari raner obrisa znojno elo i polako i dubokouzdahne. Jean je osjeao da se u starcu die silno uvstvo. Upitljivo je gledao oevointeligentno, naborano lice. Oeve su oi odavale turobne, zabrinjavajue misli koje nisupotaknute samo brigama materijalne prirode. - Sad prijeimo na ono to ti je Jim rekao:kako se pria da si doao otjerati ovare iz doline... Jean, tu sam priu ja irio. Imao samrazloga za to. Znam te ovare i znam kakav ugled uiva revolvera meu Teksaanima.Neki kau da sam se samo hvalio. Neki opet tvrde da sam senilan starac, da drugo neznam doli sliniti o svom sinu miljeniku. Ali, to govore oni koji me mrze i koji se boje.Istina je, sine, priao sam to namjerno, ali sam pri tome bio miran i iste savjesti. Osjeaosam da e ti uiniti ono to bih ja uinio da sam trideset godina mladi. Dapae, raunaosam da e ti uiniti i vie jer sam znao kakva krv tee u tebi. Jean, u tebi ima indijanske,teksake i francuske krvi, a izvjetio si se u oregonskim umama. Jo dok si bio djeak,malo je bilo meni poznatih strijelaca koji bi te mogli nadmaiti, a to se ti e oka i sluha itraganja za konjem, ravna ti jo nisam naao. Kad su u pitanju umijea koja krase


25/120

umskog ovjeka ni tu ti nema premca... I tako, imajui sve to u vidu, kao i nevolje topredstoje Isbelovima, ja sam te hvalio kad god bi se za to ukazala prilika, naroito predljudima na koje e to ostaviti dojam. Na primjer, nema tome davno, utvrdio sam da minedostaje neto stoke, pa kad sam se naao u Greavesovoj trgovini, bome sam serazvezao. Bila je subota uveer, gostionica je bila puna; bilo je tu ljudi koje sam ja

zapisao u crnu knjigu. Greavesa su moje rijei malo bocnule. Rekao mi je: "U redu, Gass,moda ima pravo kad tvrdi da meu nama mora biti lopova koji kradu stoku, ali zar to

ne mogu biti i tvoji prijatelji i roaci, kao to mogu biti Meekerovi, ili moji, ili ma kogadrugog?" I tu ti se nas dvojica poupasmo. Ja se na njega izderah: "Tako mi Boga, nemogu biti! Prolost i moja i svih mojih, svakome je poznata. A za tebe, Greaves, i tvoje,najmanje to mogu rei je da vam se prolost gubi mutnim stazama." Nato e onzloudno: "Pa, ako bi se ispitale sve mutne staze u Tontu, ti bi se sigurno iznenadio." Teksam onda zagrmio. Bila je to prilika koju sam ekao. Zaprijetio sam da e se nai netkotko e tim stazama na koje on aludira poi ravno do jazbine razbojnika. Rekao sam dasam pozvao tebe, a kad ti doe, onda e se ti tajanstveni, nedokuivi lopovi, vrakiznojiti, ma tko oni bili. Greaves odgovori da se i on tome nada, ali se boji da

preuveliavam sposobnosti svoga sina Indijanca. Po

ele su padati teke rije

i. Blaisdellnas stade umirivati. U trenutku kad sam odlazio, dobacio sam mu jo i ovo: "Greaves, s

obzirom da si Teksaanin, morao bi znati kakvi su Isbelovi. Moda ima razloga da mi seruga to se pozivam na sina Jeana. Uistinu, on je upola Indijanac, no tim gore po onekoji e mu se nai na putu. Kaem ti, Greaves, Jean je naa crna ovca. Ako uzme u obzirto on zna i umije, doi e do zakljuka da ne zaostaje za Pogginom, RiimKingfisherom, Hardinom, ili za bilo kojim od teksakih revolveraa, kojih e se tisvakako sjeati... Greaves, evo ovdje sada oko tebe ima ljudi koje e moj sin Indijanacepati za guu!" Jean je pognuo glavu, zaprepateno shvaajui kakvu je famu o njemustvorio otac, dobacivi izazov ljudima iz Bazena na koje je pala njegova sumnja. Kakvimga je teretom opteretio! Teretom strana glasa i ogromna povjerenja! Trnci su prolazilinjime; udnovata, vrela uvstva ibala su njime i stapala se u uarenu masu koja prijeti dasvakog trenutka prsne. Drugo, potisnuto "ja", slabim je glasom prosvjedovalo. - Sinko, danisam bio siguran u neizbjenost krvoprolia, sigurno ne bih stvarao takvu famu - nastaviraner. - Ovo to u ti sad rei, iskljuivo je moja tajna. Moji sinovi i Ann ne znaju nitao tome. Jim Blaisdell sumnja da postoji neto, ali ne zna to. Ja sigurno nikome neu otome govoriti, samo tebi. Ali, ti mi mora obeati da e tu tajnu uvati i nakon mojesmrti. - uvat u je, oe - ree Jean. - Dobro. A sad me posluaj - ree starac teko diui.Stisnuo je ake a lice mu se grilo. - Ovar s kojim ovdje ratujem zove se Jorth. On jemoj ivotni neprijatelj. Rodom smo iz istog mjesta; kao djeca igrali smo se zajedno, a kaodjeaci smo se tukli. Nismo se slagali. Obojica smo se zaljubili u istu djevojku. Nekovrijeme nas je to zabavljalo, bilo nam je kao da se igramo. Zvala se Ellen Sutton, bila jeiz stare junjake obitelji. Prava ljepotica, s mnogo prosaca, teko joj je bilo odluiti se.Ali, ja sam je pridobio i mi smo se vjerili. Uto je izbio rat. Prijavio sam se u vojskuzajedno s bratom Jeanom. On mi je savjetovao da oenim Ellen, ali ja nisam htio. Tu samnapravio neoprostivu greku. Nedugo nakon naeg odlaska, prestala mi je pisati. No,nisam posumnjao u nju. Vremena su bila strana, svugdje je vladao mete. Zatim samranjen i obreo sam se u bolnici. Godinu dana kasnije poslali su me kui. U tom trenu Jeanskrenu pogled s oeva lica. - Lee Jorth se izvukao, nije otiao u vojsku - nastavi ranerpotitenijim i muklijim glasom. - Oenio se mojom zarunicom, Ellen... Jurio ju je poput


26/120

psa, nije joj dao mira... I Ellen se udala za njega. Kad sam napokon doao k sebi, otiaosam do njih... Lee Jorth je ostao onakav kakvog sam poznavao, lagao je Ellen o meni,priao joj da sam neastan... Ali, mislim da to i nije bilo presudno. Lagao on ili ne lagao,Ellen je bila nevjernica. I tako, u mojoj odsutnosti ona se njemu priklonila. Vidio sam daga voli kako mene nikad nije voljela, to je u meni ubilo svaku velikodunost. Da je bila

silom oteta, prevarom, laima, da je to bar malo alila, moda bih im oprostio. Ali, ona gaje naprosto oboavala. Bila mu je robinja. I tako, nauio sam to znai mrnja. - Kao imnoge Junjake, rat je upropastio i Suttone. Lee Jorth se bavio uzgojem stoke. Dobio jepanjake Suttonovih i u nekoliko godina dobro je napredovao. U to doba svaki je ranerbio pomalo i tat. Naime, svaki je stoar dotjerao i igosao po koje tele za koje se ne bimogao zakleti da je njegovo. Isbelovi su bili najjai raneri u cijelom kraju. Ja sam LeejuJorthu namjestio zamku, uhvatio sam ga gdje igoe moju telad koju sam ja veoznaio,i dokazao da je lopov. Od njega sam napravio stokokradicu. Upropastio sam ga. Sretosmose. Ali, Jorth nije bio ovjek od trzaja, niti bi se usudio trgnuti na jednog Isbela. Napustioje kraj. Imao je prijatelje i roake, pomogoe mu da opet pone uzgajati stoku. No, poeose kockati i spetljao se sa sumnjivim drutvom. Ilo mu je sa zla na gore i na koncu se

vratio kui. Kad sam vidio koliko se promijenila lijepa i gorda Ellen Sutton, i kakosvejednako oboava Jortha, gotovo sam izludio, rastrzan izmeu samilosti i mrnje...

Mislim da u Teksaanina mrnja nadjaa sva ostala uvstva. Mene je srea poelanaputati. Poput veine mladia onog vremena, kockao sam se i pio. Jedne veeri naiaosam na Jortha i nekog tipa, vjeta kockara. Opeljeio me. Posvaasmo se. Revolveriizletjee iz korica. Kockara sam ucmekao... U to vrijeme vesu djelovali Teksakijahai... I tako, sine, kad sam govorio da nisam pobjegao iz Texasa, lagao sam. Pobjegaosam, odjahao sam. - Otiao sam u Oregon. Tamo sam se ubrzo oenio i dobio Billa iGuya. Majka im nije dugo ivjela. Onda sam se ponovo oenio djevojkom koja je imalaindijanske krvi, zbog ega je, koliko sam vidio, samo bila finija. Bila je to divna ena,pruila mi je jedinu sreu koju sam upoznao. Ti se, naravno, sjea svoje majke i doma uOregonu. Mislim da sam drugu veliku greku poinio kad sam krenuo u Arizonu. Ali,oduvijek me je privlaio stoarski kraj. uo sam za divlji Bazen Tonta, i to da se ovdjenastanjuju Teksaani. Jim Blaisdell mi je poruio da je ovo rajski vrt Zapada i daobavezno doem. Pa, i jest tako. Osim toga, majka ti je umrla... - Prije tri godine, u Tontoje doao Lee Jorth. I to se meni uinilo udnim, otprilike godinu dana nakon njegovadolaska, iz Texasa je dojahala Druina krivog noa. Jorth se bacio na uzgoj ovaca. Snekim drugim ovarima, ivi u gudurama Urvina. Negdje tamo, u divljim gutarama,nalazi se skrovite Druine krivog noa. Izgleda da samo ja dovodim u vezu pukovnikaJortha, kako ga ovdje zovu, i Daggsa i njegovu bandu. Ali, to nije vano. Kao ovar,Jorth je sasvim prirodno u sukobu s ranerima. Meutim, rjeenje koje bi se moglo naiako bi se razmotrili i u obzir uzeli interesi i dobro obiju strana Jorth ne eli. On na takvorjeenje nikad nee pristati zato to ne spada medu potene ljude. U dosluhu je sDaggsom. Ja to, sine, ne mogu dokazati, ali znam. Vidio sam to u njegovim oima onogdana kad sam ga sreo kod Greavesa. Vidio sam i vie od toga. Siguran sam da sam muproitao namjere. Nikad se nee pokuati sa mnom obraunati pod ravnopravnimuvjetima. Tvrdo je odluio iskoristiti sukob izmeu ovara i ranera da upropasti mojuobitelj i mene; da mi vrati milo za drago. No, to je najgore, nee se on zaustaviti natome. Ovo e biti rat izmeu Teksaana, i to krvav rat. Ima gadnih tipova u Tontu.. . ima ionih najgorih, koji su jedva izvukli ive glave iz Texasa. Jorth e uza se imati neke od


27/120

njih... I sad mi reci, hoemo li skrtenih ruku ekati da nas ovce protjeraju s naihpanjaka, hoemo li ekati da nas lupei ubijaju iz zasjede? - Ne, neemo - mirno e Jean.- Dobro. Hodi do kue - ree raner i pode. Ni rijei nije progovorio dok nisu stigli dokunih vrata. Tamo uvue prst u okruglu rupu u drvenim vratima, otprilike u visiniovjeka Jean prepozna rupu od zrna i opazi da se oko njezina ruba zalijepilo nekoliko

sijedih vlasi. Raner stane pred vrata, rupa je ostala svega palac iznad njegove glave.Pogledao je Jeana, oima iz kojih su vrcale mahnite, plamene iskrice. - Sine, prije tri dana

na mene su muki pucali. U trenutku kad sam maknuo glavu, uo sam prasak puke.Zaprepastio sam se, ali sam hitro skoio u kuu. Posljednje rijei Jean gotovo nije uo.inilo mu se kao da se iznutra sav presavio, u naizmjenino vrelim i hladnim grevimaizazvanim novim, uspaljenim uvstvima. Neto uasno u njemu se spremalo planuti. Prvije metak veispaljen - a on je Isbelove krvi. Zaista, u njemu je njegov otac stvoriodesetostrukog Isbela. Krv nije voda. Otac nije govorio gluhu ovjeku. inilo mu se da jesve jaa bura u njemu logina posljedica godina provedenih u miru, u spokojstvu ume, usnenom iekivanju tko zna ega. Sva se njegova strastvena priroda odazivala pozivukrvi. - I to je otprilike sve, sine - zakljui raner. - Sad shvaa zbog ega osjeam da e

me ubiti. Ja to osjeam ovdje. Sve

anim gestom prinio je ruku srcu. - Jean,

udne glasoveujem nou. Kao da me tvoja majka doziva, ili me upozorava. Ne mogu sebi objasniti te

glasove. Ali, znam da ih ujem. - Jorth nije sam, ima svoje pristalice, pa i ti mora imatisvoje - napregnuto e Jean. - Dakako, znaj da mogu za sobom povesti najbolje ljude izdoline - ponosno e raner. - Ali, neu tako postupiti. Ja u im predoiti kako stvari stojei pustiti ih da sami odlue. Raunam da borba nee biti duga, po teksaki bit e kratka ikrvava. Ja se, sine, uzdam u tebe, elim da ti bude posljednji ovjek! - Pobogu oe, zarne postoji drugi izlaz? Pomisli na Ann... na ene moje brae... na... na druge ene! Oe, tesu proklete teksake krvne osvete uasne, zvjerske! - plane Jean. - Jean, bi li naimenama bilo lake kad bismo onim gadovima dozvolili da nas mirno pobiju? - Oh, ne...ne... znam... nema nade da bi... Ali, oe, nisam na s

Documents

Zane Grey - Do posljednjeg covjeka.pdf