mmmPoštovani čitatelji,
Pišite nam, predlažite,
pitajte, hvalite,
kritizirajte....
Uredništvo e-NOVOSTI
Treće mladosti rado će
odgovoriti na vaša
pitanja i prijedloge.
E-mail:
Poštovani čitatelji,
evo nas na početku proljetnog semestra i novog broja e-NOVOSTI. Iako je započeo sa sibirskim
valom, naš list je, vidjet ćete, pun proljeća i pomalo nostalgičan. Naime, podlistak koji sadrži
posvećen je gradu Zagrebu i njegovoj prošlosti. Nastao je kao završni seminarski rad polaznika
programa Zagreb tak imam te rad - zagrebačko industrijsko nasljeđe te zahvaljujući trudu i
timskom radu voditeljice Dijane Bebek Miletić i polaznika grupe imamo (ponovo) nešto novo.
No, ne samo podlistak! Zbog zaokružene programske cjeline koju opisuje odlučili smo ga izdati
kao specijalni broj.
U ovom broju većina priloga posvećena je održanim programima iz cjeline izvannastavnih
aktivnosti, pa ako još ne poznajete taj dio programa, priključite se!
Nekoliko riječi o semestru koji je pred nama. Osim redovnih programa koji se nastavljaju bit će
zanimljivih dodatnih aktivnosti vezanih uz terensku nastavu jer upravo to najviše volite.
Programska cjelina pod nazivom Od zemaljskih dubina do svemirskih visina koja kreće krajem
ožujka pratit će nas raznim izvannastavnim sadržajima do kraja semestra. Znatiželjni? Pratite
oglasnu ploču – sve ćete saznati na vrijeme. U dijelu međunarodne suradnje spremaju se
zanimljive integracije. I tako idemo dalje utabanim stazama do novoga broja krajem svibnja, a
potom priprema za tisak najesen.
Do tada vas pozdravlja tim e-NOVOSTI Treće mladosti!
Jasna Čurin, voditeljica STŽD
Uredništvo : Jasna Čurin, Ria Olić, Višnja Vidmar, Božena Lončar. Fotografije : arhiva, Dijana Bebek Miletić, Internet,
Lea Jerkić, Nina Radojević, Višnja Vidmar. Autori članaka : Ana Jurenić, Lidija Roić, Jasenka Dukić, Višnja Vidmar,
Ria Olić, Vesna Bolfek, Jadranka Bebek, Jasna Čurin, Nebesna Kragović, Tuga Marija Neral.
Grafičko oblikovanje : Nina Radojević, STŽD
e-NOVOSTI je sufinancirao Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport
NAŠI PROGRAMI
Književni klasici na filmskom platnu
Smogovci u Sveučilištu
Vjerujem da i vama, kada čujete s televizijskih ekrana glazbu iz filma Sedam veličanstvenih, lice
ozari osmijeh i da se sjetite špice antologijske serije Smogovci. Mi smo pročitali knjigu, a
voditeljica programa Marijana Janjić dovela je u goste Hrvoja Hitreca i ponovno nas iznenadila.
Bilo je to druženje s autorom oko 40 knjiga, novinarom, političarom, ratnim ministrom
informiranja i prvim ravnateljem HTV-a. Autor Smogovaca rado je i uvijek s dozom humora
odgovarao na naša brojna pitanja. Tako smo saznali da je polazio gimnaziju u Kušlanovoj ulici
gdje je dječak iz njegovoga razreda imao sedmero braće. U to vrijeme obitelji su bile brojnije
nego danas. Ta činjenica i motivi koji su obilježili život 80-tih godina bili su inspiracija
književniku da izmisli Naselak na zagrebačkoj Peščenici, obitelj Vragec i njihove susjede. Da bi
se od knjige mogla napraviti zgodna serija shvatio je Pajo Kanižaj, tada urednik na HTV-u pa je
naručio šest epizoda, ne sluteći da će Smogovci s ukupno 38 epizoda prerasti u našu najdužu
seriju. I danas se ona reprizira, a mi, gledajući djecu glumce prepoznajemo u mnogima od njih
umjetnike s kazališnih dasaka.
Hitrec i sada uživa u pisanju, istražuje hrvatske legende i piše povijesne knjige. Nas je razgovor s
njim vratio u vrijeme Smogovaca, kada je djetinjstvo bez mobitela i sličnih čuda tehnike bilo
toliko različito od onoga koje žive naši unuci. I priznajem, često se sjetim kako Buco potajice
umače prst u staklenku i tamani pekmez te još mnogih scena koje je izmaštao naš gost.
Ana Jurenić
16.12.2017.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija Filmski klub
Za ljubitelje filmova iz Sveučilišta za treću životnu dob te njihove unuke organizirana je u
Kinoteci projekcija legendarne Snjeguljice Walta Disneya. Za nas bake i djedove to je bilo
prisjećanje na djetinjstvo, za našu unučad bio je to crtić drukčiji od današnjih. Svakako pun
pogodak!
O Snjeguljici, princu i prinčevima općenito
.
Sjećam se kako sam kao devetogodišnjakinja bila ushićena tim
crtićem. S prijateljicom smo nakon filma tajno isprobavale žarko crvenu
boju za usne kakvu je imala Snjeguljica.
Moj unuk je uživao u pjesmi i svirci patuljaka, najradije bi zaplesao s njima. Nakon filma je
rekao da mu se film svidio ali je kasnije dodao da je taj crtić ipak više za djevojčice. Kako mi
unuk ne bi skrenuo u nepoželjnom "seksističkom" smjeru, ponovo sam započela razgovor o
Snjeguljici. Pitao me je da li je moguće pusom oživiti umrlu osobu. Priznala sam da je to moguće
samo u priči.
"Znao sam."
" A što bi ti napravio da si princ?"
" Ja bih onu zločestu vješticu
otjerao mačem." Izjavu je
potkrijepio s nekoliko žustrih
mačevalačkih pokreta.
" Znači borba, akcija?"
"Tooo!!"
Pa možda bi pravovremena borba
protiv zla stvarno bila efikasnija
od puse pokojnici.
Sada mrvicu manje osuđujem
ratoborne crtiće koje voli gledati.
Možda su ovi prinčevi iz priča
moga djetinjstva stvarno bili
mlakonje, posebno onaj iz priče o
Pepeljugi. Na plesu se je mogao
valjano predstaviti i saznati gdje djevojka živi. Kad već nije imao u glavi mogao je imati barem u
nogama ali i tu je zakazao. Djevojka je uspjela uteći "trčeći" samo s jednom cipelom, možda čak
štiklom. Još je mogao spasiti stvar zajahavši svoga bijelog konja i jurnuti za njom. No ništa nije
napravio! Današnjim vrtićarima se toliki propusti ne bi mogli dogoditi! Nespretnom princu je
preostalo tumarati po čitavom kraljevstvu i nuditi jednu cipelicu na probu.
Pitam se bi li mu današnje djevojčice dale nogu…
Lidija Roić
12. 1. 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija Filmski klub
Početkom 2018. u sklopu Filmskog kluba u kinu Europa gledali smo švedski
film Kvadrat (The Square), crnu komediju jednog od najznačajnijih
suvremenih filmskih autora Rubena Ostlunda. Kao dobitnik niza značajnih
filmskih nagrada film se savršeno uklapa u program prikazivanja dobrih i
aktualnih filmskih ostvarenja namijenjenih publici Filmskog kluba
Sveučilišta za treću životnu dob.
Kvadrat
Film prati uglednoga direktora Galerije
suvremene umjetnosti u Stokholmu smještene u
kraljevskoj palači (a ne u posebno građenom
objektu koji bi odgovarao laičkoj percepciji
''suvremenoga'') kojemu sve krene po zlu nakon
sto ga na prijevaru opljačkaju na ulici. Pljačku
ne prijavljuje policiji, već sam, doduše
nespretno, pokušava pronaći lopove i vratiti
ukradeni novčanik i mobitel. Usmjeren na
potragu za lopovima zanemaruje pripreme za
novi projekt – postavljanje umjetničke
instalacije pod nazivom „Kvadrat''. Nadobudna
galerijska PR agencija smišlja i pokreće
kontraverznu medijsku kampanju projekta koja
izaziva burne (negativne) reakcije javnosti i
time dodatno otežava situaciju u kojoj se našao.
Film je žestoka satira umjetničkoga miljea te
otvara niz pitanja i problema suvremene
konceptualne umjetnosti, što je i kada nešto
umjetničko djelo te problem umjetničkih
sloboda. Osim toga, on je i osvrt na aktualna
umjetnička zbivanja i konkretne situacije na
umjetničkoj sceni te na elitnu publiku koja je
konzument umjetničkoga produkta pa
ismijavajući intelektualne snobove prikazuje i
licemjerje društva. Radnja je smještena u točno
određeni prostor i vrijeme nordijske suvremene
civilizacije, govori o univerzalnim pitanjima, a
dotiče i društveno relevantna pitanja i teme.
Zabavan je ali istodobno i uznemiravajući,
preispituje granice političke korektnosti,
umjetničke slobode i slobode govora te
inteligentno obrađuje teme društvene
odgovornosti, lažnoga morala te narcizma
dobrostojećih intelektualaca. Film pretpostavlja
odgovarajuće poznavanje aktualnih
zbivanja i kretanja u suvremenoj europskoj
osobito konceptualnoj umjetnosti a napose na
švedskoj umjetničkoj sceni. Prikaz performansa
na svečanoj donatorskoj večeri organiziranoj u
prostorijama kraljevske palače, u kojem poznati
holivudski kaskader i imitator životinja
prikazuje performans ukrajinskoga umjetnika
Olega Kulika smatra se jednim od
najupečatljivijih filmskih trenutaka 21.stoljeća
koji na urnebesan način otkriva licemjerje
suvremene umjetničke scene. Na isti način
apstraktna umjetnička instalacija jednoga od
najznačajnijih američkih umjetnika koja bi
trebala predstavljati socijalnu utopiju postaje
paradigma kukavičluka ovog svijeta i ruga se
njegovom licemjerju.
Unatoč kvalitetnome uvodnom slovu
predstavnika kina Europa s naglaskom na ono
što nas očekuje, film nije baš na prvu bio
odgledan, bar od dijela publike, s
oduševljenjem. Njegova slojevitost, a osobito
dužina (traje 151 min.) zahtijevala je znatniji
napor u praćenju. Prema nekim kritičarima, s
kojima se slažemo, dužina mu je najveća
slabost. Skraćenjem dugih i sporih kadrova i
scena film ne bi ništa izgubio na zanimljivosti i
kvaliteti, a dobio bi na gledljivosti.
Jasenka Dukić
Film Kvadrat nagrađen je Zlatnom palmom
festivala u Cannesu 2017., a Europska filmska
akademija u Berlinu proglasila ga je najboljim
filmom, nagrađen je i za najbolju režiju,
scenarij, scenografiju te najboljega glumca, a
nominiran je i za filmsku nagradu Oskar za
najbolji strani film.
24. 1. 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Tribina Sova
Made in Zagreb, Grad i (de)industrijalizacija Gošća: Dr. sc. Tihana Rubić Kako smo preživjeli socijalizam i poraće
Dr. sc. Tihana Rubić temeljila je
predavanje na svojoj doktorskoj dizertaciji
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod
naslovom: Etnološka studija obitelji i
nezaposlenosti, individualne i obiteljske
strategije preživljavanja u Hrvatskoj od
devedesetih godina prošlog stoljeća do
danas. Tema dovoljno intrigantna da
napuni Malu dvoranu. U prvom dijelu
predavanja opisala je razvoj zagrebačke
ekonomije 19. stoljeća, a zatim razdoblja
koja su svi prisutni osobno proživjeli:
ekspanziju industrije u socijalizmu i njeno
gašenje nakon Domovinskoga rata.
Predavanjem je osvježila sjećanje prisutnih
na njihova vlastita iskustva i potakla
raspravu, punu gorčine i samosažaljenja.
Sjetili su se svega: nestašica energenata i
osnovnih namirnica, licemjerne
„jednakosti i bratstva“ i straha od odmazde
za svaku krivo izgovorenu riječ u doba
socijalizma, Domovinskoga rata s tisućama
izbjegle rodbine s ratom zahvaćenih
područja, kako su ih zbrinuli i ponovno
izgradili porušeno. Sjetili su se i prvobitne
akumulacije kapitala i onih koji su se u
poraću brzo snašli: povoljno kupili a onda -
ugasili većinu industrijskih tvrtki. Mnogi
su otjerani u prijevremenu mirovinu koja
im danas nije dovoljna za život ili su dobili
otkaz. Stariji od 45 godina više nisu mogli
naći posao. Ono malo sretnika, koji su
privatizacijom tvrtki u kojima su radili i
došli do prvih dionica, većinom su ih
odmah prodali i potrošili na pomoć djeci u
kupnji prvih nekretnina. Nažalost, kroz 50
godina socijalizma nisu naučili ništa o
tome kao ih oploditi ulaganjima u
poduzetništvo. Strah od rizika bio je
prevelik. Analizirajući ulogu obitelji u
svim tim mijenama, dr. Rubić došla je do
zaključka da je, osim sive ekonomije
(radeći više poslova istovremeno), upravo
obitelj bila slamka spasa za ekonomski
posrnule
članove. Kad bi
netko izgubio
posao, razbolio
se, bio slomljen
visinom rata
stambenih
kredita – tu je
bila obitelj koja
ih je spašavala.
Roditelji, bake
i djedovi, koji u
normalnim
društvima u
starosti
računaju na
pomoć djece i
unuka, došli su
u situaciju da
im svojim mirovinama budu egzistencijalni
oslonac. No kako dugo? Baby- boom
generacije umirovljenika rođenih iza
drugoga svjetskog rata pomalo odlaze, a s
njima i njihove mirovine ... Mora li
odlazak mladih trbuhom za kruhom u
zemlje Europe biti jedini izlaz? Odgovor
na to pitanje bit će vjerojatno tema nekih
novih doktorata i predavanja na tribinama
… Višnja Vidmar
31. 1. 2018.
16. 1. 2018.
IZ ŽIVOTA UČILIŠTA
Sastanak animatora: Nešto staro – nešto novo Već tradicionalno, sastanci animatora Sveučilišta za treću životnu dob
održavaju se na početku te na kraju svakoga semestra. Zaključujući zimski semestar
izvješćem o realizaciji nastave i izvannastavnih aktivnosti, voditeljica Sveučilišta Jasna Čurin
iznijela je i nekoliko zanimljivih podataka iz rezultata ankete provedene među polaznicima
krajem školske godine 2016./2017. Pokazalo se, između ostalog, da je želja da se nauči nešto
novo i nakon četvrt stoljeća osnovni cilj dolaska polaznika u Sveučilište te da i dalje dominiraju
žene. Promijenila se, međutim, prosječna dob polaznika za gotovo čitavo desetljeće! Od 60
godina devedesetih godina prošloga stoljeća do 69 po najnovijoj anketi iz 2017. Sastanak je
zaključen najavom upisa u novi semestar te niza izvannastavnih aktivnosti koje popunjavaju
programsku cjelinu i okupljaju polaznike iz različitih obrazovnih skupina. Samo u veljači održale
su se tri tribine, odgledala dva filma te posjetili izložba Vlahe Bukovca i Hrvatski glazbeni zavod.
Upravo po mjeri polaznika Sveučilišta za treću životnu dob!
Ria Olić
TERENSKA NASTAVA
Feldunterricht u Modernoj galeriji
Da bi učenje njemačkog jezika učinila zanimljivijim, voditeljca Jasna
Bedić Muljević, predložila nam je Feldunterricht odnosno terensku nastavu
posjetom likovnoj izložbi „More“ u Modernoj galeriji. Rado smo se odazvali i
dogovorili zadatke. Svatko od nas je dobio kopiju jedne od slika s izložbe da se pripremi
analizirati je na njemačkom jeziku pred originalom. Analizirajući sliku po sliku krenuli smo od
motiva koji je pokrenuo likovnu umjetnost krajem 19. st. i početkom 20. st. te koje su promjene
nastale kod vodećih slikara sjeverne Italije. Promjene su se istovremeno proširile i u naše krajeve
i utjecale na naše slikare Bukovca, Medovića, Crnčića, Ivekovića, Joba, Slavu Raškaj i dr. Nova
otkrića su pokrenula slobodu u slikanju, bez akademske stege te novu tematiku; gradske vedute,
pejzaže, zalaske sunca, Dolomite, more. Nastaju nove kromatske vrijednosti, slike su na velikim
površinama, izražena je dinamičnost. Sve je to bilo uočljivo i prepoznatljivo i na pojedinačnim
slikama koje smo analizirali pred grupom. Dojmovi su bili jaki, teško smo se odvajali od svake
slike do samoga kraja obilaska izložbenoga prostora. Terenska nastava je završila u Importane
centru uz druženje i „verlängerter Kaffe“. Vesna Bolfek
31. 1. 2018.
TRIBINA ZRNO MUDROSTI
Ergonomija i bolesti kralježnice u starosti Gost: prim. dr. sc. Ladislav Krapac, specijalist fizijatar – reumatolog
Slušajući eksperta za radnu medicinu
nameće se zaključak da mnoge od tegoba
koje nas muče sada, u trećoj dobi dugujemo
nedovoljnom poklanjanju pažnje ili čak
ignoriranju značaja ergonomije,
prilagođenosti predmeta ljudskom tijelu, bilo
na radnom mjestu ili u kući. Jednostavno
rečeno, kao »homo sedensi« sjedili smo na
poslu satima na neprimjerenim stolcima,
opterećivali ruke teretom, dizali ga na
neprikladan način, A tek ležajevi, odabrani
jer su nam se baš uklapali u prostor, po
estetskom ili praktičnom principu, ili po oba.
Kakva ergonomija! Kada se tome pridoda
»zamor materijala« uzrokovan dobi – eto
problema, u manjoj ili većoj mjeri za sve
trećedobce.
Usprkos svemu, dr Krapac nas uvjerava da
nikada nije kasno za ergonomiju! Budući da
se gubi gipkost i zglobovi »škripe«, osobito
treba paziti n kupaonici:
primjerice,instalirati tuš kabinu, a nikako
kadu, paziti da pod ne bude prekriven
klizavim pločicama ili ako jest, prekriti ga
gumenim prianjajućim tepihom, postaviti
sanitarije primjerene visine s ručkom za
pridržavanje. Na kraju nazvavši ih duhovito
kao sedam smrtnih grijeha dr. Krapac nas
savjetuje što treba svakako izbjegavati:
tepihe, skliske podove, lošu rasvjetu,
neprikladne radne površine u kući, stolce bez
oslonca za ruke na kotačićima,
arhitektonske barijere kao što su, primjerice,
stube i uske kabine te lošu mikroklimu –
vrući ili prehladni zrak, vlagu, propuh, dim.
Elokventnim i duhovitim pristupom
velikoga znalca objašnjavanju nemilih
tegoba koje nas čekaju u trećoj dobi, dr
Krapac nas je uvjerio (i umirio) da one nisu
nepremostive.
Ria Olić
Ergonomija je znanstvena disciplina kojoj je
zadatak da istražuje ljudski organizam i
ponašanje te prilagođenost predmeta s
kojima čovjek dolazi u dodir. Dakle,
ergonomija proučava anatomske, fiziološke i
druge parametre ljudskog tijela. To nije
neovisna znanost nego se koristi podacima
svih disciplina koje se bave čovjekom
(medicinom, psihologijom, matematikom,
optikom, akustikom, itd.)..Ergonomija
omogućava da se kvalitetno radi, smanji broj
profesionalnih oboljenja i da se poveća
efikasnost i sigurnost uporabe predmeta.
Ergonomija je nezaobilazna pri konstrukciji i
tehničkom projektiranju proizvoda te
dizajniranju.
2. 2. 2018. IZVANASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija
Filmski klub Kinoteka
O filmu „Trst, Jugoslavija“
Unatoč kišnom i hladnom vremenu u Kinoteci
se skupio popriličan broj polaznika koji su došli
pogledati dokumentarac talijanskog režisera
Alessia Bozzera, „Trst, Jugoslavija“. Mislim da
nitko nije požalio što je po takvom vremenu
došao jer nas je film vratio u neko prošlo
vrijeme. Sredinom pedesetih godina Piazza
Ponterosso u središtu Trsta postala je omiljena
„šoping destinacija“ za mnoge građane
ondašnje Jugoslavije. Putovalo se vlakom,
autobusima i nezaobilaznim Fićom. Gužve na
granici bile su neizbježne, ali se i dalje
odlazilo. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih
godina najtraženije su bile traperice. Međutim,
u lipnju 1991. rat je sve zaustavio. U filmu smo
vidjeli svjedočanstva s obje strane granice koja
su bila jako zanimljiva. Isto tako mogli smo
čuti i komentare brojnih poznatih osoba iz
bivše Jugoslavije. Na kraju, nisu svi išli u Trst
radi traperica. Neki su išli pogledati dobar film
ili popiti dobar espresso. Jadranka Bebek
Nisam voljela Trst Da, bila su to vremena kada su svi išli.
Autobusi su stajali u dugačkom redu na
Zrinjevcu ispred tadašnjega Generalturista,
kretalo se iza ponoći, a autobusi… daleko je to
bilo od današnje udobnosti. No, ništa nas nije
smetalo, sa sendvičima u torbi, punih
novčanika i planova kako ćemo potrošiti
novac. I tako vozeći se satima, umorni naravno,
ranom zorom stigli bi u Trst. I dok su digići još
uvijek duboko spavali (tamo su dućani radili od
9!) cijela Juga se pomalo skupljala na parkingu
iza Ponte Rossa. Rijetki su uspjeli popiti
jutarnji espresso u nekom od kafića, većinu to
nije uopće zanimalo, pa nisu došli na kavu.
Kako se približavalo devet sati polako su se
stvarali redovi pred dućanima, onim tipično
našim: Standa, Upim, Coin, Giovanni, one
bolje nismo niti gledali. Neki se, pak, nisu
maknuli dalje od štandova Ponte Rossa. A
tamo slika uopće nije bila lijepa. Jugići puni
oronulih putnih torbi nakrcanih jeftinim
trapericama i inim, sjedenje kojegdje, sendviči
iz najlon-vrećica, okolo smeće. Tako ja pamtim
Trst. I Talijane koji su nas onako „ispod oka"
tretirali kao građane drugog reda kojima treba
uzeti novac. Nikad nisam htjela biti dio toga,
niti mi se to sviđalo. Zato sam u Trst išla
rijetko, tek toliko da se uklopim u trend. Na
carini nisam nikad imala problema jer je moja
torba bila gotovo prazna. Možda je problem
bila XL veličina koju dućani dotjeranih
Talijanki besprijekorne linije nisu imali ili
sarkastični smješak uz koji su mi servirale
odgovor na pitanje o veličini praveći se pritom
da ne razumiju niti jednu našu riječ. No, no
signorina! A ja sam Trstu uzvratila na isti
način. Moj no, no došao je puno prije 1991.
Kap je prelio prelijepi kišobran s dugom
ručkom kupljen kod Giovannija. Kišobran koji
je propuštao kišu! Made in Trst. I zamislite,
ukrali su mi ga na faksu, joj kako sam se veselo
smijala! Baš kao i danas kad u Trstu nema više
Jugića i njihove love. Sve se vraća, sve se
plaća. Jasna Čurin
7. 2. 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora
Posjet Hrvatskome glazbenom zavodu
Sredina veljače. Hladno, kišovito predvečerje nije omelo malu ali moćnu grupu
iz našega Sveučilišta u obilasku ustanove koje je prošle godine slavila sto devedesetu
godišnjicu djelovanja. Zahvaljujući dr. sc. Nadi Bezić saznali smo mnoštvo podataka i pokoju
tajnu o ustanovi koja Zagreb i Hrvatsku stavlja na evropsku kartu kulture.
Sve je počelo prije 190 godina
Hrvatski glazbeni zavod osnovan je kao društvo ljubitelja glazbe i po ustroju to je i danas.
Prvi članovi upisani su u siječnju 1827., a do kraja godine, u tada malom Zagrebu s desetak
tisuća stanovnika, bilo ih je čak stotinu i jedanaest. Među osnivačima zagrebačkog društva bio
je Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern, tada najškolovaniji glazbenik i nositelj
glazbenoga života Zagreba. trgovac Đuro Popović, suci Franjo Čačković Vrhovinski i
Dragutin Klobučarić te glazbenici Ivan Padovec i Ferdo Livadić. Tim uvodnim riječima dr.
sci. Nada Bezić, najbolja poznavateljica povijesti Hrvatskoga glazbenog zavoda, započela je
svoje izlaganje i povela nas je u
razgledanje zgrade HGZ-a, najstarije
glazbene ustanove u Hrvatskoj Od
samog početka društvo je imalo
pokrovitelje. Bili su to ugledni
građani od kojih se očekivala
potpora, zaštita i materijalna pomoć.
Prvi pokrovitelji bili su biskup
Maksimilijan Vrhovac i ban Ignjat
Gyula te kasnije i biskup Aleksandar
Alagović, banica Sofija Jelačić,
Gabrijela i Lilla Pejačević, baka i
majka skladateljice Dore Pejačević,
ban Koloman Bedeković.
Pokroviteljica je bila i grofica
Sidonija Rubido-Erdödy, poznata
kao sopranistica i interpretatorica
uloge Ljubice na premijeri opere
Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.
Najistaknutiji među pokroviteljima
bio je nadbiskup Juraj Haulik, koji je
izdašno pomagao rad društva.
Tijekom svih godina djelovanja
društvo je sačuvalo duh amaterizma koji se ogleda i u činjenici da njime upravlja
Ravnateljstvo bez naknade za svoj rad. Svojim djelovanjem na prijelazu stoljeća posebno se
istakao povjesničar Vjekoslav Klaić.
Glazbeni zavod je u 19. st. bio glavni organizator koncerata u Zagrebu, i ta djelatnost se
kontinuirano nastavila i u kasnijim vremenima pa su se koncerti održavali i u vrijeme ratova.
Odmah na početku, točnije 16. veljače 1829., društvo je osnovalo i glazbenu školu, koja je
postavila temelj glazbenoga školstva u Zagrebu. Škola se brzo širila i napredovala,
Konzervatorijem je proglašena 1916., a 1920. preuzela ga je država i preustrojila u Muzičku
akademiju.
Od Griča do Gundulićeve
Prvo sjedište Hrvatskoga glazbenog zavoda bilo je u privatnoj kući na Griču u Zagrebu i
nakon pola stoljeća seljakanja skrasio se u novoj zgradi u Gundulićevoj 6. Otvorena je
svečanim koncertom 4. prosinca 1876., a tisak je pisao o najljepšoj i najukusnijoj koncertnoj
dvorani glavnoga grada izvanredne akustike s 386 mjesta. Razvoj glazbene škole HGZ-a
prisilio je Ravnateljstvo da već nakon deset godina potakne izgradnju dvokatne zgrade s
Malom koncertnom dvoranom. Svečano otvorenje 14. listopada 1895. uveličao je svojim
posjetom i car Franjo Josip I. što je obilježeno mramornom spomen pločom na stubištu, a na
spomen ploči postavljenoj u prizemlju 1977. povodom 150-godišnjice zabilježena su i imena
najzaslužnijih ljudi u povijesti Zavoda te počasnih članova. Najpoznatiji počasni član bio je
skladatelj i pijanistički virtuoz Franz Liszt, koji je boravio u Zagrebu 1846. Muzička
akademija se 2016. preselila u novu zgradu u blizini historicističkih zdanja Hrvatskoga
narodnog kazališta i zagrebačkoga Sveučilišta.
Šetnja Glazbenim zavodom završila je s ljubaznim pozivom dr. Nade Bezić na sljedeće
koncerte jer bilo da je na repertoaru klasična glazba, jazz ili ino, izvođači su vrhunski.
Poslije razgledavanja Glazbenog zavoda gdje smo posjećivali koncerte, imali plesne vjenčiće
i prva "hofiranja", mjestu gdje su brojne generacije Zagrepčana, maturalnim proslavama
slavili kraj srednjoškolskog školovanja, izlazak u kišovito, prohladno predvečerja pretvorilo
se nekima od nas u lijepu noć sentimentalnih prisjećanja na mladost. Nebesna Kragović
9. 2 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija
Galerije i muzeji
Posjet izložbi Vlaho Bukovac: pariško razdoblje 1877.-1893.,
Klovićevi dvori
Još nijedan posjet nekoj izložbi u organizaciji Škole seniora nije okupio 90 polaznika STŽD, a
još ih je mnogo ostalo „na čekanju“ za drugi termin.
Vlaho Bukovac – majstor portreta
Djela Vlahe Bukovca ponovno su
otkrivena, a cijene im vrtoglavo rastu,
makar je naslikao oko 1000 slika! Je li
tome razlog što u svjetskim okvirima
interes za apstraktno slikarstvo opada, a
figuracija opet postaje izazov suvremenim
umjetnicima –i, što je još važnije,
kupcima? U njegovim slikama otkrivaju
vrijednosti koje do sada nisu bile
prepoznate. Na svome slikarskom putu
oprobao se u svim stilovima s prijelaza iz
19. u 20. stoljeće, od akademizma, preko
realizma, impresionizma i simbolizma do
moderne, uvijek ostajući vjeran svome
stilu. Osobito je poznat i priznat po
portretima naslikanim s puno empatije
uspijevajući proniknuti u psihologiju
svojih modela. Pogled, izraz lica, odjeću i
nakit, sve je to znao vrhunski prikazati, a
ljepota i sklad uvijek su mu bili na prvom
mjestu.
Važan razlog uspjeha izložbe je njena
koncepcija, za koju su zaslužne Petra
Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi
dvori i kustosica Kuće Bukovac u Cavtatu
Lucija Vuković. Kronološki poredana djela
popratile su ulomcima iz njegove
autobiografije „Moj život“, fotografijama i
pismima autora i njegovih suvremenika.
Tako je prikazan ne samo kao umjetnik već
i kao osoba dostojna Dickensova romana.
Bio je pravi primjer ekonomskoga
emigranta kojega život od ranoga
djetinjstva nosi objema Amerikama i
Europom – od Francuske, Engleske,
Češke, Srbije i Crne Gore do domovine
Hrvatske kojoj se uvijek vraćao. Njegova
se autobiografija „Moj život“ čita se kao
uzbudljivi roman! Postao je zanimljiv i
uglednim međunarodnim znanstvenicima –
koautorima ove izložbe, poput američke
povjesničarke umjetnosti Rachel Rossner,
engleskog povjesničara umjetnosti Alexa
Kidsona, Jadranke Beresford-Peirse,
osnivačice međunarodne Zaklade hrvatskih
spomenika koja pronalazi nama dosad
nepoznata Bukovčeva djela u Velikoj
Britaniji, akademika Radoslava Tomića s
Instituta za povijest umjetnosti u Splitu i
Igora Borozana, izvanrednog profesora
Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Zahvaljujući njima, prvi smo put vidjeli
njegove pejzaže slikane na otvorenom, u plein airu, portrete koje je slikao u
Engleskoj i Americi i veliku kompoziciju
Isus prijatelj malenih iz crkve
Franjevačkog samostana u Tomislavgradu
(dimenzija 3 x 4,40 m), nagrađenu 1888.
na pariškom Salonu.
Dvije su me se slike posebno dojmile. Obje
su iz 1892. godine, kada je bio na vrhuncu
svog stvaralaštva. Nakon mnogo odbijanja
i ismijavanja, ipak je uzeo nešto od
impresionističkog načina slikanja, posebno
prirode i odjeće svojih modela. Prva je
portret Laure Le Doux. Obasjan suncem s
leđa, u kontralihtu, lik nasmiješene
djevojke treperi u nježnim prijelazima
ružičastih i bijelih nijansi poput prikaze, a
proljetni pejzaž rasplinjava se u pozadini.
Druga je Fantazija (Fantasie). Nasmijana
djevojka u kimonu izlazi iz okvira slike.
Iluzija je potpuna! Cijela slika odiše
radošću. Bukovcu je kao model pozirala
njegova sestra Gjore, koja je nakon rastave
živjela s njegovom brojnom obitelji. Sliku
je na pariškom Salonu prijavio pod jednim
od svojih brojnih pseudonima - Paul
Andrez što mu je omogućavalo da izloži
više slika. Ta je slika krajem prošle godine
prodana na aukciji u Zagrebu za 58 tisuća
eura, desetak tisuća eura višoj od početne
cijene. Nakon ove, slijedit će još dvije
izložbe na kojima
će biti prikazan Bukovčev rad u domovini i
Češkoj u kojoj će ostati do kraja života.
Jedva ih čekamo! Višnja Vidmar
Habemus pictorem! – Crtice iz biografije
Izložba prati razvoj Vlahe Bukovca od
prvih crteža koje je nacrtao s 11-godina.
Scene iz lova, pastirice i dječak koji spava
na košari svjedoče o njegovom urođenom
talentu. S petnaest godina naslikao je svoj
prvi autoportret. U dobi od 11 godina otac
ga šalje stricu u Ameriku, no ovaj ubrzo
umire, a „brižna“ obitelj ga stavlja u dom
za besprizorne iz kojeg ga obitelj jedva
vraća u Cavtat. Daju ga na brod da uči za
pomorca. Nakon pada s visine od 8 m u
potpalublje broda jedva ostaje živ i dugo se
oporavlja u rodnoj kući, oslikavajući njene
zidove. Već je tada zarađivao prodajući
djeci svoje crteže za krajcar. Drugi put
odlazi u Ameriku i izdržava se
portretiranjem. Dva portreta prolaznika na
ulicama San Francisca mogu se vidjeti na
ovoj izložbi. Kada je dubrovački pjesnik
Medo Pucić, vidio sliku Sultanija iz 1877.
godine nadahnutu Carigradom, uzviknuo je
„habemus pictorem“ (imamo slikara) i
pribavio mu sredstva za školovanje u
Parizu. Sam Juraj Strossmayer dao je za
njegovo školovanje u Parizu dva puta po
500 forinti. Na Pucićev savjet mijenja
svoje talijansko ime Biagio Faggione u
hrvatsko – Vlaho Bukovac. Češki slikar
Jaroslav Čermák ga zbog bolesti ne može
primiti pa ga preporučuje slavnome i
uglednom slikaru Alexandru Cabanelu na
École des Beaux-Arts Tri godine kasnije,
1880. diplomira. Čak 32 puta sudjeluje na
Salonima u Parizu, od 1878. do
1893.godine. Slika Crnogorka na obrani
primljena mu je na pariški Salon nakon
druge godine studija. Bilo je to prvi put u
povijesti slikarstva da je neki hrvatski
slikar ušao u anale europske umjetnosti, a
velik uspjeh na salonima požnjele su i
njegove slike Velika Iza, Isus, prijatelj
malenih, Andromeda i Dalmatinski ribari,
te portret Baltazara Bogišića, sve
predstavljene na ovoj izložbi! V.Vidmar
14. 2. 2018.
NAŠI PROGRAMI – Ciklus Multikulturalni mozaik
Rusija u suvremenom svijetu
Voditelj kolegija Božo Kovačević organizirao je u kinu Europa projekciju filma Bez
ljubavi na sam praznik Valentinova. Je li to bio primjeren film za dan zaljubljenih?
Da! Zato što nam pokazuje kakvi nikada ne bismo smjeli postati.
Kako živjeti bez ljubavi?!
Film počinje i završava nizanjem
prekrasnih, no istovremeno jezivih zimskih
krajolika šume i jezera. Tek kad film
završi, shvatite što ti kadrovi poručuju.
Pratimo osnovnoškolca Aljošu na povratku
iz škole. Po svu ostalu djecu netko dolazi,
samo se on vraća kući sam, kroz zaleđenu
šumu. Kamera se diže i vidimo ogromne
višekatnice grada u kojem živi. Kod kuće
ga majka i otac ne primjećuju – ili gledaju
u mobitele i računala, ili se svađaju. Oboje
su u novim vezama, očeva ljubavnica čeka
dijete, dogovaraju prodaju stana. Aljoši se
uopće ne obraćaju niti ga spominju u
svađama. Kad on netragom nestane,
angažiraju se u potrazi, pokazuju neke
emocije, no jesu li iskrene? Odgovor je u
naslovu filma.
Originalni naslov filma je Neljubav, ne
samo u braku nego i čitavom društvu koje
se ne može organizirati niti na tako
humanom zadatku – u potrazi za djetetom.
Susret s majkom koja živi na selu, ključ je
razumijevanja bešćutnosti glavne
junakinje, a posebno je bolna scena na
kraju filma, u kojoj se otac, i u novom
braku, jednako hladno odnosi i prema
novorođenome sinu. Radnja filma
smještena je u 2012., u vrijeme sukoba u
Ukrajini. Višnja Vidmar
Redatelj Andrey Zvjagincev je prvak
ruskoga filma i kažu, dostojan nasljednik
velikoga austrijskog redatelja Michaela
Hanekea. Rođen je 1964., diplomirao je
glumu, a nakon nastupanja u kazalištu i na
TV počeo se baviti režijom 2000. godine.
Već je njegov prvi film, Povratak bio
nominiran za Zlatni globus, a treći film,
Leviatan dobio je u Cannesu nagradu za
najbolji scenarij i Zlatni globus kao
najbolji strani film. Film Bez ljubavi bio je
jedan od ovogodišnjih kandidata za
Oskara za najbolji strani film. No nije ga
osvojio, mislim da znam i zašto. Mučno je
bilo prepoznati u filmu univerzalnu istinu o
životu velikoga broja mladih danas u
svijetu bez empatije. I to ne samo u Rusiji.
Višnja Vidmar
21. 2. 2018.
TRIBINA SOVA
Vlaho Bukovac i animalizam
Gošća: dr. sc. Antonija Zaradija Kiš,
Institut za etnologiju i folkloristiku
Naslov tribine sugerirao je pojavnost
životinja u stvaralaštvu Vlahe Bukovca.
No već u uvodu svoga predavanja, dr.
Zaradija Kiš razriješila je dilemu otkrivši
podnaslov predavanja: Vlaho Bukovac i
njegov cavtatski bestijarij te razloge svoga
interesa. Iako nije povjesničarka
umjetnosti, od mladih dana je pasionirana
ljubiteljica slikarstva Vlahe Bukovca,
posjećivala je izložbe, čitala sve što je o
njemu napisano i njegov život i rad joj je
dobro poznat. Kako se u svome
znanstvenom radu bavi i kulturnom
animalistikom, pojavom i značenjem
životinja u umjetnosti, zainteresirala ju je
pojavnost životinja u slikarstvu Vlahe
Bukovca. Na slikama već renomiranoga
umjetnika uz portrete poznatih i nepoznatih
ljudi pojavljuju se psi, lavovi i sl.
uglavnom s ukrasnom namjenom. No
osobito ju je dojmio posjet restauriranoj
kući umjetnika u Cavtatu, gdje su
otkrivene i obnovljene zidne slike,
uglavnom životinja koje je radio
sedamnaestogodišnji Vlaho, njegovi rani
radovi kada još nije namjeravao biti slikar.
Istraživački nerv znanstvenice odmah je
uočio podudarnost s nekim dijelovima
Bukovčeve biografije Moj život koju je
pisao pod kraj života.
Pomnim usporedbama postavila je
zanimljivu teoriju: cavtatski bestijarij
svojevrsna je psihoterapija mladoga
Bukovca, kao da se oslikavanjem svoje
kuće rasteretio od snažnih i šokantnih
iskustava s broda na kojem je plovio. Po
mišljenju dr. Zaradije Kiš nisu se slučajno
na zidovima našli sokol i kit jer podsjećaju
na surove postupke mornara upravo prema
tim životinjama opisane u biografiji.
Surovost dominira i na nekoliko scena lova
gdje lovci bešćutno pucaju u životinju u
okružju. No nisu sve asocijacije tako
mračne. Na zidu se pojavljuju i konj te
nosorog koji je silno podsjećao na Dürerov
crtež čije su kopije ukrašavale mnoge
muzeje po Europi gdje ih je mogao vidjeti
za vrijeme svojih putovanja. Niti pojava
paunova nije iznenađujuća jer su slika i
prilika onih koji su u njegovoj
mladenačkoj dobi širili svoje raskošno
perje u vrtovima aristokratskih vila na
Jadranu, a ovjekovječene su i raznovrsne
ptice iz prirodnoga okružja u Cavtatu.
Zanimljiv kut promatranja i analiza
osvijetlio je umjetnikove početničke
radove ali još u većoj mjeri ličnost
slavnoga slikara.
Ria Olić
23. 2. 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija
Galerije i muzeji
Obljetnica Umjetničkoga paviljona
Početak je ožujka, a Zagrebom je zavijorio
snijeg i zaredali su debeli minusi.
Predzadnji je dan izložbe Likovni
vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog
paviljona. Došli smo u lijepom broju,
tridesetak nas je, a vani klizavica. I to bi
trebala biti "treća dob"! Ni starost nije što
je nekada bila. Pomladila se.
Ulazimo u nedavno obnovljenu zgradu
Umjetničkog paviljona, jednoga od prvih
montažnih objekata u Europi na prijelazu
stoljeća. U međuvremenu je netko uspio
"otuđiti" dva ukrasna kipa. Zamijenile su
ih vesele modernističke figure Lončarića i
Boureka. Bolje da se smijemo, nego
plačemo. Zabljesnulo nas je šarenilo od
100 slika i 20 kipova, po jedno djelo od
svakoga autora, koji su tu, tijekom tih 120
godina, imali samostalne ili retrospektivne
izložbe. Tako je to zamislio autor izložbe
akademik Tonko Maroević, dajući izložbi
tim brojem sudionika i simboličnu notu.
Tu je presjek svih slojeva, faza i tehnika,
svih pravaca i škola: od briljantnoga
Bukovca, koji iz Pariza donosi otvoreni
kolorizam, svjetlost, prpošnost i ljepotu, a
u tome ga slijede suvremenici Medović i
Crnčić, do Műnchenskog kruga, koji
okuplja Račića, Kraljevića, Becića i
Hermana nagovješćujući nam nadolazeći
ekspresionizam. Praški đaci Gecan i
Uzelac unose avangardna strujanja
kubizma i post-kubizma u likovnost naših
prostora. Redaju se Babić, Vidović, Nasta
Rojc, grupa "Zemlja" s temom težaka,
Meštrović, Valdec, Kršinić, Nives Kavurić
Kurtović, Job, Šutej i još mnogi drugi, koji
su obilježili hrvatsku umjetnost od kraja
19. st. do danas.
A sve je počelo davne 1896.g. kada je za
potrebe izlaganja hrvatskih umjetnika na
Milenijskoj izložbi u Budimpešti sagrađen
montažni paviljon prema nacrtima dvojice
mađarskih arhitekata, Florisa Korba i
Kalmana Giergla. Na inicijativu Vlaha
Bukovca metalna konstrukcija se seli u
Zagreb, gdje nacrt dorađuju bečki arhitekti
H.Hellner i F.Fellner, a izvode ju
zagrebački graditelji Hönigsberg i Deutsch.
Dvije godine kasnije paviljon je svečano
otvoren u Zagrebu reprezentativnom
izložbom Hrvatski salon s djelima
Bukovca, Medovića, Ivekovića, Tišova te
kipara Valdeca i Frangeš-Mihanovića
dajući Salonu karakterističan ton Hrvatske
Moderne.
Koliko je taj događaj bio značajan
tadašnjem građanstvu govori i podatak da
ju je u tri mjeseca, koliko je izložba trajala,
posjetilo 11 000 posjetilaca.
Autor izložbe, akademik Maroević, na
dostojan je način obilježio 120-tu
godišnjicu našega prvog i najstarijeg
prostora namijenjenoga izlaganju i
popularizaciji likovnih umjetnosti.
Proslavu 150. godišnjice s veseljem
prepuštamo našim potomcima.
Tuga Marija Neral
9. 3. 2018.
TERENSKA NASTAVA
Posjet Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag
Hammarskjold
Mi, seniori – „studenti“ postajemo sve interesantniji našim predavačima. Djelujemo im kao
neotkriveni kontinent svojim prvim posjetiteljima. Ugodno ih iznenađujemo brojnim aktivnostima,
raznolikim interesima i još uvijek živom željom za novim znanjima. A društvo misli da smo
otpisani!
O hladnom ratu i toplom dočeku
Božo Kovačević, voditelj kolegija Rusija u suvremenom svijetu koji nam već drugi semestar
nevjerojatnom lakoćom, šarmom,
dosjetkama iz svoga veleposlaničkog
života govori o Rusiji, pozvao nas je na
svoje predavanje u Visoku školu
međunarodnih odnosa i diplomacije
Dag Hammarskjold gdje je stalni
predavač.
Zgrada je zavidno nova i puna svjetla.
Sjeli smo u zadnja dva reda i odmah
obznanili studentima da nismo
inspekcija, no oni su već znali za naš dolazak. Pozdravio nas je dekan škole prof. Joško Klisović
tako toplim i srdačnim riječima da smo ostali zatečeni. Osjećali smo se kao reprezentacija koja je
domovini donijela barem jednu medalju. Bit će da nas je naš profesor temeljito nahvalio.
Tema predavanja bila je hladni rat, njegovi uzroci, početak i kraj. Sve je počelo 1945.
kapitulacijom Njemačke kada je nestao sa scene zajednički neprijatelj dotadašnjih saveznika,
SAD-a i SSSR-a. U tom trenutku u prvi plan izbijaju njihove nepremostive razlike, političke,
socijalne, ideološke i svjetonazorske. I jedna i druga velesila gledaju kako bi stavile pod svoju
zonu utjecaja što veći prostor onemoćale i ratom razorene Europe.
Tko je prvi započeo s hladnim ratom? Odgovor ovisi analiziraju li to Amerikanci ili Rusi. Ipak,
SAD baca prve atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, ne toliko zbog toga da prestane rat na
istoku jer je Japan već pred financijskim i vojnim slomom, nego da pokaže Rusima što ih čeka
ako im u međuvremenu porastu osvajački apetiti. A ljudske žrtve koje su pritom nastale? Stotine
tisuća mrtvih, onih sretnijih koji su poginuli odmah i onih drugih koji su umirali u teškim
mukama godinama poslije. Koga je to bilo briga! Jer ljudi su običan sitnež, naročito kad ih se
gleda iz aviona.
I sada dolazimo do pojma hladnog rata, koji traje do raspada SSSR-a. To je neprestano
naoružavanje suprotstavljenih strana, bez ulaska u globalni sukob, jedan apokaliptični perpetuum
mobile. Što si više naoružan, to si sigurniji. San ti je miran k'o kod bebe u majčinom okrilju.
Narodna mudrost, doduše, kaže: "Tko se mača laća od njega će i poginuti." Ali tko šljivi narod?
A i mač već odavno nije u modi. Marija Tuga Neral
14. 3. 2018.
IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Tribina Sova
Claude Debussy i hrvatska glazba Gošća tribine: dr.sc. Zdenka Weber, muzikologinja
Uvod u Debussyja
Eto jedne tribine za glazbene sladokusce! Naime, prosječnomu ljubitelju klasične glazbe Debussy
vjerojatno ne bi bio prvi izbor, kao vjerojatno niti renesansna glazba. Raspon općenito rado
slušane glazbe kreće se od baroka do romantizma. No Debussy je napisao i Popodne jednoga
fauna, Mjesečinu i More koje su dotakli i manje naviknuta uha na suvremenije tokove u glazbi.
Nakratko smo i mi slušajući odlomak iz Popodneva jednoga fauna osjetili omaru punu snažnih
mirisa mediteranskoga bilja koji uspavljuju mitsko šumsko biće!
U godini obilježavanja njegovi smrti, cijenjena muzikologinja Zdenka Weber u zanimljivom
predavanju o impresionizmu u glazbi čiji je Debussy začetnik, odškrinula je vrata u relativno
malo poznati svijet početaka razvoja klasične glazbe na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Komparacijom istodobnih likovnih tendencija u stvaranju impresionizma izražavanjem osobnoga
dojma, potreba i pokušaja da se odraz prirode i njezinih fenomena što vjernije prikaže u sirovom
obliku objašnjavala je iste poglede oslobađanja
od okoštalih i zadanih formi i tonaliteta u glazbi.
Politonalnost, atonalnost, pentatonika, mnoštvo
nepoznatih i manje poznatih pojmova
prosječnom poznavatelju glazbe nizali su se
tijekom predavanja i bili su tek uvod na osvrt
Debussyijeva utjecaja na hrvatske glazbenike
početkom stoljeća. Da smo i mi imali inovatore
dokazala je dr. Weber u svome znanstvenome
istraživanju, bilo je onih koji su usvojili ideje
velikoga kompozitora ugledajući se na njegova
djela ali i onih koji su slijedili svoj put.
Popijevkom Blagoja Berse Seh duš dan završilo
je iznimno zanimljivo predavanje a da nitko nije
primijetio da je zadano vrijeme odavno
prekoračeno! Tako nije ostalo vremena za sva
pitanja koja su se otvorila, ali se odgovori
očekuju na kolegiju koji je dr. Weber spremna
oblikovati. Doviđenja na jesen. Ria Olić
IZLOŽBE POLAZNIKA
Napisala Jasna Čurin
Dobre vibracije uz Živo i Neživo
Nakon dvotjednih zimskih praznika postavljena je nova izložba polaznika likovnih radionica
zanimljivog naziva. Radove su izložili polaznici početnih grupa mentorice Renate Chalupa Prvan,
od kojih su neki s nama tri godine, a ima i "prvašića". Rekli bi neki, pa zar već izložba? Tako je
to u Sveučilištu za treću životnu dob, ono što je kao talent ili tek neostvarena želja "čučalo“ u
nama cijeli radni vijek, ovdje se ima priliku izraziti. I zato su postavljeni radovi na kojima se
isprepliću motivi živog i neživog lijepi, topli, zanimljivi, neki vrlo obećavajući, svi stvarani pod
budnim kistom predane mentorice. Doista su se te večeri u zraku osjećale "dobre vibracije", zato
i ovo pišem jer su i mene dotakle. Prije svega uvodna i lijepa riječ mentorice koja se osvrnula na
radove svojih učenika i pohvalila ih, naravno, a što polaznicima znači pohađanje Sveučilišta za
treću životnu dob moglo se osjetiti u toplim riječima obje animatorice koje su se kratko obratile
gostima izložbe. A potom uz kolačiće i piće, od slike do slike, već su se stvarali planovi za novu
izložbu.
Fašnik za neka bolja vremena
Polaznici naše dugovječne grupe koja djeluje pod nazivom Petkom u 9 uvijek
predano i kreativno brinu o uređenju zajedničkih prostora obilježavajući likovnim
radovima blagdane, obljetnice, događanja. Tako nam je ove godine za Fašnik s
panoa u predvorju zgrade veselo namigivao žuto-crni klaun, a nekoliko
zanimljivih crteža maski s karakterom na zidu ispred Male dvorane pozivalo je na
prepoznavanje. Kako god, komentare nismo napisali, a tko se gdje prepoznao ili
koga je tko gdje prepoznao, ostat će tajna za neka bolja vremena…
Sibirski val, a u našem Učilištu proljeće
Cvjetovi sna
Izložba Cvjetovi sna koju su u veljači 2018. u Otvorenoj galeriji postavili polaznici likovne grupe
mentorice Ane Tomljanović, još je jedna u nizu zanimljivih uradaka iz njihovog ciklusa Veliki
cvjetovi. Motiv i kolorit slike može mnogo otkriti o osobnosti slikara, zaključili smo promatrajući
ovu lijepu izložbu. A svako jutro na putu do ureda njihovi cvjetovi uljepšavaju mi dan.
Zaljubljeni cvetek
Izložbu Zaljubljeni cvetek postavila je grupa Petkom
u 9 u Galeriji u prolazu. Zašto cvetek znamo, ali zašto
zaljubljeni? Pogledajte radove, na svakoj je netko.
Pčelica, bumbar, bubamara, na tučku cvijeta, ljube se
tajno …Slatko, simpatično i zanatski. Treba znati
poruku prenijeti kistom i bojom. Svaka pohvala!
Grupa Petkom u 9 gostovala je s izložbom i izvan
Učilišta u Knjižnici Staglišće.
Sva lica žene
U Otvorenoj galeriji povodom Dana
žena postavljena je samostalna izložba
naše polaznice Višnjice Kruhak Štefić
Sva lica žene. Slikarica iz grupe Petkom
u 9, prve poteze kistom naučila je od
mentora Otta Burgera i Dubravka
Lepeja. Članica je Hrvatskog likovnog
društva, sudjelovala je na brojnim
skupnim izložbama i likovnim
kolonijama, a imala je i više
samostalnih izložbi.
Ova izložba otkriva nam spektar
ekspresije različitih emocija. Radost,
tugu, čuđenje, strah, ljutnju, bijes,
zbunjenost, mržnju ... Sve ih možemo prepoznati na tako životnim radovima Višnjice Kruhak Štefić. I
zapitati se, kao žene, koje je naše tipično lice?