Zane Grey – Tragom bjegunca

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna i univerzitetna biblioteka Bosne i Hercegovina Sarajevo820(73)-31 =861/862GREY, ZaneTragom bjegunca / Zen Crej: (prevod Dika Kapić) - Sarajevo: Oslobođenje, 1990. -165 str.: 20 cm ISBN 86-319-0205-5

JedanGrad je bio prepun goniča stoke koji su upravo primili platu i tražili piće. U stražnjoj sobi kod Lejfa Henesija

šestorica muškaraca sjedili su za velikim okruglim stolom i u velike pare igrali poker. Dvojica od njih bili su kauboji koji sukartali cijelu noć i rano ostali bez plate, a jedan je bio stranac u ovom kraju. Kockar Kvejd Belton, crnomanjast muškarac oštrog pogleda, imao je pred sobom najveću gomilu srebra i zlata. Njegov pajdaš Stiv Henderson takođe je dobijao. Sljedeći je slabo stajao i zato se preznojavao. Imao je dvadesetak godina, blago lice i nježne ruke - očito nije bio jahač a, sudeći po igri, nije bio ni kockar. Zvao se Bars Lokart.

Iznenada je neko snažno odgurnuo nekolicinu posmatrača i ispred stola je zastao mladić u čijim je očima sijao čelični sjaj. On je za Barsa Lokarta bio poput glasnika smrti. Kada je progovorio, u glasu mu se osjetila oštrina i odlučnost.

- Barse, diži se! Odmah napusti igru!Sva šestorica su ga pogledali, ispitivački, pažljivo. Barsa je oblilo rumenilo. - Koji ti je vrag? - procijedio je. - U lošem si društvu. Ustaj - dobio je odgovor.- Ali, ja gubim. Ne mogu sada napustiti igru. Otkud ti pravo da me prekidaš usred igre!Henderson je šakom lupnuo o sto i okrenuo se Barsu.- Reci mu da se gubi.- Bruse, idi do đavola! - povikao je Bars. Međutim, nesiguran pogled potirao je izazov u njegovom glasu. Stranac je prezrivo pogledao pridošlicu. - Hej, jesi li ti bratova dadilja?- Prokleto si u pravu - kada je u društvu Stiva Hendersona i družine za koju svaki gonič zna da im nije mjesto među

poštenim svijetom.Sva šestorica su bacili karte na sto. Stolice su zaškripale. Dvojica kauboja su ustuknuli.- Lokarte, ovo neću otrpjeti - zarežao je Henderson. Nije bilo razmetljivosti u Brusovom hladnom odgovoru. - Ne bih ti savjetovao da me izazivaš.Stranac se polako digao sa stolice, spustivši desnu ruku do pištolja. Belton je u džepove stavljao svoj dobitak. Dvojica

kauboja su se pridružili posmatračima koji su stajali dalje od stola. - Gospodine Lokart - prosiktao je stranac - da li i ja spadam u družinu za koju ste rekli da je nepoštena?- Svakako. - Brus se osmjehnuo.Stranac je brzinom munje izvukao pištolj, ali je Brus bio još brži. Izgledalo je kao da je pucanj iz njegovog oružja

podigao krov i stranac je pao preko stola, koji se prevrnuo, i mlitavo skliznuo na pod. Sekundu kasnije i Henderson jeizvukao pištolj, ali nikad nije dobio priliku da puca pošto ga je Brus pogodio.

Brus se natraške povlačio držeći zadimljen pištolj i onda je nestao u gomili koja se sjatila, oko Hendersona. Kvejd Belton i Bars Lokart su se neprimjetno izvukli i otišli do konja. Belton je uzjahao i okrenuo se mladiću.

- Ideš li sa mnom ili čekaš bracu? - Moj brat može da ode u pakao! - ljutito je povikao Bars. Brzo je uzjahao i krenuo za Beltonom.

***Upravo se smrklo i Triniti je sjedila na brvnu iznad brze rječice, čekajući dragana koji je uvijek kasnio i bio

nepouzdan. U žuboravoj vodi ogledalo se blijedo rumenilo sunca na zalasku; ptice su sanjivo cvrkutale u visokimkrošnjama; bilo je prilično svježe. Iza nje čuli su se daleki zvuci sa ranča Spenserovih gdje je živjela, a dopirala je i udaljena buka iz Denisona u koji su se sjatili radnici na željeznici i goniči koji su došli s juga.

Uvijek ju je fascinirao pogled prema jugu. Došla je s juga i odatle ju je prizivala nejasna budućnost. I danju i noću, kada bi čekala na ovom sastajalištu, činilo joj se da vidi sve do rijeke Triniti, gdje je bila ostavljena kao dijete i gdje su je spasili dobri Spenserovi. Nazvali su je Triniti i nikad niko nije saznao odakle je došla, ni ko su joj roditelji. Sjećala se duge vožnje u kolima; beskrajnih ravnica sa valovitom travom; crnih krda bizona; logora i vatri pored rijeka; grubih bradatihljudi; pucnjave i indijanskih ratničkih pokliča koji su ledili krv u žilama.

Udaljena buka iz grada podsjetila ju je na Barsa. Bilo je očito da se promijenio. Drag, veseo, nepromišljen mladić odao se lošem društvu i razuzdanom životu. Nije dopuštao da mu to prigovara i često bi se obrecnuo na nju kada bi započela razgovor o njegovom načinu života. A ipak je ponekad bio onaj stari Bars, kao onda kada joj je kupio skupu haljinu. Bila je uzbuđena, ali kada ga je upitala otkud mu novac, razbjesnio se. To ju je zabrinulo. Osjećam se kao da sam Barsova majka, mislila je. On je zaista neodgovoran dječak.

A onda joj je misli zaokupio Brus - to se u posljednje vrijeme sve češće dešavalo. Bio je toliko drukčiji od Barsa, grub, oštar i ozbiljan, bio je poznat kao odličan lovac na bizone, gonič i, da, revolveraš. Triniti se čudila pričama o Brusovoj srčanosti i spretnosti s pištoljem. Nije ga mnogo viđala sve donedavno pošto je uvijek bio u lovu ili je radio kao gonič. Ali, posljednjih nekoliko mjeseci često je dolazio na ranč i to, dobro je znala, više da vidi nju nego njene roditelje. Kada je posljednji put dolazio, sjetila se, s malo kajanja, da mu je gotovo dopustila da je poljubi. Čak i sada ta ju je pomisao uzbudila i uznemirila. Ne, on nije mogao biti ubica. Ali, dužnost joj je bila da bude s Barsom. Morala bi se potruditi da ganatjera da se promijeni i smiri. Bila mu je potrebna i udaće se za njega ako joj obeća da će biti drukčiji.

Znala je da Bars noćas neće doći, pa je napustila obalu i poznatim putem krenula kroz tminu. Dok je prolazila kroz livade, konji su podizali glave i frktali. Konji su igrali važnu ulogu u njenom životu. Jahala je bolje od mnogih muškaraca.Tada se sjetila da je Bars jedini Teksašanin koji nije imao ili volio konje i osjetila je ubod u srce.

Triniti je ušla u gaj koji je okruživao rančersku kuću. Žabe u bari su ispuštale umilnu, ali tužnu muziku koju je oduvijek voljela. U velikoj dnevnoj sobi je gorjelo svjetlo. Iako se htjela povući u svoju sobu, odlučila je da Spenserovima saopšti svoju odluku.

- Triniti, rano si se vratila - primijetila je gospođa Spenser, sjedokosa i krupna žena. - Bars nije došao - odgovorila je Triniti. - Gdje je tata?- Negdje vani. Hol je odmaglio u grad. Jedan od jahača je donio vijesti o pljački. Denison je bio na lošem glasu i prije

nego što su počeli radovi na izgradnji željeznice, s kojom su se pojavile i kockarnice i javne kuće. A sada je najgori grad u Teksasu.

- Odlučila sam da... da se udam za Barsa - zamucala je djevojka. - Oh, Triniti! Zaboga! - iznenadila se starija žena.- Više ništa ne znam - uzviknula je djevojka. - Hol je najbolji, ali njega ne volim. Dopada mi se Brus i dopustila sam

mu da mi se udvara. Jedini Bars ima pravo na mene. Potrebna sam mu.- Ne uzbuđuj se, Triniti - rekla joj je majka. - zaista te žalim. Imaš previše udvarača! Znam da nema mnogo zgodnih

cura kao što si ti. Niti tako dobrih. I za tebe nema posla koji ne bi mogla uraditi i u kući, i s konjima, znaš i da pucaš. Stoga uzmi momka kojeg najviše želiš.

- Majko, mislim da je to Bars.- Ipak nisi sigurna.- Oh, nisam. Godinama sam nekako mazila Barsa.- Pokušala si da mu budeš i majka, i gazda, i da ga popraviš jer je loš. Čuvaj se, Triniti. Na verandi je odjeknuo težak korak gospodina Spensera. Bio je to visok Teksašanin, uskog lica, bijele kose, prodornih

očiju. - Zdravo, djevojčice - rekao je srdačno. - Što si neraspoložena? - Tata, upravo sam pričala o svojim jadima i šta ću da učinim - rekla je Triniti i brzo mu ispričala šta je odlučila i šta

ona misli da je za nju najbolje.- Pa, djevojčice, ti si odlučila. Sada više nemaš razloga za brigu. - Da li... da li ti ovo odobravaš, tata?- Ne bih rekao, Trin. Ali, to je tvoj život i ti treba da odlučiš. Nije bilo davno kada je Bars bio drag momak. Ali se

promijenio isto kao što se i Denison promijenio kada je postao veći, kada su u njega došli novac i stoka i sada ova prokleta pruga.

- Ali, Brus je rekao da će se Hol obogatiti zbog pruge. - Vjerovatno. Kada budu radovi gotovi, vjerujem da će se i Denison smiriti. Ali, sada je gadno. Večeras, u šest sati,

banda maskiranih jahača opljačkala je željezničkog blagajnika kada je trebao da isplati radnike. Odnijeli su hiljade! A ni jedan metak nije ispaljen!

- Tako jednostavno! - gospođa Spenser je prezrivo odmahnula glavom. - Gdje su bili Brus Lokart i drugi ratoborni Teksašani?

- Majko, sigurna sam da Brus nije bio u to upleten - prekinula ju je Triniti.- Na njegovu sreću, vidio sam Brusa odmah nakon toga - odgovorio je Spenser. - Nije bio među banditima, iako su

mnogi sigurni da ovo nije učinio niko stariji. - Tata! - bila je užasnuta.- Hej, smiri se, djevojko! Često sam viđao nemirne kauboje kojima nešto odjednom pukne u glavi. I uvijek za to

postoji razlog. Najčešće je to novac. Hobart Smit, koji je vidio ovu pljačku, kune se da je u bandi bio samo jedan krupniji, stariji muškarac. Svi drugi su bili vitki mladi jahači!

Triniti je sa tugom u srcu razmišljala kako u posljednje vrijeme Bars ima neuobičajeno mnogo novca i da se njim razmeće. Bez ijedne riječi otišla je u svoju sobu i ne paleći svjetlo bacila se na krevet. Razmišljala je. Jednog dana srela je Barsa u gradu. Pio je i želio je da joj kupi sve u radnji. Kada je postala radoznala, rekao je da nema sreće u ljubavi, a ima u kartama. Uvijek se trudila da zaboravi njegove izgovore, ali joj se ovo urezalo u pamćenje. I sada se vratila udvostručenom snagom. Jednom joj je Brus, ogorčen zbog njene ljubavi prema Barsu, rekao da ona ništa ne zna. A on je rijetko o nekom loše govorio. Najmanje o Barsu. Ona je bila suviše privržena Barsu da bi bila sklona sumnjičenjima. Ovog puta, međutim, nije uspjela da se odupre. Bilo je nešto što joj se nimalo nije dopadalo. Sjetila se mnogih trenutaka kada je namjernozatvarala oči. A u svim tim trenucima na Barsa Lokarta padala je sjena nepovjerenja.

Iako je Triniti sama sebi govorila da je budala, ipak je bila odlučna da ostane uz Barsa i povjeruje da su mu jedine mane piće i kocka. Ućutkaće svoje zebnje i sumnje.

Iznenada je čula konjski topot. Provirila je kroz prozor. Kaleb Grin, rančer iz susjedstva, sjedio je u kolima pored Hola Spensera. Pridružio im se stari Spenser. Grin je govorio. Triniti je brzo naslutila da nešto nije u redu. Tada jeprimijetila da je Hol gologlav i blijed.

Požurila je u dnevnu sobu. Gospođa Spenser je izgledala uplašeno i zurila je u Hola koji je završavao priču. Spenserove sive oči su bile kao žeravica.

- Triniti, idi u svoju sobu - rekla je gospođa Spenser nervozno. - Glupost. Ona ovo mora da čuje - odvratio je rančer oštro. - Majko, bolje da ja ispričam Triniti. Ja sam sve vidio. - Oh, Hole!... Šta!Hol ju je pogledao, blijed u licu, ali su mu oči odavale nježnost koju je prema njoj osjećao. - Trin, ne bi smjela da se uzbuđuješ... Brus Lokart je ustrijelio dvojicu ljudi. Ubio je nekog stranca koji je započeo

kavgu. I ustrijelio je Stiva Hendersona.- Strašno! - zinula je Triniti. - Brus!... Zašto? Gdje?- Jednostavno se desilo. Sigurno je da Brus nije prvi povukao. Ali je sigurno tražio nevolju. Bio je strašan... divan!

Denison više nikad neće posumnjati u priče goniča o njegovim djelima. Kako je samo brz! Uh! - Pa, ispričaj nam, sine - prekinuo ga je Spenser. - A Bars! Je li on bio... tamo? - Triniti je čekala bez daha. - Ha? Je li bio? On je i kriv zbog borbe. Prokletnik...- Onda nije mogao učestvovati u pljački - bila je očajna, ali joj je i kamen pao sa srca.

- Hol, pričaj po redu - naredio je njegov otac. - Šta se dogodilo? Hol je sjeo i obrisao kapljice znoja s blijedog lica... - Izvini, oče. Još sam zbunjen. Sjedi i ne gledaj me tako

uplašeno... Evo kako je bilo. Tek što je pogođen Džet Hokins... - Hokins? - Spenser je bio zapanjen. - Kada se to zbilo?- Oče, potpuno sam zaboravio da si ti ranije otišao iz grada - odgovorio je Hol. - To je bilo odmah nakon pljačke.

Nisam vidio tu borbu. Hokins je ustrijelio revolveraša koji je kasnije gadno pogriješio što se digao protiv Brusa. Eh,bogami, to sam vidio!

Tada im je Hol ispričao o incidentu u Henesijevom salunu. Još uvijek je bio uzbuđen i pričao je brzo, kao da ga neko goni.

- Uh, prokletstvo! - zviznuo je Spenser.- Strašno! - povikala je Triniti.- Bila je prava gužva - nastavio je Hol. - Belton i Bars su umakli. Više nisam vidio ni Brusa. Ljudi su se skupili oko

Hendersona. Bio je još živ, ali će vjerovatno brzo umrijeti. Odnijeli su ga kod doktora u logor kod pružnih radnika. -I šta su ljudi rekli? - pitao je Spenser.- Ne bih se mogao sjetiti. Ali, bilo je dosta uzbuđenja. Kada se situacija smirila, ubijeni revolveraš je identifikovan -

bio je to tip kojeg je Hokins htio da uhapsi. Tada su počeli da slave Brusa. - A, Bars... šta je bilo s njim? - preklinjala je Triniti.- Niko nije znao... niti je za njega mario - odgovorio je Hol mrzovoljno. - Kasnije sam čuo da je s Beltonom odjahao

iz grada, vjerovatno u Beltonov logor.- Brus je bio u pravu - primijetio je Spenser. Beltonova družina i jeste sumnjiva.- Majko, daj nam večeru - rekao je Hol. - Ponovo idem u grad. - Hol, i ja ću s tobom - zamucala je djevojka. Odjednom se Triniti dosjetila kako da se igra uhode. Da otkrije u kakvoj je vezi Bars Lokart sa Beltonovom

družinom! To ju je i šokiralo i uzbudilo. Bila je snažna, vješta i mogla je jahati i pratiti tragove bolje od mnogih kauboja.Mogla se provući kroz grmlje poput Indijanca. Nikakav strah je nije mogao zaustaviti.

Učiniću to, razmišljala je. Poslije večere ću odjahati njihovim tragom i pronaći Beltonov logor. Triniti se brzo presvukla u odjeću za jahanje i navukla čizme. Često je jahala u grad u predvečerje. I ako bi srela

Barsa, ponekad bi do kasno ostajala. Ona je to mogla učiniti. Mogla bi nešto otkriti, ako ne te noći, onda druge. Krv joj je uzavrela.

Sat kasnije, kada je odjahala do rijeke na svom mustangu, u glavi joj je vrvjelo od odluka i misli. Krenula je niz rijekuu pravcu kojim je nekoliko dana ranije, kako je vidjela, išao Belton. Trag je bio vidljiv a kada joj je postalo teško da ga pratis konja, sjahala je, pažljivo osluškujući ne bi li čula konjska kopita.

Prošla je pet milja i zastajala deset puta. Sada je ušla u korito rijeke, povremeno bi sjahala da bi oslušnula i otkrilatragove.

Već je bila punih sedam milja od kuće. Pomislila je da se vrati kada je osjetila dim. Nakon toga je čula udar sjekire. Polako je nastavila oko četvrt milje i ugledala treperenje logorske vatre. Skliznuvši sa sedla, povela je konja dalje od puta i vezala ga. Upamtila je mjesto po suhim granama na visokom stablu.

Kada se vratila na stazu, zastala je da razmotri situaciju.Do ovog trenutka sve njene avanture bile su vezane uz lov i ribolov, potragu za stokom i konjima. A sada je bila na

tragu ljudima koji su, bila je u to sigurna, bili zli i opasni.Shvatila je da ne smije učiniti nikakav pokret ili zvuk koji bi je mogao izdati opreznim odmetnicima. Jer, zaključila je

da je Beltonova družina skupina odmetnika.Bila je svježa proljetna noć i vrlo tiha. Čula je kreketanje žaba, blagi mrmor brze rijeke, krik sove i tiho šunjanje u

grmlju. Još jednom je pogledala prema logorskoj vatri i tiho počela da se prikrada. Imala je pištolj, ali se nadala da ga neće morati upotrijebiti.

Neko vrijeme drveće je bilo rijetko i brzo je promicala od jednog do drugog stabla. Izbjegavala je da stane na kakvu grančicu ili da dodirne grmlje. Vatra je postajala sve sjajnija. Ponekad bi je izgubila iz vida, a onda bi je ponovo otkrila.

Poslije dugog, opreznog prikradanja i zaobilaženja, odjednom je, izašavši iza gustiša, ugledala vatru nekih stotinustopa ispred sebe, a plamen je jasno obasjavao tri čovjeka. Jedan od njih bio je tamnoputi Belton. Drugog nikad ranije nije vidjela. Treći je bio Bars.

Triniti se ohladila, boreći se sa sobom da ostane hrabra. Muškarci su razgovarali. Belton je imao dubok glas i nije bio oprezan. Razaznala je riječi: "Revolveraš nam je pobrkao planove... ostaje nam

banka." Drugi su govorili tiho. Bars je odmahivao glavom, očito se ne slažući s Beltonom. Bila je predaleko i odlučila je da se još primakne. Činilo joj se da je trava dovoljno visoka da je sakrije. Ali, srce joj je

bubnjalo i drhtala je kada je krenula preko čistine. Nisko žbunje je bilo između nje i vatre. Kada je dopuzala do tog mjesta, opet se ohrabrila. Beltonov glas je bio bliži.

Legla je i dobro naćulila uši: "Sreća se promijenila... bolje da krenemo na banku... sutra..." Triniti se trudila da još čuje. Pljačka banke? Oh, ne. Bars!

Triniti je čula sušanj u blizini. Srce joj je poskočilo, a onda zastalo. Odmah pored nje čuo se lagan korak. Ohladila se... okamenila. Onda su je zgrabile dvije ruke u rukavicama - jedna za vrat, a druga joj je prekrila usta.

DvaZa trenutak, kada je Triniti okrenula lice prema zvijezdama, očajnički instinkt da se spasi pobijedio je njen strah.

Stavila je ruku u džep i pokušala da okrene pištolj na napadača. - Hej, momak, šta si to naumio? - Čuo se srdit šapat. Triniti ga je prepoznala. Opustila se, a kada je skinula sombrero, otkrila je lice i kovrdžavu kosu. Njen napadač ju je

pustio i duboko uzdahnuo.- Triniti!- Zdravo, Brus - odgovorila je šapatom. - Zamalo si mi slomio vrat.Zapanjeno je buljio u nju. Sjetivši se da su u blizini odmetnika, brzo ju je podigao i povukao, pazeći da žbunje ostane

između njih i odmetnika. Kada su se našli u šumarku, zastao je i zagledao se u nju. - Djevojko, šta si tamo radila? - tiho je upitao.- Isto što i ti - odgovorila je.- Uhodila si Barsa? Ti, ludice! Zaista si hrabra jer nemaš pojma kakvi su oni grubijani.- Znam. Željela sam da saznam da li je Bars s njima. Isto kao i ti!- Pogrešno. Ja znam da je on s njima!- Oh, Brus! Toga sam se i plašila.- Treba ga uplašiti. Ako mu danas nije bilo dovoljno, moraću mu dati novu lekciju. - Danas! - jedva je izustila. - Prolio si krv zbog njega!- Ko ti je rekao?- Hol je sve vidio.- Uhhh... Mogao sam to i pretpostaviti. Morao sam to učiniti, Triniti, inače bi Bars bio u nevolji. Hajdemo. Brus ju je tiho poveo kroz šumarak do staze i onda ju je upitao Gdje je ostavila konja. Kada su došli do mrtvog stabla,

rekao je: - Moj konj je osjetio tvog dok sam prolazio. - Hajde sa mnom kući - preklinjala ga je. - Ne. Moram da malo zagledam onu družinu. Sve mi se čini da nešto smjeraju. Ako otkrijem šta planiraju, mogao bih

im pokvariti račun. - Da, Belton nešto smjera - odgovorila je Triniti i ispričala Brusu ono malo što je čula. - Pljačka banke... e, neće ako se ja u to upetljam... Ipak Trin, sada idi kući. - Brus, opet ćeš biti u opasnosti! Boriti se i... možda biti ubijen! - zamucala je, iznenada obuzeta neočekivanim

emocijama. Njegova blizina uticala je na nju. Zgrabivši ga za rukav, zagledala mu se u lice. Kako je bio mračan i srdit. - Naravno, mogao bih nastradati - odgovorio je gorko. -I kao da ti je stalo...- Šššš. Ništa ne govori! Bruse Lokarte... - glas joj je utihnuo kada je ruke spustila na njegova ramena. Žudila je da ga

zagrli. Njegova neustrašivost više ju je privlačila od Barsove slabosti. Brus se kratko nasmijao. - Sada te peče savjest... ti si... - Nikad nisam rekla da mi nije stalo - prekinula ga je strasno, duboko povrijeđena. - A šta je s Barsom? - tiho je upitao.- Ne znam. Zbunjena sam. - Iznenada se podigla na prste i poljubila ga. Ostavila ga je nepomičnog poput onog mrtvog

drveta i potrčala do mustanga, odvezala ga i uzjahala. - Trin! - oštro je pozvao.Ali, nije se usudila da se vrati. Šta je bila u stanju da uradi? Sva se tresla,.zapanjena saznanjem da je zaista zaljubljena

u Brusa Lokarta. Bez obzira na to što je osjećala odgovornost da spasi Barsa, potpuno joj je sada bilo jasno ; da voli Brusa. Događaji posljednja dva dana razbistrili su joj um. Konačno je shvatila kakva je razlika među braćom. Bars nije bio ni sjena Brusa. Samo mala ljubaznost od strane Brusa mogla bi joj potpuno poremetiti ravnotežu.

Nekoliko milja prije ranča, Triniti je skrenula sa staze, prošla kroz šumarak i spustila se na put koji je vodio do kuće. Bilo je kasno. Rasedlala je konja i uvukla se u kuću. Uzbuđenje ju je iscrpilo i odmah je zaspala.

Sljedećeg dana obavljala je poslove obuzeta proturječnim osjećanjima. Koliko god da se trudila, nije mogla da se oslobodi upornog zova srca. Prema Barsu je osjećala odanost, sažaljenje i odgovornost - ali to nije bila ljubav.

Spenser i Hol su otišli u grad. Sa strepnjom je očekivala njihov povratak jer se plašila novih, uznemirujućih vijesti. Da bi to odgodila, otišla je do rijeke, sakrila se u sjenik i razmišljala i ... razmišljala, još dosta toga će se desiti prije nego što ona donese konačnu odluku. Moralo se dogoditi.

Rano popodne prenulo ju je udaranje kopita stazom. Provirila je kroz zaklon od lišća. Ugledala je četvoricu jahača. Vođa je bio Belton. Ali je izgledao nekako drukčiji. Drugi su joj bili nepoznati. Prije nego što su se izgubili iz vida, njene oštre oči su zapazile da su svi imali crna sombrera, tamne jakne i košulje i plave jahaće hlače. Jahali su konje koje Triniti ranije nije vidjela. Sjetila bi se konja, njegove građe, boje i hoda - i to prije nego jahača.

- Čudno - promrmljala je dok je posmatrala kako nestaju. - To su dobri konji. Pravi trkači. Konji odmetnika... Šta li Belton ima na umu? Ništa dobro... Imam predosjećaj...

Da je Spenser kod kuće, požurila bi da mu kaže. Naišla je na nešto mračno i morala bi da nešto i učini. Ali šta? Sprečavala ju je Barsova veza s tim ljudima, njen strah za Brusa.

- Samo kada bi Brus naišao... Možda i hoće. Čekaću ga. Jedva da je prošao jedan sat kada je Triniti čula ritmičko, brzo udaranje kopita koje je dopiralo iz pravca grada. Brzo

su se približavali. Zatim ih je vidjela. Četiri konjanika, jedan za drugim, iako su konji brzo promakli, prepoznala je dorate i odjeću njihovih jahača. Maskirani! Jahači su preko lica imali crvene marame! Ipak je prepoznala posljednjeg jahača - bio je to Belton. Stalno se osvrtao. A onda su nestali i samo je topot kopita govorio Triniti da je zaista vidjela odmetnike koji sunajvjerovatnije počinili neki zločin.

Tek što je utihnuo topot kopita, do nje je dopro novi topot, opet iz pravca grada. Primijetila je dva konja čiji su se

jahači borili. Zatim je jedan od njih zgrabio uzde drugog konja i zaustavio ga. Nalazili su se nekih pedeset stopa od Triniti. Prigušila je krik. Agresivni jahač je bio Brus Lokart, blijed u licu ali zažarenih očiju. Drugog je lako prepoznala iako je imao crvenu maramu preko lica.

- Otkud ti? - dahtao je Bars.- Silazi! - zagrmio je Brus i sam sjahavši.- Neću!... Šta ti hoćeš od mene?... Idem sa Beltonom... Brus je strgnuo maramu s bratovog lica i bacio je. Bars je bio blijed, preznojavao se. Zatim ga je Brus grubo povukao

s konja.- Barse, nisi ti za ovakve poslove. Belton te je iskoristio... Ostavio te je. Šta je u toj vreći? Novac od pljačke? - Samo moj dio.- Barse, da li si skidao taj sombrero dok ste pljačkali banku? - Neko ga je metkom skinuo s moje glave. Vidiš! - Bars je provukao prst kroz rupu od metka. - Ali sam ga opet

dohvatio!- Uhhh. Šta bi bilo da te je zakačilo po glavi? Ostavili bi te da ležiš pred bankom da te svi dobro vide! Krasno! Da

saznaju i majka i Triniti!- Umukni! Kažem ti da kidam s Beltonom. Ako ne pođem, doći će po mene. - Misliš? A ako dođe, odmah ću ga ubiti... Barse, po gradu se priča da je jedan od Lokartovih učestvovao u pljački. - Je li? To je razlog više da kidnem. Nije mi jasno kog si me vraga zaustavljao.- Tebi nije jasno - Brus je prezrivo uzvratio. - Da sam te jutros našao, ranije bih te zaustavio. - Kad je Bars htio da

uzjaše, Brus ga je udario nogom. - Možeš li ti išta da shvatiš... Simons, koji ti je dokačio sombrero, kune se da je prepoznao jednog od Lokartovih, ali nije znao reći kojeg.

- Ne brini se. Nikad neće ni pomisliti da si ti učestvovao u pljački. - Ja ću ih u to uvjeriti - rekao je Brus smrknuto dok je uzimao Barsov sombrero. - Skidaj tu jaknu i košulju. - Ne možeš... ne misliš... - dahtao je Bars.- Da, mogu... Evo, uzmi moje... Odmah ili ću te opet udariti. - Brus je strgnuo odjeću sa zapanjenog brata i brzo se

presvukao. Zatim je skočio na Barsovog konja. - Dobro me slušaj. Uzmi mog konja i idi kući. Pazi da majka ne vidi te hlače na tebi. Sakrij ih. Onda pođi u grad, kao

da ne znaš šta se desilo. Jasno?- Jeste... ali... Bruse - gušilo ga je u grlu.- To je zbog Triniti i majke - odvratio je Brus drhtavim glasom. - Trin te voli... Oženi se njom i... kreni pravim putem.

Nastoj da budeš čovjek a ne kukavica! Sada briši... Pazi da Trin nikad ne sazna. Brus je mamuznuo konja i uletio u brzu rijeku. Nije se osvrtao sve dok nije dospio na drugu obalu. Njegovo tamno

lice je plamtjelo. Zatim je iščezao u grmlju. Triniti se povratila od zaprepaštenja i pokušala je da dozove Brusa. Glas joj nije izlazio iz grla. Kada se okrenula,

vidjela je kako i Bars nestaje iz vida. Bacila se u travu, očajna. Obuzimali su je čuđenje, tuga, strast. Gorjelo joj je u glavi. Bars je bio lopov i kukavica. Brus se žrtvovao zbog njene

ljubavi slijepo vjerujući da bi mogao spasiti Barsa i njenu sreću. Brus ju je uzdrmao. Postavljala je sebi stotinu pitanja i odgovorila na gotovo sva. Brus je uzeo ukradeni novac jer je to

bilo jedino što je mogao učiniti. Postaće odmetnik, boriće se ako ga pritisnu, da bi spasio svoj život; možda će doći u iskušenje da iskoristi ukradeni novac...

Naglo joj je sinulo. Prije nego što bude prekasno, ona će krenuti za Brusom, naći ga, podijeliti s njim njegov život, kriti se, natjerati ga da odu u Arizonu i tamo počnu ispočetka. - I da se sada udam za Barsa? - glasno je uzviknula. - Nikad! Ni da je jedini muškarac na svijetu!

Sunce je zalazilo kada se vratila na ranč. Večera je bila gotova, ali se muškarci još nisu vratili. Triniti je sjedila na verandi, zamišljena i zabrinuta. Kada su Spenserovi konačno stigli, bili su smrknuti.

- Tata... Hol, što ste tako tmurni? - upitala ih je kada su završili s večerom. - Loše vijesti, djevojčice - odgovorio je Spenser. - Trin, danas su petorica bandita opljačkali banku - dodao je Hol. - Jednom od maskiranih bandita metak je skinuo

sombrero. Prepoznali su ga. Bio je to Br... jedan od Lokartovih - zamucao je Hol.- Hol, htio si da kažeš Brus - oštro je upitala Triniti.- Da...- Ne vjerujem.- Niko u početku i nije vjerovao. Ali smo morali. Jer se uskoro nakon pljačke pojavio Bars u svojoj staroj odjeći.

Pljačkaši su imali novu odjeću - plave hlače i crne šešire. - A Brus? - upitala je brzo Triniti.- Bio je posljednji od šestorice jahača koji su natjerali konje prema rijeci. Neki su ga momci vidjeli. I gospođa Peri.

Čula je konje kada su prolazili pored njene kuće. Pogledala je i prepoznala Brusa. Otad ga niko nije vidio. Spenser je tužno odmahnuo glavom. - Da nije toga...- Hol, jesi li ti vidio Barsa?- Da, sat nakon pljačke. 1 on je čuo i bio je uznemiren. - I šta je rekao? - Triniti je bila radoznala.- Pa, da mu je žao majke. Ali, da nije iznenađen. Godine koje je proveo s lovcima na bizone uništile su Brusa. -I Bars je to rekao? - Triniti je jedva prikrivala bijes.Gospođa Spenser je duboko uzdahnula. - Brus se zaista promijenio. Nije ni čudo u kakvoj je divljini boravio! Nikad

se nije mogao smiriti. Ali, bandit? Šteta. On je bio pravi Teksašanin. Deset puta vredniji od onog lijenog Barsa!

- U pravu si, majko - složio se Spenser. - Ovo nikako ne razumijem.- Trin, šta ti o ovome misliš? - pitao je Hol.- Ja... ne znam... šokirana sam...- Ne uzimaj to previše srcu, djevojko - rekao je rančer. - Brus je gotovo bio stranac za nas. Žao mi je njegove majke.- Bars je bio njen miljenik - primijetila je gospođa Spenser. - U tom slučaju je bolje što je Brus otišao s druge strane zakona - rekao je Spenser. - Ali, oče, Brus je sjajan - povikao je Hol. - Bars mu ne može biti ni do koljena! - Okrenuo se Triniti. - Izvini, Trin, ali

to je tačno. Zlo mi je od svega. - Hole, još više te volim zbog ovog što si sada rekao - odgovorila je Triniti staloženo. Zatim je otišla u svoju sobu,

plašeći se da se ne oda. Odmah je počela da pakuje svoje stvari. Iznenadila se kada je izbrojala svoju ušteđevinu. Imala je nekoliko stotina

dolara, što joj je izgledalo kao pravo bogatstvo. Radila je i štedjela za vjenčanje. Čula je Hola kako govori: - Trin je ovo dosta mirno primila. Pitam se... - Djevojka je smušena - primijetila je njegova majka.- Nije čudo, i ja sam. - Sine, kladim se da joj sada neće na pamet pasti da se uda za Barsa - dodao je Spenser dubokim glasom. - Tada bi ti

imao šansu.- Ne vjerujem, oče. Triniti je u ovome vidjela razlog više za odlazak. Hol ju je dobro poznavao i sumnjao je da ona o ovoj pljački zna

mnogo više. Shvatiće kada bude otišla. Ali, Triniti se zbog toga nije brinula. Ugasila je svjetlo i legla. San joj dugo nije dolazio na oči. Napustiće Denison sutra - zaustaviće kočiju na raskršću u

blizini ranča Spenserovih. Željela je da vidi Barsa, ali ako se ne pojavi ujutro, neće ga čekati. Triniti je spavala do kasno, pa je gospođa Spenser morala da je budi. - Ustani, ljenivice! Bars je ovdje i želi da te vidi. - On može i sačekati - odgovorila je. Kada se obukla, bila je spremna za Barsa Lokarta. Bars je sjedio na verandi. Na sebi je imao najbolje odijelo i bio je svježe obrijan. Nije bila spremna za njegovu

prijatnu pojavu i uljudno ponašanje. Pamtila je njegove posljednje riječi stida i žaljenja Brusu. Ali, Triniti je bila spremna na sve. Najlakši način za nju bio je da ga obmane.

- Zdravo, Bars. Nešto si uranio - pozdravila ga je vedro.- Čula si... o Brusu? - upitao je oklijevajući. Nije očekivao da će je ovakvu zateći. - Jesam. Hol mi je sinoć ispričao. Brus me užasno razočarao. - A možeš misliti kako je razočarao mene - žurno je rekao i nelagodnost ga je napustila. - Kako je tvoja majka to primila?- Još nije saznala... Trin, ovo me je veoma uzdrmalo. Brus me je obmanuo, isto kao i tebe i druge. Njegovo pro-

povijedanje i nastojanje da mene popravi samo je bilo paravan. I ubistvo Hendersona bilo je dio ovog njegovog plana. Iuspio bi da ga nisu prepoznali. Trin, ti... valjda se sada naćeš predomisliti?

- Zašto bih, Barse?- Sjajno, Trin. Znači da nećemo morati dugo čekati? - Šta nećemo čekati? - Pa... da se vjenčamo - odgovorio je progutavši pljuvačku. Ovo je jedva prevalio preko usta. - Mislim da nećemo - rekla je istim smirenim tonom. - Dođi večeras, pa ćemo se dogovoriti. - Triniti, jesi li se dogovorila sa Barsom? - upitala je gospođa Spenser zajedljivo, kada je mladić otišao. - Jesam - odgovorila je Triniti kratko.- Pa, moram reći da je šteta što si se odlučila za Barsa Lokarta - nastavila je starija žena s gorčinom. - Ti... mogla si

imati koga poželiš!... Na primjer, Hola. Nije mi jasno zašto si izabrala Barsa umjesto mog sina. Hol je daleko vrednijimomak.

- I jeste. Ali nije u pitanju vrijednost.- Onda toliko voliš Barsa da uopšte ne misliš koliko je bezvrijedan?- Volim njega!... Ja prezirem Barsa Lokarta.- Zaista te ne shvatam, djevojko. Ali zbog Hola... i zbog sviju nas...biću sretna kada odeš. - Inače smirena, gospođa

Spenser je bila neuobičajeno zajedljiva i oštra. - Pa... i to će biti uskoro! - Triniti je jedva izustila i gorko plačući odjurila u svoju sobu. Brzo se pribrala. Izjava

gospođe Spenser samo joj je olakšavala odlazak. Izašla je iz sobe i otišla u kuhinju da doručkuje. - Izvini, Trin. Ti si dobra djevojka i svi te volimo - starija žena ju je zagrlila.- I ja volim vas. To nemojte zaboraviti - odgovorila je Triniti.- Danas idem u grad. Hoćeš li sa mnom? - Ne bih.- Možda je i bolje. Biće dosta govorkanja. A svi će biti radoznali zbog tebe. Koćija je obično napuštala Denison u jedan. Triniti je lakše disala zato što je bila sama u kući. Bilo joj je teško da

napiše nekoliko riječi oproštaja pomajci. Taj zadatak odugovlačila je sve dok nije došlo vrijeme za polazak. Obukla je najbolju haljinu i šeširić. Shvatila je da napušta jedini dom koji je ikad imala, ali toliko je bila spremna na avanturu da nije osjećala nikakvo žaljenje. Žurila je da ode. Neko bi mogao da dođe. Uzevši torbu, izašla je iz kuće. Zapanjila se kada je naletjela na Barsa Lokarta.

- Hej, Trin!... Šta je to? Dotjerana i... torba! - zviznuo je.- Barse, ja odlazim - odgovorila je i sišla s verande.

- Šta kažeš? - zinuo je zapanjen. - Odlaziš? Vraga ćeš otići! - Prepriječio joj je put. - Rekla sam da odlazim - nastavila je Triniti gorljivo. Osjećala je kako joj se vatra razlijeva u grudima. Bilo bi opasno

zaustaviti je u ovom trenutku. Ipak se nadala da će izbjeći svađu. - A ja sam rekao da nema govora o odlasku! - uzvratio je. Bijes je zamijenio čuđenje. - I htjela si da odeš bez riječi! - Baš me briga. Odlučila sam da odem i otići ću. Poblijedio je i pjege su se istakle na njegovom blijedom licu. Oči su mu se opasno suzile. - Ali, ja ti to neću dopustiti! - Ti mi nećeš dopustiti? Barse Lokarte, ti me ne možeš zaustaviti - povikala je izgubivši strpljenje. Pokušao je da joj istrgne torbu, ali ju je ona čvrsto držala. - Htjela si da me izradiš?- Da!- Nikad nisi ni mislila da se udaš za mene?- Jesam ranije... ali sada... ni govora!- Šta? Prevrtljivice!Ošamario ju je, ali mu je ona istom mjerom odvratila udarac.- Prokletstvo! - povikao je, postiđen i bijesan. - Barse, hajde da otvorimo karte... Juče sam bila pored rijeke. - I? - bjesnio je.- Bila sam sakrivena. Vidjela sam tebe i Brusa.- Nisi bila dovoljno blizu. I vjerujem da si mnogo šta umislila.- Na primjer? - Triniti ga je prezrivo odmjerila.- Sam bog zna šta. Istina je da je Brus htio da me uvuče u onu pljačku. - Možeš li mi objasniti kako?- Pa, htio je da zamijenimo konje... da uzme moj sombrero i jaknu...- A zašto? - presjekla ga je oštro.- Mislim... da se preruši... i da kidne...- Lažljivče! - Trinitin glas je ođekivao na verandi. - Brus je uzeo tvog konja, tvoju odjeću, tvoj ukradeni novac da

spasi tebe... lopova! Dopustio si da založi svoju glavu za tvoj zločin. Kukavico! U tebi nema ni trunke muškosti... Brus je vjerovao da mi je stalo do tebe. Želio je da te spasi. On je bio plemenit... velik. I ja volim njega. Volim njega!... Idemnjegovim tragom... naći ću ga... život s njim dijeliti... Vrati se u grad i ispričaj. Reci istinu. Ha! Kladim se da nećeš. Kada bih mogla dokazati, ja bih svima ispričala. Miči mi se s puta, gujo! Odlazim i sretna sam što te posljednji put vidim!

Vidjela je kada se svalio u stolicu na verandi pognute glave. Drhtao je. Zatim se okrenula i otrčala stazom, prema glavnom putu. Bila je sretna što je Bars došao.

Kada je došla do raskršća, opet je bila smirena. Vidjela je kočiju. Samo da ne bude nikog poznatog... Osvrnula se da posljednji put pogleda prema ranču, prema domu koji je napuštala. - Zbogom! Oh, zbogom! - mrmljala je dok su joj se oči maglile a grudi stezale.

Triniti je odlučila da ode do Doanove postaje ne bi li čula kakve vijesti o Brusu. Moraće prenoćiti u Rajsonu i odatle drugom kočijom krenuti sljedećeg jutra.

Vožnja do Rajsona tekla je bez problema. Triniti se udobno smjestila i posmatrala okolni pejsaž, osjećajući kako se sa svakom novom miljom polako odvaja od Spenserovih i svega onog što su joj značili. Pred njom je bio novi život i usrdno se molila da pronađe Brusa prije nego što ogrubi i ne krene putem zla.

Kočija je prolazila valovitom visoravni, ispresijecanom potocima i plodnom zemljom. Svuda uokolo bilo je mnogo stoke, tu i tamo pojavila se i rančerska kuća usred drveća, farmeri su obrađivali polja. Talasasto zemljište pružalo se unedogled, u nejasnoj magličastoj daljini nagovještavajući veličinu i divljinu Teksasa.

Triniti je konačno zaspala. Probudila se kada su stigli u Rajson, zaselak gdje se završavala sporedna poštanska linija. Bila je tu jedna krčma, neizbježan salun i dokoni kauboji. Triniti je bila sretna kada je završila s večerom i požurila u sobu gdje je dobro zakračunala vrata.

Probudila se čila i raspoložena. Uvijek je željela da putuje, da vidi nova mjesta i nove ljude i da prođe cijeli Teksas. Kočija je stigla u trenutku kada je Triniti završila doručak. Ljubazni krčmar joj je pomogao da ponese torbu. - Ima li mnogo putnika? - radoznalo je upitala.- Uvijek je prepuno, gospođice - odgovorio je. - Ali, vi ćete dobiti najbolje mjesto. Ne uzbuđujte se zbog kauboja. Fini

su to momci.Triniti je prva ušla u kočiju. Za njom su krenuli i drugi putnici. Tada je primijetila kako četvorica kauboja bacaju

kocku ko će dobiti mjesto pored nje. Bili su ozbiljni i njihov razgovor ju je smeo. Bili su to tipični Teksašani, mladi po godinama ali stari po iskustvu, visoki, vitki, plavih očiju, od sunca opaljenog lica. Svi su imali sombrera, visoke čizme i hlače za jahanje. Nije joj promaklo da sva četvorica nose revolvere.

Konačno su ušli i kauboj koji je dobio mjesto pored nje skinuo je sombrero i otkrio zgodno lice i osmijeh koji je ublaživao njegove tamne crte.

- ...bro jutro, gospođice - rekao je prijatno. - Pred nama je duga vožnja pa da se predstavim... Lajdž Tener. Bio je tako iskren i drag da je Triniti morala da mu odgovori istim tonom.

- Triniti! Hej, već sam čuo za to ime. Neko mi je spomenuo... Ovi momci su moji drugari. Gospođice Spenser, mogu li vas pitati Gdje ste se uputili?

- Moja prva stanica je Doanova postaja - odgovorila je Triniti dok se u njoj budila nada da će brzo biti u mogućnosti da sazna nešto više.

- Hej, momci, nije li ovo sjajno! Puna dva dana sa gospođicom Spenser u ovoj kočiji! Imamo sreće... Ali, izvinite, zašto ste rekli da će to biti vaša prva stanica?

- Možda ću obići cijeli Teksas. - Stvarno? Neuobičajeno za mladu djevojku... Hoćete da nađete nekog? - Da - uzdahnula je- Roditelje ili rođake? - Nemam nikog.- Vi ste siroče? - upitao je s nevjericom dok su mu plave oči blistale. - Da. Odgojili su me ljubazni ljudi po imenu Spenser. Kada sam bila mala, izgubljena sam ili ostavljena na rijeci

Triniti. Spenser me je našao i nazvao Triniti.- Hej, sada se sjećam! - uskliknuo je. - Čuo sam za vas. Poznata mi je vaša sudbina. - Čuli ste za mene? Teksas je stvarno mali. Ko vam je rekao? Činilo se da je Tener zaboravio na ostale, toliko je bio uzbuđen. - Najbolji drugar kojeg sam u životu imao! Najveći

hombre kojeg sam upoznao! Spasio mi je život dolje u Koloradu. Hej, bio je brz na revolveru... Pola godine sam s njimlovio bizone i borio se s crvenokošcima. Zatim smo obojica radili kao goniči i naš posao se završio prije pola godine. I prije nego što smo se rastali, ispričao mi je o Triniti.

- Kažete da ste lovili bizone? - zamucala je Triniti osjećajući kako joj krv ključa u venama. - Da. To je najviše volio... Sigurno ga znate.Triniti je oklijevala da odgovori. Morala se uvjeriti da li su vijesti o pljački banke putovale ispred nje, da li je Brusovo

ime s tim povezano. Odlučila je da riskira. - Da li se vaš prijatelj zvao B... Brus Lokart?- Hej! I vi ste ta Triniti? Zaista sam sretan što sam vas upoznao... Momci, nismo se sreli s nekim nepoznatim. Ova

djevojka je prijateljica mog najboljeg ortaka. Pričao sam vam o njemu. O Brusu Lokartu! - Lajdž, naravno da si nam pričao. Ne jednom - odgovorio je jedan od Tenerovih drugova. - Brus je moj... moj... prijatelj... - Triniti je još uvijek mucala. - Mi ... posvađali smo se. Odjahao je. Moram ga naći. - Brusova djevojka! Hej, ovo je kao u snu! - povikao je Tener i zgrabio je za ruke. Oči su mu sijale. - Ne shvatam

kako je Brus mogao odjahati... od vas. Ali, on je ponosan momak. Drži do sebe.- Da, takav je on.- Sigurno Brus nije imao ništa protiv vas - nastavio je veselo. - Kada je otišao?- Prije tri dana.- Dostići ćemo ga kod Doana. - Žurio je. A ako ga ne nađem? - To bi bilo gadno. Ako krene s goničima stoke, teško ga je slijediti. - Zašto? Znam jahati, pratiti tragove, brinuti se o sebi.- U to ne sumnjam. I izgledate sposobni. Ali južno i zapadno od Doana zemlja bizona proteže se stotinama milja.

Suviše je opasno za djevojku koja putuje sama.- Lako mogu proći kao muškarac, gospodine Tener. - Hm... Suviše ste lijepi. Mene nikad ne biste mogli obmanuti.- Kladim se da bih.- Nadajmo se da se nećete morati prerušavati. Sačekajte da stignemo kod Doana... Pričajte mi o Brusu. A onda ću ja

vama ispričati šta smo sve proživjeti zajedno. Naredni sati i dan proletjeli su za Triniti kao na krilima priča o čudesnim avanturama koje je pripovijedao vjerni

obožavatelj Brusa Lokarta, koji je za njega bio istinski junak. Kako je samo malo znala o poslu i podvizima Brusa Lokarta!Bio je slavan na granici. Bilo je strašno i pomisliti da će ga uskoro progoniti. Mora ga naći i odvesti daleko od Teksasa.

Sumrak se spustio prije nego što je Triniti mogla vidjeti Doanovu postaju. Ugledala je logorske vatre i krda konja ičula mukanje stoke.

- Ovdje je okupljeno krdo, gospođice - rekao je Tener. Vjerovatno ide na sjever. Doan će vam sigurno biti zanimljiv. Uskoro su žućkasta svjetla zasjala u tami otkrivajući veliku četvrtastu građevinu. - Doanova postaja! - uzviknuo je

kočijaš. - Izlaz! Odnekud su se pojavili kauboj i i Indijanci.- Džimi, pripazi na gospođicu Triniti dok se raspitam za Brusa - rekao je Tener prvi iskočivši iz kočije. - Dođite, gospođice - visoki Džim je pomogao Triniti da siđe iz kola. Poveo ju je između radoznalih Indijanaca i

kauboja koji su se drsko osmjehivali. Velika, šarolika prostorija, osvijetljena žutim svjetlima i vatrom iz kamina, veselo ihje pozdravila. Na policama i tezgama bilo je mnogo raznolike robe, ali je Triniti među okupljenim muškarcima željno tražila tamnoputo lice za kojim je žudjela, a ipak ga se plašila.

Lajdž Tener se brzo vratio.- Brus je juče otišao - rekao je žurno i tiho. - I drago mi je zbog toga. Shvatate, Triniti? Oči su mu bile pronicljive, pune upozorenja. - Oh, da... shvatam - prošaputala je.- Ja sam Tom Doan - pričao joj je snažan, bradat muškarac. - Dakle, vi ste Triniti Spenser? - Jesam, gospodine Doan.- Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice. Znam vašu porodicu. Moja žena će se pobrinuti za vas. Večera će brzo

biti gotova. Ali, dopustite da vas prvo upoznam sa kapetanom Megardom, teksaškim rendžerom. Dojahao je danas pohitnom pozivu iz Denisona.

Triniti je osjetila kako joj se srce steže. Tener ju je upozorio. Loše vijesti su došle u Doanovu postaju.- Dobro veče, gospođice Spenser - rekao je džin koji je stajao pored Doana. Osjećala je plamen njegovih očiju, ali mu

je ponašanje bilo učtivo. - Izgleda da je ovo pravi trenutak za naše poznanstvo. Želim da čujem sve o pljačkama u Denisonu.

Poslao sam dvojicu rendžera za Brusom Lokartom. Šta znate o njemu?

TriTriniti ga je pogledala ozbiljno, skrivajući drhtavicu oko srca. Ovaj kapetan bio je Brusov neprijatelj, znači i njen. - Kapetane Megard, čula sam sve o pljački u Denisonu i vjerovatno znam o Brusu Lokartu mnogo više od drugih -

odgovorila je na njegovo pitanje.- Zaista imam sreće - osmjehnuo se. - Otkako sam ovdje došao slušam samo govorkanja. - Pa - počela je Triniti oprezno birajući riječi. - Bilo je pet pljačkaša. Jahali su na tamnim konjima, nosili su plave

hlače, crna sombrera i crvene marame preko lica. Četvorica su izašla iz banke i dobacili vreću banditu koji je ostao s konjima. Dok su se peli na konje, neko iz banke, čini mi se gospodin Sims, blagajnik, počeo je da puca. Metak je skinuo jednom banditu šešir s glave. Maska mu je olabavila i otkrila lice. Čovjek koji je pucao tvrdi da je prepoznao jednog od braće Lokart. Ovaj je uzeo šešir, skočio na konja i odjurio za ostalim.

- Da li je taj bandit bio pogođen? - Koliko sam čula, nije. - Jedan od braće Lokart - mrmljao je kapetan. – Može li se desiti da su oba brata bila umiješana u pljačku? - Ne - odgovorila je Triniti staloženo, brzo razmišljajući. - Kažu da je Bars Lokart ubrzo nakon pljačke viđen u gradu. - Logičan zaključak je, dakle, da je upleten drugi Lokart. - Da, tako se govorka, ali ja vjerujem da je blagajnik pogriješio. Dobro poznajem Brusa Lokarta. U stvari, on je moj

dobar prijatelj. Ne vjerujem da je imao udjela u toj pljački. - Mlada damo, izgleda da zaista u to vjerujete - nastavio je kapetan Megard. - Ali, do mene je došao glas da je to bio

Brus Lokart. Ovdje je bio juče popodne. Žurio je da što prije ode i kažu da je krenuo na jug. - Kapetane Megard, jednog dana ćete otkriti da je to sve greška - rekla je Triniti odlučno. - Šta vi, u stvari, znate o

Brusu Lokartu?- Čuo sam mnogo toga. Na jugu je poznat kao lovac na bizone i dobar ratnik u borbama s Indijancima, da je bio desna

ruka kod Lavlisa, da je dobar, čvrst kauboj. Sve dok nisam došao u Doan nisam čuo ništa loše o njemu. - Brus je ponosan. Kada sazna za što je optužen, možda će biti spreman i da nekog ubije. - Ne vjerujete da zna da smo mu za petama?- Ne. Kada biste samo mogli zaustaviti svoje rendžere dok ne otkrijete prave krivce!- Pa, to sada ne bih mogao učiniti. Moji momci su otišli i vjerovatno mi se neće javiti sve dok ne ulove tog Lokarta.

Žao mi je što nisam s vama porazgovarao prije nego što sam ih poslao.- Ima još nešto, kapetane. Nisam ispričala nikome jer nisam bila sigurna - nastavila je Triniti. - Imala sam svoje

skrovište gdje sam odlazila kao dijete, pored rijeke, blizu kuće. I sada odlazim tamo da razmišljam. Tu prolazi put prema rijeci. Posljednjih sedmica posmatrala sam jahače koji su odlazili i dolazili tim putem, jednog od njih, vođu, viđela sam u Denisonu. Zove se Belton.

Kapetan Megard je htio nešto da kaže, a onda se predomislio. Pokazao je djevojci da nastavi.- Nedavno je opljačkana i željeznička kompanija i odnesene plate za radnike. Mislim da su Belton i njegovi ljudi u to

upleteni. Na dan pljačke u banci sjedila sam pored rijeke. Nisam znala šta se desilo, ali ispalo je da su sat nakon pljačke četiri jahača projurila iz pravca Denisona. Imali su tamne jakne, crna sombrera i nosili su crvene marame preko lica. Bili su prilično udaljeni, mislim da sam prepoznala Beltona.

- Auh! Kažu da su bila petorica, a vi ste vidjeli četiri jahača? Triniti je shvatila da je na opasnom terenu. - To je sve - rekla je. - Peti je mogao biti odmah iza njih. ja sam otišla u

istom trenutku. Vjerovatno mi je promakao.- Ovo je, gospođice, zaista važno obavještenje - primijetio je rendžer. - Možda Belton ima bandu odmetnika uz sebe i

vjerovatno je optužba protiv Brusa Lokarta neosnovana. Nije mi poznato ime Belton, ali je Teksas pun odmetnika a onimijenjaju ime gdje god dođu. Da li je ta Beltonova družina bila poznata u Denisonu?

- Svakako. Kockali su se i loše uticali ne neke kauboje i mladiće koji tamo žive. Jedan od njih bio je i Bars Lokart. Zbližio se s tim ljudima i pio i kockao. I ja i Brus smo nastojali da ga odvratimo od takvog života.

- Da Brus nije odjahao, onda ne bi bilo tolike sumnje u njega. Zašto je odjahao ako je nevin?- Brus se nikad dugo ne zadržava kod kuće. Ovog puta je imao razlog više da ode. Obojica braće bili su naklonjeni

meni i ja... nisam mogla da se odlučim. Ipak, odbila sam Brusa i on je otišao. - Kada ste posljednji put vidjeli Brusa?Triniti je brzo razmišljala. Ako kaže da je vidjela Brusa prije pljačke, kasnije će biti teško povući izjavu ako bude

morala da svjedoči o susretu između Brusa i Barsa. Odlučila je da se kocka. - Rano istog jutra. Tada smo se posvađali. Vjerujem da je odmah nakon toga odjahao. - Može li se to dokazati... to da je otišao prije pljačke? Ovaj rendžer je bio neugodan. - Ja... ne znam – jedva je izustila.- Da li vaše prisustvo ovdje ima veze sa Brusom Lokartom?- Svakako. Želim da ga nađeni i ubijedim da se vrati i dokaže svoju nevinost. - Ove vaše riječi su velika preporuka za Brusa, gospođice. I hvala vam što ste mi sve ovo ispričali. Potražiću vas kada

se odmorite i nešto pojedete.Triniti je otišla u svoju sobu gdje se umila i presvukla, stalno prebirući u glavi šta je ispričala Megardu i pitajući se da

li je rekla prave stvari. Možda mu je morala ispričati istinu o susretu braće. Bila je luda što je pojurila za Brusom prije nego što je okrivila Barsa. To bi i dalje bila samo njena riječ protiv Barsove. Sve dok ne nađe Brusa! On bi mogao natjerati Barsa da kaže istinu. Moraće da sačeka. Barem je natjerala kapetana Megarda da malo više razmišlja.

Otišla je do Tenera i njegovih prijatelja. - Megard je stari vuk - prošaputao joj je Tener. - Baš me zanima kako steprošli s njim.

- U početku sam bila na smrt preplašena - odgovorila je Triniti. - Sada mi je drago što sam ga srela. Obmanula sam i vas i njega kada sam rekla da smo se Brus i ja posvađali i da je zato otišao. Sada znate više.

- Što se mene i mojih drugara tiče, mi ne vjerujemo da je Brus imao veze s pljačkom. Sada me slušajte. Ovdje misle da je Brus odjahao na sjever. Tako kažu Indijanci, ali Doan tvrdi da je odjahao na jug. Ja, lično, vjerujem da će Brus otići na zapad. Koliko ga znam, on će se uputiti preko Ljana Estakada. Vjerujem da će se sakriti negdje uz rijeku i, ako nastavite da ga tražite, imajte to na umu. Biće teško pronaći Brusa, ali samo vi možete krenuti za njim. Savjetujem vam da pođete s nama na jug, a mi ćemo vam pomoći i raspitati se da li ga je iko vidio. On ima mnogo prijatelja i sigurno je da niko neće rendžere uputiti na njegov trag.

Nakon večere, Triniti je s kaubojima otišla u veliku prostoriju u postaji gdje joj je ponovo prišao kapetan Megard, koji ju je očito čekao. - Gospođice Triniti, želio bih da s vama ozbiljno porazgovaram.

Poveo ju je do klupe u jednom uglu i onda sasvim promijenjenim tonom počeo: - Razgovarao sam sa Doanom o vama i veoma sam zainteresovan. Izvinite što ču vam postaviti neka lična pitanja, ali to može za vas biti posebno važno. Da li je tačno da vi, u stvari, niste Triniti Spenser? - upitao je.

- Kapetane Megard, moje prezime nije Spenser. Ne znam ko sam. Spenser me je našao kada sam bila dijete unapuštenom logoru, na rijeci Triniti i po njoj me nazvao. On i njegova porodica su me odgojili i bili veoma dobri premameni.

- Onda je tačno. Sada me slušajte. Vi ste živa slika djevojke jednog mog starog drugara, Stiva Melrouza, s kojom se oženio prije dvadeset i tri godine. Čim sam vas vidio, zapanjila me vaša sličnost s njom. Zvala se Meri Hačinson. Ona i Stiv su nekoliko godina živjeli u Šrivportu i tamo su dobili kćerku. Stiv je otišao na zapad da kupi stoku i nađe ranč. Kada se smjestio, poslao je po njih. Sjećam se kako mi je govorio da će čekati dok ne pođe veći karavan na zapad. Žudio je da Meri i djevojčica što prije dođu. Javio joj je da angažuje ljude i kupi kola i krene. Krenula je s jednim kolima i jednim vozačem. Nikad se više ništa nije za nju čulo. Bilo je to prije dvadeset godina. Kada je napokon odustao od traženja, Stiv se ponovo oženio. Ima divan ranč na izvoru Brazosa. Stiv sada ima mnogo stoke, a kad god sam ga viđao posljednjih deset godina, uvijek mi je govorio o izgubljenoj ženi i đevojčici. Gospođice Triniti, svakako morate otići do Stiva Melrouza! Recite mu da sam vas ja poslao.

- Oh, kapetane Megard! - uskliknula je Triniti gotovo bez daha. - Mislite da je moguće da mi je on otac? - Zaista u to vjerujem. I čudnije stvari su se dešavale u tim divljim vremenima. Veoma ličite na Meri. Bila ja izuzetna

ljepotica a i vi ste. Pa, onda činjenica da ste nađeni pored rijeke Triniti. Na Trinitiju je gaz, ili je bio, na putu kojim se išlo prema Ford Vortu sa istoka. Imate li išta što bi vam pomoglo za identifikaciju?

- Imam haljinicu u kojoj su me pronašli i medaljon koji sam nosila na lančiću oko vrata. Nažalost, medaljon je bio prazan.

- I to je nešto. Ko god da vam ga je stavio oko vrata, vjerovatno će ga prepoznati. Znate li koliko ste imali godina u vrijeme kada ste nađeni?

- Spenser je rekao da sam imala jedva tri. Nejasno se sjećam logorske vatre, konja i kola, neobičnih pokliča. Često sam se pitala nisu li to možda bili Indijanci.

- Vjerovatno. Pa, Triniti, mislim da biste svakako morali viđeti Stiva Melrouza. Ovdje se ukrcajte i idite sve dok ne dođete do postaje na rijeci Brazos. Možete mene spomenuti i svi će vas pripaziti. Čekajte dok ne naiđe neki karavan za izvor Brazosa. Nađite Stiva Melrouza. I ako nije vaš otac, ipak će vam biti drago što ste ga upoznali jer je stari Teksašanin i prava ljudina. Obećajte mi da ćete otići?

- Naravno da hoću, kapetane Megard. Oh, koliko sam uzbuđena! Kada bi to stvarno bio moj otac! Često sam sanjala da bi se tako nešto moglo desiti... Hvala vam od sveg srca.

- Jednog dana ću dojahati do Brazosa i saznati šta se desilo. Nadajmo se da ćete naći dom. Kada su ujutro pozvali Triniti da se spremi i požuri, već je zatekla Tenera i njegove drugove za doručkom. Tener ju je

prijateljski pozdravio i rekao joj da kočija koja ide prema jugu uskoro kreće. Rendžeri su otišli prema sjeveru. Dok je Triniti doručkovala, prišla joj je gospođa Doan s košarom punom hrane. - Dobro jutro - rekla je osmjehnuvši se - spremila sam vam nešto za put. Ne dajte ovim momcima da vam sve pojedu. Kada se budete vraćali, nadam se da ćete duže ostati kod nas.

Uskoro je Doan smjestio Triniti u kočiju i umotao je u lako indijansko ćebe koje joj je poklonio. - Za dan-dva počeće da duva sjeverac ili, kako Meksikanci kažu, del norte - objasnio je. Zatim se nagnuo prema njoj i šapnuo joj. - U svakomkaravanu koji ovuda prođe ili među goničima imam nekog od prijatelja. Zamoliću ga da se raspita za Brusa Lokarta. Prije ili kasnije saznaće da ga tražite. Nadam se da će sve ispasti dobro. Sretno!

Tener i kauboji bili su njeni jedini saputnici u kočiji. Kočijaš je bio snažan Teksašanin bljedunjavog lica, s dugim žutim brkovima i mangupskim osmijehom. Doanovi su se s njima pozdravili i oni su uskoro krenuli. Drveće je ubrzo sakrilo postaju i gledajući prema jugu Triniti je vidjela neprekidnu ravnicu s lelujavom travom. Bilo je hladno. Tener je rekao da se ne bi iznenadio ako se tog dana vrijeme pogorša. Put je bio dobar i četiri konja su kasom vukli kočiju. Tener i njegovi drugari su se umorili nastojeći da zabave Triniti. Usput nisu nailazili na goveda. Povremeno bi ugledali jelene, divlje zečeve, razne ptice. Naoblačilo se i vjetar se pojačao. Triniti se još više uvila u ćebe. - To je sigurno del norte - govorio je Tener. - Šteta, jer je ovdje okolina lijepa. Kada duva sjeverac, ništa se ne vidi od oblaka i kiše. Sjeverac ponekad duva ikada je vedro.

Pred podne su kauboji ogladnjeli i Triniti je s njima podijelila poslastice koje joj je pripremila gospođa Doan. Kada su se najeli, kauboji su zaspali i Triniti se uvukla pod ćebe i zadrijemala. Probudila se kada ih je sjeverac zasuo oblacima prašine, a zatim se čulo udaranje grada po krovu i rika vjetra. Tek kasno popodne zaustavili su se u jednoj usputnoj postaji. Bilo je hladno i topla vatra je pridošlice dočekala dobrodošlicom. Smještaj i hrana nisu bili najbolji, ali je zato bilo toplo ispod ćebadi od bizonskog krzna. Jednom ili dvaput tokom noći probudilo ju je zavijanje vjetra. Uzdrhtala je, s tugom se pitajući da li je Brus našao dobar zaklon u toj olujnoj noći.

Kiša i vjetar su ih pratili i sljedećeg dana. - Ovaj sjeverac će možda duvati još danas - tješio je Tener djevojku - i onda će granuti sunce. I tek ćete tada vidjeti šta je prava vožnja.

Robertsonova postaja bila je na obali Brazosa. Stigli su kasno u noći i Triniti je morala sačekati jutro da vidi kako mjesto izgleda. Bila je radosna što sunce opet sija i što vidi svjetlucavu rijeku kako krivuda između zelenih obala. Za doručkom je prvi put okusila meso bizona i kaubojima je morala priznati da joj se dopada. Njena soba je bila jednostavna, čista i uredna, prozor je gledao na rijeku. U postaji je bilo nekoliko Teksašana i Meksikanaca, nijednog Indijanca. Nakon doručka prišao joj je Tener.

- Izgleda da vas ipak sreća prati. Dvoja kola koja pripadaju Melrouzu kreću sutra ili prekosutra. Ovdje možete dobiti šator i ćebad. Siguran sam da su Melrouzovi ljudi dobri momci. Pobrinuće se za vas. Kada se umorite od sjedenja u kolima, možete jahati. I moram vam reći da će vam se ovaj kraj sve više sviđati kako budete išli dalje uz Brazos.

- Rijeka je i ovdje lijepa - rekla je Triniti. - Šta mislite koliko ima do ranča Melrouz? - Oh, dug je to put. Dvije stotine milja, možda i više. Kažu da je njegov ranč na samom izvoru rijeke. Volio bih da ga

i ja vidim. Samo recite i poći ću s vama. - Hvala vam, ali bi to od mene zaista bilo previše. Imam revolver i mogu se brinuti o sebi.- Ma, šta kažete - Tener se osmjehnuo. - Volio bih da vidim tog hombra koji bi vas savladao... Dobro... gospođice

Triniti, evo i ostalih dobrih vijesti. Raspitivao sam se kod mnogih otkako smo krenuli iz Doana. Nijedan trgovac ili izvidnikili Indijanac s kojim sam razgovarao nije vidio nekog ko bi ličio na Brusa. U stvari, ja i moji drugari smo jedini mladi jahači koji su ovuda prošli u posljednje vrijeme. Znate, kod Doana smo čuli različite vijesti o tome kuda je Brus krenuo. Neki su rekli da je krenuo na jug. Ne vjerujem ni da je otišao na sjever, kako je ubijeđen Megard. Konačno sam izvukao od jednog Doanovog čovjeka da mu je Brus dao deset dolara za paket hrane i natjerao ga da mu obeća da neće nikom reći. Stoga vjerujem da se Brus uputio pravo na zapad preko ravnice do visoravni, baš kako sam vam rekao. Već je pri kraju sezona lova na bizone i neće biti mnogo logora s lovcima na bizone. Sigurno će se uputiti preko brda i sakriti na nekom usamlje-nom mjestu. Brus voli da lovi i da ribari. Dobro je što sada idete kod Melrouza jer nema mnogo šanse da ćete čuti za Brusa sve dok opet ne krene sa goničima i vi ćete biti bliži mjestu gdje se on, siguran sam, uputio. Ponestaće mu hrane i umoriće se samoće i moraće krenuti; nakon toga ćete negdje jednom čuti za njega. Svima nam je žao što vas sada moramo napustiti, ali predosjećamo da će na kraju sve ispasti onako kako želite.

Melrouzovi ljudi su te večeri najavili da je polazak rano ujutro za ranč na izvoru Brazosa. Bila su trojica kauboja, dva mlada dugonoga Teksašanina i meksikanski vakero. Vođa zaprege, Slejd, vodio je svoju pristalu mladu ženu, kojoj je bilo drago što Triniti ide s njima. Drugi kočijaš, Sem, bio je sredovječni Teksašanin koji je godinama radio za Melrouza. Bio je veseljak i razgovorljiv, od onih koji se začas sprijatelje sa svima. Odmah se zainteresovao za Triniti i ona je sada bila sigurna da neće imati problema na putu.

Probudili su je rano ujutro i kada su se kola zakotrljala uz rijeku, sunce je upravo bojilo grimizom travnati horizont.Triniti je sjedila na prednjem sjedištu drugih kola sa Semom. Dugo je mahala Teneru i njegovim prijateljima. Bili suzadovoljni zbog njene sreće ali razočarani što je gube. - Ne zaboravite, Triniti, da osjećam da će se sve dobro završiti.

Jednog jutra Sem je podigao dugu kandžiju i pokazao Triniti. - Gledaj tamo, curo.- Šta? Gdje? - upitala je Triniti.- Ne gledaš pažljivo. Zar ne vidiš onaj sivi obris tamo naprijed, kao da su oblaci? E, pa, to nisu oblaci.- Ah, sada vidim nešto. To je zemlja i visoka je.- To su visoravni. Više su tamo nego igdje na zapadu. Odmah tamo ispod one litice leži Melrouz ranč. Kladim se da

nijednom nećeš poželjeti da odeš odatle. Uzbuđena Triniti je zurila u sivi magličasti obris sve dok joj se oči nisu umorile. Kako su sati prolazili, okolina je

postajala jasnija. Te večeri oko logorske vatre veselije se razgovaralo o tome kako će sutra, konačno, stići kući. Slejd ih je probudio rano sljedećeg jutra i prije izlaska sunca bili su na putu. Milje valovite trave pružale su se iza njih

i prema istoku poput grimiznog mora. U jasnom svjetlu ranog jutra Triniti je prvi put ugledala čudesni Ljano Estakado. Činilo joj se da je blizu, ali joj je Sem objasnio da je punih dvadeset milja daleko.

Tokom jutra i ranog popodneva Triniti je često zadržavala pogled na prelijepoj preriji i nizovima zelenih stabala koja su se poput prstiju dizala iznad tamnih kanjona ispod sivog grebena. Prema jugu, niz strminu, počinjala je velika tamna površina za koju joj je Sem rekao da je šiprag. - Taj šiprag raste ivicom grebena stotinama milja i u njemu Indijanci iodmetnici traže utočište. Rendžeri se nikad nisu mogli dokopati čovjeka koji se gore sakrio. - Ove važne riječi doprle su do samog djevojčinog srca. Videći ovaj kraj, shvatila je Brusovu ljubav prema divljini koja je sigurno utočište za svakog bjegunca. Čudnom igrom sudbine dospjela je u najdivljiji dio Teksasa.

Popodne je sunce poput užarene lopte visilo iznad strmine, bacajući snažnu boju na neravno tlo ispod valovite visoravni. Napokon su stigli do mjesta gdje se rijeka račvala i krenuli uz sjeverni rukavac za koji je Sem rekao da je glavni. Pred njima se pružala žućkasta cesta koja je na jednom mjestu zaokretala čitavu milju. Triniti je jedva čekala da vidi šta je iza okuke. A kada su je prošli, radosno je uskliknula. I prema sjeveru i prema jugu uzdizala se visoravan ispresijecanazelenilom. Cesta je vodila do dugog niza zgrada sa ravnim krovom, do dugih ograda i korala ograđenih brezovim granjem koje se bjelasalo na suncu. Iznad njih se prostirao gaj sve do rijeke, otkrivajući svjetlucave zidove koji su se ugnijezdili među drvećem. Ranč sa svim svojim šarenilom bio je zasjenjen veličanstvenom strminom koja je bila gola, neravna ali je pokazivala na duboki, zelenilom oivičen kanjon gdje je očito izvirao Brazos.

Dok su se približavali zgradama, Triniti je jedva suzdržavala uzbuđenje. Nije očekivala da će se ispuniti predskazanje kapetana Megarda, ipak postojala je nada koja je prepunila djevojčino srce. Kada su napokon kauboji odveli konje u jedan od otvorenih korala i kada je Sem zaustavio zapregu, Triniti je nekako uspjela da povrati kontrolu nad svojim osjećajima. Nekoliko gologlavih kauboja u košuljama čekali su karavan; nekoliko Indijanaca drijemali su na verandi; indijanski mustanzi i osedlani poniji bili su vezani uz prečku.

Sem je spustio bič i otegnutim glasom najavio: - Stigli smo!

Visok, snažan muškarac pojavio se na verandi. Bio je gologlav i povjetarac je mrsio njegovu gustu srebrnastu kosu.Triniti ga je pažljivo posmatrala i zaključila da posjeduje sve osobine koje krase pravog Teksašanina. Bio je glatko izbrijan, lice mu je bilo naborano i grubo od vjetra i sunca ali osmijeh ga je začas omekšao. - Hej, Sem, vidim da si se vratio ranije.

- Bogami jesam, gazda. Sve sam nabavio i onda požurio kući. I doveo sam društvo za vas Melrouze. - Vidim - odgovorio je rančer polako silazeći s verande prodornim pogledom osmatrajući Triniti. - I ona je zaista

dobrodošla. Mlada damo, siđite i uđite u kuću. Triniti je osjetila kako joj lice gori. Pogled je oborila dok joj je pomagao da siđe s kola. Poveo ju je u kuću. Ušli su u

veliku prijatnu prostoriju, ali Triniti nije ništa vidjela. Skinula je sombrero i maramu i uklonivši kosu s lica podigla jepogled prema rančer u. Zurio je u nju kao čovjek koji je ugledao avet.

- Curo, mora da ste... izvinite... - glas mu je bio nesiguran. - Ko ste vi?- Možda mi vi možete reći - uzvratila je Triniti slomljenim glasom. - Doputovala sam izdaleka da bih to saznala...

Gospodine Melrouz, da li me poznajete?- Da li vas poznajem! Ne!- Da li ličim na nekog koga ste nekad... poznavali? - Da, ličite - odgovorio je promuklo. - Kapetan Megard me je uputio na vas. Rekao mi je da sam slika i prilika vaše prve žene.- Megard! On vas je poslao? Čudno! Djevojko, vi ste kao... Meri. Recite mi... ko ste vi? - Živjela sam pod imenom Triniti Spenser - nastavila je Triniti gotovo bez daha.- Ime mi je dao Spenser, čovjek koji

me je našao kada sam bila jedva tri godine stara, izgubljenu kod rijeke Triniti. Spasio me je... nazvao me je Triniti... odveome svojoj kući i odgojio me.

- Zaboga! - rančer je poblijedio. Zgrabio ju je za ramena i nagnuo se nad nju dok mu je u očima blistala snažna svjetlost. - Da li je to sve što znate o vašem djetinjstvu?

- Sve. Sjećam se logorske vatre, kola, konja i urlanja. Jedino što bi pomoglo da me identifikuje jeste ovo. - Ruke su joj drhtale dok je odvezivala čvor na svilenoj marami koju je izvadila iz džepa; pružila mu je mali medaljon. Melrouz se ispravio kada ga je uzeo. U tom trenutku Triniti se činilo da joj je srce prestalo da kuca i da joj se krv zaledila. Melrouz je uzeo medaljon i kada ga je okrenuo na dlanu, oteo mu se težak uzdah. Okrenuo se prema njoj. Lice mu je blistalo. - Daosam ovaj medaljon Meri na dan vjenčanja u Njuorleansu. Odmah sam ga prepoznao. Kupio sam ga od draguljara koji je trgovao starinama. Bio je ovo rijedak komad nakita, a nosio ga je neko s francuskog dvora u vrijeme Luja XV...Nevjerovatno... divno! Triniti Spenser, ti si moja davno nestala kćerka. Ti si moja Meri koja mi se ponovo vratila!

Nekoliko sati kasnije Triniti je stajala pored otvorenog prozora u sobi, u rančerskoj kući gdje je našla dom. Sve njene sumnje su iščezle, pa i posljednja - da li će biti dobrodošla u ovoj porodici. Srce joj je kiptjelo od radosti. Sve je bilo nevjerovatno. Ali, bilo je istinito! Pogledala je prema bijelim zvijezdama koje su treptale iznad ivice visokog golog zidastrmine, i mjesto, vrijeme, neobične okolnosti sve je govorilo o njenoj sreći. Čutke se molila. Njeni snovi su se ispunili i, ako joj je duh koji ju je vodio dao oca i dom, možda će joj vratiti i Brusa, bjegunca koji je bio spreman na sramotu i propast zbog nje i koji se ove tamne noći krio negdje u divljini, tamnog lica podignutog prema zvijezdama. Triniti se molila za njega. Nije se više toliko bojala za Brusa. Čekaće ovdje u svom novom domu sve dok ne čuje i jesti o njemu ili dok, nekom čudnom igrom sudbine, on ne nađe nju ovdje.

ČetiriBrus Lokart je sjedio uz vatru, pored jedne od gornjih pritoka Kanadske rijeke. Poznavao je ovaj kraj pošto je ovdje

lovio bizone. Nije imao problema do sada i računao je da je samo dva dana jahanja od kanjona Paukova mreža, skrovišta za odmetnike u koji rendžeri nikad nisu nogom kročili.

- Vjerujem da sam konačno kidnuo Megardovim rendžerima - rekao je glasno. - Ali su od mene napravili Komanča. Bila je sredina ljeta i nije znao koji je datum. Noć je bila hladna i njegovim ispruženim rukama godila je prijatna

toplina zažarenog ugljevlja. Mjesto je bilo divlje i samotno, baš onakvo kakvo je i želio. Jeleni su pasli s njegovim konjem,kojoti su se šunjali u blizini, krupne divlje mačke blistavih zelenih očiju posmatrale su ga iz grmlja, sove su tužno hukale u visokim krošnjama a zujanje brojnih insekata pored vode govorilo je o melanholičnom približavanju jeseni.

- Šta da radim? - mrmljao je. - Da odjašem do šipraga pored Brazosa ili da odem do Pekosa u Novi Meksiko? Ili jesigurnije da budem u brdima Arizone?

Nije znao šta da odgovori. Vatra se ugasila i on ju je ponovo potakao. Imao je dosta namirnica koje bi mu, uz mesokoje je lako mogao nabaviti, mogle potrajati do zime.

- Biće oštra zima. - Mrzio je hladnoću. Nije mu se logorovalo po snijegu i ledu. Za sada bi mogao ostati ovdje, loviti ribu i divljač, sanjariti o djevojci koju je volio i izgubio i zaboraviti da su mu na tragu ljudi žedni krvi.

- Ulogoriću se ovdje dok lišće ne počne da žuti, a onda ću se uputiti u tople kanjone Arizone o kojima su mi pričali - sa olakšanjem je zaključio.

Kada je ovo pitanje riješio, Brus je počeo da razmišlja o svom dugom putovanju i bijegu iz Denisona. Bile su to nedjelje prepune incidenata od kojih se nekih sjećao s gorčinom. Bio je prisiljen da se bori, ali samo sa starim neprijateljima iz vremena kada je bio gonič, sa kravarima, desperadosima i kockarima koji bi izazvali i samog sveca. Njegova slava tjerala je mnoge pijance da ga izazovu na dvoboj kako bi i sami postali slavni. Bili su ga pritisnuli i rendžeri, uspio je da imumakne ne povukavši oružje na ove predstavnike zakona. Ruke su mu još uvijek bile čiste.

Nije potrošio ni centa od ukradenog novca koji mu je bio teret oko pasa i na savjesti.Za sada je bio bezbjedan. Ako dođe do Tonto bazena u Arizoni, vjerovatno će biti siguran do kraja života. Divlju

oblast kanjona naseljavali su Teksašani, od kojih su mnogi bili usamljenici i bjegunci. Nije bilo lako tamo doći na konju. On nije poznavao put. Nije mogao izbjegavati logore sa stokom i gradove.

Rendžeri su oglasili njegov bijeg i odmetnici su znali da sa sobom nosi malo bogatstvo. Mnogo mu je pomoglo što gani kapetan Megardn i ti neko od njegovih rendžera nikad nisu vidjeli. S druge strane, velika opklada između Megarda i Luka Lavlisa, najuspješnijeg lovca na bizone u Teksasu i sada bogatog stočara, razdražila je rendžera, povrijedila njegovu taštinu i od Brusa učinila žigosanog čovjeka. Brus je jahao za Lavlisa skoro tri godine za vrijeme najdivljijih sukoba na granici. Lavlisovi jahaći su bili gruba gomila, a Brus je bio njegov najbolji strijelac i jahač. Stojeći za šankom u salunu Toma Doana lovac, zagrijan alkoholom, ismijao je rendžera. To je Brus čuo od ljudi koji su prisustvovali susretu i čuli razgovor. - Megarde, ti si opet u lovu. Tvoji momci uvijek gone nekog jadnika. Ako Brus Lokart postane ubica i odmetnik, ti ćeš za to biti kriv. Brus je pošten kao i ja i dobar je kao moj sin. Nikad ga nećeš živog uhvatiti. I kada ga pritisneš, u što sumnjam, bogami ćete mi vi, rendžeri, platiti za to.

- Lavlis, kladim se da ću tog tvog miljenika uhapsiti ili ubiti u roku od godine - odgovorio je Megard Ijutito. - Pristajem, rendžeru, u sve što imaš. Biće to lako zarađen novac! I čak dajem još toliko novaca da će izaći na svjetlo

da Brus nikad nije učestvovao u toj pljački u Denisonu. Velika je opklada tada dogovorena, a Tom Doan je uzeo ulog. Lavlisovo povjerenje zagrijalo je Brusovo srce. Zakleo

se da će dobiti opkladu za svog starog gazdu. Ali nikad neće moći dokazati svoju nevinost. Morao je da zadrži ukradeni novac. Žrtvovao se da zaštiti brata i tako osigura sreću Triniti. Bio je tužan kada je shvatio kako je lako mogao biti naveden na zlo, kao što je lako postao odmetnik.

***Brus je mjesec dana proveo u toj zabitoj dolini. Odmor je bio potreban i njemu i njegovom konju, a osjećaj sigurnosti

i mira beskrajno je godio njegovoj duši. Ali, kada su mu namirnice ponestale - imao je još samo soli i mesa - i kada je mrazuštinuo lišće, znao je da je došao trenutak da krene. A mrzio je taj odlazak jer je to značilo da ponovo mora da bude oprezan i budan.

I tako se oprostio sa ovim prijatnim mjestom i zaputio prema sjeveru.Držao se strmine koja je išla paralelno sa ravnicama. Svakih nekoliko milja nailazio je na duboko usječene tjesnace i

kanjone u kojima je nalazio vodu. Više puta je prelazio put na kome su bili svježi tragovi ljudi i stoke.Nakon tri dana jahanja uz ivicu ove beskrajne hridine, ugledao je oblake prašine a onda karavan od četrnaest velikih

kola sa arnjevima. Bio je to suviše mali karavan koji se usudio da zađe u oblast Indijanaca. Brus je miljama tražio mjesto gdje bi se mogao spustiti s litice. Kada je uspio i približio se karavanu, prišao je

mladom jahaču koji je vodio krdo konja. Brus ga je pozdravio i dobio prijateljski odgovor. - Kako si, Teksašaninu? - rekao je Brus. - Mogu li jahati s vama?- Svakako, stranče - dobio je odgovor. - Gdje ste se uputili?- Las Vegas i Santa Fe.- Jeste li sreli crvene?- Juče smo se sukobili s grupicom Kijova. - Jeste li izgubili nešto od stoke?- Samo nekoliko konja. Imali smo sreće. - Ko vam je gazda?- Henk Silvermen.

- Odakle ste?- Iz Vaka. Glavni put smo napustili ispod Doanove postaje. Crvena rijeka je bila nadošla i nismo je mogli preći. Brus je zaključio da ima sreće. Nikad nije naišao na Silvermena, ali je znao da je pravi Teksašanin i stari vođa goniča

i izvidnik. Kada se karavan zaustavio pored potoka, Brus nije gubio vrijeme.- Gdje vam je gazda? - upitao je prvog čovjeka kojeg je sreo. Kao u sokola prodorne sive oči odmjerile su Brusa. Henku Silvermenu bilo je dovoljno da samo jednom dobro

zagleda Teksašanina.- Kako si, stranče - rekao je odgovarajući na Brusov pozdrav. - Vidim da si se spustio sa litice. Jesu li ti Kijove za

petama?- Sretan sam što nisu.- Kako se zoveš?- Ovih dana jašem bez imena. Ali, siguran sam da će vam biti dovoljno ako znate da sam tri godine bio desna ruka

Luka Lavlisa.- Hm, to je prava preporuka čak i da mi Luk nije prijatelj. Reci mi je li istina ovo što sam čuo - da se opkladio za

jednog od svojih ljudi?- I ja sam to čuo, Silvermene, i bojim se da je to tačno - odgovorio je Brus dok mu se i sama srž u kostima zagrijala

pred sjajem u oku ovog Teksašanina.- Pa, ništa se ne brini zbog toga. Znam da Luk još nikad u životu nije izgubio opkladu.- Hvala, Silvermene. Mogu li neko vrijeme jahati s vašim karavanom? Prilično sam usamljen i gladan. - Ti si ovdje dobrodošao - uzvratio je izvidnik srdačno. - Ako nas proklete Kijove dostignu, biću prokleto sretan što si

uz nas. Rekao si da se zoveš Sanders, zar ne? Pa, pridruži nam se.Kao i Lavlis, i ovaj Teksašanin je bio ljudina. Znao je koga je prihvatio. Brus je sjahao i požurio da ponudi svoje

usluge. Nije bilo mnogo kola, ali je zato bilo neuobičajeno mnogo ljudi, dobro naoružanih i spremnih za napade razbojnika ili crvenokožaca. Bila je to gomila pionira koji su išli na Zapad, dvanaestak porodica. Djeca su brzo pokazala svojeprijateljstvo, a nekoliko tek propupalih djevojaka bacale su drske poglede prema Brusu.

Večerao je sa Silvermenom i goniocima zaprega, pohvalivši jelo. Pažljivo slušajući razgovor, Brus je razmišljao o tome kako je opet lijepo biti među prijatnim ljudima. I prije nego što se spustila tama, osjećao se kao kod kuće uz ove Teksašanine i uvjerio se da je za sada siguran. Tek kada karavan bude prolazio pored logora, kroz gradove ili ako naiđe na neki drugi karavan ili mu se pridruži neki nepoznati jahač, Brus će morati da bude oprezniji.

***Dani su mirno prolazili. Samo bi se ponekad Brus prisjetio gorke činjenice svog pravog identiteta i lažnog karaktera

pod kojim je krio bratovu krivicu.I u vrijeme kada je karavan došao na glavni put za Santa Fe, članovi karavana su prihvatili Brusa kao jednog od

svojih. Silvermen je bio posebno prijateljski raspoložen. Jednom je zagonetno rekao: - Sine, mislim da je dobra ideja štoradiš izvan Teksasa.

Brus je bio svjestan da bi njegovo prisustvo moglo donijeti Silvermenu neugodnosti, pa je odlučio da ga napusti na sljedećoj stanici.

Silvermenova družina se ulogorila izvan Kaučosa. Bila je to prava svečanost za članove karavana. U gradu je bilo radnji, saluna, kockarnica. Brus je nastojao da izmakne pogledu mnogih posjetilaca. Učinilo mu se da je prepoznao jednog iz grupe jahača koji su došli da kupe konje. Nije bio potpuno siguran, ali je imao oštre oči, dobro pamćenje, pa je bio na oprezu.

Nešto prije večere, Silvermen je poslao po Brusa. Videći ozbiljno lice starog izvidnika, Brus je naslutio da nešto nije u redu.

- Sine, nisam bio sasvim siguran jesi li ti Brus Lokart, sada to znam.- I? - Brus je nastojao da mu glas ostane miran.- Vjerujem da se sjećaš Toma Geliarda? Brus je čvrsto stisnuo pesnice. - Svakako da se sjećaš. Koliko mi je poznato, on je Lavlisov najžešći neprijatelj. - Lavlis se zakleo da je Geliard konjokradica.- Je, samo što to nije mogao dokazati. Pa, Geliard je ovdje bio sa svojom družinom. Vidio te je i glasno je govorio.

Čuli su ga neki od mojih ljudi. Prokleto mi je žao. Moraćeš da odjašeš. - Naravno. Šta je... šta je rekao?- Nešto u vezi sa onom pljačkom banke u Denisonu prošlog proljeća. Zakleo se da će javiti kapetanu Megardu. Ako te

rendžeri uhvate, tražiće nagradu. Brusa je obuzeo bijes. Zavaravao se. Grubo je vraćen u stvarnost. Odlučno je dočekao Silvermenov pogled. - Sine, jesi li učestvovao u toj pljački? - Nisam, Silvermene. Mene su okrivili. I ne mogu dokazati nevinost. Čuvaj to u tajnosti i hvala na svemu. - Slušaj - nastavio je Silvermen tiho. - Usput će me napustiti većina mojih ljudi. Idem u Tonto u Arizoni. Samnom idu

samo Higins i Dejvis. imam dva brata u Tontu. Dođi kod mene. - Hvala. Ali, ne želim da ti imaš problema zbog mene.- Teksaški rendžeri još nisu stigli do Tonta - nastavio je izvidnik značajno. - Sada idi i sretno! Brus je otišao da uzme novog konja, krupnog vranca kojeg mu je Silvermen dao u zamjenu za njegovog konja.- Brzi! To je tvoje novo ime. Vjerujem da ću se dobro natrčati s tobom! - Osedlao je Brzog i spakovao svoje stvari. A

onda je sjeo da sačeka sumrak. Svi prilazi gradu bili su u tami i jedina ulica nije bila dovoljno osvijetljena pošto su slabe žućkaste svjetiljke bile

zamagljene oblacima prašine. Sjahao je pored prve radnje, kupio potrebne stvari, a onda se vratio do konja. Imao je veći paket nego što je bio navikao, ali je Brzi bio veliki konj i neće osjetiti težinu.

Nakon toga je Brus nekoliko trenutaka stajao naslonjen na ogradu priželjkujući da uruči pozdrav Lavlisovom neprijatelju, Tomu Celiardu. Takvu priliku nije trebalo zanemariti. Nakon toga će drugi odmetnici i ljudi neskloni njemu držati zatvorene gubice. Čim je odlučio, Brus je zakoračio na ulicu.

Svuda je bilo bučno, prašnjavo. Bilo je očito da su izvan grada logorovali mnogi karavani. Nekolicina kauboja vrtili su se među šarolikom gomilom goniča zaprega, pionira, putnika i Indijanaca.

Brus je ušao u najveći salun, prostoriju veliku poput ambara, dobro osvijetljenu, punu pijanaca i kockara. Odmah je ugledao bradatog Geliarda. Sjedio je za kockarskim stolom sa još petoricom ljudi. Brus je zauzeo povoljan položaj prijenego što ga je Geliard primijetio. Upravo je miješao karte. Ruke su mu se ukočile, karte ispale. Pomodrio je u licu.

- Mir! - zagrmio je Brus. Odmah je utihnula buka čaša, novčića, glasova. Svi su buljili u pridošlicu. - Geliarde, tražim te! - povikao je Brus snažno.- Hm! A ko si, do đavola, ti? - zajedljivo je upitao Geliard. - Čovjek o kome si danas pričao. - Lokart, ha? I šta hoćeš? - Samo da utrošim jednu riječ na tebe. - Pa, da je čujem. - Konjokradico!- Uzvraćam kompliment... Pljačkašu banaka! - povikao je Geliard. - Povlači! - prosiktao je Brus. Petorica kockara koji su kartali s Geliardom bacili su se na pod. Grozničavih očiju, Geliard je skočio sa stolice i

dohvatio revolver. I čim ga je dotakao, Brusov metak je zaustavio svaki njegov dalji pokret. Revolver je tresnuo na pod, a Geliard je licem pao preko stola. Brus je čekao jedan trenutak, držeći zadimljeni revolver, očiju nemirnih poput igli na kompasu, a onda se povukao natraške iz saluna. Tišina se pretvorila u grmljavinu. Prolaznici su zastali pored vrata i viriliunutra. Brus je požurio, uzjahao i nestao u tamnoj noći.

PetNakon epizode u Koučosu, nesreća je pratila Brusa Lokarta čitavu godinu. Gdje god bi jahao ili zastajao da se sakrije,

ili radio na ranču, ili nalazio posao u nekom gradu gdje je bog rekao laku noć, njegov pravi identitet bi prije ili kasnije bio otkriven. Ponekad bi na njega ukazao neki revolveraš u potrazi za slavom, pa bi morao da jaše dalje.

Do sada je uspješno izbjegavao kontakt s rendžerima i nije morao da se bori s njima. Ali je zato sretao pohlepne ljudekoji su u njemu vidjeli pljačkaša banke za kojeg je ponuđena velika nagrada. Nije mogao sakriti svoj upečatljivi izgled. Napokon su ga bijes i ogorčenost natjerali da se uputi u divljinu Ljana Estakada.

Jednog jutra, obeshrabren, bez namirnica i umoran od višednevnog jahanja, približio se prilično velikom naselju. Na periferiji, kauboji su okupljali stoku. Mukanje krava, povici jahača bili su prava muzika za Brusove uši. Sreo je krivonogog momka koji je vodio neosedlanog konja.

- Zdravo - pozdravio ga je Brus, zauzdavši konja. - Možeš li mi reći koji je ovo grad? - Hej, stranče - pozdravio ga je sa osmijehom. - Ovo je Mendl. - Mendl? A gdje je to?- Pa, to je prilično daleko iz svakog pravca... Mislim da si izvan Linkolnovog puta. Kako je sa ratovima stočara? - Sve je vrući - odgovorio je Brus. - Vodiš teksaške krave, ha? Ta gomila mi izgleda prašnjava i umorna... Krug M.

Ne sjećam se tog žiga. - Ni ja ga nikad nisam vidio, stranče - odgovorio je jahač. - Teksaška družina se upravo dovukla otud s brda. Gazda je

Barnkasl. Stočar sa Kanadske rijeke. Znaš li ga? - Barnkasl? Ne. Upamtio bih to ime. Ide li na sjever?- Ne. Sve je prodao mom gazdi koji je kupac za Čizama. - Zbogom, kauboju. Idem dalje - rekao je Brus i odjahao.- Sretno, stranče - uzvratio je ovaj ljubazno. Brus je odvažno ujahao u grad jer je bio prisiljen da riskira. Mjesto je bilo isto kao i u svim drugim stočarskim

gradovima na Zapadu. Sjahao je ispred prve radnje, vezao Brzog za gredu i nemarno prošao kroz vrata. - Zdravo - rekao jeprodavaču. - Trebam namirnice.

- Zdravo, mladiću. Čini mi se da si ti drugi iz one Barnkaslove družine koji žuri - rekao je ovaj otežući. - Ne. Nisam sa Barnkaslom - odvratio je Brus kratko i počeo da nabraja stvari koje su mu bile potrebne. - Pa, to ti je preporuka, ako ti je potrebna - rekao je trgovac zagonetno.- Ha?- Ti si, sinko, Teksašanin, a i ja sam. To je dovoljno.- Svakako da jeste. Ali, nije li i taj Barnkasl Teksašanin?- Nije - odvratio je trgovac.- Projahao sam pored njegovih ljudi. Tek sam došao, čuo i pitao... Čiji je žig krug M? - Stočara po imenu Melrouz. - Melrouz? - ponovio je Brus. - To je poznato teksaško ime.- Jeste. Čini se da je on teksaški rančer koji živi između izvora Brazosa i Velike Vičite - objasnio je trgovac. - Nije se davno naselio u tom dijelu Teksasa. Ima veliko stado.- Poznat mi je taj kraj - rekao je Brus zamišljeno. - Kijove i Kornanči žive sjeverno odatle. To je bogat stočarski kraj,

ali još nenaseljen. - Zastao je. - Je li Barnkasl i ranije ovdje prodavao?- Jeste. Dvaput, prošlog proljeća. - Koliko je Čizam platio za ovo stado? - Pet dolara po grlu.- Hej! - Brus je zviznuo.- Upravo tako. Barnkasl mi je to rekao prije pola sata. Jedanaest stotina grla po pet pezosa!- I niko nije ništa pitao? - upitao je Brus zajedljivo.- Prokletstvo, nije!- Čizam će povest tu stoku u Dodž i dobiti dvadeset dolara... Sumnjiv posao. - Pa, možda izgleda sumnjiv - složio se drugi - ali Džes Čizam kupuje od svakog. - Lukav stari lisac.- Da... Čekaj. Daj da svežem taj paket... Sada ćebe. Omotaj ga oko tave i lonca za kavu... Šest kutija metaka, pola za

kolt 45 i pola za vinčesterku 44. - Sinko, vidim da su ti ponestali meci za pasom.Brus je smrknuto klimnuo, a onda je prazna mjesta na pojasu popunio mecima. Ostatak je stavio u džepove. - Duhan i

šibice, gazda. To će biti sve. Sigurno sam nešto zaboravio. - Možda ćeš se sjetiti. Ja ću ti ponijeti ovaj paket. - Krenuo je za Brusom. - Sinko, ovaj ti konj baš odgovara... I šta si

ono rekao kako se zoveš?- Šta bi rekao na to da je Barnkasl konjokradica? - izazivao ga je Brus.- Hej, Teksašanine, nisam rekao ništa više nego ti - bunio se trgovac, naslanjajući se preko grede dok je Brus

ukočenim prstima vezao paket. - Vraga nisi! Ali, ne brini. Ja nisam brbljavac.- Kladim se da pripadaš onoj rendžerskoj družini koja je ovuda projahala prije deset dana.- Slušaj, starino - odgovorio je Brus namrgodivši se. - Ako iko bude pitao za jahača na dugonogom vrancu, ti ga nisi

vidio.

- Sinko, nikad ga nisam vidio.Brus se bacio u sedlo, a onda mu je iznenada sinulo.- Gdje bih mogao malo pogledati tog Barnkasla?- Hm, stalno visi u hotelu "Jelen", uglavnom u baru... Hej, sinko, šta ti je na umu?- Zbogom, starino.Brus je krenuo širokom prašnjavom ulicom. Ne bi bilo pametno da privuče pažnju u Mendlu. Ovo je bilo jače od

njega. Ako taj Barnkasl ne bude po mjeri zapadnjaka, Brus će ga začas prozreti. Kako će odgovoriti na jednostavna pitanja? Ako je pokvarenjak, u što je Brus već bio ubijeđen, odaće se. Ta pomisao je zaintrigirala Brusa. Nije znao zašto.

Pored njega su prolazili prašnjavi jahači i klimava vozila. Bilo je podne i na ulici nije bilo mnogo prolaznika. Brus je vidio ogromne rogove jelena iznad vrata najuglednije građevine u gradu. Usporio je konja. Ispred hotela bilo je nekoliko besposličara, nekoliko jahača, građana, jedan visok krupan muškarac u tamnoj jakni. Bio je leđima okrenut. Zauzdavši konja, Brus je skliznuo sa sedla i krenuo prema drvenom nogostupu.

- Ali, Barnkasle, ne mogu se dogovarati prije nego što vidim... - govorio je jedan od građana u crno obučenom tipu. - Prokletstvo! Naravno da možeš - odgovorio je zvonak, pomalo pripit glas.Taj glas je prošao kroz Brusa poput zvonjave zvona. Osjećao je kako mu se koža zateže. Nakon ovog prvog Šoka,

poskočilo mu je srce, uzavrela krv. A onda je čelična volja savladala njegove emocije. Brus je prepoznao taj glas. Njegov instinkt je bio poput magneta.

Vitki jahač pored Barnkasla poskočio je kao da ga je nešto ubolo. - Onaj kauboj! - prošištao je pokazujući drhtavom rukom na Brusa. Lice mu je poblijedilo. - Gledaj! Visoki Barnkasl se okrenuo i otkrio drske crte Kvejda Beltona. Izgledao je stariji, naboraniji. Lice mu je bilo

naduveno od alkohola. Njegove opake plave oči su gotovo iskočile, usta su mu bila razjapljena. A onda je zaprepaštenje preraslo u strah.

- Brus... Lokart!Vitki jahač je posegnuo za revolverom. Bio je brz, ali je Brusov metak presjekao putanju njegovom. Presavio se, a

njegov metak je samo razbacao šljunak na ulici. Pao je zajedno sa oružjem na ulicu. Iskrivljenog lica Belton je pokušao dase suprotstavi Brusovoni prijetećem oružju koje je istog trenutka izbljuvalo vatru i dim. Beltonov sombrero odjedrio je s njegove glave, a on se izvrnuo na leđa.

Nastupila je tišina, a zatim jurnjava nogu i udaranje mamuza posmatrača koji su se sklanjali s puta. Uslijedili su povici. Konji su trktali i udarali kopitama po zemlji.

Brus je skočio na ulicu. Držeći revolver, gledao je prema hotelskom ulazu. Nije bilo nikog osim dvojice pogođenih koji su ležali na zemlji. Belton se grčio. Brus je uzjahao i Brzi je na dodir mamuza potrčao kao vihor. Brus se okrenuo kod prvog ugla i pogledao iza sebe. Ljudi su trčali skupljajući grupu ispred hotela, uzvikujući i gestikulirajući, približavajući se nepomičnim prilikama. Brzo se okrenuo i za nekoliko trenutaka izgubio Mendl iz vida.

U grudima mu je bjesnjela oluja. Sva loša sreća otkako je u bijegu plaćena je ovim metkom. Samo, ponovo je bježao. Beltonovi jahači će poslati potjeru za njim. Osvrnuo se. Iza njega je bila žuta cesta, prazna. Vidjeli su se samo oblaci prašine.

Brus je imao iskustva u ovoj igri. Sumnjao je da bi ga mogli dostići u izravnoj trci, čak i kada bi to reskirao. Brzi je bio indijanski konj, snažan, brz i neumoran. Brus je ipak namjeravao napustiti put na prvom mjestu gdje će biti siguran da neće ostaviti tragove. Bio je majstor u skrivanju tragova.

Još jednom je dobro zagledao zemlju iza sebe i otkrio da su putem i uz put nedavno prošli mnogi konji i stoka. Ovimputem je išla stoka sa ranča krug M. Trenutno je put presijecao rječno korito nekih stotinjak jardi, a onda je vodio među kedrove. Mogu ga goniti, nikad ga neće uhvatiti. Tamo negdje pružao se prostrani Ljano Estakado, sa svojim divljim šipražjem uz beskrajna rječna dna. Poput Indijanca je proučavao tlo ispred sebe; poput kauboja je štedio konja i sve svoje sposobnosti usmjerio izvjesnosti bijega. Kada se uspeo u brda, još jednom se osvrnuo da pogleda žutu cestu koja je poputzmije krivudala preko ravnice s kaduljom i kedrovima. Nekih deset milja dalje cesta se račvala, i bliži krak išao je prema jugu.

Daleko na krivudavom putu pojavili su se niski oblaci prašine. Nije to mogla biti ni stoka ni karavan jer njihovokretanje ne bi bilo tako primjetno. Konjanici su jurili putem.

Posmatrajući ovo žuto kretanje iznad zelenila Brus je razmišljao. Trebao je da sagleda ono najgore - da se prašina dizala ispod kopita konja jahača iz potjere. Razići će se na raskršću, što bi moglo potvrditi njegove sumnje. Smrknuto je posmatrao kovitlace prašine koji su, poput repa komete, ostajali iza jahača. Oni su se pola sata kasnije razdvojili u dvije grupe od kojih je jedna krenula na jug.

- Nekoliko dana uzaludnog jahanja - mrmljao je. - Umoriće se i vratiti. I šta onda? Kapetan Megard i njegovi rendžeri sigurno će projahati kroz Mendl. Saznaće za Brusovu posjetu. Sigurno je neko od

ljudi koji su stajali ispred hotela "Jelen" čuo Barnkaslov prodorni povik.

estNekoliko dana kasnije, Brus se kasno ulogorio i kada se sljedećeg jutra probudio sunce je već bilo visoko. Bio je svjež

i odmoran, brzo se spakovao i krenuo.Naglo je zaustavio konja. Glasno je uzviknuo. Pred njima se uzdizala predivna visoravan. Još je bila daleko, ali se

jasno vidjela u prorijeđenom vazduhu. Brus je prilikom ranijeg bijega iz zemlje bizona u dolinu Pekosa danima posmatrao južnu izbočinu Ljana Estakada.

Ali, tada je sve bilo nejasno i mistično, daleko, samo avetinjski zid uz koji su se samo Komanči usuđivali uspeti. Ovdje je bila ljepota i uzvišenost. Pozdravljala je Brusa i pozivala ga. Negdje iza ovog divljeg bedema, u nekom od kanjona, naći će se usamljeno utočište za njega gdje će moći da lovi ribu i divljač i da čeka i da se uljuljkuje u snovima o mogućoj budućnosti.

Cijelog dana posmatrao je tu suru uzvisinu kao da se neprimjetno uzdizala sve više, dok se spuštao niz dugačku nizbrdicu visoravni. Logor je podigao u smiraj. Sve dok je bilo svjetla, lovio je jelena, ali je ubio samo divljeg zeca. Pošto jepoželio meso, skuhao je i pojeo gotovo cijelog zeca. Samo je nešto malo ostavio za sljedeći dan.

Sljedećeg jutra ustao je i već bio na putu prije nego što se rumenilo pojavilo na istoku. Cijelog dana držao je pušku preko sedla, pažljivo tražeći jelena ili medvjeda. Opet ništa nije otkrio. Sva riječna korita su bila suha. Ovo ga je uveliko zabrinulo. Ne bi se smio usuditi da krene preko visoravni prije nego što napoji Brzog i napuni mješine. Međutim, njegov strah je bio neosnovan jer je u podnožju velike nizbrdice naišao na bujan potok, visoku travu i obilje divljači. Te noći imao je meso i sjedio je do kasno pekući ražnjiće koje će sutra ponijeti.

Brus se dugo zadržao uz vodu sljedećeg jutra. Brzi je jeo i pio do mile volje. Kada je došlo vrijeme za uspon, Brus je osjetio nelagodnost. Čuo je priče Teksašanina o Ljanu Estakadu. Ljeti je to bila smrtna klopka. Ove godine jesen je rano stigla; bilo je kiša na visinama; vjerovao je da bi mogao preći vrh velike strmine u pravcu jugoistoka, da bi došao sjeverno od izvora Brazosa. Kocka je bila bačena i on je krenuo uzbrdo, pješke, nepokolebljiv i odlučan.

Uspon je bio duži nego što je računao. Napokon ga je savladao, odjednom svjestan hladnijeg vazduha. Zemlja se talasala prema zapadu i bilo je prilično grmlja i zakržljalih kedrova. Prema jugu, Gdje je on namjeravao da krene, talasale su se bijele varljive terase prema nejasnom horizontu.

Dan je bio tmuran i oblačan, niotkud nije provirivalo sunce, vjetar je raspršivao hladnu izmaglicu. Vrijeme je bilo pogodno za putovanje i Brus je odlučio da to iskoristi. Pričvrstivši kolan, uzjahao je na Brzog i uputio se u nepoznato.

Planirao je da ne ide dublje u unutrašnjost. Ali, kada se jednom našao u širokom prostranstvu, shvatio je da će to biti teško učiniti. Morao je dublje zalaziti zbog trave i vode. Rijetke vlati trave uvijale su se na vjetru, kaktusi i kržljava kadulja takmičili su se sa rijetkim grmom ko će se održati u tom tvrdom tlu; zakržljalo mrtvo drveće širilo je avetinjske ruke. Njegove oštre oči nisu mogle da zapaze ni jedno živo biće.

Dan je prošao. Brzi je iza sebe ostavio šezdeset milja. Na zalasku, otvorio se sivi oblak dopuštajući suncu da ru-menilom pogladi talasastu pustaru, čudno je izmijenivši. Brus je našao vodu u stjenovitoj udubini, ali rijetka trava nije bila dobra za konja.

- Moglo je biti i gore - promrmljao je Brus, a njegov glas je po prvi put tog dana razbio tišinu, što je i njega iz-nenadilo. Kako je samrtnički tiha bila ova ravnica! Mir i samotnost su mu godili. Nije bilo potrebe da u ovakvoj noći spava s jednim zatvorenim okom. Brus je zapalio vatru, iako je morao duže da traži drvo za potpalu, a onda se najeo. Mora štedjetivodu, ali održati snagu jelom.

Noć je bila hladna. Postavio je ležaj pored užarenog ugljevlja, zahvalan zbog njegove topline. Brus je osjećao nekakav čudan pritisak kojeg se nije mogao otresti. Ipak, za bjegunca ova samotnost je bila savršena. Iako se nije brinuo zbog potjere, savladali su ga drugi osjećaji. Nije im se smio prepustiti kako ne bi patio zbog stare gorčine. Raspirio je vatru, umotao se u ćebad i zaspao.

Probudio se kasno u noći, naspavan ali promrzao. Ustao je prije zore, teturajući po pustari u potrazi za drvetom za potpalu. Naišao je na mrtvo stablo dosta daleko od svog logora, što je za sada riješilo njegov problem. Zora je svanula.Nebo je bilo vedro. Svjetlucavo rumenilo širilo se preko istočnog dijela ravnice. Pred njim je bio sunčan dan, što mu se nimalo nije dopadalo.

Već sat kasnije Brus je osjetio toplinu sunca. Slabine Brzog su još uvijek bile suhe, ali je osjećao kako gore. I vjetar je duvao i slao kovitlace prašine preko sivih oblutaka. Drveće je postalo rjeđe i na kraju je iščezlo. Nestajali su i kaktusi i kržljavo grmlje kadulje.

Brus nije bio svjestan nikakve promjene u topografiji visoravni sve dok odjednom nije ušao u široku golu udolinu učijoj se sredini pojavio djelić zelenila. Brzi je osjetio blizinu vode i odveo Brusa do procijepa u kome je bila voda. Konj u početku nije htio da pije. Brus je sjahao da on oproba. Voda je bila slana, ali i to je bilo bolje nego ništa. Brzi je malo otpio, frknuo i zatresao glavom, onda opet pokušao, odustao i konačno dobro se napio.

Svuda uokolo Brus je opazio tragove mustanga i mokasina. Tragovi su bili stari. Vodili su od jugoistoka premazapadu. Odlučio je da ih prati sve dokle bude moguće. Sve dok nije došao do ovog mjesta nije shvatio koliko je toplo. Skinuo je jaknu i vezao je uz sedlo i opet krenuo. Sada se Brzi obilno znojio. Slijedio je tragove mustanga. Očito su vodili do nekog tajnog mjesta za koji su znali samo Indijanci.

Još nije bilo podne, a Brus je bio duboko zabrinut. I za čovjeka i za životinju sunčevi zraci i vrelina golog tla bili su nepodnošljivi. Talasi vreline uzdizali su se poput dima. Topli vjetar zasipao mu je lice oštrim zrncima prašine. Napokon jemorao da maramom zakloni lice. A cijelo to vrijeme neumorni konj je brzo grabio preko pustinje.

Kako je dan odmicao, vrelina i vjetar su se pojačavali, što bi i mogao izdržati da nije bilo kovitlaca prašine i pijeska. Često je Brus morao da poteže iz svoje čuture. Povremeno bi otkrio oči da vidi kuda ide i da zagleda zemlju. Ako je ovdje i bio put, nije ga mogao razaznati zbog debelog sloja pijeska. Tog dana Brzi je prešao barem pedeset milja kada je iznenadaprimijetio promjenu u njegovom hodu.

Došli su do pijeska. Avetinjski oblaci nisu mogli sakriti valovito more dina koje su skrivale horizont. Brzi je usporio.Sati su se beskrajno odužili.

Nije bilo zalaska sunca, nego su nestanak svjetla i prestanak vjetra rekli Brusu da je dan na izmaku. Kovitlaci pijeskasu se smirili, samo se na oštrim ivicama pjeskovitih dina po laganom srebrnastom pomicanju pijeska primjećivalo da vjetar nije potpuno utihnuo. Išao je dalje u nadi da će naići na udolinu gdje bi se ulogorio. Uzalud je tražio. Tmina se krišom približila. Zaustavio se u zavjetrini jedne dine. Nije bilo ni vode, ni trave, ni drveta za potpalu!

- Brzi, ti si sjajan, ali ja ne znam za sebe - rekao je skidajući stvari s konja. Još jedan sličan dan obojicu će dokrajčiti. Brus je pojeo nekoliko suhih ražnjića i osušenog voća. Njegova čutura je bila poluprazna. Dobro je povukao, što mu je pokazalo koliko je bio žedan. Sunce ga je jednostavno sasušilo. Prisjetio se priča o ljudima izgubljenim u pustinji koji su dnevno mogli izgubiti pedeset funti.

Nikad ranije nije bio ovoliko umoran i iscrpljen. Zaspao je čim je legao. Nije se budio sve do zore. Kada se probudio Brzog nije bilo na vidiku, ali su zato bili vidljivi njegovi tragovi. Brzo ga je našao kako gricka jedva vidljiv žbun trave.

Vrativši se do mjesta gdje je bio ostavio sedlo i paket, Brus je bio zapanjen. Kojoti su sve prerovali. Prazni paketi ivreće bili su razbacani uokolo. Ukradeno je sve osim soli i nekoliko suhih jabuka. Brus je sjeo, obeshrabren. Prije svega, trebalo je naći vodu. još dva dana poput onog juče uništili bi i izdržljiviju životnju, a kamoli čovjeka.

Brzi nije izgubio snagu. Htio je da krene. Brus je uzjahao, potpuno siguran da mu život zavisi od konja. Prošli su šestili osam milja kroz začuđujući labirint pjeskovitih dina. Sa suncem se podigao i vjetar i već sljedećeg sata Brus se našao u istinskom paklu. Izgubio je svaki pojam o vremenu i svaki trag. Trudio se da sačuva vid. Pijesak je pržio kao da je izbacivan iz peći. Gotovo se borio da dođe do daha. Brzi je cijelog dana s mukom napredovao kao da zna gdje treba da ide. Taj sablasni dan prošao je poput more. Brus je pao s konja i ležao u pijesku. Jedva je ustao da otpije ono malo vode što mu jeostalo i opere oči. Zatim je usuo malo vode u svoj sombrero i dao konju da popije.

- Nije mnogo, stari druže. Bar će ti malo pomoći - šaptao mu je. Brzi je izgledao umoran, ali ne i posustao. Nije želio da se tu zadržava. Opet se Brus pouzdao u konja. Ako nije želio

da se odmara, Brus je znao da ga nije mogao prisiliti. Uzjahao je i krenuo. Spustila se noć. Nebo je bilo ogromna plavocrna kupola sa bezbrojnim bijelim zvijezdama koje su bacale srebrnaste trake preko pješčanih prostranstava. Bila je to nadnaravna ljepota. Zaspao je u sedlu, probudio se i opet zaspao. Na kraju je pao s konja. Spavao je sve dok mu vrelo suncenije opržilo lice.

Bio je to još jedan dan vjetra, vreline. Otpio je gutljaj vode i ostatak dao konju. Sablasti prethodnog dana danas su bileuvećane. Sunce mu je probijalo lobanju i osjećao je vrtoglavicu. Uglavnom je bio polusvjestan. Osjećao je snažni vjetar koji ga je zasipao oštrim pijeskom, vrelinu u očima, gušenje u grlu.

Da se nije spustila noć i s njom utihnuo vjetar Brus bi sigurno poludio i pao iz sedla da umre u pijesku. A konj je išao dalje i dalje i Brus se osjećao kao da ga furije gone preko pustare. Ovo mu je pokazivalo da je on bjegunac, odmetnik. Da je izložen svemu što živ čovjek može propatiti! Ovakav život nije bio vrijedan da se živi. Radije bi se suočio sa najstrašnijim neprijateljem nego ponovo kroz ovo prošao. Bilo bi bolje da se nikad nije ni rodio. Samo kada bi mogao izaći iz ovih pjeskovitih dina koje su Španci nazivali mjestom tuge i smrti.

Takve misli prepustile su mjesto boli, žeđi i gladi. Još je jedino shvatio da se mora pridržavati za jabučicu sedla. Daljina i vrijeme su prestali da postoje.

I ta užasna noć se završila u zoru, uskoro je Brzi, idući prema rumenilu na istoku, izbio na ivicu visoravni. Frknuo je. Brus je zurio, jedva shvatajući. Protrljao je umorne oči i pogledao. Daleko dolje, zeleni i zlatni kanjon otvarao se iz

široke strmine ogoljele visoravni. Skerlet, žuto i purpur miješali su se sa zelenilom. Široki kanjon otvarao se u zelenupreriju, krivudavi niz drveća i sjaj bistre vode. Daleko prema jugu Brus je zapazio krdo bizona. Na sjeveru hiljade grla stoke pasla su u širokoj preriji.

SedamDaleko ispod i duboko u kanjonu Ljana Estakada Brus i Brzi su spavali i odmarali se cijeli dan. Kasno popodne Brus

se umio u kristalno bistroj i hladnoj vodi izvora, a prije nego što je zašlo sunce, ulovio je zeca. Kasnije, ležeći uz razbuktalu vatru i ne plašeći se da bi ga neko mogao vidjeti, pitao se koja će biti njegova sljedeća stanica.

Sigurno je stoka koju je tog jutra vidio pripadala Melrouzu. Bile su mu potrebne namirnice i volio bi da sazna novosti.Nije bilo vjerovatno da je iko tu saznao za njega. U svakom slučaju, moraće da se izloži opasnosti. A možda bi mogao naći posao pod drugim imenom - barem izvjesno vrijeme. Bilo bi lijepo da opet popriča s ljudima i živi u brvnari. Kada je donio odluku, okrenuo se na stranu i odmah zaspao.

Zora je upravo granula kada je Brus izbio iz udoline uz desnu obalu potoka i krenuo prema otvorenoj preriji. Šumovitipojas, koji je označavao vodeni tok, skrivao je rančersku kuću i korale od njegovog pogleda. Osjećao se sigurnim jer ga niko nije primijetio kada je izašao iz gudure. Trebalo bi da požuri do mjesta gdje je potok presijecao cestu. Nije bilo govedana južnoj strani potoka. Prešao je dva manja potoka i primijetio da drugi teku sa sjevera. Na tom mjestu počinjao je Brazos. Kada je došao do mosta odakle je namjeravao da se približi ranču kao da dolazi iz prerije, njegove oštre oči zapazile su jahače. Odlučio je da ih sačeka. Bilo bi lijepo kada bi na ranč Melrouz ujahao u društvu.

Brus je sjahao i pojeo komadić mesa koji je bio ostavio u džepu. Zatim je sjeo da smisli kakvu će ulogu odigrati. - Možda će trajati samo sat... a možda danima - mrmljao je. Odlučio se za ulogu teksaškog kauboja, Džesija Evansa, desne ruke Čizolma, nekadašnjeg druga Bilija Kida. U

otrcanom kaubojskom odijelu Brus je upravo podsjećao na nekog sličnog. Možda bi mogao obmanuti i starog lisca Megarda! Ali ne i onog ko je vidio njegov susret sa Beltonom.

Jahači su se približili. Bila su četvorica i vodili su još dva tovarna konja. Jedan je bio Meksikanac, dugonogi vakero, tamnoput, duge kose, krupnih očiju. Druga dvojica bili su vitki Teksašani, svijetle kose, očiju boje ćilibara, potamnjeli od sunca. Nikog nije poznavao.

- Zdravo, stranče - progovorio je jedan. - Jesi li pridržavao most ili si nas čekao? - Zdravo. Mislim da sam radio to prvo sve dok vas nisam ugledao.- Gdje si se uputio?- Pa, do ovog ranča na Brazosu, ali mi se čini da bih nekako više volio da jašem u društvu. Ja sam Li Džons, iz

Uvaldea.- Jah? Od onih poznatih Džonsa? - nacerio se kauboj.- Baš mi je drago. Ja sam Serks, za drugare Teks. Ovo mi je brat Džim. Ovaj ovdje ružni hombre je Peg Simons, ali

duša od čovjeka... A ovo Huan Vaskez. Rukovali su se redom, u susretu koji je izgledao nonšalantan, ali daleko od slučajnog. Brus je slutio da su i oni željeli

podršku kao i on. Možda je oblast oko Brazosa bila na lošem glasu. Brus je uzjahao i krenuo uz Simonsa, krivonogog malogkauboja u nakinđurenoj odjeći, okruglog komičnog lica.

- Hej, Li, nisi valjda tu pušku ponio iz zabave - odmah je rekao.Teks Serks se osvrnuo. - Prokletstvo! I ja sam odmah primijetio.- Pa, čuo sam da je Brazos zbrisao Pekos sa mape - otegao je Brus. - Sudeći po vašem izgledu, čini mi se da ste prava

družina s kojom se treba udružiti.- Šta nas to očekuje? - upitao je Džim Serks oštro. - Ne znam više nego što sam čuo - odgovorio je Brus. - Nije loše među lovcima bizona. Ali, uvijek se nađe neki hombre u šipražju koji svakom zagorča život. - Ti si, znači, otud došao, ha? Odakle? - Cijelim putem. Ostavio sam Fort Vort prošlog proljeća. - Čini mi se da onda nisi čuo da Melrouz traži teksaške jahače? - Jok! To mi je novo.- U redu. Na jug je došla vijest da ovom Melrouzu ruže cvjetaju. Kraj je bogat travom i vodom. Ima mjesta za milione

goveda! Dočekaće sve stočare koji se usude uputiti ovamo. Ali ih upozorava da su se pojavili i kradljivci. - Kratko i slatko - prokomentarisao je Brus. - Jeste li čuli da se neki stočar želi udružiti s Melrouzom? - Svakako. Baskos je na putu s Crvene rijeke i goni veliko stado. A ako javimo mom stricu Džedu da je Melrouz u

redu, i on će krenuti. - Hm. I zato ste vas dvojica krenuli?- Tačno. Osim toga, želimo da se sprijateljimo sa svakim pravim hombreom. Naš četvorica imamo namjeru da se

držimo zajedno.- Fina ideja. Do vraga! Vi sigurno želite da me se otresete. Ja sam pravi hombre, iako tako ne izgledam.Svi su se na to nasmijali, što je dokazalo da se nimalo ne slažu s Brusom. Njegov izgled mu je uvijek bio preporuka i

nadao se da će biti i kada stane pred Melrouza i njegovog nadzornika Slotera. Ispalo je kasnije da je jedan šumarak, poput otoka na uzburkanom moru, zaklonio vidik prema rančerskoj kući i

okolini.- Nebesa! Neka me vrag odnese! - izletjelo je Teksu Serksu.Bio je to zaista prizor koji razgaljuje dušu svakog mladog čovjeka koji sanja o uspjehu i domu. Prizor je zanio i Brusa. - Kakve su one niske zgrade? - bio je znatiželjan Peg.- Spavaonice za radnike, ti blesane!- Prokletstvo, one ovom hombreu liče na tvrđave - uzvratio je Simpson. Zaista je to bila prava opaska. Te dvije dugačke zgrade bile su dosta odvojene, indirektno čuvajući široki prostor

ispred rančerske kuće. Kada su se jahači približili, Brus je primijetio da su spavaonice sagrađene od čvrste građe. Na širokoj

verandi protezao se dug niz vrata i malih četvrtastih prozora koji su podsjećali na puškarnice. Dimnjaci od crvene cigle izdizali su se sa stražnje strane. Veliki korali, ograđent čvrstim deblima i sjenici dopunjavali su scenu. Na ivici šumarka vidjeli su se drugi korali i ambari.

- Li, ako ti ne smeta, ja bih govorio - rekao je Teks kada su dojahali.- Nemam ništa protiv, Teks, ali se kladim da će nas ovaj Melrouz i njegov nadzornik sviju natjerati da govorimo. - Neću da se kladim. Ali, ja ću utrti put. Nekoliko vitkih jahaća dokolićili su oko južnog dijela zgrade na čijem je kraju, zaključio je Brus, bilo veliko

spremište. Povukao se iza svojih drugova, napetih čula. Visoki Teksašanin, snažne građe, ozbiljnog, suncem opaljenog lica uokvirenog grivom bijele kose, sigurno je bio Melrouz i on je stao na sam rub verande i doviknuo: - Hej, jahači! Sjašite i ulazite.

Brusu se činilo kao da je taj glas čuo juče. Prošao je kroz njega poput oštrice. Pored rančera je stajao žilav i visok sredovječni muškarac, poput kopca. Sekunde su proticale. Niko drugi se nije pojavio, na što se Brus opustio i polako spremio da istupi naprijed.

- Vjerujem da ste vi gospodin Melrouz - rekao je Teks lijeno kada je sjahao i gotovo u jednom koraku došao dozgrade.

- Da, a ovo je moj nadzornik Luk Sloter. A ko ste vi?- Pa, ja sam Teks Serks, a ovo mi je brat Džim.- Serks. Da li ste u nekom rodu sa Džedom Serksom, odozdo iz Vaka?- Džed mi je stric... Ovo je Peg Simpson, a ovo Huan Vaskez, koji s nama godinama jašu... Li, dođi ovamo... Ovo je

Li Džons, koji tvrdi da je iz Uvaldea.- Kako ste, momci? Baš mi je milo što sam vas upoznao.Pretpostavljam da ste čuli da tražim ljude? - Baš tako, gospodine Melrouz - odgovorio je Teks srdačno. - Moj stric Džed kaže da je to zov Teksasa. I on će sam

odgovoriti ako mu pošaljem povoljne vijesti.- Pa, pobrinućemo se da to učiniš. Nadam se da će ih biti više. - Beskos sa Crvene rijeke na putu je ovamo sa svojim krdom. Pretpostavljam da ima tri hiljade grla. To je tek početak,

gospodine Melrouz. Neće proći dugo i imaćete pravo društvo. - To su dobre vijesti, Serks - odgovorio je Melrouz, čije se tamno lice razvedrilo. Brusu se činilo da je čovjek

zabrinut. Dopao mu se njegov izgled. - Luk, volio bih da popričaš sa ovim momcima i da ih odmah zaposliš. Brusu nije promaklo kako su ih sitne sokolove oči nadzornika proučavale i sinulo mu je da će njega sigurno

najpomnije ispitivati. Podsjetio se kako bi Džesi Evans dočekao ove muke. Nakon što je Sloter odmjerio četvoricu kauboja, usmjerio je prodorni pogled na Brusa, od glave do pete i obratno. - Ti si od loze Džonsa, ha? Velikih Džonsa?- Da, gazda.- Iz koje porodice, dobre ili loše?- Hm, žao mi je što moram reći da sam od loših. Ali, meni nisu dali da biram. - Tačno. I ja imam neke loše rođake... I naišao si na Serkse usput? - Da, gospodine. Došao sam iz šipražja.- Je li? O tome ćemo kasnije... Gdje si nabavio tog vranca? - Pa, nisam ga ukrao - otegao je Brus hladno. - I sami vidite da nije iz Teksasa. Kupio sam ga od kauboja iz Novog

Meksika, dolje na Uvaldu.- Nisam htio biti previše radoznao - odvratio je nadzornik. - Dobar konj. Može li trčati. - Pa, nema konjokradice u Teksasu koji bi mu mogao uteći. - Želiš posao?- Da, gospodine. Volio bih da ostanem uz Serkse.-I šta umiješ da radiš? - sumnjičavo je pitao Luk. - Pa, mogu kuhati i prati suđe, cjepkati drva i kopati... i takve stvari i - otezao je Brus. - Ne bih rekao po tvom izgledu - Sloter se široko osmjehnuo.- Gazda, ne obaziri se na moj izgled - molio je Brus.- Samo nisam od onih koji može da bude sam.- Jesi li čestit? Brus je, ne trepnuvši, dočekao njegov sokolov pogled, siguran u sebe i svoje poštenje. - Apsolutno. Ali, ne vidim razloga da pričam o svojoj životnoj istoriji - odvratio je. - U pravu si. Izvini, Džons - Sloter je žurno rekao. - Samo me zanimaš, to je sve. Nisi ti obični kauboj. - Bogami, i nisam. Ko je rekao da jesam?- Pa, tvoje držanje... nešto na tebi mi kaže da si kauboj koji je svašta prošao. Znam nešto malo o porodicama Džons. I

o dobroj i lošoj lozi. Upropastio ih je rat... To ne poričeš. - Ne, gospodine. U redu je ako mi ne staneš na žulj.- Neću, Džons, u to se možeš pouzdati... Ali, svakom Teksašaninu koji je vidio život na granici ne bi promaklo da si

revolveraš.- Uzimam to kao kompliment - odgovorio je Brus, potpuno staložen. - Je li to razlog da ne mogu među tvoje ljude? - Prokletstvo, nije - izjavio je Sloter. - Džons, ne treba da ti govorim da će ovdje biti teško. Nije to manuelni rad.

Nego oštro jahanje, pucnjava. Shvataš?- Odgovara mi. Zato sam ovdje.- U redu. Koliko tražiš?

- Ništa posebno, glavno je da imam hranu, čizme i pantalone kada mi ustreba. - Vidim da su ti čizme već sada potrebne. Gdje si pokupio to crveno blato? - Mora biti na Crvenoj rijeci, gazda.- Pa, momci, kako biste željeli da se smjestite? - upitao ih je Sloter.- Gazda, ako nemaš protiv, mi bismo se držali zajedno,odgovorio je Teks Serks.- Tako sam i mislio. I to se uklapa u moju ideju da budete posebna družina.- Šta znači posebna družina? - Mi imamo nekoliko družina. I nemam namjeru da vas ubacim u neku od njih. Želim malu grupu koja danas može

biti ovdje, a sutra negdje drugo. Snažni jahači, tragači, spretni sa revolverom. - Uh! Nećemo, znači, skupljati goveda? - Je li ovaj Vaskez tragač? - Najbolji u Teksasu - dobio je kratak i brz odgovor.- Da li iko od vas zna da kuha?- Ako je nužda, može Simpson.- Mogu vraga. Ali, hoću kada dođe red na mene. - Dogovorite se. Smjestite se u dvije sobe, uzmite hranu u spremištu i budite spremni za naređenja. Nadzornik je otišao u spremište u kome je, kako je Brus primijetio, bilo i mjesta za kancelariju. Melrouz je već bio

tamo.- Pa, drugari, bacajte sedla - nasmijao se Teks.Sobe su bile prilično velike, u svakoj su bila po četiri ležaja, po dva uz suprotni zid, jedan iznad drugog, sto, stolica,

lampa, ognjište, umivaonik i ogledalo.Brus je otišao po svoje sedlo i stvari da bi ih smjestio u sobu koju će dijeliti sa Pegom. Dok se raspakivao, Peg je

posrćući ušao u sobu i sa uzdahom bacio stvari na pod. Brus se nacerio i uzevši dvije kante s klupe izašao vani po vodu, sve više zadovoljan povoljnim razvojem situacije. Cilj mu je bio da dobro pazi i prvo vidi svakog čovjeka, koliko je to bilo moguće. Uzeo je obje kante u lijevu ruku i krenuo s verande.

Iznenada je vidio Triniti na vratima. Ispustio je kante, zinuo... Triniti je čula zveket i vidjela Brusa u istom trenutku kada je stavio prst na usta da joj da mig da ćuti. U posljednji čas je prigušila krik i uspjela da se prisili da ne potrči dok je išla prema njemu. Nastojeći da zadrži mir i dalje igra svoju ulogu, Brus je skinuo šešir i glasno rekao;

- Zdravo, gospoja, ja sam Li Džons iz Uvaldea, jedan od novih ljudi gospodina Melrouza.- Brus - prošaputala je Triniti boreći se da zadrži suze i radost što ga vidi. - Šta radiš ovdje? - Mogao bih da tebe pitam isto, Triniti - tiho je odgovorio. - Ali, sada ne mogu razgovarati. Dođi večeras kod kanjona

sjeverno odavde. I da znaš, zovem se Li Džons.- Drago mi je što smo se upoznali, Li - rekla je Triniti glasno i umilno. Uspjela je da se osmjehne prije nego što je

nestala.Brus je odlagao povratak. Isprao je kante i ponovo ih napunio, a onda otpio podug gutljaj. Bila je to voda sa izvora

Brazosa. Kada je ponovo podigao pogled, Triniti je upravo ulazila u spremište, a Peg Simpson, natovaren zavežljajima,jurio je kao da ga neko goni.

Kada je ušao u njihovu sobu, Brus je zatekao Pega kako kleči kao opčinjen pred gomilom vreća koje je ispustio. - Li, jesi li vidio onu krasoticu? - upitao je.- Šta?- Hej, čovječe! Onu curu. Gazdinu kćerku. - Oh, jesam. Vidio sam je tamo - odvratio je Brus, jedva potiskujući vlastito čuđenje dok je spuštao kante. - I to je sve?- Sve? Naravno.- Neka ti je bog na pomoći! Sada znam da nisi kauboj s granice. Svejedno, drago mi je što nisi ženskaroš... Li, ona mi

se osmjehnula. A Sloter je rekao: "Triniti, ovo je moj novi čovjek, Peg Simpson."... Li, dopao sam joj se. - Baš imaš sreće. I kažeš da je to kćerka velikog gazde? Pitam se ima li još koju. Brus je izašao, zamišljen. Zašto je Triniti bila na ranču Melrouz? I zašto su je zvali gazdinom kćerkom? Jedva je

čekao da se spusti noć. Ušavši u spremište, Brus se raspitivao gdje da nađe drvo za potpalu. Sloter je sjedio za stolom sa Melrouzom.

Nadzornik se od srca nasmijao nakon što je nešto rekao nasmiješenom Melrouzu. I Triniti, koja je stajala iza njega, takođe se osmjehivala.

- Šta da ti kažem? - pitao je nadzornik. - ... a, ti si, Džons. Šta tražiš?... Drvo, ha? Pa, to ne držimo ovdje. Ako otvorišstražnja vrata svoje spavaonice, naći ćeš gomilu drva.

- Hvala, šefe - odvratio je Brus pomalo zbunjen zbog nadzornikovog raspoloženja i upravo se okrenuo da pođe kada ga je pozvao Melrouz.

- Luk, da ovo završimo... Triniti, ovo je Li Džons, još jedan od mojih novih ljudi... Džons, upoznaj se s mojomkćerkom.

Stojeći iza leđa nadzornika i oca, Triniti se zanosno osmjehivala, puna nade i očekivanja. Željela je da ga ovi ljudi zavole. - Drago mi je, gospodine Džons - rekla je.

Brus je zaboravio na svoju ulogu, pa se duboko naklonio skinuvši šešir. - Gospođice, veoma mi je drago što smo se upoznali. - Natraške je krenuo na verandu. Napolju je zastao ugledavši oblake prašine daleko na putu. Zatim je povikao: -Drugari, izlazite. Konji, iz drugog pravca.

Simpson je izašao na verandu odmah iza Teksa. Svi su zurili prema sjeveru, očiju uprtih prema pridošlicama. - Pet jahača. Pa, sve zavisi ko su.

- Ha! Teks, dovoljno si rekao - primijetio je Brus hladno.- Momci, držite se podalje od ovog. Možda to nije niko važan. Peg, ne mršti se.- Li, znao sam da si jedan od onih što ih neko traži - rekao je Serks ozbiljno.- I ja, Teks. Oči mu nikad ne miruju. Uši su mu napete kao kod zeca - dodao je Peg istim tonom. Brus je iskoristio trenutak. - Žao mi je, momci. Pročitali ste me. Kunem se da nema razloga da ne budemo drugari. - Pa, to mi je dovoljno - rekao je Peg odlučno. - Šta ti kažeš, Teks? - Mislim isto što i ti. Hajde, ulazi, Li. Mi ćemo odmjeriti ovu družinu. Brus je ušao u sobu, zavrnuo rukave i počeo da obavlja posao koji je započeo. Čuo je kauboje kako polako idu prema

spremištu i Serksa kada je rekao: - Gazda, dolaze jahači. -I Sloterov razdražljivi odgovor: - Pa, šta onda? Valjda nisi očekivao Komanče? Jahači uvijek dolaze. - I Melrouzov odgovor: - Ostani unutra, Triniti.

Brus je otvorio stražnja vrata i bio je prijatno iznenađen ugledavši usku verandu sa policama s obje strane i uredno složene cjepanice. Unio je drva i zapalio vatru i stavio vodu za kavu. Udaranje kopita, škripa šljunka i glasovi privukli su gado prozora. Bio je napet.

Petorica jahača poredali su se ispred grede za vezanje konja. Brusu je bio dovoljan jedan pogled da se opusti. Nije nikog od njih poznavao. Sloter je izašao da ih pozdravi. S mjesta Gdje je stajao Brus nije mogao da vidi Melrouza ili nekogdrugog Teksašanina.

- Zdravo, Stjuarte - otezao je nadzornik - što ne sjašeš?Visoki jahač, neobrijan, prodornih očiju, a ipak pristao, izvadio je ugaslu cigaretu koju je držao u ustima. - Neću

danas, Sloteru. Samo sam donio vijesti Melrouzu.- Od koga? - oštro je upitao Sloter.- Od našeg gazde. Barnkasla. Od koga bi drugog?Barnkasl! Znači da nije ubio Beltona, pomislio je Brus zapanjen i razočaran. - Pa, da Čujemo - rekao je Sloter. - Reći ću Melrouzu. Sloter je pozvao rančera da izađe. Teški koraci odjeknuli su na verandi. Kroz pukotine između greda u zidu Brus je

čuo Trinitin tihi glas, pun upozorenja ali nerazgovjetan. U sljedećem trenutku pojavio se rančer, nadvisivši malog nadzornika. Naizgled je bio hladnokrvan, ali je Brus naslućivao da sav gori. Otrovana krv je ključala između Barnkasla i Melrouza. Zašto ga nije dokrajčio u Mendlu?

- U redu, Stjuarte. Hajde, govori, ali budi kratak i jasan - rekao je rančer. Otkud znam da si ti Barnkaslov glasnik? - Melrouze, moraćeš v jerovati mojoj riječi. I da sam više nego njegov glasnik. - Nadzornik, desna ruka i šta još? - zajedljivo je upitao Sloter.Stjuart je prezrivo pogledao malog nadzornika i nije ga udostojio odgovora. Brus, cijelog života navikao da sreće

pokvarenjake, ovog je sagledao kao da je providan. To je bio snažniji čovjek od Beltona. - Baš me briga šta si ti, Barkaslu. Ispijuni šta ima da poručiš. - Zadržite svoje konje - odgovorio je ovaj drsko. - Ovo je vaš pogreb, a ne moj.- Vjerovatnije je da će biti Barnkaslov - odvratio je rančer plaho. - Zato mi je gazda dao ovaj posao - možda da spasim mnoge od pogreba ... Prije svega, Barnkasl traži konačan

odgovor o predlogu za ortakluk.- Ništa od toga. Ne želim se petljati s njim pod njegovim uslovima. Gdje je pet hiljada grla za koje sam mu dao novac

da ih kupi?- To krdo je na putu. A put je dug.- Zašto ti i tvoj i ljudi niste ostali tamo da krdo dovedete?- Radimo po naređenju Barnkasla. Linden, koji mu je prodao, pristao je da goni stoku. - Stjuarte - rančer se jedva suzdržavao - ne želim biti nerazuman. Žao mi je, ali više ne vjerujem. U Dodž Sitiju, gdje

sam posljednji put vidio Barnkasla, tražio sam novac koji sam mu posudio. Rekao je da je s njim platio goveda. Tražio samod njega da ode u banku i uzme novac. Izvlačio se. Onda sam ja sam otišao u banku. Nisu poznavali Barnkasla. Napustio sam Dodž, a on je krenuo za mnom. Možeš mu poručiti da neću da slušam nikakve predloge sve dok goveda ne dođu ovdje ili dok mi ne vrati novac.

- Melrouze, sve mi se čini da bi mogao izgubiti i stado i novac - Stjuart je drsko rekao. - Šta! - povikao je rančer dok mu je rumenilo oblijevalo vrat i lice. - Čuo si me. - Jesam. I počinjem da shvatam igru. - Melrouz se vratio u spremište. Stjuart je pripalio novu cigaretu. Bio je staložen i očito je radio onako kako mu je rečeno. Koliko je Brus znao

Beltona, uveliko se promijenio čim je dozvolio da mu Stjuart bude posrednik. Ostala četvorica su lijeno sjedili na svojim konjima, pušeći, ali očito oprezni i spremni na sve. Nisu to bili mladi kauboji i njihova lica su jasno otkrivala grubost i zrelost.

- Sloteru, da li se tvoj gazda ohladi nakon gužve i onda malo pribere? - interesovao se Stjuart.- Uglavnom - odvratio je nadzornik. - Ali, ovog puta, sumnjam da će se tako desiti. - Pa, možeš li ga ti urazumiti?- Naravno da mogu kada vjerujem da to ima smisla.- Ovo ima smisla, Teksašanine - odgovorio je ovaj drsko.- Barnkasl nije čovjek od koga treba praviti neprijatelja. S njim je moja družina, četrnaest ljudi. Ljudi sa indijanske

teritorije i iz Misurija koji nimalo ne mare za Teksašanine. Melrouz je ovdje sam, a vodi pedeset hiljada grla. Barem će imati toliko dok mu se na kosti ne navali banda kradljivaca. Gotovo su zbrisali njegove ljude u Maloj Vičiti. Pa, na ovako velikom i slobodnom prostoru može izgubiti.svu stoku. Potrebni su mu Barnkasl i njegovi ljudi. Ako si pametan, ubijedićeš

ga da zaboravi na sve nesporazume s mojim gazdom i uortači se s njim... Jesam li jasan, Sloteru? - Svakako. I ni jedan Teksašanin nikad nije bio izazvan, a da nije uzvratio istom mjerom. Da poznaš Teksašanine,

nikad ti takve riječi ne bi prešle preko usta. A sada briši, gospodine Stjuarte, i ti i tvoja družina! Brusu je bilo jasno da je Stjuart jedva prikrivao zadovoljstvo zbog razdora koji je unio. Očito je Beltonov čovjek

mućkao nešto u svoju korist. Ne oklijevajući, Stjuart se obratio svojim ljudima. Okrenuli su u pravcu odakle su i došli. Sloter je ušao u spremište. Teks Serks i Simpson su gledali Brusa zažarenih očiju.

- Li, jesi li ono čuo? - pitao je Teks. - Svakako.- I? I šta ovo znači za nas, sreću ili nesreću? - Sreću za Melrouza - odgovorio je Brus sigurnim glasom. Brus je stao na prozor. Izgledalo mu je da mu se pružila velika prilika. Da li je smio reskirati kada je znao da bi

mogao ugroziti vlastitu sigurnost? Kapetan Megard svakog dana može ovdje banuti. I uletjeti u vruću situaciju. Zbog Melrouza Brus se nadao da se rendžeri neće skoro pojaviti. Da li je igru vodio Belton ili onaj lukavi Stjuart? Brus je bio sklon vjerovanju da je ovaj drugi inicijator. Beltona su varali, baš kao što je on varao Melrouza.

- Hajdemo - pozvao je Simpson. Brus se pridružio svojim drugovima za stolom. Jelo je bilo ukusno, a svi su biligladni.

Ali, zaključio je Brus, to nije bio razlog šutnji. Nakon što su jeli, Teks je progovorio. - Pa, Li Džons, zašto si rekao da je sreća za Melrouza što smo dojahali?

OSAMBrus je polako motao cigaretu, popravio sombrero i zagledao se u Teksašanina.- Teks, mislim da bih ja prvo trebao da postavljam pitanja? - rekao je.- Svakako. Doći ćemo i na to. - Prije nego ikog od vas upitam, reći ću vam da znam da je Melrouz prevaren i pokraden... i ako se mi ne umiješamo,

biće ustrijeljen u namještenoj svađi ili iz zasjede. Njegova četiri druga su ga ćutke posmatrali. Onda je Peg Simpson duboko udahnuo, vakero je nešto prošištao, Džim

je otvorenih usta zurio u Teksa, koji je vibrirao poput igle na kompasu.- Prokletstvo!... Li, možeš li to dokazati?- Da. Barnkasl nije pravo ime stočara za kojeg Stjuart kaže da mu je gazda. A ako jeste stočar, to je onda nedavno

postao. On je odmetnik, onakav kakav se samo na Zapadu može sresti. Opasan. Varalica. On i ova Stjuartova družina suopeljušali Melrouzovu stoku. Na hiljade! Sada nije važno otkud znam... A što se tiče Stjuarta, mislim da mu to nije pravo ime. Kladim se da ćemo, prije ili kasnije, saznati da je jedan od velikih kradljivaca stoke iz Novog Meksika ili Kolorada. I u stanju je da obavi svaki prljavi posao. On vodi glavnu riječ. Očito je da želi da baci kost između Barnkasla i Melrouza. Onda će pokrasiti mala stada prema sjeveru i zapadu i tek onda krenuti u pravu akciju. Stjuart ima namjeru da radi brzo. Da do proljeća očisti ovaj ranč.

- Ha! Jasno k'o na dlanu - primijetio je Serks kada je Brus završio.- E, pa - nastavio je Brus - hoćemo li s ovim upoznati Melrouza i Slotera? - Nećemo. To ne bih sada savjetovao - Serks je bio odlučan. - Pričekajmo. Možda ćemo uspjeti da navučemo Slotera

da bude uz nas iako ne zna sve. On je lisac s granice. Neka nas nanjuši. Možda će Barnkasl uskoro dojuriti, a to će, bogami, biti gadno za njega.

Petorica ljudi su se složili baš kada je Melrouzov mlađi sin Džek ušao kod njih. Bio je to simpatičan šesnae-stogodišnjak koji nije krio svoju sklonost prema kaubojima. Nosio je i revolver. On se Brusu odmah svidio. Bio je siguranda bi mu uskoro mogao biti koristan. - Otac se zabrinuo zbog onog posla s Barnkaslom - odmah je počeo. - A Luk je ljut kao ris. Tata se plaši da on ne prenagli. Luk je želio da vas pošalje da nađete dokaz da Barnkasl nije onaj za koga se izdaje. Ali je tata rekao da sačeka.

- Auh! Džek, ti ćeš biti od velike pomoći - rekao je Teks zamišljeno, značajno pogledavši Brusa. - Bi li nam rekao šta ti misliš o Barnkaslu?

- Prokletstvo. Odmah bih ga ščepao. Mrzim tog hombrea. - Džek je bio uzbuđen. Suton se polako spuštao, a Brus je jedva čekao da pođe i vidi Triniti. Ustao je nehajno i najavio da će malo prohodati. - Neću te čekati, Li - nacerio se Peg. Brus je tiho osedlao konja i, pazeći da ga niko ne primijeti, odjahao pravo prema kanjonu strepeći da Triniti neće doći,

a strepeći i zbog vlastitih emocija. Dok je jahao kroz kanjon, njegov Brzi je frknuo i zanjištao dobivši odgovor. Srce mu je poskočilo od radosti. Ubrzo je vidio Triniti pored jednog stabla. Skočio je iz sedla prije nego što se Brzi zaustavio.

Poletjeli su jedno drugom u zagrljaj i više ništa nije bilo važno. Činilo mu se da mu je ovaj susret nagrada za sve godine bez Ijubavi, za bijeg, za sva odricanja. Triniti je zagnjurila glavu na njegove grudi i plakala. Ubrzo je obrisala suze ipogledala ga.

- Triniti. To si stvarno ti. Objasni mi prije nego što pomislim da sam poludio. Otkud ti ovdje?- Oh, imam mnogo toga da ti pričam. Hajde, sjedimo ovdje. Triniti ga je uzela za ruku i povela do stijene pokrivene mahovinom.- Trin, da li te je neko pratio?- Ne. Niko ne zna da sam ovdje.Brus se naslonio na kamen snažno prigrlivši djevojku.- Bruse, da li se sjećaš onog dana... na putu pored rijeke, blizu Spenserovog ranča... kada si dojahao za Barsom,

zamijenio s njim odjeću, uzeo njegovog konja i... novac? - Da li se sjećam! - rekao je Brus gorko. - Kada bih barem mogao zaboraviti! - Bruse, ja sam bila sakrivena u grmlju i sve sam vidjela i čula. - Znači... ti znaš istinu o Barsu? - Da, znam. On je bio razbojnik, a ne ti. On je bio jedan od Beltonovih ljudi. Ti si odjahao preko rijeke.- Vidim da si stvarno bila tamo - rekao je polako, duboko uzdahnuvši.- Ti si na pleća uzeo Barsov teret i ostavio ga da se oženi sa mnom jer si mislio da ga volim i da je u pitanju moja

sreća. - Da, to sam mislio.- A i ti si ga volio.- Jesam!- A učinio si to i zbog majke jer je njen miljenik. - Ja... ne mogu to poreći, Trin. - Bila sam toliko zapanjena onim što sam vidjela da nisam mogla da te pozovem. I onda si ti otišao. Postao bjegunac.

Bez razloga.- Kako to misliš?- Pa, pogriješio si kada je riječ o meni. Ja sam već bila zaključila da volim tebe. Odlučila sam da krenem za tobom i

da te nađem. Željela sam... da... da te vratim. Da kažeš istinu... da natjeraš Barsa da prizna zločin. Ako ne bi pristao da se vratiš, ostala bih s tobom zauvijek.

-Čista ludost, Trin. - Pa, ludost ili ne, to mi je bila namjera. Sve sam zapetljala. Trebala sam da ispričam u Denison u prije nego što sam

otišla... da im kažem da si nevin. Sada je možda prekasno... kada bi se vratio. Imam loše vijesti, Bruse.- Auh!- Bars se vratio piću i kockanju. Mrtav je, Bruse. Ubijen je u kartaškoj igri. - Zaboga! - prošaptao je promuklo.Triniti ga je nježno zagrlila.- A... majka? - jedva je procijedio.- Ne mogu reći da mi je žao zbog Barsa. Tvoja majka je propala - rekla je drhtavim glasom. - Kada bi se sada vratio,

osim ako bi mogao da dokažeš nevinost, ona ne bi mogla izdržati. Možda bi nastradao prije nego što bi išta mogao učiniti. Ipak, ima bar nešto dobro u svemu. Spenserovi su prihvatili tvoju majku. Sada je s njima.

- Auh... to je bar dobro... Strašno mi je zbog Barsa. I zbog majke... A moglo se to i očekivati. - Zastao je. - Trin, prije nego što išta dalje odlučimo, ispričaj mi o sebi. Gdje si bila, kako si došla ovdje, zašto si ovdje?

Triniti mu je ispričala o svom putovanju iz Denisona do ranča Melrouz, o Lajdžu Teneru i kapetanu Megardu i kako je saznala da je kćerka Stiva Melrouza.

- Oh, Trin, to je divno. Jedina sretna vijest otkako sam odjahao - prigrlio ju je, a onda je naglo odgurnuo. - Trin, nemožemo ovako nastaviti.

- A zašto?- Jer sam žigosan. Glava mi je ucijenjena. Ti si kćerka bogatog rančera. Imaš korijene... porodicu... Ne želim da te u

ovo uplićem. Ne bih ni da si ostala Triniti Teksas Spenser. - Ne bi ništa o tome govorio da me voliš... a čini mi se da je tako. U blijedoj svjetlosti mladog mjeseca Brus ju je gledao kao zanesen. Dobro se sjećao male plave glavice, vitke ali

snažne figure i nožica u mokasinama, valovite kose spletene u pletenice. Izrasla je u istinsku ljepoticu. Njene tamne oči gledale su ga s čuđenjem i radošću i tugom. Iznenada je shvatio koliko je voli.

- Ne možeš poreći, Bruse. - Osmjehnula se. - Moramo napraviti plan, otići. Imam mnogo ideja. Brus se odmaknuo od nje i ustao. Triniti je i dalje sjedila. Misli su mu bile obuzete prostranstvom Teksasa, Zapada, a

kako je ipak postao mali. Kvejd Belton, Barnkasl i Melrouz, Trinitin otac. U jedno je bio siguran. Belton neće dugo živjeti ako ga Brus ponovo sretne. Melrouzove nevolje će prestati. Onda će krenuti opet, sam. Ali, to mora sakriti od Triniti.

- Trin, reci mi nešto više o ovom ranču. - Tata ima nekoliko družina između Brazosa i Velike Vičite. To je najbolja zemlja u Teksasu. - A šta je s kradljivcima?- Govorka se o krađama. Tata kaže da nije ništa ozbiljno. - Možde biti ozbiljnije nego što misli. A šta je s tim tipom Barnkaslom?- Oh! Čuo si za njega? - Više nego što možeš i sanjati. Čuo sam Stjuarta dok je razgovarao s tvojim ocem i Sloterom. - Trebalo je da postanu ortaci. Ali, od toga neće ništa biti. - I šta je Melrouz mislio ko je on?- Barnkasl je tvrdio da je veliki stočar, da ima jedan ranč u Kanzasu a drugi preko granice, u Novom Meksiku. - Jesi li ga vidjela?- Samo iz daljine. Zašto se toliko interesuješ za njega?- Gdje je on sada?- Napustio je ovaj kraj prije mjesec dana. Odveo je svoje jahače. Prije nekoliko dana došao je glasnik. Barnkasl je bio

ranjen u Mendlu. Ali, zašto... zašto? - Da li je glasnik rekao ko je pucao na Barnkasla?- Mislim da nije. Inače bi nam tata da išta zna rekao. - Trin, ja sam pucao na Barnkasla. Bio sam toliko uobražen da sam vjerovao da nikad ne moram pucati dvaput u istog

čovjeka... Barnkasl je Kvejd Belton. - Oh! Nije... - povikala je i ustala.- Jeste, i sljedeći put neću promašiti. Stavila je ruke na njegove grudi.- Zar mora biti drugi put?- Bojim se da mora, Trin.- Šta si to postao? Revolveraš? Bijesan si što ga nisi prošli put pogodio. Oh, znam da te izazivaju... Ali, zašto ne

bismo otišli... zajedno?- Ni govora. Krenuli bi za tobom.- Bruse, ti bi se mogao vratiti istim pravcem kojim si došao. Donijela bih ti ,sve što ti je potrebno. Našli bismo se u

Novom Meksiku. Mogli bismo u Arizonu. Niko nas ne bi našao.- To sam već oprobao, Trin. Barnkasl... Belton i Stjuart moraju biti zaustavljeni. Opasni su poput zvećarki. Iako je

tvoj otac veliki, potrebna mu je pomoć. - Oh, ti tvrdoglavi čovječe - povikala je bijesno. Brus se nije obazirao na njene riječi. - Biće to onda ista stara priča - rekao je. - Prvo male krađe, onda veća i na kraju

najveća i Melrouz će biti upropašten a Belton ili Stjuart, ako stvarno radi na svoju ruku, nestaće da bi isto ponovio na nekom drugom mjestu.

- I ti misliš da ga možeš spriječiti? - Moraću. Triniti ga je zamišljeno posmatrala. - Žao mi je što sam izgubila glavu. Bila sam sebična. Mislila sam na tebe... i na

sebe. Ti si u pravu. Kako misliš da zaustaviš Beltona? Ne možeš krenuti za njim. Nikad nije dokazano da je bio upleten upljačku banke u Denisonu. Može otići gdje mu je volja. Ti ne možeš.

- Ne znam šta da radim. - rekao je Brus. - Trin, ako ti obećam da ću odjahati kasnije... da se nađemo... kada se situacija smiri, da li bi prihvatila da ostanem da pomognem tvom ocu?

- Oh, da, da, da - vikala je, ponovo se privijajući uz njega. - Ali, obećaj. Oboje ćemo paziti. Ako dođu rendžeri ili neko drugi ko te zna... otići ćemo. Ti ćeš otići i ja ću krenuti za tobom.

Brus nikad nije mogao shvatiti kako je mogao gledati ovu neukrotivu djevojku u oči i lagati joj. - U redu. Dogo-voreno. - Pomilovao ju je po kosi. - Ti si divna djevojka.

- Ako sam divna, zašto me ne bi nagradio?- Jesi. Ali, sve zlato na svijetu ne bi bilo dovoljno. - Ne želim zlato. Želim da budem voljena. Za trenutak zaboravi da

si Brus Lokart. Mili, hoću da me ljubiš... da nadoknadiš sve ono propušteno... sve od Denisona kada nisam mogla da se odlučim.

Brus ju je držao u zagrljaju i razmišljao o tome kako će i ovo morati da prođe. Kako će prevariti Triniti i otići. Da li će biti dovoljno snažan da to i učini?

- Bruse, moram sada da idem.- Otpratio ju je od udoline do ivice šumarka gdje je Triniti ostavila konja. Pogledala ga je.- Bruse, upamti... kad god vidiš da te ovako gledam, znaj da ti govorim koliko te volim.- Upamtiću - odgovorio je ozbiljno. - Mučo grande, kabalero - rekla je i stopila se sa sjenama.

DevetSljedećeg jutra petorica drugara su doručkovali u Brusovoj sobi kada se pojavio Sloter i rekao Brusu da povede Džeka

Melrouza u lov na jelena.- Na jelena? - čudio se Brus. - Da. Ali, ne propusti ni tragove, stoku, jahače... Jasno? A treba nam i malo divljači. Ovo naređenje značilo je odlazak do pašnjaka iz korala. U velikim ograđenim livadama bilo je više od tuce odličnih

konja. Mladi Džek je vodio dva dugonoga mustanga. Jedan je bio šarac koji je odmah zapeo za oko Brusu.- 'bro jutro, Li. Evo tvog konja za danas. Pripada Trin. Želi da ga malo razgibaš.- Uhhh... Pravi je ljepotan... Reci mi, sinak, kako si smislio ovaj lov - upitao je Brus.- Trin. Ona vodi ovaj ranč, i to ne smiješ zaboraviti. Ona je poželjela divljač i ubijedila Luka da me ti pripaziš. - Pa, Džek, mi ćemo potražiti i nešto više od jelena. - Šta, na primjer? - upitao je mladić dok su mu oči svjetlucale od uzbuđenja. Sloter želi da malo pogledamo i stoku i tragove, jahače. Džek je utrčao u spremište da uzme pušku, dok je Brus od Teksa uzimao hranu. - Li - rekao je - kazao sam gazdi da

ću krenuti za tobom, a on mi je odgovorio da ostanem ovdje. Šta ti misliš o tome? - Želi da neko od nas uvijek bude ovdje - odvratio je Brus naglasivši riječi. - Uh! Ali, dopada mi se to. Igrajmo ovu igru kao da su Komanči u zasjedi. Džek i Brus su zašli u šumarak, prešli su brzu rijeku i uspeli se na drugu obalu. Bili su pola milje od podnožja velikog

grebena koji se visoko uzdizao.- Džek, ja ću krenuti ovim šumarkom, a ti izađi na čistinu. Idi polako, dobro gledaj okolo i povremeno zvizni da bih

znao Gdje si.Razdvojili su se i Brus je krenuo polako preko čistine i onda između drveća. Zečevi su mu pretrčavali ispred nogu. U

daljini je čuo kliktanje ćurana. Jednom je zapazio srnu i lane. Ima ovdje dosta jelena i odlučio je da to prepusti Džeku. Bilo je pravo miholjsko ljeto, sparno, melanholično, uz cvrkut drozdova i grlica, sanjivost i tromost šume u kasnu

jesen. Brus je sve to snažno osjećao. U tom trenutku jedva da je i vjerovao da živi. Triniti mu je mahala. Nije se plašila što će njen brat naslutiti da joj se dopada novi jahač. Voljela ga je. Svoje snove o budućnosti gradila je oko njega. Bila je mudra koliko i lijepa. Već je dosta pripomogla da njen otac i brat, i stari nadzornik steknu povoljno mišljenje o njemu. Brus je žudio da i on sanja s njom, da gradi dvore, ali se nije usuđivao.

Njegova razmišljanja prekinuo je pucanj iz puške i onda zvižduk. Brus je upravio mustanga prema čistini. Nije brzo pronašao svog malog druga, ali kada ga je napokon otkrio, stajao je nagnut iznad ubijenog jelena.

- Dobar pogodak, sinak. Nije ti trebalo dugo. Dovedi konja i donesi konopac dok ja sredim ovog mužjaka... Ondaćemo ga objesiti.

Ubrzo su oderali jelena i objesili na granu. Tada su odjahali prema jugu, zadržavajući se u šumarku. Brus je primijetio crnog medvjeda na nizbrdici. I on je vidio njih i krenuo kroz grmlje. Nekih deset milja od ranča došli su do zone gustog šipražja. Brus je zaključio da nekih pet milja dalje počinju prave šiprage u kojima su se godinama sastajali divljaci, odmetnici, lovci na bizone, a sada i konjokradice.

Otprilike stotinu milja prema jugu, Brus je lovio bizone i između te oblasti i najdalje tačke do koje je stigao pružala se najgrublja i najdivljija zemlja u Teksasu. Bilo je u izobilju vode, trave i divljači, zatim drveća koje je zaklanjalo šipražje i nudilo skrovišta za bande odmetnika, šipražje na Rio Grandu, za koje je čuo, sigurno nije bilo nepristupačnije od ovog ovdje.

- Džek, ti imaš durbin. Popnimo se do one visoke tačke i pogledajmo uokolo - predložio je Brus. Ostavili su konje u podnožju nizbrdice i počeli da se uspinju. Stijenje, oborena stabla, žbunje, usporavali su njihovo

napredovanje, ali ipak su se nekako popeli do cilja, na nekih pet stotina stopa visine.- Oh, kakav vidik! - uskliknuo je Brus.U ovom šipražju tekli su potoci poput niti, jureći prema mjestu gdje su se spajali i činili rijeku, čija je tamna linija

blijedjela u purpurnoj veličini. Stoka za koju je Džek tvrdio da pripada Krugu M vidjela se daleko na jugu Brazosa. - I tata ih nikad nije doveo ovdje - dodao je dječak oštro. - Pa, mogu ostati i tamo - primijetio je Brus zamišljeno. - Uzmi durbin i malo bolje zagledaj.Nakon što je dobro osmotrio okolinu, Džek je durbin dao Brusu. Ugledao je nešto crno, ali nije bio siguran da li je to

stoka ili nešto drugo.- Na jugu moramo tražiti stoku i... nevolju... Nebesa, kakva priroda! Momče, izvidnik bi odavde mogao osmatrati

prema onom šipražju i na pedeset milja daleko.Pojas zelenila uz ovaj dio bio je miljama širok, a u to se nije računalo drveće koje je raslo u klancima. Ljano Estakado

uzdizao se više prema zapadu, dalje nego što je to pogled mogao doseći, a nazupćene i obrasle strmine povećavale su njegovu divljinu. Brus nije imao vremena da uživa u ljepoti prizora. Počeo je da proučava otvore klanaca i sive površine koje su se širile iz njih. Nekih pet milja dalje opazio je stado u začuđujuće velikom broju, nekoliko zalutalih bizona i dva odvojena stuba dima, jedan je dolazio iz klanca a drugi iz jednog od brojnih šumaraka. Ništa ne govoreći, vratio je durbin Džeku, koji je počeo dugo i pomno da gleda uokolo. Brus je znao da je momak naišao na nešto što može biti i pogrešno a i ne mora.

- Li, kladim se da dvije grupe kradljivaca odvode manja stada stoke prema jugu i istoku.- To je obavještenje vrijedno jednog Slotera ili Serksa.- Sigurno si čuo da ima mnogo stočara u donjem toku Brazosa. - Da li bi Teksašani jeftino kupovali stoku ne postavljajući pitanja? - Neki od njih bi. Li, ko li je ono zapalio vatru?

- Svako. Ali mi ćemo saznati. Imam osjećaj da je to logorska vatra. - Dobro su sakrivene. Li, hajdemo. Prezalogajićemo usput i onda natrag na ranč. - Želim da ovdje dovedem Serksa i njegove ljude prije nego što krenemo dalje.Ubrzo su bili na putu kući. Brus je propustio nekoliko prilika da pogodi jelena kako ne bi opteretio svog konja. Džek

je stalno pričao. Bio je vedar, okretan, ukratko drag momčić Sredinom popodneva, nekih pet milja od ranča, razdvojili su se sve dok nisu došli do mjesta Gdje su ostavili mrtvog jelena. Brus je pomogao Džeku da podigne truplo na konja. Napovratku, Brus je opazio jato divljih purana i ubio dva mužjaka koji su trčali uokolo.

- Hej! Ja još nisam uspio da ubijem ćurana koji trči - Džek je bio zadivljen. - Samo polako, Džek, Potrebno je da izabereš onog pravog. Nikad ne pucaj na onog koji juri gore-dolje... Hej!

Pogledaj. Neko je čuo hice. - Gdje?- Pa, to je tvoj a sestra! Kako samo juri!- Trin može i brže. Li, ona ne bi jurila iz čista mira. Nešto se desilo! - Nadam se da nije. Viđećemo. Sreli su se na čistini, pola milje od ivice šumarka. Brus je posmatrao djevojčino lice, tražeći potvrdu za svoju bojazan.

Srce mu je bilo teško kao olovo. Izdale su je oči. Brus je ćutao, ali je zato Džek bio nestrpljiv. - Trin, nešto se desilo? - Nije. Samo sam htjela da izjašem... da vam krenem u susret... i da porazgovaram s Lijem - odgovorila je, gotovo bez

daha.- Sa Lijem? - zviznuo je Džek.- Li je stari... prijatelj kojeg sam srela u Vaku... kada sam bila tamo... sa tatom.- Nisi mi rekla.- Džek, nemam vremena da... sada... objašnjavam. Ali, hoću... kada dođemo kući. Hoćeš li poći naprijed... - Hoću, Trin. Ne brini zbog mene. Li i ja smo drugari - odgovorio je Džek ozbiljno i krenuo ispred njih. - Danas su četvorica rendžera dojahali na ranč... da se raspitaju... o Brusu Lokartu! Iako je nešto slično očekivao, Brus se trgnuo. Dlanovi su mu bili mokri od znoja. Krv mu je uzavrela. U trenu je

ponovo bio progonjeni bjegunac. San o ljubavi ove djevojke, nadanja, sve je izblijedjelo pred žestinom instinkta da se bori,ubije, da bježi.

U mahnitosti bijesa i oluje koja ga je zahvatila jedva je i osjećao djevojčinu ruku na svojoj. Ipak se prisilio da je pogleda i onda se šok sukobio sa ovom novom plimom osjećaja. Ona ga je voljela. Bila je preplašena. Nije mogla ni da govori. Čitala mu je misli.

- Hajdemo ovamo... mila - jedva je izustio. Sklonili su se među drveće. Brus je polako vodio konja, ne osvrćući se. - Sada... ispričaj mi... Ko?

- Narednik Blajt... jedan od Megardovih rendžera - promucala je. - Upoznala sam Blajta... prije nekoliko mjeseci... uVaku. Ostalu trojicu... ranije nisam vidjela.

- Traže mene? - upitao je kada je zastala.- Svi Megardovi ljudi traže... tebe - nastavila je jedva čujnim glasom. - Razišli su se u Mendlu. Blajt je, kaže, sasvim

slučajno krenuo ovamo. Megard je s trojicom ljudi otišao u Dodž. Drugi su ostali u Mendlu. - Kako si to saznala?- Tata nam je ispričao za ručkom. "Brus Lokart? Gdje sam čuo to ime?" Onda je Megarda nazvao starim sitničarem.

"Prokletstvo", rekao je tata, "zašto ne goni one koji kradu od teksaških stočara"... Bruse, biće onako kako smo mislili. Megard će doći ovamo. Blajt je dobio naređenje da ga čeka.

- Auh!... Ne bi to bilo tako strašno kada bih mogao naići na Beltona. - Ubio bi ga i odjahao?- Da. Sada neću nikad... Ti ćeš ostati... - Porazgovarajmo o ovim rendžerima - prekinula ga je prikupivši snagu i hrabrost. - Sigurno si odmah pomislio na to

da se suočiš s njima... i ubiješ. - Jesam, Triniti. To je instinkt. Gonili su me kao psa. Umoran sam od trčanja i skrivanja. Napokon će me dokrajčiti...

Zašto ne?- To me užasava! - povikala je. - Toga sam se i plašila... znala sam to... Ali, Bruse, tvoje obećanje? - Ne mogu ga održati.- Oh, mili!- Djevojko, budi razumna - molio ju je. - Ne mogu ga održati ako se predam. Kako da to učinim? - Ja ću te spasiti... i sebe... Bruse, volim te... Ti si moj život. Zato te preklinjem da razmisliš... da odbaciš mržnju...

ubijanje...- Triniti, da li to tražiš od mene da se predam rendžerima? - upitao je ukočivši se. - Ne! Ni to, niti da sebe otkriješ pucnjavom. Bruse, ja imam više razuma od tebe. - Primakla je konja i čvrsto ga

uhvatila za ruke. Osjećala je kako joj snaga raste. - Narednik Blajt te ne poznaje. Niti iko od njih. Obećala sam ti da možeš otići, ali sada nije vrijeme. Ako sada odeš,

odaćeš se. Ostani i ako ne budemo mogli da ih obmanemo... njih i tvrdoglavog kapetana Megarda... onda ne zaslužujemo sreću. A mi to možemo učiniti, Bruse.

- U redu. Ako ti tako kažeš... ako ti vjeruješ... učiniću sve. - Možeš li se promijeniti od opreznog, hladnokrvnog, suzdržanog tipa u... recimo... sretnog kauboja koji je našao

draganu koju je bio izgubio?- Neka mi bog pomogne!- Pomognimo jedno drugom. Možda će sve izgledati drukčije ako me poljubiš.

- Možda. Dođi, Trini - rekao je zamucavši i... da li zbog očaja ili kajanja ili neizrecive zahvalnosti, volio ju je svom dušom dok je tako sjedila u sedlu, crvena kao ruža, blistavog oka i zamršene kose - uopšte nije izgledala kao ona nekadašnjadjevojka.

- Kako izgledam? - brzo je upitala.- Predivno. Ni jedan rendžer na zemlji nikad ne bi povjerovao da si dragana jednog odmetnika.- Onda požurimo. Ne zaboravi svoju ulogu. Zovi tatu "pukovniče". Glumi zbog mene, Bruse. - Šta zapravo namjeravaš da učiniš? - upitao ju je. - Nije važno! Samo prati mene. Glumi! - rekla je i ma-muznula konja.Triniti je vodila preko čistine i dolje do uvale. Džek ih je čekao na drugoj strani, očito ništa ne primjećujući i ne

sumnjajući. Brus ih je dostigao, pažljivo posmatrajući oko sebe. Ispred spremišta bili su vezani osedlani konji. Bilo je i nekoliko jahača. Teks Serks je ustao kada ih je primijetio i naslonio se na stub. Bio je zainteresovan. Dvoja velika kola su istovarena. Melrouz i Sloter su bili sa strancima na verandi. Brus se suzdržavao da ne reaguje kao revolveraš. Računao je na šarm i pamet svoje ljubljene.

U ovom važnom trenutku za Brusa je bilo najznačajnije što su Teks Serks i Peg Simpson krenuli prema njemu, da budu uz njega kada sjaše. To nije nikome drugom bilo posebno značajno, ali Brusu jeste... i te kako!

DesetBrus nije odmah sjahao.- Tata, imali smo dobar lov - izjavio je momčić. - Pogodio sam jelena pravo u srce. I trebalo je da vidiš kako je ovaj

kauboj Džons ubio ćurana u trku! Svi su pogledali prema pridošlicama. Brus je već provjerio da nikad ranije nije vidio ove rendžere, što je značilo da i

oni nisu vidjeli njega, iako je naizgled bio ravnodušan, bio je napet poput strune.- Zdravo, naredniče Blajt! - Triniti je prijateljski pozdravila i sagnula se da pruži ruku rendžeru. - Dobro došli na naš

ranč. - Gospođice Melrouz, ovo je pravo zadovoljstvo - izjavio je Blajt srdačno se rukujući s njom. - Upoznao sam vas,

naravno! Ali, zaboga! Koliko ste se samo promijenili za ovih nekoliko mjeseci?!- Hvala, ako je to kompliment... Naredniče, da vas upoznam s mojim vjerenikom. Ovo je Li Džons iz Uvaldea. - Ah!... Da? Vaš vjerenik?... Pa, zdravo, Li Džons... Čestitam - odvratio je rendžer iskreno iznenađen i očito zbunjen

kada je ispružio ruku.Na ove Trinitine riječi Brus zamalo nije pao s konja. Dakle, ovo je bila njena igra. I šta će se sada desiti? Bilo je

prekasno za svako poricanje i povlačenje. Morao je da ostane u igri. Melrouz je stajao zapanjen, široko otvorenih usta.- Š... šta!... Šta ovo znači? Tvoj vjerenik? Trinitino rumenilo i zbunjenost bili su sasvim prirodni, ali i vrlo efikasni.- Pa, tatice - povikala je - nemoj dovoditi Lija u neugodnu situaciju pred posjetiocima.- Ali, zaboga, djevojko! Ti si se vjerila? Za Džonsa? A tek što je došao!- To je kratka romansa, dragi tatice - rekla je stidljivo.- Li i ja smo se upoznali kada si me vodio u Vako. Kratko smo bili zajedno... shvatili jedno drugo... Onda smo se

posvađali. Ja sam bila kriva. Ali, Li je stvarno ovdje dojahao da vidi mene. Izmirili smo se i... ja sam sretna. - Da sam proklet! Ti mala varalice... pokazaću ti za ovo... Džonse, nadam se da mi možeš dati povoljan izvještaj o

sebi.- Pukovniče, sigurno sam daleko od onog što biste očekivali - rekao je Brus žalosnim glasom. - Molio sam Triniti da...

da s vama porazgovaram prije nego što vam ona kaže...- Pa, Džonse, nisam htio da te uvrijedim - rančer se malo smirio. - Ali, bogami, porazgovaraću ja s tobom. Trinitino lice je sijalo. Svi oni koji su je vidjeli, osim, naravno, Brusa, mogli su pretpostaviti da je samo jedan razlog

za takvu vedrinu.- Tata, pozovi narednika Blajta na večeru - rekla je spuštajući uzde. - Li, očekujem i tebe... Moram požuriti... Kada je sjahao, naizgled ravnodušan, Brus uopšte nije mogao pogledati Pega i Teksa. Osjećao je na sebi njihov

pogled. Srećom, spasio ga je mladi Džek. - Li, ti svakako imaš nož - rekao je. - Otkini jedan komad mesa za svoje drugare, a ja ću ostatak odnijeti kući. Javio se i narednik Blajt. - Mogu li i ja dobiti komad? Ostali smo bez mesa.- Svakako. Li, odreži i za njih.U međuvremenu je Brus skliznuo iz sedla i pustio konja koji je polako otkasao prema koralu. Melrouz je nastavio

razgovor s rendžerima. Sve je prošlo mimo Brusovih očekivanja. Jedva je mogao da vjeruje. U istom trenutku bio je i na sedmom nebu i na rubu očaja. Večera u rančerskoj kući, sa Triniti! Da li je mogao podnijeti toliko iskušenja? Uzdrhtao je od same pomisli.

Već se bilo smrklo kada je ušao u spavaonicu. Pogledavši drugove, shvatio je da se njegov status promijenio, i to na bolje.

- Gledate me kao da sam neki bijedni hombre - procijedio je.- Li, ovo je za nas bilo iznenađenje, a znači i naš čvrst položaj u Brazosu - rekao je Teks Serks. Džim je klimnuo,

odobravajući bratu. Peg mu je namignuo, a Huanovo tamno lice razvuklo se u širok osmijeh. - Li, prokleto smo sretni zbog tebe i kladim se u posljednji pezos da je i Triniti sretna - dodao je Peg.- Hvala, Peg. Osjećam se bolje... Teks, slušaj ovo - prekinuo ga je Brus i počeo da im priča šta su on i Džek videli u

šipražju.- Pa, momci, zamka se steže - uzvratio je Serks. - Nisam drugo ni očekivao... Li, čuj sada našu priču. Peg i Huan nisu

mogli da nad ju logor izvan Brazosa. I nisu uhvatili ni jedno govedo na tom dijelu. Čudno, jer kažu da je to područje kao i sva druga. Stoga su se vratili da krenu Stjuartovim tragom.

Huan je pratio tog hombrea i njegove ljude putem, preko mosta Gdje si nas onog dana sačekao i još nekoliko milja dalje, Gdje su tragovi napustili cestu i nastavili jugozapadno, prema šipražju. Šta ti misliš o tome?

- Tu nešto zaudara.- Zaudara? Naravno da zaudara. Reći ću Sloteru i ujutro Peg i Džek mogu otići trideset ili četrdeset milja na sjever,

tamo gdje bi trebalo da budu Melrouzovi kauboji. Ti i ja ćemo krenuti za Stjuartovim tragom. Povešćemo Huana. - U redu. Samo ne toliko daleko da nas Stjuart primijeti.- Svakako. Kladim se da je dim koji si vidio možda od vatre iz Stjuartovog logora. Čim ih opet otkrijemo,

pričekaćemo da se smrkne i onda im se prišunjati. - To znači da treba čekati cijelu noć - rekao je Brus ozbiljno. - Prilično je daleko odavde. Preko dvadeset milja. - Pa, momče - otegao je Teks - večeras se udvaraj do mile volje. Možda ćemo se zadržati koji dan više. - I šta ako naiđemo na Stjuartove ljude? - Gazda će željeti da ih osmotrimo. Prije ili kasnije ćemo saznati zašto su se ulogorili u šipragu šezdeset milja od

Melrouzovog glavnog krda.

Koraci i kucanje u zid pored otvorenih vrata prethodili su Melrouzovom glasu. - Hajdemo, Džons.Brus se sagnuo prema Teksu i na uho mu šapnuo da prisluškuje razgovor rendžera, .ili da pazi da ga ne otkriju.Zatim je izašao i pridružio se rančeru koji ga je čekao na verandi zajedno sa narednikom i nadzornikom. Poveo ih je

prema rančerskoj kući, nastavljajući razgovor sa Sloterom i Blajtom o kradljivcima stoke. Brus je pažljivo slušao. Rendžer nije dijelio sa njima zabrinutost zbog krađe, pošto su daleko od tržišta.

Sada je staza krivudala između nizova drveća do mjesta gdje je stajala rančerska kuća čiji su svi prozori bili osvijetljeni. Melrouz je prešao preko širokog trijema, otvorio velika vrata i uveo ih u prostranu sobu. U sredini je biomasivan sto, a iza njega, vatra je blistala u nekoliko otvorenih kamina. Ponjave i kože na podu i zidovima davale su živost iboju prostoriji. Udobne fotelje, polica s knjigama, lampe i manji stolići ukazivali su na udobnost Melrouzovog doma. Brus je izbrojao osmoro vrata koja su vodila iz sobe, po dvoja na jugu i sjeveru i četvora sa suprotne strane kamina. Posebno ga je privukla vitrina s puškama.

- Sjedite, prijatelji, dok ja uspem piće - rekao je rančer raspoloženo. - Po mirisu osjetim da će večera biti brzo gotova. Kada su sjeli da večeraju, Brusu se činilo da nije ranije sjedio na takvoj gozbi. Triniti, blistava i obučena u bijelo,

sjedila je pored njega i tek što su se smjestili, vragolanka je potražila njegovu ruku ispod stola. Čvrsto ju je stisnula kao da želi da mu ulije još više hrabrosti i kao da kaže: "Zar ti nisam rekla?"

- Džons, okružila te moja zadivljena porodica, pa smo zaboravili na piće - rekao je Melrouz. - Hoćeš li ti nazdraviti? Triniti mu je još jednom snažno stisnula ruku, nakon čega se ponašao kao da je cijelog života navikao na takve

situacije. Dohvatio je čašu i ustao. - Pukovniče, ja nisam čovjek od pića. Morao sam da pazim da imam čvrstu ruku. Ali, ovom prilikom... svakako

najznačajnijem u mom životu: Za uspjeh i sreću Melrouzovih sa ranča na izvoru Brazosa. Rančer je lupnuo čašom o sto. - Lijepo rečeno!... Triniti, čula si svog teksaškog kauboja! Brus je sjeo uzburkanih osjećanja u koje se odjednom uplelo i gadno saznanje da je potpuno zaboravio na svoju ulogu

kauboja. Osjećao se poput lista u brzoj struji. Šta će Melrouz i njegov gost, rendžer, pomisliti? Triniti je nešto slatko prošaputala na njegovo uho. Brus je nastavio s večerom kao začaran.

Sloter i narednik Blajt su otišli vrlo brzo nakon večere. - Tata, ujutro ću malo izjahati s Lijem - nastavio je Džek. Melrouz je digao ruke, kao da se predaje. - Sine, nemam ništa protiv ako te žele Džons i Serksovi momci.- Jamčim za njega, gazda - rekao je Brus mirno. - Da li vam je Luk dao zadatak?- Nije. Još mu se nisam javio. Evo šta smo Džek i ja danas vidjeli. - Brus mu je ukratko ispričao šta su tog jutra otkrili

dok su bili u lovu.- Hm! To se uklapa u ono što je Serks večeras ispričao Luku - primijetio je Melrouz zamišljeno. - Dolaze gadna

vremena. Pa, momci, da vam istinu kažem, odavno sam ovo očekivao. Bio sam sretan što se ranije nije desilo. - Melrouze, a gdje je ovdje Barnkaslovo mjesto? - upitao je Brus.- Gotovo sam odustao, Li - rekao je rančer umorno. - Dajem mu još nekoliko dana, onda... - Zaboga, oče, ne daj tom tipu ništa - prekinuo ga je Džek. - Sine, ne požuruj me - odgovorio je Melrouz nestrpljivo. - Sve u svoje vrijeme. Nikad više ni jednog čovjeka neću na

brzinu osuditi. Li, imao sam mlađeg brata divljeg momka kojeg je rat upropastio. Da sam bio tolerantniji i ljubazniji, a ne žestok, možda bih ga spasio. Krenuo je lošim putem... i rendžeri su ga ubili.

Brus je klimnuo s razumijevanjem. - Jednog dana ispriča ću vam moju priču. Zašto sam ja postao usamljeni jahač i... Triniti ga je prekinula stavivši ruku na očevo rame i značajno pogledavši Brusa. - Koje usamljeni jahač i šta? - upitala je umilno. - Ja - odgovorio je Brus. - I, zaboga, ti to znaš!Džek je iskoristio priliku da i on nešto kaže. - Tata, ne vjeruj ovom kauboju ako kaže nešto ružno o sebi. I pusti ga da

bude malo nasamo sa Trin. Laku noć, prijatelju. - Vidi ti njega - uzviknuo je Melrouz. - Džek je kao moj brat... samo pametniji i uporniji. Neće krenuti lošim putem. -

Zastao je. - Triniti, ostavi nas malo same.- Neću, tata. Ono što ćeš reći Liju za mene je važno. Život ili smrt! - glas joj je bio tih, a lice bijelo kao haljina. - Dijete! Izgledaš... kao da ti se majka vratila! Možda je to dobro. Kada se sjetim sebe kada sam pobjegao s tvojom

majkom, možda ću biti ljubazniji prema njemu. - Onda, tata, mogu li ostati? - upitala je drhtavim glasom.- Triniti, ti znaš da galamim, ali ne grizem... Slušaj me, Li Džons? Ko si ti u stvari?- Prihvatiću šta god vi kažete. - Ali, čovječe, ja sam od onih koji vjeruje da je svako pošten dok se ne dokaže suprotno. - Gazda, mislite da nisam ono za što se izdajem?- Jesi li?- Mogu odgovoriti na dva načina a da bude točno. - Ona zdravica večeras... Nisi govorio kao usamljeni i grubi kauboj. - Ja to jesam!- Onda si nekad bio neko drugi. Vidi se da si odgojen. S te strane dobar si za nju. A šta ti imaš da kažeš?- Melrouze, ako mi date samo malo vremena, ispričaću vam sve o sebi. - Je li? Malo vremena? Zašto?- Jer, ako sada kažem, ili ćete me išibati, ili pucati u mene. - Pa, čini mi se da si spreman i na to zbog Triniti.

- Jesam.- Znaš, Li, vjerujem ti, inače ne bismo ovako razgovarali. Upozoravam te da ne volim kada se nešto krije od mene. - Gazda, vi ste pravi Teksašanin - provalilo je iz Brusa. - Nebesa, neću ništa tajiti od vas! Triniti je otišla od oca i brzo zagrlila Brusa. U tom trenutku bila je žena čija je ljubav vladala situacijom. - Nećeš. Rekao si tati dovoljno. Čekaj. Sada nije vrijeme. Ako te otac otjera odavde... i ja ću s tobom! Melrouz je zbunjeno ćešao bradu. - Triniti, kakve su to riječi? Ne želim da odeš odavde. A dopada mi se i ovaj tvoj

čudni kauboj... Ako kažeš da bih ga sada mogao otjerati, zato što bi mi se povjerio, zašto misliš da isto ne bih učinio i kasnije?

- Reskiraću. Sada je važno da ti je Li potreban. Mogao bi unajmiti i druge kauboje, možda i revolveraše. Nekoga ko može prozreti Barnkasla i njegovu družinu.

Melrouz je podrhtavao, lice mu je sinulo.- Li, od ranije znaš tog Barnkasla?- Tako nekako.- I nije onaj za koga se izdaje?- Upravo tako.Melrouzovo lice se odjednom razvedrilo. - Li, nećemo više o tome... Vjerujem Triniti... A sada vas dvoje, zaboravite

svu ovu gužvu koju sam napravio.Okrenuo se i izašao. Brus je još uvijek bio zatečen razvojem situacije. Triniti je pogasila sve lampe osim jedne, zatim

odgurala tešku fotelju do pucketave vatre i pozvala Brusa da dođe do nje. Kada je sjeo, ona mu se spustila na krilo, glavu naslonila na njegove grudi i zaplakala.

- Ne plači, ljubavi - prošaputao je dirnut. - Bila si divna. Ja sam zamalo sve pokvario. - Bruse... ali bolje je... da te zovem... Li... Bio si... sjajan. Svima si se dopao. A tata?... Nikad nije bio tako... ozbiljan...

Dirnuo si ga u samo srce... Prihvaćen si... kao... kao moj... prijatelj... I ako možeš pomoći tati, neće se obazirati na ono što si bio... i mi ćemo biti sretni...

Brus je zaboravio na sve. Čak i da je progonjen i odmetnik. - B... Li, imam divnu ideju - prošaputala mu je na uho.- Hoćeš li da čuješ? Poludjećeš kada ti kažem. - Sigurno je da luđi ne mogu biti. - Pa, ljubavi, slušaj... Podići ćemo kuću pored izvora... tamo gdje smo se sinoć našli. - Kuću? - Da. Biće zaštićena od sjeverca. A samo sačekaj da vidiš kako je kada on počne da duva. Tamo su još dva izvora,

gusta trava... I mnogo šume...- I gdje ti zapravo namjeravaš da podigneš tu kućicu iz snova? - Gdje god ti izabereš.- Pa, ja bih izabrao da živimo pored velikog izvora. Tamo gdje smo se sreli. Želio bih da me nešto tako uvijek

podsjeća kako mi je sudbina bila sklona. - Bruse, ti nekad znaš da kažeš najdivnije stvari. Za čovjeka koji se kune da nije nikad... - Pst! Nikad me nemoj zadirkivati zbog drugih djevojaka. Ti si jedina koja je ikad postojala.Kada ju je Brus napustio na verandi obasjanu mjesečinom, noć je bila hladna i osjećao se mraz u vazduhu, kojoti su

zavijali. Krenuo je prema svojoj spavaonici, kao opčinjen. Tek ga je svjetlo, koje je još gorjelo, vratilo stvarnosti. Peg i Teks Serks nisu legli.

- Slušaj, Li - počeo je Teks klimnuvši mu da dođe bliže vatri. - Večeras smo malo oslušnuli. Melrouz i narednik Blajt su se gadno sporječkali tamo u spremištu. Ti rendžeri su dobili naređenje od kapetana Megarda da uđu u trag Brusu Lokartu, pljačkašu banke, revolverašu i sam vrag zna šta je sve još. A čini se da naš gazda ne mari puno za rendžere, posebno za Megarda. Dobro ga je ispsovao i rekao da su rendžeri dobrodošli na ranču samo ako im je namjera da gone kradljivce stoke. Nakon toga su rendžeri otišli na spavanje. Gazda i Sloter su ostali sami i dugo su nešto pričali, nismo čuli o čemu. Ipak smo shvatili da gazda želi da uposli još jahača. Sloter nije bio za to i kaže da su im dovoljni Serksovi ljudi. Svakako kompliment za nas, Li. Nakon toga sam otišao u spremište i rekao Luku šta nam je namjera da ujutro učinimo. Bio je za to. Melrouz je htio znati šta bismo učinili u slučaju da dođe do većeg sukoba, a Luk je rekao: "Ako možemo izbjeći, nećemo ni s kim otvorenu borbu." A ja sam tada dodao: "Gazda, čim otkrijemo tu bandu kradljivaca, odlučićemo se za noćni napad. Ako su podigli brvnaru, spalićemo je. I niko nam ne može umaći pošto imamo Vaskeza. On je pouzdaniji od najboljeg psa tragača." Melrouz se složio, samo je želio da se prvo uvjerimo ko su lopovi. Na kraju je rekao da nikako ne može da povjeruje da je Barnkasl kradljivac.

- Čudno - zamislio se Brus. - Tom čovjeku teško pada kada nešto slično čuje. A ipak mi je to objasnio. - Zatim im je ispričao šta mu je rekao o sudbonosnom sudu o vlastitom bratu.

- Uh! Možda je to dobro za nas, Li - primijetio je Teks.- Hajdemo na spavanje. Kasno je.

JedanaestPrije nego što je svanulo, dok su Brus i njegovi drugari doručkovali, Huan Vaskez je odjednom podigao ruku da ih

ućutka. Vrata brvnare bila su širom otvorena. Osluškivali su. - Konji - rekao je Teks Serks i brzo prekoračivši klupu otišao do vrata. Tada je i Brus čuo ritmičko udaranje brzih kopita po tvrdoj cesti. - Jahač - primijetio je Teks. - Nešto se desilo, drugari. Teks je izašao na verandu, a za njim Peg i Džek.Brus je ostao unutra i preko Huanovog ramena ugledao prašnjavog, zapjenjenog konja. Približivši se, Brus je razaznao

vitkog kauboja čije je lice bilo pokriveno prašinom. Kada je povukao uzde da zaustavi konja, bilo je očito da koristi samo jednu ruku. Druga mu je mlitavo visila.

- Zovite Melrouza i Slotera - rekao je jahač i sjahao. - Mi smo Sloterovi novi jahači. Ko si ti? - Baster Vels iz momčadi na Maloj Vičiti. - Ulazi... Bogami si gadno ranjen... Huane, pobrini se za konja. Peg, donesi tople vode i čiste zavoje... Li, pomozi mi

da mu skinem jaknu... Džime, trči po gazdu... Teks je bio brz, odlučan i efikasan. Razrezao je jahačev rukav otkrivši okrvavljeno rame. - Sjedi, kauboju... Peg, daj

mu da pije. - Teks je sprao sasušenu krv i ugledao rupu od metka koji je prošao kroz ruku. - Nema slomljenih kostiju - rekaoje vedro nakon što je opipao ruku. - Ništa, samo ova rupa od metka. Čista je. Čini se da si izgubio dosta krvi.

- Mislim da sam do smrti iskrvario - odvratio je Vels.Peg je jahačevo dugo lice obrisao vlažnim peškirom. Momak je imao svijetlu kosu, plave oči, nije imao ni dvadeset

godina.- Sada ništa više ne govori - savjetovao ga je Teks dok mu je povezivao ruku. - Možda bi ti pomogla jaka kava.- Vjerujem da bi. Od juče nisam ništa okusio osim vode. - Dok je pio kavu koju mu je dodao Peg, napolju su

odjeknuli snažni koraci i na vratima se pojavio Sloter, smrknut i zažarenog pogleda.- Baster Vels! - uskliknuo je nadzornik. - Ranjen! -... Hej, momče, je li gadno? - Nije. Ali sam iskrvario dok sam došao dovde.- U redu je, Bastere. Ne treba ni da govorim koliko mi je drago da si sigurno stigao... Gdje ti je revolver?- Metak mi ga je izbacio iz ruke.- Prokletstvo! - opsovao je Luk i teško se spustio na klupu. - Hoće li mi neko dati kavu i zalogaj hljeba. Sigurno sam

počeo da starim... Hajde, Bastere. Pričaj. U tom trenutku pojav ili su se narednik Blajt i jedan od njegovih rendžera. Nisu skrivali radoznalost.- Pa, negdje u ovo doba juče ujutro - počeo je mladi Vels - išli smo na jug sa krdom goveda... onako kako nam je

rečeno... i baš smo išli preko Male Vićite kada smo napadnuti iz šumarka s druge obale. Pucnjava je uglavnom bila iza mene. Vidio sam konje i jahače. Trojica ili četvorica momaka vratili su se na obalu i počeli da uzvraćaju vatru stojeći iza drveća. Stoka je dalje plivala. Baš sam htio da se vratim kada su meci počeli da zvižde oko mene. Kada sam izašao iz duboke vode, uletio sam u grmlje i presjekao obalu s moje desne strane. Izbio sam u vrh šumarka. Vidio sam jahače na samoj ivici čistine. Shvatio sam da moram biti brz ako neću da uletim u zamku. Stoga sam krenuo pravo na čistinu. Dvojica su krenuli za mnom pucajući. Pogodio sam jednog od njihovih konja... vidio sam kako se skotrljao niz obalu. Drugi tip mi je izbio revolver iz ruke. Nisam mogao izvući pušku, pa sam pojurio. Imao sam sreće. Onda su lopovi shvatili da idem uzvodno da se pridružim našim momcima. Čim sam im izmakao iz vida, uputio sam se na jug. Mislim da sam odmakao dobrih četrdeset milja od njih, kada mi se zavrtjelo u glavi. Našao sam zaklon i stao da zaustavim krvarenje. Smračilo se. Čudno sam se osjećao kada sam poveo konja, u stvari on je mene vukao. Zaspao sam ili se onesvijestio, ne znam... Čim je svanulo, krenuo sam dalje.

- Bastere, jesi li vidio da li je neko od tvojih drugova pogođen? - interesovao se Luk. - Jesam. Da bar nisam tako dobro vidio - odvratio je Vels žestoko. - Bio sam nekoliko stotina jardi uzvodno od

glavnog krda. Prvo su odjeknula dva pucnja, a onda prava paljba. Vidio sam jahače i konje kako nestaju pod vodom... i ne izlaze... Jedan od momaka bio je Art Semper. Njegov konj je teško ranjen i nestao je pod vodom, ali sam vidio da je Artsamo skliznuo iz sedla. Mislim, ali se ne mogu zakleti, da sam prepoznao i drugog momka, Džefa Stivensa. Jednostavno sepresamitio i potonuo s konjem. Nisam imao vremena da druge prepoznam.

- Koliko je momaka umaklo - pitao je Sloter, duboko uzbuđen i šokiran. - Trojica, najviše četvorica. - I šta će oni učiniti, Basteru? - Vjerujem da će neki odjuriti do naše druge momčadi na Velikoj Vičiti, možda pedeset milja dalje. - I koliko ste stoke bili poveli?- Nismo brojali. Ali, bilo je to veliko krdo.- Sigurno će ta banda odvesti vašu stoku. Ali, Gdje? - Sam bog zna. Ta banda zna gdje može prodati. A ni svi kupci nisu regularni.- Teško mi je i da povjerujem u to, ali je tako - konačno je zaključio nadzornik. - Serks, smjesti Bastera. A ti i tvoj i

ljudi sačekajte još malo. - Gazda - počeo je Teks ozbiljno - ja mislim da bi sada trebalo krenuti za tom bandom! - Svakako. Neka to i Melrouz čuje. Sve donedavno nije osjećao gubitak stoke. A gubimo je u krdima. Porazgovaraću s

njim.- Sloteru, idem s vama - javio se narednik Blajt. - Mislim da bih mu mogao reći šta treba da radi. - Pa, barem me možete podržati - odgovorio je Luk suho.

Serks je smjestio Velsa na prazni ležaj i ovaj je odmah zaspao. U tom trenutku pojavio se i Džek Melrouz.- Zašto ne jašemo u šiprag? - pitao je. - Luk se prepire sa ocem i onim prokletim rendžerom koji je stao na očevu

stranu. Otjerali su Trin iz sobe, a meni nisu dali ni da privirim.Brus mu je ukratko ispričao šta se desilo i zašto su promijenili plan. - To je razlog više da idemo u šiprag - rekao je brzo. - Šta ti misliš, Li?- Svakako, ako želiš da se boriš.- A ti, Teks?- Vjerujem da tamo možemo nešto otkriti - složio se Teks.- Pa, hajdemo.- Bolje da sačekamo, momče. Brus je izašao da nahrani konja. I baš kada je htio da se vrati, ugledao je kovitlace prašine na cesti u blizini ranča iz

koje su izronili trojica jahača i kola. Trenutak kasnije primijetio je prašinu kako se diže i uz ivicu šipraga. Zbunjen i radoznao šta znače ove dvije grupe jahača, krenuo je prema spavaonici, pognut. Kada je stigao do nižeg

korala, projurila je prva grupa i zaustavila se pored glavne zgrade. Brus je oprezno provirio kroz ogradu i srce mu je prestaloda kuca. Kvejd Belton je izlazio iz kola i peo se uz stepenice u kuću. Brus je zgrabio revolver i onda stao. Belton je bio predaleko za precizan pogodak, a sa sobom je imao trojicu naoružanih ljudi. Niti je, pak, Brus mogao ući u kuću i ubiti Beltona pred očima Triniti i njenog oca. Sačekaće, stati pred Beltona kada ovaj izađe i s njim okončati jednom zauvijek.

Vrijeme se sporo vuklo dok je Brus čekao napet, s prstom na obaraču. Beltonovi jahači nisu sjahali, vrtili su se na svojim konjima pored kola, pušeći i šaleći se.

Iznenada su se ulazna vrata naglo otvorila i Belton je izjurio lica rumenog kao krv, a za njim je išao Melrouz. Obojicasu bili bijesni. Dobro, razmišljao je Brus. Melrouz ga je otpisao. Pažnju im je privukao dolazak novih jahača. Iz svog skrovišta Brus nije mogao da vidi ko su a onda je, na svoj užas, vidio kako Belton ide prema spremištu i van dometanjegovog revolvera. Vratio je oružje u korice i otrčao iz korala, između drveća kroz grmlje do brežuljka i odatle do ograde pašnjaka. Otkrio je da s tog mjesta može da se približi spavaonici a da ga ne primijete. Gotovo je puzao, dahćući od uzbuđenja i iščekivanja.

Pridošlice su se približili i nekoliko njih su sjahali. Ali, ona trojica što su dojahali s Beltonom i dalje su mirno sjedilina konjima. Visoki Teks Serks nadvisivao je druge kauboje i rendžere. Pojavio se i Sloter, odgurujući svoje ljude na verandi. Belton je stajao na otvorenom prostoru između njih i jahača, gledajući u visokog čovjeka u kome je Brus odmah prepoznao Stjuarta. Kada ga je ugledao, Belton je bio i iznenađen i bijesan. Počeo je da viče piskavim glasom: - Šta ti ovdje radiš?

- Mogao bih isto i ja tebe da pitam - odgovorio je Stjuart. Brus je čak i s te daljine razaznao drskost u njegovom glasu. - Došao sam da Melrouzu vratim novac i prihvatim dogovor... i da se, bogami, raziđem s tobom! - odvratio je Belton. - Pa, čini se da je kasno. - Vodio si stoku sa žigom Kruga M prema jugu. Čuo sam da si se tako dogovorio sa Vikom Hendersonom. - Svakako. Ali, Vik je imao desetoricu jahača. Nismo mu bili potrebni. Zato sam dojahao ovamo da spriječim tvoj

dogovor sa Melrouzom.- Već si to učinio, ti... kradljivče! - Pa, Kvejde, ja to ne poričem - rekao je Stjuart još uvijek smirenim tonom, ali mu je držanje poprimalo prijeteći

izgled. Brus je znao šta se može očekivati. - Prodao si me Melrouzu.- Nisam. Ali sam htio. I učiniću to. - Ti si prokleti lažljivac. Samo si mi lagao. Igrao si dvostruku igru! Melrouz mi je rekao da si mu kazao da si više

nego moj glasnik, da je ovo njegova propast, da ja neću dogovor i da će on izgubiti i stoku i novac. Da li to poričeš? - Prokletstvo! Ni govora. Samo ti kažem da te još nisam prodao, ali sada ću. Razišli smo se i to je prava sreća. I nemoj

da čujem još neku riječ od tebe jer će te dočekati meci! - Ti, varalico! Kradljivče stoke! - vrištao je Belton i Brus je vidio kako se sav trese kao da je u groznici. - Pljačkašu banaka! - odvratio mu je Stjuart hladan kao led. Brus je primijetio kako se prisutni izmiču. Vladala je napetost, a onda je Stjuart izazovno otegao: - Hajde, ubico.

Ostaviću ti poruku Brusa Lokarta... Samo što je izgovorio Brusovo ime, na šta se ovaj stresao, odjeknula su dva pucnja, jedan iza drugog. Belton je

uspravno stajao, zateturao se i svalio na zemlju. Stjuart je izvukao i drugi revolver i pogledao prisutne iako niko nije imaonamjeru da se pomakne, dok je jedan od njegovih ljudi pretraživao ubijenog i ustao pokazujući pojas s novcem i dobro nabijen novčanik. Stjuart je natraške uzmicao, dok je njegov glas odjekivao poput grmljavine. Posljednji se popeo na konja, još uvijek držeći oba revolvera. Naglo je mamuznuo konja i povikao svojim ljudima da požure. Iščezli su iz vida nakon nekoliko trenutaka.

DvanaestDa je Brus i sam ubio Beltona, kao što se bio zakleo, ne bi osjećao ovakvo olakšanje. Opušten, ležao je u travi iza

gustih tisa, sklopljenih očiju, dok mu je srce kao pomahnitalo kucalo a znoj ga oblijevao. Prvo je osjetio ubod stida što ga je Stjuart pretekao, nakon toga ga je preplavila mržnja, žaljenje, optužbe i na kraju olakšanje zbog Triniti. Iako je bilaTeksašanka i navikla na štošta, nije željela da on ubija čak ni starog neprijatelja osim ako nije na to prisiljen.

Brus je sjeo osjećajući kako ga obuzima neka nova snaga. Nije mogao poželjeti sretniji ishod. Gotovo je sigurno da je Belton bio jedini čovjek tamo koji ga je mogao identifikovati kao Brusa Lokarta. Kako se situacija izmijenila! Kako će Triniti sada biti mirna! Preplavio ga je talas nježnosti i poštovanja kada je na nju pomislio.

Ustao je kada je vidio da iz kuće izlaze Melrouz, njegov sin i kćerka. Ostavljajući tise iza sebe, došao je do spa-vaonice i žureći dugačkom verandom došao iza rendžera i Serksovih ljudi upravo kada je Melrouz stupio na scenu.

Brus se progurao između Teksa i Pega. - Gdje si, do vraga, bio? - upitao je Teks osorno. A Peg je dodao: - Dobar posao, Li. Uštedio nam je trud i dobro nam otvorio oči.

Belton je ležao na leđima, brade i kose prljave od prašine i krvi, dok mu je lice bilo maska smrti koja je krila sve osim tragedije. Revolver mu je ležao pored mlitave ruke.

Trinitin pogled sreo se s Brusovim dok je stajao pored Slotera. Nije gledala ubijenog. Brus je mnogo toga pročitao u njenim očima. Bila je staložena kada je otišla do verande Gdje joj je prišao narednik Blajt. Džek je bio uzbuđen. Melrouz je bio smrknut dok mu je pogled počivao na ubijenom čovjeku.

- Čista borba, čini se - primijetio je rančer. - Jeste. Samo što je Barnkasl bio sporiji - odgovorio je Sloter. - Stjuart je odličan strijelac. - Svakako, takav je hombre koji se tako nazivao. Ali, to nije bilo njegovo pravo ime.- Nije važno. Važno je da je on ubio Barnkasla, uzeo od njega moj novac i kidnuo.- Pa, ima on dosta novca - odvratio je nadzornik prezrivo. - Podebeo novčanik i pun pojas. Naši gosti koji

predstavljaju zakon nisu se ni pomakli.- Neću o tome da čujem - upao je oštro narednik Blajt. - Nismo imali pojma o čemu se radi. A bila su osmorica protiv trojice. - Izgleda da mislite da vam moja momčad ne bi bila od neke koristi - zajedljivo je dobacio Sloter. - Gazda - presjekao je Teks Serks - što se nas tiče, željeli smo da vidimo upravo ono što se desilo. - Melrouze, kada čuješ ko je ovaj Stjuart, biće ti drago da smo izbjegli borbu - rekao je Sloter gromkim glasom. - Drago mi je iako ne znam. Svejedno, ipak bih volio da mi je novac ostao... A ko je, do vraga, taj hombre Stjuart o

kome toliko pričate? - Ni manje ni više nego Brus Lokart - odgovorio je Sloter dubokim glasom.- Štaaa?... Odmetnik kojeg toliko dugo traži kapetan Megard?- Upravo taj isti, gazda!Brus je na te riječi ostao kao prikovan na mjestu. - Ko je to otkrio? - pitao je rančer. - Pa, Stjuart se sam odao. Nazvao je Barnkasla imenom koje svakako nije Barnkasl, a prije nego što ga je ustrijelio,

rekao je da će mu uručiti poruku Brusa Lokarta. Osim toga, narednik Blajt kaže da je prepoznao Stjuarta. - I jesam, gospodine - progovorio je rendžer. - Prema opisu koji je dao čovjek iz Mendla koji je vidio kada je tamo

Lokart pucao u Barnkasla. A Stjuart je sigurno želio da ga upozori da ga čeka ono isto što je dobio u Mendlu. I sami se u to možete uvjeriti.

Melrouz se sagnuo da pogleda i onda se uspravio. Vidio je ono što je Brus prije njega vidio - ranu od metka, kojagotovo nije krvarila, pored svježeg ožiljka.

- Brus Lokart! - procijedio je rančer. - još jedan Teksašanin koji je odmetnik i revolveraš!... To znači da Stjuartovi ljudi nisu kauboji, nego samo gomila prokletih razbojnika.

- Vjeruješ li da je Bil Stjuart stvarno... Brus Lokart? - upitao je Brus Teksa kada su ušli u spavaonicu.- Prokletstvo! Zašto ne? On je loš hombre, vjeruj mi. Nadam se da će rendžeri uloviti tog tipa kojeg toliko traže. Oni

znaju šta traže. Ali, što se nas tiče, i dalje ćemo ga zvati Stjuart. - Hajde, jedite dok sve ovo nisam bacio - uto je upao Peg veselim glasom.Prije nego što su njih petorica pojeli hranu, pojavio se Sloter, vidno raspoloženiji. - Momci, samo jedite i ne uzbuđujte

se zbog mene - rekao je i zatvorio vrata iza sebe. - Melrouz još nije svjestan da je danas za nas sve dobro ispalo, šta ti misliš,Teks?

- Ja bih se smijao. Znamo šta nas čeka. - A ti, Li.- Pa, prokleto se bolje osjećam - izjavio je Brus iskreno. - Da li se svi slažete sa mnom i s gazdom da su nas momci tog hombrea potkradali? - upitao je Sloter.- Siguran sam, samo što nemamo dokaz koji bi ijedan sud prihvatio - rekao je Teks.- Ja znam da je Barnkasl odveo Melrouzovu stoku sa žigom "krug M", i to mogu dokazati - dodao je Brus.- Kako to možeš dokazati? - pitao je Sloter.- Vjeruj mi na riječ i sačekaj dok ne budem spreman da ti kažem sve što znam. - Svakako. Svakako, Džonse - odgovorio je Luk žurno. - Bez uvrede. Samo sam bio radoznao. Vjerujem ti i cijenim

tvoje razloge... Melrouz mi je dao odriješene ruke. On savjetuje da pozovemo sve momke s Vičite i pustimo krdo da se odmara dok ne očistimo ovu Stjuartovu bandu. Šta vi mislite o ovome?

- Recimo da je Melrouzovih deset hiljada grla izgubljeno... - počeo je Teks. - Ali, Teks - prekinuo ga je Sloter. - Prije nekoliko mjeseci bilo je, po gruboj računici, oko pedeset hiljada grla. Znači

da bi trebalo stotinu lopova da odvuku deset hiljada, a mi smo prilično sigurni da Stjuart ima petnaest ljudi. - Svakako da pretjerujem... Ali, recimo da je ukradeno deset hiljada grla. U redu. Znači da ostaje četrdeset hiljada.

Dosta je to goveda. I previše. Melrouz jedva i da bi mogao biti bogatiji. Ova goveda bi se u Dodžu mogla prodati popetnaest dolara po grlu. E, pa, sada izračunaj koliko je to.

- Teks, hoćeš da kažeš da zadržimo ovo što imamo umjesto da više reskiramo? - Tako je.- To ima smisla. Ali, šta, do vraga, da radimo s tim Stjuartom ili ne znam ko je već on? Rastjeraće nam svu stoku. - Nećemo mu dozvoliti, gazda. - Ali, Teks, šta bi ti mogao da uradiš sa tako malo svojih ljudi?- Možda i mnogo više nego što misliš. Gazda, nas četvorica, ne računajući Džonsa, vodili smo dosta borbi s

kradljivcima dolje u Koloradu. Uništili smo dvije bande. Nije bilo ni potjere, ni jahanja, niti borbe na otvorenom. Gonilismo te lopove, privukli se noću do njihovog logora, navalili s konjima. Neke smo pobili, a neke otjerali iz zemlje.

- Hm... Koliko vas je bilo?-Jednog ljeta šestorica, sljedećeg osmorica. - Ko je vodio ljude?- Pa, nismo imali gazdu, osim ako to nisam bio ja. Samo smo radili zajedno.- I želiš da u svoje ruke uzmeš ovaj posao?- Svakako. To smo ti i ranije rekli.- Serks, moram ti reći da to cijenim. Razgovaraću sa Melrouzom i pokušati da ga ubijedim. Ali oni prokleti rendžeri...

oni žele da vode akciju. Onaj Blajt već pravi planove. Uzbudilo ih je da je Stjuart u stvari Lokart... Pa, oni rendžeri su to zaista progutali... Uskoro će se ovdje pojaviti kapetan Megard i sigurno će se uputiti za Stjuartom.

- Utoliko bolje. Ako je moguće, mi bismo krenuli po svome. - Sigurno. Ipak morate znati da kapetan rendžera može zakleti svakog Teksašanina kao zamjenika šerifa.- Da, i to nam je poznato. Tu može nastati problem. Ali, on se još nije pojavio. Možda će proteći dani i nedjelje. - U međuvremenu narednik Blajt želi ovo da vodi. Vjerujem da ni jedan od vas ne bi želio da od njega prima

naređenja? - U pravu si, gazda. Znaš, ja sam bio s rendžerima. Oni su više vojnici nego kauboji. Svakako im se divim i znam da

im Teksas mnogo duguje. Ako se Megard odmah pojavi, mi ćemo mu se i pridružiti. Sve samo da bismo rastjerali ovu bandu. Ali, ja tvrdim da je potrebna akcija... i to najkasnije sutra ujutro.

- Odgovara mi, Teks. Zato idem odmah kod Melrouza. Šta vam je potrebno?- Brzi konji. Znamo da ih Melrouz ima. Šta ti kažeš?- Mislim da bržih nema u cijelom Teksasu. To je gazdin hobi. Najbolja grla su na pašnjacima. I šta još?- Tri puške... najmanje... a i više ako ih imaš.- Imamo nekoliko novih vinčesterki 44. Stigle su s posljednjim tovarom... Sada sam se sjetio, Teks, ona banda nije

imala puške na sedlima.- Pitaš me da li sam to primijetio? Samo je Stjuart imao. U stvari, gazda, oni jahači sa Stjuartom nisu ostavili utisak na

mene. Li, šta ti misliš o njima?- Nisu ništa posebno. Ti znaš šta sam htio da kažem - odgovorio je Brus. - Lukavi su. Pokvareni. Kradljivci stoke.

Mogli bi se pokazati kao dobri borci, ali se ne bi istakli u sakrivanju i trčanju. - Šta ti veliš, Teks?- Povešću moje momke i mladog Velsa. Odmorio se i rana mu je zacijelila. On poznaje ovaj kraj. Dopao mi se taj

momak. I nemoj zaboraviti na Džeka, gazda.***

Teks Serks i petorica njegovih jahača prešli su južni krak Brazosa pred zalazak sunca sutradan i ulogorili se ispod Ravne planine, dobrih pedeset milja od ranča Melrouz. Bili su zadovoljni brzinom i izdržljivošću konja, a vodili su i dva lako natovarena mustanga. Tog dana su se nakratko zaustavili na tek podignutom ranču stočara. Imao je malo stado, premalo, rekao je, da bi se kradljivci s njim mučili. Potvrdio je Serksovu sumnju da je grupa jahača, goneći veliko krdo, prošla u blizini rano ujutro prethodnog dana. Taksovi momci su posjedali oko vatre da razmotre šta da rade kada se dokače s lopovima.

- Kuperov logor je dan jahanja odavde - rekao je Baster Vels.- Kakav je to logor? - interesovao se Brus.- Stara vojnička postaja koju je 1871. podigao Mekenzi. Napuštena je godinama, ali je u blizini izraslo naselje. Radnje

i salun. Put Mekenzi iz Satone vodi kroz Kuper. Ljeti je tu velik promet- Put prelazi Čizamovu stazu kod Fort Vorta - dodao je Serks. - Prije toga prelazi željezničku prugu. Ali je

vjerovatnije da će se kradljivci osloboditi stoke ranije - možda će je utrapiti nekom goniču stoke. Sljedećeg dana, pošto su pomno proučili tragove koje su slijedili, Teks i njegovi ljudi su polako jahali. Jer, oštrooki

kradljivci mogli su lako otkriti progonitelje koji su bili i miljama daleko. Nakon sporog napredovanja tog dana, u Kuperovlogor su došli kada se smrklo. Ulogorili su se i onda su Teks i Brus projahali pored razrušenih zidina stare tvrđave i krenuli u grad. Nekoliko zgrada i slabo svjetlo jedva da su otkrivali život. Serks se zaustavio ispred trošne građevine na kojoj je bila neka oznaka.

- Li, ja ću malo pronjuškati ovdje, ti idi preko puta i zaviri u salun. - I šta ću ućiniti? - Uzmi piće. Osmotri mjesto. Ako se banda ulogorila u blizini, kladim se da će neki od njih biti unutra. Brus je, gegajući se, ušao u salun, oprezan ne samo zbog Teksovih riječi. Pola tuceta ljudi stajali su za grubim

šankom, drugi su sjedili za stolovima, očito kockajući: a grupa jahača s čizmama i mamuzama, prašnjavi i umorni od puta,

stajali su oko peći gdje je pucketala vatra. Kada je Brus zatražio piće, osmotrio je krajičkom oka ovu grupu. Samo su oni pokazali interesovanje za Brusa. Polako pijuckajući posmatrao ih je ispod oboda svog sombrera. Samo jedan pogled bio mu je dovoljan da zaključi da su ovo kradljivci. Visoki, u tamno obučen muškarac bio mu je leđima okrenut sve dok ga jedan od njegovih pratilaca nije dotakao i sasvim razgovjetno rekao: - Vik - i onda se ovaj okrenuo da pogleda. Znači, ovaj tip drskog pogleda, tankih usnica i uskih ramena bio je Stjuartova desna ruka, Vik Henderson. Brus je osjetio kako mu krvvrije, ali je polako skrenuo pogled na Hendersonove pratioce, kratko što mu je bilo dovoljno da ih dobro upamti. Zatim seokrenuo prema šanku praveći se da pije svoje piće i onda nehajno krenuo napolje. Prešao je ulicu i sačekao ispred hotela da se pojavi Teks.

- Idemo. Jesi li vidio nekog? - naglo je upitao Serks.- Hendersona i petoricu njegovih ljudi.- Da, oni su ovdje, ulogoreni oko milju sjeverno od potoka. Kako znaš?- Jedan od njih je gurnuo Hendersona koji je bio leđima okrenut, rekao "Vik" i pokazao na mene. Dobro sam ih

osmotrio i izvukao se. Dobri momci, Teks. Znaju svoj posao.- Pa, uzjaši brzo - odgovorio je Teks i sam uzjahavši. - Polako ćemo izjahati iz grada... ali samo ti i ja, Li. Znam

čovjeka što radi u hotelu. Rekao mi je da je Henderson upravo prodao dvije hiljade goveda za četiri pezosa po grlu. Prodao je Džeriju Mekmilenu. Velikom stočaru iz Vaka. Stići ćemo Džerija na nekih deset milja odavde, na prelazu preko Brazosa.

Čim su se odmakli, Serks je mamuznuo konja. Put je bio dobar, a zvijezde blistave. Nisu prozborili ni riječi dok nisu ugledali crveno svjetlo logorske vatre u daljini. Bilo je milju izvan puta. Teks je objasnio da tamna linija drveća označava tok Brazosa. Uskoro su ujahali u osvijetljeni krug dvije vatre, gdje su sjedili kauboji.

- Zdravo, goniči - pozvao je Serks. - Zdravo, jahači. Sjašite. Došli ste baš u pravi čas na večeru - odgovorio je visoki muškarac dugog rumenog lica i

sitnih očiju koje su opasno svjetlucale. - Hvala. Nemamo vremena... Mekmilene, sigurno me se sjećaš. Stočar se primakao da bolje pogleda Serksa. - Uh, proklet da sam ako ovo nije Teks Serks - rekao je srdačno i pružio

ruku.- Kako si, Džeri, prokleto mi je drago da je to neko ko me pozna... Kasno popodne kupio si dvije hiljade goveda od

Vika Hendersona, zar ne?- Nisam imao pojma ko je on - procijedio je Mekmilen.- Džeri, ta goveda su imala žig "krug M".- Svakako. Mnoga od njih. Neka su bila nežigosana.- Zar nisi pomislio da tu nešto zaudara?- Ne mogu reći da jesam. Ali ni Henri, moj predradnik, nije baš mnogo pazio. Žao mi je, Teks. Ali i sam znaš kakav je

ovaj posao.- Svakako. Sreća je da se nas dvojica poznajemo. Ovo krdo je pripadalo Melrouzu. Ukradeno je. Neki od naših ljudi

na Maloj Vičiti su ubijeni. Sa mnom je Baster Vels. Bio je tamo i pogođen je... Hombre od kojeg si kupio stoku je Henderson, Vik Henderson, desna ruka Bila Stjuarta. Jesi li čuo za njega?

- Prokletstvo, jesam! - uzviknuo je Mekmilen.- Mi smo mu za petama... Pa, Džeri, šta da radimo s tom stokom?- Ostaviću je, naravno. Ali, kunem ti se, krenuću za onim Hendersonom. - Hoćeš vraga - upao je kauboj koji je očito bio njegov nadzornik. - Ako krenemo za Hendersonom, šta će biti sa

ostalom stokom? Džeri, bolje je da idemo dalje. Ako dođemo do Dodža, nećeš izgubiti novac. - Dobar savjet, Mek - dodao je Teks. - Slušaj. Da se nagodimo. Povedi Melrouzovu stoku. I za koliko kažeš da možeš

da je prodaš u Dodžu?- Najmanje petnaest dolara za grlo. A možda i više.- Odlično. Prodaj ih za petnaest. Uzmi onoliko koliko si platio Hendersonu i recimo po tri dolara za tjeranje stada, a

onda ostatak pošalji Melrouzu. Hoćeš li tako učiniti, Džeri? - Kauboju, naravno da hoću - Mekmilen je rado prihvatio ponudu. - Slušaj, sigurno si se dobro naoštrio na tog

Stjuarta?- To je naš posao, Mekmilene - odgovorio je Teks namrštivši se. - Razglasi ovo putem, hoćeš li? - Budi u to siguran. Melrouzovi jahači na ratnoj stazi sa kradljivcima, posebno Hendersonom, Stjuartom i družinom. - Baš tako. Zbogom, Džeri. Kada se budeš vraćao, čućeš šta se desilo. - Drži se dobro. Hej, stani malo. Čuo sam priče o tom kraju na zapadu, iza izvora Brazosa. Šta je s tim, Teks? - Najbolji kraj u Teksasu. Ima mjesta za milione grla. Melrouz će dočekati susjede. Što nas bude više, to će biti teže

za kradljivce.- Prokletstvo! Doći ću i ja. Naša zemlja je već ogoljela. Teks, reci svom gazdi da ću dovesti porodicu i ostatak svoje

stoke do Brazosa još ove jeseni.- Pametno, Džeri. Zbogom. Sretno, kauboji.Brus je krenuo s Teksom između grmlja i stijenja. Teks je smatrao da su napravili dobar posao s Mekmilenom. Brus

je više razmišljao o Hendersonu.Njihovi konj i brzo su prevalili deset milja do logora. Nisu prošli kroz grad. Zaobilazeći ga, krenuli su kroz visoku

travu prema logoru kada ih je zaustavio povik Džeka Melrouza: - Ko je tamo?- Ne pucaj, Džek. Štedi olovo - odgovorio je Teks.Čekala ih je topla večera. - Jahali ste, ha? Drugari, pogledajte im konje - žalio se Peg širom otvorenih očiju, radoznao. - Pokrij konje, Huane - rekao je Teks sjahavši. - Pa, momci, našli smo našu stoku i napravili dobar posao za gazdu.

Kradljivci su ovdje. Vidjeli smo, prije sat, Hendersona i njegovih pet momaka u salunu, a ostali su u logoru, s druge strane

grada. Vidio sam jednu logorsku vatru... Li, prezalogaji malo.Vladala je tišina dok su Teks i Brus žurno jeli i pili. Nakon toga je Teks pažljivo pogledao Brusa i upitao: - Li, šta ti

misliš?- Ovo je prava prilika - odgovorio je Brus odlučno. - I ja tako mislim. Prati nas sreća. Kako da to izvedemo? - Vi, momci, krenite na logor, a ja ću zaskočiti Hendersona i njegovu momčad. Siguran sam da piju i kockaju. Ući ću

na stražnja vrata i...- Usamljeni vuk, ha? Prokužio sam te, Li Džons ili kako se već zoveš. Džim i ja ćemo za tobom, štitićemo ti leđa.

Peg, ti povedi Džeka Melrouza, Huana i Bastera, nađite logor s druge strane grada, priđite što bliže možete s puškama i pritegnite ih.

- Odlično. Kako ćemo, do đavola, znati da su kradljivci? - upitao je Peg. - Samo je jedan logor izvan grada. Osim našeg, naravno. I to Hendersonov. Možda su sada svi tamo, iako nije

vjerovatno. Nije važno koliko ih je. Prišunjajte se, pužite ako morate. Napravite plan. Ali je više nego sigurno da će ta gomila krenuti za vama, nakon što zagalamite.

- Zagalamimo? Slušaj, treba ih slistiti. Zar nisu hladnokrvno pobili Basterove drugove?- Jesu. Ali vi vičite: "Hej, kradljivci, ruke u vis!"... Sigurno je da će dograbiti puške. Onda im pokažite... Džek, ako

promašiš, dohvatiću te preko koljena i onda se čuvaj. - Da promašim? Slušaj, mogu otkinuti uši zecu koji trči - odgovorio je mladić. - Je li? Ali, to nisu zečevi. To su grubi hombre koji će uzvratiti pucnjavu... U redu, idemo. - Teks je pogledao na svoj

veliki srebrni sat. - Oko devet. Peg, ako su Henderson i bagra u salunu, mi ćemo našu zabavu započeti za, recimo, petnaest minuta.

Teks je krenuo u grad s Brusom i Džimom. Brus je odavno sumnjao da je Teks Serks pravi revolveraš i sada se u touvjerio. Brus uopšte nije sumnjao u ishod sada kada je uz sebe imao braću Serks i kada je računao na elemenat iznenađenja. I prije nego što su došli do grada, Brus je bio potpuno hladnokrvan i spreman za munjevitu akciju. Teks je jedva neštoprogovorio. Kada su se našli na širokoj ulici, poveo je drugove na lijevu stranu. Nije bilo nikog na vidiku, a grad je, izgleda,i inače bio tih. Dvije tamne zgrade stajale su između osvijetljenog saluna i trojice muškaraca koji su se prikradali. Prilazili su sa zadnje strane i uskoro otkrili žućkasta svjetla saluna. Privlačili su se uz zidove i lijevo od prozora Gdje je Brus zaustavio svoje drugare i oprezno se pridigao da proviri. Svjetlost ga je za trenutak zaslijepila. Zatim je razaznao predmete.Imao je sreće. Henderson i njegovi ljudi sjedili su za okruglim stolom pravo u sredini ovog stražnjeg dijela saluna. Nije bilo stolova između vrata i kockara! Ispred njih su stajale boce. U tom trenutku Henderson je progunđao:

- Dižem za pedeset.Brus je izvukao oba revolvera i, primakavši se Teksu i Džimu, prošaputao: - Kao namješteno za nas! Širom otvori

vrata! Pođi za mnom. Ja ću govoriti. Kada posegnu za pucaljkama, pucaj. Onda brzo napolje. Privlačeći se poput Indijanaca sva trojica su se podigli s lijeve strane vrata. Serks je prvo malo odškrinuo vrata. Brus

je stajao podrhtavajući. A onda su se vrata širom otvorila. Brus je uletio preko praga.- Ne mrdajte! - povikao je.Odjednom su utihnuli svi zvuci. Gosti u salunu su se ukočili. Henderson, s čije su obje strane sjedili njegovi ljudi, gledao je Brusa i njegove pratioce. Ostala trojica su bili okrenuti

leđima. Nervozni kašalj prekinuo je napetu tišinu. - Dakle, zaskočili ste nas? - procijedio je Henderson. Brusov odgovor bio je istog trena zaustavljen udaljenom puščanom paljbom. I Henderson je čuo. Isto kao i njegovi

ljudi. Glave su im klonule.- Prepad, ha? - nastavio je vođa kradljivaca. - Stranci, nećete dobiti naš novac bez borbe. - Nije prepad, Hendersone. Samo smo pritegli kradljivce!- Pokaži dokaze kao što si pokazao pucaljke - prosiktao je Henderson kolutajući očima. - Upravo smo ih dobili od Mekmilena.- Znači, čekate na nas - odvratio je razbojnik zajedljivo. Znao je da je u zamci, ali još nije znao ko ga je zaskočio. Nije

se mnogo brinuo zbog ove trojice kauboja iako su imali oružje u rukama.Ali, zato su svi drugi gosti nestali iz saluna.- Gdje je Bil Stjuart, koji ostavlja poruke Brusa Lokarta? - ispljunuo je Brus.- Nije ovdje. A ko si, do vraga, ti?Ovo je Hendersonu očito značilo više nego prijeteći revolveri. Njegovo tamno lice je poblijedilo. Sumnji nije bila

potrebna potvrda. Spomen Lokartovog imena u tom trenutku imao je onakav efekat kakav je Brus i očekivao. - Ti si Lokart! - prosiktao je lopov. - Prokletstvo!... Momci, rekao sam Stjuartu da se ne krije pod tim imenom.Bio je to gorak protest očajnog čovjeka koji nije vidio izlaza iz zamke. Kao da je stajao na opruzi, skočio je

prevrnuvši stolicu i sto i posegnuvši za svojim revolverom. Pogodio ga je Brusov metak. Divlje vičući, Hendersonovi ljudi su se bacili u bitku. Brus je ponovo pogodio Hendersona dok se ovaj klatio, a onda i čovjeka pored njega čiji je revolver bljuvao vatru. Pucnji s Brusove lijeve i desne strane su ga zaglušili. Ispraznio je revolver u desnoj ruci. Osjetio je udar kojiga je odbacio. Zateturao je kroz vrata i pao preko Džima Serksa, koji je bio ispred njega. Kada se pridigao, vidio je kakoTeks puca iza dovratka. Brus je premjestio revolvere iz ruke u ruku i skočio pored Teksa. Iako je dim bio gust, vidio je prvo jedan crveni bljesak, pa drugi, pa ljude kako trče, jednog kako tetura, druge na podu.

Teks ga je zadržao. - Pritisli smo ih - dahtao je... Džime, kako si?- Pogođen, ali ništa ozbiljno - odgovorio je njegov brat. - I mene je oprljilo. Šta je s tobom, Li?

- Pogođen, ali dosta visoko. Nije opasno. Hajde da ih dokrajčimo. - Sve je gotovo. Oni koji nisu mrtvi, leže ranjeni. Idemo.- Ne želim da idem - pobunio se Brus puneći revolver. Teks ga je odvukao od zida, u tamu. - Prokletstvo, šta ti hoćeš? Vidio sam kada si pogodio Hendersona i onog malog

pored njega... Gdje te dokačilo? - Po ramenu... Uh, krvarim - odgovorio je Brus. Stavivši revolver u korice, opipao je ispod košulje i pritisnuo maramu

na vrelu ranu.- Slušajte! - odjednom je prošaputao Teks. - Konji. Niz ulicu... iz grada.Brus je čuo ritmičko udaranje kopita, što je svjedočilo o bijegu nekih od kradljivaca. - Čuješ li, Džime. Koliko konja? - Tri sigurno. Možda i četiri. - Kladim se da nisu svi izvukli čitavu kožu. Mi ćemo u logor, povezati vaše rane i sačekati Pega i ostale. Onda ćemo

vidjeti.Našli su prazan logor i vatru koja je jedva tinjala. Teks je nabacio drva i ona je opet planula. Zatim je potražio u

bisagama zavoje i meleme. Džimu je metak prošao kroz bedro. Brus je imao gadnu i bolnu ranu u ramenu.- Neko dolazi - upozorio je Džim.Teks je dograbio pušku i ispriječio se ispred nekoliko tamnih prilika koje su se primicale. Onda se opustio. Džekov

glas, piskav i neobičan, čuo se jasno. Teks je izbrojao prilike. - Hm! I niko ne posrče. Ubrzo su Peg i ostali momci ušli u osvijetljeni krug. Osim Džeka, koji je bio blijed i ushićen, svi ostali su bili očito

potišteni.- Hej, je Ii neko ranjen? - oštro je upitao Teks.- Ni ogrebotine. Džek ima rupu u šeširu. To su sve naše povrede.- Pogledajte - vikao je mladić provukavši prst kroz rupu na šeširu. - Rupa od metka. Kažem vam da bi mi onaj hombre

prosuo mozak da se nisam pognuo.- Ne bi ti on prosuo ništa - smrknuo se Peg. - Slušaj, momče, to što imaš u glavi nije mozak. Brus je brzo zapazio da je Peg neraspoložen, nesumnjivo zbog propalog napada, dok je Džek bio veoma uzbuđen. - Hajde, ispljuni - rekao je Teks vedro. - Vratili ste se, što je najvažnije. I nije važno ako vi niste uspjeli jer smo mi

sredili Hendersona i njegovu bandu.- Bogami, ako ti tako kažeš! - procijedio je Peg razvedrivši se poput mjeseca kada isplovi iza tamnih oblaka. -

Prokletstvo, Li, pogođen si!... I Džim! Uh! Nadam se da nije opasno... - Peg, imam gadnu ranu, ali će brzo proći - odgovorio je Brus. - Samo ogrebotina. Ali će Džim neko vrijeme imati

ukočenu nogu. Peg je čučnuo pored vatre i ispružio ruke koje su vidno podrhtavale. I Teks je opazio da je Peg blijed, a Baster i Huan

su stajali u sjeni, pa nije mogao da razazna šta je s njima. Zato je brzo ispričao šta su on i njegovi drugari učinili. Peg je sjedio iskolačenih očiju i širom otvorenih usta.

- Hej! Teks, hajdemo u grad da vidimo koliko ste ih sredili!- Čim čujemo vašu priču. - Ja ću - zamolio je Džek. Bio je avetinjski blijed i podrhtavao je kao list na vjetru - normalna reakcija nakon

prvobitnog uzbuđenja. - Stani malo, momče - rekao je Peg. - Teks, moram vam čestitati... Li, bilo je lukavo od tebe što si se predstavio kao

Brus Lokart... Poremetio si ih. Nisi smio toliko reskirati. Mogao si isto toliko učiniti i da si ostao napolju i pucao... Uh, a mi nismo ništa učinili...

- Reci već jednom šta se desilo - tražio je Teks. - Prokletstvo! Dosta toga se desilo. Dvojicu smo pustili da uteknu.- Ali, ja sam jednog probušio - povikao je Džek Ijutito.- Šta si učinio? - pitao je Brus. - Li... ja... ja sam jednog pogodio... u... ubio ga... Evo njegovog revolvera i novčanika. Brus je bio zapanjen, ni sam ne znajući zašto. Pogledao je Pega. - Bogami jeste - povikao je taj dobričina. - Ubio je. Imao je više kuraži ili je bio lud. Nije uradio ono što sam mu

naredio.- Auuh... Pa, Simpsone, da čujemo već jednom - prekinuo ga je Teks, i zadivljen, i ne vjerujući. - U redu. Bogami, nećete mi vjerovati, ali je tako... Otkrili smo njihov logor na čistini, dvije stotine jardi ili više od

svakog zaklona, osim nešto grmlja iza kojeg se ne bi ni zec mogao sakriti. Oko vatre su sjedila četvorica, jedan od njih je kuhao, ostala trojica su se prepirali, osvrtali se uokolo kao da nekog očekuju. Sigurno su čekali Hendersona i, vjerujem, njihov dio dobiti. Nismo znali šta da radimo, ja sam bio za pucnjavu iz daljine. Huan je rekao da to nije dobro. Baster se samnom složio da ne treba reskirati i primicati se. Prokletstvo, bilo bi to samoubistvo. Onaj blijedi momčić tamo, onaj Melrouz koji je rođen da bude drugi Bili Kid, malo je slušao, a onda nam doviknuo da smo kukavice. Pokušao sam da mu objasnim da je opasno i da posebno ne želimo da on nastrada. Nasmijao mi se u lice: "Pa, idem ja sam", rekao je i prije negošto sam ga mogao zaustaviti krenuo je četveronoške. Prokletstvo, vidjelo se kao na dlanu. Klečali smo iza žbunja sa otkočenim puškama, spremni da pucamo čim ga primijete. On se uspio dovući do prvog žbuna, pa do drugog i onda smo ga vidjeli kako puže preko čistine. Oni su se nešto prepirali, i gledali su prema gradu i nikad neću shvatiti kako ga nisu pri-mijetili.

- Baster je rekao: "Taj idiot neće otići daleko". Ja sam isto mislio, i bio sam se ohladio od straha. Bio je lud taj Džek Melrouz. Jedino sam rekao: "Momci, sačekajte još malo..." Džek je došao bezbjedno i do posljednjeg žbuna i mi smo gotovo mrtvi pali od olakšanja. Ležao je mirno za trenutak, dok su nas svrbjeli prsti na obaračima... Računao sam da bih

mogao pogoditi jednog od razbojnika danju, ali noću nisam bio nimalo siguran... Odjednom se Džek podigao na jedno koljeno i punim plućima povikao: "Banditi, ruke u vis!"... Trebalo je da ih vidite. Jedan od njih je opazio Džeka i izvukao revolver. Džek ga je pogodio jer je taj hombre predugo nišanio. Prevrnuo se. Drugi su izgledali kao pregaženi mravi.Dohvatili su revolvere i pripucali grabeći stvari dok su išli prema konjima. Uto smo i mi zapucali i Džek je još deset puta opalio... zaključili smo to po njegovoj praznoj puški. Koliko smo mogli vidjeti, niko od nas nije nikog zakačio. Jednostavno su iščezli u tami. Čuli smo vaše pucnje u gradu i ponadali se da imate više sreće od nas. Dok smo posmatrali, sve je za trenutak utihnulo i onda smo čuli konje koji su se uputili prema gradu. Projahali su kroz grad... i otišli na sjever... Pa, otišli smo u njihov logor. Džek je bio ispred nas i pretraživao je onog hombrea kojeg je ustrijelio, bogami, kao da je pravirendžer. 1 zalajao je na nas: "Vidite li šta sam učinio? Da niste kukavice, dokačili biste sve bandite. Siguran sam da sam još jednog pogodio. Vidio sam kada je pao i onda ustao i potrčao vukući nogu... I to je sve.

Brus je sjedio ćutke, posmatrajući tog malog Trinitinog brata, ne znajući šta je više osjećao - ili tugu zbog Džeka što je prolio prvu krv, ili divljenje za mladićevu hrabrost. Teks Serks je vjerovatno isto osjećao, jer je odmahivao glavom i gledao Džeka kao da ne želi da govori. Konačno je rekao: - Džek, bio je to veliki trik. Ti si pogriješio. Peg je bio u prvu. Potapšao bih te po ramenu da si to učinio u želji da spasiš život, recimo nekog od nas da je zarobljen. Kako nije bilo tako, mogu samo da kažem da si radio na svoju ruku i ako ne obećaš da nešto slično više nećeš učiniti, nikad s nama više nećeš jahati.

Džek je od stida pognuo glavu. - Teks, sada znam da sam pogriješio. Bio sam van sebe. Ako ne kažeš ocu, kunem seda nikad više neću ispasti takva budala.

- Teks, hoćemo li pratiti trag trojice kradljivaca koji su umakli? - upitao je Brus. - Svakako. Sigurno će krenuti prema Stjuartovom skrovištu koje mi želimo da pronađemo. Pošto nas je polovica

osakaćena, ne želim da izazivamo Stjuartove momke dok se ne sredimo. Naravno, mogli bismo ih pratiti do njihovog logora i onda pustiti Džeka da sam s njima raščisti.

- Auh, prestani već jednom - povikao je momak.

TrinaestDva dana kasnije, jahači su zbacili sedla s konja kada su došli do izvora Brazosa. Huan je pokupio uzde da odvede

umorne konje koji su osjetili vodu. Džini je odšepesao na verandu. Zatim je zastao.- Šta si to vidio? - prošaputao je Džim kada je Peg pokazao rukom. U sjeni pored zida spremišta stajala su laka i

teretna kola. Nekoliko dana ranije tamo ih nije bilo.- Ko bi to mogao biti? - progunđao je Peg. - Pa, uvijek neko dolazi. Brus je prigušio psovku i otišao do vrata njihove spavaonice. Ušli su, Peg je upalio lampu. - Uh! Baš je dobro biti opet

kod kuće. Sjedite, prijatelji. Upaliću vatru i pristaviti vodu za katu. - Peg, u pravu si. Lijepo je biti kod kuće - rekao je i Brus. - Topla voda, brijanje, čista košulja. - Pa, možeš da zahvališ svojoj djevojci. Kladim se da će se pojaviti ovdje prije nego što skineš prašinu s lica. Peg je pogriješio. Brus se dosta brzo presvukao i umio, Triniti se nije pojavila. Niti iko drugi. Brusu se činilo da ga

nešto pritišće. Dok je Peg spremao večeru, Brus je previo ranu Džimu, zadovoljan što zarasta i što nema upale. Uto su se na verandi čuli teški koraci. Na vratima se pojavio narednik Blajt. Izgledao je radoznao i nimalo uljudan. - Kako ste, momci? - upitao je.- Nismo baš najbolje - odgovorio je Peg pošto je bilo očito da ni Brus ni Džim nemaju namjeru da nešto kažu. - Pa, savjetovao sam Melrouza da vam ne dopusti da idete u jalov lov.- Je li? Pa, dopustio nam je. A i nije bilo jalovo.Huan je prošao pored narednika noseći kantu s vodom i naramak drva. Shvativši da neće više ništa saznati od ovih

kauboja, Blajt se povukao.- Što nema Teksa? - žalio se Peg po drugi put. - Večera je gotova. - Možda on jede tamo - zaključio je Džim. - Sigurno, iskoristio je priliku, kao što bih i ja... Hajde, momci, navalite. Tri dana nismo ništa čestito pojeli, a ovo je

dobro.Nije im trebalo dvaput reći. Počistili su sve. Džim je legao dok je Huan pomogao Pegu da raščisti. Brus je pušio

čekajući, sve nervozniji. Nije čuo ništa sve dok oprezni vakero nije podigao ruku. Brus je krenuo prema vratima. Osluškivao je prije nego što je provirio. U tami su se čuli koraci i duboki muški glasovi. Vidio je žar cigara. Melrouzov zvonki glas grmio je i prigušivao Sloterov piskavi govor. Zatim je razaznao i Teksove riječi. Brus je primijetio da ima i drugih.

- Li, neko je došao - rekao je Peg preko Brusovog ramena. - Pitam se sada...Trinitin umilni smijeh, pomalo neprirodan, zaustavio je Pegovo nagađanje. Brus se povukao malo dublje u sobu,

ukočen, dok je Peg i dalje izvirivao. Brus je čuo Džekove brze korake na verandi. Kresnuo je šibicu. Na verandi su odjeknuli i drugi koraci. Nekoliko ljudi

su istovremeno govorili, očito ne jedan drugom. Melrouzov poznati korak vodio je druge u spremište. Brži korak, dobro poznat Brusu... sigurno Teks...

- Oh, Teks, molim te, sačekaj! - pozvala je Triniti i u njenom slatkom glasu Brus je ponovo uhvatio neko značenje koje je čuo u njenom smijehu.

Teks je ušao. Nešto je otegnuto odgovorio kako je već kasno, ali Brus nije razaznao šta. Teks je bio blijed. Njegove smeđkaste oči su svjetlucale kao žeravice. Brus je naslutio šta Teksov pogled znači. Stao je nasred sobe spuštenih ruku, očajnički se boreći između onog na šta ga je Teks upozorio da bude i onog što je Triniti od njega očekivala.

Ušla je vukući za sobom snažnog gologlavog muškarca čije je ozbiljno i naborano lice mnogo govorilo Brusu. Triniti se objema rukama držala za desnu ruku ovog Teksašanina. Bila je ljupka, lice joj je zračilo neobičnim svjetlom a njene predivne oči, sada tamne kao noć, nedokučive svima osim Brusu, koji je osjećao da je taj trenutak najdivniji i najstrašniji u njegovom životu. Njegova dragana je sasvim prirodno držala ruku ovog nepoznatog čovjeka, to je za Brusa imalo neko strašno značenje.

- Ah, tu si - osmjehnula se pokazujući na Brusa. - Ovo je taj sretni kauboj, moj vjerenik, Li Džons... Li, upoznaj se s kapetanom Megardom.

Hrabrost bi ga sigurno napustila i vjerovatno bi se prije odlučio da ubije nego da se preda, da nije bilo Triniti i pogleda u njenim široko otvorenim tamnim očima.

- Pa, Li Džons, zaista mi je drago što smo se upoznali - rekao je Megard toplo, pružajući snažnu ruku za koju se Triniti još uvijek držala. - I moje čestitke što ste najsretniji muškarac u ovom dijelu Teksasa.

- Kako ste, kapetane - rekao je Brus promuklo kada je dohvatio pruženu ruku osjećajući kako panika popušta svoj stisak oko njegovog srca. - Hvala... hvala... Zaista sam... sretan hombre.

Kapetan Megard ga zaista nije poznavao. Sive oči su pažljivo odmjeravale Brusa - što bi vjerovatno kapetan učinio da sretne bilo kog stranca - ali u tome nije bilo ništa neprijateljsko, niti sumnjičavo. Jednostavno je odmjeravao momka koji je zadobio djevojku što mu je očito bila draga.

- Džons, ha? Jedan od velikih Džonsa. Pa, nikad nisam upoznao ni jednog iz dobre loze. Nadam se da im vi pripadate- nastavio je rendžer.

- Eh... I Melrouz me je isto pitao...- Pa, sinko, sudeći po tvom izgledu i onome što sam čuo... čovjek bi trebao da bude oprezan kada postavlja ovakva

pitanja - nastavio je kapetan prijateljski.Triniti je pustila Megardovu ruku i uhvatila Brusa za ramena. - Li, drago... drago mi je... da si se vratio - rekla je

nesigurno. Brus nije mogao da ne stisne oči kada mu je dotakla ranu. - Li!... Ti si ranjen!... Ja... ja... osjećala sam da mi Džek laže!

- Triniti, nije to ništa... samo ogrebotina - uvjeravao ju je dok se privijala uz njega. Osjećao je da se jedva drži na nogama. Zatim se onesvijestila.

- Jadno dijete - rekao je Megard saosjećajući. - Spusti je, Džons. Neka neko donese vode. Brus ju je spustio na niski ležaj i kleknuo pored nje dok se Megard naginjao nad oboje, a Peg dotrčao noseći šolju s

vodom. Smočivši svoju maramu, Brus joj je ovlažio lice, svjestan drhtavih prstiju i mahnitog lupanja srca. Triniti se brzo povratila, upravo kada su njen otac i Džek ulazili u brvnaru.

- Triniti... Li, kapetane, šta se, do vraga, desilo? - zagrmio je rančer. - Nije ništa, gazda. Samo se onesvijestila - odgovorio je Brus.- Šta? Triniti se onesvijestila? Pa, to je, bogami, previše. Kladim se da joj se to prvi put u životu desilo.U međuvremenu, Triniti je zurila u Brusa, u ostale, a onda opet u njega, razgoračenim očima iz kojih je strah polako

nestajao. Privila se uz Brusa i podigla.- Li... Tata! Šta se desilo? - izustila je slabo se osmjehnuvši.- Triniti, onesvijestila si se - objasnio joj je Brus.- Ja se onesvijestila? Smiješno! Ničeg se ne sjećam. Džek se umiješao. - Sestrice - rekao je zagrlivši je - sigurno zato što sam ti lagao za Lija.- Oh! Da... naravno... - uskliknula je Triniti, zaista savršena glumica. - Osjetila sam pod prstima.zavoj na Liovom

ramenu... Li, ti si:., ti si...- Metak me je samo okrznuo - bunio se Brus. - Žao mi je što sam te uplašio.- Li, povedi je u kuću i nemoj se dugo zadržati - prekinuo ih je Melrouz. U istom trenutku se Brus, kao u snu, našao napolju sa Triniti koja se privijala uz njega. Kada su se odmakli od

osvijetljenih vrata i prozora, Brus je usporio korak i čvrsto je zagrlio objema rukama. - Ljubavi, ti... ti si siguran! - šaputala je naslanjajući glavu na njegove grudi. - Zaboga, Triniti... bilo je užasno! - Brus se stresao i od same pomisli šta se moglo desiti.- Ljubavi, bila sam mirna sve dok te nisam vidjela - mrmljala je. - To me je potpuno uzdrmalo.- Sresti Megarda nakon ove dvije beskrajne godine bježanja i skrivanja bilo je gore nego što sam uopšte ikad mogao

zamisliti. Bilo bi gadno da ti nisi bila prisutna.- Bruse, nisam znala hoće li te prepoznati. Bio je to najveći ispit. Morala sam to vidjeti. Hvala nebesima, sada smo

sigurni.- Jesmo li? Hoću li ikad biti?... Triniti, bila si se objesila kapetanu o ruku. I odmah sam shvatio. Ne možeš me

obmanuti i kada bi htjela.- Ljubavi, ne želim da te obmanjujem - odvratila je preklinjući. - Nisam ni sanjala da će biti onako teško. Da te je

prepoznao - i pokušao da te uhapsi - objesila bih se o njega. Samo sam mislila o tome kako da ti pomognem da pobjegneš.- Triniti, da me je Megard prepoznao... da me je pozvao da se predam... ja bih ga ustrijelio!- To sam shvatila čim sam te ugledala. I u tom trenutku mi je bilo potpuno svejedno. Sada, vidim, kako bi to bilo

pogrešno.- Znaš li ti, Trin, da mi se Megard dopao! Čovjek bi pomislio da to nije moguće. On je dobar... pravi Teksašanin, kao

što su možda bili Seni Hjuston i Meknili, jedan od prvih rendžera.- Bruse, kapetan je Teksas - odgovorila je Triniti. - Država protiv Brusa Lokarta!- Šššš... Nikad to više nemoj reći. Trin, ti si mi dala nadu i život. Situacija ovdje je kritična. Imam snage da se s tim

suočim. Ovdje su me prihvatili... ja sam jahač tvog oca... tvoj vjerenik! Nevjerovatno! - Jeste, ali je tako - odgovorila je nježno. - Megard je došao danas s dvojicom ljudi iz Fort Gritina. Pitao me je da li

sam još nešto čula o Brusu Lokartu. Rekla sam mu da nisam. Li Džons me osvojio. Rekao mi je da sam prevrtljiva. U stvari, mislim da mu je drago što te nisam našla, Bruse.

- Prije ili kasnije, pojaviće se neko ko me stvarno poznaje - prekinuo ju je. - Onda ću morati da se borim ili opet bježim. Ova sreća ne može potrajati.

- Ćuti i slušaj me. Ostala trojica su došli juče iz Novog Meksika. Ukupno ih je devet. Pazi se ovih posljednjih. Ako te optuže, naljuti se i blefiraj. To sada možeš učiniti. Nemoj ubiti nikog od njih osim u samoodbrani. Sve je to nevjerovatno ali moramo biti spremni na sve. Ako se nešta neočekivano dogodi - oh, valjda neće! - dođi do mog prozora u noći i probudi me. Sakriću te ili ću poći s tobom ili ćemo se kasnije naći. Samo imaj na umu: ne napuštaj me! Laku noć!

Brus je sporim korakom krenuo prema spavaonici, nastojeći da smiri emocije. U ovom momentu mogao je jedino da čeka. Zatekao je Pega i Teksa u ozbiljnom razgovoru.

- Šta je, momci? - upitao ih je.- Li, ovaj kapetan Megard je i te kako savjestan čovjek- počeo je Teks. - Njemu je dužnost nešto najsvetije. On će nas

zakleti kao svoje zamjenike.- Šta? Hoće đavola! - Bogami, hoće. Slušaj, Megard je ponovo za petama Brusa Lokarta. Kaže da ni u jednom trenutku nije odustao u ove

dvije godine. I, po Megardu, Brus Lokart je niko drugi do Bil Stjuart. Stoga mu odgovara da uhvati tog čovjeka i rasprši bandu koja krade Melrouzova goveda... Li, više je nego sigurno da ce nas Melrouz poslati sa rendžerima, željeli mi to ili ne.

- Pa, i ja sam to naslutio. Možda je to i dobra ideja.- Svakako. Da budem pošten, drago mi je što je ovdje došao. Prokleto dobro znate da bi jedan od nas mogao na-

stradati u sukobu sa Stjuartom. Zato, Bruse, misli na Triniti i budi sretan da se sada ne moramo toliko izlagati opasnosti.Brus je legao, san mu nikako nije dolazio na oči. Činilo mu se da se sve odvija kao u pričama koje se prepričavaju oko

logorske vatre. Šta će biti sa pravim Brusom Lokartom ako onaj fiktivni bude ubijen? A sigurno je da će biti. Jer, Stjuart nije čovjek koji bi se predao. Brus se ne bi mogao oženiti s Triniti pod imenom Li Džons. Bila je ovo velika zavrzlama. Nije čudo što je Brus bio zaokupljen ovom svojom dramom te satima nije mogao zaspati. Bio je to i razlog što se ujutro zadnji probudio.

- Hej, jesi li živ? - zagrmio mu je Teks na uho.

- Pusti ga, zaljubljen je - smješkao se Peg.Brus je skrušeno priznao da je to uzrok njegove lijenosti. Rana mu se bila prilično smirila. Džim i Baster su već bili

na nogama.- Momci, kakva je to buka napolju? - upitao je Brus dok se prao nad umivaonikom.- Kola sa arnjevima. Dokotrljala su se sinoć. - Ima ih više? - nastavio je Brus, smatrajući da to nije nimalo dobro. - Prilično. Dvadeset kola. Poznajem gazdu karavana. Zove se Siver. Jahao sam za njega kada sam bio mlađi. - Li, otac zove tebe i Teksa. Odmah - došao je Džek.Brus je prvi krenuo, i to prema pašnjaku. Nije želio da se i s kim iz karavana sretne. Ko zna! Prostrani svijet Teksasa

postajao je malen. Brus je prešao preko pašnjaka, presjekao kroz šumarak.Približio se spremištu sa stražnje strane videći da su na verandi i okolo dvanaestorica ljudi koji su nešto pakovali. U

tom trenutku se na vratima pojavio Megard. Zastao je da pripali cigaru. Teks Serks je stajao naslonjen na prečku. Peg Simpson je čučao pred vratima njihove spavaonice, a Huan je pakovao namirnice. Ovo je, razmišljao je Brus, značilo da rendžeri danas odlaze.

Brus je došao na nekoliko koraka od verande kada je njegov uvijek oštar i oprezan pogled ugledao stranca. Iznenadaje čovjek gromkim glasom povikao:

- Eno ga! To je taj čovjek! Pokazivao je na Brusa. Glas mu je bio tako oštar da su svi morali pogledati prema Brusu, koji se ukočio. - Kakav čovjek? - upitao je kapetan Megard mrzovoljno izlazeći na verandu. Teks Serks je preskočio gredu i zastao.

Pojavio se i Melrouz, a za njim Sloter.Dakle, i to je došlo! Ovaj čovjek ga je poznavao. Brus je bio napet. - Ovaj čovjek. Ja ga znam - i dalje je vikao nepoznati. - Danas sam na pašnjaku vidio vranca. Nikad ne zaboravljam konje. On je jahao tog konja kada sam ga vidio.- Pa, ko je on? - pitao je rendžer polako.- Brus Lokart! Odmetnik kojeg gonite. Vidio sam ga kada je pucao u Barnkasla... i ubio Vislera.- Čovječe, ti si pijan! - prošištao je Megard ljutito i prezrivo. A, ipak... Svi su pogledi prešli sa ovog prašnjavog u sivo

obučenog čovjeka na Brusa, koji je stajao nepomičan, pomalo pognut, s drhtavom rukom iznad revolvera. - Pazi, prijatelju! - povikao je Serks dolazeći do Brusa, ali ne suviše blizu. - Kapetane Megard, on je... on je vaš čovjek - i dalje je govorio nepoznati, sada siv u licu shvativši da se nalazi u

opasnosti. - Upravo sam došao... ovim karavanom. Bio sam u Mendlu onog dana... bila je subota, peti oktobar... Stajao samispred hotela "Jelen"... čuo sam kada ga je Barnkasl nazvao Brus Lokart... vidio sam ga kako povlači i puca.

- Hej, stranče, ako nisi pijan, onda si lud - prekinuo ga je oštro Melrouz. - Zaboga, ti si u Teksasu! I za manju optužbu mogao bi biti ubijen.

Melrouz je išao između svojih ljudi. - Ne pucaj, Li - naredio je gromkim glasom. - Gazda... i vi, kapetane... U ovo se ne miješajte - uzvratio je Brus ledenim glasom.- Slušaj, kauboju, čovjek je pogriješio - pobunio se Melrouz. - Svako može pogriješiti. - Ne kada sam ja u pitanju.- Sivere, ko je ovaj čovjek? - nestrpljivo je upitao, Melrouz. On je u tvom karavanu. - Zove se Klark. Koliko znam, čovjek na kojeg se možeš osloniti. Što jest jest... nije Teksašanin - odgovorio je vođa

karavana.Brus ih je utišao. - Svi ste rekli svoje. Sada je na mene red... Klark, povuci riječi ili povlači revolver. Megard je zagrmio. - Ovdje sam ja vlast. Slušaj...Brus ga nije slušao. - Gospodine Klark, ako niste sigurni da ste pogriješili... vadite oružje.Klark je teško progutao, prekasno je otkrio u šta se uvalio. - Mora... mora da sam... mora da sam pogriješio. Povlačim

riječi. Brus se opustio i sigurnim korakom krenuo prema spavaonici. Teks je pošao za njim i zatvorio vrata.Čuli su kako Megard psuje čovjeka koji je izazvao gužvu. A Melrouz je nastavljao svoje: - Klark, tip kojeg si optužio

je Li Džons. Teksašanin, od onih koji znaju da barataju revolverom. On je moj čovjek. A i vjerenik moje kćerke. Vrati se u svoja kola i zahvali bogu što si još živ. Možda sljedećeg puta nećeš imati toliko sreće.

Teks je zagrlio Brusa. - Ovo je bilo gadno, prijatelju. Taj te je čovjek znao! - Teks!... Bogami, jeste! - zaječao je Brus i svalio se na klupu pognute glave, potresen Serksovom odanošću. - Ne brini! Karte su u našim rukama - šaptaoje Teks. - A s nama je i Triniti.Vrata su se naglo otvorila i u sobu je utrčao Džek, blijed i širom otvorenih očiju, za njim Peg i ostali momci. - Li, kako sam se samo uplašio - povikao je mladić. - Onaj... budala! Da tebe zamijeni s Lokartom! Morao si ga ubiti.- Smiri se, momče - prekinuo ga je Teks i okrenuo se Brusu. - Slušaj sada ovo. Siver je vidio stado goveda sa žigom

"krug M" koje su gonili četvorica jahača nekih deset milja ispod mosta na Brazosu. - Šta kažeš!- Samo da čuješ kako Melrouz grmi. - Dakle, ta četvorica plus četvorica koje znamo sa Stjuartom i osmoricom drugih bandita - znači ukupno ih je šesnaest

- ako sam dobro izbrojao - Brus je ustao.- Tačno, Li. Možda ih je i više. Biće gadno. Sloter želi da pošalje po ljude s Velike Vičite. Megardovo naređenje je da

se spremimo za dugo jahanje i da ne zaboravimo ponijeti još oružja.- Džek, moram ti priznati da mi se sviđa taj rendžer - rekao je Brus. - Pa, ja baš nisam lud za njim - odgovorio je Džek. - Nekako ću ga svariti pošto je ubijedio oca da me pusti.

ČetrnaestKasno popodne sljedećeg dana rendžeri su došli do strmog brijega deset milja zapadno od Ravne planine. Kapetan

Megard, narednik Blajt i još dvojica odjahati su do Kupera u izvidnicu. Tako su u logoru ostali četvorica rendžera i osmorica kauboja. Teksovu grupu je pojačao Lester, koji je prethodne noći dojahao s Velike Vičite. On je izvijestio Melrouza da su osamnaest jahača "kruga M" odvukli trideset hiljada grla u dolinu sikomora i tamo ih drže.

Megardov logor, dobro skriven, bio je vidljiv možda samo s vrha brda. Namjera mu je bila da tu zadrži ljude sve dokne napravi konačan plan akcije. Jedna od glavnih crta rendžerove efikasnosti bila je mobilnost. Mnogo su jahali uokolo. Brus se složio s Teksom da bi rendžeri bolje uradili kada se ne bi tako otvoreno pojavljivali. Pošto su imali ovlaštenja, nisuuobičavali da se prikradaju kao kauboji ili divljaci.

Prije večere Brus je predložio da povede Džeka, da se uspne uz brdo i osmotri uokolo. Teks je smatrao da je to dobra ideja. Stoga su brzo krenuli i krivudajući uz strminu uspeli se na vrh kada se smrklo. Pažljivo osmatrajući, otkrili su pet logorskih vatri, tri su bile jedva vidljive, jedna je bila veća i ne tako daleko, peta je gorjela punim sjajem. Kada su se Brus i Džek vratili u logor, Teks nije bio iznenađen niti uznemiren njihovim izvještajem.

- Pa, jahači i stoka su u pokretu otkako smo došli na Brazos - primijetio je. - I složio sam se sa Sloterom da ćemo naći stoku "kruga M" južno od rijeke.

- Možda je taj hombre Stjuart stari lopov sa sjevera - dodao je Peg Simpson. - Ili je drzak ili bezbrižan čim svu stoku prodaje na jednom mjestu.

- Ako je stari lopov , onda će skupiti veće krdo i negdje ga odvesti, možda na Čizamov put, na sjever, da bi dobio veću cijenu. I više se neće vratiti.

Brus je klimnuo glavom. - To bih i sam učinio da sam na njegovom mjestu. Razgovor se nakon ovog još otegao. Rendžeri su prvi potražili svoju ćebad. Nakon toga su polijegali kauboji, Brus je bio posljednji. Teks je obišao konje i okolinu logora prije nego što je i sam legao.Sljedećeg jutra svi su bili rano na nogama, očekujući povratak Megarda. Kada se kapetan nije pojavljivao iz prerije,

Teks je poslao Huana u izviđanje, a on i Brus su se uspeli na brdo. Odatle su mogli da izdaleka ugledaju kapetana i njegove rendžere. Međutim, prošlo je pola dana a od njih još nije bilo ni traga. Megard se nije vratio ni popodne, niti u vrijeme kada su kauboji lijegali. Sljedećeg jutra, poslije doručka, Teks je opazio samo jednog jahača nekoliko milja dalje. Uzeo je durbin. - To je kapetan. Nikog drugog na vidiku. Bogami, natjerao je konja!

Nakon nekoliko trenutaka, Megard, prašnjav i oznojen, ujahao je u logor.- Pobrinite se za mog konja - rekao je. - Dobro smo se istrčali... Teks, kakav je tvoj izvještaj? - Pa, opazili smo pet vatri. Ali, nema kretanja.- Ustao sam prije zore. Dajte mi da nešto pojedem. Sinoć smo došli do Ravne planine. Upravo smo htjeli da se

ulogorimo kada smo čuli mukanje stoke. Sjahali smo i obišli okolo. Ugledali smo logorsku vatru, ljude koji su večerali a i druge koji su čuvali golemo krdo. Bila su to goveda o kojima nam je govorio Siver. Dovoljno dugo smo osmatrali i zaključili da stoku ne gone kauboji. Onda smo se vratili do vode i sakrili u grmlju. Odjahao sam prije nego što je svanulo. Blajt će da pazi na te lopove dok ne pošaljem još ljudi.

- Koga ćete poslati? - kratko je upitao Teks. - Jednog od rendžera i...- Da, Horton je rekao da će ići. - Pa, Bastera Velsa i Lestera, Džima Serksa i Pega. šta kažeš na to, Peg?- Nema problema.- Spremi se i krećite - naredio je Megard. - Serks - obratio se Teksu - pokaži mi logor tog Stjuarta-Lokarta i onda

ćemo i mi u akciju. Ništa više nije rečeno. Peg je donio doručak kapetanu, dok je Huan pripremio konje. Džek je, namršten, čistio i punio

svoje oružje. Brus je napunio čuturu vodom i vezao je uz sedlo. Džepove je napunio suhim mesom i jabukama. Horton i njegovi jahači su uskoro bili spremni za polazak. - Ima li još naređenja, kapetane? - upitao je. - Da. Jašite na istok i jug od te bande. Potjerajte ih ovamo do šipraga gdje ćemo ih mi dočekati. Ne ubijte nikoga ako

možete da ga uhvatite živog.- Kapetane, što ste saznali u Kuperu? - pitao je Brus otegnutim glasom, skrivajući radoznalost. Teks i Džek su sve

ostavili da bi i oni čuli. - Mrzim to da kažem, ali je posao dobro obavljen - priznao je kapetan. - Nisam vidio leševe, jer su ih sahranili. Neki

prijatelji što se vrte oko saluna. Uvijek je tako. Lopovi koji imaju novac uvijek imaju i uticaja. Banda ovog Stjuarta-Lokartabogami je okupila prijatelje. Momci, kada budem pravio izvještaj, neću spominjati kauboje. Nadam se da ne zamjerate.

- A što bismo? - odgovorio je Teks.- Nama ne treba priznanje - dodao je mračno Brus. - Prokleti bili, prirasli ste mi za srce. Uh, kako bih volio kada biste zauvijek mogli ostati među mojim ljudima!

Momci, hiljadu odmetnika krije se u šipragu oko Rio Grande. Oni se tamo kriju, a mi moramo da čekamo dok ne izađu. Moraju da jedu, piju i kockaju se. Onda ćemo ih pritegnuti. Ipak, taj Brus Lokart! On je drukčiji hombre! Nikad nisam naišao na neki trag njegovog kockanja ili pijančevanja, ili bančenja s djevojkama iz saluna.

- Kapetane, kada već spomenuste tog Lokarta - počeo je ozbiljno Teks. - Ja ovu zemlju znam uzduž i poprijeko, sigurno bolje nego vi ili iko od rendžera. I izgleda mi da taj Lokart nikad nije učinio neka djela za koja ga okrivljuju.

Megard se snažno lupio po bedru. Njegove oštre oči su se suzile i zasjale poput plamena. - Serks, i ja nekako tako vjerujem - rekao je. - Možda je to i tačno. Tako su mi i drugi govorili. Ne vjerujem. Dvije

godine sam u sedlu i gonim tog čovjeka. I jedino što sam mogao saznati jeste da je učestvovao u onoj pljački banke u

Denisonu. Bio je s nekim Beltonom. Ta banda je odnijela stotinu i pedeset hiljada dolara. Uglavnom smo sve vratili. Pel,jedan od mojih rendžera koji je ubijen, znao je da Lokart negdje ima taj novac. Sigurno znam da je Lokart ponio sav novackada je otišao iz Denisona. Uvijek sam se pitao zašto je odjahao umjesto da je ostao negdje u blizini. Koliko znam, nikadnije uperio revolver u nekog od rendžera. Čudno! Jednom ću i to dokučiti i bilo bi mi drago ako se ispostavi da je taj hombre neko kao Stjuart... Dosta o njemu. Serks, možemo li se uspeti na onu liticu?

- Svakako, kapetane.- U redu. Spremite se.Sat kasnije Megard, njegova tri rendžera i kauboji jahali su uz brdo. Teks ih je vodio, pažljivo birajući teren, i ubrzo

se zaustavio na mjestu gdje su on i Brus ranije izviđali. Tu je Megard naredio ljudima da sjašu i pretraže okolinu. Džek, koji je imao očev durbin, prvi je nešto zapazio.- Prašina se uzdiže s ove strane Ravne planine. Goveda u

pokretu - rekao je kratko, kao stari izvidnik.- Gdje? - upitao je Megard i uzeo durbin. - Ha! Kao da se kreću bizoni, tolika je prašina... - Bio je zbunjen što se

goveda kreću prema zapadu, prema šipragu. - Čudno! Zašto bi lopovi odvodili stoku dalje od tržišta? - Kapetane, odavno vjerujem da ta banda skuplja veliko krdo koje će odvesti na sjever - rekao je Teks. - Izgleda tako. A to je dobro za nas. Kladim se da će ili Blajt i Horton potjerati. A ako ne, onda ćemo ih mi negdje

sačekati. Ali, gdje? Izgleda kao da ima hiljadu mjesta. U tom trenutku ćuo se Džekov povik. - Konji pasu. Krov stare brvnare. Dim. Tamo je banda! - Momče, daj mi durbin - rekao je Teks. - Reci mi gdje da gledam. - Sjeo je, laktovima se naslonio o stijenu i pažljivo

osmatrao. Polako je prelazio pogledom uokolo sve dok mu se pogled nije zaustavio na jednoj tački. - Bogami, momak je u pravu. Onaj krov sam i ranije vidio. Mislio sam da je stijena... Tamo je velika banda.

Dva sata kasnije, Brus je procijenio da su jahali petnaest milja kroz i okolo neravnog terena da bi prešli samo trećinu razdaljine u ravnoj liniji od brda. široki klanac otvarao se ispod strmine, rječno korito bilo je zagušeno ogromnim kamenjem i deblima. Oko podne su ga prešli, cijelo vrijeme napredujući uzvodno, a onda su počeli lagani uspon uz južnu obalu do šume. Ovdje su došli na ravan teren. Visoka trava i gusto grmlje skrivali su divljač. Brojni jeleni bili su pitomi, jata divljih ćurana i golubova prelijetala su ispred konja. Kada su došli do duboke klisure prepune zelenila i grmlja, Teks je ujahao i otkrivši čistinu i vodu odlučio da tu ostave konje. Ovo nije baš odgovaralo kapetanu Megarđu, koji je bio krupan čovjek i nije bio navikao na pješačenje.

- Koliko još? - upitao je.- Nisam siguran. Huan kaže dva kilometra. Ali, nije toliko daleko od čistine. - U redu. Ovdje se možemo vratiti i

ulogoriti, ako bude potrebno... Uspori malo, Serks, inače ću lipsati. Južno od klisure pružao se divan prizor. Trava je bila do koljena visoka i prijatno je šuštala pod nogama: gusto grmlje

se tu i tamo pojavljivalo, stabla su bila niska i razmak među njima popriličan - sve ovo je ukazivalo na blizinu prerije. - Bolje da sačekamo da jeleni i ćurani sami odu, da ih mi ne rastjerujemo - posavjetovao je Teks sjedajući na jedan

panj.- Auh! Pogledaj iznad glave - Džek je pokazao na jato jastrebova iznad zelenila. - Čije li leševe oni čekaju! Nije to bila prijatna primjedba. Plavo nebo i bijeli oblaci, vrelo sunce i zlatni zraci koji su se ispreplitali sa sjenama,

lagani povjetarac u krošnjama, povijanje trave i cvijeća, purpurna izmaglica miholjskog ljeta u daljini, blagost i mir šume - sve je ovo izgledalo daleko od iznenadne vatre, dima, bijesnih povika i tragične smrti. To je bilo upravo ono što je Brus naslućivao. Nije bio jedini s tako mračnim mislima.

Teks je dograbio pušku i krenuo nižom obalom. Drugi su ga slijedili. Dugo je osmatrao i osluškivao. Očito su bili još uvijek daleko od cilja, Gdjegod da je bio. Zatim je kauboj ponovo krenuo, idući kradom i tiho, povremeno podižući glavu da pogleda uokolo. Rendžeri, pod čijim su teškim čizmama grane pucketale, nervirali su Brusa i Teksa koji ih je stalno šapatom upozoravao na oprez.

Sve ono što je Brus ranije zapazio s brda sada je postajalo stvarnost. Pogled na otvorenu preriju sa govedima iponekim bizonom upozorio je Serksa da bi bilo bolje da se malo odmaknu od ivice šumskog pojasa.

Brus je, jasno kao da je zvono, čuo zvuk sjekire. Čuli su ga svi ljudi i ukočili se. Na Megardov znak svi su polegli u travu i počeli da pužu kao velike zmije. Sada više nisu napredovali jedan za drugim nego su se raširili, poput streljačkog stroja i čekali naređenja kapetana Megarda. Brus je bio rastrzan između mržnje prema ovom nemilosrdnom Teksašaninu i divljenja prema njegovoj odanosti za zakon i dužnost. Ovakvi ratnici bili su potrebni da se Teksas očisti od razbojnika.

Megard bi puzao nekoliko jardi, zatim bi zastao da oslušne i pogleda, da dođe do daha. Oštro uho lako je moglo otkriti njegovo teško disanje i s nekoliko jardi daljine. Zvuk sjekire je utihnuo. Skakavci i pčele uzlijetali su ispred tragača, jastrebovi su kružili na manjoj visini, sada su se mogli vidjeti i konji. Brus je čuo šum vode. Polako se pridigao da osmotri teren ispred sebe.

Vrh prerijskog trougla kao da je išao prema guduri crne padine, s liticama pokrivenim vinovom lozom, zelenommahovinom, skerletnim i narandžastim lišćem i cvijećem. Žubor vode koji je Brus čuo nije dolazio od vodopada što se poput guste zavjese spuštao na stijene, nego je veći tok izbijao iz te gudure. Prerija je bila u ravni sa stijenama koje su formirale neku vrstu amfiteatra i u kome je bila stara brvnara. Stub blijedoplavog dima izdizao se odnekud iza brvnare. Brusje bio zadivljen ljepotom mjesta koje mu je izgledalo ljepše od one čistine na kojoj su Triniti i on sanjarili o svom kutku. Kakvo mjesto za ranč! U istom trenutku sinulo mu je kako bi ovdje mogao naći i grob. Ako je i tako, mislio je namrštivši se, onda će biti bliže raju nego što je mogao i sanjati.

Napokon je Megard šapnuo Teksu da pošalje nekog ko bi mogao da malo pobliže osmotri koliko je kradljivaca ulogoru.

- Pustite mene - prvi se javio Džek. - ja sam najmanji. I mogu se poput zmije provlačiti kroz travu. Teks je klimnuo. - Samo, momče, dobro pripazi. Ne nagli. Za samo nekoliko sekundi Džek je nestao iz vida i samo je oštro oko moglo primijetiti povijanje trave koje je

ukazivalo na pravac njegovog kretanja.Kapetan Megard nije bio strpljiv. Brus nije vidio priliku za brzo djelovanje sve dok se Džek ne vrati. Ipak, momak je

bio prilično odmakao, pa je počeo da se brine. Bilo je sigurno da Megard neće dugo čekati. Trava je opet zatreperila i razdvojila se ispred Megarda, Teksa i Brusa. Džek je bio blijed, oči su mu blistale, grudi se nadimale.

- Morao sam da... zaobiđem oko... brvnare - šaptao je dahćući. - Tamo... Jedan stražar... pazi na preriju. On nekog očekuje... Osam osedlanih konja... Petorica lopova se kartaju. Jedan je na zemlji... spava. Čuo sam kako stražar nekom odgovara: "Ne vidim jahaće, ali pozovi Stjuarta!

- Pa, sinko, ti si pravi rendžer - pohvalio ga je Megard, a onda se napeo. - Očekuju ostatak bande. Moramo požuriti. Raširite se u parovima. Okružite brvnaru. Pucajte kada ja opalim!... Li, ti ideš sa mnom.

Brus je puzao uz Megarda baš kada je s druge strane brvnare čuo povik, očito pozdrav za vođu, Stjuarta. Ako je i bilo odgovora, Brus ga nije čuo. Megard je sada nevjerovatno vješto i brzo napredovao s obzirom na svoju težinu. U obje ruke držao je revolvere. Brus je nosio pušku.

Puzali su nekoliko jardi, onda zastali osluškujući i oprezno izvirujući iznad trave. Prema stijeni trava je postajala niža i rjeđa. Brus je primijetio ugao krova poduprt motkom, a zatim naslagana drva i sjekiru zabijenu u panj. Kada su ponovo zastali, Megard ga je pripremio na nešto, lagano ga udarivši po nozi. Ugledao je osam osedlanih konja i stražara koji jestajao na panju i pažljivo gledao prema preriji. Bio je napet. Megard je počeo ponovo da puže, sada sporije, da se ne bi čulo njegovo teško disanje. Žubor vode je postao glasniji. Do Brusa su doprli glasovi, ali su bili nerazgovjetni. Procijenio je daće on i Megard nakon još pedesetak stopa ugledati sve lopove. Sada su bili opasno blizu, samo šezdeset koraka od brvnare. Svaki čovjek koji bi pogledao u njihovom pravcu mogao bi ih primijetiti. A ipak je kapetan puzao dalje. Imao je muda.

Znao je šta želi. On će to i dobiti osim ako se nešto nepredviđeno ne desi. Išao je ispred Brusa i još dalje prema stijeni, koja se nadvisila iznad njih. Voda je tekla u podnožju stijene, očito preskačući preko stijenja na lijevo i nestajući negdje van domašaja njihovog pogleda.

Trava i visoka paprat sprečavali su Brusa da vidi teren ispred sebe. Megard, koji je bio deset stopa na desno, ponovo je krenuo, ovog puta brže. Šapnuo je rendžeru da sačeka. Iznenada je čuo lagan šum koji mu je razlio vatru u venama. Čuo ga je i Megard, koji se ukočio u mjestu. Za trenutak Brus je sav drhtao. Vazduh je bio nabijen opasnošću koju je osjetio hiljadu puta. Ponovo mu je čudni šum zaparao uho, ovog puta drukčiji, kao lagano približavanje čizme. Neko je dolazio. Nije se usuđivao da podigne glavu iznad paprati, liši je dobro naćulio.

Nije to bio korak nego ritmičko udaranje brzih kopita na tvrdoj zemlji. Nije to bio šum koji je maloprije i njega i Megarda natjerao da se umire. Renđžer je skrenuo pogled sa stijene prema brvnari i njegov mračni izraz lica jasno je govorio da će otvoriti vatru istog časa kada nasluti opasnost. Brus je znao da je ona vrlo blizu.

Tešku tišinu prekinuli su oštri glasovi, udaranje čizama, zveckanje oružja nakon povika stražara. I banditi i njihovi progonitelji su bili u iščekivanju. Očito su Teks i njegovi ljudi čekali na kapetanov signal. Megard je mirno ležao, svjestan da je smrt veoma blizu.

U tom trenutku Brus je krajičkom oka vidio pokret nečeg iznad njega, prema stijeni. Nije to bila ptica! Bilo je nešto tamno što je zaklanjalo svjetlo. Pogledao je prema gore.

Ugledao je stepenište koje je zavijalo oko stijene. U istom trenu ukazala se prilika jednog čovjeka koji se naginjao. Oči su mu bile zažarene, lice nacereno. Naginjao se zadržavajući dah, napet, pažljivo nišaneči. Megard, koji je još uvijek osluškivao, nije bio svjestan opasnosti.

Brus je brzo, poput munje, opalio u vis. Bandit se žestoko trgnuo iako je i sam povukao obarač. Kada je Brus opalio, vidio je kako iz banditovog revolvera izlaze plamen i dim, a onda je čuo tup udar metka o tlo. Strijelac je kriknuo, zateturao na stepeništu i strmoglavio se u vodu.

Megard se otkotrljao među paprat, izvan Brusovog vidokruga. Grmljavina iz pušaka, divlji povici kauboja nagnali su Brusa da se uspravi i skoči iza jednog stabla.

Oprezno je izvirio. U tom trenutku nije mogao otkriti ni jednog bandita koga bi mogao pogoditi. Ali je Megard očito mogao, pošto je Brus čuo pucnjavu i osjetio miris baruta. Drugo, veće stablo pružalo je bolji zaklon i možda bolji uvid u situaciju. Ipak se suzdržao da ne potrči, nego se opet sagnuo i krenuo pužući.

Sada se prolomio pravi pakao. Oblaci dima, zaglušujuća puščana grmljavina, njištanje konja, trka ljudi - sve ovo je odvlačilo Brusov pogled od jednog cilja.

Iz ove gužve izdvojila su se tri konja s jahačima koji su bili potpuno priljubljeni uz sedla. Brus je brzo opalio, ali je promašio. Jedan od kauboja ipak je pogodio bandita koji se presamitio, ali nije pao na zemlju pošto mu je noga ostalazarobljena u stremenu. Njegov konj je pojurio vukući ga za sobom. Sva tri konja uspjela su doći do šume.

Pucnjava se malo smirila. Bilo je očito da ni Megard ne može da nađe pravu metu. - Pazi dobro, Li! - povikao je. - U brvnari! - Ali, Brus nije mogao ništa da vidi od dima. Međutim, pucnji iz revolvera govorili su da su lopovi unutra.

Brus je imao vremena da pogleda uokolo. Ni jednog rendžera ni kauboja nije bilo na vidiku. Ali, nakon nekolikotrenutaka ugledao je oblačiće dima koji su se izdizali iz trave, iza stijenja slijeva i iza drva zdesna. Meci su udarali u zidove brvnare, pod krov, u vrata. Ispružene prilike dvojice lopova ispred brvnare svjedočile su o smrtonosnini pogocima. I dva konja su bila ubijena. Tri konja, bez jahača, zaustavila su se stotinjak jardi dalje.

Pucnjava je naglo utihnula, s obje strane.- Hej, vi, razbojnici! - zagrmio je kapetan Megard. - Predajte se!- Dođi po nas! - neko mu je odgovorio. - Spalićemo brvnaru zajedno s vama! - Ko ste to "vi"? - čuo se promukao glas. - Kapetan Megard i teksaški rendžeri.- Lažeš. Vidjeli smo kauboje. A nema ih više onoliko koliko ih je bilo. Ha! Ha!Brus se ukočio. Možda je to i tačno. Onaj vražji Džek! Možda je on žrtva!

- Spaliću vas! - ponovo je povikao Megard i u njegovom glasu se i te kako osjećala prijetnja. - Idi do đavola! - Predajte se ili ćete izgorjeti! Odgovorila mu je pucnjava. Teški meci iz puške za bizone opasno su zviždali iznad Brusove glave.- Kapetane, bolje bi bilo da zavežete - upozorio ga je Brus.- Imate još samo minut! - kapetan je bio uporan.- Samo ti pričaj - dobio je odgovor. Brus je čuo kako Megard psuje. Stari lisac nikad nije izbjegavao borbu, niti prolijevanje krvi, ali ovog puta je, izgleda

želio da razbojnike žive pohvata.Iznenada se čuo Džekov oduševljeni povik. - Hej! Hej!... Teks, pogledaj! Dolaze jahači! Znači da je Džek bio živ i negdje sakriven na visini odakle mu se pružao pogled na okolinu. Ali, Brus je čuo i

udaljenu pucnjavu.- Li, jesi li čuo? - doviknuo mu je Megard. - Jesam. Dolje, na otvorenom.- Možeš li vidjeti jahače? - Ne mogu. Suviše sam nisko.Teška bizonska puška ponovo je zagrmjela iz brvnare i raznijela polovicu stabla koje je skrivalo Megarda.- Oprljilo me je, Li - progunđao je kapetan. - Izmaknite se. Čuvajte glavu, kapetane. Taj hombre ne zna šta radi. Ponovo se čuo Džekov divlji povik. Mora da je momak bio u nekoj krošnji sa Brusove desne strane. Džek je bio

dragocjena pomoć. Dobro je i vidio i osmatrao. Ponovo je dopro njegov povik. - Pazite! Oni se, bogami, bore! Svi, i oni napolju i oni u brvnari, čuli su Džekovo upozorenje. Ućutali su. Brus nije mogao ništa da vidi, pa je

procijenio da ne vide ni drugi.- Li - pozvao je Megard iza svog zaklona.- Da, kapetane, čujem vas. - Možda su to Horton i Blajt...- Ne može biti niko drugi... Uh, sada jasnije čujem pucnjavu... Kapetane, uskoro će ovdje biti pravi pakao. Brus je riskirao i izvirio iza stabla. Vidio je kako tri konja bez jahača jure prerijom prema logoru. Bum! Metak mu je

prozujao pored uha. Naglo je ustuknuo, osjećajući kako ga oblijeva leden znoj. Gotovo istovremeno sa grmljavinom teške puške odjeknula je i vinčesterka 44. Metak se zaustavio negdje u brvnari, a ne u šumi. Krik bijesa i boli popratio je ovaj pucanj. Džek Melrouz se ponovo dokazao.

Iz prerije je sada dopirala neprekidna paljba. Brus je ponovo provirio iza svog zaklona. Ona tri konja bez jahača približavala su se logoru. Iza njih, na nekih pola milje, dolazili su petorica... šestorica konjanika. Vidio je oblačiće dima. Ovi konjanici, koji su se stalno osvrtali, pucali su u jedan drugi niz jahača, njih šestoricu, očito kauboje. Brusu se činilo da su mogli smanjiti razmak između sebe i bandita samo da su željeli da reskiraju. Ali, znali su kakvo iznenađenje čeka bjegunce.

- Šta vidiš, Džons - pitao je Megard nestrpljivo.Brus mu je ukratko rekao, što je kapetan dočekao sa zadovoljnim gunđanjem. - Sve se dobro odvija - progunđao je. - Ali, oni konji bi mogli natrčati na nekog od naših ljudi. - Neka paze. Džek nas je upozorio. I oni su čuli... Prokletstvo! Čuli su i banditi u brvnari. Bogami će zapapriti Teksu i

ostalima u travi.Neprestana pucnjava iz brvnare dokazivala je da su banditi možda opazili napadače u travi koji su brzo mijenjali

položaj. U međuvremenu su konji bez jahača uletjeli u logor i naglo se zaustavili. Ubrzo zatim su se pojavila dva niza jahača, jedan koji je bježao, a drugi koji je gonio ove.

- Li, sačekaj dok ne ulete ovdje - oštro je naredio Megard. Brus je natakao šešir na pušku i proturio je iza drveta da bi privukao vatru razbojnika s teškom puškom na bizone. Ali,

pucnja nije bilo! Ili je strijelac bio ranjen ili se pridružio svojim drugovima i otvorio vatru na kauboje sakrivene u travi.- Li, idem do stražnjih vrata.- Ne reskirajte, kapetane.- Šansa je tako dobra da je ne smijem propustiti...Rendžer je otrčao do drugog drveta, za trenutak zastao, onda krenuo lijevo nekih pedeset stopa i odatle došao do

stražnjeg zida brvnare. Pušku je držao u lijevoj, a revolver u desnoj ruci i izgledao je zastrašujuće kada je došao do rasprsnutih vrata. Vireći kroz tamni otvor, Megard očito nije mogao locirati ni jednog lopova u koga bi pucao.

Brus više nije mogao posmatrati kapetana jer mu je pažnju privukla gužva ispred brvnare. Bjegunci su vikali, očito pozivajući svoje drugove da im priteknu u pomoć. Dostizali su ih šestorica progonitelja, sigurni u ishod.

Brus nikad nešto slično nije doživio. Tamna lica progonitelja zasjala su kada su ugledala Brusa. Bilo mu je teško da nacilja u neku od pognutih prilika. Ali je svakog trenutka očekivao da iz trave izbiju plamen i dim i izbrišu iskrivljene osmijehe na licima osuđenih bandita.

I dalje je dopirala pucnjava iz brvnare, tri puške su istovremeno grmjele. Iznenada je u Brusovoj blizini odjeknulaprava paljba. Megard, zaklonjen dovratkom, luđački je praznio metke u brvnaru.

U isto vrijeme zagrmjelo je dvanaest pušaka desno i lijevo od konja u galopu. Jedan od jahača je izletio iz sedla. Drugi, teško ranjen, svalio se preko sedla i tresnuo pravo među kauboje. Konj je uletio na prostor ispred brvnare frkćući i divlje njišteći. Brus je brzo opalio prema banditu koji je izmicao ulijevo i pogodio ga. Druga dvojica, jedan ranjen, odjurili su među drveće.

Utihnula je pucnjava. Puška sakrivena u krošnji s Brusove lijeve strane, očito u rukama Džeka, zagrmjela je još dva

puta. Brus je vidio kako se progonitelji razdvajaju, dvojica su jurili lijevo, a dvojica desno, goneći bandite koji su umakli. Dvojica koji su jahali u sredini išli su prema brvnari.

Promukli povik privukao je Brusovu pažnju. Ugledao je jednog bandita koji je visoko podignutih ruku teturajući izlazio iz brvnare. Tada se pojavio i Megard s revolverom uperenim u ovog čovjeka.

- Uzjašite! - zagrmio je. - Serks... Viterbi... svi... Zgazite ih!Brus je ugledao Džeka kako trči prema Teksu i Huanu koji kao da su odjednom iznikli iz zemlje. Svi su se pridružili

Viterbiju, koji je jurio kroz šumu prema mjestu Gdje su ostavili konje. Zatim se iza brvnare pojavio rendžer, očito ranjen, jer je posrtao.

- Bejts! - povikao je kapetan. - Jesi Ii ranjen?- Nije opasno... Ali Miler... - jedva je izustio.Bandit okrvavljenog lica je klonuo na zemlju. Brus se polako približavao još uvijek držeći revolver u ruci, još uvijek

nesiguran da li je borba okončana. Ali, dovoljno je vidio šta može kapetan Megan i da bi se uvjerio da je ovaj ljudina sredio sve bandite u brvnari.

Megard je priskočio ranjenom Bejtsu. - Gdje si pogođen? - Ovdje... ispod ruke.- Lezi... da vidim... Bejts, od ovog nećeš umrijeti... Gdje ti je marama?... Džons, daj mi i tvoju. Puneći pušku, Brusa je polako napuštala opreznost i budnost. Osluškivao je pucnje, ali se ništa nije čulo. Zabuljio se

prema šumi, a onda prema preriji. Na vidiku su bili samo konji bez jahača. Ljudi nije bilo. Trebalo bi krenuti za bjeguncima. Računao je da su ostala trojica ranjeni, jedan čak teže. Možda je samo jedan umakao bez povrede. Prišao je ranjenom banditu i upitao ga kako se osjeća.

- Pa, preživio sam - nacerio se.- Gdje je Stjuart?- Ah... Bil nije bio ovdje.Brus je otišao do Megarda i spustio pušku nudeći pomoć. Ali prije nego što je išta učinio, čuo je nejasni šum, očito sa

stijene.- Šta je to? - brzo je upitao Megard. Brus nije odgovorio. - Iza brvnare! - prošištao je kapetan.- Nije! - ali je instinktivno poslušao Megarda. Pogledao je prema stepeništu što je vodilo do platforme na vrhu. Ovo

ranije nije primijetio. Sada je jasno sagledao šta se tamo nalazi.- Izgleda da nije ništa - rekao je kapetan i nastavio da povezuje ranu svog jahača. Ipak nije smirio Brusov instinkt. Jedva čujan udar kopita o stijenu trgnuo je Brusa. Rendžer ili kauboj jaše preko vode! Ali, to njegova svijest nije

prihvatala. I Megard se ukočio. Pljus! Brus se naglo okrenuo i ugledao konja i jahača na obali potoka, dok je drugi konj bez jahača izjurio iza zida gustog

zelenila. Sa Brusove desne strane pojavio se snažan muškarac, uspravljajući se nakon skoka preko potoka. - Bile! - kriknuo je uplašeno jahač.

PetnaestBrus se okamenio od iznenađenja. Kada je prepoznao Stjuarta, razbjesnio se na Megarda. - Šta... ko? - upitao je kapetan zamuckujući. - Stjuart... glupane! Ne miči se! - siktao je Brus. Tada se Brus trgnuo iz ukočenosti. Stjuart je bio u prednosti. Da je tada povukao, ubio bi Brusa. To mu, očito, nije

palo na pamet. I njega je zaustavilo zaprepaštenje.Brus je brzo zapažao. Jahač očito nije bio naoružan, a pušku je držao vezanu uz sedlo. Ubijen jelen ležao mu je preko

krila. Trideset kratkih koraka dijelilo je Brusa od zapanjenog bandita. Brus je znao da mora zaustaviti Stjuarta u tomkritičnom trenutku.

- Može - rekao je Stjuart promuklim glasom, dok mu je krv navirala u lice. - Rekao sam ti da sam čuo pucnjavu. Tada je ranjeni bandit s Brusove lijeve strane podigao glavu.- Zakasnio si, gazda... Mi smo gotovi...- Ko je to učinio? - Megard i rendžeri... i... kauboji.- Gdje su ostali?- Gone ranjene...- Ovo ti je posljednje - hladno i s puno gorčine je povikao, Stjuart Megardu. Kapetan je klečao nepokretan i nijem očekujući smrtonosni udar u leđa. - I tebi, rendžeru! - siktao je Stjuart pokazujući na Brusa. - Ja nisam renđžer - rekao je Brus mirno. - Nisi ni kauboj.- Ko je rekao da jesam? - izazivao ga je Brus.Stjuart je na to vidno zadrhtao, pažljivo odmjeravajući Brusa. - Revolveraš, ha? - Da! Čovjek čije si ime ukrao - bijesno je povikao Brus. - Prokletstvo!... Ko? - zaurlao je Stjuart.- Brus Lokart! Ali nisi mogao ukrasti njegovu ruku! - odgovorio mu je Brus.Veliki ispit za Brusa... trenutak iščekivanja... trzaj... Povukao je i brzo opalio. Stjuartov revolver je visoko odletio

kada ga je vrelo olovo pogodilo tačno u srce. Imao je vremena da ispusti smrtonosni krik prije nego što mu je Brusov drugi metak raznio lubanju oborivši ga na zemlju.

Nakon toga se Megard brzo okrenuo s revolverom u ruci. Odjeknula su dva pucnja i Stjuartov čovjek je odletio s konja koji je odjurio uz potok. Stjuartov konj je divlje zarzao, ali se nije pomakao.

Rendžer je zurio u Brusa, hladan i sabran, a iza neprobojne tamne maske i sjaja oštrih sivih očiju odvijalo se nešto što čovjek nije mogao pročitati.

- Slušaj, sinko - procijedio je. - I ranije su mi spašavali život, ali nikad me nije spasio dvaput isti čovjek... a bilo je blizu... Zbunjuje me ovo...

- Prokletstvo, kapetane! - vikao je Bejts. - Bio je brži od munje.- Čini mi se da je morao da bude, Bejts. Gotovo sam osjećao metak u leđima... Li, nisam čuo ništa slično kao što je

ovaj tvoj trik da si Brus Lokart.Za trenutak, Brus nije mogao da vjeruje vlastitim ušima. Trik... da li je Megard to uistinu mislio? Suočen sa smrtnom

opasnošću ponovo je otkrio svoj identitet, instinktivno shvatajući da je ime Brusa Lokarta moćno i iznenađujuće oružje kao i njegov revolver. Megard nije shvatio da je iskren, vjerovao je da je posrijedi trik...

Pribrao se. - Kapetane, pokušao sam ovo i ranije, pa je upalilo - rekao je polako.- Li, kako si pogodio da Stjuart nije Lokart? - Megard je bio radoznao.- Pa, mislim da mi je Teks pomogao da to zaključim - odgovorio je Brus otežući. - I sva ova gužva ni zbog čega! - najednom je eksplodirao kapetan. - Lokart je još na slobodi... Gdje je, do đavola? - Kapetane, teško da sve ovo možete nazvati uzaludnim - odvratio je Brus zapanjen.- U pravu si. Gonio sam Lokarta. Ako rendžeri budu morali da se bave kradljivcima, šta će onda postati od Teksasa? - Znači... vi pravite razliku između kradljivaca i odmetnika? - gorko je upitao Brus. - Da. Vi kauboji i stočari gledate na kradljivce kao na najveće zlo u Teksasu. Griješite! Šta je nekoliko goveda ili

nekoliko hiljada goveda stočaru kao što je Melrouz? Pa, on čak i ne zna koliko stoke posjeduje. S druge strane, pomisli na pljačkaša poštanske kočije, banke ili voza - to će reći ubicu - odmetnika - oni su korov u Teksasu.

- Jasno mi je. To je gubitak novca... prosuta krv - mračno je odgovorio Brus. - Li, uzmi pušku i kreni. Dobro pazi!Brus je bio sretan što se može odvojiti od kapetana prema kome je u jednom trenutku osjetio i bijes i mržnju. Nije

mogao pobjeći od svojih mračnih misli. Popeo se na panj tako da je imao dobar pregled okoline. Ubrzo je ugledao kako iz dva pravca dolaze jahači. Bili su to

rendžeri koji su vodili jednog ranjenog bandita, i Teks sa svojim kaubojima koji su izvijestili da su im dvojica banditaumakli, a da je jedan od njih ranjen. Džek je doveo dva konja. Sada kada je pucnjava utihnula, izgledalo je da je momkapopustila napetost. Nije se približio

Brusu, Što je bio dovoljan znak koliko je uznemiren. Konačno je Peg dojahao s još dva konja. Brus ih je posmatrao dok su pričali s Megardom. Napokon se Teks Serks dogegao do Brusa i zagledao se u njega prodornim pogledom. Ali, u snažnoj ruci koja ga je dohvatila za koljeno bilo je mnogo topline, čak i poštovanja. Peg je došao za njim.

- Peg, Gdje je Džim? - upitao je Brus.- Gadno je ranjen. Ali je bio u stanju da odjaše kući. On i Blajt su bili ranjeni čim smo skočili na bandite. Blajt je

ostao na mjestu mrtav. Pojurili smo za banditima iz dva razloga. Da otkrijemo Gdje im je logor i da ih navedemo na vas,drugari. Ispalo je dobro.

- Dobro!- Megard je hladan kao riba - nastavio je Teks suho. - Nikakvih osjećaja. Blajt i Miler mrtvi. Kol teško ranjen, Vejn

takođe. Sve u slavu službe i Teksasa... Ispričao nam je kako si mu dvaput spasio život. Vjeruje da si obmanuo Stjuarta... Svi tako misle...

- Pustimo sada to, prijatelju - prekinuo ga je Brus dok ga je nešto stezalo u grlu. - Ti si pravi čovjek, Teks Serks! - Isti smo.- I šta sada stari smjera?- Ne znam. Idem da vidim. Kako god, obavili smo posao. Nadam se da je Džim bezbjedno stigao kući!

esnaestDok je sam jahao prema ranču, Brusovo raspoloženje se stalno mijenjalo. Razmišljao je o nevjerovatnoj borbi koju su

vodili, o ubijanju... Ali, preovladao je očaj što je još uvijek morao da se krije pod imenom Li Džons. I ta činjenica nadvladala je stres strašne bitke sa svim posljedicama.

Svaka milja puta samo je povećavala njegovu tragediju. Bio je toliko bijesan i uznemiren da je u jednom trenutku odlučio da otkrije svoj identitet i ubije Megarda.

Volio bih da to učinim, razmišljao je. Trebalo bi da to učinim... Ne zbog mržnje, nego da okončam ovu beznadežnu situaciju. Kada bih ubio Megarda, mogao bih zauvijek nestati.

Triniti je bila glavna prepreka. Ona mu je bdjela nad savješću. - I šta sad? - zaječao je. Izgledalo mu je da se sav njegov život sastoji od mrskih i odvratnih bježanja od pravde, neprijatelja, prosipanja krvi,

zatvora ili smrti. Izgledalo je da sada jaše da bi pobjegao od sebe. Na tragu mu nije bio Megard nego njegova savjest!Stigao je na ranč prije ostalih. Skliznuo je iz sedla, odveo konja da pije, a zatim na pašnjak, namjerno odlažući

povratak.Svjetlo je treptalo kroz prozore spavaonice dok se vukao, umoran i obeshrabren. U sobi je zatekao Pega, koji se vrtio

uokolo, Huan je pripaljivao vatru, Teks se naginjao nad brata.- Džime!... Važno je da si živ - uskliknuo je. - Nadam se da nije opasno.- Glavno je da metak nije ostao... Neću moći jahati neko vrijeme... Ali, uglavnom je dobro. Brus se zabavio pranjem i brijanjem samo da bi izbjegao razgovor koji je, prije ili kasnije, morao uslijediti. Nakon

večere legao je potpuno obučen jer je dobro znao da ga te noći san neće posjetiti. Džim je zaspao. Teks i Peg su pušili jednu cigaru za drugom. Huan se smjestio pored vatre koju je stalno podsticao. Učinilo mu se da je prošla čitava vječnost kada je čuo lake, brze korake napolju, na šljunku, a onda na verandi. Čulo se kucanje na vratima.

- Ko je tamo? - pozvao je Teks.- Triniti. Otvorite vrata.Teks je zurio u Brusa, koji je odmahnuo glavom, i u Pega, koji je spustio pogled.- Pustite me! - odjeknuo je Trinitin oštar glas.- Ali, Triniti, Li spava... a i Džim je teško ranjen...- Spava! Probudite ga. - Sada je udarala o vrata objema rukama.- Legao sam, Triniti. Sačekaj do sutra - bespomoćno se javio Brus. - Hmmm... Slušaj, ljubavi, vidjeću te pa makar morala razbiti prozore i vrata. Na to je Brus ustao da otvori vrata. Svjetlost je pala na djevojku umotanu u dugački kaput. Vidjeli su se samo bijelo

lice i blistave oči. - Hmmm... Brzo si se obukao - primijetila je.- Nisam ni rekao da sam neobučen - odvratio je - Ali... - Nema nikakvo ali, ljubavi. Obuci kaput. Napolju je hladno kao u grobu.Teks je donio kaput i ozbiljnim glasom se obratio djevojci. - Triniti, ako samo želiš da čuješ o bitki, onda pusti Lija.

Ja ću ti ispričati. - Hvala, Teks. Ali ja želim njega.Mora da je Teks bio razdražljiv i nekako uznemiren jer je uzvratio: - Curo, ne može se sada ljubakati s tobom... nakon

što je ubijao...- Gluposti! Ne želim da se ljubakam - povikala je divlje. - I baš me briga ako je ubio i tuce bandita i ako je i sam

pogođen. Želim njega! Brus se umiješao, svjestan da Triniti neće popustiti. - U redu je, Triniti. Samo sam želio da se izvučem iz svega. Obukao je kaput i izašao s djevojkom u tamu. Na nebu nije bilo niti jedne zvijezde, hladni vjetar je štipao za obraze.

Kojoti su zavijali. Triniti se uhvatila za njega objema rukama.- Morala sam da te vidim, ljubavi - rekla je.- Da, naravno. I ja sam želio da s tobom porazgovaram. Možda je i bolje sada.Provukli su se kroz ogradu i krenuli između drveća da nađu mjesto gdje bi sjeli. Vjetar je zavijao i uzdisao oko njih. - Triniti, umoran sam od obmanjivanja, od straha da će me neko otkriti. A neko će to prije ili kasnije i učiniti. Hoću da

se suočim s Megardom. - U glasu mu se osjećala agonija. - Oh, Bruse, znam da je strašno ovako živjeti! - uskliknula je. - Ali, šta će biti ako to učiniš? Kraj za nas. Odvešće te. -

Uhvatila ga je za ruku i povukla na stijenu da sjednu. - A možda i neće nakon onog što si danas za njega učinio - razvedrila se. - Možda će povjerovati da si nevin. Džek mi je pričao o borbi i kako si dvaput spasio kapetanu život. Vriskala sam od radosti.

- Triniti, uvijek ga mogu ubiti - namrštio se.- Svakako. Čini mi se da bih te i ja mogla na to natjerati samo da nađemo mir. Ali, to je nezamislivo za nas dvoje. - Da, o tome sam usput razmišljao. Mogao sam ga ubiti i odmagliti.- Mislio si na mene?- To je i spasilo Megarda - promrmljao je. - Koliko će još ostati? - Čula sam kada je tati rekao da idu za dan-dva. Dok se ranjenici malo ne oporave. Ide u Ostin... da razglasi kako je

razbijena banda kradljivaca... da se raspita o Brusu Lokartu.Privili su se jedno uz drugo, dok je vjetar oko njih tužno zavijao.- Možda postoje dva izlaza - bila je uporna. - Možemo živjeti kao Li Džons i njegova žena. Izbjegavati strance,

primiriti se negdje u kanjonu. - Zastala je.- A šta je drugo?

- Da pobjegnemo oboje. Da izaberemo pravi trenutak... Ti ćeš otići do Megarda... izazvati ga... pljunuti mu istinu u lice i baciti pred njega novac od pljačke... reći mu da ti je to jedini prestup... da je sve ostalo samo priča... reći mu da bi ga ubio Stjuart tla nije bilo tebe. I to dvaput!., reći mu da ću ga ja ubiti, ako ga ti promašiš, krene li za nama...

- Triniti, šta da odlučim? - Ti sam treba da odlučiš - rekla je. - Kasno je i povedi me sada kući. Moraćeš me ubaciti kroz prozor jer misle da sam

davno legla.Pustio joj je da ga vodi između drveća do kuće koja je bila mračna i tiha. Pitao se kako će u toj tami naći njen prozor.

Ovog puta nije ga ona prva poljubila za laku noć, nego on nju i dok je držao usne na njenim, srce mu se cijepalo. Instinktivno je osjećao šta znači ovaj zagrljaj.

- Bruse! - šaputala je gotovo se gušeći. - Strašno te volim... ali ipak moram... da dišem... Neka ti bog pomogne, čovječe! Šta god da odlučiš, biću uz tebe. Laku noć!

Brus ju je napustio i oteturao se prema spavaonici. Ali je zastao, zamislio se i onda skrenuo prema preriji. Hladnivjetar, gusti mrak, usamljenost godili su njegovom raspoloženju, iako o tome nije ni mislio.

Iza nježnosti, ogromne ljubavi prema Triniti, čarolije njenih ruku i usnica, radosti njenog predavanja - iza svega toga izvirivala je velika odluka koju je trebao da donese. Želio je da živi kao Brus Lokart i da hoda podignute glave.

Zora je granula kada je donio odluku. Sunce se visoko podiglo iznad okoline što ga više neće vidjeti. Njena ljepota, čistoća i širina prerije, gusta valovita trava tako draga srcu kauboja i stočara - sve te stvari nisu bile za Brusa Lokarta.

Za njega je bila šiprag, skrivanje od zaklona do zaklona, sve dok ga ne ulove. Kakvo je to zlo u njemu što ga tjera dase bori, da ubije prije nego što bude ubijen? Bila je to mržnja koja je bila zamrla i sada ponovo oživjela, goreći u njemu protiv nepravde života i grubosti zakona.

Još jednom će tog dana, zbog Triniti, Brus Lokart staviti svoj život na kušnju. Ali nikad više, nikad ni zbog ijednog rendžera, čak ni zbog nje.

Stubovi plavičastog dima, udaranje sjekire, glasovi i zvižduci govorili su da su se kauboji i rendžeri probudili. Kada je Brus prošao pored otvorenih vrata spremišta, neko iznutra ga je pozvao, ali on nije dao znaka da je čuo. Pošto je ušao u svoju sobu, na Teksovom licu su se zaledili osmijeh i pozdrav. Peg, zaposlen kao i uvijek, podigao je glavu i brzo odvratiopogled. Brus nije primjećivao druge. Uvio je svoje stvari u jedno ćebe i vezao. Stavio je mamuze. Zatim je ispod ležaja izvukao bisage.

- Peg, hoćeš li mi spakovati nešto hrane? I ne zaboravi so - rekao je glasom koji ni sam nije prepoznao. - Svakako, prijatelju... svakako - odgovorio je Peg nervozno.- Hvala ti za sve - rekao je Brus i krenuo napolje. Dok je išao verandom, čuo je kako Peg govori: - Zaboga... šta? -

Teks ga je prekinuo hladnim glasom. - Sinoć si dobro naslutio. Ne možemo ništa učiniti. Pored vratnica prema pašnjaku, ugledao ga je Brzi i krenuo prema njemu radosno njišteći. Osjetio je kako ga nešto

steže u grudima. Volio je ovog velikog konja koji mu je toliko puta spasio život. Ali, Brzi je pripadao Triniti. Jednom, doksu se ljubili, obećao je da će joj ga pokloniti.

Potapšao ga je po njušci i onda otišao da potraži mustanga kojeg je jahao i izabrao više zbog izdržljivosti nego brzine.Namjestio mu je uzde i poveo do spavaonice.

Kada je došao do verande, osedlao je konja, vezao paket i onda ušao u sobu-. Svi kauboji su bili unutra. Svi su znali.Ako su oči i napeta lica išta značila, onda je bilo jasno da ga ovi jahači vole i da su uz njega. Brus je pojeo malo šunke i popio katu.

Niko ništa nije govorio. Svi su bili u napetom iščekivanju. - Pa, zbogom, drugari - rekao je, odgegao se napolje i bacio se u sedlo.Teks, drži se dalje od ovog - rekao je ozbiljno.- Pa, druškane, kako bih volio da u zamjenu odeš malo do đavola? - otegao je Teks razvukavši lice u slab osmijeh. - Moram ovo da obavim, pa kud puklo da puklo. - Brus je odjahao preko čistine ne osvrćući se, prošao kroz kapiju,

sjahao i vezao mustanga. Putem je naišao Džek zvižđućući. - Hej, momče, sviđaš mi se i želio bih da i dalje budemo prijatelji... Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? - Li?... Do vraga... hoću! - Ja sam pravi Brus Lokart i sada ću to reći Megardu. Je li tamo? - Ti...? - Džek je poblijeđio od zaprepaštenja, ali je konačno procijedio: - Hej, prijatelju... Jeste, s tatom i Lukom.

Niko drugi. Eto i Teksa. Šta želiš da učinim? - Zadrži Triniti, čak i ako bi morao da je vežeš. - Ona je vani. Idem da je potražim... Prokletstvo, ovo je užasno! - Džek je odjurio iza kuće. Brus se osvrnuo dok se

peo uz stepenice. Teks se približavao dugim koracima. Upečatljiva figura. Njegov gest bio je Brusu velik kao što je bio neizbježan sukob. Teks bi prihvatio i da bude odmetnik zbog prijateljstva. Preskočivši preko verande, naglo je otvorio vrata i ostavio ih otvorena kada je ušao.

Sloter je pripaljivao cigaru. Melrouz je s Megardom stajao pored vatre. Rendžerovo lice se razvedrilo kada je ugledaoBrusa.

- Dobro jutro, Li, ja sam... - zastao je i s lica mu je nestao osmijeh. Melrouz je zurio kao da gleda u avet. Tamno liceLuka Slotera pokazivalo je da je sve shvatio.

- Megarde, digao sam revolver na tebe - rekao je Brus zlokobnim glasom, tiho ali jasno.- Vidim! - odgovorio je rendžer polako i hladnokrvno. - Momče, nisi pijan, što znači da si lud. Melrouz je prasnuo. - Li, zaboga...- Ti i Luk se držite dalje od ovog - naredio je Brus dok se približavao čvrsto držeći revolver. Megard je stisnuo usne, htio je nešto da kaže, ali mu se odgovor zaledio.- Ja sam Brus Lokart - rekao je Brus. - Ja sam čovjek - odmetnik - kojeg godinama goniš! Goniš me zbog mog udjela

u pljački banke!... To je moj jedini zločin. I zadržao sam novac... Svaki cent... Novac je kod Triniti. Ona će ti ga dati... Obećao sam joj da nikad neću ubiti teksaškog rendžera. Sada i ovdje kršim to' obećanje... Kreni ponovo za svojim čovjekom, kapetane Megarde... i vidjećeš!

Brus je završio i natraške uzmicao prema vratima, na verandu. Tamo je stajao Teks i pustio ga da prođe. Brus je preskočio stepenice i otrčao do konja. Stresao se kada je do njega dopro krik Triniti. Skočio je u sedlo i mamuznuvši mustanga presjekao preko čistine, i onda se uputio na cestu.

Pošto je malo odmakao, usporio je konja. Nije morao da juri osim ako na to ne bude prisiljen. Nije se osvrtao. Pošto jeizvršio svoju namjeru, u grudima i u glavi nastala mu je prava oluja koja ga je zasljepljivala i ledila.

Nije se osvrnuo ni kada je stigao do mosta gdje je sreo Teksa i druge kauboje i gdje je okuka skrivala ranč od pogleda. Ispred Brusa prerija se blago spuštala u veliki zeleno-sivi bazen podijeljen prašnjavim putem i na drugom kraju

označen gomilom drveća. Njegov mustang je poletio kao na krilima niz blagu strminu prema zelenoj uzvisini. S te uzvisine - još pet milja - osvrnuće se prvi put. Da vidi... da vidi da li ga progone!

Da li je to bilo priviđenje? Nije! Bio je to konjanik. Prašina se dizala iza brzih kopita! Gorko se nasmijao. Samo pet milja iza njega pojavio se jahač na prašnjavom putu. Bio je prethodnica renđžera,

možda čak i sam Megard. Kakva vražija upornost, kakva odanost dužnosti! I nesvjesno mu se divio. - Kapetane, šteta što nije drukčije! - procijedio je zajedljivo. Šteta što je Megard sam sebe osudio na smrt. Jer, Brus se

zakleo da će ga ubiti ako mu se ikad približi. Konj progonitelja je još uvijek bio daleko, ali je Brusovo oštro i iskusno oko primjećivalo da smanjuje razdaljinu.

Sada se Brus često osvrtao. Da vidi jahača i potjeru. Iznenada se iza okuke pojavio konjanik. Četiri... pet! - Ha! Trebalo je da znam - glasno je rekao. Sada je snažno mamuznuo konja. Sada je sebe psovao što nije krenuo kroz

šumu kada je odjahao s ranča. Bio je deset milja daleko od svakog zaklona, a do šipraga je bilo još dalje. Ali, na dobrom konju i pet milja za njega su bile kao pedeset. Rendžeri su imali teške konje, snažne, uvježbane za duge potjere a ne zakratke trke. Nikad ga nisu mogli dostići. A ako njegov konj počne da hrama ili ako se desi nešto nepredviđeno, Brus je imao pušku i ubio bi tog tvrdoglavog kapetana i njegove rendžere.

Još tri milje do uzvisine! Mustang je lako jahao. Znao je kako da upravlja konjem kada su u pitanju život i smrt. To jebio još jedan od njegovih brojnih tužnih darova.

Ponovo se Brus osvrnuo. - Sustiže me! - promrmljao je zapanjen. Prvi konj je bio bliži čitavu milju. Bio je to veliki konj i brz. - Zaboga! - kriknuo je. - Pa, to je Brzi! Onaj prokleti rendžer goni me na mom vlastitom konju!

Brus je još snažnije mamuznuo konja. Kada samo dođe do uzvisine, nadao se da će naći zaklon. Mustang je mogao da trči, ali je njegov korak, u poređenju s korakom Brzog, bio kratak. Zar je sudbina mogla biti okrutnija!

Brus je prelazio posljednje jarde do uzvisine ne želeći da se osvrne. Milje prerije sa obje strane bez traga od grmlja ili drveća! Moraće da dođe ili do šume ili do šipraga - a oboje je bilo

za njega nedostižno - ako ne ubije progonitelja.A to bi za njega bio kraj. Konačno je i to prihvatio. Pa, mogao je umrijeti samo jednom. Boriće se s tim rendžerima do

posljednjeg daha.Osvrnuo se. Travnata prerija i prašnjavi put su se jasno vidjeli. Bio je milju ili nešto više iza vrha bazena. Ali u tom

trenutku na vidiku se pojavio vranac, brz kao munja.- Brzi - prošaputao je - jahaću s tobom čim ubijem... Zaustavio je mustanga, sjahao, izvukao pušku i smrknuto gledao prema cesti. Razmišljao je o tome kako će imati

dovoljno vremena da skine pakete i bisage s mustanga, stavi ih na Brzog i onda pobjegne prije nego što potjera pređe brdo. Megard će biti mrtav. Njegovi rendžeri će ga naći s ustima punim prašine.

Brus je otkočio pušku. Ruke su mu bile čelične kao i oružje. Gledao je i čekao. Brzi je nosio onog velikog rendžera kao da ne osjeća njegovu težinu. Jahao ga je majstor. Jahač je bio nisko pognut preko jabučice sedla, dok su mu krajevi kaputa lepršali s obje strane. Konj se približavao kao vjetar u prerijskoj travi. Kao oblak sjene koji plovi puteni!

Morao je da oda priznanje Megardu. Megard se nije plašio. Nije očekivao da umre. On je prisilio ovog odmetnika da se zaustavi.

Ali, Brus je očekivao da će se Megard zaustaviti negdje usput, izvan dometa puške, iako ne daleko od dometa njegovog glasa kada ga pozove na predaju. Bilo mu je čudno što rendžer ne usporava. Još samo pola milje...

Brzi je jurio. Brus je čuo udaranje njegovih kopita. Kako je stara budala brzo jahao u susret smrti! Da li je bio toliko slijep koliko i uobražen? Zar nije dovoljno blizu da vidi kako ga Brus čeka s puškom u ruci? Ali, ako je Megard i vidio, nije pokazivao znaka da vidi.

Dobro ocijenivši daljinu, Brus je podigao pušku. Bilo je lako naciljati u tog velikog konja koji je jurio poput groma,ali ne i pognutog jahača. Brus će morati pripaziti da ne pogodi konja.

Kada je jahač bio dvije stotine jardi daleko, Brus je povukao obarač. Rendžerov sombrero je odletio u travu. - Nije tako loše, kapetane, kada si meta na leđima tog đavola! - mrmljao je Brus i ubacio novi metak. Sada je vidio kako mu maše ruka u rukavici. Zar je autoritativni rendžer zamišljao da bi mahanjem mogao zaustaviti

svoju sudbinu? Smrknutiji nego ikad, Brus je naciljao.U trenutku kada je bio spreman da ponovo puca, Brus je otkrio da jahač nastoji da zadrži konja. Ali, Brzi se nije

mogao tako lako obuzdati. Prekasno! Rendžer je vidio svoju zabludu. Jahao je dalje.Brus je odmjerio tamnu priliku. Kako je mala... vitka! Tako blizu! Već je htio da opali kada je vidio dugu kosu. Onda

blijedo lice! Triniti!- Neka mi bog pomogne! - Puška je ispala iz njegovih ukočenih ruku i opalila u zemlju. Stajao je užasnut - zamalo je

nije ubio! Veliki konj je projurio pored njega. Triniti je vukla uzde. Vrisnula je kada je Brzi promakao pored Brusa jureći niz cestu, a onda odjednom usporio i stao.

Brus se povratio iz obamrlosti. Zgrabivši pušku, potrčao je do mustanga. Triniti je pobjegla za njim kao što se bila zaklela da će učiniti. Prešla je rendžere! Brus se osvrnuo. Jahača nije bilo na vidiku! Krv je ponovo prostrujala njegovim venama. Pojurio je prema Triniti, koja je konačno okrenula Brzog.

Ali, Brusove prve riječi bile su nepovezane. Ispod rumenila vidjelo se djevojčino blijedo lice. Oči su joj bile razrogačene.

- Pa... mogu li ga jahati? - upitala je izazovno, tapšući vlažnu sjajnu grivu. - Triniti... ti... ti... - dahtao je, a onda je rukom pokazao prema cesti odakle su došli. - Oni jahači iza tebe... Ponovo se osvrnuo. Ali, nije vidio ništa osim prerije.- To su Džek i kauboji - odgovorila je.- A Megard?... Rendžeri?Ruku je spustila na njegovo rame. - Nisu oni.Brus se svalio preko sedla, jedva se nekako držao dok je izvlačio noge iz stremena, zateturao se i pao u travu. Triniti

je brzo došla do njega, nježno mu šapućući, držeći ga. Ali je Brus nije ni vidio, ni čuo. Nije znao koliko mu je trebalo da dođe sebi. Triniti je brisala suze i znoj s njegovog lica. Tamo na horizontu vidio je

petoricu konjanika koji su zastali, čekali... - Triniti, šta se desilo? - promuklo je prošaptao.- Već sam ti rekla - odgovorila je slomljenim glasom i Brus je primijetio da su sada i njoj, kada je sve prošlo, popustili

nervi i hrabrost.- Ali... ja te nisam... mogao čuti. - Bruse, vraćala sam se s Džekom - počela je žurno, privijajući se uz njega kao da joj treba snaga. - Hodnikom... i čula

kapetana Megarda... Ti si ga izazvao... Nisam se mogla pomaći s mjesta. Rekao si mu! I otišao... Otrčala sam u sobu... uzela tvoj pojas s novcem... i bacila Megardu u krilo. Povikala sam Džeku da osedla Brzog. Ne znam šta sam rekla Megardu.Buncala sam... Rekla sam mu užasne stvari. Poblijedio je... onda pocrvenio... Gledao je novac. To ga je promijenilo.Osmjehivao mi se. Zatim se namrštio, uplašio. - "Triniti", povikao je. "Idi za njim. Povedi kauboje... Dostigni ga!"... Ludaod radosti i straha istrčala sam, navukla čizme, zgrabila kaput... Džek je doveo Brzog... A onda! Hop! Rekla sam Džeku da povede kauboje... Oh, bilo je strašno... strašno... sve dok te nisam viđela... daleko preko bazena... Tada sam znala da ću te dostići, gospodine Bruse Lokarte!

- Jesi... jahala si bolje od mene. Ja... oh, Triniti... gotovo u smrt!- Gotovo... Kada sam vidjela da hoćeš da pucaš, znala sam da si me zamijenio s Megarđom. Mahnula sam. Pokušala

sam da zaustavim Brzog. Taj konj ima željeznu vilicu i bio je kao pomahnitao. Nisam ga mogla zaustaviti... Bruse, metkomsi mi skinuo sombrero s glave.

- Znam. Kada sam te prepoznao, srce mi je zamrlo...- Promašio si me... A više bih voljela i da si me pogodio nego da si me napustio... Dođi, hajdemo po moj sombrero i

onda kući. Poveli su konje. Triniti je podigla svoj sombrero i pokazala mu rupu od metka. Provukla je prst kroz nju i nasmijala

se.- Ovo ćemo sačuvati. Biće ti to lekcija. Nikad više ne bježi od svoje Triniti! I uvijek ciljaj nisko kada moraš da pucaš!

Kraj

Scan,OCR i za sve druge gluposti kriv: ŽELEZNI