Život i fi lozofi jsko djelo Tome Vereša

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012. 309

ivot i lozo jsko djelo Tome Verea osnovne injenice

Marjan Ostrogonac*

Saetak

Namjera ovog rada je prikazati biogra ju Tome Verea i istaknuti vane dijelove njegova lozofsko-teolokog opusa. U radu se eli prikazati Tomo Vere najprije kao ovjek koji je bio spreman posvuda traiti istinu. Osim ivotopisa i raspodjele temat-skih podruja kojima se bavio, u radu je stavljen naglasak na dvije najvanije pre-okupacije Tome Verea: lozo ju i teologiju sv. Tome Akvinskog i dijalog s Marxom. Vereovo veliko poznavanje Tome Akvinskog omoguilo mu je da njegovu misao pri-kae kao aktualnu pokuavajui je uvesti u dijalog s Marxovom lozo jom. U radu su izdvojene dvije knjige koje su kapitalna djela Tome Verea. Najprije je to njegov prijevod Tome Akvinskog Izabrano djelo iz 1981. godine i njegova disertacija Fi-lozofsko-teoloki dijalog s Marxom, koja je doivjela dva izdanja.

Kljune rijei: Tomo Vere, tomizam, dijalog, Marx

Uvod

Tomo Vere je istaknuti mislilac XX. stoljea koji je obiljeio znanstveni i kul-turni prostor bive Jugoslavije. Iz vie razloga moe ga se smatrati zaetnikom nekih novih misaonih smjerova u jugoslavenskoj lozo ji druge polovice XX. stoljea. Bio je najpoznatiji prevoditelj tekstova i poznavatelj djela Tome Akvinskog i mislitelj dijaloki otvoren prema Marxu i marksizmu. No, krivo bi bilo cjelokupni rad Tome Verea promatrati samo kroz prizmu sv. Tome i Marxa ili kroz tomizam i marksizam. Osim svetog Tome, pisao je i o Albertu Velikom, o Crkvi, povijesti, bunjevakim Hrvatima Bio je otvoren za sva znanstvena pitanja i za problematiku svoga vreme-na. O tome svjedoi iroka lepeza znanstvene tematike kojom se bavio.

Vere nas je obogatio mnogim novim spoznajnim pogledima, a utjecao je i na izmjene do tada ve ustaljene i prihvaene lozofske i teoloke terminologije. Nai-me, jedna od Vereovih karakteristika bila je i jasnoa izraavanja, stoga je teio za

* doktorand Filozofskog fakulteta Drube Isusove u Zagrebu, Slatina

GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2012.310

Marjan Ostrogonac

preciznom terminologijom. Tako, na primjer, inzistira na pravilnom koritenju poj-ma postojati: kada on oznaava Boju egzistenciju, tada rabi pojam postojanja, a za ovjekovu opstojanja. Korigira nadalje tradicionalni izraz u lozo ji za Boga nepokretni pokreta u Iskonski zaetnik zbivanja. Upozorava da se kod Marxa krivo uzima izraz religija kao opijum za narod, ve se mora rei religija opijum naroda. Ipak, najvea novost Vereova opusa je pokuaj aktualizirati misao sv. Tome u povijesnom i drutvenom kontekstu dogaanja XX. stoljea.

Biogra ja Tome Verea

Na pitanje tko je Tomo Vere, nije jednostavno i lako odgovoriti. Je li on lozof, teolog, dominikanac, sveenik, zagovornik dijaloga, vjernik, brat, sin ili to dru-go? Odgovor je da je on sve to u sebi objedinio, ali i nadiao. U jednom intervjuu, objavljenom u knjizi Pruene ruke, Vere je za sebe izjavio kako je obian Subotia-nin, Bavanin, Panonac (Vere 1989, 237). Ta svijest o vlastitom podrijetlu pratit e ga cijeloga ivota i usmjeriti i na neke zaviajne teme koje e znalaki i znanstveno utemeljeno istraivati.

Tomo Vere se rodio u Subotici 24. veljae 1930. od oca Ivana i majke Fran-cike, roene Bata. U Subotici zavrava puku kolu, a neto prije II. svjetskog rata upisuje ovdje i gimnaziju, koju uspjeno zavrava u porau 1949. godine. Odu-evljen pripadnicima Reda propovjednika, u subotikom puku poznatijim kao bili fratrovi, s 19 godina 1949. stupa u dominikanski novicijat u Dubrovniku. Filo-zofsko-teoloke studije pohaao je u Dubrovniku i na Papinskom dominikanskom sveuilitu Le Saulchoir kod Pariza, na kojemu studira pet godina i ondje postie lektorat i licencijat. Za sveenika je zareen u Parizu 1956. godine. Temom Onto-loki vid problema o bojem postojanju kod Tome Akvinskog magistrirao je 1958. godine na Filozofsko-teolokom institutu Le Saulchoir.

Po povratku u Hrvatsku, predavao je lozo ju na Dominikanskoj visokoj bo-goslovnoj koli u Dubrovniku i Zagrebu od 1958. do 1965. Poslijediplomski studij upisao je kolske 1965./66. u Freiburgu, gdje je sluao predavanja glasovitog teologa i lozofa Bernarda Weltea, koji e na njega ostaviti snaan utjecaj, osobito kada je rije o razmiljanju o bitku. Ponovno se vraa u Hrvatsku i poinje se baviti lo-zo jom religije, naroito Marxovom kritikom religije. Svoju doktorsku disertaciju prvotno je zapoeo na temu odnosa lozo je i teologije. Meutim, 1958. godine Opi zbor dominikanskog reda, odran u Calaruegi, rodnom mjestu sv. Dominika, raspravljajui o kolstvu, uputio je poziv da se na svim dominikanskim visokom ko-lama i sveuilitima Reda mora uiniti sustavni osvrt na zablude marksizma. Ovaj zadatak za nae podruje dopao je Tomi Vereu. Oito, Vereovo bavljenje Marxom dijelom je nastalo iz redovnike poslunosti (uri 2000).

Meutim, Vere kao dijete svoga vremena i kao neumorni traitelj Istine u zbilji nije mogao ne baviti se i aktualnom problematikom, to je ukljuivalo i Marxovo uenje i marksizam. ivio je u burnom vremenu ideologijske, politike, kao i -lozofske iskljuivosti, to je svakako pridonijelo njegovu znanstvenom tematskom


ivot i fi lozofi jsko djelo Tome Verea osnovne injenice

preusmjeravanju. Na poticaj redovnikog mu subrata Jordana Kuniia, tadanjeg dekana Teolokog fakulteta u Zagrebu, mijenja temu doktorske radnje te poinje pisati o mogunosti dijaloga izmeu marksista i krana (uri 2000, 17). Na taj prijedlog je pristao tek kada mu je bilo zajameno da e ispitnu komisiju sainjavati dobri poznavatelji Marxova djela s dravnog Filozofskog fakulteta. Tako je izvanred-ni profesor Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu dr. Danilo Pejovi bio glavni ocjenjiva radnje i ispitiva, a komisiju su inili jo dr. Branko Bonjak s Filozofskog fakulteta i dr. Oleg Mandi s Pravnoga fakulteta. Doktorirao je 1970. na Teolokom fakultetu u Zagrebu disertacijom Misao i praksa u Karla Marxa. Poslije je diser-taciju objavio u dva izdanja 1973. i 1981. pod naslovom Filozofsko-teoloki dijalog s Marxom.

Od 1974. godine predaje i na Filozofsko-teolokom institutu Drube Isusove i na Institutu za kranski nazor u Zagrebu. Godine 1989. promaknut je na stupanj redovitog profesora i to prema propozicijama rimskog sveuilita Gregoriana. Bio je profesor lozo je na papinskom sveuilitu u Rimu Angelicum i Urbaniana. Kao predava sudjelovao je na meunarodnim kongresima i simpozijima u Bochumu, Napulju, Rimu, Parizu, enevi (uri 2000, 13). Cijelo desetljee, od 1976. do 1985. bio je pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije predsjednik Tajnitva za one koji ne vjeruju. Bio je takoer lan Matice hrvatske, Hrvatskog lozofskog drutva, Hrvatskog knjievnog drutva sv. irila i Metoda te Instituta Ivan Antunovi iz Subotice.

Pisao je na francuskom, hrvatskom, njemakom i maarskom jeziku. Dvadeset knjiga koje je napisao ili preveo te 500 bibliografskih jedinica rasprava, lanaka i polemika u domaim i stranim asopisima upuuju i na veliki tematski opseg rada kojim se bavio Vere. Iscrpan prikaz Vereova opusa nalazi se u zborniku Ljubav prema Istini Zbornik u ast Tome Verea o.p., objavljenom u njegovu ast prigodom njegova 70. roendana i 50 godina redovnikih zavjeta, a uredio ga je takoer domi-nikanac p. Anto Gavri. Treba istaknuti trud Petra Marije Radelja koji je na etrde-setak stranica donio Vereovu iscrpnu bibliogra ju. Iako je iscrpna, bibliogra ja nije cjelovita, to zbog nedostupnosti tih publikacija, to zbog injenice da nisu uvedene sve bibliografske jedinice koje su rasijane po inozemnim znanstvenim i popular-nim asopisima. Toga je bio svjestan i sam sastavlja bibliogra je, navevi kako nisu uvedene sve bibliografske jedinice, jer se Vereove studije preuzimaju i objavljuju u svjetskim razmjerima (Radelj 2000).

Zbog velikoga prinosa lozofsko-teolokim znanostima i dijalogu, uitelj do-minikanskog reda Timothy Radcli e promaknuo ga je, 10. lipnja 2000. u Rimu, u uitelja svete teologije (lat. magister in sacra theologia). Umro je 9. prosinca 2002. u Zagrebu, a pokopan je iste godine 17. prosinca u Subotici.

Kratki prikaz Vereova rada

Tomo Vere lozof, teolog, pisac, prevoditelj u potrazi za Istinom putem na-ravne i nadnaravne spoznaje kroz dijalog s umnicima, ljubiteljima mudrosti, bio je


Marjan Ostrogonac

poput Tome Akvinskog iskonski mislilac, usuglasitelj uma i vjere, svjestan Boan-skog praiskona kojemu sve duguje postojanost (Lasi 2005, 321). Bio je najznaaj-niji poznavatelj tomizma u Hrvatskoj i u tadanjoj Jugoslaviji u XX. stoljeu. Osim to je bio neumorni traitelj Istine, bio je i ovjek dijaloga. Nastojao je kroz svoje djelovanje i misao uspostaviti dijalog s onima koji drugaije misle, koji nastupaju s drugaijih stajalita. Dijalog koji bi imao konkretnih uinaka, a ne samo neko puko razgovaranje. Dijalog koji nije samo tenja za uvaavanjem drugoga i drugotnosti nego bi polazio od razlika u kojima se mogu zrcaliti zajednike toke. U svojemu, pak, prevoditeljskom radu potovao je Tomino naelo izraeno rijeima: Zadaa je dobra prevoditelja sauvati misao a mijenjati nain izraavanja prema osebujnosti je-zika na koji se prevodi (Akvinski 1991, 1445). Trudio se vjerno prenijeti duh sred-njovjekovne latintine u hrvatskom, pa je u svom prevoditeljskom opusu nastojao stvoriti i novu lozofsku terminologiju.

Kao to je ve reeno, Vereov opus obuhvaa iroku i bogatu tematiku. Ipak, pet tematskih cjelina se izdvaja iz njegova raznovrsnog opusa:

1. Prvaci skolastike Toma Akvinski i Albert Veliki. Neka od objavljenih djela su: Iskonski mislilac; Toma Akvinski: Izabrano djelo (uvodna studija, priredio i pre-veo) i Drava (uvodna studija, priredio i preveo); Albert Magnus Philosphia realis (uvodna studija, priredio i preveo); znaajniji lanci: Povijesno znaenje Alberta Velikog, Zbilja i istina u Akvinca, Ontoloki aspekt Akvinevih dokaza za Boje postojanje.

2. Komunistiki ideolog Karl Marx i dijalog s marksizmom. Knjige: Filozofsko-teo-loki dijalog s Marxom, Pruene ruke : prilozi za dijalog izmeu marksista i krana, Razmiljanje jednog kranina.

3. Katoliki drutveni nauk u XIX. i XX. stoljeu. Knjiga: Neoklerikalizam i puki katolicizam (koautor). lanci: Socijalni rad Laje Budanovia, Prolost i bu-dunost enciklike Rerum novarum.

4. Drutvena problematika povijesti Hrvata u Bakoj. Knjiga: Bunjevako pitanje danas.

5. Crkvena povijest. Knjiga: Dominikansko ope uilite u Zadru (1396-1807) prvo hrvatsko sveuilite.

Tomistika batina i Tomo Vere

Vere je na podruju tomistike batine ostavio nemjerljiv doprinos, napose svo-jim prijevodima tekstova lozofa i teologa sv. Tome i Alberta Velikog. Njegovi prije-vodi Tominih lozofskih i teolokih djela od neprocjenjivog su znaaja za shvaanje i razumijevanje Akvineve misli i tomizma kako u Hrvatskoj tako i na podruju bive Jugoslavije. Vere se moe smatrati pionirom prevoenja Tominih djela. On je pok-reta prevoenja Akvinevih i Albertovih tekstova koji su do tada bili nedostupni javnosti. Naime, do pojave Verea, a poslije i Augustina Pavlovia, nitko u tolikom opsegu nije sustavno prevodio misao dvojice velikih lozofa srednjega vijeka.



Na podruju tomistike batine svakako se istie Vereov prijevod knjige Izab-rano djelo Tome Akvinskog, koja je imala dva izdanja. Prvo je preveo i priredio sam Tomo Vere. Izdano je 1981. godine u 12.000 primjeraka. Knjigu sainjavaju prob-rani prijevodi Akvinevih tekstova. Osim prijevoda s latinskoga, Vere je napisao dio knjige ivot i djelo Tome Akvinskog (1-27), te izradio Kritiki popis svih djela Tome Akvinskoga (28-31), Bibliogra ju (373-391) i Rjenik pojmova (395-403). Izbor tekstova je popraen velikim brojem biljeaka koje daju objanjenja i upuuju na lozofsko povijesni kontekst nastanaka iz kojih se iitava Vereovo veli-ko poznavanje srednjovjekovne lozo je.

Izabrano djelo imalo je za cilj pribliiti Tomu Akvinskog ne samo kao vrsnog teologa srednjega vijeka, nego i kao lozofa koji se slui lozo jom kako bi po-kuao dati odgovore na pitanje o ovjeku, Bogu, drutvu. Prvi dio Izabranog djela posveen je stoga lozofskim spisima Tome Akvinskog o logici, predmetu istrai-vanja lozo je, istini, biu i biti, o etici i politici. Drugi i trei dio su teoloki spisi u kojima su probrani Tomini tekstovi teoloke problematike. Na etiristo stranica itatelju su prvi puta u hrvatskoj znanstvenoj javnosti prikazani neki tekstovi Tome Akvinskog. I sam Vere je istaknuo kako je cilj ove antologije Akvinevih lozofsko-teolokih spisa pribliiti naem znanstvenom i kulturnom podruju Tomu Akvinca (Vere 1981). To je pogodovalo takoer i nakani izdavaa Tomislavu Pueku koji je ustvrdio kako je cilj mlade izdavake kue Globus objavljivati znaajna djela za evropsku i nau nacionalnu kulturu iz razdoblja manje ili nikako pro liranih u na-em izdavatvu (Puek 1981, XII). Te njegove rijei oslikavale su ondanju situaciju pristupanosti Tominih tekstova na hrvatskom jeziku.

U znanstvenoj javnosti ovo djelo izazvalo je niz pozitivnih kritika. Tako e Au-gustin Pavlovi rei kako je ovo izdanje uistinu vrlo vaan dogaaj za nau teoloku i duhovnu literaturu (Pavlovi 1981, 563). Vereu su pozitivne ocjene dale poticaj za rad na drugom izdanju koje bi bilo znatno proireno i dotjerano. Na to ga je po-nukao i Tomislav Puek, urednik izdavake kue Globus i izdava Izabranog djela iz 1981., jer je prvo izdanje od 12.000 primjeraka bilo rasprodano u potpunosti. Dru-go proireno i dotjerano izdanje bilo je pripremljeno za objavljivanje (Lasi 2005, 326). No, zbog teke bolesti Vere nije mogao zavriti ovaj posao. Drugo dotjerano i proireno izdanje priredio je Vereov redovniki subrat Anto Gavri, a izdano je u nakladi Globusa 2005. godine. Ono je dvostruko vee od prvog naime, drugo iz-danje je izilo na 819 stranica. Ovdje donosim i kratki prikaz sadraja drugog izdanja Izabranog djela Tome Akvinskog: uvodni dio Predgovor, Kratice, Napomena uz drugo izdanje i ivot i djelo Tome Akvinskoga (11-70), nadalje slijede dva dijela I. Filozofska djela (73-235), II. Teoloka djela (237-718), Dopunski dio (719-727), Pjesme (729-740), Dodatak (741-792), Tomo Vere (1930-2002.) : ivot i djelo (793-795), Bibliogra ja (797-800), Rjenik pojmova (801-808), Kazalo latinskih pojmova (809-818) i Kazalo imena i pojmova (819-839).

U svojemu predgovoru Gavri je istaknuo kako je ovo proireno izdanje bila posebna elja Verea, koji je, predosjeajui smrt, uredniku uputio poruku sljede-ega sadraja: Nastoj ostvariti kad bude mogao drugo proireno izdanje Tomina


Marjan Ostrogonac

Izabranog djela prema nacrtu i dopunama koje sam ti poslao. To mi je posljednja elja i oporuka (Gavri 2005, 13). Znakovita je prevoditeljeva arka elja za objav-ljivanjem kapitalnog djela. Stoga se taj prijevod moe smatrati misaonom ostavti-nom naeg Verea. Prevoditeljeva nakana je ponukati znanstvenike i intelektualce na istraivanje Tomine misli, jer nam se kroz ovo djelo Tomina misao ini sposobnom uhvatiti se u kotac s dijalogom i izazovima dananjice. Verea je oduevljavala To-mina misao koja je svojim podrijetlom i svojom svrhom misao o Iskonu svijeta, jer je Akvinac u svom ivotu trajno traio onaj zagonetni Iskon svijeta iz kojeg sve izvi-re i u koji sve uvire to postoji. Vere nam jo jasnije istie kako je Akvinevo djelo usmjereno na traenje Boga u svim zbivanjima, kako u oitim pojavama svijeta tako i u skrovitim tajnama nadsvijeta (Vere, 2005).

Sadraji objavljeni u Izabranom djelu upuuju nas na suglasje razuma i vjere. Ta-koer i na interdisciplinarnost lozo je i teologije. Toma Akvinski u konanici eli a rmirati razum kao sredstvo kojim se moe doi do zakljuka da Bog jest. Stoga je ovo djelo korisno i znaajno kako za lozo ju tako i za teologiju. Tomina se misao naznauje kao sabirnica misli, jer se Akvinac bavio nadvremenskim i temeljnim pita-njima o smislu i svrsi svega to postoji, nastaje i nestaje, svega to jest i u mogunosti je da bude, o Bogu, o ovjeku (Vere 2005). Iz ovog djela moemo zakljuiti i kako je Akvinski bio zagovornik dijaloga vjere i razuma. Treba istaknuti kako je on potivao i lozo ju i teologiju u svoj njihovoj samostalnosti. No, za njega nisu one izolirane znanstvene discipline, nego su otvorene za interdisciplinarnost. Filozo ju nije priz-navao kao slubenicu teologije, posebno ne kao slubenicu teologije teologa1 (Vere 1978). S pravom moemo zakljuiti rijeima Tome Verea koji Akvinevu misao razumijeva kao pravu misaonu i literarnu arhitektonsku cjelinu, zdanje koje se po svom ustrojstvu s pravom moe usporediti s monumentalnim gotikim katedralama svojega vremena (Vere 1981, 61).

Iz Vereova opusa, koji se posebice odnosi na tomistiku batinu, moemo uvi-djeti kako on pristupa Tomi. Toma Akvinski mu je uzor u traenju istine, uzor u rjeavanju razliitih znanstvenih i misaonih problema, pa i onih u sadanjosti. Vere je svjestan, pa i sam zakljuuje kako je Toma Akvinski bio, a vjerojatno e i ostati, najvie osporavan teolog i lozof Katolike crkve (Vere 1978). Znaajan je i Akvin-ev utjecaj na razvoj teologijske i lozo jske misli Zapada (Vere 1978). Svakako na autor ne eli idealizirati Tomu, nego eli pristupiti njegovu grandioznom djelu znanstveno, argumentirano i ispitivaki. Sve radi pronalaenja istine. Vere je u tome ostao dosljedan i korektan. Toma mu je bio veliki uzor, ali Vere nije preuivao neke njegove krive uvide. Za njega, prema vlastitom priznanju, Akvinac nije bio ideoloki feti nego samo zajedniki nauitelj, doctor communis, koji je pogreiv i koji je u nekim stvarima doista otvoreno pogrijeio (Vere 1989, 289).

Na temelju iznesenoga, jasno je da iz Vereova opusa dobivamo uvid u Tominu misao znanstveno, nepristrano i objektivno. No, on je traio i od drugih znanstve-nika, razliitih svjetonazora, da u svom znanstvenom radu Tomi pristupaju objek-

1 Pojam teologija teologa Vere analizira i razlikuje od Tominog pojma sacra doctrina u djelu Iskon-ski mislilac, u lanku to je teologija u Tome Akvinskog? (Vere 1978).



tivno, nepristrano i istinito. Tako je, primjerice, u svojoj kritici Leksikona lozofa Danka Grlia upozorio na netonosti ili manjkavosti glede prikaza nekih kranskih mislioca i Tome Akvinskog. Vere upozorava kako je prikaz Tome Akvinskog opiran i pregledan, ali je netoan u nekim podacima, nepotpun u izlaganju nauka, pristran i zastario (Vere 1989, 179). Prema Vereu, krivo je prikazano i poimanje odnosa -lozo je i teologije u Akvinca. Naime, za Tomu lozo ja nije potpuno u slubi teolo-gije, ona samo prua manifestativne usluge, ali je u pravom smislu rijei samostalna (Vere 1989, 180). Takoer, Vere se ne slae s konstatacijom da je itava Tomina misao sputana okvirima kranske dogmatike (Vere 1989, 180).

Na ovih nekoliko primjera mogli smo uoiti Vereovu smionost i odlunost u znanstvenom istraivanju sve radi istine. Bitno obiljeje njegova znanstvenog opusa je izbjegavanje idealiziranja, s jedne strane, i neobjektivnog, nekad ak karikiranog prikazivanja Tome Akvinskog, s druge strane. Stoga e i sam Vere vrlo otvoreno zakljuiti kako je u cjelini Toma Akvinski mnogo vie zanosno hvaljen i slavljen i ivo preporuivan, kao to je bio i brzopleto i neznalaki kritiziran, zaboravljan, a ponajmanje je iskreno, razumno i praktiki prihvaan kao uzorni traitelj i sutraitelj istine (Vere 1978, 90).

Vereov rad na podruju tomistike batine nije samo ostao pri izvanredno uspje-lima prijevodima, nego je on na originalan nain usvojio Akvinevu sistematsku mi-sao, bavei se u vie navrata onim to je nazvao ontoloka distinkcija u tomizmu (uri 2000, 14). Vere je htio ukazati na ontoloku distinkciju koju esto susreemo u djelima Tome Akvinskog. Distinkcija je esto bila nepravedno zanemarena od To-minih komentatora, a opet daje novi uvid u njegovu misao. Vere istie kako ova dis-tinkcija nije sporedna, ve naprotiv ona je sredinja tema Tomine lozofske misli! Ona bi pomogla zauzeti znaajnije mjesto u novim pristupima Tomine lozo je.

Ovdje se radi o distinkciji, tj. razlikovanju izmeu zbiljskog i istinskog bitka (Vere 1996, 68). Vereova teza o ontolokoj distinkciji glasi da bitak (lat. esse) kao zbilja bivstvovanja (lat. actus essendi), oznauje osebujnu zbiljnost svih bia koja je neiscrpiva za ogranieni ljudski um, dok bitak kao istina spoznaje (lat. veritas propo-sitionis) oznauje ista bia ukoliko su u ljudskom umu dostupna i shvatljiva (Vere 1996, 69). Oito, ovdje se razlikuje bitak pod vidikom zbiljnosti svih bia i bitak kao istina spoznaje dostupna ljudskom umu. Ovo je stanovito dvojstvo bitka kakav on jest i kako ga mi spoznajemo.

Distinkcija se prema Vereovu miljenju upotrebljava uglavnom zbog tri misao-na problema: 1. problem postojanja Boga, 2. postojanje zla i 3. istovjetnosti istine s onim to jest (Vere 1996, 70). Temeljni je problem kad ovjek na osnovi ovih triju problema doe do spoznaje da Bog postoji, budui da je to vie plod iskustva i pro-mjenljivosti. Prema Akvincu, izraz postojati tu nema takvo znaenje kao za druga bia (Vere 1996, 70). Ovdje bi se moglo zakljuiti kako na osnovi iskustva ovjek moe rei neto o Bogu. ini se kako on postaje dostupan i gubi na svojoj tajnovi-tosti. Biva otkriven.

ini se da upravo taj pojednostavljeni govor Toma eli izbjei ontolokom dis-tinkcijom. Toma promatra bia koja su, s jedne strane, dostupna i spoznatljiva, a s


Marjan Ostrogonac

druge strane pak opet ostaju u tajnovitosti. No, problem nije u biima kao takvim nego u naoj nedovoljnoj ljudskoj spoznaji, odnosno zbog naeg ogranienog spoz-najnog potencijala (Vere 1996, 72). Vere zakljuuje kako je bitak neodrediv i ne-iskaziv, premda omoguuje svako odreenje bia i svaki iskaz o biu. Tu se pokazuje udnovatost odnosa izmeu ontikog bia i ontologijskog bitka. Bitak ostaje uvjet mogunosti miljenja i bivstvovanja, a da sam ne moe biti tematiziran. On ostaje ono Traeno i Naslueno to izmie kategorijalnom, ideologijskom i praktinom zahvatu (Vere 1981, 226). Svakako treba istaknuti lozo jsku dosljednost autora ovim principima. I ne samo da tako pristupa problematici bitka, nego i samim bii-ma. Za Tomu Verea temelj ontoloke distinkcije nalazi se u ljudskom duhu kojem je zadaa shvatiti shvatljivo, a istodobno ne pokuavati shvaati neshvatljivo (Stankovi 1999, 330).

Ljudska dua ima obiljeje da je, s jedne strane, uvijek ograniena, a s druge pak strane uvijek tei za neogranienou. I nitko ne moe postaviti granice ljud-skoj dui koja, dodue, doe do svojih granica, ali ih uvijek i moe nadii tako da objektivno nitko ne moe postaviti granicu ljudskoj dui osim nje same, jer je ona ujedno i ograniena (Vere 1996, 75). Vere nas upozorava na ontoloku distinkciju radi izbjegavanja stranputica u lozo ji, teologiji u znanstvenom i u svakidanjem miljenju (Vere 1996). Poruka ove ontoloke distinkcije jest istraivati i truditi se uvijek otkrivati nepoznato, ali s druge strane potivati ogranienost.

Dijalog s Marxom

Vere je dobar dio svoje ivotne energije, znanja i strunosti utroio u pokuaj dijaloga s predstavnicima marksistikoga svjetonazora. Dijalog je postao i njegovo ivotno opredjeljenje (Koprek 2007, 159). tovie, to postaje i Vereovo poslanje nain ivota i razmiljanja. Vereu je nakana da dijalog postane nain miljenja, osjeanja i svakidanja praksa svih vrsta ljudskih zajednica: obitelji, udruenja, dru-tava, saveza, drava i cijeloga ljudskog roda (Vere 1989, 235). Pri svemu tome Vere je imao na umu lozo jsku okosnicu marksizma koja sudbinski utjee na ovjekov ivotni i povijesni svjetonazor. To je bitna toka za ozbiljan i trijezan dijalog s kr-anstvom do kojeg je Vereu nadasve bilo stalo (Mii 2003, 126). Ipak, Vere je na jednom od svojih predavanja na fakultetu priznao pred studentima kako mu je ao to je toliko ivotnog vremena potroio na temu marksizma (Mii 2003). Moda je bio razoaran jer nije vidio plodove dijaloga ili moda moemo ovdje vidjeti i njego-vu dosljednost svom nauitelju sv. Tomi, koji je takoer pred kraj svog ivota cijeli svoj opus smatrao nevrijednim u usporedbi s blaenim gledanjem Boga.

Marxova je misao snano obiljeila novovjekovnu lozo ju, povijest i drutvene odnose. Ona predstavlja prekretnicu u novovjekovnoj povijesti (Lasi 1982, 289). Vere marksizam nikada ne prihvaa kao svoj misaoni sustav. On trai mogunosti dijaloga prvenstveno s izvornom Marxovom misli, vjeto izbjegavajui krive rein-terpretacije samog Marxa od strane nekih marksista. Vere je prema marksizmu kao lozofskom sustavu isticao njegovu misaonu diskutabilnost, odbacivao ga je kao ide-



ologiju u komunistikim politikim sustavima (Mii 2003, 126). Zadaa lozo je je otkriti istinu i to putem traganja, ega je sredstvo i dijalog. Jo od antike i Sokrata lozo ja je zauzela smjer dijaloga. Dijalog je legitimni put lozo je do istine.

Kranstvo i marksizam imaju zajednikih slinih obiljeja na kojima se moe temeljiti dobar dijalog. To je univerzalizam, otvorenost prema budunosti te po-vijesna i drutvena misija koja ima za cilj mijenjanje svijeta. Ipak, marksizam kao sustav bio je bitno ne-dijaloki nastrojen. Tomo Vere na tragu svog uitelja Tome Akvinskog iznosi razloge nenametljivo i studiozno, pristupa drugoj strani i eli nai toku na osnovi koje se moe zapoeti dijalog. Uspjeh dijaloga zahtijeva odreene preduvjete, najprije barem dvije osobe, nadalje meusobnu jednakopravnost, poti-vanje razliitosti i drugotnost drugoga, prihvaanje da se i kod njega nalazi dio istine (Gavri 1996). Trudio se ostvariti sve navedene preduvjete kako bi uozbiljio dijalog izmeu krana i marksista.

Vere promatra cijelu stvarnost kao dijaloku strukturiranost. On ne prihvaa svoenje dijaloga na pojedine dimenzije niti je htio teologizirati Marxa, kao ni od-stupati od bitnih kranskih postavki, sve radi dijaloga. Za dijalog je potrebno dobro meusobno poznavanje i istinitost. Dijalog je suoavanje razliitih nazora na svijet koji istupaju s teorijskim zahtjevom i praktinim ciljem da pridobiju pristanak svih ljudi (Vere 1981, 256).

ini se kako je za dijalog izmeu krana i marksista najdiskutabilnija toka Marxovo poimanje Boga. Je li to uistinu nepremostiv jaz izmeu kranstva i mark-sizma? Marxov ateizam doivio je svojevrsnu metamorfozu. Naime, u Marxovim mlaim danima, to je bio prometejski ateizam, usmjeren protiv bogova na nebu, ukljuujui i Boga religijskih zajednica, ali u kasnijoj fazi njegova ivota eli se obra-unati s bogovima na zemlji kao to su: kapital, drava, novac, proizvod i ostale vri-jednosti, koje su uzrok alijenacije ovjeka, jer najvea opasnost i najradikalnije otu-enje prijeti ovjeku od tih vidljivih i opipljivih bogova na zemlji (Vere 1989, 66).

Za Marxa Bog je samo objektivacija ljudske spoznaje. I ovjek smjeta Boga on-kraj ljudske stvarnosti kao nedohvatljivog. Uzdie ga i klanja mu se. No, ovjeka to otuuje i baca u ropstvo. Meutim, za Marxa postoji izlaz iz te otuenosti ovjeka na koju ga je stavila religija. Ekonomskim razvojem i boljim ivotom prestat e pot-reba za Bogom. No, dok drutvo ima klasne podijeljenosti trebat e postojanje Boga kao onog koji otkupljuje ovjeka, oslobaa ga i rjeava mu probleme. Marx priznaje ovjeku samostalnost. ovjek moe biti samostalan, ali on je zarobljen zbog klasne podjele. tovie, Marx se zalae za apsolutnu samostalnost ovjeka. No, da bi ovjek mogao biti tako samostalan, on najprije sam sebi mora biti uzrokom (Vere 1981).

Marxov ateizam je bitno praktiki. On nije bio za javnu borbu protiv Boga, kako su ga poslije prikazivali njegovi tumai u svrhu propagiranja ideologije. Otvorena borba protiv Boga bi samim time na neki nain priznavala Boje postojanje. Smatrao je da e ignoriranjem pitanja o Bogu ono i ieznuti sa zemlje. Prema Marxu, svako dokazivanje kako Boga ima ili nema je nepotrebno, a suvremeni svijet donosi nove zahtjeve i nema vremena baviti se pitanjem Boga. Marxov ateizam nije usmjeren na izriito nijekanje Boje egzistencije, nego on zastupa razvoj svijeta, ali bez Boga


Marjan Ostrogonac

(Vere 1981, 268). Prema Marxovu miljenju, boansko za ovjeka je daleka i maglo-vita otuujua apsolutna veliina (Vere 1981, 270). Bog kao objektivacija ovjeka postoji, ali on usporava ovjeka, zamrauje ovjekovu svijest i ini ga neslobodnim (Vere 1981, 271). Dakle, ovjek i Bog su suprotstavljeni jedan drugome i oni su kao suparnici koji jedan drugome smetaju ili se natjeu meu sobom.

No, Marxov ateizam nije puko nijekanje Boga ve je na odreeni nain i priz-navanje njegova postojanja, ali zahvaljujui ljudskoj svijesti. Marx se nikada ne bavi lozofskim dokazima za postojanje Boga; tovie tvrdi kako e pojam Bog trebati i dalje mnogim ljudima kao pokretaka sila, a razlog tomu je taj to ovjek ivi u otuenom svijetu i dok je sam sebi otuen, Bog e mu i dalje trebati (Vere 1989). Marksistiki pojam Boga je dakle neodreeni apsolut, znatno usavrenog ovjeka, kojeg Tomo Vere usporeuje s razmiljanjem grkih antikih lozofa koji su za taj pojam uzimali theion, a u prosvjetiteljstvu je to slika deistikog boanstva indife-rentnog prema stvorenom svijetu, konano takav bog je neodreeni apsolut i on je objektivacija ovjekove otvorene prirode spram beskrajnosti (Vere 1981, 270).

Nadalje, Tomo Vere donosi teistiko poimanje Boga krana i trai mogue dodirne toke za dijalog s Marxom. On eli prikazati kako Marxov ateizam nije ap-solutno u opreci s kranskim teizmom. No, ne eli time braniti Marxovu kritiku kranskog Boga, ve istie kako Marx kritizira kranskog Boga, ali ne u biblijsko-teolokom smislu ve u drutveno-povijesnim vezama (Vere 1989, 65).2 Kranski Bog nadilazi isto ljudske zamiljaje. On je neizreciva tajna, neshvatljiva teorijski i nedokuiva praktino. Pravi Bog je onkraj ljudskih slika. Kranski Bog je paradoks u odnosu na ovjekove umiljaje o Bogu. Tomo Vere dodaje jo kako je kranski Bog iznevjerio ljudske pojmove Boga kao vrhovnim biem nad ovjekom, upravo zbog svog utjelovljenja (Vere 1981, 272) i zbog svog objavljivanja u povijesti: Ja sam koji jesam (Izl 3,14). Zbog ove reenice koja oznaava Boju bit, ne moe se Boga projicirati na vlastite ljudske zamiljaje.

Ovo je Vereov odgovor Marxu koji je pojam Boga sveo na ljudsku objektiva-ciju. Bog nije proizvod ovjekovog nestrpljenja, zbog neispunjenih ovozemnih pot-reba, niti tenja za apsolutnim (Vere 1981, 272). Vere usporeuje Marxov pojam Boga s kranskim poimanjem. U biti nema sukoba, jer se ne nalaze na istoj razini. Stoga svako prihvaanje Marxa kao apsolutnog ateista koji je u opreci s kranstvom ipak ne stoji. Zato bi i ateizam mogao biti polazini put kojim se moe i eli doi do zajednikih odgovora. Znakovito je to da Vere nikada ne osuuje ateizam niti istie svoja naela kao autoritativna i sama po sebi razumljiva i prihvatljiva. Ali kritizira i oekuje pravilno razumijevanje Crkve od strane nekranskih, pa i protivnikih mislilaca. Stoga kritizira i ispravlja autore koji su javno publicirali i kritizirali neke kranske pisce kao i njega samoga.

Iz te perspektive Vere eli zapoeti dijalog. Za dobar dijalog potrebno je me-usobno dobro poznavanje. On je htio argumentirano i principijelno ui u dijalog i

2 Zbog ove teze Vere je bio napadan od strane marksista kako teologizira Marxa. To su prije svega bili Branko Bonjak, Ivan Salei i Dragutin Novakovi.



bez straha od moguih tekih pitanja. Nije priznavao idealiziranje i nekritiko pris-tupanje Marxovim idejama kako su to kod nas radili njegovi sljedbenici. Neki od njih su apriori nijekali mogunost Marxove pogreivosti. Stoga je Vere htio pristu-piti Marxu kao ovjeku koji je uz neke vrline imao i sudbonosnih promaaja kako u intelektualnom tako i u praktinom ivotu (Vere 1995, 425).

Vereov najznaajniji prikaz Marxova ivota, njegove misli i dijaloga kranstva s marksizmom svakako je njegova doktorska disertacija koju je poslije i objavio u dva izdanja. Prvo izdanje je izalo 1973., a drugo, proireno izdanje objavljeno je 1981. godine. Objanjavajui naslov svoje disertacije Vere nas upuuje na shvaanje dija-loga kao razgovora u kojemu dva ili vie sugovornika kau tko su, to su i to namje-ravaju uiniti, a lozofsko-teoloki dijalog razumije kao misaoni susret i razgovor u kojemu sugovornici posljednju rije daju lozo ji i teologiji (Vere 1981, 7). Vere upuuje na stanovitu usmjerenost lozo je prema teologiji i obratno. U tom smislu, knjiga nije puko slaganje Marxove misli u usporedbi s kranskim naukom. Vere eli ostvariti preduvjete kako bi se ostvarila dijalektika izmeu krana i marksista. Vere u prvom dijelu eli najprije prikazati Marxa kao povijesnu osobu i razvoj nje-gove misli.

Sredinji dio knjige sainjavaju dijelovi: Marxova kritika ljudskog otuenja (73-179), Nadvlaivanje otuenja (180-208) i Ozbiljenje lozo je (209-226). U ovim poglavljima Vere eli prikazati Marxovu rije, njegov logos, da bi time pripremio tlo za svestranije i temeljitije dijaloko suoavanje Marxove misli i prakse s kranskom porukom (Vere 1981, 227). U posljednjem dijelu knjige Vere donosi povijesni preg-led marksistiko-kranskog dijaloga i obrazlae njegov smisao. Prema njemu, kr-ansko-marksistiki dijalog mora biti cjelovit, praktian i doktrinaran. Dijalog mora pridonijeti promjeni zbilje i zbivanja, izmjeni slike svijeta (Vere 1981, 265).

Vereov pokuaj dijaloga nije ostao neprimijeen u domaoj i stranoj javnosti. Reakcije na njegovu knjigu Filozofsko-teoloki dijalog s Marxom bile su raznovrsne. Prvo i drugo izdanje doivjelo najkontroverznije ocjene od velikih pohvala do najo-trijih napada i omalovaavanja (Gracin 2005, 244). Po ovim polariziranim reakcija-ma moemo naslutiti kako je kransko-marksistiki dijalog bio izazovna i zahtjevna tema. No, Vereu je bilo drago to knjiga nije ostala bez odjeka, pa ni kod marksisti-kih pisaca. I u toj kritici marksista vidio je na neki nain ostvarenje dijaloga.

Tako se Branko Bonjak u Praxisu osvrnuo na ovo djelo. Njegove zamjerke Ve-reu bile su da izuzima kranskog Boga od Marxove kritike religije i da teologizira Marxa (Bonjak 1974). Slino je i autor lanka, Pukolaiki dijalog s Vereom ili o metamorfozi jednog dijaloga iz 1984. godine, Vjeko Santri kritizirao Verea kako mu je problematika ljudskog rada sredinje pitanje dijaloga. Takoer, na strani onih koji su u Vereovoj knjizi vidjeli samo pokuaj teologiziranja marksizma bio je i Ivan Salei, koji je iznio svoju kritiku u lanku Pokuaj teologiziranja marksizma 1974. Zanimljiv je osvrt i Ivana Cvitanovia koji je u lanku Suoenje s istinom kao temelj dijaloga dao pozitivan prikaz Vereove knjige. Tako e istaknuti kako je to potena, pregledna i pedantno pisana knjiga kojoj je nakana objektivno iznijeti pravu Marxovu misao o fenomenu religije i religioznosti, pokazati izvore Marxove


Marjan Ostrogonac

misli i pokuati nai dodirne toke izvorne Marxove misli i kranstva (Cvitanovi 1974, 88).

Iako i kranstvo i marksizam smatraju kako imaju povijesnu misiju i univer-zalno poslanje spram ovjeanstva, Marxov odnos prema budunosti i kranska eshatologija su slini ukoliko su suoeni s nepredvidivom budunou (Vere, 1981, 277). Marx nema jasnu viziju budunosti te naglaava nadu u nenadano. Ono to se ima zbiti a jo nije. Budunost se za Marxa ne moe predvidjeti i programirati. Predvianje nepredvidivog, raunanje s neproraunatim i nada u nenadano spadaju u bit ljudskog odnosa spram izvorne budunosti kako Marxova projekta budunosti tako i kranske eshatologije (Vere, 1981).

Marksistima i kranima zajednika je teoloka tema o bogovima na zemlji. Kr-anstvo i marksizam se slau da tih bogova na zemlji koji su otuujue veliine ima mnogo. Osloboenje od boanstava na zemlji koji alijeniraju ovjeka nuno je kako bi ovjek postao slobodno bie (Vere, 1981). U konanici, prema Vereu, ne postoji radikalni sukob izmeu kranskog poimanja Boga i marksistikog prometejskog ateizma, jer se ne nalaze na istoj razini. Stoga svako prihvaanje Marxa kao apsolut-nog ateista koji je u opreci s kranstvom ipak ne stoji. Ovo je bila Vereu polazina teza za ostvarenje dijaloga.

Vere u sredinjoj temi Marxove lozo je, tj. ozbiljenje lozo je, otkriva ele-mente za dijalog s kranstvom. Zahtjev najprije glasi: biti a onda imati. Tenja za biti da se istina otjelovi i u krana je vana tematika. Ovo su toke koje je Vere isticao i time ne samo doprinio nego i hrabro stupio u dijalog s Marxom.

Zakljuak

Osim ovim dvama glavnim podrujima misaone popudbine, Tomo Vere se ba-vio graninim pitanjima lozo je i teologije znanosti i svakodnevnog ivota. Teme njegovih lanaka su raznorodne. On pie o crtanim lmovima i uskrsnuu, povijesne rasprave o prvom dominikanskom sveuilitu u Zadru, o socijalnoj djelatnosti Laj-e Budanovia, bunjevakom pitanju, modernoj tehnici. Pie i pobone i duhovne lanke za puk.

Na kraju, moda bismo Verea najprikladnije mogli okarakterizirati naslovima njegovih djela. On je iskonski mislilac pruenih ruku. Odnosno, on je bio ovjek koji razmilja o praiskonu svega, o Iskonskom pokretau cjelokupne zbilje, ali i prua ruke prema zbilji, ostaje otvoren za dijalog sa svima. Vere se svojim djelom nalazi na rubu dijaloga teologije i lozo je, teizma i ateizma, kranstva i marksizma, sveznanja i nez-nanja. Stoga nas i ne udi to je ova vieslojnost proeta njegovim cijelim opusom te je kao traitelj Istine osjetio izazov da dokui mogunosti krajnje granice misli.

Literatura:

Akvinski, Toma. 1981. Izabrano djelo. Prev. Tomo Vere. Zagreb: Nakladni zavod Globus.



Akvinski, Toma. 1991. Razgovor s pravoslavnima i muslimanima. Prev. Augustin Pavlovi O. P. Globus nakladni zavod i kolska knjiga, Zagreb.

Akvinski, Toma. 2005. Izabrano djelo. (ur.) Anto Gavri. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Cvitanovi, Ivan. 1974. Suoenje s istinom kao temelj dijaloga. Crkva u svijetu. 9 (1) 88-90.

uri, Josip. 2000. ivot i djelo Tome Verea. U: Anto Gavri (ur.). Ljubav prema istini Zbornik u ast Tome Verea o.p. Zagreb: Dominikanska naklada Istina. 13-19.

Gracin, Antun Juraj. 2005. Vere i Marx. Crkva u svijetu. 40 (2), 243-255.Gavri, Anto. 1996. Doprinos Alberta Velikog dijalogu lozo je i teologije. U: Fra-

no Prcela (ur.). Dijalog. Na putu do istine i vjere. Zagreb: Nakladni zavod Globus. 109-121

Koprek, Ivan. 2007. Filozo ja i teologija u Hrvatskoj u 20. stoljeu. U: Jelena He-kman, Damir Barbari i Franjo Zenko (ur.). Hrvatska lozo ja u XX. stoljeu. Zagreb: Matica hrvatska. 153-163.

Lasi, Hrvoje. 2005. Doprinos Tome Verea Hrvatskoj lozofskoj batini. Prilozi. 61-62 (1-2) 319-332.

Lasi, Hrvoje. 1982. Dijalog s Marxom u novom izdanju. Crkva u svijetu. 17 (3) 285-292.

Mii, Anto. 2003. In memoriam Tomo Vere (1930.-2002.). Obnovljeni ivot. 58 (1) 125-126.

Pavlovi, Augustin. 1981. Tomo Vere, Toma Akvinski Izabrano djelo, izdao Glo-bus, Zagreb, 1981. Bogoslovska smotra. 51 (4) 562-564.

Puek, Tomislav. 1981. Rije urednika. U: Toma Akvinski. Izabrano djelo. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Radelj, Petar Marija. 2000. Bibliogra ja fr. Petra Tome Verea O. P. (1951.-2000.). U: Anto Gavri (ur.). Ljubav prema istini Zbornik u ast Tome Verea o.p. Zag-reb: Dominikanska naklada Istina. 21-66.

Stankovi, Nikola. 1999. Lijepo i transcendentno u Tome Akvinskog. Obnovljeni ivot, 3 (54), 327-336.

Vere, Tomo. 1978. Iskonski mislilac. Zagreb, Dominikanska naklada Istina. 15-49.Vere, Tomo. 1981. Filozofsko-teoloki dijalog s Marxom. Zagreb: Filozofsko teoloki

institut.Vere, Tomo. 1989. Pruene ruke. Zagreb: Filozofsko teoloki institut.Vere, Tomo. 1995. Napomena o poetku dijaloga izmeu krana i marksista u Hr-

vatskoj. Obnovljeni ivot. 3 (4), 423-426.Vere, Tomo. 1996. Zbilja i istina u Akvinca. U: Marijan Steiner (ur.). Ljepota istine.

Zagreb: Filozofsko teoloki institut. 67-77.


Marjan Ostrogonac

Summary

Life and philosophical work of Tomo Veresh basic facts

Th is work intends to present the biography of Tomo Veresh and emphasize the im-portant parts of his philosophical and theological scienti c work. It also aims at showing Tomo Veresh rstly as a person willing to seek the truth everywhere. Besides his biography and a distribution of thematic areas of his concern, the work points out two main preoccupations of Tomo Veresh: the philosophy and theology of St. Th omas Aquinas and the dialogue with Marx. Vereshs great knowledge of Th omas Aquinas enabled him to present his thought as contemporary, trying to introduce it into a dialogue with Marxs philosophy. Th is work focuses on two books which are the magna opera of Tomo Veresh. Foremost it is his translation of Th omas Aquinass Selected Writings from 1981 and his thesis Philosophical and Th eological Dialogue with Marx which was republished twice.

Keywords: Tomo Veresh, Tomism, dialogue, Marx

godisnjak2012_finalWEB

Documents

Život i fi lozofi jsko djelo Tome Vereša