Ženevske konvencije i njihovi dodatni protokoli, izričito štite osobe koje ne sudjeluju u

neprijateljstvima (civili, zdravstveni radnici i pomoć ni radnici) i onih koji više ne sudjeluju

u neprijateljstvima, kao što su ranjeni, bolesni i brodolom ci i ratni zarobljenici.

Zajedno sa Haškim konvencijama koje su se bavile uglavnom sa dozvoljenimsredstvima i metodama

rata te naporima Ujedinjenih naroda kako bi se osiguralo da se ljudska

prava poštuju u oružanim sukobima i ograniči korištenje određenih oružja, doprinijele su

stvaranju međunarodnog humanitarnog prava.

U središtu međunarodnog humanitarnog prava su pravila kojima se uređuje vođenje moružanih

sukoba i nastoje ograničiti njegove posljedice na osobe koje nisu ili više nisu učesnici u

neprijateljstvima. Donošenjem ovih pravila i načela mijenja se karakter oružanih sukoba i

ograničava se upotreba nasilja u istom.

 

Nastanak i evolucija međunarodnog humanitarnog prava značajno utiče na razvoj i zaštitu

ljudskih prava što je dovelo do afirmiranja ideje da svako ima pravo na ostvarivanje

ljudskih prava bilo u vrijeme rata ili mira.U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u augustu

1949. godine, nakon četiri mjeseca vijećanja usvojene su četiri Ženevske konvencije

u koje se prvi put uključuje odredbeza zaštitu civila u vrijeme rata. Godine 1977, konvencije su

dopunjene sa dva dodatnaprotokola.Protokoli su ojačali zaštitu žrtava međunarodnih (Protokol I)

i nemeđunarodnih (Protokol II) oružanih sukoba i ograničenja načinu na koji se borilo u

ratovima. Protokol II je bio prvi međunarodni sporazum posvećen isključivo na situacije u

nemeđunarodnim oružanim sukobima.

2. NASTANAK I RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA

U historiji čovječanstva možemo naići na mnogobrojne primjere bespotrebnih ratova i pokolja

civila, ranjenika, zarobljenika za koje se slobodno može reći da predstavljaju najdublje temelje

budućeg humanitarnog prava. Ovi i slični događaji su doveli do profiliranja moralnih načela o

vođenju rata, te njihovog kasnijeg oblikovanja u pravne norme.

U djelima grčkih mislioca poput Platona, Aristotela i Cicerona možemo vidjeti razmišljanja o

“višem pravu“ kojem moraju biti podložna pojedinedržave.

Iako se u historiji mogu naći brojni podaci o okrutnosti i zločinima, opisuju se i događaji koji

ukazuju na to da nisu sva sredstva u ratu bila dozvoljena.

Činjenica je da su velike svjetske religije u svoje temelje ugradile neka od pravila humanog

postupanja prema neprijatelju, te ograničenja u vođenju rata, čime jasno pokazuju kako uz svoju

okrutno lice, čovječanstvo, u gotovo svim svojim civilizacijskim formama ima i ono drugo,

humano lice.

 

Sve šire ograničenje u vođenju rata dovelo je da se već u XIII. stoljeću javljaju suđenja za zločine

počinjene u ratu.

1268. godine Conradin von Hohen-stafen osuđen je u Napulju na smrt i pogubljen zbog

nezakonitog i nepravednog pokretanja rata. Westminsterski statut iz 1279. predviđao je

kažnjavanje vojnika prema pravu i običajima. Godine 1305. Od engleskog je suda osuđen Sir

William Wallace zbog okrutnosti u ratu i ubijanja civila. Oba navedena suđenja nacionalna su

suđenja koja potvrđuju inkorporaciju humanih naĉela udomaće pravo. Tragovi ratnog i

humanitarnog prava, profiliranog kao nacionalnog, nalaze se,osim u pravnim izvorima i u

literaturi.

Novu kvalitetu donosi suđenje u kojemu je okrivljenik bio Peter von Hagenbach1474. u

Breisachu (Austrija). Hagenbach, koji je kao Vojvoda Charles od Burgundije zbog svoje

okrutnosti nosio nadimak “Charles strašni”, želio je silom i okrutnostima Breisach pripojiti

Burgundiji. Poražen od koalicije Austrije, Berna, Francuske i gornerajnskih gradova,bio je

izveden pred ad hoc sud od 28 sudaca iz zemalja saveznica. Osuđen je na smrt zbog silovanja,

ubojstva i drugih zločina protivnih “božijem i ljudskom pravu”. Iako se u literature ističe 

kako se to suđenje teško može kvalificirati kao suđenje međunarodnog suda za ratni

zločin, gotovo da i nema rada koji u historijskom pregledu događaja važnih za razvoj

međunarodnog krivičnog sudovanja ne spominje suđenje Hagenbachu kao vjerojatno prvo

međunarodno suđenje za ratne zločine.

 

 Nakon ovih događaja, mnoge države su u svoje zakonodavstvo uvele ograničnje vođenja rata

i propisale kazne za njihovo nepoštivanje.

 Na teorijskoj razini, doprinos razvoju humanitarnog i ratnog prava dali su HugoGrotius, otac

modernog međunarodnog prava, djelom “O zakonima rata i mira“ (Deiure belliac pacis) iz 1625.

u kojemu je razvio doktrinu pravednog rata te razlikovanje ius ad bellum odius in bello. Važan

teorijski doprinos razmišljanjima o ratu i njegovim normama dao je i JeanJaques Rousseau u

svom slavnom radu “Društveni ugovor“ (Le Contrat Social) iz 1772.godine. Između ostalog, on

ističe kako je legitimno skršiti otpor neprijatelja, ali da nakonprestanka borbi nije dozvoljeno

ubijanje i razaranje.

XIX. i početak XX stoljeća su bili u znaku stvaranja prvih važnih međunarodnih konvencija

koje su imale za cilj ustanovljavanje pravila za vođenje rata i ograničenje stradanja. To je imalo

za rezultat profilaciju nacionalnih prava o vođenju rata, zaoštravanje zapovjedne odgovornosti, te

veći broj sudskih postupaka za počinjene zločine pred nacionalnim sudovima, pri čemu se

ističu oni protiv zapovjednika jedinica koje su počinile zločin.Važni međunarodno pravni

instrumenti koji se odnose na ratno i humanitarno pravo,usvojeni do I. svjetskog rata su:

1. Deklaracija o pomorskom pravu, Pariz 1856. godina;

2.Ženevska konvencija o poboljšanju uvjeta ranjenih u vojskama na bojnompolju iz 1864.

godine;

3.St. Peterburška Deklaracija o odricanju od uporabe u vrijeme rata eksplozivnih projektila ispod

težine od 400 grama, iz 1868.;

4.Haške konvencije o mirnom rješavanju sporova, zakonima i običajima rata s dodanim

Pravilnikom te prihvaćanju načela

Ženevske konvencije iz 1864. godine, kao ideklaracije o zabrani uporabe metaka za zagušljivim i

otrovnim plinovima (II. Haškadeklaracija) i zabrani dum-dum metaka (III. Haška deklaracija) od

29. maja 1899.;

5. Haške konvencije i deklaracije od 18. oktobra 1907. godine.

3.HAŠKE KONVENCIJE

 

Haške konvencije iz 1899. i 1907. godine su uredile važan dio međunarodnog ratnog

prava, i prilikom njihova donošenja snažno javila ideja osnivanja međunarodnog krivično

gsuda.Prva Haška diplomatska konferencija održana je 23.5.-24.7.1899. uz sudjelovanje 26od

tada 59 suverenih država. Inicijativa ruskog cara Nikolaja II. i njegova ambicija da sepotvrdi kao

mirotvorac bili su odlučni za sazivanje Konferencije. Car je bio inspiriran St.Petersburškom

deklaracijom iz 1868. koja je zbog humanitarnih razloga branila uporabueksplozivnih projektila

lakših od 400 grama I želio je biti inicijator konvencije koja bi na sličan način riješila širu

materiju vođenja rata. Ova mirovna konferencija, za razliku odostalih, nije bila vezana za neki

rat, već je sazvana u doba mira. Glavni joj je cilj bilo ogranič nje na oružanja, a sekundarno,

kodificiranja pravila rata i mirno rješavanje sukoba. Konferencija je u osnovnom cilju (razoruž

anje) dala slabe rezultate, ali je u drugom bila neočekivano uspješna.Usvojene su tri konvencije.

Prva, o mirnom rješavanju sporova, koja promoviramirno rješavanje sporova, medijaciju, istraž

na povjerenstva, arbitražu i osniva PermanentCourt of Arbitration kao tijelo koje bi trebalo

među državama posredovati u rješavanju sporova. Druga je bila Konvencija o zakonima i

običajima rata na kopnu sa dodanim Pravilnikom o vođenju rata, a treća Convention (No.III) for

the Adoption to Maritime Warfareof the Principles of the Geneva Convention of 22 August

1864. kojom su načela Ženevske konvencije o vođenju rata na kopnu prihvaćena i u odnosu na

rat na moru. Zanimljivo je da jeKonferencija umalo propala zbog protivljenja većeg broja

država, a posebice Njemačke.

Napolju ograničenja naoružanja usvojene su tri deklaracije: o petogodišnjoj zabrani bacanja

projektila i eksploziva iz balona ili sličnih naprava, o zabrani projektila čija je jedina namjena

disperzija otrova, te zabrani dum-dum metaka. Konferencija je svoj rad deklarirala nezavršenim,

te je de facto nastavljena 1907. godine II. Haškom diplomatskomkonferencijom. Početak II.

Haške diplomatske konferencije čekao je kraj rusko-japanskog rata. Od15. jula pa do 18. oktobra

1907. godine u njenu su radu sudjelovale 44 od ukupno 57 suverenih država.

Na Konferenciji je Njemačka, na iznenađenje ostalih delegacija, predložila osnivanje stalnog

suda koji bi odlučivao o pravo valjanosti uzopćanja u pomorskom ratu. USAi Rusija su to

prihvatile i osnovan je International Prize Court of Arbitration (27 za, 2suzdržana i 15 protiv)

koji nikada nije počeo s radom jer se na kasnijoj konferenciji uLondonu 1908. nije moglo

dogovoriti koje će se pravo primijenjivati. Međutim, proširen je broj slučajeva obligatorne

arbitraže za slučaj spora među državama. Jedna od najvažnijih tekovina Haških diplomatskih

konferencija iz 1899. i 1907. godine je tzv. Martensovaklauzula. Iako sadržana i u dokumentima

Konferencije iz 1899. godine, kasnije se uglavnomvezuje za odredbu IV. Haške konvencije o

zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. g.koja propisuje da su stanovništvo (civili) i ratnici,

u slučajevima koji nisu obuhvaćeni konvencijskim odredbama, pod zaštitom i vladavinom na

čela međunarodnog prava kojaproizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, te

zakona čovječnosti izahtjeva javne savjesti. Navedena je odredba nazvana po autoru, ruskom

diplomatu, pravnikuFjodoru Martensu. Martensova klauzula bila je jedna od okosnica kasnijeg

razvoja koncepta“zločina protiv čovječnosti”.

 Nadalje, važna je tekovina Haških konvencija i priznavanje statusa borca i ratnogzarobljenika i

zaštite kojajim pripada i osobama koje nisu pripadnici vojnih postrojbipojedinih država. Pravo na

status borca i zarobljenika (combatant i prisoner-of-the-war)Haške konvencije iz 1899.i 1907.

(kao i Oksfordski manual 12) status priznaju: 1. pripadnicimavojske, ali i 2. pripadnici milicija i

dobrovoljaca koji su pod komandom osobe odgovorne zasvoje podređene, imaju stalni znak

raspoznavanja prepoznatljiv i iz daljine, otvoreno nose

oružje i vode svoje operacije sukladno zakonima i običajima rata. Važnost II. Haške konvencije

je i to što je uredila odnose u ratu na moru. Do 1899. jedina konvencija koja seodnosila na rat na

moru bila je Konvencija o primjeni načela Ženevske konvencije od 22.augusta 1864 na

pomorsko ratovanje (Convention for the Adoptation to Maritime Warfare of the Principles of the

1864 Geneva Convention) koja je usvojena u Hagu, 1899. II. Haška konferencija 1907. godine

usvojila je 7 ugovora koji se odnose na pomorske operacije, pravo uz općenja na moru, te tvrdila

neka ograničenja u vođenju pomorskog rata.

Haške konvencije iz 1907. sadržavale su malo odredbi o zaštiti civila. Osim zabrane uporabe

otrova iotrovne municije (što je ipak bilo primarno mišljeno za zaštitu vojnika), sadržavale su

jedino odredbu o zabrani bombardiranja naselja i zgrada koje su nebranjeni, što je

podrazumjevalo da su otvoreni za neposredno preuzimanje. Uz to, zaštićeni su i civili u zauzetim

mjestima od pljačke i sl. Broj konvencija i deklaracija od važnosti za međunarodno ratno pravo

koje suusvojene najbolje govore o značaju II. Haške diplomatske konferencije.Važan događaj za

razvoj međunarodnog ratnog i humanitarnog prava bilo je iosnivanje Crvenog križa 1863.

godine. Nakon velikog pokolja u bitci kod Solferina u julu1859. godine, kada je Francuska

porazila austrougarsku vojsku, jedan od svjedoka strahotakoje su se dogodile i jedan od

organizatora medicinske pomoći za ranjenike, Henry Dunant,švicarski poduzetnik i filantrop,

izdao je 1862. godine knjigu o toj bitci. U njoj je predložio osnivanje posebne organizacije za

pomoćranjenicima i zaključivanje međunarodnog sporazuma o čovječnom postupanju s

bolesnicima i ranjenicima tokom ratnog sukoba.Osnivanjem Crvenog križa i zaključenjem

Ženevske konvencije iz 1864. njegove su sepreporuke ostvarile. Crveni križ odigrao je značajnu

ulogu u razvoju međunarodnog humanitarnog prava, a pomoć koju je pružio brojnim

čanjenicima, bolesnicima i ratnimzarobljenicima, neprocijenjiva je.

Ženevske konvencije iz 1949. godine Crvenom križu dajeposebne zadaće humanitarne naravi

4.ŽENEVSKE KONVENCIJE I PROTOKOLI

 

Četiri Ženevske konvencije su zaključene 12. augusta 1949. godine, a stupile su nasnagu 1950.

godine. Njih čine: Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim

snagama u ratu, Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca

u oružanim snagama na moru, Ženevska konvencija o postupanju saratnim zarobljenicima i

ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata. Većinadržava ĉlanica UN-a,

uključujući SAD, pristupila je ovim ugovorima. Nijedan međunarodni dokument o ljudskim

pravima nema tako velik broj država članica kao Ženevske konvencije.Danas se smatra da su

značajni dijelovi Ženevskih konvencija stekli status običajnog međunarodnog prava i tako postali

obavezni i za one države koje nisu ugovornice tih instrumenata.

15 Prva Ženevsk a konvencija (za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika uoružanim snagama u

ratu), i druga Ženevska konvencija (za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u

oružanim snagama na moru) utjelovljuju glavnu idejukoje su dovele do osnivanja Crvenog križa:

ako je pripadnik oružanih snaga ranjen ili bolestan, i stoga nije u stanju preuzeti aktivnu ulogu u

neprijateljstvima, on više nije dio borbesile i postaje ranjiva osoba u potrebi zaštite i skrbi.

Glavne tačke tih dviju konvencija su:bolesne, ranjene i brodolomce mora se zbrinuti na

odgovarajući način. Zaraćene strane moraju tretirati pripadnike neprijateljske sile, koji su ranjeni,

bolesni ili brodolom tako pažljivo kaosvoje vlastite. Sve napore treba uložiti da se mrtvi sakupe

brzo, za potvrđivanje smrti izvršiti liječnički pregled, poduzeti mjere za identifikaciju tijela i

zaštititi mrtve od pljačke.Medicinska oprema ne smije biti namjerno uništene, medicinske

ustanove i vozila ne

smiju biti napadnuta, oštećene ili spriječene u obavljanju posla čak iako ne sadrže pacijente.

Treća Ženevska konvencija (u odnosu na tretman ratnih zarobljenika) obuhvaća pripadnike

oružanih snaga koji su pali u ruke neprijatelja. Oni su neprijateljim države, a ne pojedinaca ili

vojnika koji su ih zarobili.Ratni zarobljenici moraju biti: tretirani humano s obzirom na njihovu

liĉnost injihovu čast, te njihovi najbliži rođaci i Međunarodni crveni križ moraju biti obavješteni

o njihovom hvatanju, mora im biti omogućeno da komuniciraju sa rođacima, dozvoljeno im jeda

zadrže svoju odjeću, pribor za hranjenje i lične stvari, isporučuje im se primjerena količina hrane

i odjeće, plaćeni su za bilo koji posao obavljaju, trebaju biti brzo otpušten i vraćeni kad

prestanu neprijateljstva. Ratni zarobljenici ne smiju biti: primorani dati bilo kakve informacije

osim svoje ime, dob, red i broj usluga, lišeni novca ili dragocjenosti, ne mogu biti primorani

da vrše vojni rad niti rad koji je opasan, nezdrav ili ponižavajući.Četvrta Ženevska konvencije

(na zaštitu civilnih osoba za vrijeme rata) odnosi sena sve pojedince - koji ne pripadaju

oružanim snagama, stoga ne sudjeluju u neprijateljstvima ali se nađu u rukama neprijatelja ili

okupatorske sile. Zaštićeni civili moraju biti: tretirani humano u svako vrijeme i zaštićena od

djela nasilja ili prijetnje, uvrede i javne radoznalosti,Imaju pravo na poštovanje njihove

časti, porodična prava, vjerska uvjerenja i prakse, te njihove načine i običaje, posebno zaštićenisu

naprimjer ranjeni, bolesni, stari, djeca mlada od15 godina, trudnice i majke djece do 7 godina,

omogućava im se razmjena vijesti sa obitelji,dozvoljava im se da prakticiraju svoju vjeru sa

ministrima vlastite vjere. Civili koji suinternirani imaju ista prava kao i ratni zarobljenici. Oni

mogu isto tako tražiti da se njihova djeca interniraju s njima, i gdje god je to moguće porodice

trebaju biti smještene zajedno i pod uvjetom sa sadržajima za nastavak normalnog porodičnog

života.Zaštićeni civili ne smiju biti: diskriminirani zbog rase, vjereili političkog mišljenja,

primorani davati informacije,

koristiti ih za zaštitu vojne operacije, kažnjeni za djelokoje ono nije ili nije osobno počinilo,

žene ne smiju biti nedolično zlostavljane, silovane, ili biti prisiljavane na prostituciju. Dva

dopunska protokola uz Ženevske konvencije su otvoreni za potpisivanje 1977. godine.

Protokol I bavi se zaštitom žrtava međunarodnih oružanih sukoba, a Protokol

II primjenjuje se na nemeđunarodne oružane sukobe. Do danas je velika većina država

ugovornica konvencije ratificirala oba protokola. SAD nisu ratificirale nijedan protokol.Glavne

novine uvedene Ženevskim konvencijama i protokolima su:

a) njihova primjenjivost na svaki međunarodni oružani sukob, neovisno oformalnom proglašenju

rata;

b) ustanovljenju ograničenja i u tzv.Nemeđunarodnim oružanim sukobima;

c) ustanovljenje kategorije tzv. Teških kršenja Ženevskih konvencija koje su države obvezne kao

krivična djela uvrstiti u domaće zakonodavstvo, te su ih dužne kaznitiili počinitelje izručiti (aut

de dere, aut judicare);

d) izričito određenje teških kršenja Konvencija kao ratnih zločina (Protokol I.); te

e) širenje zaštite i na unutarnje sukobe (Protokol II.).

4.1.ŽENEVSKE KONVENCIJE I MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

 

Glavni cilj Ženevskih konvencija 1949. godine je da se ustanove humanitarna prava koja bi

se primjenjivala ma međunarodne oružane sukobe. Tako zajednički član 2.tih ugovora

 proglašava - ova će se Konvencija primjenjivati u slučaju objavljenog rata, ili svakoga drugog

oružanog sukoba, koji izbija između dvije ili više visokih strana ugovornica, čak i ako jedna od

njih ne priznaje ratno stanje“.

Ženevske konvencije su usmjerene na zaštitu slijedećih subjekata: bolesni i

ranjeni pripadnici oružanih snaga, ratni zarobljenici i civilno stanovništvo. Ženevska konvencija 

oratnim zarobljenicima zahtijeva da se sa sa ratnim zarobljenicima postupa ĉovjeĉno i da senad

njima ne vrsi -fizičko ili mentalno mučenje . . . sa ciljem dobijanja od njih

informacija bilo koje vrste“. Ona zabranjuje – represalije  prema ratnim zarobljenicima“

i određuje da -sila koja drži ratne zarobljenike postupa sa svima njima na isti način , bez ikakvog

neepovoljnog razlikovanja zasnovanog na rasi, državljanstvu, vjeroispovjesti, političkom

mišljenju ili bilo kojem drugom stručnom kriteriju“(Čl.16).

 

Četvrta Ženevska konvencija, koja nastoji zaštititi civilno stanovništvo, uspostavlja veoma

obiman kodeks ponašanja za okupacione vlasti. Ona zabranjuje - ne ... samo ubistvo, mučenje,

fizičko kažnjavanje, sakaćenje, . . nad zaštitnim licima, nego i . . . sve druge okrutne mjere, bez

obzira da li ih primjenjuju civilni ili vojni službenici“ ( ĉl. 32.). Ona stavlja van zakona uzimanje

talaca ( Čl. 34.), kolektivne kazne i represalije (Čl.33.) kao i masovna ili

pojedinačna prisilna premještanja“ zaštićenih lica ili njihove deportacije na područje okupacione

sile (Ĉl.49). Ta Konvencija također propisuje uslove praktičnog postupka koji se primjenjuje na

krivične sudske postupke i osuđivanje zaštićenih lica ( Ĉl.66.-75.).

 Da bi se osiguralo da države ugovornice poštuju svoje obaveze, Ženevska konvencija predviđa

sistem nadzora koji provode takozvane sile zaštitnice.

 

Svaka država, ugovornica Konvencije, ima pravo odrediti neutralnu zemlju da budenjena sila

zaštitnica koja ima ima funkciju da -štiti interese strana u sukobu“ ( Ĉl. 8. i 9.) Ženevske

konvencije IV). Ulogu sile zaštitinice može također obavljati Međunarodni komitet

Crvenog krsta ( ICRC) ili druga slična i nepristrasna humanitarna organizacija (Čl. 10. i 11.

Ženevske kovencijeIV).

Sile zaštitnice ovlaštene su da obavljaju raznovrsne zadatke, na osnovu svake od četiri

Konvencije. Naprimjer, prema Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima, sile zaštitinice

ovlaštene su da mogu posjećivati ratne logore i razgovarati sa zarobljenicima; “

te posjete se ne mogu zabraniti, osim u slučajevima imperativne vojne potrebe, a i tada samo

izuzetno i privremeno“( Čl.126)

 

Slične odredbe nalaze se u Ženevskoj Konvenciji o zaštiti civilnog stanocništva, koje ovlašćuje

predstavnike sila zaštitnica “da posjećuje sva mjesta gdje se nalaze zaštićena lica,naročito mjesta

internacije, mjesta zatoĉenja i mjesta gdje ova lica rade“ ( Ĉl.143.)

 

Konvencija predviđa i postupak mirenja koji se može primjeniti u slučaju sukoba država

ugovornica o tumačenju ili primjeni bilo koje odredbe. Ovaj postupak se

može pokrenti na inicijativu sile zaštitinice, ili jedne od stranaka u sukobu. Ovdje se uloga sileza

štitnice sastoji u posredovanju, s ciljem da “ pruži dobre usluge radi rješavanja spora“ (Čl.11. i

12.Ženevske konvencije IV). Međutim, Konvencije ne predviđaju obavezni sistem arbitraže

ili presuđivanje sporova.

 

Iskustvo pokazuje da ni u kom slučaju nije lako privoliti strane u nekom mečunarodnom

oružanom sukobu da se slože oko imenovanja sila zaštitinica. To je podstaklo države da se

okrenu ICRC-u, za obavljanje većine zadataka koje Ženevska konvencija

žnače pripisuju silama zaštitincama. U određenim okolnostima, Konvencije

zahtijevaju da se moraodrediti ICRC ili slična organizacija.

 Drugu glavnu smetn ju u implementaciji Ženevskih konvencija predstavlja često odbijanje jedne

ili više država, strana u oružanom sukobu, da priznaje međunarodni karakter neprijateljstva.

Zauzimanjem takvog stava, država može u praksi sasvim spriječiti primjenu zaštitnog sistema

koji Konvencije uspostavljaju za međunarodne oružane sukobe.

4.2. ŽENEVSKE KONVENCIJE I UNUTRAŠNJI ORUŽANI SUKOBI

 

 Nakon Drugog svjetskog rata, puno je primjera unutrašnjih oružanih pobuna. Nekesu uključivale

ogromne razmjere i uključivale organizirane vojne jedinice i veliki broj boracana svim stranama.

Kad god ti sukobi nemaju međunarodni karakter, zaštitini sistem Ženevskih konvencija nije

primjenjiv pa bi jedino zajednički član 3. Konvencije mogao biti relevantan utakvom slučaju.

 Zajednički Član 3. Primjenjuje se u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter.

Strane u sukobu – vlade i pobunjenici –  postupaju “ čovječno“ sa svim licima koja nisu aktivno

učestvovala u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su

 položili oružje i lica koja su isključena iz borbenog sastava zbog bolesti, ranjavanja, lišenja

slobode ili bilo kojeg drugog razloga . . .“ Zabranjeno je negativno razlikovanje u postupanju

koje bi bilo zasnovano “ na rasi, boji kože, vjeroispovjesti ili vjerovanju, spolu, rođenju ili

imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju“.

 

Takođe, članom 3. zabranjena su slijedeća djela:

 1. Nasilje protiv života i ličnosti, osobito sve vrste ubistva, sakaćenje,okrutnog postupanja i

mučenja;

 2.Uzimanje talaca;

3.Povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

4.Izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovnoustanovljenim sudom, koji

pruža sve pravosudne garancije priznate kao neophodne od civiliziranih naroda.

Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) da stranama u sukobu može ponuditi svoje

humanitarne usluge. ICRC je pružao široku humanitarnu pomoć žrtvama građanskih ratova i

sličnih neprijateljstava.

 

 Nije lako postići da se vlade uključene u unutrašnje oružani sukob, slože da se na njega primjene

odredbe člana 3.

Ovdje se radi kako o pravnom tako i političkom problemu. Postoji opća saglasnost dau smislu

ĉlana 3.“ Oružani sukob koji nema međunarodni karakter“ je nešto više od samo nekoliko

izgreda, nemira ili manjih oružanih sukoba. Na drugoj strani, sasvim je jasno da je građanski rat

pokriven članom 3. Mnogo je teže ustanoviti, kako građanski nemiri dostižu intenzitet koji je neo

 phodan da bi ih se smatralo sukobom u smislu člana 3. Štaviše,većina vlada, suočene sa

ozbiljnim unutrašnjim oružanim nemirima, odbija da ih okaraktezira kaosukobe prema ĉlanu 3.,

jer bi se time ojačao vojni, politički ili pravni status pobunjenika, koje one nastoje predstaviti kao

puke odmetnike ili bandite ĉak iako član 3.predviđa da njegova primjena . .” ne utiče na pravni

položaj strana u sukobu“, ta činjenica nije naročito povećala spremnost vlada da priznaju

primjenu ove odredbe

4.3. PROTOKOL I

 Naziv ovog instrumenta je  Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12.augusta 1949. g

odine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba ( Protokol I). Protokol se primjenjuje ne

samo na međunarodne oružane sukobe između dvije ili više država ugovornica već I na oružane

sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije, te protiv

rasističkih režima, u ostvarivanju prava naroda na samoopredjeljenje, utvrđenog Poveljom

Ujedinjenih nacija i Deklaracijom o načelima međunarodnig prava o prijateljskim odnosima

i saradnji između država u skladu sa Poveljom UN-a.

On upotpunjuje i proširuje obaveze ustanovljene u četiri Ženevske konvencije isrodnim

instrumentima humanitarnog prava i uopće nastoji učiniti ratovanje manje brutalnim

inečovječnim.

 

Protokol I predviđa osnivanje petnaestočlane

 

Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica. Zadaci Komisije su da istražuje teške povrede

Konvencija i Protokola i da

olakša pružajući dobre usluge, ponovno uspostavljenje poštovanja odredaba Konvencije i ovoga

Protokola. Ovlaštenje Komisije da preduzima takva istraživanja, uslovljeno je priznavanjem

njezine nadležnosti od konkretne strane u sukobu. Članovi Komisije se biraju na rok od 5godina i

djeluju u ličnom svojstvu

4.4. PROTOKOL II

Ovaj instrument je mnogo kraći od Protokola I, a nazvan je “Dopunski protokol uz Ženevske

konvencije od 12. avgusta 1949.o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II).

Budući da definicija međunarodnih oružanih sukoba, koju usvaja Protokol I, uključuje određene

vrste ratova za nacionalno oslobođenje koje Ženevske konvencije tretiraju nemeđunarodnim po

karakteru, ti unutrašnji oružanu sukobi nisu obuhvaćeni Protokolom II.Član 1. Protokola II još

više ograničava njegov domašaj i primjenu.

Protokol II se primjenjuje

na sve takve oružane sukobe koji nisu obuhvaćeni članom 1. Protokola I i koji se odvijaju

na području visoke strane ugovornice, između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih

snaga, ili drugih organiziranih naoružanih grupa.

Štaviše, Protokol II primjenjuje se na te sukobe samo kada su odmetničke oružane snage pod

odgovornom komandom i ostvaruju nad dijelom teritorije visoke strane ugovornice takvu

kontrolu koja im omogućava vođen je neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu ovog

Protokola“.

 

Protokol II se ne primjenjuje na situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su pobune,

izolovani i sporadiĉni akti nasilja ili drugi akti slične prirode, koji se ne smatraju oružanim

sukobima“.

5.MEĐUNARODNI I REGIONALNI INSTRUMENTI ZA ZAŠTITU

Međunarodni pravni instrumenti zaštite u obliku ugovora (koji se nazivaju ugovor,konvencija,

protokol) su obvezujuće za države ugovornice. Kad završe pregovori, tekst ugovora je postaje

autentičan i konačan tei biva "potpisan" u tom smislu od predstavnika država.

Postoje razne sredstva kojima država izražava svoj pristanak da bude vezana ugovorom. Najčešći

su ratifikacije ili pristupanje.

Ratifikaciju vrše one države koje su učestvovale.Osobe koje su počinili teška kršenja

međunarodnog humanitarnog prava moraju biti  procesuirani od strane bilo koje države stranke

pod čijom vlasti se mogu pronaći. Ta država može, izručiti osumnjičenog za druge "države

potpisnice koja je voljna da ga progoni”.

Pojedinci optuženi za kršenje humanitarnog prava može isto tako biti suđeno od strane

Međunarodnog krivičnog suda. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je osnovana dva takva

suda: tribunal za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Dana 17. jula 1998, Diplomatska Konferencija

saziva Ujedinjenih naroda u Rimu usvojen Statut Međunarodnog krivičnog suda.

 U pregovaranju a država koja nije učestvovala može u kasnijoj fazi pristupiti ugovoru. Ugovor

stupa na snagu kada ga unaprijed određeni broj država ratificira ili pristupi sporazumu.

Kada država ratificira ili pristupi ugovor u, može staviti rezervu na jednom ili više članaka iz

ugovora osim ako su rezerve zabranjene ugovorom. Učinjenu rezervaciju država može povući u

bilo koje vrijeme. U nekim zemljama, međunarodni ugovori imaju prednost pred nacionalnim

zakonodavstvom, u drugima, posebnim zakonom se mora međunarodnom ugovoru dati snaga

nacionalnog zakona. Praktiĉki sve zemlje koje su ratificirale ili pristupile međunarodnom

ugovorom mora izdati dekrete, izmjene i dopune postojećih zakona ili uvođenja novih zakona

kako bi sporazum u potpunosti bio na snazi na njenoj teritoriju.

Mnogi međunarodni ugovori imaju mehanizam za praćenje provedbe ugovora. Za razliku od

ljudskih prava proklamiranih ugovorima, koja ćesto imaju monitoring tijelo na koje pojedinci i

država mogu podnijeti tužbu, humanitarni zakoni se oslanjaju mnogona neformalne postupke.

Ženevske konvencije i Dodatni protokoli zahtijevaju od država potpisnica niz mjera koje bi

osigurale usklađenost sa tim ugovorima. Kao prvo, upute za obuku oružanih snaga: složeni skup

obaveza koje proizlaze iz konvencija i protokola moraju biti prevedeni na jezik koji je jasno i

razumljivo posebno pripadnicima oružanih snaga. Priručnik o humanitarnom pravu igraju

odlučujuću ulogu uučinkovitom širenje pravila tog zakona među vojnim osobljem. Pravila koja

nisu shvatili ili su nepoznati onima koji su ihdužni

poštovati neće imati mnogo učinka. Mnoge odredbeŽenevskih konvencija i njihovim dodatnim

protokolima imperativno zahtijevaju da svaka država donošenjem zakona i drugih propisa izda

jamstvo za punu provedbu svojih međunarodnih obveza. To vrijedi posebno vrijedi za obavezu

da teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava ("ratni zloĉini")bude zločin i po domaćem

zakonodavstvu. Na isti način, zloupotreba znaka crveni križ ili crveni polumjesec mora biti

pocesuirana u domaćem zakonu.

Osobe koje su počinili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava moraju biti procesuirani

od strane bilo koje države stranke pod čijom vlasti se mogu pronaći. Ta država može, izručiti

osumnjičenog za druge "države potpisnice koja je voljna da ga progoni“.

Pojedinci optuženi za kršenje humanitarnog prava može isto tako biti suđeno od strane

Međunarodnog krivičnog suda. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je osnovana dva takva

suda: tribunal za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Dana 17. jula 1998, Diplomatska

Konferencija saziva Ujedinjenih naroda u Rimu usvojen Statut Međunarodnog krivičnog

 suda

ZAKLJUČAK 

 

Ženevske konvencije su nastale iz lijepe i plemenite ideje uvođenja pravila ratovanja ali njeno

poštivanje je zakazalo.Nečije pravo na život ne ovisi od nečijeg obećanja da ga/njuneće ubiti,

njihov život možda (ovisi), ali njihovo pravo na život-ne. Njihovo pravo na život ovisi samo o

jednoj stvari: o tome da su oni ljudi.U Prvom svjetskom ratu, deset vojnika je poginulo u odnosu

na jednog civila, dok jedanas taj odnos sasvim obrnut. Danas u sukobima i pored sve bolje vojne

opremljenosti, preciznosti mašinerije sve više stradaju civili poput nekakve kolateralne štete. Na

padi nacivile, uništavanje njihovih domova, čak i silovanja nisu slučajne posljedice sukoba već

namjerno izabrana taktika modernog ratovanja, zastrašivanja i lakšeg načina osvajanja. Nekad se

to izbjegavalo i rat se vodio samo među vojnicima dok danas rat ne bira sredstva da bipostigao

svoj cilj "pobjedu".

 

Danas smo sve više svjedoci kršenja i brutalne povrede ljudskih prava; AmnestyInternational

trenutno dokumentira u svojim godišnjim izvještajima povredu ljudskih prava upreko stotinu

zemalja - tako I humanitarnog prava naroda. Trenutno širom svijeta postoji 30ratnih konflikata,

od toga su 19 takvog karaktera da u njima godišnje, u okviru ratnih sukoba, nastrada

više od 1.000 osoba. Većina ovih sukoba traje već izrazito dugo. Upravo zbog toga, sve su češći

zahtjevi za djelovanjem institucija koji bi osigurale međunarodnopravne obaveze i sankcionisale

prijestupe. Kao rezulat toga uspostavljen jeMeđunarodni tribunal za Jugoslaviju (1992) i Ruandu

(1994), kao i utemeljenjem Rimskogstatuta uspostavljenje Međunarodnog krivičnog suda (1998).

 Uz to je također došlo, da je neophodnost ili bolje rečeno navodna neophodnostratova koji su se

desili u zadnje vrijeme ( Kosovo ili Irak ) sve češće opravdavana sargumentima o ljudskim

pravima. U okviru ovih ratnih sukoba kao i borbe protiv terorizma nisu se suspendirala

ljudska prava ali su međunarodnopravni propisi često omalovažavani (Guantanamo na Kubi).

Međunarodno humanitarno pravo stajalo je posljednjih godina na poseban način uuglu

promatranja javnosti, s obzirom na mnoštvo ratnih sukoba, situacijama koje su sličile

građanskom ratu i obzirom na borbu protiv terorizma: rat na prostorima bivšeJugoslavije, ratni

sukobi u Iraku i Afganistanu, borbe zaraćenih plemena u Sudanu, rat između Izraela i Hesbolaha

u Libanonu, sukobi u Somaliji. Postojale su i postoje još uvijek mnoga vojna žarišta u kojima su

se ljudska prava i humanitarno pravo naroda, djelomično na odvratan način, narušavala i dalje se

narušavaju.

 

Međunarodni Crveni križ/krst sa svojih 186 nacionalnih organizacija vrši zaštitu međunarodnog

humanitarnog prava i zastupa ugrožena i progonjena lica. Međunarodni Crvenikriž/krst je jedina

organizacija koja ima pravo da u međunarodnim oružanim sukobima nesamo da posjećuje

zatočene osobe, nego i zatočene osobe na okupiranoj terotoriji koji su okrivljeni da su djelovali

neprijateljski protiv okupatora. Međunarodno humanitarno pravo je danas aktualno kao nikad do

sada. U posljednjevrijeme to nisu pokazala samo mučenja i zlostavljanja Iračkih zarobljenika od

strane US-američkih okupacionih snaga. Prema ratnim i civilnim zarobljenicima mora se svugdje

i usvako vrijeme čovječno postupati. Ovaj jednostavni princip je minimum, ali on je apsolutan i

o njemu se ne može pregovarati niti ga mijenjati. Države ove planete su se kroz Ženevsku

konvenciju tim obavezale. U 2003. godini Međunarodni Crveni križ/krst posjetio je tačno

496.648 zatočenika u 1.923 zatvora u 80 zemalja. Ova velika brojka nastala je zato što su

rezultati posjete zatvorenicima principijelno strogo povjerljiva stvar. I dok Crveni križ/krst jasn

o i glasno razotkriva bez oklijevanja svaloša stanja, zlostavljanja i mučenja od strane odgovornih

vojnih snaga i vlasti te zahtijeva pomoć, ne sudjelovanje javnosti postaje ulaznica za stvaranje

novih zatvora i u drugimzemljama. Drugim riječima rečeno: u slučaju povrede međunarodnog

humanitarnog prava i povrede ljudskih prava Crveni križ/krst ne fokusira na one koji su za to

odgovorni niti tražinjihovu javnu osudu, nego se boriu zaštiti prava onih koji su time pogođeni.

Dobar primjer jepitanje zatočenih u Guantanamu, gdje je vrlo jasno i javno predočena razlika

između američke pozicije i pozicije Međunarodnog Crvenog križa/krsta. To se odnosi i na

zatvore za mučenja u Iraku, kao i na nedavnu humanitarnu situaciju na Bliskom Istoku gdje se s

obje strane, odstrane Hesbolaha kao i od strane Izraela, nije posvetilo dovoljno

pozornosti Ženevskojkonvenciji i Međunarodnom humanitarnom pravu. Posebno kod obveze

razlikovanja civila icivilnih objekata od vojnih ciljeva te u pogledu obaveze sprečavanja ne

 potrebnog nanošenja patnje i štete. Također postoje primjeri gdje su i najpoznatija pravila

prilikom vođenja ratova zanemarena. Pomislimo samo na aktualne sukobe u Africi ili Aziji u

kojima sukobljene strane često izgube kontrolu nad razvojem događaja. Prilikom ratnih sukoba

ili sukoba koji liče nagrađanski rat često se dešava da nije moguće nikome pravno ili

međunarodno-pravnopredočiti njegovu odgovornost zato što šesto ne postoje jasni komandni

putovi, zato što su sedržavne strukture raspale dok se istovremeno pojavio ogroman broj malih

sukobljenih strana

Već godinama postoje situacije u kojima su “ratni huškaći“ vrlo mladi i loše organizirani.

Njihove ideologije i ciljevi su vrlo nerazumljivi. Oni imaju često rasističke, nacionalističke ili

vjerske motive.U ovakvim okolnostima se širom svijeta razvija trgovina oružjem kojem oružane

 bande, paravojni pobunjenici, atentatori, djeca vojnici i najamnici imaju skoro isti pristup kao i

zvanične vojne formacije što naravno dovodi do pogoršavanja sukoba ili do njihovog nastajanja.

Jedan posebno gnusan način vođenja ratova jeste upotreba nagaznih mina. Mada Ženevska

konvencija izričito zabranjuje oružja I municiju, kao i materijale i metode kojedovode do

nepotrebnog ozljeđivanja I nanošenja štete, nagazne mine čije je djelovanjenamijenjeno direktno

protiv čovjeka, sve se više upotrebljavaju. I pored zabrane izrečene uMeđunarodnom

humanitarnom pravu postoji više stotina različitih mina koje se proizvode upreko stotinu

poduzeća u 52 zemlje svijeta. Milioni mina leže svuda po svijetu i čekaju na svoje žrtve. U

Pakistanu su npr. putem zrakoplova i kamiona razbacani miliona mina.

Jug Libanona, po UN podacima, “zasijan“ je minama. Otprilike 500 ljudi sedmično, diljem

cijeloga svijeta, postanu ţrtve mina. Zbog ove činjenice u mnogim zemljama obnavljanje društva

i gospodarstva je vrlo otežano ili gotovo nemoguće.

 

Crveni krst brine o poštovanju Ženevskih konvencija ali kao humanitarna organizacija ne može

da nameće njihovu primjenu. To je zadatak Ujedinjenih nacija (UN) ili Međunarodnog krivičnog

suda.

 

Ipak, sve je izraženija tendencija pojave internih sukoba u kojima se ne

sukobljavajutradicionalne vojske već nezvaniĉne neoruţane grupe. Prema uvjerenju zvaničnika

MKCK -apotrebno je da se modernizuju pravila ratovanja. To se moće uraditi kroz diplomatski

proces koji će vjerovatno trajati godinama. U međuvremenu, predstavnici Crvenog krsta u

zonama sukoba nastavit će da podsjećajuzaraćene strane na njihove obaveze i kada vide da se

one oglušuju na ta podsjećanja, nastojaće da brinu o civilima koji postanu žrtve ratova.

 

Ovi podaci pokazuju nam koliko su ljudska prava, i nakon 58 godina od donošenja Opće

deklaracije o ljudskim pravima od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, ugrožena. Ona

su u mnogim zemljama svijeta problematična, u nekima katastrofalna te uratnim sukobima,

građanskim ratovima i plemenskim sukobima uvijek budu ponovnozanemarena

5. Jasna Bakšić-Muftić, Sistem ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo, 2002. godine6.www.eak.ba7.www.hrt.hr8.www.hrvatski-vojnik.hr9. www.icrc.org10. www.ohchr.org11. www.europa.eu.int12. www.islambosna.ba13. www.dadalos.org