LIJEČENJE PREŽIVJELIH POLITIČKOG I
RATNOG ZLOSTAVLJANJA:
PSIHOTERAPIJA SVJEDOČENJEM
Dr. Alma Džubur Kulenović, Klinika za psihijatriju
Univerzitetskog medicinskog centra u Sarajevu
Reći ću ti nešto o pričamaOne nisu samo za zabavu,Ne daj se prevariti.Vidiš, one su sve što imamo U borbi protivBolesti i smrti.Ako nemaš pričeNemaš ništa.
Njihovo je zlo moćnoAli ono se ne može suprotstaviti našim pričama.Zato oni pokušavaju uništiti naše pričePobrkati ih i prepustiti zaboravu.Oni bi to željeliI bili bi tada sretniJer bismo mi bili bez obrane.
Protrljao je svoj stomakOvdje ih čuvamOvdje, dotakni svojom rukomVidiš. Miču se.Ovdje je život Za ljude, za narodI u stomaku ove priče
Ritual i ceremonija sve više rastu. Leslie Marmo Silko, uvod u knjigu
Ceremonija
Pjesnikinja kaže: "Ako nemaš priče, nemaš ništa".
Ona najvjerojatnije pretjeruje što je u književnosti
dozvoljeno, ali se možemo složiti da je potreba za
kazivanjem priča, a osobito priča o vlastitim iskustvima,
jedna od bazičnih ljudskih potreba. "Naša najveća
težnja", kaže Daniel Taylor (1), "veća čak i od želje za
srećom, je želja da naši životi imaju značenje." Ova želja
predstavlja originalni impuls za priče. Kazujemo priče jer
se tako nadamo pronaći ili ostvariti veze među stvarima i
događajima. Priče povezuju prošlost, sadašnjost i
budućnost na način koji kazuje gdje smo bili čak i u
vremenu kada nismo bili rođeni, gdje jesmo i kamo
idemo. U davnim vremenima, u doba velikih epova i
klasične drame, ovo je predstavljalo kolektivno sredstvo.
Tamo heroj nije "ja" nego "mi". Prošlost, sadašnjost i
budućnost pripadaju vremenskom pravcu događaja. Ako
heroj pripovijeda o nečemu što se dogodilo njemu, on
kazuje što se dogodilo njegovoj zajednici, njegovom
narodu. Sa dolaskom modernih vremena, sudbina
pojedinca postaje najvažnijim aspektom priče. Put za
psihoterapiju svjedočenjem otvoren je početkom
devetnaestog stoljeća kada su ep i klasična drama ustupili
mjesto romanu in on je postao "simptom civilizacije"
kako to kaže Bakhtin (13).
Očito je da lječidbenu moć kazivanja priča nisu
otkrili profesionalci mentalnog zdravlja. Upotreba ove
terapijske moći može se vidjeti u običajima i ritualima
brojnih kultura i religija. Primjerice, u brojnim kulturama
postoji običaj da kada se posjećuje obitelj i dom
preminuloga posjetioci potiču ožalošćene da ponovo i
ponovo kazuju priču o smrti voljene osobe. Ova
kombinacija naracije i rituala u relacijskom kontekstu, sa
osobom koja istinski sluša i empatizira bila je korištena
stoljećima za olakšavanje emocionalne boli uzrokovane
traumom i gubitkom.
Priča ne postoji bez kazivanja, i priče nastaju i
pripadaju u prostor između kazivača i slušača (13).
Dijelejenje traumatskih i netraumatskih sjećanja tako
postaje vehikulumom za postizanje ljudske povezanosti,
čineći ovu povezanost mogućom kako na grupnom tako i
na komunalnom nivou. Ipak, premda je ovo saznanje
inherentno ljudskim zajednicama od antičkih vremena do
danas, primjeri ušutkivanja i potiskivanja historijskih
sjećanja su čini se prisutni u društvenim zajednicama
jednako toliko dugo. Utišavanje ovih sjećanja sa
posljedičnim onemogućavanjem ljudske uzajamnosti i
povezanosti izgleda da predstavlja jedno od osnovnih
sredstava političke opresije.
U slučajevima kada su iskustva koje je pojedinac
preživio daleko izvan okvira uobičajenih ljudskih
iskustava, ova sjećanja mogu biti tako preplavljujuća da
ih nije moguće intergrirati u postojeće mentalne okvire
(3). Čini se da se način da se ovo omogući sastoji u tome
da se pojedinac mora vratiti svojim sjećanjima da bi ih
kompletirao. Ovaj se proces odvija u terapijskoj dijadi, u
prostoru izmežu kazivača i slušača. Sam kognitivni čin
stvaranja naracije, govorenja o onome o čemu se nije
moglo govoriti može biti od izuzetne koristi za
preživjelog i u nekim slučajevima dovesti do potpunog
oporavka. Preživjeloga više ne proganjaju intruzivni
fenomeni ponovnog proživljavanja. Priča je ispričana i
on ili ona su joj dali mjesto u svom životu i time u cjelini
svoga selfa. Preživjeli sada može i umije pogledati natrag
na ono što se dogodilo, traumatska sjećanja su
integrirana u self i njihovo paralelno postojanje više ne
interferira sa sadašnjošću.
U slučajevima traume izazvana političkim nasiljem,
kazivanje priče publici koja se sastoji samo od jedne
osobe često nije dovoljno. Ono pomaže, ublažava
simptome, fragmenti traumatskih sjećanja se mogu
sastaviti kao i afektivni i kognitivni aspekti ovih
iskustava. Ali preživjeli političkog nasilja i njihovi
terapeuti imaju potrebu da dignu svoj glas protiv opresije
i terora. Oni imaju potrebu da tako daju smisao svojim
nezamislivim pričama.
Izgleda da psihoterapija svjedočenjem pruža ovakvu
mogućnost. Ova je metoda osmišljena gotovo slučajno.
U Chileu su za vrijeme diktature Pinocheta skupljana
svjedočanstva preživjelih torture i korištena za
denunciranje slučajeva političke opresije pred
međunaradnom zajednicom. Priče preživjelih su snimane
na audio-kaseti, transkribirane i slane međunarodnim
institucijama kao dokazi protiv diktature. Ali
profesionalci mentalnog zdravlja u Chileu su ubrzo
primijetili da ova procedura ujedno i umanjuje simptome
preživjelih. Eugenia Weinstein i Elisabeth Lira (4) su
također primjetile još značajnije da :"svjedočenje
transformira nešto bolno i ponižavajuće u dokument koji
može pomoći i drugim ljudima". Stoga svjedočenje nije
bilo isključivo katartično nego i političko i pravno
sredstvo za borbu protiv agresora.
Također, svjedočenje nije predstavljalo samo
narativ, nego dokument koji su preživjeli i terapeut
stvorili zajedno, korigirajući ga i dodajući nova sjećanja
u tom procesu. Kasnije se preživjeli uvijek mogao vratiti
tom dokumentu budući da je jedna kopija ostajala kod
njega ili nje na kraju tretmana. Weinstein i Lira (4)
primijetile su još jedan važan aspekt posjedovanja ovog
dokumenta. "Ljudi su imali svoju priču u rukama i mogli
su je fotokopirati i slati, raditi s njome što žele…"
Nastanak psihoterapije svjedočenjem bio je jednako
važan i profesionalcima mentalnog zdravlja jer su sada i
oni dobili mogućnost da osmisle stravične priče koje su
kontejnirali. Evo kako Inger Agger, psihologinja iz
Danske koja se bavila istraživanjem psihoterapije
svjedočenjem kod ženskih izbjeglica političkog i
seksulanog zlostavljanja opisuje ovu potrebu: "Ja sam
također bila motivirana i potrebom da se 'otarasim' dijela
ovoga zla koje sam kao terapeut trebala saslušati i
kontejnirati. Željela sam dati značenje ovim
nezamislivim pričama, a također sam željela dati vlastito
svjedočenje o tome kako to izgleda susresti se sa
namjernim ljudskim zlom." (5).
Ovo je ohrabrilo tranziciju od terapeuta ka
'profesionalcima svjedocima', termin koji je kasnije uveo
Robert Jay Lifton (6).
U današnjem svijetu profesionalci mentalnog
zdravlja se i dalje susreću sa ovim pitanjima i izazovima,
u radu sa preživjeilma političkog zlostavljanja. Izgleda
da je vrlo teško osmisliti tretman za preživjele unutar
tradicionalne paradigme, unutar konvencionalne
medicinske i psihijatrijske metode.
Psihijatrija se historijski bavila individualnom
patnjom, ali je ona također odgovarala i na realitete u
ljudskim životima i istinitost njihovih priča. Postoje
tradicije socijalne psihijatrije, psihijatrije psihološke
traume koje su uistinu skrenule pažnju na važnost
traumatskih sjećanja i njihovo značenje u životu
pojedinaca. Također u skorije vrijeme možemo crpsti
inspiraciju iz integriranog pristupa mentalnog zdravlja i
zaštite ljudskih prava. Psihijatrija posjeduje tehnike koje
su prikladne za rad sa preživjelima i njihovim sjećanjem,
ali ne može više mirno stajati u konvencionalnoj
kliničkoj paradigmi. Psihoterapija svjedočenjem koja
potječe iz koncepta "angažirane psihologije" i "etičke ne-
neutralnosti" (7,8) pružila nam je tehniku za individualnu
kliničku intervenciju, ali također i za pristupe iz pozicija
ljudskih prava, sociologije, etike, književnosti, ukratko
interdisciplinarne pristupe.
Tehnički, psihoterapija svjedočenjem je
individualna psihoterapijska metoda: preživjeli i terapeut
uspostavljaju radnu alijansu stvarajući vrijeme i prostor u
kojem se traumatska priča može ispripovijedati i
dokumentirati. Potom oni zajedno traže načina da sa
ovom pričom upoznaju i druge. Terapijske seanse
održavaju se jednom tjedno ili jednom u dva tjedna i u
prosjeku terapija traje šest seansi u trajanju od prosječno
devedeset minuta.
Kazivanje priče o traumi predstavlja esencijalni dio
mnogih ako ne i svih terapijskih pristupa psihološkim
sekvelama traumatskih doživljavanja. Korist ovoga
pristupa opisana je od brojnih terapeuta i istraživača.
Primjerice van der Kolk i van der Hart (2) drže da do
terapijskog učinka dolazi u procesu transformacije
traumatskih sjećanja u naraciju. Psiholog Jerome Bruner
(9) naglašava drugi važan aspekt kazivanja traumatske
priče - osmišljavanje proživljenih trauma u "potrazi za
integralnom strukturom koja može obuhvatiti ono što su
učinili sa onim što su osjećali i onim u što su vjerovali. "
Cienfuegos i Monelli (2) smatraju da je kazivanje
traumatske priče prilika za abreakciju emocija straha,
tjeskobe, srama i boli, kao i prilika za povezivanje
afektivnih i kognitivnih aspekata traumatskih doživljaja
koji su prije toga bili disocirani. Ovaj proces omogućava
pojavu koherentnijeg selfa koji onda "ponovo otvara
mogućnosti rasta".
Rad sa preživjelima traumatskih doživljaja, osobito
sa žrtvama političkog nasilja, od terapeuta zahtijeva
posebnu vrstu slušanja. Judith Herman piše da je
"terapeut pozvan da bude svjedokom zločina. Terapeut
mora afirmirati poziciju solidarnosti sa žrtvom. Ovo ne
podrazumijeva simplicističku primjedbu da žrtva ne
može biti u krivu, nego obavezuje na razumijevanje
fundamentalne nepravde traumatskog iskustva…"(10).
Čileanski autori opisali su posebnu vrstu kontratransfera,
"angažiranu vezu" u kojoj terapeut poprima aktivnu i
definitivnu poziciju solidarnosti sa žrtvom. (7) David
Becker naglašava da "ćemo također shvatiti u kojoj mjeri
duševno zdravlje naših pacijenata ovisi o voljnosti
društvene zajednice da se bavi njihovim problemima"
(8). U skladu sa navedenim Robert Jay Lifton je rekao:
"Mi moramo raditi sa ne-neutralne pozicije, prihvaćajući
bazičnu posvećenost našim pacijentima kojom im
pomažemo da socio-politički zločin koji se transformitao
u bolest pojedinca, ponovo pretvorimo u nešto što će
olakšati društvenu, a time i individualnu elaboraciju" (6).
Ova zainteresiranost za socio-historijske događaje i
kolektivno pamćenje podrazumijeva da psihoterapija
svjedočenjem zahtijeva pomak paradigme od
konvencionalnog medicinskog i psihijatrijskog
terapijskog modela. Ovaj pristup podrazumijeva, osim
psihijatrije i doprinose drugih znanosti, sociologije,
povijesti, književnosti, ljudskih prava. Naprimjer, naš rad
sa bosanskim izbjeglicama u Chicagu je osim liječenja
individualnih žrtava traume podrazumijevao i stvaranje
arhiva kazivanja preživjelih u kojem su njihova sjećanja
kao i asocirane spoznaje i dileme skupljene i postale
pristupačnim za istraživanje. Cilj nam je bio pokušati
umanjiti patnju pojedinaca, ali također i upotrijebiti
njihove priče za novo razumijevanje historije i
razmijeniti ovo znanje sa drugima u naučnim i
umjetničkim krugovima kao i sa borcima za ljudska
prava i zajednicom izbjeglica.
Rezultati našeg istraživanja psihoterapije
svjedočenjem kao terapijske intervencije u populaciji
odraslih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Chicagu
ukazuju na to da ova metoda značajno reducira
posttraumatske poteškoće, umanjujući postotak
dijagnosticiranog posttraumatskog stresnog poremećaja,
ali i izraženost simtpoma (severity score). Kao terapijska
intervencija, svjedočenje predstavlja jednu od brojnih
metoda za tretiranje psiholoških posljedica traumatskih
doživljavanja. Oporavak od traume odvija se na dugom i
zavojitom putu i metoda koja u jednom trenutku za
jednog preživjelog može biti vrlo korisna, u nekom
drugom trenutku može biti posve beskorisna ili čak
štetna. Potrebno je još mnogo istraživanja da bismo više
znali o indikacijama koje će psihoterapiju svjedočenjem
moći učiniti što efikasnijom za preživjele.
Za sada, naša saznanja u radu sa bosanskim
izbjeglicama u Chicagu upućuju na to da osobe sa
ozbiljnom kliničkom slikom posttraumatskog stresnog
poremećaja, (vrlo visok zbroj simptoma, osobito
podražljivosti i disocijativnih simptoma), u početku
mogu imati više koristi od psihofarmakološkog liječenja,
dok se psihoterapija svjedočenjem može uvesti kasnije,
nakon što su njihovi simptomi reducirani na umjereniji
nivo. Također se mogu spomenuti i određena psihološka,
somatska i socijalna stanja koja mogu kontraindicirati
psihoterapiju svjedočenjem u terapijskom planu
pojedinih preživjelih. Ova stanja uključuju: ozbiljne
poremećaje mišljenja i prosudbe u sklopu psihotičnog
poremećaja ili poremećaja raspoloženja, ozbiljne
kognitivne deficite u sklopu organskog moždanog
sindroma, zlouporabu i ovisnost o alkoholu i drugim
sredstvima ovisnosti, predhodno postojeće poremećaje
ličnosti koji mogu interferirati sa uspostavljanjem radne
alijanse, kao i ozbiljne somatske poremećaje. S druge
strane, psihoterapija svjedočenjem može se ponuditi
pojedincima koji bi inače najvjerojatnije iz svojih ličnih
ili kulturnih razloga, odbili bilo koju primarno terapijski
orijentiranu metodu, ali bi rado prihvatili svjedočenje u
milieu zajednice izbjeglica, prihvaćajući ovu metodu
prvenstveno kao politički čin. Ovo bi moglo pokazati da
bi psihoterapija svjedočenjem mogla poslužiti kao
metoda prevencije psiholoških posljedica traumatskih
doživljavanja.
U teorijskom razmišljanju o psihoterapiji
svjedočenjem kao terapijskoj intervenciji, odnosno o
načinu na koji ova metoda dovodi do poboljšanja
kliničkih simptoma, možemo obratiti pažnju na različite
faktore koji ovome doprinose. Prva tri od ukupno četiri
takva faktora, prisutna su pojedinačno ili u kombinaciji i
u drugim terapisjkim intervencijama dok je četvrti faktor
jedinstven za ovu metodu. Psihoterapija svjedočenjem se
eklektički koristi ovom kombinacijom faktora odnosa,
integracijskim i ritualnim faktorima sa dodatkom
socijalnog faktora da na jedinstven način pristupi svijetu
psihe preživjelih i stvori okvir u kojem može doći do
redukcije patnje.
Prvo, psihoterapija svjedočenjem proizlazi iz
odnosa. Odnos između preživjelog i terapeuta koji je
siguran i prožet povjerenjem postaje milieuom u kojem
se odvija i dokumentira kazivanje preživjelog. Slušač
između ostaloga mora posjedovati adekvatnu upućenost
u povijesne i političke događaje koji su doveli do traume
preživjelog. U psihoterapiji svjedočenjem, kazivanje
pripada prvo i najviše kazivaču. Ipak, na neki način, ovo
kazivanje pripada i odnosu između preživjelog i
profesionalca, smješta se u prostor između kazivača na
način na koji Bakhtin razmišlja o mjestu gdje se odvija i
bilo koji dijalog. U mnogim slučajevima, da nije bilo
ovog odnosa, do kazivanja nikada ne bi došlo. Također,
svjedočenje je uvjetovano odnosom zbog načina na koji
profesionalac podržava tok priče i olakšava njenu
ekforaciju kao i usklađivanje sveukupnog kazivanja. Iz
našeg iskustva, vidjeli smo da je kazivanje koje proizlazi
iz svjedočenja uvelike različito od priča koje nastaju iz
vlastitih pokušaja preživjelog da svoje iskustvo pretoče u
priču, neovisno o individualnim pripovjedačkim
spsosobnsotima. Citirajući jednog preživjelog: Nije lako
govoriti o svom stradanju. Za tebe sam morao koristiti
više riječi, više rečenica i objašnjenja da bi me ti mogla
razumjeti, nego kada o tome pričam sa drugima koji su
preživjeli isto što i ja. A kada koristiš pune rečenice, to je
mnogo teže, bolnije, jer organiziraš dijelove sjećanja u
svom pamćenju u novu strukturu. I zato je ovo efikasnije.
Bolnije ali korisnije. (11)
Drugo, integrativna komponenta psihoterapije
svjedočenjem pruža preživjelom priliku da asimilra
disocirane fragmente traumatskog sjećanja, da asocira
afektivne i kognitivne aspekte tog sjećanja, kroz
katarktičko iskustvo u abreakciji afekta u milieu
empatičnog i povjerenjem prožetog odnosa. Svjedočenje
pokriva cijeli životni vijek kazivača i tako daje priliku za
pregled životne historije (14), za pokušaj integriranja
traumatskog doživljaja u ukupnost selfa, borbu o kojoj
često govore preživjeli da integriraju sjećanje na etničke
zločine sa predhodno postojećim sjećanjima na
multietnički život. Svjedočenje postaje točka u vremenu
pojedinca iz koje on ili ona može pogledati unatrag i
preispitati svoje prijašnje stavove o primjerice etničkom
identitetu, nasilju i praštanju. Slušač može pomoći u ovoj
borbi da se kazivanje udalji od etničke mržnje i prema
perspektivi koja vrednuje univerzalna ljudska prava
iznad svega.
Treće, ritualni aspekt psihoterapije svjedočenjem su
prvi opisali Agger i Jensen u vezi njihovog rada sa
žrtvama političkog nasilja koji su bili izbjeglice u
Danskoj. Inger Agger u svojoj knjizi Plava soba govori o
ritualnom prostoru plave sobe u kojoj su se svjedočenja
odvijala nazivajući taj prostor psiho-socijalnim
prostorom (5). I mi smo uspjeli kreirati sličan prostor u
domovima izbjeglica i u izbjegličkom centru.
Nastavljajući sa ritualnim aspektom, također možemo
reći da se svjedočenje sastoji od tri ritualna čina. Prvi je
potpisivanje suglasnosti za sudjelovanje u studiji. Taj čin
označava punktum u vremenu kada su preživjeli i
profesionalac sačinili eksplicitan dogovor i odluku da
krenu u poduhvat registriranja i dokumentiranja
kazivanja. Drugi ritual je trenutak potpisivanja
dokumenta psihoterapije svjedočenjem, trenutak koji
označava konac procesa prihvaćanja. Konačno, treći
ritual je kada se svjedočenje preživjeloga prezentira
drugima, bilo direktno od strane preživjeloga ili
indirektno kroz tekstove kao što je ovaj. U jednom
drugom smislu, također možemo reći da je svjedočenje
ritual blizak oralnim tradicijama na Balkanu.
I na kraju, socijalni aspekt psihoterapije
svjedočenjem predstavlja vjerojatno najveću distinkciju
ove metode od drugih. Njegov je izravni cilj da kazivanje
o traumi pomakne iz psihoterapijske dijade, da to
kazivanje preobliči u socijalnom i društvenom kontekstu
u kojem je etiološki faktor političkog nasilja prvotno
djelovao. Za preživjele ovo predstavlja ključni faktor
"ulaska u smisao" (9), dok kazivanja dodiruju bolna,
sramna sjećanja i poduzimaju korak u pravcu obnove
selfa, identiteta i povezanosti u odnosu na kolektive
kojima se pripada.
Kada smo počeli naše istraživanje psihoterapije
svjedočenjem kao terapijske intervencije, imali smo
prilično jasnu ideju kako ova metoda djeluje na
individualnom nivou, što smo uskoro i potvrdili
rezultatima istraživanja, ali i kroz povratne informacije
pojedinaca koji su sudjelovali u projektu. Kako je naš
projekt napredovao u zajednici bosanskih izbjeglica u
Chicagu, tako smo nalazili sve više odjeka našeg
projekta u zajednici. Tako je svijest o postojanju Arhive
kazivanja preživjelih pri Univezitetu u Illinoisu na neki
način postala i terapijskim faktorom na grupnom,
kolektivnom nivou, dajući tako smisao iskustvima i
pričama koje još nisu bile izrečene jer su možda
preživjeli shvatili da odgovor na pitanje "Zašto sva ova
patnja?" nije bio Tolstojev "Tek tako" u Smrti Ivana
Iljiča, nego nešto drugo. Mi također posve izvjesno
znamo da odgovor nije niti postholokaustni refren
Nikada više. Što je odgovor još ostaje da se vidi.
Nadamo se da ćemo vidjeti da li psihoterapija
svjedočenjem u kombinaciji sa arhivom kazivanja
preživjelih može odigrati neku ulogu u procesu pomirbe
u ovoj nekad multinacionalnoj zajednici čije je društveno
tkivo pocijepano i potreseno kroz iskustva rata i genocida
i kroz blok komunikacije koji čini prepreku
uspostavljanju ljudskih odnosa.
Reference:
1. Daniel Taylor: The Healing Power of Stories,
Doubleday, new York 1996.;
2. AJ Cienfuegos and C Monelli, 'The Testimony of
Political Repression as a Therapeutic Instrument'
American Journal of Orthopsychiatry (1983), 53, (1),
pp. 43.51;
3. Van der Kolk, B.A, Van der Hart, O. 1991. The
Intrusive Past; the Flexibility of Memory and the
Engraving of Trauma, American Imago Vol. 48, No 4,
pp. 424-454, The Johns Hopkins Univeristy Press;
4. Lira E. 1983 The Chilean Experience in the
Psychological Work of Political Repression and
Torture, paper presented at the Torture Treatment
Conference of Amnesty International in Wisconsin,
October 1983;
5. Inger Agger and Soren Jensen, 'Testimony as Ritual
and Evidence in Psychotherapy for Political Refugees',
Journal of Traumatic Stress, Vol.3, pp. 115-130;
6. Lifton, R.J. Lecture delivered at the 9th Annual
Meeting of The International Society for Traumatic
Stress Studies, 1993;
7. Becker, D. 1996. The Defficiency of the Concept of
Post Traumatic Stress Disorder When Dealing With
Victims of Human Rights Violations. In Beyond
Trauma; Cultural and Societal Dynamics. New York,
London:Plenum Press;
8. Becker, D, Castillo, M.I, Gomez, E, Kovalskys, J,
Lira, E, 1989. Subjectivity and Politics. The
Psychotherapy of Extreme Traumatization in Chile.
International Journal of Mental Health, Vol 18, No2,
pp. 80-97;
9. Bruner, J. 1990. Acts of Meaning. Cambridge
Massachussetts, London England> Harvard University
Press.
10. Herman, J.L. Trauma and Recovery . Basic Books,
HarperCollins, 1992;
11. Project on Genocide, Psychiatry and Witnessing,
Department of Psychiatry, University of Illinois at
Chicago, Oral History Archives;
12. Inger Agger The Blue Room: Trauma and
Testimony among Refugee Women; A Psychosocial
Exploration (London: Zed Books, 1992);
13. Emerson, Caryl 1997 The First Hundred Years of
Mikhael Bakhtin. Princeton, New Jersey: Princeton
University Press;
14. Shoshana Felman and Dori Laub, Testimony: Crises
of Witnessing in Literature, Psychoanalysis and
History (New York and London: Rotledge, 1992);
15. Stevan M. Weine, Alma Džubur Kulenović, Ivan
Pavković, Robert Gibbons (1999) Testimony
Psychotherapy in Bosnian Refugees: A Pilot Study.
American J Psychiatry 155: 1720-1726;
Abstract
Testimony psychotherapy is a brief individual
psychotherapeutic method for working with survivors of
state-sponsored violence. It was first described by a
group od Chielan mental health workers who were
terating the survivors of political violence at the time of
Pinochet dictatorship. The method was later deployed
and described by Inger Agger in her work with survivors
of sexual violence, and also used in recording the
narartives of Holocaust survivors. In the Project on
Genocide, Psychiatry and Witnessing of the University
of Illinois at Chicago we used this method in working
with survivors of genocidal trauma from Bosnia and
Herzegovina who were refugees in the US. We sought to
prove the method's clinical efficacy, and tried to
contribute to understanding of the mechanisms of this
efficacy. The combinnation of relational, integrative,
ritual and social components of this method is what we
believe an explanation for its clinical efficacy as a
treatment modality. We also established Oral History
Archives and are trying to use this material for
interdisciplinary qualitative resarch.