Židovsko Pitanje u Evropi i Hrvatskoj 19 Stoljeće

125

CCP 53 (2004), str. 125147

IDOVSKO PITANJE USREDNJOJ EUROPI I HRVATSKOJ U XIX. ST.

Ivan PEDERIN, Zadar

Autor raspravlja o idovskom pitanju u srednjoj Europi, prije svega u habsburkoj zajednici na-roda, dakle i u Hrvatskoj, gdje je uz Rusiju ivjela najbrojnija idovska populacija u Europi. lanak se osvre na antisemitizam i fi losemitizam, uoava se bliskost kranstva i judaizma. Antisemitizam se opisuje kao objektivno neprihvatljiv, iracionalan i udomljen vie u masi negoli u intelektualnim krugovima. Opaa se neobinost idovskog razvoja. idovi su se u 19. stoljeu emancipirali, a to je zapravo znailo da su se asimilirali. Asimilaciji se isprijeio antisemitizam na koji su idovi reagirali sionizmom koji nije vjerski nego nacionalno-preporodni pokret.KLJUNE RIJEI: idovi, hrvatska povijest, povijest Europe, nacionalno pitanje

Austrija je imala vrlo velik broj idova; poetkom XX. st. bilo ih je ak 2 300 000. Oni su ivjeli ponajvie u Galiciji, osobito u gradu Brody gdje su se isticali u trgovini. Prebivali su obino u sreditima rutenskih gradova i odreivali njihovu sliku. U publikaciji Die sterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, od koje je izilo 25 svezaka opi-sani su svi brojni narodi Carevine pa tako i idovi u svesku Galicien koji je tiskan 1898. Pozabavit emo se idovskim pitanjem u Carevini jer je ona imala tako velik broj idova, a ni jedna zemlja osim SAD nije prikladnija za prouavanje idovskog pitanja, kako je to istakao nie razmotreni engleski novinar, publicist i obavjetajac Henry Wickham Steed.Leo Herzberg Frankl, napisao je u toj publikaciji prilog o idovima pod naslovom Die Juden (str. 475-500). On je poeo sa idovskom vjerom koja vlada ovjekovim ivotom u svim njegovim oblicima to izolira idove u njihovoj okolini, ali ujedno stvara i njihovu otpornost. U Poljskoj, Rusiji, Maarskoj i Rumunjskoj idovi ive u kompaktnim skupi-nama, govore njemaki i odijevaju se kao Nijemci. U Galiciji govore den jdisch-deutsc-hen Jargon, autor jo ne zna za jiddisch kao posebni jezik nastao iz srednjovisokonjema-kog s mnogo hebrejskih bogoslovnih rijei. Slavenski seljaci neuki su i ne razmiljaju o idovima, ali siromanije graanstvo ne voli idove jer u njima nalazi konkurente u poslu. idovi su se mnogo bavili prouavanjem Biblije i Talmuda, ivjeli su u svojim zatvore-nim zajednicama i upravljali sobom po svom zakonu, vlast o njima nije mislila do Josipa II. koji ih je 1782. s Toleranzediktom izjednaio s ostalim graanima Carevine. Tada su idovi dobili prezimena koja su im birokrati esto proizvoljno dali. Hebrejski jezik bio

UDK 94(=411.16) 19. st. Eu HrIzvorni znanstveni rad

126

I. Pederin, idovsko pitanje u srednjoj Europi i Hrvatskoj u XIX. st.

je jezik vjerske poduke, ali kad je Marija Terezija reformirala kolstvo pojavile su se u Tarnopolu i njemako-idovske kole, a u Brodyju ak i idovska realka na njemakom jeziku. To je samo dijelom uspjelo jer novaca nije bilo pa su ostale stare Cheder-kole. Meutim, bogati barun Moritz von Hirsch ustanovio je 35 idovskih pukih kola u Ga-liciji, bile su to profane kole protiv kojih su ustajali rabini, ali nisu uspjeli sprijeiti i-dovsku djecu da ih posjeuju pa je tako poela asimilacija idova, koji su obino postajali Poljaci, ene su se asimilirale jer su eljele raditi i zaraivati. Kod idova se nije dogodilo nita slino nacionalnom preporodu, oni nisu traili ni osnivali nacionalne institute, nisu izdavali knjige i asopise, njegovali jidisch ili hebrejski kao nacionalne jezike, ve su se trudili da postanu odvjetnici, lijenici, inovnici, inenjeri ili industrijalci. idovi ak nisu stvorili svoj historicizam, iako je njihova povijest svakako najslavnija od svih ivuih naroda uz grku povijest. Oni su okretali lea idovskom pravovjerju, iako su rabini ostali ugledni. Tako npr. kod idova nije bilo nepismenih kojih je bilo u ne malom broju kod svih ostalih naroda Carevine, ali je neznatan bio broj pobonih idova. Oni su vrlo esto bili trgovci, esto su putovali pa su njihove veze s obiteljima bile sve slabije. Meutim na svojim putovanjima oni su doli u dodir sa zapadnom uljudbom, ali su ostali praznovjerni pa su vjerovali u vjetice, arobnjake itd., a sekta Kasida bila je fanatina. Njezini pripa-dnici plesali su kao dervii i klicali kad su se molili. Druga sekta Karaita osnovana 800 godine poslije Krista bila je brojna na Krimu. Ova sekta odbacivala je Talmud i slijepo slijedila Toru. Govorili su izmeu sebe tatarski, inae rutenski. Marija Terezija, odnosno Katarina II. podijelile su im povlastice. Bili su zadovoljni jedino ako im se rodio sin pa je obrezivanje postajalo sveanost. Djeaci su ve s etiri godine ili u Cheder gdje su uili higijenske propise i hebrejsko pismo. Ova kola trajala je samo 2 godine. Najvia vjerska kola bila je Talmud-Cheder kola. Potvrdu Bar-Mizwa primali su sa 14 godina; onda su smatrani odraslim pa su morali obavljati sve vjerske dunosti. Schadchen je ustanova branog posredovanja, brakove sklapaju roditelji rano i oni su veinom uspjeli. Svadba se odrava u kui nevjeste.Na sveanostima odijevaju pogrebnu odjeu, to je njihov memento mori. Poligamija je postojala, ali je ukinuta u XIII. st., ali i danas brane ugovore piu na aramejskom. Brak nije sakrament, ve svjetovni ugovor, sklapa se s dva svjedoka bez nazonosti rabina to stvara tekoe austrijskoj upravi da djecu iz takvih brakova prizna kao zakonitu, a to je u graanskom zakonodavstvu XIX. st. bilo vano. Brak je razvodiv, ali ga razvesti moe samo mu. Rastavljeni mogu sklopiti drugi brak, mu odmah, ena poslije tri mjeseca. U smrti i pogrebu nema razlika izmeu bogatih i siromanih. U kui pokojnika prolije se sva voda jer se smatra da je aneo smrti u toj vodi oprao svoj ma, pokojnici se ne sahranjuju u kovegu, a kod sahrane spominje se u molitvi prah. Pokojniku se pod glavu stavi jastuk sa zemljom iz Jeruzalema, da kod uskrsnua lake nae put do Obeane Zemlje. Sveanost sjenica traje 40 dana na uspomenu bijega iz Egipta koji je toliko trajao. Sveanost Maka-bejaca Chanuka uspomena je na pobjedu nad Sirijcima, Pasha i Duhovi uspomene su na Objavu na Sinaju, sveanost na kraju godine uspomena je na ruenje Hrama. idovi su veliki potovatelji tradicije, a ta tradicija, mogli bismo dodati sukladna je kranskoj to autor koji je pisao u doba prije II. Vatikanskog ekumenskog koncila nije istaknuo. Sve va-nije sveanosti idova imaju svoj odjek u kranskim sveanostima i kranskoj tradiciji koja nije odvojiva od idovske.

127

CCP 53 (2004), str. 125147

U Carevini su svi narodi koji su to eljeli postali suvremenim nacijama tako to su osnova-li nacionalne institute, sveuilita, uena drutva, nacionalne knjinice, muzeje, asopise, novine, izdavake kue i sl., uope njegu materinjeg jezika i knjievnosti. U Carevini se u tim sluajevima govorilo o preporodu. Preporodi svih naroda imaju poelo u jozefi nizmu. idovski preporod znailo je masovno otpadnitvo od vjere i asimilaciju. Meutim, ido-vi koji su se u velikom broju selili u Be i druge gradove u Carevini esto su doekivani s antisemitizmom koji je za razliku od tradicionalnog antisemitizma imao rasna obrazlo-enja. Antisemiti su bili ak i sami asimilirani idovi to su se ranije doselili u Be i koji nisu rado gledali nove idovske doseljenike. idovsko pitanje osjetilo se pored ostalog i u knjievnosti, to je drama Salomona Mosenthala, Deborah (1849) koja se bavi pitanjima izmirenja i ljubavi kranina i idovke i mogunosti sklapanja braka to ipak nije mogue, Robert Hamerling je u svom Homunkulusu (1888) naglaeni antisemit.1

Engleski novinar i obavjetajac Henry Wickham Steed opisao je idove kao vrlo vane u Carevini, iako ih je samo 2 300 000, to je ipak mnogo jer su brojano od njih u Carevini bili slabiji jedino Talijani i Slovenci. Oni se dijele na cioniste i asimilacioniste. Imaju snano rasni karakter, antisemitizam je u Austriji endemski i politiki. idovi se smatraju izrabljivaima i bogatim, ali oni ne izrabljuju samo arijce, ve i idove, a od doseljenika u SAD najsiromaniji su ba austrijski idovi. Odnos idova prema Jehovi nije sinovski i ne ukljuuje ljubav, u judaizmu nema boanske milosti, odnos prema Jehovi je trezven, mehaniki i gotovo poslovan. idova je u Austriji malo u vojsci i inovnitvu, a vie u umjetnosti i osobito glazbi, novinarstvu, politici, osobito u socijaldemokraciji. Nomadi su bili u Antici, a i sada se rado sele, ali lako i rado postaju dobri Austrijanci kao Heinrich Friedjung. I meu maarskim nacionalistima mnogo je idova.2 Josip i Ivo Frank bili su idovi koji su se pokrstili i postali iskrenim hrvatskim nacionalistima. Prilagodljivi su, germanofi li jer smatraju da je Njemaka sila koja se die, iako je pan-germanizam anti-semitski. Rado posjeuju salone aristokrata koji ih nerado primaju, ali ako u neku obitelj ue idov, to se osjea kroz mnogo narataja.3 Je li ovo rasizam? Steed je smatrao da i isusovci imaju isti mentalni sklop kao i idovi. Franjo Josip nije prionuo uz antisemitizam ve je izjavio: Ich will keine Judenhetze in meinem Reiche. Odraz antisemitizma bio je, ne buenje nacionalne svijesti i preporod kako se to dogodilo kod Maara, Hrvata, eha i drugih, nego cionizam sa djelom Theodora Herzla, Das neue Ghetto (1894/1898) koji mnogi idovi nisu prihvaali jer su se bojali osnivanja idovske drave kad bi im se moglo rei da odu u tu svoju dravu. Tako se dogodilo da je Carevina koja je vaila kao klerikalna i konzervativna, a u njoj je bio jak antisemitizam, imala vrlo jaku idovsku populaciju, a idovi su u svojim rukama drali novinstvo, banke i industriju, da ih knjievnost jer se meu najuglednijim austrijskim knjievnostima toga doba istiu ba idovi koji nisu govorili njemaki kao materinjim jezikom, nego jidisch. Neki su idovi ak dobivali ili

1 Karlheinz Rossbacher, Literatur und Liberalismus, Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien, Wien, 1992. Poglavlje VII. Juden in Wien, Jdische Themen und Figuren in der Literatur

2 Ovi su sudjelovali znatno u revoluciji 1848., iako ih je maarski parlament emancipirao tek 1849. pa su uz protestante smatranikrivcima za revoluciju, Mirjana Gross, idovi u Habsburkoj monarhiji u 19. stoljeu, Gordogan, IX(1987), br. 23-24. str. 27.

3 The Hapsburg Monarchy, London, 41919. str. 109, 134-182.

128


kupovali plemike naslove u Austriji. Cionizam pak nije bio vjerski pokret, ve je iao za tim da idove ustroji kao suvremenu naciju poput ostalih europskih nacija.Steed je nastavio da u Austriji postoji politiki i endemski antisemitizam. Smatra se da su idovi izrabljivai, to je uvjetno tono jer oni ne izrabljuju samo arijce, nego i druge idove, a meu idovima mnogi su vrlo siromani. idovski odnos prema Jehowah nije sinovski, u judaizmu nema traga boanskoj milosti, odnos idova prema Bibliji trezven je, mehaniki i gotovo poslovan. Poslijebiblijski judaizam misli na gomilanje novaca pa je kapitalizam nastao u idovskim glavama. Ovo je samo uvjetno tono. Sv. Toma Akvinski rijeio je pitanje lihve. Prema sv. Tomi ovjek koji ima novaca duan je pozajmiti novac bez kamate svom blinjem, ako ga on nema i to se zove mutuum. Ako uzme kamatu, onda je to lihva usura. Meutim, ako netko pozajmi novac trgovcu on e mu vratiti glavnicu i treinu dobiti, ali e zajmodavac morati uzeti na sebe i treinu rizika.4 idovski i katoliki odnos prema lihvi isti je novac se moe pozajmiti uz kamatu, ali samo pripadniku druge vjerske zajednice. To je znailo da su idovi mogli pozajmljivati kranima uz kamatu, a krani idovima. idova je bilo malo i to je praktiki znailo da su samo idovi po-zajmljivali kranima. Ova misao polazite je kapitalistikog razvitka, ona se temelji na Kristovoj prispodobi o pet talenata, ali je bliska i Talmudu. Dalmatinski gradovi prvi su primijenili misao sv. Tome u formularu creditum ad lucrum. idovski i katoliki odnos prema lihvi isti je novac se moe pozajmiti uz kamatu, ali samo pripadniku druge vjerske zajednice. To je znailo da su idovi mogli pozajmljivati kranima uz kamatu, a krani idovima. idova je bilo malo i to je praktiki znailo da su samo idovi pozajmljivali kranima.Steed pie o idovima koji su moda i koju tisuu godina ivjeli kao nomadi, a to su i ostali. Ovdje se moramo prisjetiti idovskog putopisca iz XII. st. Benjamina iz Tudele5 koji je posjeivao idovske kolonije rasute po svijetu. Njegov putopis djelovao je otpri-like kao neki tadanji zavod za migracije ili zapoljavanje. Benjamin je izvjeivao gdje je idovima bolje i kamo se mogu odseliti ako to ele. Zanimljivo je i znaajno da su idovi tada ivjeli, a i danas ive samo u kranskim i muslimanskim zemljama.6 idovi se rado okupljaju, iako su individualisti i ne vole izvanjsku disciplinu. Ghetto su izmislili krani. U Austriji e se malo idova nai meu vojnicima i inovnicima, oni su obino umjetnici, pravnici, glazbenici, novinari i politiari, Steed smatra da se oni pouzdaju u svoju intelektualnu superiornost, a mi moramo dodati da se meu istaknutim ljudima svih europskih i amerikih zemalja u XIX. i XX. st. nalazi vrlo mnogo idova. Steed nalazi da je njih njihova teologija osposobila za apstraktno miljenje, a k tome oni nisu vezani za mjesne odnose. Kranski socijali koji su u Austriji ustajali u obranu slabih i siromanih su antisemiti, smatraju da je kapitalizam idovski. Steed dodaje da su Karl Marx, Ferdi-

4 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996. str. 84 ff. 5 Viajes de Benjamin de Tudela 1160 1173. por primera vez traducidoos al castellano con introduccin,

aparato critico y anotaciones por Ignacio Gonzlez Llubera u Madridu. Nedavno ga je preveo na panjolski Jos Ramon Magdalena Nom de Deu.

6 Ima neto malo idova na dalekom istoku. To su obraenici na idovsku vjeru, a ne idovi po krvi. U starom vijeku bilo je obraanja na idovsku vjeru. Ana Lebl, idovstvo izmeu prozelitizma i asimilacije, Dva sto-ljea povijesti i kulture idova u Zagrebu i Hrvatskoj, idovska opina Zagreb, 1998. str.193.

129

CCP 53 (2004), str. 125147

nand Lassalle, Singer, Bernstein, Arons, Fischer, Stadthagen, sve socijalisti bili idovi. Austrijski idovi prionuli su uz liberalizam i dali mnogo politikih publicista i djelatnika, potom su prionuli uz socijaldemokraciju i bili pisci i agitatori.7 Sve ovo, i dobro imovno stanje mnogih idova dovodi do instinktivnog antisemitizma, sami idovi ne slute koliko je antisemitizam jak u mnogim uljuenim zemljama.Talmud je prema Steedu farizejska reakcija na Aleksandrova osvajanja. U prorocima Steed vidi osudu asimilacionistikim tendencijama mnogih idova koji su se enili s neidovkama i nisu eljeli biti idovi. Mi bismo mogli dodati da je Knjiga Kraljeva, a pomalo i sav Stari Zavjet dokument idovskog asimilacionizma, osobito Knjiga proroka Jone kojem je Gospodin naredio da prorokuje protiv Babilona, a on je pobjegao, ali se ipak morao vratiti i izvriti volju Gospodinovu. Steed vidi povijest idova kao povijest borbe izmeu asimilacionizma i mozaike tradicije. U Saducejima Steed vidi borbu protiv fari-zejskih tendencija i njihovih pokuaja da izoliraju idove i stegnuti ih u oklop zapovijedi i komentara. Meutim, pad Jeruzalema ojaao je farizejsko idovstvo.Palestinski Talmud igrao je prema Steedu slabiju ulogu od Babilonskog koji je postao nacionalni posjed pravovjernih idova pa je zamijenio Toru. Taj Talmud je komentar Tore proet farizejskim duhom koji je odvojio idove od tijeka ljudske kulture. Isus je pros-vjed protiv farizejskog mumifi ciranja idovstva. Isus se u prvom redu obraao idovima. Pavao je prosvjed protiv helenizma na raun idovskog razlikovanja izmeu idova i Goy, dakle neidova. Farizejizam je korjenita obrana. Asimilacionisti se u Austriji oslanjaju na saducejsku tradiciju pa postaju dobri Nijemci, Englezi, Francuzi, Talijani ili Amerikanci. Oni se uspijevaju izvrsno prilagoditi svakoj sredini, a Steed se pita da li im to uspijeva i u dnu due. idovi smatraju da je Njemaka sila budunosti i sve se vie naseljavaju u Nje-makoj, iako je pangermanizam sklon antisemitizmu. To nije smetalo Heinricha Friedjun-ga da bude pangermanist i da u tom smislu tui sudu Supila. Antisemitizam se ipak iri u ekoj i Njemakoj, ali meu maarskim nacionalistima nisu rijetki idovi. Mi bismo tu mogli dodati Josipa i Ivu Franka.Cionizam nailazi na protivnike meu idovima, ak i onim ortodoksnim, oni nee idov-sku dravu Izrael jer smatraju da e oni onda postati gosti u Njemakoj i drugdje.Talijanski novinar koji je dugo ivio u Beu Virginio Gayda napisao je knjigu La crisi di un impero pa se u njoj osvrnuo na idove u Austriji.8 On je opazio da antisemitizam poiva na kranskim socijalima koji trae da se osnuju posebne kole za idovsku djecu jer ne ele da njihova djeca sjede u koli zajedno sa idovskom. On je opazio da na budimpe-tanskom sveuilitu od 4 270 studenata ima 2 359 idova. Osim fanatinih ortodoksnih idova idovi su otvoreni, srdani i gostoljubivi ljudi koje neki ljudi mrze i blate. Pa ipak idovi vole kad ih neka otmjena katolika kua primi u svoj salon. Kad se pokrste znaju postati antisemiti, ali im mnogi ni kad se pokrste ne oprataju to su idovi. Mijeani brakovi, ak i pokrtenih idova rijetki su. Jo nije posve ugasla predrasuda da idovi za svoje vjerske sveanosti trebaju kransku krv. Ovim je Gayda naselio antisemitizam u

7 K. Schwecher, Die sterreichische Sozialdemokratie, Eine Darstellung ihrer geschichtlichen Entwicklung ihres Programmes und ihrer Ttigkeit, Wien, 31908. str. 3-5.

8 Torino-Milano-Roma, 1913. str.133-169.

130


malograanstvo i dodijelio mu podruje predrasude. Zaista, u antisemitizmu nema nieg racionalnog. Gayda nalazi da je antisemitizam znak gubitka socijalne ravnotee.Gayda ipak smatra da trgovaki duh ini od idova stranca prema svom narodu. idovi imaju u svojim rukama fi nancije i solidarni su meu sobom. Crkva i plemstvo nalaze da su idovi iznali socijalizam, a ne opaaju da idovi imaju u svojim rukama kapital i da su ba oni stvorili kapitalizam, liberalizam i uspon idova u drutvu, ali su idovi na taj nain uguili zanate i nezavisnu industriju, male drvodjelce koji su proizvodili pokustvo to je postalo polazitem suvremenog antisemitizma. Gayda opaa da u katolikoj Austriji idovi u svojim rukama imaju fi nancije. To je plod njihove kasne emancipacije koja je u Maarskoj poela 1848., a dovrena je 1867. Tada su se u Maarskoj pojavili idovski zemljoposjednici to je bila potpuna novost. Njima su zadueni plemii prodavali svoje zemlje.I Gayda opaa da su idovi rijetko inenjeri, ali su u vrhu intelektualnog svijeta, nikad nisu generali, rijetko inovnici jer ih slubeni svijet bojkotira, ali su u vrhovima vieg kolstva i gimnazija, a dre u svojoj ruci i novinstvo. Austrijski liberalizam i socijalizam oslanjaju se na idove.idovi prema Gaydi govore raznim jezicima, jedino vjera ih ujedinjava, asimilacija je vanjska, idov uvijek ostaje neto posebno, kao politiari nemaju uvjerenja, lako mijenja-ju narodnost, pa i vjeru, ali silama osovine slue bolje nego vojska.Ovaj potpuno iracionalni antisemitizam nije teoloki, a nije ni rasistiki. Suvremeni rasi-zam Arthura Gobineua pokuavao je objasniti duevne i intelektualne osobine pojedinih rasa bojom njihove koe, oblikom njihovih lubanja i st. Zbog toga se u naprijed spome-nutoj zbirci uvijek spominju mjerenja lubanja pojedinih skupina koja nisu pokazala nita osim to u nekim skupinama ima vie dolihokefalnih ili brahikefalnih lubanja. Mjerenja idovskih lubanja u Poljskoj, njihov rast i izgled nisu pokazala razlika prema poljskim lubanjama.9 Ovakav pristup nije sasvim slobodan od predrasuda. Upada u oi da ni Steed ni Gayda ne pristupaju idovskom pitanju znanstveno, ve esejistiki, a mi se moramo pitati da li je znanstveni pristup u ovoj stvari uope mogu. idovi su prema Gaydi i Steedu u Austriji drali u svojim rukama novinstvo, fi nancije, pa i politiku. Da su bili toliko solidarni meu sobom oni su mogli npr. izvesti dravni udar i nametnuti se kao vladajui narod ili neto slino. Ako to nisu ni pokuali onda to znai da su se osjeali Austrijancima, Maarima, Hrvatima itd., da su bili lojalni sredini u kojoj su se nalazili i smatrali je svojom. Nije bez razloga da idovi nisu pokretali asopise i novine na jiddisch ili hebrejskom, da nisu osnivali idovske kole ili sveuilita, idovske biblioteke, galerije idovske umjetnosti ili akademije. To su mogli u Galiciji lake nego drugdje jer ih je u toj zemlji bilo gotovo polovica puanstva. idovi, koji su bili prva nacija na svijetu, a nacijom ih je priznao nitko manji od Gospodina nisu to eljeli biti poslije Toleranzedikta Josipa II., ve su pridonosili napretku naroda u ijem su se krilu nalazili. Sad je umjesno pitanje: to bi bilo od austrijske kulture i gospodarstva da idova nije bilo? Mi se sad moramo pitati po emu su Stefan Zweig, Hugo von Hofmannsthal ili Arthur Schnitzler idovski pisci?

9 Josef Meyer, Volkskunde, Physische Beschaffenheit der Bevlkerung, Nav. djelo str. 239-251,idovske luba-nje ne razlikuju se od onih poljskih, ali se razlikuju lubanje ena od lubanja mukaraca, str. 248.

131

CCP 53 (2004), str. 125147

Po emu je to Marcel Proust? Oni su bez sumnje njemaki, austrijski ili jo bolje beki odnosno francuski pisci, a Schnitzlerova autobiografi ja pod naslovom Jugend in Wien je naglaeno svrstavanje uz beku tradiciju i kulturu kao i ostala djela ovih pisaca npr. Hof-mannsthalov Der Rosenkavalier.Ovdje valja istaknuti da su se idovi rado asimilirali u habsburkim zemljama i veinom i najradije prihvaali njemaki, ali se oni nisu asimilirali u Poljskoj i Rusiji pa je to bilo razlogom antisemitizma i pogroma.10 Hrvate je smetalo to su idovi to su se naselili u Hrvatskoj i dalje obino govorili njemaki i sporo prihvaali Hrvatski.Zanimljivo je to o idovima pie pokrteni idov Ludwig Brne u svojim Pismima iz Pariza 1831.11 On je u Warszawi vidio dvije vrsti idova njemake idove koji su doli u Warszawu da zarade novaca i im ih zarade odu i domae idove koji se pribliavaju Poljacima. Brne je u tom pismu oduevljen frankfurtskim odlukama da idovi i krani smiju sklapati brakove i da su idovi ravnopravni s kranima. Tu se jasno vidi idov-ski antisemitizam i elja da idovi postanu Poljaci i da sudjeluju u poljskoj uljudbi. Heinrich Heine, takoer pokrteni idov pisao je u putopisu Ueber Polen da graanstvo u Poljskoj ine idovi, ija je uloga u gospodarstvu vea nego u Njemakoj. idovi u pruskom dijelu Poljske ne mogu u dravnu slubu, osim ako se pokrste, ali to mogu u ruskom dijelu. I ovdje je jasna elja za integracijom idov u nacionalnu zajednicu zemlje u kojoj su se nalazili. O idovskom pitanju pisao je Heine i u polemici sa svojim neprija-teljem Brneom.12 Heine je u njemaku knjievnost uveo uvredljivu polemiku pa se tako u putopisu Italien rugao romantikom pjesniku grofu Augustu von Platen-Hallermnde to je bio homoseksualac. Brneu se podrugivao da se mrgodi kad ga netko podsjeti da je bio idov, lan naroda koji je neko svoju slavu pronio svijetom, i jo se nije otresao svoje svetosti. idove je Heine smatrao narodom duha koji su veliki uvijek kad se vrate svom poelu. Oni nisu kao div Antej, koji je snaan dok je na svojoj zemlji, idovi su snani kad dou u dodir s nebom. idovi i dalje ekaju svog zemaljskog Mesiju, a taj e moda spasiti Njemaku. Ovo Heine pie tako da se ne zna da li misli ozbiljno ili se podruguje.Ovdje moramo opaziti da u svim ovim razmatranjima teologija ne igra ni najmanju ulogu, nju su idovi dosljednije zaboravili u laikom XIX. st. nego li krani. Pa ipak, zar bi bilo i moglo biti kranstva i islama da nema idova? I sam Heine bio je kritiar idovske ortodoksije i onoga to se nazivalo klerikalizmom. Kod Heinea je kao i kod Brnea jasna njegova potreba da se integrira u njemaku naciju i da sudjeluje u njezinoj uljudbi.Tek Franz Werfel uoio je da je idovsko pitanje teoloko pitanje tako to je ustvrdio da su idovi uvari svetog Pisma. Kad ne bi bilo njih Sveto Pismo postalo bi arheoloka ili knji-evna zanimljivost, onako kako je to Hamurabijev zakonik.13 To znai da se idovi ipak ne trebaju pokrstiti. Ali to znai da krani i muslimani ne mogu bez idova, a ni idovi

10 Jean-Paul Sartre, Refl exions sur la question juive, Paris, 1954. str. 16. 11 Ludwig Brnes gesammelte Schriften, neue vollstndige Ausgabe in 12 Bnden, Neunter Band, Bibliogra-

phische Anstalt, s.a. Neununddreissigster Brief, Paris den 3. Mrz 1831. str. 36-37. 12 Ludwig Brne. Eine Denkschrift von Heinrich Heine, Hamburg, U Smtliche Werke, Zwlfter Band, 1872.

stur. 213-217. 13 Ivan Pederin, Franz Werfels Beziehungen zu Tolstoi und Dostojewski, sterreich in Geschichte und Litera-

tur, Godite 27(1983) Heft 2. str. 91-99.

132


bez njih. Nije dakle sluaj da idovi, koji ive rasuti po svijetu ive jedino u kranskim i muslimanskim zemljama. Ovdje valja istaknuti da je Werfel katoliki pisac koji se ipak nikad nije pokrstio.Krajem XIX. st. i ba u naprijed razmotrenoj zbirci vjerovalo se u postojanje rasa unutar bijele rase pa se mnogo prostora posveivalo opisu lubanje i drugim somatskim karakte-ristikama pojedinih etnikih skupina u Carevini. Zanimljivo je da se takva razmatranja ne istiu u esejima o idovima. Pa ipak, Otto Weiniger smatrao je u svom djelu Geschlecht und Charakter da su idovi efeminirana rasa i prema tome manje vrijedni. Steed je ipak pisao da su idovi snana rasa (race-character). Ako se idov oeni u neku obitelj to se osjea u mnogo narataja.14Antisemitizam je, mogli bismo rei sustav malograanskih predrasuda. To se vidi iz romana Der Hungerpastor (Pastor glada) njemakog realiste Wilhelma Raabe. On je tu suprostavio dva junaka Hansa Unwirscha i idova Mosesa Freudensteina. Prvi potjee iz skromne obitelji, siromaan je studira protestantsko bogo-slovlje i onda ide na selo kao pastor. Selo i njemaki narod podruje su na kojem mogu doi do izraaja njegove protestantske vrline. Moses Freudenstein ide u grad, on je inteli-gentniji i bolje obrazovan, ali je njegovo potenje sumnjivo. U ova dva lika ivi sav strah njemakog malograanstva od grada i napretka. Gustav Freytag je u romanu Soll ud Haben (Trebati i imati) opisao Veitela Itziga kao nepo-tenog trgovca koji vara lik strukturiran prema Dickensovom Faginu iz Olivera Twista. Meutim Itzigova rtva je barun Rothsattel, veleposjednik i feudalac koji se slabo snalazi u suvremenom kapitalistikom nainu proizvodnje. On je u tom romanu knjievni znak za dravu pa je Freytag na ovaj nain svrstao idove u socijalno-politiko podzemlje, u skupinu nedostojnih graana skupa s Poljacima i osuivanim ljudima. To su dakle skupine koje prijete zdravlju nacije-drave.Antisemitizam nije, kako smo naprijed pokazali racionalan, nema objanjenja u znanosti, a ni znanost ne moe objasniti antisemitizam. Prema Egonu Schwarzu antisemitizam je sustav vjerski i gospodarski uvjetovanih predrasuda u kojima djeluju i sociobioloke pre-drasude. Austrijski pisac Robert Hamerling u svom Homunculkusu(1888) opisuje ovje-uljka nastalog u laboratoriju pri emu se oslanja na Goetheovog Fausta koji se odmah po roenju zanima za agio na burzi, izvoz, dionika drutva, eli izvaditi iz Rajne blago Ni-belunga da bi ga unovio, a boluje od ei za zlatom. idovi se satiriziraju, pa Hamerling pie o osnivanju novog Jeruzalema, o idovskim lihvarima, fi nancijskim barunima, no-vinskim idovima, knjievnim idovima, okrivljuje idove za slom Burze, pie o foetus Judaeorum. Ludwig Anzengruber je u drami Der kewige Jud (1878) pisao o idovima kao drskima (kewig) je na jiddisch drzak. Drama poinje s prologom u nebesima u kojem anti-semit Dr. Semitophag moli da mu se idovi prepuste za odstrel. Anzengeuber je bio pisac blizak socijalizmu pa je u idovskom pitanju vidio socijalno pitanje akulturacije siroma-nih idovskih doseljenika. Meutim u austrijskoj knjievnosti ne manjka ni fi losemitizma pa Ada Christen, Marie von Ebner Eschnbach i Ferdinand von Saar piu sa simpatijama o siromanim idovima u Beu. Salomon Hermann Mosenthal u drami Deborah(1849) opisuje ljubav kranina i idovke i bavi se pitanjem izmirenja dvaju vjera. Ono ipak ne

14 Steed, Op. cit. str. 148.

133

CCP 53 (2004), str. 125147

uspijeva. Ovo djelo bilo je jedno od najee izvoenih djela stoljea, izvodilo se mnogo i u Zagrebu. Prevedeno je na ak 13 jezika.15 Ali ni idovstvo nije racionalno objanjivo. Nije jasno ni zato tako velik broj, da ne kaemo veina austrijskih idova u XIX. st. na-jednom nije vie htjela biti idovima, a Abrahamov ivot, njegova rtva, uope sve u tom ivotu nije racionalno objanjivo, razmiljanje prestaje kod njega ondje gdje poinje vjera. Nije li to tako i kod nas krana. Svaki od nas koji u nedjelju daje u crkvi milodar misli na onu udovicu iz Evanelja koja je dala milodar od svoje oskudice, a ne, kao mi od onoga to nam pretie. A nitko od nas nije s tim razmiljanjem rijeio nita.Sad moe biti umjestan i jedan povijesni pregled poloaja idova u kranskom drutvu, osobito Austrije i Hrvatske.idovi su smatrani od zapadne i istone crkve narodom bogoubojica, ali to nije znailo da ih valja kazniti jer ovjek nije ovlaten da sudi umjesto Boga. Smatralo se da njih eka zasluena kazna na onom svijetu. To se ita u uvodu Fundaciones svete Tereze Avilske i u antisemitskoj pjesmi Giovanni Barozzi iz XVI. st. i dr.16 Smatralo se da se Aidove ne smije prisilno krstiti. To je bilo tako dok papa Ivan XXIII. nije izbacio iz liturgije na Veliki Petak ono perfi dos Judeos i uveo u liturgiju molitvu za idove. Kasnije je Ivan Pavao II. otiao u Jeruzalem, molio na zidu plaa i molio idove za oprotenje zbog svih nepravdi koje su im poinili krani.idovi su bili posebna zajednica u srednjovjekovnoj Europi koji su se upravljali po svom za-konu to ih ipak nije titilo od nasilja svjetine, a bilo je, osobito za Reconquiste u panjolskoj i prisilnog krtenja idova. idovi su ipak ponekad znali biti komplementarni dio kranske zajednice u kojoj su djelovali kao bankari, odnosno lihvari kako se to govorilo.Bankarstvo je izum idova i katolika, u istonim enciklopedijama nema ak ni natuknice usury i interests. U katolikom svijetu bankarstvo se poelo razvijati kad je uvedena de-cima ecclesiastica s kojom su se fi nancirali kriarski ratovi. S uvoenjem crkvene dese-tina pojavilo se pitanje prijenosa veih iznosa novca koji su prenosili fi rentinski bankari i bankari drugih srednjotalijanskih gradova, a time i pitanje lihve. Pitanje lihve uredio je Mojsije. Nema razlike izmeu idovskog i katolikog poimanja lihve. ovjek moe pozajmiti novac uz kamatu lanu druge zajednice, ako pozajmljuje lanu svoje zajednice mora pozajmiti bez kamate ili se takav zajam smatra lihvom. Beskamatni zajam smatra se djelom ljubavi prema blinjemu.U XIV. st. pojavio se u Italiji novi tip drave, osnovan ne na vazalstvu, nego na plaenoj vojsci i inovnitvu. Postavilo se pitanje kako platiti taj novonastali dravni aparat jer se porezna politika nije mogla samo tako promijeniti. Pitanje je rijeeno tako da su pozvani idovi kojima je doputeno da pozajmljuju kranima uz kamatu, ali su oni oporezovani. I krani su smjeli pozajmljivati idovima uz kamatu, ali to nisu radili jer je idova bilo malo, a krani nisu imali novaca. Pojava idova u srednje-talijanskim gradovima znailo je njihov napredak, ali su ustali franjevci i dominikanci koji su poeli propovijedati protiv

15 Karlheinz Rossbacher, Literatur und Liberalismus, Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien, VII. Juden in Wien, Jdische Themen und Figuren in der Literatur, Wien, 1992. str. 391 ff-

16 Vittorino Meneghin, Il Monte Euganeus di Giovani Barozzi, poemetto nellerezione del Monte di Piet a Padova (1491),in: Fonti di storia ecclesiastica padovana, II(1969) p.109-216.

134


idova i osnivati Monti to su pozajmljivali novce siromasima bez kamate i propadali. Tako je idovsko bankarstvo postalo neto poput neizravnog oporezivanja, ali su se poja-vile suprotnosti izmeu crkve i komune, a idovi su postali rtvama nasilja svjetine koja je znala opljakati njihove banke. idovi su se u ovim zbivanjima pokazali dosta nespretni-ma, u Barozzijevoj pjesmi pojavilo se lik idova lihvara i krvopije koji je kasnije razradio i Shakespeare u Mletakom trgovcu.U Dalmaciji su se stvari razvijale drugaije. One je 1409-1420. dola pod vlast Mletaka koji su imali razvijeni porezni sustav.17 Mleci su u Dalmaciju uveli novi tip drave, a dra-vni aparat plaali su od poreznog novca pa idovski bankari nisu bili potrebiti. U latinskom jeziku polarizirala se bankarska terminologija pa je rije mutuum znaila be-skamatni zajam, za razliku od usura to je znailo lihvu. Sveti Jeronim u svom prijevodu Novog Zavjeta ne pravi tu razliku. O pojmu lihve vodile su se raspre u kranstvu, a lihva je bila i predmetom dijaloga izmeu idova i krana. Sveti Toma Akvinski smatrao je da novac pozajmljen trgovcu da trguje nije lihva. Trgovac e glavnicu sa treinom profi ta, ali e zajmodavac morati preuzeti i treinu rizika. Ova misao potjee od Evanelja po Mateju (XXV, 14-30) s prispodobom o pet talenata. Slino se ita i u Talmudu pa moemo pretpostaviti raspru izmeu idova i krana u toj stvari.18 Sveti Toma nije bio papa ni moni kardinal, nego profesor i ova steevina njegove gospodarske misli nije prihvaena u Italiji19, ali je prihvaena u Dalmaciji gdje se u XIV. st. pojavio biljeniki instrument Creditum ad lucrum u kojem socius stans pozajmljuje novac sociusu tractans slijedei ovo naelu.Srednjovjekovni bankarski sustav bio je bitno sredozeman, stoerni dio tog bankovnog sustava bila je srednja Italija, Katalonija je bila nadlena za zapad, a Mleci sa Dalmacijom za Levant. To je znailo da je Dalmacija bila vrlo napredna u bankarstvu pa idovi u Dal-maciji nisu imali to traiti pa su se bavili trgovinom. U Dalmaciji se pojavio tip komer-cijalnog bankarstva, bankari u Splitu i Dubrovniku, a oni su esto bili agenti fi rentinskih banaka davali bi svoje tkanine trgovcima to su dolazili iz Bosne na proljee. Oni su pro-davali tkanine u Bosni i vraali se na jesen da plate. Tu se moe pretpostaviti da su plaati i kamate zbog odgode plaanja.20 Bio je to kranslki tip bankarstva koji je nastao tijekom duge raspre izmeu krana I idova koji us tako postali neto poput kvasca kranstva, a gospodarska misao svetog Tome postala je time polazitem za gospodarski olet Zapada. Nije sluaj da su krani i idovi danas najnapredniji i najbogatiji dio ovjeanstva.Malo se zna o idovskom bankarstvu u Dalmaciji u XV. i XVI. st. U ibeniku se 1448. spominje Porta Judaica.21 idovski bankari Moses i Bonomo dobili su doputenje 1386/

17 Ivan Pederin, Mletaka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797), Dubrovnik, 1990.p.191-202. 18 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996. 19 The Banco Medici nije priznavao da uzimakamatu Raymond de Roover, Il banco Medici dalle origini al

declino(1397-1494), Firenze, 1970. 20 Vidi moju naprijed spomenuti povijest bankarstva i Ivan Pederin, Appunti e notizie su Spalato nel Quattro-

cento, Studi veneziani, n.s.XXI(1991), p.390-392. 21 Dravni arhivu Zadru, Fond ibenskih biljenika, 11/Iie, A.Campolongo, F.62r.

135

CCP 53 (2004), str. 125147

87. i 1398. da se nasele u Zadru, alinisu doli,22 God. 1432. pozvani su idovski bankari u ibenik, a 1488. i u Zadar, ali su i oni oklijevali.23 U Splitu se spominje sinagoga in civitate veteri1444.24 Prema Marenu M. Frejdenbergu, idovi su pozajmljivali novac u Zadru 1423.25 idovski bankar Zuzo djelovao je 1551. u Zadru26 U to doba tiskale us se idovske knjige u Mlecima, a zanimanje za idovstvo raslo jet meu intelektualcima u Italiji pa jet kardinal Girolamo Verallo prosvjedovao kod mletakog poklisara u Rimu jer jet MarcAntonio Giustinian tiskao 1551. babilonski Talmud u Mlecima, a Esecutori contro la biastema u Mlecima donijeli su odluku da valja paljivo pregledati tu knjigu. Papa je naredio da se ona spali posvuda u Italiji gdje se nae.Papa je ipak dopustio da se Talmud tiska, ali poslije briljive cenzure i proienja teksta. Sad su se idovske knjige poele tiskati u Cremoni, ferrari, Mantovi, Sabionetta i Riva di Trento sve do 1563., a Giu-stinian je kao guverner Cephalonie osnovao tmao idovsku tiskaru 1565.27 Antisemitizam ili nastojanje rimske kurije da ogranii rastue zanimanje za Talmud koje se irilo meu intelektualcima poslije Conclusiones philosophicaae cabalisticae et theologicale od Pico de la Mirandola (Rim, 1486). Pico della Mirandola sredo je 1490. Johannesa Reuchlina koji je pokazao ivo zanimanje za kabalistiku pa je 1517. napisao De Verbo mirifi co, pa De arte Cabalistica. Johannes Pistorius napisao je 1587. antologiju Artes cabalisticae koje su djelovale u protestantskom pietismu.Zanimanje za idovstvo irilo se i u Zadru pa je dud MarcAntonio Trivisan pisao 25. listopada 1553. zadarskom knezu Antniu Civranu i kapetanu Girolamo Delfi n da je Vijee Desetorice (et Zonta cum adictione) donijelo odluku da se Talmud u Zadru spali poslije istrage koju je provelo Esecutori della biastemia.28 Ova terminacija primljena je u Zadru 11. studenoga, upisnaa u kopijalnu knjigu 13. studenoga i objavljena na trgu sono tubae. Vijee desetorice naredilo je da se sa Talmudom u Zadru spale i sve kompendiji, sum-mae i druge knjige napisane pod utjecajem Talmuda koje su seoigledno mnogo itale i djelovale u hrvatskom humanizmu. Primjerci koji e se nai u knjinicama i privatnim kuama morale su se poslati uMletke gdje e se spaliti na trgu sv. Marka. Prema tome, nije se oekivalo da e se Talmud nai u idovskim kuama, ve ba u kranskim u Zadru i drugim gradovima Dalmacije.

22 Antonio Teja, Aspettio della vita economica di Zara dal 1289 al 1409, Parte I. la prattica bancaria, Zara, 1936. Maren Freidenberg me je upozorio da oni nisu doli u Zadar.

23 Maren M. Freidenberg,Jevrejskie bankiri v srednjevekovoj Dalmacii, Graa i prilozi za povijest Dalmacije, 12. urednica mr. Nataa Baji-arko, Boi-Buani zbornik, Zbornik radova posveenih sedamdesetogo-dinjici ivota Danice Boi-Buani, Split, 1996.p.99-101

24 Dravni arhiv u Zadru, Spisi stare splitske opine, Box 8, fasc.23,4, F.171r. Duko Kekemet, idovi u po-vijesti Splita, Split, 1971. p.17. ova sinagoga spominje se 1397. Pa ipak M. Freidenberg, Jevrei na Balkanah na ishode srednjevekovlja, Moskva-Jerusolim, 1996.str.75. smatra da su se tu mogli okupljati i krani i sveenici.

25 M.Freidenberg, Op.cit.p.67. 26 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996. str.124. 27 Paul F. Grendler, The Inquisition and the Venetian Press 1540 1605, Princeton, New Jersey s.a. p. 90-143. 28 Dravni arhiv u Zadru, Dukale i terminacije, Vol.III.Nr.1127.F.29-30.

136


O slabosti idovskog bankarstva u Dalmaciji govori primjer Daniela Rodrigueza koji nije osnovao banku, nego trgovako poduzee u Splitu.29 Split je od XIV. TS. izvozna luka za srednju Bosnu.30 Osmani su prekinuli tu trgovinu 1463. to je bilo od ne malog utjecaja na svjetsku trgovinu jer je onda u Italiji poela gospodarska kriza- Rodriguez je obnovio tu trgovinu krajem XVI. st. pri emu se posluio lanovima idovske zajednice u Splitu koji su imali veza i poznanstava meu uglednim Turcima ili muslimanima u Bosni. idovi su dakle odigrali ulogu u Splitu i na Jadrnau, ali ne u bankarstvu. Rodriuguez je u Splitu osnovao Lazaret koji e nastojati premostiti jaz izmeu Istoka i Zapada. idovskih banka-ra bilo je u Dalmaciji, ali njihova uloga nije usporediva s ulogom idovskih bankara u srednjotalijanskim gradovima jer oni nisu u Dalmaciji izdrati konkurenciju dalmatinskih bankara. Tako se u ibeniku tak 1622. pojavio idovski bankar.31

Meutim, idovsko bankarstvo opadalo je posvuda u Europi poslije nego to je papa Lav X. dopustio ogranieno uzimanje kamate32 slijedei naela sv. Tome. To je znailo da idovi nisu vie bili jedini koji su imali pravo uzimati kamatu.Papa Camillo Borghese osnovao je Banco di Santo Spirito 1605. u Rimu kao prvu dravnu banku i predloak za kasniju Bank of England. To je bio kraj idovskom bankarstvu. idovi su se prema tome manje bavili bankarstvo nego to bi ovjek rekao slijedei predrasudu o idovima kao lihvarima i krvopijama. Kad je u ibeniku 1624. osnovana prva banka tipa ove rimske banke Sacro Monte di Piet idovski bankar napustio je grad, ali ne i idovska zajednica koja se bavila trgovinom pa je tako 1678. u Splitu osnovana Universit hebraica u sinago-gi, vjerojatno onoj istoj koja je naprijed spomenuta. Vlasti nisu idove smatrale strancima pa je generalni providur A. Zorzi 1628. naredio skupljanje milostinje za siromane ido-ve.33 U nekim razdobljima je mletaka vlast ipak inila tekoe idovima jer nije htjela da oni ive izmijeani s kranima to je u Dalmaciji bilo uobiajeno. Meutim Samuel Lima iz Splita stekao je mnogo zasluga za Mletke kao obavjetajac u doba kandijskog rata.34 Prema splitskom knezu Francesco Morosini 1621. je idovska zajednica u Splitu imala 200 lanova- Drugi splitski knez Giacomo Michiel javio je u Mletke da su idovi turski obavjetajci.35 Neki idovi kao Josef Franco i Abraham Mosco radili su u Splitu 1673. kao dragomani, drugi kao sboradori, a to e rei da su s dimom raskuivali robu to je stizala iz Bosne.36 Sve to nam kae da idovi u Dalmaciji nisu djelovali kao bankari, ve kao posrednici izmeu istoka i zapada, izmeu islamsko-pravoslavnog svijeta i Zapada.

29 Viktor Morpurgo, Daniel Rodriguez i osnivanje splitske skele u XVI.st. Starine, Vol.52(1962) i Vol.53(1966) 30 Desanka Kovaevi, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961. Ivan Pederin, Il Comune di Spa-

lato e le sue Relazioni con la Romagna, le Marche ecc. in epoca Malatestiana,Centro studi Malatestiani, Le Signorie dei Malatesti, Storia delle signorie dei Malatesti, Atti Giornata di studi Malatestiani a Civitanova Marche, 7. Rimini, 1990. p. 31-68.

31 M.Freidenberg, Jevreiskie bankiri...p.103-104. 32 Lon Poliakov, Les banchieri juifs et le Saint Sige du XIII au XVII sicle, Paris, 1963. 33 Ivan Pederin, Mletaka uprava ...p.53,55. 34 Dravni arhiv u Zadru, 32. Prov.gen. A.Barbaro, F.84-85. 35 I. Pederin, Mletaka uprava...p.64. 36 Dravni arhiv u Zadru, 36.Prov.gen.P.Civran, F.7-8. Ivan Pederin, kolovanje mletakih dragomana za tur-

ski, arapski, perzijski i hrvatskosrpski jezik od XV. do XVIII. stoljea i njihova sluba, Institut za istoriju u Banjaluci, Istorijski zbornik,br. 9.(1988)

137

CCP 53 (2004), str. 125147

Na kraju francuske okupacije dijela Hrvatske narod je bio podijeljen, jedan dio voen slobodnim zidarima bio je naklonjen Francuzima, a drugi koji su vodili franjevci bio je naklonjen Austriji. Ovih posljednjih bilo je mnogo vie.37 Dio idova prionuo je uz Fran-cuze, ali su oni tako na sebe navukli bijes one druge stranke. Bilo je u ubojstava idova,38 ali ne pogroma, kakvih je bilo 1804-1807. za vrijeme srpskih ustanaka.39 U Francuskom razdoblju bio je generalni providur u Dalmaciji Vincenzo Dandolo, pokrteni idovi koji je prezime dobio od krtenog kuma.40 Dandolo je modernizirao upravu u Dalmaciji i dao lanovima fi ziokratskog pokreta kljuna mjesta u upravi. U Bosni se mnogo uje o ugnjetavanju krana osobito poam od XVIII. st. To ugnjeta-vanje vie je pogaalo krane nego li idove kojih je bilo malo i o kojima se nitko nije brinuo.41

Dalmacija je 1813. dola pod habsburku vlast, ona nije prikljuena sjevernoj Hrvatskoj Austrijski putopisac Joseph Marx von Liechtenstern Reisen durch das oesterreichische Illyrien, Dalmatien und Albanien im Jahre 1818. (2 sv. Meissen, 1822) negativno se odno-sio prema idovima u Splitu zbog njihovog bogatstva; istakao je da kapital trgovake kue Gentilhuomo u Splitu iznosi 500 000 dukata, a kue Jezrum ak 600 000 dukata.42 On je savjetovao vlasti da tlai idove i ograniava njihova prava. Metternich se s njim nije slo-io pa je smatrao da idovi mogu zauzeti sva vana mjesta u upravi i vojsci, ali, dakako ne u Crkvi.43 Bio je to poetak integracije idova u Carevini, a takoer i u hrvatsko drutvo na sjeveru i jugu. Austrijska drava nije bila nesklona idovima, kako smo naprijed spomenuli. Toleran-zedikt Josipa II. 1782. ipak nije dopustio nekontrolirano doseljavanje idova u Be, niti stvaranje njihove kulturne zajednice. Meutim idovi nisu morali nositi uti znak, njihova djeca mogla su pohaati kranske kole. Lessingov Nathan der Weise u kojem se idov i idovska vjera pojavljuju u ravnopravnoj ulozi s islamom i kranstvom izveden je na Burgtheatru 1819. Bili su ravnopravni pred zakonom s kranima, Franjo Josip priznao je idovski kulturnu zajednicu u Beu 1849. ali su njihova prava ograniavana 1851 i 1853. Posljednja ogranienja nestala su 1867. u doba rascvata liberalizma. Njihov broj je u Beu rastao, 1857 bilo ih je 6 217 (1,3%), 1869. 40 227 (6,6%). Pa ipak, meu liberalima bilo je dosta antisemita, a njemaki nacionalist Georg von Schnerer bio je njihov osobito estoki protivnik. Antisemitizam je jaao u prijelaznim razdobljima. Bilo je idova koji su stekli

37 O ustancima protiv francuske okupacije u Dalmaciji Nikola Safonov, Ratovoi na Jadranu 1797-1815., Beo-grad, 1988. str. 157ff. Ivan Pederin, Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji I Ilirskim pokrajinama poslije 1806., RAdovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 45 (2003) str.291-308.

38 Grga Novak, Povijest Splita, knj. trea (Od 1797. god. do 1882. god.), MH, Split, 1965, p.40, 44. 39 M.Freidenberg, Op.cit.p.170. 40 G.Novak, Povijest Splita,III. Split, 1965.str. 39. 41 Dravni arhiv u Zadru, Beobachtungen auf einer zu Folge 1806. nach Bosnien unternommenen Dienstreise,

sv. 245. X1.2475/p. 42 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemakim putopisima, Zagreb, 1991. p.80-81. 43 Documents et Ecrits divers laisss par le Prince de Metternich, Chancelier de Cour et dEtat publis par son fi ls le Prince Richard de Metternich, Classs et runis par M.A. de Klinkowstroem, Deuxime partie; LEre de Paix (1816-1848), Tome troisime, Paris, 1881.p.189.

138


plemstvo, ali to su osuivali plemii i takve idove nisu rado gledali.44 Antisemitizam nije dakle imao uporite u nekoj gospodarskoj, socijalnoj, etnikoj ili politikoj skupini bekog drutva.G. W. Hegel je gledao idove polazei od tradicije protureformacije i osobito klasicizma i Sturm und Dranga koji su potiskivali latinski jezik i kulturu i obraali se grkom. Njegovo obraanje Grkoj on je suprostavio Israel u smislu nekog neopaganizma to nije bez veze s renesansnim zanimanjem za grku kulturu i duh u doba opadanja vjere. Hegel je u predavanjima na sveuilitu u Berlinu odranim u duhu liberalnog protestantizma podijelio povijest u idovsko, grko, latinsko i napokon njemako razdoblje. Hegelu je neprihvatljiv Izrael kao izabrani narod iz nasljedstva Abrahama jer ukljuuje u sebi prezir prema ostatku ovjeanstva. idovi su samoproglaeni robovi svoga Boga, ali su robovi, a ne slobodni ljudi. Sloboda i ravnopravnost pojmovi su koji su nastali u Grkoj. idovi su dakle narod robova nesposoban za samostalnost. Hegel slino kao ranokranski krivovje-rac Marcion dijeli Boga Stvoritelja od Boga Otkupitelja pa u Isusu vidi osobu koja je usta-la protiv idova jer nije imao nita zajednikog s njima.45 Hegel je polazio od etatizma, koji je on idejno i fi lozofski opravdao, pa je priznavao samo slobodoljubive narode koji su osnivali drave. idovi to nisu bili, ako to nisu bili bili su narod robova i dostojni prezira. Ovdje svakako djeluje ireligioznost XIX. st. Od ove slike idova izvest e se u XX. St. Teorije o njihovoj inferiornosti koje su sve prije nego li uvjerljive jer su idovi dali mno-gim europskim narodima istaknute pisce, umjetnike i znanstvenike.Goethe je imao povoljan odnos prema idovima pa je u svojoj autobiografi ji pod naslo-vom Aus meinem Leben Dichtung und Wahrheit opisao posjet ghettu. Ghetto mu se nije svidio zbog tijesnih ulica, prljavtine i nametljivih trgovaca. On se tom prilikom prisjetio Gottfriedove kronike u kojoj je poisac optuio idove da upotrebljavaju krv kranske djece za svoje obrede. Goethe je meutim nastavio tako da je idove gledao kao izabrani narod. Goethe nije bio vjernik, pa je to svojstvo idova za nj bilo bez vjerskog znaenja, ali je u idovima vidio posrednike do najstarijih vremena. Priznao je da su idovi svoje-glavi u uvanju svoje vjere, ali ga je to ispunjalo potovnjem. Dodao je da su njihove djevojke lijepe i da im nije mrsko kad im neki kranski mladi kae neto lijepo na sabat. Njega je zanimao njihov obred i svetkovine, osobito svetkovina sjenica (Leubenhtten-fest), prilazio im je, a oni nisu bili nimalo zatvoreno, posvuda su ga rado primali, ugostili bi ga i kazali bi mu da opet doe.46 Goethe je tu pokazao svoju umjerenost i urvnoteenost u pisanju, ali i svoje prosvjetiteljsku nezavisnost od predrasuda odatle njegova naklonje-nost idovima i prikaz idova i njihove vjere kao vedre i otvorene vjere. Drugaije je o idovima. Drugaije je pisao romantiki fi lozof Friedrich Schleiermacher u svojem djelu

44 Karlheinz Rossbacher, Literatur und Liberalismus, Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien, VII. Juden in Wien, Jdische Themen und Figuren in der Literatur, Wien, 1992. str. 393 ff.

45 Alain Besanon, Zla kob stoljea, O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti oaha, Zagreb, 2002. str. 90-91. Autor ovdje citira Hegelovo djelo LEsprit du christianisme et son destin, Paris, 1971. koje je vrlo vrlo teko nai u izvorniku.

46 Goethes Werke, hrsg. von Heinrich Kurz, Kritisch durchgesehene und erluterte Ausgabe, Neunter Band, Leipzig und Wien, Bibliographisches Institut, s.a., str. 129.

139

CCP 53 (2004), str. 125147

Ueber die Religion, Reden an die Gebildeten unter ihren Verchtern.47 Schleiermacher je smatrao da je idovska vjera ve odavno mrtva. idovi su u starini bili red osnovan na staroj obiteljskoj povijesti. Tu tradiciju prihvatili su sveenici. To je povijest u koju religija ne spada jer nema pogleda u universum. Ta je vjera umrla onda kad su zakljuene idovske svete knjige pa je time prestao razgovor s Jehovom. Onda je idovstvo ostala tek krljava politika zajednica puka izvanjska manifestacija bez ivota i duha. Pogled u univerzum preao je onda u kranstvo. Schleiermacher je tu pisao pod dojmom emancipacije i-dova, ali je shvatio tu emancipaciju kao asimilaciju jer je smatrao da idovska vjera vie nikom nije potrebita pa ni samim idovima.idovsko pitanje ipak nije samo pitanje kojim se bave samo krani, njime se bave i idovi. U ovoj postupnoj liberalizaciji odnosa prema idovima javio se i Eduard Breier (1811-1886), idov njemakog jezika roen u Ludbregu koji se nastanio u Bekom No-vom Mjestu s romanima Der Fluch des Rabi, Sittengeblde aus dem fnfzehntem Jahr-hundert i Die Sendung des Rabbi, Zeit- ud Sagenbild aus dem fnfzehnten Jahrhundert.48 Breier je pisac koji je imao velik uspjeh u svoje doba jer je pisao valterskotovske romane od sredine 1840ih godina kad je cenzura dopustila uvoz knjiga Waltera Scotta u Carevinu. Njegovi romani su zabavni romani, bez osobite umjetnike vrijednosti, danas je zabora-vljen, a Rossbacher ga ne spominje.49 On je u svojim brojnim romanima opisao manje ili vie svaku zemlju Carevine trudei se da iskae njezin identitet i individualnost u doba kad je Carevina postajala zajednicom zemalja s ogranienim suverenitetom, bio je dobar Austrijanac pa je nastojao stvoriti neki osjeaj kulturnog i politikog zajednitva meu narodima Carevine. U tom smislu on se pozabavio i idovima. U Die Sendung des Rabbi on je opisao idovsku etvrt u Bekom Novom mjestu u XV. st. u doba pogroma idova. Slijedei valterskotovski roman vrstih armatura on je opisao ingroup kao idovsku za-jednicu na elu sa mladim rabinom i outgroup satavljen ne od krana, ve od Hedwige, ene vojvodskog suca nadlenog za idove Hannsa von Zech. Izgled znai karakter pa on opisuje Hedwig kao enu zagasitog lica koje upuuje na maarsko porijeklo, niskog ela, debelih usana, svinutog nosa koje, tako Breier znae ogranienost duha, tatinu i oholost, osvetljivost. Hedwiga se uulja s krabuljom na licu u idovsku sveanost purim i razgo-vara s mladim i novoizabranim rabinom Eliahom. Eliah zna njezinu tajnu, njezin tajni zloin i ona se boji da bi on to mogao odati. Rabin mora biti oenjen, Eliah se eli oeniti sa mladom udovicom Miriam, ali ga idovska zajednica sumnjii zbog susreta sa Hedwig. Hedwig mu prijeti, a on joj kae da joj nee koristiti ako ga ubije jer on je negdje u Budimu ostavio pismo svom prijatelju s nalogom da ga otvori samo onda ako on umre. Hewig se povlai, stvari izgleda rijeena, ali onda poinje pogrom. Sad se rabin Elilah pokazuje kao dobri pastir spreman umrijeti za svoju zajednicu. idovi bjee, ali Eliah ostaje da bude rtva. eni se s Miriam, ali samo zato da joj kao mu zapovjedi da pobjegne. Onda Eliah

47 sluio sam se izdanjem Felix Meiner, Hamburg, 1958. str. 159, 161. 48 Die Sendung de Rabbi iziao je 1862., drugo izdanje izilo je 1922. Der Fluch des Rabbi iziao je 1864, drugo

izdanje 1922. 49 Ivan Pederin, Zainjavci, tioci i pregaoci, Zagreb, 1977. Poglavlja o Franji Trenku i Breieru, isti, Der

historische Roman in sterreich und Kroatien, Eduard Breier und August enoa, sterreichiche Osthefte, Bd. 19(1977) Heft 4 str.276-286.

140


iznenada umire prirodnom smru, Hedwigni zloini doznaju se i ona je kanjena. Naelo podjele likova je moral, Hedwiga kao zloinka knjievni je znak za nemoral i nju pisac kanjava. idovska zajednica uzor je uzviene udorednosti. Breier u tu zajednicu smjeta strah od Boga, Gospodinov zakon i dobroinstva. Tora koja potjee iz Ciona sadri nepro-mjenjivu volju Gospodinovu. Uzor idovske pobonosti je imuni Josua Gerson, ovjek iz srednjeg stalea u iju kuu moe ui siromah, ali je ne prezire ni bogata. Breier nairoko opisuje idovsku pobonost, vjersku tradiciju i obiaje i idovsku kabalistiku uenost. Daje i univerzalnu sliku ovjeka po Kabali. Po Kabali ivotinja se sastoji od tijela i due, ovjek od tijela, due i duha, ali sve to nestaje pred svemoi Gospodinovom. idovi su ideal zajednice i sloge, to pokazuje knjiga Esther u doba progona idova u perzijskom carstvu, ona je kao careva ena utjecala na cara da potedi idove pa je car kaznio svog doglavnika, opakog Hamana koji je htio unititi idove. Meutim idove narodom ini njihova vjera. U ovom romanu pojavljuje se Josua Gerson, tip graanina demokrate koji komunicira s bogataima i siromasima, pa tim bogatog, uglednog i utjecajnog dvorskog idova Ephraima Steussena koji je knezovima pozajmljivao novac, tip blizak biblijskoj Esther.Meutim, glavno pitanje ovog romana su progoni idova kojih je bilo u svim razdobljima povijesti i u svim zemljama. idovska zajednica je oaza mira, udorednosti i pobonosti, ali i mjesto vjene nesigurnosti i straha. Takav strah izraen je u knjizi Jobovoj u kojem se ovjek pojavljuje kao prolazni gost na zemlji, nepostojan kao sjenka. Nije li to uope poloaj ovjeka na zemlji kako ga shvaa kranstvo, dakle privremeno stanje ili puto-vanje prema vjenosti. idovi ne mrze svoje progonitelje, prihvaaju progone kao neto to alje Gospodin jer pravi je ivot poslije smrti i uskrsnua, Gospodin alje dobro, ali i kanjava.U drugom romanu Der Fluch des Rabbi on je opisao idovsku etvrt u Budimu u XV. st. kao mranu i prljavu. Veina idovskih likova u toj etvrti negativni su, opisuje ih kao rune i s loim karakternim osobinama, kod Breiera izgled znai karakter. Rabinova ena je mala debela, tata, pa krije godine i zavidna to odaju njezine oi. Druga idovka je dugaka, suhonjava s upalim licem na kojem se vide bradavica, sivim oima i krezubim ustima, opaka. Ona trguje noenom enskom odjeom i pita guske. Rabin je uen, udaljen od svijeta enu tuje, ali je ne voli. Breier rado napominje idovske obiaje i tradiciju, tephilim, konu vrpcu koju idovi stave oko vrata kad se mole, on opisuje rune, tamne interijere, hranu kao alet, koer sve u elji da opie idove. Na kraju opisuje u noi sli-hes okrutno grabeno ubojstvo u kojem je jedan putujui talmudist s jednim pomagaem ubio i orobio jednog idova koji ga je pred smrt molio da mu dopusti moliti vidde. Breier odmah u zagradi dodaje da je to molitva koja se moli umiruem idovu i nalii kranskoj ispovijedi. On oigledno pie za krane, a i opisuje idovsku etvrt kao prljavu, otprilike onako kako je vide antisemiti. Rabin proklinje nepoznate ubojice to vie to su oni oskr-vnuli i Toru tako to su je bacili na zemlju, a to je po idovskoj tradiciji oskvrnue. Odmah zatim Breier pie posebno poglavlje pod naslovom Das Judentum . Poinje tako to istie da je idovska vjera najstarija, ona poinje u djetinjstvu ovjeanstva, nejasna je, nije vie od sitne zvijezde koju svi slijede jer sunca vie nema. Potom prelazi na Mojsiju kojeg su odgojili neprijatelji njegovog naroda, a on je za ivota meu njima uspio proniknuti njihove slabe strane. Kasnije se Providnost pobrinula da ovi idovi, koji su u poetku bili

141

CCP 53 (2004), str. 125147

sirovi narod robova, dadu toliko proroka i velikih umova. idovima je njihova vjera sve, ali ona je i njihov okov jer oni svoju vjeru slijede s fanatinim arom. Meutim, Mojsiji je trebalo ak 40 godina da udomi Zakon meu idovima, a onda ga nitko vie nije mogao iskorijeniti.Poslije razaranja Hrama i Jeruzalema idovi su proganjani, ali to vie ih progone, to ei je njihov vjerski ar jer oni su vjerski narod.Mojsijev zakon jednostavan je, ali onda su se pojavili pismoznanci, kabalisti i poeli umovati da li se u subotu smije ubrati pa ak i pojesti neki plod sa voke. Poeo je srednji vijek kao tamna no bez mjeseca za idove. Ovaj srednji vijek je ovdje onakav kakvim ga vidi prosvjetiteljstvo, a Breier je inae pisao veinom povijesne romane od kojih ej mnoge smjestio ba u srednji vijek. Kabalisti ustaju protiv Gojima, trae obnovu Jeruzalema, njihovo osloboenje. Gospodin je tada postao fi lozofa Mosesa Mendelosona, idova da oslobodi idove iz ovog ropstva. Ovaj njemaki fi lozof, idov pisao je o posuvremenjenju idova i njihovoj integraciji u europsko drutvo to je Breier pozdravio. Mada u ovom romanu mogu upasti u oi srodnosti idovske i kranske vjere Breier nije iao tim putem traei dodirne toke i mjesto idova u svijetu krana, ali je u idovima vidio otprilike stariju brau krana to se objektivno ne moe zanijekati ni s kranskih gledita. Njegov put bila je laicizacija idovstva i njihova emancipacija u smislu Toleranzedikta Josipa II. I sve jae nazonosti idova u Beu, kamo je i se i on sam iselio. U oba romana upadaju slinosti idovstva i kranstva koje Breier ne istie. Rabin Eliah je pastor fi do, dobri pastir koji se poput Isusa rtvuje za svoju zajednicu. Izraz udore-dnosti su strah od Gospodina, ljubav prema blinjemu koja se istie u dobrotvornosti, vjera u uskrsnue i dranje izraeno u knjizi Jobovoj da ovjek mora primiti dobro koje mu alje Gospodin, ali i zlo. Zajednika je kranstvu i vjera u Providnost koja se istie kao udoredno i ivotno dranje idova. U drugom romanu Der Fluch des Rabbi Breier osuuje izvrgavanje Tore u cjepidlani zakon put upljih oblika, ali ne istie da je ba Isus kritizirao idovsku pravovjernost koja ustaje na formalnom pokoravanju Tori, odnosno Mojsijevom zakonu. U romanu Die Sendung des Rabbi jaka je svijest o idovima kao jaganjcu Bojem. Ta svijest poinje s kropljenjem pragova janjeom krvlju pred bijeg iz Egipta pa ide dalje tako da je i Isus bio jaganjac Boji. idovi stradaju svi za jednoga, tako poinju pogromi.Breier nije bio pisac znatne umjetnike snage i mnoge stvari ostale su nedoreene ili samo grubo orisane. Spomenuo je njemakog fi lozofa iz XVIII. st. Mosesa Mendelsona, koji je djelovao u smislu posuvremenjenju idovstva, ali o njemu nije nita rekao, nije se vezao uz njegovu misao. Mendelson je ispitivao mogunost sinteze univerzalne religije razuma i bojeg zakona da bi zakljuio da su jedno i drugo izraz Boje volje. Pa ipak iz Breierovih djela jasno je da su idovi vjerska zajednica, njihova kultura vezana je s njihovom vjerom i vjerskom praksom, tako je to i u kranstvu, jo vie u islamu. Meutim, kod krana i idova osim vjerske prakse i kulture postoji jo mnogo toga to integrira ljude, Breier je u tim romanima poboni idov, ali ne i cionist, ve svakako asimilacionist koji u doba posuvremenja Carevine trai za idove kao vjersku zajednicu dostojno mjesto u drutvo koje je sve vie postajalo graansko. On trai posuvremenjenje idovstva, njegovu inte-graciju u drutvo njemakog dijela Carevine, ali i asno mjesto za idovsku zajednicu

142


jer idovska vjera najstarija je. On je prikazao i pribliio idovsku kulturu austrijskom njemakom itateljstvu na nain kao to je pribliio hrvatsku i druge nacionalne kulture habsburke zajednice naroda, u tom smislu moe ga se smatrati preteom kasnijih cioni-sta. Meutim prema Breieru nema idovske kulture izvan religije, on je poboni idov, a cionizam ne nacionalno preporodni, a ne vjerski pokret.50 Breier je ovim romanima traio punu emancipaciju idova u Carevini do koje je i dolo, u Austriji 1867., u Maarskoj 1868., i u Hrvatskoj 1873. Meutim, ako su oba ova izdanja izila 1922. jasno je da su se na njih pozivali cionisti, a cionizam se upravo tih godina razvijao u Carevini. itajui ove romane danas, a oni su u drugom izdanju izili poslije njegove smrti stjeemo dojam, kojega Breier kao da nije bio svjestan da idovi nisu inovjerci, ve radije temelj kran-stva kojemu bez sumnje pripada takvo asno mjesto. Breier je po vjeri idov, ali je po kulturi Austrijanac njemakog jezika i pisac koji je u austrijsku knjievnost uveo roman valterskotovskog tipa. Svojim djelom koje nije dovoljno proueno on je traio povijesnu individualnost svakog naroda habsburke zajednice naroda, ali se trudio stvoriti i jedan osjeaj austrijskog zajednitva. Uvodno smo spomenuli Franklov prilog u kojem se ita da idovska vjera proima cijelog ovjeka, izolira idove u drutvu, ali ih ini i otpornima. Steed i Gayda opisivali su idove kao strano tijelo u drutvu. Breiera proima elja za integracijom idova i nepokolebljiva vjera da je to mogue. Napokon u Carevini kakva je bila habsburka zajednica naroda postojalo je ak 10 vjerskih zajednica. Breier se bori za ukidanje ogranienja poloaja idova pa oni od 1860. stjeu pravo posjedovanja ne-kretnina, a od 1867. u Austriji, od 1868. u Maarskoj, a od 1873. u Hrvatskoj stjeu punu ravnopravnost u graanskom i vjerskom smislu.51 Breier prikazuje s ponosom idovsku tradiciju, ali ona je kod njega iskljuivo vjerska, a ne jezina. Tu bi u njemu mogli vidjeti preteu kasnijeg cionizma.52 Kod njega moda odjekuje ortodoksija i raskol ortodoksnih idova i reformista koji je bio jai u Maarskoj ili ak hasidizam koji je ipak ostao ogra-nien na istono idovstvo u Galiciji i Ukrajini.53

Moe upasti u oi da se u idovskom pitanju nigdje ne pojavljuju teoloki razlozi. Meu-tim Friedrich Nietzsche je u Die frhliche Wissenschaft (La gaya scienza) , glava 135. pod naslovom Herkunft der Snde (Porijeklo grijeha) opisao grijeh kao idovski izum koji je prihvatilo kranstvo. Za razliku od idova Grci nisu poznavali pojam grijeha. Kajanje je za Grke bilo duhovno dranje roba. Grijeh je prema Nietzscheu povreda potovanja i samo to, kajanje je obnova boje asti. Grijeh je prema tome prekraj u odnosu na Boga, ne prema ljudima. U glavi 136. istog djela pod naslovom Das auserwhlte Volk (Izabani narod) Nietzsche opisuje idove kao udorednog genija meu narodima. Oni su to jer su ovjeka prezirali vie nego li ijedan drugi narod. idovi su oboavali svog boanskog mo-narha otprilike onako kako su Francuzi oboavali Ljudevita XIV. Aristokracija je izgubila svoju mo i svoj sjaj. Da bi to zaboravila trebala je kraljevski sjaj i mo bez premca do

50 Ivo Goldstein, Zagrebaka idovska opina od osnutka do 1941., u: Dva stoljea povijesti i kulture idova u ZAgrebu i Hrvatskoj, idovska opina Zagreb, 1998. str. 16.

51 Agneza Szabo, idovi i proces modernizacije graanskog drutva u Hrvatskoj, u: Dva stoljea str. 143. 52 Cvi Loker, aecii razvoj cionizma u junoslavenskim krajevima, u: Dva stoljea str. 166-178. 53 M. Gross, idovi u Habsburkoj monarhiji str. 31, 36.

143

CCP 53 (2004), str. 125147

kojeg su samo aristokrati imali dostup pa su s visine dvora s prezirom gledali na sve ispod dvora i sebe. U glavi 137. pod naslovom Im Gleichnis gesprochen (Govorimo u jednadbi) pie Nietzsche da se Isus mogao roditi jedino u idovskom krajoliku nad kojim se stalno nadvija olujni oblak Jehovine srdbe i zraka nezasluene milosti. U svim drugim zemlja-ma sjalo je jasno sunce. Bio je to jasno ateistiki pristup idovskom pitanju koji polazi od antagonizma izmeu Grka i idova u starom vijeku i od nazora da grijeha zapravo nema. To implicira i nazor da su idovi zapravo fanatici, ali jasno kae o bliskosti idova i krana o emu se u kran-skom svijetu u pred-ekumensko doba govorilo manje nago danas kad je papa Ivan XXIII. uklonio iskaz perfi dos Judaeos iz liturgije o Velikom Petku i kad je njegov nasljednik Ivan Pavao II. otiao na zid plaa u Jeruzalem. Integracija se i osjetila. God. 1851. dola je u Split jedna talijanska kazalina druina. Cenzor nije dopustio da se prikae neki kazalini komad zbog talijanskog nacionalizma i antisemitizma koji je u njemu odjekivao. U gledalitu je sjedilo mnogo idova.54 Bilo je oigledno idovi su se integrirali u hrvatsko drutvo u Splitu i bili njegovi imuni i potovani lanovi. Splitski cenzor ipak je odbio zahtjev splitskog rabina 1852. da osnuje u Splitu amatersko kazalite u kojem e glumiti kolska djeca obiju spolova budui da cenzura nije doputala amatersko kazalite.God. 1852. je Britansko Biblijsko Drutvo irilo novotiskanu Bibliju posvuda u Europi u namjeri da obrati idove. Austrijska policija sprijeila je takve pokuaje u Carevini.55 God. 1858. kidnapiran je jedan idovski djeak u Budimpeti i prisilno pokrten. Policija je djeaka vratila njegovim roditeljima i uinila sve da opravda katoliko sveenstvo koje nije sudjelovalo u kidnapiranju i nastojanjima da se idovi pokrste. Pa ipak, veina idova vjerovala je da su katoliki sveenici nadahnuli ovo kidnapiranje. Austrijska policija nije dopustila irenje tiskanica 1860. s kojima se nastojalo pokrstiti idove, ali je bila i sumnji-ava prema cionizmu, nije dopustila rasparavanje knjiga idovskog knjievnog drutva u Magdeburgu i sumnjiavo se odnosila prema njegovom predsjedniku Dr. Ludwigu Phi-lippsonu 1859.56 God. 1860. policija je zabranila ulazak u Carevinu lanovima idovskog odbora u Parizu i irenje njihovih letaka. Prema austrijskoj policiji lanovi tog drutva bili su Astrue, Cahen, Carvalho, Keven, Manuel i Netter. Austrijsko ministarstvo policije nije doputalo rasparavanje letka Alliance israelite universelle. Austrija je oigledno bila za integraciju idova, a nije voljela ni cionizam ni bojovne pokuaje krana da pokrste idove. Odnos prema idovima nalikovao je odnosu te policije prema ostalim naciona-lizmima ona je smirivala jer je u Carevini ivjelo mnogo naroda, pa vlast nije eljela njihova trvenja.I katolika hijerahija bila je neutralna i nije ulazila u ovakve pokrete.Meu intelektualcima u sjevernoj Hrvatskoj irio se fi losemitizam pa je August enoa na-pisao pripovjetku U akvariju. Tu opisuje malog i siromanog idova Meyera koji je doao iz u Be i naao neko mjesto u tvrtki starog i asnog pravovjernog idova. idov je estit i marljiv, ali ipak nalazi ljubavnicu. enoa je 1879. napisao i lanak o dranju idova u

54 Dravni arhiv u Zadru, sv. 382.XII41. 2335/p. 55 Dravni arhiv u Zadru, sv. 372.XII21.102/p. 56 Ibid. 443.XII21.1284/p.

144


burnoj 1848. godini.57 Bila je to godina sukoba Hrvata i Maara u kojem su hrvatski i-dovi na naoj strani, ako su se ba te godine zbili antisemitski ispadi u Zagrebu.58 enoa je inozemce naelno opisivao negativno, jedini pozitivni lik inozemaca je lik idova. Ivan Bojnii Kninski napisao je lanak o idovima koji su po njegovom miljenju igrali znatnu ulogu u srednjovjekovnoj povijesti Hrvata jer su obavljali diplomatske misije za hrvatske kraljeve.59 Za ove pisce idovi su Hrvati Mojsijevog zakona, ba onako kako je Eduard Breier bio austrijski Nijemac Mojsijevog zakona.U Hrvatskoj se ipak pojavio i antisemitizam pa je Ernest Kramberger napisao humoresku Upronjak (u Viencu 1881.) u kojoj izvrgava ruglu neukog idovskog krmara u Slavoniji koji loe govori hrvatski i mijea njemake rijei i rijei iz jiddischa. Bilo je to doba or-ganizacije hrvatske industrije knjiga zbog koje je trebalo potisnuti ljude to su govorili i itali njemaki, a enoa ih je nazivao njemarima. Veina idova koji su se poslije 1850. doselili u sjevernu Hrvatsku govorili su njemaki. Ksaver andor Gjalski napisao je roman urica Agieva sa negativnom slikom idova. Taj roman djelo je o provinciji sa ogovaranjima, potvorama, zavistima, enama koje se mrze jer jedna od njih ima ljepu haljinu i sl. Tu je i predsjednik kolskog odbora koji hoe da uiteljice napravi svojim ljubavnicama i ucjenjuje ih, ukratko svijet duhovne ogranienosti, malih interesa. Svijet koji moe podsjetiti na ovozemaljski svijet, mate-rijalnost kojem se u katolikom bogoslovlju uvijek suprostavlja duhovnost do koje se dolazi odricanjem od spolnosti, tonije bluda i materijalnosti. Dakako, izravnog odnosa nema, Gjalski nije deklarirano katoliki pisac. On se bavi pitanjima hrvatskog naroda, a ne vjere, ali katolicizam je za nj ipak temelj drutvene udorednosti. U ovom romanu daje sliku provincijske umalosti u kojoj ljudi propadaju. Meutim provincija ima i svoj bolji svijet, to su vlastelinski dvorovi grofa Hanibala Radmanovia i obitelji Maleevi sa svo-jim salonima i zabavama tipinim za gradsko drutvo i obrazovanje XIX. st. To je svijet otmjenosti, dobrote i udoredne ispravnosti. Ovo je slika provincije inovnike monarhije u kojoj velikai igraju ulogu kao vrh drutvene ljestvice i uvari drutvene udorednosti. urica odlazi u Pazarince, provincijsko mjesto kao uiteljica i ona tamo propada u tom svijetu malograana. Sam roman strukturiran je poput Wielandovog romana Die Abderi-ten, u kojima se uz Goetheova Fausta pojavljuju po prvi put u knjievnosti malograani. samo to vrh drutva nije fi lozof Demokrit, dakle intelektualac, nego velikai. U svijetu malograana ive i idovi Levi Arnold, mesar i Kohn amu koji se bavi svim i svaim, a ponajvie spletkama, i lanim prisegama. Dri se kao elegantni kavalir. Na plesu dosta runa djevojka Milica jedva nalazi plesaa, a kad ga nae onda je to maloljetni idov.. Ljudi se ne osvru uvijek na Neue freie Presse i na ono to napie ludi idov, da zaslui novaca! Ovi idovi sainjavaju outrgoup toga romana, mogu podsjetiti na opake spletkare

57 Mlade izraelitska u Hrvatskoj g. 1848, Vienac, XI(1879. Nr.28. str. 452. enoa ovdje nije spomenuo anti-semitske ispade u Zagrebu 1838. i 1848. Ivo Goldstein, Zagrebaka idovska opina od osnutka do 1941. u: Dva stoljea povijesti i kulture idova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998. str.17.

58 Duko Kekemet, idovi u povijesti Splita, Split, 1971. Ti antisemitksi ispadi zbili su se 1848., 1883., 1903., 1918. Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, Prilog pitanju mentaliteta i ideologije hrvatskih cionista na poetku XX. st. str.116. bilj. 31.

59 idovi u Hrvatskoj, Vienac, XI(1879) Nr.47. p.750-751.

145

CCP 53 (2004), str. 125147

kod enoe i u trivijalnim romanima, ali u nomenklaturu njihovih loih osobina spada lo njemaki koji govori Kohn. Gjalski je kao i enoa nesklon svim stranim jezicima, i to ne samo njemakom, kako je to bio enoa,60 ve i maarskom, Gjalski je bio estok proti-vnik Maara zbog ega nije napredovao u slubi, a njegova protumaarska pripovijetka ivotopis jedne ekscelencije zabranjena je u Viencu.61 Ako je Kohn govorio loe njemaki onda je to zacijelo zato to mu je materinji jezik bio jiddisch, ali Gjalski kao da nita ne zna o tom jeziku. Antisemitizam u ovom liku idova ne da se zanijekati, ali on ipak nije artikuliran teoloki, ve moda rasno jer je Kohn amu imao na licu, a jo vie oko usta i na nosu tako zvani biljeg Kainov. A i inae je ruan, a izgled tijela kod Gjalskog znai karakternu osobinu. Pa ipak idovi u ovom romanu Gjalskoga igraju sporedne uloge, antisemitizam je naznaen, ali ne razraen, uope nedoreen je. Ne moese rei da je urica Agieva antisemitski roman onako kako je to Freytagov Soll und haben ili Raa-beov Hungerpastor. Antisemitizam se zamjeuje i kod srpske manjine u Dalmaciji pa je Srpski list 1887. objavio lanak pod naslovom Braa Baruh o agresivnim idovskim trgovcima u Bosni.62 Slian lanak antisemitskog sadraja objavila je i Katolika Dalmacija piui da agresivne idovske trgovce u sjevernoj Hrvatskoj favorizira maarska birokracija.63 Neki idovi sudjelovali su u maarskoj revoluciji 1848., a austrijska policija doznala jet 1850 da se meu putujuim idovskim trgovcima nalaze maarski revolucionarni agenti64 kao Spiro Con koji se zapravo zvao Spitz Goldstein, a poslala ga je revolucionarna promidba u Bosnu 1851. On je uhien.65

Moemo zakljuiti da su idovima mnoge stvari bile vanije od cionizma, sudjelovali su u ovim ili onim pokretima i zbog toga se tu i tamo zamjerili. Ali i antisemitizam je u Hrvatskoj bio slab i nije imao korijena. Milan Begovi je u Gigi Barievoj (1965. poslije njegove smrti) opisao zagrebakog idova Freddyja kao snoba i tipinog starog otmjenog Zagrepanina. Sam Begovi bio je provincijalac koji je doao u Zagreb i gledao stare Zagrepane oima doseljenika.

60 Ivan Pederin, August enoa u odnosu s austrijskom i njemakom knjievnou i politikom ideologijom, Godinjak Njemake narodnosne zajednice VDG Jahrbuch 1996. str.19-43. enoa nije bio germanofob, kako ga je prikazao Zdenko kreb, ve protivnik njemara koji su itali njemake knjige, a ne Vienac koji je ureivao on, enoa elei ustrojiti hrvatsku industriju knjiga i itateljstvo, Zdenko kreb, Tragovi njemake poezije u enoinim stihovima, Rad JAZU, 290(1952) str.129-197.

Isti, enoa i njegovo doba prema njemakoj knjievnosti (1860-1881),u: Hrvatska knjievnost prema evrop-skim knjievnostima, Zagreb, 1970. str. 151-174.

61 Dravni nadodvjetnik Radoaj zabranio je tu pripovijetku zbog politikog sadraja. Vienac je bio knjievni asopis koji nije bio duan poloiti kauciju. Ako bi pak objavljivao politike priloge on bi morao poloiti ka-uciju. Bartol Inhof je u broju 13 od 26. oujka 1898. objavio ivotopis jedne ekscelencije od Gjalskoga zbog ega je ovaj broj zaplijenio dravni nadodvjetnik. (Zapljena Vienca, 30/1898. str.208, Vienac pred sudom, 30/1898. st.380).

62 Srpski list, VIII(1887) No.27. Ovaj prilog zabranila je Presspolizei . Dravni arhiv Zadar, sv. 606.IX22.2345/p. Srbobran, i uope srpski tisak i stranke naglaeno su antisemitske, osobito Srbin Milan Obradovi iz Bje-lovara koji je irio antisemitske letke. M. Gross, Op. cit. str.117, 123.

63 Katolika Dalmacija XVIII(1887) No.44. Ovaj prilog zabranila je Presspolizei Zadru. Dravni arhiv u Za-dru, sv, 606.IX22.2113/p.

64 Ibid.361.XII21.2395/p 65 Ibid.372.XII21.514/p.

146


Zavravamo ovaj rad pisan po znanstvenim naelima koji ipak nije uspio odgovoriti na ono najvanije u idovskom pitanju nije uspio odgovoriti zato idovi nisu pokuali postati suvremenom nacijom u Austriji, a ni drugdje u doba kad su sve nacije u Europi to postajale, a nije uspio ni objasniti tekoe njihove asimilacije koje nisu bile velike, ali ni male ako se vodi rauna o progonima idova koji su uslijedili u tamnom XX. st. u doba nemilosrdnih i surovih diktatura. Antisemitizam je zbirka ili radije zbrka predrasuda, Sartre je u naprijed spomenutom djelu opisao antisemitizam kao apsurdan, ali nije ni on dao neko rjeenje, zakljuak ili defi niciju. idovi su ipak izabrani narod, narod kojem se objavio Gospodin pa su iz te objave potekle velike monoteistike vjere kao kranstvo i islam. A volja Gospodinova i providnost nije neto to se moe rijeiti znanstvenim meto-dama. Sve ovo nam jasnije nego u drugim stvarima kae koliko su ograniene mogunosti znanosti i njezin domet. Nee biti na odmet opaziti na ovom mjestu da znanost, i ne samo ona humanistika nazaduje kod nas i u svijetu.idovski razvoj udan je. U XIX. st. oni su preteito asimilacionisti, dolaze u sukob s rabinima i taj pokret odgovara laicizaciji i liberalizaciji ivota kod krana. Cionizam kao nacionalno preporodni pokret kasni za odgovarajuim pokretima u srednjoeuropskih naroda oko dva stoljea, iako je u XIX. st. bilo pretea cionizma.66 Meutim i cionizam je neobian ako ga se usporedi s ostalim preporodnim pokretima habsburkih naroda koji su osnivali asopise na svojim jezicima, kazalita, knjinica, kole i napokon sveuilita. I svi ti narodi su u Austriji osim idova i Roma stekli neki oblik nacionalnog suvereniteta. Cionizam ne trai nita od toga, ve preporua idovima da se vrate u Palestinu. Bosanski sefardi bave se prouavanjem idovskog panjolskog kao Kalmi Bartuh i Samuel Roman, ali taj jezik se povlai i sve je manje idova koji tim jezikom govore.67 idovi se najprije bore za graansku i vjersku ravnopravnost, ne nacionalni suverenitet, koju stjeu, a onda protiv antisemitizma pa je cionizam izraz njihove uvrijeenosti zbog antisemitizma koji pogaa i pokrtene idove. Ni jedan od ta dva pokreta nije u suprotnosti sa pokretima eu-ropskih naroda koji su idove udomili. idovi su u Habsburkoj zajednici naroda i Europi uope bili lojalni, bavili su se rado dobrotvornom djelatnou, kraj u kojem je bilo mnogo idova napredovao bi, idovi su ivo sudjelovali u gospodarstvu, preporodnim pokretima i uope uljudbi nacija u kojima su ivjeli. Oni zbilja nisu zasluili progone koje su doi-vjeli, a njihov korijen valja traiti vie u pukim pokretima i politici, nego li u znanosti, knjievnosti i fi lozofi ji.

66 Cvi Loker, Zaeci i razvoj cionizma u junoslavenskim krajevima, Dva stoljea str. 166-178. 67 August Kovaec, Bosanski idovi u Zagrebu nakon okupacije Bosne 1878. u: Dva stoljeastr.89.

147

CCP 53 (2004), str. 125147

SummaryJUDAISM AS A PROBLEM IN XIX. CENTURY CENTRAL EUROPE AND CROATIA

The Hapsbourg Empire housed a large number of Jews, based in Galicia and Hungary. Following the Toleranzedikt of the Emperor Joseph II. the Jews started settling in Vienna and other countries of the Empire. The Hapsburg bureaucracy did by no means harass or belittle the Jews. The Empire housed a large Jewish population in Galicia and Hungary that moved to the west following the Toleranzedikt and was active in culture, economy, in-dustry and banking. Many of them were assimilated, committed to Christian faith or were irreligious to the horror of the orthodox rabbi. Most of the ethnic groups of the Empire developed to modern nation, the Jews did no endeavours to follow them they accepted mo-dern German language and culture. Cionism aroused the Jews when the century drew to the close and spread in XX. Century. It can be considered a movement of national rebirth and less a religious movement.