mmmPoštovani čitatelji,

Pišite nam, predlažite,

pitajte, hvalite,

kritizirajte....

Uredništvo e-NOVOSTI

Treće mladosti rado će

odgovoriti na vaša

pitanja i prijedloge.

E-mail:

urednistvo.tm@pou.hr

Poštovani čitatelji,

evo nas na početku proljetnog semestra i novog broja e-NOVOSTI. Iako je započeo sa sibirskim

valom, naš list je, vidjet ćete, pun proljeća i pomalo nostalgičan. Naime, podlistak koji sadrži

posvećen je gradu Zagrebu i njegovoj prošlosti. Nastao je kao završni seminarski rad polaznika

programa Zagreb tak imam te rad - zagrebačko industrijsko nasljeđe te zahvaljujući trudu i

timskom radu voditeljice Dijane Bebek Miletić i polaznika grupe imamo (ponovo) nešto novo.

No, ne samo podlistak! Zbog zaokružene programske cjeline koju opisuje odlučili smo ga izdati

kao specijalni broj.

U ovom broju većina priloga posvećena je održanim programima iz cjeline izvannastavnih

aktivnosti, pa ako još ne poznajete taj dio programa, priključite se!

Nekoliko riječi o semestru koji je pred nama. Osim redovnih programa koji se nastavljaju bit će

zanimljivih dodatnih aktivnosti vezanih uz terensku nastavu jer upravo to najviše volite.

Programska cjelina pod nazivom Od zemaljskih dubina do svemirskih visina koja kreće krajem

ožujka pratit će nas raznim izvannastavnim sadržajima do kraja semestra. Znatiželjni? Pratite

oglasnu ploču – sve ćete saznati na vrijeme. U dijelu međunarodne suradnje spremaju se

zanimljive integracije. I tako idemo dalje utabanim stazama do novoga broja krajem svibnja, a

potom priprema za tisak najesen.

Do tada vas pozdravlja tim e-NOVOSTI Treće mladosti!

Jasna Čurin, voditeljica STŽD

Uredništvo : Jasna Čurin, Ria Olić, Višnja Vidmar, Božena Lončar. Fotografije : arhiva, Dijana Bebek Miletić, Internet,

Lea Jerkić, Nina Radojević, Višnja Vidmar. Autori članaka : Ana Jurenić, Lidija Roić, Jasenka Dukić, Višnja Vidmar,

Ria Olić, Vesna Bolfek, Jadranka Bebek, Jasna Čurin, Nebesna Kragović, Tuga Marija Neral.

Grafičko oblikovanje : Nina Radojević, STŽD

e-NOVOSTI je sufinancirao Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport

NAŠI PROGRAMI

Književni klasici na filmskom platnu

Smogovci u Sveučilištu

Vjerujem da i vama, kada čujete s televizijskih ekrana glazbu iz filma Sedam veličanstvenih, lice

ozari osmijeh i da se sjetite špice antologijske serije Smogovci. Mi smo pročitali knjigu, a

voditeljica programa Marijana Janjić dovela je u goste Hrvoja Hitreca i ponovno nas iznenadila.

Bilo je to druženje s autorom oko 40 knjiga, novinarom, političarom, ratnim ministrom

informiranja i prvim ravnateljem HTV-a. Autor Smogovaca rado je i uvijek s dozom humora

odgovarao na naša brojna pitanja. Tako smo saznali da je polazio gimnaziju u Kušlanovoj ulici

gdje je dječak iz njegovoga razreda imao sedmero braće. U to vrijeme obitelji su bile brojnije

nego danas. Ta činjenica i motivi koji su obilježili život 80-tih godina bili su inspiracija

književniku da izmisli Naselak na zagrebačkoj Peščenici, obitelj Vragec i njihove susjede. Da bi

se od knjige mogla napraviti zgodna serija shvatio je Pajo Kanižaj, tada urednik na HTV-u pa je

naručio šest epizoda, ne sluteći da će Smogovci s ukupno 38 epizoda prerasti u našu najdužu

seriju. I danas se ona reprizira, a mi, gledajući djecu glumce prepoznajemo u mnogima od njih

umjetnike s kazališnih dasaka.

Hitrec i sada uživa u pisanju, istražuje hrvatske legende i piše povijesne knjige. Nas je razgovor s

njim vratio u vrijeme Smogovaca, kada je djetinjstvo bez mobitela i sličnih čuda tehnike bilo

toliko različito od onoga koje žive naši unuci. I priznajem, često se sjetim kako Buco potajice

umače prst u staklenku i tamani pekmez te još mnogih scena koje je izmaštao naš gost.

Ana Jurenić

16.12.2017.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija Filmski klub

Za ljubitelje filmova iz Sveučilišta za treću životnu dob te njihove unuke organizirana je u

Kinoteci projekcija legendarne Snjeguljice Walta Disneya. Za nas bake i djedove to je bilo

prisjećanje na djetinjstvo, za našu unučad bio je to crtić drukčiji od današnjih. Svakako pun

pogodak!

O Snjeguljici, princu i prinčevima općenito

.

Sjećam se kako sam kao devetogodišnjakinja bila ushićena tim

crtićem. S prijateljicom smo nakon filma tajno isprobavale žarko crvenu

boju za usne kakvu je imala Snjeguljica.

Moj unuk je uživao u pjesmi i svirci patuljaka, najradije bi zaplesao s njima. Nakon filma je

rekao da mu se film svidio ali je kasnije dodao da je taj crtić ipak više za djevojčice. Kako mi

unuk ne bi skrenuo u nepoželjnom "seksističkom" smjeru, ponovo sam započela razgovor o

Snjeguljici. Pitao me je da li je moguće pusom oživiti umrlu osobu. Priznala sam da je to moguće

samo u priči.

"Znao sam."

" A što bi ti napravio da si princ?"

" Ja bih onu zločestu vješticu

otjerao mačem." Izjavu je

potkrijepio s nekoliko žustrih

mačevalačkih pokreta.

" Znači borba, akcija?"

"Tooo!!"

Pa možda bi pravovremena borba

protiv zla stvarno bila efikasnija

od puse pokojnici.

Sada mrvicu manje osuđujem

ratoborne crtiće koje voli gledati.

Možda su ovi prinčevi iz priča

moga djetinjstva stvarno bili

mlakonje, posebno onaj iz priče o

Pepeljugi. Na plesu se je mogao

valjano predstaviti i saznati gdje djevojka živi. Kad već nije imao u glavi mogao je imati barem u

nogama ali i tu je zakazao. Djevojka je uspjela uteći "trčeći" samo s jednom cipelom, možda čak

štiklom. Još je mogao spasiti stvar zajahavši svoga bijelog konja i jurnuti za njom. No ništa nije

napravio! Današnjim vrtićarima se toliki propusti ne bi mogli dogoditi! Nespretnom princu je

preostalo tumarati po čitavom kraljevstvu i nuditi jednu cipelicu na probu.

Pitam se bi li mu današnje djevojčice dale nogu…

Lidija Roić

12. 1. 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija Filmski klub

Početkom 2018. u sklopu Filmskog kluba u kinu Europa gledali smo švedski

film Kvadrat (The Square), crnu komediju jednog od najznačajnijih

suvremenih filmskih autora Rubena Ostlunda. Kao dobitnik niza značajnih

filmskih nagrada film se savršeno uklapa u program prikazivanja dobrih i

aktualnih filmskih ostvarenja namijenjenih publici Filmskog kluba

Sveučilišta za treću životnu dob.

Kvadrat

Film prati uglednoga direktora Galerije

suvremene umjetnosti u Stokholmu smještene u

kraljevskoj palači (a ne u posebno građenom

objektu koji bi odgovarao laičkoj percepciji

''suvremenoga'') kojemu sve krene po zlu nakon

sto ga na prijevaru opljačkaju na ulici. Pljačku

ne prijavljuje policiji, već sam, doduše

nespretno, pokušava pronaći lopove i vratiti

ukradeni novčanik i mobitel. Usmjeren na

potragu za lopovima zanemaruje pripreme za

novi projekt – postavljanje umjetničke

instalacije pod nazivom „Kvadrat''. Nadobudna

galerijska PR agencija smišlja i pokreće

kontraverznu medijsku kampanju projekta koja

izaziva burne (negativne) reakcije javnosti i

time dodatno otežava situaciju u kojoj se našao.

Film je žestoka satira umjetničkoga miljea te

otvara niz pitanja i problema suvremene

konceptualne umjetnosti, što je i kada nešto

umjetničko djelo te problem umjetničkih

sloboda. Osim toga, on je i osvrt na aktualna

umjetnička zbivanja i konkretne situacije na

umjetničkoj sceni te na elitnu publiku koja je

konzument umjetničkoga produkta pa

ismijavajući intelektualne snobove prikazuje i

licemjerje društva. Radnja je smještena u točno

određeni prostor i vrijeme nordijske suvremene

civilizacije, govori o univerzalnim pitanjima, a

dotiče i društveno relevantna pitanja i teme.

Zabavan je ali istodobno i uznemiravajući,

preispituje granice političke korektnosti,

umjetničke slobode i slobode govora te

inteligentno obrađuje teme društvene

odgovornosti, lažnoga morala te narcizma

dobrostojećih intelektualaca. Film pretpostavlja

odgovarajuće poznavanje aktualnih

zbivanja i kretanja u suvremenoj europskoj

osobito konceptualnoj umjetnosti a napose na

švedskoj umjetničkoj sceni. Prikaz performansa

na svečanoj donatorskoj večeri organiziranoj u

prostorijama kraljevske palače, u kojem poznati

holivudski kaskader i imitator životinja

prikazuje performans ukrajinskoga umjetnika

Olega Kulika smatra se jednim od

najupečatljivijih filmskih trenutaka 21.stoljeća

koji na urnebesan način otkriva licemjerje

suvremene umjetničke scene. Na isti način

apstraktna umjetnička instalacija jednoga od

najznačajnijih američkih umjetnika koja bi

trebala predstavljati socijalnu utopiju postaje

paradigma kukavičluka ovog svijeta i ruga se

njegovom licemjerju.

Unatoč kvalitetnome uvodnom slovu

predstavnika kina Europa s naglaskom na ono

što nas očekuje, film nije baš na prvu bio

odgledan, bar od dijela publike, s

oduševljenjem. Njegova slojevitost, a osobito

dužina (traje 151 min.) zahtijevala je znatniji

napor u praćenju. Prema nekim kritičarima, s

kojima se slažemo, dužina mu je najveća

slabost. Skraćenjem dugih i sporih kadrova i

scena film ne bi ništa izgubio na zanimljivosti i

kvaliteti, a dobio bi na gledljivosti.

Jasenka Dukić

Film Kvadrat nagrađen je Zlatnom palmom

festivala u Cannesu 2017., a Europska filmska

akademija u Berlinu proglasila ga je najboljim

filmom, nagrađen je i za najbolju režiju,

scenarij, scenografiju te najboljega glumca, a

nominiran je i za filmsku nagradu Oskar za

najbolji strani film.

24. 1. 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Tribina Sova

Made in Zagreb, Grad i (de)industrijalizacija Gošća: Dr. sc. Tihana Rubić Kako smo preživjeli socijalizam i poraće

Dr. sc. Tihana Rubić temeljila je

predavanje na svojoj doktorskoj dizertaciji

na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod

naslovom: Etnološka studija obitelji i

nezaposlenosti, individualne i obiteljske

strategije preživljavanja u Hrvatskoj od

devedesetih godina prošlog stoljeća do

danas. Tema dovoljno intrigantna da

napuni Malu dvoranu. U prvom dijelu

predavanja opisala je razvoj zagrebačke

ekonomije 19. stoljeća, a zatim razdoblja

koja su svi prisutni osobno proživjeli:

ekspanziju industrije u socijalizmu i njeno

gašenje nakon Domovinskoga rata.

Predavanjem je osvježila sjećanje prisutnih

na njihova vlastita iskustva i potakla

raspravu, punu gorčine i samosažaljenja.

Sjetili su se svega: nestašica energenata i

osnovnih namirnica, licemjerne

„jednakosti i bratstva“ i straha od odmazde

za svaku krivo izgovorenu riječ u doba

socijalizma, Domovinskoga rata s tisućama

izbjegle rodbine s ratom zahvaćenih

područja, kako su ih zbrinuli i ponovno

izgradili porušeno. Sjetili su se i prvobitne

akumulacije kapitala i onih koji su se u

poraću brzo snašli: povoljno kupili a onda -

ugasili većinu industrijskih tvrtki. Mnogi

su otjerani u prijevremenu mirovinu koja

im danas nije dovoljna za život ili su dobili

otkaz. Stariji od 45 godina više nisu mogli

naći posao. Ono malo sretnika, koji su

privatizacijom tvrtki u kojima su radili i

došli do prvih dionica, većinom su ih

odmah prodali i potrošili na pomoć djeci u

kupnji prvih nekretnina. Nažalost, kroz 50

godina socijalizma nisu naučili ništa o

tome kao ih oploditi ulaganjima u

poduzetništvo. Strah od rizika bio je

prevelik. Analizirajući ulogu obitelji u

svim tim mijenama, dr. Rubić došla je do

zaključka da je, osim sive ekonomije

(radeći više poslova istovremeno), upravo

obitelj bila slamka spasa za ekonomski

posrnule

članove. Kad bi

netko izgubio

posao, razbolio

se, bio slomljen

visinom rata

stambenih

kredita – tu je

bila obitelj koja

ih je spašavala.

Roditelji, bake

i djedovi, koji u

normalnim

društvima u

starosti

računaju na

pomoć djece i

unuka, došli su

u situaciju da

im svojim mirovinama budu egzistencijalni

oslonac. No kako dugo? Baby- boom

generacije umirovljenika rođenih iza

drugoga svjetskog rata pomalo odlaze, a s

njima i njihove mirovine ... Mora li

odlazak mladih trbuhom za kruhom u

zemlje Europe biti jedini izlaz? Odgovor

na to pitanje bit će vjerojatno tema nekih

novih doktorata i predavanja na tribinama

… Višnja Vidmar

31. 1. 2018.

16. 1. 2018.

IZ ŽIVOTA UČILIŠTA

Sastanak animatora: Nešto staro – nešto novo Već tradicionalno, sastanci animatora Sveučilišta za treću životnu dob

održavaju se na početku te na kraju svakoga semestra. Zaključujući zimski semestar

izvješćem o realizaciji nastave i izvannastavnih aktivnosti, voditeljica Sveučilišta Jasna Čurin

iznijela je i nekoliko zanimljivih podataka iz rezultata ankete provedene među polaznicima

krajem školske godine 2016./2017. Pokazalo se, između ostalog, da je želja da se nauči nešto

novo i nakon četvrt stoljeća osnovni cilj dolaska polaznika u Sveučilište te da i dalje dominiraju

žene. Promijenila se, međutim, prosječna dob polaznika za gotovo čitavo desetljeće! Od 60

godina devedesetih godina prošloga stoljeća do 69 po najnovijoj anketi iz 2017. Sastanak je

zaključen najavom upisa u novi semestar te niza izvannastavnih aktivnosti koje popunjavaju

programsku cjelinu i okupljaju polaznike iz različitih obrazovnih skupina. Samo u veljači održale

su se tri tribine, odgledala dva filma te posjetili izložba Vlahe Bukovca i Hrvatski glazbeni zavod.

Upravo po mjeri polaznika Sveučilišta za treću životnu dob!

Ria Olić

TERENSKA NASTAVA

Feldunterricht u Modernoj galeriji

Da bi učenje njemačkog jezika učinila zanimljivijim, voditeljca Jasna

Bedić Muljević, predložila nam je Feldunterricht odnosno terensku nastavu

posjetom likovnoj izložbi „More“ u Modernoj galeriji. Rado smo se odazvali i

dogovorili zadatke. Svatko od nas je dobio kopiju jedne od slika s izložbe da se pripremi

analizirati je na njemačkom jeziku pred originalom. Analizirajući sliku po sliku krenuli smo od

motiva koji je pokrenuo likovnu umjetnost krajem 19. st. i početkom 20. st. te koje su promjene

nastale kod vodećih slikara sjeverne Italije. Promjene su se istovremeno proširile i u naše krajeve

i utjecale na naše slikare Bukovca, Medovića, Crnčića, Ivekovića, Joba, Slavu Raškaj i dr. Nova

otkrića su pokrenula slobodu u slikanju, bez akademske stege te novu tematiku; gradske vedute,

pejzaže, zalaske sunca, Dolomite, more. Nastaju nove kromatske vrijednosti, slike su na velikim

površinama, izražena je dinamičnost. Sve je to bilo uočljivo i prepoznatljivo i na pojedinačnim

slikama koje smo analizirali pred grupom. Dojmovi su bili jaki, teško smo se odvajali od svake

slike do samoga kraja obilaska izložbenoga prostora. Terenska nastava je završila u Importane

centru uz druženje i „verlängerter Kaffe“. Vesna Bolfek

31. 1. 2018.

TRIBINA ZRNO MUDROSTI

Ergonomija i bolesti kralježnice u starosti Gost: prim. dr. sc. Ladislav Krapac, specijalist fizijatar – reumatolog

Slušajući eksperta za radnu medicinu

nameće se zaključak da mnoge od tegoba

koje nas muče sada, u trećoj dobi dugujemo

nedovoljnom poklanjanju pažnje ili čak

ignoriranju značaja ergonomije,

prilagođenosti predmeta ljudskom tijelu, bilo

na radnom mjestu ili u kući. Jednostavno

rečeno, kao »homo sedensi« sjedili smo na

poslu satima na neprimjerenim stolcima,

opterećivali ruke teretom, dizali ga na

neprikladan način, A tek ležajevi, odabrani

jer su nam se baš uklapali u prostor, po

estetskom ili praktičnom principu, ili po oba.

Kakva ergonomija! Kada se tome pridoda

»zamor materijala« uzrokovan dobi – eto

problema, u manjoj ili većoj mjeri za sve

trećedobce.

Usprkos svemu, dr Krapac nas uvjerava da

nikada nije kasno za ergonomiju! Budući da

se gubi gipkost i zglobovi »škripe«, osobito

treba paziti n kupaonici:

primjerice,instalirati tuš kabinu, a nikako

kadu, paziti da pod ne bude prekriven

klizavim pločicama ili ako jest, prekriti ga

gumenim prianjajućim tepihom, postaviti

sanitarije primjerene visine s ručkom za

pridržavanje. Na kraju nazvavši ih duhovito

kao sedam smrtnih grijeha dr. Krapac nas

savjetuje što treba svakako izbjegavati:

tepihe, skliske podove, lošu rasvjetu,

neprikladne radne površine u kući, stolce bez

oslonca za ruke na kotačićima,

arhitektonske barijere kao što su, primjerice,

stube i uske kabine te lošu mikroklimu –

vrući ili prehladni zrak, vlagu, propuh, dim.

Elokventnim i duhovitim pristupom

velikoga znalca objašnjavanju nemilih

tegoba koje nas čekaju u trećoj dobi, dr

Krapac nas je uvjerio (i umirio) da one nisu

nepremostive.

Ria Olić

Ergonomija je znanstvena disciplina kojoj je

zadatak da istražuje ljudski organizam i

ponašanje te prilagođenost predmeta s

kojima čovjek dolazi u dodir. Dakle,

ergonomija proučava anatomske, fiziološke i

druge parametre ljudskog tijela. To nije

neovisna znanost nego se koristi podacima

svih disciplina koje se bave čovjekom

(medicinom, psihologijom, matematikom,

optikom, akustikom, itd.)..Ergonomija

omogućava da se kvalitetno radi, smanji broj

profesionalnih oboljenja i da se poveća

efikasnost i sigurnost uporabe predmeta.

Ergonomija je nezaobilazna pri konstrukciji i

tehničkom projektiranju proizvoda te

dizajniranju.

2. 2. 2018. IZVANASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija

Filmski klub Kinoteka

O filmu „Trst, Jugoslavija“

Unatoč kišnom i hladnom vremenu u Kinoteci

se skupio popriličan broj polaznika koji su došli

pogledati dokumentarac talijanskog režisera

Alessia Bozzera, „Trst, Jugoslavija“. Mislim da

nitko nije požalio što je po takvom vremenu

došao jer nas je film vratio u neko prošlo

vrijeme. Sredinom pedesetih godina Piazza

Ponterosso u središtu Trsta postala je omiljena

„šoping destinacija“ za mnoge građane

ondašnje Jugoslavije. Putovalo se vlakom,

autobusima i nezaobilaznim Fićom. Gužve na

granici bile su neizbježne, ali se i dalje

odlazilo. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih

godina najtraženije su bile traperice. Međutim,

u lipnju 1991. rat je sve zaustavio. U filmu smo

vidjeli svjedočanstva s obje strane granice koja

su bila jako zanimljiva. Isto tako mogli smo

čuti i komentare brojnih poznatih osoba iz

bivše Jugoslavije. Na kraju, nisu svi išli u Trst

radi traperica. Neki su išli pogledati dobar film

ili popiti dobar espresso. Jadranka Bebek

Nisam voljela Trst Da, bila su to vremena kada su svi išli.

Autobusi su stajali u dugačkom redu na

Zrinjevcu ispred tadašnjega Generalturista,

kretalo se iza ponoći, a autobusi… daleko je to

bilo od današnje udobnosti. No, ništa nas nije

smetalo, sa sendvičima u torbi, punih

novčanika i planova kako ćemo potrošiti

novac. I tako vozeći se satima, umorni naravno,

ranom zorom stigli bi u Trst. I dok su digići još

uvijek duboko spavali (tamo su dućani radili od

9!) cijela Juga se pomalo skupljala na parkingu

iza Ponte Rossa. Rijetki su uspjeli popiti

jutarnji espresso u nekom od kafića, većinu to

nije uopće zanimalo, pa nisu došli na kavu.

Kako se približavalo devet sati polako su se

stvarali redovi pred dućanima, onim tipično

našim: Standa, Upim, Coin, Giovanni, one

bolje nismo niti gledali. Neki se, pak, nisu

maknuli dalje od štandova Ponte Rossa. A

tamo slika uopće nije bila lijepa. Jugići puni

oronulih putnih torbi nakrcanih jeftinim

trapericama i inim, sjedenje kojegdje, sendviči

iz najlon-vrećica, okolo smeće. Tako ja pamtim

Trst. I Talijane koji su nas onako „ispod oka"

tretirali kao građane drugog reda kojima treba

uzeti novac. Nikad nisam htjela biti dio toga,

niti mi se to sviđalo. Zato sam u Trst išla

rijetko, tek toliko da se uklopim u trend. Na

carini nisam nikad imala problema jer je moja

torba bila gotovo prazna. Možda je problem

bila XL veličina koju dućani dotjeranih

Talijanki besprijekorne linije nisu imali ili

sarkastični smješak uz koji su mi servirale

odgovor na pitanje o veličini praveći se pritom

da ne razumiju niti jednu našu riječ. No, no

signorina! A ja sam Trstu uzvratila na isti

način. Moj no, no došao je puno prije 1991.

Kap je prelio prelijepi kišobran s dugom

ručkom kupljen kod Giovannija. Kišobran koji

je propuštao kišu! Made in Trst. I zamislite,

ukrali su mi ga na faksu, joj kako sam se veselo

smijala! Baš kao i danas kad u Trstu nema više

Jugića i njihove love. Sve se vraća, sve se

plaća. Jasna Čurin

7. 2. 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora

Posjet Hrvatskome glazbenom zavodu

Sredina veljače. Hladno, kišovito predvečerje nije omelo malu ali moćnu grupu

iz našega Sveučilišta u obilasku ustanove koje je prošle godine slavila sto devedesetu

godišnjicu djelovanja. Zahvaljujući dr. sc. Nadi Bezić saznali smo mnoštvo podataka i pokoju

tajnu o ustanovi koja Zagreb i Hrvatsku stavlja na evropsku kartu kulture.

Sve je počelo prije 190 godina

Hrvatski glazbeni zavod osnovan je kao društvo ljubitelja glazbe i po ustroju to je i danas.

Prvi članovi upisani su u siječnju 1827., a do kraja godine, u tada malom Zagrebu s desetak

tisuća stanovnika, bilo ih je čak stotinu i jedanaest. Među osnivačima zagrebačkog društva bio

je Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern, tada najškolovaniji glazbenik i nositelj

glazbenoga života Zagreba. trgovac Đuro Popović, suci Franjo Čačković Vrhovinski i

Dragutin Klobučarić te glazbenici Ivan Padovec i Ferdo Livadić. Tim uvodnim riječima dr.

sci. Nada Bezić, najbolja poznavateljica povijesti Hrvatskoga glazbenog zavoda, započela je

svoje izlaganje i povela nas je u

razgledanje zgrade HGZ-a, najstarije

glazbene ustanove u Hrvatskoj Od

samog početka društvo je imalo

pokrovitelje. Bili su to ugledni

građani od kojih se očekivala

potpora, zaštita i materijalna pomoć.

Prvi pokrovitelji bili su biskup

Maksimilijan Vrhovac i ban Ignjat

Gyula te kasnije i biskup Aleksandar

Alagović, banica Sofija Jelačić,

Gabrijela i Lilla Pejačević, baka i

majka skladateljice Dore Pejačević,

ban Koloman Bedeković.

Pokroviteljica je bila i grofica

Sidonija Rubido-Erdödy, poznata

kao sopranistica i interpretatorica

uloge Ljubice na premijeri opere

Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

Najistaknutiji među pokroviteljima

bio je nadbiskup Juraj Haulik, koji je

izdašno pomagao rad društva.

Tijekom svih godina djelovanja

društvo je sačuvalo duh amaterizma koji se ogleda i u činjenici da njime upravlja

Ravnateljstvo bez naknade za svoj rad. Svojim djelovanjem na prijelazu stoljeća posebno se

istakao povjesničar Vjekoslav Klaić.

Glazbeni zavod je u 19. st. bio glavni organizator koncerata u Zagrebu, i ta djelatnost se

kontinuirano nastavila i u kasnijim vremenima pa su se koncerti održavali i u vrijeme ratova.

Odmah na početku, točnije 16. veljače 1829., društvo je osnovalo i glazbenu školu, koja je

postavila temelj glazbenoga školstva u Zagrebu. Škola se brzo širila i napredovala,

Konzervatorijem je proglašena 1916., a 1920. preuzela ga je država i preustrojila u Muzičku

akademiju.

Od Griča do Gundulićeve

Prvo sjedište Hrvatskoga glazbenog zavoda bilo je u privatnoj kući na Griču u Zagrebu i

nakon pola stoljeća seljakanja skrasio se u novoj zgradi u Gundulićevoj 6. Otvorena je

svečanim koncertom 4. prosinca 1876., a tisak je pisao o najljepšoj i najukusnijoj koncertnoj

dvorani glavnoga grada izvanredne akustike s 386 mjesta. Razvoj glazbene škole HGZ-a

prisilio je Ravnateljstvo da već nakon deset godina potakne izgradnju dvokatne zgrade s

Malom koncertnom dvoranom. Svečano otvorenje 14. listopada 1895. uveličao je svojim

posjetom i car Franjo Josip I. što je obilježeno mramornom spomen pločom na stubištu, a na

spomen ploči postavljenoj u prizemlju 1977. povodom 150-godišnjice zabilježena su i imena

najzaslužnijih ljudi u povijesti Zavoda te počasnih članova. Najpoznatiji počasni član bio je

skladatelj i pijanistički virtuoz Franz Liszt, koji je boravio u Zagrebu 1846. Muzička

akademija se 2016. preselila u novu zgradu u blizini historicističkih zdanja Hrvatskoga

narodnog kazališta i zagrebačkoga Sveučilišta.

Šetnja Glazbenim zavodom završila je s ljubaznim pozivom dr. Nade Bezić na sljedeće

koncerte jer bilo da je na repertoaru klasična glazba, jazz ili ino, izvođači su vrhunski.

Poslije razgledavanja Glazbenog zavoda gdje smo posjećivali koncerte, imali plesne vjenčiće

i prva "hofiranja", mjestu gdje su brojne generacije Zagrepčana, maturalnim proslavama

slavili kraj srednjoškolskog školovanja, izlazak u kišovito, prohladno predvečerja pretvorilo

se nekima od nas u lijepu noć sentimentalnih prisjećanja na mladost. Nebesna Kragović

9. 2 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija

Galerije i muzeji

Posjet izložbi Vlaho Bukovac: pariško razdoblje 1877.-1893.,

Klovićevi dvori

Još nijedan posjet nekoj izložbi u organizaciji Škole seniora nije okupio 90 polaznika STŽD, a

još ih je mnogo ostalo „na čekanju“ za drugi termin.

Vlaho Bukovac – majstor portreta

Djela Vlahe Bukovca ponovno su

otkrivena, a cijene im vrtoglavo rastu,

makar je naslikao oko 1000 slika! Je li

tome razlog što u svjetskim okvirima

interes za apstraktno slikarstvo opada, a

figuracija opet postaje izazov suvremenim

umjetnicima –i, što je još važnije,

kupcima? U njegovim slikama otkrivaju

vrijednosti koje do sada nisu bile

prepoznate. Na svome slikarskom putu

oprobao se u svim stilovima s prijelaza iz

19. u 20. stoljeće, od akademizma, preko

realizma, impresionizma i simbolizma do

moderne, uvijek ostajući vjeran svome

stilu. Osobito je poznat i priznat po

portretima naslikanim s puno empatije

uspijevajući proniknuti u psihologiju

svojih modela. Pogled, izraz lica, odjeću i

nakit, sve je to znao vrhunski prikazati, a

ljepota i sklad uvijek su mu bili na prvom

mjestu.

Važan razlog uspjeha izložbe je njena

koncepcija, za koju su zaslužne Petra

Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi

dvori i kustosica Kuće Bukovac u Cavtatu

Lucija Vuković. Kronološki poredana djela

popratile su ulomcima iz njegove

autobiografije „Moj život“, fotografijama i

pismima autora i njegovih suvremenika.

Tako je prikazan ne samo kao umjetnik već

i kao osoba dostojna Dickensova romana.

Bio je pravi primjer ekonomskoga

emigranta kojega život od ranoga

djetinjstva nosi objema Amerikama i

Europom – od Francuske, Engleske,

Češke, Srbije i Crne Gore do domovine

Hrvatske kojoj se uvijek vraćao. Njegova

se autobiografija „Moj život“ čita se kao

uzbudljivi roman! Postao je zanimljiv i

uglednim međunarodnim znanstvenicima –

koautorima ove izložbe, poput američke

povjesničarke umjetnosti Rachel Rossner,

engleskog povjesničara umjetnosti Alexa

Kidsona, Jadranke Beresford-Peirse,

osnivačice međunarodne Zaklade hrvatskih

spomenika koja pronalazi nama dosad

nepoznata Bukovčeva djela u Velikoj

Britaniji, akademika Radoslava Tomića s

Instituta za povijest umjetnosti u Splitu i

Igora Borozana, izvanrednog profesora

Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Zahvaljujući njima, prvi smo put vidjeli

njegove pejzaže slikane na otvorenom, u plein airu, portrete koje je slikao u

Engleskoj i Americi i veliku kompoziciju

Isus prijatelj malenih iz crkve

Franjevačkog samostana u Tomislavgradu

(dimenzija 3 x 4,40 m), nagrađenu 1888.

na pariškom Salonu.

Dvije su me se slike posebno dojmile. Obje

su iz 1892. godine, kada je bio na vrhuncu

svog stvaralaštva. Nakon mnogo odbijanja

i ismijavanja, ipak je uzeo nešto od

impresionističkog načina slikanja, posebno

prirode i odjeće svojih modela. Prva je

portret Laure Le Doux. Obasjan suncem s

leđa, u kontralihtu, lik nasmiješene

djevojke treperi u nježnim prijelazima

ružičastih i bijelih nijansi poput prikaze, a

proljetni pejzaž rasplinjava se u pozadini.

Druga je Fantazija (Fantasie). Nasmijana

djevojka u kimonu izlazi iz okvira slike.

Iluzija je potpuna! Cijela slika odiše

radošću. Bukovcu je kao model pozirala

njegova sestra Gjore, koja je nakon rastave

živjela s njegovom brojnom obitelji. Sliku

je na pariškom Salonu prijavio pod jednim

od svojih brojnih pseudonima - Paul

Andrez što mu je omogućavalo da izloži

više slika. Ta je slika krajem prošle godine

prodana na aukciji u Zagrebu za 58 tisuća

eura, desetak tisuća eura višoj od početne

cijene. Nakon ove, slijedit će još dvije

izložbe na kojima

će biti prikazan Bukovčev rad u domovini i

Češkoj u kojoj će ostati do kraja života.

Jedva ih čekamo! Višnja Vidmar

Habemus pictorem! – Crtice iz biografije

Izložba prati razvoj Vlahe Bukovca od

prvih crteža koje je nacrtao s 11-godina.

Scene iz lova, pastirice i dječak koji spava

na košari svjedoče o njegovom urođenom

talentu. S petnaest godina naslikao je svoj

prvi autoportret. U dobi od 11 godina otac

ga šalje stricu u Ameriku, no ovaj ubrzo

umire, a „brižna“ obitelj ga stavlja u dom

za besprizorne iz kojeg ga obitelj jedva

vraća u Cavtat. Daju ga na brod da uči za

pomorca. Nakon pada s visine od 8 m u

potpalublje broda jedva ostaje živ i dugo se

oporavlja u rodnoj kući, oslikavajući njene

zidove. Već je tada zarađivao prodajući

djeci svoje crteže za krajcar. Drugi put

odlazi u Ameriku i izdržava se

portretiranjem. Dva portreta prolaznika na

ulicama San Francisca mogu se vidjeti na

ovoj izložbi. Kada je dubrovački pjesnik

Medo Pucić, vidio sliku Sultanija iz 1877.

godine nadahnutu Carigradom, uzviknuo je

„habemus pictorem“ (imamo slikara) i

pribavio mu sredstva za školovanje u

Parizu. Sam Juraj Strossmayer dao je za

njegovo školovanje u Parizu dva puta po

500 forinti. Na Pucićev savjet mijenja

svoje talijansko ime Biagio Faggione u

hrvatsko – Vlaho Bukovac. Češki slikar

Jaroslav Čermák ga zbog bolesti ne može

primiti pa ga preporučuje slavnome i

uglednom slikaru Alexandru Cabanelu na

École des Beaux-Arts Tri godine kasnije,

1880. diplomira. Čak 32 puta sudjeluje na

Salonima u Parizu, od 1878. do

1893.godine. Slika Crnogorka na obrani

primljena mu je na pariški Salon nakon

druge godine studija. Bilo je to prvi put u

povijesti slikarstva da je neki hrvatski

slikar ušao u anale europske umjetnosti, a

velik uspjeh na salonima požnjele su i

njegove slike Velika Iza, Isus, prijatelj

malenih, Andromeda i Dalmatinski ribari,

te portret Baltazara Bogišića, sve

predstavljene na ovoj izložbi! V.Vidmar

14. 2. 2018.

NAŠI PROGRAMI – Ciklus Multikulturalni mozaik

Rusija u suvremenom svijetu

Voditelj kolegija Božo Kovačević organizirao je u kinu Europa projekciju filma Bez

ljubavi na sam praznik Valentinova. Je li to bio primjeren film za dan zaljubljenih?

Da! Zato što nam pokazuje kakvi nikada ne bismo smjeli postati.

Kako živjeti bez ljubavi?!

Film počinje i završava nizanjem

prekrasnih, no istovremeno jezivih zimskih

krajolika šume i jezera. Tek kad film

završi, shvatite što ti kadrovi poručuju.

Pratimo osnovnoškolca Aljošu na povratku

iz škole. Po svu ostalu djecu netko dolazi,

samo se on vraća kući sam, kroz zaleđenu

šumu. Kamera se diže i vidimo ogromne

višekatnice grada u kojem živi. Kod kuće

ga majka i otac ne primjećuju – ili gledaju

u mobitele i računala, ili se svađaju. Oboje

su u novim vezama, očeva ljubavnica čeka

dijete, dogovaraju prodaju stana. Aljoši se

uopće ne obraćaju niti ga spominju u

svađama. Kad on netragom nestane,

angažiraju se u potrazi, pokazuju neke

emocije, no jesu li iskrene? Odgovor je u

naslovu filma.

Originalni naslov filma je Neljubav, ne

samo u braku nego i čitavom društvu koje

se ne može organizirati niti na tako

humanom zadatku – u potrazi za djetetom.

Susret s majkom koja živi na selu, ključ je

razumijevanja bešćutnosti glavne

junakinje, a posebno je bolna scena na

kraju filma, u kojoj se otac, i u novom

braku, jednako hladno odnosi i prema

novorođenome sinu. Radnja filma

smještena je u 2012., u vrijeme sukoba u

Ukrajini. Višnja Vidmar

Redatelj Andrey Zvjagincev je prvak

ruskoga filma i kažu, dostojan nasljednik

velikoga austrijskog redatelja Michaela

Hanekea. Rođen je 1964., diplomirao je

glumu, a nakon nastupanja u kazalištu i na

TV počeo se baviti režijom 2000. godine.

Već je njegov prvi film, Povratak bio

nominiran za Zlatni globus, a treći film,

Leviatan dobio je u Cannesu nagradu za

najbolji scenarij i Zlatni globus kao

najbolji strani film. Film Bez ljubavi bio je

jedan od ovogodišnjih kandidata za

Oskara za najbolji strani film. No nije ga

osvojio, mislim da znam i zašto. Mučno je

bilo prepoznati u filmu univerzalnu istinu o

životu velikoga broja mladih danas u

svijetu bez empatije. I to ne samo u Rusiji.

Višnja Vidmar

21. 2. 2018.

TRIBINA SOVA

Vlaho Bukovac i animalizam

Gošća: dr. sc. Antonija Zaradija Kiš,

Institut za etnologiju i folkloristiku

Naslov tribine sugerirao je pojavnost

životinja u stvaralaštvu Vlahe Bukovca.

No već u uvodu svoga predavanja, dr.

Zaradija Kiš razriješila je dilemu otkrivši

podnaslov predavanja: Vlaho Bukovac i

njegov cavtatski bestijarij te razloge svoga

interesa. Iako nije povjesničarka

umjetnosti, od mladih dana je pasionirana

ljubiteljica slikarstva Vlahe Bukovca,

posjećivala je izložbe, čitala sve što je o

njemu napisano i njegov život i rad joj je

dobro poznat. Kako se u svome

znanstvenom radu bavi i kulturnom

animalistikom, pojavom i značenjem

životinja u umjetnosti, zainteresirala ju je

pojavnost životinja u slikarstvu Vlahe

Bukovca. Na slikama već renomiranoga

umjetnika uz portrete poznatih i nepoznatih

ljudi pojavljuju se psi, lavovi i sl.

uglavnom s ukrasnom namjenom. No

osobito ju je dojmio posjet restauriranoj

kući umjetnika u Cavtatu, gdje su

otkrivene i obnovljene zidne slike,

uglavnom životinja koje je radio

sedamnaestogodišnji Vlaho, njegovi rani

radovi kada još nije namjeravao biti slikar.

Istraživački nerv znanstvenice odmah je

uočio podudarnost s nekim dijelovima

Bukovčeve biografije Moj život koju je

pisao pod kraj života.

Pomnim usporedbama postavila je

zanimljivu teoriju: cavtatski bestijarij

svojevrsna je psihoterapija mladoga

Bukovca, kao da se oslikavanjem svoje

kuće rasteretio od snažnih i šokantnih

iskustava s broda na kojem je plovio. Po

mišljenju dr. Zaradije Kiš nisu se slučajno

na zidovima našli sokol i kit jer podsjećaju

na surove postupke mornara upravo prema

tim životinjama opisane u biografiji.

Surovost dominira i na nekoliko scena lova

gdje lovci bešćutno pucaju u životinju u

okružju. No nisu sve asocijacije tako

mračne. Na zidu se pojavljuju i konj te

nosorog koji je silno podsjećao na Dürerov

crtež čije su kopije ukrašavale mnoge

muzeje po Europi gdje ih je mogao vidjeti

za vrijeme svojih putovanja. Niti pojava

paunova nije iznenađujuća jer su slika i

prilika onih koji su u njegovoj

mladenačkoj dobi širili svoje raskošno

perje u vrtovima aristokratskih vila na

Jadranu, a ovjekovječene su i raznovrsne

ptice iz prirodnoga okružja u Cavtatu.

Zanimljiv kut promatranja i analiza

osvijetlio je umjetnikove početničke

radove ali još u većoj mjeri ličnost

slavnoga slikara.

Ria Olić

23. 2. 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Škola seniora, sekcija

Galerije i muzeji

Obljetnica Umjetničkoga paviljona

Početak je ožujka, a Zagrebom je zavijorio

snijeg i zaredali su debeli minusi.

Predzadnji je dan izložbe Likovni

vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog

paviljona. Došli smo u lijepom broju,

tridesetak nas je, a vani klizavica. I to bi

trebala biti "treća dob"! Ni starost nije što

je nekada bila. Pomladila se.

Ulazimo u nedavno obnovljenu zgradu

Umjetničkog paviljona, jednoga od prvih

montažnih objekata u Europi na prijelazu

stoljeća. U međuvremenu je netko uspio

"otuđiti" dva ukrasna kipa. Zamijenile su

ih vesele modernističke figure Lončarića i

Boureka. Bolje da se smijemo, nego

plačemo. Zabljesnulo nas je šarenilo od

100 slika i 20 kipova, po jedno djelo od

svakoga autora, koji su tu, tijekom tih 120

godina, imali samostalne ili retrospektivne

izložbe. Tako je to zamislio autor izložbe

akademik Tonko Maroević, dajući izložbi

tim brojem sudionika i simboličnu notu.

Tu je presjek svih slojeva, faza i tehnika,

svih pravaca i škola: od briljantnoga

Bukovca, koji iz Pariza donosi otvoreni

kolorizam, svjetlost, prpošnost i ljepotu, a

u tome ga slijede suvremenici Medović i

Crnčić, do Műnchenskog kruga, koji

okuplja Račića, Kraljevića, Becića i

Hermana nagovješćujući nam nadolazeći

ekspresionizam. Praški đaci Gecan i

Uzelac unose avangardna strujanja

kubizma i post-kubizma u likovnost naših

prostora. Redaju se Babić, Vidović, Nasta

Rojc, grupa "Zemlja" s temom težaka,

Meštrović, Valdec, Kršinić, Nives Kavurić

Kurtović, Job, Šutej i još mnogi drugi, koji

su obilježili hrvatsku umjetnost od kraja

19. st. do danas.

A sve je počelo davne 1896.g. kada je za

potrebe izlaganja hrvatskih umjetnika na

Milenijskoj izložbi u Budimpešti sagrađen

montažni paviljon prema nacrtima dvojice

mađarskih arhitekata, Florisa Korba i

Kalmana Giergla. Na inicijativu Vlaha

Bukovca metalna konstrukcija se seli u

Zagreb, gdje nacrt dorađuju bečki arhitekti

H.Hellner i F.Fellner, a izvode ju

zagrebački graditelji Hönigsberg i Deutsch.

Dvije godine kasnije paviljon je svečano

otvoren u Zagrebu reprezentativnom

izložbom Hrvatski salon s djelima

Bukovca, Medovića, Ivekovića, Tišova te

kipara Valdeca i Frangeš-Mihanovića

dajući Salonu karakterističan ton Hrvatske

Moderne.

Koliko je taj događaj bio značajan

tadašnjem građanstvu govori i podatak da

ju je u tri mjeseca, koliko je izložba trajala,

posjetilo 11 000 posjetilaca.

Autor izložbe, akademik Maroević, na

dostojan je način obilježio 120-tu

godišnjicu našega prvog i najstarijeg

prostora namijenjenoga izlaganju i

popularizaciji likovnih umjetnosti.

Proslavu 150. godišnjice s veseljem

prepuštamo našim potomcima.

Tuga Marija Neral

9. 3. 2018.

TERENSKA NASTAVA

Posjet Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag

Hammarskjold

Mi, seniori – „studenti“ postajemo sve interesantniji našim predavačima. Djelujemo im kao

neotkriveni kontinent svojim prvim posjetiteljima. Ugodno ih iznenađujemo brojnim aktivnostima,

raznolikim interesima i još uvijek živom željom za novim znanjima. A društvo misli da smo

otpisani!

O hladnom ratu i toplom dočeku

Božo Kovačević, voditelj kolegija Rusija u suvremenom svijetu koji nam već drugi semestar

nevjerojatnom lakoćom, šarmom,

dosjetkama iz svoga veleposlaničkog

života govori o Rusiji, pozvao nas je na

svoje predavanje u Visoku školu

međunarodnih odnosa i diplomacije

Dag Hammarskjold gdje je stalni

predavač.

Zgrada je zavidno nova i puna svjetla.

Sjeli smo u zadnja dva reda i odmah

obznanili studentima da nismo

inspekcija, no oni su već znali za naš dolazak. Pozdravio nas je dekan škole prof. Joško Klisović

tako toplim i srdačnim riječima da smo ostali zatečeni. Osjećali smo se kao reprezentacija koja je

domovini donijela barem jednu medalju. Bit će da nas je naš profesor temeljito nahvalio.

Tema predavanja bila je hladni rat, njegovi uzroci, početak i kraj. Sve je počelo 1945.

kapitulacijom Njemačke kada je nestao sa scene zajednički neprijatelj dotadašnjih saveznika,

SAD-a i SSSR-a. U tom trenutku u prvi plan izbijaju njihove nepremostive razlike, političke,

socijalne, ideološke i svjetonazorske. I jedna i druga velesila gledaju kako bi stavile pod svoju

zonu utjecaja što veći prostor onemoćale i ratom razorene Europe.

Tko je prvi započeo s hladnim ratom? Odgovor ovisi analiziraju li to Amerikanci ili Rusi. Ipak,

SAD baca prve atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, ne toliko zbog toga da prestane rat na

istoku jer je Japan već pred financijskim i vojnim slomom, nego da pokaže Rusima što ih čeka

ako im u međuvremenu porastu osvajački apetiti. A ljudske žrtve koje su pritom nastale? Stotine

tisuća mrtvih, onih sretnijih koji su poginuli odmah i onih drugih koji su umirali u teškim

mukama godinama poslije. Koga je to bilo briga! Jer ljudi su običan sitnež, naročito kad ih se

gleda iz aviona.

I sada dolazimo do pojma hladnog rata, koji traje do raspada SSSR-a. To je neprestano

naoružavanje suprotstavljenih strana, bez ulaska u globalni sukob, jedan apokaliptični perpetuum

mobile. Što si više naoružan, to si sigurniji. San ti je miran k'o kod bebe u majčinom okrilju.

Narodna mudrost, doduše, kaže: "Tko se mača laća od njega će i poginuti." Ali tko šljivi narod?

A i mač već odavno nije u modi. Marija Tuga Neral

14. 3. 2018.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI – Tribina Sova

Claude Debussy i hrvatska glazba Gošća tribine: dr.sc. Zdenka Weber, muzikologinja

Uvod u Debussyja

Eto jedne tribine za glazbene sladokusce! Naime, prosječnomu ljubitelju klasične glazbe Debussy

vjerojatno ne bi bio prvi izbor, kao vjerojatno niti renesansna glazba. Raspon općenito rado

slušane glazbe kreće se od baroka do romantizma. No Debussy je napisao i Popodne jednoga

fauna, Mjesečinu i More koje su dotakli i manje naviknuta uha na suvremenije tokove u glazbi.

Nakratko smo i mi slušajući odlomak iz Popodneva jednoga fauna osjetili omaru punu snažnih

mirisa mediteranskoga bilja koji uspavljuju mitsko šumsko biće!

U godini obilježavanja njegovi smrti, cijenjena muzikologinja Zdenka Weber u zanimljivom

predavanju o impresionizmu u glazbi čiji je Debussy začetnik, odškrinula je vrata u relativno

malo poznati svijet početaka razvoja klasične glazbe na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Komparacijom istodobnih likovnih tendencija u stvaranju impresionizma izražavanjem osobnoga

dojma, potreba i pokušaja da se odraz prirode i njezinih fenomena što vjernije prikaže u sirovom

obliku objašnjavala je iste poglede oslobađanja

od okoštalih i zadanih formi i tonaliteta u glazbi.

Politonalnost, atonalnost, pentatonika, mnoštvo

nepoznatih i manje poznatih pojmova

prosječnom poznavatelju glazbe nizali su se

tijekom predavanja i bili su tek uvod na osvrt

Debussyijeva utjecaja na hrvatske glazbenike

početkom stoljeća. Da smo i mi imali inovatore

dokazala je dr. Weber u svome znanstvenome

istraživanju, bilo je onih koji su usvojili ideje

velikoga kompozitora ugledajući se na njegova

djela ali i onih koji su slijedili svoj put.

Popijevkom Blagoja Berse Seh duš dan završilo

je iznimno zanimljivo predavanje a da nitko nije

primijetio da je zadano vrijeme odavno

prekoračeno! Tako nije ostalo vremena za sva

pitanja koja su se otvorila, ali se odgovori

očekuju na kolegiju koji je dr. Weber spremna

oblikovati. Doviđenja na jesen. Ria Olić

IZLOŽBE POLAZNIKA

Napisala Jasna Čurin

Dobre vibracije uz Živo i Neživo

Nakon dvotjednih zimskih praznika postavljena je nova izložba polaznika likovnih radionica

zanimljivog naziva. Radove su izložili polaznici početnih grupa mentorice Renate Chalupa Prvan,

od kojih su neki s nama tri godine, a ima i "prvašića". Rekli bi neki, pa zar već izložba? Tako je

to u Sveučilištu za treću životnu dob, ono što je kao talent ili tek neostvarena želja "čučalo“ u

nama cijeli radni vijek, ovdje se ima priliku izraziti. I zato su postavljeni radovi na kojima se

isprepliću motivi živog i neživog lijepi, topli, zanimljivi, neki vrlo obećavajući, svi stvarani pod

budnim kistom predane mentorice. Doista su se te večeri u zraku osjećale "dobre vibracije", zato

i ovo pišem jer su i mene dotakle. Prije svega uvodna i lijepa riječ mentorice koja se osvrnula na

radove svojih učenika i pohvalila ih, naravno, a što polaznicima znači pohađanje Sveučilišta za

treću životnu dob moglo se osjetiti u toplim riječima obje animatorice koje su se kratko obratile

gostima izložbe. A potom uz kolačiće i piće, od slike do slike, već su se stvarali planovi za novu

izložbu.

Fašnik za neka bolja vremena

Polaznici naše dugovječne grupe koja djeluje pod nazivom Petkom u 9 uvijek

predano i kreativno brinu o uređenju zajedničkih prostora obilježavajući likovnim

radovima blagdane, obljetnice, događanja. Tako nam je ove godine za Fašnik s

panoa u predvorju zgrade veselo namigivao žuto-crni klaun, a nekoliko

zanimljivih crteža maski s karakterom na zidu ispred Male dvorane pozivalo je na

prepoznavanje. Kako god, komentare nismo napisali, a tko se gdje prepoznao ili

koga je tko gdje prepoznao, ostat će tajna za neka bolja vremena…

Sibirski val, a u našem Učilištu proljeće

Cvjetovi sna

Izložba Cvjetovi sna koju su u veljači 2018. u Otvorenoj galeriji postavili polaznici likovne grupe

mentorice Ane Tomljanović, još je jedna u nizu zanimljivih uradaka iz njihovog ciklusa Veliki

cvjetovi. Motiv i kolorit slike može mnogo otkriti o osobnosti slikara, zaključili smo promatrajući

ovu lijepu izložbu. A svako jutro na putu do ureda njihovi cvjetovi uljepšavaju mi dan.

Zaljubljeni cvetek

Izložbu Zaljubljeni cvetek postavila je grupa Petkom

u 9 u Galeriji u prolazu. Zašto cvetek znamo, ali zašto

zaljubljeni? Pogledajte radove, na svakoj je netko.

Pčelica, bumbar, bubamara, na tučku cvijeta, ljube se

tajno …Slatko, simpatično i zanatski. Treba znati

poruku prenijeti kistom i bojom. Svaka pohvala!

Grupa Petkom u 9 gostovala je s izložbom i izvan

Učilišta u Knjižnici Staglišće.

Sva lica žene

U Otvorenoj galeriji povodom Dana

žena postavljena je samostalna izložba

naše polaznice Višnjice Kruhak Štefić

Sva lica žene. Slikarica iz grupe Petkom

u 9, prve poteze kistom naučila je od

mentora Otta Burgera i Dubravka

Lepeja. Članica je Hrvatskog likovnog

društva, sudjelovala je na brojnim

skupnim izložbama i likovnim

kolonijama, a imala je i više

samostalnih izložbi.

Ova izložba otkriva nam spektar

ekspresije različitih emocija. Radost,

tugu, čuđenje, strah, ljutnju, bijes,

zbunjenost, mržnju ... Sve ih možemo prepoznati na tako životnim radovima Višnjice Kruhak Štefić. I

zapitati se, kao žene, koje je naše tipično lice?