1

Enver Kazaz

ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA

(Mirko Kova, Elita gora od rulje, Zagreb, 2009.)

Elita gora od rulje Mirka Kovaa spada u one esejistike knjige koje u asu

objavljivanja budu hvaljene zbog aktuelnosti tema koje obrauju, ali ba to nerijetko zasmeta

da se uvidi njihova vrijednost izvan granica svoga vremena. Aktuelna drutvena zbivanja i

horizont miljenja u njihovim okvirima takve knjige ukljuuju u odreeni drutveni trend,

sistem ideja, ideoloke konfiguracije, ak politika kretanja, to umanjuje mogunosti da se

uvidi transvremeni idejni potencijal njihovih eseja i sistem vrijednosti koji utemeljuju. A

nerijetko subverzivne prema centrima moi koji svojim ideolokim, epistemolokim, etikim,

politikim ili nekim drugim matricama formiraju zvanine i normativne interpretacije

povijesti, te knjige esto prelaze preko granica svoga vremena utemeljujui forme budunosti

suprotne onima to ih zasniva svirepa ideoloka i na njoj zasnovana politika sila. U pravilu ih

akademska zajednica, pogotovo ona odana vladajuoj ideolokoj konfiguraciji, iskljuuje iz

ortodoksno shvaenog knjievnog kanona proglaavajui ih neistom, nepravom knjievnou,

esto i publicistikom, eda bi sauvala esencijalistiki poredak knjievnih anrova i uinila

neupitnim ideoloki proklamiran sistem istina.

Ortodoksno pojmljen kanon i s njim sukladna hijerarhija anrova nastoje u

literaturama malih jezika kakvi su junoslavenskih odrati esencijalistiko poimanje

knjievnosti, kako se ne bi uvidjela njena umreenost u drutvenu praksu i injenica da ona u

veoj ili manjoj mjeri utie na oblikovanje drutvene svijesti i vrijednosti. Time kanon uva

ideologiju i njoj odanu knjievnost od mogunosti da budu ugledane u meusobnoj

umreenosti i samim tim iz perspektive odgovornosti za njihovo djelovanje u povijesnoj i

drutvenoj praksi. Samo u malim, perifernim i nediferenciranim literaturama mogue je

odravati hijerarhiju anrova prema kojoj je fikcija vrednija od fakcije, dok se roman poima

kao matura literature, a poezija je iskaz pjesnike inspiracije kojom se pjesnik iz

egzistencijalnog, dnevnog i drutvenog izmjeta u vie sfere, u eterini duh unutar kojeg

zaneseno komunicira sa nadzemnim silama. itav sistem tzv. rubnih i hibridnih anrova,

dnevnici, memoari, eseji, putopisi, raznorodni zapisi itd. iskljuen je iz ortodoksno

pojmljenog kanona i tzv. prave knjievnosti, mada on ini njen poetiki, kulturoloki i

2

povijesni kontekst unutar kojeg se razvija sloena meuanrovska mrea i pokazuju modeli

upisivanja i transformiranja konteksta u knjievni tekst. Upravo su ti anrovi na vanredan

nain oslikali ubilako lice junoslavenske nedavne prolosti i ukazali na odgovornost i

knjievnosti i pojedinih pisaca i intelektualaca za takav njegov izgled. U konanici

esencijalistiko poimanje literature brie razliku izmeu nje, religije i magije, da bi je

pretvorilo neku vrstu svetog govora u koji se pohranjuje nacionalni bitak smjeten u

nacionalni jezik.

Rat, otac svih stvari i prekretni povijesni dogaaj koji na badijuevski nain mijenja

poredak svih drutvenih zakona, bez obzira na koliinu zla i zloina na kojima je utemeljen,

uvijek iznova prokazuje esencijalistiko poimanje knjievnosti kao eskapistiku fantazmu.

Knjievnost se u ratovima iz devedesetih godina prolog stoljea na junoslavenskom

prostoru potvrdila, izmeu ostalog, i kao skladite slika na kojima su nacionalistike

ideologije gradile svoje predstave i sisteme ideja i na toj osnovi svaku nacionalnu drugost

prikazivale podanicima kao demonskog, svepovijesnog neprijatelja, te time pribavljale

moralno opravdanje za ratne zloine. Nije u ratu razobliena samo knjievnost kojoj je

esencijalizam pripisivao apriornu etiku funkciju samog metafiziki pojmljenog dobra koje se

ispoljava u jeziku, nego i uloga pisca kao nacionalnog genija u drutvenom polju, poete

vatesa koji nacionalnoj zajednici u svom djelu saoptava vjene istine. Mnogobrojni pisci i

intelektualci nali su se u ratu u ulogama ideologa i politikih monika koji su donosili

najstravinije odluke ije su posljedice masovni ratni zloini, genocid, etniko ienje,

urbicid i kulturocid.

Njihovu ideoloku, politiku i druge uloge prije, tokom i poslije rata, analizira Mirko

Kova u Eliti goroj od rulje, dajui jo jedan argument za tezu da su junoslavenski ratovi

poeli u kulturi, gdje su knjievnost i historiografija bile u poziciji centralnih diskursa. A ba

zahvaljujui piscima i intelektualcima rat je iz knjievnosti i kulture prenesen u ideoloko i

politiko polje, pa potom i u institucije ubilakih sistema kojima su negativne stereotipne

slike nacionalne drugosti i interpretacija povijesti kao stalnih meunacionalnih sukoba

posluile za uspostavljanje ideologije mrnje i moralnu pripremu za praksu zloina. Na toj

osnovi Kova u svojim esejima gradi seriju portreta pisaca i intelektualaca sa junoslavenskog

prostora koji su bili proizvoai ideologije i njeni slubenici u ideolokim aparatima drave,

ali i politiki aktivisti, pa i politiki monici. Osvjetljavajui mnogostrukost veza ideologije,

knjievnosti, politike prakse i spisateljskih uloga u njoj, Kova, zapravo, razvija

interpretacijski horizont u kojem vie nije mogue povui vrste granice izmeu nabrojanih

fenomena, kako to ini akademski esencijalizam u znanosti o knjievnosti.

3

Bez obzira na injenicu to su se takav esencijalizam i s njim tijesno skopan

eskapizam u ratnom i poratnom vremenu gotovo sami od sebe razobliili pred naim oima,

akademske institucije i njihova knjievna kritika nastoje ih i danas ouvati, eda bi time

uvrstile epistemoloku mo koja im priskrbljuje drutvenu vanost, iako ih ini slukinjama

vladajue ideologije. Na taj nain akademska institucija, njen knjievni kanon, hijerarhija

anrova i teorijske platforme iz kojih tumai knjievnost svode ju na eskapistiku fantazmu

prema kojoj ona proizvodnjom lijepih slika u jeziku dohvaa univerzalije i u susretu tzv.

lijepih dua, pieve i itateljeve, tokom itanja ostvaruje igru staklenih perli kao jeziki

konstrukt svijeta nezainteresiranog za povijesnu i drutvenu realnost. Time je knjievnost

liena svojih mnogobrojnih konteksta i modela njihovog upisivanja i transformiranja u tekstu

koji ih umreavaju u drutveno diskurzivno polje. U njemu ona, u bezbroju razlika koje

ostvaruje, nije, kako je pokazao poststrukturalistiki metodoloki horizont, svodiva samo na

jednu ravan interpretacije ili poetikog i autopoetikog odreenja, nego je viestruka, ponekad

hirovita u svojoj viestrukosti, skeptinosti, relativizaciji svakog apodiktino normiranog

sistema vrijednosti koji se namee kao ogranienje ovjekove egzistencije.

U malim literaturama sve je unaprijed politino, tvrde Deleuze i Guattari, jer se one u

drutvenom i povijesnom kontekstu nameu kao simboliki imaginariji za tvorbu nacionalnog

identiteta. Ta politinost malih literatura, meutim, ne mora biti njihov nedostatak u odnosu

na one visoko diferencirane, literature tzv. velikih jezika, nego ak prednost, kako se to znalo

dogaati u pojedinim povijesnim periodima. Pogotovo u situacijama kada su male

knjievnosti, kao npr. neke zapadno i junoslavenske u doba austrougarske okupacije, bile u

prilici da razvijaju oslobodilake naracije i u jezik smjetaju utopijske konfiguracije

nacionalne budunosti. Tada se knjievnost nalazila u funkciji centralnog drutvenog diskursa

oko kojeg su se okupljale sve druge drutvene energije razliitog tipa, a okviri romantizma,

realizma i rane moderne irili su se ostvarujui u knjievnim praksama poetike hibride.

Meutim, ako se u vremenu imperijalne vladavine junoslavenskim prostorom u

knjievnosti razvijao antiosvajaki ideoloki stav i oslobodilaki potencijal junoslavenskih

nacija, te gradila utopijska vizija junoslavenskog jedinstva sa naracijama prosvjetiteljske

ideje emancipacije, internacionalizma i kozmopolitizma u svome temelju, kraj dvadesetog

stoljea i raspad komunizma donijet e knjievni obrat u kojem e oslobodilake vizije iz

devetnaestog stoljea zamijeniti lokalne imperijalne ideologije sa demonizacijom nacionalnih

susjeda. Emancipatorski i oslobodilaki potencijal knjievnosti pretvorio se u nacionalistiki

funkcionaliziranom dijelu knjievnosti u osvajaki i mrziteljski prema drugim nacijama, a ona

delez-gatarijevska apriorna politinost u istu ideologiju. Tako je i nastao junoslavenski

4

knjievni paradoks prema kojemu pisac koji je zauzeo poziciju nacionalnog ideologa i

akademska zajednica koja proizvodi knjievnu povijest kao mjesto tvorbe nacionalne

ideologije zastupaju i brane esencijalistiko poimanje knjievnosti iako njome u praksi rukuju

kao nacionalistikom ideolokom podlogom.

Kova ne razvija teorijska obrazloenja takve knjievne situacije, mada su ona u

njegovom tekstovima, ne samo u Eliti goroj od rulje ve i Cvjetanju mase i pismima Filipu

Davidu, implicitno prisutna, nego analizira ideoloke pozicije pisaca, filozofa i drugih

kulturnih radnika, pozorinih ili filmskih reisera koji su na razliite naine kreirali

velikosrpsku ideologiju i na njoj baziran nacionalni i drutveni identitet. Ili su, pak, poslije

rata inili sve da poricanjem zloina i nesuoavanjem sa svojom i odgovornou ideologije,

politikih, vojnih, policijskih i drugih institucija sistema za masovne zloine, genocid, urbicid,

kulturocid, etnika ienja itd. ouvaju kulturoloke i ideoloke naracije koje su

funkcionirale kao moralna priprema za pomenute zloinake prakse.

Dobrica osi, Milorad Pavi, Ljubia Risti, Branko Plea, Ljubomir Tadi, Milorad

Ekmei, Matija Bekovi, Rajko Nogo i itav niz drugih srpskih intelektualaca i pisaca dobio

je u ovoj Kovaevoj knjizi svoje politike, ideoloke, ak i moralne portrete, da bi se na koncu

ispostavilo kako je Kova, u stvari, razvio alternativni knjievni, kulturni i kanon drutvenog

pamenja. To je Kovaeva manovska gesta iz koje proizlazi itav niz vanrednih posljedica po

junoslavenski kulturni prostor.

Ako zvanini, akademski knjievni kanon polazi od eskapistikih i esencijalistikih

postulata, Kova ga svojim tekstovima suoava sa ideolokim i politikim

funkcinonalizacijama koje su provodili neki od najpriznatijih srpskih pisaca. Ako je kulturni

kanon previdio da kultura nije unaprijed etina, nego vrlo esto etiki bezinteresna, ak i

skladite etiki negativnih predstava o drugima, Kova ju vraa na pitanja povijesne

odgovornosti implicitno traei redefiniciju njenih vrijednosti. Ako je, pak, drutveno

pamenje ratova iz devedesetih godina prolog stoljea bazirano na kanonskim naracijama o

nacionalnim herojima i rtvama, Kova, postavljajui pitanje kulturoloke, moralne, ideoloke,

institucionalne i politike odgovornosti i krivnje za zloine, implicitno razobliuje to

pamenje kao ideoloki konstrukt utemeljen na poricanju zloina poinjenih u ime nacije.

Zato se u podlozi Elite gore od rulje raspadaju ta tri kanona pred implicitno postavljenim

pitanjima njihovog etikog i humanistikog sadraja i upliva nacionalistike ideologije u

njihovu profilaciju.

Ti aspekti Kovaevih eseja nisu uoeni neposredno po njihovu objavljivanju, a samo

nekoliko godina kasnije oni isplivavaju u prvi plan. No, bez obzira na svu ubjedljivost

5

argumenata koji ovi eseji iznose, i ne samo oni nego i neki drugi njima slini, npr. oni Ivana

Lovrenovia, 1 Slobodana Blagojevia, 2 Miljenka Jergovia, 3 Predraga udia, 4 Marka

Veovia,5 itd., ouvala se u akademskom prostoru eskapistiko-esencijalistika graevina

knjievnog i kulturnog kanona, a danas kao da doivljava svoju reafirmaciju u diskurzivnoj

praksi.

Da bi uhvatio ovakav raspon u profiliranju predmetnih pozadina svojih eseja, Kova

ve od naslova svoje knjige kree od stava da nacionalni i drutveni identiteti nisu organski

cjeloviti, biologistiki, krvno-srodniki, ve su diskurzivni konstrukti. Njih, dakle, stvaranjem

simbolikih imaginarija oblikuju, kako pokazuje veliki broj teoretiara identiteta, a poglavito

Bendict Anderson tezom o naciji kao imaginarnoj zajednici,6 nacionalne elite, pa u skladu s

tim one i presudno utjeu na nacionalne povijesne tokove. Jesu li tokom krvavog sloma

Titove Jugoslavije elite junoslevsnkih nacija bile gore od rulje, u kojoj mjeri su one

formirale stajalita na osnovu kojih se dogodio taj slom, kakav odnos su uspostavile prema

institucijama moi, u kojoj mjeri su bile bliske tim institucijama i kakve pozicije su u njima

zauzimali pojedini pripadnici knjievnih i kulturnih elita, na koji nain i kakvim su se sve

strategijama sluile da prikriju svoje stvarne ciljeve i na osnovu ega su izvrile mobilizaciju

masa da prihvate nacionalistike ideologije? Ta i druga pitanja pokree Kova gradei

portrete pisaca i intelektualaca koji su na razliite naine dali svoj doprinos junoslavenskom

ratnom uasu.

Da bi potraio mogue odgovore na pomenuta pitanja, Kova polazi od analize odnosa

prema Hitlerovoj nacistikoj ideologiji dvojice svjetski relevantnih pisaca Knuta Hamsuna i

Louisa Ferdinanda Celinea. Hamsun, kako je mnogo puta ranije isticano, Kovau vaan pisac

ne samo zbog njegovog djela ve i zarad poetikog utjecaja na knjievnost evropskog visokog

modernizma i postmodernizma, uostalom i zbog utjecaja i na profiliranje Kovaeve poetike,

doivljava poslije Drugog svjetskog rata javnu osudu, ak gubitak graanskih prava, kao i

Celine, koji je zbog podrke Hitleru i svojih stavova odleao i zatvorsku kaznu. Primjer

drutvenog kanjavanja ove dvojice pisaca, Kova ne koristi da bi razdvojio drutvenu

poziciju autora od knjievnosti, kako to poesto ini ovdanja akademska kritika i ira javnost

slijedei je izravno ili posredno, nego da bi ukazao kako su se ba time oblikovale 1 Isp. Ivan Lovrenovi: Ex tenebris, 1994, Trpi li bog zulum, 2005, Duh iz sindira, 2005, Poslije kraja, 2005. itd. 2 Isp. Slobodan Blagojevi, Tri iste obine pameti, 1996, te pod pseudonimom Aristid Teofanovi, Pisma prijestolnikom listu, 2001, Mrka kapa, 2001. 3 Isp. Miljenko Jergovi, Naci bonton, 1998. 4 Isp. Predrag udi, Vejai ovejane sutine, 2011. 5 Isp. Marko Veovi, Smrt je majstor iz Srbije, 1994. 6 Isp. Bendict Anderson, Imagined Communities, 1983.

6

civilizacijske norme koje su omoguile inkorporiranje njihovih djela u svjetsku knjievnu

tradiciju, ali su i jednog i drugog pisca izloile razliitim modalitetima drutvenih kazni.

Hamsun e zbog podrke nacizmu biti kanjen ak i ludnicom poslije Drugog svjetskog rata,

kao i Ezra Pound, a Celine zatvorom, obojica gubitkom graanskih prava. U drutvenom

pamenju, navodi Kova ak su Celineove knjige Bagatele za jedan masakr i kola za leeve,

zadugo ostale u vlastitoj tami, a u Rjeniku suvremene francuske literature oznaene kao

zloinake zabulude.

Ovakve civilizacijske norme, podvlai Kova, nisu obuhvatile i one pisce koji su,

poput Pirandela, javno iskazali pokajanje za podrku Musolinijevom ili Hitlerovom faizmu, a

pogotovu ne pisce, poput Paula Eluarda, koji su veliali Staljina ili kao Aragon smatrali da je

Staljin iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Puikina. Zato Kova i polazi od dva

paradigmatska sluaja, Hamsuna i Celinea, da bi ispitao model drutvene odgovornosti za

javno, ideoloko i politiko djelovanje pisca u drutvenom polju. Nitko ne trai anatemu onih

pisaca koji su stavljali Staljina iznad Shakespearea, ali bi svakako bilo poeljno da se

podjednako rasporede povijesne magle, ili pak da dublje i sveobuhvatnije progovorimo o sebi

samima i uasima naeg stoljea, o kaotinim idolima, o padu u barbarizam i djelovanju s

antihumanistikih pozicija, o intelektualcima 'sklonim zloinu, avolskom outsideru i

unitenju civilizacije', kako veli H. M. Enzensberger. Jo bih nekako i mogao razumjeti

zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u politike utopije, ali nikakvo razumijevanje nemam za

one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka.

Naravno, ovakvo polazite u Kovaevim esejima vodi ka uspostavljanju obrazaca iz

kojih je mogue analizirati odnos intelektualca i bilo kojeg oblika totalitarnih reima,

pogotovu onih militaristiko-ubilakih, a da se ne padne u zamku etike, politike, ideoloke

ili ma koje druge dogmatinosti. Sjetimo se, Julien Benda 7 postavio je tezu o izdaji

intelektualaca, uvjeren u prosvjetiteljsku utopijsku naraciju prema kojoj je intelektualac

dobija ulogu etikog i svakog drugog korektiva moi i apriornu humanistiku i

emancipatorsku misiju u drutvenom polju. Za razliku od Bende, Antonio Gramshi8 govori

uz ostalo i o oficijelnom intelektualcu koji se umreava u drutvenu praksu i ne uklapa u

prosvjetiteljsku misiju sa apriornom etikom bezgrenou, nego je uronjen u drutvene

odnose u kojim moe tvoriti i zlo. Tako za Gramshija intelektualac nije neko ko je

sakraliziran i iz te pozicije zaprima vee obaveze, ovlasti ili odgovornosti u odnosu na druge

7 ilijen Benda, Izdaja intelektualca, Beograd, 1996. 8 Isp. Antonio Gramshi, Pisma iz ztavora, 1951. i Edward Said, Predstvaljanje intelektualca, Odjek, Sarajevo, jesen, 2009.

7

ljude ili profesije u zajednici. Intelektualac uronjen u drutvenu diskurzivnu praksu, kako

pokazuje Edward Said stavom o drutvenoj ulozi intelektualca, nalazi se u ulozi tvorca moi

koliko i njenog korektiva, ak i nosioca moi, ali i nekog ko joj se na razliite naine

suprotstavlja. Intelektualac, dakle, moe biti u funkciji ideologa ili slubenika ideologije,

koliko i nekog ko tu ideologiju kritizira, dekonstruira ili razobliuje iz pozicije odreene

utopijske konfiguracije. Takav desakralizirani intelektualac, osloboen prosvjetiteljske

utopijske fantazme o nekoj njegovoj posebnoj, etikoj i emancipatorskoj misiji u drutvu,

zatie se u razliitim pozicijama, nekada u vlasti totalitarnog poretka, pa ideologa prakse

zloina, a nekada rtve u rvnju vlasti, ali i kritiara moi uvjerenog da utopijom moe

pobijediti odreenu ideoloku naraciju. Doda li se ovome Foucaultov9 stav o odnosu moi i

znanja, te teorijska stajalita o kulturnim hegemonijama, jasnim postaje horizont

intelektualnih praksi koje su oblikovala mrzilake ideologije na junoslavenskom prostoru

devedesetih godina prolog stoljea.

Zato Kova i ne skriva vrijednosno polazite iz kojeg razvija svoje eseje. U onom

Povratnik s lomae, posveenom Celineu u uvodnim reenicama pie: Pisci, novinari,

filozofi, povjesniari koji su u jedva minulima balkanskim orgijanjima inili zlodjela, bilo kao

ideolozi ili izravno kao zapovjednici, ugnijezdili su se u nau memoriju. Vie nismo u stanju

potisnuti ih na dno psihe. Prieljkujemo njihova imena na hakim optunicama. Oni nas ine

suuesnicima u mrnji, bude nae nagone za osvetom, potiu naa loa svojstva, jer vele da i

pravdoljublje moe prikrivati neku okrutnost. Naravno, Kova je svjestan da pomenuti

intelektualci kad se ugnjeuju u nau memoriju ine to ne viestruk nain. Jedan je svakako u

obliku psiholoke i etike more koja nas intimno opsjeda kao svjedoke povijesnog uasa. Ali,

drugi je daleko drutveno vaniji. Naime, njihovo ugnjeivanje u memoriju dobija u

kulturnom i drutvenom polju obiljeja kulturne, knjievne i drutvene kanonizacije, pa se

zloinac pojavljuje kao nacionalni heroj, koji se uz to svojim zloinstvom rtvovao za naciju.

Stoga on postaje najvia mogua simbolika instanca u novom nacionalnom i drutvenom

identitetu nastalom u nekim junoslavenskim nacijama pred, tokom i neposredno poslije kraja

rata. Takvi identiteti formiraju se u kulturnom i drutvenom pamenju preko razliitih oblika

drutvenih rituala kojima se obiljeavaju vani povijesni datumi, s njima vezani dogaaji i

linosti to ih je u drutvenom prostoru kanonizirala akademska i ideoloka mo. Pri tom,

takovo kanoniziranje je opeprihvaeno i na razliite naine legitimirano u drutvenoj praksi.

Kao identitarni formativ izveden na osnovu njegovog kanona, takvo kanoniziranje se

9 Isp. Michel Foucault, Znanje i mo, Zagreb, 1996.

8

neprestano odrava, reproducira i umnaa u drutvenoj svakodnevnici preko aliteserovskih

ideolokih aparata drutva/drave, knjievnosti, religije, kulture, kolstva itd.

Meutim, Kova mu ne suprotstavlja neki teorijski artikuliran alternativni kanon, nego

civilizacijske norme iznikle na sluajevima poput Hamsunovog ili Celineovog. Te norme

povlae slijedei Kovaev stav. Te ideoloke zlice, nastvalja on prethodno citiranu tezu,

sve ee nazivamo ratnim zloincima. Katkad pomislim da se u tome krije barem zrnce

oholosti. Postoji granica do koje se moe jahati na emocijama, a onda nastupaju dokazi.

Osobno mi se ini da su dokazi oigledni, treba prolistati novine ili pogledati TV-priloge to

su ih zlotvori ostavili kao tragove, ali to jo nisu dokazi koji e nekoga otpremiti u Hag. Bit e

da se ideolozi zloina mogu kazniti tek simboliki, uz neku zgodnu govornu figuru. Kova je,

dakle, svjestan da one civilizacijske norme primijenjene na Hamsuna, Celinea i ostale pisce

koji su bili na razliite naina za Musolinijev ili Hitlerov faizam, naprosto ne vae za

junoslavenske krvave ratove. Kao da meunarodni pravni poredak nije predvidio javnu,

pravnu, etiku ili ma koju drugu kaznu za ideologe zloina. Razlog tome je nepostojanje

zakona o denacifikaciji, kakav je donesen neposredno po zavretku Drugog svjetskog rata, a

sukladno tome u ovdanjima kulturama i drutvenim prostorima nema ni mogunosti za

uspostavljanje jaspersovski tipologizirane krivnje i odgovornosti za zloine poinjene u ratu.

Zato Kova i razvija slijedeu svoju misao: Opet sam nedavno upao u zamku i izjavio: mi ih

moramo imenovati (misli se na intelektualce kao ideologe ili naredbodavce ratnih zloina, op.

E. K.). Ali tko je to mi, kakvo je to bezlino tijelo? Javno mnijenje? Pa javno mnijenje je bilo

uglavnom za te zlotvore. Mi je zapravo nemo pojedinca i uvijek neka mimikrija. Simon Wel

veli da je mi poraz inteligencije. Onda u svoje ime: sve sam vie uvjeren da e ideolozi

zloina ostati nekanjeni.

Danas, kad su neki od njih umrli, kao npr. najgori od svih, Dobrica osi, ovo

Kovaevo uvjerenje pokazalo se ne tanim, nego je izostanak kazne za intelektualce i pisce

kao ideologe ratnog zla i zloina omoguio da se oni inkorporiraju u novi simboliki

imaginiraj nacionalnih zajednica kao najvee nacionalne vrijednosti, ak neka vrsta

nacionalnih svetinja. Na taj nain meunarodni pravni poredak koji je kazne predvidio samo

za politike i vojne funkcionere omoguuje drutvenu legitimaciju mrzilake ideologije u

postrau kao vrhunaravne nacionalne vrijednosti. Drugim rijeima, nakon ratnog uasa

nastupio je drutveni mrak u kojem je ideolog ratnih zloina sakraliziran u drutvu postajui

uzorom nacionalnog djelovanja. U nekoj vrsti poslijeratne moralne jednaine reklo bi se da je,

imajui u vidu sakralizaciju osia i drugih ideologa ratnog zloina, drutvenom polju

nametnuta maksima: ubijati je moralno, a genocid je vrhunski izraz nacionalne etike. Ma

9

koliko izgledala preotrom, ova konstatacija trai da se samjere civilizacijska norme, one

koja su osudile i kaznile Celinea i Hamsuna i one koje osia, Bekovia, Pavia, Ekmeia i

druge svrstavaju na vrh nacionalnih vrijednosti. Ako je savremena antifaistika civilizacija

iznikla na prvima, temeljno je pitanje kakav to civilizacijski poredak nie na drugim normama

i o kakvom kanonu na osnovu kojeg se formira nacionalni identitet govorimo kada su na

njegovom vrhu pomenuti pisci i intelektualci kao nacionalne sakralne vrijednosti?

Upravo na to pitanje mogu se traiti odgovori u Eliti goroj do rulje. Kovaevi

esejistiki portreti su antikanonski, a u svome polazitu utemeljeni ba na onim civilizacijskim

normama na osnovu kojih su kanjeni oni intelektualci i pisci koji su se pridruili nacistikom

i faistikom pokretu. A to znai da ti eseji danas podrivaju i osporavaju vladajui kulturni,

knjievni i kanon drutvenog pamenja, te procedure na osnovu kojih se oblikuje identitet

nacije kao imaginarne zajednice na junoslavenskom prostoru. Zato je vano vidjeti Kovaev

dokazni postupak, ne iz etikog ugla, kako se to obino ini i na ta se moe polagati puno

pravo, ve iz perspektive direktnog ili indirektnog sauesnitva u praksi zloina. Dakle, na

koji nain i kojim sredstvima su pisci i intelektualci legitimirali u drutvenom polju

zloinake ideologije?

Kova analitiki seriozno i vrlo argumentirano dokazuje da je npr. Milorad Pavi

legitimirao Miloeviev reim na viestruk nain. Prvi je izravna javna podrka, estitka

Miloeviu nakon uvene Osme sjednice Centralnog komiteta Srbije kada Miloevi

praktino uspostavlja svoj diktatorski oblik vlasti i priprema veliki ideoloki i politiki projekt

zbog kojeg e uslijediti krvavi raspad Jugoslavije. Takav izravan oblik podrke pisca diktatoru,

pisca koji u tom trenutku u kulturnom prostoru vai za jednog od najznaajnijih, legitimira

nacionalistiku diktaturu kao neku vrstu povijesne nunosti i utopijskog nacionalnog spasa.

Miloevi se ukazuje, dakle, kao nacionalni mesija koji spaava ugroenu naciju i izvodi je iz

povijesnog beznaa u mjesto nacionalne udnje, u samu apsolutnu slobodu. Drugi nain

legitimacije zloinake ideologije Pavi vri svojim objanjenjem Hazarskog renika dajui

toj ideologiji moralno opravdanje i autoviktimoloku podlogu izjednaavanjem tragine

sudbine u povijesti nestalih Hazara sa sudbinom Srba, kojima usljed mrnje drugih prijeti

nestanak u budunosti. Na taj osnovi se iz autoviktimoloke geste razvija nacionalna fobija

zbog koje se nacionalna zajednica iznutra militarizira i dodatno radikalizira, a ideoloki

projektovana mrnja prema drugima ukazuje kao jedini mogui, uz to maksimalno etian stav.

Ili Bekovi, iji govor na otvaranju mauzoleja posveenog Jovanu Duiu, etnikom

emigrantu, kako ga je titulirao Marko Risti, analizira Kova kostatujui da nije orator rije

prozborio kako su dvojica srpskih pjesnika, Radovan Karadi i Boidar Vuurevi, protjerali

10

i posljednjeg trebinjskog muslimana, nije im pohvalio genocid, nego je to jednostvano

preutio. A kad mudrac uti, onda neto odobrava. Dui, koji u Blagu cara Radovana

rasistiki zakljuuje da je sretan zato to je Srbin, postaje prenosom njegovih kostiju iz

Liberrtyvilla u Trebinje nekom vrstom svetog ideolokog znaka nacije u kojem se spaja

etnitvo sa savremenom velikosrpskom ideologijom. Takav znak nije nita drugo do

pokazatelj nekrofilijske simbolike igre kojom velikosrpska intelektualna elita gradi povijesni

kontinuitet ideologije zloina, proglaavajui to moralnim ispravljanjem povijesnih nepravdi

prema Srbima. I kao to se preuuje Duievo legitimiranje etnikih zloina iz Drugog

svjetskog rata, da bi ga se kao pjesnika sakraliziralo do te mjere da Bekovi tvrdi kako se

njegovim prekapanjem preobrazilo i ovo brdo nad Trebinjem i svo postalo crkva, isto tako

se preuuju i negiraju zloini nad Albancima, Hrvatima i Bonjacima, i svim drugim

nesrbima koji e u Bekovievom pisanju postati ono to su bili Jevreji za Duia narodi

koje treba istrijebiti.

Kovaev dokazni postupak protiv intelektualaca i pisaca ideologa zloinake prakse

iri se iz podruju kulturne i drutvene legitimacije takve ideologije na modele njenog

uspostavljanja. Nezaobilazna je tom smislu analiza formativnih obrazaca na kojima je ta

ideologija razvijena i omasovljena iz njegovog eseja Dok im se glas ne olinja: Kada,

primjerice, pjesnik Milovan Danojli, uzimam to ime s knjievne hrpe, napie da je Miloevi

novi Karaore, te da je 'dunuo ivot srpskoj dui', onda se on doista nadovezuje na

povjesniara Milorada Ekmeia, koji je vou 's rodoljubinim nabojem' svojedobno nazvao

srpskim De Gaullom, ali tu se vie ne radi o anrovskoj nego o duhovnoj srodnosti. Kada

profesor na Katedri za svjetsku knjievnost, Nikola Miloevi, potpisuje Deklaraciju o

obustavljanju postupka Hakog tribunala protiv Radovana Karadia, (veli kako je bio

zgroen itajui u Politici od 5. Travnja 1994. da je 'korito reke Miljacke jedno vreme bilo

tesno za srpske leeve'), onda knjievnik pribjegava 'nacionalistikom diskursu koji ne

provjerava injenice' i oslanja se na pripovijedanje i mit o pravedniku za kojim urotnike sile

piu tjeralicu.

Da je nacionalizam pripovijest, to je ve znao i akademik i povjesniar M. Ekmei,

pa je u knjievnim novinama (1. Prosinca 1988.), pripremajui svoj narod za rat, rekao da bez

'nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih drava', te da 'svaki nacionalizam poinje

skupljanjem bajki i epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam'. Nakon to je elita

obavila pripreme, onda je posve logina Karadieva ratna krilatica da 'Srbi mogu bez hleba,

ali ne mogu bez drave'.

11

Naravno, Kova svoj dokazni postupak o odgovornosti i krivnji intelektualca i pisaca,

ideologa ratnih zloina, ne bazira na teorijskim platformama iz kojih bi bili osvijetljeni modeli

zasnivanja, razvijanja i legitimiranja te ideologije u drutvenom prostoru. Ne, Kova je

osobeni arhivar svakodnevnih praksi u kojima se intelektualac pojavljuje umreen u

nacionalistiki diskurs kao njegov zasniva ili, pak, kao glasnogovornik voine moi, neko ko

mu svakodnevno ispjevava ode itd. Od Danojlia, preko Nikole Miloevia nacionalistiki

diskurs javlja se u rasponu od pohvale voi kojem intelektualac i pisac pribavlja nadpovijesnu

vrijednost, poredei ga sa povijesnim besmrtnicima (Kradore, De Gaull), do ideolokog

opravdanja zloina u ratu, jer bez nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih drava. Tako je

velikosrpska ideologija kapilarno umreena u svakodnevnicu, da bi u Ekmeievim ili

opservacijama Nikole Miloevia dobila najvee mogue akademsko ovjerenje u obinoj

propagandi ili pseudofilozofskim zakljucima o karakteru historije.

Kapilarna umreenost nacionalistikog diskursa u svakodnevnicu zbiva se u rasponu

od politikih iskaza pisaca i intelektualca, preko revizionistikih interpretacija povijesti do

ideolokih zasnovanih pseudomitskih naracija koje mu pribavljaju pseudopovijesnu dubinu.

Kad mit o Hazarima postane u Pavievoj interpretaciju vlastitog romana parabolinom slikom

srpske povijesne sudbine, nacionalistiki diskurs dobija metapripovijest kojoj se podreuje

ukupna drutvena diskurzivna praksa. Identian sluaj je i s osievim romanima, pogotovo

onim nastalim na poetikoj podlozi klasinog historijskog romana romantiarskog tipa s

ciljem utvrivanja identiteta nacije i profiliranja nacionalne ideologije u sadanjosti na osnovu

slika prolosti. Oba pisca, ba kao i Bekovi, Nogo, Danojli itd. vrlo dobro znaju da

njihova knjievnost postaje metarazinska oznaka velikosrpske ideologije, pa im jo samo

preostaje da u konkretnom politikom i ideolokom djelovanju ostvare njen metarazinski

potencijal. Kovaevi eseji, koje je on oznaava u podnaslovu Elite gore od rulje i polemikom

istrauju, u stvari, modalitete preko kojih nabrojani, ali i drugi pisci koriste svoju knjievnost

kao argument za ideoloko djelovanje. Knjievnost kao metaoznaiteljska razina ideologije

prevodi se u konkretne politike iskaze, a pisac je u svojim m politikim iskazima, u stvari,

njeno utjelovljenje u drutvenoj praksi. Na toj osnovi knjievnost kao ideoloka metanaracija

postaje instrumentom zloinake politike, pri emu i samo tijelo pisca u asu njegovog

politikog iskaza funkcionira kao nacionalistiki ideoloki znak. Upravo to izjednaavanje

tjelesnog, ideolokog, politikog i literarnog u asu politikog iskaza postaje nekom vrstom

ideolokog sinkretizma u kojem tijelo pisca na televizijskom ekranu ili na masovnom

politikom skupu zaprima funkciju nacionalistikog simbola. Jer, iz tog tijela ne obraa se

javnosti nita drugo do sami kolektivni duh. Na taj nain se politiki govor knjievnika u

12

javnom prostoru i razlikuje od govora politiara, budui da politiar svojim tijelom ne

simbolizira onu metarazinu ideologije koju iznad svog iskaza nosi pisac. A to znai da se

knjievniku nuno vie vjeruje, jer on ne dolazi iz podruja konkretne politike borbe za mo,

nego iz samog nacionalnog duha, pa je njegov govor neka vrsta etikog ritualnog ina u

kojem se taj duh preko pieve tjelesnosti utjelovljuje u ideologiju.

Upravo takav simboliki potencijal imalo je svako osievo pojavljivanje u politikoj

praksi zbog ega on i jeste proglaen ocem nacije. Kova uistinu na vanserijski nain

prikazuje sadraj te figure u svakodnevnoj ideolokoj i politikoj praksi. Luk od Titovog

poslunika koji je na brodu Galeb bio monikov dvorski pisac do vrhovnog komandanta

Vojske Jugoslavije, dok je obnaao funkciju predsjednika te zemlje, osi ispunjava kao

obian sluga. Jednom Titov, drugi put Miloeviev, gdje otac nacije nije tek obini sluga, ve

i ideoloki otira za cipele i jednom i drugom moniku. Tako figura oca nacije biva

raskrinkana do sri, da bi se na koncu ispostavilo kako je tu figuru zaprimio ne samo lo

pisac, ve i opskurni laov, prevarant, jednom rijeju intelektualna i spisateljska karikatura

koja je projektirala ideologiju zloina. Sada je onaj postupak utjelovljenja knjievnosti kao

metanaracije ideologije preko pisca u drutveno polje razoblien neoborivom

argumentacijskom linijom u Kovaevom portretu osia, koji nije samo ideoloki i politiki

odgovoran za ratne zloine nego i s obzirom na politiku funkciju predsjednika drave i

samim tim vrhovnog komandanta njene armije nosi i institucionalnu, a po na toj osnovi i

zakonsku odgovornost. Pisac, uz to otac nacije, biva tima ulogama involviran u praksu

zloina ne samo posredno, inom govora, nego i neposredno, funkcijom koju obnaa u

sistemu. Jednom rijeju, ideoloki otira za monikove cipele institucionalizirao je tim

ulogama svoju mrzilaku ideologiju i postao monik koji je na koncu izmanipuliran od veeg

monika, Miloevia, i kunut u asu kad to veem moniku odgovara sa predsjednike

funkcije. Time se figura oca nacije iz spisateljske i intelektualne karikature na koncu

preobrazila u politiku grotesku. Ali, iako takav, osi je, dokazuje Kova, kobni otac nacije,

kobni jer na osnovu njegove ideologije, politike aktivnosti, institucionalne uloge i

spisateljskog utjelovljenja mrzilake ideoloke naracije u drutvenu praksu poinjeni su

masovni zloini u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu nad nesrbima, ali je i Srbija iznutra devastirana,

uruena, postajui divlje drutvo, kako bi rekla Vesna Pei. Drukije reno, osieva

literatura nije proizvela nikakav estetski uinak, nikakvu nadzemnu ljepotu, nego preko njene

ideoloke funkcije zloinaku pustinju koju i danas nastanjujemo.

Kovaevi portreti, pak, produuju se u vrhunskom eseju Tko se boji Marksa jo i na

srpske filozofe, poput Ljubomira Tadia, koji su u grupi okupljenoj oko Praxisa i

13

Korulanske kole traili to vie marksizma u Titovoj Jugoslaviji, a na kraju postali njenim

nacionalistikim grobarima, da bi njihova uloga u drutvu rezultirala ratnim masovnim

grobnicama. Postajui nacionalistikim filozofima groblja, Ljubomir Tadi i takvi srpski

filozofi i akademci obrnuli su svoj filozofski urak i od negdanjih marksista postali autorima

uvenog Memoranduma Srpske akademija nauka. Stoga su, zakljuuje Kova, ovlastili ludog

Miloevia da realizira njihove planove i memorandume. Pod firmom ruenja kula i gradova

titoizma cvjetao je srpski nacionalizam i duh barbarstva. Usprkos svim porazima i bijedi, taj

se duh jo vihori na jarbolima srpske nacije, premda sve vie u funkciji samodegradacije i

samounitenja. Njihova direktna suprotnost jesu zagrebaki praksisovci, poput Milana

Kangrge, koji ostaju dosljedni principima to su ih zastupali s novom vrstom marksistike

filozofije i direktnom kritikom hrvatskog nacionalizma i Tumanove moi. I dok su u

beogradskim duhovnim umezima prvi guslai praksis filozofije udarali u ice Miloevieva

populizma, dotle su zagrebaki praksisovci ostali na svojim pozicijama, dosljedni u svemu

onome to su zastupali cijelog ivota, iako se vie nisu pozivali na Marxa, jer od njegova

autoriteta, u ovakvoj kulturi i duhovnom ozraju, nije vie ostalo nita. U vrijeme Tumanova

nacionalizma bilo je poeljno vaditi sablju na Marxa kao da je osobno bio diktator i tlaio

narode. Nije on bio diktator, ali jest njegova ideologija rei e svaki prosjeni antimarksist.

Marxa su nijekali svi, pa i neki vajni doktori marksizma koji su jednom lagodno ivjeli od te

znanosti. Praksisovci nisu imali potrebu braniti filozofa, bilo je to gubljenje vremena s

budalama; ta su 'gigantska lea' kako Chesterton naziva Marxa, predmet prouavanja na svim

svjetskim sveuilitima, ali oni su s rizikom kritizirali hrvatski primitivni nacionalizam

utjelovljen u Tumanu i ustatvu, ali i 'malograansku ljubav spram hrvatstva', kako bi rekao

Krlea.

Sudar kritikog filozofa i intelektualca sa nacionalistikim reimom, tako rijedak na

junoslavenskom prostoru, Kova najbolje oslikava upravo primjerom Milana Kangrge: Jo

je bio iv diktator, sljedbenik Lubirieve 'ideologije smrti', kako D. Hudelist, Tumanov

biograf, danas razotkriva uzore i ideale svojega junaka, kad se toj grotesknoj pojavi rugao

filozof Milan Kangrga ismijavajui u Feralu zagorskog seljaia koji se razmetao

antisemitizmom i o tome razglabao u svojim besmislenim knjiurinama, da bi to, kad je bio

primoran, brisao i polizao. Pa ako je netko takav tvorac drave, onda je u nju ugradio

prijetvornost, nemoral, korupciju, la. 'La je postala domoljubno-domovinska kategorija

najvie vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako to kae da e i

lagati za svoju dravu ako treba', veli Kangrga.

14

Tako Kova, naglaavajui da nije marksist, uspostavlja opoziciju kritikog i

ideolokog intelektualca u prelomnim trenucima na junoslavenskom prostoru, pri emu je

kritiki marginalan, bez bitnijeg utjecaja na drutvena kretanja, a ideoloki je zauzeo teinu

drutvenu mo u kojoj sadejstvuju visoka umjetnost, kultura, filozofija, ideologija i politika,

da bi se u formi sinkretikog diskursa kapilarno umreile u cjelokupan drutveni prostor i

oblikovale povijesni uas. Otud nacionalistiki diskurs nije puki trijumf banalnosti zla, kako

je Hannah Arendt odredila nacizam, ve trijumfuje i iza granice zloina postavljajui ga u

temelj nacionalnog i drutvenog identiteta kao vrhunaravnu vrijednost, ak nacionalnu

svetinju. Ratni uas na toj osnovi oblikuje postratnu drutvenu pustinju i doivljava svoju

legitimaciju u novom nacionalnom identitetu. Kraj tog procesa stalno obnovljive legitimacije

zloina jo se ne vidi u drutvenom polju i neprestano se umreava u svaki koncept

budunosti. Tako se kultura banalnosti zla ukazuje kao budunosna forma, bez obzira na

oigledne dokaze ta je iz nje proizalo u prolosti. Kovaeva Elita gora od rulje otud nije

knjiga koja se ostvaruje iskljuivo kao esejistika hronika intelektualne prakse proizvodnje

ratnih zloina u krvavom raspadu Titove Jugoslavije, hronika koja je sintetizirala mnotvo

dokumenta dokazujui u analizi da je elita proizvela kulturu zloina, nego ukazuje i na

budunost koja eka da opetuje svoj praizvor, krvavu zloinaku prolost. Pogotovu kad se

ima u vidu da je najvei trijumf velikosrpske ideologije sadran u injenici da su ideologijom

mrnje, kako bi rekao Pascal Bruckner, tokom junoslavenskih ratova njome zaraeni i

bonjaki i hrvatski pisci. Stoga, kad npr. Zilhad Kljuanin u svom romanu pie da su Srbi

narod sa svinjskim oima, i daje naslov svojoj publicistikoj knjizi Da, ja prezirem Srbe,

virus velikosrpske ideologije zloina prenosi se preko granice jedne u drugu nacionalnu

kulturu. Naravno, nije Kljuanin jedini bonjaki autor sa takvim stajalitima, a ovdje slui

tek kao paradigmatski sluaj ideolokog klona s fantazmom da postane bonjaki osi,

Bekovi ili Nogo, ba kao i izvjestan broj drugih hrvatskih i bonjakih osiiziranih

pisaca10. U svojoj reaktivnosti na velikosrpski, razvio se u jednom dijelu hrvatske kulture

velikodravni, tumanovski tip nacionalizama, dok se u bonjakoj kulturi na

autoviktimolokoj paradigmi gradi nacionalizam koji Bonjake predstavlja kao temeljni narod

BiH, s veim pravom od drugih na njeno tlo. Tim prije to je nad tim narodom poinjen

genocid, tvrde takvi autoviktimizatori, proglaavajui pri tom Srbe, kao istaknuti profesor

teologije Reid Hafizovi u dnevnom listu osloboenje, narodom sa genocidnim genom.

10 O procesu preuzimanja modela metanaracija od velikosrpskog nacionalizma u reaktivnom bonjakom i hrvatskom u BiH vidjeti u: Enver Kazaz, osiiziranje bosanskih pisaca, Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, 2012.

15

Tako se razvija proces osiiziranja bonjakih i hrvatskih pisaca kao najnegativnije

nasljee ratova iz devedesetih godina prolog stoljea. to znai da se tragedija ne mora

ponoviti tek kao farsa. Ona se, svjedoi povijesno iskustvo ovjeanstva, vrlo esto opetuje i

umnaa u svom stalno gorem i gorem vidu. Zbog takve strepnje pred budunou i skeptine

slike sadanjosti, Kovaevi eseji nose u sebi opomenu za budunost pred kojom ceptimo u

strahu da moe biti gora od prolosti.