Zovem Se Konrad

8/10/2019 Zovem Se Konrad

http://slidepdf.com/reader/full/zovem-se-konrad 1/170







oger Zelazny

ZOVEM SE KONRAD

SCIENCE FICTION



Science Fiction, Fantasy and Horror ghetto ______________________________________________________ Nezvanična asocijacija građana koji se bave naučnom fantastikom,fantazijom i hororom - pisanjem, prevođenjem, ilustrovanjem, uređivanjem,štampanjem i prometom knjiga. Organizator: Boban Knežević. Adresa:11070 Novi Beograd, poštanski fah 19 ili ulica Pere Segedinca 14/105,

telefon (011) 150-615. žiro- -račun 60811-620-63-8007-0100-50-02005-9.Glavni saradnik za sva izdanja: Miodrag Milovanović; posebni saradnik zaengleski jezik: Aleksandar B. Nedeljković; za francuski i italijanski jezik:Ksenija Jovanović; za ruski jezik: Radoslav Rištić, za likovno stvaralaštvoDobrosav BoB Živković. Copyrignt za Jugoslaviju: Boban Knežević.



Ben Jansonu



"Ti si kalikanzaros", iznebuha je konstatirala.

Prevalio sam se na lijevi bok i nasmiješio joj se u mraku."Rogove sam i papke ostavio u Uredu.""Ali priču si čuo!""Zovem se ’Nomikos’."Ispružio sam ruku prema njoj i pronašao je."Ovaj put misliš uništiti svijet?" Nasmijao sam se i privukao je sebi."Razmislit ću o tome. Ako je to način da se smrvi Ze-

mlja...""Ti znaš da su djeca koja se ovdje rode na Božić kalikanza-roske krvi", rekla je ona, "a jednom si mi pričao kako tvojrođendan..."

"U redu, u redu..."Upalo mi je u oči da je sve to bilo izrečeno samo napola u

vicu. Kad se čovjek upozna s nekim stvarima na koje povre-meno nalijeće na Starim i Vrućim mjestima gotovo da je spo-soban bez nekog posebnog napora povjerovati u mitove —kao u priče o onim duhovima nalik Panu što se skupljaju sva-kog proljeća da bi proveli deset dana pileći Stablo svijeta, asamo zato da bi se raspršili u posljednjem trenutku zvonjaveuskršnjih zvona. (Bing-a-bong, to zvona, grk-grk, to zubi,klomp-klomp, to kopita, i tako dalje.) Cassandra i ja nismoobičavali u krevetu raspravljati o vjeri, politici ili egejskomfolkloru — ali u mene, obzirom da sam se bio rodio u tomkraju, sjećanja su bila još ponešto živa.

"Sad si me povrijedila", rekao sam samo napola u šali."I ti si povrijedio mene..." "Oprosti."Ponovno sam se opustio. Nakon nekog vremena potrudio sam se objasniti. "Jednom

davno, kad sam bio šmrko, ostali su me šmrkavci natezali izvali me ’Konstantin Kallikanzaros’. Kad sam postao veći igadniji, okanili su se toga. U najmanju ruku, nisu mi to govo-

rili u lice...""’Konstantin’? Tako se zoveš? Pitala sam se..."



"Sada se zovem ’Conrad’.""Ako te to usrećuje..."Mjesec je svojim nagrđenim licem provirio preko prozor-

skog praga pa mi se izbekeljio. Mjesec nisam mogao dose-gnuti, pa čak ni prozor, zato sam odvratio pogled. Noć je bilahladna, vlažna, maglovita, kakve su ovdje sve noći.

"Komesar za umjetnine, spomenike i arhive za planetZemlju teško da je sada vani da bi posjekao Stablo svijeta", iz-govorio sam hrapavim glasom.

"Kallikanzarosu moj", odgovorila je isuviše brzo, "to ni-sam rekla. Ali je svake godine sve manje zvona, i nije uvijekdovoljno samo htjeti. Imam nekakav predosjećaj da si baš titaj koji će promijeniti stvari, ne znam baš kako. Možda..."

"Tu si se prevarila, Cassandra.""Bojim se, a i studeno mi je..."Bila je ljupka u tami, i zato sam je obgrlio da je na neki

način zaštitim od vlažne magle.

Pokušavajući rekonstruirati događaje ovih proteklih šestmjeseci, sad shvaćam da je Zemlja, dok smo mi dizali zidovestrasti oko našeg Oktobra i otoka Kosa, već bila pala u rukeonih sila koje ruše sve Oktobre. Dotjerane izvana i iznutra,

snage konačnog razdora već tada su stupale paradnim kora-kom između ruševina — bezlične, nezaustavljive, uzdignutaoružja. Cort Myshtigo je u Port-au-Princeu prizemljio anti-knim Sol-Busom Devet, koji ga je bio dovezao s Titana zaje-dno s tovarom košulja i cipela, donjeg rublja, čarapa, pro- branih vina, medicinskih potrepština i najnovijih vrpci civili-zacije. Imućni i utjecajni galakto-žurnalist, on glavom. Baškoliko imućan, to nismo doznali još mnogo tjedana; baš koli-

ko utjecajan, to sam otkrio tek prije pet dana.Dok smo lunjali kroz podivljale maslinke, probirući si putkroz ruševine Franačkog dvorca, ili miješali naše tragove s hi- jeroglifskim otiscima smeđih galebova, ondje po vlažnome pijesku koskih plaža, ubijali smo vrijeme čekajući na otkupninukoja nije mogla doći, i koju nikada, realno, i nije trebalo oče-kivati.

Casandrina kosa ima boju katamarskih maslina i sjajna je.Ruke su joj meke, prsti sitni, nježno oblikovani. Oči su jojvrlo tamne. Od mene je niža samo deset centimetara, zbogčega je njena gracioznost stvar gotovo nevjerojatna, obzirom



da sam sam dobrano viši od sto i osamdeset. Razumije se,ipak, da svaka žena uz mene djeluje graciozno, savršeno i lijepo, jer ja nisam ništa od toga: moj je lijevi obraz tada bio kartaAfrike izrađena u nijansama grimiza, a sve zbog onih mutan-tnih gljivica što sam ih bio pokupio s pljesnivih slika još do : sam prekapao Guggenheimovu zbirku za njujoršku turneju;kosa mi strši sve do dlaku daleko od obrva; oči su mi krivosparene. (Desnim, hladno plavim, fiksiram ljude kad želim bitineugodan; smeđe je za Poglede pune iskrenosti i poštenja.) Nosim podložene cipele zato što mi je desna noga kraća.

Ali Cassandri to kontrastiranje nije potrebno. Ona je kra-sotica.

Sreo sam je slučajno, progonio je očajno, oženio se njome

protiv volje. (Ovo je posljednje bilo njena ideja.) Ja u stvarinisam ni mislio o tome — čak ni onog dana kad sam svojimčunom uplovio u luku i ugledao je ondje kako se sunča poputsirene kraj Hipokratove platane, pa zaključio da je želim. Ka-llikanzaroi nisu nikad bili neki posebno familijarni ljudi. Jasam se naprosto kao poskliznuo, i to ponovno.

Bilo je to vedro jutro. Njime je počinjao treći mjesec kakosmo zajedno. Bio je to moj posljednji dan na Kosu — zbog poziva što sam ga sinoć bio primio. Sve je još bilo mokro odnoćašnje kiše, a mi smo sjedili na terasi, pili tursku kavu i jelinarandže. Dan je počinjao krčiti svoj put u svijet. Vjetar je pu-hao na mahove, bio je vlažan, ježio nam kožu pod crnim tru- pinama naših džempera i obirao paru s naših šalica.

"’Rodos dactylos Aurora...’" rekla je uprijevši prstom."Da", odgovorio sam kimnuvši glavom, "zaista ružičastih

prstiju i krasna.""Uživajmo."

"A. Oprosti."Dovršili smo kavu, sjedili i pušili."Osjećam se bijedno", rekoh."Znam", odvratila je. "Nemoj.""Protiv toga ne mogu ništa. Moram otići i ostaviti te, a to je

bijedno.""Moglo bi biti na samo nekoliko tjedana. I sam si to rekao.

Onda se vraćaš."

"Nadajmo se", rekoh."Ako ipak potraje išta duže, poslat ću po tebe. Iako ja uopće nemam pojma gdje bih mogao biti.""Tko je Cort Myshtigo?"



"Veganski glumac, žumalist. Marka. Htio bi pisati o tomešto je ostalo od Zemlje. I tako je na meni da mu to pokažem. Na meni. Osobno. U govna!"

"Ako si čovjek može uzeti desetmjesečni odmor da bi malo projedrio, onda se baš ne može žaliti da se ubija radom."

"Ja se mogu — a i hoću se žaliti. Moj je posao trebao da bude sinekura."

"Zašto?""Najviše stoga što sam si ja to tako sredio. Dvadeset sam

godina kulučio da bih iz Umjetnina, spomenika i arhiva stvo-rio ono što danas jesu, i prije deset godina dotjerao sam dostupnja na kojem moji suradnici mogu sami izaći nakraj goto-vo sa svime. I tako sam se pustio na pašu, i tako sam došao

do toga da me samo povremeno zovu da dođem i potpišem ne-kakve papire, a u međuvremenu da radim đavolski sve što mise prohtije. A sada ta — ta dupelizna gesta! — da jedan kome-sar mora provoditi nekakvog veganskog ćatu na tumeji koju bi svaki moj vodič mogao preuzeti na sebe! Veganci nisu bo-govi!"

"Čekaj malo", rekla je. "Dvadeset godina ? Deset godina?"Osjetio sam kako tonem."Ti nemaš još ni trideset godina!"Potonuo sam još malo. Počekao sam. Zatim sam se ponov-

no malo uzdigao."Ovaj... ima nešto, kako da kažem, ja sam pomalo

mučaljiv, i tako, nikad zapravo nismo ni došli do toga... Koli-ko je tebi uopće godina, Cassandra?"

"Dvadeset.""Ah-uh. Ovaj... Ja imam otprilike četiri puta toliko.""To mi nije jasno."

"Nije ni meni. Niti doktorima. Ja sam naprosto kao stao,negdje između dvadesete i tridesete, i tako ostao. Pretpostav-ljam da je to nekakav, ovaj... dio moje posebne mutacije, re-kao bih. Zar to nešto mijenja na stvari?"

"Pa ne bih znala... Ali, ovaj, da.""Nije te smetalo što šepam, pa ni moja krajnja obraštenost,

pa čak ni moje lice. Što bi te godine mučile? Ja jesam mlad, zasve korisne svrhe."

"Ali je naprosto činjenica da to nije isto", zaključila je be-spogovorno. "Što ako nikad ne ostariš?"Ugrizao sam se za usnu. "To mi ne gine, prije ili poslije."



"Što ako je poslije? Ja te volim. Ne želim te prerasti.""Živjet ćeš do sto i pedesete. Postoje S—S terapije. Ti ćeš

im se podvrći.""Ali od njih neću ostati mlada — poput tebe.""Ja zapravo i nisam mlad. Ja sam se star i rodio." Ni ovo nije pomoglo. Udarila je u plač."Od toga nas dijele još godine i godine", rekao sam joj.

"Tko zna što se sve u međuvemenu može dogoditi'.'Od toga se samo još više rasplakala.Oduvijek sam bio nagao. Moj mozak obično funkcionira

prilično dobro, ali ga uvijek uključujem poslije jezika — u tre-nutku do kojeg sam obično uništio svaki temelj za daljnjukonverzaciju.

Što je jedan od razloga zbog kojeg imam sposobnu ekipu,dobar radio, i zbog kojeg većinu vremena provodim na ispaši.Ali ipak postoje neke stvari za koje ne možete nikoga ovla-

stiti.I tako rekoh: "Vidi, i ti imaš u sebi nešto od prave marke.

Utrošio sam četrdeset godina da bih shvatio kako nemam če-trdeset godina. Možda je i s tobom isto. Ja sam samo klinac izsusjedstva..."

"Znaš li za još koji slučaj poput tvojega?""Ovaj...""Dakle ne znaš.""Dakle ne znam."Sjećam se kako sam tada poželio da se ponovno nađem na

svom brodu. Koji nije bio nikakva velika šminkerska brodu-ljina. Naprosto staro korito, Zlatna ispraznost, vani u luci.Sjećam se kako sam poželio da ga ponovno uvodim u luku, da je ponovno vidim ondje po prvi blistavi put, i da mi je moguće

sve još jednom početi izpočetka — pa da joj odmah ondje svemogu kazati, ili da naprosto pustim prolaznom vremenu da protječe i da o svojim godinama držim jezik za zubima.

Bio je to lijep san, ali do đavola, medeni je mjesec došaokraju.

Pričekao sam dok se nije isplakala i dok nisam na sebi po-novno osjetio njen pogled. Tada sam počekao još malo.

"Dakle?" upitao sam naposljetku.

"Sasvim mi je dobro, hvala najljepša." — Potražio sam njenu bezvoljnu ruku i uhvatio je, pa je podi-gao do usana. "Rodos dactylos", dahnuo sam a ona je odvra-



tila: "Možda je to dobra zamisao — da odeš — bar privreme-no...", i tu je vjetar koji je obirao paru zapuhao ponovno,naježurio nam kožu i natjerao moju ili njenu ruku da se strese nisam baš siguran koju. On je potresao i lišćem, i ono jeistreslo kapi na naše glave.

"Jesi li bar malo pretjerao kad si mi rekao za svoje go-dine?" upitala. "Bar jednu malu mrvu?"

Ton je njena glasa sugerirao da bi potvrdni odgovor bioujedno i najmudriji.

I tako rekoh "Da", istinoljubivo.Tada mi je uzvratila smiješak, opet nešto malo uvjerenija da

sam ipak Ijudsko biće.Ha!

I tako smo sjedili ondje, držeći se za ruke i promatrajućirađanje jutra. Zatim je, malo potom, zapjevušila. Bila je to ne-ka tužna pjesma, stara već stoljećima. Balada. Pričala je priču o mladom rvaču koji se zvao Temokle, o rvaču kojega nitkonikad nije pobjedio. Tako da je naposljetku došao do uvjerenja da je najveći živi rvač. Na koncu je svoj izazov doviknuo svrha brda, pa su, obzirom da im je to bilo preblizu pragu, bo-govi reagirali brzo: sutradan je u grad ujahao nekakav kljakavidječarac na uvijenim leđima golemog divljeg psa. Rvali su setri dana i tri noći. Temokle i dječak, da bi mu četvrtog danadječak prebio kičmu i ostavio ga tako na bojištu. Gdje god je pala njegova krv iznikao je strigefleur (vještičji cvijet) kako gaEmmet naziva, cvijet krvopija, koji noću puzi neukopan kori- jenjem i traži izgubljenu dušu palog prvaka u krvi svojihžrtava. Ali je Temoklova duša otišla sa Zemlje, i tako ti cvjeto-vi moraju puzati i tražiti do vječnosti. Jednostavnije je to odEshila, ali mi smo i tako jednostavniji ljudi no što smo nekoć

bili, osobito mi kontinentalci. A osim toga, to se u stvarnosti inije tako dogodilo.

"Zašto plačeš?" upitala me iznenada."Razmišljam o slici na Ahilejevu štitu", rekoh, "i kakva je

to užasna stvar kad je čovjek obrazovana živina — a osim to-ga, ne plačem. To se s listova cijedi po meni."

"Skuhat ću još kave."Dok se ona bavila time ja sam isprao šalice, pa sam joj re-

kao neka mi pripazi na Ispraznost dok me ne bude bilo, i neka je izvadi na suho ako pošaljem po nju. Rekla mi je da ćeučiniti kako sam rekao.



Sunce je odlutalo još više u nebo,a nakon nekog vremenado nas je dopro zvuk čekićanja iz dvorišta starog Aldonesa,majstora za lijesove. Ciklame su se već bile razbudile i vjetrisu nam s polja donosili njihove bujne miomirise. Visoko iznad nas, poput crnog predskazanja, klizio je preko neba pa-uk-netopir u dubinu kopna. Osjetio sam bolnu želju da ovijem prste oko kundaka moje tridesetšestice, napravim veliku hala- buku i gledam ga kako pada. Jedino je, međutim, vatrenooružje za koje sam znao bilo na Ispraznosti, i tako mi nije pre-ostalo drugo no da gledam kako mi nestaje iz vida.

"Vele da oni zapravo i nisu autohtoni na Zemlji", rekla mi je gledajući ga kako odlazi, "i da su ih ovamo donijeli s Tita-na, za zoološke vrtove i takve stvari."

"Pravo kažu.""... i da su za tri dana pobjegli pa podivljali, i da su izrasliveći no što su ikada bili u svom svijetu."

"Jednom sam vidio jednoga koji je imao raspon krila od blizu deset metara."

"Moj mi je prastric ispričao priču što ju je bio čuo u Ateni", prisjetila se Cassandra, "o nekom čovjeku koji je ubio jednogaod njih bez ikakva oružja. Ovaj ga je zgrabio s mola na kojem je bio stajao — u Pireju — i čovjek mu je rukama zakovmuovrat. Pali su u zaljev s oko trideset metara visine. Čovjek je preživio."

"Bilo je to davno, davno", prisjetio sam se, "davno prijeno što je Ured počeo kampanju za njihovo istrebljenje. Bilo ih je mnogo više po svijetu, i bili su drskiji. A sada se klone gra-dova."

"Taj se čovjek zvao Konstantin, koliko se sjećam iz priče.Da to možda nisi bio ti?"

"Prezime mu je bilo Karaghiosis.""Jesi li ti Karaghiosis?""Ako baš želiš. Zašto?""Zato što je on kasnije pomogao da se osnuje Povratnički

Radpol u Ateni, a ti si vrlo jak u rukama.""Jesi li ti Povratnik?""Da. A ti?""Ja radim za Ured. I nemam nikakvih političkih uvjerenja."

"Karaghiosis je podmetao bombe na skupštine.""A što ću mu ja.""Je li ti žao što je podmetao bombe?"



"Ne.""Ja o tebi baš ne znam mnogo, zar ne?""Ti znaš sve o meni. Samo pitaj. Ja sam zapravo jako je-

dnostavan. — Evo mi zračnog taksija.""Ja ne čujem ništa.""Sad ćeš čuti."Trenutak kasnije pojavio se klizeći niz nebo prema Kosu,

navođen emiterom što sam ga postavio na rub terase. Ustaosam i digao se na noge kad je ovaj nisko zazujao — bio je toRadsonov Klizač: šestmetarska Ijuščica sazdana od refleksa i prozimosti; ravnoga dna i zatupljena nosa.

"Hoćeš što ponijeti sobom?" upitala me je."Ti znaš što bih rado, al ne mogu."

Klizač je polegao i bočna su mu vrata kliznula u stranu. Pi-lot u zaštitnim naočalama okrenuo je glavu."Imam osjećaj", rekla je, "da srljaš u opasnost.""Ne bih baš rekao, Cassandra." Ni tlak ni osmoza neće Adamu vratiti izgubljeno rebro,

hvala budi bogu."Zbogom, Cassandra.""Zbogom, moj kallikanzaros."A ja sam ušao u Klizač i poskočio u nebo, šapćući molitvu

Afroditi. Ispred mene, Cassandra mi je mahala. Iza mene,sunce je stezalo svoje mreže ispletene od svjetlosti. Pohitalismo na zapad, i to je mjesto za glatki prijelaz, ali toga nema.Od Kosa do Port-au-Princea bila su četiri sata, sive vode, bli- jede zvijezde, i ja izbezumljen. Samo pazi na obojene lam- pice...

Dvorana je vrvjela ljudima ko ušima, golemi tropski mjesec pokazivao je spremnost da se rasprsne, a razlog zbog kojeg

sam mogao vidjeti i jedno i drugo bio je što mi je napokonuspjelo izvabiti Ellenu Emmet na balkon i što su vrata bilaraskriljena i učvrćena u tom položaju.

"Još jedan povratak iz mrtvih", tako me bila pozdravila, la-gano se smiješeći. "Otišao na godinu dana, i ništa više od raz-glednice s Cejlona."

"Jesi li bila bolesna?""Mogla sam biti."

Bila je sitna, i poput svih noćnih ptica, blijeda ispod svoje polupocrnjelosti. Podsjetila me na kompliciranu plastičnu lu-tku kojoj se pokvario mehanizam — hladna milostivost i sklo-



nost udaranja Ijudi u goljenicu kad se ovi tome najmanje nada- ju; a osim toga je imala i preobilno obilje narančastosmeđekose, spletene u gordijski čvor tijesno pripijene punđe koja medovodila do bjesnila dok sam je raspetljavao, mislim, u misli-ma; oči su joj bile one boje koja se božanstvu njenog ćefa togdana prohtjela — sad se više ne sjećam koje, ali su uvijeknegdje duboko dolje unutra bile pomalo plave. Sve što god binosila bilo je smeđezeleno, a bilo je toga dovoljno da bi je om-otalo nekoliko puta i dalo joj izgled bezoblične motke, što je bila krojačka laž kojoj nije bilo ravne, ukoliko opet nije bilatrudna, o čemu sam dvojio.

"Mislim", rekoh, "čovjek je zdrav ako mora biti. Nije miuspjelo do Cejlona. Većinu sam vremena proveo na Sredo-

zemnom moru."Unutra su zapljeskali. Bilo mi je drago što sam vani.Glumci su upravo bili dovršili Graberovu Demetrovu masku,napisanu u pentametru u čast našega veganskoga gosta; stvar-čica je bila dva sata duga, i loša. Phil je bio bogat naobrazbomi siromašan kosom, i s te se strane sve činilo u redu, a bilismo i u ljutoj potrebi za laureatom onog dana kad smo ga po-kupili. Bio je sklon napadajima Rabindranatha Tagorea i Chri-sa Ishenvooda, pisanju užasavajuće dugih metafizičkih spje-vova, pričao je mnogo o prosvjetiteljstvu i svaki dan izvodiona plaži vježbe disanja. No ako se sve to zanemari, bio je pri-lično podnošljivo Ijudsko biće.

Pljesak je zamro, a onda sam začuo staklasto zveckanje te-linstre i ponovno rađanje glasova.

Ellen se naslonila leđima na ogradu."Čula sam da si se ovih dana pomalo oženio.""Istina", suglasio sam se, "ponešto sam se oženio i također

pomalo ožednio. Zašto su me pozvali?""Pitaj šefa.""I jesam. Rekao mi je da ću biti vodič. Ali ono što me zani-

ma to je zašto? Stvarni razlog. Što sam više razmišljao o tome, postajalo je sve zapetljanije."

"Kako bih onda ja mogla znati?""Ti znaš sve.""Dušo, nemoj me precjenjivati. Kako izgleda?"

Slegnuo sam ramenima."Kao sirena, možda. Zašto?"Sad je ona slegnula ramenima.



"Samo znatiželja. Što veliš ljudima, kako ja izgledam?""Nikad ne velim ljudima da si nalik ičemu.""Ovo me vrijeđa. Ja moram nečemu sličiti, ukoliko nisam

jedinstvena.""To je upravo to, ti jesi jedinstvena.""Zašto me onda nisi lani poveo sa sobom?""Zato što si ti javna osoba i zato što stoga moraš imati oko

sebe čitav grad. Ti možeš biti sretna samo ovdje u Portu.""Ali ja nisam sretna ovde u Portu.""Manje si nesretna ovdje u Portu no što bi bila bilo gdje na

čitavom planetu.""Mogli smo bar pokušati", rekla je pa mi okrenula leđa da

bi pogledala niz padinu prema svjetlima lučke sekcije.

"Znaš što", rekla je nakon nekog vremena, "tako si prokle-to ružan da to postaje privlačno. To mora da je to."Zaustavio sam već napola ispruženu ruku, nekoliko centi-

metara od njezina ramena."Znaš što", nastavila je potpuno bezizražajnim glasom,

čistim od svake emocije, "ti si noćna prikaza što hoda svije-tom u ljudskom obličju."

Pustio sam ruku da padne i zasmijuljio se u stegnutim prsi-ma.

"To znam", rekoh. "Slatko sanjaj."Upravo sam se počeo okretati od nje kad me je uhvatila za

rukav."Čekaj!"Pogledao sam odozgo na njenu ruku, pa podigao pogled na

njene oči, da bih ga ponovno spustio na ruku. Ispustila me je."Ti znaš da ja nikad ne govorim istinu", rekla je. Potom se

nasmijala svojim krhkim, sitnim smijehom.

"... A palo mi je na pamet i nešto što bi ti morao znati u ve-zi tog proputovanja. Ovdje je Donald Dos Santos, i mislim dai on ide s vama."

"Dos Santos? To je vic.""Eno ga gore u knjižnici, s Georgeom i nekakvim krupnim

Arapinom."Pogledao sam mimo nje i spustio pogled prema lučkoj se-

kciji; promatrao sam sjene kako, poput mojih misli, promiču

tamnim ulicama, mračne i spore."Krupni Arapin?" rekoh nakon nekog vremena. "Izbrazda-ne ruke? Žute oči? Ime je Hasan?"



"Da, upravo tako. Znaš ga?""Jednom je za mene obavio nekakav posao", toliko sam

priznao.I tako sam se nasmiješio unatoč tome što mi se krv počela

lediti, a to zato što nisam volio da ljudi znaju što mislim."Sad se smješkaš", rekla i je. "A što misliš?"Sasvim u njenom stilu."Razmišljam o tome kako ti stvari shvaćaš mnogo ozbilj-

nije no što sam mislio da ih shvaćaš.""Glupost. Koliko sam ti puta rekla da sam užasna lažljivica.

Nije prošla ni sekunda — i samo sam se spomenula jednog beznačajnog susreta u jednom velikom ratu. I imaš pravo kadveliš da sam ovdje manje nesretna no bilo gdje na Zemlji. Mo-

gao bi, dakle, možda porazgovoriti s Georgeom — navuci gada se pozabavi Talerom, ili Bakabom. Možda bi moglo? Ha?"Da", rekoh. "Sigurno. Možeš se okladiti. Naprosto tako.

Nakon deset godina pokušavanja. — Ima li što nova s njego-vom zbirkom kukaca?"

Ona se kao tobož nasmiješila."Raste", odvratila je, "i to na skokove. Sad su na redu i uši

i zunzare — a neke su od tih ušiju radioaktivne. Lijepo sammu rekla: ’George, zašto malo ne potrčiš za suknjama umjestoda sve vrijeme trošiš na te kukce?’ Ali on samo odmahujeglavom i pozira posvećenost poslu. Tada mu velim: ’George, jednog će te dana koja od tih nakaza ujesti i lišiti te spolnemoći. I što tad?’ A on mi objašnjava da se to ne može dogodi-ti, pa mi drži predavanje o kukačkim toksinima. Možda je on ustvari jedna velika buba, samo dobro prerušena. Mislim da ondoživljava nekakvo seksualno zadovoljstvo dok ih gleda kakose kote u tim njegovim kotlovima. Nije mi jasno zašto bi

inače..."Odvrnuo sam oči od nje i pogledao u dvoranu, zato što nje-

no lice više nije bilo nalik njezinu. Kad sam je trenutak kasnijezačuo kako se nasmijala, okrenuo sam se i stisnuo je za rame.

"O-kej, sad znam više no što sam znao. Hvala najljepša.Vidimo se."

"Da pričekam?""Ne. Laku noć."

"Laku noć, Conrad."I nije me bilo.



Proći kroz prostoriju bila je škakljiva i dangubna operacija:ako je prostorija puna ljudi, ako te svi ti ljudi poznaju, ako svidrže čaše u ruci, i ako si u najmanjoj mjeri sklon šepanju.

Bila je, oni me jesu, oni su i ja sam bio. I tako...Prevrćući po glavi neupadljive misli, probio sam se uza

zid, po periferiji općinstva, sve dok nakon nekih šest metaranisam stigao do enklave mladih dama kakve se uvijek roje okostarog neženje. Bradu mu je bio pojeo podbradak, usana nijenikad ni imao, a kosu je naglo gubio; a izraz što je nekoć živiou tkivu što je pokrivalo lubanju sad se već bio povukao u ta-mu njegovih očiju, i oči su ga i imale u trenutku kad su sesusrele s mojima — smiješak uzvišene uvrijeđenosti.

"Phil", rekao sam kimnuvši, "siguran sam da ne bi baš

svakom uspjelo napisati takvu stihovanu dramu. Čuo sam ka-ko vele da je to umjetnost na izdisaju, ali sad sam promijeniomišljenje."

"Još si živ", rekao je glasom sedamdeset godina mlađim odostatka njegove osobe, "i opet kasniš, kao i obično."

"Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh", rekoh, "alisam sve zadržao na rođendanskoj proslavi jedne dame sedamgodina stare, a u kući jednog starog prijatelja." (Što je bila svesušta istina, ali koja nije imala baš nikakve veze s ovom pri-čom.)

"Svi su tvoji prijatelji stari prijatelji, zar ne?" upitao me je, itu me je udarao ispod pojasa, a samo zato što sam jednoć po-znavao njegove roditelje kojih se sad još malo tko iole sjećao,i zato što sam ih poveo na južnu stranu Erehteja da bih im po-kazao Karijatide i istaknuo što je Lord Elgin učinio s ostat-kom, i što sam sve to vrijeme na ramenima nosio njihove bi-strooke mališane i pričao im priče koje su bile stare već u vri-

jeme kad je sve ovo bilo građeno."... I potrebna mi je tvoja pomoć", dodao sam, odlučivši

se ne obazreti na žalac i nježno se pritom probijajući kroz mekii prodorno miomirisni krug ženstva. "Bit će mi potrebna čitavanoć da bih prešao preko dvorane i došao do Sandsa koji s Ve-gancem upravo drži audijenciju — oprostite, gospođice — ačitava mi noć ne stoji na raspolaganju. — Oprostite, gospođo.

—

Volio bih da mi poslužiš kao izvor smetnji."

"Vi ste Nomikos!" dahnula je jedna ljupka mala, zapiljivšise u moj obraz. "Oduvijek sam željela da..."



Dohvatio sam joj ruku, pritisnuo je na usne, opazio kako joj se Camillov prsten ružičasto žari i rekao: "... A osim toga inegativni kismet, ha?" pa joj ispustio ruku.

"Dakle, što veliš?" upitao sam Grabera. "Odvedi me odavledonle za minimum vremena, na svoj tipični dvorjanički način. pomoću tekuće konverzacije koju se nitko neće usuditi preki-nuti. Okej? Trk!"

Žustro mi je kimnuo."Moje dame, oprostite na trenutak. Odmah se vraćam."Udarili smo preko prostorije, svladavajući ulice ljudi. Vi-

soko iznad nas lusteri su se micali i okretali poput izbrušenihsatelita izgrađenih od leda. Telinstra je u neku ruku inteligen-tna Eolova harfa, što baca u zrak krhotine pjesme poput raz-

nobojnog stakla. Ljudi su zujali i migoljili poput izvjesnih ku-kaca Georgea Emmeta, a mi smo izbjegavali njihove rojevesve bez predaha stavljajući nogu pred nogu i proizvodeći svoje vlastite zvukove. Nismo nagazili ni na koga tko bi nam se prilijepio.

Noć je bila vruća. Većina je muškaraca nosila crna odije-la-uniforme, lagane poput perca, koje im je, kao službenomosoblju, protokol nametao da ga trpe u ovakvim zgodama.Oni koji ga nisu imali, nisu ni pripadali osoblju.

Neudobna unatoč svojoj lakoći, Crna Odijela su se za-kapčala niz bokove, tako da su prsa ostajala glatka da bi se nanjima izložile zeleno-plavo-sivo-bijele oznake Zemlje, pro-mjera kojih osam centimetara, visoko gore s lijeve strane; ispod toga nosio se simbol odjela, iza kojeg je slijedila značka soznakom čina; na desnoj se strani shrpala svaka blažena za-misliva vrsta kokošjeg dreka što se uopće mogla i zamisliti, da bi se stvorilo nekakvo kobajagi dostojanstvo — a sve je to

smislio visokimaginativni Ured za spomenice, medalje, or-dene i grbove (skraćeno USMOG — njegov je glavni direktorznao cijeniti svoj položaj). Ovratnik je pokazivao sklonost danakon prvih deset minuta postane omča; u najmanju se rukutako ponašao moj.

Dame su nosile ili ne nosile sve što bi im bilo po ćefu, noobično nešto svijetlo ili u kombinaciji s pastelnim prigušenim bojama (ukoliko nisu pripadale osoblju, u kom bi ih slučaju

spakirali u Crne Kostime s kratkim suknjicama, no s podnoš-Ijivim ovratnicama), što je sve olakšavalo razlikovanje čuvaraod čuvanih.



"Čuo sam da je Dos Santos ovdje", rekoh."Dobro si čuo.""Zašto?""Niti znam niti me je briga.""C-c. Što je ostalo od tvoje čudesne političke svjesnosti?

Razred za književnu kritiku zbog nje te je obično hvalio.""U mojim godinama, zadah smrti svakom zgodom uznemi-

ruje sve više.""A Dos Santos odiše?""On upravo zaudara.""Čujem da je uposlio jednog našeg bivšeg poznanika —

još iz dana Madagaskarskog slučaja."Phil je nakrivio glavu i ispalio na mene ispitivački pogled.

"Onda čuješ jako brzo. Ali molim, ti si Ellenin prijatelj. Da,Hasan je ovdje. Eno ga gore s Donom.""Kome će on pomoći da olakša breme svoje karme?""Kao što već rekoh, o tome ništa ne znam niti me je briga

da doznam.""Da pokušamo pogoditi?""Ni do toga mi nije posebno stalo."Ušli smo u prorijeđeni dio šume, pa sam zastao da dohva-

tim rum s nečim s pladnja što se spuštao i koji nas je sve vrijeme slijedio odozgo, sve dok mi nije postalo nepodnošljivotrpjeti njegovu patnju, pa sam mu se naposlijetku smilovao i pritisnuo bombicu što mu je visjela na kraju repa. Na to seovaj poslušno spustio, otvorio se gestom sličnom smiješku,da bi nam otkrio bogatstva svoje ledene unutrašnjosti.

"O veselja! Da te častim pićem, Phil?"Mislio sam da ti se žuri.""I žuri mi se, ali bih volio steći nekakav pregled nad situa-

cijom.""U redu onda. Ja bih simokoku."Priškiljio sam na njega i dao mu je. A tada, kad se okre-

nuo, proslijedio sam za njegovim pogledom koji se usmjerio prema dubokim naslonjačima postavljenim u niši što ju je sdvije strane tvorio sjeveroistočni kut sobe a s treće glomaznamasa telinstre. Na njoj je svirala neka stara dama sanjarskog pogleda. Zemaljski direktor Lorel Sands sjedio je i pušio lu-

lu...Mislim, ta lula je jedan od najzanimljivijih detalja Loreloveosobe. Bila je od prave stive, a takvih još nije ostalo mnogo



na svijetu. Što se tiče ostatka njegove osobe, njegova je funk-cija bila poput funkcije kakvog antikompjutera: nakljukaš gasvim mogućim pažljivo složenim podacima, brojevima i statis-tičkim veličinama, a on ih prevede u smeće. Prodorne crne očii polagani, klepetavi način govora dok te drži pogledom; rijet-ko se prepušta gestikulaciji, ali i tada je vrlo promišljen dok pili zrak širokim zamahom desnice ili lulom nabada zamišljenedame; bijelo na sljepoočicama i crno poviše njih; ima visokoizbačene lične kosti i ten u skladu sa svojim suknenim odije-lom (obzirom da pažljivo izbjegava Crno Odijelo) i neprestanose trudi da čeljust izbaci palac više i dalje no što bi čovjek re-kao da je udobno. On je politički savjetnik, imenovao zemalj-skom upravom na Taleru, i svoj posao shvaća krajnje ozbilj-

no, čak do te mjere da svoju revnost demonstrira povremenimnapadima čira. On nije najpametniji čovjek na Zemlji. Moj ješef. I ujedno jedan od mojih najboljih prijatelja.

Kraj njega je sjedio Cort Myshtigo. Mogao sam gotovo osjetiti koliko ga Phil mrzi — od blijedoplavih potplata njegovihšesteroprstih stopala pa sve do ružičaste boje, karakterističneza višu kastu, njegova šinjona što mu se bio napeo izmeđusljepoočica. Mrzi ne njega kao njega, već mrzi zato, u što sam bio siguran, što je najbliži živi rođak — to jest unuk — Tatra-ma Yshtiga, koji je prije četrdeset godina počeo dokazivati da je najveći živi pisac na engleskom jeziku zapravo Veganac.Sterina se još time zabavlja, i ja ne vjerujem da mu je to Philikad oprostio.

Kutkom oka (onog plavog) vidio sam Ellen kako silazi nizveliko, raskošno stepenište na drugoj strani dvorane. Drugimkutkom drugog oka vidio sam Lorela kako gleda u mom smje-m.

"Vidim", rekoh, "da sam detektiran, pa moram poći da se poklonim Williamu Seabrooku s Talera. Ideš sa mnom?"

"Dobro... no dobro", odvratio je Phil; "svako je trpljenjeza spas duše."

Produžili smo prema niši i zastali ondje ispred dva naslo-njača, između muzike i buke, okrenuti prema središtu moći.Lorel je polakno ustao i rukovao se. Myshtigo je ustao jošsporije, i nije se rukovao; zurio je svojim jantarskim očima, a

Iice mu je, dok smo se upoznavali, bilo posve bez izraza. Nje-gova se slobodno ovješena narandžasta košulja neprestano vi- jorila, dok su mu pluća podijeljena na komore neprestano izdi-



sala kroz prednje nosnice pri dnu širokog prsnog koša. Krat-ko je kimnuo i ponovio moje ime. Potom se okrenuo Philu snečim što je nalikovalo smiješku.

"Biste li imali išta protiv toga da vašu stihovanu dramu pre-vedem na engleski?" upitao je glasom koji je nalikovao zami-ranju glazbene viljuške.

Phil se okrenuo na peti i otišao.Tada sam na trenutak pomislio da je Vegancu pozlilo, no

onda sam se prisjetio da veganski smijeh podsjeća na glasanje jarčine kad se zagrcne. Ja se pokušavam držati podalje odVeganaca tako što izbjegavam sva društvena sijela.

"Sjedi", rekao je Lorel; njegovo lice iza lule odavalo je ne-lagodu.

Privukao sam naslonjač i postavio ga njima sučelice."Okej.""Cort piše knjigu", rekao je Lorel."To si mi već rekao.""O Zemlji."Kimnuo sam."Izrazio je želju da mu ti budeš vodič pri obilasku nekih

starina...""Velika mi je čast", rekao sam prilično ukrućeno. "A ta-

kođer sam i radoznao što je to pogodovalo mom izbom za vo-diča."

"A još radoznaliji u vezi onoga što bi on o tebi mogao zna-ti, ha?" upitao je Veganac.

"Da, jesam", suglasio sam se, "i to za nekoliko stotina po-stotaka."

"Upitao sam stroj.""Bravo. Sad znam."

Zavalio sam se i dovršio svoje piće."Kad sam prvi put zamislio taj projekt počeo sam s provje-

rom vitalno-statističkog registra za Zemlju — tražio sam naprosto općenite podatke o Ijudima — i tada, kad sam naletiona jednu vrlo zanimljivu natuknicu, pokušao sam doznati višeiz banke podataka kadrovske službe zemaljskog ureda..."

"Mm-hm", rekoh."... i više me se dojmilo ono što o vama nisu rekli od ono-

ga što jesu."Slegnuo sam ramenima.



"U vašoj karijeri ima mnogo praznina. Čak ni sada nitkozapravo ne zna čime se bavite većinom vremena.

... I sasvim usput, kad ste rođeni?""Pojma nemam. Dogodilo se to u sićušnom grčkom seoce

tu i baš su te godine svi bili ostali bez kalendara. Ipak, bilo jeto na Božić, to su mi rekli."

"Prema vašem osobnom dosjeu, sad vam je sedamdeset se-dam godina. Prema vitalnim statistikama, sad vam je ili sto i jedanaest ili sto i trideset."

"Fulirao sam za godine da bih dobio posao. Kriza je baš bila u toku."

"... I tako sam sastavio Nomikos profil, koji je nešto pri-lično upadljivo, pa sam namjestio vitalne statistike da mi love

sve fizičke analoge, sve do faktora 0.001 po svim svojim ba-nkama podataka, uključujući tu i one zatvorene za javnost.""Neki skupljaju stare novce, neki prave modele raketa.""Otkrio sam da biste vi mogli biti koja od tri ili četiri ili pet

drugih osoba, od koje su sve bile Grci, s tim da je jedna bilazaista izuzetna. Ali naravno, Konstantin Korones, jedan odstarijih, bio se rodio prije dvije stotine trideset i četiri godine. Na Božić. Plavo oko, smeđe oko. Hrom na desnu nogu. Istavisina čela, u dobi od dvadeset tri godine. Ista visina, isti Ber-tillonovi parametri."

"Isti otisci prstiju? Iste šare na mrežnici?""Toga nema u mnogim starijim dosjeima registra. Možda

su u to doba bili nemarniji? To ne znam. Možda mnogo neo- prezniji kad je trebalo nekome dati pristup do javnih kartote-ka..."

"Vama je jasno da u ovom trenutku na ovom planetu postoji više od četiri stotine milijuna Ijudi. Usudio bih se kazati,

ako biste pretražili zapise iz protekla tri ili četiri stoljeća, tada biste za mnoge od njih mogli naći ne samo duplikate, negomožda čak i triplikate. I što s tim?"

"To vas čini ponešto zanimljivim, i to je sve, nečim nalikduhu nekog mjesta — vi ste isto tako zanimljiva ruševina kaoi sve u ovome kraju. Nema sumnje da ja nikad neću dostićivaše godine, bez obzira koliko ih bilo, a mene je posebno za-nimala ta nekakva senzibilnost što je čovjek može uzgojiti ako

mu se dade mnogo vremena — pogotovo u vašoj poziciji veli-kog majstora za svjetsku povijest i umjetnost. I eto, to je ra-



zlog zbog kojeg sam zamolio za vaše usluge", zaključio je Ve-ganac.

"I sad kad ste me upoznali, sveg u ruševinama i tako dalje,mogu li kući?"

"Conrad!" Lula se okomila na mene."Ne, mister Nomikos, postoje tu i praktični razlozi. Ovaj je

svijet prilično gadan, a vaš potencijal za preživljavanje prilično je visok. Želim vas imati uza se naprosto zato što želim pre-živjeti."

Ponovno sam slegnuo ramenima."U redu, to je već sređeno. Što sad?"Zasmijuljio se."Opažam da vam se ne dopadam."

"Otkud vam ta ideja? Zar samo zato što ste mi uvrijedili prijatelja, postavljali mi bezobrazna pitanja, stavili me sebi naslužbu tek tako, iz ćefa..."

"... eksploatirao vaše zemljake, pretvorio vaš svijet u javnukuću i dokazao potpunu provincijalnost Ijudske rase u uspo-redbi s eonima starijom galaktičkom kulturom..."

"Ja ne govorim na liniji moja rasa — vaša rasa. Ja razgova-ram na osobnom nivou. I ponavljam, uvrijedili ste mi prijate-lja, postavljali bezobrazna pitanja, stavili me sebi na službu tektako, iz ćefa."

"(Jareće hunjkanje)\ Ovo sve troje! — Uvreda je sjenamaHomera i Dantea pustiti tog čovjeka da pjeva u ime ljudskerase."

"U ovom trenutku nemamo nikog boljeg.""U kojem biste slučaju mogli lasno proći i bez njega.""To nije razlog da se prema njemu ponašate onako kao što

ste se ponijeli."

"Ja mislim da jest, jer inače ne bih bio tako postupio. — Adrugo, ja postavljam sva pitanja koja mi se svide, a vaša je povlastica da na njih odgovorite ili ne odgovorite, već kakonađete za shodno — dakle upravo onako kao što ste učinili.

—

I naposljetku, nitko vas nije ni na što natjerao. Vi ste javnislužbenik. Dobili ste svoju zadaću. Raspravljajte sa svojim pretpostavljenima, ne sa mnom. — Na koncu da dodamo,dvojim da raspolažete dovoljnim brojem podataka da biste tu

riječ ’ćef’ smjeli upotrijebiti tako slobodno kao što ste upravoučinili", završio je Veganac.





onda mu puca prsluk za to što će kazati Vegancima ili bilokome drugome.

Bio sam se ponadao da se Hasanovo pamćenje negdje na-sukalo ili da je, baš naprotiv, negdje visoko u oblacima.

Sve su moje nade umrle kad smo ušli u knjižnicu. Sjedio jeuspravno i pijuckao limunadu.Imao je osamdeset ili devedeset ili još više, izgledao je kao

da je u četrdesetim, a mogao je i dalje funkcionirati kao tride-setogodišnjak. Sprung-Samserova terapija našla je u njemuvrlo podatan materijal. To se ne događa baš počesto. Gotovonikad, u stvari. Ona neke Ijude, a bez vidljiva razloga, dovodido ubrzanog anafilaktičkog šoka, iz kojeg ih ne uspijeva vrati-

ti ni interkardijalna konjska doza adrenalina; ostali, većina os-talih, zaustave se na petom ili šestom deceniju života. Ali nekirijetki pojedinci, kad se podvrgnu toj seriji, uistinu se pomla-de — dogodi se to otprilike jednom između stotine tisuća.

Malo me je šokiralo da je na velikom strelištu sudbine bašovaj morao uspjeti, i to na takav način.

Prošlo je više od pedeset godina od Madagaskarskogslučaja, u kojem je Redpol uposlio Hasana kao oruđe svojekrvne osvete protiv Talerita. Bio je na platnom spisku (blago-

počivšeg) velikog K. iz Atene, koji ga je bio poslao da na brzinu sredi kompaniju za promet nekretnina zemaljske vlade.On je i to obavio. I valjano. Jednom malom fisijskom spravi-com. Puf. Trenutna obnova stare gradske jezgre. Zvan HasanUbojica među Nekolicinom, on je posljednji plaćenik na Zem-

Iji-Uz to, uz Phila (koji nije uvijek tako vitlao mačem bez

oštrice i balčaka), Hasan je bio jedan od Male Nekolicine koja

se sjećala starog Karaghiosa.I tako, uzdignute brade i hrabro izbačenog gljivičnog obo-Ijenja, pokušao sam mu već na prvi pogled zamagliti svijest.Ili su tu u akciji bile drevne i tajanstvene sile, u što dvojim, ili je bio više u oblacima no što sam mislio, što je moguće, ili mi je bio zaboravio fizionomiju — što bi moglo biti moguće ako ine baš jako vjerojatno — ili je sve to bilo uvježbavanje profe-sionalne etike ili niske živinske lukavosti. (Od ovo posljednjedvoje, oboje je posjedovao u promjenjivom stupnju, noakcent je bio na živinskoj lukavosti.) Ničim se nije bio odaodok su nas upoznavali.



"Moj tjelohranitelj, Hasan", rekao je Dos Santos, bljesnuv-ši svojim magnezijskim smiješkom dok sam ja drmao rukukoja je jednom, da se tako izrazim, prodrmala svijet.

Ruku koja je i dalje bila vrlo jaka."Conrad Nomikos", rekao je Hasan, žmirkajući kao da ga

čita s kakve stare listine.Sve sam ostale u sobi poznavao, tako da sam zabrzao pre-

ma naslonjaču najdaljem od Hasana, gdje sam sve vrijeme držaosvoje drugo piće pred licem, tek toliko da budem siguran.

Diane od Crvene Vlasulje stala je blizu mene. Pa je progo-vorila. I rekla: "Dobro vam jutro, mister Nomikos."

Kimnuo sam joj čašom."Dobro veče, Diana."

—

Visoka, vitka, odjevena većinom u bijelo, stajala je krajDos Santosa poput svijeće. Znam da je to što ima na glavi vla-sulja, jer sam je od slučaja do slučaja znao vidjeti kako je kliz-nula prema gore, otkrivajući dio zanimljive i gadne brazgotinekoju obično skriva niska granica kose, onako kako je nosi.Često sam razmišljao o toj brazgotini, ponekad kad bih ležaona sidru i zurio kroz oblake u dijelove zviježđa, ili kad bih is-kapao oštećene kipove. Grimizne usne — utetovirane, rekao bih — koje nikad nisam vidio da bi se nasmiješile; njeničeljusni mišići uvijek imaju izbačene tetive jer su joj zubi uvijek stegnuti; a među očima joj je mali izvrnuti "v", kao poslje-dica svega tog mrgođenja; brada joj je mala i visoko uzdignutaizazivački? Ona jedva da i miče ustima kad govori na svojstegnuti, odsječni način. Ja joj zaista nisam sposoban procije-niti godine. Preko trideset — i to je sve.

Ona i Don bili su zanimljiv par. On je cm, blagoglagoljiv,uvijek s cigaretom u ustima, nesposoban da sjedi mimo duže

od dvije minute. Ona je viša za oko dvanaest centimetara, i iz-gara bez pucketanja. Ja još ne znam čitavu njenu priču. Isumnjam da ću je ikada znati.

Prešla je preko prostorije i stala do mog naslonjača dok jeLorel upoznavao Corta i Dos Santosa.

"Ti", rekla je."Ja", rekao sam."... ćeš biti vođa turneje."

"Svi o meni znaju sve, samo ja ne znam", rekoh. "Bih li semogao nadati da biste mi milostivo udijelili malo svog znanja o tom predmetu?"



"Ne znam ništa ni o kakvom predmetu.""Kao da čujem Phila", rekoh."Nije bilo namjerno.""Ali je bilo. Dakle zašto?""Što zašto?""Zašto ti? Don? Ovdje? Noćas?"Dodirnula je jezikom gornju usnu pa je čvrsto pritisla, kao

da je iz nje htjela istisnuti limunadu ili zadržati riječi. Zatim je preko prostorije potražila Dona, no ovaj je bio predaleko da biišta čuo, a i tako je gledao u drugom smjeru. Bio je uposlennalijevanjem prave Coca-Cole Myshtigu iz vrča u njegovu pli-ticu s dugačkom drškom. Pronalazak njezine formule bio je, prema Vegancima, arheološki nalaz stoljeća. Ona se bila izgu-

bila za Tri dana da bi je ponovno stekli tek prije možda desetgodina. Na svijetu je bilo mnogo simokoka, ali nijedna odnjih nije imala takvo djelovanje na veganski metabolizam kaoona prava. "Zemljin drugi doprinos galaktičkoj kulturi", na-zvao ju je jedan od njihovih suvremenih povjesničara. Prvi jedoprinos, naravno, bio krasni novi socijalni problem na kojisu prezasićeni veganski filozofi već generacijama čekali da sestvori.

Diane je vratila pogled."Još ne znam", rekla je. "Pitaj Dona.""I hoću."I jesam. Ali kasnije. Nisam se ni razočarao, utoliko što ni-

šta nisam ni očekivao.Ali dok sam sjedio tako, pokušavajući, koliko sam mogao,

štogod prislušnuti, iznenada je došlo do preklapanja jave i vi-zije, od one vrste koju je moj psihić jednom klasificirao kao pseudotelepatsko ispunjenje želje. A to ide ovako:

Hoću znati što se negdje zbiva. Raspolažem informacijamagotovo dovoljnim da bih pogodio. I zbog toga u tome i uspije-vam. Samo što to dolazi kao da ja to i vidim i čujem očima iušima kojeg od sudionika. Ipak, rekao bih da to nije prava te-lepatija, jer koji put zna omanuti. Ali to ipak djeluje sasvimstvarno.

Psihić mi je znao reći sve, osim zašto je to tako.A to je bilo da sam stajao posred sobe,

gledao u Myshtiga, bio Dos Santos,i govorio:





"U rimovanju jesmo", bila je moja opaska. "A sad mi samoispričajte kako smo ih to pobijedili."

Ali on se smijao. Bio je to jedan od onih frajera kod kojih je svijet bio nešto posve nepredvidljivo. Taj će se danima šeta-ti svijetom kisela lica, a onda će ga neka sitnica natjerati u gro-hot. On se kao guši dok se smije, poput dojenčeta, a taj se dojam još više pojačava njegovom ružičastom mlitavošću i pro-rijeđenom kosom. I tako sam počekao. Ellen je bila gotova svrijeđanjem Lorela, a Diane se dala na čitanje naslova naknjižnim policama.

I naposljetku: "Razvio sam novu sortu slishija", povjerljivo je zadrhtao.

"Što ne velite, to je veličanstveno!"

A potom: "A što su to slishil" upitao sam tiho."Slish je bakabijanski parazit", objasnio je, ovaj, "nešto posve nalik velikom krpelju. Moji su dugački oko centime-tar", rekao je gordo, "i ti se zakapaju duboko u meso i ispuš-taju visoko otrovne otpadne produkte."

"Smrtonosne?""Moji da.""Biste li mi mogli posuditi jednoga?" upitao sam ga."Zašto?""Spustio bih ga nekome za vrat. Ali kad bolje promislim,

neka ih bude nekoliko desetaka. Imam mnogo prijatelja.""Moji neće napadati Ijude, nego samo pauk-netopire. Oni

su kontraindikovani s ljudima. Ljudi bi otrovali moje slishije."("Moje slishije" — izgovorio je to vrlo posesivno.) "Domarmora imati metabolizam utemeljen na bakru, a ne na željezu", požurio mi je objasniti, "a pauk-netopiri spadaju u tu kategori- ju. To je razlog zbog kojega želim s vama poći na taj put."

"Htjeli biste da vam nađem pauk-netopira pri ruci — pro-šlog sam tjedna potrošio sve svoje — ali ja sam se već uvjerioda će to sa slishijima funkcionirati. Htio bih poći s vama dazametnem pošast."

"Kakvu pošast?""Među ’netopirima. — Slishiji se u zemaljskim okolnosti-

ma množe prilično brzo, samo ako imaju prikladnog domara, imogli bi biti ekstremno zarazni ako bismo počeli u pravo doba

godine. Ono što mi je na pameti, to je kasno doba parenja ju-gozapadnih pauk-netopira. Ono počinje za šest do osam tjeda-na na teritoriju Kalifomije, na jednom starom mjestu — koje,



međutim, nije više baš jako vruće — zvanom Capistrano.Shvatio sam da će vas vaša ruta navesti na to mjesto baš neka-ko u to vrijeme. Kada se pauk-netopiri vrate u Capistrano,volio bih da ih ja ondje čekam, ja i moji slishiji. A ujedno bihiskoristio i godišnji odmor."

"Mm-hm. Jeste li o tome porazgovorili s Lorelom?""Jesam, i on misli da je to dobra ideja. U stvari, on bi se

ondje volio s nama susresti i uslikati ih. Moglo bi se dogoditida za to više ne bude prilike, da ih se više neće moći vidjetikako svojim krilima zamračuju nebo, kako se gnijezde poruševinama kao što sada čine, kako jedu divlje svinje i ostav-ljaju zelene izmetine po ulicama — sve je to prilično lijepo,znate."

"Aha, nešto nalik na noć vještica. A što će biti sa svim timdivljim svinjama ako pobijemo pauk-netopire?""O, bit će ih više po svijetu. Ali ja računam da će ih pume

spriječiti da se ne razmnože poput kunića u Australiji. No usvakom slučaju, bolje da su svinje nego pauk-netopiri, nije litako?"

"Baš ni jedne posebno ne Ijubim, ali kad pravo promislim,draže bi mi bile svinje od pauk-netopira. U redu, dobro,možete s nama."

"Hvala vam", rekao je. "Bio sam siguran da ćete mi poćina ruku."

"Nema na čemu."Baš nekako u tom času Lorel je negdje duboko u grlu

počeo proizvoditi zvukove ispričavanja. Stajao je za velikim pisaćim stolom negdje u sredini prostorije, ispred kojeg se po-Iako spuštao široki ekran. Bio je to debeli dubinski projektor,tako da se nitko nije morao premještati u potrazi za boljim

mjestom. Lorel je pritisnuo dugme sa strane stola pa su svjetlanešto potamnijela.

"Ovaj, sad bih vam prikazao seriju zemljopisnih karata",rekao je, "ako mi uspije s tim sinhro... Evo. Evo ga."

Gornji dio Afrike i najveći dio Sredozemlja pojavili su se u pastelnim bojama.

"Jeste li prvo željeli ovu?" upitao je Myshtiga."Jesam, vjerojatno", rekao je krupni Veganac, okrenuvši

se od Ellen s kojom je bio u prigušenu razgovom, i koju je bio stjerao u kut u niši za francusku povijest, a ispod Voltaire-ova poprsja.



Svjetla su se još malo smračila i Myshtigo se premjestio dostola. Pogledao je na kartu, a onda ni u koga posebno.

"Želio bih posjetiti neka ključna mjesta koja su, zbog ovihili onih razloga, važna za povijest vašega svijeta", rekao je."Volio bih početi s Egiptom, Grčkom i Rimom. A onda bihvolio na brzinu proći kroz Madrid, Pariz i London." Dok jegovorio, karte su se micale ali ipak ne dovoljno brzo da bi snjim držale korak. "A onda bih se volio vratiti na Berlin, do-taknuti Bruxelles, posjetiti Lenjingrad i Moskvu, preskočitiAtlantik i zaustaviti se u Bostonu, New Yorku, Washingtonu,Chicagu", (Lorel je do tada već bio obliven znojem) "spustitise na Yucatan i onda preskočiti na teritorij Kalifomije."

"Tim redom?" upitao sam.

"Baš tim", odvratio je on."A što fali Indiji Srednjem Istoku — ili Dalekom, kad smoveć kod toga?" upitao je glas u kojem sam prepoznao Phila.On je došao nakon što su se svjetla sasvim prigušila.

"Ne fali ništa", odgovorio je Myshtigo, "osim što je ondjeuglavnom mulj i pijesak i vrućina, i što ondje nema baš ništaod onoga što tražim."

"A što tražite?""Priču.""Kakvu priču?""Poslat ću vam primjerak s potpisom.""Hvala lijepo.""Nema na čemu.""Kad biste željeli krenuti?" upitao sam ga."Prekosutra", odgovorio je on."Okej.""Nabavio sam detaljne karte određenih mjesta, izrađene

specijalno za vas. Lorel veli da su danas popodne dostavljeneu vaš ured."

"Još jednom okej. Ali postoji još nešto čega možda niste posvema svjesni. To se tiče činjenice da je sve što ste do sadaspomenuli pripadalo unutrašnjosti kontinenta. A u današnje jedoba naša kultura prilično otočnog tipa, i to zbog valjanih raz-loga. Za vrijeme Tri dana kontinente su dobrano iscijedili, ivećina mjesta što ste ih spomenuli i danas je poprilično vruća.

To, međutim, ipak nije jedini razlog zbog kojih se smatrajuopasnima..."



"Vaša mi povijest nije posve nepoznata i svjestan sam svihmjera prevencije protiv radioaktivnosti", prekinuo me Vega-nac. "Također mi je poznata i raznolikost mutantnih životnihoblika koji nastavaju Stara mjesta. To držim na umu, ali nisamzabrinut."

Slegnuo sam ramenima u umjetnom sumraku."Što se mene tiče, to je okej...""Bravo." Ispio je još jedan gutljaj Coca-Cole. "Onda vas

molim za malo svjetla, Lorel.""Odmah, Srin."Ponovno se rasvijetlilo.Dok su uređaji usrkivali ekran ispred njega, Myshtigo me

je upitao: "Je li istina da ovdje u Portu poznajete ponekog od

mamboa i houghana ?""Ovaj, da", rekoh. "Zašto?"Prišao je mome naslonjaču."Koliko sam shvatio", rekao je u lakom konverzacijskom

tonu "voodoo ili voudoun magija preživjela je stoljeća u pri-Iično nepromijenjenom obliku."

"Moguće", rekoh. "Ali me nije bilo u blizini kad je sve to počelo, tako da vam ne mogu kazati ništa određeno."

"Koliko sam shvatio, sudionicima baš nije jako drago pri-sustvo stranaca..."

"I to je ispravno. Ali će za vas upriličiti lijepu predstavu,samo ako izaberete pravi hounfor i dobacite im koji darak."

"Ali ja bih jako volio biti svjedokom pravog obreda. Kad bih mu mogao prisustvovati s nekim koji sudionicima nijestranac, možda bih mogao doći do prave stvari."

"A zašto vam se to hoće? Morbidna radoznalost u vezi bar- barskih običaja?"

"Ne. Nego se bavim komparativnim studijom religija."Sad sam ja malo studirao njegovo lice, ali na njemu nisam

mogao pročitati ništa. Nije prošlo baš mnogo vremena otkako sam jedan od

houn fora posjetio s tatom Joeom i mamom Julie ili s bilo kimdrugim, a taj i nije bio baš tako daleko, ali nisam znao kako bi primili da im dovedem Veganca. Razumije se, kad sam imdovodio Ijude, nikad nisu imali ništa protiv.

"Ovaj..." baš sam bio počeo."Volio bih samo gledati", rekao je. "Držat ću se po strani.Jedva da će i znati da sam ondje."



Malo sam mrmljao pa popustio. Mamu Julie poznavao sam prilično dobro i nisam vidio kakva bi stvama šteta iz toga mo-gla nastati, bez obzira na bilo što.

I tako, "Okej", rekoh, "odvest ću vas na jedan. Jošvečeras, ako vam je po volji."

On je prihvatio, zahvalio i udaljio se u potrazi za još jed-nom Coca-Colom. George, koji nije ni mrdnuo od oslonamog naslonjača, nagnuo se prema meni i zapazio kako bi bilovrlo zanimljivo secirati kakvog Veganca. S tim sam se sugla-sio.

Kad se Myshtigo vratio, uz njega je bio Dos Santos."Kakve su to priče da ćeš mistera Myshtiga odvesti na pa-

ganski obred?" upitao je dok su mu se nosnice širile i drhtale.

"Priče su istinite", rekoh. "Upravo se spremam.""Ne, bez tjelohranitelja nećeš, bogami ne."Okrenuo sam oba dlana prema gore."Ja sam sposoban izaći na kraj sa svime do čega bi moglo

doći.""Hasan i ja idemo s tobom."Baš sam htio prosvjedovati kad se među njih ubacila Ellen."I ja bih htjela poći", rekla je. "Nikad nisam bila ni na jed-

nom."Slegnuo sam ramenima. Ako Dos Santos pođe, onda će

htjeti i Diane, što znači da će nas biti poprilično.I tako jedan više ili manje neće značiti ništa, niti bi smio

značiti. Sve je propalo prije nego što je i počelo."Zašto ne bi?" odgovorio sam.

Hounfor se bio smjestio dolje u lučkoj sekciji, moguće izato što je bio posvećen Agueu Woyou, bogu mora. Mnogo

vjerojatnije, ipak,zato što je narod mame Julie oduvijek pripa-dao luci. Ague Woyo nije bog ljubomoran, tako da je po zi-dovima bilo spomena i na mnoga druga božanstva, sve u bli-stavim bojama. Dublje u kopnu postoje mnogo pažljivije iz-rađeni hounfori, no oni su se pomalo komercijalizirali.

Agueova velika reprezentativna brodurina bila je plava i na-randžasta i zelena i žuta i crna, a i meni je djelovala pomalo plovno nesposobna. Damballa Wedo, grimizne boje, previjalase i uvijala čitavom dužinom preko gotovog čitavog nasuprot-nog zida. Papa Joe je ritmički udarao po nekolicini velikih ra-da bubnjeva, smještenih ispred i desno od vrata kroz koja smo





kon nekog vremena taj je zvuk ispunio sve — moju glavu,zemlju, zrak — možda baš onako kao kucanje kitovog srcanapola probavljenom Joni. Promatrao sam plesače. A proma-trao sam i one koji su promatrali plesače.

Ispio sam pola litre ruma u pokušaju da uđem u igru, ali minije uspjelo. Myshtigo je i dalje pijuckao Coca-Colu iz bocešto ju je bio donio sobom. Nitko nije opazio da je on plav, alimolim, došli smo ovamo prilično kasno kad su stvari već po- prilično odmakle u kom god da bilo smjeru.

Crvena Vlasulja stajala je u kutu i djelovala naduto i upla-šeno. Uz bok je držala bocu, no ona je tu i ostajala. Myshtigo je uz bok držao Ellen, no ona je tu i ostajala. Dos Santos jestajao uz vrata i pazio na svakoga — čak i na mene. Hasan je

čučao uz desni zid i pušio lulu dugačka kamiša i male glave.Činilo se kao da je našao svoj mir.Mama Julie, rekao bih da je to bila ona, počela je pjesmu.

Ostali su je glasovi prihvatili:Papa Legba, ouvri baye! Papa Legba, Attibon Legba, ouvri baye pou pou passe! Papa Legba... I to se nastavljalo, i nastavljalo, i nastavljalo. Počelo mi se

drijemati. Popio sam još ruma, osjetio se još žedniji, pa popio još ruma. Ne bih baš mogao sigurno kazati koliko smo bili ondje kad

se ono dogodilo. Plesači su Ijubili stup i pjevali i čegrtali tik-vicama i izlijevali vodu, a nekoliko se hounsia ponašalo kaoobuzeto i govorilo nesuvislo, a brašnom ucrtani crtež na podusav se već bio zamutio i u zraku je već bilo mnogo dima, a jasam se bio naslonio na zid i rekao bih da su mi oči ostale za-

tvorene na minutu ili dvije.Zvuk je došao iz neočekivanog smjera.Hasan je kriknuo.To nešto što me je gurnulo naprijed bio je dug plašljiv krik;

nakon čega sam u mutežu izgubio ravnotežu, pa se vratio nazid, uz mukli udarac.

Bubnjanje se nastavilo, a da se nije izgubio ni jedan jediniudarac. Pa ipak su neki od plesača zastali i zagledali se.

Hasan je ustao na noge. Zubi su mu bili ogoljeli oči sužene

na proreze, a lice mu je ispod sjajne prevlake znoja bilo puno brda i dolina izazvanih naporom.



Brada mu je bila šiljak usijanog taneta. Njegov ogrtač, zahvaćen visokim zidnim uresima, pretvo-

rio se u crna krila. Njegove ruke, u hipnozi usporenog snimka, davile su ne-

koga tko nije postojao.Iz njegova su grla dopirali životinjski zvukovi. Nastavio je daviti nikoga. Napokon se zagrcnuo i njegove su se ruke strelovito rast-

vorile.Dos Santos se gotovo u trenutku stvorio uz njega i počeo

mu nešto govoriti, no oni su očito bili stanovnici dva različitasvijeta.

— Jedan je od plesača počeo tiho ječati. Drugi mu se pridružio pa

zatim i ostali.Mama Julie se odvojila od kruga i pošla prema meni — bašu trenutku kad je Hasan počeo sve iz početka, no ovaj put smnogo teatralnijom gestikulacijom.

Bubanj je nastavljao svoje jednolično glasanje u ritmu plesa po utabanoj zemlji.

Papa Joe nije čak ni podigao pogled."Loš znak", rekla je Mama Julie. "Što znaš o tom čovje-

ku?""Mnogo toga", rekoh, sileći čistom snagom volje glavu da

se razbistri."Angelsou", rekla je Mama Julie."Što?""Angelsou", ponovila je. "On je mračni bog — jedan od

onih koji se treba bojati. Tvog je prijatelja opsjeo Angelsou.""Objasni, molim te."

"On dolazi rijetko u naš hounfor. Ovdje ga ne žele. Oni koje on

opsjedne postaju ubojice." —

"Rekao bih da je Hasan iskušao novu smjesu za svoju lulumutantni limundžik ili tako nešto."

"Angelsou", rekla je ona još jednom. "Tvoj će prijatelj po-stati ubojica, jer je Angelsou bog smrti, i on posjećuje samosvoje."

"Mama Julie", rekoh, "Hasan već jest ubojica. Kad bi zasvakog čovjeka što ga je on ubio dobila žvaku, i kad bi ili po-

kušala sažvakati, izgledala bi kao vjeverica. On je profesional-ni ubojica — koji ostaje u granicama zakona, bar većinom.Obzirom da u unutrašnjosti prevladava većinom zakon dvobo-



ja, on svoj posao obavlja većinom ondje. Šuška se da je nekomzgodom ubio i protuzakonito, no to se nikad nije dokazalo. —I tako, reci mi", zaključio sam, "je li Angelsou bog svih kojiubijaju ili samo mučkih ubojica? Tu bi trebalo biti razlike, nijeli tako?"

"Za Angelsoua je nema", odgovorila je ona.Tada je Dos Santos, u pokušaju da prekine predstavu, do-

hvatio Hasana za obadva zglavka. Pokušao mu je razdvojitiruke no... no dobro, pokušajte jednom svinuti rešetke svogkaveza pa ćete steći pravu sliku.

Prešao sam preko prostorije, što je učinila još nekolicina.To je bila sretna zamisao, obzirom da je Hasan napokon opa-zio da ispred njega netko stoji, pa je pustio ruke da klonu i

razdvojio ih. A onda je ispod svog ogrtača izvukao stilet dugeoštrice.Bi li ga on ili ne bi li stvarno primijenio na Donu ili bilo

kome drugom tema je o kojoj bi se dalo beskonačno rasprav-ljati, jer je u tom trenutku Myshtigo začepio svoju bocu Coca--Cole palcem i pogodio ga njome iza uha. Hasan je pao premanaprijed i Don ga je dohvatio, ja sam mu istrgnuo nož između prstiju a Myshtigo je dovršio svoju Coca-Colu.

"Zanimljiva ceremonija", zapazio je Veganac. "Nikad ne bihni pomislio da u srcu toga velikog klipana postoje tako snažnavjerska čuvstva."

"To vam je onda samo pokazalo da nikad ne možete biti niu šta suviše sigurni, zar ne?"

"Da." Zatim je gestom pokazao na publiku. "Svi su oni panteisti, zar ne?"

Odmahnuo sam glavom: "Primitivni animisti.""U čemu je razlika?"

"Ovako, ta boca od Coca-Cole što ste je upravo ispraznilinaći će svoje mjesto na oltaru, il peu, kako ga zovu, i to kao posudica za Angelsoua, zato što je doživjela intimni mističniodnos s tim bogom. Animist na to gleda na taj način. No, panteist bi se mogao samo malo zbuniti zato što mu je netkonezvan došao na obred i pritom napravio incident kakav smomi stvorili. Panteista bi to moglo nagnati da žrtvuje uljezeAgue Woyou, bogu mora, i to tako da ih mlatne po glavi na

sličan ceremonijalan način i onda ih frkne u more s kraja do-ka. I tako ja neću morati objašnjavati Mami Julie da su svi ti



ljudi koji stoje oko nas i zure stvarni animisti. Oprostite natrenutak."

Nije to bilo baš tako gadno, ali sam ga htio malo uzdrmati.I mislim da mi je uspjelo. Nakon što sam se ispričao i poželio laku noć, pokupio sam

Hasana. On je bio izvan igre i hladan, a ja sam bio jedini do-voljno krupan da ga ponesem.

Osim nas na ulici nije bilo nikoga, a veliki je reprezentativ-ni brod Aguea Woyoa sijekao valove baš negdje pod istočnimmbom svijeta i zapljuskivao nebesa svojim omiljenim bojama.

Tada je Dos Santos, stojeći mi s boka, rekao: "Možda steimali pravo. Možda i nije trebalo da dolazimo."

Nisam mu se potrudio odgovoriti, ali se Ellen, koja je ho-

dala naprijed s Myshtigom, okrenula i rekla: "Gluposti. Danismo došli, promakao bi nam sobarev čudesni dramski mo-nolog." U tom trenutku već sam joj se bio našao na dohvatu, pa su joj ruke sunule naprijed da bi mi ih ovila oko vrata. Nije pritiskala ali je pravila užasne grimase i stavljala opaske u sti-lu: "Grr! Mm! Hrg! Obuzeo me Angelsou i sad ćeš dobitisvoje." A onda se nasmijala.

"Pusti mi vrat ili ću na tebe baciti Arapina", rekoh dok samuspoređivao narandžastosmeđu boju njene kose s narandžasto-ružičastom bojom neba iza nje i smješkao se.

"A osim toga je i težak", dodao sam.Tada, trenutak prije nego što me ispustila, malo me pritis-

nula — mrvicu suviše da bi bilo kao u igri — a onda je po-novno uzela Myshtiga za ruku da bismo ponovno zakoračali.Mislim, žene me nikad ne pljuskaju jer im uvijek odmah na početku okrenem drugi obraz, a one se boje gljivica, zato mi-slim da im je brzo davljenje jedina altemativa.

"Strahovito zanimljivo", rekla je Crvena Vlasulja. "Osje-ćam se čudnovato. Kao da je nešto u meni plesalo zajedno snjima. Neobičan osjećaj, zaista. A ja zapravo ne volim ples —ni jedne vrste."

"Kakav vam je to izgovor?" prekinuo sam je. "Pokušavamvas negdje smjestiti."

"Nemam pojma", odgovorila mi je. "Ja sam nekakva irskaFrancuzica. Živjela sam na Hebridima — a također i u Austra-

liji, Japanu — sve do svoje devetnaeste..."Upravo je u tom trenutku Hasan zajaukao i napeo mišiće pasam u ramenu osjetio oštar bol.



Spustio sam ga na nekakvu uličnu stepenicu i pretresao ga. Našao sam dva noža'za bacanje, još jedan stilet, vrlo fino iz-rađen skakavac, jedan nazubljeni bowie, žice za davljenje imetalnu kutijicu što je sadržavala kojekakve praškove i fiole stekućinama za koje nisam osjetio želju da ih pobliže istražim.Skakavac mi se dopao pa sam ga zadržao. Bila je to coricamavrlo precizno izrađena.

— U kasne sate sutrašnjeg dana — nazovimo to povečerjem na prijevara sam zavrbovao staroga Phila, odlučan da senjime poslužim kao cijenom za ulazak u Dos Santosov apart-man u Royalu. Radpol još i sad štuje Phila kao nekakvog povratničkog Toma Painea, unatoč tome što se ovaj počeo proglašavati nevinim od toga ima tome pola stoljeća, u ona

doba kad je počeo stjecati osjećaj za misticizam i društveniugled. Dok je njegov Zov Zemlje vjerojatno najbolja stvar što ju je ikad napisao, on je nabacio i Pravilnik o povratku, koji jezapravo pokrenuo gužvu za koju sam želio da bude pokrenuta.Danas može poricati koliko ga je volja, no onda je bio majstorza sve frke, i ja sam siguran da on i dalje pohranjuje sve Ijup-ke poglede i sve laskave riječi koje mu to i dalje donosi, da ihs vremena na vreme vadi, briše s njih prašinu i gleda ih snečim što bi se dalo opisati kao zadovoljstvo.

Uz Phila, uz mene je bio i povod — da hoću vidjeti kakose osjeća Hasan nakon onog žaljenja vrijednog praska u glavušto ga je bio primio u hounforu. A u stvari, ono što mi se prohtjelo, bila je šansa da porazgovorim s Hasanom i otkrijemkoliko je voljan, ukoliko uopće jest, da mi priča o svom po-sljednjem zapošljenju.

I tako smo se Phil i ja odšetali. Od kompleksa Ureda do Royala nije bilo daleko. Otprilike sedam minuta, šetnjom.

"Jesi li već gotov s pisanjem moje elegije?" upitao sam."Još radim na njoj.""Govoriš mi to već dvadeset godina. Volio bih da požuriš,

tako da je mogu čitati.""Mogao bih ti pokazati nekoliko vrlo lijepih... Lorelovu,

Georgeovu, čak i jednu za Dos Santosom. A imam i sva-kovrsnih za opću upotrebu među svojim spisima — onih naispunjavanje — za manje značajnike. Ali tvoja je malo proble-

matična, znaš.""Kako to?"



"Moram je stalno renovirati. A ti samo ideš naprijed, srca puna radosti — i živiš, i baviš se koječim."

"To mi predbacuješ?""Većina ljudi dovoljno je pristojna da obave to što su nau-

mili za pola stoljeća i onda se maknu. Elegije za njih ne predstavljaju nikakav problem. Imam ih pune ormare. Ali bojim seda će tvoja biti nešto pisano u zadnji čas i s neskladnim za-vršetkom. Nije mi drago tako raditi. Draže mi je pomnjivo raz-matrati kroz dugi niz godina, pažljivo procjenjivati nečiji život,i bez presije. A vi koji živite kao narodna pjesma muku mizadajete. Rekao bih da me pokušavaš prisiliti da o tebi na- pišem čitav ep, a već sam prestar za to. I ponekad mi klone pero."

"Mislim da to nije pošteno od tebe", rekao sam mu. "Drugiljudi dobivaju svoje elegije na čitanje, a ja bih se zadovoljio i snekoliko stihova kakve rugalice."

"U redu, osjećam da mi neće trebati još dugo da dovršim itvoju", kimnuo je glavom. "Pokušat ću ti na vrijeme dostaviti primjerak."

"O? Iz čega izvire taj osjećaj?""Tko da odredi izvor nadahnuća?""Ti mi reci.""Došlo mi je dok sam meditirao. Baš sam bio u toku sla-

ganja jedne za Vegance — čisto za vježbu, razumije se — pasam se zatekao kako mislim: ’Uskoro ću završiti i onu za ono-ga Grka.’" Zastao je na trenutak, pa nastavio: "Ovako si tokonceptualiziraj: ti se sastojiš od dva čovjeka, od kojih je sva-ki viši od onog drugog."

"To se može izvesti ako stanem pred zrcalo i prebacujem ses noge na nogu. Ova mi je noga kraća. — I tako, uspio sam to

konceptualizirati. I što sad?""Ništa. Ti tome ne prilaziš kako treba.""To je kulturna tradicija protiv koje mi nikad nije uspjelo

steći pravi imunitet. Poput čvorova, konja — Gordije, Troje.Znaš i sam. Iznutra smo zapleteni."

Šutio je idućih deset koraka."Dakle, perje ili olovo?" upitao sam ga."Molim?"

"To je gatalica kallikanzarosa. Odaberi jedno.""Perje?""Pogrešno."



”A da sam rekao ’olovo’..?""Ah-ah. Imao si samo jednu šansu. Ispravan je odgovor

onaj koji kallikanzaroi žele. Ti gubiš.""Čini mi se malo samovoljno.""Takvi su kallikanzaroi. To je prije grčka negoli istočnjačka

lukavština. I lakše odgonetljiva. Jer o odgovoru često ovisičovjekov život, a kallikanzaroi općenito žele da ovaj promaši."

"A zašto tako?""Pitaj idućeg kallikanzarosa na kojeg naletiš, ako ti se ikada

ukaže prilika. To su ti podle duše."Došli smo do prave avenije i skrenuli njome."Zašto se opet tako naglo zanimaš Radpolom?" upitao je.

"Proteklo je mnogo vremena otkako si otišao."

"Otišao sam u pravom trenutku, i sve što me zanima jesthoće li ponovno oživjeti — kao u stara vremena. Hasan je is- plivao na površinu zato što on uvijek uručuje, a ja bih želioznati što je u paketu."

"Brine li te što su te razotkrili?""Ne. To bi moglo biti neugodno, no sumnjam da bi mi to

moglo oduzeti slobodu djelovanja." Royal se veličanstveno uzdizao nad nama kad smo ulazili u

nj. Otišli smo ravno do apartmana. Dok smo hodali predsob-ljem pokrivenim debelim sagom, Phil je, u trenutku inspiri-rane moći opažanja, zapazio: "Ponovno sam izvor smetnji."

"Moglo bi se i tako kazati.""Okej. Deset naprama jedan da nećeš otkriti ništa.""Ne bi bilo. Vjerojatno si u pravu."Pokucao sam na vrata od tamnog drveta."Haj svima", rekao sam kad su se otvorila."Naprijed, naprijed."

Bilo mi je potrebno deset minuta da razgovor skrenem nažaljenja vrijedno praskanje beduina u glavu, zato što me jeCrvena Vlasulja dekoncentrirala svojom prisutnošću i svojomsposobnošću da dekoncentrira.

"Dobro jutro", rekla je."Dobro veče", odvratio sam."Ima što nova među umjetninama?""Ne."

"Spomenicima?""Ne.""Arhivima?"



"Ne.""Mora da ti je posao užasno zanimljiv!""A, nekolicina neoromantika iz Odjela za informacije dala

mu je prevelik publicitet i previsok sjaj. A u stvari, sav se naš posao sastoji od pronalaženja, restauriranja i konzerviranjazapisa i artefakata što ih je čovječanstvo ostavilo da leži razba-cano po Zemlji."

"Neke vrste kulturoloških smetlara?""Mm, da. Rekao bih da je to prava riječ.""Ovaj, a zašto?""Što zašto?""Zašto to radiš?""Netko mora, jer je to smeće kulturno smeće. Zbog toga je

vrijedno skupljanja. Ja poznajem svoje smeće bolje od ikogadrugog na Zemlji.""Koliko si odan poslu toliko si i skroman. I to je dobro.""A osim toga, nije nas bilo baš mnogo na biranje kad sam

potražio taj posao — a ja sam znao za mnogo toga smeća gdje je zbacano." Ona mi je pružila čašu, popila gutljaj i pol izsvoje, pa upitala: "Jesu li zaista još u blizini?"

"Tko to?" upitah."Božanska korporacija. Stari drugovi. Poput Anelsoua.

Mislila sam da su svi bogovi napustili Zemlju.""Ne, nisu. Sama činjenica da nam nalikuju ne mora značiti

da se slično i ponašaju. Kad su ljudi otišli, nisu im bili ponu-dili da ih povedu sobom, a i bogovi imaju svoj ponos. Alimolim, možda su i tako morali ostati — zbog onoga što sezove ananke, ili smrtna sudbina. Nitko protiv toga ne moženišta."

"Čak ni napredak?"

"Aha. Ali kad smo već kod napretka, kako napreduje Ha-san? Poslednji put kad sam ga vidio posve je stagnirao."

"Nabolje, pomalo. Velika kvrgetina. Debela lubanja. Nemaštete."

"Gdje je sad?""Gore uz hodnik, lijevo. Igraonica.""Mislim da ću mu poći izraziti sućut. Opraštaš na trenu-

tak?"

"Opraštam", odgovorila je ona i kimnula, pa otišla slušatiDos Santosa kako nešto govori Philu. Phil je, razumije se, ra-dosno dočekao taj dodatak društvu.



Kad sam otišao, nitko nije podigao pogled.Igraonica je bila na drugom kraju dugačkog hodnika. Kad

sam prilazio, začuo sam pum iza kojeg je uslijedila tišina pazatim još jedan pum.

Otvorio sam vrata i pogledao unutra.Bio je sam u prostoriji. Bio mi je okrenut leđima, ali je

začuo otvaranje vrata pa se naglo okrenuo. Nosio je dugačak purpurni kućni haljetak, a u desnici je balansirao nož. Na tje-menu mu je bio veliki jastučić plastične vate.

"Dobro veče, Hasane."Kraj njega je stajao pladanj s noževima, a metu je postavio

na suprotni zid. U nju su bile zabodene dvije oštrice — jednau središtu a druga petnaestak centimetara mimo, u položaju

koju zauzima mala kazaljka u devet sati."Dobro veče", odgovorio je polako. I tada, prethodno dobro promislivši, dodao: "Kako je?"

"Živi se. Došao sam ti postaviti nekoliko pitanja. Kako tvoja glava?"

"Boli jako, ali prolazi."Zatvorio sam vrata za sobom."Mora da je ono sinoć bila prava halucinacija.""Je. Mister Dos Santos veli mi da sam se borio s duhovi-

ma. Ja se baš ničega ne sjećam.""Sigurno nisi pušio ono što bi debeli doktor Emmet nazvao

Cannabis sativa?""Ne, Karagee. Pušio sam onaj stirge-cvijet koji je pio

ljudsku krv. Našao sam ga u blizini Starog mjesta zvanogKonstantinopol i pažljivo mu osušio cvijet. Jedna mi je staricarekla da ću pomoću njega vidjeti budućnost. Lagala mi je."

"... A vampirska krv nagoni na nasilje? Dakle, ovo je nešto

novo što bi trebalo zapisati. Sasvim usput, upravo si me na-zvao Karageeom. Bilo bi mi draže da nisi. Zovem se Nomi-kos, Conrad Nomikos."

"Tako je, Karagee. Iznenadio sam se što te vidim. Misliosam da si umro još davno, kad ti se jahta raspala u zaljevu."

"Karagee je tada i umro. Nisi rekao nikome da sam musličan, ha?"

"Ne; ne bavim se praznim brbljarijama."

"To je dobar običaj."Prešao sam preko sobe, odabrao nož, odvagnuo ga, bacio i posadio otprilike pedalj od središta.



"Radiš li već dugo za mistera Dos Santosa?" upitao sam ga."Otprilike mjesec dana", odgovorio je on.Bacio sam njegov nož. Pogodio je četiri prsta ispod sre-

dišta."Ti si mu tjelohranitelj, ha?""Tako nekako. A također čuvam i onog plavog.""Don veli kako se boji da bi netko mogao napasti na Mysh-

tigov život. Je li netko stvarno prijetio ili je to tek toliko da bude siguran?"

"Moguće je i jedno i drugo, Karagee. Ja o tome ne znamništa. Plaća me samo da ga čuvam."

"Ako ti ja platim više, hoćeš li mi reći za koga su te to unaj-mili da ga ubiješ?"

"Unajmili su me samo da čuvam, ali ti ne bih rekao čak nikad bi bilo ono drugo.""Ne bih baš rekao. Idemo pokupiti noževe."Otišli smo do mete i izvukli iz nje oštrice."Vidi, ako je slučajno riječ o meni — što je moguće", iznio

sam svoju ponudu, "zašto da to odmah ne sredimo? Svaki odnas dvojice ima po dva noža. Onaj koji bude izišao kazat će daga ej onaj drugi napao i da je bila riječ o samoobrani. Svjedokanema. A obojicu su nas sinoć vidjeli kako stvaramo gužvu."

"Ne, Karagee.""Ne, što ne? Ne, ja nisam taj? Ili ne, tebi se to neće ovako?""Mogao bih reći, ne, to nisi ti. Ali ti ne bi znao govorim li

istinu ili ne.""To je istina.""Mogao bih reći da mi se neće ovako.""Je li to istina?""Ne velim ništa. Ali da te zadovoljim nekakvim odgovo-

rom, evo što ću ti kazati: Da sam te mislio ubiti, ne bih to po-kušao s nožem u ruci, a niti bih se s tobom šakao ili rvao."

"A zašto to?"Zato što sam još prije mnogo godina, dok sam bio dječak,

radio u hotelu na Kerču, gdje sam za stolovima posluživao bo-gate Vegance. Tada me još nisi poznavao. Upravo sam biodošao odnekud iz Pamira. A ti i tvoj prijatelj pjesnik došli stena Kerč."

"Sad se sjećam. Da... Te godine su Philu umrli roditelji —a oni su mi bili dobri prijatelji — i ja sam došao odvesti Phila



na studij. Ali postojao je izvjesni Veganac koji je Philu odveo prvu ženu, odveo je na Kerč. Da, onaj zabavljač — zaboraviosam mu ime."

"Bio je to Thrilpai Ligo, boksač shajdpa stila, i taj je sličio brdu na kraju velike ravnice — visok, nepomičan. Taj se bo-ksao s veganskim cestusima — kožnatim remenima s desetoštrih okova koje bi omotao oko čitave ruke — i tukao se ot-vorene šake."

"Da, toga se sjećam...""Nikad se prije toga nisi boksao u shajadpa stilu, ali si se s

njim potukao zbog te cure. Skupila se velika gomila vegan-skih i zemaljskih cura, a ja sam se popeo na stol da bih sve vi-dio. Nakon minute čitava ti je glava bila krvava. On ti je krv

pokušao zatjerati u oči, no ti si i dalje tresao glavom. Ja samtada imao svega petnaest godina i do tada sam bio ubio samotri čovjeka, pa sam pomislio da ćeš odapeti jer ga nisi ni do-dimuo. A onda je tvoja desnica poletjela prema njemu poput bačenog čekića, kojom brzinom! Pogodio si ga ravno u sre-dište one dvostruke kosti što je plavci imaju u grudima — aoni su tu žilaviji od nas — i razlupao ga kao jaje. Ja to nikadne bih mogao učiniti, u to sam siguran — i eto zašto se bojimtvojih šaka i ruku. Kasnije sam doznao da si također slomio i pauk-netopira. — Ne, Karagee, ja bih te ubio iz daljine."

"Bilo je to tako davno... Mislio sam da se toga nitko višene sjeća."

"Dobio si curu.""Da. Zaboravio sam kako se zvala.""Ali je nisi vratio pjesniku. Zadržao si je za sebe. To je

vjerojatno razlog zbog kojega te mrzi.""Phil? I ta cura? Ja sam već zaboravio i kako je izgledala."

"On nije nikada. Eto zašto mislim da te mrzi. Ja mogu na-njušiti mržnju, njušeći otkriti njen izvor. Odveo si mu prvužensku. Ja sam bio ondje."

"To je bila njezina ideja.""... I on stari a ti ostaješ mlad. Žalosno je to, Karagee, kad

prijatelj ima razloga da mrzi prijatelja.""Istina.""I ja ne odgovaram na tvoja pitanja."

"Moguće je da su te unajmili da ubiješ Veganca.""Moguće je.""Zašto?"





bilo studeno i nahranila nas kad smo bili gladni. To da. Uzelisu u obzir činjenicu da su naše kolonije na Marsu i Titanu pretrpjele gotovo čitavo stoljeće izolacije — nakon incidentazvanog Tri dana — prije nego što im je uspjelo razviti upo-trebljivo međuzvjezdano vozilo. Baš poput pamukova cvjetara(veli mi Emmet) mi smo naprosto tražili dom zato što smo po-trošili onaj koji smo imali. Jesu li Veganci potražili insekticid? Nisu. Mudra stara rasa, kakvi jesu, dopustili su nam da sesmjestimo među njihove svjetove, da živimo i radimo u njiho-vim gradovima na kopnu i na mom. Jer je čak i jedna kulturarazvijena poput veganske osjećala izvjesnu potrebu za manual-nim radom vrsnih stručnjaka koji se potpisuju palcem. Dobrase domaća posluga ne može nadomjestiti strojevima, kao što

se ne mogu nadomjestiti ni nadglednici strojeva, dobri vrtlari,ribarska čeljad, radnici koji nose glave u torbi pod zemljom ili pod vodom, kao ni folklorni zabavljači inozvjezdanog tipa.Mora se priznati da prisutnost ljudskih staništa smanjuje vrijednost okolnih veganskih nekretnina, ali molim, Ijudi to sami poravnavaju pridonoseći većem blagostanju.

Ta me misao vratila na Zemlju. Veganci nikad prije nisuvidjeli potpuno razorenu civilizaciju, tako da ih je naš zavi-čajni planet fascinirao. Fascinirao dovoljno da bi toleriralinašu izbjegličku vladu na Taleru. Dovoljno da bi kupovaliZemljatransove karte kako bi se nagledali ruševina. Čak do-voljno da bi ovdje kupovali terene i podizali hotele. Sasvim jesigurno da u planetu kojeg vode poput muzeja ima nešto fasci-nantno. (Što ono James Joyce reče o Rimu?) No u svakomslučaju, mrtva Zemlja i nadalje svojoj živoj praunučadi donosimalen no opipljiv prihod svake veganske fiskalne godine.Eto, to je razlog — Ureda, Lorela, Georgea, Phila i svega to-

ga.Pa ipak ono "zašto baš ja".Duboko ispod nas ocean je bio modrosivi sag koji su nam

izvukli ispod nogu. Zamijenio ga je tamni kontinent. Brzalismo prema Novom Kairu.

Spustili smo se izvan grada. Nije bilo nikakve prave sletnestaze. Naprosto smo bacili svih šest Klizača na nekakvo praz-no polje koje nam je poslužilo umjesto nje i postavili Georgea

da čuva stražu.Stari je Kairo još i sad vruć, no ljudi s kojima se dade pos-lovati žive većinom u Novom Kaim, tako da je sve bilo pri-



lično okej, bar što se tiče ove turneje. Myshtigo je želio vidjetiKait-begovu mošeju u Mrtvom gradu, zgradu koja je preživjela Tri dana; ipak smo se nagodili da ga povezem svojim Klizačem u niskom letu,j)a da sporo kružim neko vrijemedok se on naslika i nazuri. Sto se tiče spomenika, ono što jezaista želio vidjeti bile su piramide, Luksor, Karnak, DolinaKraljeva i Dolina kraljica.

Bilo je dobro da smo džamiju pogledali iz zraka. Ispod nas bi znale šmugnuti tamne siluete koje su se zaustavljale samozato da bi se na naš brod nabacile kamenom.

"Tko su ovi?" upitao je Myshtigo."Vrući", odgovorio sam. "Ljudska sorta. Variraju ve-

ličinom, oblikom i opakošću."

I

Nakon što smo neko vrijeme kružili, njegova je radoznalost bila zadovoljena pa smo se vratili na polje. tako, nakon što smo prizemljili pod užarenim suncem,osigurali smo i toga posljednjeg Klizača pa se iskrcali i krenuli preko pločnika izmiješanog s pijeskom u jednakom omjeru —dva privremena pomoćnika, ja, Myshtigo, Dos Santos i Crve-na Vlasulja, Ellen, Hasan. Ellen je u posljednjem trenutku od-lučila da svoga supruga prati na putovanju. S obadvije straneceste prostirala su se polja visoke, sjajne šećerne trske. Malonam je trebalo da ih ostavimo za sobom i nastavimo hod mimoniskih perifernih kuća. Cesta se proširila. Tu i tamo kakva bi palma bacila sjenu. Dvoje krupnooke tamnooke djece podiglo je pogled kad smo prolazili. Gledala su kako umorna,šestoronoga krava okreće veliki kotač sakieha, manje-više naisti način na koji su ga krave oduvijek okretale u ovim predje-lima, samo što je iza ove ostajalo više otisaka papaka.

Moj pokrajinski nadzornik, Rameses Smith, dočekao nas

je u hotelu. Bio je krupan, zlaćeno mu je lice bilo čvrsto obu-hvaćeno sitnom mrežom bora; imao je tipične tužne oči, nonjegovo bi ih stalno zasmijavanje brzo lišavalo izraza.

Pijuckao je pivo u glavnoj sali hotela dok smo svi čekaliGeorgea. Lokalni su policajci bili poslani da ga zamijene.

"Posao dobro napreduje", rekao mi je Rameses."Bravo", rekao sam, ponešto obradovan što me nitko nije

upitao od čega se taj "posao" sastoji. Želio sam ih iznenaditi.

"Kako žena, kako djeca?""Jako dobro", ustvrdio je."A novo?"





ka njima nepoznata inteligentna rasa — i tako dalje. Visokekaste veganskoga društva također puše i naše srednjovjekovneteološke debate. Zgodušno.

"U vezi vaše knjige, Srin Shtigo.." ubacio sam im se uriječ.

Zaustavilo ga je to što sam se poslužio počasnim naslo-vom.

"Da?" odgovorio je."Moj je dojam", rekoh, "da o tome u ovom trenutku ne

biste željeli nadugačko raspravljati. Ja, razumije se, poštujemtakav stav, ali me on kao vođu puta dovodi u ponešto nezgo-dan položaj." Obojica smo znali da sam ga to trebao upitati učetiri oka, napose nakon onoga što je na prijemu bio odgovo-

rio Philu, ali sam bio zajedljivo raspoložen i želio sam da on toopazi, a osim toga sam želio i skrenuti razgovor u novo kori-to. I tako, "Jako me zanima", rekoh, "hoće li to biti prven-stveno putopis koji će opisivati mjesta koja ćemo posjetiti, ili bi vam bila potrebna pomoć u usmjeravanju pažnje na speci-fične lokalne uvjete bilo koje vrste — recimo političke ili natekuće kulturne teme."

"Mene prvenstveno zanima da napišem opisni putopis",odgovorio je Veganac, "ali ću znati cijeniti vaše komentare ti- jekom putovanja. Zapravo sam mislio da vam je to ionako po-sao. Kako sada stvari stoje, ja imam nekakvu općenitu pre-dodžbu o zemaljskim tradicijama i tekućim zbivanjima, i to mezapravo baš jako mnogo ne zanima."

Dos Santos, koji se bio ušetao i uspušio dok su nam prip-remali jelo, zaustavio se usred koraka i rekao: "Srin Shtigo,kakav je vaš odnos prema Povratničkom pokretu? Imate lisimpatija za naše ciljeve? Ili smatrate da je to već unaprijed iz-

gubljena trka?""Da", odgovorio je, "ono drugo. Ja vjerujem da je čovje-

kova jedina dužnost, kada je mrtav, da zadovolji svoje po-trošače. Ja poštujem vaše namjere, ali ne vidim načina kako biste ih mogli ostvariti. Zašto bi se vaši odrekli sigurnosti koju sada uživaju da bi se vratili ovamo? Većina pripadnikadanašnje generacije nije Zemlju čak nikad ni vidjela, osim navrpcama — a morate priznati da one jedva mogu biti veleohra-

brujući dokument.""Ne slažem se s vama", rekao je Dos Santos, "i nalazim da je vaš stav užasno patricijski."



"Dakle je takav kakav i treba da bude", odgovorio je Mysh-tigo-

George i hrana stigli su baš nekako u isti čas. Konobari su počeli posluživati.

"Bilo bi mi draže da jedem sam za malim stolom", uputio jeDos Santos konobara.

"Ovdje ste zato što ste zamolili da budete ovdje", pripome-nuo sam mu.

Zaustavio se usred leta i dobacio potajni pogled CrvenojVlasulji koja mi je slučajno sjedila zdesna. Rekao bih da samdetektirao jedan gotovo neprimjetan pokret njene glave, najprije nalijevo, zatim nadesno.

i Dos Santos je svoj izraz doveo u sklad oko sitnog smiješka

zatim se lagano naklonio."Oprostite mi zbog moga južnjačkog temperamenta", rekao je. "Teško da bih mogao očekivati da ću nekoga za pet minutaobratiti u pristalicu Povratničkog pokreta — a uvijek sam vrloteško skrivao svoje osjećaje."

"To je manje-više očito.""Gladan sam", rekoh.Sjeo je sučelice nama, odmah do Georgea."Čuvajte se sfinge", rekla je Crvena Vlasulja pokazavši

gestom prema gravuri na nasuprotnom zidu, "čiji govor variraizmeđu dugih razdoblja šutnje i povremene zagonetke. Starakoliko i vrijeme. Duboko poštovana. Bez sumnje senilna. Drži jezik za zubima i čeka. Na što? Tko bi znao! — Je li vaš umje-tnički ukus sklon monolitima, Srin Shtigo?"

"Ponekad", odgovorio je on, meni slijeva.Dos Santos je bacio hitri pogled, samo jedan, preko njego-

va ramena, pa ga vratio na Dianu. Nije rekao ništa.

Zamolio sam Crvenu Vlasulju da mi doda soljenku i ona jeto i učinila. A u stvari sam je želio sasuti na nju, da se ukočina neko vrijeme kako bih je mogao na miru proučiti, ali samse umjesto toga poslužio njome da posolim krumpire.

Čuvaj se sfinge, zaista!Visoko sunce, kratke sjene, vrućina — eto kako je bilo.

Nisam želio da Klizači ili pustinjski automobili pokvare scenu, pa sam natjerao sve da se posluže cipelcugom. Nije ni bilo ta-

ko daleko, a ja sam ih poveo pomalo zaobilaznim putem da bih postigao željeni efekt.



Propješačili smo zeznutu milju, malo se pentrajući, malo li- jući znoj. Dok smo prolazili kraj nekoliko polja djeteline štosu nam ležala uz put, konfiscirao sam Georgeovu mrežu zaleptire da bih izbjegao stvaranje bilo kakvih neugodnih stanki.

Pješačenje u prošlost, eto kako je to bilo — dok su pla-mene ptice prolijetale u bljesku (kra! kra!) a par se deva po- javljivao na dalekom nebosklonu kad god bismo se uspeli namalu uzvisinu. (Obrisi su im, u stvarnosti, bili izrađeni drven-inim ugljenom; no to je posve dovoljno. Koga briga za devinizraz lica? Čak ni druge deve — zapravo ni njih. Odvratneživotinje...) Nekakva je oniža, suncem opaljena žena proklip-sala mimo nas s visokim vrčem na glavi. Myshtigo je tu činje-nicu prokomentirao svom džepnom tajniku. Ja sam ženi klim-

nuo i izgovorio pozdrav. Žena mi je uzvratila pozdrav ali ne iklimanje glavom, što je i prirodno. Ellen se, već sva mokra,hladila velikim zelenim pernatim trokutom; Crvena Vlasulja jehodala uspravno, dok su joj na gornjoj usni sazrijevale sićuš-ne bobice znoja a oči joj bile skrivene iza sunčanih naočalakoje su i same pocrnjele koliko su god to mogle. I napokon,evo nas. Uspeli smo se uz posljednji, niski brežuljak.

"Gle", rekao je Rameses.

"Madre de Dios !" rekao je Dos Santos.

Hasan je groknuo.Crvena Vlasulja se hitro okrenula prema meni pa od mene.

Nisam joj, zbog sunčanih naočala, mogao dešifrirati izraz lica.Ellen se nastavila hladiti.

"Što to rade?" upitao je Myshtigo. Bilo je to prvi put dasam ga vidio nepatvoreno iznenađenog.

"A to, demontiraju veliku Keopsovu piramidu", rekoh. Nakon nekog vremena Crvena Vlasulja je upitala što je tre-

balo upitati."Zašto?""Eh, zašto", rekoh, "ovdje vlada nešto kao nestašica

građevnog materijala, jer su kamenčine iz Starog Kaira radio-aktivne — i tako do njega dolaze razbijajući u komadiće tukomadinu masivne geometrije."

"Oni skrnave spomenik stare slave ljudskog roda!" uzvik-nula je.

"Ništa nije tako jeftino kao stara slava", zapazio sam."Sadašnjost je ono što nas zanima, i njima građevni materijaltreba sada."



"Kako dugo to već traje?" upitao je Myshtigo, kome suriječi nalijetale jedna na dragu.

"Prošla su tri dana", rekao je Rameses, "otkako smo počelirazgradnju."

"Što vam daje pravo da činite nešto takvo?""Stvar je dobila odobrenje od Odjela za umjetnine, spome-

nike i arhive pri Zemaljskom uredu, Srin."Myshtigo se okrenuo prema meni dok su mu jantarske oči

čudnovato gorijele."Vi!" rekao je."Ja", priznao sam, "ja jesam komesar za ta pitanja — to

odgovara istini.""Zašto nitko drugi ne zna ništa o tom vašem postupku?"

"Zato što ovamo ionako dolazi još malo tko", objasniosam. "Što je još jedan valjan razlog da se ta stvarca demontira.U današnje je doba baš mnogo i ne gledaju. Ja imam ovlastida mogu odobriti takav postupak."

"Ja sam došao ovamo s drugog svijeta samo da je vidim!""No dobro, onda je pogledajte na brzinu", rekoh. "Još ma-

lo pa nestalo."On se okrenuo i zapiljio."Vi očito nemate ni pojma o njenoj unutrašnjoj vrijednosti.

Ili ako imate...""Baš naprotiv, ja znam točno koliko ona vrijedi.""... a ta zlosretna stvorenja što vam dolje rade" — glas mu

se digao dok je proučavao prizor — "pod žarkim zrakamavašeg odvratnog sunca — ta stvorenja kuluče pod najprimitiv-nijim uvjetima! Jeste li ikad čuli za građevinske strojeve?"

"Naravno da jesam. Ali su skupi.""A vaši predradnici nose bičeve! Kako se možete prema

vlastitim ljudima odnositi na takav način! To je nastrano!""Svi su se ti ljudi dobrovoljno javili na posao, i za simbo-

ličnu plaću — a Sud časti Udruženja glumaca ne dopušta namupotrebu bičeva unatoč tome što su se ljudi založili za njih.Dopušteno nam je samo da njima pucketamo po zraku."

"Udruženje glumaca?""Njihovo udruženje. — Hoćete vidjeti strojeve?" Pokazao

sam gestom. "Onda pogledajte na ono brdašce."

Što je i učinio."A što se tamo zbiva?""Snimamo to na videovrpcu."



"Za kakvu svrhu?""Kad budemo gotovi. srezat ćemo je na dužinu koja se

dade gledati i odvrtjeti unatrag. ’lzgradnja Velike piramide’,tako ćemo to nazvati. Bit će dobro za zasmijavanje — a i zalovu. Vaši povjesničari, sve do dana kad su za nju čuli, na-gađaju kako nam je zapravo uspjelo da je sklopimo. Ovo ihmožda malo usreći. Zaključio sam da operacija GSNN imanajveće šanse da prođe."

"GSNN?""Gruba sila i neizmjerno neznanje. Pogledajte ih kako

brljaju, no dajte... Idu za kamerom, liježu i ustaju kad skreneu njihovu smjeru. U finalnom produktu kolabirat će prekočitavog gradilišta. Ali molim, to je prvi zemaljski film nakon

toliko godina. I zato su stvarno uzbuđeni."Dos Santos je pogledao ogoljele zube Crvene Vlasulje iskupljene mišiće pod njenim očima. A onda je razrogačio očina piramidu.

"Vi ste umobolni!" izvolio je izjaviti."Ne", odvratio sam. "I nedostatak spomenika, na svoj spe-

cifičan način, može biti nekakav spomenik.""Spomenik Conradu Nomikosu", izvolio je ustvrditi."Ne", rekla je tada Crvena Vlasulja. "Kao što postoji krea-

tivna umjetnost, tako sasvim sigurno postoji i destruktivna.Pretpostavljam da možda pokušava tako nešto. Igra se Kali-gule. A možda mi je čak i jasno zašto."

"Hvala lijepo.""Nemate na čemu zahvaljivati. Rekla sam ’možda.’ — Ako

je čovjek umjetnik, onda to radi s Ijubavlju.""Ljubav je negativna forma mržnje.""’Umirem, Egipte, umirem’", rekla je Ellen.

Myshtigo se nasmijao."Tvrđi ste, Nomikos, no što sam mislio", zapazio je. "Ali

niste nezamjenjivi.""Pokušajte iznuditi otkaz javnom službeniku — posebice

ako sam to ja.""Moglo bi to biti lakše no što mislite.""Vidjet ćemo.""I hoćemo."

Ponovno se okrenuo prema devedesetpostotnoj Keops—Kufuovoj piramidi. I još je jednom počeo praviti bilješke.



"Radije bih da to zasad promatramo odavde", rekoh. "Naša bi prisutnost uništila dragocjene metre i metre. Mi smo ana-kronizam. Spustit ćemo se za čik-pauze."

"S tim se slažem", rekao je Myshtigo, "i siguran sam daanakronizam mogu raspoznati čim ga vidim. I odavde sam vi-dio sve što me je zanimalo. Vratimo se u hotel. Htio bih raz-govarati s mjesnom upravom."

Trenutak kasnije: "Saharu ću onda pogledati prije reda", re-kao je zamišljeno. "Još niste počeli razgradnju svih spomeni-ka u Luksom, Kamaku i Dolini kraljeva, niste li?"

"Ne, još nismo.""Bravo. Onda ćemo ih posjetiti prije vremena."I "Onda nemojmo ovdje stajati", rekla je Ellen. "Na ovoj

pasjoj žezi." tako smo se vratili."Jesi li zaista mislio ozbiljno sve što si rekao?" upitala jeDiane dok smo se pješice vraćah.

"Na moj način.""Kako ti uopće razmišljaš o takvim stvarima?""Na grčkom, razumije se. Zatim prevedem na engleski. U

tome sam stvarno vješt.""Tko si ti?""Ozimandij. Gledajte djela moja, vi moćnici, i drhtite.""Ja nisam moćna.""Pitam se..." rekoli sam pa odoh od one strane njena lica

što sam je mogao vidjeti dok smo hodali jedno uz drugo,strane koja je imala vrlo neobičan izraz.

"Dajte da vam pričam o boadilima", rekoh. Naša se feluka polagano micala onim blistavim kanalom

što je sebi progorio put ispred velikih sivih kolonada Luksora.

Myshtigo mi je bio okrenut leđima. Zurio je u to stupovlje i povremeno diktirao dojmove."Gdje pristajemo?" upitao me je."Otprilike još jednu milju dalje. Ali je možda bolje da vam

pričam o boadilima.""Znam ja što je boadil. Rekao sam vam da sam proučio vaš

svijet.""Ah-ah. Čitati o njima je jedno...”"Ja sam njih i vidio. U Zemaljskom vrtu na Taleru imaju ih

ravno četiri."



"... a vidjeti ih u bazenu je nešto sasvim drugo.""S vama i Hasanom mi smo pravi plutajući arsenal. Izbro-

jao sam tri granate za vašim pojasom i četiri za njegovim.""Kad se koji stvori na tebi granata ne pomaže — to jest, ne

ukoliko ne želite poništiti samu svrhu samoodbrane. Ako je 1

malo dalje, ne možete ga pogoditi njome. Kreću se i suviše brzo."

Napokon se okrenuo."A čime se onda vi služite?"Posegnuo sam pod svoju galabiju (jer sam se pretvorio u

domoroca) pa izvukao oružje za koje uvijek nastojim da mi senađe pri mci kada dođe to što dođe.

Pažljivo ga je razgledao.

"Kako se to zove?""Automatski pištolj. Ispaljuje meta-cijanidna zrna — uda-rac od tone kad pogodi. Nije baš jako precizan, ali to i nijenužno. Oblikovan je prema vatrenom oružju iz dvadesetogstoljeća, zvanom šmajser."

"Prilično je nezgrapan. Hoće Ii zaustaviti boadila?""Ako imate sreću. Imam ih još nekoliko u kovčezima.

Hoćete jedan?""Ne, hvala." Zastao je. "Ali mi možete ispričati još nešto o

boadilima. Taj dan sam ih zapravo samo dotaknuo pogledom,a i tada su bili poprilično pod vodom."

"Dakle... Glava ponešto nalik krokačevoj, samo što jeveća. Oko dvanaest metara u dužinu. Sposobni da se smotajuu golemo klupko sa zubima. Hitri u vodi i na suhu — iđavolski mnogo sitnih nožica sa svake strane..."

"Koliko nogu?" prekinuo me."Hm." Zastao sam. "Da budem sasvim iskren, nikad ih

nisam brojao. Samo čas. — Hej, George", zazvao sam premamjestu na kojem je taj vrhunski i eminentni zemaljski biologdremuckao u sjeni jedra. "Koliko je nogu na boadilu?"

"Ha?" Glava mu se okrenula."Rekoh: ’Koliko je nogu na boadilu?’"Ustao je na noge, lagano se protegnuo pa došao do nas."Boadili", rekao je zamišljeno pa zabio prst u uho i dao se

na listanje kartoteke u glavi. "Definitivno je zaključeno da spa-

daju u klasu reptilia — što se toga tiče, tu smo sigurni. A sad, pripadaju li redu crocodilia, i vlastitom podredu, ili pak redusquamata, podred lacertilia, porodica neopoda — na čemu je-



dan moj prijatelj na Taleru pola u šali pola u zbilji inzistira —u to nismo sigurni. Mene osobno ponešto podsjećaju na pred-tridnevnu fotoreprodukciju umjetničke rekonstrukcije mezo-zojskog phytosaumsa sa, razumije se, prekobrojnim nogama isposobnošću konstrikcije, karakterističnom za udave. I zatosam osobno sklon redu crocodilia."

Naslonio se na ogradu i zagledao preko ljeskave vode.Tada mi je postalo jasno da ne namjerava kazati ništa više, i

tako, "Koliko je nogu na njemu?" upitah ponovno."A? Nogu? Nikad ih nisam brojao. Budemo li, međutim,

imali sreće,mogla bi nam se ukazati prilika da to učinimo.Ovdje ih je sva sila. — Jedno mladunče koje sam imao nije baš dugo poživjelo."

"Što mu bi?" upitao je Myshtigo."Pojeo ga je moj megadonaplaty.""Megadonaplaty?""Jedna vrst platypusa s pačjim kljunom i zubima", objasnio

sam mu, "tri metra visoka. Predočite si to. Koliko nam je po-znato, do sada su ih vidjeli tri ili četiri puta. Australijanskavrsta. Mi smo ih stekli sretnim sluačjem. Vjerojatno neće poživjeti, kao vrsta — mislim onako kao što to boadili hoće.Oni su jajonosni sisavci i njihova su jaja prevelika a da bigladni svijet dopustio nastavljanje vrste — ukoliko je to uopće prava vrsta. Možda su oni samo izolirani aberanti."

"Možda", rekao je George, mudro kimajući glavom, "ali sdruge strane možda ne."

Myshtigo se okrenuo od nas, tresući glavom.Hasan je djelomično raspakirao svog robotskog golema —

Rolema — i sad mu je mrdao po komandama. Ellen se napo-kon odlučila odreći lagane preplanulosti i sad je ležala na sun-

cu da je čitavu opali. Crvena Vlasulja i Dos Santos kovali sunešto na drugom kraju broda. To se dvoje nikad nije naprostosusretalo; uvijek je to bilo po nekakvom zadatku. Naša se fe-luka lagano micala onim blistavim kanalom što je progorio putispred velikih sivih kolonada Luksora, a ja sam zaldjučio da jedošao trenutak da je usmjerim prema obali i vidim što je novameđu grobovima i ruševnim hramovima.

Idućih je šest dana bilo poprilično bez događaja i pomalonezaboravno; bili su to izuzetno aktivni dani, na neki načinodvratno-krasni — onako kao što to zna biti cvijet, sa svim



laticama netaknutim i s tamnim, balavim truležom u sredini. Aevo kako...

Mora da je Myshtigo porazgovorio sa svakim kamenim ov-nom na sve četiri milje Puta za Karnak. I u bljesku dana i prisvjetlu baterijskih svjetiljki, plovili smo među ruševinama i

uznemiravali štakore, šišmiše, zmije i kukce, slušajući pritommonotono Vegančevo diktiranje bilježaka na njegovom mono-tonom veganskom jeziku. Noću bismo se utaborili na pijesku, postavili bismo električni alarmni sistem u opsegu od dvijestotine metara, kao i dva stražara. Boadili su hladnokrvneživotinje; noći su bile studene. Dakle je bilo malo opasnosti iz-vana.

Goleme su logorske vatre rasvjetljavale noći, sve uokrug

mjesta koje bismo odabrali,zato što je Veganac htio da sve bude primitivno — zbog stvaranja atmosfere, rekao bih. Našisu Klizači bili dalje na jugu. Odvezli smo ih na meni poznatomjesto i ostavili ih ondje pod paskom čuvara iz Ureda, a za povratak smo unajmili feluku — za put koji je bio analogan putovanju Kralja-boga iz Karnaka u Luksor. Myshtigo ježelio da to tako bude. Noću bi Hasan ili vježbao s assagaijemšto ga je stekao trampom od nekog krupnog Nubijca, ili bi sesvukao do pasa i satima se rvao sa svojim neumomim gole-mom.

A golem je bio dostojan protivnik. Hasan ga je bio progra-mirao da ima dvostruko uvećanu snagu statistički prosječnogčovjeka, a osim toga mu je i za pedeset posto nabio brzinu re-fleksa. Njegovo je "pamćenje" sadržavalo stotine rvačkih za-hvata, a njegov ga je upravljački mehanizam činio teoretskinesposobnim za ubijanje ili sakaćenje protivnika —a sve to pomoću kemoelektričnih analoga aferentnih živaca koji su mu

dopuštali da do grama odvaže pritisak potreban da bi prebiokost ili pretrgnuo tetivu. Rolem je bio visok sto šezdeset petcentimetara i težio je sto i deset kila; proizveden na Bakabu, bio je prilično skup, imao je boju tijesta i karikaturalno ob-ličje, a mozak mu je bio smješten negdje dolje, gdje bi pupaktrebao biti — ako ga golemi uopće imaju — da bi se njegovorgan za razmišljanje zaštitio od grčko-rimskih udaraca. Nounatoč svemu, nesreće bi se znale dogoditi. Znale bi te stvarce

i ubiti nekoga kad bi im štogod podilkilo u mozgu ili živcima,ili naprosto zato što bi se čovjek okliznuo ili se pokušao otrg-nuti i tako stvorio još onih nekoliko potrebnih grama. Ja sam



jednom jednoga, gotovo čitavu godinu, programirao za bok-sanje. Običavao bih s njim provesti kojih petnaest minuta sva-kog popodneva. Ušlo mi u krv da o njemu razmišljam kao oživoj osobi, zamalo. A onda me je jednog dana faulirao, pasam čitav sat mlatio po njemu dok mu nisam odbio glavu. A tase stvarca i dalje nastavila boksati, a ja sam ga prestao proma-trati kao prijateljskog sparing-partnera. To je malo nastran os- jećaj, kad se čovjek boksa s bezglavim golemom,zar ne? Kaokad se čovjek probudi iz lijepog sna i zatekne noćnu mom ka-ko mu čuči u dnu kreveta. On u stvari ne"vidi" svog protivni-ka tim svojim svaokolikim spravicama; on je zapravo optočen pie-zoelektričnim radarskim mezanterijskim uređajima, i on zapra-vo "gleda" svakim djelićem svoje površine. Pa ipak, smrt ilu-

zije znade dekoncentrirati. Ja sam svoga utrnuo i nikad ga višenisam uključio. Prodao sam ga nekom trgovcu devama za pri-lično dobru cijenu. Ne znam jesu li mu ikada vratili glavu. Alitrgovac je bio Turčin, i koga onda za to briga?

No u svakom slučaju — Hasan bi se spleo s Rolemom, iobojica bi se presijavala u odsjaju vatre, a mi bismo svi sjedilina pokrivačima i gledali, šišmiši bi znali povremeno zapikira-ti, nalik na goleme, brze pahulje pepela, a istrošeni bi oblaci prekrili mjesec, slični velovima, da bi se potom ponovno na-stavili gibati. Tako je to bilo treće noći, kad sam podivljao.

Sjećam se toga onako kako se čovjek može prisjećati krajo-lika u prolazu što ga je mogao vidjeti kroz kasnu ljetnuvečernju oluju — kao serije odvojenih, gromovitim bljeskomispunjenih,zaustavljenih filmskih sličica...

Nakon što sam dobar dio sata pričao s Cassandrom, za-ključio sam obećanjem da ću sutra popodne zdipiti Klizača inoć provesti na Kosu. Točno se sjećam naših posljednjih

riječi."Pazi se, Konstantine. Sanjala sam ružan san.""Koješta, Cassandra. Laku noć."I tko bi sad mogao znati da njeni snovi nisu bili posljedica

kratkotrajnog udarnog vala što se rasprostirao od centra potre-sa, jačine 9,6 po Richterovoj skali?

Dok mu je neki okrutni sjaj prodirao u oči, Dos Santos je pljeskao Hasanu kad je ovaj, uz gromovit tresak, bacio Rola-

ma na zemlju. No to potresanje zemlje nastavilo se, međutim,i dugo nakon što se golem uspravio na noge i zauzeo novi



borbeni stav, dok su mu se ruke izvijale poput zmija u Arapo-vom smjeru. Zemlja se tresla i tresla.

"Kakva silina! Još se osjeća!" uzviknuo je Dos Santos."Ole!"

"To je seizmički poremećaj", rekao je George. "Iako nisamgeolog..."

"Potres!" kriknula je njegova žena i ispustila nepasterizira-nu datulju kojom je upravo bila hranila Myshtiga.

Nije bilo razloga da se bježi, a nije bilo ni mjesta na koje bise moglo pobjeći. U blizini nije bilo ničega što bi se moglosrušiti na nas. Tlo je bilo ravno i prilično golo. I tako smo naprosto sjedili dok nas je potres bacao amo-tamo i čak nas ne-koliko puta opružio. Vatre su izvodile čudesa.

Tada je Rolemu isteklo vrijeme i on se ukočio, a Hasan jedošao i sjeo do Georgea i mene. Podrhtavanje je potrajalo većidio sata da bi se ponovilo, no sad već slabije, mnogo puta utoku noći. Nakon što je onaj prvi gadni šok protrčao svoje,stupili smo u vezu s Portom. Tamošnji su instrumenti pokaza-li da centar svega toga leži lijep komad puta sjeverno od nas.

Gadan komad puta, u stvari.... Na Sredozemlju.U Egejskom bazenu, da budemo određeniji.Osjetio sam kako mi se muti, i najednom mi je bilo slabo.Pokušao sam se telefonski probiti do Kosa. Ništa.Moja Cassandra, moja ljupka gospa, moja kraljevna...

Gdje je sad? Dva sam sata pokušavao otkriti. A tada je Portnazvao mene.

Bio je to Lorelov glas, ne glas nekog tunjavog dežurnog usmjeni.

"Ovaj — Conrad, ne znam zapravo kako da ti kažem, ovaj,što se dogodilo..."

"Samo pričaj", rekoh, "i prestani kad završi.""Jedan je promatrački satelit prije otprilike dvanaest minuta

prošao smjerom koji te zanima", zakrčao je njegov glas prekovalnih dužina. "Nekoliko egejskih otoka ne postoji više naslikama što ih je odaslao...""Ne", rekoh.

"Bojim se da je Kos jedan od njih."

"Ne", rekoh."Žao mi je", kazao je, "no eto tako to izgleda. Ne znam što bih još mogao reći..."



"Bilo je dovoljno", rekoh. "To je sve. To je to. Zbogom.Kasnije možda više. Ne! Ja mislim... Ne!"

"Čakaj! Conrad!"I tu sam podivljao.Šišmiši, koje je noć prodrmala iz drijemeža, sunovraćivali

su se oko mene. Sunuo sam desnicom i ubio jednoga kad jeovaj jurnuo u mome smjeru. Pričekao sam nekoliko trenutaka pa ubio još jednog. Tada sam sa obe ruke podigao veliku ka-menčinu i baš sam se spremao njome smrskati radio kad mi jeGeorge položio ruku na rame: ispustio sam kamenčinu i nad-lanicom ga opalio po zubima. Ne znam što je s njime dalje bilo, no kad sam se bio pognuo da još jednom podignem ka-men, začuo sam za leđima zvuk koraka. Bacio sam se na ko-

ljeno i zakrenuo se na njemu, skupivši pritom šaku pijeska da je bacim nekome u oči. Svi su bili ondje: Myshtigo i CrvenaVlasulja i Dos Santos, Rameses, Ellen, tri mjesna javnaslužbenika i Hasan — i svi su mi oni prilazili u grupi. Netko je povikao "Raspršimo se!" kad su mi ugledali lice, i učas suse razišli u lepezi.

—

I onda su se oni pretvorili u sve ljude koje sam ikada mrziomogao sam to osjetiti. Vidio sam druga lica i čuo drugeglasove. Svi oni koje sam ikada poznavao, mrzio, želiosmožditi, smoždio, stajali su sada uskrsli pokraj vatre, i krozsjene što su im prelazile preko lica vidjela se samo bjelina nji-hovih zubi dok su se smiješili i prilazili mi, donoseći mi u m-kama svaki drugu sudbinu, dok su im na usnama bile umilneriječi uvjeravanja — i tako sam bacio pijesak na čeonog i nasr-nuo na njega.

Moj ga je aperkat bacio natraške, a onda su se dva Egi- pćana bacila na mene svaki sa svoje strane.

Otresao sam ih sa sebe pa kutom svog hladnijeg oka ugle-dao krupnog Arapina s nečim nalik crnom avokadu u ruci. Za-mahnuo je time prema mojoj glavi pa sam se bacio prema do-lje. Dolazio je u mom smjeru, i ono što sam mu učinio s trbu-hom bilo je više od prostog odgurivanja, tako da je naglosjeo. Tada su se ona dvojica što sam ih bio odgurnuo od sebe ponovno bacila na mene. Nekakva je žena vrištala negdje udaljini, no ja nisam vidio nikakvu ženu.

Istrgao sam desnicu iz zahvata i njome raspalio nekoga, iovaj se srušio, ali je drugi zauzeo njegovo mjesto. Nekakav plavi muškarac što je stajao ravno ispred mene bacio je na



mene kamen koji me pogodio u rame: to me samo još višerazbjesnilo. Podigao sam u zrak nečije tijelo što se ritalo i oba-cio ga na nekog drugog, a onda sam nekoga pogodio šakom.Moja galija bila je sad već sva izderana i zamazana, tako dasam je oderao do kraja i zbacio je sa sebe.

Ogledno sam se uokrug. Prestali su nasrtati i to nije bilo pošteno — nije bilo pošteno da su prestali baš u trenutku kadsam tako žudno želio vidjeti kako se nešto lomi. Zato sam podigao čovjeka što mi je ležao pod nogama i pljuskom ga po-novino bacio na zemlju. Tada sam ga ponovno podigao a ne-tko je dreknuo: "Hej! Karaghios!" i počeo me častiti na neka-kvom traljavom grčkom. Pustio sam čovjeka da padne na tlo pa se okrenuo.

Ondje, pokraj vatre, bila su dvojica: jedan visok i bradat,drugi zbijen i masivan i ćelav i izliven iz smjese staklarskogakita i zemlje.

"Moj prijatelj veli da će te slomiti, Grčino!" doviknuo jeonaj visoki dok je ovom drugom radio nešto s leđima.

Krenuo sam prema njima, i čovjek je od gline i zemljeđipnuo na mene.

Uspjelo mu je da me svali, no ja sam se hitro podigao,dohvatio ga pod pazuha i odbacio u stranu. On je, međutim, ponovno našao oslonac nogama jednako brzo kao što sam to i ja maločas učinio, pa me rukom uhvatio za šiju. Ja sam to istoučinio njemu, no također sam ga i stegnuo za lakat — i takosmo ostali u klinču, a on je bio snažan.

Baš zato što je bio snažan, neprestano sam mijenjao zahvat,da provjerim njegovu snagu. On je uz to bio i brz i prila-gođavao se svakom pokretu što bih ga bio izveo gotovo istogčasa kad bih na nj pomislio.

Izbacio sam svoje ruke uvis između njegovih, vrlo žestoko, pa otkoračio onom podloženom nogom. Na trenutak slobodni,kružili smo jedan oko drugoga, u traganju za novom prilikomza napad.

Držao sam ruke nisko i sav sam se bio povio prema naprijed zbog toga što je ovaj bio nizak. U jednom trenutkumoje su ruke bile preblize bokovima, i on se primakao brže nošto sam ikad ikoga vidio da je to učinio, pa me uhvatio u klinč

koji mi je iz pora istisnuo velike plosnate cvjetove vlage i prouzročio snažan bol u bokovima.



Njegove su se ruke i dalje stezale, i ja sam znao da mu,ukoliko se ne oslobodim njegova zagrljaja, neće trebati dugoda me slomi.

Skupio sam šake, prislonio ih na njegov trbuh i gurnuo. Njegov se stisak pojačao. Otkoračio sam i stao dizati skupljenešake. One su se podigle više među nama i meni je uspjelo sta-viti desnu šaku na dlan ljevice, pa sam ih stao gurati zajedno i podizati ih mišicama. Dok su mi se ruke dizale, glava mi je bi-la sva na valovima a bubrezi na živoj vatri. Tada sam stegaosve mišiće u leđima i ramenima i osjetio kako mi se snaga slijeva niz ruke da bi se ponovno ujedinila u sutoku šaka, i jasam mlatnuo njima uvis prema nebu i slučaj je htio da im senjegova brada nađe na putu, ali ih ni ona nije zaustavila.

Ruke su mi sunule povrh glave i ja sam se svalio na leđa.Čovjeku bi to moralo slomiti vrat, ta silina velikog praskado kojeg je došlo kad su moje šake udarile u njegovu bradu inatjerale ga da s leđne strane baci ogled na vlastite pete.

Ali on je smjesta poskočio i ja sam tada shvatio da taj rvačnije smrtnoga roda, već jedan od onih stvorova koje nije rodi-la žena; umjesto toga, znao sam, njega su, poput Anteja, istr-gli iz utrobe same Zemlje.

Spustio sam mu silovito šake na ramena pa je on pao nakoljena. Tada sam ga dohvatio preko grkljana, otkoračio muna desnu stranu i stavio mu lijevo koljeno pod donji dio leđa. Nagnuo sam se naprijed i naslonio mu se na ramena, u po-kušaju da ga slomim.

Ali nisam mogao. On se naprosto nastavio savijati sve dokmu glava nije dodirnula tlo, tako da ga više nisam imao kamogurati.

Nikome se leđa ne mogu tako svinuti a da ne prsnu, no nje-

gova su mogla.Tada sam podigao koljeno i ispustio ga, i on je ponovno

bio na meni — baš takvom brzinom.Sada sam ga pokušao zadaviti. Moje su ruke bile mnogo

duže od njegovih. Objema sam ga rukama uhvatio za grkljan i palčevima oštro pritisnuo mjesto na kojem se morao nalazitidušnik. On je, međutim, stavio svoje rake preko mojih, s unu-trašnje strane i uhvativši me za laktove, pa počeo potezati pre-

ma dolje i prema van. Nastavio sam stezati, sve čekajući damu potamni lice i da izdrelji oči. Moji su se lakti počeli povija-ti pod njegovim prema zemlji usmjerenim pritiskom.



Tada su njegove ruke premostile razmak među nama i uhva-tile me za grkljan.

I tako smo stajali i uzajamno se davili. Samo što njega nije bilo moguće zadaviti.

Njegovi su palčevi bili poput dva klina što su se zabijala umišičje moga vrata. Osjetio sam kako mi lice oblijeva rumeni-lo. U sljepoočicama mi je počelo kuckati.

Daleko iz daljine začuo sam vrisak:"Prekini to, Hasane! Nismo ga zato poslali!"Zazvučalo je kao glas Crvene Vlasulje. U svakom slučaju,

Crvena Vlasulja je bilo ime što mi je došlo u glavu. Što jeznačilo da je Donald Dos Santos negdje u blizini. I ona je iz-govorila "Hasan", ime ispisano na jednoj drugoj slici koja se

najednom jasno pojavila.Što je značilo da sam ja Conrad i da sam u Egiptu, i da to bezizražajno lice što leluja preda mnom pripada onom gole-mu-rvaču, Rolemu, stvoru koji se može namjestiti da bude pet puta jači od ljudskog stvora i koji je vjerojatno tako bio i nanamješten, stvoru kojemu se mogu dati refleksi adrenaliziranemačke, i kojemu oni sada zacijelo rade punom parom.

Jedino što nije bilo predviđeno da golem ikoga ubije, osimslučajno, a Rolem me je pokušavao dokrajčiti.

Što je značilo da njegov glavni upravljački mehanizam nefunkcionira.

Ispustio sam mu grkljan, videći da iz toga nema ništa, pastavih lijevi dlan pod njegov desni lakat. Tada sam posegnuo poviše njegovih ruku i dohvatio njegov desni zglavak desni-com, pa čučnuo što sam niže mogao i upro prema gore na nje-gov lakat i povukao prema gore njegov zglavak.

Kad je on izgubio ravnotežu i posrnuo ulijevo, i kad sam se

tako oslobodio njegova zahvata, nisam inu ispustio zglavakveć sam ga izvinuo tako da se lakat okrenuo prema gore.Ukrutio sam lijevi dlan, zasjekao njime pokraj uha i spustio gasilovito na lakatni zglob.

Ništa. Nije se začuo zvuk pucanja. Ruka je naprosto po- pustila i svinula se prema natrag u neprirodnoin kutu.

Ispustio sam mu zglavak i on se bacio na koljeno. Tada se ponovno uspravio, vrlo hitro, i dok je to činio, ruka mu se sa-

ma od sebe izravnala i zatim svinula prema naprijed u svoj pri-rodni položaj.



Ako sam sposoban pogoditi Hasanove misli, tada je Role-mov programer bio namješten na maksimum — na dva sata.Što je bilo poprilično dugo vrijeme kad se sve uzme u obzir.

Ali nekako u to vrijeme ja sam već znao tko sam ja i što toradim. Osim toga, znao sam i kakve je građe taj golem. Ovaj je golem bio namijenjen rvanju. On se, dakle, nije znao bo-ksati.

Bacio sam hitar pogled preko ramena, prema mjestu na kojem sam stajao kad je sve to počelo — ondje kod šatora s ra-dio-stanicom. Taj je bio kojih petnaest metara daleko.

I tad me je gotovo dobio. Baš za vrijeme tog djelića se-kunde dok je moja pažnja bila skrenuta prema pozadini, on je bio ispružio ruku i njome me dohvatio za šiju,dok me je dru-

gom uhvatio ispod brade.Tad mi je mogao slomiti vrat, samo da je mogao nastaviti,no baš je u tom trenutku zemlja još jednom zadrhtala —zadrhtala divlje, tako da nas je obojicu bacila na tlo — a ta-kođer me i oslobodila njegova zahvata.

Iskoprcao sam se nekako na noge, već za koju sekundu,dok se zemlja još tresla. Međutim je i Rolem već bio na noga-ma, i ponovno mi je stajao sučelice.

Bili smo nalik na dva pijana mornara što se tuku na brodu bacanom olujom...

On se bacio na mene a ja sam se povukao.Pogodio sam ga lijevim direktom, i dok je on posezao za

mojom rukom, opalio sam ga u trbuh, pa se povukao.On je ponovno pošao na mene, a ja sam nastavio odašiljati

udarce. Boksanje je za njega bilo što i za mene četvrta dimen-zija — on to naprosto nije mogao vidjeti. Nastavio je napredo-vati otresajući moje udarce, a ja sam se nastavio povlačiti u

smjeru šatora s radio-stanicom, dok se tlo nastavljalo tresti,neka žena negdje vrištati; čuo sam kako je netko uzviknuo"Ole!" baš kad sam mu spustio jedan odmah ispod pojasa, sveu nadi da ću mu malo uzdrmati moždane.

I tad smo već bili ondje i ja sam ugledao ono što sam trebao — veliku kamenčinu s kojom sam namjeravao srediti ra-dio. Fingirao sam ljevicom a zatim ga dohvatio, za ramena istegna, i digao ga visoko iznad glave.

Savio sam se natrag,zategao mišiće i bacio ga dolje na onajkamen.Ovaj ga je dohvatio po trbuhu.



Ponovno je počeo ustajati, no sporije nego ranije, i ja samga tri puta ritnuo u trbuh, svojom velikom podloženom de-snom cokulom, da bih ga vidio kako je ponovno splasnuo.

U središnjem dijelu njegova trupa počelo je čudno fiju-kanje.

Zemlja se ponovno zatresla. Rolem se sklupčao, opružio,da bi se potom jedini znak gibanja mogao opaziti u prstimanjegove lijeve ruke. Ovi su se stali skupljati i širiti — pod-sjećali su me, čudnog li opažanja, na Hasanove ruke one noćiu hounforu.

Tada sam se polako okrenuo, i svi su stajali ondje: Myshti-go i Ellen, i Dos Santos s nadutim obrazom, Crvena Vlasulja,George, Rameses i Hasan i tri Egipćana. Napravio sam korak

prema njima i oni su se počeli spremati da se ponovno raštr-kaju, dok su im se lica punila strahom. Ali sam ja odmahnuoglavom.

"Ne", rekoh, "sad je sa mnom sve u redu, ali me pustite smirom. Idem do rijeke, okupati se". Napravio sam sedam ko-raka, no tada mora da mi je netko izvukao čep, jer sam sezagrcnuo, sve se zavrtjelo u viru i čitav je svijet otekao uiz. od-vodne kanale.

Dani što su uslijedili bili su od pepela a noći od željeza.Ono što mi je od duše bilo otkinuto bilo je zakopano dublje odijedne mumije što leži i gnjije pod svim tim pijeskom. Vele dase u kući Hada mrtvi ne sjećaju mrtvih, Cassandra, no ja senadam da to nije tako. Ja sam nastavio voditi turneju no Lorelmi je predložio da imenujem nekoga da je dovrši a sam da uz-mem odsustvo.

Nisam mogao.

Što bih tada radio? Sjedio prepušten mračnim mislima ukakvom Starom mjestu i muktašio piće od neopreznih putni-ka? Ne. Kretanje bilo koje vrste uvijek je bitno u ovakvimzgodama; njegov oblik na koncu stvori sadržaj u čovjekovoj praznoj nutrini. I tako sam nastavio turneju i usmjerio pažnjuna male misterije koje su se u njoj krile.

Rastavio sam Rolema na dijelove i proučio njegov uprav-ljač. On jest bio pokvaren, razumije se — što je ili značilo dasam ga ja pokvario u ranim fazama našeg sukoba, ili da je toučinio Hasan kad ga je frizirao da u meni ubije volju zatučom. Ako je to učinio Hasan, onda on nije želio da me Ro-



lem naprosto prebije, već da me ubije. A ako je to bio slučaj,onda je pitanje zašto ? Pitao sam se je li njegov poslodavacznao da sam ja jednom bio Karaghiosis. Ako, međutim, jestznao, zašto bi želio ubiti osnivača i prvog sekretara svoje vla-stite partije? Čovjeka koji se bio zakleo da neće dopustiti da se proda Zemlja na kojoj stoji, kako bi je čopor plavih vanzema-ljaca pretvorio u svoje zabavište — da to bar neće dopustiti bez borbe — pa je oko sebe organizirao masoneriju koja jesistematski obarala na nulu vrijednost svih zemaljskih nekret-nina u vlasništvu Veganaca, i koja je čak pošla tako daleko dasravni sa zemljom reprezentativnu zgradu teleritske kompanijeza trgovinu nekretninama na Madagaskaru — dakle čovjekačije je ideale deklarativno prihvatio, iako su ovi momentalno

bili skrenuli prema miroljubivijim, legalnijim formama obranevlasništva nad Zemljom — zašto bi želio smrt takvog čovjeka?Prema tome, ovaj je ili prodao Partiju, ili nije znao tko sam

ja, ili mu je na umu bio neki drugi cilj kad je naredio Hasanuda me ubije.

Ili je Hasan postupio po zapovijedi nekoga drugog. No tko bi taj drugi mogao biti? I opet, zašto?Odgovora nisam znao. A zaključio sam da bih ga volio

znati.

Prvi je izraz sućuti došao od Georgea."Žao mi je što se to dogodilo, Conrad", rekao je, pogledao

mimo mog lakta pa spustio pogled na pijesak, da bi ga potomhitro podigao i zirnuo mi u lice.

Kad bi rekao nešto ljudski posve bi se smeo i poželio otići.To sam mogao ustvrditi. Vrlo je dvojbeno da je parada štosmo je prethodnog ljeta izveli Ellen i ja baš jako privukla nje-

govu pažnju. Njegove su strasti prestajale na pragu biloškoglaboratorija. Sjećam se kako je secirao posljednjega psa naZemlji. Nakon što ga je četiri godine češkao po ušima, iščeš-Ijavao mu buhe iz repa i slušao ga kako laje, Georg je jednogdana pozvao Rolfa. Rolf je ukaskao, noseći sobom onaj stari priljak s kojim su uvijek igrali povuci-potegni, a George ga jezagrlio vrlo čvrsto, dao mu injekciju i rasporio ga. Želio ga jeizučiti dok je još u punoj snazi. Još i sad ima njegov prepari-rani kostur u svom laboratoriju. I vlastite je klince — Marka,Dorothy i Jima — želio uzgojiti u Skinnerovim kutijama, spe-cijalnim kavezima za eksperimentalne životinje, no Ellen bi



svaki put lupila nogom ( pras! pras! pras! — tako nekako) u postnatalnim napadima majčinskih osjećaja koji su potrajalinajmanje mjesec dana — što je bilo taman dovoljno da upro- pasti početne ravnoteže stimulansa koje je George želio uspos-taviti. Tako baš nisam mogao steći uvjerenje da bi on imaomnogo želje da mi uzme mjeru za drvenu vreću za spavanje odone podzemne vrste. Kad bi poželio moju smrt, onda bi to iz-veo nečim profinjenim, brzim i egzotičnim — nečim nalik naotrov divbanskih kunića. Ali ne, njemu to nije bilo tolikovažno. U to sam bio siguran.

Što se pak tiče Ellen, ona, koliko god bila sposobna da in-tenzivno osjeća, uvijek je nalikovala pokvarenoj lutki na navi- janje. Nešto uvijek učini čvonk prije nego što je osjećaji nave-

du na ikakvo djelo, da bi već sutradan jednakom snagom os- jećala nešto drugo. Na smrt me bila pridavila ondje u Portu, išto se nje tiče, čitava je ova veza bila iscrpljena tema. Njena jesućut izgledala otprilike ovako:

"Conrad, naprosto nemaš pojma koliko mi je žao! Zaista.Iako je nikad nisam upoznala, ja znam kako se moraš os- jećati", dok joj je glas išao gore-dolje po tonskoj ljestvici, i jasam znao da ona vjeruje u to što govori, pa sam i njoj zahva-lio.

Hasan je, međutim, došao do mene dok sam stajao i zurio preko iznenada nabujalog i muljevitog Nila. Stajali smo takoneko vrijeme zajedno, a onda je rekao: "Tvoje ženske više ne-ma i tvoje srce pritišće težina. Riječi neće podići teret, i što je pisano, pisano je. Ali neka također bude zapisano i to da tugu- jem zajedno s tobom." Zatim smo još neko vrijeme stajaliondje nakon čega je on otišao.

Za njega se nisam pitao. On je bio jedina osoba koju se

moglo otpisati, iako je mašinu u pokret stavila njegova ruka.On nikad nije bilježio u crnu knjigu on nikad nije ubijao bada-va. On nije imao osobnog motiva da me ubije. Da je njegovoizražavanje sućuti bilo iskreno, u to sam bio siguran. To što bime ubio nije imalo nikakve veze s iskrenošću njegovih os- jećaja u ovakvoj situaciji. Pravi profesionalac mora znati gdje je granica između njegova privatnog života i posla.

—

Myshtigo nije izrekao ni riječi sućuti. To bi bilo strano

njegovoj naravi. Među Vegancima smrt je prilika za veselje. Na spiritualnom nivou zona znači sagl — završavanje — frag-mentiranje psihe u male žmarce koji teže užitku i koji se rasipa-



ju posvuda da bi sudjelovali u velikom svemirskom orgazmu;na materijalnoj razini ona je predstavljena ansakundabad’tom ceremonijalnom inventurom najvećeg dijela pokojnikovaimetka, čitanjem njegove želje kako da se ovaj raspodijeli, i podjelom njegova bogatstva, popraćenog s mnogo gošćenja, pjevanja i ispijanja.

Dos Santos mi je rekao: "To što ti se dogodilo, prijatelju,vrlo je tužno. Izgubiti ženu, isto je kao i izgubiti krv iz vlastitihžila. Tvoja je tuga golema i tu utjehe nema. To je poput zapre-tane vatre koja se ne gasi, i to je nešto i tužno i strašno.

Smrt je i opaka i mračna", završio je, a oči su mu bilevlažne — jer bio čovjek Ciganin, Zidov ili Maur, ili već što bio, za Španjolca je žrtva žrtva, nešto što valja poštovati na

jednom od onih mističnih tamnih nivoa koji meni nedostaju.Tada se kraj mene pojavila Crvena Vlasulja i rekla: "Uža-sno... Žao mi je. Ništa se ne može ni reći, ni učiniti, negožaliti."

Kimnuo sam glavom."Hvala.""A postoji još nešto što te moram pitati. Iako ne sada. Po-

slije.""Naravno", rekao sam, i nakon što su otišli, vratio se na

promatranje rijeke, pri čemu sam razmišljao o ovo posljednjedvoje. Stvarali su dojam kao da im je žao kao i svima ostali-ma, no činilo se nekako da su oni sigurno imali svoje prste utoj pripovijesti s golemom. Bio sam, međutim, ipak siguranda je Diane bila ta žena koja je vrištala dok me je Rolem davio,vrištala na Hasana da ga zaustavi. Ostaje, dakle, Don, a jasam dotad već ozbiljno posumnjao da bi on učinio išta a da se prethodno ne posavjetuje s njom.

Nakon čega nije ostajao nitko.A nije bilo ni realnog, vidljivog motiva...I sve je to moglo biti samo nesretan slučaj...Ali...Ali sam imao onaj osjećaj da me je netko želio ubiti. Znao

sam da Hasan nije iznad toga da bi istovremeno preuzeo dva posla, i za različite poslodavce, ukoliko pri tome ne bi bilokonfliktnih interesa.

I to me usrećilo.Jer mi je dalo nekakav cilj, nešto čime da se bavim.



Uistinu nema ničega što bi bilo sposobno pobuditi želju zaživotom poput spoznaje da ti netko radi o glavi. Ja ću ga pro-naći, otkriti razlog i spriječiti ga.

Druga pojava Smrti bila je brza, i koliko god da sam je

željeo pripisati ljudskoj ruci, ne bi mi uspjelo. Bila je to naprosto jedna od onih psina nijeme sudbine koje se ponekad pojavljuju poput nezvanih gostiju u doba ručka. Njen me je fi-nale, međutim, poprilično zbunio i ispunio mi glavu novim,smućujućim mislima.

A bilo je to ovako...Dolje uz rijeku, tu veliku oplođujuću poplavnjaču, uz tog

brisača međa i oca planarne geometrije, sjedio je Veganac i

crtao skice suprotne obale. Da se nalazio na suprotnoj obali, pretpostavljao sam, tada bi crtao onu na kojoj sada sjedi, notaj je zaključak bio posljedica ciničnog nagađanja. Ono što me brinulo bila je činjenica da je otišao sam, dolje do tog vrućeg,močvarnog mjesta, da nije nikome rekao kamo ide i da sa sobom nije ponio ništa ubojitije od HB olovke.

I onda se dogodilo.Jedna stara, išarana klada što je plutala, nošena vodom,

kraj obale, iznenada je prestala biti jedna stara, išarana klada.

Dugačka, zmijolika leđa pucnula su poput biča put nebesa, nadrugom se kraju pokazao vagon zubi, mnoštvo je sitnih nožica pronašlo čvrsto tlo i stalo se ponašati poput kotača.

Viknuo sam i posegnuo za pojas.Myshtigo je ispustio blok i poskočio. No tad je već bila na njemu, tako da nisam mogao opaliti.I tako sam poletio, no u trenutku kad sam stigao već se bila

dva puta omotala oko njega, a on je bio za otprilike dvije ni-

janse modriji, a oni su mu se zubi približavali.E sad, postoji jedan način da se bilo koja vrsta udava prisilida popusti stisak, pa makar i na trenutak. Dograbio sam joj vi-soko dignutu glavu, čije se kretanje mrvicu usporilo dok je proučavala svoj doručak,pa mi je uspjelo ubaciti prste ispodIjuskavih nabora negdje oko obraza.

Zakopao sam joj prste u oči što god sam jače mogao.Tada me je taj gorostas u grčevima udario bičem.Pribrao sam se i otkrio da sam koja tri metra od mjesta na

kojem sam bio stajao. Myshtigo je bio odbačen još više uzobalu. Uspio se pridići baš kad je ponovno napala.



Samo što je ovaj put napala mene, a ne njega.Povukla se neka dva i pol metra iznad zemlje i onda se

stuštila na mene. Bacio sam se u stranu i ta me je velika, plos-nata glava promašila za dlaku, glava čiji me je udarac obasuo pljuskom mulja i šljunka.

Zavaljao sam se dalje i počeo se uspravljati, no onda je repzakružio i ponovno me oborio. Tada sam se uspetljao premanatrag, no bilo je već prekasno da bi se izbjegla petlja koju je bila nabacila. Zahvatila me je nisko oko bokova i ja sam po-novno pao.

Tada su se oko dijela tijela što je virio iznad petlje obaviledvije modre ruke, ali se tu nisu mogle održati dulje od nekoli-ko sekundi. A onda smo se oboje našli uvezani u čvorove.

Ja sam se opirao, no kako se boriti protiv debelog, kliza-vog oklopljenog kabla s čoporom sitnih nožica koje te bez pre-stanka razdiru? U tom mi je trenutku desnica već bila prikova-na uz bok, a ljevicom nisam mogao dosegnuti dovoljno dale-ko da bih se ponovno zabavio dubljenjem. Petlje su se stegle.Glava je krenula prema meni i ja sam počeo derati tijelo. Uda-rao sam po njemu i grebao ga da bi mi na koncu uspjelo istrg-nuti desnu ruku, pri čemu sam se morao odreći i nešto kože.

Kad se glava počela spuštati, pokušao sam je zablokiratidesnicom. Ruka mi je zašla pod donju čeljust, uhvatila je izadržala tako, ne dopuštajući glavi da se približi. Velika mi se petlja stegla oko struka, moćnija od ijednog golemovog za-hvata. Tada je odmahnula glavom u stranu, dalje od mojeruke, a onda se glava spustila širom razjapljenih žvala.

Mora da ju je Myshitigovo koprcanje pomalo rasrdilo i zatousporilo, što mi je dalo vremena da pokušam s posljednjomobranom.

Gumuo sam joj ruke u usta i zadržao joj vilice tako razjap-ljene.

Nepce joj je bilo slinavo pa mi je dlan počeo njime klizati, polako. Upro sam žešće o donju vilicu, najžešće što sam mo-gao. Usta su se otvorila još za pedalj i tu kao da su se zabloki-rala.

Pokušao sam se tada povući, da je se oslobodim, no nje-zine su nas petlje povezivale i suviše čvrsto a da bi mi dale

potreban manevarski prostor.I tako se ona malo razmotala, ponešto izravnala i povuklanatrag svoju glavu. Domogao sam se klečećeg položaja.



Myshtigo je bio u iskrivljenom čučnju oko dva metra odmene.

Moja je desnica kliznula još malo, gotovo do tačke na kojoj bi izgubila sav oslonac.

A onda sam začuo silan krik.Drhtaj je došao gotovo simultano. Trzajem sam oslobodio

ruke kad sam osjetio kako joj je snaga na trenutak zgasnula.Uslijedilo je užasno tuckanje zubi i finalno grčenje. Na trenu-tak mi se smračilo.

A onda sam se borio da se oslobodim, ispetljavao sam se.Glatko drveno koplje što je nakošeno virilo iz boadila lišavaloga je života, i njegovi su pokreti najednom postali prijegrčeviti negoli agresivni.

To me je bičevanje uokrug dva puta zbacilo s nogu, ali mi je uspjelo osloboditi Myshtiga, pa smo se povukli petnaestakmetara i gledali ga kako umire. To je potrajalo poprilično.

Tu je stajao i Hasan, bezizražajna lica. Assagai, na vježbu skojim je utrošio toliko vremena, valjano je obavio svoj posao.Kad je George kasnije rasporio kreaturu, doznali smo da sekoplje bilo smjestilo tri prsta od srca i presjeklo aortu. Sasvimusput, imala je dva tuceta nogu, ravno raspoređenih s obadvijestrane, kako se moglo i očekivati.

Dos Santos je stajao do Hasana a Diane do Dos Santosa.Tu su bili i svi ostali iz logora.

"Krasna ekshibicija", rekoh. "Fin pogodak. Hvala.""Ma ništa", odvratio je Hasan.

Ma ništa , rekao je on. Ništa osim smrtnog udarca mojoj pretpostavci da je on izveo štos sa golemom. Ako me je Ha-san onda pokušao ubiti, zašto bi me sada spašavao od boadi-

Ia?"Ukoliko ono što je onda rekao u Portu nije bila ona naj-glavnija istina — da su ga unajmili da štiti Veganca. Ako mu je to bio glavni posao a moje ubojstvo tek sporedni, tada bime morao spasiti, jer je to bio nusprodukt Myshtigovogspašavanja.

Ali tada...K vragu. Zaboravi.Bacio sam kamen najdalje što sam mogao, a za njim i dru-

gi. Naš će Klizač sutra doletjeti do logorišta pa ćemo poletjeti/.a Atenu, zaustavljajući se pri tome samo u Novom Kairu da



bismo izbacili Ramesesa i onu trojicu. Bilo mi je drago što od-lazim iz Egipta sa svom njegovom pljesnivošću i prašinom, imrtvim, poluanimalnim božanstvima. Već mi je bila muka odtog mjesta.

A onda je Phil nazvao iz Porta, i Rameses me pozvao u ra-dio-šator.

"Daa?" rekao sam u radio."Conrad, ovdje Phil. Upravo sam joj napisao elegiju pa bih

ti je želio pročitati. Iako je nikad nisam upoznao, čuo sam tekako pričaš o njoj, a vidio sam i njenu sliku, tako da mislimda sam prilično valjano obavio posao..."

"Molim te, Phil. U ovom me trenutku baš pretjerano nezanima utjeha poezije. Možda nekom drugom zgodom..."

"Ovo nije jedna od onih s rubrikama za popunjavanje.Znam da ti takve ne voliš, i ja ti na neki način i ne zamjeram."Ruka mi je lebdjela nad sklopkom za isključivanje, no onda

je zastala i umjesto toga posegnula za jednom od Ramesesovihcigareta.

"Bravo, samo naprijed. Slušam."I tako je on i učinio, a nije bilo ni loše. Mnogo se toga ni

ne sjećam. Sjećam se samo tih reskih, čistih riječi što su dola-zile prešavši pola svijeta, i sebe kako stojim ondje, nagnječeniznutra i izvana, slušam ga. Opisao je vrline Nimfe koju je Po-sejdon pokušao osvojiti, no koju mu je preoteo njegov bratHad. Zatražio je od elemenata da sudjeluju u općoj žalosti. Idok je 011 govorio, moja se svijest vraćala, putujući kroz vrijeme, na ona dva sretna mjeseca na Kosu, i sve što se dogodi-lo u međuvremenu bilo je zbrisano; i mi smo bili ponovno naispraznosti,brodeći prema otočiću naših piknika, otočiću s napola svetim maslinikom, i tu smo se zajedno kupali i zajedno

ležali na suncu, držeći se za ruke i ne govoreći ništa, već naprosto osjećali kako se na nas slijeva sunčev slap, bistar poputvodenog a topao i nježan, kako se slijeva na naše ružičaste igole duše.

On je dovršio i nekoliko puta pročistio grlo, i moj je otok potonuo iz vida, povukavši sa sobom i dio mene, jer ga ječinilo to vrijeme što je bilo.

"Hvala, Phil", rekoh. "Bilo je vrlo lijepo."

"Drago mi je što smatraš da je bilo dolično", odvratio jeon. I tada: "Danas popodne letim za Atenu. Želio bih ti se pri-družiti na tom dijelu puta, ako ti to odgovara."



"Razumije se", odgovorio sam. "No mogu li ipak pitati zašto?""Zaključio sam da bih još jednom morao vidjeti Grčku.

Budući da ćeš ti biti ondje, mogla bi bar malo više nalikovationom što je bila u davne dane. I volio bih baciti posljednji po-gled na neka od Starih mjesta."

"Kako si to izgovorio, zvuči kao nešto prilično konačno.""Ovaj... Izgurao sam sa S—S serijama vjerojatno najviše

što se moglo. Umišljam si da mogu osjetiti kako mi još po-gonskom peru malo nedostaje da se posve razmota. Možda jošizdrži nekoliko okretaja, a možda ne. U svakom slučaju, želio bih ponovno vidjeti Grčku i osjećam da mi je ovo posljednja prilika."

"Siguran sam da si u krivu, no sutra svi večeramo u

Vrtnom žrtveniku, negdje oko osam.""Bravo. Onda se vidimo ondje.""Važi.""Zbogom, Conrad.""Zbogom."Otišao sam i istuširao se pa se istrljao mašću, a onda obu

kao čistu odjeću. I dalje me je boljelo na nekoliko mjesta, alisam bar bio čist. Zatim sam otišao i potražio Veganca, koji jeupravo dovršio to isto, pa sam ga stao fiksirati svojim zator-nim pogledom.

"Ispravite me ako sam u krivu", izjavio sam, "ali jedan odrazloga zbog kojeg ste željeli da ja vodim predstavu bio je štoimam visoki potencijal preživljavanja. Je li to tako?"

"Tako je.""Sve do sada, ja sam davao sve od sebe da ta sposobnost

ne ostane samo potencijal, već da se aktivno uposli u cilju promicanja opće dobrobiti."

"To ste, dakle, radili, kad ste napali čitavu grupu samisamcati?"

Počeo sam pružati ruku da mu se dočepam grkljana, no on-da bolje promislio o tome i pustio ruku da padne. Nagrada mi je bio bljesak straha koji mu je proširio oči i zatrzao mu kuto-vima usana. Otkoračio je jedan korak.

"Preći ću preko ovoga", rekao sam mu. "Ja sam ovdje sa-mo zato da bih vas odveo onamo gdje želite poći, i da se bri-

nem da se vratite s čitavom kožom. Jutros ste mi stvorili mali problem stavivši se na raspoloženje kao mamac za boadila.



Primite, dakle, prijateljsko upozorenje, da nije pametno spu-štati se u pakao samo zato da bi se pripalila cigareta. Svaki putkad poželite otići sami, provjerite prethodno jeste li u sigur-nom kraju." Pogled mu je izgubio hrabrost. Oči su mu skre-nule u stranu. "Ako niste", nastavio sam, "onda povedite sa sobom naoružanog pratioca — s obzirom da sami odbijate nositioružje. To je sve što sam imao reći. Ako ne želite surađivati,recite mi to sada, i ja se kupim i dovodim vam novog vodiča.Lorel je već i tako predložio da to učinim.

"Dakle, što velite?" upitao sam."Je li to Lorel zaista rekao?""Je.""Vrlo neobično... Ovaj, naravno, da. Pokorit ću se vašem

zahtjevu. Vidim da je razuman.""Bravissimo. Rekoste da danas popodne želite ponovno posjetiti Dolinu kraljica. Odvest će vas Rameses. Nisam ra-spoložen da to sam izvedem. Kupimo se sutra ujutro u deset.Budite spremni."

I tada sam otišao od njega, sve u očekivanju da će mi neštokazati — makar samo jednu riječ.

Ali nije. Na svu sreću, kako preživjelih tako i još nerođenih genera-

cija, Škotska nije bila baš prejako pogođena za vrijeme Tri da-na. Iz naše sam hladnjače izvadio kablić leda a iz blagovaonice pod šatorom bocu sode. Uključio sam rashladnu spiralu krajsvog ležaja, otvorio petu iz svoje privatne zalihe i proveo osta-tak popodneva razmišljajući o jalovosti svih ljudskih nastoja-nja.

Kasnije te večeri, kad sam se rastrijeznio do prihvatljivemjere i popalio zalogaj, naoružao sam se i pošao u potragu za

malo svježeg zraka.Kad sam se približio istočnom kraju alarmnog perimetra,

začuo sam nekakve glasove pa sam sjeo u tami, naslonivši seleđima na poveliku stijenu i pokušao prislušnuti. Prepoznaosam titravi diminuendo Myshtigovog glasa pa sam poželio čutišto to govori.

Ali nisam mogao.Bili su malo predaleko, a akustika u pustinji nije baš uvijek

najbolja na svijetu. Sjedio sam tako naprežući onaj dio menenamijenjen slušanju, a onda se dogodilo ono što se ponekaddogađa:



Sjedio sam na gunju kraj Ellen i moja joj je ruka bila na ra-menu. Moja plava ruka...

Sve je izblijedilo kad sam se trgnuo od pomisli da samVeganac, makar i u tom pseudotelepatskom ispunjenju želja, pa sam se ponovno našao kod svoje stijene.

Bio sam, međutim, usamljen, a Ellen mi se činila mekšomod stijene, a osim toga sam još uvijek bio radoznao.

I tako sam se još jednom zatekao ondje, još jednom se daona promatranje.

”... ne vidi odavde", govorio sam, "ali je Vega zvijezda prve veličine, smještena u dijelu neba koji tvoji nazivajuzviježđem Lire."

"Kako je na Taleru?" upitala je Ellen.

Uslijedila je duga stanka. A potom:"Smislene stvari često spadaju u one koje ljudi najteže mo-gu opisati. Ponekad, međutim, problem leži u prenošenjunečega za što ne postoji odgovarajući element u osobi kojojgovorite. Taler nije nalik ovome kraju. Na njemu nema pu-stinja. Čitav je planet uređen kao vrt. Ali... Dopusti mi da tiuzmem taj cvijet iz kose. Evo. Pogledaj ga. Sto vidiš?"

"Krasni bijeli cvijetak. Zato sam ga i ubrala i stavila u ko-su."

"Ali to nije krasni bijeli cvijetak. Bar za mene nije. Tvojeoči opažaju svjetlo valne dužine otprilike između 4000 i 7200angstrema. Oči Veganaca vide dublje u ultraljubičasto po-dručje, to je jedno, sve dolje do oko 3000. Mi smo slijepi naono što vi nazivate ’crvenim’, pa na tom ’bijelom’ cvijetu javidim dvije boje za koje vaš jezik nema riječi. Moje je tijelo prekriveno šarama drugih iz obitelji, tako da bi drugi Vega-nac, koji poznaje pleme Shtigo, mogao odrediti kojoj obitelji

pripadam i kraj iz kojeg sam potekao. Neke naše slike ze-maljskim očima djeluju kričavo ili se čak čini da su sve u je-dnoj boji — plavoj, najčešće -— zato što su njima nevidljivefine nijanse. Lijep dio naše muzike vama bi djelovao kao is- prekidan velikim dionicama tišine, dionicama koje su u stvariispunjene melodijom. Naši su gradovi čisti i logično raspo-ređeni. Oni hvataju svjetlo dana i zadržavaju ga do duboko unoć. Oni su mjesta polaganoga kretanja, ugodnih zvukova. To

za mene znači mnogo, ali ne znam kako da to opišem —ljudskom biću."



"Ali Ijudi — mislim Zemljani — žive i na vašim svjetovi-ma..."

"Ali oni ih stvarno ne vide niti ih čuju, a niti osjećaju onakokao mi. Postoji jaz koji možemo i shvaćati i uvažavati, ali gane možemo uistinu prijeći. To je razlog zbog kojeg ti ne mogukazati kako izgleda Taler. Za tebe bi to bio sasvim drukčijisvijet nego za mene."

"Pa ipak bih ga voljela vidjeti. I to jako. Mislim da bih čakvoljela živjeti ondje."

"Ne vjerujem da bi ondje bila sretna.""Zašto ne?""Zato što su doseljenici neveganci doseljenici neveganci.

Ovdje ne pripadaš nižoj kasti. Ja znam da se ne služiš tim izra-

zom, no to se na to svodi. Osoblje Ureda i članovi njihove obi-telji pripadaju na ovom planetu najvišoj kasti. Zatim dolazeimućne osobe koje ne pripadaju Uredu, pa zatim one koje radeza ove, iz čega slijede svi oni koji svoj kruh privređuju saZemlje; i zatim, na dnu, tu su oni nesretnici koji nastavaju Sta-ra mjesta. Ovdje si na vrhu. Na Taleru bi bila na dnu."

"Zašto to mora baš tako biti?" upitala je."Zato što vidiš bijeli cvijet." Vratio sam joj ga.Uslijedila je duga šutnja i studeni vjetar."Ipak sam sretna što si došao ovamo", rekla je ona."Ovo je zaista zanimljivo mjesto.""Drago mi je što ti se dopada.""Je li ti taj što ga zovu Conrad zaista bio Ijubavnik?"Ustuknuo sam od nenadanosti pitanja."Sto ti imaš u to zabadati svoj plavi nos", odgovorila je

ona, "no odgovor je da.""A vidim i zašto", rekao je on, a ja sam se osjetio neugod-

no i možda ponešto poput voajera ili — rafinman nad rafinma-nom — poput nekoga koji promatra voajera kako promatra.

"Zašto?" upitala je."Zato što ti težiš neobičnom, snažnom, egzotičnom; zato

što nikad nisi sretna tamo gdje jesi ni s onim što jesi.""To nije istina... A možda i jest. Da, jednom mi je rekao

nešto takvo. Vjerojatno je istina."U tom sam trenutku osjetio samilost prema njoj. I tada, i ne

shvaćajući što radim, obzirom da sam je htio nekako utješiti, posegnuo sam i uhvatio je za ruku. Samo što je ta ruka što se



pokrenula pripadala Myshtigu, a on je nije poželio pomaknuti.Ali ja jesam.

Iznenada me je obuzeo strah. Obuzeo je, međutim, i njega.Mogao sam to osjetiti.

Bio je to snažan osjećaj nalik na pijanstvo, ono pijanstvo ukojem se ljulja prostorija, osjećaj koji me je obuzeo kad samosjetio kako se on osjeća okupiranim, kao da je oćutio nečijutuđu prisutnost u vlastitoj svijesti.

Tada sam se poželio naglo udaljiti, i vratio sam se do svojestijene, ali ne prije nego što je ona ispustila cvijet i prije no štosam je čuo kako veli: "Zagrli me!"

Do đavola i to pseudotelepatsko ispunjenje želja! Pomislio

sam. Jednog dana ću prestati vjerovati da je to sve.

A ja jesam u tom cvijetu vidio dvije boje, boje za koje ne-mam izraza...Vratio sam se do logora. Prošao sam kroza nj i nastavio

hodati. Dosegao sam drugi kraj alarmnog perimetra, sjeo nazemlju, pripalio cigaretu. Noć je bila hladna, noć je bila mra-čna.

Dvije cigarete kasnije za sobom sam začuo glas, ali se nisam okrenuo.

"’U Velikoj kući i u Kući vatre, na Veliki onaj dan kad svegodine i svi dani budu zbrajani, o, neka im se vrati mojeime’", rekao je glas.

"Utoliko bolje po tebe", odgovorio sam tiho. "Prikladan ci-tat. Razaznajem kad se Knjiga mrtvih uzima u usta uzalud."

"Ja je nisam uzela u usta uzalud, već — kao što si rekao —u prikladnoj zgodi."

"Utoliko bolje po tebe.""Na veliki onaj dan kad sve godine i svi dani budu zbraja-

ni, ako ti vrate ime, kakvo će ti onda ono biti?""Neće mi ga vratiti. Namjeravam zakasniti. I na koncu, što

je u imenu?""Ovisi o imenu. De pokušaj s ’Karaghiosis.’""Pokušaj sjesti ovdje da le mogu vidjeti. Ne volim da mi

ljudi stoje za leđima.""U redu — ovdje. Dakle?""Dakle što?"

"De pokušaj s ’Karaghiosis.’""Zašto bih?""Zato što ono nešto znači. Ili je bar nekoć značilo."



"Karaghiosis je lik iz starih grčkih lutkarskih predstava,nešto nalik Punchu u engleskim predstavama s Punchom i Ju-dy. Bio je slineša i luda."

"Bio je Grk, i bio je lukav.""Ha! Bio je napola kukavica i pomalo ljigav.""Ali je bio i napola junak. Premazan svim mastima. Poma-

lo neotesan. Smisao za humor. Takav bi zaista razgradio pira-midu. A također je bio i snažan, kad je to želio biti."

"Gdje je on sada?""To bih željela znati.""Zašto mene pitaš?""Zato što je to ime kojim te Hasan nazvao one večeri kad si

se tukao s golemom."

"Ah... shvaćam. Dakle, bio je to naprosto uzvik, opće ime,sinonim za ludu, nadimak — kao kad bih ja tebe zvao ’Crve-na’. — I sada, kad već razmišljam o tome, pitam se kako iz-gledaš Myshtigu? Veganci su slijepi na boju tvoje kose, toznaš?"

"Nije me baš jako briga kako izgledam Vegancima. Pitamse, međutim, kako im ti izgledaš. Koliko sam shvatila, Mysh-tigov dosje o tebi poprilično je debeo. Veli nešto kako si većnekoliko stoljeća star."

"Pretjerivanje, bez sumnje. No čini se da znaš dosta otome. Koliko je debeo tvoj dosje o Myshtigu?"

"Ne jako, ne još.""Čini se da ga mrziš više nego ostale. Je li to istina?""Da.""Zašto?""Zato što je Veganac.""I onda?"

"Mrzim Vegance, to je sve.""Ne, ima tu još.""Istina. — Ti si prilično jak, to znaš?""To znam.""U stvari, ti si najsnažniji ljudski stvor što sam ga ikad vi-

djela. Dovoljno snažan da pauk-netopiru slomi vrat, potom padne u Pirejski zaljev i ispliva na obalu da bi doručkovao."

"Odabrala si čudan primjer."

"Ne baš, ne u stvari. Jesi li?""Zašto?""Želim doznati, moram doznati."



"Oprosti.""Ispričavanje nije dovoljno. Pričaj još.""Sve rečeno.""Ne. Mi trebamo Karaghiosisa.""Tko to ’mi’?""Radpol. Ja.""Još jednom: zašto?""Hasan je upola mlađi od Vremena. Karaghiosis je stari-

ji. Hasan ga je poznavao, sjeća ga se, nazvao te ’Karaghiosis’.Ti jesi Karaghiosis, ubojica, branitelj Zemlje — i sada si nam potreban. Krvavo potreban. Sudnji dan je došao — ne uz pra-sak, već preko čekovne knjižice. Veganac mora umrijeti. Ne-ma alternative. Pomozi nam da ga spriječimo."

"Što hoćete od mene?""Pusti Hasana da ga uništi.""Ne.""Zašto ne? Što ti on znači?""Ništa, zapravo. On mi je, u stvari, vrlo odbojan. Ali što

on znači tebi ?""Čovjek koji će nas uništiti.""Onda mi reci zašto, i kako, i onda ti možda dadem bolji

odgovor.""Ne mogu.""Zašto ne?""Zato što ne znam.""Onda ti želim laku noć. To je sve.""Čekaj! Ja uistinu ne znam — ali je s Talera stigla vijest,

od tamošnje Radpolove veze: On mora umrijeti. Njegova knji-ga nije knjiga niti je on on, već mnogo njih. Ja ne znam što toznači, no naši agenti nikad prije nisu lagali. Ti si živio na Tale-

ru, živio si na Bekabu i tucetu drugih svjetova. Ti si Karaghi-osis. Ti znaš da naši agenti ne lažu, zato što si ti Karaghiosis izato što si sam uspostavio tu špijunsku mrežu. A sada čuješ teriječi i ne haješ. Velim ti da vele da on mora umrijeti. On pred-stavlja kraj svemu za što smo se borili. Vele da je on izviđačkojemu se ne smije dopustiti da izviđa. Shema ti je poznata. Novac protiv Zemlje. Još gora veganska eksploatacija. Daljeod toga nisu mogli specificirati."

"Žao mi je. Zakleo sam se da ću ga braniti. Reci mi boljirazlog i ja ću ti možda dati bolji odgovor. — A Hasan me je pokušao ubiti."



"Bilo mu je rečeno samo da te spriječi, da te onesposobi ta-ko da bi mogao uništiti Veganca."

"To nije dovoljno; nije dovoljno, ne. Ne priznajem ništa.Idi svojim putem. Ja ću sve zaboraviti."

"Ne, moraš nam pomoći. Što je za jednog Karaghiosisaživot jednog Veganca?"

"Ja neću pridonijeti njegovu uništenju bez pravedna i jasnospecificirana razloga. A do sada mi od toga nisi dala ništa."

"Ali to je sve što imam.""Onda laku noć.""Ne. Ti imaš dva profila. S desne strane ti si polubog, s li-

jeve si demon. Jedan će nam od te dvojice pomoći, jedan namod te dvojice mora pomoći. Nije me briga koji će to biti."

"Nemoj ni pokušavati da Vegancu učiniš što nažao. Mićemo ga zaštititi."Sjedili smo tako. Uzela je od mene cigaretu pa smo nasta-

vili sjediti i pušiti."... Mrzim te", rekla je nakon nekog vremena. "Bilo bi ta-

ko jednostavno, ali ne mogu." Nisam ništa odgovorio."Vidjela sam te toliko puta kako se kočoperiš u svom

Crnom odijelu, kako piješ rum kao da je voda, samouvjerenzbog nečeg što ni s kim ne dijeliš, arogantan u svojoj snazi.

—

Ti bi pobijedio bilo kojeg protivnika svoje težine, pa bezobzira kakav bio, nije li tako?"

"Ne ako bi bio u obliku crvenih mrava ili bumbara.""Imaš li kakav plan nad planovima o kojem ne znamo

ništa? Reci nam, i mi ćemo ti pomoći oko njega.""To je tvoja ideja da sam ja Karaghiosis. Bio sam ti objas-

nio zašto me je Hasan njime zazvao. Phil je poznavao Kara-

ghiosisa, a ti znaš njega. Je li ti ikad govorio išta o tome?""Ti znaš da nije. On ti je prijatelj i nikad ne bi iznevjerio

tvoje povjerenje.""Postoji li ikakva druga identifikacija ili indikacija osim što

me je Hasan slučajno počastio pogrdnim imenom?""Ne postoji zabilježeni opis Karaghiosisa. Bio si zaista te-

meljit.""Onda u redu. Idi za svojim poslom i nemoj me gnjaviti."

"Nemoj. Molim te.""Hasan me je pokušao ubiti."



"Da; sigurno je pomislio kako te je lakše ubiti nego te stal-no micati s puta. Na koncu konca, on o tebi zna više od nas."

"Zašto me je onda danas spasio od boadila, zajedno sMyshtigom?"

"Radije bih prešutjela.""Onda zaboravi.""Ne, kazat ću ti. — Assagai je bilo jedino oružje koje mu

se našlo pod rukom. On mu još nije vješt. On nije ciljao u boadila."

"O.""Ali nije gađao ni u tebe. Zvijer se i suviše izvijala. Želio je

ubiti Veganca, i onda bi naprosto rekao da vas je pokušaoobojicu spasiti jedinim sredstvom koje mu se našlo pri ruci —

i da se dogodio užasan nesretni slučaj. No na nesreću, doužasnog nesretnog slučaja nije došlo. Promašio je cilj.""Zašto nije naprosto pustio boadila da ga on ubije?""Zato što si ti već bio uzeo zvijer u svoje ruke. Pobojao se

da bi ga još mogao spasiti. On se boji tvojih ruku.""Što mi je drago čuti. Hoće li on i dalje nastojati, čak i ako

ja odbijem da surađujem?""Bojim se da hoće.""To je onda vrlo nesretna okolnost, dušo, zato što ja to

neću dopustiti.""Ti ga nećeš spriječiti. A niti ćemo ga mi opozvati. Unatoč

tome što si ti Karaghiosis, i makar ti trebali nanijeti zlo, i ma-kar se moja tuga za tobom razlila do horizonta, Hasananećemo zaustaviti ni ti ni ja. Hasan je Hasan zvani Ubojica.Još nikad nije omanuo."

"Nisam ni ja.""Ne, ti jesi. Upravo si omanuo u svojoj dužnosti prema

Radpolu i prema Žemlji, i prema svemu što išta znači.""Tuđi mi savjeti nisu potrebni, ženska. Idi svojim poslom.""Ne mogu.""A zašto to?""Ako ne znaš, onda je Karaghiosis uistinu luda, spadalo i

lik iz kazališta lutaka.""Jednom je jedan čovjek, imenom Thomas Carlyle pisao o

herojima i njihovom obožavanju. Onda je i on bio luda. On je

v jerovao da postoje takva stvorenja. Heroizam je naprostostvar okolnosti i praktične svrsishodnosti.""U tu sliku povremeno ulaze ideali."



"Što je ideal? Duhovog duha duh, i to je sve.""Nemoj mi tako govoriti, molim te.""Moram — jer je to istina.""Lažeš, Karaghiosis.""Ne lažem, a ako i lažem, onda je to za tvoje dobro, curo.""Dovoljno sam stara da svakome osim tebi budem baka, pa

te lijepo molim da me ne nazivaš ’curom’. Ti znaš da je mojakosa zapravo vlasulja?"

"Znam." — "Znaš li da sam jednom pokupila nekakvu vegansku zarazu i

da je to razlog zbog kojeg moram nositi vlasulju?""Ne. Jako mi je žao. Nisam znao.""Kad sam još bila mlada, a bilo je to davno, radila sam u

nekakvom veganskom hotelu. Bila sam cura za zabavu. Nećunikad zaboraviti dahtanje njihovih jezivih pluća pritisnutih uzmoje tijelo, niti dodir te puti kadaverične boje. Ja ih mrzim,Karaghiosis, na način koji samo netko poput tebe može ra-zumjeti — netko tko je izmrzio sve velike mržnje."

"Zao mi je, Diane. Žao mi je što te to još i sada boli. Ah ja još nisam spreman za akciju. Nemoj me forsirati."

"Ti jesi Karaghiosis?""Da.""Onda si me zadovoljio — donekle.""Ali Veganac će živjeti.""To ćemo vidjeti.""De, to ćemo vidjeti. Laku noć.""Laku noć, Conrad."I onda sam ustao, i ostavio je ondje, i vratio se u svoj

šator. Kasnije je te noći došla k meni. Začulo se šuškanješatorskog krila i posteljine — i najednom je bila ovdje. I kad

zaboravim sve drugo o njoj — crvenilo njene vlasulje i maloiskrenuto "v" između očiju, i stegnutost njenih čeljusti iisprekidani govor, i sve te sitne afektacije u gestama, i njenotijelo toplo poput zvjezdane jezgre, i njeno neobično predbaci-vanje čovjeku koji sam jednoć mogao biti, kad sve to zabora-vim, sjećat ću se ovoga — da je došla k meni kad mi je bila potrebna, da je bila topla, nježna, i da je došla k meni...

Sutradan ujutro, poslije doručka, namjeravao sam potražitiMyshtiga, no on je prije našao mene. Bio sam dolje kraj rijekei razgovarao s Ijudima koji će preuzeti feluku.



"Conrad", rekao mi je tiho, "mogu U razgovarati s vama."Kimnuo sam glavom i rukom pokazao prema nekakvom

kanalu za navodnjavanje."Idemo se prošetati onamo. Ovdje sam gotov."Pošli smo.Minutu kasnije on mi je rekao: "Vi znate da u mom svijetu

postoji nekoliko sistema mentalne discipline, sistema koji povremeno izazivaju ekstrasenzorne sposobnosti..."

"Naravno da sam čuo", odgovorio sam."Većina je Veganaca, jednom ili drugom zgodom, s njima

imala nekakva iskustva. Neki u tom smislu imaju određeneurođene sposobnosti. Mnogi nemaju. Pa ipak gotovo svi mi posjedujemo nekakav osjećaj za to, sposobnost raspoznavanja

tih sila kada djeluju.""Daa?""Ja osobno nisam telepat, ali sam svjestan da vi tu sposo-

bnost posjedujete, jer ste je sinoć demonstrirali na meni. Mo-gao sam to osjetiti. Ona je prilično neuobičajena medu vašima,tako da je nisam predvidio i nisam se unaprijed osigurao da bih se od nje zaštitio. A osim toga, zakačili ste me u savršenoodabranom trenutku. Kao rezuiltat toga, moj se mozak rastvo-rio pred vama. Morao bih znati što ste sve doznali."

Dakle je ovdje očito bilo nečeg ekstrasenzornog u vezi tog preklapanja vida i vizija. Sve što bi to inače sadržavalo svodilose na neposredno percipiranje subjekta, uz dodatak jasnog po- jačanja svih misli i osjećaja koje bi ovaj odašiljao u svijet štoga je stvorio — a ponekad bih i to krivo registrirao. Myshti-govo je pitanje upućivalo na to da nije znao dokle seže mojasposobnost, a bio sam dočuo da se neki profesionalni vegan-ski dušebrižnici uspijevaju čak progurati nekako i do same

podsvijesti. Zato sam se odlučio na blef."Shvatio sam da ne pišete naprosto putopis", rekao sam.On nije ništa odgovorio."Na nesreću, ja nisam jedini koji je toga svjestan", nastavio

sam, "što vas dovodi u pomalo opasnu situaciju.""Zašto?" upitao je brzo."Možda su krivo shvatili", odlučio sam riskirati.Odmahnuo je glavom.

"Tko su oni?""Žao mi je.""Ali ja moram znati."



"Oprostite još jednom. Ako se želite izvući iz svega toga, još vas danas mogu vratiti u Port."

"Ne, to ne mogu. Moram nastaviti. Što da radim?""Ispričajte mi malo više o tome, pa vas onda mogu savjeto-

vati.""Ne, vi već ionako znate odviše...

"To je onda sigurno pravi razlog zbog kojeg je Donald DosSantos ovdje", rekao je hitro. "On je umjerenjak. Aktivističkafrakcija Radpola zacijelo je doznala nešto o ovome i, kao štorekoste, nešto krivo shvatila. On sigurno zna za opasnost kojami prijeti. Možda bi mi valjalo poći do njega..."

"Ne", odvratio sam brzo, "mislim da ne bi trebalo. Time seuistinu ništa ne bi izmijenilo. A što biste mu ionako kazali?"

Stanka. A tada je "Znam što mislite", rekao. "I ja sam po-mislio da on možda i nje tako umjeren kao što sam vjerovao...Ukoliko je to tako, tad..."

"Daa", rekoh. Hoćete se vratiti?""Ne mogu."

"Okej, plavče, tada ćete se morati pouzdati u mene. Možete početi time da mi ispričate sve o tom pregledu..."

"Ne! Ja ne znam koliko toga znate i koliko toga ne znate.Očito je da od mene pokušavate iznuditi što više informacija, pa stoga ne mislim da baš znate jako puno. To na čemu radim još je uvijek povjerljivo."

"Pokušavam vas zaštititi", rekoh, "i zbog toga mi je potrebna svaka informacija do koje mogu doći."

"Tada štitite moje tijelo a meni prepustite svu brigu okomojih motiva i misli. Ubuduće će moja svijest za vas biti za-tvorena, tako da vam nema smisla tratiti vrijeme na pokušajeda je sondirate."

Dao sam mu automatski pištolj."Savjetujem vam da za sveg trajanja turneje nosite sa so-

bom oružje — da biste zaštitili svoje motive.""Sasvim u redu."Pištolj je nestao pod njegovom lelujavom košuljom. Puf, puf, puf, glasao se Veganac. K vragu, k vragu, k vragu, glasala se kompozicija mojih

misli.

"Idite se spremiti", rekoh. "Još malo pa krećemo."



Dok sam se pješice vraćao u logor nekom drugom stazom,zabavljao sam se analizom vlastitih motiva. Jedna knjiga, sa-ma po sebi, ne bi mogla slomiti ni Zemlju ni Radpol ni Po-vratnički pokret. To nije učinio čak ni Philov Zov Zemlje, neu nekom stvarnom smislu. Ali ta Myshtigova stvarca morala bi biti nešto više, a ne naprosto knjiga. Pregled nečega? —Što bi to moglo biti? Stimulans u kojem smjeru? Nisam znao amorao sam doznati. Jer nije se moglo dopustiti da Myshtigoživi ukoliko bi nas to moglo uništiti — a opet ne bih mogaodopustiti njegovu likvidaciju ako bi nam njegova misija mogla biti od ikakve koristi. A mogla je biti.

I tako, netko bi morao odsvirati tajm-aut dok ne postane-ino sigurni.

Netko je povukao konac. I ja sam pošao za njim."Diane", rekao sam dok smo stajali u sjeni njena Klizača,"Ti kažeš da ti ja nešto značim, ja kao ja, kao Karaghiosis."

"Čini se da to iz toga slijedi.""Onda me čuj. Čini mi se da si možda u krivu kad je riječ o

Vegancu. Nisam baš siguran, no ako si u krivu, ubiti ga bila bi vehka pogreška. I to je razlog zbog kojega to ne mogu odobriti. Odgodite sve što ste isplanirali dok ne stignemo u Ate-nu. Tada zatražite dodatne obavijesti o toj Radpolovoj poruci."

Pogledala me je ravno u oči pa rekla:" Važi.""Što ćemo onda s Hasanom?""On vreba.""On sam odlučuje o mjestu i trenutku, zar ne? On samo

čeka priliku da udari.""Da.""Onda mu treba reći da se suzdrži dok sve točno ne dozna-

mo."

"Važi.""Ti ćeš mu reći?""Bit će mu rečeno.""Sasvim u redu."Okrenuo sam se od nje."A kad se vrati odgovor", rekla je, "i ako kaže to isto, što

onda?""Vidjet ćemo", odgovorio sam ne okrenuvši se.

Ostavio sam je ondje kraj njezina Klizača i vratio se dosvojega.



Kad stigne odgovor, i ako bude rekao ono što sam mislioda će reći, tada će se, znao sam, na moju glavu sručiti još većanevolja. I to zato što sam ja već bio donio svoju odluku.

Daleko na jug i istočno od nas dijelovi su Madagaskara joši sad zaglušivali gajgeraše svojim radioaktivnim bolnim kri-kovima — hvalospjevom u slavu vještine jednoga od nas.

Hasan je, u to sam bio siguran, još i sad bio sposobansuočiti se sa svakom preprekom bez jednog treptaja svojihsuncem promočenih, na smrt naviklih žutih očiju...

Moglo-bi biti teško zaustaviti ga.

Ono. Duboko dolje.Smrt, vrućina, muljevite plime, nove obale...

Vulkanizam na Hiosu, Samosu, Ikariji, Naksosu...Odgriženi Halikamas...Zapadni kraj Kosa ponovno se može vidjeti, no što onda;... Smrt, vrućina, muljevite plime. Nove obale...

Skrenuo sam čitavim konvojem s puta da bih pregledaoscenu. Mystigo je pravio bilješke a također i snimao fotogra-fije.

Lorel je bio rekao: "Nastavite s turnejom. Materijalna štetanije suviše ozbiljna jer je Sredozemlje uglavnom ispunjenostarudijom. Ljudske su žrtve ili smrtno stradale ili se već netko pobrinuo o njima. — Dakle nastavite."

—

Nisko sam kliznuo iznad onoga što je preostalo od Kosa prekozapadnog rta otoka. Bio je to divlji, vulkanski pre-dio, i na njemu su bili svježi krateri koji su se još dimili usrednove, blistave morem ispunjene čipke što se ispreplitala preko

zemljišta. Ovdje je nekoć stajala drevna prijestolnica Astipa-laia. Tukidid nam veli da ju je razorio snažan potres. Trebalo je da vidi ovaj. Sjeverni je grad na Kosu, moj grad, bio nase-ljen još od 366. prije nove ere. Sada je svega nestalo osimvlage i vrućine. Preživjelih nije bilo — i Hipokratova platana iLogijina džamija i zamak rodskih vitezova, i fontane, i mojakućica, i moja žena — kakvi su sve to plimni valovi pomeli i ukakve je to morske bezdane odnešeno, to nisam znao — a sve je to otišlo putovima mrtvog Teokrita — njega, koji je prije to-

liko godina učinio sve što je bilo u njegovoj moći da bi ovomemjestu podario besmrtnost. Otišlo. Od mene. Daleko... Be-



smrtno i mrtvo za mene. A dalje na istok, nekoliko vrhunacaonog visokog gorskog lanca što je prekidao sjevernu priobal-nu ravnicu još je virilo iz vode. Bio je tu moćni vrhunac Di-kaios, vrhunac Krista Pravednoga, s kojeg je pucao pogled nasela na sjevernim obroncima. Sada je to bio sićušni otočić, initko se još nije bio potrudio da mu se popne na vrh.

Mora da je to bilo upravo tako, u ono vrijeme tako davno,kad se more kraj moje domovine, ograničeno poluotokomHalkidika, uzdiglo da bi nasrnulo na kopno; u ono doba kadsu vode toga unutrašnjeg mora probile sebi ispust kroz tjesnacTempe, kad je to moćno grčenje ostavilo traga čak i na pla-ninskim bedemima doma samih bogova, Olimpu; i kad su bili pošteđeni samo gospodin i gospođa Deukalion, koje su bogo-

vi održavali na površini u cilju stvaranja mita i očuvanja neko-licine Ijudi koji bi ga mogli prenijeti."Ovdje ste živjeli", rekao je Myshtigo.Kimnuo sam glavom."Ah ste se rodili u selu Makrinitsa, u tesalskim brdima?""Da.""Ali ste se tu udomili?""Na neko vrijeme.""’Dom’ je univerzalan pojam", reče on. "Potpuno vas shva-

ćam.""Hvala."

Nastavio sam zuriti dolje, osjećajući se jadno i gadno, i potom ništa.

Atena se, nakon izbivanja, vratila u svijest s onom naglom bliskošću koja uvijek osvježava, često obnavlja, ponekad po- buđuje. Phil mi je jednom zgodom pročitao nekoliko stihova jednog od posljednjih velikih grčkih pjesnika, Georgiosa Se-ferisa, tvrdeći da je ovaj mislio na moju Grčku kad je rekao;"... Zemlja koja više nije naša, ali nije ni vaša" — a sve zbogVeganaca. Kad sam mu ukazao na činjenicu da u Seferisovovrijeme nije bilo nikakvih Veganaca na raspolaganju, Phil jeodvratio da poezija postoji nezavisno od vremena i prostora ida ona znači upravo ono što znači čitatelju. Osim što nikadnisam mislio da je licentia poetica prikladna i za putovanje

kroz vrijeme, imao sam i drugih razloga da se ne suglasim i da je ne čitam kao nekakvu opću tvrdnju.



Ona jest naša zemlja. Goti, Huni, Bugari, Srbi, Franci,Turci i odnedavno Veganci nikad je nisu udaljili od nas. Ja,narod, sve sam ih nadživio. Atena i ja ponešto smo se promijenili, zajedno. Središnja Grčka, međutim, ostaje središnjaGrčka, i ona se za mene ne mijenja. Pokušaj je se odreći, magdje bio, i moji će klefti pregaziti brda, poput htonskih osvet-nika iz davnina. Čovjek može otići, ali grčka brda ostaju, ostaju nepromijenjena, s mirisom paljevine jarećih goljenica, uzmiješanje krvi i vina, s okusom ušećerenih badema, hladnimnoćnim vjetrovima i nebesima danju tako svjetlomodrim kaooči boga. Samo ih dodirni, ako se usuđuješ.

To je razlog zbog kojeg sam osvježen svaki put kad se vra-tim, zato što sada, kad sam već čovjek s mnogo godina iza

sebe, osjećam to isto za čitavu Zemlju. To je razlog zbog kojeg sam se borio, zbog kojeg sam ubijao i podmetao bombe izbog kojeg sam iskušao i sve pravne trikove sa spiska da bihspriječio Vegance da pokupuju Zemlju, sve parcelu po parce-lu, od izbjegličke vlade gore na Taleru. To je razlog zbog kojeg sam sebi prokrčio put, pod još jednim novim imenom, uveliku državnu činovničku mašinu koja upravlja ovim plane-tom — i zašto baš u Umjetnine, spomenike i arhive. Tu samse mogao boriti da sačuvam još ono što je preostalo, sve uočekivanju novog razvoja događaja.

Krvna osveta Radpola zastrašila je podjednako iseljenikekoliko i Vegance. Ovi nisu shvaćali da potomci onih koji su preživjeli Tri dana neće dragovoljno prepustiti najbolje dije-love obale da se na njima izgrade veganski hoteli, niti se odri-cati svojih sinova i kćeri da bi oni u njima radih, a niti će vodi-ti Vegance kroz ruševine svojih gradova, pokazujući im za zabavu zanimljiva mjesta. Eto, to je razlog zbog kojeg je Ured,

sudeći po udjelu osoblja time uposlenog, uglavnom odjel ne-kakve službe za strance.

Mi smo bili odaslali poziv za povratak potomcima stanov-nika kolonija na Marsu i Titanu, no nikakvog povratka nije bi-lo. Omlohavili su ondje, omlohavili od parazitiranja na kulturikoja je pred nama imala dobranu prednost. Izgubili su svojidentitet. I napustili nas.

Pa ipak, oni su bili Zemaljska vlada, de iure, legalno iza-

brana odsutnom većinom — a možda bi to bila i de facto, ako bi ikada do toga došlo. I to vrlo vjerojatno. Toplo sam se na-dao da do toga neće doći.



Već preko pola stoljeća vladala je pat-pozicija. Veganci ni-su gradili nove hotele, Radpol se suzdržao od novih terori-stičkih napada. Ali nije bilo ni Povratka. Uskoro će doći donovog razvoja. Visjelo je to u zraku — ukoliko je Myshtigoodista došao u izviđanje.

I tako sam se vratio u Atenu u tmurni dan, u studenu kišušto se polako cijedila, u Atenu uzdrmanu i ispremiješanu ne-davnim buntom Zemlje, i mada su mi u glavi bila pitanja a natijelu masnice, osjećao sam se osvježen. Narodni muzej još jestajao na svome mjestu između Tossise i Vasileos Irakliou,Akropola je bila još ruševnija no posljednji put kad sam je vi-dio, a gostionica — hotel ’K vrtnom žrtveniku’ — negdašnjistari kraljevski dvorac — ondje na sjeverozapadnom uglu Na-

rodnog perivoja, preko Trga Syntagme, bio je uzdrman, nounatoč svemu stajao je na svome mjestu, otvoren za goste.Ušli smo i upisali se.Kao komesaru Umjetnina, spomenika i arhiva, posvećena

mi je posebna pažnja. Dobio sam Apartman: broj 19. Nije baš bio u stanju u kojem sam ga napustio. Bio je čist i

uredan.Mala je metalna pločica na vratima kazivala:

Ovaj je apartman bio glavni štab Konstantina Karaghiosisa za vrijeme osnivanja Radpola i za najvećeg dijela Povratničke pobune.

Unutra je na okviru kreveta bila markica na kojoj je pisalo: Na ovom je krevetu spavao Konstantin Karaghiosis.U dugačkoj, uskoj dnevnoj sobi, zapazio sam još jednu na

nasuprotnom zidu. Ta je rekla:Ovu mrlju na zidu prouzročila je boca žestokog pića što ju

je preko sobe bacio Konstantin Karaghiosis, u znak slavlja

zbog bombaške diverzije na Madagaskaru.Tko u to vjerovat voli, samo nek izvoli.U ovom je naslonjaču sjedio Konstantin Karaghiosis, in-

zistirala je još jedna.Bilo me je uistinu strah ući u kupaonicu.

Kasnije te noći, dok sam hodao vlažnim i kršem posutim pločnicima moga gotovo napuštenoga grada, stare uspomenei tekuće misli ušle su u sutok poput dviju rijeka. Ostavio samostale da unutra hrču, sišao širokim stepeništem ispod Žrtve-nika, zastao da pročitam jedan od natpisa iz Periklova pogreb-



nog govora — "Čitava je Zemlja grobnica velikana" — ondjena jednoj strani Spomenika neznanom junaku, i dao se natrenutak u proučavanje masivno mišićavih udova toga arhajs-kog ratnika, položenog na odar sa svim oružjem, svega u mra-moru i bareljefu no ipak nekako gotovo toplog, jer je noć bilakakva pripada Ateni — i zatim nastavio hodati dalje, prolazećiduž Leoforos Amaliasa.

Bila je to lijepa večera: ouzo, đuveč, Kokkineli, jogurt,Metaxa, mnogo crne kave i Phil koji s Georgeom raspravlja oevoluciji.

"Zar ne vidiš spajanje života i mita, ovdje, za vrijeme po-sljednjih dana života na ovom planetu?"

"Što time misliš?" upitao je George, tamaneći brdo nara-

ndži i namještajući naočale da bi bolje vidio."Mislim da je čovječanstvo, izniknuvši iz mraka, donijelosobom legende i mitove i sjećanja na stvorenja iz bajki. A misada tonemo u taj isti mrak. Životna sila slabi i gubi stabilnost,i tu dolazi do povratka tim prvotnim oblicima koji su tako du-go postojali samo kao mutna sjećanja jedne rase..."

"Besmislice, Phil. Životna sila? U kojem si se to stoljećusmjestio? Govoriš kao da je čitav život nekakvo jedinstveno biće obdareno osjetima."

"On to i jest.""Dokaz, molim.""U svomu muzeju imaš kosture triju satira, a imaš i foto-

grafije živih. Oni žive u brdima ove zemlje.""Ovdje su, također, bili viđeni i kentauri — a postoje i

vampirski svjetovi, i konji s rudimentarnim krilima. Morskesu zmije po svim morima. Uvezeni pauk-netopiri paraju našenebo. Postoje čak i zakleta svjedočanstva ljudi koji su vidjeli

tesalisku Crnu zvijer, što proždire ljude s kostima i svim osta-lim — a oživljavaju i svakovrsne druge legenđe."

George je uzdahnuo."Sve što si do sada rekao ne dokazuje baš ništa drugo doli

to da se u beskonačno dugom vremenu može pojaviti svakioblik života, samo ako postoje odgovarajući evolucijski fakto-ri i trajno povoljan okoliš. To što si spomenuo, a što je naZemlji autohtono, to su samo mutacije, stvorenja potekla iz

neposredne blizine Vrućih mjesta po čitavom svijetu. Jednotakvo postoji gore u tesaliskim brdima. Kad bi u ovom trenut-ku kroz ova vrata provalila Crna zvijer, sa satirom uzjašenim



na leđima, to ne bi niti promijenilo moje mišljenje a niti potvr-dilo tvoje."

U tom sam trenutku pogledao prema vratima, ali ne u nadida ću ugledati Crnu zvijer već kakvog neupadljivog starčićakoji bi se mogao plaho približiti, spotaknuti se i produžiti, ilikonobara koji bi Diani donio nenaručeno piće s pisamcetomumotanim u ubrus.

Ali se ništa od toga nije dogodilo. Dok sam prolazio dužLeoforosa Amaliasa, pokraj Hadrijanovih vrata i mimo O1ym- pieiona, ni tad još nisam znao kakva će biti poruka. Diana je bila stupila u vezu s Radpolom, ali odgovora još nije bilo. Joštrideset i šest sati i mi ćemo kliznuti iz Atene u Lamiju, pa za-tim krenuti dalje pješice kroz predjele čudnog novog drveća

dugačkog, blijedog, crvenim žilicama isprošaranog lišća, sovješenim povijušama i nečim što se gore grana, i punim ras-cvatom vještičjeg cvijeta, strige-fleura, dolje pri korijenu; izatim dalje, preko suncem umivenih proplanaka, uz vijugavekozje staze, kroz visoke, stjenovite predjele, niz dubokeklance, kraj porušenih manastira. Bila je to šašava zamisao,no Myshtigo je, još jednom, poželio da bude upravo tako. Je-dino zato što sam se ovdje bio rodio, mislio je da će ovdje bitisiguran. Pokušao sam mu reći nešto o divljim zvijerima, o Iju-dožderski nastrojenim Kouretima — pripadnicima plemena što je lutalo onuda. Ali on je želio postupiti poput Pausanija i sveto obići pješice. Okej onda, zaključio sam, ako ga ne srediRadpol, sredit će ga fauna.

Ali ipak, za svaki slučaj, otišao sam do prve pošte Zemalj-ske vlade, ishodio dozvolu za dvoboje i uplatio smrtnu taksu.Zaključio sam da s tim u vezi sve mora biti strogo po slovuzakona, obzirom da sam komesar i sve to.

Ako Hasan osjeća potrebu da ga ubijem, ubit ću ga na za-konit način.

Začuo sam glasanje buzukija iz male kavane na drugoj stra-ni ulice. Djelimice zato što sam to želio, no djelomice i zato štosam osjećao da me netko slijedi, prešao sam ulicu i ušao ulokal. Otišao sam do maloga stola gdje sam leđa mogao okre-nuti zidu a oči vratima, naručio tursku kavu, zatražio kutijucigareta, poslušao pjesme o smrti, izgnanstvu, katastrofi i

vječitoj nevjernosti muškaraca i žena.Iznutra je bila još manja no što se činila izvana — niskastropa, prljava poda, uistinu mračna. Pjevačica je bila nabita



žena odjevena u žutu haljinu i s mnogo maskare na licu. Čulose zveckanje čaša; kroz mračni se zrak neprestano slijevaoslap prašine; piljevina pod nogama bila je mokra. Moj je stolstajao na bližem kraju šanka. U lokalu se moglo opaziti možda još desetak ljudi: tri cure pospanih očiju što su sjedile i pile zašankom, i neki čovjek s prljavim fesom na glavi, i još jedankome je glava počivala na ispruženoj ruci dok je hrkao; zastolom nasuprot meni četvorica su se smijala; još nekolicinaosamljenika pila je kavu i slušala, gledala u ništa određeno ičekala, ili možda ne čekala, da se nešto il netko pojavi.

Ali se ništa nije dogodilo. I tako sam, nakon treće šalice ka-ve, platio debelom, brkatom vlasniku ceh pa otišao iz lokala.

Temperatura vani kao da je bila spala za nekoliko stupnje-

va. Ulica je bila pusta i vrlo mračna. Skrenuo sam desno uLeoforos Dionysija Areopagita i nastavio sve dok nisam sti-gao do izubijane ograde što je tekla duž južne padine Akro- pole.

Začuo sam zvuk ljudskog koraka, dobrano iza mene, izaugla. Ostao sam tako stajati pola minute, no oko mene je bilasamo tišina i vrlo crna noć. Stresao sam se i ušao kroz dveri pa otišao do tenemosa Dioniza Elefteriosa. Od samoga hrama,osim temelja, nije preostalo ništa. Nastavio sam dalje, usmje-rivši korake prema Teatru.

Phil je tada izrazio mišljenje da se povijest kreće u velikimkrugovima, nalik velikim kazaljkama sata što dan za danom prelaze preko istih brojeva.

"Povijesna biologija dokazuje da si u krivu", rekao jeGeorge.

"Nisam mislio doslovno ", odvratio je Phil."Onda se, prijeno što nastavimo razgovor, moramo dogovoriti o jeziku kojim

govorimo."Myshtigo se nasmijao.Ellen je dodirnula Dos Santosu mišicu i upitala ga o sirotim

konjima koje jašu pikadori. Ovaj je slegnuo ramenima, na-točio joj još Kokkinelija, popio svoj vlastiti.

"To je dio toga", odvratio je ovaj.A poruke nema, poruke nema... Nastavio sam hodati kroz krš što ga vrijeme stvara od ve-

ličine. Zdesna mi je prhnula preplašena ptica,ispustila ustrašenikrik, nestala. Nastavio sam hodati da bih napokon dolutao dostarog Teatra, pa se počeo spuštati niz gledalište...



Te glupave pločice što su resile moj apartman nisu Dianuzabavljale ni upola onoliko koliko sam se nadao.

"Ali njima je tu i mjesto. Zaista jest.""Ha!""U neko drugo doba bile bi to glave životinja što ih je

čovjek ubio. Ili štitovi poraženih neprijatelja. Ali danas smocivilizirani. To je to isto samo na nov način."

"Ha! Još jednom." Promijenio sam temu. "Ikakva porukau vezi Veganca?"

"Ne.""Ti želiš njegovu glavu." "Ja nisam civilizirana. — Reci mi, je li Phil oduvijek bio

tako blesav, još u davna doba?"

"Ne, nije bio. A nije ni sada. Njegovo je prokletstvo pro-kletstvo polutalenta. Sada ga smatraju posljednjim od roman-tičarskih poeta i tu se iznucao. On tjera svoj misticizam dočiste besmislice zato što je, poput Wordswortha, nadživiosvoje vrijeme. On sad živi u iskrivljenim dobrim starim vre-menima.

Baš kao i Byron, i on je preplivao Helespont, no sada mu je, više nalik Yeatsu, jedino zadovoljstvo društvo mladih da-ma koje može gnjaviti filozofiranjem ili povremeno šarmiratidobro ispričanom uspomenom. Star je. Njegovi tekstovi bljesnu povremeno prijašnjom snagom, no njegov stil nisučinili samo njegovi tekstovi."

"Kako to?"" Vidi, sjećam ga se jednog oblačnog dana kako je stajao u

Dionizovu kazalištu i recitirao himnu Panu što ju je sam biosložio. Bilo je možda dvije-tri stotine ljudi u publici — i samo bogovi znaju zašto su se i ovi pojavili — no on je počeo reciti-

rati. Njegov grčki još nije bio dobar, no glas mu je bio vrlo im-

presivan i čitava njegova pojava prilično karizmatska. Nakonnekog vremena počelo je kišiti, pomalo, no nitko nije ustao daode. Pri kraju se začuo tutanj grmljavine, strašno sličan smije-hu, i nagli je drhtaj prošao mnoštvom. Ne velim da je bilo na-lik onome u Tespisove dane, no mnogi su ga, kad su odlazili,gledali preko ramena.

I mene se to veoma dojmilo. A onda sam, nekoliko danakasnije, pročitao poemu — bilo je to ništa, bilo je to stiho-klepstvo, bio je to šrot. Način na koji je sve to bio izveo —



eto što je bilo važno. A taj je dio svoje moći izgubio s mla-došću, a ono što je preostalo od onog što bi se moglo nazvatiumjetničkom snagom nije bilo dovoljno jako da ga učini veli-kim,da održi na životu njegovu legendu. On zbog toga žali isam sebe tješi opskurnom filozofijom, ali da odgovorim natvoje pitanje — ne, nije on uvijek bio tako blesav."

"Možda je ponešto od te njegove filozofije čak i ispravno.""Što time misliš?""Veliki ciklusi. Doba neobičnih zvijeri uistinu je ponovno

došlo. A također i doba heroja, polubožanstava.""Ja sam vidio samo neobične zvijeri.""’U ovom je krevetu spavao Karaghiosis’, evo, to tu veli.

Čini se da je udoban."

"I jest. — Vidiš?""Da. Da uzmem pločicu?""Ako želiš..."Otišao sam do proscenija. Reljefna skulpturalna kompozi-

cija počinjala je na stepenicama i pričala priče iz Dionizovaživota. Svaki turistički vodič i svaki pripadnik turističke skupine mora, po pravilu koje sam ja propisao, "... nositi sa sobom u toku putovanja bar tri magnezijske svjetlosne bombe."Izvukao sam iz jedne sigurnosnu iglu i bacio je na tlo. Njen se bljesak neće vidjeti odozdo zbog nagiba padine i zidova koji pregrađuju pogled.

Nisam gledao u blistavi plamen već gore, u srebrom ocr-tane likove. Bio je tu prikazan Hermes kako Zeusu prikazujenovorođenog boga, dok su s obadvije strane prijestolja po-skakivali Koribanti u pirskom, ratničkom plesu; zatim je tu bio Ikar, koga je Dioniz naučio kako se sadi loza — on seupravo pripravljao žrtvovati kozu, dok je njegova kći nudila

bogu kolače (bogu koji je stajao postrance i komentirao je sasatirom); bio je tu i pijani Silen koji je pokušavao držati nebo poput Atlasa, samo što u tome nije imao toliko uspijeha; a bilisu tu i svi ostali bogovi drugih gradova koji su se došli poklo-niti ovom kazalištu — tako da sam opazio Hestiju, Tezeja i Ei-renu s rogom izobilja...

"Prinosiš bogovima žrtvu paljenicu", doprla je do menetvrdnja izrečena negdje u blizini.

Nisam se okrenuo. Glas je došao odnekud iza mog desnogramena, no ja se nisam okrenuo zato što sam ga prepoznao."Možda i prinosim", rekoh.



"Prošlo je mnogo vremena otkako si kročio ovom ze-mljom, otkako si kročio Grčkom."

"To je istina.""To je zato što nikad nije bilo besmrtne Penelope —

strpljive poput planina, pune pouzdanja u povratak svog kalli-kanzarosa — Penelope koju tka, strpljiva poput gora?"

"Da danas nisi seoski pripovjedač?"Zasmijuljio se."Ja runogonoge ovce u visokim ovim predjelima pasem,

gdje prsti Aurore dolaze najprije, da svod nebeski umažuružama."

"Da, ti si pripovjedač. Zašto sad nisi u visokim predjelima,kvareći mladež svojom pjesmom?"

"Zbog snova.""A-ja."Okrenuo sam se i zagledao u prastaro lice — i njegove

bore, u svjetlu zamiruće svjetlosne bombe crne poput ribarskemreže izgubljene na dnu oceana, u bradu bijelu poput snijcgašto ga zapusi donose s planina, u oči u skladu s modrinommarame što mu je bila ovijena oko sljepoočica. Na svoj seštap nije naslanjao više no ratnik na svoj mač. Znao sam da je bio stariji od stoljeća i da se nikad nije bio podvrgao S—S se-riji.

"Nema mnogo vremena kako sam sanjao da stojim u sre-dištu crnog hrama", rekao mi je, "i onda je došao GospodarHad i stao do mene, uhvatio me za ruku i pozvao da pođem snjim. Ali ja sam mu rekao ’Ne’ i probudio se. I to me muči."

"Što si jeo te večeri? Jagode s Vrućeg mjesta?""Molim te, nemoj se smijati —A onda, jedne noći poslije to-

ga, sanjao sam da stojim u zemlji pijeska i tame. Snaga starih ju-

naka bila je u meni, i ja sam se borio s Antejem, sinom Ze-mlje, i potukao ga. Tada je Gospodar Had ponovno došao domene, uzeo me za ruku i rekao: ’Sada pođi sa mnom’. No jasam ga ponovno odbio i probudio se. Zemlja je podrhtavala."

"To je sve?""Ne. A tada, još kasnije, ali ne noću već dok sam sjedio

pod stablom i pazio na svoje stado, usnio sam budan san na javi. Borio sam se poput Feba s čudovištem Pitonom i ovo me

je gotovo potuklo. Gospodar Had ovaj put nije došao, no kadsam se okrenuo, u blizini je stajao Hermes, njegov sluga; srni- jao se i upirao prema meni, poput puške, svoj kaducej. Ja sam



odmahnuo glavom i on ga je spustio. Onda ga je on podigao još jednom, jasnom gestom, i ja sam pogledao u smjeru kojimi je bio naznačio.

Tu je preda mnom ležala Atena — ovo mjesto, ovaj Teatarti — a ovdje su sjedile starice. Ona koja je mjerila nit života pućila je usne jer je tvoju obavila oko horizonta i kraj joj senije mogao nazrijeti. Ali ona koja je tkala bila ju je podijelila udvije vrlo tanke niti. Jedan je struk tekao natrag preko mora i ponovno nestajao u nedogledu. Drugi je vodio gore u brda. Na prvome je stajao Mrtvac, koji je tvoju nit držao u svojim bijelim, bijelim rukama, iza njega, na idućem brdu, bila je po-legla preko usplamtjele stijene. Na brdu iza te stijene stajala jeCrna zvijer, tresla se i gnjavila zubima tvoj konac.

A čitavom dužinom konca stupao je stranac ratnik, i žutemu bijahu oči i gola mu bijaše oštrica u rukama, i tu on oštricunekoliko puta podiže s prijetnjom.

I tako sam se vratio dolje u Atenu — da sretnem te ovdje,na ovome mjestu — da kažem ti da se vratiš preko mora — date upozorim da se ne uspinješ u brda gdje smrt na tebe čeka.Jer ja znam, kad je Hermes podigao svoj čarobni štapić, da tisnovi nisu bili moji već tebi namijenjeni, o, oče moj, i da temoram ovdje naći i upozoriti te. Idi sad odavle, dok jošmožeš. Vrati se. Preklinjem te."

Čvrsto sam ga uhvatio za rame."Jasone, sine moj, ja ne odustajem. Preuzimam punu od-

govornost za ono što činim, pa bilo dobro bilo krivo — i u tuodgovornost uključujem i vlastitu smrt, bude li tako moralo biti — no ovaj put ja moram ući u brda, uspeti se do Vrućegmjesta. Hvala ti na tvom upozorenju. Naša je obitelj oduvijekimala tu vezu sa snovima, no oni često vode na pogrešan put.

I ja sam ponekad imam snoviđenja — snoviđenja u kojimagledam očima drugih ljudi — ponekad bistro, ponekad i ne ta-ko bistro. Hvala ti na upozorenju. Zao mi je što se na nj nesmijem obazrijeti."

"Tada se ja vraćam svome stadu.""Pođi sa mnom do hotela. Sutra ćemo te odbaciti zrakom

sve do Lamije.""Ne. Ja ne spavam u velikim zgradama a niti ne letim."

"Onda je vjerojatno vrijeme da kreneš, no sad ću ti ugoditi. Noćas možemo ovdje logorovati. Ja sam komesar ovog spo-menika."



"Čuo sam da si ponovno važan u Velikoj vladi. Hoće li biti još poginulih?"

"Nadam se da neće."Pronašli smo ravno mjesto i opružili se na njegovu ogrtaču."Kako ti tumačiš te snove?" upitao sam ga."Tvoji nam darovi dolaze svake godine, no kad je bio po-

sljednji put da si nas sam posjetio?""Bilo je to možda prije devetnaest godina", rekoh."Onda ne znaš za Mrtvaca?""Ne.""On je veći od većine ljudi — i viši, i deblji — a put mu

ima boju ribljega trbuha, a zubi su mu kao u životinje. Počelisu o njemu pričati ima tome petnaestak godina. On izlazi samo

noću. I pije krv. Smije se smijehom djeteta dok tumara predje-lom tražeći krv — ljudsku ili životinjsku, svejedno. On sesmiješi kasno u noći kroz prozore spavaonica. On spaljujecrkve. Gruša mlijeko. Strahom izaziva pobačaje. Danju veleda spava u lijesu, dok ga čuvaju pripadnici plemena Kourete."

"Zvuči gore od kallikanzarosa." —

"Oče, on zaista postoji. Prije nekog vremena nešto mi jeubijalo ovce. To nešto bi ih bilo djelomično pojelo i popilo immnogo krvi. I tako sam si iskopao skrovište i pokrio ga gran- jem. Te sam noći stražario. I nakon mnogo sati on je došao, a ja sam se bio i suviše uplašio da bih stavio kamen u praćku — jer je bio onakav kakvim sam ti ga opisao: krupan, krupnijičak i od tebe, i tust, i imao je boju svježe iskopanog leša. Pre-lomio je rukama ovci vrat i napio se krvi iz njena grkljana. Za- plakao sam kad sam to vidio, ali sam se bio odviše uplašio ada bih išta učinio. Sutradan sam preselio stado i više nisamimao briga. Služim se tom pričom da plašim svoje praunuke tvoje

prapraunuke — kad god su zločesti. — A on čeka,gore u brdima."

"Mm, da... Ako veliš da si ga vidio, to je onda sigurno is-tina. A svakakva čudesa izviru iz tih Vrućih mijesta. Mi to zna-mo."

"... Gdje je Prometej prolio i suviše vatre stvaranja!""Ne, nego gdje je neki mamlaz pljucnuo kobaltnu bombu,

na što bistrooke cure i dečki kriknuše ’Eloi’ radioaktivnom ot-

padu. — A što je s Crnom zvijeri?""I ona stvarno postoji, u to sam siguran. Ipak, nju nisamnikad vidio. Veličine slona, i vrlo brza — i hrani se mesom,



tako vele. Ona opsjeda doline. Možda se jednog dana Mrtvac iona sretnu pa jedno drugo unište."

"Obično tako ne ispadne, ali je zamisao lijepa. — To je svešto znaš o njoj?"

"Da, jer ne znam nikoga tko je na nju bacio više od pogle-da."

"No dobro, ja ću pokušati da ne bude ni toga. ""... A onda ti moram ispričati i o Bortanu.""Bortan? To mi je ime poznato.""Tvoj pas. Dok sam bio dijete jahao bih mu na leđima i

udarao ga nogama po velikim, oklopljenim bokovima. Tada bion zarežao i uhvatio me za stopalo, ali nježno."

"Moj je Bortan mrtav već tako dugo da ne bi mogao glodati

ni vlastite kosti kad bi se sada reinkarnirao pa ih iskopao.""I ja sam tako mislio. Ali dva dana nakon što si otišao po-slije svog posljednjeg posjeta, on se stuštio u kolibu. Očito jeslijedio tvoj trag preko pola Grčke."

"Siguran si da je to bio Bortan?""Je li ikad postojao neki dragi pas veličine ponija, a oklop-

nim pločama na bokovima i raljama nalik stupici za medvjede?""Ne, ne vjerujem da jest. To vjerojatno i jest razlog zbog

kojeg je vrsta izumrla. Psima nisu potrebne oklopne ploče akose misle držati ljudi, a i ne razvijaju im se dovoljno brzo. Ako je još živ, onda je to vjerojatno posljednji pas na Zemlji. On i ja bili smo štenići zajedno, to znaš, i tako davno da se bolnotoga sjećati. Onoga dana kad je nestao u lovu, pomislio samda mu se dogodila nesreća. Tražio sam ga pa zaključio da višenije živ. U to je doba bio već nevjerojatno star."

"Vjerojatno je bio ranjen, i vjerojatno je tako lutao — go-dinama. Ali je ostao onaj stari pa pošao za tvojim tragom, tom

posljednjom zgodom. Kad je vidio da si otišao, zatulio je i po-novno poletio za tobom. Od onda ga više nismo vidjeli. Paipak ponekad, kasno u noći, čujem njegov lovni poklik u brdima..."

"Taj bi prokleti ludi mješanac morao znati da nije dobro nido čega toliko držati."

"Psi su bili čudna stvorenja.""Da, bili su."

I tada me je noćni vjetar, hladan od prolaženja kroz arkadegodina, sustigao poput čopora pasa. I dodirnuo mi oči.



I one su se, umorne, sklopile.

Grčka vrvi legendama, Grčka je prenabijena prijetnjom.Većina predjela oko Vrućih mjesta u unutrašnjosti povijesno jeopasna. To je zato što se Ured, iako teoretski upravlja Ze-

mljom, brine samo o otocima. Njegovi službenici, kad odu uunutrašnjost, posve su nalik poreznicima iz dvadesetog sto-ljeća koji bi zalazili u izvjesne brdske predjele. U sva su go-dišnja doba slobodna lovina. Za vrijeme Tri dana otoci su pretrpjeli manje štete od ostatka svijeta, pa su, sukladno tome, bili logične lokacije za predstraže Ureda za zemaljska pitanjakad su Telerijanci zaključili da bi nam dobro došlo malo admi-nistracije. Povijesno gledano, kontinentalci su se tome oduvi-

jek protivili. Osim toga, urođenici u regijama oko Vrućih mje-sta nisu baš uvijek potpuno ljudska bića. To sjedinjuje povi- jesnu nesnošljivost s abnormalnim vidovima ponašanja. To jerazlog zbog kojega Grčka plaši.

Do Volosa smo mogli otploviti uz obalu. Do njcga sniomogli i odletjeti — kao što smo mogli odletjeli i bilo kamodrugamo, kad smo već kod toga. Myshtigo je, međutim, htioklipsati već od Lamije, klipsati i uživati u osvježenju što ga daju legende i krajolik njemu stranog svijeta. To je razlog zbog

kojeg smo već u Lamiji izašli iz Klizača. To je razlog zbog kojeg smo prema Volosu udarili pješice.

To je razlog zbog kojeg smo se sreli s legendom.Jasonu sam poželio zbogom još u Ateni. On je odlučio plo-

viti uz obalu. Mudro.Phil je inzistirao na tome da s nama prođe čitavo to

pješačenje, umjesto da nam klizne iznad glava i dočeka nasnegdje na ruti. Što je dobro, mislim, u neku ruku, na neki

način, moglo bi se kazati...Cesta prema Volosu, što se tiče vegetacije, luta i kroz gu-stiš i kroz goleti. Prolazi kraj golemih gromada, rijetkih skupi-na daščara, makovih polja; prelazi preko potoka, zavija oko brda, ponekad ih i prelazi, širi se i sužuje bez vidljiva razloga.

Bilo je još rano jutro. Nebo je bilo nekako nalik modromzrcalu, jer se činilo da sunčevo svjetlo dolazi odasvud. Na sje-novitim mjestima zaostalo je još vlage što se držala trave inižih dijelova krošnji.

Dogodilo se to na jednom zanimljivom proplanku kraj cesteza Volos — tu sam sreo svog poluimenjaka.



Tu je nekada bilo nekakvo svetište, još onda u StvarneStare Dane. U mladosti sam prilično često dolazio do njega jermi se sviđalo nešto — mislim da bi se to moglo nazvati’mirom’ — čega je u njemu bilo. Ponekad bih se ovdje susreos poluljudima ili neljudima, ih sanjao slatke snove, ili nalaziostaru keramiku ili ruke kipova, i nešto tome slično, što bihmogao prodati dolje u Lamiji ih Ateni.

K njemu ne vodi nikakva staza. Čovjek mora baš znati gdjese ono nalazi. Ne bih ih onamo bio ni poveo da s nama nije bio Phil i da nisam znao da on voli sve što miriši aditonu, štoima nekakvo skrovito značenje, što nalikuje pogledu krozključanicu na stvari davno prošle, i tako dalje.

Otprilike pola milje od ceste, kroz šumicu, samozadovoljnu

u svom neredu zelenila i sjene i svojim kaotično razbacanimhrpicama stijenja, čovjek se naglo spušta nizbrdo, pronalazi put zagrađen gustom šikarom, probija se kroz nju, da bi pot-om otkrio goli zid pećine. Ako se pogne, drži tik uza zid iskrene desno, onda će doći na proplanak, gdje je često boljezastati prije nego što se krene dalje.

Tu je kratak, oštar pad, i duboko dolje jajolika čistina, du-gačka pedesetak i široka dvadesetak metara, pri čemu sešiljasti kraj jajeta sastaje se s odgrizenim mjestom u stijeni; tu je, u najdubljem dijelu, plitka spilja, obično prazna. Okolo jenekoliko napola utonulih, gotovo četvrtastih kamenova, raz- bacano kao nasumce. Uokolo po obodu raste divlja loza, a usredini je gorostasno, drevno drvo kojem se grane šire poputsuncobrana nad gotovo čitavom površinom, čineći je sumra-čnom kroz čitav dan. To je razlog zbog kojeg je teško u tomjesto prodrijeti pogledom s čistine.

Ali smo u sredini mogli vidjeti satira kako kopa po nosu.

Vidio sam kako je Georgeova ruka pošla prema pištolju zauspavljivanje što ga je nosio sobom. Uhvatio sam ga za rame,uhvatio mu pogled i odmahnuo glavom. Slegnuo je rameni-ma, kimnuo glavom pa spustio ruku.

Izvukao sam iz pojasa pastirsku sviralu za koju sam biozamolio Jasona da mi je dade. Dao sam znak ostalima dačučnu i ostanu gdje jesu. Pošao sam naprijed još nekoliko ko-raka i podigao sviralu do usta.

Moji su prvi tonovi bili samo isprobavanje. Prošlo je i su-više vremena otkako sam posljednji put svirao u sviralu.



Njegove su se uši naćulile prema naprijed i on se oglednuosvuda uokolo sebe. Krenuo je hitro u tri različita smjera — poput preplašene vjeverice koja ne zna prema kojem drvetu da bježi.

A onda je zastao, uzdrhtao,kad sam uhvatio jednu starumelodiju i ukucao je u zrak.

Nastavio sam svirati, prisjećajući se, prisjećajući se svirale,melodija, i gorkih, i slatkih, i pijanih stvari kojih sam zapravouvijek bio svjestan. Sve mi se to vraćalo dok sam stajao tako isvirao tom sitnom prijanu čupavih nogu: rad prstiju i kontrolaizdisaja, male dionice, bodljika zvukova, sve ono što uistinusamo svirale mogu izreći. Ja u gradovima ne znam svirati, noiznenada ja sam ponovno bio ja, i vidio sam lica u lišću i po-

novno začuo topot papaka.Krenuo sam naprijed.Kao u snu, opazio sam da stojim leđa naslonjenih na drvo,

i da su se svi oni skupili oko mene. Prebacivali su težinu s papka na papak, ne stojeći na miru ni trenutka, a ja sam imsvirao kao što sam tako često činio ranije, prije mnogo godi-na, ne znajući jesu li to oni isti koji su me tada slušali — ili se,u stvari, to niti ne pitajući. Oni su se uzđipali oko mene. Smi- jali su se svojim bijelim, bijelim zubima a oči su im plesale;kružili su nabadajući zrak rogovima, ritajući se svojim kozjimnogama visoko iznad tla, naginjući se daleko naprijed, poska-kujući u zrak, nogama nabijajući zemlju.

Zastao sam i spustio sviralu.To što me je gledalo tim divljim, crnim očima, kad su se

smrzli u kipove, naprosto stojeći tako, i zurili u mene, nije bi-la ljudska inteligencija.

Još sam jednom podigao sviralu, polako. Ovaj put sam

zasvirao posljednju pjesmu što sam je ikada složio. Sjećaosam je se tako dobro. Bila je to pjesma nalik na tužaljku, pje-sma što sam je svirao one noći kad sam odlučio da Karaghio-sis mora umrijeti.

Uvidio sam jalovost Povratničkog pokreta. Oni se nećevratiti, neće se vratiti nikada. Zemlja će umrijeti. Otišao samdolje u Vrtove i odsvirao tu posljednju melodiju što sam je bionaučio od vjetra a možda čak i od zvijezda. Sutradan se velika

Karaghiosisova jahta potopila u zaljevu kod Pireja.Posjedali su po travi. Povremeno bi po koji otro suzu pro-finjenim pokretom. Svi su bili oko mene, i slušali.



Kako sam dugo svirao, nije mi poznato. Kad sam bio go-tov, spustio sam sviralu i sjeo. Nakon nekog vremena, jedan je od njih ispružio ruku, dodimuo sviralu i naglo se povukao.Podigao je pogled na mene.

"Hajde", rekoh, no nije se činilo kao da je razumio.Zato sam podigao frulu i ponovno odsvirao nekoliko po-

sljednjih taktova. Zemlja mre i mre. Uskoro bit će mrtva... Kući, idu kući,

svemu dođe kraj. Prekasno je, kasno, kasno, tako kasno... Najkrupniji od njih odmahnu glavom.Odavde idi, odavde idi, idi, idi, idi. Tišinu cijeni. Nakon

gambita najsmješnijeg što ga život stvori, cijenit nauči tišinu. Kakvom se dobitku nadahu bogovi, bogovi? Nikakvom baš.

Sve bilo je tek igra, šala. Sad idi, idi, idi. Prekasno je, kasno,kasno, tako kasno...Još su sjedili tako, pa sam ustao, pljesnuo rukama i vi-

knuo: "Haj’te!" i hitro otkoračao od njih.Skupio sam svoje suputnike i krenuo natrag prema cesti.Od Lamije do Volosa ima otprilike šezdeset pet kilometara,

računajući tu i zaobilaženje Vrućeg mjesta. Prvog smo danasvladali možda petinu te udaljenosti. Te smo večeri logor po-digli na čistini kraj ceste, a onda je Diane došla do mene i re-kla: "Dakle?"

"’Dakle’ što?""Upravo sam nazvala Atenu. Ništa. Radpol šuti. Tvoja mi

je odluka potrebna sada.""Vrlo si odlučna. Zašto ne bismo mogli još malo pričeka-

ti?""I ovako smo predugo čekali. Pretpostavimo da odluči

dovršiti turneju prije roka? — Ovaj je predio savršen. Do toli-

kih bi nesreća ovdje moglo doći tako lako... Ti znaš što ćeRadpol kazati — isto što i ranije — i to će značiti isto što je iznačilo: Ubij."

"I moj je odgovor isti kakav je i bio: Ne."Brzo je zažmirkala pa oborila glavu."Molim te razmisli još jednom.""Ne.""Onda učini bar toliko", rekla je. "Zaboravi. Sve to. Operi

ruke što se ovog slučaja tiče. Uhvati Lorela za riječ i pribavinam novog vodiča. Možeš ujutro zbrisati odavde.""Ne."



"Jesi li onda zbilja mislio ono što si rekao — da ćeš štititiMyshtiga?"

"Da.""Ne bih željela da te netko ozlijedi ili učini nešto još gore.""Ni meni se ta misao baš posebno ne dopada. I tako nam

oboma možeš prištjedeti mnogo nevolje ako čitavu stvar naprosto otkažeš."

"To ne mogu.""Dos Santos čini ono što mu ti kažeš.""Problem nije administrativan —Do đavola! Žao mi je što

sam te ikad upoznala!""Oprosti.""Čitava je Zemlja u pitanju a ti si na krivoj strani."

"Ja to mislim za tebe.""Što ti misliš učiniti u vezi svega toga?""Obzirom da te ne mogu uvjeriti, ne preostaje mi drugo ne-

go da te spriječim.""Ti ne možeš odaslati na vječna lovišta Radpolovog sckre-

tara i njegovu suprugu ako ne raspolažeš dokazima. U poli-tičkom smislu mi smo i suviše škakljivi."

"To znam.""I tako ne smiješ Donu učiniti ništa nažao, a ne vjerujem da

ćeš ni meni.""Imaš pravo.""Ostaje, dakle, Hasan.""Opet si pogodila.""A Hasan je — Hasan. Što misliš učiniti?""Zašto mu sad odmah ne bi dala otpusnicu i prištjedjela mi

gnjavažu?""Ne pada mi na pamet."

"Nisam ni mislio da hoćeš."Ponovno je podigla pogled. Oči su joj bile vlažne, no ni

lice ni glas nisu joj se promijenili."Ako se ispostavi da si ti imao pravo a mi krivo", rekla je,

"bit će mi jako žao.""I meni", rekoh. "I to vrlo, vrlo."

Te sam noći drijemao na dohvatu noža ljuta od Myshtiga,ali se ništa nije niti dogodilo ni pokušalo dogoditi. Iduće je ju-tro bilo bez događaja, kao što je to bio i najveći dio popodneva.



"Myshtigo", rekoh čim smo se zaustavili da bi ovaj fotog-rafirao obronke, "Zašto se ne vratite kući? Vratite na Taler?Otidite bilo kamo? Otidite od svega ovoga? Napišete neku dru-gu knjigu? Što dublje zalazimo, sve je manja moja moć da vaszaštitim."

"Dali ste mi automatski pištolj, ne sjećate se?" upitao je.Desnicom je napravio pokret kao da puca."U redu — samo sam želio još jednom pokušati.""Ono što stoji na korijenu onog drveta, to je koza, zar ne?""Da; vole jesti te zelene izdanke što niču po granama.""Htio bih i to slikati. Maslina, zar ne?""Da.""Bravo. Želio sam samo znati kako da nazovem sliku.

’Koza koja brsti zelene izdanke na maslini’", izdiktirao je: "toće biti potpis.""Izvrsno. Slikajte dok imate priliku."Samo da nije bio tako nekomunikativan, tako stran, tako

bezbrižan za vlastitu sigurnost! Mrzio sam ga. Nisam ga mo-gao razumjeti. On ne bi ni govorio ukoliko ne bih tražio kakvuinformaciju ili odgovarao na pitanje. A kad bi god odgovaraona pitanja bio je jezgrovit, izbjegavao bi pravi odgovor, govo-rio uvredljivo ili sve to troje zajedno. Bio je samodopadan,nadut, modar i osoran. Zaista me bio natjerao da se počnem pitati kako se to slaže s tradicijom filozofije, filantropije i pro-svijećenog žurnalizma što vlada u rodu Shtigo. Naprosto mise nije dopadao.

Ali sam te večeri porazgovorio s Hasanom, nakon što samga čitav dan držao na oku (onom plavom).

Sjedio je kraj vatre, nalik Delacroixovoj skici. Ellen i DosSantos sjedili su u blizini i pili kavu, tako da sam iz naftalina

izvadio svoj arapski pa mu prišao."Pozdrav.""Pozdrav.""Danas me nisi pokušao ubiti.""Ne.""Možda sutra?"Slegnuo je ramenima."Hasane — pogledaj me u oči."

Pogledao me."Unajmili su te da ubiješ onog plavog."Ponovno je slegnuo ramenima.



"Ne moraš to zanijekati, a niti potvrditi. Ja to već znam. Nemogu ti dopustiti da to učiniš. Vrati novac što ti ga je DosSantos dao i idi svojim putem. Do jutra ti mogu nabaviti Kli-zača. Odvest će te na bilo koje mjesto na svijetu koje poželiš."

"Ali, Karagee, ja sam ovdje sasvim zadovoljan.""Vrlo brzo nećeš više biti samo ako se plavom dogodi ka-

kvo zlo.""Karagee, ja sam tjelohranitelj.""Ne, Hasane, ti si sin gastritične deve.""Što je to ’gastritičan’, Karagee?""Ja ne znam arapsku riječ, a ti ne bi znao grčku. Čekaj malo

dok nađem drugu uvredu. — Ti si kukavica koja se gosticrkotinama, i bijedno se šunjaš sokacima jer si nastao spari-

vanjem majmuna i šakala.""To može biti istina, Karagee, zato što mi je otac rekao dasam rođen za to da me živa oderu i raščetvore."

"A zašto to?""Zato što nisam iskazao poštovanje Sotoni.""Da?""Da — Jesu li oni kojima si jučer svirao bili đavoli? Imali

su rogove, imali su papke...""Ne, nisu bili đavoli. To su na Vrućim mjestima rođena

djeca koju su nesretni roditelji izložili da umru u divljini. Onasu, međutim, preživjela, jer je diviljina njihov pravi dom."

"Ah! A ja sam se već bio ponadao da su đavoli. I još mi-slim da su bili, jer mi se jedan nasmiješio dok sam se molio dami oproste."

"Oproste? Što?"U njegove je oči ušao pogled iz velike daljine."Moj je otac bio vrlo krepostan i blag i pobožan čovjek",

odgovorio je Hasan. "On je slavio Malaka Tawusa, koga kri-vovjemi Šiiti" (tu je pljunuo) "zovu Iblisom — ili Šejtanom iliSotonom — i uvijek je iskazivao poštovanje alaj-begu i ostali-ma iz sandžaka. Bio je široko poznat zbog svoje pobožnosti,svojih mnogobrojnih dobrih djela.

Ja sam ga volio, ali dok sam bio mali, u mene je ušao nekiđavao. Bio sam nevjernik. Nisam vjerovao u Đavola. I biosam zlo dijete, jer sam uzeo crknuto pile, nabio ga na štap i

nazvao ga Anđeoskim Paunom, pa sam se nabacivao na nj ka-menjem i čupao mu perje. Jedan se od vršnjaka uplašio pa sverekao ocu. Tada me je otac išibao, i to na ulici, a onda mi re-



kao da sam rođen da me živa odem i raščetvore zbog mogasvetogrđa. Natjerao me da odem na brdo Sanđar i molim zaoprost, i ja sam onamo i otišao — no đavao je još bio u meni,unatoč šibama, i dok sam molio, i ja nisam stvarno vjerovao.

Sada, kad sam odrastao, đavao je pobjegao, no ni mogaoca više nema — već toliko godina — i ja mu ne mogu reći:Zao mi je što sam se sprdao s Anđeoskim Paunom. Kad samodrastao, osjetio sam potrebu za vjerom. I nadam se da Soto-na, u velikoj svojoj milosti i mudrosti, sve to razumije i praštami."

"Hasane, tebe je teško dolično uvrijediti", rekoh. "Ali teupozoravam — onom plavom ne smije se dogoditi nikakvozlo."

"Ja sam samo skromni tjelohranitelj.""Ha! U tebi je lukavost zmije i njen otrov. Prijetvoran si ispreman na izdaju. I opak."

"Ne, Karagee. Hvala ti, ali to nije istina. Ja se samo pono-sim time što uvijek izvršavam preuzete obaveze. To je sve. To je zakon po kojemu živim. A osim toga, ne možeš me uvrijedi-ti toliko da te izazovem na dvoboj, i da ti dopustim da biraš iz-među golih ruku, bodeža ili sablji. Ne. Ja se ne vrijeđam."

"Onda se čuvaj", rekoh mu. "Tvoj prvi korak prema Ve-gancu bit će i tvoj posljednji."

"Ako je tako pisano, Karagee...""Zovem se Conrad!"Žustrim sam se korakom udaljio, obuzet opakim mislima.

Sutradan, budući da smo svi još bili živi, srušili smo šatorei nastavili, prevalivši nekih osam kilometara prije nego što jedošlo do novog prekida.

"Čini se kao da dijete plače", rekao je Phil."Imaš pravo.""Odakle dolazi?""S lijeve strane, tamo odozdo."Prošli smo kroz nekakvo grmlje, naišli na korito presu-

šenog potoka pa pošli njime sve do iza okuke.Dijete je ležalo među stijenjem,djelomično umotano u prlja-

vu ponjavu. Ruke i lice već su mu bili pocrvenjeli od sunca, pa je dakle moralo biti ovdje lijep dio jučerašnjeg dana. Nanjegovom sićušnom, vlažnom licu bili su tragovi ugriza mno-gih insekata.



r

Kleknuo sam i namjestio ponjavu da ga bolje pokrije.Ellen je kratko kriknula kad se ponjava rastvorila s prednje

srane pa je tako ugledala dijete. Na djetetovim je prsima bila urođena fistula i nešto se u

njoj micalo.Crvena Vlasulja je kriknula, okrenula glavu i zaplakala."Što je to?" upitao je Myshtigo."Jedno od napuštenih", rekoh. "Jedno od obilježenih.""Kakav užas!" rekla je Crvena Vlasulja."Njegov izgled? Ili činjenica da je napušteno?" upitao sam."I jedno i drugo!""Daj mi ga", rekla je Ellen."Ne dotičite ga", rekao je George i pognuo se. "Pozovite

Klizač", zapovjedio je. "Moramo ga smjesta otpremiti u bolni-cu. Ja nemam opreme da ga ovdje operiram. — Ellen, pomozimi."

Tad je već bila uz njega, pa su zajedno prošli kroz njegovumedicinsku torbicu.

"Piši što radim i pričvrsti ceduljicu za čistu plahtu — takoće doktori u Ateni znati."

Tada je Dos Santos već telefonirao u Lamiju da ga pokupe jednim od Klizača.

I tada je Ellen već punila injekcije za Georgea, ispirala ranei premazivala opekline mastima pa to zapisivala. Napunili su bebicu vitaminima, antibioticima, općim adaptivima i joškoječim. Nakon nekog vremena prestao sam i brojati. Prekrilisu mu prsa gazom, nečim ga poštrcali, umotali u čistu plahtu iiglom za nju pričvrstili ceduljicu.

"Kakav užas!" rekao je Dos Santos. "Napustiti dijete s fi-zičkom manom, ostaviti ga da ovako umre!"

"To se ovdje stalno radi", rekao sam mu, "A posebno okoVrućih mjesta. U Grčkoj je oduvijek postojala tradicija čedo-morstva. I mene su izložili na vrhu brda istoga dana kad samse rodio. Ondje sam proveo i noć."

Upravo je pripaljivao cigaretu, ali je zastao i zagledao se umene.

"Tebe? A zašto?" Nasmijao sam se pa ovlaš spustio pogled na svoje stopalo.

"Komplicirana priča. Ja nosim specijalnu cipelu zato što mi je ova noga kraća od druge. A onda, kako shvaćam, bio sam



vrlo dlakavo dijete — a osim toga, boja očiju mi se ne slaže.Pretpostavljam da bih unatoč svemu tome mogao proći da jeto bilo sve, ali mi je došlo da se rodim na Božić i takve ze-znute stvari."

"Što nije u redu s tim ako se čovjek rodi na Božić?""Bogovi, prema lokalnom vjerovanju, drže to pomalo drs-

kim. Zbog tog razloga, djeca rođena u to vrijeme nisu ljudskekrvi. U njima je krv razoritelja, izazivača meteža, širitelja pa-nike medu ljudima. Zovu ih kallikanzarosima. U idealnomslučaju, oni izgledaju poput onih momaka s rogovima i papci-ma i svim tim, ali to ne mora biti. Takvi mogu izgledati i poput mene,zaključili su moji roditelji — ukoliko su mi oni biliroditelji. I tako su me ostavili na planinskom vrhuncu, da me

vrate.""I što se tada dogodilo?""U selu je bio jedan stari pravoslavni svećenik. Čuo je za

to pa otišao do njih. Rekao im je kako je smrtni grijeh učinititako nešto, i da će biti bolje da dijete vrate kući, i to brzo, i pripreme ga za sutrašnje krštenje."

"A! I tako si spašen i kršten?""Ovaj, na neki način." Uzeo sam od njega jednu cigaretu.

"Oni su se vratili samnom,

to da, ali su uporno tvrdili da ja ni-sam ono isto dojenče koje su ondje bih ostavih. Ostavih su ne-kakvog dvojbenog mutanta a vratili se s još dvojbenijim pod-metnutim djetetom, tako su govorili. Uz to i ružnijim, kako sutvrdili, i zauzvrat su dobili dijete također rođeno na Božić. Nji-hovo je dojenče satir, govorili su, pa su pretpostavljali da jemožda koje od Vrućih stvorenja rodilo kakvo ljudsko dijete paga napustio isto onako kao što mi napuštamo njihovu—da suse u stvari trampili. Prije toga me nitko nije bio vidio, tako da

njihovu priču nije bilo moguće provjeriti. Svećenik, međutim, o tome nije htio ni čuti, pa im je rekao da su sada vezani uzmene. Ah su oni prema meni bili jako dobri, jednom kad su se pomirili s činjenicama. Prilično sam se rano razjačao, i biosam vrlo snažan za svoje godine. To im se dopadalo."

"I krstili su te...?""Ovaj, zapravo nekako napola.""Napola?"

"Taj je svećenik na mom krštenju dobio srčani udar. Umro je nedugo potom. U tom času nije bilo nikoga dragog, tako dane znam je li sve to obavljeno kako treba."



"Jedan propust bio bi dovoljan.""I ja mislim. I odista ne znam što se dogodilo.""Možda bi bilo bolje da sve to obaviš ponovno. Cisto da

budeš siguran.""Ne, ako me Nebo nije tada željelo, ja ga neću moliti još

jednom."Postavili smo orijentir na obližnju čistinu i pričekali Klizač.

Tog smo dana prevalili još desetak kilometara što je bilosasvim lijepo kad se uzme u obzir zastoj. Preuzeli su dojenče iotpremili ga ravno u Atenu. Kad je Klizač posjeo na tlo upitaosam vrlo glasno želi li se još tkogod vratiti. Zaintresiranih,međutim, nije bilo.

I baš se te večeri dogodilo.Bili smo polegli oko vatre. O, bila je to vesela vatrica što jelepršala svojim jarkim krilima na pozadini crne noći, grijalanas, mirisala po drvetu i gurala u zrak stup dima... Krasno.

Hasan je sjedio i čistio svoju sačmaricu aluminijske cijevi.Imala je plastični kundak i bila uistinu lagana i spretna.

Dok se njome zabavljao, ova se nagnula pa polako počelasvoj kružni put da bi se naperila ravno u Myshtiga.

Izveo je to vrlo vješto, mora mu se priznati. Proteglo se to

kroz čitavo razdoblje od više od pola sata, i cijev je napredo-vala u gotovo neopazivim pomacima.

Ipak sam zarežao kad je moj cerebrum napokon registriraonjen položaj, i u tri se skoka našao kraj njega.

Izbio sam mu je iz ruku.Ona je zveknula o nekakav kamen tri metra od nas. Kroz

ruku su mi prolazili ubodi od udarca što sam ga bio zadao.Hasan je bio na nogama, a zubi su mu letjeli poput čunka u

okviru brade i kresali jedni o druge kao kremen o ognjilo. Go-tovo da sam mogao vidjeti iskre."Izreci!" povikao sam. "Samo naprijed, reci nešto! Bilo

što! Ti đavolski dobro znaš što si to radio!"Ruke su mu se trzale."Samo naprijed!" rekoh. "Udari me! Ili me samo dodirni.

Tada će ono što s tobom budem učinio biti u samoobrani, od-govor na napad. Ali te onda ni George neće više skrpiti."

"Samo sam čistio sačmaricu. Sad si je oštetio.""Ti nikad slučajno ne uperuješ oružje na ljude. Htio si ubiti

Myshtiga."



"Varaš se.""Udari me. Ili si kukavica?""S tobom nisam ni u kakvoj zavadi.""Ti si zaista kukavica.""Nisam."Zatim se nasmiješio, nakon nekoliko sekundi."Ili se ti bojiš izazvati mene ?" upitao je.I to je bilo to. Jedini način.Taj potez mora biti moj. Nadao sam se da neće morati biti

tako. Sve sam se nadao da ću ga moći dovoljno razljutiti ili postiditi ili izazvati tako da me udari ili izazove.

I tada sam shvatio da ne mogu.Što je bilo loše, jako loše.

Bio sam siguran da bih ga mogao potući svime što bi mimoglo pasti na um. Ali ako bi bilo po njegovu, sve bi moglo biti drukčije. Opće je poznato da postoje ljudi skloni muzici.Oni mogu, nakon što su čuli kompoziciju samo jednom, sjesti pa je odsvirati na glasoviru ili telinstri. Takvi mogu uzeti ka-kav novi instrument i njihova će svirka nakon nekoliko satidjelovati kao da ga sviraju već godinama. Oni su u tome dobri, vrlo dobri, zato što imaju taj talent— sposobnost da koor-diniraju izuzetnu pronicljivost s novim načinom djelovanja.

Hasan je bio takav što se ticalo oružja. Možda ima još ta-kvih Ijudi, ali se takvi ne šeću svijetom i bave se time — ne bar desetljeća i desetljeća — služeći se svime, od bumerangado puhalice s otrovnim strelicama. Duelantska pravila prepu-stila bi Hasanu izbor oružja, a on je bio najvještiji ubojica štosam ga ikad upoznao.

Ipak, morao sam ga spriječiti, a bilo mi je jasno da je to je-dini način na koji to mogu izvesti, ukoliko se, naravno, izuz-

me umorstvo. Morao sam ga potući pod njegovim uvjetima."Amen", rekoh. "Pozivam te na dvoboj."Smiješak mu je ostao na usnama i proširio se."Prihvaćeno — pred svim ovim svjedocima. Imenuj svog

sekundanta.""Phil Graver. Imenuj svojega.""Mister Dos Santos.""Jako dobro. Ja slučajno u torbi imam dozvolu za dvoboje

i registracijske formulare i već sam platio smrtnu taksu za je-dnu osobu. Dakle ne moramo mnogo odlagati. Kada, gdje ikako to želiš?"



"Kilometar niže niz cestu prošli smo kraj jedne lijepe čisti-ne."

"Da, sjećam je se.""Možemo se sresti sutra u zoru.""Važi", rekoh. "A što se tiče oružja..?"Dohvatio je svoju naprtnjaču i otvorio je. Ova se ježila za-

nimljivim oštrim stvarcama, sijala ovalnim zapaljivim granata-ma, u njoj su se izvijala klupka metala i kože.

Izvukao je dva predmeta i zatvorio vreću.Osjetio sam kako mi srce tone."Davidova praćka", svečano je izjavio.Pažljivo sam ih pregledao."Na kojoj udaljenosti?"

"Pedeset metara", odvratio je Hasan."Dobro si odabrao", rekao sam mu,jer njome nisam bara-tao već više od stoljeća. "Volio bih uzajmiti jednu da noćasmalo vježbam. Ako mi ne želiš posuditi, mogu je i sam napra-viti."

"Možeš uzeti koju hoćeš i čitavu noć vježbati s njom.""Hvala." Uzeo sam jednu i objesio je za pojas. Zatim sam

uzeo jedan od naša tri električna fenjera. "Ako me tko budetrebao, dolje sam niz cestu, na čistini", rekoh. "Nemojte zaboraviti noćas postaviti straže. Ovo je gadan predio."

"Hoćeš da pođem s tobom?" upitao je Phil."Ne. Hvala kao da i jesi. Idem sam. Do viđenja.""Onda laku noć."

Klipsao sam cestom dok nisam stigao na čistinu. Fenjersam postavio na jedan kraj, tako da je ovaj obasjavao skupinusitnog[drveća,a zatim sam se povukao na drugi.

Skupio sam nešto kamenja i onda jedan praćnuo premadrvetu. I promašio.Praćnuo sam još desetak i pogodio četiri puta.To se i održalo. Nakon otprilike jedan sat pogađao sam

nešto malo učestalije. Pa ipak, na pedeset metara, vjerojatnose ne bih mogao mjeriti s Hasanom.

Noć je istjecala a ja sam nastavljao vježbati. Nakon nekogvremena dosegao sam, čini se, plato u učenju što se tiče pre-ciznosti. Možda je pogađalo šest od sedam mojih hitaca.

Ali je nešto ipak govorilo u moju korist; shvatio sam to doksam vrtio praćku da bih još jedan kamen zapršio u drvo. Ja



sam svoje hice odašiljao strahovitom snagom. Svaki put kad bih pogodio cilj u udarcu je bila velika silina. Ja sam već bioraznio nekoliko stabalaca, a bio sam siguran da to Hasan ne bimogao izvesti ni s dvostrukim brojem pogodaka. Ako gauspijem dohvatiti, sve u redu: no sva je snaga na svijetu bez-vrijedna ako ga ne mogu njome zahvatiti.

A bio sam siguran da on mene može. Pitao sam se kolikoudaraca mogu primiti a da ne ispadnem iz stroja.

To će zavisiti, naravno, od toga gdje me pogodi.Ispustio sam praćku i trgnuo iz pojasa automatski pištolj

kad sam čuo kako se prelomila grana, daleko negdje zdesna. Na čistinu je izišao Hasan.

"Šta hoćeš?" upitao sam ga.

"Došao sam pogledati kako napreduješ u vježbanju", rekao je promatrajući izlomljeno drveće.Slegnuo sam ramenima, vratio pištolj u futrolu i podigao

praćku."Skoro će zora pa ćeš doznati."Prešli smo preko čistine pa sam pokupio fenjer. Hasan je

pažljivo proučavao stabalce djelomice pretvoreno u čačkalice. Nije rekao ništa.

Vratili smo se u logor. Svi osim Dos Santosa otišli su ukrpe. Don je bio naš čuvar. Šetao je oko alarmnog perimetra sautomatskom puškom u ruci. Hasan mu je mahnuo i ušao ulogor.

Hasan je uvijek podizao gauzy: — jedan molekulski slojdebeo šator, neproziran, lagan poput perca i vrlo otporan. Nikad, međutim, nije u njemu i spavao. Služio mu je da u nje-ga zbaca svoje krpice.

Sjeo sam na kladu kraj vatre, a Hasan se bio sakrio u svom

gauzyju. Pojavio se trenutak kasnije s lulom i komadom ne-kakve otvrdle, smolaste tvari, koju je stao ljuštiti i strugati. Iz-miješao je strugotinu s malo škilje pa onda time napunio lulu.

Pošto ju je pripalio grančicom izvađenom iz vatre, ostao jesjediti i pušiti kraj mene.

"Karagee, ja te ne želim ubiti", rekao je."Dijelim tvoje osjećaje. Ni ja ne želim biti ubijen.""Ali se sutra moramo boriti."

"Da.""Ti bi mogao povući svoj izazov.""Ti bi mogao otići Klizačem."



"Neću.""Niti ću ja povući svoj izazov.""Žalosno je to", rekao je nakon nekog vremena. "Žalosno

je da se takva dvojica, kao što smo mi, moraju boriti zbog to-ga plavog. Ne vrijedi on ni tvog života, ni moga."

"Istina", rekoh, "no tu nije riječ samo o njegovu životu.Budućnost je ovoga planeta na neki način povezana s timnečim što on radi."

"O tome ja ništa ne znam, Karagee. Ja se borim za novac.Ja nemam drugog zanata."

"Da, to znam."Plamen se snizio. Dometnuo sam granja."Sjećaš li se doba kad smo podmetali bombe na Zlatnoj

obali, u Francuskoj?" upitao je."Sjećam se.""Uz plavce, pobili smo još mnogo ljudi.""Da.""Budućnost se planeta nije time izmijenila, Karagce. Jer

evo gdje smo, tolike godine poslije toga, i ništa nije drukčijeno što je bilo."

"To znam.""A sjećaš U se dana kad smo čučah u rupi u brdima, iz koje

se vidio Pirejski zaljev? Ponekad bi ti meni dodavao redenikea ja bih potezao po jahtama, a kad bih se umorio, onda bi ti preuzeo komandu nad mitraljezom. Imali smo mnogo muni-cije. Vojska Ureda nije se iskrcala taj dan, a nije ni idući. Nisuokupirali Atenu i nisu slomili Radpol. I dok smo tako sjedili, pričali smo, ta dva dana i tu jednu noć, čekajući dolazak va-trene kugle — i ti si mi pričao o Nebeskim velesUama."

"Ne sjećam se..."

"Ja se sjećam. Pričao si mi kako su to ljudi, nalik nama,koji žive gore, u zraku, kraj zvijezda. A također da postoje ioni plavi. Neki od tih Ijudi, govorio si, žele se umiliti plavima, ti bi im prodali Zemlju da je ovi pretvore u muzej. Drugi, re-kao si, ne žele to učiniti, ali žele da sve ostane kao što je sada daZemlja bude njihovo vlasništvo kojim upravlja Ured.Plavi se međusobno oko toga razilaze jer se postavlja pitanje jelegalno i etički učiniti tako nešto. Došlo je do kompromisa i

plavima su prodani neki prazni krajevi, gdje su izgradili svojehotele i odakle obilaze ostatak Zemlje. Ali ti si želeo da Zemlja pripadne samo ljudima. Ti si govorio, ako damo plavima samo



prst terena, da će je poželjeti čitavu. Želio si da se ljudi sa zvijezda vrate i ponovno izgrade gradove, zaspu Vruća mjesta, pobiju zvijeri koje vrebaju na ljude.

Dok smo tako sjedili čekajući kuglu, ti si govorio kakosmo u ratu ne zbog nečega što bismo mogli vidjeti ili čuti ilinapipati ili okusiti, već zbog Nebeskih velesila koje nas nikadnisu vidjele i koje nikad nećemo vidjeti. Nebeske su velesilesve to učinile, i zbog toga ovdje na Zemlji moraju ginuti ljudi.Govorio si kako to umiranje ljudi i plavaca može vratiti Vele-sile na Zemlju. To se, međutim, nikad nije dogodilo. Samo seginulo.

A na koncu, Nebeske velesile bile su ono što nas je spasi-lo, zato što je trebalo tražiti njihovo odobrenje prije nego što bi

se nad Atenom zapalila vatrena kugla. A ove su podsjetileUred na jedan stari zakon,proglašen još u doba nakon Tri da-na, a koji veli da se vatrena kugla više nikad ne smije zapalitina zemaljskom nebu. Ti si mislio da će je oni svejedno zapali-ti, ali nisu. To je bio razlog zbog kojeg smo ih zaustavili u Pi-reju. Za tebe sam, Karagee, spalio Madagaskar, ali Velesilenisu nikad sišle na Zemlju. A kad ljudi steknu novaca, ondase kupe odavde i nikad se više ne vraćaju s neba. Ništa štosmo u to doba učinili nije dovelo ni do kakve promjene."

"Zbog onog što smo činili stvari su ostale kakve jesu umje-sto da se pogoršaju", rekao sam mu.

"Što će se dogoditi ako plavi umre?""Ne znam. Možda bi moglo postati još gore. Ako on pre-

gledava krajeve kroz koje prolazimo kao moguće parcele,koje bi mogli pokupovati Veganci, onda je to sve Jovo nano-vo."

"I Radpol će se ponovno boriti, ponovno im podmetati

bombe?""Mislim da hoće.""Onda daj da ga ubijemo sada, prije nego što ode dalje i

više toga vidi.""To možda i nije tako jednostavno — a oni bi samo poslali

drugoga. A došlo bi i do reperkusija — možda masovnihhapšenja pripadnika Radpola. Radpol ne živi više, kao u onimdanima, u središtu zbivanja. Ljudi su nespremni. Potrebno im

je vrijeme da se pripreme. A ovog plavca, u najmanju ruku,držim u šaci. Mogu ga promatrati, proniknuti u njegove na-mjere. I tada, bude li nužde, mogu ga i sam likvidirati."



Povukao je iz lule. Njušnuo sam. To što sam nanjušio bilo je nešto nalik sandalovini.

"Što to pušiš?""To je nešto od kuće. Bio sam ondje nedavno. To je jedna

od novih biljaka koja ondje nije rasla nikad prije. Probaj."Uvukao sam nekoliko dimova u pluća. Isprva nije bilo

ničega. Nastavio sam uvlačiti, i nakon minute u meni je počeorasti osjećaj hladnokrvnosti i smirenosti koji se širio premadolje, kroz udove. Imalo je gorak okus, ali je opuštalo.Vratiosam mu je. Osjećaj je potrajao, pojačao se. Bilo je vrlo ugod-no. Nisam se osjećao tako staloženo, tako opušteno, već mno-go tjedana. Vatra, i sjene, i zemlja oko nas postali su naje-dnom mnogo stvarniji, a noćni zrak i daleki Mjesec i zvuk

Dos Santosovih koraka dopirali su do mene nekako mnogo bi-strije nego na javi, zaista. Borba se učinila smiješnom. Nakoncu ćemo je izgubiti. Zapisano je da će se čovječanstvo pretvoriti u pse i mačke i dresirane šimpanze stvarnih ljudi,Veganaca — a na neki način, to i nije tako loša zamisao.Možda nam je uistinu potreban netko mudriji da na nas pazi,da upravljaju našim životima. Mi smo naš svijet rasuli u iverjeza vrijeme Tri dana, a Veganci nikad nisu iskusili nuklearnirat. Oni su upravljali efikasnom međuzvijezdanom upravomšto je radila bez zastoja i obuhvaćala desetke planeta. Sve štosu radili bilo je u estetskom smislu dopadljivo. Njihovi suvlastiti životi bili dobro regulirani, o sretna stvorenja. Zašto imne dopustiti da uzmu Zemlju? U tom bi poslu imali vjerojatnoviše uspjeha no što smo ga mi ikad imali. A zašto da ne bude-mo i njihovi kmetovi? Taj život ne bi bio loš. Dajmo im tu sta-m grudu blata, punu radioaktivnih rana i napučenu bogaljima.

Zašto ne?

Još sam jednom prihvatio lulu i udahnuo još malo smire-nja. A osim toga, bilo je tako ugodno ne misliti uopće o svimtim stvarima. Ne misliti ni o čemu ako tu ionako ne možešništa učiniti. Dovoljno je naprosto sjediti tako,udisati noć i biti jedno s vatrom i vjetrom. Svemir je pjevao svoju himnu općeg jedinstva. Zašto otvarati vreću kaosa tu u katedrali?

Ali ja sam izgubio svoju Cassandru, svoju crnoputučarobnicu s Kosa, oduzeše mi je bezumne sile što pokreću

kopno i vode. Ništa ne može uništiti moj osjećaj gubitka.Činilo se kao da je sada dalji, nekako izoliran iza stakla, ali je još bio ovdje. Ni sve lule Istoka ne bi to mogle ublažiti. Ja



nisam želio mir. Želio sam mržnju. Želio sam udariti po svimobrazinama koliko god da ih ima u svemiru — po zemlji, vo-di, nebu, Taleru, Zemaljskoj vladi, Uredu — da iza jedne odnjih možda pronađem silu koja mi ju je oduzela, i natjeram jeda i ona osjeti nešto od bola. Ja nisam želio upoznati smirenje. Nisam želio biti združen u jedinstvu ni sa čim što je ranilo tonešto što je bilo moje, i krvlju i ljubavlju. Čak sam, ne samo pet minuta, poželio da ponovno budem Karaghiosis, i da nasve to gledam kroz nitni križ i samo povlačim otponac.

O Zeuse, bože crveno usijanih munja, počeo sam molitvu,daj mi da slomim Nebeske velesile!

Ponovno sam se vratio luli."Hvala, Hasane, al još nisam spreman za nirvanu."

Tada sam ustao i otišao do mjesta gdje sam bio bacio svojunaprtnjaču."Žao mi je što ću te ujutro morati ubiti", doviknuo je za

mnom.

Kad sam jednom pijuckao pivo u planinskoj kućici na pla-netu Divbah, u društvu veganskog trgovca informacijamaimenom Krim (koji više nije živ), pogledao sam kroz široki prozor pa zatim uz najvišu planinu u poznatom svemiru. Zove

se Kasla, i nitko se nikad nije na nju uspeo. Razlog zbog kojeg sam je spomenuo je u tome, što sam tog jutra kad je treba-lo održati dvoboj osjetio iznenadno žaljenje što je nikad nisam pokušao svladati. To je jedna od onih šašavih stvari o kojimačovjek razmišlja i obećava sebi da će jednog dana pokušati, ionda se jednog dana probudi i shvati da je sad vjerojatno pre-kasno: nikada to neće izvesti.

Tog su jutra sva lica bila bez izraza.

Svijet izvan nas bio je vedar i jasan i čist i ispunjen cvrku-tanjem ptica.Ja sam odlučio zaboraviti čemu služi radio sve do poslije

dvoboja, a Phil je u džepu kaputića nosio neke najvažnije dije-love njegove utrobe, čisto sigurnosti radi.

Lorel neće doznati. Radpol neće doznati. Nitko neće do-znati, sve dok ne bude gotovo.

Nakon što je bilo gotovo s uvodom, odmjerena je udalje-nost.

Zauzeli smo svoja mjesta na nasuprotnim krajevima čistine.Sunce koje se dizalo bilo mi je s lijeve strane.



"Gospodo, jeste li spremni?" doviknuo je Dos Santos."Da", i "Jesam", bili su odgovori."Ja vas posljednji put pokušavam odvratiti od toga što ste

naumili. Da li i jedan od vas želi još jednom razmisliti otome?"

"Ne", i "Ne.""Svaki od vas ima deset kamenova slične veličine i težine.

Prvi hitac pripada, razumije se, izazvanome: Hasanu."Obojica smo kimnuli glavom."Dakle otpočnite."On je otkoračio i sad nas, osim pedeset metara zraka, ništa

više nije dijelilo. Obojica smo stajali okrenuti bokom u nasto- janju da izložimo najmanju moguću metu. Hasan je u svoju

praćku namjestio prvi kamen.Vidio sam ga kako je brzo vrti kroz zrak iza sebe, i onda jenjegova ruka naglo krenula naprijed.

Za leđima sam začuo zvuk lomljave. Ništa se drugo nije dogodilo.Promašio je.Stavio sam kamen u svoju praćku pa njome mahnuo straga

i ukrug. Zrak je ječao dok sam ga sijekao na komade.Tada sam hitnuo projektil prema naprijed svom silinom

svoje desnice.Okrznuo mu je lijevo rame, jedva ga i dodimuvši. Ono u

što je zaorao bila je uglavnom odjeća.Kamen je počeo rikošetirati od drveta do drveta iza njega

prije no što je naposlijetku iščezao.Tada je ponovno sve bilo mimo. Ptice su odustale od svog

jutarnjeg koncerta."Gospodo", doviknuo je Dos Santos, "svaki je od vas

imao po jednu priliku da izgladi nesuglasicu. Može se kazatida ste se jedan s drugim suočili časno, da ste dali oduškasvom gnjevu i dobili zadovoljštinu. Želite li da se dvoboj pre-kine?"

"Ne", rekoh ja.Hasan je protrljao rame i odmahnuo glavom.Stavio je svoj drugi kamen u praćku, razradio je snažnim

zamasima, pa ga otpustio prema meni.

Baš između boka i prsnog koša, to gdje me je dohvatio.Pao sam na zemlju i sve se zacrnjelo.



Sekundu kasnije svjetla su se ponovno upalila, ali ja samse bio sav presavinuo, i nešto s tisuću zubiju držalo me je za bok i nije me ispuštalo.

Potrčali su prema meni, svi koliko ih je god bilo, no Philim je mahnuo da se vrate.

Hasan je ostao na svome mjestu.Prišao je Dos Santos."Je li to to?" upitao je Phil tiho. "Možeš li ustati?""Da. Potrebna mi je minuta da povratim dah i ugasim tu va-

tru, ali onda ustajem.""Kakva je situacija?" upitao me je Dos Santos.Phil mu je rekao.Stavio sam dlan na bok i ponovno ustao, polagano.

Da je udarilo koji prst više ili niže možda bi se slomila ka-kva kost. A ovako, samo je boljelo k’o sam vrag.Protrljao sam to mjesto, napravio desnicom nekoliko kru-

gova da provjerim kako mi rade mišići na toj strani. Okej.Tad sam podigao praćku i stavio u nju kamen.Ovaj put će dohvatiti. Imao sam osjećaj.Pošao je u krug i u krug i onda hitro izletjeo.Hasan se svalio, stežući desno bedro.Dos Santos je otišao do njega. Nešto su govorili.Hasanova je odjeća ublažila udarac, djelomično ga skrenu-

la. Noga nije bila slomljena. Nastavit će čim bude mogao stajati.

Utrošio je pet minuta na masiranje noge a onda se ponovnodigao. Za to vrijeme moj je bol splasnuo do tupog kuckanja.

Hasan je odabrao svoj treći kamen. Namjestio ga je polako, pažljivo...Zatim me je odmjerio. Zatim je počeo šibati zrak prać-

kom...Za sve sam to vrijeme imao osjećaj — koji je postajao sve

jači — da bih se morao nagnuti malo više nadesno. Tako sami učinio.

Zavrtio je, izbacio.Okrznulo me po gljivicama i zaderalo lijevo uho.Iznenada mi je obraz bio vlažan.Ellen je vrisnula, kratko.

Još malo više prema desno, i ja je više ne bih ni mogaočuti.Ponovno je bio red na meni.



Gladak, siv, kamen je širio predosjećaj smrti...To će biti to, kao da je govorio.Bilo je to jedno od onih sitnih proročanskih potezanja za

rukav, od onih prema kojima sam gajio poprilično poštovanje.Otro sam krv s obraza. Namjestio kamen.U mojoj je desnici bila smrt, kad sam je podigao. I Hasan

je to osjetio, jer se štrecnuo. Mogao sam to vidjeti prekočitavog polja.

"Ostat ćete svi gdje jeste i baciti oružje", rekao je glas..Rekao je to na grčkom, tako da to nitko osim Phila, Hasa-

na i mene nije razumio, to sigurno. Možda su još razumjeli iDos Santos i Crvena Vlasulja. Još nisam siguran.

Ali svi smo razumjeli automatsku pušku što ju je čovjek

nosio, kao i mačeve i toljage i noževe tridesetak ljudi i polulju-di što su stajali iza njega.Bili su to Koureti.Koureti su bili zli.Uvijek su dobivali svoju funtu ljudskog mesa.Obično pečenu.Ponekad i prženu, dopuštam.Ili kuhanu, ili sirovu...Činilo se da je taj koji je progovorio bio jedini koji je imao

vatreno oružje....A ja sam imao punu šaku smrti što mi je kružila visoko

iznad ramena. Odlučio sam da mu je darujem.Glava mu se rasula kad sam mu je izručio."Ubijte ih!" rekoh i odmah se dadosmo na posao.George i Diane bili su prvi koji su otvorili vatru. Onda je i

Phil pronašao pištolj. Dos Santos je potrčao prema svojojnaprtnjači. I Ellen je pošla onamo, hitro.

Hasanu nije bila potrebna moja zapovijed da bi počeo ubi- jati. Jedino oružje što smo ga i on i ja imali bile su praćke.Osim toga, Koureti su nam bili bliži od naših pedeset metara i bili su u zbijenoj formaciji. Svalio ih je dvojicu svojim dobronaciljanim kamenovima prije nego što su nagrnuli u bijeg. A i ja sam skinuo još jednoga.

I tada su već bili na pola puta preko polja, skakali su prekosvojih mrtvih i svojih palih, i vrištali kao i kad su išli na nas.

Kao što rekoh, nisu svi među njima bili ljudi: bio je tu je-dan visoki, tanki, s metar dugačkim krilima prekrivenim rana-ma, a bilo je tu i nekoliko mikrokefaličara s dovoljno kose da



bi se činilo kao da uopće nemaju glave, i bio je tu jedan tip koji je vjerojatno trebao biti par blizanaca, i zatim nekoliko stea-topigičara, stvorenja s golemim zadnjicama, i tri golema, glo-mazna klipana zvjerskog izgleda koja su se približavala unatočrupama od metaka u grudima i trbusima: jedan je od ovih posljednjih imao šake sigurno pola metara dugačke i tridesetcentimetara široke, a za drugog se činilo da pati od nečega na-hk elefantijazi. Što se tiče ostatka, neki su bih donekle normal-ni obličjem, no svi su djelovali opako i šugavo, i svi su bili iliu prnjama ili bez prnja, i svi su bili neobrijani i svi su gadnozaudarali.

Izbacio sam još jedan kamen, no nisam imao prilike vidjetigdje je udarilo jer su se već bih bacih na mene.

Počeo sam mlatiti uokolo — rukama, šakama, laktima: ni-sam se ponašao baš pretjerano pristojno. Pucnjava se stišala,stala. Čovjek mora ponekad stati da bi napunio oružje, a ovoznade i zakazati. Bol u boku bila je vrlo gadna stvarca. Paipak, bilo mi je uspjelo oboriti trojicu od njih prije nego štome nešto veliko i tupo zakačilo sa strane po glavi, pa padohkao što mrtvo tijelo pada.

Dolaziti k svijesti na zagušljivo vrućem mjestu...

Dolaziti k svijesti na zagušljivo vrućem mjestu gdje zaudarakao u štali...

Dolaziti k svijesti na mračnom, zagušljivo vrućem mjestugdje zaudara kao u štali...

...ne vodi baš k miru duše, urednoj probavi ili povratkusenzornih aktivnosti na čvrstoj i sigurnoj, normalnoj podlozi.

Unutra je zaudaralo i bilo je paklenski vruće, i nisam imaostvarne želje da suviše pažljivo pregledavam prljavi pod —

učinio sam to samo zato što sam bio u izvanredno dobrom po-ložaju da to učinim.Zaječao sam, prebrojio sve svoje kosti i uspravio se u

sjedeći položaj.Strop je bio nizak, da bi se koso spustio još niže prije nego

što se sastane s crnim zidom. Jedini je vanjski prozor bio ma-len i zagrađen rešetkama.

Bih smo u stražnjem dijelu drvene barake. Na nasuprotnom je zidu bio još jedan prozor s rešetkama. On, međutim, nijegledao ni na što vani: on je gledao unutra. Iza njega je bila ne-ka veća prostorija, i George i Dos Santos razgovarali su kroza



nj s nekim što je stajao s te druge strane. Hasan je ležao bezsvijesti ili mrtav možda metar i pol od mene: na glavi mu je bi-la skorena krv. Phil, Myshtigo i djevojke tiho su razgovarali uudaljenom kutu.

Protrljao sam sljepoočicu, s tim da se to odmah registriralounutra. Lijevi me je bok uporno bolio, a igri su se odlučili pri-družiti i drugi mnogobrojni dijelovi moje anatomije.

"Probudio se", rekao je Myshtigo iznenada."Haj svima", suglasio sam se. "Evo me opet s vama."Oni su pošli prema meni, a ja sam se uspio dići u stojeći

stav. Bila je to čista egzibicija, no uspjelo mi je da je izvedem."Zarobljeni smo", rekao je Myshtigo."O! Zaista? Stvarno? Nikad ne bih pogodio."

"Takve se stvari ne događaju na Taleru", zapazio je on, "ani u jednom drugom svijetu Veganskog kompleksa.""Kakva šteta što niste ostali ondje", rekoh. "Ne zaboravite

koliko sam vas puta molio da se vratite.""Ovo se ne bi ni dogodilo da nije bilo tog vašeg dvoboja."I tad sam ga pljusnuo. Nisam se mogao natjerati da ga ra-

spalim šakom. Djelovao je i suviše jadno. Udario sam ga nad-lanicom i odbacio ga na zid.

"Hoćete li reći da ne znate zašto sam jutros stajao ondje poput žive mete?"

"Zbog svađe s mojim tjelohraniteljem", ustvrdio je on dok je trljao obraz.

"... oko toga hoće li vas ubiti ili ne.""Mene? Ubiti...?""Zaboravite to", rekoh. "To ionako nije važno. Više ne. Vi

ste još negdje na Taleru, i bilo bi vam bolje da na njemu pro-vedete i svoje posljednje sate. Bilo bi lijepo da ste došli na

Zemlju samo da nas malo posjetite. Ali nije tako ispalo.""Ovdje ćemo i umrijeti, zar ne?" upitao je."To je mjesni običaj."Okrenuo sam se od njega i dao se u proučavanje čovjeka

koji je s druge strane rešetaka proučavao mene. Hasan je utom trenutku već stajao naslonjen na nasuprotni zid i držao seza glavu. Nisam ni opazio kad je ustao.

"Dobar dan", rekao je čovjek iza rešetaka: izrekao je to na

engleskom."Već je dan?" upitao sam."Prošlo podne", odgovorio je on.



"Zašto smo još živi?" upitao sam ga."Zato što sam vas želio žive", ustvrdio je ovaj. "O, ne vas

osobno — Conrada Nomikosa, Komesara Umjetnina, spome-nika i arhiva — i sve vaše ugledne prijatelje među koje spada i jedan poeta laureatus. Tražio sam da mi sve na koje naiđu do-vedu žive. A to što jeste to što jeste, to je, smijem li se tako iz-raziti,u neku ruku začin svemu."

"S kim imam čast govoriti?" upitao sam."To je doktor Moreby", rekao je George."Njihov magijski liječnik", rekao je Dos Santos."Draži su mi izrazi poput ’šamana’ ili ’iscjelitelja’", ispra-

vio ih je Moreby uz smiješak.Primakao sam se bliže rešetki i opazio da je sugovomik pri-

lično vitak, lijepo pocrnjeo, uredno izbrijan i da mu je sva ko-sa spletena u golemu pletenicu koja mu se poput kobre ovilaoko glave. Imao je nablizu smještene oči, i to crne, visokočelo i poprilično iznadplansku čeljust što mu je sezala doljesve do iza Adamove jabučice. Nosio je sandale s remenjem,čisti zeleni sapi i ogrlicu od koščica s ljudskih prstiju. Uušima su mu bili veliki srebrni kolutovi oblikovani kao zmije.

"Vaš engleski je prilično dobar", rekoh ja, "i Moreby nijegrčko ime."

"O, nebesa!" napravio je Ijupku gestu, posprdno se kobaja-gi čudeći. "Ja nisam domorodac! Kako ste me ikad i moglizabunom takvim smatrati?"

"Oprostite", rekoh. "Sad mogu vidjeti da ste i suviše dobroodjeveni."

Zahihotao je."Ah, te stare tralje... Samo sam ih nabacio na sebe. — Ne,

ja sam s Talera. Pročitao sam nešto čudesno uzbudljive litera-

ture po pitanju Povratništva, pa sam se odlučio vratiti i potpo-moći obnovu Zemlje."

"Da? I što se onda dogodilo?""U Uredu tada nije bilo slobodnih radnih mjesta, a kad sam

potražio posao u okolici, naišao sam na teškoće. I tako samodlučio da se angažiram u istraživanju. A ovdje za to ima mno-go prilike."

"Kakvom istraživanju?"

—

"Imam dvije diplome iz kulturne antropologije, diplome Novog Harvarda. Odlučio sam dubinski proučiti Vruće pleme i nakonmalo umiljavanja postigao sam da me prihvate. A



počeo sam ih i obrazovati. Uskoro su mi se, međutim, posvu-da počeli klanjati kao božanstvu. Čudesno lijepo za ego. Na-kon nekog vremena moj socijalni rad, moj studij, sve je to postalo manje važno. Ovaj, usuđujem se pretpostaviti da stečitali Conradovo Srce tame — znate na što mislim. Lokalni suobičaji tako — ovaj, iskonski. Otkrio sam da je mnogo stimu-lativnije u njima sudjelovati nego ih promatrati. Preuzeo samna sebe da neke od njihovih nezgrapnijih običaja preoblikujem po strožem estetskom kriteriju. I tako sam ih, na koncu konca,ipak obrazovao. Otkako sam ja ovdje, oni sve to rade sa sveviše i više stila."

"Što to sve?""Ovaj, kao prvo, prije su to bili tek prosti Ijudožderi. Kao

drugo, bili su prilično nerafinirani u upotrebi zarobljenika prije nego što bi ih poklali. Takve su stvari prilično važne.Ako se izvedu kako valja, onda vam daju društveni ugled, akoznate na što mislim. Ovdje sam se našao s čitavim bogatstvomobičaja, praznovjerica, tabua — poteklih iz mnogih kultura,mnogih era — i sve to pod nosom, nadohvat ruke." Ponovno je napravio široku gestu. "A čovjek — pa čak i polučovjek,Vrući čovjek — stvorenje je koje voli rituale, a ja znam tolikotih rituala i njima sličnih stvari. I tako sam sve to upotrijebiona pravi način i tako stekao položaj velike časti i visokoguvažavanja."

"A što biste nam rekli o nama ?" upitao sam."Život ovdje postaje poprilično dosadan", odgovorio je on,

"i urođenici su dobili crve od nestrpljivosti. I tako sam za-ključio da je sazrelo vrijeme za novu ceremoniju. Razgovaraosam s Prokrustoru, ratnim poglavicom, i predložio mu da nam pribavi kojeg zarobljenika. Mislim da je to na 577. stranici

skraćenog izdanja Zlatne grane gdje Frazer veli: ’Tolalaki, zlo-glasni lovci na glave iz središnjeg Celebesa, piju krv i jedumozak svojih žrtava da bi postali hrabri. Italoni s Filipinskogotočja piju krv ubijenih neprijatelja i jedu sirove dijelove nji-hovih zatiljaka kao i iznutricu da bi stekli njihovu hrabrost.’Dakle, tu sad imamo jezik jednog pjesnika, krv dva vrlo im- presivna ratnika, mozak vrlo uglednog znanstvenika, žučljivu jetru žestokog političara i na zanimljiv način obojeno meso

jednog Veganca — i sve to ovdje, u jednoj prostoriji. Dobralovina, moglo bi se reći.""Bili ste izuzetno jasni", zapazio sam. "Što je sa ženama?"



"O, za njih ćemo razraditi produženo posvećenje plodnostikoje će završiti produženim prinošenjem žrtve."

"Shvaćam.""... Hoću reći, to u slučaju ako vam svima ne dopustimo

da produžite svojim putem, bez prethodnog zlostavljanja.""O?""Da. Prokust voli dati ljudima priliku da se usporede s ne-

kakvim standardom, da se testiraju i da se eventualno iskupe.U tom je smislu vrlo kršćanski nastrojen."

"I vjeran svom imenu, pretpostavljam?"Hasan je prišao i stao do mene, pa se kroz rešetku zagledao

u Morebyja."O, bravo, bravo", rekao je Moreby. "U stvari, volio bih

vas još neko vrijeme zadržati ovdje, znate? Imate smisla za hu-mor. Većini Koureta nedostaje to sitno obilježje u njihovim usvakom drugom smislu egzemplarnim ličnostima. Mogli bistemi se početi dopadati...."

"Nemojte se truditi. Ali mi recite nešto o načinu iskuplje-nja."

"Hoću. Mi smo čuvali Mrtvaca. On je moja najzanimljivijakreacija. Siguran sam da će to jedan od vas dvojice shvatiti zavrijeme svoga kratkog druženja s njim." Preletio je pogledoms mene na Hasana i s Hasana na mene pa opet na njega.

"Znam za njega", rekoh. "Recite mi što treba učiniti.""Pozivam vas da između sebe izaberete prvaka koji će s

njim podijeliti megdan, još noćas, kad ovaj ustane iz mrtvih.""Što je on?""Vampir.""Drek. Što je on zaista?""On je pravi pravcati vampir. Vidjet ćete."

"Okej, neka bude po vašem. On je vampir i jedan će se odnas s njim boriti. Kako?"

"Catch-as-catch-can, golim rukama — a njega baš i nijeteško uhvatiti. Naprosto će stajati na svome mjestu i čekati navas. Bit će vrlo žedan, a i vrlo gladan, siroti čovjek."

"I ako bude poražen, dobivaju li zarobljenici slobodu?""Takvo je pravilo, kako sam ga prvotno nabacio ima tome

šesnaest ili sedamnaest godina. Razumije se da do takvog

slučaja još nije došlo...""Shvaćam. Hoćete reći da je žilav."



"O, on je nepobjediv. U tome i jeste čitav štos. Ne bi bilodobro za ceremoniju kad bi se moglo završiti na bilo koji dru-gi način. Ja ispričam čitavu ;priču o bici prije nego što do nje idođe i onda se moj narod očima osvjedoči. To učvršćuje nji-hovu vjeru u sudbinu i moju usku povezanost s mehanizmomnjenog djelovanja."

Hasan mi je dobacio pogled."Što je mislio time, Karagee?""To je namješteni meč", odgovorio sam mu."Baš naprotiv", rekao je Moreby, "on to nije. Ne mora biti.

Na ovom je planetu jednom postojala stara uzrečica, a u vezi jednog drevnog sporta: Nikad se ne kladi protiv prokletih Jen-kija jer ćeš izgubiti novac. Mrtvac je nepobjediv zato što se

rodio s popriličnom mjerom urođenih sposobnosti koje sam jaonda poprilično razradio. Imao je za ručak već mnoge šampi-one tako da je, naravno, njegova snaga jednaka ukupnoj snazisviju njih. To zna svatko tko je čitao Frazera."

Zijevnuo je i pokrio usta pernatim štapom poglavice."A sad moram u pečenjarnicu, da nadzirem prekrivanje

dvorane posvećenim granama. Odlučite tko će biti vaš prvak još danas popodne, pa se svi vidimo večeras. Do viđenja."

"Dabogda vrat slomio."On se samo nasmiješio i izišao iz barake.

Sazvao sam sastanak."Okej", rekoh, "imaju nekakvog vampira Vrućeg zvanog

Mrtvac, za kojeg se očekuje da je vrlo žilav. Večeras ću se snjim boriti. Ako ga uspijem pobijediti, navodno bismo moglina slobodu, ali ja do Morebyjeve riječi ne držim baš ništa.Zbog toga moramo smisliti plan bijega ukoliko ne želimo da

nas posluže na gradelama."Phil", upitao sam, "sjećaš li se ceste za Volos?""Mislim, da. Proteklo je mnogo vremena... Ali gdje smo

mi zapravo sada?""Ako to može biti i od kakve pomoći", odgovorio je Mysh-

tigo, koji je stajao kraj prozora, "vidim nekakvo žarenje. Onoima boju za koju ne postoji riječ u vašem jeziku, no ono jenegdje u ovom smjeru." Upro je prstom. "To je boja koju janormalno vidim u blizini radioaktivnih materijala ako je atmo-sfera oko njega dovoljno gusta. Rasprostrto je preko priličnovelikog prostora."



Otišao sam do prozora i zagledao se u tom smjeru."To bi moglo biti Vruće mjesto", rekoh. "Ako je zaista ta-

ko, znači da su nas odveli još dalje prema obali, što je dobro.Je li itko bio pri svijesti kad su nas ovamo donijeli?"

Nitko nije odgovorio."U redu. Onda ćemo djelovati pod pretpostavkom da je to

uistinu Vruće mjesto i da smo mu vrlo blizu. Onda bi cesta zaVolos morala biti tamo negdje otraga." Pokazao sam prstom usuprotnom smjeru. "Obzirom da je sunce na ovoj strani daš-čare i da je popodne, udarite u dragom smjeru nakon štodođete do ceste — dakle od mjesta na kojem zalazi sunce.Možda nema više od dvadeset pet kilometara."

"Ići će za našim tragom", rekao je Dos Santos.

"Ali postoje konji.""Što?""Gore uz ulicu, u obora. Ranije sam vidio tri uz ogradu.

Sada su se vratili iza ugla zgrade. Moglo bi ih biti i više. Iako baš ne izgledaju jako snažni."

"Znate li svi jahati?" upitao sam."Nikad nisam jahao na konju", rekao je Myshtigo, "ali mu

je thrid donekle sličan. Na thridu sam jahao."Svi su dragi već jahah na konju."Onda noćas", rekoh. "Jašite po dvoje ako morate. Ako ih

bude više no dovoljno, onda ostale pustite i rastjerajte. Dokme budu gledali kako se borim s Mrtvacem, vi se probijte doobora. Zgrabite oružje koje vam se nađe pri ruci i pokušajte sesilom probiti do konja. — Phil, odvedi ih do Makiynitse i po-trudi se posvuda spomenuti ime Korones. Om će te prihvatiti izaštititi."

"Jako mi je žao", rekao je Dos Santos, "ali tvoj plan nije

dobar.""Ako imaš kakav bolji,daj da čujemo", odgovorio sam mu."Kao prvo od svega", rekao je, "mi se ne možemo stvarno

pouzdati u mistera Grabera. Dok si ti još bio u nesvijesti, on je imao vrlo jake bolove i vrlo je slab. George vjeruje da je onza vrijeme bitke s Kouretima ih kratko nakon toga pretrpiosrčani napad. Ako se njemu išta dogodi, mi smo izgubljeni.Ako nam uspije da se probijemo, onda ćeš nam ti biti potreban

da nas izvedeš odavde. Mi ne možemo računati na misteraGrabera."



"A drugo", nastavio je, "ti nisi jedini koji je sposoban tućise s tom egzotičnom opasnošću. Hasan će na sebe preuzeti borbu s Mrtvacem."

"Ne mogu od njega tražiti da to učini", rekoh. "Čak i ako bi pobijedio, vjerojatno bi se razdvojio od nas, pa bi ga bezsumnje brzo dostigli. A to bi najvjerojatnije značilo da bi ga li-šili života. Vi ste ga unajmili da za vas ubija, ne da bude ubijen."

"Borit ću se s njim, Karagee", rekao je on."Ne moraš.""Ali želim.""Phil, kako ti je sada?" upitao sam."Bolje, mnogo bolje. Mislim da sam samo malo uznemirio

želudac. Ne brini o tome."

"Osjećaš li se dovoljno dobro da izdržiš do Makrynitse, jašući?""Nema frke. Bit će lakše nego hodati. Praktički sam se i

rodio u sedlu. Sjećaš se.""’Sjećaš se’" upitao je Dos Santos. "Što ste time mislili,

mister Graber? Kako bi se Conrad mogao sje...""... Sjeća li se njegovih znamenitih Balada u sedlu ", rekla

je Crvena Vlasulja. "Na što nas to navodiš, Conrad?""Ovdje ja imam komandu, hvala najljepša", rekoh ja. "Ja

izdajem naređenja i upravo sam odlučio da ću taj boj s vampi-rom izvesti ja."

"U ovakvoj situaciji mislim da bismo morali biti malo de-mokratičniji kad su u pitanju takve odluke koje se tiču života ismrti", odgovorila je ona. "Ti si rođen u ovome kraju. Bezobzira kako Phila dobro služilo pamćenje, ti ćeš biti vještiji danas odavde odvedeš u žurbi. Ti ne zapovijedaš Hasanu da po-gine niti ga napuštaš. On se javio dobrovoljno."

"Ja ću ubiti Mrtvaca", rekao je Hasan, "i onda ću poći zavama. Ja znam načine kako da se sakrijem od ljudi. Poći ćuvašim tragom."

"To je moj posao", rekao sam mu."Onda, budući da se ne možemo dogovoriti, prepustimo

odluku fatumu", rekao je Hasan. "Bacimo novčić.""Neka bude. Jesu li nam uzeli novac kao što su nam uzeli i

oružje?"

"Ja imam nešto sitniša", rekla je Ellen."Baci ga u zrak."Tako je i učinila.



"Glava", rekoh dok je padao prema podu."Pismo", odgovorila je ona."Ne diraj ga!"Bilo je pismo, u redu. A s druge je strane bila glava."Okej, Hasane, srećkoviću", rekoh. "Upravo si dobio sam-

-svoj-majstor komplet za pravljenje heroja, zajedno s čudo-vištem. Sretno."

Slegnuo je ramenima."Bilo je pisano."Tada je sjeo, naslonio se leđima na zid, izvadio sićušni

nožić iz potplata svoje lijeve sandale pa počeo rezuckati nokte.On je oduvijek bio pažljivo njegovani ubojica. Mislim da jesmisao za čistoću vrlo blizak atanizmu, ili nešto tako.

Dok je sunce polako tonulo na zapadu, Moreby je ponovnodošao do nas praćen kontingentom Koureta oboružanihmačevima.

"Kucnuo je čas", konstatirao je. "Jeste li se odlučili u vezi prvaka?"

"S njim će se boriti Hasan", rekoh."Jako dobro. Onda pođite s nama. I molim,ne pokušavajte

praviti gluposti. Bilo bi mi mrsko dopremiti na festival ošte-

ćenu robu."Koračajući u krugu mačeva, napustili smo daščaru i pošli

ulicom prema selu i usput prošli kraj obora. Unutra je stajaloosam konja pognute glave. Čak i pri svjetlu što je tmulo mo-glo se vidjeti da to nisu neki baš posebno dobri konji. Bokovisu im svima bili prekriti krastama i bili su vrlo mršavi. Svismo ih preletjeli pogledom dok smo prolazili mimo.

Selo se sastojalo od tridesetak koliba, nalik onoj u kojoj

smo bili zatočeni. Hodali smo cestom od nabijene zemlje, ce-stom punom tralja i smeća. Sve je zaudaralo po znoju i mo-kraći, trulom voću i dimu.

Prešli smo osamdesetak metara pa skrenuli lijevo. Bio je tokraj ulice pa smo krenuli nizbrdo prema velikom, raščišćenom prostom među zgradama. Nekakva debela, ćelava žena gole-mih dojki, s licem koje je karcinom učinio sličnim polju skrut-nute lave, održavala je sitnu no užasavajuće sugestivnu vatruna dnu goleme pečenjarske rupe. Kad smo prolazili, na-smiješila se i vlažno mljacnula ustima.

Oko nje su ležali veliki, zašiljeni ražnjevi...



Još dalje bio je poravnani prostor od dobro nabijene golezemlje. Na jednom kraju terena stajalo je golemo drvo trops-kog tipa, napadnuto divljom lozom, što se prilagodilo našojklimi, a svuda po obodu stajali su redovi dva i pol metra viso-kih baklji s kojih su se već vili dugi jezici ognja nalik na perja-nice. Na drugome kraju bila je drvenjara, najpomnjivije izra-đena od sviju. Bila je visoka oko pet metara i deset široka ufasadi. Bila je obojena u jarko crveno i sva prekrivena pensil-vanijskim magičnim znakovima. Čitav su srednji dio fasadetvorila visoka posmična vrata. Dva su naoružana Kouretadržala pred njim stražu.

Sunce je još bilo samo tanki komadić narančine kore na zapadu. Moreby nas je poveo u paradi čitavom dužinom terena

sve do drveta. Nekih osamdeset do stotinu gledalaca bilo je posjedalo pozemlji s druge strane baklji, s obadvije strane terena.

Moreby je napravio gestu kojom je pokazao crvenu kolibu.

"Kako vam se dopada moja kuća?" upitao je."Cakano", rekoh."Imam ja i cimera, samo što taj danju spava. Upravo ćete

se s njim upoznati."

Stigli smo do podnožja velikog drveta: Moreby nas je tu iostavio, okružene njegovom gardom. Otišao je do središta polja i obratio se Kouretima na grčkom.

Mi smo se bili suglasili oko toga da ćemo pričekati dok se borba ne približi kraju, pa na koji god to način bilo, kad će seurođenici posve uzbuditi i koncentrirati na finale prije nego štose pokušamo probiti. Žene smo gurnuli u središte naše grupe,a ja sam se uspio naći s lijeve strane jednom dešnjaku s

mačem kojeg sam namjeravao brzo ubiti. Živa šteta što smo bili na unutrašnjem kraju polja. Da bismo došli do konja, mo-rali smo se silom probiti čitavim putem kojim smo došli, a pokraj pečenjarnice.

"... i tada, te noći", govorio je Moreby, "Mrtvac je ustao,ustao i smoždio tog moćnog ratnika, Hasana, slomio mu kostii razbacao po svem ovom polju za svetkovine. Na koncu onzaista ubi svog velikog dušmana, i zaista se napi krvi iz njego-va grkljana i zaista mu pojede jetru, još sirovu, što se još pušila na noćnome zraku. Sve je to on već izveo te noći. Veh-ka je sila njegova."



"Silni, o silni!" zakričala je gomila a netko je počeo udarati o bubanj.

"A sad, hoćemo li ga ponovno dozvati u život...?"Gomila je stala klicati."U život ponovno!""U život ponovno.""U život ponovno.!""Živio!""Živio!""Oštri bijeli zubi...""Oštri bijeli zubi!""Bijela, bijela koža...""Bijela, bijela koža!"

"Ruke koje lome...""Ruke koje lome!""Usta koja piju...""Usta koja piju!""Krv života!""Krv života!""Veliko je naše pleme!""Veliko je naše pleme!""Velik je Mrtvac!""Velik je Mrtvac!""Velik je Mrtvac!""VELIK JE MRTVAC!" Na koncu su to urlali. Grla Ijudska, poluljudska i neljudska

bibala su kratku litaniju preko polja, litaniju nalik na plimnival. I naši su je stražari vrištali. Myshtigo je začepio svoje os- jetljive uši a na licu mu je bio izraz agonije. I meni je odzvanja-lo u glavi. Dos Santos se prekrižio, na što je jedan od stražara

odmahnuo glavom i prijeteći podigao oštricu. Don je slegnuoramenima i ponovno okrenuo glavu prema poljani.

Moreby je otkoračao do kolibe i triput šakom kucnuo po posmičnim vratima.

Jedan ih je od stražara gurnuo i tako ih otvorio.Unutra je bio postavljen golemi crni odar, okružen lubanja-

ma ljudi i životinja. Taj je na sebi nosio divovski lijes izrađenod tamnog drveta i urešen jarkim, izvijenim linijama.

Na Morebyjev znak, stražari su podigli poklopac.Idućih je dvadeset minuta davao injekcije nečemu što je bi-lo u lijesu. Pokreti su mu ostali polagani i ritualni. Jedan je od



stražara odložio mač i stao mu pomagati. Bubnjari su nastav-ljali ustrajnim, sporim ritmom. Gomila je bila vrlo tiha, vrlomirna.

Tada se Moreby okrenuo."A sada se Mrtvac diže", najavio je."Diže", odgovorila je gomila."Sada dolazi da prihvati žrtvu.""Sada dolazi...""Mrtvače, dođi", zazvao je, okrenuvši se odru.I Mrtvac je došao.Vrlo polako.Jer je bio krupan.Golem i tust.

Zaista velik bijaše Mrtvac.Možda sto i sedamdeset kila žive vage.Sjedio je u svom lijesu i ogledavao se posvuda okolo.

Trljao je prsa, pazuha, vrat, stegna. Iskobeljao se iz svojevelike kutije pa stao kraj odra. Moreby je kraj njega djelovao poput patuljka.

Nosio je samo pregaču i velike sandale od kozje kože. Njegova je koža bila bijela, mrtvački bijela, bijela poput

ribljeg trbuha, poput mjeseca... mrtvački bijela."Albino", rekao je George i njegov se glas pronio čitavim

poljem zato što je bio jedini zvuk u noći.Moreby je dobacio pogled u našem smjeru i nasmiješio se.

Uhvatio je Mrtvaca za ruku s kratkim, zdepastim prstima paga izveo iz kolibe na poljanu. Mrtvac je skrenuo pogled s plamena baklji. Dok je kročio, studirao sam mu izraz lica.

"Na tom licu nema inteligencije", rekla je Crvena Vlasulja."Vidiš li mu oči?" upitao je George žmirkajući. Njegove su

se naočale bile slomile negdje u gužvi."Da: ružičaste su.""Ima li na oku mongolski nabor?""Mm...Da.""A-ha. To je mongoloid — idiot, kladio bih se — što je i

razlog zbog kojeg je Morebyju bilo tako lako da učini s njimto što je učinio. I pogledaj mu zube! Izgledaju kao da su turpi- jani."

Pogledao sam. Ovaj se cerio jer je ugledao jarko obojenotjeme Crvene Vlasulje. Izložio je gomilu krasnih, oštrih zubiju.





još ih je nekoliko bilo po leđima. Svjetlost baklji zahvatila jenjegovu bradu i prevratila je u krv, i ja se nisam mogao ne prisjetiti one prošle noći u hounforu kad je on nekoga toboždavio i kad je Mama Julie rekla: "Tvog je prijatelja opsjeo An-gelsou", i "Angelsou je bog smrti i on posjećuje samo svoje."

"Velik je Ratnik, velik je Hasan", najavio je Moreby okre-nuvši se od nas.

"Velik je ratnik, velik je Hasan", odgovorila je gomila."Njegova je snaga snaga mnogih.""Njegova je snaga snaga mnogih", ponovila je gomila."No još je veći Mrtvac.""No još je veći Mrtvac.""On mu lomi kosti i razbacuje ga okolo po poljani za svet-

kovine.""On mu lomi kosti...""On mu jede jetru.""On mu jede jetru.""On mu pije krv iz grkljana.""On mu pije krv iz grkljana.""Silna je snaga njegova.""Silna je snaga njegova.""Velik je Mrtvac!""Velik je Mrtvac!""Noćas", rekao je Hasan tiho, "on zaista postaje Mrtvac.""Mrtvače!" uskliknuo je Moreby kad je Hasan stupio na-

prijed i stao pred njega. "Prinosim ti ovog čovjeka, Hasana,na žrtvu!"

Tada se Morebu sklonio s puta i dao znak stražarima da nas prebace iza unutrašnjeg kraja granice poljane.

Idiot se nacerio još širim smiješkom pa polako ispružio ru-

ku prema Hasanu."Bismilah", rekao je Hasan i onda učinio kao da će se okre-

nuti od njega, pa se povio prema dolje i u stranu.Dograbio ga je s tla i podigao ga i zakružio brzo i oštro,

kao da udara bičem — valjani udarac bridom dlana koji sespustio Mrtvacu na lijevi kraj čeljusti.

Bijela se, bijela glava pomakla možda za pola pedlja.A on se nastavio ceriti...

Tada su se ispružile obadvije njegove kratke, masivne rukei dohvatile Hasana ispod pazuha. Hasan je njega dohvatio zaramena, ostavljajući za prstima nježne crvene brazde, a gdje su



mu se prsti zakapali u snijegom prekrivene mišiće, izvlačili sukapljice krvi.

Kad je ugledala Mrtvačevu krv, gomila je zavrištala. Možda je njen miris uzbudio i samog idiota. Ili to ili vrištanje.

Zato što je uzdigao Hasana pola metra iznad tla i potrčaonaprijed s njim.

Na putu se našlo ono veliko drvo i Hasanova je glava klo-nula kad je njime udario.

Tada se Mrtvac zabio u njega, polako odstupio, stresao se pa ga počeo udarati.

Bilo je to istinsko mlaćenje. Mlatio je po njemu svojim go-tovo groteskno kratkim, debelim rukama.

Hasan je podigao ruke ispred lica i zakopao lakte u svoj

ošit. No unatoč tome Mrtvac ga je nastavio udarati po bokovimai po glavi. Njegove su se ruke naprosto dizale i spuštale.

I nije se nijednom prestao ceriti. Napokon su Hasanu pale ruke i on ih je stegnuo na trbuhu....A iz uglova ustiju navrla mu je krv. Nepobjediva igračka nastavila je svoju igru.I tad iz daljine, iz velike daljine, s druge strane noći, iz ta-

kve daljine da sam ga jedino ja mogao čuti, dopro je glas kojisam prepoznao.

Bio je to veliki lovni poklič moga sotonskog psa, Bortana. Negdje je bio naišao na moj trag i sad je dolazio, trčeći

kroz noć, skačući poput koze, jureći poput konja, tekući poput rijeke, sav onako pjegav — s očima užarenim ugljevljem izubima cirkularnim pilama.

Nikad se nije umorio od trčanja, moj Bortan.Takvi poput njega rođeni su bez straha, predani su lovu i

sjedinjeni sa smrću.Moj je sotonski pas dolazio i ništa ga nije moglo zaustaviti

na njegovu putu.Ali on je bio daleko, tako daleko, s druge strane noći...Gomila je vrištala. Hasan više nije mogao podnijeti mno-

go. Nitko ne bi mogao.Kutkom oka (onog smeđeg) opazio sam sitnu Elleninu gestu.Bilo je to kao da je desnicom nešto bacila...

I onda se dogodilo, dvije sekunde kasnije.Brzo sam skrenuo pogled od te sjajne točke što se stvorila,šištava, idiotu iza leđa.



Mrtvac je zaleleknuo, ispustio žrtvu.Dobro staro pravilo 237.1 (što sam ga ja uveo):"Svaki turistički vodič i svaki pripadnik turističke skupine

mora nositi sa sobom u toku putovanja bar tri magnezijskesvjetlosne bombe."

To znači da su Elleni preostale još dvije. Blagoslovljena bila.Idiot je prestao mlatiti po Hasanu.Pokušao je šutnuti bombu. Vrisnuo je. Pokušao šutnuti

bombu. Prekrio je oči. Zavaljao se po tlu.Hasan ga je gledao, krvareći, teško dišući...Svjetlosna je bomba gorjela, Mrtvac je vrištao.Hasan se napokon pokrenuo.Ispružio je ruku i dodirnuo jednu od debelih vitica što su

visjele s drveta.Povukao ju je. Ona mu se oduprla. Povukao je jače.Ona se oslobodila.Pokreti su mu već bili mirniji kad je oba njena kraja ovijao

oko šaka.Bomba je zatreperila kao da tme a onda joj je sjaj ponovno

porastao...Pao je na koljena do Mrtvaca i hitrim mu pokretom obavio

viticu oko vrata.Bomba je zatreperila još jednom.Stegnuo je viticu naglo i čvrsto.Mrtvac je s mukom pokušao ustati.Hasan je stegnuo jače.Idiot ga je zgrabio oko pojasa.Veliki mišići u ubojičinim plećima izrasli su u planine. Znoj

mu se na licu miješao s krvlju.Mrtvac je ustao podižući sa sobom i Hasana.

Hasan je povukao jače.Idiot, čije lice više nije bilo bijelo već išarano pjegama, i

kome su po vratu i čelu iskočile žile nalik na konopce, podi-gao je Hasana sa zemlje.

Baš kao što sam ja bio digao golema, tako je Mrtvac digaoHasana, dok mu se sve dublje u vrat zasijecala vitica koju jeHasan natezao svom svojom nadljudskom snagom.

Gomila je lelekala i pjevala posve zbrkano. Bubnjanje, koje

je doseglo ritam transa, nastavilo se na tom vrhuncu bez pre-daha. I zatim sam ponovno začuo zavijanje, još i sad vrlodaleko.



Svjetlosna je bomba počela zamirati.Mrtvac se zaljuljao....I tada, u velikom grču koji ga je htio rastrgnuti, odbacio

je Hasana od sebe.Vitica se oko njegova vrata olabavila pa se istrgla iz Hasa-

nova stiska.Hasan je primio ukemi i skotrljao se na koljena. Tako je i

ostao.Mrtvac je krenuo prema njemu.Onda mu je korak zateturao.Sav se počeo tresti. Glasno je zakrkljao i zgrabio se za

grkljan. Lice mu je potamnjelo. Zateturao je prema drvetu i is- pružio ruku. Naslonio se na nj teško dišući. Uskoro je vrlo

bučno hvatao zrak. Ruka mu je kliznula niz deblo i on se sva-lio na tlo. Ponovno se podigao u polučučanj.Hasan je ustao i digao komad vitice s mjesta na koji je bio

pao.Krenuo je prema idiotu.Ovaj put je njegov zahvat bio nesalomljiv.Mrtvac je pao i nije se više digao.

Bilo je to nalik iskapčanju radija koji svira najglasnije što

može:Klik... Zatim velika tišina — sve se to dogodio tako brzo. I blaga

je bila noć, jest odista, i ja sam kroz nju ispružio ruku i slomiovrat mačonoši koji je stajao do mene i dohvatio njegov mač.Zatim sam se okrenuo nalijevo i njime presjekao lubanjuidućem koji ga je imao.

Zatim ponovno klik, i ponovno je radio navijen najglasnije,

samo što se ovaj put čuje samo krčanje. Noć se proderala posredini.Myshtigo je oborio svojega opakim udarcem po šiji, da bi

drugoga ritnuo u goljenicu. Georgeu je uspjelo izvesti hitriudarac u prepone nad onim koji mu je bio najbliži.

Dos Santos, koji nije bio tako brz — ili naprosto nije imaosreće — zadobio je dvije gadne posjekotine, po prsima i poramenu.

Gomila, razbacana po tlu, ustala je brzo. Nalikovalo je toklijanju graha na ubrzanom filmu.

Krenula je prema nama.



Ellen je nabacila Hasanov bumus na glavu mačonoše koji joj se upravo spremao rasporiti muža. Tada je poeta laureatus planeta Zemlja žestoko spustio kamenčinu na taj bumus, zbogčega je besumnje nakupio mnogo loše karme, ali zbog toganije djelovao pretjerano zabrinuto.

Za to se vrijeme Hasan već bio pridružio našoj maloj skupi-ni, posluživši se rukom da bi otklonio zamah mača: udario jeoštricu pljoštimice jednim starim samurajskim udarcem za kojisam mislio da je za svijet zauvijek izgubljen. Zatim je već iHasan imao mač — nakon još jednog hitrog pokreta — injime se služio veoma vješto.

Uspjeli smo što pobiti što osakatiti sve naše čuvare prijenego što je gomila prevalila i pola puta do nas, a onda je

Diane, inspirirana Elleninom gestom, ubacila tri svoje magne-zijske granate preko poljane ravno u gomilu.Tada smo potrčali, a Ellen i Crvena Vlasulja pridržavale su

Dos Santosa koji je posrtao.Ali su nam Koureti presjekli put, pa smo trčali na sjever,

udaljujući se po tangenti od našeg cilja."Ne možemo uspjeti, Karagee", doviknuo je Hasan."Znam.""... Ukoliko ih ti i ja ne zadržimo dok ostali budu bježali.""Okej. Gdje?""Tamo kod pečenjarske jame, gdje je drveće oko staze gu-

sto. To je usko grlo. Neće moći udariti po svima odjednom.""Ispravno!" Okrenuo sam se ostalima. "Čuli ste nas? Pro-

bijte se do konja! Phil će vas voditi! Hasan i ja ćemo ihzadržavati koliko budemo mogli!"

Crvena Vlasulja je okrenula glavu i spremala s nešto reći."Bez diskusije! Idite! Želite živjeti, zar ne?"

Željeli su. Otišli su.Hasan i ja smo se okrenuli, tu kod pečenjarske jame, i

počekali. Ostali su ponovno udarili natrag, kroz šumu, premaselu i oboru. Rulja je nastavila dolaziti, ravno na Hasana imene.

U nas je udario prvi val pa smo počeli s ubijanjem. Bilismo na mjestu u obliku slova V gdje se staza izlijevala iz šumeu ravnicu. Nama s lijeva bila je jama iz koje se pušilo, s desna

nam je bila gusta nakupina drveća. Ubili smo troje i raskrvarili još nekolicinu prije nego što smo ih odbili, na što su oni za-stali pa se pokrenuli da bi nam zašli s boka.



Tada smo se postavili leđa uz leđa i stali ih sjeći kad su namse primakli.

"Ako samo jedan ima pušku, mi smo mrtvi, Karagee.""To znam."Još mi je jedan polučovjek pao na oštricu. Hasan je poslao

jednoga koji je vrištao u jamu.Tad su bili posvuda oko nas. Jedna je oštrica kliznula mi-

mo moga garda i zasjekla me po ramenu. Druga me zarezala po bedru.

"Odbijte, ludi stvorovi! Velim povucite se, nakaze!" Na to su ovi to i učinili i pomaknuli se izvan dohvata mača.Čovjek koji je to izgovorio bio je visok otprilike sto i se-

damdeset centimetara. Čeljust mu se micala kao čeljust mario-

nete, kao da je na šarkama, a zubi su mu nalikovali redu do-mina — svi pocrnjeli, a uz to su još i zveckali kad su se otva-rah i zatvarah.

"Da, Prokruste", čuo sam jednoga kako veli."Donesite mreže! Sapnite ih žive! Ne primičite im se! Već

su nas stajali i suviše!"Moreby je bio uz njega i cmizdrio."... ja nisam znao, gospodaru.""Tišina, ti varioče odvratnih bućkuriša! Stajao si nas boga i

mnogo ljudi!""Da navalimo?" upitao je Hasan."Ne, ali budi spreman na rezanje mreža kad ih donesu.""Nije dobro da nas žele žive", zaključio je on."Poslali smo mnoge u pakao da nam poravnaju put", re-

koh ja, "pa ipak još stojimo s mačevima u rukama. Što hoćešviše?"

"Ako navalimo, mogli bismo sobom povesti još dvojicu,

možda čak četvoricu. Budemo li čekali, ulovit će nas u mrežu pa ćemo umrijeti bez njih."

"Kad si mrtav, što ti to znači? Daj da pričekamo. Sve doksmo živi postoji veliki paunov rep vjerojatnosti što izrasta izslijedećeg trenutka."

"Kako ti kažeš." No oni su pronašli mreže i bacili ih. Isjekli smo ih tri prije

nego što su nas spleli u četvrtu. Stegli su je čvrsto i primakli

se.Osjetio sam kako su mi istrgli mač iz ruke i kako me je net-ko udario nogom. Bio je to Moreby.



"A sad ćeš umrijeti kao što je malo tko umro", reče on."Jesu li ostali pobjegli?""Samo na trenutak", odgovorio je. "Poći ćemo im po tragu,

pronaći ih i vratiti." Nasmijao sam se."Gubiš", rekoh. "Uspjet će."Ponovno me je udario nogom."Tako se primjenjuje tvoje pravilo?" upitao sam. "Hasan je

pobijedio Mrtvaca.""Varao je. Ona je žena bacila svijetleću granatu."Prokrust je došao do njega dok su nas vezivali unutar mreža."Odvedimo ih u Dolinu sna", rekao je Moreby, "da ondje

vidimo što ćemo s njima i da ih sačuvamo za iduće slavlje."

"To je dobro", rekao je Prokrust. "Da, tako ćemo učiniti."Mora da je Hasan sve to vrijeme pokušavao provući rukukroz mrežu, zato što ju je kratko izbacio i noktima zagrebaoProkrustovu nogu.

Prokrust ga je ritnuo nekoliko puta a onda još jednom imene da prepuni mjeru. Protrljao je ogrebotine na svom listu.

"Hasane, zašto si to učinio?" upitao sam nakon što se Pro-krast okrenuo od nas i zapovjedio da nas vežu za ražnjeve ka-ko bi nas mogli nositi.

"Možda mi je pod noktima još ostalo nešto meta-cijanida",objasnio je on.

"Odakle on tu?""Od zrna u mom pojasu, Karagee, koja mi nisu oduzeli.

Premazao sam njima nokte nakon što sam ih danas naoštrio.""A! Dakle si ogrebao Mrtvaca još na početku odmjeravanja

snaga...""Tako je, Karagee. Dalje se sve svelo samo na to da osta-

nem živ dok se on ne svali.""Hasane, ti si jedan uzorni ubojica.""Hvala najljepša, Karagee."Vezali su nas za ražnjeve, dok smo još bili u mrežama. Za-

tim su nas podigla četvorica na Prokrastovu zapovijed.Dok su Moreby i Prokrast stupali na čelu, odnijeli su nas

kroz noć.

Dok smo se kretali neujednačenim puteljkom, oko nas semijenjao svijet. Uvijek je to tako kad se čovjek približujeVrućoj točki. To je kao da se vraća kroz geološke ere.



Drveće kraj puta počelo je varirati, sve više i više. Napo-sljetku smo se stali kretati vlažnim prolazom između mrkihtornjeva s lišćem paprati: a između njih su izvirivala stvorenjas priškiljenim, žutim očima. Visoko iznad glava noć je bila ce-rada što se poput šatora protezala iznad vršaka drveća, izbu-šena slabašnim piknjicama zvijezda, sa šiljatim žutim mla-đakom kao poderotinom. Krikovi nalik na ptičje što suzavršavali u brektanju nicali su iz velike šume. Dalje isprednas nekakav je tamni obris prešao preko staze.

Kako smo napredovali putem, drveće je postajalo svemanje i praznine među njima sve šire. Ali ono nije bilo nalikdrveću što smo ga ostavili za sobom kod sela. Bili su to svi-nuti oblici (i oblici koji su se svijali!) s virovitim krošnjama

nalik na morsku travu, ogoljelim deblima i otkrivenim korije-njem koje je puzalo, polagano, u blizini površine zemlje. Siću-šna nevidljiva stvorenja šmugnula bi uz zvukove grebanja izkraga svjetla Morebyjevog električnog fenjera.

Kad bih okrenuo glavu mogao sam detektirati slabašni, pulsirajući žar, taman na rabu vidljiva spektra. Dolazio je odnaprijed.

Pod nogama se pojavilo izobilje tamnih vitica. One su seizvijale kad god bi koji od nosača ugazio na njih.

Drveće se pretvorilo u jednostavnu paprat. A onda je i ona iš-čezla. Zamijenile su ih velike količine lišaja boje krvi. Rastao je posvuda po stijenama. Bio je lagano svjetlucao.

Nije više bilo glasanja životinja. Više uopće nije bilo gla-sanja ukoliko se izuzmu dahtanje naša četiri nosača, udarcikoraka i povremeni prigušeni zvek kad bi Prokrustova auto-matska puška udarila o pojastučenu stijenu.

Naši su nosači nosili jatagane za pojasom. Moreby ih je

nosio nekoliko, a uz njih i mali pištolj.Staza je naglo skrenula prema gore. Jedan je od naših no-

sača opsovao. Netko je u tom trenutku potegao dolje jedan odkutova nebeskog šatora: taj se spajao s horizontom i sad seispunio slutnjom purpurne izmaglice, slabašnije od izdahnu-tog cigaretnog dima. Polagano, vrlo visoko, i pljuskajući zrak poput ribe đavolka što se skija po površini vode, tamna je si-lhueta pauk-netopira prešla preko mjesečeva lica.

Prokrast se srušio.Moreby mu je pomogao da se pridigne, no Prokrast sezanjihao i naslonio na nj.



"Što muči vas, gospodaru?""Iznenadna omaglica neka, i tupost udova svih... Ti uzmi

pušku moju. Ona teška posta."Hasan se zasmijuljio.Prokrust se okrenuo prema Hasanu: marionetska mu je

čeljust pala i otvorila usta.A onda je pao i on.Moreby je upravo bio uzeo pušku, tako da su mu ruke bile

pune. Čuvari su nas spustili, prilično užurbano, i potrčali doProkrusta.

"Da 1’ malo vode imaš?" upitao je i zatvorio oči.Više ih nije otvorio.Moreby mu je oslušnuo prsa, a zatim mu stavio pod no-

snice pernati kraj svoga poglavičkog žezla."On je mrtav", izjavio je naposljetku."Mrtav?"Jedan od nosača, onaj pokriven Ijuskama, udario je u plač."On je bijo dobar", jecao je. "On je bijo veliki ratni pogla-

vica. Št8 ć’mo sad?""On je mrtav", ponovio je Moreby, "i dok se ne proglasi

novi ratni poglavica, ja sam vam vođa. Umotajte ga u svoje plašteve. Ostavite ga na onoj ravnoj stijeni. Ovdje ne zalaze živo-tinje tako da ga nitko neće uznemiravati. Uzet ćemo ga kad se budemo vraćah. A sad, ne zaboravite, moram izvršiti našu os-vetu nad ovom dvojicom." Napravio je gestu žezlom. "Dolinasna je već posve blizu. Uzeli ste pilule koje sam vam dao?"

"Da.""Da.""Da.""Da."

"Vrlo dobro. A sad uzmite plašteve pa ga umotajte."Tako su i učinili, pa su nas ubrzo ponovno podigli i odnije-

h na vrh hrpta od kojeg je staza tekla dolje u fluorescentnu m- petinu, boginjavu od kratera. Velike stijene što su se tu nala-zile izgledale su gotovo kao da gore.

"Ovo je", rekoh Hasanu, "moj sin opisao kao mjesto nakojem nit moga života prelazi preko plamteće stijene. Vidio me je ugrožena od Mrtvaca, no sudjenice su promislile još jednom

i tu opasnost svalile na tvoja leđa. Onda još dok sam bio teksan u svijesti Smrti, ovo je mjesto bilo određeno kao jedno odonih na kojem bih mogao umrijeti."



"Pasti iz Shinvata znači ispeći se", rekao je Hasan.Ponijeli su nas niz procijep pa bacili na kamenje.Moreby je otkočio pušku pa otkoračio."Oslobodite Grka pa ga vežite za onaj stup." Pokazao im je

put puškom.Tako su i učinili pa mi čvrsto vezali ruke i noge. Stijena je

bila glatka, vlažna, ubojita bez ikakva vanjskog znaka.Isto su učinili i s Hasanom, otprilike dva i pol metra meni

zdesna.Moreby je spustio fenjer tako da je ovaj bacao oko nas žuti

polukrug. Četiri su Koureta bili demonski kipovi što su stajalikraj njega.

Nasmiješio se. Položio je pušku na stjenoviti zid iza sebe.

"Ovo je Dolina sna", rekao nam je. "Oni koji ovdje zaspu,ti se više ne bude. Ona, međutim, konzervira meso i tako nasštiti od mršavih godina. Ipak, prije nego što vas ostavimo..." Njegove su se oči okrenule prema meni. "Vidiš li gdje samstavio pušku?"

Nisam mu odgovorio."Vjerujem, komesaru, da će se tvoja crijeva moći razvući

tako daleko. No u svakom slučaju, namjeravam to točno utvr-diti." Iz pojasa je izvukao bodež,i krenuo prema meni. Četiri polučovjeka krenula su s njim. "Što misliš, tko ima više petlje,više petlji u crijevima, mislim? Ti ili Arapin?"

Nijedan od nas nije odgovorio."Bit će vam obojici dano da se vlastitim očima uvjerite", re-

kao je kroza zube. "A prvo ti!"Trzajem mi je izvukao košulju i rasjekao je po čitavoj

prednjoj strani.Zakružio je oštricom u polaganom, značajnom krugu neka

tri prsta od mog trbuha, sve mi vrijeme proučavajući lice."Ti se bojiš", rekao je. "Tvoje lice to još ne pokazuje, ali

hoće."Zatim: "Pogledaj me u oči i ugurat ću ti oštricu vrlo pola-

ko. Jednog ću te dana ručati. Što misliš o tome?" Nasmijao sam se. To je najednom postalo vrijedno smije- ha. Njegovo se lice zgrčilo a zatim izdužilo u kratkotrajni izraz

zbunjenosti.

"Zar si već poludio od straha, komesaru?""Perje ili olovo?"



On je znao što to znači. Krenuo je da nešto kaže, no onda je koja četiri metra đalje zveknuo šljunčić. Glava mu se tmulau tom smjeru.

Posljednju je sekundu svog života utrošio na vrištanje, jerga je silina Bortanova skoka zdruzgala o tlo prije nego što mu je otkinuo glavu s ramena.

Moje je sotonsko pseto stiglo.

Koureti su zavrištali, jer su njegove oči užareno ugljevlje anjegovi zubi cirkularne pile. Njegova je glava iznad zemlje ko-liko i glava visoka čovjeka. Iako su dograbili mačeve i udarili po njemu, trud im je bio uzaludan jer su njegovi bokovi kao bokovi nosoroga. Četvrt tone psa u mom Bortanu... Nije baš

bio od onih o kojima je pisao Albert Payson Terhune.Radio je gotovo jednu minutu kad je završio svi su oni biliu komadima i niti jedan živ.

"Što je to?" upitao je Hasan."Štenac što sam ga bio našao u vreći što ju je more izbacilo

na plažu, i suviše žilav da bi se utopio — moj pas", rekoh,"Bortan."

Na mekšem dijelu njegova ramena bila je posjekotina. Tonije bio stekao u ovoj borbi.

"Najprije nas je potražio u selu", rekoh, "i oni su ga po-kušali zaustaviti. Mnogo je Koureta danas izginulo."

Dokaskao je do mene i liznuo mi lice. Mahao je repom,cvilio, izvijao se poput šteneta i trčao u uskim krugovima. On-da je skočio prema meni i ponovno mi liznuo lice. Zatim je ponovno počeo poskakivati od veselja gazeći pri tom po ko-madima Koureta.

"Dobro je to kad čovjek ima psa", rekao je Hasan. "Ja sam

ih uvijek jako volio."Kad je to izrekao, Bortan ga je upravo njuškao."Vratio si se, vratio, stari zamazanko", rekao sam Bortanu.

"Zar ti ne znaš da su psi izumrli?"Uzmahao se repom, ponovno mi prišao i liznuo mi ruku."Žao mi je što te ne mogu češkati po ušima. Ti, međutim,

ipak znaš da bih to rado učinio, zar ne?"Mahnuo je repom.Otvorio sam i zatvorio desnu šaku koja mi je bila vezana.

Dok sam to činio okrenuo sam glavu u određenom smjeru.Bortan je gledao; nosnice su mu bile vlažne i treperile su.



"Ruke, Bortan. Potrebne su mi ruke da me oslobode. Rukeda razvežu moje spone. Moraš ih nabaviti, Bortan, i donijeti ihamo."

Dohvatio je jednu ruku što je ležala na tlu i položio mi je pred noge. Tada je podigao pogled i mahnuo repom.

"Ne, Bortan. Živu ruku. Prijateljsku ruku. Ruke koje ćeme razvezati. Shvatio si, zar ne?"

Liznuo mi je ruku."Idi i nađi ruke koje će me osloboditi. Koje su još pri-

kačene uz tijelo i žive. Ruke prijatelja. A sad brzo! Idi!"Okrenuo se od mene i pošao, pa zastao, jednom se okre-

nuo pa se uspeo stazom."Je li shvatio?" upitao je Hasan.

"Mislim da jest", odgovorio sam mu. "Njegov mozak nijeobičan pseći, a imao je na raspolaganju mnogo mnogo višegodina no što ih ima čak i u ljudskom životu da nauči razumi- jevati."

"Onda se nadajmo da će brzo naći nekoga, prije nego štozaspemo."

"Da."

Visili smo tako, a noć je bila hladna.

Čekali smo dugo vremena. Na koncu smo izgubili osjećajza nj.

Mišići su nam bili zgrčeni i bolni. Bili smo prekriti sa-sušenom krvlju iz bezbrojnih sitnih rana. Posvuda su po nama bile masnice. Bili smo ošamućeni umorom, nedostatkom sna.

Visjeli smo tako dok su se u nas usijecali konopi."Misliš h da će uspjeti stići do sela?""Dali smo im lijepu prednost. Mislim da imaju pristojnu

šansu.""S tobom je uvijek teško raditi, Karagee.""Znam. To sam i sam opazio.""... Kao onog ljeta kad smo tmuli u kazamatima na Korzi-

ci.""Je.""... Ili na maršu prema čikaškoj stanici, nakon što smo u

Ohiu izgubili svu opremu.""Da, bila je to loša godina.""Da. Bila je to loša godina."



"Ali ti si uvijek u gužvi, Karagee. ’Rođen da tigru veže repu čvor’", rekao je, "to je uzrečica za Ijude poput tebe. Teško je biti s njima. Što se mene tiče, ja volim mir i hladovinu, knjigu pjesama, svoju lulu..."

"Pst! Čujem nešto!"Bilo je to kloparanje papaka.Iza škiljavog svjetla srušenog fenjera pojavio se satir. Kre-

tao se nervozno, njegov je pogled skakao s mene na Hasana izatim natrag, pa gore, dolje, okolo i mimo nas.

"Pomozi nam, mali rogati", rekao sam na grčkom.Prilazio je oprezno. Ugledao je krv, raskomadane Kourete.Okrenuo se kao da će pobjeći."Vrati se! Potreban si mi! To sam ja, svirač u frulu."

Zastao je i ponovno se okrenuo, dok su mu nosnice podrh-tavale, širile se i skupljale. Njegove su se ušiljene uši zatrzale.Vratio se s bolnim izrazom na svom gotovo ljudskom licu

dok je prelazio preko toga krvavog razbojišta."Mač. Do mojihnogu", rekao sam pokazujući mu očima. "Podigni ga."

Nije baš izgledalo kao da mu se dopada ideja da dodirneišta proizvedeno ljudskom rukom, najmanje od svega oružje.

Otfućkao sam posljednje stihove svoje posljednje melodije.Prekasno je, kasno, kasno, tako kasno...

Njemu su se ovlažile oči. Otro ih je svojim kosmatim na-dlanicama.

"Podigni mač i presijeci mi spone. Podigni ga. — Ne tako, porezat ćeš se. Za drugi kraj. — Da."

Podigao ga je kako treba i pogledao me. Mrdnuo sam de-snom rakom.

"Konopi. Presijeci ih."Tako je i učinio. Potrajalo je to dvadeset minuta i ostavilo

mi na raci krvavu narukvicu. Morao sam stalno micati raku dami ne presiječe kakvu arteriju. Ali ju je na koncu oslobodio i pogledao me pogledom punim očekivanja.

"Sad mi daj taj mač i ja ću se pobrinuti za ostalo."Položio mi je oštricu u ispruženu ruku.Uzeo sam je. Nekoliko sekundi kasnije bio sam slobodan.

Zatim sam oslobodio Hasana.Kad sam se ponovno okrenuo, satira više nije bilo. U dalji-

ni sam čuo sumanuti topot."Šejtan mi je oprostio", rekao je Hasan.



Udaljili smo se od Vruće točke što smo brže mogli, tekokrznuli selo Koureta pa nastavili prema sjeveru sve dok nis-mo naišli na stazu u kojoj sam prepoznao put za Volos. Je lisatira pronašao Bortan i nekako ga naveo da dođe do nas, ilinas je stvorenje samo opazilo pa me prepoznalo, bilo je neštou što nisam mogao biti siguran. Bortan se, međutim, nije vra-tio, tako da sam imao osjećaj da je riječ o ovom drugom.

Najbliži je prijateljski grad bio Volos, vjerojatno dvadeset pet kilometara na istok. Ako je Bortan otišao onamo, gdje biga prepoznali mnogi od mojih rođaka, proteklo bi ipak mnogovremena prije nego što bi se vratio. To što sam ga bio poslao po pomoć bilo je ono što se radi kad više nema nikakve šanse.Ako je pokušao negdje drugdje a ne u Volosu, onda zaista

nemam pojma kad bi se mogao vratiti. Ipak će naći moj trag i ponovno poći za njim. Mi smo samo išli naprijed, pokuša-vajući ostaviti za sobom što je moguće veći komad puta.

Nakon desetak kilometara počeli smo posrtati. Znali smoda nećemo uspjeti otići još mnogo dalje bez odmora, i zatosmo tražili pogledom moguće prenoćište.

Naposljetku sam prepoznao strmo, stjenovito brdo na kojem sam kao dječak čuvao ovce. Mala ovčarska spilja, tričetvrtine puta uzbrdo, bila je suha i slobodna. Drvena fasadakoja ju je zatvarala bila je prepuštena propadanju, ali je jošslužila svrsi.

Navukli smo nešto čiste trave za ležaj, utvrdili vrata pa seopružili unutra. Hasan je zahrkao u sekundi. Moja se svijestvrtjela još trenutak prije nego što je otplovila, i u tom sam tre-nutku shvatio da od svih zadovoljstava — gutljaja hladnevode kad si žedan, rakije kada nisi, seksa, cigarete nakonmnogo dana bez nje — nema baš niti jednog koje bi se moglo

usporediti sa snom. Najslađe je spavati...

Mogao bih reći, da je naša družina krenula dužim putem izLamije za Volos — obalnom cestom — sve se ovo ne bi do-godilo tako kao što se dogodilo i danas bi Phil mogao biti živ.Ali ja ne mogu uistinu suditi o svemu što se u ovom slučajudogodilo: čak i sada, kad gledam u prošlost, ne bih znao kaza-ti kako bih složio događaje kad bi se sve moglo ponoviti.Snage konačnog razdora već su stupale paradnim korakom iz-među ruševina, uzdignuta oružja...





"Možda je to pun brod heroja", rekla je Ellen, "koji se vra-ća s još malo runa. Ali što će im sve to runo?"

"Nije runo ono što je važno", rekla je Crvena Vlasulja,"važno je dolaženje do njega. To zna svaki dobri pripovjedač.Ženski je rod uvijek sposoban iz runa napraviti zapanjujućuodjeću. Žene su navikle da skupljaju ono što ostane iza velikih pustolovina."

"To runo ne bi bilo ni sluga tvojoj kosi, dušo.""Niti tvojoj, mali.""To bi se moglo izmijeniti. Naravno, ne tako lako kao u

tvom slučaju...""Preko puta", rekao sam glasno, "nalazi se ruševna bizan-

tijska crkva — Episkoipija — koju sam predvidio za restaura-

ciju u iduće dvije godine. To je prema tradiciji mjesto svadbo-vanja, dakle jednog od Argonauta, i morske nimfe Tetis. Mo-žda ste čuli priču o tom piru? Svi su bili pozvani osim božicenesloge, no ona je svejedno došla i bacila zlatnu jabuku na kojoj je pisalo ’Najljepšoj’. Gospodar Paris presudio je da vlas-nička prava na nju polaže Afrodita i tako je sudbina Troje bilazapečaćena. Kad su posljednji put vidjeli Parisa, ne bi se bašmoglo kazati da je bio jako sretan. Ah, odluke! Kao što čestogovorim, ova je zemlja upravo ušljiva od mitova."

"Kako dugo ostajemo ovdje?" upitala je Ellen."Volio bih provesti još nekoliko dana u Makrynitsi", re-

koh, " a onda idemo na sjever. Recimo još tjedan dana uGrčkoj, a onda se selimo dalje, u Rim."

"Ne", rekao je Myshtigo, koji je sjedio na kamenu i neštogovorio svojoj mašini zureći pri tom preko voda. "Ne, turneja je gotova. Ovo je posljednja postaja."

"Kako to?"

"Našao sam što sam tražio i sad se vraćam kući.""A šta je s vašom knjigom?""Ja imam svoju priču.""Kakvu priču?""Poslat ću vam primjerak s autogramom kad bude gotova.

Moje je vrijeme dragocjeno, a ja već imam sav materijal kojisam želio. No, u svakom slučaju, bar sav koji mi je potreban.Jutros sam nazvao Port i oni mi večeras šalju Klizač. Vi, lju-

di, idite dalje kamo god vam bilo drago, no za mene je goto-vo." "Nešto nije u redu?"



"Ne, sve je u redu, ali je vrijeme da odem. Imam mnogo posla."

Ustao je i protegnuo se."Moram se pobrinuti za pakiranje, pa se povlačim. A ova

vam je zemlja, Conrad, uistinu lijepa, unatoč svemu. — Vidi-mo se svi za večerom."

Okrenuo se i pošao nizbrdo. Napravio sam nekoliko koraka u njegovu smjeru i gledao

ga kako odlazi."Pitam se što ga je tako potjeralo?" glasno sam pomislio.Začuo se zvuk koraka."On umire", rekao je George tiho.

Moga sina Jasona, koji nas je bio pretekao nekoliko dana,nije više bilo. Susjedi su nam ispričali da je otišao u Hadvečer prije našeg dolaska. Patrijarha je na leđima odnijelo ne-kakvo sotonsko pseto ognjenih očiju što je razvalilo vrata nje-gova staništa i odvuklo ga u noć. Svi su moji rođaci željeli dak njima dođem na večeru. Dos Santos je još morao počivati;George mu je obradio rane i nije držao potrebnim da ga preba-ci u bolnicu u Ateni.

Svuda je lijepo ali je doma najljepše.

Prošetao sam se do Trga i proveo popodne u razgovoru sasvojim potomcima. Hoću li im pričati o Taleru, o Haitiju, oAteni? Da. Hoću, i jesam. Hoće li oni meni pričati o protekladva desetljeća u Makrynitsi? Kao gore.

Odnio sam tada malo cvijeća na groblje, malo ondje ostao pa otišao do Jasonove kuće gdje sam popravio vrata s onomalo alata što sam ga našao u šupi. Onda sam naišao na bocunjegova vina i sve popio. Popušio sam i cigaru. Skuvao sam i

lončić kave i ispio ga do kraja. No i dalje sam bio potišten. Nisam znao što se iza brda valja.George je, međutim,znao sve o bolestima pa je rekao kako Ve-

ganac pokazuje nesumnjive simptome neurotskog poremećajaod one E.T. vrste. Neizlječivo. Beziznimno smrtonosno.

A to se nije moglo čak ni pripisati u zaslugu Hasanu."Etiologija nepoznata" bila je Georgeova dijagnoza.

I tako se sve preokrenulo.George je to znao o Myshtigu sve od dočeka — Što ga je

navelo na trag?



— Phil ga je bio zamolio da promatra Veganca kako biutvrdio znakove fatalne bolesti.

Zašto?Dakle, on mi nikad nije rekao zašto, a u ovom trenutku ni-

sam mogao otići do njega i upitati ga.Evo mi problema.Myshtigo je ili obavio svoj posao, ih mu više nije preostalo

dovoljno vremena da ga dovrši. On je rekao da ga je dovršio.Ako nije, onda sam sve vrijeme štitio mrtvaca, bez ikakva ciljai svrhe. Ako uistinu jest, onda moram znati rezultate kako bihmogao vrlo brzo donijeti odluku u vezi preostatka njegovaživotnog vijeka.

Večera nije ništa pomogla. Myshtigo je bio rekao sve što

mu se bilo prohtjelo reći i sad je ih ignorirao ih otklanjao naša pitanja. I tako, čim smo popili kavu, Crvena Vlasulja i ja izišhsmo van da zapahmo cigaretu.

"Što je bilo?" upitala je."Ja ne znam. Mislio sam da možda ti znaš.""Ne. I što sad?""Ti reci.""Da ga ubijemo?""Možda da. Ali prvo: zašto?""Dovršio je.""Što? Što je zapravo dovršio?""Odakle da znam?""Do đavola! Ja moram znati! Volim znati zašto nekog ubi-

jam. Moja mala nastranost.""Nastranost? I jest. Očito, zar nije? Veganci žele ponovno

kupovati zemaljske terene. On se vraća da im podnese izvje-štaj o parcelama za koje su zainteresirani."

"Zašto ih onda nije sve obišao? Zašto je sve prekinuo na-kon Egipta i Grčke? Pijesak, kamenjar, prašuma i široki asor-timan monstruma — eto, to je sve što je vidio. Teško da može poslužiti za stimulativnu procjenu."

"Znači da se uplašio, a ima i zašto, i da je sretan što je živ.Mogli su ga pojesti boadili ili Koureti. Daje petama vjetra."

"Bravo. Onda ga pustimo neka bježi. Pustimo ga neka pod-nese nepovoljan izvještaj."

—

"Ali to ne pali. Ako se oni zaista žele ubaciti, onda nećeništa kupovati na buf. Naprosto će nam poslati nekog drugog nekogžilavijeg — da to obavi do kraja. Ubijemo li Myshti-



ga, onda će znati da još uvijek mislimo ozbiljno, da i dalje protestiramo i da smo to i dalje oni stari žilavi mi."

"... Ali on se ne boji za svoj život", glasno sam promoz-gao.

"Ne? Onda što?""Ne znam. Ali moram otkriti.""Kako?""Mislim da ću ga pitati.""Ti si lud." Okrenula se od mene."Po mojem ili nikako", rekoh."Onda neka bude kako god hoćeš. Nije ni važno. Ionako

smo već izgubili."Uhvatio sam je za ramena i poljubio u vrat. "Ne još. Vidjet

ćeš.Stajala je ukočeno. "Idi kući", reče; "već je kasno. Prekasno je."Tako sam i učinio. Vratio sam se u veliku staru kuću Jako-

va Koronesa u koju smo se bili smjestili i ja i Myshtigo, a ukojoj je bio odsjeo i Phil.

Zastao sam u pokojnikovoj sobi, u prostoriji u kojoj je Phil posljednji put spavao. Njegov je Raskovani Prometej još biona pisaćem stolu, položen kraj prazne boce. Kad me je bionazvao u Egipat govorio je o svom odlasku, a u međuvremenu je pretrpio srčani udar i prošao mnogo toga. Činilo se da bi utakvom slučaju mogao ostaviti starom prijatelju kakvu poru-ku.

I tako sam otvorio taj Shelleyev bezvezni spjev i pogledaounutra.

Bila je ispisana na praznim stranicama na kraju knjige, nagrčkom. Međutim, ne na modemom grčkom. Na klasičnom.

Išla je nekako ovako: Dragi prijatelju, iako se užasavam pisati išta što kasnije ne

bih mogao popraviti, osjećam da bih učinio najbolje da ovoučinim što žurnije. Nije mi dobro. George bi da se prebacim u Atenu. I ja bih, i hoću, ujutro. Ali prvo, u vezi tekućeg pro-blema...

Miči Veganca sa Zemlje, i to živog, pod svaku cijenu. To je važno.

To je najvažnija stvarna svijetu. Bojao sam ti se to prije reći jer sam mislio da bi Myshtigomogao biti telepat. To je razlog zbog kojega nisam išao s va-



ma čitavu turneju, iako bi mi bilo užasno drago da sam to mogao. To je razlog zbog kojeg sam se pretvarao da ga mrzim;tako sam se mogao držati podalje od njega koliko je god to bi-lo moguće. Tek nakon što mi je uspjelo utvrditi kao činjenicuda on ne posjeduje telepatske sposobnosti, odlučio sam vam se pridružiti.

Slutio sam, što po Dos Santosu, Diani i Hasanu, da bi Radpolu moglo biti do njegove krvi. Da je bio telepat,zaključio sam, on bi to brzo doznao pa učinio sve što je potrebno da se pobrine za svoju sigurnost. A da nije bio, preostala bi tvoja sposobnost, u koju sam polagao veliku vjeru, da ga zaštitiš od gotovo svega, u što uključujem i Hasana. Ali nisam želio daon zna da znam. Ali ja sam te ipak upozorio, ako se sjećaš.

Tatram Yshtigo, njegov djed, jedan je do najboljih naj- plemenitijih stvorova što još žive. On je filozof, veliki pisac,nesebični djelatnik u javnim službama. Upoznao sam se s njim za svog boravka na Taleru, ima tome trideset i četiri godine, ikasnije smo postali bliski prijatelji. Ostali smo u vezi sve odtog vremena, a još tada on mi je bio otkrio planove Vegan- skog kompleksa u vezi disponiranja Zemljom. I ja sam se bio zakleo da ću čuvati tajnu. Čak ni Cort nije smio znati da ja

znam. Stari bi bio izgubio obraz, katastrofalno, da je to izašlona vidjelo prije vremena. Veganci se nalaze u vrlo nezgodnom položaju. Naši iseljeni

zemljaci nametnuli su Vegancima ekonomsku i kulturnu ovis-nost. Veganci su postali svjesni — i kako živo! — u dane rad- polske pobune, činjenice da tu postoji autohtona populacijakoja posjeduje snažnu organizaciju i koja žudi obnovi našeg planeta. I Veganci bi također voljeli da do toga dođe. Oni Zemlju ne žele. A i zašto bi? Ako bi željeli eksploatirati ljudsku

rasu, onda više ljudi imaju na Taleru nego što ih mi imamoovdje na Zemlji — a oni to ne čine; u svakom slučaju ne ma- sovno i ne zlonamjerno. Naša ex-populacija odabrala je sveono što eksploatacija rada donosi sobom, radije to negoli da se vrati ovamo. Na što to upućuje? Povratnički je pokretmrtav. Nitko se ne vraća. To i jest razlog zbog kojeg sam ganapustio. Zbog kojeg si to, vjerujem, učinio i ti. Veganci bivoljeli da taj svjetski problem skinu s vrata. Razumije se, oni

nas žele posjećivati. Za njih je vrlo poučno, rastrežnjujuće, po- godno za poticanje skromnosti i upravo zastrašujuće da dolazeovamo i vide što se sve može učiniti sa svijetom.



Ono što bi po njihovu trebalo učiniti, bilo bi naći načina ka-ko da se zaobiđe vlada naše ex-populacije na Taleru. Taleri- janci baš nisu bili oduševljeni da se odreknu onog jedinog štoim je davalo pravo i na poreze i na postojanje, to jest Ureda.

Nakon mnogo pregovaranja i mnogo ekonomskog pritiska u što je bila uključena i ponuda punog veganskog državljanstvanašoj ex-populaciji, čini se da se ipak našlo načina. Provedba plana bila je predana u ruke Shtigoalcima, posebice Tatramu.

A on je napokon pronašao način, kako je vjerovao, kakoda Zemlji u užem smislu vrati njen autonomni položaj i ujedno sačuva njen kulturni integritet. To je razlog zbog kojeg je poslao svog unuka, Corta, na ovo ’izviđanje’. Cort je čudan stvor: njegov je glavni talent glumačka sposobnost (čime su

svi iz Shtiga prilično obdareni) a osim toga on voli pozirati.Vjerujem da je on žudno želio odigrati ulogu vanzemaljca i siguran sam da je to izveo vješto i efektno. (Tatram me je ta-kođer obavijestio da će to ujedno biti i Cortova poslijednja ulo- ga. On umire od drinfana, koji je neizlječiv; vjerujem takođerda je to i razloga zbog kojeg je odabran upravo on.)

Vjeruj mi, Konstantine Karaghiosisu Koronesu Nomikose(i sve ostalo, za koja ne znam), Conrade, kad kažem da on ne

izviđa nekretnine. Ne. No dopusti mi posljednju bajronsku gestu. Vjeruj mi nariječ da on mora živjeti i dopusti mi da održim zakletvu i sačuvam tajnu. Neće ti biti žao kad sve doznaš.

Žao mi je što mi nikad nije uspjelo dovršiti tvoju elegiju i proklet bio što si mi bio preoteo Laru, onaj put u Kerču! — PHIL

No onda dobro, odlučio sam — neka bude život, a ne

smrt, za Veganca. Phil je progovorio, a ja nisam sumnjao unjegove riječi.Vratio sam se za stol Mikara Koronesa i ostao s Myshti-

gom sve dok nije bio spreman za odlazak. Otpratio sam ga na-trag do Jakova Koronesa i gledao ga kako pakira neke zadnjestvari. Za sve to vrijeme izmijenih smo možda pet riječi.

Njegove smo stvari iznijeli na mjesto gdje je trebao sletitiKlizač, ispred kuće. Prije nego što su ostali (u koje uklju-čujem i Hasana) došli da mu kažu zbogom, on se okrenuo prema meni i rekao: "Recite mi, Conrad, zašto razgrađujete piramidu?"



"Da podbodemo Vegu", rekoh. "Da vam stavimo do znanja, ako želite Zemlju i ako vam je uspije preoteti, da ćete je do- biti u gorem stanju no što je bila nakon Tri dana. Neće ostatiništa u što biste mogli gledati. Spalit ćemo sav ostatak naše povijesti. Neće za vas ostati ni mrve."

Zrak što je izlazio iz dna njegovih pluća sad je to učinio svisokim cviležem — što je bio veganski ekvivalent uzdaha.

"Hvale vrijedno, rekao bih", odgovorio je Veganac, "ali jasam je tako želio vidjeti. Mislite li da biste je ikad više moglinanovo složiti? Možda u bliskoj budućnosti?"

"Što vi mislite?""Opazio sam kako mnogi od vaših ljudi obilježavaju dije-

love."

Slegnuo sam ramenima."Onda imam samo još jedno ozbilj-no pitanje — u vezi vaše sklonosti k destrukciji..." izjavio jeon.

"A to je?""Je li to zaista umijeće?""Idite do đavola."Tada su se pojavili i ostali. Diani sam lagano odmahnuo

glavom, a Hasana zgrabio za zglavak i držao ga tako dovoljnodugo da bih mu odlijepio sićušnu iglu što ju je bio flasteromučvrstio na dlan. Onda sam i njemu dopustio da se nakratkorukuje s Vegancem.

Klizač se zujeći spustio sa sve tamnijeg neba i ja sam po-mogao Myshtigu da se ukrca, a osobno sam mu natovario i prtljagu, kao što sam osobno i za njim zatvorio vrata.

Uzletio je bez incidenta i nestao za nekoliko sekundi.Konac bezveznog izleta.Vratio sam se u kuću i presvukao se.

Bilo je vrijeme da spalim prijatelja. Naslagan visoko u noć, moj je zigurat od klada nosio sve

što je preostalo od pjesnika i prijatelja. Raspirio sam baklju iutrnuo električni fenjer. Uz mene je bio Hasan. Pomogao mi je odnijeti leš do kola i preuzeo uzde. Ja sam lomaču podigaona čempresima obraslom brdašcu iznad Volosa, kraj ruševinacrkve koje sam već spomenuo. Vode u zaljevu bile su mirne. Nebo je bilo čisto i zvijezde jasne.

Dos Santos, koji nije odobravao kremiranje, odlučio je ne prisustvovati pa rekao da ga muče rane. Diane je izabrala da



ostane s njim u Makrynitsi. Sa mnom nije progovorila ni riječisve od našeg posljednjeg razgovora.

Ellen i George sjedili su na kolima, koje smo natraške ugu-rali pod veliki čempres, i držali se za ruke. Oni su, osim nas, bili jedini nazočni. Phil ne bi volio da moji rođaci nad njim na-'riču svoje žalopojke. Jednom je bio rekao da bi želio nešto ve-liko, sjajno, brzo i bez muzike.

Primakao sam baklju uglu lomače. Plamen je zahvatio pa polagano počeo zagrizati u drvo. Hasan je vatru pokrenuo još jednom bakljom pa je zabio u zemlju, otkoračio i zagledao se.

Dok su plamenovi progrizali svoj put prema gore, ja sammolio stare molitve i izlijevao vino po zemlji. Nabacio sam nažar mirisne trave. A onda sam i ja odstupio.

"’...Gdje god da bio, smrt je odnijela i tebe’", rekao sammu. "’Otišao si vidjeti kako se uz Aheront vlažno cvijeće otva-ra, sred sjena pakla kako bodro niče,’ Da si umro mlad, tvoj bismo odlazak oplakivali kao propast velikog talenta prije ne-go što je doživio svoje ispunjenje. Ali ti si proživio, i sad se tone može kazati. Neki odabiru kratki i uzvišeni život pred zidi-nama neke svoje Troje, drugi život duži i s manje muka. I tkomože reći koji je bolji? Bogovi su održali svoje obećanje zada-no Ahileju, da će mu podariti besmrtnu slavu, tako što su na-dahnuli pjesnika da mu spjeva besmrtni pean. No je li on zbogtoga sretniji, sada kad je mrtav kao i ti? Ja o tome ne mogu su-diti, prijatelju moj stari. Sjećam se riječi što si ih ti, kao manji bard, napisao o najvećem od Argivaca i o tom dobu snažnoodapetih smrti: ’Mrak razočaranja na stjecištu tom bjesni: Pri- jetnja predznakova, pogibelj vremena... No pepeo više u drvone izgara. Ognja nevidljiva glazba u toplinu oblikuje zrak, nodana više nema.’ Zbogom mi ostaj, Phillipe Graveru. Neka te

gospodari Feb i Dioniz, koji ljube i ubijaju svoje pjesnike, preporuče svom crnom bratu Hadu. I neka ti njegova Perzefo-na, Kraljica noći, udijeli svoju milost i podari ti visoko mjestou elizeju. Zbogom."

Plamenovi su gotovo dosegli vrh.Tada sam ugledao Jasona kako stoji kraj kola, dok je do

njega sjedio Bortan. Odmaknuo sam se još više. Bortan jedošao do mene i sjeo mi zdesna. Liznuo mi je ruku, samo je-

dnom."Silino od lovca, opet smo izgubili jedan drugoga", rekohmu.



On je kimnuo svojom velikom glavom.Plamenovi su dosegli vrh i počeli grickati noć. Zrak se is-

punio miomirisima i hučanjem vatre.Prišao mi je Jason."Oče", rekao je, "odnio me je do mjesta gdje gore stijene,

no ti si već bio utekao."Kimnuo sam."Oslobodio nas je prijatelj neljudskog lika. Prije toga, ovaj

tu, Hasan, likvidirao je Mrtvaca. I tako su se tvoji snovi dosada pokazah koliko istiniti toliko i neistiniti."

"Oh je taj žutooki ratnik iz mog viđenja", odgovorio je Ja-son.

"Znam, ali i to je već prošlost."

"Što je s Crnom zvijeri?""Ni šija ni vrat.""A ništa."Gledali smo tako dugo, dugo vremena, dok se noć po-

vlačila u sebe. U nekoliko navrata Bortan je naćulio uši premanaprijed a nosnice bi mu se raširile. George i Ellen nisu se po-makli. Hasan je sve motrio svojim čudnim očima, lišenim iz-raza.

"A što misliš sad, Hasane?" upitao sam."Ponovno poći na brdo Sinđar", odgovorio je, "na neko

vrijeme""A potom?"Slegnuo je ramenima. "Bilo kamo gdje mi je pisano", odv-

ratio je.I tada je do nas doprlo užasno glasanje, nalik na stenjanje

kakvoga gorostasnog kretena, popraćeno zvukom lomljenjadrveća.

Bortan je skočio na noge i zatulio. Magarci koji su dovuklikola nelagodno su se odmaknuli. Jedan je od njih kratko zare-vao.

Jason je stegao zašiljen štap što ga je bio podigao s hrpeugaraka i sav se ukrutio.

I tada je nasrnuo na nas, ondje na čistini. Velik i ružan i sveostalo kakvim su ga ikad nazvali.

Onaj, koji se hrani ljudima...

Onaj, pod kojim se trese zemlja...Onaj silni, onaj gnusni...Tesalska Crna zvijer.



Napokon je netko mogao reći što on uistinu jest. To jest,ukoliko se izvuče pa da može pričati.

Mora da ga je k nama privukao vonj spaljenog mesa.Bio je uistinu velik. Kao slon, barem toliki.' Koji je ono bio Heraklov četvrti podvig?Divlji vepar Arkadijski, eto što. Naglo sam poželio da je Herko još negdje u blizini, pa da

nam pomogne...Veliki krmak... S grebenastim leđima i kljovama dugačkim

kao ruka... Male svinjske očice, crne, koje kolutaju u odblje-sku vatre, divlje...

Rušio je drveće pred sobom...Pa ipak je zaskvičao kad je Hasan izvukao plamteću glav-

nju iz žeravice i zatjerao mu je u rilo, zaskvičao i naglo seokrenuo od nas.A također je i zakrivudao, što mi je dalo vremena da pogra-

bim Jasonov štap.Potrčao sam i zgodio ga njime u lijevo oko.Tada je ponovno zakrivudao i zapištao kao parni kotao koji

pušta....I na njemu je već bio Bortan i razdirao mu plećku. Nijedan od moja dva napada na njegov grkljan nije izazvao

ništa više od površinskog ranjavanja. On se rvao, plećem pro-tiv očnjaka, dok napokon nije otresao Bortana i oslobodio senjegova zahvata.

Do tada je Hasan već bio do mene i mahao svojom zapalje-nom glavnjom.

Jurnuo je na nas.Odnekud sa strane George je u nj ispraznio čitav šaržer

automatskog pištolja. Hasan je hitnuo glavnju. Bortan je po-

novno skočio, ovaj put sa slijepe strane.... I sve je to prouzročilo da još jednom skrene u svom juri-

šanju, da se zabije u sad već prazna kola i ubije oba magarca.Tada sam potrčao na njega i gurnuo štap prema gore kod

njegove lijeve prednje noge.Stap se prelomio nadvoje.Bortan je nastavio ujedati i njegovo je režanje preraslo u ne-

prekinutu grmljavinu. Kad god bi ovaj zamahnuo prema nje-

mu svojim kljovama, Bortan bi ga ispuštao i odskakivao goto-vo plesnim korakom; zatim bi se ponovno primicao da ga je-di.



Bio sam siguran da se moje smrtonosno koplje od čelika,zašiljeno kao igla, ne bi bilo slomilo. Ono je, međutim, bilo na Ispraznosti...

Hasan i ja kružili smo oko njega s najoštrijim i ražnju naj-sličniji magarcima što smo ih mogli naći. Nastavili smo ubadatida bismo ga natjerali da se nastavi vrtjeti u krugu. Bortan mu je i dalje pokušavao napipati grkljan, ali je velika glava s rilomostajala pognuta, jedno je oko kolutalo a drugo krvarilo, akljove su mlatarale naprijed-natrag i gore-dolje poput mače-va. Rascijepljeni papci veliki poput hljebova iskapali su velikerupe u zemlji dok se ovaj okretao, u pokušaju da nas sve po- bije, u narančastom plesu plamenova.

Napokon je stao i okrenuo se — vrlo naglo za stvora te ve-

ličine — i njegova su pleća udarila Bortana u bok i odbacila gamimo mene neka četiri metra. Hasan ga je raspalio po leđimasvojom batinom a ja sam krenuo prema drugom oku, ali sam promašio.

Tada je krenuo prema Bortanu, koji je još tražio oslonac —glava mu je bila spuštena a kljove su se presijavale.

Kad je on nasrnuo na moga psa odbacio sam batinu i skočio.Već je bio spustio glavu da mu zada smrtonosni udarac.

Kad se njegova glava spustila gotovo do zemlje, uhvatiosam ga za obadvije kljove. Ništa nije moglo zadržati taj zamahnalik grabljenju, shvatio sam to dok sam ga pritiskao doljesvom snagom što je bila u meni.

Ali sam pokušao a možda nekako i uspio, makar na trenu-tak...

U najmanju ruku, dok sam letio, odbačen kroz zrak, rukurazdrtih i krvavih, vidio sam kako je Bortanu uspjelo povućise s puta.

Bio sam ošamućen padom jer me je bio odbacio visoko idaleko, a začuo sam i bijesno skvičanje velikog krmeta. Ha-san je zakričao, a Bortan je još jednom svojim gromoglasnimgrlom zaurlao svoj izazivački bojni poklič.

...I do crvenog usijane Zeusove munje dva puta su sišle sneba.

... I posvuda je mir.

Uspeo sam se polako, ponovno na noge.Hasan je stajao kraj ugljevlja lomače dok mu je zapaljeni

štap još stajao u ruci podignut kao koplje spremno na bacanje.



Bortan je njuškao drhtavu planinu mesa., Cassandra je stajala pod čempresom kraj mrtvog magarca,

leđa naslonjenih o deblo; nosila je kožne hlače, modru vunenukošulju — na licu joj je bio slabašni smiješak a u ruci moja puška za slonove iz koje se još dimilo.

"Cassandra!"Ispustila je pušku: djelovala je vrlo blijedo. No ja sam je već

držao u zagrljaju i prije nego što je puška udarila o tlo."Pitat ću te za mnogo toga, ali kasnije", rekoh. "Ne sada.

Ništa sada. Daj da naprosto sjednemo pod drvo i gledamo va-tru kako gori."

Tako smo i učinili.

Mjesec dana poslije toga Dos Santos je bio isključen izRadpola. Od onda se nije čulo ni za njega ni za Dianu. Glasinesu govorile da su se odrekli Povratničkog pokreta, preselili naTaler i da sada ondje žive. Nadam se da to nije istina, a zbogdogađaja za onih pet dana. Nikad nisam doznao punu priču oCrvenoj Vlasulji i vjerujem da je nikad neću ni doznati. Akočovjek vjeruje u nekoga, ah stvarno vjeruje, mislim, i ako mu je stalo do nekoga, kao što je njoj možda bilo stalo do mene,onda mi se čini prilično ostati u blizini da bi se vidjelo da li je

imala pravo ih krivo u našem finalnom velikom razilaženjumišljenja. Ona to, međutim, nije učinila, i pitam se nije li jojsada žao zbog toga.

Zapravo i ne mislim da ću je ikad više sresti. Nedugo nakon reorganizacije u Radpolu, Hasan se vratio

sa Sinđara, ostao neko vrijeme u Portu, a onda kupio nekakav brodić pa se jednog ranog jutra otisnuo a da se prethodno nijeni oprostio niti ičim dao naslutiti svoje odredište. Pretpostav-

ljalo se da je negdje našao novi posao. Došlo je, međutim, douragana, nekoliko dana kasnije, i ja sam u Trinidadu čuo gla-sine da su ga bih izbacili valovi na obalu Brazila i da jedočekao smrt od ruke divljih urođenika koji ondje žive. Po-kušao sam provjeriti tu priču ali mi nije uspjelo.

No bilo kako bilo, dva mjeseca potom, Ricardo Bonaven-tura, predsjednik Saveza za borbu protiv progresa, Radpolovefrakcijske gmpe koja se razišla s Atenom, umro je od kapi privršenju svoje partijske dužnosti. Nešto se govorkalo o otrovukunića s Divbana primiješanom sardelama (što je izuzetnosmrtonosna kombinacija, kako me uvjerava George, a sutra-



dan je misteriozno nestao novi kapetan dvorske garde zajednos Klizačem i zapisnicima posljednje tri tajne sjednice SBPP-a(a da i ne spominjemo sadržaj male zidne blagajne). Za nj surekli da je bio krupan muškarac žutih očiju s nečim blago is-točnjačkim u crtama lica.

Jason i dalje pase svoje mnogonoge ovce po uzvisinama,tamo gore gdje Aurora najprije dolazi da umrlja nebo ružama, inema sumnje da svojim pjevanjem kvari mladež.

Ellen je ponovno u drugom stanju, sva onako lomna i ši-roka u pojasu, i ne želi razgovarati ni s kim osim s Georgeom.George bi volio pokušati izvesti jedan fantastičan operativnizahvat nad embrijem, i to odmah, prije nego što bude prekas-no, da tako svog idućeg klinca osposobi i za disanje vode, a

ne samo zraka, a sve zbog one goleme djevičanske granicedivljine što se stere pod površinom oceana a koju bi njegovi potomci mogli osvajati, tako da on postane otac nove rase pada o tome može napisati zanimljivu knjigu, i tako to. Ellen,međutim, nije suviše oduševljena tom zamisli, pa njušim da bioceani mogli još neko vrijeme ostati djevičansko područje.

O da, prije nekog vremena odveo sam Georgea u Capistra-no da gleda povratak pauk-netopira. Bilo je to zaista impre-sivno — kako svojim letom zamračuju nebo, kako se gnijezde po ruševinama, kako jedu divlje svinje i ostavljaju zelene iz-metine posvuda po ulicama. Lorel je dobio toga sate i sate na3D coloru, i sad to pokazuje na svakom prijemu u Uredu. To je sad na neki način povijesni dokument, obzirom da smo dosada pauk-netopire već maknuli s puta. Vjeran svojoj riječi,George je među njima pokrenuo pošast slishija, i sad padajukao muhe. Baš prošlog tjedna jedan od njih pao nasred uliceuz veliki pljas! baš dok sam bio na putu Mami Juliji, s bocom

ruma i kutijom čokoladnih bombona. Kad je tresnuo, bio jeveć sasvim mrtav. Ti su slishiji vrlo podmukli. Ubogi pauk--netopir ni ne sluti što se događa: on leti sav sretan, ogledavase za nekim koga bi pojeo, i tada ćok! — strefi ga, i on padausred vrtne zabave ili nekome u bazen za plivanje.

Odlučio sam zadržati Ured još neko vrijeme. Sazvat ćunekakav parlament nakon što zbrišem jednu stranku u opozici- ji prema Radpolu — Nezob ili možda nešto slično tome: nešto

kao Nezavisni obnovitelji ili tako nešto.Dobre stare završne sile razdora... bile su nam potrebneovdje dolje među ruševinama.



A Cassandra — moja kraljevna, moj anđeo, moja ljupkagospa — ona me voli čak i bez gljivica. Sredila ih je ona noć uDolini sna.

Ona je, naravno, bila teret onog broda krcatog herojima štoga je Hasan bio vidio onog dana na Pagasu. Na njemu ipaknije bilo zlatnog runa, već samo moja soška s puškama i tako.Bila je to Zlatna ispraznost , koju sam izgradio vlastitim rukamai koja je bila dovoljno solidna, što mi je bilo milo doznati, daizdrži čak i tsunami koji je uslijedio nakon one stvarce ozna-čene brojem 9,6 na Richterovoj ljestvici. Bila je vani na je-drenju kad se Kosu provalilo dno. Poslije toga je uzela kurs prema Volosu, zato što je znala da je Makrynitsa puna mojerodbine. I, lijepe li stvari — da je imala onaj osjećaj da prijeti

opasnost i da je zato sa sobom na obalu ponijela tešku artiljeri- ju. (Lijepa je stvar i to što je znala kako se njome rukuje.) Mo-rat ću se priviknuti da njene predosjećaje shvaćam mnogo oz- biljnije.

Kupio sam tihu vilu na kraju Haitija nasuprot Portu. Ona jesamo nekih petnaest minuta klizanja daleko od njega i ima ve-liku plažu i hrpu džungle oko sebe. Ja moram imati nešto, na primjer čitav otok, između sebe i civilizacije,zato što me mučitaj, ovaj — lovački — problem. Jednoga dana, kad su pravnizastupnici počeli pristizati, ti baš nisu sasvim razumjeli znak:PAZI OŠTAR PAS. Sad ga razumiju. Onaj koji je momental-no u gipsu neće od mene sudski tražiti odštetu, a u Georgeo-vim će rukama biti kao nov dok kažeš britva. Ostali nisu prošlitako ozbiljno.

Dobro je ipak da sam se bio našao u blizini.I evo me, kao i obično, u neobičnoj situaciji.Čitav je planet Zemlja otkupljen od vlade na Taleru, otkup-

ljen od velikog i imućnog klana Shtigo. Najveća većina iselje-nika i tako je željela vegansko državljanstvo radije nego da osta-ne pod bivšom vladom na Taleru i da radi u Kompleksu sastatusom registriranih stranaca. To se bilo valjalo već dugovremena, tako da se otuđivanje Zemlje svelo uglavnom na pro-nalaženje najpovoljnijega kupca — zato što je naša izbjegličkavlada izgubila svaki drugi razlog postojanja onog trenutka kad je prošlo to s državljanstvom. Dok je gore još bilo Zemljana,

mogli su naći opravdanje za svoje postojanje, no sad su svi postali Veganci i tako više nisu mogli glasati za njih, a sasvim je sigurno da bismo to još manje učinili mi dolje.



I tako, prodaja prilično velikog nepokretnog dobra — a je-dini interesent bio je klan Shtigo.

Mudri se stari Tatram međutim pobrinuo da Zemlja ipak ne postane vlasništvo klana Shtigo. Čitava je transakcija prove-dena u ime njegova unuka, pokojnog Corta Myshtiga.

A Myshtigo je ostavio svoju želju o raspodjeli, oporuku ilitestament, u veganskom stilu...

... u kojoj je spomenuo i mene.I tako sam, ovaj, naslijedio jedan planet.Zemlju, da budem točniji.

Ovaj...Do đavola, ja je ne želim. Mislim, sigurno da sam zbog to-

ga na trenutak zapanjen, ali ću već nešto smisliti.Bilo je to zbog toga paklenskog vitalno-statističkog stroja i još četiri velika vrela mudrosti kojima se stari Tatram po-služio. Tražio je nekog lokalnog upravljača koji bi uzeo Zem-lju u leno i postavio demokratsku, predstavničku vladu koja bizastupala stanovnike, i koji bi se potom odrekao vlasništva ukorist onih koji na toj zemlji žive kad bi se jednom stvari po-krenule. Tražio je nekoga tko je sve vrijeme bio u toku, tko biimao sve upravljačke kvalitete i tko ne bi želio zadržati čitavu

Zemlju samo za vlastito uživanje.Između ostalih, stroj mu je dao i jedno od mojih imena, pa

zatim još jedno, s tim što je to drugo bilo označeno s ’moguće je da još živi’. Zatim je pregledan moj osobni dosje i stroj jevrlo brzo iskopao još nekoliko imena, od kojih su sva bilamoja. Počeo je prebirati po nesuglasnostima i neobičnim slič-nostima, nastavio pipati i davati zbunjujuće odgovore.

Nije prošlo mnogo i Tatram je zaključio da bi me bilo do-

bro "izviditi".Cort je došao da napiše knjigu.On je u stvari želio vidjeti jesam h Dobar, Čestit, Plemenit,

Čist, Lojalan, Vjeran, Pouzdan, Nesebičan, Blag, Vedar,Pouzdan i Bez Osobnih ambicija.

Što znači da je bio razroki umobolnik jer je rekao: "Da, on je sve to."

Lijepo sam ga nasadio.Možda je ipak imao pravo što se tiče nedostatka osobnih

ambicija. Ja sam lijen u tri materine i nije mi baš ni malo stalo



da si natovarim na vrat glavobolje za koje vidim da niču iz iz-mučene Zemlje pa da me kolju iz dana u dan.

No ipak sam spreman na izvjesne ustupke što se tiče mojihosobnih udobnosti. Vjerojatno ću svoj godišnji odmor skresa-ti ne samo šest mjeseci.

Jedan od pravnih zastupnika (ne onaj u gipsanoj kadi —onaj s udlagom) uručio mi je pisamce od onog plavog. A tomi je reklo, u izvatku:

Dragi Kakvo-vam-god-do-đavola-bilo-ime,vrlo je nezgodno ovako započeti pismo, tako da ću

poštovati Vašu želju i zvati Vas Conrad. "Conrad", do sad ste već zacijelo upoznati s pravom naravi

mog posjeta. Osjećam da sam napravio dobar izbor kad samVas imenovao nasljednikom zemljišta koje se uobičajeno nazi-va Zemljom. Vaša se Ijubav prema njoj ne može poreći; kao Karaghiosis nadahnjivali ste Ijude da prolijevaju krv braneći je; vi obnavljate njene spomenike, konzervirate njene umjetni-ne (i, usput, kao jedan od uvjeta moje oporuke, ja inzistiramda Keopsovu piramidu vratite na njeno mjesto!), a Vaša do-mišljatost baš kao i žilavost, kako tjelesna tako i mentalna, je-dinstvena je i zaprepašćujuća.

Također se čini da ste Vi od svih raspoloživih ljudi najbližiidealu besmrtnog nadglednika (dao bih mnogo da doznam ko-liko Vam je zapravogodina?), i to Vas, zajedno s Vašim viso-kim potencijalom preživljavanja, čini zaista jedinim kandida-tom. Ako Vas Vaša mutacija ikad počne izdavati, onda jošuvijek preostaje S-S serija da nastavi povezivati veliki lanacVaših dana. (Mogao sam reći "zakivati"lanac, ali tone bi bilo pristojno jer znam da ste zbog svog silnog falsificiranja za-

služili da Vas zakuju debelom lančinom. — Svi ti stari zapisi!Siroti je stroj zamalo poludio od tolikih neslaganja. Sad su ga programirali da nikad više ne prihvati matični listni jednogaGrka kao dokaz o godinama starosti!)

Ja predajem Zemlju u ruke Kallikanzarosa. Sudeći premalegendi, to bi morala biti teška pogreška. Ipak, spreman sam se okladiti da ste Vi čak i kallikanzaros samo na temelju lažnog predstavljanja. Vi uništavate samo ono što želite ponovno iz- graditi. Možda ste Vi Veliki Pan, koji se samo pretvarao daumire. No u svakom slučaju, stajat će Vam na raspolaganjudovoljno velika sredstva kao i sva potrebna teška oprema koja



će Vam biti poslana još ove godine — i hrpa formulara kojimaćete tražiti još od Zaklade Shtigo. Dakle idite, plodite se imnožite, i ponovno stecite Zemlju. Klan će biti u blizini i sveto promatrati. Ako Vam treba pomoć, samo vičite i pomoć će stići.

Nemam vremena da Vam napišem čitavu knjigu. Oprostite. Ali evo Vam ipak bar autogram:

CORT MYSHTIGO

P.S. Ja još ne kopčam je li to umijeće. Idite do đavola Vi.

To je sukus toga.Pan?Strojevi ne govore tako, zar ne?Bar se nadam da ne...Zemlja je divlje obitavalište. Gruba je i kamenita.Krš će se morati počistiti, sekciju po sekciju, prije nego što

se uzmogne početi izgrađivati nekakav anti-krš.Što znači da treba raditi, i to mnogo.Što znači da će mi biti potrebno sve čime Ured raspolaže

baš kao i organizacija Radpol, da počnemo s tim.

Baš sada donosim odluku da li da prekinem ili ne tu me jekroz ruševine. Mislim da ću dopustiti da se nastave jer ćemouskoro, bar jednom, moći pokazati nešto dobro. Postoji tajizvjesni element ljudske radoznalosti koji zahtijeva od čovjekada zaustavi korak i vime kroz rupu na svakoj ogradi iza kojese nešto gradi.

Mi sad imamo novac i ponovno smo vlasnici naše vlastiteimovine, što korjenito mijenja situaciju. Možda čak ni Povrat-

nički pokret nije posve mrtav. Ako postoji vitalni program ob-nove Zemlje, možda nam uspije privući ponekog iz ex-popu-lacije, ili upecati kojeg od novih turista.

Ili, ako svi oni žele ostati Veganci, onda mogu i to. Oninam mogu biti dragi, ali nam nisu potrebni. Naša će vansi-stemska emigracija opasti, osjećao sam to, jednom kad ljudishvate da i ovdje mogu napredovati; a naša će populacija rastii brže nego samo po geometrijskoj progresiji, i to zahvaljujući produženom fertilnom razdoblju koje se postiže u ovom času

vrlo skupom S-S serijom. Ja namjeravam tu seriju potpuno



socijalizirati. A postići ću to tako što ću Program narodnogzdravlja dati u ruke Georgeu, osnovati klinike u unutrašnjostii svima ponuditi S-S seriju.

Izvući ćemo se. Već sam se umorio od toga da budemčuvar groblja, i zaista mi nije do toga da svo vrijeme od sadado Uskrsa provedem prosijecajući kroz Drvo svijeta, makar i bio crnorođeni sa sklonošću za gužvu. Kada zvona zazvone,želio bih da mogu kazati, "Alethos aneste", uskrsnu odista, ra-dije nego da moram baciti pilu i potrčati (bing-a-bong , tozvona, klomp-klomp, to kopita i tako dalje). Sad je čas da svidobri kallikanzaroi... Znate i sami.

I tako...Cassandra i ja imali smo tu vilu na Začaranom otoku. Njoj

je tu bilo lijepo. Meni je tu bilo lijepo. Nije je više smetala moja neodređena starost. Što je dobro.Baš tog ranog jutra, dok smo ležali na plaži i gledali kako

sunce izgoni zvijezde, okrenuo sam se prema njoj i pripome-nuo kako će to biti velik posao, jedan od onih koji nabijajučireve na želudac, pun glavobolja i tako.

"Ne, neće", odgovorila je ona."Ne minimaliziraj što je imanentno", rekoh. "To dovodi do

inkompatibilnosti.""Ni jedno od toga.""Cassandra, ti si preveliki optimist.""Ne. Ja sam ti onda bila rekla da srljaš u opasnost, i tako je bilo, a

ti mi tada nisi vjerovao. Ovaj put osjećam da će sive poći po dobru. To je sve."

"Svaka čast točnosti tvojih dosadašnjih predviđanja, no ja idalje mislim da ti potcjenjuješ to što leži pred nama."

Ustala je i lupila nogom o pod.

"Ti meni nikad ne vjeruješ!""Naravno da vjerujem. Samo evo, ovaj put si slučajno u

krivu, dušo."Tada je otplivala od mene, moja gnjevna sirena, otplivala u

tamne vode. Nakon nekog vremena doplivala je natrag."Okej", rekla je uz smiješak i otresla sitnu kišicu iz kose.

"Imaš pravo."Uhvatio sam je za gležanj, povukao ga, oborio je do sebe i

počeo škakljati."Prestani!"



"Hej, ali ja ti vjerujem, Cassandra! Zaista! Čuješ što tikažem? Ha, što veliš na to? Zaista ti vjerujem. Do đavola! Si-gurno da si u pravu!"

"Ti si jedan obični dupeglavi kallikanz... Au!" bila je tako ljupkana morskoj obali, tako da sam je ostavio da se kuha sve dok nas nijeodkružio dan, i bilo mi je lijepo.

Što je krasno mjesto da se završi priča, sic :





Documents

Zovem Se Konrad