ivot Vivekanande - Univerzalno Evanelje Romain Rolland

SADRAJ I. DIO

IVOT VIVEKANANDE

Preludij I Parivrajaka - zov zemlje lutalakoj dui II Hodoae Indijom III Veliko putovanje na Zapad i Parlament religija IV Amerika u vrijeme Vivekanandinog prvog posjeta. Anglosaksonski pretee duha Azije: Emerson, Thoreau, Walt Whitman V Propovijedanje u Americi VI Susret Indije i Europe VII Povratak u Indiju VIII Osnivanje Ramakrinine misije IX Drugo putovanje na Zapad X Smrt II. DIO UNIVERZALNO EVANELJE

I Maya i pohod prema slobodi II Veliki putovi: etiri yoge III Univerzalna znanost-religija IV Civitas Dei: Grad ovjeanstva

V Cave Canem!

Zakljuak

DODACI Biljeka 1 Ramakrina Math i misija Biljeka 2 O mistikoj introverziji i njezinoj znanstvenoj vrijednosti za spoznaju realnoga Biljeka 3 O helensko-kranskom misticizmu prvih stoljea i njegovoj srodnosti s indijskim misticizmom: Plotin Aleksandrijski i Dionizije Areopagit

I. DIO IVOT VIVEKANANDE

Nikada ne zaboravite slavu ljudskoga bia!Mi smo najvei Bog... Isusi i Budhe tek su valovi beskrajnoga oceana, koji sam ja.

Vivekananda, u Americi 1895.

PRELUDIJ

Veliki uenik, ija je zadaa bila preuzeti Ramakrinino duhovno nasljedstvo i sjeme njegove misli rasuti svijetom, i fiziki i moralno, bio je njegova potpuna suprotnost. Serafimski Uitelj itav je ivot proveo do nogu Boanske ljubljene, Majke ivoga boga. On joj je bio predan od svojega djetinjstva; prije no to je proniknuo do samih dubina svoga bia, on je znao da je ljubi. I premda je, da bi joj se pridruio, bio osuen na godine patnji i bola, to je, ipak, bilo vie u smislu viteza--lutalice ije su kunje imale za cilj uiniti ga dostojnim predmeta njegove neokaljane istoe i religiozne ljubavi. A na kraju svih tih putova koji se ukrtaju u neprozirnoj umi, stajala je Ona, jedino Ona, mnogoliki Bog mdu tisuama i tisuama lica. I kada je doao do nje, shvatio je da je nauio prepoznavati sva ta druga lica i voljeti ih u njoj, tako da je s njome zagrlio i itav svijet. Preostali dio njegova ivota protekao je u spokojnoj punoi ove kozmike radosti, ije su otkrivenje Zapadu pjevali Beethoven i Schiller. Ali on je to spoznao mnogo dublje nego nai tragini junaci. Radost se Beethovenu ukazala tek kao traak plavetnila usred nemirnoga kovitlaca sudarajuih oblaka, dok je ParamahansaIndijski labud - svoja bijela krila spokojno poloio na safirnom jezeru vjenosti, daleko od zavjese burnih i mranih, uskovitlanih dana. Njegovim najponosnijim uenicima nije bilo dano oponaati ga. Najvei medu njima, duh najirih krilaVivekananda njegove je visine mogao dosei tek nenadanim uzletima medu olujama, to me uvijek iznova podsjea na Beethovena. ak i onda kada je njegov brod mirovao, njegova su se jedra nadimala od svakog, pa i najslabijeg daka vjetra. Zemaljski krici, stradanja i patnje stoljea komeali su se oko njega poput leta izgladnjelih galebova. udnja snage (nikada slabosti) kljuala je u njegovom lavljem srcu. On je bio utjelovljenje snage, a akcija je bila njegova poruka ovjeanstvu. Za njega, kao i za Beethovena, akcija je predstavljala korijen cjelokupne kreposti. On je iao toliko daleko u svom gaenju prema

pasivnosti, iji stoljetni jaram tako teko pritiska strpljivo, kravlje elo Istoka, da e izjaviti: "Prije svega, budite snani, budite mukarci! Ja potujem ak i onoga koji je zao, sve dok u njemu ima muevnosti i snage; jer njegova e ga snaga jednoga dana osloboditi i samog tog zla u njemu, ili ga ak navesti da se odrekne svih sebinih ciljeva, najzad ga dovodei Istini." Njegov adetski lik bio je suprotnost krhkom i njenom, a ipak ilavom tijelu Ramakrine. Bio je visok (174 centimetra), pleat, snanoga grudnog koa, krupan i nabijen; ruke su mu bile miiave i vine mnogim sportovima. Bio je preplanule puti, imao je punano lice, iroko elo, snanu vilicu, par divnih oiju, krupnih, tamnih i neto ispupenijih tekih kapaka, koje su oblikom podsjeale na klasino poredenje s lotosovom laticom. Nita nije moglo izmaknuti aroliji bljeska njegova pogleda, sposobnog da zarobi svojim neodoljivim armom, ali i da sijevne duhovitou, ironijom ili blagou, da iezne u ekstazi, ili pak odrjeito zaroni do samog dna svijesti i iezne sa svojim gnjevom. No, ono to je kod njega najvie upadalo u oi bila je kraljevska dostojanstvenost. Bio je roeni kralj i nitko mu, bilo u Indiji bilo u Americi, nije priao ne odavi potovanje njegovoj velianstvenosti. Kada se ovaj posve nepoznati mladi ovjek tridesetih godina pojavio u rujnu 1893. u Chicagu, pred Parlamentom religija (otvorenim od strane kardinala Gibbonsa), u njegovom zapovjednikom prisustvu svi su ostali bili potisnuti u zaborav. Njegova snaga i ljepota, ljupkost i dostojanstvo njegove pojave, tamni bljesak njegovih oiju, duboko potovanje koje je ulivao, a od trenutka kad je poeo govoriti oaravajua glazba njegova bogatog, dubokog glasa5, zarobili su brojnu ameriku, anglosaksonsku publiku, zbog boje njegove puti prethodno mu nimalo naklonjenu. Misao ovoga ratnika-proroka Indije ostavila je duboki trag na Sjedinjene Amerike Drave. Niste ga mogli zamisliti da negdje ili u neemu zaostaje. Gdje god se pojavio, bio je prvi. Cak je i njegov uitelj Ramakrina, u viziji koju sam spomenuo, u usporedbi sa svojim voljenim uenikom sebe predstavljao kao dijete pored velikog Riija. Uzalud je Vivekananda odbijao takvo potovanje, sudei o sebi nemilosrdno i poniavajui samog sebe; ve je na prvi pogled svatko u njemu prepoznavao vodu, pomazanika Bojeg, ovjeka s vidljivim obiljejem moi zapovjedanja. Putnik koji bi na Himalaji ukrstio svoju stazu s njegovom, a ne znajui tko je on, stao bi u zaprepatenju, a iz grla bi mu se oteo krik: "iva!..." Kao da je njegov izabrani Bog utisnuo svoje ime na njegovu elu. No na istom tom elu, kao na strmoj litici, vidjeli su se tragovi

oluja, tragovi sva etiri vjetra njegova duha. On je vrlo rijetko uivao spokojno ozraje, bistre i jasne prostore misli na kojima je lebdio Ramakrinin smijeak. Njegovo premono tijelo i skoro neizmjeran intelekt bili su predodredeni kao poprite svih okova njegove olujama noene due. Prolost i sadanjost, Istok i Zapad, snovi i akcija borili su se za prevlast. On je previe znao, a i previe je mogao, a da bi odricanjem jednoga dijela svojega bia, ili jednoga dijela istine, uspostavio harmoniju. Sinteza njegovih snanih, sukobljenih sila, odnijela je godine i godine borbe, prodirui mu hrabrost i njegov vlastiti ivot. Borba i ivot za njega su bili jedno te isto." A njegovi su dani bili odbrojeni. esnaest godina prolo je izmeu Ramakrinine smrti i smrti njegova velikoga uenika... godine velikog poara... Nije imao ni etrdeset godina kada je njegovo atletsko tijelo oprueno lealo na lomai... No, plamen te lomae gori jo i danas. Iz njegova pepela, kao iz pepela drevnoga feniksa, iznova se probila savjest Indije arobna ptica - vjera u njezino jedinstvo i Veliku poruku, jo od vedskih vremena snivani od usnuloga duha njegova drevnog roda - poruku koju treba predoiti itavome svijetu.

1

PARIVRAJAKA - ZOV ZEMLJE LUTALAKOJ DUI v T

Nakon Boine noi 1886. godine opisane u mojoj prvoj knjizi -mistinog bdijenja u Antporeu gdje je, u suzama ljubavi prolivenim zbog sjeanja na izgubljenog Uitelja, osnovana nova zajednica apostolaprotekli su mnogi mjeseci i godine prije no to je zapoeo rad koji je Ramakrininu misao pretvorio u ivu akciju. Trebalo je izgraditi most, a oni u poetku nisu mogli odluiti da li e ga podii. Jedan jedini koji je imao potrebnu energiju i graditeljski genij - Naren - i sam je oklijevao. Jo nesigurniji nego svi oni, on je bio razapet izmeu snova i akcije. Prije no to e podii luk koji e spojiti dvije obale, on je morao upoznati i istraiti "drugu obalu" - stvarni svijet Indije i njezinu onovremenost. Ali nita jo nije bilo jasno; njegova predstojea misija nejasno je tinjala u nemirnom srcu ovoga mladog ovjeka sudbine kojemu su bile tek dvadeset i tri godine. Zadatak je bio tako teak, tako velik, tako sloen! Kako ga ispuniti, pa ak i u duhu? Pa i kada i gdje ga zapoeti? Ispunjen tjeskobom, on odbija uiniti odluan pokret. Ali da li je on mogao sprijeiti strastvenu raspravu u skrovitim dubinama svojega uma? Ona ga je progonila skoro svake noi, jo od najranijih godina, nesvjesno, kroz vatrene i sukobljene instinkte njegove vlastite prirode, s njezinim sukobljenim eljama

eljom da posjeduje, osvoji, ovlada zemljom, eljom da odbaci sve svjetovno radi posjedovanja Boga. ivot mu je protjecao u neprestanom obnavljanju te borbe. Ovaj ratnik i osvaja elio je posjedovati sve i Boga i svijet, vladati svime, a zatim se svega odrei. Obilje moi koje je proimalo njegovo tijelo rimskoga atlete i mozak imperatora borili su se za prevlast. No upravo je to obilje snage inilo da njegovu pomahnitalu bujicu nije moglo primiti nijedno korito osim rijeke Boje i potpuno predavanje Jedinstvu. Kako je ovo rivalstvo tatine i prijeko potrebne ljubavi, njegove dvije velike elje, trebalo biti rijeeno? Postojao je i trei element, koji sam Naren nije predvidio, ali kojega je proroko oko Ramakrine ve izdaleka otkrilo. U vrijeme kada su ljudi prema ovome mladom ovjeku, u kojem su se sukobljavale takve uzburkane sile, pokazivali ogoreno nepovjerenje, Uitelj je objavio: "Onoga dana kada se Naren susretne s patnjom i bijedom, njegova tatina pretopit e se u beskrajno milosre. Njegova snana vjera u samoga sebe bit e ono to e u obeshrabrenim duama ponovno uvrstiti izgubljeno pouzdanje i vjeru. A sloboda njegova dranja, izrasla iz monog samosvladavanja, bljesnut e u oima drugih kao izraz istinskoga osloboenja ega."' To suoavanje s patnjom i ljudskom bijedom, ne samo nasluenom i uopenom, ve istinskom bijedom, bijedom koja je nadohvat ruke, bijedom vlastitog naroda, bijedom Indije, bit e kremen koji e osloboditi iskru i cijelu duu pretvoriti u oganj. A s time kao korijenom, ponosom, ambicijom i ljubavlju, vjerom, znanou i akcijom, sve njegove moi i sve njegove elje nali su se u slubi ovjeanstva, sjedinjeni u jedan jedini plamen: "Religiju koja e nam podariti vjeru u sebe same, nacionalno samopotovanje i snagu da hranimo i obrazujemo siromane i uklonimo bijedu oko sebe... elite li pronai Boga, sluite ovjeka!" Ali ta svijest o vlastitoj misiji ukazala se i obuzela ga tek nakon godina neposrednog iskustva za vrijeme kojih je svojim vlastitim oima vidio i svojim vlastitim rukama dodirnuo bijedno i velianstveno tijelo ovjeanstva - svoju "majku" Indiju u svoj njenoj ogoljelosti. Mi emo ga pratiti na tom hodoau. * * *

Prvi mjeseci prve godine u Baranagoreu bili su posveeni meusobnom prosvjeivanju uenika. Do toga trenutka nijedan od njih nije jo bio spreman propovijedati ljudima. Njihova je elja bila usredotoiti se na traganje za mistinom spoznajom, a uici unutarnjeg ivota uinili su da svoje poglede odvrate od vanjskoga.

Naren, koji je i sam osjeao enju za Beskonanim, ali je istovremeno bio svjestan koliko je za pasivnu duu opasna ova iskonska privlanost koja djeluje poput gravitacijske sile na kamen koji pada, Naren, za kojega je i sam san znaio akciju - taj im Naren nee dozvoliti da, obamrli, ieznu u meditaciji. Taj period samostanske izdvojenosti on je pretvorio u pelinjak napornoga obrazovanja, Visoku kolu duha. Nadmo njegova duha i njegova znanja od samog su mu poetka odredili preutno, ali odluno vodstvo nad njegovim prijateljima, iako su mnogi od njih bili stariji od njega. Nisu li posljednje Uiteljeve rijei, kada se opratao od njih, bile upuene Narenu: "Pazi na ove djeake!"? Naren je odluno prihvatio rukovoenje ovim mladim sjemenitem, ne dopustivi mu da se izgubi u lijenoj opijenosti Bogom. Njegove je lanove stalno odravao budnima, dok je njihov duh nemilosrdno uznemirivao; itao im je velika djela ljudske misli, objasnio im je evoluciju univerzalnoga duha, prisilio ih je da uestvuju kako u strastvenim tako i u suhoparnim polemikama o svim velikim filozofskim i religioznim problemima, neumorno ih je vodio prema irim horizontima neograniene Istine koja nadilazi sva ogranienja kola i rasa te obuhvaa i sjedinjuje sve pojedinane istine. Ova sinteza duha ostvarila je obeanje Ramakrinine poruke ljubavi. Nevidljivi je Uitelj predsjedavao njihovim sastancima, a oni su bili u stanju svoj intelektualni napor staviti u slubu njegova univerzalnog srca. No, usprkos europskom vjerovanju u azijatsku nepokretnost, u prirodi religioznog Indijca nije da, poput francuskoga buruja, ostane skuen najednom mjestu. ak i oni koji se predaju kontemplaciji nose u sebi stoljetni instinkt lutanja beskrajnim prostorima, bez trajnoga boravita, lieni spona, neovisni i stranci gdje god se kretali. Ova tenja da se postane lutajui monah, u indijskom religioznom ivotu poznata pod posebnim imenom parivrajaka, uskoro je potaknula neke medu braom Baranagorea. Ve od samog svog nastajanja, itava se grupa nije niti jednom u potpunosti okupila. Dva njezina istaknutija lana, Yogananda i Latu, nisu prisustvovala Boinom posveenju 1886. godine. Neki su pratili Ramakrininu udovicu do Vrindabana, dok su neki, kao primjerice plahi Sarada, iznenada iezli, ne rekavi nikome kuda idu. Usprkos svom naporu da odri spone koje su vezivale bratstvo, Naren je i sam bio razapinjan istom eljom da pobjegne. Kako je ova potreba due za novim prostranstvima, ta enja da se raspline u Oceanu zraka, poput goluba pismonoe koji se gui ispod krova golubarnika, mogla biti pomirena s neophodnom postojanou i mirovanjem koje je iziskivao Red koji je tek nastajao? Bilo je dogovoreno da barem dio grupe uvijek bude u Baranagoreu, dok bi ostala

braa slijedila "zov ume". I jedan medu njima, samo jedan Shashi, nije nikada napustio ognjite. On je bio vjerni uvar Matha, vrsta os, zavrni kamen golubarnika kojemu su se vraala krila skitnica. Naren se dvije godine odupirao zovu. Osim kraih posjeta, on je u Baranagoreu ostao do 1888. godine. Zatim je iznenada otiao, isprva ne sam ve u pratnji jednoga prijatelja, ali i pored njegove snane elje za bijegom, skoro dvije i po godine on bi se, ako bi ga netko od njegove brae pozvao ili bi pak iskrsnuo neki nepredvieni dogadaj, uvijek vraao. Zatim ga je obuzelo sveto ludilo za bijegom; enja, potiskivana pet godina, pokidala je sve spone. Godine 1891, sam, bez pratnje, bez imena, sa tapom i prosjakom zdjelom u ruci, kao nepoznati prosjak, iezao je na pet godina u beskraju Indije. Njegovom nemirnom putanjom upravljala je, meutim, skrivena logika. Besmrtne rijei: "Traio ti me ne bi, da me naao ve nisi", nisu nikada bile tako istinite kao u sluaju ovih dua obuzetih skrivenim Bogom, koje su se unutar njega borile ne bi li mu iupale tajnu dodijeljene im misije. Naren nije sumnjao da pred njim stoji misija; njegova mo, njegov genij, progovarali su u njemu, a groznica njegova vremena, bijeda istog tog vremena, kao i nijema molba koja se svuda oko njega otimala iz potlaene Indije, tragini kontrast velianstvenog sjaja njezine drevne moi i njezine neispunjene sudbine, i propadanje zemlje, izdane od strane vlastite djece, bolan gr i tjeskoba smrti i uskrsnua, beznaa i ljubavi, prodirali su njegovo srce. Ali to e biti njegova misija? Tko e mu je odrediti? Sveti Uitelj je umro, ne razjasnivi mu je. A meu ivima, bijae li ikoga tko bi mu mogao osvijetliti put? Samo Bog. Pa neka On progovori. Zato je utio? Zato je odbijao odgovoriti? Naren ga je krenuo potraiti. Godine 1888. nenadano je napustio Calcuttu proputovavi Varanasi, Ayodhyu, Lucknow, Agru, Vrindaban, Hathras i Himalaju. O ovome i sljedeim putovanjima nije poznato nita-Naren nije otkrio tajnu svojih religioznih iskustava - osim poneto iz memoara brae koji bi ga susreli ili pratili na putovanju. Godine 1888, na prvom od ovih hodoaa po naputanju Vrindabana, u Hathrasu, na omanjoj eljeznikoj stanici, niti ne elei to, on je stekao svog prvog uenika - ovjeka koji je samo trenutak ranije bio potpuni stranac, da bi, potaknut privlanom snagom njegova pogleda, ve idueg trena napustio sve i krenuo za njim, ostajui mu vjeran do smrti. Bio je to Sharat Chandra Guptu (koji je uzeo ime Sadananda). Oni su ili naokolo kao prosjaci, esto odbijani, ponekad skoro na rubu smrti od gladi ili edi, ne marei

za kaste, spremni ak popuiti lulu parije. Sadananda je obolio, a Naren ga je na leima nosio kroz opasne dungle. Zatim je i sam obolio, nakon ega su se morali vratiti u Calcuttu. Ve to prvo putovanje ivo mu je doaralo drevnu Indiju, vjenu Indiju, Indiju veda, zajedno s njenim junacima i bogovima, zaogrnutim slavom legende i povijesti, Arye, Moguli i Dravidi -svi jedno. U tom prvom srazu spoznao je duhovno jedinstvo Indije i Azije, a to je svoje otkrie prenio svojoj brai u Baranagoreu. Sa svojega drugog putovanja u Ghazipur, godine 1889, vratio se najvjerojatnije s odredenom unutarnjom spoznajom Evanelja ovjeanstva, kojega su nove demokracije Zapada ispisivale nesvjesno i slijepo. Svojoj je brai rekao da je drevni ideal boanskoga prava, ranije prirodni dar jednog jedi nog ovjeka, na Zapadu postupno priznat kao pravo svih, bez obzira na klasu, te da je ljudski duh tako doao do spoznaje boanstvenosti Prirode i Jedinstva. Uvidio je i odmah proglasio nunost da u Indiju budu uvedene iste ideje koje su s tako pozitivnim rezultatima iskuavale Amerika i Europa. Tako je od samoga poetka iskazao onu slobodu i veliinu duha koji zahtijeva i eli ope dobro, duhovni napredak svih ljudi zajednikim naporima sviju. Kraa putovanja, koja su 1889. i 1890. uslijedila u Allahabad i Ghazipur, jo su vie rasvijetlila ono univerzalno poimanje. U njegovim razgovorima u Ghazipuru moglo se opaziti njegovo pribliavanje sintezi hindu vjere i moderne znanosti, ideje vedante i drutvenih ostvarenja njegova vremena, sintezi istoga Duha i bezbrojnih bogova koji su "nie ideje" svih religija i koji su nuni radi ljudske slabosti - jer svi su oni istiniti u svojoj kvaliteti utvara spoznaje kao i sintezi razliitih metoda i razliitih stupnjeva u razvoju ljudskoga duha, koji se polako uspinje k vrhuncu svojega bia. Bili su to jo uvijek samo odbljesci, grube konture njegove budunosti. No svi su oni bili pohranjeni u njegovu mozgu, polagano kipei. udovina se, strana snaga pomaljala u ovom mladom ovjeku, unutar tijesnih meda njegova samostana u Baranagoreu, svakodnevice odredene dunou, pa ak i u druenju s njegovim prijateljima. Vie je nije bilo mogue zadrati! Doveden je do toga da pokida veze koje su ga sputavale, odbaci svoje okove, svoj nain ivota, svoje ime, svoje tijelo, i sve ono to je bilo Naren, te da uz pomo drugaijih ponovno izgradi samoga sebe u kojemu e div koji je izrastao moi slobodno disati ponovno roenje. Iz tog ponovnog roenja uzdigao se Vivekananda. Bio je poput Gargantue koji napola cijepa povoje koji su ga sputavali... To vie ne moemo opisivati kao religiozni zov hodoasnika koji se pozdravlja

sa svojom braom kako bi slijedio Boga! Ovaj mladi atleta, kojega su neiskoritene moi dovele na rub smrti, bio je gonjen vitalnim instinktom i doveden do surovih rijei koje su njegovi poboni uenici obavili neprozirnim velom potiskivanja u zaborav. U Varanasiju je rekao: "Odlazim, i neu se vratiti dok poput bombe ne prsnem pred drutvom, natjeravi ga tako da me slijedi poput psa." Mi znamo kako je pobijedio ove strane demone i potpunom ih smjernou stavio u slubu poniznosti, ali ipak uivamo u promatranju divljih sila tatine i ambicije koje su ga guile. On je, nema sumnje, trpio od onoga vika snage koji inzistira na do minaciji, a unutar njega je leao Napokon. I tako je poetkom srpnja 1890. godine, ovoga puta na due vrijeme, napustio svoj dragi dom u Baranagoreu, kojega je sam osnovao, svoje duhovno gnijezdo u kojemu je bio leao i Ramakrina. Krila su ga naprosto ponijela. Prvo je otiao traiti blagoslov "Svete Majke" (Ramakrinine udovice). elio je presjei sve spone i povui se na Himalaju. Ali od svih dobrih stvari, samou (blago, a uas drutvenih dua!) je najtee dosei. Roditelji, prijatelji svi e je poricati (Tolstoj je to znao, i uspio je se domoi tek na samrtnoj postelji u Astapovu). Drutveni ivot postavlja tisue zahtjeva pred one koji umiru. A jo vie kada je bjegunac tek mladi zatvorenik! Naren je to otkrio na svoju tetu. Kao i na tetu onih koji su ga voljeli. Njegova monaka subraa eljeli su ga slijediti, i on je bio primoran skoro surovo prekinuti s njima. No, i pored svega, tragini svijet mu nee dozvoliti da ga zaboravi. Sestrina smrt za-tekla ga je u samoi. Jadna rtva okrutnoga drutva podsjetila ga je na rtvenu sudbinu hinduske ene, kao i na tune probleme ivota njegova naroda to ga je navelo da mu se uini zloinakim ostati nezainteresirani promatra. Cijelim nizom okolnosti, za koje bismo takoer mogli rei da bijahu predodredene, on je uvijek iznova bio otrgnut od njegove Beata Solitudo, sola Beatitudo u trenutku kada je skoro povjerovao da ju je najzad dosegnuo i iz tihe Himalaje bio odbacivan natrag u ravnice ispunjene meteom i prainom ovjeanstva. Kao posljedica ovih duevnih uzbuenja, emu treba pridodati zamor i neimatinu, on je dva puta teko obolio, i to u Rudraprayagu i Hrishikeshu na Gangesu, u podnoju Himalaje; naime, skoro je umro od difterije. Izuzetna slabost koja je potom uslijedila jo mu je vie oteala ostvarenje njegova velikog, samotnog putovanja. Usprkos svemu, to je putovanje ostvareno. Ako treba umrijeti, onda neka to bude na putu, i to njegovom vlastitom putu - putu koji mu je pokazao njegov Bog! I pored protivljenja svojih prijatelja, veljae 1891. godine sam je napustio Delhi. Bio je to veliki odlazak.

Poput ronioca, uronio je u "ocean" Indije, a ovaj je zameo njegove tragove. Meu jednostavnima i obinima, naputenima, on je bio samo jedan bezimeni sannyasin u naranasto-utoj halji, jedan medu tisuama. Ali u njegovim je oima buktio plamen genija. Bio je i dalje princ, bez obzira na ovakav vanjski izgled.

II HODOAE INDIJOM

Njegov veliki Periplus, koji obuhvaa dvije godine putovanja Indijom te tri godine putovanja svijetom (da li je to bio dio njegove prvobitne namjere?), bio je pravi odgovor njegova instinkta na dvostruki zahtjev njegove prirode: neovisnost i sluenje. Lutao je, slobodan od planova, kaste, kunoga ognjita, stalno sam s Bogom. I nije bilo jednog jedinog trenutka a da nije bio u dodiru s patnjom, eljama, uvredama, bijedom i groznicom ljudi, bogatih i siromanih, u gradu i na selu; on je postao jedno s njihovim ivotima; velika "knjiga ivota" otkrila mu je ono to mu sve knjige u knjinicama nisu mogle (jer, konano, one su samo zbirke), to je ak i Ramakrinina arka ljubav uspijevala vidjeti tek maglovito, kao u snu - tragino lice sadanjice, Boga koji se bori u ovjeanstvu, vapaj naroda Indije i svijeta koji trai pomo, i herojsku dunost novoga Edipa, iji je zadatak bio izbaviti Tebu iz kandi Sfinge ili pak propasti zajedno s Tebom. Wanderjahre, Lehrjahrd Kakvo neponovljivo kolovanje! On nije bio samo ponizni mali brat koji spava u talama ili na prosjakim prostirkama; on je bio jednak sa svakim ovjekom, danas prezreni prosjak koji je utoite naao kod parije, a sutradan gost prineva, ravnopravno vodei dijaloge s premijerima i maharadama, brat potlaenih, pognut pred njihovom bijedom, da bi zatim iskusio rasko monika, budei u njihovim otupjelim srcima brigu za opu dobrobit. Bio je podjednako dobro upuen u znanja pandita kao i probleme industrijske i ruralne ekonomije koji imaju ogroman utjecaj na ivote ljudi, stalno pouavajui i stalno otkrivajui novo, postupno se izgraujui u savjest Indije, njezino Jedinstvo i njezinu Sudbinu. Sve je to bilo otjelovljeno u njemu, a svijet je to i vidio u Vivekanandi. Njegov put vodio ga je kroz Rajputanu, Alwar (veljaa i oujak 1891), Jaipur, Ajmere, Khetri, Ahmedabad i Kathiawar (kraj rujna), Junagad i Jugarat, Porebander (boravak u trajanju od osamdevet mjeseci), Dwaraku, Palitanu - grad hramova u neposrednoj blizini zaljeva Cambay, dravu Baroda, Khandwu, Bombay, Poonu, Belgaum (listopad 1892), Bangalore u dravi Mysore, Coc-

hin, Malabar, dravu Travancore, Trivandrum, Maduru... Putovao je do najdaljih toaka ogromne piramide, medu kojima je i Varanasi u junoj Indiji, Rameswaram, Rim Ramayane, pa sve do Kanyakumare, svetita Velike Boice (kraj 1892). Od sjevera do juga, drevna zemlja Indija vrvjela je bogovima; pa ipak, beskrajan niz njihovih nebrojenih vojski inio je jednog jedinog Boga. Vivekananda je spoznao njihovo jedinstvo puti i duha, a spoznao ga je i u dodiru sa svim kastama, kao i onima izvan kasti. I uio ih je da to i sami spoznaju. On je prenosio uzajamno razumijevanje od jednoga do drugog - snanim duhovima, intelektualcima opsjednutim apstraktnim, propovijedao je potovanje prema Bojim predstavama i kumirima; mladim ljudima dunost prouavanja velikih, starih knjiga prolosti: vede, purane, drevne anale, ali jo vie, ljude dananjice - svima religioznima, ljubav prema majci Indiji i ar vlastitoga posveivanja njezinu spasenju. No, koliko je davao, toliko je i primao. Njegov neizmjeran duh nije nijedan jedini dan proputao produbiti svoje znanje i svoje iskustvo, i upijao je sve rijeke misli, ratrkane i pokopane u tlu Indije, jer mu se njihov izvor inio istovjetnim. Koliko dalek slijepom oboavanju ortodoksnih, zaglibjelih u movarnom smradu ustajalih voda, toliko dalek i zavedenom racionalizmu reformatora Brahmo samada, koji su i uz najbolje namjere bili zaokupljeni isuivanjem mistinih vrela skrivene energije. Vivekananda ih je izvlaenjem na povrinu cjelokupnog rezervoara voda, itavog kontinenta obojenog duboko religioznom duom, sve elio sauvati i dovesti u harmonian sklad. elio je on i vie od toga (nitko ne moe nekanjeno biti suvremenik velikih inenjera koji probijaju prolaz medu oceanima i pored svakog protivljenja spajaju ruke kontinenata!): sa sobom je svuda nosio Imitaciju Kristovu, a paralelno s Bhagavad-Gitom irio je i Isusovu misao, dok je mlade ljude poticao na prouavanje znanosti Zapada. No, njegov se duh nije irio samo u podruju ideja. Revolucija se odvijala i u njegovoj moralnoj viziji drugih ljudi i njegovog odnosa prema njima. Ako je ikada postojala tatina u mladom ovjeku, zajedno s intelektualnom netrpeljivou, aristokratskim prezirom prema svemu to nije dosezalo prag njegovog uzvienog ideala istoe, bilo je to u mladom Narendri. ""U dvadesetoj godini", pria on, "ja sam bio najnemilosrdniji, najbeskompromisniji fanatik; Calcuttom ne bih proao stranom ulice koja vodi prema kazalitu." Tijekom prvih mjeseci njegova hodoaa, kada je pokraj Jaipura bio s Maharadom od Khetrija (travanj 1891), mala plesaica,

ni ne znajui, dala mu je lekciju iz poniznosti. Kada se pojavila, prezirni monah je krenuo k izlazu. Princ ga je molio da ostane. Mala plesaica je pjevala: "O, Gospode, ne gledaj moje poroke i mane! Tvoje ime, o, Gospode, jest Onaj-koji-sa-svih-strana-vidi. Uini i ovo i ono da budemo isti brahman! Jedan komad eljeza je u idolu u hramu, a drugi je u ruci mesara. Ali kada dotaknu kamen mudraca, i jedan i drugi pretvaraju se u zlato. Zato, Gospode, ne gledaj moje poroke i mane! Tvoje je ime, Gospode, Onaj-koji-sa-svih-strana-vidi... Jedna kap vode je u svetoj Jamuni, a druga je neist u jaruzi pokraj puta. Ali kada utonu u Ganges, i jedna i druga postaju svete. Zato, Gospode, ne gledaj moje poroke i mane. Tvoje je ime, Gospode, Onaj-koj i-sa-svih-strana-vidi... " Naren je bio potpuno shrvan. Duboka vjera iskazana poniznom pjesmom potresla ga je za cijeli ivot. Jo mnogo godina kasnije, sjeao je se vidno potresen. * * *

Jedna po jedna, njegove su predrasude nestajale - ak i one koje je smatrao najdublje ukorijenjenima. Na Himalaji je ivio medu Tibetancima koji provode poliandriju. On je bio gost obitelji estero brae koji su dijelili istu suprugu; u svojoj prvotnoj misionarskoj zanesenosti pokuao im je objasniti njihovu nemoralnost. No oni su bili ti koji su se zgrozili nad njegovom poukom. "Kakva sebinost!", rekli su oni. "Htjeti zadrati jednu enu samo za sebe!" U podnoju planine istina na njezinu vrhu pogreka! Shvatio je relativnost vrline - ili barem onih vrlina koje podrazumijevaju najteu tradicionalnu sankciju. tovie, kada je o dobru i zlu naroda ili vremena sudio prema mjerilima tog naroda ili vremena, transcendentalna ga je ironija, kao u sluaju Pascala, uila da proiri svoje poimanje morala. Isto tako, druio se s lopovima iz najprezrenije kaste, doavi do toga da ak i u drumskim razbojnicima prepozna "grenike koji su bili potencijalni sveci". Zajedno s potlaenima, posvuda je dijelio oskudicu i ponienje. U sredinjoj Indiji ivio je s porodicom vankastinskih, smeara. Medu takvim priprostim ljudima, smjetenim na samom dnu drutva, on je pronaao duhovno blago, dok ga je nj ihova bijeda guila. On to nije mogao podnositi. Soptao je: "O, zemljo moja! O, zemljo moja!" kada je iz novina saznao da je u Calcutti ovjek umro od gladi. Pitao se, lupajui se o grudi: "to smo uinili, mi takozvani ljudi Boji, sannyasini, to smo mi uinili za mase?" Prisjetio se Ramakrininih gorkih rijei: "Religija nije za prazne

eluce." I postajui sve ogoreniji prema intelektualnim spekulacijama egoistine vjere, prvom dunou religije proglasio je "brigu za siromane i njihovo uzdizanje". Tu je dunost nametnuo bogatima, inovnicima i prinevima: "Zar medu vama nema nijednog koji e radi drugih dati i ivot? Nek' prouavanje vedante i meditiranje ostanu za budui ivot! Nek' ovo tijelo bude posveeno sluenju drugih! Tada u znati da mi niste doli uzalud." Jednom drugom prilikom, glasom koji duboko dira, izgovorit e ove uzviene rijei: "Neka se vjeno iznova raam i trpim tisue patnji, samo ako u tako moi oboavati jedinog Boga u kojeg vjerujem, sveukupnost svih dua, a iznad svega mojega Boga zlih, mojega Boga bijednih, mojega Boga siromanih svih rasa...!" U to vrijeme, dakle 1892. godine, ono to je ispunjavalo njegov duh do odsustva svake druge misli bila je bijeda pred njegovim oima, bijeda Indije. Ona ga je progonila, kao to tigar slijedi svoj plijen, od sjevera k jugu, u njegovom letu Indijom. Prodirala ga je u njegovim besanim noima. Kod Cape Comorina epala ga je i drala u svojim eljustima. Tada joj je ustupio svoje tijelo i duu. Svoj je ivot posvetio nesretnim masama. Ali kako im pomoi? On nije imao novaca, a vrijeme je prolazilo, dok su prinevski darovi jednog ili dvojice maharada, ili ono to bi ponudilo nekoliko grupica dobronamjernika, mogli prehraniti tek hiljaditi dio najnunijeg. Prije nego to se Indija probudi iz ataraksije i organizira za ope dobro, nestat e i njezini zadnji tragovi. Podigao je pogled prema oceanu, prema zemlji koja lei preko mora. Mora se obratiti itavom svijetu. Cijeli svijet treba Indiju. Zdravlje Indije, smrt Indije njegova su briga. Zar bi trebao njezinu ogromnu duhovnu batinu prepustiti unitenju kao i tolike druge - Egipat i Kaldeja - koje su ljudi svim silama nastojali iznijeti na svjetlost dana kada nije ostalo nita osim krhotina, kada je dua zauvijek bila izgubljena? U svijesti ovog samotnog mislioca poeo se uobliavati apel iz Indije, apel prema Europi i Americi. ini se da je na tu misao prvi puta doao pred kraj 1891. godine, izmeu Junagada i Porebandera. U Porebanderu, gdje je poeo uiti francuski, pandit mu je savjetovao da pode na Zapad, gdje e njegova misao biti bolje shvaena nego u njegovoj vlastitoj zemlji: "Idi i osvoji ga na juri, a zatim se vrati!" U Khandwi, u ranu jesen 1892. godine, uo je da e se idue godine u Chicagu odrati Parlament religija, i njegova je prva misao bila kako i sam sudjelovati. Pa ipak, on si nee dopustiti nikakve korake prema ostvarenju ovoga plana i odbit e svaku pomo u njegovu ostvarenju sve dok ne ispuni zavjet svojega velikog hodoaa Indijom. U Bangaloreu, potkraj listopada, maharadi je jasno predoio svoju

namjeru da pode na Zapad i zatrai "sredstva za ublaavanje materijalnog stanja Indije", zauzvrat mu donosei Evanelje vedante. Krajem 1892. godine, odluka je bila konano donesena. U to vrijeme zatekao se na "kraju zemlje" Indije, na najjunijoj toki, odakle je Hanuman, Bog-majmun, izveo svoj mitski skok. Ali Vivekananda je, ba kao i mi, bio samo ovjek, i nije mogao ii putovima polubogova. On je ogromna prostranstva Indije prokrstario pjeice. Dvije je godine njegovo tijelo bilo u stalnom dodi-ru s njezinim velikim tijelom; traio je glad, ed, ubojitu prirodu i ljudsku bezobzirnost. Stigavi na Cape Comorin, bio je iscrpljen, ali se, nemajui ime platiti prijevoz do kraja svog hodoaa, bacio u more i preplivao tjesnac prepun morskih pasa. Najzad je njegov zadatak bio priveden kraju i tamo je, osvrnuvi se unatrag, kao s planine obujmio itavu Indiju koju je upravo proao i svijet misli koji ga je na njegovim lutanjima opsjedao. Dvije je godine ivio u uzavrelom kotlu, obavijen vatrom; zapalio je duu, bio je "oluja i vjetar". Poput zloinaca u starim vremenima koji su bili izloeni muenju vodom, osjeao se potopljen bujicom energije koju je prikupio; zidovi njegova bia pucali su pred ovom poplavom... A kada je kroio na zaravan tornja na koji se upravo uspeo, na samom kraju zemlje, s pogledom na svijet koji se otvarao pred njegovim oima, krv je u njegovim uima tutnjala kao i more pod njegovim nogama; skoro je potonuo u bezdan. Bio je to odluni napad bogova uskomeanih u njemu. Kada je borba zavrila, njegova je prva bitka bila dobivena. Ugledao je put kojim treba ii. Njegova je misija bila izabrana. Otplivao je natrag do kontinenta Indije. Sa suprotne obale je krenuo prema sjeveru. Preko Ramnada i Pondicherrya, pjeice je stigao u Madras. I tamo je u prvim tjednima 1893. javno obznanio svoju elju da povede misiju na Zapad. Suprotno njegovoj vlastitoj elji, njegova se slava ve proirila; bio je opsjedan posjetiteljima u ovom intelektualnom i vitalnom gradu u kojem je u dva navrata boravio, i upravo je u Madrasu osnovao svoju prvu grupu predanih uenika koji su mu se posvetili nikada ga ne napustivi; nakon njegovog odlaska, nastavili su ga podravati svojim pismima i svojom vjerom, a on je i iz najudaljenijih zemalja nastavio usmjeravati njihove korake. Njegova arka ljubav za Indiju u njihovim je srcima naila na snaan odjek, i njihovim je entuzijazmom snaga njegovih vlastitih uvjerenja udeseterostruena. On je propovijedao protiv svakog traganja za osobnim spasenjem. Treba traiti spasenje sviju, obnovu Majke zemlje, oivljavanje duhovnih snaga Indije i njihovo irenje univerzumom... "Dolo je vrijeme. Vjera riija mora postati dinamina. Ona se mora okrenuti "prema vani."

Bogatai i bankari ponudili su mu novac za prekomorsko putovanje, ali on ih je odbio. Svoje uenike, koji su prikupljali pomo, uputio je da se radije obrate srednjoj klasi, jer "ja idem u ime naroda i siromanih". Kao i na poetku svog hodoaa, zatraio je blagoslov Svete Majke (Ramakrinine udovice) za ovo daleko putovanje. Ona mu je poslala i Ramakrinin, koji joj je on u snu dao za voljenog uenika. Ne moe se zakljuiti da je pisao svojoj duhovnoj brai u Baranagoreu (nesumnjivo je pomislio da bi njihove kontemplativne due, naviknute na toplinu gnijezda, bile uasnute pomilju na slubu i pomo drutvu te na evangelistika putovanja zemljama krivovjeraca; takve su ideje remetile poboan mir dua preokupiranih svojim vlastitim spasenjem, ne marei mnogo za spasenje drugih) . No sudbina je odredila da neto uoi samog njegovog odlaska, na Abu Road Station pokraj Bombaya, susretne dvojicu uenika: Brahmanandu i Turiyanandu; i tada im je on sa strau koja je duboko pogaala, a iji je odjek stigao i do Baranagorea, govorio 0 zapovjednikom zovu izmuene Indije koji ga je nagnao na odlazak: "Ja sam proputovao itavu Indiju... Ali, jao! Bila je to moja agonija, brao moja, vidjeti svojim oima strano siromatvo i bijedu masa, i nisam mogao zaustaviti suze! Sada sam vrsto uvjeren da je uzalud propovijedati im religiju a da prvo nismo pokuali ukloniti njihovo siromatvo i patnju. Upravo zbog toga, kako bih pronaao vie sredstava za spasenje siromane Indije, ja sada idem u Ameriku." Otiao je u Khetri gdje mu je njegov prijatelj Maharada dao svoga dewana (premijera) da ga otprati do Bombaya, gdje e se ukrcati na brod. U trenutku odlaska, zajedno s odjeom od crvene svile i uto-smeim turbanom, uzet e i ime Vivekananda, koje e nametnuti. svijetu.

III VELIKO PUTOVANJE NA ZAPAD I PARLAMENT RELIGIJA

To je putovanje zaista bilo udesna avantura u koju je mladi Swami uletio nasumce, zatvorenih oiju. Negdje je nauo o Parlamentu religija koji e bogzna kada i bogzna gdje biti otvoren u Americi, 1 on je odluio poi, iako ni on, ni njegovi uenici, ni njegovi indijski prijatelji, studenti, panditi, ministri ili maharade nisu ni prstom makli da neto vie saznaju o svemu. On nije znao nita ni toan datum, ni uvjete pristupa. Sa sobom nije ponio nikakve

akreditive. Poao je samo ravno naprijed, potpuno siguran, kao da mu je dovoljno da se pojavi u pravo vrijeme - Boje vrijeme. I premda ga je Maharada od Khetrija opskrbio brodskom kartom i, usprkos njegovim protestima, prekrasnom odjeom koja e, nita manje nego njegova rjeitost, zapanjiti amerike dokone glave, ni on niti bilo tko drugi nisu poveli rauna o drugaijoj klimi i obiajima; kada je brod stigao u Kanadu, on se u svojemu kostimu indijskoga sjaja i ceremonije ve potpuno smrznuo. Bombay je napustio 31. svibnja 1893. godine, i plovio je do Ceylona, Penanga, Singapura, Hong Konga, posjetivi Canton i Nagasaki. Odatle je kopnom otiao do Yokohame, vidjevi i Osaku, Kyoto i Tokio. Posvuda - i u Kini i u Japanu - panju mu je privlailo sve to je moglo potvrditi njegovu hipotezu, njegovo uvjerenje o religioznom utjecaju drevne Indije na carstva Dalekoga istoka i duhovno jedinstvo Azije. No istovremeno ga nijednog trena nije naputala misao o nesreama od kojih je njegova zemlja patila; vidljivi napredak Japana ponovno je otvorio tu ranu. Iz Yokohame je stigao u Vancouver, odakle se sredinom srpnja, sav u udu, uputio u Chicago. itav je put bio posut njegovim perjem, jer on je bio savrena meta grabeljivaca - vidljiv izdaleka! U poetku je poput velikog djeteta, irom otvorenih oiju i usta, obilazio svjetski sajam, Svjetsku izlobu u Chicagu. Sve mu je bilo novo i izazivalo je u njemu iznenaenje i omamljeno st. On do tada nije mogao zamisliti mo, bogatstvo, inventivni duh tog zapadnjakog svijeta. Snanije vitalnosti i prijemiviji na poziv snage od Tagorea ili Gandhija, koji su bili pogoeni skoro mahnitom ivou i bukom, itavim europsko-amerikim (naroito amerikim) mehanizmom, Vivekananda se, barem u poetku, osjeao ugodno usred te snage; podlegao je njezinoj uzbudljivoj opojnosti, a njegov prvi osjeaj je bio mladenako prihvaanje; njegovom divljenju nije bilo kraja. Dvanaest dana napajao je svoje edne oi ovim novim svijetom. Nekoliko dana po odlasku u Chicago sjetio se otii do Informativnog biroa izlobe... Kakav ok! Otkrio je da se Parlament otvara tek poetkom rujna, i da je ve prekasno za prijavljivanje lanova; tovie, da bez slubenih preporuka nije mogue izvriti nijednu prijavu. On ih nije imao; bio je nepoznat, bez akreditiva bilo koje priznate grupe, a njegov je novanik bio skoro prazan... Bio je slomljen. Brzojavio je svojim prijateljima u Madras, traei pomo, a od zvanine vjerske ustanove traio je garanciju. Ali institucije ne prataju samostalnost. Predsjedavajui Drutva odgovorio mu je: "Nek' davo umre od hladnoe!" Davo nije ni umro ni odustao! Oborio se na sudbinu, i umjesto da mirovanjem pritedi nekoliko preostalih dolara, on ih je potroio

posjeujui Boston. Sudbina mu je pomogla. Sudbina uvijek pomae onima koji si sami znaju pomoi. Vivekananda nije nigdje mogao proi neopaeno, fascinirajui ljude ak i kao nepoznata osoba. U vlaku za Boston, njegova pojava i njegove rijei dirnuli su njegovog suputnika, bogatu damu iz Massachusettsa koja ga je ispitivala, da bi ga na kraju, zainteresiravi se za njega, pozvala svojoj kui i predstavila gaj. H. Wrightu, profesoru helenistike na Harvardu; ovaj je skoro trenutano bio u toj mjeri dirnut duhom ovoga mladog hindusa da mu se u potpunosti stavio na raspolaganje. Inzistirao je da Vivekananda predstavlja hinduizam na Parlamentu religija te je napisao pismo predsjedavajuem. Siromanom hodoasniku ponudio je eljezniku kartu do Chicaga, kao i pisma preporuke, vezano uz njegov smjetaj. Ukratko, sve su njegove tekoe uklonjene. Vivekananda se vrano u Chicago. Vlak je stigao u kasnim satima; omamljeni mladi, koji je prethodno izgubio adresu Odbora, nije znao kamo poi. Nitko se ne bi udostojio pomoi obojenom ovjeku. U uglu stanice ugledao je veliku praznu kutiju i u njoj je prespavao. Ujutro je poao potraiti put, prosei od vrata do vrata, kao sannyasin. Ali on je bio u gradu koji zna tisue naina zaraivanja novca, osim jednog - onoga svetog Franje, Bojeg skitnice. Negdje su ga izvrijeale sluge. Negdje bi mu zalupili vrata pred nosom. Nakon duga lutanja, sjeo je iscrpljen na ulicu. Netko ga je opazio sa suprotnog prozora i upitao da li je on delegat Parlamenta religija. Pozvan je da ude u kuu; i ponovno je sudbina pronala onog koji e kasnije postati jedan od njegovih najodanijih amerikih sljedbenika. Kada se odmorio, odveli su ga u Parlament. Tamo je ljubazno prihvaen kao delegat i smjeten je zajedno s ostalim orijentalnim lanovima Parlamenta. Njegovo uzbudljivo putovanje, koje je zavrilo skoro tragino, dovelo ga je najzad u "luku", ali ne da bi se odmarao. Osjeao je zov akcije, sudbina je ono najgore ve ispoljila, i sada je morala ustupiti mjesto odlunosti. Jo do juer nepoznati prosjak, ovjek kojeg je svjetina prezirala zbog boje njegove koe svjetina u kojoj se nataloilo vie od deset naroda svijeta - na prvi e pogled nametnuti svoj neprikosnoveni genij. * * *

U ponedjeljak, 11. rujna 1893, otvorena je prva sjednica Parlamenta. U sredini je sjedio kardinal Gibbons. Lijevo i desno od njega sjedili su izaslanici istonih zemalja: Protap Chunder Mozoomdar, voda Brahmo samada i Vivekanandin stari prijatelj, koji je zajedno s Nagarkarom iz Bombaya predstavljao indijske teiste; Dharmapala,

na elu cejlonskih budista; Gandhi, koji je predstavljao dainiste; Chakravarti, koji je, zajedno s Annie Besant, predstavljao Teozofsko drutvo. Ali, medu svima njima, ovaj mladi nije predstavljao nikoga jer je istovremeno predstavljao sve. On nije pripadao ovoj ili onoj sekti, ve itavoj Indiji, i pogled okupljenih tisua ljudi okrenuo se prema njemu. Njegovo zanosno lice, njegov plemeniti stas i blistava odjea, koji su samo pojaavali efekt ovoga lika iz legendarnog svijeta, skrivali su njegove osjeaje. On to nije krio. Bilo je to prvi puta da je trebao govoriti pred tolikom masom, a kako su se izaslanici, redom predstavljani, prisutnima trebali obratiti kratkom besjedom, Vivekananda je stalno odgadao svoj red, skoro do isteka dana. A onda je njegov govor liznuo kao plameni jezik. Usred sumorne pustoi hladnih i beivotnih izlaganja, njegove su rijei zapalile srca okupljenog mnotva. Jedva da je izgovorio sasvim obine rijei pozdrava "Brao i sestre Amerike!" a stotine njih uspravie se u svojim sjedalima i zapljeskae. Vivekananda se udio pljeskaju li oni to njemu. On je bio nesumnjivo prvi koji je odbacio kongresni formalizam, obrativi se okupljenom mnotvu na jeziku koji su oni ekali. Ponovno je zavladala tiina. U ime najdrevnijeg monakog reda na svijetu vedskoga reda sannyasina pozdravio je najmlau medu nacijama. Predstavio je hinduizam kao majku svih religija koja im je usadila dvostruku obavezu: "Prihvatite i razumite jedni druge!" Citirao je dva lijepa odlomka iz svetih knjiga: "Tko god mi prilazi, na koji god nain, ja stiem do njega." "Svi ljudi bore se putovima koji na kraju vode meni." Svi su drugi govornici govorili o svom Bogu, Bogu njihove sekte. On jedino on govorio je o svim njihovim bogovima, obuhvativi ih sve u Univerzalnom biu. Bio je to dali Ramakrine, koji se kroz svog najveeg uenika probijao kroz zidove. Parlament religija uputio je mladom govorniku burne ovacije. Tijekom narednih dana izlazio je na govornicu deset ili dvanaest puta. Svaki je put novim argumentima, ali istom silinom uvjeravanja, ponavljao svoju tezu o univerzalnoj religiji bez vremenskih ili prostornih granica, ujedinjujui cjelokupni credo ljudskoga duha, od zarobljenog fetiizma divljaka, do najliberalnijih stvaralakih potvrda moderne znanosti. On ih je uskladio u velianstvenu sintezu koja je, daleko od toga da bi unitila jednu jedinu ljudsku nadu, pomagala svim nadama da rastu i uspijevaju u skladu s vlas-titom prirodom. Nije bilo mjesta ni jednoj ni drugoj dogmi, osim onoj o boanstvenosti inherentnoj ovjeku, i njegovoj sposobnosti za neprestanu evoluciju. "Ponudite takvu religiju i svi e vas narodi slijediti. Aokin sabor bio je sabor budistike vjere. Akbarov, iako primjereniji

naem pitanju, bio je tek salonski skup. Tako je izbor pao na Ameriku, da svakom kutku ovoga planeta proglasi da je Gospod u svakoj religiji." "Neka vam On, koji je Brahman hindusa, Ahura Mazda zoroastrijanaca, Buddha budista, Jehova Zidova, Otac na nebesima krana, podari snagu... Kranin ne treba postati hindus ili budist, niti hindus ili budist kranin. Svatko mora usvojiti duh drugih, a ipak uvajui svoju osobnost, razvijajui se u skladu sa svojim zakonom rasta. Parlament religija... dokazao je da svetost, istoa i milosre nisu u iskljuivom posjedu niti jedne crkve svijeta, i da je svaki sustav uzdigao mukarce i ene najuzvienijeg lika. Na zastavi svake religije uskoro e, i pored otpora, pisati: 'Pomo, a ne Rat. Asimilacija, a ne Razaranje. Harmonija i Mir, a ne Razdor'." Uinak ovih snanih rijei bio je izuzetan. Iznad glava zvaninih predstavnika Parlamenta, one su bile upuene svima, iroko odjeknuvi medu inteligencijom. Vivekanandina slava munjevito se proirila, a Indija je kao cjelina profitirala. Ameriki je tisak u njemu prepoznao "nesumnjivo najveu figuru u Parlamentu religija. Nakon njegovih rijei, svjesni smo kakva je ludost ovoj uenoj naciji slati misionare." Nije teko pretpostaviti da takvo priznanje nije prijatno zvualo u uima kranskih misionara, i Vivekanandin je uspjeh medu njima izazvao ogorenu mrnju, te se nisu ustruavali prihvatiti i najbesramnijih sredstava u borbi protiv njega. Nita manje ljubomorni nisu bili ni indijski predstavnici, koji su sebe vidjeli baenima u sjenu pojavom ovog "lutaj ueg redovnika" bez titule i stege. Posebno mu nije oprostila teozofija, religija koju Vivekananda nije tedio. Ali u prvim trenucima osvita slave, bljesak njezine svjetlosti potisnuo je sjenke. Vivekananda je postao junak dana. to je on mislio o svojoj pobjedi? Plakao je nad njom. Lutajui redovnik shvatio je da je njegovom slobodnom, samotnikom ivotu u Bogu, doao kraj. Ima li ijedne istinski religiozne due koja nee suosjeati s njegovim aljenjem? On je to sam izabrao... ili, tonije, izabran je od nepoznate sile koja je odradivala njegovu misiju... Uvijek je, meutim, postojao i drugi, unutarnji glas, koji mu je govorio: "Odbaci! ivi u Bogu!" On nikada nije mogao zadovoljiti jedno a da djelomino ne negira drugo. Otuda i povremene krize koje su ocrtavale put ovoga uskovitlanog duha te oluje koje, naizgled kontradiktorne, ali ustvari logine, nikada ne mogu shvatiti prostodune due, oni koji vodeni samo jednom milju u svijesti ine od svog siromatva obaveznu vrlinu, nazivajui snanu i dirljivu borbu za harmoniju dua bilo smetenou bilo dvolinou. Vivekananda je bio i uvijek e biti meta takvih zlonamjernih

tumaenja, od kojih se njegov duboki ponos nije ni pokuavao pravdati. Njegova zamrenost, meutim, u to vrijeme nije izvirala samo iz njegova duha. Ona je bila prisutna i u samoj situaciji. Kao i prije, tako je i nakon uspjeha (moda jo i vie) njegov zadatak bio teak. Skoro podlegavi siromatvu, sada je bio u opasnosti da bude preplavljen bogatstvom. Ameriki snobizam sruio se na njega i u svom prvom naletu skoro mu zaprijetio guenjem u raskoi i ispraznosti. Od tog preobilja novca, Vivekananda je skoro osjetio fiziku muninu. Nou je u svojoj sobi davao oduka svom oaju, previjajui se po podu pri pomisli na narod koji umire od gladi. "Oh, Majko", stenjao je, "to da radim sa slavom kada je moj narod opkoljen bijedom!... " Da bi pomogao svojoj nesretnoj Indiji, a sebe oslobodio tutorstva svojih bogatih zatitnika, prihvatio je ponudu Predavakoga biroa, za putovanja po Sjedinjenim Dravama: Istok i Srednji Zapad, Chicago, Iowa, Des Moines, St. Louis, Minneapolis, Detroit, Boston, Cambridge, Baltimore, Washington, New York itd. To se, meutim, pokazalo riskantnom metodom: bilo je pogreno misliti da e, kao i toliki drugi predavai, pokupiti aplauz i dolare palei insens pod nosom amerike publike... Njegov prvi osjeaj opijenosti i divljenja prema ogromnoj moi mlade drave, istopio se. Vivekananda je skoro istoga trenutka uoio surovost, neovjenost, siromatvo duha, ogranieni fanatizam, nevjerojatno neznanje, unitavajue neshvaanje, tako otvoreno i sigurno u sebe pred svima koji su razmiljali, koji su vjerovali, koji suivot promatrali drugaije od uzorne nacije... On nije imao strpljenja. Nita nije krio. Zigosao je sva zla zapadnjake civilizacije, s njezinim karakteristinim nasiljem, pljakom i razaranjem. Jednom prilikom, kada je u Bostonu trebao govoriti o lijepoj religioznoj temi, njemu posebno dragoj, osjetio je takvo gaenje pred prizorom svog auditorija, lane i surove gomile poslovnih i iskusnih ljudi, daje odbio otvoriti im vrata svoga svetita i, naprasno promijenivi temu, okomio se na civilizaciju predstavljenu takvim lisicama i vukovima. Skandal je bio uasan. Stotine su buno napustile dvoranu, a mediji su bili bijesni. Posebno je bio ogoren na lano kranstvo i vjersku hipokriziju: "Sa svim tim vaim slavljenjem i hvalisanjem, gdje je vae kranstvo uspjelo bez maa? Vaa religija je religija propovijedana u ime raskoi. Sve to sam uo o vaoj zemlji jest hipokrizija. Sav taj napredak, sve to od Krista! Oni koji prizivaju Krista ustvari samo brinu kako poveati bogatstvo. Krist medu vama ne bi pronaao kamen na koji poloiti glavu... Vi niste krani. Vratite se Kristu!"

Provala gnjeva bio je odgovor na ovu lekciju prezira i omalovaavanja, i od tog trenutka mu je neprestano za petama bila eta sveenika koji su ga pratili grdnjama i optubama, idui ak dotle da su irili neasne klevete o njegovu ivotu i ponaanju u Americi i Indiji. Nita manje sramotan nije bio ni potez nekih indijskih predstavnika rivalskih zajednica, pogoenih Vivekanandinom slavom, koje se nisu ustruavale iriti podle optube iznesene od strane zlonamjernih misionara. A sa svoje strane, iskoristivi oruje koje su im pribavili ljubomorni hindusi, kranski e misionari sa skoro kominim oduevljenjem u Indiji prokazati slobodnog sannyasina, poto se u Americi nije vie strogo pridravao ortodoksnog hinduistikog reima ivota. Vivekananda je s gaenjem ugledao pjenu vala pakosti i mrnje, uzburkanog od strane njegovih sljedbenika, kako mu se u pismima uplaenih uenika vraa iz Indije. S kakvim ga je samo prezirom bacio natrag u lica onih koji su ga njime osramotili! Pismo Swami Kripanande, jednog od njegovih amerikih uenika, vraa se u vrijeme Vivekanandinih nevolja u Sjedinjenim Dravama: "To leglo pseudoreligioznih nakaza, prodiranih morbidnom edi za abnormalnim, okultnim, izuzetnim bezumna lakovjernost koja vodi irenju stotina drutava: zlih demona, duhova, mahatma, lanih proroka - to utoite stranaca svih boja, bilo je Vivekanandi gnjusno mjesto. Uinilo mu se neophodnim ve na samom poetku oistiti ove Augijeve staje." Poslao je dodavola besposliare, lakrdijae, mutikae i leinare koji su se sjatili na njegova prva predavanja. Od spletkara, nametljivaca i vjerskih arlatana poele su pristizati ponude saveznitva, obeanja, prijetnje i ucjenjivaka pisma. Moemo samo pretpostaviti kakvo je bilo njihovo djelovanje na osobnost kao to je njegova. On ne bi tolerirao ni najmanju dominaciju. Odbio je svako saveznitvo jedne sekte protiv druge. I ne jednom prihvaa mogunost da bespotedno uestvuje u javnoj borbi protiv "kombinacija" koje su ga namjeravale iskoristiti za vlastite ciljeve. U ast Amerike potrebno je odmah rei da su njegova moralna beskompromisnost, njegov muevni idealizam, njegova neustraiva odanost, privukli ljude sa svih strana, ljude koji e postati izabrana skupina branilaca i potivalaca, grupa koja e initi njegove prve zapadnjake uenike i najaktivnije posrednike u njegovom radu na ponovnom uzdizanju ovjeka.

IV AMERIKA U VRIJEME VIVEKANANDINOG PRVOG POSJETA

Anglosaksonski pretee duha Azije: Emerson, Thoreau, Walt Whitman

Bilo bi vrlo zanimljivo znati koliko je tono ameriki duh, direktno ili indirektno, bio natopljen postupnim prodiranjem indijske misli tijekom devetnaestoga stoljea. Jer nema sumnje da je ta misao doprinijela udnom moralnom i religioznom mentalitetu dananjih Sjedinjenih Drava- koji Europa tako teko uspijeva shvatiti - s njegovom udesnom mjeavinom anglosaksonskog puritanizma, jenkijevskog optimizma akcije, pragmatizma, "scijentizma" i pseudovedantizma. Ne znam hoe li se nai povjesniar koji e se ovime ozbiljno pozabaviti. To je, meutim, izuzetno vaan psiholoki problem, duboko povezan s povijeu nae civilizacije. Ja ga nisam u mogunosti razrijeiti, ali u barem ukazati na neke njegove elemente. ini se da je jedan od najznaajnijih ljudi koji e indijsku misao predstaviti Americi bio Emerson, a da je pritom bio pod jakim utjecajem Thoreaua. On je bio predisponiran za takve utjecaje; od 1830. godine, oni se poinju javljati u njegovom urnalu, u kojemu je biljeio pozivanja na indijske religiozne tekstove. Njegovo slavno predavanje, koje je u vrijeme svog odravanja na harvardskom sveuilitu, 1838. godine, izazvalo veliki skandal, izrazilo je vjerovanje u boansko u ovjeku, slino shvaanju Due, atmanbrahman. Istina je da mu je on dodao strogo moralno ili moralistiko tumaenje, njegov vlastiti peat, kao i peat njegove rase. Ono se, meutim, ostvarivalo kroz ekstatiki doseg istinske yoge "pravednosti", shvaene u dvostrukom smislu moralnoga dobra i kozmike ravnotee, sjedinjujui u sebi istovremeno karmu (djelovanje), bhakti (ljubav) i nanu (mudrost). Emerson nije bio naroito metodian niti u svom itanju niti u svom pisanju; Cabot nam u svojim sjeanjima na njega kae da se lako zadovoljavao izvatcima i citatima, ne uputajui se u prouavanje cjeline izvornih tekstova. Thoreau je pak bio strastveni italac, a izmeu 1837. i 1862. godine bio je i Emersonov susjed. Srpnja 1846. Emerson biljei da mu je Thoreau itao izvode iz svojega djela vi Week on the Concord and Merrimack Rivers. Dakle, to djelo je oduevljeno velianje Gite, kao i velikih poema i filozofija Indije. Thoreau je predloio "sjedinjenu Bibliju" azijskih svetih knjiga, kineskih, indijskih, perzijskih,

hebrejskih, "za sve vijeke vjekova". Za svoj je moto uzeo Ex Oriente luxISvjetlost s Istoka. Lako je pretpostaviti da Emerson nije odbacio takve sugestije, i da je Thoreauov vatreni "azijatizam" zahvatio i njega. Nekako u to vrijeme je i "Transcendentalni klub", kojega je on osnovao, bio u punom zamahu; nakon 1840. njegov tromjesenik The Dial, kojega je pokrenuo uz pomo Margaret Fuller, amerike Hypatije, objavljuje prijevode s orijentalnih jezika. Osjeaji koje je u njemu probudila indijska misao morali su biti vrlo duboki kada je 1856. napisao tako snano proetu vedantinsku poemu kao to je njegova prekrasna pjesma Brahma. kroz prijevode Williama Jonesa. Njegovo djelo Wheel's Journey, pisano od 1839. godine, objavljeno je 1849. godine. Ovu pojedinost zahvaljujem gospoici Ethel Sidgwiek, koja je bila toliko ljubazna da ih za mene potrai, uz nesebinu pomo rektora Balliol koleda i profesora Goddarda iz Swarthomore koleda (Pensilvanija). Ovdje im se najiskrenije zahvaljujem za njihovu dragocjenu pomo. Treba znati da je Nova Engleska u to vrijeme prolazila kroz krizu duhovne renesanse i opijajueg idealizma, podudarajui se (iako sastavljene od posve razliitih elemenata, znatno nekultiviranijih, grubljih i daleko bliih prirodi) s idealistikim arom Europe prije 1848. godine. Anarhina Brookfarm Georgea Riplija (izmeu 1840. i 1847), grozniavo udruenje Friends of Universal Progress u Bostonu (1840), okupili su na jednom mjestu ene i mukarce najrazliitijih razmiljanja i profesija, listom oduevljene primitivnom energijom, eljne da zbace okove lai prolosti, ne znajui, meutim, koju istinu usvojiti; jer nijedno ljudsko drutvo ne moe opstati ako sebe nije uvjerilo da posjeduje Istinu! Ali, jao! Istina za koju se Amerika zalagala tijekom druge polovice stoljea nije odve nalik velikodunom oekivanju medenog mjeseca! Istina jo nije bila sazrila, a jo manje oni koji su je htjeli ubrati. Njezin neuspjeh nije, meutim, plod odsustva plemenitih ideala i velikih ideja, ve bi prije mogli rei da su oni bili odve zbrkani i suvie pohlepno prodirani, ne ostavljajui vremena da budu zdravo upijeni. Nervni ok, stvoren tekim politikim i drutvenim potresima nakon Rata za odcjepljenje, nezdrava urba koja se pretvorila u neurotini ritam suvremene civilizacije, zadugo su izbacili ameriki duh izvan ravnotee. Pa ipak, nije teko u drugoj polovici stoljea uoiti sjeme koje su posijali slobodni pioniri Concorda Emerson i Thoreau. A kakav su samo udan kruh iz njihovog ita umijesili sljedbenici Mind-cure i sljedbenici gospode Mary Baker Eddy! Manje ili vie svjesno, i jedni i drugi su koristili indijske elemente,

procijeene kroz Emersonov idealizam. No oni su ih sveli na najniu razinu utilitarizma, koji gleda samo na neposrednu dobit, neku vrstu mistine higijene zasnovane na udesnoj lakovjernosti koja Kranskoj znanosti70 daje njezin ponosni pseudoznanstveni izgled i njezino pseudokranstvo. Jedna osobina zajednika ovim uenjima je vulgarni optimizam, koji problem zla rjeava naprosto poricanjem, ili, bolje, njegovim isputanjem. "Zlo ne postoji. Okrenimo, dakle, na pogled!" Takav intelektualni stav, u svoj svojoj naivnoj jednostavnosti, suvie je esto bio i Emersonov. Koliko god je mogao, on je u svojim raspravama isputao tematiku bolesti i smrti. Mrzio je sjenke. "Potuj svjetlo!" Ali to je potovanje iz straha. Njegove su oi bile slabane pa je on zapoeo sklanjanjem sunca pod sjenku, u emu su ga suvie dobro slijedili i njegovi zemljaci. Moda ne grijeim ako kaem da je takav optimizam bio nuan za akciju, ali ja nemam pretjerano povjerenje u snagu ovjeka ili naroda koja poiva na temeljima suprotnim natura rerum. Vie mi se sviaju rijei Margaret Fuller: "Ja prihvaam univerzum." Prihvaa li ga netko ili ne, prva i osnovna stvar je ipak sagledati ga, i to kao cjelinu. Uskoro emo uti Vivekanandu kako govori svojim engleskim uenicima: "Nauite prepoznati Majku u Zlu, Uasu, Tuzi, Odricanju, kao i u Ljupkosti i Radosti." Slino je i nasmijeeni Ramakrina mogao iz dubina svoga sna ljubavi i blaenstva vidjeti i podsjetiti uslune propovjednike "dobroga Boga" da Dobrota nije dovoljna da definira Silu koja svakodnevno rtvuje tisue nevinih. Tu lei najvanija razlika koja Indiju i herojsku Grku dijeli od anglosaksonskoga optimizma. Oni su stvarnost gledali u lice, obuhvativi je, kao u Indiji, ili se borei protiv nje i nastojei je savladati, kao u Grkoj. Ali kod njih akcija nikada ne zadire u podruje znanja, kao to je to sluaj u Americi, gdje je znanje pripitomljeno u slubi akcije i odjenuto u livreju sa zlatom obrubljenom kapom na kojoj pie "Pragmatizam". Nije teko shvatiti da Vivekananda nije podnosio takve vanjske urese, koji su zapravo krili goljave i degradirane kriance njegovog slavnog, slobodnog i suverenog vedantizma Indije. A visoko se uzdiui nad ovim ljudskim oporom, stajao je mrtvi div ija je sjenka bila tisuu puta toplija od takvih mutnih odbljesaka Sunca Bia, vienog kroz njihove hladne, metodistike prozore. On je stajao pred Vivekanandom i pruao mu svoju veliku ruku... Kako to daje ovaj nije prihvatio? Ili, tonije (poto znamo da je kasnije u Indiji Vivekananda itao njegove Vlati trave), kako je bilo mogue da Vivekanandini kroniari, koliko god nemarni i neobavijeteni, ispuste ovaj kapitalni dogaaj iz svoje prie: susret indijskog Ambasadora atman-brahmana s epskim pjevaem Pjesme

o Meni - Waltom Whitmanom? On je umro upravo te, prethodne, 1892. godine, 26. oujka, pokraj Camdena, radnikoga predgraa Philadelphije. Trijumfalno sjeanje na njegov pogreb - ne poganski, kako je opisan, ve upravo u duhu indijskoga univerzalizma - jo je uvijek odjekivalo. Vivekananda se susreo s vie Whitmanovih bliskih prijatelja; ak se i sprijateljio s ovjekom koji je uputio posljednji pozdrav pjesniku, slavnim agnostikom i materijalistikim autorom, Robertom Ingersollom. Nerijetko se s njime uputao u prijateljske diskusije, tako da je nemogue da nije uo za Whitmana. Koliko god da je ovaj velikan slavljen u nebrojenim djelima posveenima mu irom svijeta, ja u ovdje ipak dati kratki prikaz njegove religiozne misli; to je, naime, ona strana njegova stvaranja koja je najmanje izazvala javni interes, a koja je istovremeno njegova sutina. Nema niega skrivenog u njezinu znaenju. Dobri Whitman ne pokuava sakriti svoju nagost. Njegova se vjera najbolje ogledava u Vlatima trave, a naroito je saeta u jednoj velikoj poemi koju je Pjesma o Meni nezaslueno bacila u sjenu a koja, meutim, mora biti ponovno stavljena u prvi plan, kamo ju je sam Whitman pos-tavio u svom vlastitom, najpotpunijem izdanju, neposredno iza Natpisa, dakle, Krenuvi iz Paumanoka. to on kae u njoj? "Ja uvodim religiju... ... Ja kaem cla zemlja sva i zvijezde nebeske zarad religije bivaju... Znajte, u zemlju samo posijati klice nove religije... Ja pjevam... Vama, da veliine dv'je sa mnom podijelite, i treu, obuhvatnija to se rada, sjajnija. Veliinu Ljubavi i Demokracije, i veliinu Religije..." (A zato su onda prve dvije "veliine", koje su inferiornije, u svijesti Whitmanovih komentatora skoro u potpunosti natkrilile, zatamnile onu treu, koja ih obujmljuje i njima dominira?) Kakva je to religija koja je toliko ispunila njegovo srce da je pomiljao da je predavanjima, usprkos tome to nije volio javne istupe, iri po itavome svijetu? Ona je saeta i sadrana u jednoj jedinoj rijei, koja odzvanja milozvuno, poput indijske glazbe rijei "Istovjetnost". Ona ispunjava itavo djelo i nalazi se u skoro svim njegovim pjesmama. Istovjetnost sa svim oblicima ivota u svakom trenu. Neposrednost dosegnutog Jedinstva. I sigurnost Vjenosti za svaku sekundu, svaki atom ivota. Kako je Whitman doao do te vjere? Nesumnjivo prosvjetljenjem, nekim zadobivenim udarcem,

jasnim uvidom, proizalim iz neke duhovne krize, negdje u tridesetim godinama njegova ivota, osjeaja uzburkanih njegovim putovanjem u New Orleans, o emu se malo zna. Malo je vjerojatno da je taj potres u njemu izazvalo itanje djela indijske misli. Kada mu je u studenom 1856. godine doao Thoreau i rekao da ga Vlati trave (prvi puta su se pojavile u srpnju 1855. godine, a drugo izdanje je ugledalo svjetlo dana u ljeto 1856. godine) podsjeaju na velike orijentalne poeme, upitavi ga da li je upoznat s njima, Whitman mu je odgovorio kategorinim "ne", i nema razloga sumnjati u njegovu rije. On nije mnogo itao i vrlo je vjerojatno da je proitao openito vrlo malo knjiga; naime, nije volio knjinice i ljude okupljene u njima. Ni u jednom trenutku svojega ivota on nije osjetio radoznalost da provjeri slinost svoje misli i one azijske, tako oitu uskom krugu Concorda. Krajnja maglovitost izraza, koritenih svaki puta kada bi u svoja homerovska nabrajanja uveo i traak Indije, najbolja je potvrda odsustva njegova znanja o tome. Tim je interesantnije kada se utvrdi da je, sam ne izlazei iz okvira samoga sebe glavom i bradom stopostotni Amerikanac mogao, i nesvjestan toga, biti povezan s vedantinskom milju. (A ta veza nije promakla nikome iz Emersonova kruga, pogotovo ne Emersonu samom, koji je izrekao jednu, ne suvie poznatu dosjetku: " Vlati trave ine se kao mjeavina Bhagavad-Gite i The New York Heralda".) Kada je rije o Whitmanu, moramo zapoeti od dubina bia njegova vlastitog naroda, njegova vlastitoga religioznog ivota iako e to izgledati paradoksalno. S oeve strane pripadao je kvekerima, okupljenima tada oko Eliasa Hicksa, slobodnog vjernika, kojemu je pred kraj svojega ivota Whitman posvetio jedan pamflet. On je bio veliki religiozni individualist, nesputan bilo kakvom Crkvom ili credom, koji je od religije jedino priznavao unutarnje prosvjetljenje, "skriveni, tihi zanos". Takvo moralno raspoloenje moralo je ve od samog njegovog djetinjstva uroditi navikom mistine koncentracije, istina liene odredenog objekta, ali ipak prodirui kroz sva ivotna uvstva. Karakteristini mladiev duh uinio je ostalo. Njegovo bie posjedovalo je neku vrstu prodrljive prijemljivosti koja ne samo da mu je omoguavala da, poput obinih smrtnika, iz vinograda prizora univerzuma popabiri nekoliko zrna radosti ili bola, nego i da se odmah sjedini sa svakim opaenim predmetom. Ovo rijetko raspoloenje opisao je u prekrasnoj poemi Jesenji brzaci: "Jedno dijete otisnulo se... I prvi predmet na koji mu pogled pade, taj predmet ono posta.

I taj predmet posta dio njega, za taj dan, ili dio dana. Ili za mnogo godina, ili se proteu godine mnoge... " Instinktivno, prije nego razmiljanjem, doao je do zakljuka da cijeli univerzum za njega predstavlja ne objekt, ve subjekt da je univerzum zapravo on. Kada je iznenada, u svojim tridesetim godinama, opisao ono to mu se uinilo njegovim pravim roenjem (vjerojatno oko 1851-1852), bio je to zasljepljujui bljesak, pomama koja brie. "Oh, radosti", rekao je, "moje due nadnesene nad sobom, stjeui istovjetnost kroz tvari... Od njih moja dua titrala je nazad meni... " inilo mu se da je "po prvi puta budan, i da sve to ranije bijae, ne bijae nita doli ruan san". I najzad, on je uo neka Emersenova predavanja ili konferencije, koji su moda na intelektualnom planu djelovali na njegovu intuiciju, naavi svoj izraz u idejama, koliko god nedoreenima i nepotpuno povezanima; jer ovog je ovjeka, uvijek ravnodunog prema logici razuma i metafizikoj konstrukciji, cjelokupan sklop njegove misli neizbjeno dovodio u sadanji trenutak i onaj stupanj duhovne jasnoe iz kojih su izrastali beskonanost prostora i vremena. Time je on neposredno opaao, obujmljivao, postajao istovremeno svaki objekt zasebno i njihova mona sveukupnost, rasprostiranje i uviranje itavoga Univerzuma, ostvareno u svakom djeliu atoma i ivota. A po emu se to razlikuje od one ekstaze, onog najopojnijeg samadhija bhakti-yogija koji se, u tren oka dosegavi vrhunac spoznaje i ovladavi njome, ponovno sputa, da bi je koristio u svim postupcima i mislima svog svakodnevnog ivota? Ovdje, znai, imamo tipian primjer sklonosti k vedantizmu, koja je u Americi bila prisutna dugo prije Vivekanandina dolaska. tovie, to je univerzalna sklonost ljudskoga duha u svim podnebljima i svim vremenima, a ne, kako su indijski vedantisti vjerovali, sklop uenja koji bi pripadao samo jednoj zemlji. Naprotiv, njoj ili pomau ili odmau evolutivne mogunosti raznih naroda i njihovih vjerovanja i obiaja na kojima poivaju njihove civilizacije. Slobodno moemo rei daje takvo duevno stanje latentno u svakome tko u sebi nosi iskru stvaralakoga plamena, a posebno u velikim umjetnicima, u kojima univerzum ne samo da se odraava (kao u hladnom staklu ogledala), nego je u njima i inkarniran. Ve sam spomenuo sluaj Beethovena, krizu dionizijskog jedinstva s Majkom, da upotrijebim jedno ime za skriveno Bie koje srce zamjeuje u svakom otkucaju zemlje. Velika europska poezija devetnaestoga stoljea, posebno ona engleskih pjesnika iz razdoblja Wordswortha i Shelleya, prepuna je, uostalom, takvih iznenadnih odsjeva. Nijedan zapadnjaki pjesnik nije ih, meutim, posjedovao

tako snano ili tako svjesno kao Whitman, koji je sve razbacane plamike skupio u razbuktali oganj, preobraavajui svoju intuiciju u vjeru - vjeru u svoj narod, vjeru u svijet, vjeru u cjelokupno ovjeanstvo. Kako je udno da se ta vjera nije nala licem u lice s Vivekanandinom! Zar on ne bi bio osupnut tolikim neoekivanim slinostima osjeajem, tako snanim u Whitmanu, tako estim, tako upornim, putovanja njegova ega "kroz trilijune" godina i nebrojene "inkarnacije" biljeei u dvostrukom stupcu dobitak i gubitak svoje prethodne egzistencije atman-brahman, dvostruko sebstvo u kojemu se nijedan bog ne mora poniziti pred drugim bogovima mrea maye koju on raskida tako da kroz iupane niti moe zasjati sjajno lice Boje: "Ti krugu mnogih krugova, Ti uzburkano poelo. Ti bodra, pritajena klico, Ti sreditu". Slavna "Pjesma Univerzalnog", u kojoj je stapanje postignuto harmonijom antinomija, obuhvaajui sve religije, sva vjerovanja i nevjerovanja, pa ak i sumnje svih dua u univerzumu, misija koju je u Indiji Ramakrina dodijelio svojim uenicima - njegova vlastita poruka "Sve je Istina!" I zar nije istina da su slini bili ak i u individualnim crtama, kao primjerice u velikoj tatini, usporeujui se s Bogom - ratniki duh velikog katrije, "neprijatelj spokojstva" i neprijatelj brata rata, ne plaei se niti opasnosti niti smrti, nego im kazujui oboavanje iskazano Stranom, tumaenje koje podsjea na mra-na, a ipak velianstvena Vivekanandina povjeravanja Sestri Nivediti, na njihovom snolikom hodoau u Himalaju? Istovremeno jasno mogu vidjeti to je to to se Vivekanandi ne bi svidjelo kod Whitmana smijena mjeavina The New York Heralda i Bhagavad-Gite, koja izaziva Emersonov blagi smijeak: njegov metafiziki urnalizam, njegova mala, trgovaka mudrost, preuzeta iz rjenika; njegova ekscentrina ljubav bradatog Narcisa, njegovo neizmjerno samozadovoljstvo sobom i svojim narodom; njegov demokratski amerikanizam s njegovom djetinjastom tatinom i ekspanzivnom vulgarnou, uvijek nastojei da bude u sreditu pozornosti. Sve je to moralo izazvati aristokratsko gnuanje velikog Indijca. Osobito ne bi imao obzira prema kompromisnim koketiranjima Whitmanovog idealizma sa zabranjenim radostima "metafizike", spiritualizma i openja s duhovima, i tako dalje. Ali takve razlike ne bi sprijeile ovu monu, strastvenu duu da ne bude privuena magnetizmom Vivekanandina duha. A do dodira je kasnije zapravo i dolo; imamo potvrdu da je Vivekananda proitao Vlati trave u Indiji i da je Whitmana nazvao "sannyasinom Amerike", priznajui time njihovu zajedniku lozu. Trebamo li pretpostaviti da do kraja svog boravka u Americi on nije doao do tog otkria, jer se u biljekama o tom periodu, koje su objavili

njegovi uenici, nigdje ne spominje ta veza? to god bila istina, Whitmanov duh je bio prisutan, svjedoei da je Amerika spremna da poslua indijsku misao. Taj duh bio je kao njezin pretea. Stari prorok kamdenski sveano je najavio dolazak Indije: "Nama, grade moj... Osnivaica dolazi, Kolijevka jezika, ona to pjesma nam namre, rod drevni... Rod Brahmin stie." On je rairio svoje ruke prema Hodoasniku Indije i povjerio ga Americi, "osloncu demokracije": "I prolost u tebi se krije... Uza te velika je svita. Potovana sveenika Azija uz tebe danas jedri." Jasno je, dakle, da su Vivekanandini indijski biografi bili, naalost, nemarni, ne stavljajui Whitmana u prve redove onih ija je misao ispred Novoga svijeta doekala stranoga gosta. I stavivi ga na njegovo pravo mjesto, pored Vivekanande, rame uz rame, i to iste irine, mi moramo paziti da ne prenaglasimo njegov utjecaj u Americi. Ovaj Homer en-masse nije uspio osvojiti mase. Vjesnik velikih sudbina Demokracije u Americi umro je neshvaen i skoro neopaen od demokrata Novoga svijeta. Onaj koji je spjevao Boansku prosjenost bio je voljen i potovan jedino od male grupe izabranih umjetnika i izuzetnih ljudi i moda vie u Engleskoj nego u Sjedinjenim Dravama. To se, meutim, dogada sa svim istinskim preteama. A to to ih njihov narod zanemaruje, ne ini ih nita manje njegovim istinskim predstavnicima. Iz njih se u odredenom trenu oslobaa duboka snaga, skrivena i zgusnuta u masi ovjeanstva: oni je najavljuju; prije ili kasnije ona izbija na svjetlost dana. Whitmanov genij bio je pokazatelj skrivene due, usnule ni sada jo potpuno budne u oceanskim dubinama njegovog naroda Sjedinjenih Drava.

V PROPOVIJEDANJE U AMERICI

Sva ova duhovna ispoljavanja koja sam u prethodnom tekstu ukratko objasnio (njihovo dublje prouavanje ostavljam buduim povjesniarima nove Due Zapada) zasigurno su ve pokazala da je misao Sjedinjenih Drava, tako dozrijevajui i djelujui skoro pola stoljea

bila spremnija primiti Vivekanandu od bilo ije na Zapadu. Jedva daje poeo propovijedati, a mukarci i ene, edni njegove poruke, nagrnue u jatu. Dolazili su odasvuda: iz salona i sveuilita, estiti i isti krani i iskreni slobodni mislioci i agnostici. Ono to je zapanjilo Vivekanandu - i to danas zapanjuje nas - bili su nada i strah od budunosti, najuzvienijih i najmranijih sila, beskrajna ed za istinom i beskrajna pohlepa za lanim, apsolutna ravnodunost i prljavo oboavanje zlata, djetinja iskrenost i vaarski arlatanizam, istovremeno prisutni u toj mladoj a staroj naciji - vjena enigma. I pored nenadanih izljeva gnjeva, emu je njegov uzavreli temperament bio sklon, Vivekananda je bio dovoljno velik da sauva ravnoteu izmeu simpatije i antipatije; on je uvijek priznavao vrline i stvarnu snagu anglosaksonske Amerike. Pa iako je na tom tlu zaeo djela, trajnija no igdje drugdje u Europi, on nikada nije tako vrsto osjeao tlo pod nogama kao kasnije u Engleskoj. Ali u novoj Americi nije bilo niega velikog to on nije uzimao s potovanjem, to nije pokuao razumjeti i svojim sunarodnjacima pokazati kao primjer kojemu se treba diviti, kao primjerice ekonomska politika, industrijska organizacija, sustav obrazovanja, muzeji i umjetnike galerije, napredak znanosti, briga o higijeni na institucionalnoj razini i socijalne ustanove. Kiv bi mu navrla u lice kada bi udesan napor to su ga Sjedinjene Drave poduzimale u pogledu ovih posljednjih stavki, kao i u usmjeravanju javne potronje za ope dobro, usporedio s drutvenom apatijom njegove vlastite zemlje. Iako je uvijek bio spreman igosati teku oholost Zapada, slomljen primjerom zapadnjake socijalne brige, jo je spremnije poniavao oholost Indije. "Ah, mesari!", zavapio je, iziavi iz jednog od novih zatvora za ene u kojem se s prijestupnicama postupalo humano, usporedivi to sa surovom ravnodunou Indijaca prema siromanima i slabima, nemonima da si pomognu. "Nijedna religija na zemlji ne propovijeda ljudsko dostojanstvo na tako uzvien nain kao hinduizam, i nijedna religija na zemlji ne satire i ne gazi siromane i slabe na nain na koji to ini hinduizam. Nije kriva religija ve farizeji i saduceji." I tako nikada nije prestao preklinjati, poticati, kinjiti mladost Indije: "Zasucite rukave, momci! Gospod me je predodredio za to... Sve nade su u vama... krotkima, slabima, ali vjernima... Suosjeajte s bijednima i traite pomo - ona e doi. Dvanaest sam godina putovao s tim teretom u mom srcu i s tom idejom u glavi. Iao sam od vrata do vrata takozvanih bogatih i silnih. Krvarei u srcu, proao sam pola svijeta, da bih u ovoj udnoj zemlji traio pomo... Gospod e mi pomoi. Ja moda i mogu svisnuti od gladi

i hladnoe u ovoj zemlji, ali vama, mladima, ostavljam u nasljedstvo ovu suut, ovu borbu za siromane, neuke, potlaene... Padnite pred njih i prinesite veliku rtvu, rtvujui itav svoj ivot za njih... tih tristo milijuna, koji svakim danom sve vie propadaju... Slava Gospodu, uspjet emo. Stotine e pasti u borbi stotine e htjeti nastaviti... Vjera - suut. ivot nije nita, smrt nije nita... Slava Gospodu marirajte, Gospod je na General. Ne gledajte za onima koji padnu naprijed dalje!..." Ovo velianstveno pismo, nadahnuto pogledom na plemenitu socijalnu filantropiju Amerike, zavrava porukom nade koja pokazuje da je onaj koji je umio igosati "Tartife" kranske vjere vie od ikoga osjeao dah amor caritas, koji je svojom iskrenou istu tu vjeru pokretao: "Ja sam medu djecom Sina Marijina, i Gospod Isus e mi pomoi." Ne, on nikada nije bio ovjek koji bi brinuo zbog vjerskih barijera. On e izgovoriti ovu veliku istinu: "Dobro je roditi se u crkvi, ali je strano u njoj i umrijeti." Na zgranutu dreku bogomoljaca - kranskih ili hinduskih koji su se nali pozvanima braniti zatvorena vrata svojih iskljui-vih religija, kako se nevjernik ne bi mogao uvui, on je odgovorio: "Ne zanima me da li su hindusi, muhamedanci ili krani - oni koji vole Gospoda uvijek e primiti moju pomo. Uronite u plamen, djeco moja... Sve e vam se ostvariti, samo ako vjere imate. Neka se svako od nas danju i nou moli za poniene Indije, teko pritisnute siromatvom, sveenstvom i tiranijom - molite bez prekida za njih... Ja nisam metafiziar, niti filozof, ne, niti svetac. Ja sam siromaan, ja volim siromane. Tko suosjea s dvije stotine milijuna mukaraca i ena u Indiji, zauvijek utonulih u siromatvo i neznanje? Gdje je izlaz? Tko e im prinij,eti svjetlost? Neka ti ljudi budu va Bog... Njega zovu mahatman (velika dua) ije srce krvari zbog siromanih... Sve dok milijuni ive u gladi i neznanju, svakoga ovjeka smatram izdajicom koja im, obrazovavi se na njihov raun, uope ne poklanja panju... " I tako on nijednog jedinog dana nije zaboravio osnovnu ideju svoje misije, istu onu koja ga je svojim elinim stiskom zgrabila dok je Indijom putovao sa sjevera na jug, s juga na sjever, izmeu Himalaje i Cape Comorina da spasi svoj narod, tijelo i duu, da, proirivi svoj krik molbe, dok ovaj ne postane krik naroda, krik siromanih i potlaenih cijelog svijeta, pokrene cijeli svijet da mu pomogne u njegovoj misiji. Daj i uzmi! Neka se vie ne pria o pruenoj ruci milosra koja iz saaljenja pada s neba. Jednakost! Onaj tko prima - daje, i daje koliko prima, ako ne i vie. On prima ivot, on daje ivot, on daje Boga. Jer, svi odrpani, umirui, siromani Indije, jesu Bog. Pod pritiskom patnje i nasilja koji stoljeima

mue narode, vino Duha vjenoga tee, zri i zgunjava se. Uzmi i ispij! Oni bi isto tako mogli upotrijebiti rijei sakramenta: "Ovo je moja Krv." Oni su Krist svih naroda. Tako je, dakle, u Vivekanandinim oima zadatak bio dvostruk: Indiji donijeti novac i dobra, dobivene od zapadne civiliza-cije, a Zapadu donijeti duhovno blago Indije. Potena razmjena. Bratska i uzajamna pomo. On nije raunao samo na materijalna dobra Zapada, nego i na socijalna i moralna. Upravo smo itali o kriku koji je iz njega oteo duh ovjenosti to ga je velika, samopotujua nacija osjeala dunim pokazati ak i prema onome to je osuivala. On je bio ispunjen divljenjem i dirnut prividnom demokratskom jednakou, prisutnom primjerice u prizoru milijunaa i radnika koji se guvaju u istom tramvaju, pridavi joj mnogo vee znaenje nego to to ona zasluuje; on, naime, nije uvidio i nemilosrdnost stroja koji je mljeo sve koji padnu. On je zato jo upeatljivije osjeao pogubnu nejednakost kasta i vankasta Indije: "Sudbina Indije zapeaena je", pisao je, "onoga dana kada su izmislili rije mlechchha (ne-hindus, ovjek izvana) i prestali komunicirati s drugima." On je propovijedao o iskonskoj nudi "organizacije koja e hinduse uiti uzajamnoj pomoi i potivanju", po uzoru na zapadne demokracije. Divio se i visokim intelektualnim dosezima amerikih ena i plemenitom koritenju njihove slobode. Njihovu je emancipaciju usporedio s izdvojenou indijskih ena, a sjeanja na skrivene patnje jedne od njegovih mrtvih sestara uinilo je da se s ljubavlju prihvati napora za njihovu emancipaciju. Nikakav rasni ponos nije ga mogao sprijeiti da konstatira socijalnu nadmo Zapada u mnogoemu; on je naprosto htio da njegov narod iz toga stvori dobrobit. No, njegov ponos doputao je prihvaanje samo onoga to se temeljilo na obostranoj razmjeni: On je bio svjestan da je zapadnome svijetu, uhvaenom u zamku vlastitog demona akcije i praktinog razuma (on bi rekao: fizikog razuma), donosio slobodu duha kojom ovjek dosee Boga, a do koje dolaze i najbjedniji medu Indijcima. Vjera u ovjeka, koju je naao tako visoko razvijenu u mladoj Americi, za njega je bila samo prvi korak, mjesto na kojem e napasti. Daleko od toga da bi je elio umanjiti, to je sluaj s nekim vidovima europskoga kranstva; njegova je energija prepoznala u njoj svoju mladu plemenitu sestru, ali toliko zaslijepljenu novim suncem, da je teturavim i nesmotrenim koracima posrtala nad bezdanom. On je vjerovao da je pozvan podariti joj vid, voditi je s onu stranu provalije, do uzvisine s koje e moi ugledati Boga.

* * *

Zato je u Americi pokrenuo cijelu seriju apostolskih pohoda, elei nad tom ogromnom, duhovno neobraenom zemljom rasijati vedantinsko sjeme, zalijevajui ga kiom Ramakrinine ljubavi. Iz vedantinske riznice on e sam odabirati one dijelove koji e, vodei rauna o njezinom logikom razmiljanju, biti prikladni amerikoj publici. Izbjegavao je svaki spomen na svog Uitelja, iako je propovijedao njegovu rije. To isputanje proizlazilo je iz smjernosti njegove arke privrenosti Uitelju, a i kada bi svojim najbliskijim uenicima i govorio o njemu, zabranjivao im je da govore o tom dirljivom inu milosti.1 Ubrzo se oslobodio jenkijevskih predavakih organizacija i njihovih vrsto ucrtanih planova putovanja koje su utvrivali menaderi, i pritom ga najavljivali na sva zvona kao cirkusku atrakciju, uznemiravajui ga i iskoritavajui. Tijekom est tjedana boravka u Detroitu, 1894. godine, on e zbaciti nesnoljivi teret takvog obvezujueg ugovora. Zamolio je svoje prijatelje da i po cijenu znatnoga novanog gubitka ponite ugovor. U istom tom Detroitu kasnije je sreo onu koja e uz Sestru Niveditu (gospoica Margaret Noble), meu svim njegovim zapadnjakim uenicima, biti najblie njegovoj misli: ona je uzela ime Sestra Christina (gospoica Greenstidel). Iz Detroita se poetkom zime 1894. godine vratio u New York. Isprva su ga u svoje iskljuivo vlasnitvo preuzeli bogati prijatelji, mnogo vie zainteresirani njime kao senzacijom dana nego njegovom porukom. Ali on nije trpio ogranienja. elio je biti sam i neovisan. Bio je umoran od takve borbe sa zaprekama koja nije doputala da ita trajno bude utemeljeno; odluio je okupiti uenike i zapoeti sa slobodnim teajevima. Bogati prijatelji svojim su mu ponudama za "financiranje" postavljali nesnoljive uvjete: oni bi ga prisilil da se susree jedino s ekskluzivnim drutvom "pravih ljudi". Izvan sebe od srdbe, kriknuo je: "iva, iva! Pa zar je ikada veliko djelo izraslo iz bogatstva! Ta mozak i srce stvaraju, a ne novanik..." Nekolicina odanih i skoro siromanih studenata preuzela je na sebe brigu o financijskoj strani tog djela. U "nepoeljnoj" etvrti iznajmljeni su prljavi sobici, bez ijednog komada namjetaja. Sjedilo se posvuda - on na podu, deset ili dvanaset njih stojei. Zatim su morali otvoriti vrata koja su vodila na stubite; ljudi su se tiskali ispred ulaza, iza ulaza, posvuda. Uskoro je morao razmiljati o veim prostorijama. Njegov prvi teaj trajao je od veljae do lipnja 1895. godine, i u njemu je objasnio Upaniade. Svakog je dana upuivao nekoliko izabranih uenika u praksu dvije metode - rada-

yoge i dnana-yoge - od kojih je prva izrazitije psihofizioloka, imajui za cilj koncentraciju kroz vladanje vitalnom energijom, ostvareno podvrgavanjem organizma umu, tiinom nametnutom komeanju unutarnjih strujanja, tako da je jedino to se moe uti jasan glas Bia, dok je druga metoda isto intelektualna, slina znanstvenom razumu, teei sjedinjavanju duha s Univerzalnim zakonom, Apsolutnom realnou: Znanost-Religija. Negdje u lipnju 1895. godine, zavrio je pisanje svoje slavne studije o rada-yogi, diktirane gospoici S. E. Waldo (kasnije Sestra Haridasi, koja e privui panju amerikih fiziologa, poput Williama Jamesa, i kasnije izazvati Tolstojevo oduevljenje)." U drugom dijelu ove knjige ponovno u govoriti o ovoj mistinoj metodi, kao i o drugim glavnim yogama. S pravom se strahuje da je ta metoda, sa svojim naglaskom na fiziolokom, izazvala veliku panju Amerike jedino stoga to ju je ona preuzela u njezinu najpraktinijem vidu, kao obeanje materijalne moi. Div s mozgom djeteta, taj je narod skoro u pravilu zainteresiran jedino za one ideje iz kojih moe izvui korist. Metafizika i religija pretvorene su u lane primijenjene znanosti, imajui za cilj postizanje moi, bogatstva i zdravlja kraljevstvo ovoga svijeta. Nita nije moglo vie povrijediti Vivekanandu. Za sve istinski duhovne uitelje, duhovnost je sama po sebi cilj, i oni tee jedino njezinu ispunjenju. Oni ne oprataju onima koji je zamjenjuju postizanjem svih moguih vrsta vlasti nad materijalnim! Vivekananda je bio posebno strog u svojoj osudi onoga to mu se inilo neoprostivim grijehom. S druge strane, moda bi ipak bilo bolje da nije "dirao vraga" ve da je u poetku poveo ameriku inteligenciju drugim putovima. On je to vjerojatno i sam shvatio; tijekom idue zime njegova se poduka uglavnom bavila drugom yogom. U to je vrijeme jo uvijek bio na stupnju eksperimentalnoga. Mladi Uitelj je isprobavao svoju snagu nad ljudima druge rase, i jo uvijek nije odluio kako bi trebao koristiti tu mo. Prema svjedoanstvu Sestre Christine, definitivnu odluku o svojemu planu djelovanja Vivekananda je donio neposredno na-kon ovog perioda (lipanj-srpanj 1895), tijekom ljetnih tjedana provedenih s izabranom skupinom odanih dua u Thousand Island Parku. Na breuljku pokraj ume, neposredno uz rijeku St. Lawrence, nalazilo se imanje koje je velikoduno stavljeno Uitelju na raspolaganje, omoguivi mu tako da grupici od dvanaestak izabranih uenika izlae osnovne vedante. Svoja je meditativna izlaganja zapoeo itanjem iz Evanelja po svetom Ivanu. U sedam tjedana koji su zatim uslijedili on ne samo da je objasnio svete knjige Indije, nego je i (s njegovog stajalita jo znaajnije obrazovanje) nastojao probuditi herojstvo njemu povjerenih dua: "sloboda",

"odvanost", "krjepost", "grijeh samosaaljenja" i tako dalje. To su bile neke od tema njegovih razgovora. "Individualnost je moj moto", pisao je Abhayanandi, "moja jedina ambicija je pripremiti pojedince." A zatim: "Ako sam u svom ivotu uspio pomoi jednom jedinom ovjeku da dosegne slobodu, moj trud nije bio uzaludan." Slijedei intuitivnu metodu Ramakrine, on se nikada nije, iznad glava svojih slualaca, obraao nekom mutnom entitetu, od strane veine govornika i propovjednika zvanom "publika"; on kao da se obraao svakome posebno. Kao to je rekao: "U jednom jedinom ovjeku sadran je itav Univerzum." Nukleus svemira nalazi se u svakom pojedincu. Moni utemeljitelj Reda ostao je ipak u svome biu do samoga kraja sannyasin, i elio je stvoriti sannyasine, slobodne ljude Boje. I tako je njegov svjesni i vrsto odredeni cilj u Americi bio osloboditi nekolicinu izabranih dua, uinivi da oni sa svoje strane ponu iriti slobodu. Tijekom ljeta 1895, vie je zapadnjakih uenika odgovorilo na njegov poziv, i on je inicirao neke od njih. No kasnije su se pokazal i satkanima od veoma razliitih materijala. ini se da Vivekananda nije posjedovao Ramakrinin orlovski pogled koji je odmah uranjao u dubine dua u prolzau, otkrivajui njihovu prolost, kao i njihovu budunost. Idui svojom brazdom, Swami je skupljao i pljevu i penicu - preputajui jutru da proisti zrna ita, a vjetru da razagna korov. Ali medu svima njima on je izabrao nekoliko odanih uenika medu kojima je, s izuzetkom Sestre Christine, najvei dobitak bio mladi Englez, J. J. Goodwin, koji mu je posvetio cijeli svoj ivot: od kraja 1895. on je samog sebe odredio, za Vivekanandina tajnika - Uitelj ga je nazivao svojom desnom rukom i njemu posebno dugujemo ouvanje sjemena zasijanog u Americi. Njegov boravak u Sjedinjenim Dravama prekinut je izmeu kolovoza i prosinca 1895. godine, kada posjeuje Englesku, o emu u govoriti kasnije. U Ameriku se zatim vratio u zimu 1895. godine, i boravio je tamo sve do sredine travnja 1896. godine. Nastavio je sa svojim teorijskim i praktinim izlaganjimavedante, kroz dva kruga predavanja i privatnim razredima u New Yorku; prvi krug u prosincu 1895, o karma-yogi (Boji put kroz djelovanje), ije se izlaganje smatra njegovim remek-djelom, a drugi u veljai 1896. godine, o bhakti-yogi (put Ljubavi). Govorio je na svim moguim mjestima u New Yorku, Bostonu i Detroitu, pred obinim sluaocima, pred hartfordskim Metafizikim drutvom, pred bruklinskim Etikim drutvom, kao i pred studentima i profesorima filozofije na Harvardu." Na Harvardu

mu je ponuena Katedra orijentalne filozofije, a na Columbiji Katedra sanskrta. U New Yorku je, pod predsjedavanjem gospodina Francisa Leggetta, organizirao Drutvo vedante, koje e postati sredite vedantinskog pokreta u Americi. Njegov moto je bio: trpeljivost i religijski univerzalizam. Tri godine putovanja Novim svijetom, stalni dodir s milju i vjerom Zapada, do potpunog su sazrijevanja doveli njegov ideal univerzalne religije. Ali ono to je njegovo hinduistiko intelektualno naslijede u njemu zauzvrat primilo, bio je ok. Osjeao je neophodnost cjelovite i duboke reorganizacije velike religiozne i filozofske misli Indije ako eli povratiti svoju pobjedniku snagu i mo da napreduje, proima i obogauje Zapad stanovite ve izraeno u Madrasu. 1893. godine. Njezinu dunglu ideja i isprepletenih oblika trebalo je dovesti u red, a njezine velike sustave klasificirati oko nekoliko vrstih stupova univerzalnoga duha. Uoljivo kontradiktorna poimanja u indijskoj metafizici (advaitistiko Apsolutno jedinstvo, "kvalificirano" Jedinstvo, pa Dvojnost), koja su se sudarala ak i u Upaniadama, trebalo je pomiriti i podii most koji e ih, predstavljanjem poredbene karte na kojoj e biti prikazane sve dodirne toke dubokih gledita najstarije himalajske filozofije i naela prihvaenih od strane moderne znanosti, povezivati s poimanjima zapadnjake metafizike. On je sam elio pisati taj maximum testamentum, to Univerzalno evanelje, i poticao je svoje indijske uenike da mu pomognu u izboru materijala potrebnog za tu rekonstrukciju. Smatrao je da indijsku misao treba prevesti na europski jezik, "uiniti od suhoparne filozofije, zakuaste Mitologije i udno zasnovane Psihologije religiju koja e biti neusiljena, jednostavna, popularna, a istovremeno ispunjavati zahtjeve najviih umova . Da takav pothvat nije bio lien opasnosti mijenjanja prvobitnog oblika drevnoga veza lako e potvrditi to su i uinili ortodoksni indijski i europski prouavatelji indijske misli. Vivekananda im nije vjerovao. Naprotiv, tvrdio je da e velike niti, prekrivene vezom koji je iskrivljavao njihovu istinu prvobitnu i duboku sutinu - punim sjajem ponovno zasjati, ponovivi mnogo puta ovaj svoj stav. Uostalom, za umove sline njemu, religija ne moe nikada biti zauvijek ukopana u odredenim knjigama, bez obzira u kojem se obliku