Zivot 3_4 2014-1 PDF Izdanje

ISSN B A 0514-776XASOPIS ZA KNJIEVNOSTI KULTURUSARAJEVOGOD. LXII BROJ 3-4, 2014.CIJENA: 10,00 KM

2 IVOT - ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU

IVOTISSN BA 0514-776XASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURUSARAJEVOGOD. LXII BROJ 3-4, 2014.CIJENA: 10,00 KM

IZDAVA:Drutvo pisaca Bosne i Hercegovine - Association of Writers of Bosnia & Herzegovina

ZA IZDAVAA:Devad Karahasan

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:Ibrahim Kajan

UREDNICE:Kristina Mra i Ljubica Ostoji

LEKTOR I KOREKTOR:Ibrahim Kajan

TEHNIKI SEKRETAR:Majda Kova

DTP:Edin Diho

ADRESA UREDNITVA:Drutvo pisaca Bosne i Hercegovine, Kranjevieva 24, 71000 SarajevoTel./fax.++387 33 557 940, e-mail: [email protected]; [email protected]@gmail.com (glavni urednik)www.drustvopisacabih.com.ba

Godinja pretplata za ivot iznosi 30,00 KM za BiH, za inozemstvo 30,00 eura.Uplate se alju na adresu: Drutvo pisaca BiH (za ivot) Za tuzemstvo: Raiffeisen Bank d.d. BiH, Sarajevo, broj: 1610000001170219 Za inozemstvo, na raun iste banke, S.W.I.F.T: RZBABA2S, broj: BA391610000001170219

ASOPIS IVOT UPISAN JE U EVIDENCIJU JAVNIH GLASILAMINISTARSTVA KULTURE I SPORTA F BIH POD REDNIM BROJEM548 OD 19. 01. 1996. GODINE

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 3

PIU:

Johannes AnyuruAlmir BaoviSilvija olevaAna okiHasan EminoviJurgen JankofskyMilo Jukieljko IvankoviJovica IvanovskiIbrahim KajanVelimir KostovIvan KordiVesna KrmpotiNicolas KurtovitchDemaludin LatiAdin LjucaSenija MiliiAlija MusiMujo MusagiLjubica OstojiLidija Pavlovi-GrgiRanko PavloviMilorad PejiClaudio PozzaniGoran SamardiGoran SariGoran StankoviMirjana StefanoviOrhan TikveaStevan TontiZlatko TopiSead TrhuljNenad VelikoviHasan ZahiroviMustafa ZvizdiAntonije alica


SADRAJ

OTVARANJE ...............................................................................................................7Zlatko TopiSAMO NAS NEVOLJE INE BLIIMA ........................................................................9

BOSANSKI STEAK 2013. ...................................................................................15MIRJANA STEFANOVI, DOBITNICA BOSANSKOG STEKA ZA 2013. GODINU ..........17

Stevan Tonti: DISONANTNI PJEV MIRJANE STEFANOVI ......................................................18

Mirjana Stefanovi: IKALICA I DRUGI STIHOVI .............................................................................22

SARAJEVSKI DANI POEZIJE 2013. ..................................................................25Claudio Pozzani: VIDIM SAMO ZIDOVE ..............................................................................................27

Johannes Anyuru: JEDNA FAMILIJA STRANACA ...............................................................................29

Jrgen Jankofsky: OPUSTOENO ..............................................................................................................31

Vesna Krmpoti: IZABRANE PJESME......................................................................................................34

Ana oki: JEDNA ZA MILICU ................................................................................................................37

Nicolas Kurtovitch: PJESMA U PROZI .....................................................................................................38

Silvija oleva: ALHEMIJA SREE ..............................................................................................................41

Jovica Ivanovski: ENA SUVOZA ...........................................................................................................43

Velimir Kostov: IZA ZATVORENIH VRATA .......................................................................................46

Goran Stankovi: BALKANSKA PRIA ...................................................................................................48

PUTOPISI ..................................................................................................................51Ranko Pavlovi: NEVINOST BOGDANICE ...........................................................................................53

Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI - MOSTARSKE VEDUTE ....................................55

Lidija Pavlovi-Grgi: BORAKO JEZERO: U IVOM UMJETNIKOM DJELU ......................59

Goran Sari: RADIMLJA I STOLAC, DVA TRUNA U OKU .................................................................... 69

Hasan Eminovi: PUTOVANJE U PRETHISTORIJU ..........................................................................73

Milo Juki: PROOH BOSNOM, A BOGME, I HERCEGOVINOM .............................................78

Adin Ljuca: LAST MINUTE ........................................................................................................................86

Milorad Peji: GRADOVI .............................................................................................................................87

Demaludin Lati: U ZAVIAJU DEDE KORKUTA ............................................................................90

eljko Ivankovi: POHOD ROZEWICZU U WROCLAW .................................................................97

Antonije alica: 2002. DESET GODINA NAKON KRAJA SVIJETA ........................................ 104

Hasan Zahirovi: INDIJA ........................................................................................................................... 111


OKRUGLI STOL ................................................................................................... 119PROGRAMSKA POVELJA DRUTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE ........................ 121

Ivan Kordi: ZATO SMO OVDJE, SADA? ......................................................................................... 123

Sead Trhulj: DRUTVO PISACA U TRAENJE IDENTITETA .................................................. 126

Ljubica Ostoji: UDRUENJE KNJIEVNIKA DRUTVO PISACA BH ............................... 128

Mujo Musagi: PISAC I NJEGOVA UDRUENJA U VREMENU BESKRAJNE TRANZICIJE... 132

Mustafa Zvizdi: PROFESIJA KNJIEVNIK ....................................................................................... 140

Goran Samardi: SIGURNI DANI U KRANJEVIEVOJ ............................................................ 143

Almir Baovi: SHAKESPEAREOVA ODBRANA CEHA ................................................................ 149

OSVRTI I KRITIKE ............................................................................................. 157Senija Milii: KAJANOVA KNJIGA O MOSTARU ......................................................................... 159

Alija Musi: U RASCJEPU IZMEU DVA SVIJETA ........................................................................ 163

Nenad Velikovi: PJESME DOBRO ODLEANOG ISKUSTVA .................................................. 168

Orhan Tikvea: TAJNA BOSANSKOG TAPA ILI ROMAN O BOSNI ..................................... 170

LAUREATI DRUTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE .................173SAOPENJE ZA JAVNOST .................................................................................................................. 175

Godinja nagrada Drutva pisaca Bosne i Hercegovine za 2012. godinu u kategoriji djela koja

pripadaju poeziji, prozi i esejistici, AMIR TALI: NA RUKU KOD OBAME ........................... 176

Godinja nagrada Drutva pisaca Bosne i Hercegovine za 2012. godinu u kategoriji djela za djecu i

omladinu, IMO EI: IZMISLIONICA U SELU PRIEVAC ................................................... 178


OTVARANJE

Pie:

Zlatko Topi


Zlatko Topi

SAMO NAS NEVOLJE INE BLIIMA*

Potovane kolegice i kolege! asni nosioci spomenice kulturnog otpora opsadi Sarajeva 92-95 s lentom! Vi nadahnuti! Vi savjesti drutva! Vi izvjetai s lica mjesta! Vi uvari sjeanja, koji svojim opaanjem na pleima nosite muke otpremljenih u propast! Vi povlatena kasto, miljenici asnih poraza! Vi, uvari narodnog zdravlja i vi, kliconoe kuge. Vi koji bez podozrenja i nagovjetaja formirate nacionalne identitete, vi ija imena nose kole, biblioteke i trgovi, vi anahrone pojave, oko ijih se sjeni i zrelih iskustava svaaju narodi i drave! Vi koji ste otili a niste se vratili, i vi koji ste se vratili, vi koji nikada niste ni odlazili i vi koji nikada zapravo niste ni bili ovdje. Vi aristokracijo duha, humanistika inteligencijo, vi iji anfasi zduno polemiziraju na apoenima od 10, 20, 50, 100 i 200, vi ija imena nose fondacije, obilne nagrade i podsticajne stipendije, vi tranzicijska sirotinjo, svi vi koji ste bezuspjeno umrli toliko puta!

Samo nas nevolje ine bliima!Podsjeanje na vane datume nae nedavne historije dio je naeg samopotovanja

i dravotvorne svijesti. Evo, dvadesetu obljetnicu asocijacije obiljeavamo s godinom dana zakanjenja, ali bezbolna su takva docnjenja, i beznaajna, u odnosu na sva druga, duboka, u odnosu na sve one vozove koji nam prooe, iz kojih nam mau gori od nas. Taj datum je moda vaan samo nama, iako i sami dvojimo oko toga, i ne udaramo u talambase niti nas dozivaju fanfare, i svoje roendane obiljeavamo skromno, u krugu porodice, mi braa i sestre po peru i nesanici, ali imamo pravo na zablude i uobrazilje o znaaju nae misije u drutvu, iako nas ono stameno opominje kako nikako nismo u pravu.

* Proitano na Okruglom stolu Pisac, knjievnost i knjievnike asocijacije danas, u Kamernom teatru, Sarajevo, 25. juna 2014. godine


Dozvolite nam pravo na iluziju i zabludu da smatramo kako ovih dvadesetak ljeta Drutva pisaca predstavljaju vaan period u naem kulturnom, posebno knjievnom ivotu. Osnovano 17. maja 1993. u prostorijama Kamernog teatra 55 na ruinama Udruenja knjievnika Bosne i Hercegovine kao njegov nevoljni i kolebljivi batinik, usred opkoljenog grada i u godini najveih stradanja, ova knjievna asocijacija okupila je najbolje pisce ove zemlje, vrijednosno spajajui relevantnost njihovog knjievnog pisma s etikim, antifaistikim i patriotskim opredjeljenjem. Slike ive, sve jasnije kako ih odmie vrijeme. Nedad Ibriimovi, predsjednik novoimenovane asocijacije. Arhitektura njegovog ivota, kvrgava i puna obrata, jo od samog roenja ispunjena tragedijama i udima koja kao da su se dogaala samo zato da bi veliki pisac imao potentnu knjievnu grau. Krupna cijena! ovjek aristokratskog dranja, uspravan i kada je bio izloen oiglednim nepravdama i objedama i onih koji su mu tek danas, s fatalnom zadrkom, spremni priznati vrijednost . S ponosom uvam knjige i slike koje mi je poklonio, ali nikada neu zaboraviti poetak 1993. godine, neposredno nakon moje razmjene, kada mi je s Dobrinje, na biciklu, probijajui se izmeu granata i snajpera, donio u Dom pisaca lijepih sedam kilograma peninoga brana. I tada delikatan, pun obzira, onim dubokim glasom, pogodnim za crnake duhovne pjesme, kae: Znam da ti ne treba, ali neka ti se nae!

Izborom devetolanog Upravnog odbora, sastavljenog po paritetnom nacionalnom principu, i usvajanjem Povelje Drutva pisaca Bosne i Hercegovine, nai pisci su dali do znanja da se drava Bosna i Hercegovina - i u vremenu koje je njene temeljne principe i tradiciju dovodilo u iskuenje vie nego ikada prije - moe braniti i perom i pukom, i graditi samo na naelima nacionalne ravnopravnosti, tolerancije i demokracije. Bio je to civilizacijski superioran odgovor velikosrpskim knjievnicima ija su imena bila, za razliku od naih, veoma poznata u svijetu i ije djelo e odjekivati stoljeima: Karadi, Koljevi, Toholj, Maksimovi... i koji su, djelujui uoi agresije na Bosnu i Hercegovinu i kroz Udruenje knjievnika Bosne i Hercegovine, stali na elo pobunjenih Srba i bili kreatori i izvoai radova u projektu koji e poroditi ne samo genocid, urbicid nego i kulturocid nevienih razmjera. Svojim su rukama ti pisci zapalili Vijenicu i Orijentalni institut i neka se ne pouzdaju u kolebljivo pamenje oni su zaista vlastoruno zapalili milione dobrih knjiga!!!

ista je kao suza naa savjest: dali smo do znanja da neemo podjele i da je Bosna i Hercegovina naa domovina, malo majka, malo maeha. Nae najasnije godine, pune uzdaha, smisla i djetinjeg zanosa!

Priljeno biljeimo injenice: Drutvo pisaca Bosne i Hercegovine je organiziralo Ratni kongres i u sedminiku Dani objavilo saopenja uesnika u kojima ni mrkim pogledom neete nai rijei mrnje ili osvetnike usklike; djelovalo

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 11

je i kao agilan izdava i to na nain da bismo, dvije decenije poslije, u tom smislu mogli morbidno uzviknuti kako je u nekim segmentima rat bio bolji; imali smo glasilo asocijacije Slovo koje je redovno izlazilo svakog mjeseca kao podlistak Osloboenja, a asopisi ivot i Lica imali su pravilne otkucaje; objavili smo Leksikon lanova Drutva pisaca BiH, antologije bh pripovijetke Forgotten country I i II u kojima su objavljene najbolje bosanskohercegovake prie i najbolje prie napisane u ratu. ..Vaan je i leksikon/antologija na engleskom The best of..., distribuiran u slavistike centre irom svijeta, u kojima su zastupljeni autori sami birali ono to smatraju najboljim u svome pismu. Takoer, objavili smo nekoliko knjiga domaih (Lj. Berberovi, N. Bazdulj-Hubijar, V. Mrki) i stranih autora (V. imborska). Nastavili smo i u ratnim uslovima dugu tradiciju meunarodne knjievne manifestacije Sarajevski dani poezije, dovodei na volebne naine znaajne strane pjesnike, insistirajui na recipronoj institucionalnoj saradnji knjievnih asocijacijaOrganizirali smo knjievne tribine, matineje a poetske performanse odravali i na prvim linijama odbrane Sarajeva... Oponaajui ivot, panino smo skupljali rasute parie normalnosti i nae zajednike knjievne tradicije. Ustanovljena je meunarodna knjievna nagrada Bosanski steak... Gotovo da bismo bez pretjerivanja mogli rei da aktivnost asocijacije nikada nije bila ivlja u sva tri njena strateka domena: i kao art menadera, i kao izdavaa, i kao svojevrsnog sindikata.

Gdje smo danas, dvadesetak ljeta stariji, dvjesto iskusniji? Imamo li odgovore na pitanja koja su nas svih ovih godina zasipala sudbinskom radoznalou, ili su se ona samo umnoila u zagluujuoj kakofoniji novih, bez ijednog odgovora? Ovdje generacije i generacije u nepovrat bacaju prilike da svoju nesreu uine pounom. Je li ovo drava za koju smo se borili? Zar je ovo sloboda o kojoj smo pjevali? Zar ovaj bestijalni certifikatski kapitalizam iji skorojeviki mobing trpimo svi koji ne pripadamo kasti odabranih stranakih i nacionalnih korifeja, mi koji smo odabrani izborom viega reda? Zar je ovo bezimeno ureenje dizajnirano samo za probrane, krezube i nepismene hulje?! Je li vrijedilo truda? Krvi? Suza? Znoja? Dobili smo i drugo, trapavo ime: Oni od 92 do 95, nadimak s prizvukom poruge i prijezira, dadoe nam ga oni, meu nama neki, koji su mudro otili iz rata koji nije bio njihov, a na rat jeste bio, i svaka muka i nevolja je naa, a nije onih iji je ovo grad samo kada se dodjeljuju kadrovski stanovi, kolajne i sinekure i nije on njihov kada gori, vapi i umire; pa su nam jo objasnili kako je ionako sve to knjievno vrijedilo otilo s njima i za njima a ostao je samo knjievni sitni i ono to, niotkud, nije imalo kud, i kako smo u velikoj zabludi ako mislimo da je naa rije ikom ita znaila, a mi znamo istinu o multidisciplini u kojoj su mnogi pisci u egzilu uivali ispunjavajui globtroterske i literarne snove iz djetinjstva, putujui po atraktivnim destinacijama, uivajui blagodeti unosnih stipendija, prevodei svoja knjievna pisma na daleke


jezike i ulazei u recentne izbore u drutvu zaista znaajnih i zaista progonjenih ne od familije, nego od reima; pa i da su ostali s nama, jeli bi samo na hljeb, i bilo bi ga jo manje, a nama ga je ostalo vie jer su otili daleko i ostavili nam kruh hljeba naeg ratnog, zar nam onda nisu tako pomogli vie nego to zasluujemo i to, nezahvalni, hoemo priznati; osim toga, nostalgija je najtea muka, ni ne znamo ta su prave muke, one se ionako doivljavaju subjektivno i svakom je njegova muka najvea, a prag boli nije isti i on naprosto ne moe izdrati koliko ti moe; muze ionako ute kada topovi govore a osim toga sve je jo vrue, bez vremenske distance a mi smo beznadeno loi sagovornici i miroljupci, previe umijeani i zatrovani; i arijski divdani znaju da je pogled na Sarajevo najljepi s okolnih padina, taj mondeni jutarnji sfumato, na ijim livadama razdvajanja cvjetaju najrumeniji makovi, najsonije bulke; dovienja u sljedeem ratu; ko nas je zavadio kada se u Bosni nikada nije gledalo ko je ko i ta je ta; ta nam je uostalom sve ovo, doavola, trebalo; slika na kojoj piemo uz kap svijee, koja je obila svijet, ionako je odve patetina i bljutava, a inenjeri ljudskih dua iz daljine bolje vide cjelinu historijske slike i nau mrlju na tom pejzau; ko ih je to bacio meu zavaene narode i ta nam je uostalom sve ovo, doavola, trebalo; i zato se ovaj grad promijenio, sasvim je drukiji od onog kojeg su nam ostavili onog pramaljea, mjeovitog, pospremljenog i ureenog po mjeri ovjeka; ta smo to, nezahvalnici, neoprostivo uinili s ovim gradom dok su oni izbivali, po bijelome svijetu izvodei niskobudetne performanse i ekumenske molitve za mir, a protiv triju zaraenih strana; pa su onda, zadravi duhovnu irinu i doniranu nepristrasnost, s vanim kontaktima i limenim knjievnim oredenjem od ko zna gdje dojahali na pegazima u ovaj grad i u ovu sretnu zemlju koja nikada nije marila za one koje ionako bezuslovno ima pa ih, niije, moe beutno bacati na ulicu; tja, njima se, poslovino deficitarnim, nije moglo desiti ono to se jeste dogodilo meni ta suta neugodnost dvogodinjih obilazaka biroa za zapoljavanje umjesto kolajne za uspjean i estit rad! Ne, ni da im taj na Teheran ne prizna kao to meni nije! - makar mizerni, socijalno osjetljivi status slobodnog umjetnika, nego su im ga ministri kulture i sporta uvijek spremno uruivali kao dobrodolicu i prelazno rjeenje, izlaz za nudu! Ne, ni da ih Kotlina revnosno eliminira iz konkurencije za estoaprilsku nagradu, onu istu koju su mnogi moji manje uspjeni prethodnici, uz izgravirani sat ili berbera, dobijali povodom dvadeset godina radnog staa, ali ja ne! - jer, zaboga, mene je za tu ast bilo predloilo strukovno udruenje iji sam gle uda! - lan, pa eto onda sukoba interesa u sretnoj zemlji koja se temelji na tom principu, a strogoa demonstrira na pravednima. Zamislite da se to desilo njima, a nije, ni nee, ni ne moe ?! Ovako, svi su se bez snebivanja stoiki mirili s pravednim redom stvari koje je ustrojio moj zaviajni kotlinski mentalitet, zaokupljen blentavim dosjetkama na vlastiti raun i doniranom slikom u kojoj su baarijski evapi uj ba! - najvee postignue

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 13

sarajevskog duha i sarajevske raje. Zacijelo, znali su oni kazati i poneku nostalginu i oporu, zdravu rije a to uope nije toliko malo kako nam se sada ini; nekima su ti anacionalni opozicionari na vlasti, ti medijski favoriti u odorama autsajdera, ak i oprostili ta nepomirljiva iskustva, drugima ne, ni nee, a ni ja njima; u meuvremenu, s prvim znacima jutra vlasnici knjievnosti su se vratili s rezervnih poloaja na stare pozicije, sada kao nacionalni korifeji, zavaljeni u duboke fotelje upravnih odbora fondacija koje tampaju i kupuju knjige, politiki korektno raspolau javnim novcima i knjievna mucanja promoviraju uokolo kao najvea duhovna postignua ove sredine, dijele meusobno kolajne s takvom recipronom predvidljivou da knjievne kladionice daju bijedne kvote a nazvat e jalijaem svakog ko se pobuni i pokae prstom na taj nesmiljeni filistarski knjievni market... Tankoutni, spremno i bez nelagode uskau u strune irije koji, njihovim povratkom, prestadoe s kolebanjima. Gledaju nas zato svisoka, onako kako veliki i moni gledaju sirote i slabe! Oduvijek do zauvijek - oni reci, mi paevi! Sjeaju se dobrijeh dana i uzdiu za Titinim vremenima ali im od ovih boljih bilo nije, ni nee; i sve je isto samo smo mi malo stariji i spava nam se, a za njih, poslovino ile i vjene, vrijeme treperi u beskonanosti, i osmjehuju nam se ve s postamenata njihova zamiljena lica otisnuta u varljivoj, pokakanoj bronci.

Potovane kolegice i kolege!Samo nas nevolje ine bliima.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 15

BOSANSKI STEAK 2013.

Piu:

Stevan TontiMirjana Stefanovi

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 17

MIRJANA STEFANOVI, DOBITNICA BOSANSKOG STEKA ZA 2013. GODINU

Mirjana Stefanovi roena je u Niu 1939. godine. Od 1950. ivi u Beogradu. kolovala se u Novom Sadu, Beogradu i Delhiju, Indija, gdje je boravila od 1961. do 1965. godine. Magistrica je engleskog jezika i knjievnosti.

Mnogo je putovala i posjetila sve kontinente osim Australije.Godine 1966. i 1967. radila je kao saradnica na Treem programu Radio

Beograda, a od 1967. do kraja 1973. angairana u Djeijoj redakciji Radio Beograda. Od 1974. do 1991. radila je kao urednica u izdavakoj kui Nolit, gdje je, izmeu ostalog, osnovala i vodila kultnu bilioteku Raspust. Bila je glavna urednica edicije Prva knjiga Matice srpske, kao i lanica redakcije Letopisa Matice srpske.

Od 1955, kada je, kao srednjokolka, poela objavljivati stihove, bavi se knjievnou i povremeno prevodilatvom.

Objavila je sljedee knjige poezije i proze: Voleti, pjesme, Novi Sad, 1960., Odlomci izmiljenog dnevnika, proza, Novi Sad 1961., Prolee na Terazijama, pjesme, Beograd 1967., Indigo, pjesme, Beograd 1973., Radni dan, pjesme, Novi Sad 1979., Savetnik, proza, Beograd 1979., Proireni savetnik, proza, Novi Sad 1987., Pomraenje, pjesme, Kranj 1995. i Beograd 1996., Iskisli ovek, pjesme, Beograd 2003., O jabuci, proza, Novi Sad 2009., Promaja, pjesme, Beograd 2011., kola ivota, pjesme, Beograd 2012.

Takoer je objavila desetak knjiga za djecu i mlade. Izvedeno joj je vie televizijskih i radio-drama. Pjesme i prie su joj uvrtene u vie od sedamdeset antologija. Dobitnica je nekoliko knjievnih nagrada meu kojima se posebno izdvaja Nagrada Desanka Maksimovi (2010.) za cjelokupno pjesniko djelo i doprinos srpskoj poeziji.


Stevan Tonti

DISONANTNI PJEV MIRJANE STEFANOVI

Sa svega pet zbirki nakon pedeset godina stvaranja (onima za djecu nisam se bavio), Mirjana Stefanovi (Ni, 1939.) ima svoje posebno, skrajnuto mjesto u savremenoj srpskoj poeziji. to je valjda i logino s obzirom na provokativnu drugaijost i ludistiku nastrojenost njenog jezika u odnosu na preovlaujue tokove naeg pjesnitva, da i ne pominjemo njegove kanonizovane vrijednosti. Tu iskoeno-zaikavajuu (o)poziciju lirskog subjekta njene pjesme prema svijetu, subjekta koji se svojeglavo dri svojih otkria, istina i fantazama, poigrava kolektivnim predstavama i mitovima, razotkriva gola mjesta drutvenog ivota i morala, nije ni bilo jednostavno prihvatati i tumaiti bez one vrste zazora kojeg izaziva svako odmetnitvo od boljih obiaja i standarda u nacionalnom knjievnom pogonu. (...)

Nevelika zbirka Voleti odaje (...) je pulsirajui, vibrantni ivot rane mladosti, noen voljom da se pokae u svoj svojoj snazi i ljepoti (likovi sportista), saznajnoj i ljubavnoj ei i gladi. U centru panje su izazovno slobodne i lijepe manifestacije tjelesnosti, mladih tijela u razvoju - karnalno e i kasnije dobiti izuzetno vano mjesto u pjesnitvu Stefanovieve. Moglo bi se rei da je zbirkom Voleti ocrtana svojevrsna (sad je lako rei: naivno-optimistika) poetska mitologija i religija mladosti i ljubavi, i to jezikom koji esto odudara i iskae iz ustaljenih obrazaca izraavanja. (...) Prvijenac se zavrava lijepom pjesmom u prozi (bajka), naseljenom nadrealnim prizorima iz mate, a veliku slobodu i mo fantazije susreemo upravo u pjesmama tog oblika u zbirkama Indigo (Beograd 1973) i (djelimino) Radni dan (Novi Sad 1979).

U nekoj vrsti prelazne faze na razvojnom putu prema tim djelima, to je vidljivo ve u izboru oblik preteno vezanog stiha, nastalo je Prolee na Terazijama (Beograd 1967). Ta knjiga je, meutim, prije dubok zasjek, prije ponor nego most, gledano iz perspektive bitno drugaijeg doivljaja svijeta. Te pjesme kao da je pisala

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 19

druga, potpuno preobraena linost; pjesnikinja se oito otrijeznila od mladalakih zanosa snagom i ljepotom ivota, izgubivi poetno povjerenje u smisao i izglede bivstvovanja. (...)

Valja zapaziti da su neke od upeatljivijih pjesama ispjevane u neosimbolistikom kljuu. Naela i tragovi te poetike, koja je imala svoje jake zastupnike u Beogradu - pomenimo samo Branka Miljkovia, ije e ime poslije njegove prerane smrti (1961) prerasti u zarazan mit - izrazito su vidljivi u pjesmama (sve su rimovane) Ribo ne rastai, Savski madrigal, i seriji od trinaest pjesama zavrnog ciklusa. Ti stihovi napueni su mranim vizijama, slikama iz vremena otuenosti i pokore u modernom gradu. U pjesmi Znamen itamo: po svetu se vuku gomile bez senke / i prezrelo svetlo trule rane rije // u groznici hode usnule armije. U znamenja vremena spadaju i ledna tama, sterilna tiina i Zemlja rasparana (Meso zlatousto). Pjesma Raznesena tela oblikuje apokaliptinu viziju sveopteg rasapa. Evo druge strofe:

rue se mostovi u presahle reke / buka i bes - gine sve to ruka stvoriribe sa dna mora stiu u jendeke / ljudi jedu ljude brat se s bratom borida bi se posljednja okonala stihom nema ko da sazna da nestaje Zemlja.

(Ova briga za Zemlju i samu prirodu esto e se javljati u poeziji pjesnikinje koja ima razvijenu ekoloku svijest. A da brat se s bratom bori, o tome emo najvie itati docnije u knjizi Pomraenje. U ovoj poeziji inae se bori i slabiji sa jaim, pa i ena s mukarcem, po emu bi se i Stefanovieva dala svrstati meu feministike pjesnikinje. Pritom se mora naglasiti da njen feminizam nije plakativan, niti se smiljeno udvara teorijama i strategijama profitabilnog radikalizovanja polne razlike. Mada se ni pjevanje te razlike ne da preuti.)

Poneko mjesto u Proleu na Terazijama priziva nam u sjeanje upravo Miljkovia, recimo stih u plamenu hladnom bie sagoreva iz pjesme Krte rei. Kao to nas stih prastare topline slepa energija (Prolee) upuuje na izvjesno mogue srodstvo sa Branislavom Petroviem. Ovakva bratstva po nesanici ( ja ih opaam bar u ovoj zbirci) legitimna su i razumljiva. I Mirjana Stefanovi ovdje se (kao i Miljkovi) nosi sa metafizikim zovom smrti, sa praznim (obesmiljenim) ivotom bez nade - nada je moda jedino u pjesmi kao estetski suverenom, metriki i ritmiki istom (muzikalnom) izrazu tvorakoga, negativnim iskustvom i gubljenjem vjere obiljeenog ja. S druge strane, vitalistika ila kucavica, kojoj se, u odbrani sveta od apokaliptine zvijeri, zavjeravao Branislav Petrovi, nije ni kod Stefanovieve nikad prestala da damara. Tu je ukljuen i erotski naboj, koji je - za razliku od nekih razuzdano (samo)ironinih izliva - u kratkoj pjesmi Ma se raa sabijen u svega etiri kratka distiha. Stefanovieva je esto putala da joj na izlet kreu ula radoznala (Savski madrigal), i oslukivala govor tijela u tiini sobe, uz buku javnih mjesta ili umove vasione.


Putajui svoju narednu zbirku u svijet, sama ju je propratila ovim rijeima: Preko Indiga pokuavam da ohlaeno i objektivno prepiem neka fizioloka stanja, ulne senzacije i najoptije emocije. Njih same, ne njihove uzroke ni posledice. Svrhu ove knjige verovatno bi bolje ispunio rad nekakve apsolutno precizne i savreno neutralne kamere. Budui da ona jo ne postoji, morala sam da se sluim jezikom i pritom, naravno, upadam u sve njegove zamamne zamke (citat sa klapne knjige).

Izuzev uvodnog Slepog oka, koje pravi veliki inventar (u Srbiji meu svinjama a ne ljivama!) svih moguih i nemoguih zahtjeva raznolikih bia, pojava, svjetskih gradova i likova (meu njima Hitlera i Staljina, Ajntajna i ekspira) da ih pjesnikinja razume, cijela zbirka sainjena je od pjesama u prozi. Glavno tematsko polje po kojem se ovdje, objektivno i precizno, izotrenim perom ore, jeste ljudsko tijelo sa mnogim fiziolokim stanjima i procesima, ali i prateim radom psihe i intelekta, stavljenim pod lupu emocionalno hladnog pjesnikog subjekta. Poev od Puste koe, koja se prostire pusta kao Sahara, pa do Uzaludne snage to u naletima se razbija o unutarnju stranu koe, pri emu dolazi do varnienja i snaga samu sebe spaljuje, i do zavrne Noi u kojoj fijue vreme kao lebdea bela zapenuana reka, Stefanovieva je na tananom platnu ove knjige izvezla svoje poetiki najdosljednije i najistije djelo. To djelo je rezultat istraivakog zalaenja u najfinije unutranje procese koji se tano prenose u jeziki izraz. (...)

Istovrsne tvorevine, te legure teksta od preciznih opisa i refleksivno-imaginativnih obasjanja, esto u par redaka, nalazimo i u prvom ciklusu zbirke Radni dan. Taj ciklus od dvadeset etiri pjesme nastavlja se (organski mu pripada) na znatno dui lanac pjesama u prozi iz Indiga - trostruko vei prostor Radnog dana zauzimaju razliite pjesme preteno slobodnog stiha. Kao i pjesme iz Indiga, i ove u prozi ispisane su besprekornim izvjetajnim stilom koji mirno spaja objektivne nalaze budnih ula i oneobiavajue poteze (u slikama, poreenjima i komentarima) imaginacije i svijesti. Izvrsne pjesme kao to su Srea, Gospod,Sveana veera, Svinja, Vedro nebo, Soba, Ulica, i jo neke, posebno Iskisli ovek, ukazuju na to da se Stefanovieva, bar po mom sudu, naujuspjenije izrazila upravo u ovom pjesnikom obliku. (Najljepe pjesme daju se porediti sa onim to su u toj formi dali jedan Pon ili na Aleksandar Ristovi.) Ili da to kaem ovako: u ovim pjesmama - razumije se da nisu sve jednako vrijedne - gotovo da nema slabih mjesta, iako se svakom ne mora dopasti dosljedna primjena istog postupka. (Ta dosljednost prijetila bi monotonijom da nema iznenaenja koje nam fantazija neprestano prireuje.) U tim pjesmama pogotovo nema hirovitih, odve zaoijanih a lakih igara, posebno onih u naglaeno crnohumornoj upotrebi pjesnikog jezika. Ironija je ovdje hladna, ali ne manje ubojita. Tako se u pjesmi Svinja opisuje ivine sa belom leptir-manom i blistavim manetama, Smeka se i konverzira s lakoom i elegancijom, potkrepljujui svoje izjave mahanjem jo blatnjavih papaka. (...)

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 21

Rezultat tog uticaja, te iznudice i presije stvarnosti, zove se Pomraenje. Ova zbirka, sa 92 strane pjesnikog teksta i dvadesetak strana objanjenj (Beleke na kraju knjige), zasad posljednje samostalno pjesniko djelo, zadobila je poseban status u opusu Mirjane Stefanovi. Knjiga je, naime, ve u rukopisu (i o tome se svjedoi u Belekama), naila na odbojan stav pojedinih urednika i kritiara, ak i prijatelja (Previe otvoreno, stoga banalno). Kad je objavljena, dobila je lijepe pohvale i poneku pogrdu, zavisno od pripadnosti kritiara ovom ili onom kulturno-ideolokom frontu. (...)

Zbirka se otvara pjesmom Ave noje morituri te salutant, estokom rimovanom rugalicom svima koji su zabijali glavu u pijesak dok je okolo gorjelo (dok s rezervne noje klupe / na svet gleda ti kroz dupe). A istorija nas ui da se nojevski ponaa veina ljudi u opasnim vremenima, pod diktatorskim ili ratnim reimom. (U jednoj pjesmi iz 1965. govori se o oveuljcima.) Samo, pjesnik nije neko ko bi smio da pripada toj bezosjeajnoj, zaplaenoj, moralno anesteziranoj veini. Tako ni Mirjana Stefanovi nije mogla da zatvara oi i uti, izloena sa svojim sugraanima ratnohukakoj propagandi, bezonim laima i kriminalu ondanjeg srpskog reima. Reagovala je i na ratna zlodjela mlade rvacke demokracije. A vie pjesama posvetila je ratnim strahotama u Bosni (posebno u Sarajevu) i tunom izbjeglikom narodu iz bosanskih i hrvatskih ratnih podruja. Progovorila je glasom protesta, jeziki razigranom rugalicom i satirom, protiv ratnike ozvijerenosti, prijetnji ljudskom dostojanstvu, nacionalne netrpeljivosti, mrnje, mitomanije. Opisivala je nezavidne egzistencijalne situacije i nekih poznatih osoba (meu njima i dviju pjesnikinja iz Sarajeva), posuivala glas stradalnicima, raskrinkavala novokomponovane vjernike i rodoljupce, zaklete sluge boga Marsa. I to ne samo na srpskoj strani. (...)

Pjesme iz Pomraenja vjerovatno emo rijetko sretati u antologijama naeg savremenog pjesnitva, pogotovo onim naglaeno rodoljubivim.

Svejedno - Mirjana Stefanovi zasluuje priznanje, ako ne zbog tzv. antologijskih (anti)ratnih i patriotskih pjesama, a onda svakako - ne zaboravljajui ni njeno ranije djelo - zbog hrabro pokazane pjesnike, moralne, elementarno ljudske osjetljivosti. Moralni imperativ i etika pjesnikog poziva nalagali su javnu demonstraciju te osjetljivosti - pjevanje protiv struje.

(Ulomci iz pogovora za knjigu Odri plamen" Mirjane Stefanovi u ediciji dobitnika Priznanja/Nagrade Bosanski steak, Drutvo pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2014.)


Mirjana Sfefanovi

IKALICA

gde si smrti gde si smrti hodi meni amogde si smrti tu si gde si hajde da s igramoruku prui ruku prui ruku meni dajhajde sa mnom hajde sa mnom u zeleni gajpa da gledipa da vidida ne moe nita eno deca deca eno ispred zabavitaeno ljudi eno ljudi crvljaju s u groblju zabola sam im u grudi svoju trovnu bodljui meni e i meni e svi mi dobro znamoal svejedno gospo doi doi da s igramo

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 23

ZVUNA SUBOTA

susedi do kujne usisavaju prainu aparat zuji kao mlazna turbina iznad se tuirajua ispod tukuzakljuani u zvonkoj katedrali kupatilanegde ukoso nesigurno pokuava klavir dole u nizini jauk pretuenih tepiha sa strane kaalj bronhijalna hripanja odasvud proroanski hor televizorau venom naporu lift-Sizif se spotie i tuca na svim spratovima redommi koji zna ta hoe bije bitku s gredom u plafonunemuta mukatla tiho tera cvetna balkonu

KAD PESNIK PEVA

prelistava moderne francuske urnalepretura po policama antikvarnicatrai alhemijske srednjovekovne formuleita Bibliju i skuplja prigodne latinske poslovice oslanja se na renik sinonimatraga u svojim spiskovima rimakopa da nae zlato metaforeproba da vaskrsne umrli jezikkojim niko iv vie ne govori iitava to su napisali nepismeni narodi uz vatru u brdimaproba da same svetu dve-tri magine strofegleda kako se to radi u plemenuhteo bi i sam da ponovi stvarprisea se svojih nekadanjih ljubavi


upinje se da ih davne prepria-neke iskre zapaljenog tela i znoja pretae u nemute komadie reenica na stranim jezicima koje ne poznaju previe ni on ni njegovi itaoci (njih e ionako biti sasvim malo) pripremio je ve i tumaenjesvoje jo nenapisane pesmekoja i ako se iz svih tih natezanja rodinee nita naroito izmenitini prolost ni budunostni kiu nee spreiti da pada kad joj se pada nekmoli njegovu ker da se vata s kim joj se vataima ve bolove u krstimai stranjica mu je dobro utrnulavrti se na stolici kopa noktima perut rilja po nosu i zamiljeno pravi kuglice ispio je lonac kafei prazni ve drugo paklopokuava i sa vinjakomali pesma ne dolazisamo neke nevete linije na hartijineke kljakave make i kusi zeevikao kad je bio mali

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 25

SARAJEVSKI DANI POEZIJE 2013.

Piu:

Claudi PozzaniJohannes AnyuruJrgen JankofskyVesna KrmpotiAna okiNicolas KurtovitchSilvija olevaJovica IvanovskiVelimir KostovGoran Stankovi

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 27

Claudio Pozzani / Italija

VIDIM SAMO ZIDOVE

MAR SJENKI

S nebesa padaju konopcii oko tebe pleu smrznuti lanciTo je svijet vorovato e se u tami raspetljatiizmeu fosfornog bljeskai vriskaZamreni su to konopcito odolijevaju makazamaealj to zapneu nepromiljenoj grivi

Sjenka... sjenkaJo jedan tren oka (a onda)

Osvrem se oko sebe i vidim samo zidove. ak se i moje ogledalo pretvorilo u zid.Tvoje grudi prekrila je koa zidaMoje srce, moja osjetilaOivjela u zidovimaOkolo pljute molitve i kletveNestanu im dotaknu pijesak. Glagoli, pridjevi i rijei bez zvukaklize u otrovnu tiinu


Sjenka... sjenkaJo jedan tren oka

Od sunca vidim samo odrazto se presijava u lokvama kiniceOd mjeseca osjetim samo prisustvo u mrakuU dalekom lajanju vezanih pasa. Moj mir nije izostanak rataMoj mir je nepostojanje pojma rata.

Sjenka... sjenkaJo jedan tren oka, a onda...

JA SAM

Ja sam apostol izostavljen sa Posljednje veereJa sam jedan od Garibaldijevih ljudi to je kasno doao do stijene u QuartuJa sam Poslanik vjere bez vjernikaJa sam izopenik, autsajder, prokletnik to nee da se preda.

Ja sam glavni lik to umire na prvoj straniciJa sam ugava ulina maka koju nijedna starica nee pomilovatiJa sam bijesna zvijer to grize ruku to je hraniJa sam izopenik, autsajder, proklet za svu vjenost

Ja sam neoekivani val to krade pekire i tranzistoreJa sam nesporazum zbog kojeg se parovi svaajuJa sam avo to izbjegava Lutherovu tintarnicuJa sam filmska traka to pukne prije posljednje scene.Ja sam izopenik, autsajder, klin u mozak

Ja sam kuglica to je fliper guta bod prije rekordaJa sam autogol u posljednjoj sekundiJa sam dijete to se ceri majinim amarimaJa sam strah trave pred kosidbuJa sam izopenik, autsajder, ova stranica istrgnuta...

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 29

Johannes Anyuru / vedska

JEDNA FAMILIJA STRANACA

Nedjelja 17. februar Na podzemnoj eljeznikoj stanici uo sam pse za mnom, ali sam znao da

sam im daleko odmakao i da oni vie nikad ne mogu osjetiti moj miris. aputao sam mami na uho.Sanjao sam da se rat zavrio i da moemo izai u svijet. Nekoliko puta zamolio

sam radnike iz kanalizacije za livadskim cvijeem. Leao sam u maminom krilu, a moj mali brat leao je u oevom. Nisam smio priati na glas. Nikad se nismo smjeli pomjerati ili podizati. Bilo je vie od dvadeset ondje. Svaki su nam dan poljski radnici kanalizacije donosili hranu: crni hljeb i margarin.

Na je dom tamo gdje sjeanja nisu dobrodola, dom bez prolosti. Progonili su me lovci na robove, i jedne noi savladali su cijelu familiju, i bez sudije ili porote brzo su nas vratili u ropstvo. Bili smo prisiljeni na bjekstvo. Trali smo pravo naprijed ne znajui kuda emo. Ubjeivali su me da sam premlad da bih razumio i da jedino to je vano je to to smo imali sree i to smo ivi i opet zajedno.

Trali smo zajedno kroz glavnu cijev.0:55. Policija Medborgarplatsen izlaz Folkkungagatan.Ila sam bosonoga i u ljetnoj haljini.20:10. Policija je upravo na prunim branicima kod Odenplana.Zabio mi se avli u nogu ali sam ga sam izvadio kako ne bih druge usporio.

Sjeti me se & pozdravi mua & sve prijatelje od mene & reci gospoici Rosi da sam ja isto slobodna kao ona & i sretnija.

uo sam auta koja su ila tamo gore. Ljudski glasovi i djeca koja su se igrala i smijala.

21:03. Policija kod stermalmstorga, izlaz stermalmstorg.Imali smo metalnu lampu uvijek upaljenu, visila je s jedne kuke.


22:15. Policija pregledava vagone na centralnoj stanici.Dospjeli smo na kraju do jedne cementne cijevi gdje smo ostali cijeli dan. Bilo

je tako hladno ondje, jedva smo izdrali. Uz to, nije se imalo gdje spavati. Otac je donio vode u aici koju je nosio u zubima. Kada sam te ostavio bio sam odveen u Richmond & prodan & odatle su me odveli u North Carolinu & prodali me & pobjegao sam & i vratio se gore u Virginiu.

Drhtao sam od mraza ali sam bio sretan.Nita nisam vidio u mraku. Ali sam osjeao oi djevojice.Izmeu Richmonda & kue uhvaen sam & strpan u zatvor & tu sam ostao

dok vlasnik nije doao da me uzme kasnije su me uzeli & odveli nazad u Richmond onda sam bio prodan jednom ovjeku kojeg sam sad napustio on nije nikakav ovjek nego govno od ovjeka.

Taj opasni eksperiment.Bjeimo nou voeni polarnom zvijezdom i skrivamo se u jednom velikom

gustiu. Narednog dana uvee ujem puane hice i stvarno sam danas uplaen, stvarno.

Strah me da uem i strah me da izaem.Narednog dana su nas prijatelji ponovo izveli. Tad nas je bilo samo

jedanaestoro. Resto je pomrlo. Prekinuti lance.Mi emo biti jedna familija stranaca. Sara WestinJohannes AnyuruPjesma se sastoji od odlomaka i pria ljudi koji su bjeali iz ropstva na amerkom

jugu ili se skrivali od nacista za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao i iz talasa upozorenja o unutranjoj kontroli stranaca koji su se od 15. februara poela slivati na Facebook stranici REVA Spotter.

Johannes Anyuru (vedska) roen je 1979. godine. Pjesnik, prozni i dramski pisac, s objavljenih et knjiga. Prvu knjigu poezije Det r bara gudarna som r nya (It is only the Gods that are new) objavio je 2003. godine. Dvije posljednje knjige su: En civilisation utan btar (A Civilization Without Boats, 2011 - zbirka tekstova sa njegovog putovanja u Antenu, gdje je ekao na brod za Gazu - i vrlo hvaljen roman En storm kom frn paradiset (A Storm Came from Paradise, 2012.), za koji je autor dobio brojne knjievne nagrade.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 31

Jrgen Jankofsky / Njemaka

OPUSTOENO

GRADI ANABURG

dok zaueno pogledam na pijani bunar:probuen, od dukaca zapian globus,uokviren otpadnicima, s kalueriem na vrhu,natpis: 1533. paroh Mihael tifel nagovijestio jepropast svijeta za nedjelju, 19. oktobra, u 8.00 asova,moj mobilni piti i ja ujemda su vandali posljednje noi posjetili na vrt.Pa dobro, nedjelja je, 9. juli 2000-te,neto prije dvanaest, alitu se ve nekako budno oslukuje.

LOJNA, 29. FEBRUAR 1996.

Juliju Cezaru imamo dakleza ovaj prestupni dan da zahvalimo,itam u novinama.Carski poklonsvake etiri godine ponovo.A ja,kako sam ovo posebno vrijeme


ja iskoristio:ujutro pisao govor,onda istraivao za neki lanak,najnoviji tra istrpio, kasnije,oko podne, telefonirao i faksirao,o recenzijama se sporio,konano se oko prava cjenjkao,navee raune kopirao,odgovarao na pisma ina kraju krajeva jo par minutazurio preda se.Hvala ti, Julije Cezare.

SILVESTAR 2004.

Gledajui zapanjeno unazaddao bih sve od sebeza jedan pogledu sutraak kad bi takosve polo naopako

OVDJE 2008

A ondabie ono to smopogreno smatrali dalekim,svoju smo svakodnevicupretvorili u kr.A ondabie da smo se nadalida sve ne bude jo gore.A ondaneemo se viemoi sjeatita je danas bilo.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 33

OPUSTOENO

Krater gdje nekad se livade talasale.Usahla polja okolo, pretvorena u plinska. Ana hrpitima to na zidove lieono sa dna navrh pretumbano.

Treba dakle da se poplavi,ali je zaravan s jamamazagrnuta toplim obalskim pijeskom,svi nasipi nadaleko zasaeni.

Kako bih se radoVrzmao po zelenom, lijepom,novom. Ipakto moje osjeanjeodavno jeutrnulo.

S njemakog preveo: Stevan Tonti

Jrgen Jankofsky ( Jirgen Jankofski) roen je 1953. u Merseburgu. ivi u mjestu Leuna, u pokrajini Saksonija-Anhalt. Pjesnik, prozaist i pisac za djecu. Studirao je na Knjievnom institutu u Leipzigu. Obrazovan je i aktivan i kao muziar. Izdava je asopisa ODA - Ort der Augen (Mjesto oiju) koji objavljuje i prevode junoslovenskih pjesnika. Autor je vie od 30 pjesnikih i proznih naslova, a neki od novijih su Jesus rot, Himmel weit (Isus crven, nebo daleko) i Nascendo. Ovo mu je drugo gostovanje na Sarajevskim danima poezije.


Vesna Krmpoti / Srbija

IZABRANE PJESME

OPROTAJ S RIJEIMA

Putam na slobodu dobru rije,koja ti je svu godinu pjevala.Neka se vrati, ako hoe, u slanu mlije,to doji Tulu i egipatska ala. Pratim je do rijeke, ovog asa,koji e, eto, ostati bez stiha;odvezujem un tueg glasa,u koji sjeda poput suze tiha. Neka je muci duboko nagrizu,do srca, gdje tee Boji lelek.Ne boj se, Ti i ja smo ve tako daleko,da smo jedno drugom svuda blizu. Washington, 16.10.76.

HVALA MALOM KRALJU Hvala malom kralju to sam smjelapratiti ga do podnoja brijega,

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 35

to sam putem vojske uda srela,to sam s njim konano i sebe htjela,I to vie ne mogu bez njega. Hvala to me pod svoje uzelastaza u liku tog djeaka;hvala mu to je iz mog tijela,zakljuanog u kuli iza ela,vrcnuo kao svitanje iz mraka. Njim sam gledala i njega vidjelau osi i obodu svog zagrljaja.Tako me vodio do podnoja brijega,gdje mi naruje, tad prazno od njega,ispuni kri u etiri sjaja.

(19.10.76. Washington)

DALA SAM TI SVOJE SRCE Dala sam ti svoje srce,kao da pticu nebesima vraam.Blagoslovljen da je askada sam pticu nebesima dala. Bez granica je nebo,a ptica je u njemu bezgranino svoja.

NE ODGAAJ ME Ne odgaaj Me, kao da sam poziv na sud.Ne sanjaj Me, kao da nisam java.Ne provjeravaj Me, kao da sam netko drugi,a ne ti.A najare ne odustajod raskonoga bezrazloga ljubavi.


SUH JE RUB TVOJIH SUZA Suh je rub tvojih suza:tvoje ganue je tvoj spokoj,tvoj zanos je tvoja mudrost,tvoja enja je tvoje ispunjenje,tvoja pjesma je tvoja crkva. Na rubu tvojih suza spaljuju se alosti,dobrovoljno, kao udovice.

Vesna Krmpoti je pjesnikinja, esejistica, prozna spisateljica, prevoditeljica, antologiarka... Roena je 1932. u Dubrovniku. Diplomirala je engleski jezik i psihologiju na Sveuilitu u Zagrebu. U Indiji (New Delhi) studirala je bengalski jezik. ivjela je u Kairu, Washingtonu, Akri, New Delhiju, a od 2004. godine boravi u Beogradu. Napisala je preko stotinu knjiga, a njen roman Brdo iznad oblaka smatra se jednim od najboljih djela hrvatske knjievnosti. Dobitnica je brojnih knjievnih nagrada u Hrvatskoj, meu kojima je i nagrada Vladimir Nazor (1999.).

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 37

Ana oki / Hrvatska

VJEBE DISANJA

Ne vjerujem u zagrobni ivot. U neke ponovne susrete na nebu ili zemlji, svejedno. To je moj problem. Tako sam odgojena i moram se, htjela ne htjela, suoiti s nitavilom s druge strane. Ali kada je smrt u pitanju, jednu sam stvar nauila. Za susret s njom se treba pripremiti. Ne mislim tu na molitvu, ili elju za injekcijom morfija Takve pripreme preputam sveenicima i ljenicima. Ono o emu ja govorim je vrlo banalno. I vrlo jednostavno. Za susret sa smru treba se fiziki pripremiti. Treba nauiti disati. Kad smrt pone polako dolaziti treba poeti duboko disati. Duboki udah. Duboki izdah. Duboki udah. Duboki izdah. Smrt treba doekati bez panike u oima. I ne treba pokuavati od nje pobjei. To je ionako uzaludan trud.

Umiranje je kao porod. Tijelo se gri od bola ali, iako elimo prekinuti agoniju, moramo obaviti posao do kraja. Jer neto iz nas uporno eli van. I gura, gura. Moemo psovati, preklinjati i moliti, moemo dozivati u pomo ne vrijedi. Neke stvari naprosto moramo obaviti - sami. Nitko ih ne moe umjesto nas. I zato nam, onako iscrpljenima, dok leimo na postelji i raamo novi ivot, ili putamo svoj da izie, preostaje samo da ponemo duboko disati. Iz inata. Ili zato to nam nita drugo ne preostaje. Udah. Izdah. Udah. Izdah. Udah. Izdah. Kao da pleemo smrt i mi, skupa. I natjeemo se tko e dulje izdrati. Pleemo, sve dok iz nas ne izie ivot. Novi. Ili vlastiti.

U ovom drugom sluaju, od nas jo neko vrijeme ostane samo runa ljuska. Ali to nije vano. To ionako vie nismo mi.

A do tad, ostaje nam da vjebamo:Duboki udah. Duboki izdah. Duboki udah. Duboki izdah. Duboki udah

Ana oki roena je 1965 u Beogradu, a ivi u Zagrebu. Spisateljica za djecu, dramska spisateljica i tv svenaristica, romansijerka i prevoditeljica. Objavila, meu ostalim: Tibor, paun bez repa, slikovnica, Zoe, djevojica s vrha nebodera, roman za mlade, Vitez eljeznog srca, slikovnica, Sve to znam o patuljku, knjiga pria, Gordana meu vrbama, roman i druge naslove


Nicolas Kurtovitch / Francuska

PJESMA U PROZI

Nije tu bilo rata, niti bitke, jednostavna ubistva, unaprijed pripremljena, organizirana, programirana, metodski sprovedena, sa namjerom da prouzrokuje ranjavanje, nanese bol i kao vrhuski cilj: zada smrt. Fizika smrt pojedinca, u prvo vrijeme, individualna smrt to vie stanovnika, kako bi nakon toga dola moralna smrt, defetizam, odlazak, naputanje koje prouzrokuje nestanak istorije, izumiranje itavog grada, kraj hiljadugodinje prie. Svi su oni spavali u svojim kovezima, spavali su ve dvanaest godina, a da niko od njih toga nije bio svjestan.

Nisu to mogli vjerovati, dobrovoljno su ostali slijepi, vjerovali su u ljubav, vjerovali su u ljepotu, u istoriju, u prijateljstvo, u rad, u ekonomiju, u sport, vjerovali su u fete i u alkohol, vjerovali su u none barove i neprebrojne kafie nanizane jedan pored drugoga, odmah tu pored damija, crkvi i sinagoga, vjerovali su u Baariju, vjerovali su u Miljacku i Gavrila Principa, vjerovali su u Olimpijske igre, vjerovali su u Zdravka olia i Bijelo Dugme, u Radomira Toka u rok i bluz, vjerovali su u Italiju - tu odmah preko puta i njene otvorene granice.

Vjerovali su u Jadransko more i u Trst i ponekad u Tita, vjerovali su da su planine dovoljno visoke da ih zatite od svih rasistikih mrnji, vjerovali su da je su davno svrili sa nacizmom, vjerovali su u sami sebe, vjerovali su da je dovoljno voljeti i biti voljen kada se ima dvadeset godina, jer oni koji e umrijeti i oni koji su nanosili smrt, imali su po dvadeset godina. Suada Dilberovi je imala dvadeset godina.

Vjerovali su u Ameriku, u Francusku, vjerovali su da je svima bilo jasno da su oni Evropljani i da je u Evropi barbarstvo nepovratno nestalo sa nacizmom, vjerovali su u prijateljstvo Srbije, vjerovali su u obrazovanje, u slikarstvo, u literaturu, u umjetnost u svim njenim oblicima,

Vjerovali su u svoje roake iz Australije i sa Novog Zelanda, vjerovali su u meunarodne konferencije, u Nobelovu nagradu, u Ivu Andria, u Pasternika u

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 39

Velikog brata iz Moskve; vjerovali su da e razum nadvladati, vjerovali su u dva miliona mijeanih brakova, svi su oni bar jedanputa u ivotu voljeli mladu srpkinju, mladu hrvaticu, mladu muslimanku ili nekog mladog srbina, ili hrvata ili pak muslimana, vjerovali su da e upravo ta ljubav sprijeiti svakoga da uzme puku i da puca. Vjerovali su da je rat u Sloveniji i rat u Hrvatskoj bili dovoljni, da bi se neizbjeni raspad zavrio bez dodatne krvi, vjerovali su da ekonomija nije najvanija, vjerovali su da je politika bila u slubi pravde i istine, nisu gajili iluzije u politiare, ali su vjerovali da e njihova brojnost sve nadglasati.

Vjerovali su da pop-muzika nema granica, vjerovali su da e sistematsko ruenje djeije bolnice biti vie nego nepodnoljiva za prijateljske drave, isto tako su vjerovali da stadion pretvoren u groblje je neto nepodnoljivo, vjerovali su da je biblioteka svetinja i da dodirnuti svetinju e navui mrnju itavog svijeta. Vjerovali su da e vojnike konzerve, stare preko pedeset godina, jesti svega nekoliko dana, vjerovali su da e onima odozgo nestati municije, bez obzira to su znali da je sva titova armija u nihovim rukama, vjerovali su da e izlazei na ulice svako vee pokazati itavom svijetu da se moe mirno ivjeti, razliiti i zajedno u Sarajevu.

Vjerovali su da su dovoljno rekli NE ratu, vjerovali su da e deset hiljada stanovnika na ulicama uticati na politiare, vjerovali su u eljeznike pruge i aerodrome, vjerovali su u telefone i televiziju, vjerovali su u hotel Bristol, vjerovali su da injenica, da svi kolovani Evropljani znaju za Sarajevo kao mjesto gdje je otpoeo prvi svjetski rat, biti dovoljna da uuti topove, vjerovali su u Volkswagen, vjerovali su u tvornicu gdje je radilo osam hiljada radnika i u dvije hiljade novih Golfova, nisu vjerovali da e etnici ekati da automobili budu spremni za isporuku, pa da otponu sa opsadom grada i uzmu plijen, vjerovali su da su Beyrouth, Liban i Dubrovnik bili dovoljni, vjerovali su da za mandate nisu najvanije pare, vjerovali su da e se itav svijet dii da kae STOP, vjerovali su, da e barem Europa odmah reagovati, vjerovali su da e prvo bombardovanje biti i posljednje, vjerovali su u Mitteranda, vjerovali su da e davanjem njegovog imena ulicama i bolnici, odati poast asnom ovjeku, vjerovali su da o njemu imaju pogreno miljenje, vjerovali su da e NATO bombardovati artiljeriju koja je opsjela grad, nisu vjerovali da etnici vjeruju da e opsada trajati svega tri sedmice, nisu vjerovali da e nakon tri sedmice opsade svi bjeati iz grada, predajui tako kljueve grada etnicama. Vjerovali su da nikada nee otii, vjerovali su da e ga se sjetiti svi koji su voljeli Sarajavo, vjerovali su da e oni milioni turista koji su bar jednom proli pored rijeke, dii se kao jedan i rei STOP, vjerovali su da e efovi drava uti svoje graane kako kau spasite Sarajevo, vjerovali su da CNN i da svi CNN-i ovoga svijeta imaju stvarnu mo, vjerovali su da zabavni program koji slijedi odmah nakon slika razruenog grada, ne moe zaboraviti barbarstvo. Vjerovali su da e svi skijai, hokejai i klizai, svi


oni koji su bar jedanput bili u Sarajevu, dii se i rei STOP, vjerovali su, da kada se to desi, da e natjerati njihove vlade da reaguju.

Vjerovali su da nema sitnih raunica u deytonskim pregovorima, vjerovali su da svi koarkai i fudbaleri vole Bosnu, Sarajevo i elju, da e ta ljubav uticati na efove drava, vjerovali su da su dva sata avionom dovoljna da zblie ljude i srca, vjerovali su u blizinu Pariza i Rima i da je parizanima i rimljanima nepodnoljiva buka topova i zviduci metaka koji odskau po kaldrmi, nakon to je moda neki probuio tacnu ispod male oljice za kafu, vjerovali su da e zbog te nepodnoljive buke parizani i rimljani rei : Stanite! Ovog trenutka stanite! vjerovali su da je vaila jednaina: Sarajlija = Graanin, vjerovali su da I am a Berliner treba da se adaptira i da postane Ja sam Sarajlija. Nisu vjerovali da e Trebevi postati omiljeni poloaj ubica. Vjerovali su u sebe i u svoje Sarajevo. Nita oni nisu vidjeli od onog to im se sprema, ostali su slijepi, zbog ljubavi i vjere u ovjeka.

Izdrali su etiri godine u jadu i emeru. Zima kao i svakodnevna smrt koja nailazi kad hoe i gdje hoe, slijedei trenutno raspoloenje nekog snajperiste i njegove trenutne prohtjeve, da pogodi konobaricu koja radi u bati, sa posluavnikom punih malih oljica za kafu ili, prije da je zaplai nego da je ubije, da je zastrai, i time pokae svoju snagu - sebi, a njoj - njenu nemo, ili moda da jednostavno pogodi u oljicu sa kafom. Izdrali su: Zlatan, Fakan, Bescha, Nada kao i svi ostali iz Manuelove mnogobrojne familije, koja je istovremeno i Jaarova familija, koji je uvijek odbijajao, odbijao do kraja svog ivota, da se tamo vrati, kao i sve ostale familije, hiljade ostalih sarajevskih familija, bez lica i imena, jednostavne cifre, ali samo za one koji imaju minimum savjesti i razuma, za one koji se ne ogledaju u crnom talogu kafe ili u aici alkohola, koji znaju da su cifre samo najbri nain da se nabroji hiljade imena. Izdrali su sueljavajui se sa meunarodnim misijama, simpozijima, dekleracijama, dobrim i onim drugim namjerama, humanitarnim konvojima, manjkom konvoja oruja - kada su nakon nekoliko mjeseci shvatili dan su im oni najprei. Ostali su, nisu otili i izdrali su do kraja.

Danas, Sarajevo opet ima struju i vodu dvadest etiri sata dnevno, opsada grada je skinuta, opsada koju je tzv Veliki dravnik doao da negira prvih mjeseci. Grad pred Manuelovim oima sada ima ukus sree, to vie nije grad u kojem vlada strah. Sada Sarajlije opet mogu gledati prema Trebeviu bez straha i mrnje.

Nicolas Kurtovitch je francuski pjesnik, romanopisac, dramski pisac, po ocu je Jugoslaven, a po

majci potomak jedne od najstarijih familija u Novoj Kaledoniji. Roen je 1955. godine u Noumi. Nakon zavrenog Univerziteta u Ex-en-Provence - Francuska, vraa se 1980. godine u Novu Kaledoniju. Prva zbirka poezije Sloboda, to je i naslov originala, izila je 1973. godine. Dobitnik je mnogih knjievnih nagrada. Ostala djela: ovjek Planina (1993.); Koraajui uz zid (2000.); Pijesak od dharme (2003.); Drvee i stijene dijele planinu (2010.), i dr.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 41

Silvija oleva / Bugarska

ALHEMIJA SREE

* * * * *

jabuke u dvorituzatrpale su drvomale i mnogobrojne

one nee porastinee sazretinee biti slatke

kreimo stabloprskamo lieokopavamo zalivamoborimo se protiv neprijateljai one postaju velike sone

zato onda elimomnogojodugako

a ne malo i kratkoda sok tee usnamaslatko i kiselo


da zaustavlja dahda puca srce.

* * * * *

velianstveni poar iklja iz mrakai ja ga kao Neron nad Rimom gledamsedei na seoskom ardakuomamljena vatrenom moino osvetljavaju praskavi plamenovirazgaraju se sve viei nadahnjujui lep prizor poinje da lii nakatastrofukoja se pribliavasve bliesve opipljivijeskoro do okolnih kuai plaipreokree perspektivui ja sam ve doleu upaljenoj strnjikia neko drugi odozgo posmatra.

Preveo sa bugarskogVelimir Kostov

Silvija oleva roena je 1959. u Sofiji. Knjievnica je, novinarka i urednica. Diplomirala bugarsku filologiju na Univerzitetu u Sofiji. Objavila je pet zbirki poezije i dvije knjige fragmentarnih eseja. Dobitnica je nagrada za poeziju Ivan Nikolov i Hristo G. Danov za novinarsko predstavljanje bugarske knjievnosti. Spomenimo sljedee njezine knjige: Dijete gluhonijemih roditelja, poezija; Ulaz, poezija; Odlazak Povratak, fragmenti; Samo paljivo, poezija (2001.); Zime i ljeta, fragmenti (2001.); Razglednice, poezija (2007.); Pisma, poezija (2007.); Zeleno i zlatno, roman (2010.)

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 43

Jovica Ivanovski / Makedonija

ENA SUVOZA

* * *JA NE SLIKAMja vodim ljubav sa platnom

Beretka i mantil su artistikidresovi iz nekih drugih vremena.Slikam go, go golcijat.Ceo sam flekav od boja.

aren, raznobojan, ko paun to se epuri na platnu.Kap boje pada mi na kurackoji je dignut zato to mi se die na slikanje.

Pastrmka i boca crvenog vinanee zavriti kao mrtva priroda vino u ispiti, a ribu u pustitida pliva po dnu slike,

tik ispod ribe moje voljenekoja mi pozira i kad nije tu.Gledam je kako se minka u taksiju,kako otvara ulazna vrata,


kako ulazi u sliku kaou kadu punu tople miriljave vode,i eka da joj istrljam lea,etkicom za slikanje.

ENA SUVOZA

ena suvozaraspolae polovinom oferajbnei ogledalcetom u sputenom titniku od sunca.

ena suvozaobino nema vozaku dozvolu,pa opet, to joj ne smeta da se ponaa kao instruktor.

ena suvozane prestaje da pria ali to isto radi i kod kue, u ulozi ivotne saputnice.

ena suvoza(zapravo) treba prema muu vozau da se odnosis potovanjem koje stjuardesa ukazuje glavnom pilotu.

ena suvozanije loe da ima mini suknjui lepa gola kolena odmah uz runu.

ena suvozamoe da pomogne, ukoliko ti se probui gumaili ako ti riknu kola pa nema ko ih gura.

ena suvozapoeljno je da ima savren profilspram ubrita po njivama uokvirenim prozoriem.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 45

ena suvozaje najlepa kad spava a ti poinje da uiva u vonji i radi sve to treba

samo da je ne probudi.

Jovica Ivanovski, roen je 1961. u Skoplju. Izmeu ostalog, objavio: Zato meni vakva jetra (1995.), Grad je pun tebe (2007.), udan neki sunani dan (2009.), Tri napred tri nazad (2004.), Tenja ka dremanju (2007.), Vetar i magla (2009.) i Sa slamicom u ustima (2011.). Izbor iz poezije na engleskom: Open the Window and Let the City Breathe a Little (2002). Pisao kolumne, scenarija za tv. emisuju, tekstove za muziku... Prevoen je na desetak jezika. ivi i radi u Skoplju.


Velimir Kostov / Srbija

IZA ZATVORENIH VRATA

*****najlepe je biti alhemiar kod kuekad se sea kolskih danaonog starca koji je umro sa ovcamaonako kako prolazi vremestarevog krika (spasite ljude)katastrofe kad se sunce svetilotrubaa koji su sviraliveselite sepa i smrti onog drugog alhemiara

i sve to pred oima vile zelenog pogledasestre rozeiz terasastog gradia.

****opet sam propisaoeleo bih da pevam o reimakoji se itaju izmeu redovakako se stario izlasku za vikendo ovom svetu koji mora da postoji

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 47

vraam se kuiumoran od toga da nita ne radimkao da sam misionari da mi ti vieda te vratim sebi

trebalo bi izmisliti novo ime za menekad se ovoliko ekalosa razjapljenim eljustimai neim u meuvremenu.

*****rekla si danogedostojanstveno stareu podzemnom srcuubijajui vremepo hodnicima potroenih izgovoratreba da zna da sukostiobini turisti na krstarenjui da se posle togaotvara kapijaza nagodbu sa persejemkoji u tri popodne 22. majanapokon klekne na kolena.

Velimir Kostov roen je 1956. godine u Dimitrovgradu. Diplomirao je anglistiku na Filozofskom fakultetu u Niu 1980. godine. lan je Srpskog knjievnog drutva, Udruenja knjievnih prevodilaca Srbije, srpskog i bugarskog PEN Centra. Poezija mu je prevoena na engleski, francuski, bugarski, slovenaki, makedonski. Do sada je objavio: Preutni dogovori, pjesme (Ni, 1997.); Potkoni ivot, pjesme, (Ni, 2003.); Ako to zna Vaclav Havel, pjesme (Ni, 2004.); erna pela, pjesme na bugarskom jeziku (Ni, 2011.). Objavio je vie prijevoda i antologijskih izbora na srpskom jeziku.


Goran Stankovi / Srbija

BALKANSKA PRIA

II

Ne govori pred drugima ime svoje.Niti tue, ni imena stvari, ili sila.utanje je bolje, a isto traje.Ko moe da govori, moe i da uti.Vetako cvee je trajnije,stakleno oko, bome, sjajnije.Vinjevaa moe, bolje no sluti,da zameni viski s ledom, a NiVranje, ba kao i abac Valjevo.Pravi zub nikada ne biva kaozlatni, ba kako to u ovimpasjim vremenima ko jaja sliesloboda i ropstvo, a to nas buni,kao to su isto Aleksinac i Leskovac,pa onda jo Mionica i Oseina.Konano, na cilj svako stie.A ba to ne zna da utuvi,dok kakva god vlast bila ak i vetakom rukom se moe dugo, jakodugo da dri. Teorijski: ve danas,praktino: koliko sutra sve eu grenom oveku biti zamenjivo.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 49

Ovde se vrsto dre svoje lai uzvieniji od onih koji naputaju svoju istinu. esti odlasciu kuu poznatog oveka, pa bio onotac nacije ili, gle, nobelovac, ne moraju doneti mudrost. Pas seduboko zamislio a misle da spava.Savetovali su kornjau da se uvaneprijatelja a ona ve lei u zasedi.Ko se zavlai do dna, esto na krajuizgubi prste. Dananje neproitane novine, kada se njima zgnjei bubavaba, bacaju se zajedno s njom. Ko nijejeo, nije se razboleo. Ko nije pio,nije ni bio edan. Ko se drisvetog tapa, ko to se Breton privatio onog sa falusom crnuge,nikada se ne moe izgubiti. Zvezdasija, hladnoa je dole, a svetlost visoko. Ljudi su proli, senkesu nestale, zarobljenici su slobodni.Niko nas vie nee razlikovati od drugih, a mi emo se radovati.

Goran Stankovi - pjesnik, esejist, prozni pisac, urednik, roen je 1958. u Niu. Bio je dugogodinji urednik knjievnog asopisa i izdavake kue Gradina. lan je Srpskog knjievnog drutva. Objavio je knjige poezije: Lik i pozadina (1984.); Kvantna mehanika (1987.); Cyberpunk (1991.); Terra incognita (1997.); etiri doba (1999.), i dr.; knjige proze: Hronike o Hloygeu (1991.); Terra marginalis (1997.); U traganju za zlatnom lipom (2000.) i dr. Od 2004. do 2012. godine bio je stalni kolumnist dnevnog lista Politika za Internet i digitalnu kulturu.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 51

PUTOPISI

Piu:

Ranko PavloviIbrahim KajanLidija Pavlovi GrgiGoran SariHasan EminoviMilo JukiAdin LjucaMilorad PejiDemaludin Latieljko IvankoviAntonije alicaHasan Zahirovi

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 53

Ranko Pavlovi

NE VI NOST BOG DA NI CE(Dra po ni ra nja u no vo, jo neo pi sa no)

Za pi si va ovih re do va, pred otvo re nom pu to pi snom bi lje ni com, osje a se kao pr va i pr vog kol skog da na pred ne pre gled nom i neo d go ne tlji vom taj nom ko-ju ne gdje is pod svo je rav ne i na o ko rav no du ne po vr i ne skri va kol ska ta bla. A za to, i ta lac e sa zna ti pri kra ju ovog tek sta. Va lja ma lo po ti snu ti uz bu e nje i la ti ti se olov ke.

U tre nu, kra em od trep ta ja, oko se na pu ni lje po tom. Tek to za ko ra i u ta-jan stvo u de snog mi ra is pu nje nog zvu ci ma na ko je se ur ba no uvo spo ro na vi ka va, pred glad nim po gle dom, sa ma od se be, pro stre se tr pe za obilja. Na njoj: bi ljur ni u bor klo ko ta ve vo de u ko joj, iz nad le lu ja ve po vr i ne oblu ta ka bo je slo no ve ko sti, svje tlu ca ju sre brn ka ste krlju ti kle na. Na njoj: azur ne ba ko je je kad se gle da kroz gu ste jo i ko ve kro nje ne ka ko ni sko, mo gao bi u nje go vu pro zra nost raz ba ru en o vjek uple si pra me no ve ko se, a ne do sti no vi so ko kad ne ma ni ta iz me u nje ga i i rom otvo re nih oi ju. Na njoj, toj tr pe zi obi lja: nje no ze le ni lo uvi jek mla dog li a pri o bal nog i blja ko je na rod, da ne urek ne nje go vu lje ko vi tost, na zi va pas-li je skom, i zre lo ze le ni lo u do gr la za kop a ne fra ko ve ob u e nih bo ro va.

Sve i sto, ne vi no, obi no i u svo joj ne na me tlji vo sti i jed no stav no sti ne ka ko sve a no, kao mo na ka tr pe za u ne da le kim ma na sti ri ma Li plje i Stu plje, naj sta ri jim Ne ma nji kim za du bi na ma ko je su vi je ko ve pre i vje le to u le gen di, to u zbilji isto ri je.

Bog da ni ca, rje i ca bo gom da na, bo jim ime nom za ki e na, pa za to i bo an-skom lje po tom za o gr nu ta. Otr gla se iz nje da ra u mo vi te av ke i za vi ju ga la bla gom str mi nom, iz me u vit kih sta ba la, skri va ju i vi so kom pa pra ti i bu no vi ma u us pje-nu a nim ta la si i ma svo je ri be i ra ko ve od zna ti elj nog po gle da or la i ja stre ba. I od


slu aj nog na mjer ni ka, mo da. U do li ni ci me koj kao a ke spo je ne u pre grt, da za-hva te vo de iz gor skog iz vo ra i pri ne su je ed nim usti ma, opu sti uz drh ta le da ma re i pre pu sti se mi lo va nju sun e vih zra ka ko je se tek po ne gdje pro bi ja ju iz me u za e-lja nih kro a nja bu ka va, gra bo va, jo i ka, bo ro va i je li ka. Po tom pi to ma rje i ca di vlje lje po te oslu ku je, sa svo je de sne stra ne, u bor La e va ke ri je ke, po to ka ko me su mje ta ni nje go ti ne da li ime on da ka da je mo da za i sta bio ri je ka. Tre nu tak ka sni-je, tek pri kra ju svog to ka du gog ni dva sa ta pje a e nja o vje ka ko ji ne bi za staj ki vao pred bi se ri ma ra su tim po i pra ju, na i la zi na ne ko li ko ku a i, pri je ne go to za vi ri u ba te ko je se spu ta ju pre ma nje nim oba la ma, ma lo pri je ua La e va ke ri je ke, pre da se ze le nim ta la si ma Lu kav ca, ko ji je mu ko ime po nio sa pa di na mr god ne pla ni ne Bor ja. Oda tle e s vo da ma Ukri ne u Sa vu, i dalje ko e zna ti pu te ve vo da i o vje ko vih mi sli!

Do Bog da ni ce se sti e od Do bo ja ili Ba nja lu ke, od Te sli a ili Ko tor Va ro a, Od e lin ca ili Pr nja vo ra. Kraj ne raz vi jen pa pri ro da ne za ga e na; da ne ma vijuga vog asfaltnog pu ta (pred ko jim je tek prije koju go di nu po bje gao pranjavi makadam) ko ji je mo stom sa mo na jed nom mje stu nad svo dio plit ko ko ri to Bog da ni ce, sve bi ov dje iz gle da lo kao i pri je ne ko li ko sto ti na go di na. Jer, i vot te e uspo re no, sa mo ri jet ki pro la zni ci pla e ras pje va ne um ske pti ce, ze e vi bez stra ha pri la ze ri je nim vi ro vi ma da uga se e.

Pu to pi sci ni su po ho di li Bog da ni cu. Do bar po zna va lac isto ri je ovog kra ja ka e da se ime rje i ce ne spo mi nje ni u ud be ni ci ma, za pi sa no je mo da je di no u to po-graf skim kar ta ma. Sa mo u jed noj knji zi lo kal nog zna a ja i u lo kal nim no vi na ma ob ja vlje na je fo to gra fi ja u bo ji na ko joj se vi di ne ko li ko sta ba la, uski pu teljak i vi ju-ga vo ko ri to ko je skri va sma rag dnu bo ju bi stre vo de.

Dok od ua kre e pre ma iz vo ru, u i joj bli zi ni, ka ko pri a ju sta ri ji nje go-tin ci, ra ste i jed no sta blo ti se o ko je su i Tur ci i haj du ci, i pro go ni telji i pro go nje ni, ve zi va li svo je ko nje, za pi si va u ovih re do va i ni se da u svom pu to pi snom po ho du kra de polju bac od sti dlji ve, tek za dje voj e ne o ba ni ce. Da ba ha to pro di re u ne vi nost di vlji ne ko ja je sa ma se bi do voljna.

Uz bu e nje iza zva no spo zna jom da mo da ba nje go vo pe ro pr vi put opi su-je neo pi si vu lje po tu Bog da ni ce na glo po ti sku je strah da bi za pi si va e vim tra gom mo gli kre nu ti i oni ko ji, za sli je plje ni sa mo lo gi kom pro fi ta, svje sno ili ne svje sno ra nja va ju lje po tu.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 55

Ibrahim Kajan

GRAD VELIKE SVJETLOSTI MOSTARSKE VEDUTE

Ime gradaPita me za ime, otkuda mu je i koje mu je znaenje. Zbog ega se grad u

kamenu zove Mostarom i je li se ba tako morao zvati? Mora li se rua zvati ruom? Shakespeare kae da ne mora. Kae da e rua, ma koje ime vi joj dali, uvijek isto mirisati.

Mostar se nije morao zvati Mostarom po nekom, od starine, jasnom i nedvosmislenom sadraju, koji vie niko ne pamti i ne zna pouzdano. Ali, kakvim god imenom nazvali taj juni grad, on e uvije biti Grad velike svjetlosti o emu Mostarci znaju oduvijek, a Andri od onog jutra kad ga u naem gradu nije probudio zvuk, nego prvi sjaj svanulog dana.

Ima ih koji su zapisali i koji nemaju sumnje da je grad samom sebi dao ime po momcima koji su uvali kapije Velike uprije, tim momcima mostarima.

Ima ih koji ne misle tako. Oni ime trae u povijesti grada prije nego to je most napravljen jer je grad, grad-tvrava, i prije mosta postojao. A postojao je i drveni most na lancima, zanjihan nad vodom.

Oni govore o rajskom vinogorju oko tog prijelaza s jedne na drugu obalu Neretve i govore da se tu, u najblioj blizini stare tvre Hercegue Stjepana Hercega, grozdje prikupljalo, gdje se mot tijetio, pa da je to mjesto motarom od davnina nazivano. I kau ti puki tumai da je Grad po motaru ime dobio, a nipoto ne kako bi drugi tumai narodski da Mostar je po mostarima ime sebi nadio.

Od kada postoji ovaj grad? Postoji od onoga trenutka, kao sve to na svijetu postoji, od trenutka kada je dobio svoje ime. Nita na svijetu ne postoji, ni stvar ni pojava, ako imena svojega nema. Tek kad ime dobije, odredi mu se sudbina i smisao, pa postoji do dana odreenoga.


*Dvije su svjetske znamenitosti grada Mostara o kojima je stoljeima saznavao

svijet Istoka i svijet Zapada: neusporediva ljepota mosta na Neretvi, nalik polumjesecu od srebra, i stari mostarski pjesnici oparanim ba tom ljepotom koja je pokretala njihove krilate ruke.

Vizijom neimara Hajrudina, uenika slavnog Mimar Sinana, oblikovana je ta skladna graevina. Od godine 1566., kada su joj uklonjene skele, do 9. XI. 1993., kroz stoljea to su spajala zrelo srednjovjekovlje i nas ive i sadanje svjedoila je drevna uprija samo jedno: da su najljepa ona ljudska djela koja su svim ljudima korisna. Kada se srue takve, nezamjenjive i neusporedive graevine, onda je cijeli svijet na gubitku.

Ono to doivljavaju ljudi, doivljavaju i njihova djela. Neobjanjiv je ratni poriv i takav je od poetka svijeta. Niz bolnih fotografija o ranjavanju, ubijanju i obruavanju mosta, rjeito svjedoi o krajnostima ljudskog uma! A kako su se radovali ljudi kad su prvi put, za tren, mogli prijei na drugu obalu hirovite rijeke! Meu druge ljude, u dodir s drugim svijetom.

Dodir upoznavanja je Boji dar. Otuda, od poetka svijeta, elja da se pree i vidi kraj gdje ja nisam. Podjednako se radovao sultan Sulejman Velianstveni kad je most dovren u godini njegova vladanja, kao i car i kralj austro-ugarski Josip Franjo I. Habzburki kad je preko njega preao 1910., ba kao i brojni dravnici koji su ga u ljetni dan 2004., iznovice, kao oivjeli polumjesec iz vode izronili, pohodili, u danu novog roenja. Pogledom na most, pogledom odanosti i povjerenja valja shvatiti poruku koja nikada ne zastarijeva: Najbolji je onaj koji koristi drugima.

Ljudi prolaze kroz vrijeme, dobrota ostaje u vremenu. Ba tako ree pjesnik Zijai Mostarri u kronogramu mosta: Ostavit emo upriju, a mi emo proi!

ardak nije na nebu a nije ni na zemljiSvi e ti rei da je to kuica svjetla, svjetla znanja, i da lebdi iznad Starog

mosta. ardak nije na nebu a nije ni na zemlji.Nad desnom je kapijom, propeta, i ne oslanja se na zemlju. Oblikom je kocke,

s etverostrenim krovom, a cijeli joj je pokrov od sivih-bijelo kamenih ploa. Zidovi su joj tanjuni, tek da postoje, bijeli su i isti poput djeje nevinosti. Ima est prozora, po dva na tri zida okrenuta istoku, jugu i zapadu. etvrti zid prisno dodiruje tvrdu kulu Halebinovku, kao da je srastao s njom, a opet nije, jer kuica je svoja i sama za sebe!

I dok sve ima svoje ime, ta bijela lebdea kua iznad mosta imena nema! Jesu li je moda majstori, prije nego to su pospremili svoje zidarske alate, kao radosno iznenaenje darovale mudrom Hajrudinu, za rastanak na kraju dobro uraena posla? Da u njoj, poelivi mir srcima ljudi, rastanak bude intimniji i ugodniji? Jer,

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 57

sve je odisalo u tom minijaturnom prostoru prisnom jednostavnou ljudskog susreta i rastanka. Pod je bio pokriven ilimom, ispod prozora seije. Uz etvrti zid kahve-odak s kahvenim takumom dezvama, fildanima i eerlucima. U kutu je stupa; kahva je upravo istucana!

Mada ovaj ardak nema nijednu vanu funkciju u sklopu velikog i sloenog graevinskog poduhvata, zapaen je onog trena kad je neimar Hajrudin posljednji put bacio pogled na nj. Moda ga je namijenio momcima na nonoj strai? Ali, ljudi malo to vjeruju ima ih koji pie da neimar nije ak ni gradnjom diktirao, niti je ikada vidio gledaj ti to! svoje dovreno djelo! A to nije istina jer je Hivzija Bjelevac pronaao u stambolskoj Bajazitovoj biblioteci neimarov izvjetaj s gradilita u kojem pie da su radovi na mostu nakratko obustavljeni zbog porasta vodostaja od proljetnih kia., da je radnike iz Imotskog teko nauiti da zidaju na luk., da su dobili olovo iz Venedika., (te) da je eher Blagaj (mjesto) gdje stanuje

U narodnu je predaju ula i pria koja potpuno brie Hajrudina, pa je most, biva, nainio stolar Rade, ali da nikako nije mosta zavriti mogao jer sve to bi po danu njegovi argati napravili, noi bi zle vile obruile i u Neretvu povaljale. A onda mu jedna baba ree kako e posao zavriti: Triba ti, Rade, nai momka i evicu koji se vole, i u most ih uzidati, vilama rtvu njiovu darovati, pa e upriju priko Neretve sagraditi. Pa kae ta pria da je Rade naao dvoje mladih koji su se ljubili, Stoju i Stojana, i u most ih uzidao. Onda je most zavriti mogao.

U lebdei je ardak jednoga dana meu danima u godini 1664. svratio i Evliya elebi. U svoju je Seyahatnamu zapisao da se zna: Ne bedemu u bastionu grada nalazi se jedan ardak koji gleda u Neretvu. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sir-Darje tee u jugoistonom pravcu. U tome ardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o raznim pitanjima transcendentnog ivota i erijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralite.

U nju je, prije Evliye, one zime koju je proveo u roenom Mostaru prije 1595., daleko od Visoke Porte, zalazio i Dervi-paa Bajezidagi. Priao je tada, zasigurno, svojim intimusima iz djetinjstva, svoje snove ubiljeene u knjigu beskrajnih stihova Murad-name, s posvetom Muratu III. koji ga je uzdigao u visine prijestolja golemog svijeta. Priao je o dobu sretne mladosti kad mu je soko sree sletio na ruku; govorio im je o Mostaru jer su Mostarci uvijek edni Mostara i poneki stih bi iz Gazela rekao -

Ko bi mogo opjevati redom / Sve ljepote divnoga Mostara Zar se udi, srce, to ga ljubim / Sa ljubavlju sinovskoga ara?U ardak je, prije njega, morao svraati nenadmani pjesnik Zijai, nesretan

jer ga nisu razumjeli, pa se vei dio ivota tjeran nepravdama svoga Grada potucao po svijetu i u njemu, na neznanu mjestu, ostavio svoje kosti zaboravljene


godine 1584. On je dobro znao kako je svijet nepravedan i kako sugraani znaju biti okrutni!

Niko nije mario za stihove moje Odseliti iz domovine bilo mi je bolje.Ovdje su govoreni stihovi pjesnika kojem jo niko nije otkrio pravo ime,

onoga koji se krio iza pseudonima Medazi Metaforini! I prije njegove smrti u Mostaru 1610., opisivali su ga mranim i udnim pjesnikom. Ipak, njegovi stihovi i nakon vie od etiri stotine godine sjaje strau ljepote i opijenou ljepotom:

Most mostarski zato ima grbu na sred stasa svoga,Zar se i on, jadan, zaljubio u djevojku srca kamenoga?To to jedno oko ima zar je mostu tom mahanaJednookost u svijetu je zaljubljenom propisana.- - - - - - - - - - - - - - - - -Mir i spokoj itav svijet je pronaao u tom daru;Sauvaj ga zlih oiju svojim dobrom, Gospodaru!Most je ovaj tek paslika onog mosta, o Medazi;Prelaze ga pazi dobro kako svojim putem gazi.Bijela kocka ardaka bijeli se u gustoj ljubiastoj noi. Ko zna ta rade dobri

duhovi u njoj kad se smiri pononi sat? Ispisuju li, apuui ivima, sudbinu ljudi?Ujutro e opet ispod uzdignute, svemirske kuice nad Hajrudinovim mostom,

potei rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, onih koji lutaju po svijetu i trae ljepotu drugih ljudi; zastat e, znajui da su na pravom mjestu!

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 59

Lidija Pavlovi-Grgi

BORAKO JEZERO: U IVOM UMJETNIKOM DJELU

Potezom prohoenja putova daleke prolosti, poput Rimske ceste i Mostarske dade, dvadeset kilometara dugom trasom od Konjica kroz dolinu Bijele pa preko sedla Vraba, visoravni Boraka i Borake Drage stie se do jednog od najljepih sjevernohercegovakih odredita. Sve one to za okrjepom due i tijela prirodom ude, doekat e Borako jezero u svojoj drevnoj ljepoti na sjeveroistonoj podgorini gorostasne planine Prenj, leei u kotlini u donjem kraju Borake Drage na nadmorskoj visini od 402 metra.

Veliki je propust posjetiti Konjic, a ne obii Borako Konjiani e to rutinski rei svakome putniku namjerniku. Znam to jer sam i ja iz Konjica. Znam to jer sam i ja posljednjih 20 i neto godina silom rata i poraa tek putnik namjernik u zaviaj, ali putnik koji kad god moe, iznova otkriva toke iz kojih potekoe prie njegovih prea. Borako jezero jedna je od njih. Ne ulih se u nju ve desetljee pa u prvom novembarskom danu 2013. odluih iskupiti svoju dugogodinju pogreku. Doavi iz Sarajeva u rodni kraj, prvo se s muem i keri zaputih na groblja pomoliti se za due onih na koje sliim, a onda se susreemo s mladim i darovitim konjikim slikarom Radoem Mieviem pa u mojoj 13 godina mladoj kodi feliciji krenusmo put Boraka. Za volanom je moj suprug Renato, a za razgledavanje zadueni smo moja petogodinja ker Meri, Rado i ja.

Priroda ima prednostPremotavi u retrovizoru gradske kulise i seoska imanja u Bijeloj, polako

vijugamo uskim asfaltom zmijolikog puta omotanog oko struka Pakline, a spora i oprezna vonja nastavlja se i du putokaza u selo Borci na Borakoj visoravni


u podnoju istonih padina planine Boranice, inae podruje s arheolokim tragovima ivota iz starijeg i mlaeg eljeznog doba. Okolne obradive i travnate povrine podsjeaju da boraki ljudi od davnina obrauju zemlju i uzgajaju ovce, krave, koze... Tome u prilog Rado pokazuje kuu 90-godinjih bake i djeda koji brinu o pet krava i velikom vrtu. No, dodaje on, sve je manje mladih koji e se ugledati na njih i njima sline, a dosta je naputenih i zaputenih imanja s kojih bi se mogla sabrati lijepa plaa.

ivot u okolici, prenosi moj suputnik, moe biti i robinzonski njegova obitelj na Borcima tijekom toplih mjeseci stanuje u kolibi bez struje i vode, jedui i pijui sve iz vlastite proizvodnje. Priu o ljetovanjima Mievievih prekide stado ovaca. Motor mora utihnuti jer priroda ima prvenstvo prolaza preko ceste do oblinjeg panjaka nasuprot ruevina Elplina, nekadanje tvornice hraniteljice tog kraja. Dok ekamo zeleno svjetlo, nosnicama upijamo blizinu ljekovitih i drugih trava netaknutih vikom civilizacije. Meri izlazi iz auta i razdragano tri opipati bijelo runo dok je pastir prati dobroudnim osmijehom. U mirisima, ali i okusima uivaju i ovice dok se iza njih u jesenjem koloritu bijeli pravoslavna crkva sv. Apostola Petra i Pavla izgraena 1896. Uz nju u borakom kraju jo je nekoliko znamenitosti proglaeno nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine nekropola steaka na lokaciji Kaursko groblje sa 121 nadgrobnim spomenikom, i antia vila koju 1902. podie barun Benko.

Zatoenik ljepote Skreemo na kiama ispranu makadamsku cestu do ostataka te austrougarske

vile koja je kroz burnu povijest mijenjala znamenite stanovnike (meu kojima bijae i Aleksa anti) i namjene (kua neko postade i partizanska bolnica), a danas je rtva ljudske nebrige i zuba vremena, svratite gutericama, paucima i duhovima slavnih dana. Kostur nekadanje ljepotice otuno stri meu zimzelenima koji se propinju do sunca, onog koje, kako u stihu ustvrdi veliki poeta, u rodnom kraju najljepe grije.

Napustivi sjaj europskih prijestolnica, u njoj je posljednje godine odivio bh. akademski slikar svjetskog glasa Lazar Drljaa (Blatna kod Bosanskog Novog, 10. listopada 1882. Konjic, 13. srpnja 1970.) i otpoinuo na zaravni pored nje. Nad njim steak. Na steku gospodin Lazo s paletom i kistom u odijelu to ga je po svojoj mjeri sam skrojio. Kao i ivot to ga je slikarskim alatom pretvarao u neponovljive bravure. Oko njega njegova nepresuna inspiracija.

teta to ga ni u njegovo vrijeme ni danas mnogi ne razumiju govori Rado otkrivajui i nekoliko anegdota koje su mu o genijalnom umjetniku i osobenjaku prenijeli stariji roaci. Jedna od njih je i ova:

Kad su mu u antia vilu donijeli leaj, Lazar nije elio spavati na njemu, nego je na pod sobe razastro suho lie pa legao na njega.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 61

Upueni bi dodali i kako je Drljaa u svakom pogledu ivio u dosluhu s prirodom iz koje je istiskao i sastojke za boje, ostavljajui ivima one iste motive koji su mu te boje dale. Tako je izraavao potovanje i vraao dug neprocjenjivom blagu. Bio je, i prozvae ga tako, zatoenik ljepote, posebno duom i kistom zagledan u Borako jezero i Prenj.

Kod steka posljednjem bosanskom bogumilu Rado zamoli da mu izrecitiram svoje stihove posveene umjetniku kojem se oboje srcem divimo. Recitiram Izdisaj: Umijeah u boju svoju u i malo krvi /za gutljaj sunca /Suzu /za nebo /Kosu /za zemlju /Duhan iz lule /za krilo ptice Rijei ozvui glasan prhut ptijih krila iznad naih glava. Nakon nekoliko trenutaka tiine nastavljam: I stadoh pred platno / Saeti /Sav ivot /U jedan /Izdisaj. Na kraju pjesme utke naputamo sjenke antia vile. Osvremo se jo jedanput na steak. Nakupivi punu vreu iarki, Meri mae, kako ree, simpatinom iki kojeg je netko nacrtao na kamenu. Gospodin Lazo nas ispraa s visoko podignutim kaiprstom.

Pogled s vidikovca Nastavljamo prema jezeru obgrljeni raskonim crvenonaranastim kronjama

to uokviruju ne preve iroku, ali protonu glavnu cestu koja, napominje Rado, nije nepoznata ni divljim svinjama i vukovima iz oblinjih gudura. Zastajemo na Vidikovcu s kojeg Borako, primjeuje moja djevojica bujne mate, izgleda poput madea na leima nekog usnulog diva. Ako se tko pita kako je taj biljeg nastao, neki e mjetani moda kao odgovor ponuditi iz davnina prenoenu priu o postanku Konjica. Meni ju je u djetinju pamet urezala moja baba ima Arapovi (Konjic, 21. sijenja 1903. Konjic, 12. lipnja 1987.), a ja od nje kasnije izmatah svoju verziju (Tu gdje zastade konjic) koja tee ovako:

Putujui planinom neki starac prenoite traio. Njegovi umorni koraci podapinjali su sami sebi jer im kroz tri noi san ne dade snage. Mogao se skloniti u neku peinu, poznavao je taj kraj, ali elio je prenoiti u gradiu zaahurenom u pupku Prenja. Pogled su mu izdaleka golicale arene zarice na prozorima, a iza njih, matao je, miriu meke posteljine posute vezenim cvijeem. Sputajui se sunanim jutrom u udubinu izboranu ulicama s nizovima zanatlijskih radnji, kroz prozore je nosnicama opipavao domai kruh ispod saa.

Prvo ue u neku kovanicu. Dobar dan, dobri ovjee utia jednoline zvukove s nakovnja. Dobar dan, ta hoe?! oinu ga ljutnja zbog prekinutog posla. Putujem planinom ve tri dana. Gladan sam i noas trebam prenoite. Moe

li mi pomoi? starac sklopi ruke. Mogu ako ima im platit kova vano podie lijevu obrvu.


Nemam, sinko... Imam samo ovaj zaveljaj pun kojeega... putnik se pokunji.

Nema? nakrivi se sivo lice. Nemam... procijedie ispijeni obrazi. E, onda mr napolje! zagrmi kovanicom. Posramljen i ponien starac doe do susjednih vrata. Dobar dan, dobri ovjee. Putujem planinom ve tri dana. Gladan sam i noas

trebam prenoite. Moe li mi pomoi? Ima li novca? zakilji branavo lice. Nemam, sinko. Samo ovaj... zamuca starev glas. Nos' te prnje odavde! pekar mu prekinu reenicu i pokaza vrata. Vidi ga, sav se upljesnio! za njim zazvoni zloba.Sa suzom na trepavici, jedva vukui zaveljaj pun zakrpa, hoditelj stie i do

stolarske radnje. Dobar dan, dobri ovjee. Putujem planinom ve tri dana. Gladan sam i noas

trebam prenoite. Moe li mi pomoi? Nemam novca... ponovno zavapie sljubljeni dlanovi.

Dobar dan. Pomoi u ti ako mi ostane sluiti sutradan. Sluiti? starake ruke zadrhtae. Sluiti, sluiti nita nije badava. Ranom zorom e mi doi materijal, treba ga

istovariti i sloiti pa sve poistiti nakon toga stolar se ponadao da e iskoristiti potrebu putnika.

Sinko moj, ja jedva ovaj zaveljaj nosim. Nemam ti ja snage u rukama. Nego, pomozi ako Boga zna...

Ako Boga znam?! odjeknu grohotan smijeh. Dobro se dobrim vraa prozborie bijele vlasi. Tako govorite vi neradnici kojima je najmilije prositi i iskoritavati poten svijet!

Nema nita badava, rekoh! namraie se bore pune piljevine.Nepoeljnik pokunjen napusti hladni prostor i uputi se prema maloj kui olinjalih

zidova oko koje je proljetno cvijee izvezlo uto-bijeli vijenac. Djeca s prozora odmah ga uoie i potjerae.

Prosjak! Bjei odatle! Nisam prosjak, samo putnik... uzdahnu i krenu dalje.Slino postupi i starica koju zatee u dvoritu skromne jednokatnice. Odlazi, nesretnie! Ku! pojuri na njega debelom motkom, kojoj meta umae

za zid neijeg vrta. Potom otjerani proviri u dvorite visoke kue bijelih zidova, spazivi enu s dvoje sitne djece.

Dobar dan, dobra eno javi joj se oima pasui raskoan vrt koji se guio u mirisima.

GOD. LXII BROJ 3-4, 2014. 63

Dobar dan njezin glas ustuknu nekoliko koraka unatrag. Putujem planinom ve tri dana. Treba mi komad kruha i prenoite. Moe li

mi pomoi? starac podie ruke. I! I, i!!! prolomi se ispod prozora s kojih su strijeljali pogledi puni prijezira. Putnik otvori i sljedea vrata, pa jo jedna, pa jo jedna... Proao je kroz svaka u

gradu, a utoite nije naao. Samo poruge, podsmjeh i mrkanje. Boe sveti, ovi ljudi nemaju srca niti se Tebe boje. Tjeraju me ko ugava psa,

pustili bi me da skapam na cesti... Nije im ao mojih pogrbljenih lea, bijele brade i ovih rita... bio je toliko alostan da je na glad i umor umalo zaboravio.

Zaustavio se u umi koja se granala na rubovima grada. Zavalio se ispod jednog hrasta hotei tu zanoiti. Nije ga bilo strah divljih ivotinja koje obilaze mrakom jer ga nikada nijedna nije krivo pogledala, a kamoli ga napala. Tumarajui planinama, sprijateljio se ak i s krvlju umrljanim vujim njukama i sa imiima koji u svom slijepom letu esto ubodu u oko ili se zapletu u kosu. Ni medvjedi ga nisu dirali. Ni zmije.

No, s ljudima je drukije do krvi grizu i kad su siti i kad ih nitko ne dira. Opipavajui suzama oiljke toga dana, starac u prvom mraku spazi titravo svijetlo. Pomisli da mu premorenost i tuga pred oima uiu svjetlice, pa zbog njih vidi neto nalik prozoru. Protegnu korak i pred njim se stvori kuerak koji je sliio na njegov zaveljaj nespretno zakrpljen nejednakim daskama. Pod nadstrenicom ga doeka privezan mrav konj. Pokuca elei jo jednom pokuati pronai lijepu rije i prenoite.

Ko je to? iza vrata se javi prijatan glas. Putnik oprezno e nepoznati, a vrata se otvorie. Ui, djede enica u sirotinjskoj odjei uvede ga u prostor ispunjen mirisom od

kojeg starevoj gladi krenu voda na usta. Samo tiho, djeca spavaju pokaza tri tijela sklupana oko ognjita sa saem. Gdje ti je mu? Nee se ljutiti ako me zatekne? nezvani gost obzirno upita. Nee... Nemam mua, umro je zimus... domaica proape, a stari ovjek

Documents

Zivot 3_4 2014-1 PDF Izdanje