2
Rosie Thomas
Rosie Thomas
Naslov izvornika
The Kashmir Shawl
3
Šal od kašmira
Mojemu ocu
Brdske su ovce slađe,
Al' dolinske su tuste,
Stoga radije odlučismo
Njima omastiti prste.1
1 Stihovi su uzeti iz The War-Song of Dinas Vawr autora Thomasa Lovea Peacocka (1785. - 1866.),
poznatoga satiričara iz Shelleyjeva kruga.
4
Rosie Thomas
PRVO POGLAVLJE
air je to otkrila posljednjega dana boravka u staroj kući.
Njih troje bili su na katu, u očevoj spavaćoj sobi. Došli su zajednički
obaviti onaj sjetni posao razvrstavanja i raskrčivanja namještaja i imovine svojih
roditelja, prije nego što posljednji put kuću zatvore i ključeve predaju agentu za
prodaju nekretnina.
Bio je kraj svibnja i janjci su upravo odvezeni na tržnicu. Vani, na brežuljku,
ovce su se bezglavo glasale i njihovo glasno, neprekidno i zbunjeno blejanje
dopiralo je s mirisom proljetne trave.
Mair je skuhala lonac čaja i stavila ga na poslužavnik, namjeravajući ga
ponijeti na kat, svojoj sestri Eirlys. Iza nje je išao njihov brat Dylan, spuštajući
glavu, kao što je to činio sve od svoje trinaeste godine kako bi izbjegao udarac u
nisku gredu na odmorištu.
Eirlys je, kao i obično, imala silnu energiju. Pod spavaće sobe bio je krcat
uredno složenim hrpama deka i jastuka, tornjevima označenih kutija i šuštavim
crnim vrećama. Stajala je u podnožju kreveta, s podmetačem za pisanje
oslonjenim na visoku nogu starinskoga kreveta i mršteći se švrljala dopune na
jednome od svojih popisa. U bijeloj kuti i uz svitu pomoćnika jednako tako je
mogla biti na nekome od obilazaka na svome bolničkome odjelu.
- Divno - promrmljala je kad je ugledala čaj. - Ne spuštaj ga tu - dodala je.
Dylan je uzeo šalicu i provukao se do prozorske daske. Zaklanjao je svjetlo i
Eirlys je podignula obrvu, pogledavši ga.
- Popij svoj čaj - rekla je blago. - Otkači se pa uzmi i keks s njim.
Mair je sjela na krevet. Starinska ružičasta drečava deka još uvijek je bila na
njemu, razvučena od kuta do kuta, i pomislila je na one tjedne kad je njezin otac
posljednji put bio bolestan, onda kad se vratila kući u dolinu njegovati ga
najbolje što je mogla i praviti mu društvo. Uživali su u dugim šetnjama,
razgovorima o prošlosti i ljudima koje je njezin otac nekoć poznavao.
M
5
Šal od kašmira
- Jesam li ti ikada pričao o Billyju Jonesu, dražbovatelju?
- Mislim da nisi.
- Mucao je.
- Kako mu je onda uspijevalo raditi?
Otac ju je pogledao preko ruba naočala. - Znaš, nismo tada bili toliko
užurbani.
U prostoriji niskoga stropa starac joj se činio posve na dohvat ruke, no
istodobno krajnje odsutan.
Eirlys je pokazivala na zavežljaje koje je trebalo odnijeti u Caritas te s čime će
se točno ljudi koji su raskrčivali kuću morati pozabaviti. Postavilo se pitanje što
s onim plahtama koje su, otkad ih sjećanje služi, stajale u istome ormariću u
kojem su se tajnovito čuvale za »najbolje«, vjerojatno prema nekoj davnašnjoj
odredbi njihove majke. Ali kad su sestre razmotale plahtu na vrhu, zapazile su da
je na sredini bila istanjena toliko da je svjetlo prodiralo kroz nju. Eirlys se
namrštila i žustro je s još jednom takvom plahtom stavila u jednu od označenih
vreća za smeće.
Sunce je kosim zrakama prodiralo kroz prozor, bojeći Dylanov pulover
obrubom pozlaćenih malja.
Mair je shvatila da više ne može samo mirno sjediti i dopustiti da ih sve
preplavi val uspomena. Skočila je i prišla ladičaru koji je bio okrenut sučelice
uzglavlju kreveta. Njihova majka naslijedila ga je od svoje majke... sjećala se da je
to čula. Nakon smrti Gwen Ellis, u njega je bila pospremljena njezina odjeća, sve
dok se napokon njezin suprug udovac i najstarija kći nisu dovoljno oporavili da
te stvari mogu nekome dati.
Dvije odvojene ladice na vrhu bile su prazne. Eirlys je čak bila izvadila i papir
kojim su bile obložene. U srednjoj ladici su u posljednje vrijeme bile potkošulje,
gaće i složene košulje njihova oca. Kako je bivao sve slabiji, Mair mu je ujutro
pomagala odjenuti se. Uzaludno se nadajući kako će mu uspjeti utopliti kosti,
držala je donje rublje ispred kamina na struju prije nego što bi mu ga pružila.
Hrpa tih stvari počivala je sad na podu.
- Morat ćemo sve te njegove sitnice staviti u torbu za recikliranje - kimnula je
Eirlys. - Više ni za što drugo ne služe.
Mair je otvorila najdonju ladicu komode. Ugledala je nekoliko požutjelih
jastučnica i stolnjak s izvezenim kvadratom u sredini, koji se bez iznimke vadio
jednom godišnje i prekrivao stol za božićni ručak. Bijela tkanina je na mjestima
6
Rosie Thomas
bila umrljana hrđom. Zavukavši ruku ispod stolnjaka napipala je papir za
zamotavanje. Izvadila je krpu istražiti ono što je bilo ispod nje.
Papir za zamotavanje bio je vrlo star i mlohav.
Kad ga je razmotala, najprije je ostala pod dojmom divnih boja. Pred nju su
iskočile nijanse srebrnoplave i zelene, poput destilirane vode u jezeru i boje
proljetnoga neba, uz zrake lavandinih i cinober cvjetova zarobljenih u dubinama.
Kad se pomnije zagledala, zapazila je zakučastost tkanih šara, raskošne zavojite
oblike suze svijenih vrhova, peraste listove paprati, stabljike grana i sitne
cvjetove s pet latica. Jedini zvuk u prostoriji bilo je očajno blejanje ovaca kad je
Mair rastresla slojeve mekane vune.
Tkanina je bila vrlo lagana te se činilo kako lebdi u zraku.
Šal je bio predivan; nikada ga prije nije vidjela.
Iz njegovih nabora ispala je omotnica, stara, smeđa, obična, napola
presavijena, s ljepilom koje se još davno sasušilo na njezinome preklopu. Mair ju
je obzirno otvorila. U njoj je bio samo jedan uvojak kose. Kovrča je bila lijepa,
svilenkasta, tamnosmeđa, s nekoliko bakrenih niti koje su kroz nju prosijavale.
Uzela ju je među prste.
- To je šal bake Watkins - rekla je Eirlys onim svojim autoritativnim glasom.
Eirlys je bila jedina od njih troje koja je poznavala majku njihove majke, ali
čak je se ni ona nije sjećala, jer baka je umrla dok je Eirlys bila još mala
djevojčica. Ono što su svi o njoj znali bilo je to da je bila u Indiji sa svojim
mnogo starijim suprugom misionarom. Par se na kraju vratio u Wales i dobili su
kćer jedinicu kad je Nerys već bila u četrdesetima. Ta kći, Gwen, udala se za
susjeda iz iste doline, zgodnoga Huwa Ellisa, kad je imala samo devetnaest
godina. Uvijek je svojoj djeci govorila kako ne želi da, poput nje, odrastaju sa
starijim roditeljima.
- Što mislite, čija bi to kosa mogla biti? - pitala se Mair.
- Pojma nemam - rekla je Eirlys.
Mair je razmišljala o tome. Baka Watkins ne bi čuvala vlastitu kosu, bi li? Je li
to onda bila kosa njezina supruga ili vjerojatnije njezina djeteta?
Ne. Nije to bila ni kosa postarijega misionara niti je bila Gwenina, u to je bila
prilično sigurna... njezina je bila posve drukčija, mnogo svjetlija.
Pa čija onda?
Pitanje ju je zaintrigiralo, ali činilo se da nema odgovora.
7
Šal od kašmira
Prislonila je šal uz obraz. Tkanina je bila toliko profinjena da ju je mogla
skupiti u svoje dvije šake. Prvi put je iz nje udahnula blagi miris mirodija.
- Imamo još mnogo posla - rekla je Eirlys kad je popila čaj.
Mair je zamišljeno zagurala uvojak kose natrag u omotnicu.
Poslije, kad je najveći dio pakiranja i spremanja stvari u kutije bio završen,
njih troje okupili su se u kuhinji. Stražnja vrata bila su otvorena pa su mušice
dolepršale s povjetarcem. Buka koju su stvarale ovce pojačavala se i s dolaskom
sumraka postajala sve tugaljivija. Dylan je otvorio bocu vina, dok je Mair
pripremala izletničku večeru od hladne šunke i pečenih krumpira iz mikrovalne.
Dylan ju je prije nekoliko godina kupio ocu i Huw ju je redovito koristio za
podgrijavanje gotovih jela za jednu osobu kupljenih u supermarketu, izjavljujući
kako su vrlo ukusna. Eirlys se s tim nije slagala, ističući kako u gotovim jelima
ima velik udio masnoća i soli.
Kad se aparat oglasio, Mair je izvadila krumpire. Mogla je vidjeti oca kako
namiguje i potiho govori he-he-he-he.
Postojala je opasnost da se nenadano rasplače.
Svi su znali kako je to posljednja večer koju će zajedno provesti u toj staroj
kuhinji. Mair je odlučila ne otežati je još više i ne prepuštati se nikakvim
napadajima plača. Naprotiv, osmjehnula se Dylanu koji je sjedio ruku zaguranih
u džepove svojih traperica, a potom Eirlys, koja je kosu bila zataknula iza ušiju i
čije su se oči doimale iznimno sjajnim iza naočala.
- Hoćemo li jesti u drugoj prostoriji? - upitala je Mair.
Stol u kuhinji veličinom je bolje odgovarao njima troje od onoga
preklopnoga, zavučenoga u kut, gdje je sjećanje na njihova oca koji je sjedio sam
sa šalicom čaja i novinama bilo vrlo živo.
Posao oko uzimanja hrane i nalaženja posljednjih komada nezapakiranoga
jedaćeg pribora pomogao im je prebroditi taj trenutak. Dylan je našao ostatke
svijeće koje je Eirlys stavila na tanjurić. Sjaj je ispruganu prostoriju ponovo
učinio privlačnom, brišući one prašnjave četverokute na zidovima na mjestima
gdje su nekada visjele slike.
- Trebali bismo popričati o dobrim stvarima - rekla je Eirlys, kad su svi već
sjedili.
Mair je na trenutak pomislila kako ona misli na ona sretna vremena koja su
provodili kao obitelj, što ju je neobično zapanjilo. Potom je shvatila kako njezina
sestra govori o ona dva-tri komada pokućstva i starome srebru koji su jedini u
toj kući predstavljali nekakvu vrijednost. Nakon pročitane oporuke znali su da
8
Rosie Thomas
će prihod od prodaje kuće biti jednako podijeljen među njima. O tim sitnicama
nisu zapravo ni razgovarali.
Bio je tu stari sat, s oslikanim licem koje je prikazivalo sunce i mjesec, onaj
čije je zvučno otkucavanje odmjeravalo duga poslijepodneva njihova djetinjstva.
Huw je to jednom tijekom posljednjih tjedana života spomenuo, ukazavši na nj
kao na »Dylanov sat«. Mair se namjerno nije obazirala na nj, jer nije željela
prihvatiti ono što je time namjeravao reći.
- Ti ćeš uzeti sat, Dylane - rekla je Eirlys. - Mair?
Njih dvoje bili su u braku i imali su vlastite kuće s hodnicima, omanjim
prostorijama kao proširenjima soba i policama. Mair je bila neudana i sretno je
živjela u unajmljenom jednoipolsobnome stanu. Nije joj trebao, a nije ni željela,
majčin ladičar, kao ni srebrni čajnik. Oni će bolje mjesto naći uz Eirlys. Odložila
je nož i vilicu i pročistila grlo.
- Željela bih zadržati bakin šal - rekla je. - Ako se slažete?
- Naravno da se slažemo - potvrdno je kimnula Eirlys. -Slažeš li se ti, Dylane?
Pogledao je u Mair. Tih dana su mu u kutovima očiju bore bile prilično
duboke. Oboje, on i Eirlys, bili su kratkovidni pa je Dylan često škiljio kad bi se
na nešto usredotočio.
Svijest o tome koliko je voljela svoga brata ogrnula ju je poput deke. Cijeli
život bio joj je saveznik, dok su se kao djeca ona i Eirlys neprestano prepirale,
uglavnom zato što su bile čista suprotnost jedna drugoj. Naravno, u posljednje
vrijeme nisu se svađale. Gubitak obožavanoga oca naveo ih je na to da budu
jedna prema drugoj uviđavne, čak oprezne.
- Znaš li otkuda bi mogao potjecati? - upitao ju je Dylan.
Odgovorila je: - Ne. Ali možda bih mogla pokušati doznati.
Ta misao pala joj je na um tek kad ju je izgovorila. Iznenadilo ju je koliko je
znatiželje taj tajnoviti šal u njoj pobudio.
Te noći Mair i Eirlys su posljednji put otišle na spavanje u prostoriju koju su
dijelile kao djeca. Mair je znala da njezina sestra ne spava, iako se nije prevrtala
ni okretala ispod vlažnih plahti, kao što je to činila Mair. Na kraju je prošaptala: -
Eirlys, spavaš li?
- Ne.
- O čemu razmišljaš?
9
Šal od kašmira
- Vjerojatno o istome onome o čemu i ti. Jednom kad su ti oba roditelja
mrtva, i ti si, nisi li? Odgovoran si, jer nitko ne stoji ispred tebe. Shvaćaš što
želim reći?
Mair je preplavila sućut. Njezina sestra se cijeli život ponašala odgovorno.
Bila je studentica medicine koja je osvajala nagrade i upravo je bila imenovana
specijalisticom u bolnici u Birminghamu, a uza sve to uspjela je naći vremena
udati se i roditi dva sina. Cijeli život učila je i brinula se o drugima i sad je na tu
posljednju fazu njihovih života gledala kao na dodatni teret koji joj je pritiskao
ramena.
Mair je pomislila kako je sve otkad je prohodala i progovorila izbjegavala put
po kojemu su njezina sestra i brat ispred nje mukotrpno koračali. Umjesto da
slijedi njihov primjer i ode na neko dobro sveučilište, ona je sa sedamnaest
godina otišla od kuće i iz Walesa, ispunivši davno dano obećanje, napola između
obiteljske šale i pobunjeničke prijetnje, da će pobjeći i priključiti se cirkusu. U
obiteljskome cirkusu Floyd’s upoznala je Harriet Hayes ili Klaunicu Hattie.
Zajedno su izvodile jednostavan čin na trapezu. Noći provedene u cirkusu sad
su bile daleko iza njih, ali one su sve otada ostale bliske prijateljice. U
međuvremenu je Mair još bila menadžerica u trgovini haljina, pjevačica u
glazbenome sastavu, recepcionarka, osoba za odnose s javnošću, pomoćnica u
rasadniku, prodavačica knjiga i još nekoliko sličnih utjelovljenja takvih poslova
na tržištu rada, s različitim uspjehom, ali uglavnom je bila zadovoljna. Ne, mene
čak ni Hattie ne bi nazvala odgovornom, priznala je. A Hattie je bila znatno
površnija od Eirlys.
Mairino srce počelo je snažno udarati u prsima i bijela svjetlost bljesnula joj je
pred očima. Odjednom joj je tijelo bilo lagano kao perce i shvatila je da se osjeća
slobodno. Poželjela je za sebe zadržati taj blagoslov, ali istodobno je dio toga
poželjela podijeliti sa svojom sestrom. Ispružila je prste i dotaknula rese na šalu
koji je ležao na stolcu pokraj kreveta. - Da, znam što hoćeš reći - rekla je. -
Eirlys, razmišljala sam o tome da bih možda mogla malo putovati. Znaš ono,
sad kad tate više nema, kao što i sama kažeš, sad kad smo samo mi ostali.
Razmišljala sam o odlasku u Indiju... možda vidjeti mogu li nešto doznati
o baki i njezinu šalu. Otkrivat ću malo obiteljsku povijest. Zašto i ti ne bi
pošla sa mnom? Mogle bismo neko vrijeme provesti zajedno. U posljednje
vrijeme to nismo baš često činile.
Eiryls nije ni sekundu oklijevala prije nego što je odgovorila: - Nikako ne bih
mogla. Tu je bolnica. Teško je kad se radi o cijeloj ekipi, s obzirom na posljednje
rezove. Osim toga, tko bi brinuo o Graemu i dečkima? Ali ti trebaš otići, ako je
to ono što uistinu želiš učiniti. Vidjela sam kako si gledala taj šal.
10
Rosie Thomas
Mair je znala da nema smisla pokušavati navesti sestru da promijeni mišljenje.
Eirlys je bila dovoljno odlučna za dvoje. -Uistinu mislim da bi moglo biti
zanimljivo - rekla je.
Nije ni pokušala artikulirati onaj osjećaj iskorijenjenosti koji ju je mučio nakon
očeve smrti. Eirlys i Dylan imali su sređen obiteljski život, dok ona nije bila ni
blizu tomu. Možda bi joj otkriće o prošlosti vlastite obitelji pomoglo da ponovo
nađe svoje mjesto pod suncem.
- Možda ništa ne doznaš. Indija je velika zemlja. Ali zaslužuješ odmor i nove
vidike. Znaš, tuga može poprimiti različite oblike. A ti si na sebe preuzela
najveći teret brinući se o tati. Dylan i ja smo ti uistinu zahvalni na tome što si
učinila, odustala od posla i sve to.
Mair je snažno treptala u tami, ali vruće suze ipak su joj se otele iz rubova
očiju. Nakon pogreba, Eirlys je zapazila kako je djetešce obitelji bilo silno
zauzeto nekonvencionalnim pa joj to nije ostavljalo mnogo vremena da se
usredotoči na nešto drugo. To je zapeklo Mair, ali sad je pomislila kako tuga
uistinu poprima brojne oblike. Oblici Eirlyne tuge naveli su je na to da bude
zajedljivija nego obično. Nakon te spoznaje sestrina ljubaznost učinila joj se još
dirljivijom i dragocjenijom. Promrmljala je: - Bila je to privilegija. Drago mi je
što sam bila slobodna pa sam to mogla učiniti.
Odvoji malo vremena, pođi na taj izlet u Indiju. Ako ti je potreban razlog i
ako ti ga taj šal daje, to je u redu - zaključila je Eirlys. - Možemo li sad na
spavanje?
Vani je ono blejanje ovaca napokon posustalo. Mair je znala zašto. Kad je pao
mrak, ovce su shvatile da više nikada neće moći prizvati svoju janjad.
Povremeno očajničko blejanje još uvijek se izdizalo do zvijezda, ali stado se
smirivalo i utihnulo.
Kad se probudila, Mair je ležala na uskome krevetu i nastojala shvatiti gdje se
nalazi. Sanjala je o psu koji laje te kako se zbog njegovoga laveža životinje
komešaju i kako im to šuštanje ukazuje na oprez, prije nego što su se vođe
odvojile i jurnule preko ugaženoga tla. Sunčeva svjetlost je iznenadnim bojama
preplavila brežuljak i životinje u pokretu slile su se u sivo na zelenome uzorke
turske mustre naspram trave. Pas ovčar gonio ih je prema kamenom ograđenom
prostoru na kojemu je seljak pridržavao otvorene vratnice.
Na način na koji su se snovi odmotavali, to poznato i voljeno mjesto stopilo
se s jednim drugim koje još nije bila posjetila. U prostoriji je bilo hladno pa je
11
Šal od kašmira
zadrhtavši navukla deke preko ramena. Čim je to učinila, prvi poziv mujezina
probio se kroz rolete.
Koža na zatiljku joj se nakostriješila, ne samo od hladnoće nego i od
očekivanja.
Sjetila se.
Šire je rastvorila oči, osjetivši tjeskobu u sivom praskozorju. Hotelska soba
bila je krcata i doslovno zatrpana njezinim stvarima. Sinoć je, kad je nestalo
struje, kopala po svojim torbama u potrazi za pidžamom i čarapama koje je
odijevala za spavanje. Ali šal je bio tamo na sigurnome, uredno premotan i
prebačen preko naslona jedinoga stolca u prostoriji. Svjetlo još nije bilo
dovoljno jako da otkrije boje u njihovom punom sjaju, ali bile su živopisno
oslikane u njezinoj svijesti.
Mair je odgurnula pokrivač i uspravila se u sjedeći položaj. Bilo je prerano, ali
znala je da neće ponovo zaspati.
Odlučila je ostaviti cijeli dan za privikavanje. Stoga se, nakon što je sama
doručkovala u hotelskoj hladnoj i praznoj blagovaonici, pomalo nervozno
pripremala. U torbu koju je nosila preko ramena stavila je zemljovid grada koji
joj je dao nasmiješeni recepcionar, bocu mineralne vode, malo antibakterijskoga
gela i dobro opranu jabuku. Nije još bila u potpunosti svjesna onoga što je čeka
da bi osjetila ono zadihano treperenje ispod dijafragme, koje nije imalo gotovo
nikakve veze s učincima nadmorske visine.
Mair nikada prije nije bila u Indiji, čak ni na plažama Goe ili znamenitostima
Jaipura, da ne govorimo u nekom udaljenom gradiću na Himalaji. Niti je uopće
bila... unatoč njezinoj izjavi o neovisnosti... naviknuta sama putovati. Praznici,
onda kad si ih je mogla priuštiti, u prošlosti su bili odlasci na grčke otoke ili u
Španjolsku, s nekim novim dečkom ili onim s kojim bi ubrzo prekidala, ili se
radilo o komotnijoj kombinaciji prijatelja među kojima bi uvijek bila Hattie. Kao
obično, Eirlys je bila u pravu kad je ukazala na to da Mair nije često odstupala
od svoga promišljenog odsustva rutine.
Mair se ponovo osmjehnula kad je zaključala vrata hotelske sobe. Sad je bila
slobodna, nije li? Pred njom su se protezali dani i tjedni formalno
neodređenoga vremena. Zahvaljujući prodaji stare kuće u Walesu, imala je nešto
novca i vremena koje je mogla potrošiti na neobičan projekt koji joj je
mjesecima nagrizao maštu, na način koji nije mogla posve razumjeti. Nije baš
mnogo razgovarala o poduzimanju toga pothvata, čak ni s Hattie, zato što bi joj
teško bilo razumno objasniti poriv koji je osjećala.
12
Rosie Thomas
Jednako tako, najnejasniji od nejasnih planova doveo ju je ovamo, sve do
Leha, s kartom u jednom smjeru, bez određenoga datuma povratka na umu koji
bi je mogao ograničiti i pružiti joj utjehu.
Pošla je niz betonsku stazu koja je od hotela vodila pokraj gredica cinija,
kozmosa i drečavih nevena i izlazila van na ulicu. Upućujući se prema
gradskome središtu, očarano je gledala oko sebe. Bio je kraj rujna i zapazila je
kako je kratka turistička sezona u Lehu bila doslovno završena. Na mnogim
suvenirnicama i putničkim agencijama poredanim uz cestu zastori su bili
spušteni i metalne rolete trajno zaključane, spremne za zimu, dok su internetski
kafići koji su pružali usluge izletnicima i planinarima bili gotovo prazni. Visoki
vrhovi planina koji su okruživali grad blještali su prekriveni novim snijegom i na
stablima jablanova u hotelskim vrtovima šuštalo je suho zlatno lišće.
Za mjesec dana past će pravi snjegovi i visoki prijelazi koji su povezivali
glavni grad Ladakha s Kašmirskom dolinom na zapadu i Himachal Pradeshom
na jugu neće biti prohodni sve dok se snijeg u proljeće otopi. Pola godine će se u
Leh moći stići jedino zrakoplovom, baš kao što je Mair jučer doputovala,
poletjevši iz Delhija i sletjevši u malu zračnu luku pokraj rijeke Ind. Dok je
hodala, pokušavala je zamisliti kako tu izgleda život usred zime, kad te uske
gradske uličice budu zatrpane snijegom i kad na krovu svake kuće budu visoke
hrpe snopova suhe hrane za obiteljsku stoku. Ali bila je zbunjena. Neposredni
nestanak turista značio je da će gradski prodavači pod hitno nastojati zaraditi
nekoliko posljednjih rupija. Na glavnoj ulici trojica su joj otežavala napredovanje
svojim uvježbanim sveobuhvatnim manevrima.
- Dobar dan, madam, odakle ste? Zavirite u moju trgovinu, molim vas.
- Imam lijepu pašminu, danas ću vam dati po posebno dobroj cijeni.
Treći muškarac durio se kad je probala odmahnuti glavom.
- Ali gledanje se ne naplaćuje, madam. Samo pogledati. Čemu takva žurba?
Istina, nije bila ni u kakvoj žurbi. Smijući se, pošla je za najbližim trgovcem uz
stube, ušla u njegovu prenatrpanu trgovinu i dopustila mu da se razmeće svojom
robom. Iz Tibeta je imao poslužavnike od srebrnih, koraljnih i tirkiznih dragulja,
iz Kine oslikane termos-ploske i krznene najlonske deke u drečavim nijansama.
Bilo je tu bodljikavih šešira i prsluka, ručno pletenih od kozje dlake, tkanih torbi
s resama i stalaka s majicama kratkih rukava, svih boja i veličina... koje su
uglavnom imale strojem izvezeno tibetansko govedo sprijeda i slogan »jak jak jak
Ladakh«. Oči su joj se privikavale na nejasnu svjetlost unutrašnjosti trgovine. Uz
zidove su bili bedemi samovara i bakrenoga posuđa te tepisi s vunenim vezom.
Jako je lijepo. Hvala što ste mi pokazali. Ali danas ne kupujem.
13
Šal od kašmira
Muškarac je bio iz Kašmira, rođeni prodavač. - Želite pašminu. - Nije to bilo
pitanje. U stražnjem dijelu trgovine police su od poda do stropa bile zatrpane
slojevima presavijene tkanine.
Pokažite mi.
Odmah je počeo razmotavati šalove s polica. Hrpe boja stvorile su se na
malome pultu: žuta, plava i ružičasta boja fuksije.
Vidite? Opipajte, lijepo. Najbolja kvaliteta. Čista pašmina.
Mair je o lijepim šalovima znala više nego prije četiri mjeseca kad je prvi put
došla u posjed onoga iznimnog komada koji je sad bio u hotelu, zaključan i na
sigurnome. Razumjela se u kakvoću izrade i njezinu vjerojatnu vrijednost. -
Čista? - priupitala je. - Doista?
- Da, čista mješavina svile i pašmine. Tisuću dvjesto rupija. Vidite, ta ružičasta
i ova lijepa plavo-tirkizna. Dolazi Božić, razmišljajte o darovima za prijatelje. Tri
za tri tisuće.
- Imate li kani tkane šalove? Ili one izvezene?
Muškarac je podigao pogled. - O, da. Znate vi što je najbolje, madam.
Pokazat ću vam.
Otključao je ormar i izvadio još jednu hrpu. Poput čarobnjaka rastresao je još
šarenih bala tkanine koje je pred njom vitlao i razmotavao. Mair je podigla onu
njoj najbližu i pustila da joj nabori kliznu kroz prste. Nakratko je sagnula glavu
proučiti cvjetni uzorak u nijansama crvene boje i ljubičastoj, a potom šal
prebacila preko ramena.
- Vrlo lijepo - odobravao je muškarac iz Kašmira. - Te boje prave su za vas.
Ali nije to bilo ništa u usporedbi s onim drugim. Ovo tkanje bilo je ukočeno,
kvrgavo oko rubova s cvijećem i nezgrapno je visjelo, nije nimalo ležerno
padalo, onako kako je to činio njezin šal. Kad ga je skinula, gotovo je mogla čuti
pucketanje niti. Nije zasigurno znala kako je uzorak bio tkan, ali bacivši pogled
na naličje šala, doimao joj se poput jeftine strojne izrade. - Hvala vam -
promrmljala je.
- Devet tisuća. Dobra cijena. - Znao je da ga neće kupiti. - A ovaj, vidite,
vezeni. Ručna izrada, šav.
Ovaj put šal je bio kraljevske plave boje, s rubom bijelih cvjetova našivenih na
svakome njegovu kraju. Cvijeće je zasigurno bilo našiveno ručno, ali uzorak je
bio neprecizno zašiven i na naličju su se vukli konci. Ispod šava bili su vidljivi
obrisi zamrljanoga nacrta. Uvelike se razlikovao od onoga drugoga na kojemu je
14
Rosie Thomas
dvostruki rub s izvezenim cvjetovima bio izrađen preko tkanoga uzorka u istim
nijansama i vezom tako tankim da su niti prostom oku bile nevidljive. Sve to
bilo je izvedeno savršeno te se lice i naličje uopće nisu razlikovali. Učinak
takvoga preciznog samozatajnog rada bio je ispupčenim motivom ukrašen široki
povez tkanoga uzorka, što je šarama turske mustre i isprepletenome lišću davalo
raskošnu trodimenzionalnost.
- Vrlo je lijep - ponovila je Mair.
Muškarac se doimao uvrijeđeno. Poželjela je sad izići iz te trgovine i vratiti se
na svjetlost dana. Uzela je par izloženih koraljnih naušnica sa štanda pokraj
vrata, brzo ih platila i uspjela pobjeći.
- Brzo nam se vratite - vikao je za njom trgovac.
Ona druga dvojica trgovaca ponovo su se, iako malodušno, zalijepili za nju.
Uspjelo joj je zaobići ih i zaputiti se svojim putem niz sunčanu prašnjavu ulicu,
pokraj niza žena koje su sjedile uz rubnik s košarama punim cvjetače i jabuka za
prodaju. Čistači cipela sa svojim četkama i limenkama laštila smjestili su se na
komade vrećevine nastojeći joj privući pozornost, iako MI njezine otrcane
konversice bile jasno vidljive. Skuteri i rikše poskakivali su preko rupa na cesti.
Prometna buka bila je zaglušujuća. Mair je zavirivala u sjenovite uličice koje su
vodile iz te ulice i nasumce izabrala i odlučila istražiti jednu od njih.
Pokraj nje je dugim koracima protrčala šugava kuja, kojoj su se njihale sise
nabreknutih bradavica.
U sjeni je bilo hladnije i zašla je još dublje, pokraj brijačnica i štandova
mesnica, na kojima su stajale smrdljive kozje glave na drvenim opiljcima. Crni
predmet oko kojega su zujale muhe, čavlom pričvršćen za gredu, bilo je
odsječen jezik neke životinje koji je tamo vjerojatno bio pričvršćen da rastjeruje
muhe od ostaloga mesa. Mair je bacila pogled na nj, progutala slinu i posegnula
u torbu za bocom vode. Odlučno je potegnula gutljaj i nastavila dalje. Sad su joj
ponad glave bile vezane teške nepromočive cerade i uličica je postajala sve uža i
mračnija. Ostaci prezreloga voća i manje prepoznatljivoga otpada šljapkali su joj
pod nogama. Žene u sarijima okrznule su je u prolazu, dok su ostale u burkama
žurile u suprotnome smjeru. Vlasnici štandova su izvikivali i djeca preskakala
preko kanala uz pločnik. Bio je to užurban i vedar prizor i svaki njegov neobični
aspekt služio je tome da istakne njezin status tuđinke.
Uličica je izbila na trg i zaškiljila je kad joj je sunce zasjalo u lice. Na jednoj
strani je mali smeđi vol s očitim užitkom pasao na hrpi tinjajućega otpada. Na
drugoj je grimizni zlatni molitveni kotač bio podignut ispod oslikanog baldahina.
Dok je tu stajala, drevni redovnik u haljama žute boje šafrana i burgundca
15
Šal od kašmira
izdvojio se iz gomile i okrenuo ga u smjeru kazaljke na satu. Koračao je uz njega
dok se okretao, mrmljajući i brojeći kuglice na svojoj krunici. Mair ga je
fotografirala, a potom se zapitala nije li bila nametljiva.
Pošla je niz uličicu koja je vodila u još jednome smjeru, u samo srce bazara.
Štandovi su tu bili krcati bijelim tenisicama i smeđim plastičnim sandalama.
Ponad glava se, poput izobličenoga voća, njihalo na stotine naprtnjača i putnih
torbi. Ženske haljine od svjetlucavih materijala i šljokica visjele su u drečavim
nizovima.
Tu je, uokvirenu plavičastim dimom koji se izdizao sa štanda s hranom, prvi
put ugledala obitelj Becker. Taj trojac bi svugdje predstavljao upečatljivu sliku,
ali na kaotičnoj tržnici činili su toliko nadnaravan prizor da je u njemu bilo
nečega gotovo religioznoga.
Bili su to jedini zapadnjaci koje je zapazila otkako je sišla s glavne ulice. Žena
je bila visoka, vitka i bestjelesno blijede puti.
Imala je bujnu crvenkastozlatnu kosu koja joj je padala preko ramena. Na sebi
je imala komotnu bijelu košulju koju je nosila preko plave platnene suknje na
vezanje i blatom okorjele čizme na nogama. Govorila je, pokazivala i smijala se,
čineći sve to istodobno. Muškarac koji je bio s njom gledao je u drugome
smjeru. Bio je čak još viši od svoje supruge, preplanuo, poput ugljena crne kose i
obrva te s napola izraslom bradom. Između njih je bilo jedno anđeosko dijete,
otprilike dvogodišnja djevojčica. Imala je istu onakvu gustu masu kovrčave kose
kao njezina majka, ali boja njezine kose bila je blijedoplava. Okretala je glavu
pogledavajući od jednoga roditelja do drugoga. Potom je podignula svoje
sićušne ruke uvis i povikala: - Nositi!
Žena se i dalje smijala i gestikulirala. Sagnula se i onom drugom rukom
podigla dijete od zemlje. Posjela je djevojčicu na bok i prišla prodavaču hrane.
Zrak se ljeskao nad kotlom vreloga ulja. Djevojčica je povukla uvojak
zapanjujuće lijepe kose svoje majke i kroz njega virkala u glave koje su promicale
ispod nje, kao da gleda kroz veo.
Muškarac se okrenuo vidjeti što mu to supruga pokazuje. Prodavač je
zaimačom pecao po posudi s vrelim uljem i izvadio nekoliko sjajnih karamela
smeđih črčki. Stavio ih je u papirnati smotuljak i pružio u zamjenu za nekoliko
rupija. Žena je uronila prste i izvukla u velikoj masnoći prženu črčku. Prigodno
je puhnula na nju, a potom je dala djetetu. Mala djevojčica je u to nešto
zagrizla s velikim užitkom.
Zrna je zabacila glavu i spustila malo hrane sebi u usta. Revno je žvakala i
smijala se, brišući masnoću s brade. Činilo se kako iz nje isijavaju zdravlje i
16
Rosie Thomas
zadovoljstvo. Onu slobodnu ruku lagano je položila na suprugov bok i tamo je
zadržala. Bio je to i pokret koji je pokazivao posesivnost i ljubav, jednako
prisan koliko i ležeran. Usmjerila ga je dalje od prodavača i dalje od Mairinoga
pomnoga motrenja, iako nitko od njih troje nije ni pogledao prema njoj. Zašli su
dublje u labirint štandova. Pratila ih je pogledom, crvenozlatnu i crnu glavu te
djetetovu blijedu, koja je poskakivala među njima, sve dok nisu skrenuli iza
zavoja i izgubili joj se iz vida.
Stajala je kao kip na mjestu, unatoč porivu koji je osjetila, da potrči za tom
obitelji. Ulični prodavač lopaticom je zagrabio još jednu količinu svoje tajnovite
robe i spustio je u kotao; ulje je cvrčalo i prskalo.
U vrevi tržnice Mair se osjetila još usamljenijom.
Imala je mnoštvo prijatelja i uobičajen broj veza, ali nije bilo nikoga s kim je
mogla zamisliti ostatak života provesti zajedno, ne na način na koji je to njezina
sestra Eirlys odlučila učiniti s Graemeom ili Dylan sa svojom Jackie.
Prisilila se duboko udahnuti mirise bazara i zapazila krave koje su se lagano
vukle te kokosi koje su čeprkale po hrpi smeća, onoga budističkoga redovnika
koji se vraćao od molitvenoga kotača i neprestane rijeke ljudi koji su obavljali
svoj posao. Boje, mirisi i svježi dojmovi preplavili su joj misli i duh joj je ponovo
zaplovio. Okrenula se i istim putem krenula natrag, namjerno se upućujući u
smjeru suprotnom od onoga kojim su otišli oni predivni neznanci.
Najveći dio dana otpao joj je na vožnju do Changthanga, istočno od Leha,
gotovo do mjesta koje je nekada graničilo s Tibetom, a sad je bilo Kina. Ostali
članovi skupine u malome toyotinu autobusu bila su dva dostojanstvena
sredovječna nizozemska para i tri izraelska mladića koji su se pokazali
izgrednički te zamjetno neprijateljski. Bili su ispruženi otraga, grohotom se
smijući zbog rastavljenih dodataka svojih MP3 uređaja. Sklupčana na sjedalu,
pripremivši se za drmusanje, Mair je imala bezbroj mogućosti da na tome
dugome putu razmišlja i prisjeća se.
Prije odlaska u Indiju istraživala je prošlost svoje bake onoliko koliko je
mogla. Prije tri mjeseca na on-line izdanju knjige pod nazivom Božja nada i slava s
podnaslovom S velškim misionarima u Indiji, pročitala je natuknicu za Parchediga
Evana Williama Watkinsa (1899. -1960.).
Evan Watkins pohađao je University College u Sjevernome Walesu i koledž
prezbiterijanske crkve u Walesu. Nakon zaređenja za svećenika dobio je poziv za
rad u Indiji i 1929. godine otputovao u Shillong, tadašnji Assam. Poslije je služio
kao misionar okruga u Shangpungu.
17
Šal od kašmira
Nakon što je pročitala njegovu svećeničku biografiju, redovito je nastojala u
mislima stvoriti sliku Evana Watkinsa, u crnome kaputu i svećeničkome
ovratniku, dok je neustrašivo propovijedao nekonformizam ljudima u udaljenim
indijskim brdskim selima. Je li grmio s propovjedaonice svoje improvizirane
kapelice jednoga sparnoga dana dok su monsunske kiše bubnjale po limenome
krovu?
Od dolaska na indijsku Himalaju nastojala ga je još snažnije zamisliti, ali sraz
kultura bio je previše brutalan da bi stvorio bilo kakvu sliku.
Prema natuknici koju je o njemu našla u knjizi, Parchedig Watkins vratio se
1938. godine u Wales, gdje je upoznao i oženio Nerys Evelyn Roberts, rođenu
1909. Godine 1939. par je na SS Prospectu isplovio iz Liverpoola za Bombay.
To je već bilo lakše zamisliti. Mair je ugledala zalazak sunca nad Sueskim
kanalom i čula glazbeni sastav koji je svirao za plesače u drugorazrednome
salonu. Svećenik vjerojatno nije imao baš mnogo vremena za fokstrot, ali pitala
se je li mlada gospođa Watkins dijelila isto to mišljenje ili je pijuckala limunadu i
čeznutljivo gledala nasmijane parove.
Velečasni Evan i gospođa Watkins su nakon toga bili pozvani obavljati službu
Božju u novoj misiji u Lehu, daleko gore u Ladakhu, gdje je svećenik postao
odgovoran za misionarski rad na terenu u toj regiji. Mnogi putevi na tom
njegovom teritoriju bili su, prema zapisu biografa, sedam mjeseci godišnje
neprohodni, a električna energija bila je gotovo nepoznata.
Mair je kroz prozor autobusa promatrala sumoran pejzaž i purpurno sive
planine koje su se izdizale u plavo nebo bez oblačka. Razrovana cesta ispred njih
je vodila prema udaljenome prolazu kroz niz blijedih, vrlo oštrih zavoja koji su
se protezali kroz kamenje i prašinu. Duž te ceste divovski kamioneti s oslikanim
prednjim dijelom su poput onih na sajmištima trubili i klizili. Sitne pojave
velškoga propovjednika i njegove supruge još uvijek nisu mogle poprimiti oblik
u njezinoj mašti, ni tu ni bilo gdje drugdje u Himalaji.
Ostatak natuknice bio je kratak. Nakon rata, pogoršano svećenikovo zdravlje
primoralo ga je na povratak u Wales. Evan Watkins se i nadalje silno zanimao za
rad u misionarskoj službi, ali nikada se zdravstveno nije oporavio od neumoljive
indijske klime i umro je 1960. godine, ostavivši iza sebe suprugu udovicu i kćer
jedinicu rođenu 1950.
Ta kći bila je Mairina majka, Gwen Ellis, djevojačkoga prezimena Watkins.
Gwen je umrla iznenada od izljeva krvi u mozak kad joj je najmlađe dijete bilo
tek zašlo u pubertet. Jedino za čim je Mair sada žalila bilo je to što kao prosječna
sobom zaokupljena otresita trinaestogodišnjakinja nikada nije tražila od majke
18
Rosie Thomas
da joj ispriča barem nešto o egzotičnim godinama koje su Evan i Nerys proveli u
Indiji u misionarstvu.
Autobus se zaustavio kod štanda uz rub ceste na kojemu su se prodavali čaj i
grickalice. Oni izraelski mladići u trenu su poskočili i jurnuli pokraj Mair i
nizozemskih parova. Prije nego što je izišla protegnuti noge, Mair je sa sjedala
pokraj sebe uzela naprtnjaču, čiju je ručku prebacila preko jednoga ramena.
Držala ju je uz sebe, čvrsto je stišćući laktom.
- Odakle ste? - upitala ju je jedna od Nizozemki dok su ispijale jako zaslađen
čaj iz prodavačeve termosice. Kolona kamiona Indijske vojske sporo je prošla
pokraj njih, bio je to dio obrambenih pograničnih snaga. Mladi vojnici spremnih
pušaka virkali su u njih preko stražnje ograde kamiona.
Umjesto da kaže iz »Engleske« i navede ime zgodnoga trgovačkoga grada na
južnoj obali, gdje je živjela nedaleko od Hattie i nekolicine ostalih prijatelja i gdje
joj je bilo posljednje radno mjesto, Mair je samu sebe iznenadila odgovorivši: -
Iz Sjevernoga Walesa. - U kući njezina djetinjstva sad je živio poslovni čovjek iz
Manchestera sa svojom mladom obitelji, tako da je za nju ništa više nije vezivalo,
osim brata, sestre i njihovih uspomena. Ali unatoč tomu ili možda upravo zbog
toga, ta dolina i godine proživljene u njoj bile su joj uvelike u mislima.
Nedostajao joj je dom, sad kad je kuća bila prodana i kad u nju više nije bilo
povratka. Pomislila je na svoje djeda i baku i njihove živote provedene u tome
neobičnome mjestu.
- A vi? - uzvratila je brzo protupitanjem Mair.
- Iz Utrechta. Jeste li na odmoru?
- Da-aa. Samo putujem.
Naprtnjača joj je bila uz bok. Onaj šal bio je smotan u vrećici u njoj.
Žena je uzdahnula. - Nije nam baš lako na ovim cestama. Moj suprug se ne
osjeća dobro.
Iza autobusa se začuo nepogrešiv zvuk nekoga tko povraća. Onim izraelskim
mladićima to je bilo urnebesno smiješno.
Autobus je prelazio preko još jednoga visokog prijevoja i ispred njih je pucao
širok pogled. Njihovo odredište bila je visoravan, udaljeno mjesto sjeverno od
planina. Geografski je to bila Tibetanska visoravan, iako se još uvijek nalazila u
Indiji.
19
Šal od kašmira
Changthang je bilo mjesto u kojemu je nomadski narod istočnoga Ladakha
tradicionalno čuvao svoja stada koza i vodio ih na ispašu. Tu je klima bila toliko
hladna i opora, da su životinje proizvodile najgušće i najlakše runo kao izolaciju.
Nomadi su tijekom cijele godine premještali stada u potrazi za rijetkom ispašom.
Hrana za koze i voda koju su pile bila je nezagađena, a njihova vuna od najčišće
vrste.
Mair je čitajući znala da je odatle potjecala najfinija pasmina, sirovina za
kašmirske šalove, što znači da je gotovo zasigurno njezin dragocjeni tajnoviti šal
odatle započeo svoje putovanje, kao vuna pašminske koze.
Kad se napokon našla sama u svome šatoru u turističkome taboru izvadila je
iz naprtnjače vrećicu i pri svjetlosti ručne svjetiljke još jednom proučila šal. Sad
je znala da je onaj blago pikantni miris zarobljen u mekanim naborima bio miris
same Indije. Središnji motiv dizajna šara utkanih u nj bio je rašireni paunov rep.
Duboki dvostruki rub okruživao je središnji panel, uz raskošne uzorke turske
mustre koji su ispunjavali kutove, a na svakome kraju bili su široki obrubi s vrlo
bujnim lišćem. Ti obrubi, koji su bili djelomično izvezeni, ostavljali su dojam
samoga brokata. Unatoč svoj svojoj ljepoti, šal je ipak bio pohaban i otrcan.
Imao je izblijedjele crte koje su ukazivale na to da je desetljećima stajao
premotan na isti način. Zakučasti vez na nekim se mjestima razvezivao, dok je
na drugima bio posve iskidan. U jednome kutu bile su mrlje od tinte, a u
drugome žuta mrlja nepravilna oblika. Mair ga je prebacila preko koljena i
odsutno prstom prelazeći po arabeskama veza i izravnavajući zapetljane rese
pokušavala iščitati povijest toga šala, kao da se radilo o zemljopisnoj karti.
U rano jutro, dok se još gotovo nije bilo ni razdanilo, njihov vodič okupio je
Mair, one Nizozemce i Izraelce i povezao ih uz stazu koja je bila tek nešto manje
kamenit kanal između velikoga sivoga zaobljenoga kamenja koje je bilo
razbacano po nizini. Stigli su do obale golemoga jezera na kojemu je bio tanak
sloj leda i tlo posuto snijegom. Uz rub jezera nalazilo se nekoliko prizemnica,
tek nešto boljih od koliba, smještenih među nizom golih jablanova. Tibetanska
goveda, s onom svojom dugom grivom kojom su gotovo mela snijeg, tromo su
se kretala među kamenjem. Pripremajući se za zimu, nomadske obitelji Changpa
dovodile su dolje svoju stoku s udaljenijih pašnjaka. Uz jezero su bili krugovi
niskih kamenih zidova i rani došljaci su preko njih bacali teške cerade od kozje
dlake, kako bi načinili sklonište za sebe i svoje životinje. Iz ventilacijskih rupa na
vrhu izdizali su se tanki tračci dima. Jedna pognuta žena je od ruba jezera
klipsala noseći punu kantu.
20
Rosie Thomas
Koze su zaudarale... nije bilo druge riječi za to. Nomadski tabor je usto još
odisao petrolejem, životinjskim izmetom i dimom izgorjeloga drva za ogrjev, ali
dominantni zadah koji je gušio u grlu bio je nepatvoreni smrad koza.
Za turiste je bila postavljena izložba. Trojica muškaraca u grubim tunikama i
čizmama od kože tibetanskoga goveda utjerali su nekoliko životinja u kamenom
ograđeno područje. Mair je navukla preklope svoje vunene kape preko ušiju i
drhturila na oštrome vjetru. Gotovo je mogla osjetiti kako onaj sloj leda na
jezeru postaje sve deblji. Koze su bile čupava stvorenja, bijele, smeđe i crne,
svijenih rogova i uznemirujućih očiju izduženih zjenica. Dopustile su da im
sputaju prednje noge i polegnu ih na stranu, gdje su ležale ukočeno i zaudarale.
Iz skrovitih dijelova odjeće ti muškarci izvadili su drveni pribor, poput četaka za
kosu, sa svijenim krutim metalnim šiljcima zlokobna izgleda. Sinkroniziranom
žestinom svaki od njih počeo je s radom na kozi, stružući i povlačeći za vunu na
vratu i prsima. Čupave grude dlaka počele su popuštati pri takvom postupanju i
u komadima se odvajati, pomiješane s prljavštinom, izmetom i masnoćom. Koze
su se protivile, a muškarci su na to uzvratili grlenom naričućom pjesmom.
- Pjevaju kozama, govoreći im da dadu malo dobre pašmine u zamjenu za
opojnu travu koju jedu i dobru vodu koju piju - objasnio je vodič.
Žena je skupljala čuperke dlaka koje su muškarci otpetljavali iz češljeva,
vodeći računa o tome da uzmu i posljednji pramičak, i zagurala ih u smrznute
skrućene polietilenske vreće.
- Svaka obitelj ima između osamdeset i dvjesto koza. Životinje češljaju u
svibnju i rujnu. Češljanjem pojedine životinje dobije se otprilike dvjesto grama
sirove vune - intonirao je vodič onim svojim krnjim engleskim. Mair je pomislila
kako za razliku od svojih suputnika barem to nije morala ponovo prevoditi.
- Koliko novca dobiju? - upitao je Nizozemac kojemu nije bilo zlo od puta.
- Tisuću šeststo rupija za kilogram - odgovorio mu je vodič.
- Možda nešto više ili nešto manje od toga, ovisno o kakvoći.
Nakon čišćenja i prerade iz toga kilograma sirove vune dobije se samo tristo
grama čistih vlakana spremnih za pređu.
Mair je piljila u vreću. Da bi se dobio kilogram potrebno je mnogo češljanja i
vjerojatno cijelo stado koza treba počešljati da se ta vreća napuni. Bilo je vrlo
teško zamisliti da se ti prljavi masni svežnjevi ikada mogu pretvoriti u onu
perastu otmjenost njezina šala.
- Što se potom događa? - upitao je jedan od onih izraelskih mladića, iako nije
zvučao pretjerano zainteresirano.
21
Šal od kašmira
- Trgovci vunom ovamo dolaze svojim kamionetima iz Leha. Kupuju pašminu
i odvoze je natrag u grad, na preradu.
Jedan od onih mladića uzeo je zahrđalu limenku iz otpadaka razbacanih po
taboru, postavio je na kamen i gađao kamenčićima.
- Je li to sve? - želio je doznati njegov prijatelj. Paljba kamenčića odjekivala je
po limenci dok ona nije odskočila i pala s kamena.
Vodič se doimao uvrijeđenim. - To je tradicija. Tako se to radi stotinama
godina.
- Ali, je li to sve što se tu ima za vidjeti?
Popodne ćemo posjetiti samostan. U njemu je nekoliko lijepih slika.
- Daa.
Kad je pokazivanje završilo, muškarci su oslobodili koze i istjerali ih iz tora.
Njihov vođa stajao je i čekao da mu se uruči gotovina, dok su ostali požurili
prema najbližem šatoru.
Mair se nadala kako će ostatak dana provesti sjedeći pokraj logorske vatre,
pjevajući balade čuvara koza i pijući chang. Otkopčala je kopču na svojoj
naprtnjači, ponovo provjerila je li u njoj zamotan šal i iz novčanika izvadila
novčanicu od petsto rupija. Muškarčeva pocrnjela šaka brzo se stegnula oko
novčanice, ali ne tako brzo da vodič ne vidi koliko mu je dala. Pomislit će za nju
da je nemarna zapadnjakinja koju se lako može nagovoriti, zato što je napojnica
bila više nego darežljiva, ali nije marila za to.
- Julley - promrmljala je. Bila je to višenamjenska riječ za »bog«, »doviđenja« i
»hvala vam«.
- Julley - uzvratio je muškarac koji je već prilazio onim Nizozemcima.
Mair je namjeravala razmotati svoj šal, raširiti ga na suncem okupanim
stijenama dok koze brste u pozadini i načiniti umjetničku fotografiju njegovih
početaka kako bi je pokazala Eirlys i Dylanu, ali morala bi ga manjim kamenjem
pričvrstiti da ga vjetar ne otpuše, a vjetrom nošene kuglice leda udarale su je u
obraze. Cijeli taj prizor bio je previše sumoran za nešto više od priznanja u
mislima da je to mjesto s kojega je prije otprilike sedamdeset godina potekla ta
lijepa lagana vuna. Ništa se otada nije promijenilo. Bilo joj je drago što je došla.
Zadovoljila se fotografiranjem jezera i stabala, dok je dugodlaka bijela koza
piljila ispred njih.
Nije bilo načina uhvatiti taj smrad, ali to i nije bilo nešto za čim je trebalo
žaliti.
22
Rosie Thomas
A što se njezinih bake i djeda tiče, sad kad je i sama bila tu, činilo joj se
neuvjerljivim da bi nekakav emisar iz velške prezbiterijanske misije u Lehu uspio
prodrti tako daleko. Zasigurno je Evan Watkins mogao naći dovoljno onih
kojima će držati propovjedi u selima uz rijeke Ind i Zanskar da ne bi morao sve
do ovamo tragati za narodom Changpa. Nije mogao zimi doći tu, zato što bi ga
u tome spriječili snjegovi.
Njezini suputnici su se vukli, vraćajući se preko visoravni prema bijeloj mrlji
toyote. Mair je bacila posljednji pogled na koze i njihovu pozadinu pa se zaputila
za njima.
- Natrag u autobus, dečki! - povikao je vođa izraelskih mladića. Druga dvojica
spremno su pošli za njim.
23
Šal od kašmira
DRUGO POGLAVLJE
o povratku u Leh, Mair je provela dan nastojeći naći pazitelja koji je imao
ključeve europskoga groblja.
- Možda će se popodne pojaviti - predviđao je starac koji je sjedio na stubi uz
svoju nargilu.
Ali popodne starca nije bilo, a nije bilo ni pazitelja ni ključa. Mair je očajna
stajala s pogrešne strane ograde, dok je lišće, poput zlatnih pahuljica, šuštalo
padajući sa stabala i prelijetalo preko nadgrobnih spomenika. Učila je da se u
Ladakhu život živi vlastitim korakom. Pješice se vratila do grada, namjeravajući i
otići do kafića, popiti chai i skovati plan.
Na glavnoj ulici ispred džamije zapazila je crvenkastozlatnu kosu koja je
blještala iznad bijelih kapa i sivih leđa muškaraca koji su se upućivali na molitvu.
Žena i dijete bili su posve zaokupljeni, dijete u napadaju bijesa koji mu je lice
izobličio u grimizan čvor i majka koja je s njim blago prosvjedovala. Zlovoljnoga
supruga nije bilo nigdje na vidiku.
Non, non! - plakalo je dijete, udarajući nogom po prašini.
- E, sad je dosta - naredila je žena, čiji je govor odavao američkoengleski
naglasak. - Smjesta prestani s tim. - U izrazu njezina lica bilo je šale, ali i mirenja
sa sudbinom. Ruke su joj bile otežale od vreća za kupnju pa je dio tereta spustila
kako bi jednu ruku oslobodila za dijete. Ali mala djevojčica već je bila ugledala
Mair koja ju je promatrala. Zatreptala je očima, u kojima nije bilo ni traga
suzama, samo bijes. Ono vikanje se od intimnoga bijesa pretvorilo u opernu
predstavu.
Mair se osvrnula oko sebe. Iza nje i ispred nje bio je prazan prostor.
Podignula je prst i srela se s djetetovim pogledom. Onaj napadaj bijesa
odjednom je iščeznuo i prevladala je znatiželja. Čim je zadobila punu
djevojčičinu pozornost, Mair je udahnula, pribrala se i iz stojećega položaja
izvela premet unatrag.
Prošlo je prilično dugo vremena otkad je to posljednji put pokušala i zanjihala
se pri doskoku, ali bez toga ga je prilično zadovoljavajuće izvela. Djevojčica je
P
24
Rosie Thomas
širom razjapila usta i oči su joj se pretvorile u dva začuđena kruga. Mair je
pljesnula rukama prema njoj i načinila dva povezana premeta na rukama prema
naprijed. Hattie i ona su tu rutinu bile sinkronizirale kao dio svog čina na
trapezu pa je to vjerojatno još i sad mogla učiniti u snu. Taj drugi premet preko
glave doveo ju je posve blizu majci i djetetu. Mala djevojčica uhvatila je Mair za
nogu i zagledala se u nju. Osmijeh joj je ozario lice.
- Još jednom! Encore une fois!
Majka se smijala. - Prilično umješno. I mnogo bolje od podmićivanja
slatkišima.
Mair se osjećala pomalo nelagodno zbog toga što je shvatila kako joj je
namjera vjerojatno bila privući majčinu pozornost jednako koliko i djetetovu.
Osim toga, privukle su popriličnu hrpu promatrača, jer nije bilo baš mnogo toga
u gradu toga poslijepodneva na kraju sezone što bi ljudima moglo odvratiti
pozornost. Nadala se da će se promatrači brzo udaljiti.
- Čini se da je trik uspio. Mogu li vam pomoći oko ovoga? -Mair je obrisala
prašinu s ruku i uzela vrećice s kupljenom robom, ostavljajući majci mogućnost
da podigne svoju kćer i smjesti je na bok, jednakom lakoćom kretnje kakvu je
pokazala na bazaru.
- Žena skakačica - rekla je djevojčica u čudu i ispružila rukicu pomilovati Mair
po licu.
- Točno - složila se njezina majka. - Prilično nevjerojatno, ha? - U njezinu
glasu osjećao se dah američkoga juga.
- Zapravo, bilo je prilično nesigurno. Nisam baš sigurna što mi je došlo.
Poželjela sam spriječiti vašu kćer da plače.
Druga žena je uzdahnula. - Obje smo. Namjeravala je poslijepodne provesti s
tatom i na kraju je završila sa mnom. On je otišao dogovoriti vodiče i ponije...
sutra idemo na planinarenje. Zbog toga sva ta kupnja... što vi uzimate od
potrepština? Kamo ste se zaputili? Da vam se usput predstavim, zovem se
Karen Becker. A ovo je Lotus.
Lotus je podignula ruku i mahnula poput kraljice.
- Mair Ellis. Bog, Lotus - Mair se osmjehivala.
Djevojčica je bila iznimno lijepa, široka čela i usnica poput kerubina na kakvoj
renesansnoj slici.
- Bila sam na putu popiti čaj - dodala je.
25
Šal od kašmira
Karen je potvrdno kimnula, pokazujući prema drugoj strani ceste. - Sjajno, Mi
idemo u salon, Lo, ne idemo li? Moramo se pedikirati prije nego što načinimo
jedan jedini planinarski korak. Pođite s nama pa možemo pročavrljati. Sigurna
sam da će vas ponuditi čajem.
Mair je bilo drago što je mogla pobjeći od gomile koja je buljila u njih. Dvije
žene prekoračile su preko žlijeba uz pločnik i probijale se između zaprežnih kola
i autorikša do trgovine koja je, s prednje strane bila sva u staklu i na čije je
prozore bila navučena teška čipka. »Salon ljepote, samo za žene.«
Unutra su zatekle ispucali pod, ne baš zamjetno čist, prašnjave prazne police i
niz brijačkih stolaca. Prostorija je odisala mirisom staromodnoga losiona za
pravljenje trajne pomiješanoga s tamjunom i iskuhanom posteljinom. Malo jato
žena u sarijima jarkih boja u trenu je opkolilo Lotus, preuzevši je iz Karenina
naručja i odnijelo je u stražnji dio salona. Počele su češljati njezinu svijetloplavu
kosu, uz uzvike divljenja. Lotus je to posvećivanje pozornosti prihvatila kao da
ga zaslužuje.
Nasmiješena djevojka rumenih obraza i savršeno okrugle tibetanske glave
oslobodila ih je tereta kupljene robe. Trenutak potom posjeli su ih u susjedne
stolce pa su sad gledale svoje odraze u umrljanome zrcalu.
- Hajde. Možete i vi - cerila se Karen.
Mair je dopustila tibetanskoj pomoćnici da joj razveže konversice i da joj
potom stopala uroni u ružičastu posudu s kupkom za noge. Motor joj je
zabrujao ispod tabana i voda se uzburkala. Cijeli taj prizor bio je toliko
neprimjeren da se jednostavno morala nasmijati.
Karenine plave oči srele su njezin pogled u zrcalu. - Recite mi, sigurno ste
nešto poput izvođačice capoiere, jesam li u pravu? Vidjeli smo neke od tih uličnih
izvođača u Riju. Jeste bili tamo? Nevjerojatno. Silno bih voljela moći tako se
kretati. Ali ni za milijun godina.
Mair se ponovo nasmijala. - Što? Ne, nisam nikakva plesačica. Prije mnogo i
mnogo godina radila sam u cirkusu.
- U cirkusu? Potječete li iz cirkuske obitelji? Nastavite, otac vam je bio krotitelj
lavova, nije li, a majka dama u šljokicama koja je izvodila piruete na leđima
slona? Rođeni ste u karavani vlasnika cirkusa i čim ste prohodali odijevali su vas
u sićušne paradne kostime. Nemojte ništa od toga spominjati Lotus, molim vas...
to bi je samo navelo na raznorazne ideje.
Karen je posve očito i sama imala bujnu maštu. Mair je bila očarana njezinim
spektakularnim izgledom i živahnošću, ali nije bila posve sigurna što misliti o
26
Rosie Thomas
njoj. - Bojim se, ništa tako glamurozno. Otac mi je bio prodavač proizvoda s
farme, a majka mi je bila učiteljica u osnovnoj školi u Sjevernome Walesu.
- Pa kako onda?
Možda bi Mair otklonila ta pitanja da sama nije bila kriva zbog
ekshibicionizma pa je pomislila kako je najmanje što može učiniti dati izravan
odgovor. - Bila sam buntovno dijete i godinama sam prijetila kako ću pobjeći i
priključiti se cirkusu pa je tako, kad je vrijeme za to uistinu došlo, bio gubitak
obraza to ne učiniti. Naša predstava bila je prilično u duhu vremena. Nije bilo
lavova. Zapravo, uopće nije bilo životinja, jer to bi bilo okrutno. Moja
prijateljica i ja izvodile smo čin na trapezu, a u dječjim predstavama bile smo još
i klaunovi. Radile smo to otprilike četiri godine, a onda je došlo vrijeme da
odrastemo.
A tako - Karen je zaškiljila. - Vjerujem li u sve to? Ili je to jedna od onih
inačica koje netko o sebi kaže pri susretu s neznancima? Ako jest, upozoravam
vas, doznat ću. Bit ćemo prijateljice. U takvim stvarima nikada ne griješim.
Prišla je mlada djevojka koja je na limenome poslužavniku nosila tri čaše s
čajem, pazeći da joj ne padnu. Mair je uzela jednu i otpila. Čak je bio s mlijekom
i gusto zašećeren, ali joj je odgovarao. Kozmetičarka je izvadila jedno stopalo iz
kupke i obrisala ga na krilu. Potom se bacila na posao nanošenja debeloga sloja
zrnaste smjese.
Karen je nastavila čavrljati: - Kako bih mogla propustiti prigodu sprijateljiti se
s nekim tko u zraku izvede kolut naprijed prije nego što uopće progovori?
Na drugoj strani prostorije Lotus je imala desetak vrpci u kosi. Sićušni nokti
bili su joj već blistavo nalakirani.
Mair je zaključila da je vrijeme preuzeti inicijativu u razgovoru. - Što radite u
Lehu? - upitala je.
Karen je razrogačila oči. Lice u zrcalu postalo je blijedo i usredotočeno
jajoliko. - Stigli smo ovamo iz Tibeta. Znate, poklonica sam budizma. Za mene
je to hodočašće. - Započela je priču o samostanima koje je posjetila i molitvama
koje je obavila. Blagoslovio ju je stariji lama nakon godišnjega otkrivanja
spektakularne slike thangka, što joj je bilo jedno od najvećih duhovnih iskustava
u životu. Je li Mair vjernica? Uistinu nije? Nije li nikada osjetila poziv da to
postane? Zna li da je jedna od ljetnih rezidencija Njegove Svetosti upravo bila
tu, u Lehu? Je li vidjela golemoga zlatnog Maitreyu u Thikse Gompi?
- Jesam - uspjela je odgovoriti Mair. Žustra masaža njezina stopala i gležnja
zapljusnula je pod mrtvim stanicama kože i stvrdnutom kremom za stopala.
27
Šal od kašmira
Karenina noga bila je izložena istom tretmanu. Zastala je usred svoga
monologa i pozornost posvetila mladoj djevojci koja se vratila s malim izborom
lakova za nokte na poslužavniku. -Koji ćete, ružičasti ili crveni?
- Crveni - nagonski je odgovorila Mair.
- Hmm, da, ali ja ću se radije odlučiti za ružičasti. Ne želim prestrašiti ponije.
Lotus, kakve su boje tvoji nožni prsti? - viknula je.
- Ružičasti, sjajni - cvrkutala je Lotus.
- Baš lijepo. Tati će se svidjeti.
- Znači, idete planinariti.
Karen je bezvoljno odmahnula rukom. - To je sklonost moga supruga.
Vjerujem da je to razumna trampa. Moji samostani za njegove planine. Iako smo
se upoznali u New Yorku, trenutačno živimo u Ženevi jer je Bruno Švicarac.
Prilično redovito odlazi na skijanje i planinarenje, ali dogovorili smo se da ovaj
odmor ne bi trebao biti samo budistički. Lotus bi se tome također usprotivila,
iako je ona općenito prilično ležerna. Priznajem, nije baš tako izgledala kad ste je
poslijepodne vidjeli, ali ne raspamećuje se tako često.
- Povest ćete je sa sobom na planinarenje?
Karen se doimala iznenađeno, a potom slegnula ramenima.
Naravno. Zašto ne? Bruno je veći dio puta nosi u naprtnjači. Kamo god mi
idemo, s nama ide i Lotus. Na taj način dobijete uravnoteženo dijete bez
predrasuda.
Djevojčica se iskoprcala od svojih obožavateljica i prišla pohvaliti se svojom
manikurom, raširivši ručice na Mairina koljena, pritom je ozareno gledajući.
Vrpce su joj lepršale u kovrčama. Bilo je nekakve logike u Kareninoj teoriji,
pomislila je Mair. Sjetila se kad je prvi put zapazila tu malu obitelj na bazaru i
one prisnosti koja je na nju tada ostavila dojam. Lotus je zasigurno bila
dvogodišnjakinja s najvećim samopouzdanjem koje je ikada upoznala.
- Izgledaš divno - rekla joj je Mair. - Baš poput slike.
- Qui... comme, Maman - složila se Lotus, diveći se samoj sebi u zrcalima.
Vrata salona su se otvorila i oni čipkani zastori su zatreperili. Nečija tamna
glava i ramena pojavili su se na dovratku. - Karen?
Karen je podignula pogled s nožnih prstiju koje je pomno promatrala. - Bog.
Jesi li sve već sredio?
28
Rosie Thomas
- Tatice - Lotus je jurnula preko prostorije i bacila se ocu u naručje. Podigao
ju je od poda. - Žena skakačica - galamila je, pokazujući na Mair. - Skače visoko.
- Bruno, ovo je Maya - oglasila se Karen. - Moja nova prijateljica.
- Dobar dan - rekao je muškarac, kimnuvši prema njoj. U njemu je bio
zapretan osmijeh, pomislila je Mair, ali nije bio ni blizu površini da bi se
pokazao. Počela je objašnjavati kako se zapravo zove, jer Karen je nije bila
dobro čula.
Mair je velška riječ za Mary. Dok je bila mala, nastojala je nagovoriti
prijateljice da prihvate tu mnogo sofisticiraniju inačicu njezina imena, ali nikada
joj to nije uspjelo. - Mair, Mair, pants on fire - znala su vikati djeca iz mjesta.
Zapravo, nikada nikome takvo što nije ispričala. Nešto u usredotočenome
upitnome pogledu Brune Beckera ju je ušutkalo.
- Mair - izrekla je tiho. - Bog.
Upoznavanja su prekinuta jer je osoblje salona za uljepšavanje Brunu brzo
tjeralo van kroz vrata. Natpis »Salon ljepote, samo za žene« uistinu je bio to što
je pisalo.
Ponio je Lotus. Pokazao je supruzi da će se naći u hotelu kad bude gotova. -
Drago mi je što smo se upoznali - rekao je preko ramena, obrativši se Mair, i
nestao. Upoznavanje s novom Kareninom prijateljicom posve očito nije bilo
ništa neobično.
Karen je protegnula nožne prste i osmjehnula se. - Mir. To znači da ćemo vi i
ja otići na kolač kad s ovim završimo. Tamo možemo porazgovarati na pravi
način.
Mair se osjetila poput kamenčića kojega kotrlja tsunami, ali Karen Becker bila
je previše ustrajna... i previše zanimljiva... da bi joj se uopće pokušala oduprijeti
na pravi način. Uostalom, što bi drugo radila?
Kad je Karen zadovoljno zaključila da se lak na njihovim nožnim prstima
osušio, pošle su niz obližnju uličicu do njemačke pekarnice. Dok su jele kolač od
jabuka i pile čaj, Karen joj se povjerila da je godinama željela doći u ovaj dio
svijeta, zapravo sve otkada se počela zanimati za budizam, još kad je zašla u
dvadesete. Dosad je potpuno odgovarao njezinim očekivanjima. Ta mjesta su
sveta... izravno vam diraju dušu. S takvom dubinom duhovnosti rijetko kad se
susretnete u Europi. A u Americi nikad. Ali ona je to ipak shvatila, zaključila je
Karen. Zna li Mair... je li točno izgovorila?... zna li što Karen time misli reći.
29
Šal od kašmira
Mair je pomislila na u bijelo oličene vrhove brda gompa2 koje je u nekoliko
posljednjih dana posjetila. Mračne unutarnje prostorije s nejasnim slikama na
zidovima i kipovima Bude bile su zasićene mirisom tamjana i pepela, na oltarima
su bile hrpe žrtvenih darova, često dirljivo svjetovnih, poput paketića slatkih
keksa ili stručaka plastičnoga cvijeća. Jednolično crkveno mrmljanje redovnika
izdizalo se kroz stare podove i prozori su omogućivali zapanjujuće poglede na
isprepletene rijeke i voćnjake koji su se protezali daleko ispod. Tu je božanstvo,
pomislila je, ali više od svega mučila ju je njegova neuhvatljivost.
U jednom samostanu vodič ju je pozvao u kuhinju u kojoj je stari redovnik
smireno spravljao večeru za zajednicu. Drvenom zaimačom zahvatio je vodu iz
kante, ulio je u čađavi lonac i stavio ga na peć na drva. Hladne grude riže bile su
skupljene u tkanini, spremne za dijeljenje. Klečeći pokraj njega za grubim stolom
dječak redovnik od desetak godina sjeckao je povrće iz samostanskoga vrta.
Starac je potvrdno kimnuo, pokazujući kako je zadovoljan učinjenim naporom,
dok je dječak u lonac spuštao pune ruke mrkve i crvenoga luka, jedno za
drugim. Njih dvojica radili su bez riječi i Mair se učinilo da bi, izuzme li se
njezina nazočnost, taj prizor mogao biti isti kao onaj prije dvjesto ili tristo
godina. To tiho redovničko služenje rutinskome obredu bez kraja, kuhanju i
brizi za druge dirnulo ju je rječitije od bilo kojega religioznog rituala.
Pokušala je to malo otkriće opisati Karen.
-Ali ja to u potpunosti shvaćam - prekinula ju je Karen. Pružila je ruku i Mairine
prste pokrila svojima. - Postoje brojni putevi spoznaje, ali sve je to ista cesta.
Znaš o čemu govorim. Bila sam uvjerena da ćeš znati. Osjetila sam to u tebi čim
sam te ugledala.
- Iako sam izvodila kolut naprijed?
- Zbog toga, kao i zbog mnogočega ostaloga. Čemu potiskivati to što si željela
izraziti snažne osjećaje? Posve si svoja. Ja to odobravam.
Bruno nije duhovan u istom smislu u kojem je to ona, nastavljala je Karen, ali
shvaća to zbog svoje povezanosti s planinama. One su bile njegovi hramovi i on
je na svoja hodočašća odlazio među njih. - Uzmi, primjerice, Lotus. Vjerujem u
to da je treba pustiti da iskusi cijeli svijet kao suštinski dobrohotan. Želim da,
koliko god je to moguće, odrasta bez straha, bez nepotrebnih ograničenja, bez
sitničavih pravila kako bi mogla postati onakvom kakva sama želi unutar struje.
Mair se... posve razumljivo... zapitala nije li Lotus izlazila na kraj s tom
pretjeranom dobrotom tako što bi imala nekoliko histeričnih napadaja.
2 gompa - samostan na osami, izdvojen od najbližega naselja
30
Rosie Thomas
Popile su kavu i pojele kolač. Karen je vrškom kažiprsta pokupila posljednje
mrvice i polizala ga. Rekla je: - Moram ići. Kakvi su tvoji planovi? Nas neće biti
u gradu četiri-pet dana.
- Moram tu nešto istražiti. Ne znam koliko će mi vremena trebati za to.
Karen ju je motrila, i dalje držeći prst prislonjen uz usnice. Mair je zapazila
kako ono malo preostalih turista u pekarnici nisu mogli skinuti pogleda s njezine
družice.
- Znaš, vrlo si tajnovita - rekla je Karen.
- Ne, nisam - usprotivila se Mair.
- Ali nikada nisi odala zbog čega si u Ladakhu. Koliko vidim, nisi tu na
odmoru samo zbog razgledanja.
Mair nije namjeravala Karen opisati šal ni uvojak kose, kao ni praznine u
prošlosti svoje obitelji koje su joj svom snagom nastanile maštu. Nezgrapno je
rekla: - Nedavno mi je umro otac.
Karenino lice odjednom je preplavila sućut. - Žao mi je - rekla je toplo. -
Tužno za tebe. S razlogom te privukla budistička zemlja. Jesi li čula za
punabbhavu? To znači »ponovo postati«. To je vjerovanje koje mi imamo u
ponovno rođenje. Ono ne dok idu tugu ili gubitak, nije mu to ni namjera, ali
kontemplacija loga pruža utjehu. Barem katkad.
Mair je shvatila da je njezina nova prijateljica bila dobronamjerna, način na
koji je govorila možda je zvučao stranim, ali zasigurno je bio iskren. - Hvala ti. -
Osmjehnula se.
Karen joj je stisnula ruke i ustala. Platila je njihov čaj, odmahivanjem ruke
odbivši novac koji joj je Mair ponudila. - Gdje si odsjela?
Mair joj je rekla.
Dakle, vidimo se onda kad se vratimo.
Sljedećega dana Mair je otišla posjetiti tvornicu za proizvodnju pasmine u Lehu.
Vrijeme se mijenjalo, kao da želi naglasiti odsustvo Beckerovih. Kroz onu
zlaćanu jesenju sunčevu svjetlost koju je Mair počela uzimati zdravo za gotovo,
prosijavali su danas niski tanki sivi oblaci, dok je ustrajni vjetar nosio posljednje
lišće s jablanova.
31
Šal od kašmira
Iz jednoga sumornog pogona pred nju je izišao sićušan čovjek sa šiltericom. -
Zovem se Tinley. Pomoćni sam menadžer proizvodnje. Ovuda, da vidite
čaroliju, gospođo - našalio se kad ju je preko dvorišta poveo do betonskoga
hangara. Mair ga je slijedila, ne znajući što je time želio reći.
Unutra su četiri žene sjedile u krugu. Preko glava i donjega dijela lica imale su
prebačene šalove. Među njima se izdizala hrpa runa, debelih kovrčavih gruda
sirove kozje dlake pomiješane s izmetom, masnoćom i grančicama, koje su
izgledale baš onakve kakvima ih je Mair vidjela kad su ih gore na visoravni trpali
u vreće. Bile su to nedvojbeno neobrađene niti pašmine kakva je kamionetom
stigla iz dalekoga Changthanga. Žene su ručno čehale grude, uklanjajući najgoru
prljavštinu i razvrstavajući dlaku u manje hrpe prema boji, od najbljeđe
sivobijele do tamnosmeđe. Zrak u praznoj prostoriji doimao se gotovo krutim
zbog užegloga smrada koza.
Tinley je načinio malu kretnju kojom je izražavao žaljenje. -Ovo je proces
razdvajanja boje. Mogu ga izvesti samo ljudske oči. - Potom se razvedrio. - Ali,
kao što ćete vidjeti, ostali dio našega prerađivačkog procesa je moderan.
Vrhunski strojevi. Pođite ovim putem, molim.
Metalna vrata su kliznula na pomičnim kolutovima i Mair je zakoračila u
sljedeći dio tvornice. Bila je svjesna buke strojeva, ali zatreptala je zbog stvarne
veličine onoga što se pojavilo iza vrata. Stroj je bio dugačak sigurno pedeset
metara, gorostas s rotirajućim remenjem i okretnim zamašnjacima, golemim
gumenim valjcima i posudama iz kojih se pušilo. Na kraju niza bila je prostorija
za sušenje iz koje se vuna pojavljivala čišća i mekša, ali još uvijek s debelom
grubom dlakom i dijelovima prljavštine zarobljenim u njoj.
- Što sad? - upitala je, dok je među prstima uvrtala navoj.
Pred njima su se otvorila druga metalna vrata. Val vlažnoga zraka, zasićenoga
mirisom mokre vune, kotrljao se nad njom.
- Zašto je tu tako vruće? I tako vlažno? - progovorila je gušeći se.
- To je prostorija za vlaženje vune - rekao je ponosno Tinley. - S takvom
vunom je lakše raditi. Vidite, ovo je odjel za odvajanje dlake.
Piljili su u strojeve. Na svakome stupnju preostala vuna pojavljivala se sve
bjelja i mekša i napokon je čisto runo... ono koje je koze poput izolacije štitilo
od himalajske zime... bilo odvojeno.
Na kraju niza, nakon još jedne prostorije za sušenje, traka se vraćala. Jedan
čovjek sjedio je i s puno poštovanja pratio kako se očišćeni i osušeni konačni
proizvod sukljajući pojavljuje iz ulja stroja.
32
Rosie Thomas
Mair nije mogla odoljeti. Koraknula je i uronila ruke do lakata u tu čistu
pašminu. Bilo je to kao dirati oblak, bestežinski i čist, i baš ista takva boja.
Prisjetila se da jedan kilogram one zamašćene smrdljive vune koju je vidjela na
samome početku niza da je samo tristo grama toga prozračnoga runa. - Uistinu
prava čarolija - složila se.
Tinsleyjeve oči su sjajile. - Pođite sa mnom. Naherio je šiltericu i poveo je
izvan pogona za preradu.
Stražnje uličice bile su previše uske da bi dvoje ljudi išlo rame u rame. Iznad
su visjela užad za sušenje, grane starih čvornatih stabala i istureni balkoni kuća.
Tinsley je hodao tako brzo, da se Mair morala usredotočiti kako bi održala korak
s njim. Kod urušenih vratnica na u vapno oličenome zidu odjednom se
zaustavio i kimanjem glave dao joj znak da prođe. Kokoši su čeprkale po otpadu
i mujezinov glas izdizao se iznad krovova kuća.
- Julley - pozdravio je Tinley čovjeka naslonjenoga na metlu.
Popevši se uz četiri kamene stube i prošavši kroz uska vrata, stigli su u
prostoriju prepunu žena koje su sjedile za drvenim tkalačkim stanovima. Čula se
neprekidna škripa podnih gazila i vidio odbljesak tkalačkoga čuna dok su radile.
Tkale su običnu dugačku pasminu u nježnim nijansama sive i smeđe. Te radnice,
rekao joj je Tinley, proizvodile su šalove za prodaju preko podružnica
industrijskih rukotvorina koje je sponzorirala država u Lehu. - Očuvane su vrlo
tradicionalne metode, ženama je tu lijepo raditi. Mogu raditi koliko god žele sati,
zaraditi nešto novca, a ujedno se brinuti o svojim obiteljima.
- To je dobro - ustvrdila je Mair. Ali zbunjivalo ju je to što su ti komadi bili
drukčiji od njezina.
Prošli su kroz tkalačku prostoriju i žene su podizale pogled i osmjehivale joj
se dok je prolazila pokraj njih. Ulazni dio zgrade je, na Mairino iznenađenje,
pružao pogled na nešto što je prepoznala... glavnu ulicu gdje su se minareti
središnje džami je izdizali naspram brda okrunjenoga starom palačom. Kroz
labirint stražnjih ulica ušli su u izložbenu prostoriju šalova, u kojoj su bile
poredane sad već poznate police. Prodavač joj se nacerio i pokazao zlatan
sjekutić kad je iz plastičnih vreća počeo vaditi robu.
Leh se katkad mogao doimati velikom mogućnošću prodaje na malo koja se
temeljila na vuni.
Bilo je neupitno hoće li se suzdržati od običaja nakon što ju je Tinley strpljivo
proveo kroz proces proizvodnje. Mair je poslušno izabrala tri šala: jedan
srebrnosivi za Eirlys, karamela smeđi za sebe i šal bež boje za Hattie, koji će
odgovarati njezinoj tamnokosoj prijateljici. Ukupno je platila dvanaest tisuća
33
Šal od kašmira
rupija i samu sebe podsjetila kako to i nije velika svota novca ako se uzme u
obzir sav onaj rad uložen u tkanje pašmine.
Prodavač je odnio zamotati to što je kupila i Mair je odjednom, osjetivši
poriv, otvorila svoju naprtnjaču i iz njezinih najdubljih slojeva izvukla vrećicu.
Tinley je znatiželjno gledao dok je razmotavala bakin šal, koji je obzirno raširila
na obični drveni pult trgovine. Boje vode i cvata su pri prigušenome svjetlu
trgovine stvorile savršeno jezero i roba na policama odjednom je izgledala
neugledno i grubo u usporedbi s njim. Tinley je oštro šmrcnuo kad se nagnuo
pomnije promotriti šal, a i prodavač se okrenuo pogledati.
- Možete li mi reći što o ovome? - upitala je Mair.
Tinley je iza pulta uzeo malo ručno povećalo i pomno promotrio tkanje,
prešavši prstima preko veza prije nego što je preokrenuo tkaninu pogledati
naličje. Prstom je prelazio po obrisima uzoraka turske mustre i još pomnije se
kroz svoje povećalo zagledao u jedan kut šala.
- To je kašmirski rad - rekao je. Kani tkanje. - Ne radimo to ovdje u Ladakhu.
Prodavač mu je nešto rekao.
- Prodajete ga? - upitao je ležerno Tinley.
- Ne, to nikako... pripadao je mojoj baki. Ja sam... samo pokušavam otkriti
nešto o povijesti toga šala, a možda kroz to doznati i nešto malo više o svojoj
baki. Znate, nikada je nisam upoznala.
Tinley je odložio povećalo i uspravio se. - Onda morate otići preko planina u
Kašmirsku dolinu - rekao je.
- Mislim da su moji baka i djed bili ovdje u Lehu. Tijekom 1940-ih. Moj djed
bio je kršćanski misionar.
- Katolik? Moravski?
Ne, bio je Velšanin. Prezbiterijanac.
Tinley je odmahnuo glavom, sliježući ramenima. Njemu to očito nije ništa
značilo. - Europljani su dolazili, ali nije ih mnogo ostalo. Otvarali su bolnice i
osnivali škole za djecu i zbog loga smo im dužnici. - Neizgovorena kritika bila je
ta da misionarima, za ostalo što su pokušavali, vjerojatno pritom misleći na
religiozno preobraćenje, nisu baš dugovali veliku zahvalnost.
Mair je rekla: - Poželjela sam pogledati europsko groblje, ali vratnice su uvijek
zaključane i ne mogu doznati tko ima ključ.
Tinley se nacerio, pokazavši zdrave zube i naherio šiltericu. Brzo je nešto
rekao vlasniku trgovine i obojica su se nasmijali.
34
Rosie Thomas
- To je barem jednostavno. Ovaj moj prijatelj je Tsering, a njegov ujak je
pazitelj.
Dvojica muškaraca su razmijenili još podataka, nakon čega je Tinley rekao
Mair da će, vrati li se sutra otprilike oko tri sata do trgovine, ujak donijeti ključ i
odvesti je da vidi groblje.
Zahvalila im je obojici i obećala se svakako pojaviti. Ponovo je počela
premotavati šal kad joj je Tinley dotaknuo zapešće. -Vidjeli ste ovo? - upitao je,
pokazujući na jedan kut šala. Stavio joj je u ruku povećalo i nagnula se vidjeti to
što prije nije bila ni zapazila. Uočila je sitan izvezeni simbol, poput stiliziranoga
leptira, ili su to možda bili inicijali BB, u kojima je prvo slovo bilo naopako
okrenuto, a do toga je bila nekakva nerazaznatljiva oznaka. - Što je to?
- Potpis osobe koja ga je istkala i brojevi 42, što je vjerojatno datum
dovršetka. Lijep je to komad i bili su potrebni mjeseci, godine čak, da ga se istka
i potom izveze. Vjerojatno je bio rađen za nevjestu, kao vjenčani šal koji će ona
sa sobom ponijeti u suprugov dom.
Za baku Nerys Watkins, kao dar od njezina supruga, velškoga
prezbiterijanskoga misionara? Mair je pomislila kako je šal bio daleko raskošniji
od toga. Ništa od onoga što je znala o okolnostima pod kojima su njezin djed i
baka živjeli, kao ni njihova sputana vjera, nije se moglo mjeriti s njegovom
rijetkošću i vrijednošću. Činilo se kako se tajna samo još više produbljuje.
Stavila je nove šalove u svoju torbu, uz onaj stari dragocjeni, zahvalila se
vlasniku trgovine i ponovila da će se vratiti sutra u tri.
Tinley se široko osmjehnuo. - Morate staviti na sebe svoju novu pašminu.
Dolazi hladno vrijeme. Ove godine zima nam stiže rano.
Dok je sljedećega poslijepodneva šetala starim gradom, zapazila je kako se to
mjesto predaje pod naletima oštroga vjetra koji je šibao s hladnih planinskih
polja. U zraku je mogla namirisati snijeg, baš kao što je Tinley predvidio i bilo joj
je drago zbog topline koju je zadržavao smeđi šal oko njezina vrata. Većinu
prozora na kućama štitile su stare drvene rolete i gotovo svaki krov izdizao se
natovaren hrpama drveta i uskladištene hrane za stoku. Na bazaru je bilo sve
manje ljudi i prošla je pokraj samo nekolicine zapadnjaka. Za tjedan-dva
posljednji kafići i prenoćišta bit će zatvoreni i sezonski radnici koji su tu ljeti bili
zaposleni zaputit će se do plaža i hotela Goe za zimsku sezonu, a Leh će utonuti
u zimsku izolaciju kad snijeg zatrpa prolaze. Pomislila je na Beckerove i zapitala
se kako se oni sad snalaze u svome šatoru po tako hladnome vremenu.
35
Šal od kašmira
Naravno, u izložbenoj prostoriji nije bilo ni znaka ujaku s neuhvatljivim
ključem. Vlasnik trgovine, Tsering, mahnuo je rukom kad je zapazio koliko je
nestrpljiva. Želio joj je pokazati novu isporuku šalova koji su upravo bili pristigli
sa završne dorade. Pili su masala chai3 grickali bademe i suhe marelice, dok se
Mair divila robi. Naučila je da se ti ritualni razgovori između kupca i prodavača
moraju odvijati, bez obzira na to što su oboje znali da taj dan ni novac ni roba
neće prijeći u tuđe vlasništvo.
Nakon ugodno provedenih pola sata, vrata koja su vodila u tkalačku
prostoriju uz klik su se otvorila. Starčić u krznenoj
- Moj ujak Sonam. - Tsering je bio ozaren kad mu je svoju tešku ruku
prebacio preko ramena. - Brat moje bake.
Mair se rukovala s tom osobom dostojnom poštovanja, razmišljajući o tome
kako je baš i ne čudi što nije više vremena provodio obavljajući posao čuvara
groblja. Doimao se prestarim da bi činio bilo što osim sjedio i drijemao u fotelji.
- Dobar dan, Sonam-le - rekla je, pozdravivši ga na način na koji je naučila
ljubazno iskazati počast. Starac blistavih očiju uputio joj je pogled pun divljenja.
Prigušenim glasom obratio se Tseringu i palcem pokazao prema vratima
trgovine.
Tsering je žustro navukao svoju Adidas jaknu. - Poći ćemo - rekao je.
- Ostavit ćeš trgovinu?
- Moj ujak ne govori engleski. Uostalom - slegnuo je ramenima, raširio ruke i
lice mu se naboralo - ne vidim ni jednoga kupca.
Kad je za njima zaključao vrata, njih troje krenuli su. Sonamu je dugačka
tunika s pojasom šuštala oko gležnjeva, a krznena kapa poskakivala dok su
prelazili preko bazara. Kretao se iznenađujućom brzinom. Uskoro su stigli do
poznatih zaključanih vrata europskoga groblja. Sonam je posegnuo unutar
slojeva svoje odjeće, na trenutak nešto prtljao i izvukao golem ključ. Kad su se
vratnice napokon zanjihale i otvorile, Mair je prošla kroz njih, ispod ogoljelih
stabala te pošla između križeva i nadgrobnih spomenika. Tlo je bilo prekriveno
opalim lišćem čija je blijeda žućkastozlatna boja sad već bila smeđa i beživotna.
- Što tražite? - upitao je Tsering.
3 Masala predstavlja mješavinu začina, a masala chai je ime za napitak spravljen od vode, mješavine
začina, mlijeka, šećera i listića čaja. kapi i čizmama od filca s remenčićima od kože teturavo se pojavio
na pragu.
36
Rosie Thomas
Mair je pokušala protumačiti natpis na njemačkome na najbližem kamenu. -
Ne znam - priznala je.
Osjetila je olakšanje kad su se ta dvojica muškaraca povukli do male zelene
nadstrešnice uz zaklonjeni zid. Hodala je duž slučajno odabranih redova. Tamo
je bilo nekoliko malih grobova i na jednome spomeniku pisalo je samo
»Josephine, 7 mjeseci«. Pokušala je zamisliti kako su se Europljanke, daleko od
svojih domova, morale mučiti da bi pazile na svoju djecu u tome dalekome
mjestu i kako su sigurno često uzalud molile.
Prišla je maloj skupini nadgrobnih spomenika s velškim imenima, Williamima,
Thomasima i Jonesima iz njezine rodne doline, koji su mogli pripadati samo
prezbiterijanskoj misiji. Izvadila je bilježnicu i prepisala imena i datume, kako bi
ih, čim sljedeći put bude imala pristup internetu, mogla potražiti u knjizi Božja
nada i slava. Prepoznala je jedan stih na velškome, koji joj je bio nadasve poznat,
zato što ga je nedavno vidjela na groblju kod kuće, uklesanog u kamenu, samo
nekoliko stopa udaljenog od spomenika njezinih roditelja. Hedd perffaith hedd.
Mir, savršeni mir.
Neočekivano ju je, poput čvrstoga stiska, svladala nostalgija za domom. Na
trenutak je osjetila zbunjujuću čežnju da ponovo bude u toj dolini. Mogla je
vidjeti oca za kuhinjskim stolom, glave pognute nad novinama, s neizbježnom
šalicom čaja uz lakat.
Pribrala se gledajući prema bijelim grudobranima Himalaje i oblacima koji su
se nad njima izdizali. Možda su Evan i Nerys Watkins stajali baš na tome mjestu
zagledani u isti prizor. Sigurno je i Nerys katkad osjećala bolnu nostalgiju za
domom - u to vrijeme bilo je još teže putovati onamo i komunicirati s onima
koje je iza sebe ostavila. Prvi put nakon dolaska u Indiju, Mair je osjetila
emocionalnu povezanost sa svojom bakom.
Nastavila je hodati, sve dok nije okružila unutar ograđenoga prostora. Bilo je
razočaravajuće, ali nije bilo ničega osim tri-četiri imena na nadgrobnim
spomenicima. Upravo se spremala prići nadstrešnici, tamo gdje su Tsering i
njegov ujak šćućureno stajali zaklonjeni od vjetra i pušili bidis, kad je na zidu
zapazila spomen-ploču.
Pročitala je:
U spomen
Matthew Alexander Forbes, St Johns College, Cambridge
Izgubljen na Nanga Parbatu, kolovoz, 1938. godine, 22 godine
37
Šal od kašmira
Mair nije znala što bi ili gdje bi bio Nanga Parbat, ali pretpostavila je da se
radi o planini. Dvadeset dvije godine, bila je to vrlo mlada osoba.
- Kako ste, gospođo?! - dovikivao joj je Tsering. - Jeste li našli što?
Odmahnula je glavom. - Po imenima bi se dalo zaključiti da su tu pokopani
neki Velšani, ali nema ničega po čemu bi ih dovela u vezu sa svojom obitelji.
Sonam je okrenuo glavu i proučavao je. Doimao se starim, ali bio je jednako
na oprezu kao njegov pranećak. Promrmljao je pitanje i Tsering je slegnuo
ramenima pa ga preveo za nju: -Kaže, zašto odmah niste rekli da vas zanimaju
Velšani?
Mair je zatreptala.
Sonam je ustao i pokazao preko zida. Potvrdno je kimnula kad ih je poveo
izvan groblja, niz uličicu koja je vijugala iza njega, dok su Mair i Tsering davali
sve od sebe da održe korak s njim. Nije bila istražila tu gradsku četvrt staroga
grada i s tužnim zanimanjem promatrala je krpanje kamenih zidina i duboke
rupe u kamenu. Stare zgrade uglavnom su tonule u zapuštenost. Žena koja je na
glavi nosila svežanj triješća za potpaljivanje pozdravila je Sonama koji je žurno
prošao pokraj nje.
Uličica je završavala kod zida bez vrata i prozora omeđenoga dvjema
napuštenim zgradama. Jedna je bila od običnoga kamena, s visokim prozorima i
zastrtim slojevima drevne prašine, i Mair je odjednom sinulo da nalikuje velškoj
kapelici. Zgrada sučelice njoj bila je tek puki zid s ruševnim vratima na njemu, ali
na Sonamovo potvrdno kimanje Tsering ih je gurnuo i otvorio. Iza vrata ukazalo
se malo popločano dvorište okruženo prizemnicama. Korov i izdanci mladih
stabala prekrivali su stare kamene ploče i u malim prozorskim okvirima više nije
bilo stakla. Dva izgladnjela psa pojavila su se u mračnoj veži, pogledavši ih
svojim žutim očima.
Tsering i Sonam su se konzultirali.
- Ovo je zgrada stare misije, sa školom i bolnicom, moj ujak se dobro sjeća.
Preko puta je velška crkva, koja je potom postala hinduistički hram, ali oni su
sad izgradili novi. Danas tu nema ničega. Slegnuo je ramenima bez imalo bljeska
optimizma. Mair je prečesto zapazila sličan pokret tijekom razgovora vođenih u
Lehu.
Sonam je još snažnije kimao i mahnuvši rukom dao joj znak da slobodno
može istražiti to zapušteno mjesto.
Izbjegavajući pse, zavirila je u sobičke. Prva dva bila su prazna, osim korova
koji je provirivao kroz podove, razbacanoga otpada i poderanih vreća, ali u
38
Rosie Thomas
trećem su bili truli komadi pokućstva. Jedan komad namještaja bio je
prepoznatljiv kao školski stolac koji je na naslonu imao malu policu za knjige.
Stolci prilično slični tome bili su u nižim razredima njezine škole. Mair se
sagnula i pokušala ga uspraviti, ali polica je otpala i našla joj se u rukama. Uz
stopala su joj ležali ostaci knjige nabreklih korica koje je polica napola štitila od
vlage i hladnoće. Podignula ju je i pogledala uništene stranice. Iz te kašaste sive
mase dvije-tri riječi ipak su se mogle razaznati.
Bila je to velška protestantska crkvena pjesmarica.
Mair je podignula glavu. Napola je pomišljala da joj dvojica muškaraca možda
pokušavaju udovoljiti posjetom tome kompleksu zgrada koji je mogao pripadati
bilo kojoj od različitih misija u Ladakhu ili možda nemati nikakve veze s
misionarstvom. Ali sad je znala zasigurno.
Prije sedamdeset godina Evan Watkins propovijedao je u kapelici na drugoj
strani uličice, dok je njegova supruga zasigurno pokušavala poučavati djecu,
možda čak u istoj toj prostoriji. Zabacila je glavu osluhnuti, kao da bi mogla
uhvatiti zvuk njihovih glasova, ali uspjela je čuti samo lavež pasa te škripu i
trubljenje prometa u daljini.
- To je ono što sam željela naći - rekla je potiho svojim pratiteljima. Na
trenutak se sagnula i vratila crkvenu pjesmaricu na mjesto na kojem je počivala.
Sve troje ponovo je izišlo na svjež zrak. Sonam je uhvatio Mair za ruku.
Počeo je govoriti s velikim oduševljenjem i iz njega su pokuljale riječi kad ju je
prodrmusao za lakat i zagledao joj se u lice. Bio je bezub i lice mu je bilo
izbrazdano dubokim borama, ali odjednom se doimao mnogo mlađim nego što
je bio.
- Reci mi što kaže - zamolila je Tseringa.
- Prisjeća se učiteljice, iz vremena kad je bio mali dječak. Bila je draga. Davala
je djeci jabuke i pjevali su.
Nerys Watkins, koja je pratila svoga supruga u Indiju i sa sobom natrag
donijela vjenčani šal s uvojkom kose skrivenim u njegovim naborima.
- To bi mogla biti moja baka. Sjeća li joj se imena? Koje su pjesme pjevali?
Starčevo odmahivanje glavom bilo je dovoljan odgovor, nakon kojega je
odmah uslijedila nova bujica riječi. Rukama je odmjerio komad zraka i nacerio se
dok se pretvarao da tetura pod težinom toga. Pričinjavalo mu je zadovoljstvo
prisjećati se davnašnjih vremena, to je shvatila, baš kao što je pričinjavalo
zadovoljstvo njezinu ocu. Tsering je potapšao ujaka po ramenu, govoreći mu da
uspori.
39
Šal od kašmira
- Kaže da je tu bio bežični radio, prvi koji je moj ujak ikada čuo. Sviđala mu
se glazba koja je iz njega proizlazila. Bežični radio bio je ovoliko velik i težak.
Imao je akumulator i bila su potrebna četvorica ljudi i zaprežna kola da
akumulator povezu sve do rijeke i napune ga pokraj generatora. Potom bi ljudi
prilazili bliže i slušali ozbiljnih lica. Djeca su se željela smijati, ali nije bilo
dopušteno. Bilo je to još u vrijeme dok je u Europi bjesnio rat, koji se potom
prenio u Aziju.
Evan i Nerys tmurno su slušali vijesti na radiju u jednoj od tih prostorija
niskoga stropa, dok je petrolejka bacala njihove sjene na zidove. Mogla ih je sad,
napokon, posve jasno vidjeti: Evana u crnoj propovjedničkoj halji i Nerys s
pregačom preko obične suknje i u ručno pletenome puloveru.
- Da - potvrdno je kimnula. - Tako je to tad bilo.
Više se nije imalo što vidjeti u napuštenome kompleksu zgrada. Tsering se
zainteresirao pa je s njom načinio još jedan krug, zavirujući kroz svaka vrata, ali
ništa više nisu našli. Nakon toga bljeska prisjećanja Sonam se doimao umornim,
kao da je sva energija bila isisana iz njega. Mair mu je nježno položila ruku na
rame. - Hvala vam. Drago mi je što sam došla ovamo.
Zaputili su se natrag niz uličicu. Sonam je hodao mnogo sporije uz pomoć
svoga pranećaka. Sumrak je bio na izmaku i s prozora kuća blizu groblja vidjela
su se svjetla, sve dok nije zatreperilo, jednom, a potom još jednom, i električne
energije je nestalo. Ugasila se ona jedina ulična svjetiljka u daljini. Mair i njezina
dva pratitelja zaustavili su se ispod mornarskoplavoga neba kad je Tsering u
unutarnjem džepu potražio ručnu svjetiljku. Starac je pružio ruku Mair, nastojeći
održati ravnotežu, i ona ju je prihvatila. Povezani tankim snopom svjetlosti
svjetiljke, izbjegavali su duboke rupe i urušene zidove na putu, pozorno
koračajući prema cesti.
Na križanju je skrenula prema svome hotelu i oprostila se s tom dvojicom
muškaraca. Novac koji je dala Sonamu u trenu je nestao u prorezu njegove
tunike. Uhvatio ju je za zapešće i nakrivio glavu, zagledavši se u nju u tami.
Tsering joj je posljednji put preveo.
Tih dana, u stara vremena, bilo je tu vrlo teško živjeti. Nije bilo mnogo ni za
koga. Ali svejedno je bilo dobro.
Starac joj je rekao da Evan Watkins i njegova supruga nikada nisu doživjeli
neublaženo loše životne uvjete tu u Lehu. No bilo je tu i sreće.
Mair je to mogla shvatiti.
Rukovala se s njima.
40
Rosie Thomas
Tsering se nacerio i njegovi bijeli zubi bljesnuli su u tami. - Tražite prošlost iz
toga vašega šala. Sad ćete ići u Kašmir.
- Da, hoću.
- Siguran put vam želim - rekao je.
Poželjeli su joj laku noć. Dok je gledala kako sporo odmiču niz napuštenu
ulicu, ponovo se upalilo svjetlo. Njihove sjene kliznule su preko starih kamenih
zidina.
41
Šal od kašmira
TREĆE POGLAVLJE
Indija, 1941.
onio je sa sobom svijeću iza zastora. Bio je to tek drveni okvir na šarkama
preko kojega je bio zalijepljen smeđi papir. Postavljena na skriveni
umivaonik, svjetlost je na papir bacila njegovu uvećanu i izobličenu sjenu. Nerys
se okrenula na drugu stranu da ne gleda svoga supruga koji se kupao. Naprotiv,
proučavala je obični drveni križ obješen na zidu pokraj kreveta.
Žuti odsjaj svijeće zatreperio je kad ju je on ponio s umivaonika i postavio na
noćni ormarić pa je znala da se sad ponovo može okrenuti. Madrac, napunjen
dlakom tibetanskoga goveda, poznato je zašuštao kad se pokrenula. Osjetila je
dašak dezinfekcijskoga sapuna uz koji je dopirao muški znoj kad je Evan uzeo
Bibliju koju je uvijek držao uz jastuk. Kleknuo je pokraj kreveta. Nerys je
odjednom izvela pokret odgrtanja deke i priključila mu se u molitvama, ali rekao
joj je da se ne miče.
- Gospodin sve vidi. Neće se duriti ako se još nekoliko dana odmoriš, Nerys.
- Ali savršeno sam dobro - promrmljala je, no ipak je ostala ležati mirno, jer
osjećala je silan umor. Slušala ga je dok je na velškome čitao iz Knjige o Jobu,
što je bio jedan od njegovih omiljenih dijelova. - Amen - rekla je, kad je
pomislila da je završio. Nastupila je stanka dok je molio u tišini, što je i sama
pokušala učiniti. Među ostalim, od Boga je tražila da joj na neki način pomogne
biti boljom suprugom.
Evan je naposljetku uzdahnuo i osovio se na noge. Skinuo je svoj debeli kućni
ogrtač, objesio ga na vješalicu i odgrnuo deku, dopustivši oštrici hladnoga zraka
da se uvuče u krevet. Na trenutak je oklijevao u svojoj prugastoj flanelskoj
pidžami, kao da je leći pokraj nje zahtijevalo određenu snagu volje.
- Jesi li spremna? - upitao je.
- Jesam - odgovorila je.
P
42
Rosie Thomas
Ugasio je svijeću i uvukao se u krevet. Kad se madrac pod njegovom težinom
uleknuo, napela je bok i mišiće na nogama kako se ne bi otkotrljala do njega. Ne
zbog toga što nije žudila za udobnošću njegova naručja i toplinom kože, jer
osjećala se jako tužnom i praznom što je čeznula za tjelesnim smirenjem, bez
svih onih stupica u koje bi riječi mogle odvesti, nego zbog toga što je dan bio
dug pa ga nije željela još i time dodatno opteretiti.
- Laku noć, draga - rekao je ubrzo.
- Laku noć, Evane - odgovorila je tiho.
Uskoro je zaspao. Ležala je, položivši isprepletene prste na prsni koš, i
razmišljala o proteklome danu.
Najmanja djeca pružala su joj najveće zadovoljstvo. Voljela ih je vidjeti u
razredu, sa školskim zaštitnim pregačama privezanim preko njihove otrcane
odjeće, kako uredno sjede u nizu dok su im oči pune sjaja usredotočene na nju
koja ispisuje riječi i brojeve na školskoj ploči oslonjenoj na stalku. Jedan, dva, tri.
Čizma, šešir, jabuka, ruka. Strpljivo su podnosili taj dio dana, baš kao što su to
činili dok im je čitala priče iz Biblije, ali ono u čemu su najviše uživali bilo je
pjevanje, ples i igre u kojima se pljeskalo. Pjevušili su vlastite riječi na »Oranges
and Lemons« i »Farmer’s in His Den«4 i pokušala je oponašati to što su pjevali,
jer su se grohotom smijali tim njezinim nastojanjima. S njezinim harmonijem i
njihovim bubnjevima, zviždaljkama i defovima, svirali su izmišljene pjesme koje
su ispunjavale prostoriju ritmom i jezik uopće nije bio potreban.
Starija djeca nisu je toliko ispunjavala zadovoljstvom. Nerys je znala da u
školu dolaze samo zbog besplatnoga ručka u misionarskoj zgradi: juhe, riže i
gustoga variva od leće. Vrpoljili su se i žamorili međusobno dok je govorila i čim
bi u tri sata nastava završila, jurcali su jedni za drugima preko dvorišta, sretni što
su se oslobodili njezine nastave, iako su ostatak dana provodili radeći na poljima
ili sagnuti nad tkalačkim stanom. Jedino se mogla nadati da je hrana koju su jeli i
ona minimalna medicinska njega koju je mogla ponuditi za njihov opori kašalj,
krmeljave oči i ozljede od trčanja bila nadomjestak za ona dva sata uzajamnoga
nerazumijevanja koje su s njom dijelili. Ali u dobi od osam-devet godina, većina
njih potpuno je prestajala dolaziti. Bili su previše dragocjeni svojim roditeljima
kao dodatni par ruku.
Nerys je osluškivala kako se Evanovo disanje usporava i produbljuje.
Ma koliko se trudila biti optimistična, bilo je teško ne imati osjećaj da tu trate
vrijeme, dvoje neukih autsajdera koji su se borili protiv primitivnih uvjeta,
nerazumljivoga jezika i stoljeća povijesti.
4 poznate dječje pjesmice
43
Šal od kašmira
Naravno, Evan se ne bi bio složio s tim da su neuki. Ali Nerys nije dijelila
apsolutno vjerovanje svoga supruga da je Riječ jedina istina te da je jedino važno
bilo donijeti je neznabošcima. Bojala se čak da možda ona gubi vjeru, iako ju je
samo to priznanje u tišini i pod sigurnim okriljem tame navodilo da se lecne od
tjeskobe. Kako bi uopće mogla postojati supruga misionara koja ne vjeruje u
Gospodina?
Ironija je bila u tome što ju je Indija dovela do toga ponora sumnje.
U Walesu je upoznala velečasnoga Evana Watkinsa dok je bio na dopustu pri
povratku iz Indije, s jedne od svojih misija. Ona je tada učila za učiteljicu i sve se
činilo savršeno jasnim. Njihov Bog, onaj koji je njoj i Evanu bio zajednički, bio
je, naravno, svakodnevna stvar. Bio je prije objeda izgovarana molitva, molilo se
pred spavanje za obitelj i za bolesne, za kralja i kraljicu i nesretne nevjernike. Bio
je kapelica nedjeljama, debela crna Biblija, nonkonformistička crkvena
protestantska pjesmarica, sav onaj život na koji je bila naviknuta i koji je lagodno
uzimala zdravo za gotovo. Čak i nakon što ju je Evan zaprosio (nadala se...
molila čak... da će je zaprositi) i tijekom njihovih kratkih zaruka, vjenčanja,
medenoga mjeseca u Angleseyju (neće sad o tome ni razmišljati) i svih onih
priprema za Indiju koje su uslijedile, nikada nije dovela u pitanje tu temeljnu
premisu. Evan je dobio poziv za obavljanje misionarskoga posla i bila je
ponosna zbog toga što će mu biti pratnja. Pomagat će mu i podržavati ga na
svaki mogući način i uspjet će zajedno.
U Shillongu, središtu prezbiterijanske podružnice misije u Indiji, gdje su živjeli
prvih mjeseci braka, nije bilo posebno teško. Unutar kompleksa zgrada bila je
velika škola kojom je upravljala misija, gdje je bilo izvrsno poučavati i gdje su
mjesne obitelji, kako se činilo, bile spremne prihvatiti kršćansku poruku koja je
uz to išla. Uz veliku kapelicu u kojoj su se redovito održavale mise za
misionarske obitelji i priličan broj obraćenika, postojala je ambulanta za pružanje
prve pomoći za manje boljke, održavala se i nastava za mještanke o kućanskim
vještinama, higijeni i uzgajanju povrća, u kojima je Nerys uživala pomažući, a
bila je tu i sva ostala potpora male, ali odlučne religiozne zajednice. Postojala je
čak, malo dalje, bolnica u sklopu misije s diplomiranim liječnikom koji je u njoj
stanovao i s tri bolničarke, gdje su žene mogle doći poroditi se u sigurnijim i
primjerenijim uvjetima od onih koji su bili dostupni bilo gdje drugdje na tome
području. Tamo su se liječili oboljeli od gube, pacijenti oboljeli od tuberkuloze
te oni koji su propatili zbog sepse, bjesnoće i svih ostalih zaprepašćujućih
boleština u Indiji. Nerys je uviđala da su ona i njezin suprug činili dobro svojim
radom, iako na neznatan i neizravan način.
Sama Indija ju je zaprepastila. Uspjela je unaprijed zamisliti samo najbljeđe
slike pa su je sve to golemo prostranstvo i ta okrutna vrućina u nizinama, tako
44
Rosie Thomas
žestoka da joj se ljuštila koža, izblijedjelo nebo, rojevi ljudi, snažne bujice
monsunskih kiša, drečave boje i neugodan miris svega toga, muhe, osakaćena
tijela i pravo siromaštvo koje je svakodnevno viđala, oslobađali. Kad je pokušala
Evanu priznati svoj očaj, doimao se zlovoljnim.
- Zbog posla smo tu, draga, s Božjom pomoći. Nemamo vremena za
razmišljanje o nama ili našim bojaznima.
Htjela mu je odbrusiti kako se ona ne boji posla i da nije zaokupljena samom
sobom, nego da je samo željela razgovarati s njim o onome što su oboje sve
vrijeme tu viđali. Ali zaustavila se. Evan nije želio razgovarati ni o čemu drugom
osim o njihovim svakodnevnim rutinama. Bio je usredotočen na svoj rad, tako
čvrsto i nepokolebljivo da je počela sumnjati kako se boji kamo bi ga sva ta
nagađanja mogla odvesti.
U svakom slučaju, njezina zbunjenost nije potrajala. S vremenom je počela
uviđati životnost u toj uzavreloj zemlji, nekakvu vrstu tvrdoglavoga teka koji je
usred sveg tog očaja na svijet donosio dječje kmečanje, životnost koja se
odražavala u očima prosjaka kad je pružao skupljene šake primiti sitnu brončanu
kovanicu, u leđima sagnutih žena na poljima i u muškarcu koji je po cijeli dan
sjedio uz zahuktali promet i svoje plinsko kuhalo, spremajući ukusni chai koji je
prodavao prolaznicima. Nerys bi se u svakodnevnoj šetnji znala zaustaviti i
popiti šalicu čaja s tim čovjekom, sjedeći na njegovome tronošcu dok je on
čučao u prašini. Nažalost, nije uspijevala vidjeti kako bi na bilo koga od tih ljudi
mogla utjecati, nabolje ili nagore. Gotovo svi oni bili su u očajnim situacijama i
već su pripadali određenim religijama. Što bi tu mogla promijeniti tek jedna
neznatno različita?
Suho neželjeno sjeme ukorijenilo se u njoj, ali brzo je raslo.
Evan je sve vrijeme radio, propovijedao, pisao, čitao i odlazio u udaljena sela.
Čak i uz predavanja u školi i nervozno nastojanje da se pozabavi poslugom,
zbog čijih se nacerenih lica u očekivanju njezinih naredbi osjećala nelagodno,
Nerys je imala mnogo slobodnoga vremena. Počela je pomagati u bolnici, gdje
su joj bolničarke bile mnogo uzbudljivije društvo od supruga ostalih misionara.
Njezina najdraža obveza bila je pomagati pri porodu u prostoriji za porođaje.
Sjećanje na prvo novorođeno djetešce koje je ugledala bilo je živopisno, kao
da se toga jutra dogodilo. Majka je bila mlađa od nje. Imala je dotad već dvoje
djece i vrištala je dva duga sata dok joj je Nerys spužvom vlažila lice, nastojeći je
smiriti. Ali čim se dječak rodio, ispružila je ruke primiti novorođenče, uz osmijeh
koji je ispunio prostoriju. Nerys se morala zakrenuti u stranu i ručnikom obrisati
vlastite oči.
45
Šal od kašmira
Sad su joj ruke kliznule naniže, bila je to neželjena kretnja koju je bezuspješno
pokušala potisnuti, preko naboranih istovjetnih lukova donjih rebara, i počinule
na mlohavoj zdjelici ispod njih. Budući da je u prvoj trudnoći prije manje od
mjesec dana pobacila, nastojala je samu sebe uvjeriti da će ubrzo na putu biti još
jedno dijete. Osjećala je mučninu i iscrpljenost. Predugo je potrajalo začeti ga, ali
ipak će uspjeti, neće li?
Osim ako je Bog nije kažnjavao zato što u Njega nije vjerovala.
Nerys se u mraku blago osmjehnula. Ako ne vjeruje, kako bi onda pobačaj
sad ili neuspjeh da ponovo zatrudni u nekom budućem trenutku mogao biti
božanska kazna za nešto?
Misli o nečemu drugome, savjetovala je samu sebe. Njezin suprug je u snu
uzdahnuo i sklupčao se na bok, licem okrenut od nje.
Kad su Evanu ponudili mogućnost da pođe na put, sve do Leha, gdje je velški
misionar koji je tamo bio nastanjen umro od dizenterije, on je objasnio Nerys da
ne moraju poći. Trebaju na to gledati samo kao na ponudu, na mogućnost za
veće dobro, a ne kao na naredbu. Misionarski posao bit će težak, upozorio je.
Leh je bio na iznimno velikoj nadmorskoj visini i do njega se moglo doći sa
samo dvije moguće ceste, a i te su, barem pola godine, bile zatrpane snijegom.
Vjerojatno bi bili među šačicom ostalih Velšana, nema tamo prave bolnice, a
mještani su vjerojatno još manje skloni prihvatiti riječ Gospodina našega nego
što su bili tu dolje u Shillongu.
Nerys mu se zagledala u oči.
Evan je želio poći, upravo zbog toga što će to namještenje biti teško i nimalo
udobno. Leh bi mu omogućio da svoj misionarski žar dokaže Bogu i svojim
nadređenima, dok bi njemu samome pružio još više mogućnosti za
samoprijegor. Počela je shvaćati kako siroti Evan potajno o sebi nema baš
visoko mišljenje. Dvojeći i u vrijednost onoga što je tijekom misije postigao, sav
njegov savjesni rad i ustrajanje na biranju najtežega puta vjerojatno je bio njegov
način izlaženja na kraj s nemanjem samopouzdanja i ljubavi prema samome sebi.
Nije se čak ni hranio kako dolikuje, ma koliko se snažno ona trudila smišljati jela
koja bi ga okrijepila. Bio je mršav i upala lica na kojemu su mu se ispod jagodica
pojavila udubljenja... Često je bio bolestan, u groznici ili se žalio na bolove u
trbuhu.
Voljet ću te više i bolje, zaklela se tiho, da ti nadomjestim sve ono što ti sam za sebe ne
možeš učiniti.
46
Rosie Thomas
Uzela mu je lice među svoje dlanove i poljubila ga u čelo. - Naravno da
moramo ići. Bit ću vrlo razočarana ne odemo li. Čak i putovanje zvuči poput
pustolovine. Već je bila čula za legendarna putovanja od Manalija do Leha.
Te večeri Evan ju je u krevetu uzeo za ruku i prošaptao: - Draga?
Bio je to signal. Približila mu se, dok joj se spavaćica zgužvala oko bedara, i
promrmljala. - Da. - Pobrinula se za to da joj usne gotovo dodiruju njegove,
kako bi mogao osjetiti toplinu njezina daha.
Pomislila je kako vjerojatno nije mislio da je zapravo grešno to što čini. Na
kraju krajeva, bili su u braku, vjenčao ih je u kapeli Parchedig Geraint Rhys
njezin prijatelj i učitelj, pred njihovim dvjema obiteljima. Samo... vjerojatno...
nije mislio da zaslužuje toliko zadovoljstvo. Zasigurno nikada nije pokušao
prolongirati taj čin ni pojačati osjećaje za bilo koga od njih dvoje. Prepuštao se
temeljnoj potrebi, kako je on na to nedvojbeno gledao, a potom se od nje, što je
moguće brže, odmicao.
Sama Nerys nije marila za to zaslužuje li ona zadovoljstvo ili ne, ali znala je od
prvoga šeprtljavog trenutka kad je njezin suprug ušao u nju da voli seks. U
početku je zamišljala brak u kojemu su ga oboje voljeli jednako i željeli onoliko
koliko ga je željela ona.
Nikada ne bi izlazili iz kreveta, pomislila je. Nakon dvije godine braka, naučila
je svoju maštu držati pod strogim nadzorom.
Evan je prihvatio misiju u Lehu i Watkinsovi su se uputili na dugo putovanje
gore prema Ladakhu. Nerys je uživala u putovanju vlakom do Kalkute, a potom
do Delhija, iako je ljetna vrućina u nizinama bila poražavajuća nakon razmjerno
prozračnoga Shillonga. Na svakoj stanici prodavači hrane penjali su se u njihov
vagon s košarama za piknik s rižom i karijem, dok su se muškarci koji su
prodavali chai oglašavali zvončićima i žene pridizale platnene poveze pune
zreloga voća prema prašnjavim prozorima. Cjenkala se za robu s ostalim
putnicima iz vlaka i posložila male izletničke objede na bijelome ubrusu, kako bi
dovela u iskušenje Evana svaki put kad bi podigao pogled sa svoje knjige. Iz sata
u sat netremice je gledala u Indiju koja se pred njom razmotavala dok je vlak
promicao. Rižina polja, zaprežna kola koja su vukli volovi i blatnjava sela
ustupila su mjesto nepodnošljivo vrućim gradićima i gradovima s oljuštenim
nastambama u sirotinjskim četvrtima te još beznadežnijim taborima u kojima su
obitelji živjele ispod otrcanih platnenih zaslona na komadu blata pokraj
željezničkih tračnica, dok je dim koji se izdizao s bezbrojnih vatara zastirao već
47
Šal od kašmira
ionako ljepljiv zrak. Potom bi vlak ponovo isplovio u prirodu, odmičući preko
goleme smeđe nizine, kao da trpki grad nikada nije ni postojao.
U Delhiju su boravili u misionarskoj kući kad je Nerys preko BBC-a konačno
čula vijesti o evakuaciji Dunkirka. Čekala su je pisma od roditelja, s izvješćima o
zračnim napadima, nestalima i dječarcima koje je poznavala iz škole, a koji su se
sad pojavili na popisu ljudi ubijenih u akciji. Bilo je teško čuti za strašne
promjene kroz koje je njezin poznati i voljeni svijet prolazio, dok je ona sama
bila na tako neobičnome mjestu. Misli joj je ispunila tjeskoba koju je osjetila
zbog ljudi koje je za sobom ostavila pa su joj se Indija i posao koji su tamo
obavljali učinili još nepovezanijim s bilo čime što je shvaćala. Osjećala je silnu
bol za povratkom kući; dubina njezine čežnje bila je tjelesna, gotovo
zastrašujuća. Evan se jednoga poslijepodneva vratio s misionarskoga sastanka i
zatekao je kako pokraj otvorenoga prozora nastoji doći do daha, iako je zrak
vani bio gust, pun čađi i vruć. Vunena čarapa koju je plela ležala je na podu
pokraj nje. Čula je da će biti hladno prelaziti preko prijevoja penjući se gore do
Leha i premda je pojam hladnoće, činilo se, posve nestao iz svijeta, bila je na
nekakav apstraktan način zabrinuta da nemaju dovoljno tople odjeće.
- Mislim da smo spremni za polazak - namrštio se Evan, odlučujući ne vidjeti
ili ne komentirati njezin očaj. - Naručit ću karte za Chandigarh.
Uz savjet i pomoć misije u Delhiju prikupili su hrpetinu potrepština, od
debelih čizama od filca i deka do limenki maslaca iz tvrtke mliječnim
proizvodima u Delhiju. Sve to bilo je spakirano u košare za putovanje,
prevezane kožnatim povezima.
Nerys se sagnula podići svoje pletivo. - Činimo li pravu stvar, Evane?
Pomisliš li nekada da... da bi se naša nastojanja mogla bolje proširiti kod kuće?
Spustio je pun naramak papira i knjiga. - Zbog rata?
- Da. - Da su bili kod kuće, pretpostavila je, njezin suprug bio bi vojni
kapelan, a ona bi poučavala u školi zamjenjujući one učitelje koji su sudjelovali u
borbi.
- Tu sam pozvan, Nerys. Znam da provodim Božju volju.
Za tebe je to posve dobro, umalo je uzvratila, ali što sa mnom?
Ja o tome ne znam ništa. Kakva je Božja volja za mene?
Nikada ga to zapravo nije ni upitala.
Uvijek bi se ugrizla za jezik, znajući da je jedini siguran način za vođenje
razgovora bilo prihvatiti to da je Evanova supruga i da joj je dužnost biti ni više
ni manje od toga. Uostalom, sve to, svaki korak koji ju je tu doveo, bio je njezin
48
Rosie Thomas
vlastiti izbor. Da se nije odlučila udati za nj, bila bi kod kuće u Walesu i sutra bi
bila učiteljica usidjelica koja bi odlazila u učionicu punu djece, čije živote je
mogla razumjeti, a ne bi bila udana žena koja je sad na putu za Ladakh.
Kroz prozor je dopirala buka prodavača koji su izvikivali, djece koja su se
igrala u uličnim odvodnim kanalima, plač malog djeteta i note blago pojačane
glazbe. Nerys je stajala vrlo mirna, osjećajući svoje prste poput rastopljenoga
voska na pletaćim iglama.
- Nije ti dobro? - Evan je položio ruku na njezino rame. Želiš li da pozovem
gospođu Griffiths?
Gospođa Griffiths bila je njihova domaćica, supruga misionara u Delhiju koju
je Nerys jedva poznavala. - Neću, Evane, hvala ti. Nisam bolesna. Slažem se s
tobom. Spremni smo za polazak i trebaš nabaviti karte za vlak.
U Chandigarhu su izišli iz vlaka i kopnom putovali kamionom.
Prtljaga im je bila konopima privezana ispod platna na dnu prikolice vozila,
dok su se vozili do gradića koji se zvao Manali. Tu je bila još jedna ispostava
misije, gdje je Evan morao dogovoriti posljednje pojedinosti oko njihova
premještaja u Leh pa su tu ostali tri dana. Manali se smjestio u podnožju visokih
planina, a blaženo hladan zrak bio je svjež i opojno mirisan. Preklopljeni vrhovi
koji su se ponad doline izdizali bili su prekriveni tamnim borovim stablima. Taj
pogled potaknuo je Nerys da pomisli na Švicarsku, iako tamo nikada nije bila.
Odlazila je u šetnju pokraj kristalnoga brzaka i promatrala orlove koji su klizili
preko visokih litica. Raspoloženje joj se podignulo, poput ptica.
Posljednje večeri ona i Evan večerali su uz svjetlost svijeća u maloj, drvom
obloženoj prostoriji koja je gledala na vrt. Kad je odložio nož i vilicu, skočila je,
prišla mu i položivši ruke na njegova ramena prislonila mu obraz uz kosu. -
Tako mi je drago što idemo. Oprosti. Sumnjala sam u mudrost te odluke -
prošaptala je.
- Molio sam se za to da se predomisliš - odgovorio je.
Nerys je znala da je to posljednja noć koju će, dok ne stignu u Leh, provesti u
pravome krevetu. Na medenome mjesecu naučila je da se nikada ne mora
pokušavati približiti svome suprugu, ali dok je bio izvan prostorije, stavila je na
zatiljak malo parfema i odjenula spavaćicu koju je imala na dan vjenčanja.
- Draga? - upitao je Evan čim je ugasio svjetiljku.
49
Šal od kašmira
Sljedećega dana u cik zore okupila se povorka od petnaest ponija. Potrajalo je
dva sata da se sva Nerysina i Evanova prtljaga prepakira i podijeli na zasebne
terete koji su bili ravnomjerno raspoređeni među vlasnicima ponija i njihovim
životinjama. Žilav čovječuljak po imenu Sethi bio je zadužen za njihovu
karavanu. Odatle do Leha bilo je šesto kilometara, drevnom planinarskom
trgovačkom stazom koja je prelazila preko Himalaje. Jahat će i tijekom puta se
svake noći negdje utaboriti.
- Dođi, memsahib.5 - Sethi je pomogao Nerys da se popne u sedlo svoga
ponija, stavio joj u ruke tkanu uzdu sa zvoncima i coflekima od drečave vune pa
pljusnuo životinju po stražnjem dijelu. Krenuli su i njihova procesija je vijugajući
izišla iz Manalija. Pred njima je bilo šezdeset kilometara strmoga uspona do
prvoga visokoga prijevoja na njihovoj ruti.
Nerys se često u razmišljanjima vraćala na onu vrtoglavu nevjericu zbog
teškoća koje je to dugačko putovanje nosilo sa sobom. Dani su prolazili kao u
izmaglici, u poskakivanju na leđima ponija ili su bolnih nogu i otupjele stražnjice
silazili s njih i nastavljali klipsati za njima. Staza je često bivala tek duboka
udubina koja je vodila između otkotrljanoga kamenja ili blatnjavoga grebena koji
se više od trideset metara izdizao iznad praznine, dok je daleko ispod vijugala
srebrna rijeka. Poniji su birali put odmičući naprijed, poticani coktanjem i
zvižducima svojih vlasnika. Teret na njima ritmički se njihao i katkad daleko
prelazio preko te praznine. Noću su Sethi i njegovi ljudi podizali šator u koji bi
se Nerys i Evan polako uvukli i zamotali u deke. Hladni vjetrovi udarali su u
platna i probijali se između stranica šatora i njegova dna. Dječak kuhar ložio je
vatru i uskoro bi na plinskom kuhalu spravljena gusta ovčja juha i zdjelica s
rižom iz koje se pušilo bile pružene kroz preklop na šatoru. Nerys nikada u
životu nije osjećala takvu glad. Jela je pohlepno gutajući sve što su joj dali. Evan
je zatvorenih očiju ležao u kukuljici od deke. Patio je od visoke nadmorske
visine, svakoga jutra budio se s glavoboljom i cijeloga dana slabašno kašljucao.
Nerys mu je davala aspirin i mješavinu sirupa za kašalj pa ga nutkala da jede.
- Samo žlicu riže, ljubavi. Moraš nešto pojesti, jer u protivnome nećeš imati
snage za obavljanje posla kad onamo stignemo.
Pridigao se na lakat i pojeo malu količinu svoje večere.
5 memsahib = gospođa, izraz poštovanja za bjelkinju u kolonijalnoj Indiji; za muškarca je izraz
sahib = gospodin
50
Rosie Thomas
Noću su spavali na mahove, oslonjeni na sedla kako bi lakše disali te se budili
na zvuk vjetra ili razgovor i smijuljenje ljudi oko vatre. Ujutro bi sve počinjalo
iznova.
Ali kako su dani odmicali, Nerys je shvatila da je postala mnogo snažnija, a s
tom snagom došla je ponovo i sreća. Promatrala je prizore koji su se mijenjali,
razmišljajući o tome kako ju je ta pusta raskoš koja je bacala u zasjenak vrhove i
doline Snowdonije ipak podsjećala na dom. Shvatila je da se opuštenije osjeća u
tom negostoljubivom neprijateljskom okruženju nego bilo gdje drugdje u
uzavrelim nizinama Indije. Šalila se s goničima ponija, koristeći se jezikom
znakova, jer nisu imali gotovo ni jednu zajedničku riječ. Sethi joj je postao
saveznik, jašući ispred nje na svojemu čupavom bijelom poniju ili strpljivo
vodeći njezina ponija onda kad bi joj se bolno tijelo previše usprotivilo i kad bi
morala sjahati i pješačiti po pet-šest kilometara.
- Memsahib vrlo snažna - rekao je značajno. Nije čak ni bacio pogled prema
Evanu, koji je klonulo jahao nad uzdama svoga ponija.
Nerys je znala da nikada neće zaboraviti to poslijepodne dugačkoga
zadihanoga uspinjanja do prijelaza Baralacha. Kad je napokon, posrćući, stigla
do najviše točke na pet tisuća petsto metara, osjećala se kao da joj je sav kisik
isisan iz mozga i tijela, nakon čega joj je tijelo bilo mlitavo poput opuštene
strune. Evan je bio siv u licu, zadihan i jedva se uspijevao održavati u sedlu. Sa
svake strane njegova ponija morao je hodati po jedan čovjek da ga pridržava.
Potom se Nerys osvrnula iza sebe. Iza nje se, prema jugu, protezala cijela
Indija. Okrenula se u polukrug. Naprijed, prema sjeveru, protezali su se
nepoznati predjeli Azije. Uspravila se sjedeći i duboko udahnula stakleni zrak.
Sethi ju je promatrao. - Dobro došla, memsahib. - Osmjehnuo se.
Nastavljali su se dani jahanja, taborovanja, spavanja i ponovnoga jahanja, koji
su potom odjednom bili okončani. Njihova mala karavana zaobišla je oko
niskoga brežuljka i na sljemenu su se zatekli kako gledaju preko doline rijeke
Ind. Voćnjaci, stabla kestena i obrađena polja protezala su se duž riječnih obala.
Gradić Leh prostirao se preko sunčanoga obronka i gledao u visoke bijele
zaleđene planine.
Bio je kraj kolovoza i već je minulo nešto više od mjesec dana otkad su
krenuli iz Shillonga. Kad su ujahali u Leh, prolazeći pokraj kola krcatih
snopovima suhoga ječma koje su vukli poniji, stada koza i žena koje su se
vraćale s polja, Nerys je pomislila na hladnoću koja se polako klizeći spuštala niz
planine iza njih i pojačavala stisak na stazama preko kojih su upravo bili prošli.
Već je bilo snijega koji se topio i pretvarao u bljuzgu na podnevnome suncu te
51
Šal od kašmira
se ponovo smrzavao u izdajničke izbojke čim bi pao mrak. Kad su skinuli teret
sa svojih ponija, ti ljudi ponovo su krenuli u Manali, putujući brzo i lako
naspram vjetra, ali sporo putovanje koje su Evan i Nerys imali nije se moglo
ponoviti u suprotnome smjeru. Sve dok zima ne dođe i ponovo ne prođe.
Tu smo, pomislila je Nerys, dok su prolazili s lijeve strane dugačkoga zida
mani u gradskome predgrađu. Na njemu su bile nagomilane tisuće isklesanoga
kamenja, a na svakome od njih bila je uklesana mantra: Om mani padme hum.6 S
puno poštovanja sagnula je glavu prema zidu. Evo nas, tu smo i tu ćemo ostati.
Bilo je to prije gotovo godinu dana.
Nerys se okrenula leći u isti položaj kao Evan, ali nije se posve svila uz
njegovo tijelo, da ga ne uznemiri. Udahnula je njegov miris sapuna i znoja. Sad
kad je bio u dubokome snu, dovršit će osvrt na taj dan razmatranjem večeri.
Rano su večerali. Diskit, žena koja je kuhala i posluživala im hranu, povukla
se u kuhinju. Ostala je udovica, sama s malom djecom pa joj je bilo drago kad su
je uzeli u misiju. Mogli su je čuti kako otvara vrata da bi razgorjela pepeo u
željeznoj peći za kuhanje, a potom trpa još goriva od izmeta tibetantskoga
goveda kako bi za sutra mogla skuhati gusto varivo za školu. Do njih je dopirao
miris kuhane ovčetine. Evan je okrenuo stranicu knjige koju je čitao. Čak ga i ne
pogledavši, Nerys je znala da mu je licem preletjela sjena. Domaći zvuci iz
kuhinje u njegovim su mislima potaknuli lanac neželjenih sjećanja.
Rani moravski misionari u Leh su stigli 1853. godine, prije katolika i davno
prije žutokljunaca, velških prezbiterijanaca. Uspješno su zauzeli položaj. Oni su
uveli tu izdržljivu pećicu koja je sad bila nezaobilazan dio inventara u svakoj
kuhinji u Ladakhu, osnovali prvu tiskaru i poštu i preveli Bibliju na tibetanski
jezik.
Evan je intenzivno osjećao nesiguran položaj njihove mnogo mlađe misije i
sućuti vrijednu veličinu njegove kongregacije u usporedbi s brojem onih koji su
odlazili na bogoslužje u moravsku crkvu. Samoga je sebe osuđivao zbog toga što
nije imao uspjeha, praktičnih ni duhovnih.
- Ne moraš na taj način razmišljati o tome. Oni su naša kršćanska braća i
obavljamo isti posao - rekla je jednom Nerys.
6 Om mani padme hum - poznata kao mantra velikoga suosjećanja ili mantra čudesnoga
ozdravljenja, u prijevodu bi značila otprilike: Gle, dragulj u lotusu.
52
Rosie Thomas
Misionar poput njih trenutačno je bio Englez koji je cijeli svoj redovnički
život posvetio radeći za moravsku crkvu u Indiji i ubrzo je trebao u mirovinu te
jedan sredovječan belgijski par. Tijekom beskrajnih zimskih mjeseci bili su to
gotovo jedini preostali europski građani u Lehu i Nerys ih je sve troje zavoljela.
Madame Gompert bila je ta koja ju je uz Diskit njegovala i tješila kad je prolazila
kroz teško razdoblje tuge nakon pobačaja.
Večeras nije rekla ništa, Evan je bio taj koji je odložio nož i vilicu i zaklopio
knjigu. -Nerys, moram razgovarati s tobom.
- O čemu?
- Uskoro će ponovo zima.
Gotovo da nije mogla biti nesvjesna toga. Ove godine, sad kad je znala koliko
hladno i tiho može biti, za monotoniju jedenja istovjetne hrane, smrznutu vodu
u vrčevima za pranje i izdvojenost njihova maloga svijeta, pomislila je kako će se
ove godine puno bolje nositi s tim. - Da.
- Ne mogu sve vrijeme samo sjediti u zgradi misije. Ljeti, kad odlazim u sela i
nomadske tabore, gotovo svi ljudi su vani sa svojim krdima. Ali, vidiš, odem li
zimi, bit će u naseljima. Imat će manje posla za obavljanje i moći ću im privući
pozornost.
Nerys je razmotrila njegove riječi. Postojale su staze koje su vodile do sela u
dolini i vrlo opasne rute preko planina do udaljenih gompa i hrpe koliba oko njih,
ali mogla je zamisliti kako bi bilo putovati kroz snijeg i vjetar kad se temperatura
spusti do osamnaest stupnjeva ispod ništice.
- Poći ću s tobom - izjavila je.
Evan ništa nije rekao na to.
Pogledaj me, priželjkivala je. Konačno su im se pogledi sreli.
Nije bio neprijateljski raspoložen prema njoj niti ju je i najmanje krivio, ali
gubitak djeteta prebacio ih je preko ruba razdora. Koliko god želio dijete, Evan
je jednako toliko trebao nju, da bude snažna i pouzdana u tom zajedničkom
pothvatu kojim je bio zaokupljen. Njezina tjelesna krhkost nakon pobačaja i
neizgovorena težina tuge koju je osjećala davala je naslutiti kako mu njezina
snaga nije više dostupna i kako više iz nje nije mogao crpiti. U dubini duše
prezirao je povlačenje i ta kivnost mu se zasigurno zlokobno javljala u svijesti
kao još jedan osobni neuspjeh koji je morao okajati.
Našli su se u ćorsokaku, zaključila je klonulo Nerys. Nisu mogli međusobno
razgovarati. Naravno, bilo je to jednako njegovo koliko i njezino dijete i Evan je
žalio za njim, ali previše se ogradio od nje, a ona je bila izgubila volju pokušati
53
Šal od kašmira
prodrti kroz te bedeme. Osim toga, počela je osjećati ljutnju zbog njegove
slabosti, koja je tako odlučno bila maskirana tvrdoglavošću.
- Ne bih se mogao složiti s time - rekao je, onim svojim najhladnijim glasom.
- Moraš voditi veću brigu o sebi od one koju bih ja mogao poduzeti budemo li
oboje na terenu.
Nerys je odvratila pogled od njega. Zatvorila je usta, znajući da su se
pretvorila u čvrsto stisnutu crtu na njezinu blijedome licu. - Više bi volio da
ovdje ostanem sama?
Evan je bio iznenađen. - Nećeš biti sama. Imat ćeš školsku djecu, vjernike,
Gompertove, Heryja Bullera i ostale naše susjede. Osim toga, o tebi će brinuti
posluga.
Nerys je sporo premotala ubrus i vratila ga u drveni obruč. Ustala je,
pridržavši se kratko oslanjanjem ruke na naslon stolca. - Hvala ti - rekla je.
Pošla je preko prolaza do kuhinjskih vrata. Diskit je mlazom vode ispirala
tanjure i jedaći pribor u limenome sudoperu. Njezina pomadom namazana kosa
bila je smotana ispod marame, jer joj je Nerys rekla da kosu mora uvijek imati
pokrivenu dok radi. Crvena boja tkanine slagala se s bojom njezinih obraza.
Dvojica muškaraca sjedili su na klupi uza zid. Njihove čizme od kože
tibetanskoga goveda bile su odbačene pokraj vrata koja su vodila na dvorište.
Diskit je na metalni poslužavnik spustila šaku vilica i Nerys se u sebi prenula na
taj zvuk. - Što je to, Diskit?
- Mem, u Lehu puno posla. Brat moga rođaka - kimnula je glavom prema
jednome od te dvojice muškaraca - došao iz Alchija.
- Julley - promrmljali su muškarci.
Djevojka je od Evanova prethodnika naučila nešto malo engleskoga, a Nerys
je pokupila ono najosnovnije iz jezika Ladakha. U to vrijeme dobro su
komunicirale i rijetko su morale pribjegavati jeziku znakova.
U Lehu je bila gužva. Bila je sezona trgovine i u grad su pristizale karavane s
istoka iz Lhase, Yarkanda i Kashgara te iz Punjaba sa zapada. Trgovci iz Tibeta i
Turkestana kupovali su tepihe, zlato i srebro, koje su trgujući s indijskim
trgovcima razmjenjivali za pamuk i čaj. Mještani su za prodaju imali vunu i
vunene proizvode različite kakvoće, od grube tkanine tibetanskoga goveda do
najfinije pasmine i bazar je po cijeli dan vrvio različitim licima, nacionalnom
odjećom i žamorom jezika. Britanski povjerenik je također tu bio nastanjen. Bio
je odgovoran za promet i trgovinu i svaki trgovac morao se njemu javiti za
propusnicu, kako bi se mogao vratiti tamo odakle je došao prije nego što zimski
snjegovi presijeku drevne staze.
54
Rosie Thomas
Sljedećega dana povjerenik je priređivao godišnju čajanku i domjenak u
rezidenciji na koji su, uz ostale koji su nešto značili u Lehu, bili pozvani Evan i
Nerys. Prošle godine stigli su prekasno i Nerys je jedva čekala taj veliki događaj,
kao rijetki predah od monotone rutine obavljanja dužnosti. Nije imala mnogo
pristale odjeće od koje je mogla načiniti izbor, ali dhobi joj je s pranja vratio
najbolju bluzu koju je sama izglačala, kako bi izbjegla crte koje je on redovito
pravio na ovratniku svojim obilatim posipanjem pepela iz glačala. Upravo je bila
sebi isplela kardigan. Bio je od mekane vune bež boje, domaće pređe, najbolje
koja se mogla nabaviti, i posao koji je te večeri trebala obaviti bio je dodati onaj
završni štih prišivanjem desetak bisernih dugmadi.
- Mem, kazat ću vam. - Diskitini obrazi sad su postali još zajapureniji. - Moj
rođak, na putu. Sahib i memsahib, Englezi. Leh sutra. Sljedeći tjedan Srinagar.
Dvojica muškaraca žestoko su potvrdno kimala. Rođak je blagoglagoljivo
objasnio, iz čega je Nerys mogla razlučiti da se nekakva lovačka družina vraća iz
doline Nubra. Među njima su bili nosači i kuhari, shikari7 ili lovci, mladići
zaduženi za tabor i velika vreća glava divljači, poniji, puške, šatori i hrpa prtljage,
sve ono što je išlo uz ozbiljnu ekspediciju. Lovačka družina sastojala se od
gospodina Engleza i njegove dame.
To su uistinu bile vijesti.
Englezi putnici u prolazu kroz Leh bili su u središtu pozornosti, ma tko oni
bili, no bilo je vrlo neobično čuti za zapadnjakinju koja se upustila putovati na
daleki istok. Nerys se pitala kakva je mogla biti. Znatiželja, skori domjenak i
nada da će biti novih razgovora i neobične zabave toliko su je obradovali da se
ponovo počela osjećati onom starom. Zaboravila je na sve u vezi s Evanom koji
je sjedio nad svojom knjigom za stolom u blagovaonici.
- Mem, kazat ću vam - bila je ustrajna Diskit. Bilo je još vijesti koje joj je
željela priopćiti.
Nerys je shvatila da su ti putnici u prolazu odsjeli u bungalovu dak između
Leha i Thikse te da ih zato nije prije srela. Bila je to kućica za britansku vladu ili
ostale dužnosnike koji bi se zatekli u tome području i kojima je bio potreban
privremeni smještaj. Znala je da na tome mjestu nije bilo nimalo ugodnosti, s
obzirom na pljesnive zidove i nakupine uginulih muha na prozorskim daskama i
uopće je nije iznenadilo kad je čula da ovaj put ti posjetitelji traže alternativni
smještaj. Zbog sutrašnjega domjenka rezidencija je, nažalost, bila već previše
krcata.
7 shikari - lovci na krupnu divljač u Indiji, koji uglavnom služe kao vodiči
55
Šal od kašmira
Odjednom je rekla: - Mogu tu odsjesti.
Watkinsovi su ugostili vrlo malo posjetitelja u zgradi misije, zato što je većina
Europljana koji su prolazili kroz Leh odlazila u rezidenciju ili odsjedala kod
Gompertovih. Kuću Henryja Bullera obično je bilo bolje izbjeći. Ona je već
razmišljala o svemu onome što je trebalo učiniti: provjetriti posteljinu, zapaliti
vatru ispod bojlera da bude dovoljno tople vode, pripremiti vrčeve i lavore,
ručnike, stručke cvijeća za stol u spavaćoj sobi. Kako u nekoliko sljedećih dana
dodati malo otmjenosti u njihove oskudne jelovnike?
- Diskit, sutra ćeš prvo očistiti spavaću sobu. Oprati pod, sa svega obrisati
prašinu, u ormarićima za posuđe, posvuda.
Diskit je potvrdno kimala, ozbiljna zbog važnosti dobivenoga zadatka. - Moj
rođak reći sahibu na putu?
- Da, da. - Nerys se okrenula prema jednome od one dvojice muškaraca na
klupi. - Vrati se do tabora i reci da su ovdje dobrodošli. Možeš li to zapamtiti?
Dobrodošli.
Kad mu je to napokon ušla reći, Evan je još uvijek sjedio za stolom, s
ostacima večere uz lakat. - Gdje je Diskit? Zašto je plaćamo? Moram li ja prati
posuđe ili bi ona mogla naći vremena?
- Evane, imat ćemo goste večeras.
Saslušao ju je, mršteći se. Nerysina reakcija bila je znatiželja popraćena
iščekivanjem, ali njegova reakcija bila je obrambena. Dolazak neznanaca u
njihov dom značio je remećenje ustaljenoga i prijetio nečim još gorim:
izloženošću ili nekom neimenovanom poniženju. Izraz na njegovu licu navodio
je Nerys na to da mu poželi priviti glavu na svoje grudi, pomilovati ga po sijedoj
kosi i reći mu da ne treba toliko brinuti i strahovati, ali među njima više nije bilo
nikakvoga protokola za takav potez. Onaj umor koji je prethodno osjećala
ponovo ju je obuzeo.
- Diskit će odmah doći. Njezin rođak donio je poruku s ceste i dala sam joj
popis onoga što prije jutra mora učiniti. Idem sad na spavanje, Evane. Sutra će
biti naporan dan.
- Neću duže od pola sata - povikao je za njom.
San joj nije dolazio na oči. Nerys se borila protiv sve veće ogorčenosti zbog
toga što je Evan olako utonuo u nesvjesno stanje, dok je ona širom otvorenih
očiju ležala budna i usamljena, sve uznemirenija posljednjim neslaganjima među
njima.
56
Rosie Thomas
Pitala se je li njezin suprug uopće bio svjestan toga da više nisu pokazivali
sućut jedno prema drugome. Posve je moguće, mislila je, da se ne nalazi
dovoljno visoko na njegovu popisu razmatranja kako bi u posljednje vrijeme na
njega uopće ostavila nekakav dojam.
Prestani s tim, Nerys, upozorila je samu sebe. Izazvat ćeš samo još veću
propast budeš li tako razmišljala.
Spavaj. Samo pokušaj zaspati.
Kosti su je boljele od napora da ne dotakne tijelo svoga supruga koji je
spavao dubokim snom. Bila je preumorna da bi se mogla opustiti. Sati su se
polako vukli, sve dok nisu zakukurikali pijetlovi.
Nedugo nakon vremena za užinu, putnici su stigli. Nerys je poučavala
najmlađu djecu, a starijoj djeci rekla je da mogu kući čim pojedu rižu i leću. Oni
najsporiji još uvijek su se igrali i trčali jedni za drugima po dvorištu zgrade misije
kad su se natovareni konji približili uličnim vratnicama. Nerys i Evan čuli su
uobičajene zbunjene povike i lavež pasa, što je značilo da se događa nešto
neuobičajeno. Školska djeca okupila su se kod kamenih vratnica i Nerys je
požurila preko popločenog prilaza dočekati goste.
Ugledala je urednoga muškarca u dobro krojenoj jahaćoj odjeći i šeširu široka
oboda, dok je žena držala uzdu ponija i s puno ljubavi trljala mu njušku. Na sebi
je imala hlače i kožne sare, dok joj je dugačak veo od muslina bio prevezan
preko safari šešira. Nosači i goniči ponija prinosili su blatom i prašinom
umrljane vreće. Žena je podignula pogled i zapazila Nerys. Odmah je predala
uzde goniču ponija, rukom u rukavici zarolala veo i osmjehnula se širokim i
iskrenim osmijehom te ispružila obje ruke i dohvatila Nerysine. - Gospođo
Watkins, neizmjerno vam hvala što ste nas na ovaj način spasili - rekla je toplim
promuklim glasom. - Ne mogu vam reći što to znači za mene i Archieja. Još
jedna noć u šatoru dokrajčila bi me.
Bila je otprilike Nerysine visine. Imala je oči boje treseta, uokvirene crnim
izvijenim obrvama. Kad je skinula svoj safari šešir, bilo je iznenađenje vidjeti
njezinu tamnu kosu ošišanu na kratko, poput muške frizure, ali čak ni u jahaćoj
odjeći ništa drugo na njoj nije bilo muškobanjasto. Imala je raskošnu figuru,
uzak struk i duge noge koje su bile elegantne, čak i u hlačama, ispod gruboga
kaputa od tvida.
- Dobro došli u misiju - uzvratila joj je Nerys s osmijehom.
57
Šal od kašmira
- Nije Savoy, ali bolje je od bungalova dak.
Muškarac je izdao najnovije naredbe svojim slugama pa se sad i sam došao
predstaviti. - Gospođa Watkins? Drago mi je. Ja sam Archie McMinn. Dužnici
smo vam. - Kosa mu je bila boje pijeska i bio je preplanuo od sunca,
dobroćudnih plavih očiju i žilave izrasle brade. Govorio je s blagim škotskim
naglaskom.
- Myrtle. Ja sam Myrtle. - Njegova supruga se nasmijala.
- Nerys. - Dok su se rukovale, Nerys je imala nekakav neobičan osjećaj
prepoznavanja, kao da je tu ženu već odnekud poznavala. Pogledala je u Myrtle
McMinn i nedvojbeno pomislila: Znala sam da negdje moraš biti. Eto, sad si napokon
tu.
Ali samo je rekla: - Uđite. Poželjet ćete vruću vodu, hranu na porculanskim
tanjurima i čiste plahte. Sjećam se ja kako je to, logorovati tjednima unedogled.
U dvorište je izišao Evan, stojeći poput tamnoga stupa na suncu. Rukovao se
s došljacima, rekavši im da je prezbiterijanska misija njihov dom, koliko god im
bude potreban. Nerys mu se kratko zahvalno osmjehnula. Djeca koja su u misiju
dolazila u školu uvukla su se među njih četvero zjapeći u McMinnove. Myrtle je
skinula rukavice i prtljala po džepovima kaputa vadeći slatkiše i dijeleći ih među
mnoštvom ruku.
- Julley, svima. - Izvrnula je naopačke torbu i protresla je kako bi pokazala da
je prazna. Djeca su pošla za njom, slijedeći je do ulaza u kuću. Nerys im je
odlučno rekla da je vrijeme da pođu kući i potjerala ih. Uvela je McMinnove u
njihovu sobu.
- Lijepo ste to uredili - povikala je Myrtle. - Vidi, Archie. Koji luksuz.
Nerys im je rekla da će stići Diskit s toplom vodom i da nju potraže bude li
im još nešto trebalo. Archie McMinn je rekao da su im potrebne samo dvije
platnene putne torbe koje će im njihov nosač unijeti kad onu najgoru prljavštinu
i blato oribaju sa sebe. Sve ostalo, uključujući glave divljači, na ponijima će biti
odvezeno do tabora uz polo-igralište na južnom rubu grada.
- Vidite, jedino su mu važne njegove vreće s divljači - zadirkivala je Myrtle. -
Dvije glave divovskih planinskih ovaca svijenih rogova, dva para veličanstvenih
jelenjih rogova pripojenih za njihove glave te sve ostale životinje za čiji je ulov
Archie imao dozvolu. U protivnome bismo još uvijek bili tamo.
- Bila je to lovačka ekspedicija, djevojko draga - rekao je Archie smireno. - A
što si drugo očekivala?
58
Rosie Thomas
McMinnovi su odavali dojam opuštenosti. Međusobno su se ležerno ophodili,
pomislila je Nerys, sretni što su se dočepali civilizacije i društva nakon
zahtjevnoga izleta u planine. Ali pomislila je i na to kako će jednako tako sretni
biti kad napokon ostanu sami. Diskit je unijela prvi niz vrčeva s toplom vodom i
Nerys je ostavila goste da se preodjenu.
Njihov dolazak razvedrio je napetu atmosferu u zgradi misije. Diskit je
pjevušila prelazeći preko prolaza i Evan nije zapitkivao koliko će to još vremena
proći do njegova ručka. Nerys je položila žlice i vilice na stol, a potom otišla u
kuhinju provjeriti thukpa, domaće varivo od povrća koje je Diskit znala
najpouzdanije spraviti.
Gosti su se uskoro ponovo pojavili. Archie je obrijao bradu pa su mu sad
vilica u obliku polumjeseca i obrazi bili svjetliji. Myrtle je i dalje bila u hlačama,
ali ovaj put to su bile komotne hlače od flanela, koje je nosila uz blijedu košulju i
jednu nisku bisera. - Bila bih odjenula haljinu na kopčanje - rekla je ispričavajući
se Nerys. - Ali nisam ponijela nijednu. Smeta vam?
Nerys je zagladila prednjicu svoje stare suknje od tvida. -Naravno da mi ne
smeta. Izgledate... jako lijepo.
- Ne, izgledam poput svoga brata.
Iako je uz neodlučno slijeganje ramenima provukla prste kroz tu kratko
podšišanu frizuru, nitko nikada ne bi Myrtle zamijenio za mladića.
Evan je izvukao stolac da Myrtle sjedne. Oboje McMinnovih sagnulo je glave
dok je on izgovarao dugačku molitvu i dok se thukpa pušila u zdjeli. Sunce je
prodiralo kroz prozor s malim oknima koji je bio sučelice Nerys i bilo joj je
drago što na nekoliko sekundi može sklopiti oči i dopustiti da joj sunčeva
svjetlost padne na kapke. Nakon besane noći bila je previše umorna i nije se baš
osjećala svojom, kao da joj je nedostajala tjelesna dimenzija. Kad je ponovo
otvorila oči, Myrtle je gledala u nju. Nerys nije zasmetalo njezino pomno
motrenje. Činilo se da je onaj osjećaj prepoznavanja značio da se nema što kriti.
Objed je protekao u vedrome raspoloženju. Evanu se svidio Archie McMinn,
što je bilo posve očito, i gotovo se smijao na Myrtline priče o njihovim
pustolovinama. Nijedan udaljeni mullah nije ostao neistražen u Archiejevu
nemilosrdnome progonu divljači. McMinnovi su koračali preko rijeka i gmizali
preko planinskih prijelaza, klizili niz zidove od sipine na drugoj strani da bi se
utaborili na sumornim nizinama gdje su im oluje praćene tučom i snažni vjetrovi
udarali u šator. Nije bilo drva za ogrjev, hrane nije bilo ni za prodaju ni za
trampu, nigdje žive duše na dvadesetke kilometara uokolo. Archie se svakoga
59
Šal od kašmira
jutra budio, bez obzira na vremenske prilike, jedva čekajući krenuti sa svojim
puškama i lovcima.
- Svi Myrtlini prijatelji su u Srinagaru, igraju tenis ili ispijaju koktele u klubu,
ali ona je ustrajala na tome da pođe ovamo sa mnom - prosvjedovao je Archie. -
Što čovjek može učiniti? Ja bih za svoju suprugu sve žrtvovao... osim, naravno,
razbibrige, ali ne mogu joj učiniti ugodnim odlazak u lov.
Myrtle se doimala oduševljenom. - Misliš li da bih propustila umalo se udaviti
ili na smrt smrznuti? Koliko bi koktela trebalo da stvori takvo uzbuđenje? Ne
smeta mi što ti je ljubav prema lovu na jelene važnija od mene, dragi. Znam da
ćeš shvatiti zašto sam morala poći. Okrenula se prema Nerys. - Zato što ste i vi
svoga supruga dopratili sve dovde.
- Nisam željela ostati - složila se Nerys. - Onda to ne bi bio nikakav brak, bi
li? - Nije mogla definirati što bi to bio dobar brak, ali činilo se da su McMinnovi
otkrili tu tajnu.
Evan je imao staromodni džepni sat i Nerys je pretpostavila da žudi baciti
pogled na nj. Imao je propovijed na kojoj je trebalo poraditi ili važna pisma za
napisati. Stoga se iznenadila kad je Evan ljubazno izjavio da će se priključiti
Archieju, koji je rekao da ide van popušiti. Izišli su na sunčevu svjetlost i sjeli na
ležaljke. Evan je pripalio lulu, što je samome sebi rijetko kad dopuštao.
Myrtle je odgurnula tanjur u stranu i zavalila se na sjedalo.
- Dakle. - Osmjehnula se.
Nerys je u mislima vrtjela što sve još treba u kući učiniti prije nego što bude
spremna za odlazak na povjerenikov domjenak. Diskit ili poslužitelju treba dati
jasne naputke o tome da ne izostave hladnu večeru njihovim gostima, za slučaj
da poslije ogladne. Trebalo je termosice napuniti toplom vodom. Potom se
sjetila da joj je kardigan još nedovršen. - Ah - rekla je.
Myrtle se nagnula naprijed i dotaknula joj ruku. - Nešto nije u redu?
Nerys joj je poželjela reći. Što je značilo prepoznati potencijalnu prijateljicu
ako to nije uključivalo iskrenost? Ali samo je rekla: - Zaboravila sam da trebam
nešto obaviti, ništa posebno. Moram nešto zašiti prije domjenka. Sad ću morati
odjenuti nešto drugo. Nema veze.
Myrtle ju je promotrila. Pogled joj je bio pronicav. - Ima još vremena.
Hajdemo to pogledati, hoćemo li?
Nerys se nije ni pokušala usprotiviti. Myrtle je sjedila na krevetu dok joj je
Nerys pokazivala svoj kardigan bež boje. Složile su se kako bi bila šteta zašiti
dugmad u prevelikoj žurbi.
60
Rosie Thomas
- Imam ideju - rekla je Myrtle. Otišla je u spavaću sobu i vratila se s brošem.
Kad ga je izvadila, Nerys je ugledala krug bisera i briljanata koji se držao na
čvrstoj pribadači. - Mogla bi ga staviti sprijeda, držao bi rubove da se ne
razdvoje pa neće biti važno ako danas nedostaje dugmad na rukavima. Vidi,
možeš ovako zavrnuti manžete. Lijepo pletivo. Dobra si u pletenju, nisi li?
Malo zamagljeno zrcalo bilo je podbočeno na toaletnome stoliću pa su se
Nerys i Myrtle suočile sa svojim odrazima u njemu. Pogledi su im se sreli kad su
briljanti na brošu zaiskrili pri sunčevoj svjetlosti koja se ukoso probijala kroz
rolete.
- Mogu li ga uistinu posuditi?
- Naravno, vjerojatno misliš kako je suludo nositi nakit na ovakvu ekspediciju.
Pripadao je mojoj majci i volim ga imati uza se, kao i ogrlicu. - Myrtle je
dotaknula bisere oko svoga vrata.
- Hvala ti.
- Dobro. To je riješeno. Zašto i sama ne prilegneš malo? Muški razgovaraju, a
ja bih trebala pisati dnevnik.
Ono prepoznavanje obostrano se proširilo. Myrtle je zapazila njezin umor. -
Posluga... - zaustila je Nerys.
- ... će se, rekla bih, snaći prilično dobro. - Myrtle je odgrnula pokrivač. - Evo.
Nerys se spustila na krevet i shvatila da joj njezina nova prijateljica pomaže
skinuti cipele. Posteljina joj je bila lagano navučena preko ramena i rolete
spuštene kako bi spriječile ulazak sunčeve svjetlosti. Sklopila je oči i dopustila
samoj sebi utonuti u san.
Vrt rezidencije bio je gusto krcat ljudima koji su u Lehu nešto značili i velikim
dijelom putujućih trgovaca koji će se uskoro zaputiti svojim kućama. Domjenak
je označavao posljednji odbljesak ljeta i, kad je završila ona faza poslijepodneva
u kojoj se, kako dolikuje, ispijao čaj i jele slastice, razgovor i glazba pretvorili su
se u plimu buke. Mještani i putnici namjeravali su iskoristiti tu noć na najbolji
mogući način. Povjerenik, nizak i veseo muškarac grimizna lica, održao je govor
dobrodošlice na drvenom postolju i sad je kružio među gostima s viskijem i
mineralnom vodom u jednoj ruci. S približavanjem večeri svjetlost se pretvarala
u naftalin sivu, izišle su prve zvijezde i bijeli vrhovi planina su pri posljednjem
odbljesku sunca sjali nadnaravnom bojom marelice. Područje usred vrtova bilo
je ograđeno konopima i golemi središnji vatromet prštao je rasplamsan kad su ga
61
Šal od kašmira
muškarci polili benzinom i u njegovo središte ubacili zapaljene baklje. Još baklji
privezanih za visoke stupove plamtjelo je posvuda na tlu, ližući lica u prolazu
tamnovatrenim jezicima boje, dok su se pramenovi dima kovitlali u zraku.
Nerys je spavala dubokim snom i morala se izvući kroz slojeve snova. Učinilo
joj se da su prošla stoljeća, iako je bilo prošlo manje od sata kad ju je Evan
prodrmusao da se probudi. Glava joj je pucala i prisilila se popiti dva aspirina
prije nego što se pokušala odjenuti. Napor odijevanja i pričvršćivanja kardigana
Myrtlinim brošem oduzeo joj je snagu koju je uspjela prikupiti. Kad se nakratko
pogledala u zrcalu, bljedilo je bilo zapanjujuće.
Kratko su s McMinnovima prošetali do rezidencije. Myrtle ju je pomno
mjerkala. - Sigurna si da želiš poći? - prošaptala je.
Nerys je potvrdno kimnula. Myrtle je prihvatila njezino uvjeravanje.
Osjećala se bolje sjedeći u sjeni stabala, osmjehujući se ljudima koje je
poznavala i promatrajući paradu neznanaca u različitoj nacionalnoj odjeći. Ali
sad se morala odmaknuti od vrućine vatrometa i kolutova dima izazvanoga
benzinom, od čega je u želucu osjetila nagon za povraćanjem. Muškarci iz
Yarkandija izveli su kozački ples naspram pozadine od plamena, udarajući
nogama i praveći zvijezde uz ritam bubnjeva i njihova predstava sad je ustupala
mjesto procesiji redovnika u tradicionalnim krabuljnim kostimima. Dva
muškarca u grotesknim maskama njihala su se ispred plamena, praćena glavama
lešinara, jelenima koji su se izdizali iznad glava, paunovima koji su mlatarali
krilima i papirnatim zmajem s trideset ljudskih nogu, čije je tijelo bilo obasjano
iznutra pa je sjalo poput rasplamsale bujice lave. Lica u maskama koja su se nad
njom nadvijala, sva s divovskim očima, zubima i isplaženim jezicima, činila su se
stvarnijima od stvarnosti. Tamna masa stabala i bodljikavo nebo sklopilo se oko
nje, a potom polako udaljilo.
Glazba joj je bubnjala u glavi. Onesvijestit će se. U panici, Nerys se zureći
ogledala oko sebe, ali nije uspjela vidjeti nikoga poznatoga. Tlo se nakrenulo i
zijevnulo, golema ptičja glava kljucala je u njezinu smjeru i ona je pala naprijed, u
ništavilo.
62
Rosie Thomas
ČETVRTO POGLAVLJE
ad se osvijestila, Nerys je oko sebe ugledala lica ljudi iz Ladakha koja su
piljila u nju. Glava joj je počivala u nečijem krilu.
- Za ime Boga, recite im da odstupe i omoguće joj malo zraka.
Bilo je olakšanje čuti Myrtlin glas, a potom ugledati Archieja
McMinna kako zadržava promatrače. Netko je bocom mirišljavih soli mahao
pod Nerysinim nosom pa je žestoko zakašljala. Pokušala se uspraviti u sjedeći
položaj i Evanovo lice došlo je u žarište. Klečao je pokraj nje i očaj mu se
ogledao u svakoj crti tijela. - Oprosti - prošaptala je.
- Zašto? - željela je znati Myrtle. Ležala je na Myrtlinu krilu i njezina ruka joj
je bila na čelu.
- Archie, natjeraj sve te ljude da se udalje, možeš li? - naredila je. Negdje blizu
započeo je vatromet i pljusak grimiznih iskara padao je s neba. Stigao je
povjerenik čije je lice sad bilo još zajapurenije zbog nelagode i zabrinutosti.
- Gospodine Watkins, organizirat ćemo nosila da vašu suprugu odnesu kući.
Nerys je uspjela sjesti. - Dobro sam sad. Molim vas, pustite da ustanem.
Nekoliko pari ruku ju je pridržalo, neke su je povlačile uvis, dok su je ostale
obuzdavale. Nerys se izvila kako bi uspjela vidjeti Myrtlino lice. Zagledala joj se
izravno u oči. - Pomozi mi - zavapila je.
Myrtle je shvatila što ona želi. Poduprla je Nerys, koja se osovila na noge i
dopustila joj da se osloni na njezinu ruku.
- Mislim da možeš hodati, je li? Tako je dobro. Pođi sa mnom u kuću.
- Nerys... - zaustio je Evan.
Ali nije imala snage smirivati ga, ne u tome trenutku, ni izglađivati pravu
nelagodu kakvu mu je njezino onesvješćivanje u javnosti moglo izazvati. - Bit će
mi dobro s gospođom McMinn. - Pokušala se osmjehnuti. - Samo sam se
onesvijestila. Nije to ništa.
K
63
Šal od kašmira
- Myrtle će se za nju pobrinuti, prijatelju - rekao je Archie tonom koji je davao
naslutiti da se ne bi trebali miješati u ženske poslove.
Nerys je i dalje bila oslonjena na Myrtlinu ruku kad su polako pošle, dok je
povjerenik pred njima plovio poput ledolomca, krčeći put kroz sante leda
okupljene rulje. Kad su stigli do terase, objasnio je kako su sve gostinjske sobe u
kući zauzete te upitao bi li gospođa Watkins imala što protiv ako bi ih on
otpratio do svojih odaja? Dodao je kako su poslali glasnika po liječnika iz Leha,
koji večeras, nažalost, nije bio u rezidenciji.
Myrtle mu je stavila ruku na rame. - Ne biste li vi sad pošli svojim gostima i
pustili svojega poslužitelja da se pobrine za nas?
Doimao se kao da je zbog toga prijedloga osjetio veliko olakšanje. Trenutak
potom, sluga je dvije žene uveo u mušku spavaću sobu, u kojoj su rolete bile
spuštene, kako bi spriječile dopiranje buke s domjenka. Nerys je na zidu ugledala
grafike pola, krevet s mjedenim okvirom i ulaštene čizme iz kojih su virile ručke
kalupa. Na svu sreću, postojao je i kauč na razvlačenje na kojemu je bio
premotan debeli prekrivač kockasta uzorka, gurnut uza zid. Pomislila je kako se
ne bi mogla opušteno osjećati na povjerenikovu krevetu.
Myrtle je rastresla pokrivač. - Tu lezi. Jesi li za čašu vode? Ili možda malo
zaslađenoga čaja?
Nerys je jezikom prešla po suhim usnicama. - Tako si ljubazna. Popodne... i
sad.
Myrtle je sjela pokraj nje, uzela je za ruke i masiranjem ih utoplila. - Potreban
ti je netko tko će paziti na tebe. Je li Leh pravo mjesto za ženu u stanju u
kakvom si ti, bez obzira na to što si supruga misionara?
Nerys se nije mogla zaustaviti. Pokušala je, stisnuvši ramena i stegnuvši vilicu,
ali bilo je prekasno. Najprije je u prsima osjetila jecaj, koji je potom eksplodirao
iz nje. Suze su joj naglo potekle, slijevajući se niz lice. Dahtala je između jecaja: -
Nisam... nisam... trudna. Bila sam, ali sam izgubila dijete. - Riječi su bile napola
nerazumljive i odustala je od pokušaja da progovori. Bilo joj je pravo olakšanje
plakati. Bio je to prvi put nakon pobačaja da je zaplakala kako dolikuje.
Druga žena ju je zagrlila. Bio je to najtopliji zagrljaj, kakav Nerys nije tjednima
osjetila. Myrtle joj je prošaptala na uho: -O, Bože, kako sam nesmotrena, kako
sam glupo nesmotrena. Molim te, oprosti mi. Samo sam pretpostavila. Je li bilo
teško? Sigurno je bilo, a ti se još nisi najbolje oporavila, jesi li? Sirotice, sirotice
moja. Hajde, isplači se do kraja.
Grlila ju je i milovala po kosi, mrmljajući utješne polurečenice i Nerys je
nastavila plakati, kao dvogodišnjakinja.
64
Rosie Thomas
Napokon je jecanje jenjalo i prestalo. Nerys je podignula glavu, otkrivši svoje
uplakano crveno lice. Ovratnik i rameni umetak Myrtline bluze bili su mokri, ali
ona je samo zavukla ruke u džepove svojih flanelskih hlača iz kojih je izvukla
veliku platnenu maramicu. Obrisala je Nerysine obraze prije nego što ih je
stavila među svoje dlanove. - Ova je Archiejeva. Od onih malih čipkanih nema
nikakve koristi, zar ne? Oprana je u taboru i namirisana. Hajde, ispuši nos.
Nerys je snažno puhnula, a potom zašmrcala. Shvatila je da se osjeća znatno
bolje. - Danas sam jako slabašna. Iskreno, nisam željela ostaviti takav dojam.
Obično nisam takva.
- Slabašna, ha? Živjeti tu, biti cijelu zimu odsječen, jedina Britanka u krugu od
nekoliko stotina kilometara, žena koja sama vodi školu u misiji, tralala. Aha. I ja
bih rekla da je to slabašno poput nejaka dojenčeta. - Myrtle se osmjehivala kad je
palcem uklonila posljednje suze s Nerysina lica. - Uzmi mene za primjer. Pola
godine sam jela lotuse na jezeru u Srinagaru, a potom se upustila u delikatan lov
sa samo petero slugu, jedanaest ponija i svojim odanim suprugom. Uz tebe se ja
osjećam slabašnom, djevojko. Slabašnom i razmaženom. - Nagonskom gestom
prstima je posegnula uvrnuti svoju ogrlicu.
Nerysin želudac se preokrenuo. Shvatila je, jednako kao što je shvatila da je
bila pokrivena prašinom i stapkama trave, da joj je kardigan krem boje
rastvoren. Rukama se uhvatila za ono mjesto na kojemu je bio broš. - Nema ga!
- vrisnula je.
Myrtle je zavukla ruku u drugi džep svojih hlača. Držala je kružić na dlanu. -
Otkopčao se. Imala si sreće što ti se nije zabio u srce kad si se onesvijestila.
Međusobno su se pogledale, a potom počele smijati. Myrtle se šaljivo počešala
po kosi pa joj je sad stajala nakostriješena, a Nerys se njihala naslonivši se na
zakopčane jastuke na kauču.
I dalje su se smijale kad je povjerenikov poslužitelj pokucao na vrata. -
Madam, stigao je liječnik.
Liječnik Tsering je upao, doimajući se zbunjeno. Bio je jedini liječnik u Lehu,
koji je, poput povjerenika, provodio u gradu samo nekoliko tjedana. Nerys je
znala da je bio zatrpan bolesnicima koji su bučno zahtijevali lijekove za sve
njihove boleštine prije snijega... kao da gubu ili tuberkulozu može izliječiti smeđa
bočica tableta... i požalila je što su ga morali zvati u rezidenciju, da prevali sav taj
put kako bi se pozabavio njezinim trivijalnim problemom. Pribrala se. - Puno
sam bolje - rekla je.
- Smijeh vrlo dobar lijek, madam - odgovorio je. Otvorio je kopču na svojoj
torbi i razmotao stetoskop. - Dobro, molim vas, lezite na leđa.
65
Šal od kašmira
Četiri dana potom, liječnik Tsering još je jednom posjetio Nerys, ovaj put u
zgradi misije i izjavio da je sposobna za putovanje.
Iznenađena, usprotivila se: - Ali ja nikamo ne planiram putovati.
Uz Myrtlino društvo ponovo joj se vratilo dobro raspoloženje. Uživale su u
satima koje je Archie McMinn nazivao vremenom jastučića za igle i pribadače,
iako su uistinu šivale jedino onda kad su izrađivale jednostavne dječje kostime za
izvođenje kratkoga igrokaza. Uglavnom su se igrale s najmanjom djecom,
odlazile na bazar i razmjenjivale pojedinosti pričajući o posve različitim životima
kakve su dotad vodile. Nerys je njoj pričala o Walesu i samu sebe zapanjila
opisima niskih sivih litica i dolina punih magle, s tolikom čežnjom za kakvu nije
ni znala da je osjeća.
Myrtle joj je zauzvrat objasnila da je kći indijskoga građanskog činovnika te
kako joj je djetinjstvo bilo podijeljeno između boravka kod rođaka u Engleskoj i
godišnjih odlazaka u Indiju.
- Nisam baš mnogo viđala mamu i tatu - rekla je kratko.
Archie je bio prometni inženjer na željeznici i za nekoliko dana završavao je
njegov dugački godišnji odmor. Myrtle i on vraćali su se u Srinagar i Nerys je već
tad znala koliko će joj nedostajati njezina nova prijateljica.
Archie je svakoga dana bio vrlo zauzet isplatom sluga koji su mu pomagali u
lovu i goniča ponija, dogovaranjem što s glavama koje je spremio u vreće,
angažiranjem dodatnih ljudi za povratak u Kašmir te posjetom povjereniku i
ostalim uglednicima u Lehu. Ali jedno jutro, doimajući se ozbiljno nakon
povratka u rezidenciju, ušao je s terase misionarske zgrade u prostoriju u kojoj je
bio stari bežični radio Evanova prethodnika. - Bilo bi korisno čuti vijesti na
BBC-u - promrmljao je.
- Bojim se da taj radio nikada nije radio - objasnio je Evan ukočeno. - Ne
otkad smo mi ovdje.
Archie je kimnuo i pomoću odvijača skinuo pozadinu, zaviriti u unutrašnjost.
Za jedan sat ustanovio je da je s radijem sve u redu, osim što je masivna baterija
bila prazna. U rezidenciji su imali bežični radio, a imali su ga i Gompertovi, tako
da su najvažnije vijesti izvanjskoga svijeta do njih stizale prilično brzo, ali za sve
ostalo Watkinsonovi su morali čekati da doputuju novine i pisma. Evan se složio
s tim kako bi bilo jako korisno kad bi se bežični radio u misiji mogao uspjeti
lako popraviti. Istoga dana, četvorica nadničara i volovska zaprežna kola odvezli
su teški olovni akumulator do Inda, gdje su ga zakačili za generator na vodeni
pogon. Sljedećega dana, u društvu parade rasplesane djece, vratili su ga natrag.
66
Rosie Thomas
Djeca su još uvijek promatrala Archieja koji se bacio na posao, rukujući
kliještama i odvijačem. Nakon nekoliko minuta iznenadna bujica raznih zvukova
i krčanje prolomilo se iz rezbarije u drvu prednjega panela. Zaprepašteno
slušateljstvo je zavrištalo i popadalo jedno na druge u nastojanju da pobjegnu
što dalje od toga. Zakrenuo je dugmima i ta nerazumljiva buka pretvorila se u
žubor glasova, a potom u veseli ritam nekakve engleske narodne pjesme. Djeca
su zapanjeno razrogačila oči.
Archie je protrljao ruke. - Eto ga.
Te večeri, kad je Diskit nakon večere oprala tanjure, privukli su stolce bliže
nekada prašnjavome, a sad ulaštenome radiju i slušali vijesti.
Njemačke trupe stigle su do Lenjingrada i grad će ubrzo biti opkoljen. Rat u
Europi polako se približavao. Cak ni Leh više nije bio daleko od te prijetnje.
Evan je zagurao označivač među stranice Biblije prije nego što ju je sklopio. -
Nerys, mislim kako bi bilo pametno da s gospodinom i gospođom McMinn
pođeš u Srinagar. Gospodin McMinn ljubazno se ponudio biti ti pratnja.
Nerys je ispalo pletivo. Myrtle je uhvatila njezin pogled, u kojemu je pročitala
iznenađenje. Bila je to zamisao koju su ta dvojica muškaraca iznjedrila bez
znanja svojih supruga. Bilo je očito da je u tu urotu umiješan i liječnik Tsering.
Kako bi svladala bijes, natjerala se izbrojiti pet niti u pletivu, a potom pribrano
upitala: - Zašto bih pošla?
- Možda bi uživala u kratkome odmoru, što bi ti vratilo snagu prije zime.
- A ti, što s tobom?
Zastao je, a potom rekao: - Razgovarali smo o tome, dušo. Odlazim iz Leha u
obilazak nekolicine sela i onih udaljenih odbačenih naselja. Moram Gospodina
dovesti ljudima, a ne samo sjediti ovdje i čekati da ljudi priđu Gospodinu.
Nerys je krajičkom oka zapazila kako je Archie McMinn ispružio svoje
dugačke noge. Ponovo je počela staloženo plesti.
Mislim - rekla je - da ne bismo trebali goste opterećivati tim temama.
Možemo o tome poslije razgovarati.
Myrtle je obzirno dometnula: - Voljela bih te imati za društvo, Nerys. Ako ti
pomaže što to znaš.
Ali poslije je Evan, s kojim je u njihov krevet ušao hladan zrak, upitavši je li
Nerys spremna i ugasivši svijeću, dodao: - Laku noć, dušo.
Okrenula je glavu na jastuku i zagledala se u njegovu tamnu pojavu. - Je li to
sve?
67
Šal od kašmira
Odmaknuo se od nje, za manje od centimetar, ali osjetila je to. Ta mala
kretnja sve joj je rekla. Evan u njoj više nije gledao svoju družicu ni potporu,
nego samo još jedan izvor tjeskobe. Bilo bi mu lakše bez nje, osjećao bi se
slobodnijim proširiti svoju misiju izvan Leha. Ali ipak je nije želio posve
napustiti. Poslati je s McMinnovima u Srinagar zasigurno mu se učinilo
savršenim rješenjem. Pouzdano je poznavala način na koji je razmišljao i jedino
čemu je mogla uistinu prigovoriti bio je njegov prijedlog kako joj je, da bi se
oporavila od gubitka njihova djeteta, potreban odmor uz jezero, bez njega.
- Sve?
- Ne želim ići u Srinagar. Hvala ti što si mislio na to, ali ne želim ići nikamo,
ako to znači ići tamo bez tebe.
- Razdvojenost je jedna od kazni posla koji obavljam, Nerys.
Poput zida je, pomislila je. Praznoga zida koji joj je zaklanjao pogled i na taj
način beskrajno poricao da se tamo ima nešto za vidjeti.
Pokušala je na drugi način: - A što s djecom kojoj predajem?
- Vjerujem da će i oni uživati u odmoru. - Uzdahnuo je i razdražljivo započeo.
- Ne znam zašto se protiviš toj zamisli. Mislio sam da će ti biti drago. Sviđa ti se
gospođa McMinn, je li?
- Da, jako.
- Pa onda pođi i ostani s njom, uživaj u odmoru, oporavi se. Puno ću sporije
pokriti teren odavde do Kargila i istražiti što bi se moglo učiniti u budućnosti,
budemo li ikada imali više ljudi. Potom ću sići u Srinagar, naći se s tobom pa
ćemo se zajedno vratiti u Leh.
- Sve to prije nego što snijeg zapada?
- Tek je početak rujna, ali ako slučajno vrijeme bude radilo protiv nas,
Gospodin će odrediti naše djelovanje.
- Želiš li uistinu da odem?
Madrac je zašuštao kad je oprezno premjestio težinu. - Mislim da bi to bila
dobra zamisao.
- Onda dobro - rekla je Nerys hladnim glasom, kakav samoj sebi nije željela
priznati da joj pripada.
Tri dana potom, njezina torba stajala je na dvorištu misije pokraj prtljage
McMinnovih i čekala da bude natovarena na prve upregnute ponije. Nerys je
pružala jabuke i suhe marelice djece iz Leha koja su se zbila u hrpu, ne samo
svojim učenicima koji su piljili kroz vratnice, promatrajući sve što se događalo.
68
Rosie Thomas
Među njima je bilo troje musavih Diskitinih potomaka, a sama Diskit stajala je
na kućnome pragu u suzama. Nije na glavi imala maramu. Nerys je spustila
košaru s voćem i prišla joj. - Ne plači. Vratit ću se za dva mjeseca. Sahib će me
dovesti kući.
Diskit je nato samo još glasnije zajecala. Nerys joj je prebacila ruku preko
ramena, udahnuvši snažan miris njezine kose. - Ne zaboravi na maramu. Uvijek
kad radiš. Pazi na sahiba umjesto mene.
Diskit je rukavom obrisala nos i zašmrcala. - Hoću, gospođo.
- Poniji su spremni - izjavio je Archie iza vratnica kad su kopita zakloparala
po suhoj zemlji. Myrtle je na glavu stavila svoj safari šešir, a veo od muslina
zavezala oko lica, dok je Nerys na glavi imala slamnati šešir široka oboda.
Evan je stajao sa strane, doimajući se nesretnim kad je napokon došao
trenutak rastanka. Nerys mu je prišla i pridignula se za poljubac. Nespretno joj je
nakrivio šešir kad su im se suhe usne dotaknule. U trenu se odmaknuo i
potapšao je po ramenu.
- Neće to biti dugo. Bog te blagoslovio, dušo.
Promrmljala je nešto za oproštaj, svjesna da ih gledaju Diskit, poslužitelji i
školska djeca, iako su se McMinnovi taktično zaokupili nečim vani na ulici.
Smionija djeca bacala su se na nju hvatajući joj se za koljena pa se ona sagnula
zagrliti i poljubiti svako dijete umjesto svoga supruga.
Archie i Myrtle popeli su se na ponije i Nerysin poni je čekao. Archiejev
poslužitelj joj je pomogao uspentrati se na podstavljeno sedlo, a potom, umjesto
nje, uzeo uzde i okrenuo glavu ponija prema cesti. Okrenula se mahnuti dok se
opraštala. Procesija je krenula niz stazu, pokraj kapelice i zašla u uličicu koja je
vodila do bazara, ostavljajući obris samotne crne Evanove siluete naspram
kamenoga zida zgrade misije.
Dan je bio bez ijednoga oblačka. Dok su vijugali, prevaljujući prve kilometre
duž doline rijeke Ind, Nerys je osjetila kako joj sunčeve zrake snažno prodiru
kroz slamnati šešir i požalila što nije ponijela pamučne rukavice, zaštititi ruke od
toga zasljepljujućeg sunca. Nakon nekoga vremena, na visokome izdanku brda
ugledala je molitvene zastavice i mjedene šiljke tornja samostana Spitoka koji su
se izdizali nad visokim zidinama. Bila je to prva gompas na putu i najudaljenije
mjesto do kakvoga je u nešto više od godinu dana doputovala iz Leha.
Myrtle je odmaknula naprijed, ali sad je zauzdala svoga ponija i čekala da je
Nerys sustigne. Archie i niz natovarenih ponija bili su već daleko, obavijeni
oblakom uskovitlane prašine.
69
Šal od kašmira
- Želiš li društvo? - upitala je Myrtle. Samo su joj se tamne oči vidjele između
nabora vela. - Ili bi radije da te ostavim samu?
Nerys je pogledala prema planinama ispred sebe. Iznenađujuća snaga koju je
otkrila na onome dugačkome putovanju dok je jahala iz Manalija učinila joj se
ponovo na dohvat ruke.
- Društvo, molit ću - rekla je.
Myrtle se pružila iz sedla potapšati je po koljenu. - Dobro.
Okrenule su se prema zapadu i nastavile jahati.
Nerys je uskoro otkrila da je putovanje s McMinnovima bilo posve drukčije
iskustvo od putovanja s Evanom. Noću su odsjedali u svratištima duž rute, koja
su im bila na raspolaganju bez obzira na to je li do njih netko stigao prije nego
oni. Kao britanski sahib i prava kći Raja,8 Archie i Myrtle su automatski imali tu
prednost, na koju su gledali kao na nešto što im pripada. Nisu osjećali nikakvu
grižnju savjesti kad su iz skloništa izbacivali putnike iz
Ladakha ili Kašmira, jedne večeri muslimana s kaniranom bradom koji je bio
u društvu nekoliko žena s velovima i šestero male djece i dječice. Evan i Nerys
uvijek su bili zbunjeni i nevoljko su se nametali drugim ljudima, čak i onima
najponiznijima. Svaki put kad bi stigli do nekoga svratišta, spavati uz cestu u
šatoru prepunom propuha često im se činilo jednostavnijim rješenjem.
Svratišta su najčešće bila tek obične straćare koje su se sastojale od dviju
prostorija, dnevnoga boravka i spavaće sobe uz koju je bila pripojena kuhinja.
Općenito, bila su prljava i u njima su se nalazile samo najnužnije blagodati. Ali
sahiba McMinna i njegovu ekipu uvijek su dočekivali iznimno učtivi vlasnici,
nastojeći im ugoditi. Nije bilo teško zaključiti zašto, jer iako je Archie zahtijevao
potpunu uslugu za svoj novac i nije plaćao ni jednu jedninu anna9 više,
neizbježno je shvatio kakav treba biti pošten omjer te je novac odmah
raspoloženo davao.
Njihove taborske sluge uvijek su prve stizale u svratišta i, kad bi McMinnovi
dojahali, njihove vreće, yakdan već bi bile odvezane s ponija i unesene u sobe. Bili
8 The Bristish Raj povijesni je termin koji se odnosi na britansku vladavinu na indijskom
potkontinentu u razdoblju između 1858. i 1947.
9 anna - indijski novac, šesnaesti dio rupije
70
Rosie Thomas
su podignuti poljski kreveti, jer Myrtle nije željela koristiti ponuđene krevete na
nogarima, govoreći da vrve kukcima. Archie se uvijek pretvarao da je očajan
zbog suprugina sitničavog ponašanja, ali po njemu se vidjelo da se zabavlja uz
puno ljubavi. Bilo je mnoštvo toplih deka pa čak i platnenih plahti koje su
svakoga dana pakirali i raspakiravali. Posluga McMinnovih kupovala je hranu
kod mještana kao dodatak onome što su nosili poniji i njihov kuhar spravljao je
večeru koja je bila poslužena na tanjurima, s jedaćim priborom koji se
svakodnevno ispirao u otopini kalijeva permanganata. Katkad je čak postojala
mogućnost da se okupaju. Bila je podignuta i djelomično napunjena sklopiva
platnena struktura u kojoj je Nerys mogla sjediti, raskošno zahvaćati toplu vodu
iz emajliranoga vrča i polijevati je preko kože i kose.
Na kraju svakodnevnoga putovanja, dok su sjedili u svratištima na logorskim
stolcima ispod greda punih paučine, bilo je mnogo toga o čemu je njih troje
moglo razgovarati i čemu su se mogli smijati. Myrtle je ogovarala i zbijala šale o
ljudima koje su sretali ili o raznim pasijama goniča ponija.
- Misliš li da se izmjenjuju? - nagađala je o sljedbeniku islama i njegovim
ženama.
- Ne, ja bih rekao da najviše voli onu najljepšu - odgovorio je Archie. - Tako
bih ja.
- Kako ih uspijeva razaznati? - pitala se Myrtle.
- Pa ne idu u krevet s velom, ljubavi.
Myrtle se grohotom smijala. Pušila je tanke crne cigarete s raskošnim zlatnim
vrhovima. Kad je prvi put jednu zapalila, Nerys ju je iznenađeno pogledala i
Myrtle je otpuhnula dugačak tračak dima. - Ponašala sam se najljepše što sam
mogla kad smo se upoznale. Ipak smo mi boravili u tvojoj kući. Hoću li naići na
tvoje silno neodobravanje kad me uistinu dobro upoznaš?
- Ne bih rekla - nasmijala se Nerys.
Posljednje što im je poslužitelj navečer donio bile su šalice vrućega kakaa.
Archie je u svoj i Myrtlin natočio malo rakije i podigao obrvu prema Nerys.
- Da, molit ću - rekla je. Bio je to običaj koji je vrlo brzo prihvatila.
Katkad je u svratištu bila samo jedna prostorija, ali brzo se priviknula dijeliti je
s Myrtle i Archiejem. Myrtle je u krevetu nosila bisernosivu pidžamu s pariškom
etiketom. - Znaš, mnogo je bolja za putovanje. Nadničari ispuste uši u krevete
kad ih pospremaju, ali one skliznu sa svile.
Bila je u pravu. Uši su bile nezaobilazne na putovanju Watkinsovih za Leh i
udobno su se lijepile za Nerysine flanelaste spavaćice.
71
Šal od kašmira
Uz Archiejevo ritmično hrkanje i Myrtlino disanje koje ga je upotpunjavalo,
Nerys je zaključila da bolje spava na putu za Srinagar nego što je u posljednje
vrijeme spavala u kući misije. Svakoga jutra, čim bi se razdanilo, poslužitelj im je
donosio čaj u krevet. Nakon što bi ga popili, Archie je izlazio u kućnome
ogrtaču obrijati se pri danjemu svjetlu dok se žene odjenu, a tada je već bilo
vrijeme za vruću kašu, jaja na kajganu i ukusan svjež kruh koji je pekao kuhar.
Cijeli dan pješačili su ili jahali kroz seoca s uskim poljima zreloga žita, koja su
vijugala uz izrovane staze, na čijim su rubovima kljuckale mokre i blatnjave
kokosi i kojima su gonjene zalutale ovce jurcale ispred njihovih ponija. S obje
strane prostirali su se redovi razgranatih grmova ruža, s kojih je sad visio
narančasti šipak, poput dragulja našivenih na svilenome baršunu. Kad se staza
izdigla iznad raštrkanih sela, pojavilo se golemo kamenito prostranstvo. Ponovo
su se nad njima nadvijale planine, zasjenjene bojom sipina crnila i ljubičastom,
dok je najizdignutiji vršak katkad bio okrunjen masivnim bijelim zidovima gompe.
U Lamayuruu, nekoliko kilometara prije prijevoja Fotu, najviše točke koju su
na tome putu morali prijeći, zaustavili su se prenoćiti u sjeni najvećega
samostana. Bila je to gomila bijelih zidova i u crveno obojanih drvenih otpiljaka
trupaca, s prozorčićima, a kao kruna svega bile su niske kupole od desetak
svetišta s crno-zlatnim usukanim tornjevima, koji su blještali poput šećerne
vune. Poniji su klipsali uzbrdo načinivši stotine nepravilnih koraka ne bi li došli
do te hrpe zgrada koje su bile priljubljene uz rubove samostana. Molitvene
zastavice lepršale su naspram plavoga neba ponad njihovih glava i Nerys je to
podsjetilo na Spitok gompu pokraj koje su se popeli cestom što je vodila izvan
Leha. Uz žalac grizodušja shvatila je da je bila zaokupljena malim pustolovinama
na putu, smijući im se s Myrtle i Archiejem te da je rijetko kad pomišljala na
Evana. Iz te udaljenosti činio joj se mračnom negodujućom pojavom, u
proturječnosti s vedrinom ispunjenih dana u kojima je uživala.
U Lamayuruu su odsjeli u neizbježnome svratištu, ali bilo je puno veće od
njegovih inačica uz cestu, zbog rijeke posjetitelja samostana. Nerys su odveli u
njezinu sobu, koja je bila tek maleni kameni pregradak s jednim jedinim uskim
prozorom. Gledao je preko golemoga ponora, dok su crne galice klizile ispod
prozorske daske.
Toga su dana za večerom bili neobično tihi, kao da su blizina samostana i
stupci u crveno odjevenih redovnika primirili čak i Myrtle.
Poslije je, umjesto da se vrati u svoju ćeliju, Nerys izišla van i nagonski se
popela uz ono nekoliko stuba do samih zidina samostana. Zabacila je glavu
unatrag i zagledala se u veliko zdanje koje se nad njom izdizalo, crno naspram
zvjezdanoga zastora. Na nekolicini prozora mrlje slabašne kasne žute svjetlosti
72
Rosie Thomas
sjale su poput velom zaklonjenih očiju i zadrhtala je na vjetru. Pomislila je kako
čuje dizanje i spuštanje glasova koji su izgovarali molitvu. Archie je za večerom
promrmljao kako je selo Lamayuru sumorno za život, zato što je zbog
obveznoga danka i hrane koje je zahtijevao lama, kako bi prehranjivao
redovnike, samim seljanima ostajalo premalo. Večeras joj se uistinu učinilo
opustošenim mjestom dok je zalazila sve dublje u jedan kut kamenoga zida, u
potrazi za trunkom zaklona. Negdje odozdol, između niza ruševnih kuća,
dopirao je zvuk psećeg zavijanja. Pokušala je zamisliti što bi Evan mogao postići
na jednome takvome mjestu, nudeći obećanja i prijetnje drukčije religije ljudima
koji bi bolje materijalno prolazili skrbeći samo za svoje obitelji, zadržavajući rižu
i ovčetinu samo za sebe.
Prema suprugu osjećala je samo ogorčenu nježnost i pitala se hoće li ta
splasnula osjećanja naspram njezina vlastitoga uvjerenja kako je to što on čini
bilo uzaludno uopće biti dovoljna da je nose kroz život u godinama koje su pred
njom. Mogla bih to učiniti, pomislila je, kao i sve ostalo što bi se od mene
zahtijevao, kad bismo imali djecu.
Sad joj je postalo posve hladno. Samostan se prijeteći visoko izdizao i bio je
vrlo mračan, kao da će se srušiti i zgnječiti je. Privukla je kaput oko ramena i
počela se spuštati natrag niz stube. Archiejev poslužitelj čekao je pokraj vrata
otrcanoga svratišta.
- Dođite, gospođo - pozvao je i osjećala je krivnju što ga je ostavila da čeka na
tome propuhu, kad je mogao leći nauznak i s lulom odmarati na svojoj deki.
- Oprosti, Hari.
Podigao je petrolejku i poveo je uz drvene stube pokraj veža sa zastorima do
njezina pregratka. Upalio je svijeću koja joj je bila ostavljena na maloj polici i
odstupio. - Donijet ću vam kakao, gospođo. Odmah dolazim.
- Neću večeras kakao, Hari, hvala ti. Poći ću ravno u krevet.
- Poželjela je sklopiti oči i da zora što prije svane. Lamayuru je bio
deprimirajuće mjesto.
Nakon što je puhnula i ugasila svijeću, ležala je osluškujući tamu. Čulo se
nekakvo grebanje, koje su vjerojatno stvarali štakori na stropu. Vjetar je nadirao
kroz pukotine između zidova i maloga prozorskog okna. Potom je začula
nekakvu drukčiju buku. Ženski glas je tiho stenjao. Bilo je to nešto poput jecanja
i uzdaha, nakon čega je uslijedilo sve glasnije dahtanje. A potom, kao dodatak
tomu, zajednička provala smijeha popraćena prošaptanim pssst.
Nerys se okretala pod dekama i preko ušiju navlačila pucketavi jastuk. Nije
morala slušati Myrtle i Archieja kako vode ljubav. Bilo je previše toga što nije
73
Šal od kašmira
željela čuti, o čemu nije željela znati ni razmišljati. Njezin vlastiti život učinio joj
se malim, samotnim i lišenim smisla.
Sljedećega dana put ih je vodio naprijed, preko visokoga prijevoja i kroz grad
Kargil. Lamayuru je ostao daleko iza njih i putnici su bili dobro raspoloženi.
Prošlo je još dugačkih, ali posve zadovoljavajućih dana, sve dok se između njih i
Kašmirske doline nisu prostirali nazubljeni zidovi Velike Himalaje. S obzirom na
planine u daljini, činilo se nemogućim da bi njihova karavana mogla naći put do
vrhunca preko prijevoja Zoji, ali kad su se približili, uspjeli su se odlučiti za
zavojitu nit staze koja se u cik-cak penjala uvis. Na jednome mjestu pojavila se
blještava strelica kad je ukrasno zrcalo ili djelić ulaštenoga metala na poniju
uzvratio odbljeskom na zrake izlazećeg sunca. Myrtle ju je hrabrila kad je Nerys
zauzdala svoga ponija, procijeniti dokle seže uspon.
- Izgleda teže nego što uistinu jest. Sjeti se da si se već popela na više od četiri
tisuće metara prelazeći preko Fotu La te na putu gore do Leha prošle godine.
- Nisam zabrinuta. Znam da ćemo uspjeti. Pitam se samo kakav li će se
pogled pružati s vrha.
Myrtleine oči zasjale su među naborima njezina vela. - Onakav kakav ne
možeš ni zamisliti. Bit će to kao zagledati se ispod sebe u raj.
Ta misao pomogla je Nerys izdržati dugačak uspon po užasnoj vrućini.
Prašina joj je začepila nos i grlo i njezina boca vode uskoro je bila prazna. Sunce
se dizalo sve više, udarajući joj u glavu i ramena. Dok je jahala, njezin poni sve
se sporije i sporije uspinjao i osjetila je njegovo drhturenje kad bi ga gonič bičem
ošinuo po slabinama. Kad je skliznula na tlo, kamenje joj se zabilo u potplate
čizama i sunce je žestoko pripeklo. Zveckanje orme na ponijima uspostavilo je
ritam koji se prekidao samo povremenim zviždukom svizaca iz njihovih jazbina
u stijenama.
Orlovi bradaši kružili su iznad njih, lijeno se okrećući svojim nazubljenim
krilima.
Sam prolaz bio je sakriven niskim izdancima i Nerys je mrko pomislila da će
se vječno uspinjati. Archie je bio daleko ispred njih, ali Myrtle je uskladila korak
s Nerysinim. Povremeno bi razmijenile koju riječ ohrabrenja, ali većinu energije
trošile su na samo stavljanje noge pred nogu.
Kad su se uspeli još više, Nerys je počela brojiti zavoje koje je još trebalo
svladati. Bilo ih je sedam, zatim pet, a potom je ostao samo jedan.
- Je li konačno gotovo? - preklinjala je ona Myrtle, strahujući od lažnoga
vrhunca i kakve skrivene stijene koju je još trebalo prebroditi.
74
Rosie Thomas
Svaki put kad bi se osvrnula, široka smeđa pustinja Ladakha sve više i više se
gubila iz vida i znala je da prelaze u neku drukčiju zemlju.
- Još malo - otpuhivala je Myrtle. - Zašto Archie sve vrijeme mora tako jurcati
naprijed?
Izbili su na široki komad zemlje s obrisima svetišta koji su se naspram neba
pojavili pred njima. Archie i prethodnica su ih čekali. Dok su se spuštali niz
obronak, Nerys je načas zapazila oglodane kosti i pozadinu mrtvoga ponija koji
je sigurno ispao iz karavane. Još uvijek je bio dan, ali zrak je strujao oko nje pa je
ponovo zavezala vezice svoga slamnatog šešira.
Prešli su preko sedla prijevoja, zahvalni na gotovo vodoravnome tlu, sve dok
nisu došli u razinu sa svetištima. Na hrpama gruboga kamenja bile su zabodene
stotine stjegova, izblijedjelih ili još uvijek jarkih boja, među kojima su bile
povješane dronjaste bijele duge uske trake.
Myrtle i Archie stajali su držeći se za ruke, tiho gledajući na zapad. Nerys je
prišla i stala tik iza njih. Pred njezinim nogama rasprostirala se i poput
najčarobnijega tepiha razmotavala Kašmirska dolina.
Prema njima protezali su se pregibi zemlje, niski izbojci bili su zaogrnuti
nizovima tamnih jela, a oni viši blještali su srebrnim brezama. Dugačke brazde
snijega počivale su u sjenovitim jarcima i vodopadi su protkali srebrne niti niz
ljubičasta lica litica. Izmaglica živahnih boja zamutila je veliku udubinu doline, ali
uspjela je u daljini vidjeti pašnjake, zrela polja i vijuganje rijeke. Nakon
ogoljeloga sivog i smeđeg pejzaža preko kojega je upravo bila prešla, nježno
stapanje tisuća nijansi plave, srebrne i boje lavande miješalo se s blijedozelenom
i zlatnom, doimajući se previše raskošnim da bi bilo stvarno. Dugo je netremice
piljila u to dok je do nje dopirao miris plodne zemlje i opojne vode.
Myrtle nije pretjerivala.
Bilo je to najljepše mjesto koje je Nerys vidjela u životu.
75
Šal od kašmira
PETO POGLAVLJE
ako bi iz Leha preko planina stigla do Srinagara, Mair je imala opcije
vožnje javnim prijevozom autobusom, pronalaska skupine ljudi koji su išli
na izlet i trebali još jednoga da im popuni mjesto u vozilu ili unajmljivanja
automobila i vozača za dvodnevno putovanje. Autobusi su vozili svakodnevno,
ali nakratko su se tijekom noći zadržavali u Kargilu i ujutro u jedan ponovo
nastavljali put. Vojnici na važnim kontrolnim točkama sa svake strane Zoji La u
pet su zatvarali cestu, kako bi serpentinski zavoji bili prazni za prolazak vojnih
konvoja pa se službeni civilni promet dotada već trebao obaviti preko prijelaza.
Zapazila je obavijesti pričvršćene u nekim internetskim kafićima, u kojima su se
nudila slobodna mjesta ako se podijele troškovi putovanja u kamionetima ili
automobilima, ali kad se zaputila do telefonske govornice i nazvala jedan od tih
brojeva, shvatila je da razgovara (u što je bila gotovo sigurna) s jednim od onih
izraelskih mladića koji su bili na izletu u Changhtang. Naglo se ispričala i spustila
slušalicu. Opcija vlastitoga automobila i vozača činila joj se daleko najboljom,
sve dok nije ušla u posljednju putničku agenciju koja je još uvijek radila i
raspitala se o cijeni. Morala se pomiriti s legendarnom neudobnošću i
adrenalinskim šokom zbog vožnje autobusom. Spakirala je torbu, spremna
sljedeće jutro napustiti Leh i uputila se na posljednju večeru u najbolji restoran
po preporuci vodiča, Usamljeni planet.
- Hej! - začuo se nečiji glas iz vrlo hladnoga sumraka kad je skrenula i počela
se spuštati prema bazaru. - Uistinu smo se nadali da si još uvijek u gradu.
Bila je to Karen Baker, zakopčana do grla u pernatoj jakni, štiteći se od
hladnoće. Kosu je bila smotala pod vunenu kapu.
- Kako je bilo na planinarenju? - upitala je Mair kad su uskladile korak.
Karen je malodušno gugutala. - Izvrsno, i više od toga. Popeli smo se visoko i
snijeg mi je bio do koljena. Sve u šatoru preko noći se smrznulo. Naravno,
Bruno je uživao u svakoj sekundi.
- A Lotus?
K
76
Rosie Thomas
- Bila je dobra. Ali Lo je uvijek prilično dobra i voli snijeg. Vidi, što kažeš na
to da se sutra nađemo? Rekla bih ti da dođeš večeras, ali Bruno ima nešto riješiti,
obaviti brojne telefonske razgovore, a to ovdje baš i nije lako, znaš već.
Mair je to bilo poznato. Svi strani mobiteli automatski su blokirani i jedini
načini za obavljanje razgovora, osim iz trgovine mobitelima, bilo je kupiti jammu
ili kašmirski mobitel. Nije to učinila i osjećala je da joj nedostaje komunikacija s
onima doma. Opskrba električnom energijom bila je previše nestalna da bi čak i
elektronička pošta bila pouzdana opcija.
- Ujutro odlazim autobusom za Srinagar.
- Neee - zacvilila je Karen. - Ne čini to. Ne smiješ. Čula sam da je to užasna
vožnja.
- Gle, bit će to pustolovina.
Karen je uzela Mair pod ruku. - Imam puno bolju zamisao. Ostani još jedan
dan i pođi s nama u Kašmir. Rezervirali smo automobil. Ima mjesta, ako ti ne
smeta to što ćeš sjediti otraga sa mnom i Lo.
Mair je oklijevala. - A što je s Brunom?
Karen je načinila nervozan pokret svojim otmjenim ramenima. - Neće imati
ništa protiv. Voli upoznavati nove ljude, jednako koliko i ja.
Mairin prvi dojam Brune Beckera bio je drukčiji, ali nije to rekla. - Gle...
primamljivo je. Da budem iskrena, nisam baš tako sigurna za autobus.
- E pa, onda je sve dogovoreno. Pokupit ćemo te prekosutra u tvome hotelu.
Upozoravam te, krenut ćemo rano. Bruno je pravi fanatik po tom pitanju.
Činilo se da je dogovor zapečaćen.
Karen je poskakivala duž ruba blatnjave ceste dok je čekala da kamionet
prodrnda pokraj njih. - A kako si ti provela tjedan?
Mair je zaustila: - Bilo je zanimljivo. Našla sam nekakve povijesne...
Ali Karen je već prelazila kroz oblak ispušnih plinova. Okrenula se i mahnula
Mair. - Sjajno, vidimo se sutra. - Vozač automobila-rikše ugledao ju je i
vrludajući stao. Karen je uskočila, a da ga nije ni upitala za cijenu. Mair je
nastavila u suprotnome smjeru prema ustreptalim svjetlima bazara.
Budući da je imala još jedan dan na raspolaganju, vratila se do internetskog
kafića. U elektroničkom pismu je opisala Hattie otkriće kapelice i uništene
77
Šal od kašmira
zgrade misije, ali samo u najblažim crtama. Nije željela priznati čak ni Hattie
koliko joj je priča o šalu postala intrigantna. Kliknula je šalji još dok je bilo struje.
Potom je provjerila ima li što u dolaznoj pošti. Poruke su se nizale, stižući
tempom sporijim od hromoga čovjeka koji nosi raskoljen štap. Ugledala je jednu
poruku od Dylana i radosno je otvorila. Njezin brat nije pisao redovito, ali
njegova povremena pisma pružala su joj veće zadovoljstvo od bilo čijih.
Ovaj put je to bio razočaravajuće kratak ulomak, ali obećavao joj je da će je
zanimati ono poslano u privitku.
Dylan je sa sobom odnio malu zbirku očevih fotografija, koje su tijekom
godina bile spremljene u nekoliko starih kutija za cipele u Huwovoj kaotičnoj
radnoj sobi. Neodređeno je sestrama rekao da će ih pregledati kad nađe malo
slobodnoga vremena i da će one dobre skenirati u Iphoto album za njih obje.
Bio je to zadatak u kojemu je briljirao. Eirlys je odgovorila da mu je zahvalna na
ponuđenome, jer ona nikada ne bi našla vremena to sama učiniti. Dylan se
potajno osmjehnuo pogledavši prema Mair i u tome trenu pogodila ju je njegova
sve veća sličnost s ocem. Kako se nesvjesno uvučete u kožu roditelja, pomislila
je. Vjerojatno je ona dosad bila poput svoje majke, više nego što je toga bila
svjesna.
Osmjehujući se, Mair se spremala otvoriti Dylanov privitak.
U početku nije mogla ući u sustav, ali bila je uporna i konačno joj je uspjelo.
Piljila je. Fotografija je bila jedan stari crno-bijeli snimak, izblijedio i izgužvan.
Tri žene bile su skupljene naspram pozadine vode djelomično prekrivene
lopočima. Gornji lijevi kut pogleda bio je prerezan dijagonalom izrezbarene
drvene građe pa se činilo kao da su njih tri uhvaćene na nekom balkonu koji je
gledao na jezero. Žena u sredini pozirala je uzdignute brade i iskreno se
zabavljajući gledala ravno u kameru. Njezine pune usne bile su razvučene u
usnice koje su se doimale crnima, ali zapravo je sigurno na njima bio
tamnocrveni ruž. Valovita tamna kosa bila je sa strana podignuta i njezinu
upečatljivo dojmljivu pojavu isticali su široki reveri i odveć naglašena ramena
moderne jakne. U V-izrezu oko vrata bila je duboka sjena.
Žena s njezine lijeve strane doimala se znatno mlađe. Vidjele su joj se tri
četvrtine profila, osmjehivala se pogledom, pogledavajući u svoje družice, imala
je svijetlu kovrčavu kosu i vrat poput labuda.
Treća žena bila je uhvaćena usred provale smijeha. Glava joj je bila zabačena
unatrag i doimala se životnom, prepunom radosti pa je prošlo nekoliko sekundi
prije nego što ju je Mair prepoznala. Bila je to njezina baka.
78
Rosie Thomas
Očarano zagledana u ta radosna lica, Mair je nagađala što je djed Evan mogao
reći iza objektiva kad je svoju suprugu naveo da bude tako ozarena i očito
sretna.
Ili... možda fotograf uopće nije bio Evan Watkins.
Gdje se otprilike mogla nalaziti ta zelenkasta voda? Nije izgledalo poput Leha,
to je bilo izvjesno.
Potom joj je sinulo. Postojala su jezera u Srinagaru. Mair se ponovo vratila
Dylanovoj poruci. Pisalo je:
Ova nije bila pričvršćena u djedovu albumu s fotografijama iz Indije, koje su uglavnom vrlo
dosadne. Vjernici stoje na stubama kapelice, doimaju se svečano itd. Stoga mi je odmah
privukla pogled. Tko bi mogle biti te sretne bakine prijateljice?
Što ju je više gledala, fotografija je bivala sve zagonetnija intrigantnija. Te tri
mlade žene su, kako se činilo, bile zaokupljene svojim prijateljstvom kao i
neposrednim šaljivim trenutkom. Njihova lica sjala su životom i bilo je teško
zamisliti kako je fotografija snimljena prije gotovo sedamdeset godina.
Mair je silno željela doznati više o njima. Mogućnost da je fotografija možda
snimljena u Srinagaru samo je još više pojačala njezinu želju za odlaskom
onamo.
Kineskinja koja je radila u internetskom kafiću namršteno ju je pogledala.
Iznad svakoga radnog mjesta stajala je pločica na kojoj je pisalo: »Nema
prenošenja podataka s terminala na računalo. Nema skidanja podataka s
interneta.«
Mair je najprije pokazala sliku na zaslonu, a potom na antikni printer koji je
stajao visoko na klupi blizu vrata i načinila preklinjući pokret da joj ih spoji.
Nikakve reakcije nije bilo, sve dok nije izvadila novčanik i počela odbrojavati
novčanice. Nakon toga nastalo je razdoblje stiskanja dugmadi, provjeravanja
kabela, mrmljanja i napokon se iz proreza pojavio ispis fotografije dimenzija pet
sa četiri. Bila je mutnija od izvornika i ta smanjena veličina umanjila je onu pravu
radost, ali bila je dovoljno dobra.
Mair ju je odnijela natrag do hotela i odložila na sigurno, u istu onu omotnicu
u kojoj je već bio uvojak tamne smeđe kose.
Sljedećega jutra Beckerovi i njihov vozač sa standardnom bijelom toyotom na
četiri kotača zaustavili su se pred Mairinim hotelom u šest i trideset. Karen joj je
79
Šal od kašmira
mahnula sa stražnjega sjedala automobila. - Sve spremno? - doviknula je. - Ovo
će biti zabavno.
Lotus je bila vezana u podignutoj dječjoj sjedalici. Vozač, mještanin koji je već
posve očito bio zaluđen malom djevojčicom, osvrnuo se preko rukohvata
sjedalice i osmjehnuo, pokazavši pritom zlatan zub, i pomilovao je po obrazu.
Bruno Becker ustao je sa suvozačeva sjedala. Pogledao je Mair, uputivši joj
blistav osmijeh, zbog čega se donekle doimao mnogo pristupačnijim.
- Vrlo ljubazno od vas oboje - rekla je.
- Drago mi je što ste odlučili pridružiti nam se. Je li to sve? -Pokazao je na
njezinu platnenu putnu torbu. Mair je potvrdno kimnula. Prebačenu preko
ramena nosila je naprtnjaču u kojoj je na sigurno bio zaguran šal, onaj uvojak
kose i fotografija.
- Putujete s malo prtljage. Karen bi od vas mogla naučiti lekciju. - Ubacio je
njezinu putnu torbu u pregradak za prtljagu u toyoti, bacivši je na vrh
pozamašne hrpe prtljage.
- Hej, pa to su uglavnom Lotusine stvari - nasmijala se Karen. - Hajde, uskači.
Mair je sjela pokraj Lotus. Djevojčičina kosa bila je masa svijetlih spirala pri
čeličnoj svjetlosti zore.
- Krenimo - rekao je vozač. Zaputili su se glavnom ulicom, pokraj
molitvenoga kotača i onoga dugačkoga zida mani s uklesanim molitvama. Mair se
okrenula baciti posljednji pogled na gradić. Guste rešetke niskoga oblaka zastrle
su krug planina i stabla su bila čelično sive žvrljotine naspram smeđih stijena.
Bilo je vrlo hladno i ulice su bile napuštene.
Karen je bradom pokazala prema prednjim sjedalima. - Zabrinuti su zbog
vremena - izjavila je preko Lotus.
- Predviđaju snijeg - rekao je kratko Bruno, ne okrećući glavu. - Nećemo se
dugo zadržavati na putu gore.
Mair se udobno smjestila otraga. U početku je automobil gutao kilometre
ceste koja je vodila kroz dolinu duž obala rijeke Ind. Karen je čavrljala i Mair je
Lotus dodavala predmete koji su se nalazili među neiscrpnom hrpom igračaka i
knjiga što su okruživale njezino sjedalo.
Teretna kola i vojni kamioni kretali su se u oba smjera i kad se cesta počinjala
uspinjati, prošli su pokraj grubo sklepanih tabora uz cestu podignutih za ljude
koji su radili na održavanju ceste prohodnom. Žene su, baš kao i muškarci,
nosile na leđima kamenje ili lopatama blata nasipale rupe.
80
Rosie Thomas
- Koji težak život. Vidi, ona žena na leđima drži dijete -protisnula je Karen.
Još dva sitna djeteta sjedila su na kamenu i promatrala jednolično drndavo
prometovanje vozila.
Kako bi još više pojačalo tu opću sumornost, počelo je kišiti i krupne kapi
uporno su se odbijale o prednje automobilsko staklo. Brisači su zvrndali i kotači
automobila okretali su se preko sve dubljih i dubljih kolotečina. Kad su stigli do
policijske kontrolne točke, vozač je odnio njihove putovnice u kolibu na
pregled, dok su vojnici u maskirnim odijelima, koji su se dosađivali, mahali
pištoljima i raspoređujući propuštali natovarene kamione. Iza te kontrolne točke
stajao je znak na kojemu je pisalo: »Organizacija pogranične ceste. Neprijatelj
vas gleda.« Autocesta je vodila tik uz kontrolnu crtu razdvajanja između
Indije i Pakistana pa snažna nazočnost indijske vojske nije bila fasada.
Nastavili su vožnju, upućujući se na zapad kad se cesta počela uspinjati.
Vodila je uz rub golemoga ponora i katkad se činilo da kotači toyote vise nad
njim dok su svladavali još jedan slijepi zavoj. Mair je odvratila pogled od zjapeće
provalije i zgranula se kad se iza zavoja bučeći pojavio kamion, idući ravno na
njih. Činilo se da se njihov vozač nije ni lecnuo kad ga je mimoilazeći se s
nadolazećim vozilom samo centimetar dijelio od čvrste stijene ili velike
praznine. Površina ceste postala je toliko gruba da su se putnici morali
pridržavati za pojaseve kako bi spriječili lupanje glavama o strop. Usred toga,
naizgled uljuljkana beskrajnim trzajima, Lotus je zaspala.
- Zar oni u ovim krajevima nikada ne koriste asfalt? - gunđala je Karen.
Bruno ju je pogledao osvrnuvši se preko ramena. - Ne bi potrajao ni šest
tjedana. Mješavina kamena i ugaženoga tla jedino je što odolijeva vremenu i
kamionima, osim toga, potrebno je neprestano održavanje da bi cesta ostala čak
i ovako uporabljiva. - Bila je to najduža opaska koju je izgovorio sve otkada su
napustili Leh.
- A h... ahhh. Joj. - Svi su poskočili na svojim sjedalima. Kamenje je prštalo
pod kotačima i odbijalo se uvis. Daleko ispod,
Mair je zapazila kositrenu nit rijeke. Zahvalno se pomolila što nije stiješnjena
u javnome autobusu s četrdeset putnika i iscrpljenim vozačem za volanom.
- Cesta između Leha i Srinagara se za vozila na kotačima otvorila tek u
šezdesetima - rekao je Bruno. - Prije je to bila samo staza i jedino prijevozno
sredstvo bili su poniji.
- Pa koliko je onda to putovanje trajalo?
- Riječ je o stotinu dvadeset kilometara. Sigurno im je trebalo tjedan dana.
81
Šal od kašmira
Mair je ubrzo potom dodala: - U osamnaestome stoljeću tu se nije dalo proći
čak ni na konjima. Nosači su sve nosili na leđima, cijelim putem, od Tibeta do
Kašmira. Ovim putem prevozila se uglavnom vuna, za trgovinu pašminom.
Bruno se okrenuo i pogledao je. Prvi put su im se pogledi izravno sreli. -
Zanima vas povijest starih trgovačkih ruta?
- Da.
- I mene - ubacila se Karen.
Njezin suprug naglo se okrenuo prema njoj i osmjehnuo. Mair je zapazila da
je bio zamjetno privlačan muškarac i ona nelagoda koju je osjećala kad je oboje
Beckerovih bilo nazočno odjednom je nestala. Iako im je na prvi pogled
zavidjela na prisnosti, posumnjala je da ih zapravo povezuje zajednički
antagonizam koliko i zajedničko obožavanje njihova djeteta. Ali sad je pomislila
kako se prevarila. Bilo je ljubavi, jednako koliko i zabavljanja u Bruninu
osmijehu.
- Znam da jesi - rekao je toplo.
Mair je virkala naprijed kad su svladavali još jedan zavoj i kroz raspor u
oblacima ugledala bijeli snježni zid u daljini.
Nakon jednoga sata Lotus se probudila i počela cendrati. Povukla je remenje
na svome sjedalu i zakrenula lice od pića koje joj je Karen ponudila. - Morat
ćemo se zaustaviti deset minuta - rekla je vozaču. - Koliko je još do Lamayurua?
Muškarci su odmahnuli glavom.
- Ima još dosta - rekao je vozač.
Zaustavili su se kod štanda s čajem uz cestu. Kiša je cestu pretvorila u
odvratno blatnjavu vrpcu i prljava voda prskala je svako vozilo u prolazu. Vozila
prema zapadu stalno su promicala. Mair je shvatila da je svaki vozač bio pod
pritiskom uspeti se i prijeći preko Fotu La prije mraka ili prije nego što snijeg
ozbiljno zapada, što god se od toga dogodilo prvo. U nekoliko posljednjih
minuta kiša se pretvorila u susnježicu, udarajući u automobilsko prednje staklo i
stvarajući tmurne mrlje.
Njihova mala skupina šćućurila se ispod zaklona od teške cerade. Lotus se
razvedrila čim je ugledala ljude. Bruno ju je spustio i ona je iznova počela
sklapati prijateljstva dok je Karen istraživala što je u posudama na štandovima.
Izabrala je gusto varivo i punu zaimaču riže i većinom toga nahranila Lotus.
Mair je mnogo opreznije pojela tablu čokolade i šaku lješnjaka. Njihov vozač
stajao je na dovratku, mrmljajući nešto s ostalim vozačima, pogledavajući kakvo
je vrijeme.
82
Rosie Thomas
Čim su završili, Bruno ih je požurivao da se vrate u automobil i Karen je
uzdahnula. - Kakva šteta što ne možemo vidjeti prilaz Lamayuruu. Na slikama
se prikazuje na silueti brda poput dvorca iz mašte, sav u tornjevima i tornjićima.
- Karen, doista se ne možemo zaustaviti kod toga tvog samostana - rekao je
Bruno.
- Što?
- Moramo što prije prijeći preko prijevoja.
- Ah, ma daj. Pa sat vremena neće ništa promijeniti.
Vozač je sad sjedio nagnut naprijed, pogrbljenih ramena, koja su mu bila blizu
ušiju. Sva vozila koja su im dolazila u susret imala su upaljena svjetla i bila je
vidljiva dugačka crta njihovih malih žutih stožaca koja je poput zmije vijugala
pod nevjerojatnim kutom uvis prema tmini.
- Hoće, dušo.
Karen je bila ljutita. - Čuj, što to znači? Znam da te odveć ne zanima, ali to je
najstarija gompa u Ladakhu. Potječe još iz desetoga stoljeća. U njoj su freske,
thangke, kakvih nema nigdje drugdje. Moramo to vidjeti.
- Ne ovaj put.
Zavladala je tišina i Mair je mogla osjetiti tihu bitku dviju volja. Brisači su
ostavljali mrlje brišući guste nanose susnježice koju je u trenu zamjenjivala nova.
Lotus je tiho pjevala svojoj lutki.
- Ma to samo prši snijeg, Bruno. Zašto si odjednom tako oprezan?
Ubacio se vozač. - Idemo ravno do Fotu La. Stići u Kargil.
Činilo se da je to riješilo stvar. Karen je stegnula vilicu, ali više nije rekla ni
riječi.
Putovanje je postajalo sve teže, ali vozač je nastavljao. Snijeg je sad padao,
zasipajući hrpe kamenja uz rub ceste. Sve manje vozila dolazilo im je ususret.
Mair se usredotočila na to da zabavi Lotus i nastojala je ne obazirati se na
provalije koje su zasigurno bile udaljene samo nekoliko desetaka centimetara.
Bilo je još više uznemirujuće, zaključila je, ne moći vidjeti najgore i biti
prepušten zamišljanju.
Ponovo je nazrela onaj neobični znak Pogranične ceste. »Jeste li u braku?
Rastanite se od brzine.«
83
Šal od kašmira
Činilo se kako se dugo uspinju. Kotači su jednom proklizali, ponovo krenuli,
našli uporište pa ponovo proklizali. Karenina zlovolja zbog toga što nije uspjela
vidjeti samostan je popustila.
Bruno i vozač nešto su tiho vijećali. Uspinjali su se znatno sporije, u nižoj
brzini, slijedeći trag guma vozila ispred njih koje je ubrzo iščeznulo i pretvorilo
se u slabo vidljive sive rubove u sivilu prostranstva.
- Snijeg vrlo loš - oglasio se iznenada vozač.
Trenutak potom, na strmome usponu, kotači na toyoti su se zavrtjeli i
automobil je počeo kliziti unatrag. Jedan paničan trenutak Karen i Mair su
prikovale poglede iznad Lotusine glave. Dezorijentirana, Mair je pokušala
shvatiti s koje se strane trenutačno nalazi provalija.
Bruno je već bio izišao iz automobila. Nogom je šutnuo kamen ispod jednoga
od stražnjih kotača, kad je iskočio vozač i priključio mu se. Karen i Mair napeto
su sjedile, čekajući.
- Izlazite - cvrkutala je Lotus.
- Ne sad, dušo. Vidiš kako obilno sniježi.
Muškarci su lopatama nagurali blato s ceste ispod guma, ali toyota se polako
kretala pošavši samo nekoliko metara naprijed prije nego što je ponovo počela
kliziti unatrag.
- Nije dobro - povikao je Bruno kroz snijeg.
- Nije dobro - složio se vozač.
Vrata su se naglo zalupila.
- Nećemo uspjeti. Morat ćemo se vratiti.
- Vratiti? - povikala je Karen. - Nakon svega ovoga?
- Do Lamayurua ima otprilike osam kilometara. - Tamo ćemo prenoćiti.
- Uistinu?
- Da, uistinu. To, ili provesti noć ovdje u automobilu. Tako da ćeš na kraju
krajeva ipak vidjeti svoje freske.
Karen je u šake skupila svoju crvenozlatnu kosu i uklonila je s obraza.
Nacerila se pogledavši u Mair, možda shvativši da je bila beskompromisna. -
Oprosti zbog ovoga. Ali to je putovanje, je li?
- Točno - složila se Mair.
84
Rosie Thomas
Vozač je izveo kompliciran manevar vraćanja, klizeći poput zmije na
ograničenome prostoru između kamenoga zida i iščezavajuće ceste. Počeli su
puziti nizbrdo.
Mair je mogla vidjeti jedino snijeg koji je padao. Ispod dijafragme osjetila je
pritisak mučnine, poput težine zle slutnje.
Tama se doimala neprobojnom. Mair je naslijepo pipala duž vlažnoga i
ljepljivoga kamenog zida, nastojeći se sjetiti odakle je došla, požalivši što je
ručnu svjetiljku ostavila u automobilu. Došla je do kuta, spotaknula se na plitku
stubu i umalo pala, zapazivši da je tu bilo još hladnije. Put do dvorišta sigurno je
bio blizu.
Kad su njezini ispruženi prsti napokon napipali vrata, uhvatila se za željezni
obruč i zakrenula ga. Vrata su se zalupila prema unutra, propustivši zapuh vjetra
i snijega.
Posrćući je ušla. Žena koja ju je povela do njezine sobe pokazala je prema
kuhinji prenoćišta, ali gust snijeg prekrivao je sva ona niska vrata koja su
okruživala dvorište pa je bila dezorijentirana. Nije pogledala uvis, svjesna da su
se zidine samostana prijeteći nadvijale nad njezinom glavom, kao da su svakoga
trenutka spremne srušiti se i zgnječiti kuću na krhkoj izbočini stijene. U svakom
slučaju, teško da bi bili uočljivi. Silni zapuši vjetra nosili su snježne pahulje
vodoravno, čak uvis, napola je zasljepljujući dok se probijala kroz snježne
nanose. Pognula je glavu ispod izbočine snijega koji je zastirao grubi trijem i
ugledala svjetlo.
Još jedna vrata su se uz tresak otvorila i upala je unutra, stresajući sa sebe
snijeg, onako kako se otresa pas kad iziđe iz vode. Prislonila je rame uz vrata i
uspjela ih zatvoriti zasunom.
- Bog, Maj - povikala je Lotus.
Prostorija je bila nejasno osvijetljena jednom jedinom petrolejkom. Uz tri zida
bili su madraci na podu, a u središtu prostorije pećica s cijevi iz koje se dim
izdizao u hladni zrak koji je mirisao na čađu. Žena, koju je Mair već prije vidjela,
bila je pognuta ispred peći, ubacujući palačinke od suhoga životinjskog izmeta
na njezino hladno ognjište. Nekoliko muškaraca, vjerojatno vozači kamiona koji
su se tu također nasukali zbog oluje, pogrbljeno su sjedili na dva madraca. Pušili
su i tiho razgovarali, ali sad su prestali i zagledali se u nju. Treći madrac zauzeli
su Bruno i Lotus. Mala djevojčica bila je do grla zakopčana u podstavljenoj
odjeći za spavanje i umotana u deku pa joj je izvirivalo samo rumeno lice. Cijela
85
Šal od kašmira
ta kukuljica bila je udobno smještena unutar očeva kaputa i glava joj je bila
podvučena pod njegovu bradu.
Mair je nedvojbeno osjetila zavist.
Bilo kakva toplina u ovakvim okolnostima bi dobro došla, rekla je žurno
samoj sebi.
- Skoči - molila ju je Lotus. - S’il vous plait.
- Ali to se ne izvodi u zatvorenome prostoru, Lotus. Moraš biti vani.
- Iziđi van - rekla je djevojčica i pokazala, kao da je to bilo toliko očito da nije
trebalo ni govoriti.
- Sutra ću skočiti samo za tebe - obećala je Mair.
- Ne zaboravi da sniježi, Lo - rekao joj je Bruno. - Svi ostajemo ovdje, unutra,
gdje je toplije.
Pomaknuo se u stranu i pokazao Mair mjesto na madracu. Pronašla je put
između čađavih posuda i od pruća ispletenoga kokošinjca u kojemu je bila
potištena kokoš pa sjela pokraj njega. Muškarci su nastavili s razgovorom koji su
prethodno vodili, a ona žena je zalupila vratima peći.
Bruno je rekao: - Karen ima migrenu. Bacila je pogled u kupaonicu i otišla
ravno u krevet.
Kupaonica je bila udaljena nekoliko metara i smještena lijevo od vrata.
Sastojala se od metalnoga bubnja sa slavinom, rupe za odvod na podu,
ružičastoga plastičnog držača za sapun i grude sivoga sapuna. Zahod je, Mair je
to već bila otkrila, bio ispod nadstrešnice na rubu dvorišta. Bila je to rupa od
nekoliko desetaka metara, koja je zjapila među podnožnicima. Trenutačno je
puhao svjež zrak koji je odozdol dopirao kroz rupu.
Svratište uz samostan bilo je krcato velikom skupinom njemačkih turista čiji
autobus nije uspio prijeći preko prijelaza. Smještaj u selu Lamayuruu bio je
također pun onih koji su još prije pobjegli od nevremena i vozač Beckerovih
dobro je postupio kad im je našao to mjesto. Čim su stigli, probijajući se kroz do
gležnja duboko zaleđeno blato na putu, to mjesto više je nalikovalo na grubi
četvrtasti nanos kamenja i debelih dasaka nego na nastambu. Ali postojala su
dva uska otvora prostorija u labirintu koji je vodio iz dvorišta, uklesana u
kamenu poput ćelija pustinjaka. Vozač ih je uveo u to sklonište i otišao odsjesti
kod svoga rođaka, koji je očito živio negdje u blizini. Sve druge žrtve oluje
morat će spavati na madracima u kuhinji.
Mair je upitala: - Mogu li nešto učiniti za nju?
86
Rosie Thomas
Odmahnuo je glavom. - Ne, ali hvala.
Mair je dodala: - Nije baš raskošno, ali svakako će biti toplije tu nego provesti
noć u toyoti.
Brunine ruke nagonski su prigrlile Lotus. - Da. Bilo bi to prilično teško.
Ovako velik snijeg stvorio bi nanos na nepomičnome vozilu. Preko noći bi
snijeg mogao zatrpati automobil pa bi bijeg pješice po cesti osamljenoj poput
one kakvom su upravo putovali bio opasan, možda čak i nemoguć.
Mair je uzdrhtala. Unatoč pokazivanju optimizma, to mjesto joj se nije
svidjelo, ne zbog toga što joj je nedostajala udobnost doma, nego zbog
sumornosti i osjećaja neodređene potištenosti koja se u njemu osjećala. Ali za
večeras je to ipak bilo sigurno utočište. Bacila je kratak pogled na Lotusine
rumene obraze. Djevojčica je sisala palac. - Bit ćemo mi udobno smješteni, kao
bubreg u loju, nećemo li, Lo? - Osmjehnula se.
Onaj četvrtasti komad vrećevine kojim su bila zamaskirana unutarnja vrata
bio je povučen u stranu i pojavila se još jedna žena. Nosila je posudu iz koje se
izdizao slabašan tračak pare.
Bruno je uzeo posudu od nje i zahvalio joj. Uspravio se sjedeći i obzirno
rekao: - Vidi, Lotus, tvoja večera.
Počeo ju je hraniti žlicama podgrijanoga graha, koji joj je davao naizmjenično
s komadima pogače. Napola se bila iskoprcala iz svoje kukuljice od deke i s
užitkom jela, umrljavši bradu smećkastonarančastim umakom.
Iznad njezine glave, Bruno je rekao: - Uvijek sa sobom nosimo nekoliko
limenki graha. Lotus će ih jesti u svako doba dana ili noći, kad ništa drugo ne
pomaže. - Stišao je glas: - Možda joj poslije budemo zavidjeli.
Na peć je bio spušten čađav kotao. Dvije žene čučale su na podu ognjišta i
počele rezati crveni luk te ga ubacivati u lonac razmjenjujući opaske s vozačima
kamiona.
- To je samo jedna noć - nasmijala se Mair.
Ali Bruno se nije nasmijao s njom. - Nadam se da si u pravu.
Pomislila je na to kako on može izgledati odbojno, s onim svojim tamnim
licem i crnim obrvama koje su se spojile u gustu crtu. On i Karen doimali su se
tako izrazito različiti pa je mogla jedino zaključiti da je njihov odnos bio
zasnovan na suprotnostima.
Nakon što je pojela sav grah, Lotus je dograbila posudu uvjeriti se nije li na
dnu možda ostala još koja žlica. Ruke su joj bile umrljane čađom koju je Bruno
87
Šal od kašmira
strpljivo obrisao maramicom, rekavši joj kako takva ne može u krevet s mamom,
jer bi posvuda ostali crni otisci ruku. Izvadio je iz džepa jabuku, ogulio je,
raščetvorio i njome također nahranio Lotus. Dok je sporo žvakala četvrti
komad, kapci su joj se polako spuštali.
- Vrijeme za spavanje - prošaptao je Bruno. Namjestio je djetetov pokrivač,
tako da su joj sad samo oči i nos bili vidljivi prije nego što ju je podigao u
naručje. Potom je bacio pogled na pripremu hrane. - Mogu li ti se poslije
priključiti na večeri? -upitao je formalno Mair, ali sve to vrijeme njegove crne
obrve podsmješljivo su se izvijale.
- Naravno. Voljela bih imati društvo - odgovorila je Mair.
Kad je otišao, sjela je oslonjena na zid i promatrala kuharice koje su
pripremale večeru. Vatra u peći se razgorijevala i u zraku se osjećao miris
kuhanoga povrća. Kapljice nastale od isparavanja klizile su niz prozorska okna,
ali u kuhinji nije izgledalo ništa toplije. Razmišljala je o tome kako je tu lako
mogla završiti s nekim izraelskim mladićima koji bi joj sad pravili društvo
umjesto Beckerovih i brzo zahvalila bogovima Lamayurua zbog toga što je to,
srećom, izbjegla.
Bruno se vratio nakon petnaest minuta. Nakon što je stresao snijeg, vozači su
ga promatrali kad je sjeo na madrac pokraj nje. Pričekao je dok nisu izgubili
zanimanje, a potom je, iz dobro skrivenoga džepa, izvukao plošku. Ponovo je
prtljao po čepu i izvadio dvije sklopive metalne šalice s kljunom i mahnuo
prstom nad njima. - Konjak - promrmljao je i natočio.
Kucnuli su se, nakon čega je Bruno iz svoje šalice otpio dugačak gutljaj. Mair
je slijedila njegov primjer i alkohol joj je u trenu zagrijao promrzle kosti.
- Aaaaah. Kako je Karen?
- Leži u krevetu i čita jedan od svojih budističkih tekstova. Stavio sam Lotus u
krevet pokraj nje... u trenu je zaspala. -Odmah potom je dodao: - Ima velike
zalihe snage i odlučnosti, moja supruga, pa pati kad nam se dogodi nešto poput
ovoga, kad čak ni ona ne može ništa promijeniti u danim okolnostima. Zapravo,
čini se da ta Karenina vrsta budizma općenito sadrži velik dio odlučnosti. To bi
se moglo nazvati i potrebom za nadzorom. Nisam baš siguran uklapa li se pod
to učenje... Stručno govoreći.
Pogledi su im se sreli. Bruno je to govorio na iznimno trpak način, ali bilo je u
tome snažnoga odjeka humora. Bio je Švicarac, ali istodobno je bio i nešvicarac.
To ga je ujedno činilo zanimljivim i privlačnim, pomislila je Mair. - Jesi li
religiozan? - upitala je.
Odlučno je odmahnuo glavom. - Nisam. A ti?
88
Rosie Thomas
- Nimalo. Ali moj djed je bio misionar. On i moja baka su ovdje bili
četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća u podružnici vriske prezbiterijanske
misije u Lehu.
- Zbog toga si sad ovdje?
- Nedavno mi je umro otac. Njegovi roditelji bili su dio naših života, jer su
živjeli blizu nas, ali nikada nismo upoznali majčine roditelje. Majka mi je umrla
čim sam zašla u pubertet, tako da je taj dio priče izgubljen. Želim pokušati
otkriti barem dio nje.
Mair je rijetko kad govorila o svojoj majci, čak i s Hattie. Nagon joj je govorio
da ne dira ranu koja je ostala nakon njezine smrti. Stoga ju je zapanjilo kad je taj
intimni podatak povjerila
Bruni Beckeru i kad je shvatila da nakon njihova prvog susreta i objašnjenja o
premetu naprijed ništa više nije rekla Karen o sebi.
Sjetila se da je započela, ali uvijek se nešto drugo uplelo.
Ali Karen je bila svijetli plamen koji je svakoga privlačio. Samo su neobične
okolnosti, snježna oluja i njihovo privremeno zatočeništvo pod sjenama
samostana navele Mair da tako slobodno razgovara s Kareninim suprugom.
Žurno je popila još konjaka. Ruka joj je bila nestabilna i metalni rub šalice
blago joj je zakloparao uz zube.
- Nastavi - promrmljao je Bruno.
Ispričala mu je za šal i za svoja otkrića u Changthangu i Lehu. Pozorno je
slušao, tamnokose glave naslonjene na kameni zid i pogleda usredotočena na
njezino lice. Kuharica je odmjerila nekoliko oskudnih pregršti riže koje je ubacila
u drugu posudu s vodom i miris ovčetine pronio se kroz kuhinju.
Bruno je uživao u priči o Tseringovu praujaku i starčevu sjećanju iz ranoga
djetinjstva kad je zapanjen u misiji slušao vijesti s bežičnoga radija. - I sad ti tu
nit šala pratiš sve do Srinagara - rekao je napokon.
- Da. Tko zna što ću tamo naći? - Doznat ću nešto o fotografiji, pomislila je.
Odvrnuo je zatvarač na ploški i oboma im natočio još jedno piće. Pijuckala je
svoje piće, ispruživši noge i dopustivši da joj ramena klonu. Nakon cijeloga dana
poskakivanja po rupama na putu, boljeli su je svi mišići.
Bruno je okretao svoju šalicu s kljunom, zamišljeno proučavajući odraze na
njezinoj ulaštenoj površini. - Imam sreće što su mi oboje roditelja još živi.
Davno su se razveli i majka mi se preudala. Sad živi pokraj nas, u Genevi...
obožava Lotus.
89
Šal od kašmira
Otac mi je još uvijek tjelesno jak, ali više se gotovo ničega ne sjeća. Sestra i ja
smo se složili da će mu sigurnije biti u posebnoj bolnici i da će tamo biti sretniji,
što zapravo nije ni blizu tako loše kako zvuči. Kad sam otišao posjetiti ga prije
našega polaska ovamo, sjedili smo na njegovu balkonu zagledani u planine i ja
sam govorio... moram puno govoriti tijekom tih posjeta. Voli slušati o ostatku
svijeta i tuđim životima, iako nisam siguran koliko se toga sjeća. Govorio sam
mu o svim mjestima koja ćemo posjetiti i činilo se da me sluša, potvrdno
kimajući, onako kako to on već čini. Potom me podsjetio da je jedna naša
indijska prijateljica potjecala iz Kašmira. Sjećanje je čudna stvar. Prisjetio se
najsitnijih pojedinosti te prijateljice i njezine majke koje su nakon rata došle k
nama u Švicarsku, a katkad se ne može sjetiti ni tko sam ja. Natjerao me da mu
obećam da ću posjetiti tu kćer kad stignemo u Delhi.
Mair je potvrdno kimnula, prisjetivši se kako je njezin otac posljednjih tjedana
sve više i više putovao u prošlost.
- Ta majka mogla bi biti iste generacije kao tvoji djed i baka. Bila je kršćanka,
rimokatolkinja. Možda su se i poznavali.
- Je li to moguće? Daleko je od Leha do Srinagara.
Bruno je uzdahnuo. - I to po lijepome vremenu. Večeras bi Srinagar jednako
tako mogao biti negdje u Južnoj Americi.
- Zapravo, ne znam jesu li moji djed i baka ikada stigli ovako daleko na zapad.
Ali nije nemoguće. - Ponovo je pomislila na onu fotografiju.
- Neće biti nikakav problem pitati našu prijateljicu. Budemo li u isto vrijeme u
Delhiju, možda bi mogla poći sa mnom posjetiti je.
Ponovo su im se pogledi sreli.
- Rado - rekla je Mair.
Sjedili su naslonjeni, opušteni konjakom i razgovorom.
Ono tromo spravljanje večere se nastavilo i jedna djevojčica kružila je oko
madraca pa dijelila metalne tanjure i žlice. Bruno je odjednom ustao, izišao
pogledati kakvo je vrijeme i vratio se ozbiljna lica. - Bit će teško izvući se odavde
- rekao je.
Duboki snijeg dotad će već zatrpati planinske ceste i spriječiti promet u oba
smjera. Mair je mogla zamisliti koliko će posla trebati da se ceste očiste.
Jedan od vozača pogledao je prema Bruni. Slegnuo je ramenima i izražajno
odmahnuo rukom. - Vrlo loše. Vrlo rano - doviknuo je.
90
Rosie Thomas
Bruno je potvrdno kimnuo. - Vrlo loše - složio se. Ponovo se sklupčao na
madracu, obrativši se Mair: - Imali bismo problema s tako velikim snježnim
padalinama u Švicarskoj, a kako ne ovdje.
Prisjetivši se onoga što je čula od Karen, upitala je: - Jesi li baš iz Geneve?
S njegova četvrtastoga lica odjednom su se izgubile one sjene i gotovo
povjerljivo se nagnuo bliže njoj. Mair je nehotice dotaknula nešto u njemu.
- Trenutačno moram živjeti u nizinskoj Švicarskoj, zato što tamo radim.
Inženjer sam. Ali moj dom i moji korijeni su u visinskoj Švicarskoj, u planinama.
Izvorno potječem iz Bernes Oberlanda, blizu Grindewalda. Znaš li gdje je to?
- Ne. - Klaustrofobična prostorija i spoznaja da su svi oni privremeni
zarobljenici navela je Mair na žudnju da je tamo prebaci pričom. U mislima je
vidjela sliku poput one iz Heidi, suncem obasjane alpske livade i tamne jele. -
Pričaj mi o tome.
- Moji su bili farmeri - započeo je. - Ljeti bi odvodili krave u Alpe na ispašu.
Zimi je bio snijeg.
Zadovoljno ga je slušala. Napokon joj je bilo toplo, a Brunin opis doma bio
joj je poznat, ne toliko u preciznim pojedinostima koliko u načinu na koji je
govorio o ritmovima što su se odvijali na farmi i malim gospodarskim poslovima
ruralnih dolina. Jednako tako jasno čula je i ono što nije govorio, s jednako
toliko riječi, o njegovoj dubokoj ukorijenjenosti u to mjesto... u to je bila
sigurna... i njegovoj žudnji za njim. To ju je navelo na pomisao o vlastitome
domu. Nije bila nostalgična, kao dok je bila u Lehu, nego oštro živo vezana za
uspomene na mjesto koje je bilo izgubljeno.
Bruno joj je pričao kako su seljani iz švicarskih planina u prvoj polovini
devetnaestoga stoljeća znali skrivene puteve preko visinskih prijevoja koji su
povezivali udaljene doline. Bili su siromašni i kad su prvi turisti počeli stizati u
Alpe, Beckerovi i njihovi susjedi otkrili su da mogu zaraditi dobar novac
vođenjem posjetitelja. Sve dotada, prema njegovim riječima, nitko nije ni
istraživao vrhove i glečere iz pukoga zadovoljstva. Možda su putovali u susjedne
doline u potrazi za poslom, prodavali sireve ili čak odlazili na hodočašća u neku
planinsku kapelicu, ali ne iz pukoga zadovoljstva ni zbog kakvoga tajnovitoga
znanstvenog promatranja. Uto su stigli gospoda planinari i znanstvenici amateri
koji su se upustili u uspinjanje stazama mještana i, nakon osvajanja njihovih
vrhova, žurili kućama opisati svoje uspjehe i zabilježiti svoja otkrića.
Vijest se proširila i sve više ljudi hrlilo je u Alpe. Uskoro je na stotine bogatih
messieurs pristizalo iz cijele Europe i Beckerovi su bili među prvima koji su se
ponudili kao profesionalni vodiči kroz planine.
91
Šal od kašmira
- Moj pradjed je, primjerice, bio vodič Edwardu Whympelu10 - rekao je
Bruno.
Mair nikada nije bila čula za Whympera, što mu je priznala. Bruno se
namrštio. - Bio je Britanac, prvi se popeo na Matterhorn sa svojim vodičem.
Kad su se spuštali, dogodila se tragedija i četvorica ljudi je poginula, ali
Whymper je preživio. Redovito je dolazio penjati se na Oberland i često je sa
sobom za vodiča uzimao Christiana Beckera. U sljedećoj generaciji... bilo je to
dvadesetih i tridesetih godina, moj djed Victor i još jedan klijent među prvima su
se pokušali popeti na sjeverno lice planine Eiger i jedva izvukli živu glavu iz
strašne oluje. Viktor je svome klijentu spasio život.
- Sigurno se ponosiš time.
Kratko je potvrdno kimnuo. - Da.
- Ne poznajem nijednoga planinara. - Ali uto joj je nešto drugo palo na
pamet. - Vidjela sam memorijalni centar u Lehu, u europskoj grobnici. Nanga
Parbat. - Mogla je u sjećanje prizvati naziv planine, ali ne i poginulih.
Bruno joj ih je rekao. Matthew Forbes. Bio je matematičar s Cambridgea,
izvrstan mladić.
- I ti si vidio taj memorijalni centar?
- Da, posjetio sam ga. Tu ekspediciju na Nanga Parbat vodio je Švicarac po
imenu Rainer Stamm, isti onaj čovjek čiji je život na planini Eiger spasio moj
djed. Od toga dana njih dvojica bili su najbolji prijatelji.
Dakle, oboje su, Bruno i ona, imali razloga za posjet groblju. Poveznica među
njima činila se znakovito čvršćom zbog tih veza u prošlosti. Koliko zbog toga i
snijega te nadmorskom visinom pojačanim učincima konjaka, gotovo je mogla
zamisliti kako bi dopustila da joj glava nježno i polako klone u stranu i spusti se
na rame Brune Beckera.
Kad je nakratko pogledala u njega shvatila je, uz blago zaprepaštenje i
zadovoljstvo, obuzeta krajnjim očajem, da je to isto pomišljao i on.
Pridigla se, uspravila i prislonila kralježnicu uz hladan kamen. Bruno se
također promeškoljio i promijenio položaj.
Pozornost im je odvratilo unošenje badnja s varivom od ovčetine iz kojega je
mameći izvirivala zaimača. Mair je posegnula za svojim limenim tanjurom i
10 Edward Whymper (27. 4. 1840. - 16. 9. 1911.), engleski umjetnik, planinar i istraživač koji
se prvi popeo na Matterhorn 1865. godine.
92
Rosie Thomas
prihvatila žlicu. Isto je učinio i Bruno. Kušali su istodobno i Bruno je stisnuo
usnice.
- Bio si u pravu - hihotala se Mair.
Riža koja je išla uz varivo i lonac tamnosmeđega dhala11 gotovo da nisu bili
jestivi.
- Svejedno, mi to možemo dokrajčiti - zapazio je Bruno, još jednom
odvrnuvši čep na svojoj ploški. - Ispričao sam ti više nego dovoljno o svojima.
Sad je na tebe red.
Ali sad joj se to učinilo jednostavnim za ispričati. Počela je s onim što joj je
prvo palo na pamet. - Nakon smrti oca, moja sestra, brat i ja odlučili smo
prodati staru kuću, onu u kojoj sam odrasla. Nije to bilo lako učiniti, ali na neki
način bilo bi još teže zadržati je. Većinom prazna, samo kao kuća za odmor,
skupljala bi prašinu, paučinu i melankoliju. Ali još uvijek osjećam nit koja me
veže za to mjesto. Večeras je napeta.
- Shvaćam - rekao je tiho Bruno. - Nastavi.
Mair mu je počela pričati o posljednjem jutru koje je provela kod kuće. Nije
to nikome drugome pokušala ispričati; kad su je pitali, govorila je da se tu nema
što za reći, baš ništa.
Oboje, Eirlys i Dylan, otišli su rano. Eirlys je otišla prva i automobil joj je bio
nakrcan do krova, dok je podmetač i glavni popis nad popisima bio uz nju na
suvozačevu mjestu. Dylan je pridržao vratnice dvorišta otvorenima te su joj on i
Mair mahali dok je odlazila, napuštajući dom svoga djetinjstva, kao da je križala
još jednu stavku na svakodnevnome popisu obveza.
Kad je Dylan bio spreman za odlazak, on i Mair stajali su u dvorištu. Zapazila
je da je drozd savio gnijezdo u grančicama bijeloga jorgovana. Dylan ju je uzeo
za ruku. - Ne budi previše tužna - rekao je.
- To je pozitivna tuga - odgovorila mu je. - Bilo je lijepo, zar ne?
- Djetinjstvo?
11 dhal je naziv za juhu od leće, mahunarki ili grahorica koja se kuha toliko dugo dok se ne
pretvori u gusto varivo.
93
Šal od kašmira
Dok su tamo stajali, činilo se da su dvorište i ulazni vrt bili krcati prijašnjim
inačicama njih samih.
Mair je odgovorila na vlastito pitanje. - Da, bilo je. Iako to tada nisam
shvaćala.
Oboje su se nasmijali. Kao djevojčica, Mair je bila slijepa na draži seoskoga
života.
Dylan ju je poljubio u čelo, a potom se i on odvezao.
Bilo joj je drago što taj posljednji sat može provesti sama. Hodala je praznim
prostorijama, zatvarajući vrata za sobom. U kuhinji je oslobodila zarobljenoga
bumbara, kojega je uhvatila u šake i iznijela van na sigurno. Izišla je i sama za
njim i naslonila se na kameni vrtni zid. Pogledom je obuhvatila sivi oblik kuće,
mrlje žutoga lišaja na krovu s crijepom od škriljevca, prozore koji su se doimali
kao ugurani u debele zidove i cijela ta nastamba bila je šćućurena uz zavoj
brežuljka, odavno se ugnijezdivši u zemlji te je gotovo postala nepromjenjiva,
poput izbojka stijene.
Ostalo je učiniti još samo jedno.
Prebacila se preko zida, koristeći se istim onim uporištima koje je prihvatila
čim je bila dovoljno odrasla da za Dylanom iziđe u polja, igrati se. Dijagonalno
je prolazila preko mokre trave, udaljavajući se od vrha brda i stada ovaca koje je
paslo bez janjaca pa zašla u šumicu. Tu su rasli zvončići kojih je toga tjedna u
svibnju bilo najviše i cijelo tlo ispod pokrova od lišća bilo je mutno pokriveno
nježnom bojom. Mair je ubrala mali stručak. Stapke su pružale onaj poznati
mliječni pucketavi osjećaj među prstima i oko nje su se širili mirisi. Zamotala je
hladne stapke u papir koji je držala u džepu.
Stručak zvončića bio je posljednje što je stavila u automobil, položivši ga na
mjesto suvozača, isto ono mjesto na kojemu je Eiryls držala podmetač za
pisanje. Nekoliko je trenutaka tako sjedila, zagledana u kuću i brdo iza nje.
Potom se za svojom sestrom i bratom odvezla niz uličicu.
Kad je došla do sela, zaustavila se kod vratnica koje su vodile u groblje. Na
drugoj strani ulice, Tal Williams izlazio je iz prodavaonice novina. Njegova
obitelj se više od stotinu godina bavila farmerskim poslom na brdima iza stare
kuće. Nespretno joj je mahnuo smotuljkom papira i njegovo vjetrom šibano lice
još jače se zarumenjelo. Prije dvadeset godina Tal je bio prva osoba s kojom se
Mair poljubila.
Mahnula je i ona njemu, ali nije prešao ulicu. Bio je na Huwovu pogrebu,
dobro iščetkanoga crnog odijela, u uštirkanoj bijeloj košulji i pretpostavio je po
kakvom je poslu ona danas bila tu.
94
Rosie Thomas
Prošla je kroz vratnice i hodala duž staze pokraj stabala tise. Pokraj slavine u
zidu našla je staklenku džema, u koju je stavila zvončiće. Oprezno, da ne prospe
nimalo vode, prenijela ju je i stavila na humak roditeljskoga groba.
Potom je sjela na suncem obasjanu klupu i čitala natpise na obližnjim
nadgrobnim spomenicima, iako ih je već sve znala napamet.
Bruno je bio dobar slušač. Kad je završila, brzim pokretom je pognuo glavu,
dajući joj do znanja da je razumije. Dotad su već bili pojeli svu onu hranu koju
su uspjeli prevariti i oni koji su s njima večerali stisnuli su se pod otrcane
pokrivače i umotali, spremni za spavanje.
Rekao je: - Mogla si ostati doma i nikada ne odlaziti s toga mjesta... to si
mislila reći? Možda si se mogla udati za toga svog farmera i živjeti sretno do
kraja života.
Mair se zabavljala. - Ne, nisam mogla. Nije moj, a nikada nisam ni željela da
bude. Ove godine ženi se svojom dugogodišnjom djevojkom. Ali u svima nama
postoji čežnja za onim što je moglo biti, ne misliš li tako? Sigurno postoje
trenuci kad pomisliš kako si mogao ostati u planini i svakoga proljeća voditi
krave na ispašu. Možda oženiti Heidi umjesto što te privukao Karenin jarki
plamen.
U bljesku Brunina pogleda vidjelo se da se i sam zabavlja. Mair je pomislila
kako je uopće mogla pomisliti da je odbojan. - Pomislim... u pravu si. I poput
tebe znam da zapravo nisam želio ostati. Ne bi mi odgovaralo. Volimo život
kakav imamo, je li?
Mair je odgovorila potvrdno zato što je to bila istina.
U svakom slučaju, ovih dana umjesto krava na mojim obiteljskim pašnjacima
su žičare i gondole velikih brzina. Skijanje zimi, planinarenje ljeti - dodao je
ležerno.
Mair je shvatila kako Beckerove nije previše brinuo novac. - Ima li i Karen
možda u svome srcu kakav »mogao je biti dom«?
Bruno je odgovorio: - Ah, Karen je slobodan duh.
Muškarci na drugoj strani prostorije, njima sučelice, sklupčali su se u tihu
hrpu umotanih glava i svijenih koljena. Bilo je vrijeme prkositi hladnoći prije
nego što pokušaju zaspati. Kad je Bruno naglavce okrenuo plošku i uvjerio se da
je uistinu prazna, Mair se tegobno osovila na noge.
95
Šal od kašmira
Pod se neočekivano zaljuljao i pružila je ruku održati ravnotežu. Bruno ju je
pridržao. Onom slobodnom rukom upalio je svoju ručnu svjetiljku.
- O, Bože - nasmijala se Mair. - Dobar konjak.
- I dobro društvo - dodao je.
Snaga snježne mećave potpuno ih je zapuhnula u lice. Nanosi snijega u
dvorištu bili su visoki do iznad koljena i Bruno joj je rekao da slijedi njegov
korak dok su se probijali do suprotnoga kuta. Slabašan žuti stožac svjetlosti
svjetiljke doimao se stabilnim kroz uskovitlane pahulje. Vjetar je naglo otvorio
vrata koja su vodila u podrumske prostorije i hrpa snijega zatekla se u mrzlome
kamenom hodniku. Bruno je našao lopatu u kutu iza vrata i bijesno odgrtao
snijeg čisteći stazu, dok je Mair usmjeravala snop svjetla. Zajedničkim snagama
uspjeli su zalupiti i zatvoriti vrata te ih sigurno pričvrstiti zasunom, drvenom
sponom između dvaju željeznih potporanja. Njihove sjene nepostojano su se
poigravale na kamenim zidovima.
- Imaš li svjetiljku? - upitao je.
- U automobilu - priznala je.
- Uzmi sad moju. Tvoju ćemo uzeti sutra ujutro.
- Ali... - Zaustavila se. Bilo je očito da sutra neće ići nikamo. No shvatila je i
to da ne mari baš mnogo zbog toga. Budi oprezna, upozorila je samu sebe.
Nemoj ni pokušati pomišljati.
Na nju je utjecalo piće, nadmorska visina i hladnoća, ništa drugo. Sutra se više
neće ni sjećati te nedolične žudnje. Na kraju krajeva, nije bila školarka koja
budna sanjari.
- Naspavaj se. Nadam se da ti neće biti previše hladno.
- Laku noć - rekla je odlučno Mair.
Snop svjetla svjetiljke blještao je na vlažnome kamenom zidu iza njezina
madraca. Skinula je samo gornji sloj odjeće, a sve ostalo zadržala na sebi,
navukavši još dodatno vunenu kapu, rukavice bez prstiju te još jedne čarape.
Zavukla se pod pokrivače, ugasila svjetiljku i sklopila oči, drhtureći. Odjednom
se pred njom stvorila slika Karen i Brune kako leže zajedno s Lotus između njih;
živopisne niti njihove kose bile su isprepletene. Prislonila je rukavice uz lice,
izbrisavši sve osim premeta svjetla svjetiljke koji su joj se utisnuli na mrežnici
oka. Osluškivala je huk vjetra i naposljetku na mahove zadrijemala.
Probudila se u ranu zoru boje olova. Kroz maleni prozor uspjela je vidjeti
samo komad jednoličnog sivila. Kosti su joj bile ukočene, a stopala i prsti na
96
Rosie Thomas
rukama otupjeli. Kad se pokušala pomaknuti, shvatila je da umire od žeđi i
osjetila probadanje kroz glavu. Ispružila je ruku, što joj je predstavljalo izniman
napor, i napipala termosicu. Sadržaj u njoj bio je posve smrznut.
Nije joj trebalo dugo da se odjene. Dvorište je bilo izbrazdano stazama
prokopanim kroz nanose snijega koji je te noći napadao. Vjetar je oslabio i
zamijenila ga je zastiruća magla iz koje je spiralno lepršalo nekoliko lijenih
pahulja. Još uvijek se oprezno krećući, Mair se probijala kroz prigušenu
hladnoću. Kuhinja se doimala krcatom, ali osobe koje su bile pogrbljene na
madracu pretvorile su se u Beckerove i sinoćnje vozače, ponovo vraćene u
sjedeći položaj. Bruno je razgovarao s njihovim vozačem, koji je gestikulirao
svojim ljubičastim mobitelom. Po njemu su blještale naljepnice. Svi su bili
smrknutih lica, osim Lotus i Karen koje su je gledale jednako ozareno.
- Bog. Uistinu mi je žao zbog onoga sinoć. Jednostavno sam bila klonula.
Pretpostavljam da je Bruno brinuo o tebi - rekla je Karen. Bila je blijeda, ali osim
toga, bila je ona stara, kao i obično.
Mair je potvrdno kimnula. Jedino o čemu je mogla razmišljati bilo je gdje naći
vodu za piće. Plastični vrč stajao je na sandučiću, odmah do spavaće sobe, i
premda je znala da je ta voda bila samo ocijeđena i neprokuhana, odbacila je sva
svoja oprezna načela o higijeni i progutala pune dvije šalice, u trenu ili iskapivši.
Lotus je okretala stranice slikovnice i sama sebi tiho pričala priču. Vitice
njezine svijetle kose prosule su se ispod kape i svaki put kad bi one dvije
ravnodušne kuharice pogledale prema njoj, nisu mogle odoljeti da joj se ne
osmjehnu.
Mair je bila pogrbljena nad zdjelom tople rižine kaše kad je Bruno završio
vijećanje s vozačem. Uključio ju je u sažeto izvješće s najnovijim vijestima.
- Gulam je upravo razgovarao s jednim svojim prijateljem dolje u Kargilu.
Ceste su blokirane, ali vojska i ekipe Pograničnih cesta rade na tome da prokrče
put u oba smjera.
- Što to zapravo znači? - uzdahnula je Karen.
- To znači da ćemo morati čekati. Ovdje smo barem sigurni i u zaklonu. Neki
kamioni i automobili su se zaglavili - rekao je Gulam. - Poželjno je naći te ljude.
- Uzmi malo riže, ljubavi. - Karen je Bruni pružila limenu zdjelu.
- Da sam barem kupio kakav jammu ili kašmirski mobitel -grizao se Bruno. -
Ili satelitski telefon. - Okrenuo je svoj Black Berry i namrštio se pri pogledu na
glatki ekran bez ikakva znaka. Mair je shvatila razlog njegove tjeskobe. Potpuna
izdvojenost ovoga mjesta iznova ju je pogodila. Bili su ovisni o Gulamovu
97
Šal od kašmira
mobitelu, sve dok mu baterija izdrži, ako u Lamayuruu ne bude struje gdje će ga
moći napuniti. A bez te krhke veze, bili su posve odsječeni od vanjskoga svijeta.
- Koliko Gulam misli da će čišćenje tih cesta potrajati? - bila je ustrajna
Karen.
- Osim ako ne dođe do potpuno neočekivanog vala vrućine, moglo bi
potrajati nekoliko dana.
- Uistinu? Toliko dugo? - Karen se okrenula prema Mair, skupivši hrpu svoje
kose i smotavši je u punđu. - Nadam se da imaš kakvu dobru knjigu za čitati -
rekla je. - Ili bi mi se mogla pridružiti na putu do samostana. Slike na zidovima
su veličanstvene.
Zavladala je tišina. Lotus je svoju lutku našla među vlažnom odjećom
razbacanom po madracu. Počela joj je pjevušiti na francuskome i njezin slabašan
glas pronio se zrakom.
Bruno je rekao da ide s Gulamom po ostatak prtljage iz toyote. To je značilo
izvući automobil iz snijega, upozorio ih je, pa bi moglo potrajati neko vrijeme.
Karen je u trenu poskočila pa je i Lotus nezgrapno ustala.
- Poći ćemo i mi. Možemo hodati po snijegu.
- Napraviti snjegovića - gukala je Lotus. - Oui, tatice?
Bruno je kratko odgovorio kako to nije park u Genevi.
- Hej, ne budi takvo gunđalo - prekorila ga je Karen.
Nije se dala odgovoriti. Bili su joj potrebni svjež zrak i kratka šetnja pa je bila
ustrajna... Zapravo, svima im je to bilo potrebno ako su ostatak dana morali
provesti na tome mjestu. Naglo se okrenula prema Mair. Poći ćeš i ti, je li?
Mair je pomislila kako bi joj zapuh hladnoga zraka mogao pomoći da se riješi
mamurluka.
Na kraju se Bruno složio s tim da pođu svi. Naoružani lopatama posuđenim
iz svratišta zaputili su se u prostranu izmaglicu.
Poveo ih je Gulam i svaki korak naprijed vodio ga je u sve dublju tminu.
Hladnoća je bila oštra i nepopustljiva. Držeći se zida, pomaknuli su se u
stranu i krenuli u nizu otisaka stopa koje su se spuštale s izbojka. Lotus je držala
majku čvrsto za ruku. Jednom je posrnula i noge su joj se poskliznule, ali Karen
ju je pridržala i uspravila.
98
Rosie Thomas
- Još - cvrkutala je Lotus, spuštajući se na sljedeću stubu. Njezino ružičasto
lice je sjalo i, činilo se, na čemu joj se moglo zavidjeti, da hladnoća na nju nimalo
ne utječe.
Spust je bio dugačak. Presreo ih je redovnik koji se uspinjao. Gornji dio tijela
bio mu je umotan u nepromočivu komandosicu, a rub halje vukao se namočen.
Na obrijanoj glavi imao je vunenu kapu s coflekom. Iza njega je išla starica,
pognuta pod teretom zavežljaja drva za ogrjev, gotovo jednako velikim poput
nje same.
Život u Lamayuruu se nastavljao, kao obično, u uvjetima još gorim od ovih
današnjih.
Došli su do podnožja stuba i stigli do strmoga dijela ceste koja se svijala oko
brežuljka. Mair nije prepoznala ništa od toga, ali Gulam je znao put, čak i u
izmaglici u kojoj je bilo teško orijentirati se.
Oprezno su odmicali nizbrdo, do točke gdje je cesta postajala šira i ravnija.
Uz svaku konturu koju su ublažili snijeg i izmaglica, niz ruševnih spremišta i
razbijeno zaprežno vozilo prijeteći su se izdizali sablasnom ljepotom zimske
mrtve prirode. Tu i t amo su bjelinu snijega prošarali otisci životinjskih stopa.
Kad su zakrenuli iza još jednoga zavoja, ispred njih se ukazala nekolicina
napuštenih vozila. Posvuda oko njih snijeg je bio dobro ugažen i blatnjave hrpe
zakrčile su rubove ceste na kojoj su neki automobili bili već djelomično
ispražnjeni. Pokraj stražnjih vrata jednoga automobila bilo je još više otisaka
životinja i rastrgana vreća smeća. Komadi plastike i izgrižena kora oguljenoga
povrća stršili su iz izrovanoga snijega.
Toyota je bila najudaljenija u nizu automobila, još uvijek poput iskonski
netaknute izdignute kupole. Bruno i Gulam zamahnuli su prema njoj lopatama.
Mair je zastala, doći do daha. Nešto ju je navelo da nakratko baci pogled uvis,
baš u trenutku kad je jedan jedini nalet vjetra razderao rupu u izmaglici. Daleko
iznad, toliko visoko da je morala zabaciti glavu unatrag kako bi ih vidjela, učinilo
se da hrpa od desetak spuštenih bijelih kupola s očaravajućim crnim i zlatnim
spiralama na vrhu lebdi na nebu. Otrcani stjegovi lepršali su između vrhunaca,
prije nego što su nestali u isparavanju izmaglice. Bilo je to kao kratko viđenje
nekoga drugoga svijeta i, još dok je zagledana piljila u to, izmaglica je ponovo
sve to zastrla.
Do nje je dopirao zvuk lopata i čula je kako nečiji glasovi odozdol izvikuju
smjer. Motor je proradio, zakašljucao i ustalio se u stalno brundanje. Lupkala je
nogama i zamahnula rukama da joj krv procirkulira, ali onaj osjećaj suzdržanosti
99
Šal od kašmira
nije ju napuštao. Osjećala je kako stoji postrance, promatrajući kako se dan
odmotava i vijugajući izmiče njezinu čvrstome stisku.
Sljedeći trenuci ostat će joj zauvijek zapečaćeni u sjećanju.
Karen je objema šakama zahvatila ljepljivi snijeg. Oblikovala ga je, lupkajući
po njemu svojim rukama u rukavicama, a potom ga zakotrljala po tlu i započela
praviti snjegovića. Lotus se vukla po izgaženome snijegu majci za petama, dok
se Bruno iza njih izvijao i protezao s punom lopatom snijega. Mair ga se u
mislima prisjećala kao crne sumnjičave pojave utisnute u tami.
Lotus je brzo pritrčala, ozareno pokazujući svoje sitne zube i nos joj je curio
kad je podignula ruke uvis.
- Skoči, Mair - vikala je. - Skoči!
Mair je bacila pogled preko lijevoga ramena. Bilo je dovoljno mjesta i u
grubome krugu snijeg je bio ugažen. Stegnula je mišiće i duboko udahnula.
Krajičkom oka zapazila je primičuću sjenu. Kliznula je ispod jednoga
automobila i pljoštimice se ispružila među smećem. Ali ona je već bila u zraku.
Automobili, snijeg, prazno nebo i sama ta sjena okretali su se oko nje dok je
izvodila premet unatrag. Prizemljila se i začula oduševljeni Lotusin vrisak.
Kad je ponovo uspostavila ravnotežu, ona sjena se naglo stvorila ispred nje.
Skočila je ravno na Lotus.
Dječji vrisak se iz oduševljenja pretvorio u vrisak užasa, nakon čega je
nastupila iznenadna tišina kad je pala na tlo.
Šareni pas je razjapljene vilice opkoračio malo tijelo, spreman ugristi, dok mu
se tijelo treslo i trzalo.
Karen je vrisnula i bacila se naprijed, ali Bruno je bio taj koji je prvi stigao do
paloga djeteta. Udario je psa nogom u glavu, takvom snagom da ga je odbacio
natrag u zrak, dok mu se dugačka slina razvlačila iz vilice. Prije nego što se
spustio na zemlju, Gulam ga je lopatom snažno udarao u glavu. Psina je zarežala
i ponovo pokušala napasti, ali još jedan udarac lopatom poslao ga je u krhotine
kroz koje je kliznuo prije nego što se izgubio u izmaglici.
Bruno je brzo dograbio Lotus i podigao je u naručje.
Lice joj je bilo ledenoplavo i bijelo, a usta rastvorena, ali nikakav zvuk nije
proizlazio iz njih dok je gledala u šoku, razrogačenih očiju. Nasred jednoga
obraza vidjeli su se tragovi psećega ugriza. S rubova poderane kože potekla je
krv, tračci zaprepašćujuće grimizne boje u bezbojnome svijetu.
Spala joj je kapa i kosa joj je u svijetlim nitima padala preko očevih ramena.
100
Rosie Thomas
Vrata su se otvorila i pojavili su se ljudi. Tamo gdje je bila praznina, sad su bili
ljudi koji su upirali prstom i čula se graja glasova.
Bruno je već trčao. Bez daha je trčao kroz snijeg pokraj ljudi koji su zurili,
uspinjući se istim onim stubama kojima su se prethodno bili popeli. Karen je
krupnim koracima potrčala za njim. Mair je dograbila ispalu Lotusinu kapu i
stegnula šaku oko cofleka mekane vune. I sama je potrčala, začuvši Gulamovo
dahtanje pokraj sebe i... sad već daleko ispred njih... Lotusin podrhtavajući glas
koji se najprije oglasio kao slabašno cviljenje zbog šoka i boli.
Kad je došao do stuba, Brunu je odjednom progutala izmaglica. Mair nikada
nije vidjela nekoga tko se tako brzo kreće. Potrčala je za njim dok joj je srce
snažno udaralo i disala je isprekidanim udisajima. Krv joj je bubnjala u ušima i
čula je Lotusin slabašan plač. Napokon je stigla na vrh stuba, kad je snijegom
zatrpano svratište poprimilo oblik na samo desetak metara udaljenosti.
Iznemoglim nogama trčala je preko dvorišta, dok su joj Karen i Gulam bili za
petama.
U kuhinji su se ljudi okupili u krug i piljili. Bruno je polegao Lotus na najbliži
madrac, kleknuo pokraj nje i trudio se smiriti je dok se koprcala i vrištala.
Ulijevao je mlaz vode u ugriz, nastojeći ga isprati.
Preko ramena im je naredio. - Donesite još vode. Sapunice.
Karen se mahnito uhvatila za ruku jedne od kuharica. Mair je zapazila izgled
Gulamova lica dok je naizust izdavao niz naredaba. Doimao se prestravljeno.
Lotus je zajecala: - Mama - kad je Karen kleknula pokraj svoga supruga.
Pružila je ruku i zagladila Lotusinu mokru kosu koju joj je uklonila s lica, nježno
mrmljajući: - U redu je, mila. Bit će sve u redu, sve će biti u redu, tu je mama.
Kroz krug okupljenih promatrača nečija ruka nespretno je pružila lavor s
vodom i zgrušani sapun iz kupaonice.
- Čistu krpu - zahtijevao je Bruno. Karen se mahnito osvrtala oko sebe po
kuhinji. U toj kući nije bilo ni komadićka ničega čistoga, a torbe su im i dalje bile
u toyoti. Mair je sa sebe skinula kaput i runo. Ostala je u lijepoj pamučnoj košulji
koju je jučer odjenula u Lehu. Tek jučer? Naglo ju je skinula i, snagom kojom je i
samu sebe iznenadila, poderala je u krpe. Bruno je smočio prvu traku,
nasapunao je i nastavio s ispiranjem ugriza dok je Karen pridržavala dijete. Mair
je, uz sapun i vodu, pripremila drugi komad tkanine.
Bruno je podigao glavu, baciti pogled u svoju suprugu. - Nema nikakvih
cjepiva - rekao je.
Karen se ukočila. - Kakvih cjepiva?
101
Šal od kašmira
Prošaptao je, kroz usne koje su mu bile izobličene od tjeskobe: - Znaš na
kakva cjepiva mislim.
Mair je znala, ali nastojala je ne razmišljati o tome. Kad se usudila ponovo
pogledati u Karen, bila je ostarjela i njezina ljepota pretvorila se u mršavo
ispijeno lice. Nespretno je odmahivala glavom, vrteći je s jedne strane na drugu,
nastojeći zatomiti plimu užasnute spoznaje.
- Ne - bila je ustrajna. - Ne, to se ne može dogoditi.
- Hoćeš li preuzeti? - rekao je Bruno Mair. Dao joj je krpu i pokazao prema
zdjeli s vodom. - Nastavi s ispiranjem. Samo nastavi.
Tiho je zauzela njegovo mjesto. Činilo se da Lotusino zaprepaštenje jenjava.
Sad je već normalnije plakala i zaprepaštenost su zamijenili bijes i bol: stiskala je
šake i nogama lupala po madracu.
Bruno je zgrabio Gulama za rame. Članci su mu problijedjeli. - Trebam tvoj
mobitel - izustio je.
Nakon toga, Mairina sjećanja su se poput kalema razmotala u tami.
Prisjetila se sati Bruninih razgovora, vikanja i ojađenoga preklinjanja na
posuđeni mobitel. Lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama i ispod očiju je
imao modre podočnjake.
Kad se baterija ispraznila, ostavila je Brunu i Karen s djetetom i vukla se za
Gulamom kroz maglom zastrte uličice, naći onaj generator za koji je prethodno
bila čula.
Prestao je raditi zbog nestašice goriva, ali uz sve veću svitu zainteresiranih
seljana, usmjerili su ih gore prema samostanu. Dočekao ih je redovnik koji je
saslušao što su mu imali za reći i potvrdno kimnuo, nepristrana izraza lica.
Opterećene bolnim očajem, minute su se sporo pretvarale u sate. Našli su još
jedan telefon. Očaj je u Mair gorio poput kiseline. Mogla je posve jasno vidjeti
patnju kroz koju su Karen i Bruno prolazili.
Telefonske veze bile su slabe. Bruno bi uspio dobiti nekoga liječnika,
konzularnoga činovnika ili službenika u liječničkoj bazi Indijske vojske, nakon
čega bi signal nestao pa bi morao počinjati sve iznova.
Podaci su bili oskudni i mijenjali su se sa svakim pozivom. U Kargilu su imali
cjepivo protiv bjesnoće. Drugi su tvrdili da je dostupno u Srinagaru. Ili da ga
nema nigdje u cijeloj državi osim u Delhiju. Doze koje su Lotus bile potrebne
102
Rosie Thomas
morale su se povećati. Vrijeme se smirivalo. Vojni helikopter bi možda sutra
mogao doći po Beckerove. Izmaglica će se zadržati barem tjedan dana; ništa nije
moglo poletjeti. Ceste će se vjerojatno vrlo brzo otvoriti; ostat će zarobljeni do
proljeća.
Nakon svakoga obrata Bruno je dnom dlanova pritiskao oči, kao da je na taj
način mogao izbrisati ono što se bojao vidjeti, a potom smrknuto nastavljao s
potragom. Kad su ih obavijestili, njegova i Karenina obitelj nastojale su iz
Europe i Amerike učiniti sve što je bilo u njihovoj moći, ali nisu mogle čak ni
prenijeti to što su s tolike udaljenosti uspjeli koordinirati.
S Lotus na krilu, Karen je te pregovore promatrala zamućenih očiju. Njezino
krhko tijelo bilo je napeto poput strune.
Svi su čekali u kuhinji, čija je prljavština i užeglost sad već bila poznata.
Na kraju toga prvoga groznog dana začula se graja u dvorištu. Gulam je
pozvao Brunu van da vidi. Našli su psa, kojega su seljani okružili i na smrt
kamenovali. Tijelo su mu svezali u vreću koju su odložili u dvorišnu zgradu.
Nađu li ikada načina pobjeći iz Lamayurua, uzorak tkiva psećega mozga odnijet
će veterinaru na analizu. Gulam je tihim glasom rekao Mair da uopće ne sumnja
što će naći. Viđao je on to već. Tu je jedna časna sestra prošle godine umrla od
bjesnoće. Kad se razboljela, preklinjala je da je odvezu u bolnicu, ali nikakve
bolnice nije bilo na dohvat ruke.
- Mnogo divljih pasa sada. - Odmahnuo je glavom, a potom tužno slegnuo
ramenima. - Pokušavamo ubiti, ali...
Mair se prisjetila da je negdje pročitala kako su moderni veterinarski lijekovi
davani stoci trovali lešinare koji su uvijek uništavali mrtve životinje. S umalo
iskorijenjenim lešinarima i obiljem strvina došlo je do eksplozije broja
podivljalih pasa. A sa psima su došle i bolesti. Eto što se dogodilo.
Pretpostavila je kako je prihvaćanje okolnosti i uvjerenje da je ono što će se
dogoditi neizbježno bilo budističko. Njezina vlastita reakcija bila je posve
suprotna. Sve što se može učiniti mora se učiniti i treba sve pokušati. Ali borila
se suspregnuti sve svoje porive, čak i trunku osjećaja izvan onoga što bi bilo od
neposredne pomoći Karen Becker.
Izvodeći groteskne akrobacije, vrijeme je naizmjenično puzilo i galopiralo u
drugi dan.
A potom u treći.
- Kada? - preklinjao je Bruno ponovo razgovarajući na telefon. - Koliko
dugo?
103
Šal od kašmira
Lotus je na licu imala zalijepljen bijeli četvrtasti antiseptični zavoj, ali osim
toga, opet je bila ona stara. Bilo joj je dosadno, zbog toga što je prisiljena biti u
zatvorenome i sve troje trudili su se i davali sve od sebe da joj odvrate
pozornost i zabave je. Mair je zapažala nježnost kojom je oboje roditelja, svako
posebno, obasipalo svoje dijete, ali jedno prema drugome Bruno i Karen bili su
posve obzirni i distancirani. Svaki razgovor o tome što se treba učiniti i što bi se
moglo dogoditi u sljedećem satu ili sljedećega dana bio je za njih previše
opterećen važnošću da bi priznali svoj strah. Ona prisnost na kojoj im je davno
prije na bazaru u Lehu zavidjela otvrdnula je i postala kruta poput čistoga stakla.
Njih dvoje djelovali su jedno uz drugo, ali ne zajedno. Mair nije ni pomišljala
kakve su im mogle izgledati noći.
Trećega dana zatočeništva, Karen je poželjela odvesti Lotus gore do
samostana, da je blagoslovi lama.
- Ne - usprotivio se Bruno. Njegovo umorno lice bilo je čvrsto napeto.
- Želim to.
Bruno je okrenuo glavu. - Mair, bi li načas izvela Lotus van?
Uhvatila je dijete za ruku pa su izišle u dvorište. Niti izmaglice kovitlale su se
preko grubih krovova. Nigdje nije bilo neba, svijet je bio gust i siv. Lotus je bila
razdražljiva i vješala se za Mairinu ruku, odbijajući dalje koraknuti. Karen je
izišla priključiti im se. Njezino blijedo lice imalo je primjesu sive.
- Dođi, Lo, vrati se tatici. Pričekaš me, Mair?
Kad se ponovo pojavila, zamolila je Mair da pođe s njom do samostana.
- Moj suprug - zaustila je precizno - ne dopušta da nam dijete blagoslove. On
to u što ja vjerujem zove besmislenim ritualom.
Mair se prisjetila molitve.
Unutar molitvene prostorije, Karen se spustila na koljena. Pri zadimljenoj
svjetlosti svjetiljke sjedio je niz redovnika prekriženih nogu ispred svojih
uvezanih tekstova. Njihovo ritmično mrmljanje nije imalo ni početka ni
završetka, glasovi su se dizali i spuštali ispod drevnih nejasnih zidnih slika
trbušastih bogova i zvijeri te crnih očiju zlatnih kipova. S greda u predvorju, u
srcu samostana, visjelo je desetak zamaskiranih lica koja su sva bila zamotana u
crni muslin, jer bilo ih je previše zastrašujuće vidjeti.
Zagledana pred sebe, Karen je plakala. Suze su joj se slijevale niz lice dok je
izgovarala molitvu.
Plakala je i Mair, zbog nemoći.
104
Rosie Thomas
Petoga dana magla se razišla. Tanak sloj je još jedan sat zastirao nebo, nakon
čega se bojažljivo pojavilo plavetnilo.
Bruno je promuklo govorio na mobitel i napokon je podigao glavu. - Stiže
helikopter. Moramo je dovesti bliže rijeci, tamo gdje može sletjeti.
Lotus su na brzinu umotali poput svežnja i otac ju je podigao u naručje.
Procesija se vijugavim putem spustila stubama koje su iz sela Lamayurua vodile
do dogovorenoga mjesta. Napokon se, naspram magličastoga plavetnila, pojavila
crna točka. Mair je komad papira s nažvrljanom e-adresom zagurala u Kareninu
šaku. - Molim te. Obavijesti me.
- Hoću.
Brunin pogled bio je uperen u nebo. Helikopter Indijske vojske nakratko se
spustio i Beckerovi su potrčali pod elisu. Vrata su se za njima zatvorila i vinuli su
se uvis.
Mair je u Lamayuruu pričekala još četiri dana, sve dok cesta koja vodi za
Kargil nije bila očišćena za promet. Potom su se ona i Gulam zaputili na dug put
preko prijevoja pa kroz Kargil, sve do Srinagara.
105
Šal od kašmira
ŠESTO POGLAVLJE
vije žene probijale su se između stolova i suncobrana mimoilazeći se s
užurbanim konobarima koji su pokraj njih prolazili noseći poslužavnike s
koktelima. Pontonski čamac nježno se zanjihao na vodi jezera i Nerys je pružila
ruku održati ravnotežu.
- Tu smo - izjavila je Myrtle preko ramena. - Bar na jezeru, Klub Srinagar. -
Sjela je na stolac za stolom za dvoje i pokazala Nerys da sjedne na drugi. Kad su
se smjestile, Myrtle je izvadila tabakeru i zapalila jednu od onih svojih cigareta
zlatnoga vrška. Naslonila se na jastuke, otpuhujući dim kroz stisnute zube,
zagledana u tu vrevu. - Za neke ljude središte svemira.
- Ne za tebe? - upitala ju je Nerys vedro. Osjećala se zastrašenom. Stolovi su
bili puni pametnih žena i muškaraca u dobro krojenoj jahaćoj odjeći ili
uniformama raznih konjičkih postrojbi. Činilo se da se svi oni međusobno
poznaju i da su iznimno opušteni; silno su se smijali, kao da se zajedno smiju
nečemu vrlo smiješnome. Myrtle je, dok su ulazile, pozdravilo barem desetak
ljudi.
Konobar u bijeloj jakni pred njima se naklonio i poželio im dobar dan.
-Jesi li za koktel? - upitala je Myrtle.
Nerys je odmahnula glavom. - Samo malo čaja. - Myrtle je izvila obrvama i
Nerys je oklijevala. - Pa, možda...
- Dva pjenušava džina - naručila je žustro Myrtle. - Ne, za mene to nije
središte svemira.
- Dušo, gdje si? - začuo se nečiji glas. Jedna žena izdvojila se iz gomile i
prislonila svoj napudrani obraz uz Myrtlin. - Propustila si božansku sezonu.
Koja zabava, iskreno. Pogledaj se samo! Tako si mršava... prilično si podivljala.
Što si, zaboga, radila tamo u tim planinama? Je li Archie s tobom? Zato što ću
mu reći što mislim o njemu kad te tek tako odvukao na nekoliko tjedana u tu
divljinu. Jesi li čula ono o Angeli Gibson? Stišala je glas i nešto promrmljala
Myrtle na uho.
D
106
Rosie Thomas
Myrtle se od nje obzirno odvojila. - Frances, dopusti mi da te upoznam s
Nerys. Nerys, ovo je gospođa Conway-Freeborne. Frances, moja prijateljica,
gospođa Watkins.
Gospođa Conway-Freeborne je nakratko pogledom preletjela preko Nerysine
obične platnene suknje i ručno izrađene bluze. Nerys se osjećala još zapuštenije
vanjštine, ako je to uopće bilo moguće, pod motrećim okom te pomodarske
osobe. - Drago mi je - rekla je površno ta žena. Ponovo se tiho obratila Myrtle,
ali njezin živopisan izraz lica proturječio je tome diskretnome mrmljanju. Nerys
je uhvatila samo djeliće razgovora, »ponovo pobjegla« i »ovaj put je neće uzeti
natrag, pazi što ti kažem«. Nastojala je više ne prisluškivati i zagledala se pred
sebe. Bio je to tek treći njezin dan u Kašmirskoj dolini. Još uvijek nije mogla biti
posve svjesna toga da je ono što je vidjela moglo biti stvarno.
Iza nje su se prostirali prozori, stjegovi i tende kluba u kojemu su se
Europljani u Kašmiru okupljali jesti, ogovarati i zabavljati se. Nedaleko je bio
Bund, glavna ulica novoga dijela Srinagara, s nizovima trgovina neobičnih
naziva, »Siroti John« i »Patnik Mojsije«, u kojima se prodavalo srebro i krunice,
oblikovane ljepenke, tepisi, šalovi i svileni zastori. U daljini je bio jedan od
sedam mostova u gradu koji je premošćivao rijeku Jhelum. Tonga koju je vukao
konj sporo je kloparala preko njega, prisilivši jedini automobil koji joj je išao
ususret da se na mjestu zaustavi. Rijeka je bila središnja arterija staroga grada.
Vijugala je među drvenim pročeljima i drevnim kamenim gatovima i bila krcata
barkama, riječnim taksijima i nizom tržnica. Nerys se promeškoljila na stolcu.
Bilo je mnogo toga za istražiti i mnogo toga za otkriti, ali ona je sjedila tu, s još
jednim pjenušavim džinom ispred sebe, slušajući samo provale kreštavoga
smijeha i ogovaranja ljudi koje nije ni poznavala.
Taktovi swinga dopirali su kroz francuske prozore kad je netko uključio
gramofon. Dojmila je se protuslovnost toga suprostavljanja... glazbe za ples i
pejzaža iz snova. Ravno ispred nje, iza pontonske užadi, protezalo se jezero.
Voda je na rubovima bila u sjeni visokih jablanova i konjska smrt kružila je nad
crnom površinom zrcala, dok se daleko iza usidrenih čamaca prostiralo golemo
područje prošarano mrljama boje srebra i ametista. Iznenadni povjetarac
uzburkao ju je i odraz visokih planina drhturio je razlomivši se u fragmente,
njihovi snježni vrhovi raspršili su se u bijele i mjedene nabore namreškane vode.
Kasno poslijepodnevno sunce bilo je vruće, ali čim je zašlo, Nerys je znala da će
večer biti ugodno prohladna i prožeta mirisom dima iz peći na ugljen.
Dva kašmirska vodomara smjestila su se navrh petlje konopa, na samo metar
udaljenosti. Njihovo perje imalo je zakučaste crno-bijele šare, poput mramora.
Ptice su joj uzvratile pogled ne trepćući očima, usklađeno okrećući glave crnih
kresta.
107
Šal od kašmira
- Oprosti.
Myrtlina isprika prekinula je Nerys u razmišljanju. - Zašto? Zbog čega?
Gospođa Conway-Freeborne se udaljila. Myrtle je progutala pola svoga
pjenušavog džina i počela savijati kruti poklopac kutije šibica Kluba Srinagar. -
Pretpostavljam, zbog klupskoga čavrljanja. Uvijek isto, uvijek zlobno, nikada
samilosno.
Nerys je zapazila promjenu Myrtlina raspoloženja nakon dolaska. Putom se
šalila, bila srdačna i znatiželjna po pitanju okoline. Tu joj je ponašanje bilo
mnogo naglije i pozornost joj je nestrpljivo i prebrzo skakala s jedne teme na
drugu. Ali bilo je puno toga ostaloga što je Nerys željela vidjeti u Srinagaru, koji
joj se učinio blještavilom vidika i prizora nakon uspavanoga Leha pa sve dosad
toj razlici u ponašanju nije pridavala previše pozornosti.
Motrila je Myrtlino lice. Na čelu njezine prijateljice bile su okomite bore
mrštenja i njezine široke usne bile su spuštene u kutovima. - Čini se da svakoga
poznaješ - započela je oprezno.
Myrtle je podignula jedno rame. - To je prilično malen krug. Stara lica koja
prenose uokolo ono što smatraju novim ogovaranjem. Stoga sam jako
zadovoljna što si ovdje. Ti si, kao što kažu, dašak svježega zraka.
McMinnovi su iznimno srdačno dočekali Nerys. Njihov dom bio je lađa za
stanovanje usidrena pod sjenom stabala na dalekoj obali jezera od mjesta na
kojemu su sad sjedile, ali nije to bila ona vrsta lađe kakvu je Nerys ikada mogla
zamisliti. Po njihovim mjesnim zakonima, Europljanima je bilo zabranjeno
posjedovati išta u Kašmiru, ali Britanci i ostali su to uredno zaobišli kupujući ili
gradeći lađe u kojima su živjeli. Redovi imućnih plutajućih palača činili su nizove
uz obale jezera i svaki put kad su vlasnici poželjeli promjenu pejzaža morali su
samo pozvati lađare i svoj dom premjestiti na drugo mjesto.
Sve te lađe imale su maštovita imena: Kleopatrin ushit, Maharadžina palača,
Kraljevsko zadovoljstvo. Lađa McMinnovih zvala se Rajski vrt. Bila je široko
veličanstveno drveno zdanje na ravnoj podlozi lađe, oličena u blagu nijansu
blijedosmeđe.
Usukani stupovi i zakučaste drvene rešetkaste rezbarije te šiljasti ukrasni
tornjići, duboka terasa sprijeda sa sveobuhvatnim pogledom na jezero i iskričavo
bijelim tendama koje su se protezale niz cijelu sunčanu stranu, kako bi svojom
sjenom štitile prozore. Unutra su sve površine bile prekrivene izrezbarenom ili
umetnutom cedrovinom. Nerys zapravo nikada nije vidjela kutiju za cigarete, ali
zamišljala je kako taj ulašteni opojni miris unutrašnjosti mora biti poput onoga
neke takve divovske kutije. U njezinoj spavaćoj sobi nalazio se veliki krevet s
108
Rosie Thomas
baldahinom i minijaturnim lusterom, visjeli su izvezeni zastori i pod je bio
prekriven tepisima. Njezina kupaonica bila je jednako tako pozorno obložena
brodskim podom kao sve ostalo i nekoliko je parova mutnih zrcala bacalo odraz
njezine čiste golotinje u beskraj. Svaki put kad je poželjela kupku ili čaj... ili bilo
što drugo što joj je moglo pasti na pamet... Myrtle joj je dala naputak da pozvoni
na malo mjedeno zvono koje je stajalo na prozorskoj dasci. Trenutak potom bi
Majid, glavni poslužitelj McMinnovih, nježno pokucao na njezina vrata. Još
jedan mnogo manji čamac, u kojemu se obavljalo kuhanje i u kojemu je živjela
posluga, bio je mostićem za ulazak na brod povezan s njihovom lađom. Cijeli
dan se iz njezina svijenoga dimnjaka, na čijem je vrhu bio stožasti limeni šešir,
izdizao dim.
- Da, gospođo? Vruća voda za vas? Masala chai? Možda ma lo chote?
Nerys je rijetko kad zvonila. Nije željela Majidu dodatno zadavati još više
nepotrebnoga posla, iako je znala da bi je Myrtle oštro prekorila kad bi joj to
samo dala naslutiti.
Rajski vrt se baš takvim i doimao i zabavljala ju je pomisao na Evanovu
reakciju na dekadentnu raskoš svega toga. Ali Nerys se već osjećala tjeskobno
zbog toga što je predugo zlorabila gostoprimstvo McMinnovih. Neodređeno je
pomišljala na to da unajmi sobu, kako bi bila spremna za Evanov dolazak,
možda u jednoj od onih visokih drvenih kuća koje su onako dojmljivo stršile u
starome dijelu grada, na drugoj strani rijeke Jhelum.
- Ostat ćeš, je li? - bila je ustrajna Myrtle, kao da joj je čitala misli. Znaš, ne
izgledaš baš poput duha, ali još nisi dobro.
Nerys je ujutro uvijek spavala dokasna, kad bi joj Majid za doručak donio
rižinu kašu s ukusnim kašmirskim medom i svježim pecivima. Kad je Myrtle išla
u posjet, trgovinu ili je pratila Archieja na poslovna druženja koja je smatrala
silno dosadnima, Nerys je mogla provoditi sate u čitanju, nasumično birajući
knjige s Archiejevih dojmljivih polica ili samo sjediti među mekanim jastucima
na terasi i promatrati svjetlost koja je klizila preko vode. Već se osjećala mnogo
robusnijom, kao da joj se tijelo ponovo oblikovalo preko čvršćih kostiju.
- Bolje sam - usprotivila se.
Myrtle je zapucketala prstima prema konobaru i pokazala na njihove prazne
čaše.
Nerys je zapazila da će popiti dva ili tri jaka koktela pa će za večerom najprije
biti vedro razgovorljiva, zadirkujući nju i Archieja, potom svadljiva i naposljetku
pospana. U toj svadljivoj fazi Archie bi ispružio ruku i uhvatio ruku svoje žene
109
Šal od kašmira
koja je gestikulirala, kao da pokušava uhvatiti leptira u mrežu, i promrmljao joj: -
Dosta bi bilo, stara. Vrijeme je za počinak.
Myrtle bi istrgnula ruku iz njegove. - Rano je. Stavi neku ploču, ljubavi.
Zaplešimo malo.
Nerys je odlučno rekla: - Ne bih više pila, hvala.
Myrtle je uzdahnula i još više se namrštila. - O, dušo. Zaboravila sam kako
zna biti dosadno u Srinagaru. Ti se nikada ne dosađuješ, Nerys?
- Mislim da ne, barem ne na isti način kao ti. - Trebaš se baviti nečim
korisnim, Myrtle McMinn, pomislila je. Iz onoga što je dosad vidjela, činilo se da
se Myrtlini dani sastoje od telefoniranja, odijevanja za izlazak, izlazaka, a potom
od oporavljanja, bilo od dosade ili od izlazaka s pretjeranim konzumiranjem
alkohola te potom razodijevanja i ogrtanja u svileni kimono. Jesu li sve te žene
radile išta drugo osim smijale se, pijuckale koktele i lakirale nokte?
Myrtle je nažvrljala crtu u zraku, pokazavši da njihova pića stave na barski
račun McMinnovih. Osmjehnula se pogledavši u Nerys, stisnula joj ruku i pustila
je. Brazde su joj sad bile izbrisane s čela. - Posve si u pravu. Archie će se večeras
rano vratiti kući pa bismo trebale poći praviti mu društvo. Oprosti što sam tako
vještičasta. Tamo nekakva Frances posve me obuzela svojim pričama o zlu.
Sirota Angie Gibson ne bi ni mrava zgazila i ako je konačno zauvijek napustila
svoga groznoga supruga, onda joj želim svu sreću. Zaslužuje bolje. Pođimo sad.
Je li mi oprošteno?
- Nema ti što biti oprošteno - nije se dala smesti Nerys. Uzele su jedna drugu
pod ruku i pošle pokraj stolova koji su se praznili. Vani je bilo vrijeme onoga
blagoga plavetnila kad je prestajalo biti poslijepodne koje se još nije bilo
pretvorilo u večer. Bio je to onaj sat kad su Europljani odlazili kućama odjenuti
se za večeru prije nego što bi se ponovo poslije našli u tome klubu ili negdje
drugdje.
Drveni mostić povezivao je ponton s prostorom nisko pokošene trave ispred
kluba. Dok su prelazile preko njega, potpetice su im odjekivale po drvenim
daskama. Prvi šišmiš te večeri prhnuo je sa stabala i preletio im iznad glava.
Svjetla u primaćem salonu kluba bila su upaljena i kroz prozor su se nazirale
siluete ljudi.
Nerys je ugledala muškarca kovrčave svijetlosmeđe kose, koja je bila
oštrigana, za razliku od urednih vojničkih kratkih frizura njegovih sugovornika.
Lice mu je bilo preplanulo i odjeća na njemu izgledala je kao da ju je navukao
bez mnogo razmišljanja o tome je li čista, a kamoli izglačana. Imao je duboko
usađene oči i široka prsa i, premda je bio tek prosječne visine, doimao se višim
110
Rosie Thomas
od svojih sugovornika. Govorio je zvučnim glasom, na engleskome, ali zamjetno
stranim naglaskom i Nerys je čula kako zahtijeva: - Zašto ne? Odgovor bi trebao
biti potvrdan. U planinama, dragi moji prijatelji, ne nikada nije odgovor.
Moramo pitati ponovo...
Kad su dvije žene prošle pokraj njih, podigao je glavu, iskreno im se diveći.
Pogled mu je sreo Nerysin i na trenutak se na njemu zadržao. Izbačena iz
ravnoteže zbog toga, pogledala je ravno pred sebe i pošla za Myrtle kroz
francuska vrata u salon. Kad su bile izvan njihova dosega i kad ih oni više nisu
mogli čuti, Nerys je upitala:
- Poznaješ li ih?
Myrtle se osvrnula oko sebe.
- Ne, zašto? Čekaj malo. Onaj divljega izgleda zove se Stamm, mislim da se
tako zove. Ne može biti Nijemac... ili može? Švicarac je ili vjerojatno nešto
slično, a ostale ne poznajem.
Prostorija je bila gotovo prazna. Jedna mlada žena sjedila je sama na
udaljenome kraju prostorije.
- O, evo nekoga s kime uistinu želim porazgovarati - promrmljala je Myrtle.
Žena je držala časopis koji je usredotočeno naginjala prema svjetiljci, ali Nerys
je uspjela razabrati da ga ne čita. Pokraj nje je bila šalica ohlađenoga netaknutog
čaja.
- Caroline? - zazvala je Myrtle.
Žena je časopis nevoljko spustila. Koža joj je bila vrlo blijeda, gotovo
prozračna, toliko da su joj se plave žile ukazale na vratu. Svijetla kovrčava kosa
bila joj je s dva češlja od kornjačevine uklonjena sa sljepoočnica i njezine pune
usnice izgledale su kao da bi svakoga trenutka mogle zadrhtati. Nerys je uspjela
zapaziti da je vrlo mlada, možda tek prešla dvadesetu, i s onim jajolikim licem
iznimno lijepa, na nekakav nedužan način.
- Caroline - ponovila je Myrtle - kako si?
Caroline se pribrala. Uspjela se osmjehnuti. - Vratila si se.
Myrtle ih je upoznala.
- Molim te, zovi me Caroline - ustrajala je ta mlada žena kad ju je Nerys
pokušala osloviti s gospođa Bowen. Bila je sušta suprotnost gospođi Conway-
Freeborne.
- Nerys - predstavila se ona zauzvrat.
111
Šal od kašmira
- Je li Ralph tu? - željela je znati Myrtle.
- Nije. Otišao je s postrojbom... zar nisi čula? Mislim da prvo imaju vježbu, a
potom odlaze na drugo mjesto. Možda dobije još samo kratak dopust ili pak
dobiju premještaj. Iako, doista ništa ne znam. Znam samo ono što govore
gospođa Dunkele i ostale supruge.
Caroline je ispreplela prste u krilu i njezino prstenje privuklo je svjetlost.
Nerys je osjetila žalac sućuti prema toj mladoj supruzi, vjerojatno tek nedavno
udanoj i silno zaljubljenoj u svoga zgodnoga supruga, časnika koji je sad morao
poći u rat.
Myrtle se nagnula naprijed, sjedeći na svome stolcu. Pružila je ruke i uhvatila
Caroline za bradu, okrenuvši joj pritom lice prema svjetlosti. - A ti?
Koža te djevojke bila je vrlo blijeda i čista pa je rumenilo koje joj se razlilo od
vrata i oblilo obraze bilo zamjetno. - Ja sam...
- Stegnula je usne i odvojila se od Myrtlina stiska. - Savršeno sam, hvala na
pitanju.
Upozoravajuće je pogledala prema Nerys i Myrtle je kimnula. - Doći ću do
tebe - rekla joj je na način koji nije prihvaćao protivljenje. Nerys se zapitala je li
ta djevojka to željela, jer nije joj izgledala kao da želi. Grizla je usnicu i dugim
spuštenim trepavicama prikrivala izraz u očima.
Myrtle i Nerys su se od nje oprostile i nastavile prolazak kroz klub do gata
gdje su vozači shikara12 čekali da nešto zarade.
- Ovamo, memsahib - pozvao je jedan, iz niza glava koje su poskakivale. -
Jeftina i brza vožnja. Kamo idete?
Sišle su u njegov taksi čamac koji je on čvrsto pridržavao dok uđu. Poput
ostalih, bilo je to usko i otmjeno plovilo visoka pramca. Ispod zastora od
baldahina bio je madrac za sjedenje za dvoje, nakrcan jastučićima i tepisima.
Nerys i Myrtle kliznule su na svoja mjesta kad se čamdžija otisnuo s gata. Bio je
musliman, odjeven u dugačku sivu košulju-tuniku i na glavi je imao jarkocrvenu
kapicu. Preko ramena je nosio prebačen šal, koji ga je štitio od nadolazeće
hladnoće.
Kad mu je Myrtle rekla kamo idu, uronio je veslo u obliku lista. Voda je
kapala kad ga je ponovo podigao dok su kroz lišće lotosa i glave suhoga
12 shikara - drveni čamac za prijevoz putnika, turistički simbol Kašmira, dio njegove kulture,
poput gondola u Veneciji
112
Rosie Thomas
sjemenja klizili naprijed prema središtu jezera. S vode se u tankim slojevima
dizala izmaglica, djelomično zaklanjajući dva niska brda Srinagara, jedno
okrunjeno utvrdom, a drugo drevnim hramom. Himalaje su bile mračna
dvodimenzionalna masa naspram tamnoplavoga neba već osutoga zvijezdama.
Stari grad svijetlio je obasjan žutom svjetlošću, ali bilo je još lanaca svjetlosti koji
su se pokazivali na otocima jezera i dopirali iz mogulskih vrtova na suprotnome
kraju. Činilo se da je čamac bio obješen u zraku i usidren svojim odrazom u
zrcalu. Jedini zvuk bilo je ritmično uranjanje vesla i čamdžija koji je tiho
pjevušio. Nerys je na pamet pala neoblikovana misao, jer uopće o tome nije
prethodno razmišljala, ali ipak joj je sinula: Lijepo je. Baš sam sretna.
Potom se oglasio Myrtlin upaljač i plamen je nakratko obasjao elipsu njezina
lica. - Sirota Caroline Bowen - rekla je kad je otpuhnula.
- Sigurno je teško tako mladoj ženi kad joj suprug ode u borbu i kad ne zna
hoće li se i kad uopće vratiti.
Na trenutak je zavladala tišina.
- Voljela bih da je to tako jednostavno - rekla je napokon Myrtle.
- Zašto?
Zastala je i potom dodala: - Reći ću ti ono što svi znaju. -Opisala je kako je
gospodična Caroline Cornwall, kako se tada zvala, došla u Kašmir iz Londona
odmah nakon koledža na kojemu se školovala za tajnicu. Bila je iz dobre obitelji,
ali roditelji su joj umrli... bez majke je ostala još dok je bila mala djevojčica, a
otac joj je umro nedavno, od srčanog udara. Ostala je s maćehom s kojom je bila
u prijateljskim odnosima, iako nikada posebno prisnim, jer Caroline je bila u
internatu još prije nego što joj se otac ponovo oženio.
- Tužna priča, ali, koliko mi se čini, ne baš toliko neobična - promrmljala je
Nerys, razmišljajući istodobno o tome kako ne zna nikoga tko bi djevojčicu koja
je ostala bez majke poslao tako daleko na školovanje. Nije mogla ni zamisliti da
bi to njezin sramežljivi voljeni otac učinio. - Otkuda je poznaješ?
- Prvi put sam je srela na rezidencijalnome domjenku. Njezina pomajka je
daljnja rođaka gospođe Fanshawe.
Gospodin Fanshawe bio je britanski povjerenik u kraljevskoj državi Kašmir.
U sjajnome okruženju rezidencije u Srinagaru, on i gospođa Fanshawe provodili
su rituale i obavljali složene formalnosti povezivanja britanskih vladara i indijske
vlade, maharadže i njegova dvora i usmjeravali složene slojeve vojnoga i
civilnoga društva u njihovome okružju.
113
Šal od kašmira
- Fanshaweovi su jako dobri u obavljanju svoga posla i pragmatični po pitanju
neovisnosti. - Nerys je to čula od Archieja McMinna. - Obavljaju ovdje izvrstan
posao, na staromodan način. - Nije znala što to znači, a nije ni pomišljala da će
ikada točno doznati, jer Indija joj nije bila u krvi onoliko koliko je bila Myrtle i
Archieju. Myrtle je opisivala kako se Caroline Cornwall pridružila kućanstvu
rezidencije. - Bila je imenovana nekakvom pomoćnom tajnicom gospođe F.
Mislim da joj se dužnost sastojala od svakodnevnog aranžiranja cvijeća u javnim
prostorijama, vođenja evidencije poziva, slanja pozivnica i tomu slično. To me
sad podsjetilo na to kako ti moram dati da se potpišeš u knjigu. Ne ostaviš li
posjetnicu, dušo, nećeš biti pozvana na predivna okupljanja u tu kuću... na
koktele, čaj, tenis i takve stvari.
Myrtle se nasmijala i Nerys joj se priključila: - Nemam posjetnicu. I ne znam
igrati tenis.
- Moj Bože. Društvena smrt. Kako ćeš ti ikada upoznati nekoga?
- Upoznala sam tebe i Archieja. To će mi biti dovoljno. Nastavi s pričom,
molim te.
- Dakle, gospodična Cornwall je tu bila ni šest punih mjeseci prije nego što su
objavljene njezine zaruke sa satnikom Ralphom Bowenom. Naravno, upoznali
su se na domjenku koji se održao nakon polo utakmice koju je gledala i u kojoj
je satnik
Bowen postigao tri zgoditka. Ili nešto slično... tko će ga znati. Uslijedilo je
vjenčanje u engleskoj crkvi, počasna straža, primanje u rezidenciji...
- Kako zvuči, sve je bilo kako dolikuje.
- Moglo bi se reći. Bilo je to prije možda godinu dana.
- I sad taj satnik odlazi u rat.
Nije to bila vijest. Većina supruga koji su bili u Indijskoj vojsci bila je daleko
od svojih domova i na kraju ljetne sezone Srinagar je bio dom mješavine
napuštenih supruga i ono nekoliko građanskih obitelji u kojima su muškarci,
poput Archieja, imali druga zanimanja. Myrtle je u više navrata zapazila kako se
to mjesto uvelike razlikovalo od onoga kakav je bilo predratni grad.
Sad su bile nasred jezera. Sunce je zapalo i svjetlost na nebu je iščezavala,
pretvarajući se od boje lavande u čelično sivu, dok se mjesec izdizao nad
planinama. Nerys je promatrala taj srebrni disk dok je plovio kroz veo načinjen
od oblaka.
- Nerys?
114
Rosie Thomas
- Da?
- Bi li za sebe rekla da si sretno udana?
Neposredni odgovor bio je poslušno potvrdno odgovoriti. Sve manje od toga
bila bi izdaja. Potom je, nakratko se lecnuvši, što joj je postajalo gotovo
uobičajeno, ponovo shvatila da taj dan gotovo nije ni pomislila na svoga
supruga. Kako je to bilo moguće, za jednu ženu koja je tvrdila da ima sretan
brak?
Trenutak ushita koji je upravo bila osjetila imao je veze s ljepotom mjesta i
zadovoljstvom koje je osjećala zbog toga što joj je Myrtle prijateljica, ali više od
svega je nastao zbog osjećaja slobode. Gotovo prvi put u životu, a zasigurno
prvi put od dana vjenčanja, osjećala se svojom. No potom se podsjetila da ne bi
tu ni bila da nije udana za Evana, sretna ili nesretna. Bila bi kod kuće u Wale su i
najvjerojatnije usidjelica. Ukazalo joj se jako malo romantičnih prigoda. Ili...
točnije rečeno... nijedna.
Nerys se osmjehnula, prisjetivši se doma, uskih obzora kapelice i doline.
Istina je bila to da se u nekim pogledima razočarala u Evana kao supruga; bračni
život nije bio ono strastveno zajedništvo o kakvome je sanjala dok je još bila
mlada i zelena. Ali nije dvojila u Evanovu dobrotu, u to da je na svoj način drag
i kao osoba imao je mnogo osobina kojima se mogla diviti. Poštovala ga je.
Njihovo partnerstvo nije bilo poput onoga kakvo su imali Myrtle i Archie, ali
pomišljala je kako su svi brakovi različiti.
Također je počela shvaćati kako je istina ono što ljudi kažu da razdvojenost
jača ljubav. Jedva je čekala vidjeti Evana u Srinagaru, pa čak i u onoj njegovoj
ukočenoj svećeničkoj odori među suprugama iz otmjenoga kluba. Odjednom joj
se u mislima stvorila slika njegovih ruku i dugačkih prstiju koji su počivali na
njezinima. Draga?
Odjednom se zajapurila, jednako strastveno kao Caroline Bowen i bilo joj je
drago što je padao mrak. - Da - rekla je promišljeno i uvjereno. - Rekla bih da
jesam.
- Da - ponovila je njezine riječi Myrtle. Nerys nije dvojila da je u mislima
slavila vlastitu sreću i razdraganost, a ne onu Watkinsonovih.
Pred njima su se ukazala svjetla Rajskoga vrta i susjednih lađa koja su blještala
ispod stražarskih stabala. U zraku se osjetio očekivani miris dima i Majidove
dobre kuhinje. Myrtle je bacila opušak cigarete u vodu. - Problem je u tome što
Caroline nije sretna. Ne vjerujem da je njezin satnik ikada može usrećiti.
- Onda mi ju je baš žao. - Nerys nije vršila pritisak na nju kako bi doznala još
više podataka.
115
Šal od kašmira
Vozač shikare je stručno povlačio veslo u krug, skrećući pramac čamca prema
stubama lađe za stanovanje.
Ali Myrtle je tihim glasom dometnula: -Jako je mlada i glava joj je puna
romantičnih zamisli. Nema mnogo osoba kojima se može povjeriti. Supruga joj
nikada nema, a ona, sirota dušica, drugdje traži ljubav i pažnju. Naravno, nije to
nimalo neobično u Srinagaru, ali Caroline je nažalost izabrala opciju u kojoj ne
samo što se ne može postići kompromis nego je i jako opasna. Čim mi je za to
ispričala, upozorila sam je da odmah prekine s tim, ali prema onome kako je
večeras izgledala, pretpostavljam da me nije poslušala.
Pramac shikare blago je okrznuo stube lađe za stanovanje koje su se spustile
do razine vode. Čamdžija se uhvatio za sidrište i požurio. U istome trenu
otvorila su se dvostruka vrata koja su vodila na terasu i na njima se pojavio
Archie, preko čije glave i ramena se prosipala žuta svjetlost svjetiljke.
- O, napokon ste stigle - povikao je.
Myrtle je tiho prislonila prst uz usnice da pokaže Nerys kako čak ni Archie
nije upućen u tu priču.
Nerys ju je kratko uhvatila za ruku. - Gospođa Brown je sretna što ima tebe
za prijateljicu - promrmljala je. - Baš kao što sam sretna i ja.
Myrtle je zabacila glavu unatrag i zaurlala od smijeha, prenuvši čamdžiju.
Shikara se zaljuljala kad su se osovile na noge, a Archie im je pružio ruku i
pomogao da stanu na plitke stube prije nego što je ispustio nekoliko kovanica u
ispruženu ruku.
- Hvala, sahibe. Laku noć, memsahib. Čamac je već klizio dalje u tamu i voda
koju je mreškao nježno je zapljuskivala debele daske Vrta.
- Dobro ste se zabavljale - zapazio je Archie. - Tko je sve bio u klubu?
- Uobičajeni tragični likovi - uzdahnula je Myrtle. - Mislim da se Nerys nisu
dojmili.
- Nije istina - Nerys se ogorčeno usprotivila. - Bila sam prilično zatečena
glamurom. Srele smo ženu koja je rekla da je Myrtle podivljala, ali mislim da se
to zapravo odnosilo na mene.
Archie je svakoj na rame položio ruku. - Ne znam o čemu je ona to govorila.
Vas dvije ste najotmjenije i najljepše žene u Srinagaru.
Smijući se, ušli su u salon lađe.
Okrugli stol u središtu bio je postavljen za večeru, s kristalnim čašama i
srebrnim jedaćim priborom na uštirkanome bijelom stolnjaku. Intarzije u drvu i
116
Rosie Thomas
izrezbarene ukrasne štukature sjajile su se pri svjetlosti svijeće i prevladavajući
miris ulaštenoga drva miješao se s mirisom tuceta tamnogrimiznih kasnih ruža
aranžiranih u zdjelama na stolovima sa strane. Lica Myrtline i Archiejeve obitelji
iz Engleske i Škotske bila su u srebrnim okvirima na krcatim policama, među
slikama parnih lokomotiva i mostova. Archiejev rad na Indijskim željeznicama
bio mu je također strast, ali žalio se kako je njegova zemlja u ratu te da bi i sam
radije bio u uniformi.
Pošao je prema poslužavniku s pićem kad se Nerys zaputila niz hodnik koji je
vodio duž jedne strane lađe. Široke podne daske blago su joj škripile pod
nogama.
U njezinoj sobi prekrivači na krevetu već su bili odgrnuti. Ono malo njezine
odjeće bilo je povješano u ormaru koji je opojno mirisao, svaki komad odjeće
bio je nanovo izglačan i cipele su joj bile ulaštene i ostavljene na donjoj polici.
Skinula je svoju laganu jaknu i objesila je na vješalicu. Kako bi bilo lako
priviknuti se na takav luksuz, pomislila je. Stoga je bilo dobro što joj se takva
mogućnost neće ukazati. Uskoro, u sljedećih nekoliko dana, mora se dati u
potragu za odgovarajućim domom koji će uzeti u najam, kako bi bila spremna za
Evanov dolazak. Nije mogla zauvijek zlorabiti gostoprimstvo McMinnovih.
Raspolagala je oskudnim novčanim sredstvima, ali bila je uvjerena da će nešto
naći.
Nakon blagoga kucanja po vratima pojavio se Majid. - Jeste li spremni,
gospođo? Da pošaljem vruću vodu?
Mala procesija Majidovih pomoćnika stigla je s visokim emajliranim vrčevima
i napunila joj kadu.
Te večeri, Archie je za večerom najavio: - Draga, moram za dva dana u
Rawalpindi, a potom u Delhi. Nakon toga nisam siguran, ali vjerojatno ću na
istok. Nažalost, ne znam koliko će dugo to potrajati. Postoje nekakvi problemi
vezani za tračnice, koje moramo riješiti kako bismo se pozabavili kretanjem
trupa.
Myrtle je odložila nož i vilicu. - Tako brzo? - upitala je smireno.
Obje žene znale su da ne trebaju zapitkivati o kakvim se to pokretima trupa
radi i gdje.
- Danas poslijepodne dobio sam telefonski poziv. Naš odmor je završen.
Znaš, sretni smo što smo uspjeli imati i toliko slobodnoga vremena.
117
Šal od kašmira
- Da, naravno - složila se Myrtle. Pijuckala je vodu iz čaše što ju je Majid, koji
je šutio u sjeni na udaljenome kraju prostorije, prišao napuniti iz kristalnoga
vrča. - Mislila sam da ćemo se Nerys i ja još nekoliko tjedana tu zabaviti. Mislim
da još neću u Delhi. To bi značilo otvoriti kuću kako dolikuje, a to mi se za
mene samu čini posve besmislenim, ne misliš li tako?
Nije to rekla... jer to bi značilo da se žali, a čvrsto je donijela pravilo da će
uvijek udovoljavati zahtjevima suprugova posla, ali Myrtle se užasavala povratka
na jug u njihov zimski dom. Tamo je, u utihnulim sobama, bilo vrlo samotno
bez Archieja. Ovaj put bila je sigurna da će se on malo duže zadržati.
- Zvuči dobrom zamisli - složio se Archie.
Nerys je glavu držala pognutom, kako ne bi presrela pogled koji su njih dvoje
razmijenili. Ispričala se čim je pojela, rekavši da mora napisati neka pisma i
ostavila McMinnove same.
Krojač je radio u maloj radnji između prvoga i drugoga mosta preko rijeke
Jhelum.
Archie je dan prije otputovao iz Srinagara i Nerys se istinski trudila biti
najbolje moguće društvo za Myrtle. Nije joj bilo posve jednostavno, jer upravo
je od Evana bila primila pismo u kojemu ju je obavještavao da je misionarskim
poslom zadržan u blizini Kargila i da će u Srinagar doći tek krajem listopada.
Potonula je i bila najneraspoloženija od odlaska iz Leha. Nije li joj se on to želio
priključiti? Zašto mu je njegov posao uvijek bio toliko važniji od nje? Ali ipak je
zanemarila svoju sklonost da poslijepodne provede plačući nad knjigom na
sjenovitoj terasi Rajskoga vrta i pristala je otići s Myrtle u kupnju.
Čim ih je ugledao, krojač je poskočio. Posjeo ih je na dva stolca koja su
zauzimala gotovo cijeli prostor i počeo izvlačiti bale tkanina s polica.
- Svila, madam. Najfinija. - Vodopad blijede eau de Nil tkanine prosuo se
preko Nerysina krila. - Smećkasta indijska svila, platno, čisti pamuk. -
Srebrnoružičasta, boja lavande, golublje siva, snježnobijela... Nerys nije mogla
odoljeti ne opipati nabore. Bila joj je uistinu potrebna odjeća pa i ako nije bila
onakva kakvu su imale Myrtle i gospođa Conway-Freeborne. Imala je čak malo
svoga novca, ono nekoliko stotina funti kapitala koje su joj ostavili djed i baka i
koje nikada nije ni taknula. Vjerovala je da time sebi i Evanu, te jednoga dana
njihovoj obitelji, može kupiti dom... s neodređenom i sad već ozbiljno
smanjenom pobožnošću... ili ga možda iskoristiti i njime učiniti neko dobro
118
Rosie Thomas
djelo. Ali (ta pomisao navela ju je da se osjeti obijesnom i ugodi samoj sebi)
možda bi malo od toga mogla potrošiti i na sebe.
- Tvid - rekla je odrješito Myrtle, odgurujući u stranu tanke tkanine za laganu
ljetnu odjeću. Svidjet će ti se pheran, Nerys.
- Što je to?
- Dugački kašmirski lagani kaput komotnih rukava, poput plašta. Topao,
praktičan. Svi ga nose, čim zahladi.
Krojač se vratio teturajući pod težinom bala teže tkanine. Rastresao je jednu
za drugom pa su njih troje počeli raspravljati o razlikama, uspoređujući
debljinu jedne tkanine s tkanjem druge, razmatrajući najprofinjeniji ljubičasti
karo uzorak tkanine u odnosu na zeleni s piment crvenim tankim prugicama.
Potom je, kad se Nerys napokon odlučila za lijepi tvid boje izmaglice jezera,
ostalo desetak krojeva i stilova između kojih se trebalo odlučiti, a nakon toga
bilo je potrebno uzeti niz opsežnih mjera i sve to zapisati u crnu bilježnicu, čije
su stranice bile tanke poput ljusaka smeđega luka. Na teškome mjedenome
poslužavniku iznesen je samovar i poslužen čaj, uz svjež, toga poslijepodneva
ispečen kruh, upravo izvađen iz pećnice pekarnice, koja je bila nekoliko metara
dalje.
Cijeli taj proces potrajao je više od dva sata i Myrtle je rekla kako je zapravo
obavljen vrlo brzo, jer radilo se o važnoj kupnji.
- Sedam dana, tad biti gotov, memsahib - obećao je krojač.
Napokon su izišle na kasnu sunčevu svjetlost. Myrtle je zagurala ruke duboko
u džepove suknje i pogledala na obje strane uske ulice. Njezina tamna kosa
bivala je sve duža i motala ju je u labave kovrče koje su joj obavijale lice. Usto je
nanijela crveni ruž. Nerys je pomislila kako lijepo i smiono izgleda.
- Četiri i trideset je. Moram otići u Klub Zavoj - izjavila je Myrtle. - Bojim se
da ti to ne bi nazvala zabavnim, ali, želiš li poći sa mnom? Možeš popiti čaj i
pojesti dizani kolač sa šećernom glazurom, osim ako ih nisu povukli s obzirom
na uvođenje racionalizirane opskrbe.
Organizacija za supruge vojnika i civila, britanske i indijske, zapravo je imala
naziv Opskrba bolnica u vrijeme rata. Dragovoljci su sjedili za dugačkim
stolovima, razvrstavajući i pakirajući zavoje za slanje na frontu. Nerys je mogla
zamisliti kako su žene iz kluba radile, dok su njihova ogovaranja sve to vrijeme
žestoko sagorijevala zrak pun antiseptika. Nije osjećala da je to silno privlači, ali
prizivale su je uličice staroga grada. - Drugi put. Mislim da ću sad prošetati.
119
Šal od kašmira
Myrtle se doimala sumnjičavo. - Prošetati? Ovdje? Zašto onda radije shikarom
ne odeš do Salimarskoga vrta?
- Vratit ću se kući tongom bude li mi previše - osmjehnula se Nerys.
Ostavši sama, prošla je pokraj male udubine u zidu mjesne pekarnice u
krcatome nizu trgovina. Pekarnica se sastojala od rupe iskopane u zemlji, u kojoj
je pekar čučao ispod razine zemlje ispred cilindrične glinene pećnice koja je
isijavala vrućinom od drva što su gorjela u podnožju peći. Nagnuo se naprijed
raspiriti crveni žar te je čak s mjesta na kojemu je stajala Nerys mogla na
obrazima i čelu osjetiti vrućinu. Okomiti zidovi pećnice bi li su isprugani
poredanim krugovima napola pečenoga tijesta, ukusnoga poslijepodnevnoga
kašmirskoga kruha. Pokraj nje su, okrznuvši je u prolazu, prošle tri muslimanke
s velom i uznojeni pekar napola se pridigao iz čučećega položaja poslužiti ih
vrućim svježim pecivima iz najvišega dijela pećnice. Iako je kod krojača već
popila čaj, miris sezamom posutoga kruha bio je predobar da bi mu mogla
odoljeti. Nerys je i sama kupila pecivo, jedući ga dok je polako hodala niz uličicu
prema traku kanala koji je ugledala na udaljenome kraju. Putem je prošla pokraj
trgovine u kojoj su prodavali hrpe aluminijskih posuda i kotlova, druge koja je
bila specijalizirana za užad svih mogućih težina, smotanih u piramide ili
namotanih na kalem, te ostalih trgovina u kojima nije bilo ničega osim bačvi ulja
za kuhanje, nekoliko vreća riže ili nagomilani svežnjevi drva za ogrjev koje je
trebalo izvagati na primitivnoj vagi. Jedan čovjek vodio je magarca koji je teturao
pod teretom drva višim od njega samoga.
Kad je došla do kanala, Nerys je bacila pogled ulijevo, a potom udesno.
Srinagar je bio prošaran zakučastim labirintom plovnih kanala što su povezivali
jezera i rijeku, koja je bila znatno posjećenija od prašnjavih ulica. Na tome
mjestu površina kanala bila je prekrivena jarkom svijetlozelenom troskom, koju
su na mjestima raskidali čamci u prolazu i ispod sebe otkrivali uljanu crninu. Na
jednoj shikari bio je navučen zastor, kako bi svoga putnika zaštitila od slučajnih
pogleda, dok je drugi čamac bio natovaren posječenim zelenilom iz plutajućih
vrtova na jezeru.
Prljave obale s obje strane ključale su životom. Jedna žena s kantom prala je
tanjure, dok su ostale ispirale sapunicu iz opranoga rublja lupanjem u nj uz
pogodne stijene. Preplanula djeca vrištala su i gacala po vodi kad je, nešto malo
dalje, jedna djevojčica prevrnula punu zdjelu napoja. Sirota koza privezana za
stup stajala je tankim nogama ukopana u blato, dok su pilići čeprkali i kljucali po
prljavštini na stubama. Prošla je splav podignutih stranica, natovarena stadom
120
Rosie Thomas
ovaca i djetetom pastirom. Splavar ga je pokretao naprijed, vukući ga duž napete
žice. Čim je čamac zagrebao o suprotnu obalu, ovce su nahrupile i slile se na
uličicu, slijedeći staru rutu koja je vodila kroz duboku unutrašnjost grada. Visoke
drvene zgrade izvirivale su preko uskoga kanala. Viši katovi na njima bili su
sagrađeni tako da su izbačeni prema naprijed, s visokim otvorenim prozorima
kako bi kroz njih ušao dašak povjetarca.
Nerys je oklijevala dok je smišljala kojim putem krenuti. Na lijevoj strani cesta
je bila blokirana stupovima i dronjastim tendama uzavrele obalne tržnice uz
razvode, gdje su probušene čađave bačve za ulje služile kao žeravnici na kojima
su vlasnici štandova pržili pakore13 ili pirjali kozletinu. Na desnoj strani bili su
stupovi mosta izgrađeni od opeke. Vratila se nekoliko koraka unatrag i
nasumično skrenula u prvu uličicu koja je vodila paralelno s kanalom. Već je bila
zaboravila gdje su se u tome zapetljaju zidova i krcatih udubina nalazile krojačka
radnja i pekarnica. Probijajući se pokraj hrpa smeća, s kojih se osjećao smrad
tržnice, pošla je prema nečemu za što je pomislila da je kanal. Kola koja su
zauzela cijeli put primorala su je da se ponovo zakrene i korakne u drugome
smjeru, niz usku uličicu kojom je mogla proći samo jedna osoba. Oštar zavoj
vodio je u jednom smjeru, a potom se učinilo da se ponovo vraća. Nebo je sad
ponad glava bilo zaklonjeno prekriženom podignutom užadi na kojoj su se
obješene sušile obojene tkanine. Niz bradatih muškaraca u ćepicama približavao
joj se krupnim korakom pa se prilijepila uza zid, propustiti ih da prođu. Nerys je
već tada znala da se izgubila. Mogla je samo nastaviti hodati dalje, sve dok ne
stigne do kanala gdje će moći mahnuti i dozvati shikaru, ili do ceste, dovoljno
široke za prolazak tonge koju bi mogla unajmiti.
Ljudi je bivalo sve manje i manje dok se udaljavala s tržnice te je katkad bila
gotovo sama među kamenim zidinama ili spuštenim drvenim roletama. Ono
malo prolaznika bezizražajno je piljilo u samotnu Europljanku koja se udaljila od
izletničkih lađa za stanovanje i sigurnosti kluba.
Pomislila je na to kako joj je Myrtlin savjet da ode do Šalimarskoga vrta,
umjesto da dođe tu, zapravo bio izvrstan.
Pitajući se bi li se na kraju krajeva uspjela vratiti putem kojim je došla,
zaustavila se i zagledala iza sebe. Na iznenadno nasilničko potezanje ruba
njezine haljine ponovo se naglo okrenula i umalo izgubila ravnotežu. Uličica se
činila napuštenom, ali kad je spustila pogled, ugledala je troje dječice za petama.
Lica su im bila tamna od prljavštine i oči jako svijetle. Najstarijem djetetu moglo
je biti pet godina i ta djevojčica nosila je malo dijete zamotano u tkaninu na
leđima. Njezin brat bio je onaj koji ju je snažno zgrabio za suknju. Djevojčica je
13
pakora - povrće pohano na indijski način
121
Šal od kašmira
izrekla nekoliko riječi i pokazivala, dok je sve to vrijeme ono djetešce ne trepćući
piljilo u Nerys. Kad Nerys nije reagirala, djevojčica je uporno ponavljala jednu te
istu frazu, zagledana u nju, sigurno je smatrajući glupom.
Živopisno su je podsjetili na djecu iz njezine škole u Lehu. Svi su joj
nedostajali, njihovo pljeskanje, pjevanje i sramežljivi smijeh... čak i njihovo
opiranje da ih nauči nečemu drugome osim igrama.
Njezino temeljno poznavanje ladakhi jezika ovdje joj nije bi lo ni od kakve
koristi, a još nije uspjela naučiti ni jednu jedinu riječ kašmirskoga. Pokušala je s
ono malo hindustanskoga što je znala, ali djeca su samo slegnula ramenima,
povlačeći je još snažnije. Odustavši, Nerys je pošla za njima putem kojim su je
vukli za sobom. Spuštajući se niz još jedan zavoj uličice, prošavši pokraj
šugavoga psa koji je čuvao kućni prag i prosjaka koji je na nju bacio štap, došli
su do mračne veže. Komad vrećevine bio je petljom pričvršćen za jednu stranu i
Nerys je pognula glavu provlačeći se ispod nadvratnika.
Trepćući, osvrnula se oko sebe.
Nalazila se u ogoljeloj neuglednoj uskoj prostoriji koja je zaudarala na kiselo
mlijeko i ljudsku prljavštinu. Hrpa poderanih pokrivača na nekim vrećama
otkrivala je gdje je ta obitelj spavala. U drugome kutu bilo je nekoliko lonaca,
tava i jelo pokriveno musavom otrcanom krpom. Nasred prostorije, na
četverokutu izrezanom od nečega što je nekada bio tepih, sjedila je mlada žena.
Doimala se iscrpljenom. Kosa joj je bila pokrivena komadom tkanine za duppatu,
dok je bezoblična umrljana tunika samo djelomično skrivala njezinu iznimnu
mršavost. Bose noge bile su prljave, ispucale i raširene na podu dok se naginjala
nad kolovratom. Kad su djeca ušla s Nerys, pustila je da joj kalem s pređom
padne u krilo i tupo se zagledala u njih. Njezina kći upustila se u nešto što je
posve očito bilo objašnjenje onoga zbog čega bi im ta žena koju su zarobili
mogla poslužiti. Prelja je klonulo potvrdno kimnula, nastojeći se osmjehnuti
zarobljenici svoje djece.
Više od bilo čega u tome otužnome prizoru, taj osmijeh je dirnuo Nerys u
srce.
Dječačić je počeo štipkati svoju majku i cviliti. Osmijeh joj je zamro. Kratko
ga je pomilovala po kosi, potom usukala pregršt počešljane runaste vune i stala
na gazilo svoga kolovrata. Poput paučine tanka pređa koja se namotavala bila je
toliko tanka da ju je Nerys koja je stajala na manje od metar udaljenosti jedva
uspijevala vidjeti.
Dok joj se glava djetešca klatila na leđima, mala djevojčica prtljala je tražeći
nešto ispod vreća i izvukla košaru. Razvezala je veze od konoplje, sagnula se i
122
Rosie Thomas
obzirno izvadila ono što je bilo u njoj. Bilo je to nešto plosnato i mekano,
zamotano u tkaninu. Kad je tkaninu odgrnula, Nerys je zapazila bljesak boja.
Zanosom cirkusantice, djevojčica je rastresla šal i zavrtjela ga u zraku, vrteći
se na petama tako da je ona poput perca lagana vuna lebdjela. Dječačić,
pogrbljen uz skute svoje majke, zapljeskao je i nacerio se. Čak se i ono pasivno
malo djetešce smijuljilo. Pazeći da ni kut toga blaga ne dotakne ugaženi zemljani
pod, djevojčica je sve te nabore privila u naručje i pružila ih Nerys. Mekana
podloga pašmine bila je nježno ružičasta i na svakome kraju bio je širok obrub s
uzorkom stiliziranoga cvijeća zakučasto tkanoga u tamnocrvenoj boji, s još
desetak nijansi zelene i one najbljeđe bež boje. Pomno ga je promotrila,
zaintrigirana njegovom ljepotom. Naličje je, zapazila je, bilo gotovo istovjetno
licu. Kako je taj lijepi otmjeni šal bio izrađen? S Myrtle je provela cio sat
pretražujući trgovine duž Bunda, ali nije vidjela ništa slično tomu.
- Kani - rekla je ona iscrpljena mlada žena, kao da je time sve objašnjavala. -
Kani - ustrajala je.
Djevojčica je skočila i našla se ispred Nerys, gurajući joj tu toplu vunu u šake.
- Rupije? Rupije?
Žena je prstima dotaknula usne i sve bore na njezinome licu pretvorile su se u
preklinjanje za novcem.
U agoniji, Nerys je izvadila svoj kožnati novčanik. Dječak se osovio na noge i
udario je u cjevanicu, pokušavajući nakratko vidjeti koliko bogatstvo drži u
novčaniku. Znala je što je imala u njemu... samo nekoliko novčića i novčanica
male vrijednosti, mekanih i otrcanih na indijski način. Dovoljno za vožnju
shikarom preko širokoga jezera, natrag, kući, do Rajskoga vrta.
Nerys je izvukla tu malu svotu novca na dlan, koji je ispružila da svi vide. Bilo
ju je sram kad je shvatila kako tim novcem nije mogla platiti čak ni jedan jedini
koktel u Klubu Srinagar.
Ona mala djevojčica se okrenula. Zabavila se ponovnim zamatanjem njihova
bogatstva u krpu u kojoj su ga držali. Žena je potvrdno kimnula i pružila ruku
uzeti novac koji je Nerys pružala. Sakrila ga je u nabore tunike. Bilo joj je
neugodno što se časna potencijalna prodaja pretvorila u neuljepšano milosrđe i
nije željela sresti Nerysin pogled. Dječak je točno znao što se događa i već je
ponovo štipkao majčinu mršavu ruku i ulagujući se tražio hranu.
Nerys se odjednom okrenula u stranu, uzrujana i uznemirena time što je
vidjela. U žarkoj želji da odatle što prije ode, ponovo se našla na uličici nad koju
se već bio spustio sumrak, prije nego što se prisjetila da se beznadežno izgubila.
Morala je ponovo sagnuti glavu prolazeći ispod nadvratnika i ponovo se suočiti
123
Šal od kašmira
s tom obitelji. Mimikom je pokazala da je zbunjena, pokazujući na sve strane,
odmahujući glavom i dižući ruke uvis. Majka je uzdahnula, dala djeci kratke
upute i ponovo se sagnula nad svoj kolovrat.
Držeći se za ruku sa svojim bratom, ona mala djevojčica povela je Nerys
natrag pokraj prosjaka koji je sad spavao i pokraj nepomičnoga psa. Kohorta je
skretala iza zavoja u trenu kad se veća skupina djece izvukla iz sjena. Jedan stariji
dječak je zavrištao i počeo za odjeću povlačiti Nerysinu sićušnu vodilju.
Uzvratila mu je šamarom i iz svega glasa zavikala na pridošlice koje su se
okomile na nju i njezina brata. Pretraživali su dječju musavu odjeću ne bi li našli
novac koji im je Nerys sigurno dala. Nerys je koračala između tih dviju skupina,
razdvajajući ih i požurujući svoje prijatelje uz uličicu, prema blještavoj svjetlosti.
Ali komešanje je privuklo još veću pozornost onih iz labirinta mračnih uličica
i prolaza pa je banda mnogo starije djece potrčala prema njima. Oni se nisu
obazirali na malu djecu i gurnuli su Nerys uza zid. Pokušala ih je odgurnuti od
sebe dok su posezali za njezinim džepovima. Najveći među njima, zdepasti
mladić kojemu je počela izbijati tamna brada, otkinuo je Myrtlin krug bisera i
brilijanata koji je nosila prikopčan na bluzi ispod vrata.
- Vrati mi to! - vrisnula je Nerys.
Bila je okružena neprijateljskim licima, ali laknulo joj je kad je vidjela kako se
u tome metežu njezina trojka povlači i gubi. Sad je punu pozornost mogla
posvetiti rješavanju neugodnoga položaja u kojem se zatekla. Bila je viša i
odgurnula je mladića u prsa. Umjesto da odstupi, prišao joj je još bliže, unijevši
joj se u lice. Osjetila je njegov zadah i znoj tijela. Uplašila se i spremala potrčati.
Ali kojim putem, u tome labirintu tame?
Nerys je stisnula šake, pognula glavu i provukla mu se ispod pazuha.
Pretvarala se da će jurnuti u jednome smjeru, mladić je krenuo za njom, nakon
čega je ona pobjegla na drugu stranu. Ali na vlastiti užas ugledala je izobličenu
pojavu muškarca koja se prijeteći izdizala ispred nje, sprječavajući joj bijeg
putom koji je izabrala.
Sad je bila u klopci.
Muškarac je naglo ispružio ruku uhvatiti je za zapešće. Stisak mu je bio poput
kliješta. Na njezino iznenađenje, progovorio je smireno, engleskim naglaskom. -
Molim vas, stanite iza mene.
Sljedeće čega se sjećala bilo je to da se postavio između nje i skupine djece.
Naređivački je rekao nešto na kašmirskome i svi su ustuknuli.
124
Rosie Thomas
Nerys je shvatila da se silueta toga muškarca doimala izobličenom zbog toga
što je preko ramena nosio veliki snop užadi. Pustio je da mu se razmota uz noge
i odmjerio duljinu svojih ispruženih ruku. Potom je, iz unutarnjega džepa,
izvadio zlokoban nož i čelik je bljesnuo kad je odrezao izmjerenu duljinu.
Polako je prinio oštricu usnama i poljubio je.
Nerysini napadači sad su oklijevajući očarano promatrali, a ona se povukla u
stranu kako bi i sama imala bolji pogled.
Čvrsto stišćući nož među zubima, muškarac je u svaku ruku uzeo jedan kraj
užeta, kojim je čvrsto zapucketao preko prsa. Potom je brzo presavio tu duljinu
pa je i njom zapucketao. Sredinu je uhvatio lijevom rukom i jednim zamahom
izvukao nož iz usana. Oštrica je još jednom bljesnula kad je dvostruko uže
prerezao na dva dijela. Djeca su međusobno mrmljala i privukla se bliže pa je
muškarac onome najvećemu dopustio da pogleda četiri kraja skupljena u
njegovim šakama.
Sad je, cereći se, taj muškarac spojio dva odrezana kraja svezavši ih u čvor i
čvrsto povukao provjeriti sponu. Prinio je čvor Nerys. - Molim vas, budite dobri
pa mi puhnite u to.
Zaintrigirana, protiv svoje volje, učinila je to što se od nje zahtijevalo.
Vitlao je pred njima užetom smotanim u čvorove. Preciznošću kirurga stavio
je preko čvora palac i kažiprst i kliznuo niz cijelu dužinu užeta.
Čvor se raspleo i čarobnjak je podigao neprerezano uže da ga svi vide.
Skupina djece se zgranula. Poput jednoga tijela pošli su unatrag, udaljujući se
od toga čarobnjaka. Zamahnuo je prema njima netaknutim užetom koje je oštro
zapucketalo u zraku, na što su se okrenuli i potrčali, padajući i spotičući se jedno
preko drugoga, u tjeskobnoj želji da što prije pobjegnu. Trenutak potom, Nerys
je ostala sama s tim čarobnjakom i jedini zvukovi bili su zvukovi topota stopala
u bijegu i štektanje psa.
Muškarac se naklonio. Bio je prosječne visine, ali zato širokih mišićavih prsa s
grivom svijetlosmeđe kose. Znala je gdje ga je već vidjela.
- Hoćete li poći za mnom? - upitao je ljubazno. Spustio je uže u džep, vratio
nož u korice i još jednom na rame stavio namotano uže. Nekoliko zavoja, dalje
niz uličicu, staza obrasla gustim korovom izvela ih je na široku petlju rijeke
Jhelum. Posvuda su bila svjetla, kako u visokim kućama tako i na čamcima koji
su poskakivali, dok je glazba vedro odjekivala preko vode.
Muškarac se zaustavio i ponovo naklonio. - Zovem se Rainer Stamm - rekao
je i pružio joj ruku.
125
Šal od kašmira
Rukovali su se i njegova golema šaka obuhvatila je njezine.
- Ja sam gospođa Watkins. - To joj je zazvučalo hladno pa je dodala: - Nerys
Watkins.
- Drago mi je, gospođo Engleskinjo Watkins?
Rugao joj se. - Nerys je povukla ruku. - Velšanka sam - rekla je.
- Ispričavam se zbog pogreške.
Švicarac ili tomu slično... tako ga je, ne želeći se previše njime baviti, opisala
Myrtle. Nerys je bila sigurna u to da ni on nije Britanac. Bio je previše
samouvjeren, previše zajedljiv i široko se osmjehivao. Sve u svemu, previše...
lavovski, je li to bilo to?
- Hvala što ste me spasili.
Njezin zgodni junak gledao je u nju. - Nije vas trebalo spašavati. Pobrinuli ste
se vi za sebe. Samo sam na trenutak omogućio odvraćanje pozornosti.
- Usput rečeno, kako ste to učinili? - Nerys je pokazala na rub užeta koje mu
se vuklo iz džepa.
- Ah, to je poznato kao trik prerezanoga konopa. Želite li da vam pokažem?
Moglo bi vam dobro doći sljedeći put kad se izgubite na bazaru. Moja kuća je
tamo. Možda bih vas uz lekciju mogao ponuditi pićem, sad kad smo se već
upoznali.
Rainer Stamm pokazao je nekoliko metara dalje duž mola do jedne od onih
lijepih starinskih srinagarskih kuća izgrađenih od opeke i drva i ukrašenih
rezbarijama. Njezini prozori pod zabatom izvirivali su preko vode.
- Ne bih, hvala. - Nerys se ljubazno osmjehnula. - Moram ići. Moji prijatelji će
se već pitati gdje sam.
- Naravno. Mislim da sam vas vidio u klubu s gospođom McMinn. Dopustite
da vam pozovem čamdžiju.
Trenutak potom stigla je shikara klizeći do stube na kojoj su čekali.
- Nisu li vas ti vražićci orobili? - upitao je ležerno.
Nerysina ruka poletjela je prema vratu do mjesta na kojemu joj je bluza zjapila
rastvorena. - Onaj veliki mi je uzeo broš.
»Želim da ga nosiš«, bila je ustrajna Myrtle. »Stoji ti bolje nego meni.«
Donijela je odluku i Nerys je znala kako nema velikoga smisla protiviti joj se.
Sve otada broš je nosila gotovo svakodnevno.
126
Rosie Thomas
Rainer Stamm se nagnuo naprijed i nježno stavio prst u udubinu na njezinu
vratu. - Žao mi je zbog toga - promrmljao je.
Nerys se ukočila, ali on je već bio povukao ruku. Čamdžija je nježno zafućkao
između zuba pa se okrenula prema rijeci.
Rainer joj je pružio ruku, ali pravila se da to ne vidi. Nespretno se uspela u
čamac, koji se snažno zaljuljao, zbog čega umalo nije izgubila ravnotežu i malo
je nedostajalo da joj čamdžija sa svoga uzvišenja na pramcu poviče da pazi.
Nerys se skljokala na jastučiće, uzrujana zbog svoje nepromišljenosti. Morat će
od Archieja posuditi novac za vožnju kad se vrati na njihovu lađu. Ali, kao da joj
je pročitao misli, Rainer je tome čovjeku dao novčanicu.
- Još jednom vam hvala! - doviknula je ispod tende.
Rainer je dotaknuo čelo. Odrješito je rekao čamdžiji: - Dal Lake, lađa Rajski
vrt.
Želio joj je dati do znanja da zna gdje ona živi. Već je osjećala kako će biti
teško držati se podalje od Rainera Stamma.
Muškarac je uronio veslo i čamac se uz šuštanje otisnuo.
- Laku noć! - viknuo je čarobnjak preko široke rijeke.
127
Šal od kašmira
SEDMO POGLAVLJE
lazbeni sastav je zasvirao i maharadža je poveo gospođu Fanshawe da
otplešu prvi ples na rezidencijalnome jesenjem balu.
Nerys je sa šikare zlatnih stolaca gledala prema bočnome dijelu plesne
dvorane. Gospođa Fanshawe, u srebrnome lameu, s perjem koje joj je
poskakivalo u kosi, bila je posve zasjenjena svojim partnerom, koji je na sebi
imao brokatni salonski kaput u zelenoj boji žada, s masivnim smaragdom
pričvršćenim među rojem manjih dragulja na turbanu. Nakon pristojne stanke
podij se sporo popunio ostalim parovima, suprugama i kćerima Europljana koje
su prema zahtjevima protokola rezidencije uz plesne haljine nosile do lakta
navučene bijele rukavice i čiji su partneri bili iskričavo uniformirani britanski i
indijski časnici, omašni građani u smokinzima, zgodni muškarci iz maharadžine
svite i razni predstavnici višega osoblja rezidencije. Osjećao se miris suhe
lavande, kamfora i pudera za lice.
Supruge hinduističkih uzvanika nisu plesale u javnosti, ali bile su prethodno
nazočne na večeri, divne u svojim svilenim sarijima u kojima su izgledale poput
jata egzotičnih ptica. Nerys se pitala nisu li se povukle u koji od salona
rezidencije, međusobno se diviti kaskadama zlatnoga nakita i privatno upuštati u
bezgranična ogovaranja. Uz srebrne tanjure i kristalne čaše za večerom općenito
se razgovaralo o hladnome vremenu neuobičajenom za to doba godine, sve više
prijetećoj vjerojatnošću rata u Aziji, neprilici zbog nadolazećega racioniranja
namirnica, a... šaptalo se... i o posljednjem društvenom skandalu u Srinagaru.
Nerys je u gradu bila samo tri tjedna, ali već je upoznala Angelu Gibson,
suprugu koja je bila u središtu posljednjih došaptavanja, na čijega se supruga
ukazivalo na nekoliko posljednjih okupljanja.
Bilo je neobično shvatiti kako se ljude brzo moglo uvući u taj vrtlog, pa čak i
nekoga tko je bio društveno marginalan poput nje same.
Pomisao na došaptavanja i ogovaranja navela ju je da se sjedeći uspravi i
zagladi suknju svoje plesne haljine, prve koju je u životu imala. Bila je od
ružičaste svile koju joj je iz uzorka Modni savjetnik za kolonijalne dame sašio Myrtlin
krojač i na kojoj je večeras nosila kiticu cvijeća, uz dugačke bijele rukavice koje
G
128
Rosie Thomas
je posudila od Myrtle. Myrtle joj je smotala kosu, natapkala joj malo francuskoga
parfema iza ušiju i čak nanijela malo šminke.
Kad je završila, Myrtle se odmaknula diviti se djelu svojih ruku. - Nerys
Watkins, imaš usne poput filmske zvijezde - izjavila je. - Da sam muško, stala
bih u red poljubiti ih.
- Što? - Nerys je proučavala svoj gotovo neprepoznatljiv odraz u zrcalu.
Myrtle je otvorila sponu na večernjoj torbici s našivenim perlama, u koju je
stavila zlatnu tabakeru i upaljač. - Rekla sam, da sam. Nisam ja takva, nisam bila
takva čak ni u svome stravičnome internatu, gdje takvo ponašanje, vjeruj mi, nije
bilo nepoznato. Ali kad bismo duže morale biti bez naših muškaraca, tko zna?
Osmjehujući se pri prisjećanju na taj razgovor koji bi je sve donedavna silno
zaprepastio, Nerys je bacala pogled uokolo u potrazi za svojom prijateljicom.
Myrtle je bila u zlatnom mat satenu, egzotična među svojim napudranim
britanskim sunarodnjakinjama zbog kratke crne kose i grimiznih usana. Očito je
bila u temperamentnome središtu kruga zainteresiranih muškaraca, ali Nerys bi
se dala okladiti u ostavštinu svoje bake i djeda... ili ono što je od nje ostalo
nakon što je krojaču isplatila znatnu svotu... da Archie McMinn ne mora biti
nimalo zabrinut.
Zajapureni gospodin Fanshawe je sad prošao pokraj nje plešući fokstrot,
usmjeravajući napirlitanu debeljuškastu ženu u ljubičastom. Nerys nije bila ni
blizu visoko u hijerarhijskome poretku da bi i sama bila počašćena plesom, ali
povjerenik ju je srdačno pozdravio na prijemu prije večere. - Gospođo Watkins,
dobro došli u Srinagar. Pazi li gospođa McMinn na vas? Hoće li nam se vaš
suprug uskoro pridružiti?
Objasnila je kako je Evan još uvijek vrlo zauzet terenskim poslom u Kargilu i
kako se nada u Kašmir stići na vrijeme, prije dolaska zime. Dok je to govorila,
začula je upozorenje hladnoga vjetra, s oštrim nanosima leda, koji je kloparao
granama cedrovih stabala u mogulskim vrtovima.
- Jedva čekam upoznati ga - rekao je povjerenik, na onaj svoj uljudan način i
red uzvanika pomaknuo se naprijed.
Nerys je proučavala bisernu dugmad na zapešću svoje rukavice. Što bi Evan
pomislio da je sad može vidjeti, tako otmjeno odjevenu, s ružem na usnama,
pomalo omamljenu, kako u rezidenciji uživa u voćnom punču.
Samoj sebi je rekla kako, budući da nije tu, uistinu nije važno što bi on mogao
ili što ne bi mogao pomisliti.
129
Šal od kašmira
Netko je zlatan stolac neposredno ispred nje zakrenuo u stranu. - Dobra
večer, gospođo Watkins - začula je nečiji glas. -Naše poznanstvo započelo je na
neuobičajen način, ali možda ćete to previdjeti.
Podignula je pogled i ugledala svijetlosmeđu kosu i širok osmijeh. - Dobra
večer, gospodine Stamm - odvratila je.
Nije nosio plesne cipele od lakirane kože poput ostalih muških uzvanika,
nego uporabljive crne oksfordice s blagim rubom blata s riječne obale. Ostala
večernja odjeća koju je imao na sebi bila je nezamjetna, osim što nije bila
očetkana, ali unatoč tomu doimao se mnogo uočljivijim od ostalih muškaraca u
prostoriji, uključujući i maharadžu.
Glazbeni sastav zasvirao je malo glasnije, bržim tempom i lusteri su još
sjajnije zaiskrili.
- Hoćemo li zaplesati?
Razlikovalo se to od svih drugih plesova u njezinu iznimno ograničenome
plesnom iskustvu. Desnom rukom čvrsto je uzeo njezinu ruku, pod pravim
kutom, i osjetila je toplinu njegovih prstiju kroz svoju bijelu rukavicu od jareće
kože. Njegova lijeva ruka počivala je na njezinim križima i zbog toga milovanja
postala je oštro svjesna tri diskretna sloja... u mislima ih je prebrojila... skliske
tkanine koja je njezino golo tijelo dijelila od njegova.
Klizili su preko podija. Kad je napokon susrela pogled svoga plesnoga
partnera, zapazila je da mu oči sjaje od zadovoljstva i da se zabavlja. Tiho je
pjevušio melodiju valcera i bio joj toliko blizu da je osjetila kako te vibracije
prelaze s njegova prsnoga koša u njezino tijelo, povezujući ritam njihovih koraka
pa su se vrtjeli poput jedne osobe, savršeno usklađeni, pogleda prikovanih jedno
uz drugo. Bio je dovoljno dobar plesač da je uvjeri kako je i ona jednako tako
dobra.
Nerys je pomislila kako bi bilo bolje da nešto kaže. - Onaj trik koji ste izveli s
užetom bio je vrlo pametan potez.
- Hvala vam. Morate mi dopustiti da vam pokažem neke druge učinke svojih
trikova.
- Znači, čarobnjak ste?
- Nema ničega čarobnoga po pitanju čarolije, sve je to otužna tajna. Sve je u
vježbi i izvedbi.
- O, Bože. A ja sam vjerovala da sam to učinila svojim puhanjem u čvor.
- Možda i jeste - promrmljao je.
130
Rosie Thomas
Kad je valcer završio, stajali su u mjehuru tišine, stisnutih ruku, sve dok nije
otpočeo sljedeći ples. Sad su čavrljali dok su plesali, poput prijatelja.
Nedugo potom... ili možda nakon dugo vremena... Nerys je ugledala Myrtle
kako ih promatra s ruba plesnoga podija. Glava joj je bila nakrivljena na jednu
stranu i svjetlost su privlačile dijamantne kopče na haljini.
- Privukli smo pozornost tvoje pratiteljice - rekao je Rainer Stamm.
Nerys se odmaknula od njega, pretvarajući se da je uvrijeđena.
- Gospodine Stamm, ja sam udana žena. Nemam potrebu za pratiteljicom.
Njegov smijeh proizišao je iz istoga mjesta iz kojega i ono tiho pjevušenje. -
Hoćeš li me, molim te, zvati Rainer?
- Hoću, Rainere.
- Nerys - ponovio je nježno, tako da su slogovi odgovarali glazbi. - Dakle,
Nerys...
S naglaskom na slovu »r« i sibilantom na završetku... pomislila je kako je način
na koji je on to izgovorio njezino prozaično ime učinio lijepim. - Mogu li te
nešto upitati? - zaustila je pa je on još bliže prignuo glavu. - Ona djeca s kojom
sam bila onda kad si me neku večer spasio, ona najmanja, jesi li ih vidio?
- Nisam te spasio. Ali jesam, vidio sam ih.
- Bila sam u njihovoj kući jer su mi pokušali prodati šal. Jako su siromašni.
- Puno je ljudi u Srinagaru jako siromašno.
- Znam to. Jednostavno se dogodilo da je ta obitelj pronašla mene i osjećam
da sam ih iznevjerila.
U proteklim danima puno je razmišljala o toj maloj obitelji i njihovoj jednoj
ogoljeloj sobi, djevojčičinu licu i oštroj ustrajnosti te iscrpljenome osmijehu
njezine majke.
- Što želiš učiniti za njih, Nerys?
- Supruga sam misionara - započela je.
Rainer ju je zavrtio malo brže nego obično i rukom joj pritisnuo kralježnicu. -
Jesi li? Znači li to da ih hoćeš preobratiti, to si mislila reći?
- Ne... što, naravno, ne znači da ne podržavam misiju svoga supruga, ali ja baš
nemam posve istu... istu želju za spašavanjem duša.
- Pretpostavljajući da još nisu spašeni na drugome putu?
131
Šal od kašmira
- Da, ako ti se tako više sviđa. Prošle godine živjeli smo u Lehu.
Kad ju je pogledao, zapazila je da su mu oči boje ječmenoga slada. - Poznat
mi je Leh.
- Poučavala sam u tamošnjoj školi. Nemam nikakve iluzije po pitanju
vrijednosti toga što sam radila, ali za djecu je i to bilo bolje od ničega. Imali su
pristojan obrok, igrali smo se, pjevali.
- Postoje škole u Srinagaru.
Uzdahnula je. - Da, naravno da postoje.
Završavao je još jedan ples i ljudi su se upućivali prema prostoriji u kojoj se
posluživala večera. Nerys je zapazila djevojku koju su Myrtle i ona srele u
klubu... zvala se Caroline Bowen... kako stoji nasred prostorije. Na jagodicama je
imala dvije jasne crvene mrlje. Njezin partner bio je visok, zamjetno zgodan
mladi Kašmirac autokratskoga izgleda, koji joj se sad previše naglašeno naklonio
i ustuknuo.
Nerys je osjetila neznatno treperenje u zraku kad je Rainer prstima prešao niz
njezinu kralježnicu, zapravo je ne dotičući. Morala se usredotočiti na njegove
riječi dok je on onom drugom rukom nježno ispustio njezinu.
- Zvuči kao da su ti ljudi prelje niti za pašminu. Tužna je istina to da je
doprinos njihova tradicionalnoga rada, izrade šalova kani, lijep, spor i ne više
toliko tražen posao. Predionice u Engleskoj i Škotskoj mogu jeftinije
reproducirati stare dizajne i u njima se proizvode šalovi koji izgledaju poput
kašmirskih, za znatno manju cijenu. Tu robu potom izvoze natrag na istok i
mještani su na taj način istisnuti s tržišta.
Kani: to je bila riječ koju je ona djevojčica uporno ponavljala.
Nerys je bacila pogled po prostoriji, u supruge, u smione djevojke koje su
očijukale i sve to njihovo svjesno izlaganje mode, vjerojatno ne baš posljednje
mode... toga je čak i ona bila svjesna... zbog udaljenosti od Europe i zahtjeva
rata, ali ipak je tu još uvijek bilo mnogo novca.
- Jesi li bogata, Nerys? - upitao je Rainer.
Odmahnula je glavom. - Naprotiv.
Lice mu se smekšalo i zapazila je blijede crte oko njegovih usnica i očiju na
mjestima na koje nije bilo doprlo sunce.
- Možda postoji nešto što možeš učiniti za tu obitelj. Previše sam rastresen da
bih sada razgovarao o tome, motreći na časnika konjice koji će svakoga trena
skočiti i zahtijevati da mu budeš partnerica.
132
Rosie Thomas
- Ne poznajem nikakve konjičke časnike.
- Lakše mi je kad to čujem. Mogu li te otpratiti na večeru, madam?
Nerys je prihvatila njegovu ispruženu ruku. Osjećala je vrtoglavicu zbog
načina na koji je njihova veza jurcala pred nju, preskačući ograde konvencija i
galopirajući prema... nije znala ni kamo ni prema čemu. Mora reći Raineru da će
Evan ubrzo stići u Srinagar i jasno mu dati do znanja da se namjeravaju vratiti u
Leh, najvjerojatnije sad u proljeće, i tamo nastaviti s nonkonformističkim
djelovanjem. To bi bilo posve dolično.
Nasred prostorije došlo je do nekakva komešanja.
Djevojka je nakratko povisila glas i sad se čulo došaptavanje dok se rulja
razmicala.
Nerys je najprije ugledala orlovskoga muškarca bahata držanja, koji se
osmjehivao u svome službenom dugačkom svilenom kaputu. Potom se pojavila
Caroline Bowen, spuštene glave kako bi prikrila svoje zajapureno lice. Žurno je
odmicala od njega, tolikom brzinom da je petom cipele zakačila rub svoje haljine
i umalo se spotaknula. Nerys ju je uhvatila za ruku i pridržala u prolazu.
Nespretno su se zanjihale prije nego što je djevojka ponovo uspostavila
ravnotežu. - Joj, oprostite! - viknula je. Izgledala je kao da bi mogla briznuti u
plač ili se gromoglasno nasmijati, kao da ni sama nije svjesna u kojemu bi je
smjeru vlastite emocije mogle ponijeti.
- Jeste li dobro? - upitala je Nerys.
- Savršeno - ustrajala je, s dozom neobuzdane vedrine. -Savršeno. Znate,
vruće je. Svježega zraka. - Prstima je poput lepeze mahnula ispred lica i naglo se
udaljila.
- Dopustite mi da pođem s vama - rekla je Nerys. Probijajući se kroz mnoštvo
lica promatrača, od kojih su se neka tupavo smijuljila, neka su bila zabrinuta, a
ostala otvoreno znatiželjna, pojavila se Myrtle. Opkolile su Caroline, svaka
sjedne strane, i sve tri žene žurno su izišle iz prostorije. Nerys je imala tek toliko
vremena osvrnuti se preko ramena i pogledati prema Raineru, koji je smireno
kimao.
U širokom ulaznom predvorju rezidencije bilo je manje znatiželjnih
promatrača. Myrtle je usmjeravala Caroline, držeći je za lakat ruke u rukavici. -
Poznata ti je kuća? Znaš neko dovoljno intimno mjesto gdje možemo otići?
Djevojka je oklijevala. Sad je bila mnogo bliže suzama nego histeričnome
smijehu. - Ne mogu razmišljati. Samo malo... tamo je salon.
133
Šal od kašmira
Povela ih je. Kod zatvorenih vrata stajao je čuvar, sluga rezidencije u
grimiznoj livreji, ali on im se učtivo naklonio i otvorio im vrata čim je prepoznao
Caroline.
Salon rezidencije bio je replika salona engleske ladanjske kuće. U njemu su
bile počivaljke s prekrivačima cvjetnoga uzorka u čijoj su pozadini bili stolovi
zatrpani knjigama i časopisima. U duboko uvučenim prozorima sa zastorima bio
je veliki glasovir i samo se po cvijeću, grimiznim kanama, naškubljenim
pijetlovim krestama i živopisnim gladiolama umjesto plemenite grahorice i
kokotića davalo naslutiti da se ne radi o domaćem okruženju. Myrtle je njihovu
štićenicu usmjerila prema jednoj počivaljci i posjela je. Odjednom je cijelo
Carolinino tijelo uzdrhtalo. Prinijela je ruke licu i prigušila jecaj dok su joj se
suze slijevale niz lice, namačući joj rukavice.
Myrtle ju je uhvatila za ramena i žustro protresla. - Slušaj me. Ne možeš, ne
smiješ, sebe izvrgavati ruglu na taj način. Nikada više. Je li ti jasno što ti govorim?
Ma koliko ti loše bilo... bolje ti je da nam odmah sad kažeš koliko loše... moraš
znati ponašati se u javnosti. To ti je posao. Suprug ti je časnik Indijske vojske i ti
si obiteljska prijateljica Fanshaweovih. U najmanju ruku njima duguješ
dostojanstveno ponašanje. Uzgred rečeno, sebi duguješ puno više od toga.
Djevojka je samo još glasnije zajecala. - Ne mogu to podnijeti - gušila se. -
Volim ga.
Myrtle je uzdahnula. Potapkala je Caroline po svilenkastome blijedom ramenu
i čekala da oluja jecaja dostigne svoj vrhunac pa potom pokaže znakove da se
ispuhala. Razmotala je uštirkanu maramicu iz svoje večernje torbice i pružila joj.
- Da ja odem? - promrmljala je Nerys.
- Da - progutala je Caroline.
Myrtle je rekla: - Ne. Nerys je prijateljica i trebat će ti, djevojko moja, više od
jedne. Jesi li za čašu vode?
- Radije bih viski.
- Mislim da si već dovoljno popila.
Vrč i dvije čaše od brušenoga kristala stajale su na poslužavniku. Nerys je
natočila vodu i stavila čašu u Carolininu ruku. Spuštene glave, djevojka je bolno
zašmrcala i otpila.
- Dakle... - Myrtle je pripalila cigaretu. Nerys je mogla čuti glazbu koja je
dopirala iz plesne dvorane. U predahu tijekom večere, sastav je nastojao
odsvirati Debussyjev komad, koji je više isticao nedostatke svirača od plesne
melodije.
134
Rosie Thomas
- Volim ga - ponovila je Caroline. Ovaj put u glasu joj se osjećao trunak
neposluha.
- U redu. Ako ti tako kažeš. Takve stvari se događaju.
Preko djevojčine glave Myrtle je uhvatila Nerysin pogled.
Spustila je kutove usana kako bi naglasila ozbiljnost situacije, a potom taj
učinak pobila namigivanjem. - Ali Britanka si, k tomu još i udana. Postoje načini
kako se ponaša u takvim avanturama, ali prirediti scenu u javnosti sigurno nije
jedan od njih.
Što si mislila? Misliš li da je Raviju Singhu drago zbog tvoje diskrecije i
nedoličnoga ponašanja?
- Nisam namjeravala napraviti scenu.
- Ali uspjela si. - Myrtlin ton ostao je hladan kao led, no uzela je Carolininu
ruku među svoje i čvrsto je stisnula. - Kaži nam o čemu je riječ, ha? Znaš, nas tri
to možemo riješiti.
- Dobila sam pismo... od svoga supruga. Postrojba je u zadnji tren dobila
dopust za razmještaj u trajanju od četrdeset osam sati i on će sutra biti ovdje.
Čekala sam da me Ravi zamoli za ples, što je on i učinio, nakon što je najprije
otplesao s Rosalind Dunphy i Jean Whittaker, kako ne bi bilo razloga da neka od
tih starih vještica iz kluba bilo što zapazi. Tada sam mu rekla. Mislila sam da će...
da će...
Još dvije suze kapnule su na krilo Carolinine haljine.
- Mislila si da će barem biti ljubomoran, jesi li to mislila? Sanjala si o tome da
bi možda mogao ustrajati da ne vidiš svoga supruga. Tvoj neustrašivi vitez će te
pokupiti, prebaciti preko jabuke sedla i odgalopirati s tobom. Ali on je, naprotiv,
pognuo glavu i promijenio temu razgovora. Je li prokomentirao glazbeni sastav,
hladno vrijeme ili vijesti o ratu? I ti si zato vrisnula, pred svima iskazavši svoju
razočaranost i očaj.
- Nije bilo tako. Ne shvaćaš. - Caroline je problijedjela do te mjere da je Nerys
pomislila kako će joj pozliti.
Myrtle ju je sad obgrlila i privukla njezinu glavu na svoje rame. - Nastojim
razumjeti - rekla je obzirno. - Misliš da je to tvoja jedina nada za ljubav, tvoja
prva, posljednja i jedina nada i ne možeš je pustiti da ode, iako negdje duboko u
sebi znaš da Ravi Singh nije uistinu ono što želiš. Ali zgodan je, muževan i
šaptao ti je raznorazne slatke intimne riječi koje ti nitko prije nikada nije
govorio, je li tako?
135
Šal od kašmira
Nijema, Caroline je potvrdno kimnula.
- Naravno da jest. Lijepa si i laskaš mu. Ali to je sve. Ravi će oženiti onu koju
mu majka izabere. Maharadžin je rođak. Njegovo je mjesto ovdje u Kašmiru,
iako je Srinagar grad u nevolji. Ma kakve snove imala, koliko god bila spremna
od svega odustati zbog njega, razvedena Engleskinja ne uklapa se ni u jedan dio
te slike, dušo. On će nevjestu uzeti iz obitelji Dogra, koja je poput njegove i
zaboravit ćete jedno na drugo.
- Ne. - Caroline je sad odmahivala glavom. - Nikada. Myrtle joj je ponovo
stisnula ruku. - Mislim da tu postoje dva problema koje si ti možda zamrsila.
- Postoje li? Jesam li? Sad je bio red na Caroline da bude potištena. S onim
svojim široko razrogačenim plavim očima i kovrčavom plavom kosom pa sve do
one jedine niske bisera oko rumenoga vrata, Nerys se učinila poput suvremene
engleske ruže u Indiji.
- Da. Jedan je Ravi i tvoja zatreskanost u njega. Nemoj, pričekaj tren, samo
poslušaj što ću ti reći. Drugi je Ralph. Ako ne možeš voljeti svoga supruga, znaš,
dušo, ako ne možeš učiniti ništa da to među vama uspije, možda ne bi trebala
svoju mladost tratiti pokušavajući. Poslije ovoga rata ništa više neće biti isto kao
prije, pa čak ni brak ni razmišljanje o Engleskoj. Ako ga želiš napustiti, mi ćemo
ti u tome pomoći. Hoćemo li, Nerys? Ali to će biti zato da ostvariš svoju
neovisnost, a ne da od Ravija Singha očekuješ da ti pruži potporu.
- Ne mogu ostaviti Ralpha. - Caroline je naglo izvukla ruku.
- To se ne može dogoditi.
- Shvaćam. - Myrtle je odlučila previdjeti tu proturječnost.
- Dakle, drago mi je da si u tom pogledu jasna. Ali, ako ti je namjera službeno
biti dobrom suprugom i držati glavu uspravno u Srinagaru ili nekom drugom
mjestu u kojemu satnik Bowen dobije namještenje, onda moraš biti diskretna.
Neću ti savjetovati da nemaš avanture... ovdje se moraš sama ogledavati kako bi
shvatila, da ne trošim na to riječi... ali molim te, budi oprezna koga ćeš izabrati.
Neromantična istina o romansi je to da je krhka. Nemoj je učiniti jedinim svojim
potpornjem, jer neće izdržati tvoju težinu, kao što već sama otkrivaš.
Kako si ti mudra žena, Myrtle McMinn, pomislila je Nerys.
Myrtlino strogo lice sad je bilo prepuno sućuti, ali nije pokazivala nimalo
sentimentalnosti. Bila je praktična i ako bi je Evan smatrao nemoralnom, bila je
od one vrste ljudi koja je imala vlastitu moralnost.
Caroline je grickala usnicu. Potom se prisilila osmjehnuti, iako svjetlucanje
nije dospjelo do njezinih tužnih očiju. - Draga si, obje ste drage. Iskreno to
136
Rosie Thomas
cijenim. Mislim da ću sada poći kući. Kad se budete opraštale s gospođom
Fanshawe, hoćete li joj reći da se nisam osjećala dobro i da sam se iskrala da je
ne ometam?
Vani se dugačak red automobila uzvanika protezao u tami. Prilaz rezidenciji
bio je omeđen zapaljenim bakljama iz kojih se dim kovitlao na vjetru. Myrtle i
Nerys utihlu su djevojku smjestile u tongu, a potom se vratile u kuću, formalno se
oprostiti i prenijeti Carolininu poruku gospođi Fanshawe.
Povjerenikova supruga milostivo je prihvatila njihove zahvale za tu večer. -
Lijepo od vas da ste se pobrinule za gospođu Bowen. Ona je vrlo zanimljiva
mlada žena, ali mislim da joj život baš nije jednostavan.
Nerys i Myrtle je sluga u livreji pomogao obući večernje kapute. Kod stuba je
preo Rolls-Royce boje jaglaca. Opkoljen sa strane pratnjom i manje važnim
članovima svoje svite i obasjan sablasnom svjetlošću zapaljenih baklji,
maharadža se popeo u svoj automobil i odvezao.
Dvije žene zavalile su se na stražnje sjedalo svoje tonge dok je konj kloparao za
automobilima i ostalim vozilima. Prošli su ispod svoda od stabala i potom kroz
vratnice izišli na široke ulice novoga grada. Moderne vile imućnih stanovnika
Kašmira, pandita i muslimana, počivale su u njihovim izdvojenim vrtovima i sjaj
žutih svjetiljki probijao se kroz jesenje granje. Pokraj svakih vratnica bio se
sklupčao stražar noćobdija i dok su prolazili pokraj jednoga, spori ritam
bubnjanja konjskih kopita po terakoti, prigušen u naborima deke, muklo je
odjekivao.
Nakon podulje tišine, Myrtle je progovorila: - Znaš, da sam udana za Ralpha
Bowena, ni ja ne bih život smatrala lakim.
- Zbog čega to ne valja?
- On je ono što Archie zove »čovjekom od tri slova«.
Nerys pojma nije imala što je to značilo. Pomislila je kako bi joj to Rainer
Stamm mogao objasniti.
Sljedeće noći, mlada supruga satnika Ralpha Bowena tiho se razodjenula u
kupaonici maloga bungalova u četvrti rezerviranoj za osobe u braku, na rubu
kompleksa baraka. Od svoja dva susjeda bila je odvojena ogradom i dvama
istovjetnim prašnjavim kanalima oplemenjenim nazivom cvjetne gredice. Zidovi
bungalova bili su tanki i Caroline je uvijek imala osjećaj da se mora oprezno
kretati kako njezini susjedi u svako doba dana ili noći ne bi znali što radi.
137
Šal od kašmira
Očetkala je kosu, tako da joj je lijepo padala preko ramena i namjestila svilene
nabore svoga penjoara koji je nosila na medenome mjesecu. Otkrivao je dio
njezina vrata i bujnih grudi. Znala je sad da takva lijepo izgleda. Barem je toliko
naučila iz iskustva. Na trenutak se malo pokolebala zbog svoje neposredno
donesene odluke, ali odagnala je sve misli, osim onih o Ralphu koji je ležao u
njihovu krevetu, s druge strane vrata.
Caroline je vježbala osmjehnuti se samoj sebi i zrcalo joj je uzvratilo bolnim
osmijehom. Ni blizu dovoljno dobrim. Povukla je penjoar koji se još više
rastvorio, zabacila kosu i još šire se osmjehnula. Potom je ušla k svome suprugu.
Ralph Bowen čitao je časopis u kojemu je zapazila prizor iz lova, nekoliko
lovačkih pasa sprijeda te pozadinu grofovije s poljima i šikarom. Bio je to neki
vrlo star broj... koji je mjesecima stajao u njihovoj kući. Ralph je na sebi imao
krutu plavu pidžamu s cjevastim orukavljem. Polako se približila njegovoj strani
kreveta i stala na mjesto na kojemu je nije mogao izbjeći pogledati.
Osjećala se ljepljiva težina tišine, što ju je navelo na žudnju da se toga
oslobodi. - Drago mi je da ne spavaš - progovorila je tihim, zadirkujućim
glasom.
Osjetila je olakšanje kad su joj riječi lako potekle s usana. Ralph je okrenuo
stranicu. Popio je dva viskija s mineralnom nakon njihove male suhe večere, ali
nije bio pijan. Moglo bi joj to ići u prilog, pomislila je Caroline, ali jednako tako
moglo bi i raditi protiv nje.
Sve je to ona već unaprijed isplanirala, ali bilo je teže sve provesti u praksu
kad je on nije čak ni pogledao. Unatoč tomu, sporo je razvezala pojas na halji i
razgolitila ramena. Pridržala je tkaninu preko grudi, a potom je postupno pustila
da padne. Osjećala je hladan zrak na leđima i stražnjici. Uskoro će noći postati
vrlo hladne pa će svi morati nositi žeravnike.
Penjoar joj je sad u naborima ležao uz noge. Caroline je plitko udahnula,
stojeći uspravna i gola.
Posebna si, dahtao je onaj drugi.
- Ralphe, pogledaj me - rekla je.
Pustio je da mu časopis ispadne i podigao pogled. Imao je dugačke bezbojne
trepavice, crveno lice i vrat koji se odmah pretvarao u bljeđu nijansu kože koja je
izvirivala ispod gornjega dijela pidžame. - Što to radiš?
Caroline se okrenula, načinivši pun krug, nadajući se pohotno, dopuštajući
mu da vidi njezinu oblu stražnjicu, izbačene bokove i glatki zaobljeni trbuh. -
138
Rosie Thomas
Ideš u rat - dahtala je - i jako sam ponosna na tebe. Želim biti tvoja prije nego
što odeš.
Njišući se, pošla je prema njemu i sad je stajala kod ruba madraca, ne dižući
pogled. Ralph je pogledom prelazio po cijelom njezinu tijelu. Barem više nije bio
zadubljen u čitanje.
- Hoćeš li voditi ljubav sa mnom? - preklinjala je Caroline.
Odgrnula je dlakavi pokrivač koji je mirisao na kuglicu naftalina i platnenu
plahtu iz nevjestina miraza koju njezin dhobi-wallati 14nije dobro oprao. Legla je
na onaj uski prostor između Ralpha i ruba kreveta, svijajući svoje tijelo uz
njegovo. Istodobno je raskopčavala dugmad i razvezivala vezice na donjem
dijelu njegove pidžame. Svaki centimetar njegova tijela bio je krut, osim onoga
koji je to trebao biti. Taj je u njezinim skupljenim rukama počivao mlitav.
Sklopila je oči, usredotočivši se. Priljubila je grudi uz njegova rebra i pustila da
toplina iz njezina tijela prijeđe u njegovo. U početku je ležao ukočeno, a potom
se, nezgrapno i nevoljko, Ralph zakotrljao prema njoj pa su sad ležali okrenuti
tako da su se gledali licem u lice. Poljubio ju je u usnice i njegov brk zagrebao joj
je usta.
Ohrabrena njegovom reakcijom, Caroline ga je nastavila milovati, ali ništa se
nije dogodilo. Očekivala je da će se dogoditi pa se, umjesto da se povuče,
pohotno protegnula privijajući se cijelom dužinom tijela uz njega. Potom se
pridignula na jedan lakat kako bi odozgor mogla gledati u nj. Njegova lijepa kosa
boje slame pala mu je otraga i otkrila okruglo dirljivo djetinje čelo.
Oči su mu bile širom otvorene, crvenih rubova od sunca i viskija i
usredotočeno ju je promatrao onim svojim poznatim pogledom.
- Volim te - prošaptala je Caroline.
Sad kad su bili na dobrome putu, nije to bilo ni tako teško. Bit će sve u redu.
Nijedan muškarac ti ne bi mogao odoljeti, stenjao bi onaj drugi u njezinu naručju.
Ovo je čista ekstaza.
Nije više mogla izolirati ta sjećanja. Odustala je od toga nastojanja i uz drhtaj
dopustila onim nježnim prizorima da joj se okupe u mislima i poput vela se u
naborima ispriječe između nje i Ralpha.
14
dhobi- perač rublja u Pakistanu i Indiji
139
Šal od kašmira
Njihova prva vožnja bila je odlazak u selo i na piknik. Ravi ju je uvjerio kako
će i ostali poći s njima, ali kad ju je pokupio, došao je sam, u jednom od onih
svojih ulaštenih automobila, s nizom pokrivenih košara naslaganih jedna na
drugu na povišenome sjedalu, pun opasnoga zadirkivanja kad joj je prinio ruku
usnama.
- Dakle, napokon ćemo nas dvoje biti sami, lijepa Caroline. Što misliš, hoćeš li
biti sigurna sa mnom?
Bila je toliko sretna da nije ni pomišljala na vlastitu sigurnost. Zapravo, kakve
je veze imala sigurnost?
Odvezli su se izvan grada, u prirodu, duž prašnjave ceste koja je vodila do sela
Pahalgama, probijajući se kroz stada ovaca i koza koja su se usporeno kretala.
Bilo je to jednoga srebrnoga poslijepodneva usred ljeta i, čim su se našli izvan
grada, jurnuli su ispod sjena vrba i jablanova, prolazeći pokraj terasa rižinih polja
na kojima su pognuti seljani radili pod sjenama stožastih šešira. Tu je sve bilo
bujno i zeleno, a kad su se zaustavili, bilo je tiho, čuo se samo pjev zrikavaca koji
su se glasali na vrućini. Iza jednoga voćnjaka s jabukama bio je mali ograđeni
paviljon koji je Ravi otključao i otvorio vrata. Unutra su bili podovi od
cedrovine, posivjeli od nekorištenja, divani s jastučićima i stare nargile na
niskome izrezbarenome stolu.
- Kakvo je to mjesto? - upitala je, prelazeći prstom preko prašine.
Slegnuo je ramenima, raspakiravajući košare. - Pripada mojoj obitelji... samo
kao ljetnikovac u koji dođu uživati u pogledu. Kao što vidiš, u posljednje
vrijeme nitko ga ne koristi.
Pogled se sastojao od planina, neposječene šume tamnih crnogoričnih stabala
koja su se protezala uz rubove sljemena i sastajala sa strmim smeđim obroncima
i vrhovima koji su se dvodimenzionalno nazupčani izdizali naspram bisernoga
neba. Caroline je već otprije znala da je, poput svih Kašmiraca, Ravi volio i
obožavao planine.
- Dođi, sjedni ovdje - naredio je. Otvoreni prozori pružali su pogled na
ograđeni prostor suncem prošarane trave. Jarko žuti leptiri kovitlali su se u
zraku. Bili su jedino dvoje ljudi na svijetu kad ju je Ravi počeo ljubiti. Zato što se
uvijek ponašao kao da ima beskonačno puno vremena posvetiti pozornost
onome što je radio, kao da ništa drugo osim toga što je trenutačno obavljao nije
bilo važno, nije bilo nikakvoga osjećaja požurivanja, a kamoli pregovaranja.
Zapazila je kako se na taj način ponaša i prema svome konju, napinjući mišiće
dlana ruke milujući ga po slabinama, ili s profinjenom hranom kad je sklapao oči
kako bi se bolje usredotočio na nijanse začina, ili s kupnjom dragulja od trgovca
140
Rosie Thomas
za dar svojoj sestri, ili čak u običnome ispijanju limunade u vruće poslijepodne.
Sad je ona bila predmetom njegove iznimne usredotočenosti.
Trebalo mu je petnaest minuta da joj raskopča dugme na orukavlju bluze i
zarola platneni rukav, preklop po preklop i razotkrije lakat njezine ruke. Nije to
bilo prvi put da ju je poljubio: bilo je smijanja i zagrljaja na plesu, u vrtovima te
iza zastora shikare, ali sad joj je prvi put dao primat nad svim ostalim. Kad su se
Ravijeve usne spustile s njezinih usana do žile kucavice na vratu, a potom
beskrajno sporo naniže do njezinih grudi, već se rastapala. Nije ju morao ni
pitati, sve bi mu ionako dopustila.
Ne. Preklinjala bi ga.
Pomno i brižno Ravi joj je skinuo svu odjeću. Stavio joj je cipele jednu pokraj
druge, obzirno, kao da su načinjene od šećerne vune. Osjećala je na koži dodir
toploga povjetarca i zrikanje zrikavaca ispunjavalo joj je uši. Proučavao joj je
udove i obli struk, pristala unutarnja udubljenja bedara i elastičnost nožnih
prstiju. Potom je podigao pogled svojih vodenasto tamnih očiju do njezinih. -
Opijaš me - dahtao je.
I sama napokon opijena svojom ljepotom, nakon cijele godine nakupljenoga
očaja i samoće, Caroline je izvila leđa uz jastuke divana. Sanjarski je zapazila
kontrast njihove boje kože, njezine bež u odnosu na njegovu boju karamela.
Ravi je skinuo svoju uštirkanu košulju i otkrio mišićava prsa. Lagano je prstima
prešla preko njih i dotaknula ono mjesto iznad srca. Zubi su mu bili vrlo bijeli
kad joj se osmjehnuo, a potom kleknuo među njezina bedra.
Kad je ušao u nju, prvom brzom kretnjom koju je izveo, nevoljko je bolno
vrisnula. Zaledio se nad njom, što je zapazila, prvi put u šest mjeseci nakon
njihova susreta. Ravi Singh bio je iznenađen. Ponovo se povukao i oboje su se
netremice zagledali u malu krvavu mrlju.
- Ovo ti je prvi put?
Caroline je potvrdno kimnula. Bilo joj je to strašno priznati, njoj koja je u
braku već godinu dana, ali nije ona odgovorna za takvo stanje. Ujedno je osjetila
ushit i snažne otkucaje bila zbog toga što je djevičanstvo podarila Raviju, a ne
svome ljutitome, zbunjujuće izbirljivom i uvijek odsutnom suprugu. Kroz nju je,
poput poplavljene rijeke, pokuljala ljubav. Raviju je spasio i sad su pripadali
jedno drugome. Livade prošarane cvijećem i zelene terase doline postale su
njihovo privatno kraljevstvo, sad i zauvijek.
Osmjehnula se pogledavši ga. - Sretna sam - prošaptala je.
- Više neće boljeti.
141
Šal od kašmira
Nije boljelo.
Kad se pribrao, Ravi je bio čak mnogo nježniji s njom. Poslije ga je držala u
naručju i ljubila mu kapke. Njegova crna kosa bila je vlažna od znoja i crte
njegova profila odjednom su joj postale poznate i potanko dragocjene, a ne
samo lijepe.
Privukao je svoju odjeću i pomogao njoj da se odjene, čak joj je i cipele
zavezao. Potom su sjeli među jastuke i rasprostrli hranu koju su donijeli na
piknik, svježe kašmirsko voće i gusto žuto vrhnje. Gladna, Caroline je jela
jednom rukom, smijući se i prosipajući hranu koju je stavio pred nju, jer Ravi je
njezinu drugu ruku držao isprepletenu sa svojom.
- E pa sad mi ispričaj kako je do toga došlo? - prošaptao je, odgurujući jelo u
stranu i poigravajući se dugmadi na njezinoj bluzi.
Caroline se zarumenjela. - Moj suprug baš nije zainteresiran.
Ravi je izvio svoju crnu obrvu. - Ne mogu vjerovati. Vojnik je, konjanik,
svjetski čovjek. Meni se to baš ne čini posve ispravnim.
- U početku mi je to smetalo. Zamišljala sam... gle, sve ono o čemu djevojke
maštaju i o čemu šapuću. Majka mi je umrla, rekla sam ti to, i prije vjenčanja
pomajka mi je pomogla samo u... praktičnim stvarima. Zaruke su nam bile
prilično kratke. Kad smo se vjenčali, Ralph nije obavljao svoju dužnost supruga.
Naš medeni mjesec trajao je samo tjedan dana. Potom je otišao s postrojbom, a
onda su zaredale boleštine. Kad se oporavio, ponovo je otišao. I tako je, izgleda,
prošla godina dana - dodala je sumornim glasom.
- Shvaćam - rekao je Ravi. - Bila si jako usamljena.
Caroline se ugnijezdila bliže njemu. - Sad mi to ne smeta. Imam tebe, lijepo
mi je. Tako mi je drago što se to dogodilo. - Pomišljala je kako je taj trenutak...
sama ta sekunda, uz zrikavce u travi, blago šuštanje povjetarca, sunce koje je
poput prsta širilo svoje zrake preko staroga poda, postajanje ženom, Ravijeva
ljubav i život koji joj je bio vraćen... bio ono čemu je vodio svaki dan njezina
postojanja. Bilo je savršeno. Ne bi mijenjala ni jedan jedini djelić toga.
- Draga - rekao je i ona je smatrala da je njegova draga.
- Volim te - prošaptala je Caroline, bez i jedne proračunate misli.
Konture njegova lica zamjetno su ogrubjele. - Ljubav? Vjeruješ li ti u to?
- Da, naravno da vjerujem.
- Pa čak i nakon onoga što si shvatila nakon braka?
142
Rosie Thomas
Mali udarac očaja bubnjao joj je u glavi, ali nije se obazirala na nj. Caroline je
svoga ljubavnika pogledala ravno u oči. – Da - ponovila je.
Ravi joj je tiho podigao ruku do svojih usana i poljubio svaki pregib prsta
pojedinačno, jedan za drugim.
Tijekom četiri mjeseca nakon toga dana našli su se još desetak puta. Uz
njihove ukradene tajne sate koje su provodili zajedno postojale su i ostale rutine
poput partija tenisa, vožnje do vrtova i sva ostala radost toga godišnjega doba u
Srinagaru. U tim dugim tjednima Caroline je mnogo naučila o tome kako
postupati s muškarcima, a naučila je i to da više ne izlane volim te. Umjesto toga
zadirkivala ga je i durila se. Ali Ravi Singh nikada je više nije obasuo silinom
pažnje kakvu joj je posvetio onoga prvog puta. U posljednje vrijeme, kad je
postajala sve ovisnija o njemu, doimao se nemirno u njezinu društvu, osim u
ono nekoliko kratkih trenutaka kad su bili goli zajedno. Sinoć ju je, dok su
plesali na balu u rezidenciji, onda kad mu je rekla da se Ralph vraća kući, pomno
promotrio ispod onih svojih tamnih trepavica.
- Znači sad ćeš pokazati sve ono što si naučila, ha? - Osmjehivao se.
Kad je shvatila značenje njegovih riječi, ukrutila se zbog zaprepaštenosti koje
su one u njoj izazvale.
Njezin ljubavnik nije bio ljubomoran, njezin ljubavnik je doslovno bio voajer.
Zadovoljno je mogao zamišljati kako ona s Ralphom izvodi sve ono što je od
njega naučila. U jednom bljesku spoznaje shvatila je istinu koju je dotad
zanemarivala. Ravi nije čekao povoljan trenutak prije nego što ju je dobio, nije
uopće. Samo se zabavljao s udanom Engleskinjom. Baš kao što ju je Myrtle
McMinn na to bila upozorila.
Nakon zaprepaštenja, uslijedio je mlaz uzavreloga bijesa. Caroline se slomila i
uspravila, ruke su joj se našle na njegovim prsima i potpetice su joj zveckale po
plesnome podiju. Ravi je u tome trenu ustuknuo i konvencionalno se naklonio.
- Je li to sve? Je li to sve što mi imaš reći? - povisila je glas koji se nenamjerno
pretvorio u vrisak pa su parovi koji su plesali u njihovoj blizini usporili i
zagledali se u njih. Ravi se namrštio, ali njezin bijes i sve veći očaj bili su previše
snažni.
Udahnula je: - Mrzim te - prosiktala je, ali još uvijek previše čujno. Iznenadno
Ravijevo mrštenje i nekoliko zjapećih lica iza njegovih leđa ostavilo je na nju
143
Šal od kašmira
dubok dojam pa se naglo okrenula od njega, spotaknula o skute haljine i umalo
prostrla na pod. Myrtlina prijateljica, a potom i sama Myrtle, prišle su je spasiti.
Ono što joj je Myrtle rekla u privatnosti salona samo je još više naglasilo
istinu. Jednom apsorbirana zagonetka ljubavi prema Raviju Singhu i udaje za
Ralpha Bowena posljednji je mjesec dana postala upravo to: božićni bombon,
komad papira sa suviše kićenom pjesničkom figurom jeftino otisnutom na
njemu, koji će se skvrčiti u pepeo i raspasti čim dotakne vatru.
Caroline je sad imala još jednu važnu brigu, koja ju je dovela u njihovu
spavaću sobu, uz sramotni trofej svoga iskustva, Ralphu.
Spuštala je glavu, centimetar po centimetar, i obraz joj je dotaknuo suprugova
prsa, a potom njegov trbuh s rijetkim dlakama bakrenih niti. Kao da je bio
razapet na raspelu, osjećala je kako se napinje, odvaja i odmiče, dok su mu
zglobovi pomno škripali ispod njezina uha. Zaškiljila je i podignula glavu pa joj
se plava kosa zanjihala nad njegovim preponama. Ralph je prestao disati. Njezin
dah zaglavio se negdje među njezinim prsnim košem. Uzela ga je u usta.
Njegova muškost se nakratko trznula.
Potom je povikao: - Zaboga, što to radiš?
Odgurnuo ju je od sebe i otkotrljao se s njihova kreveta, kao da je zapaljen,
poskakujući i povlačeći donji dio pidžame koji mu se bio spustio ispod bokova.
Caroline je rastvorenih usta gledala u njega. Ralph je bio grimizan, obrazi su
mu podrhtavali, bio je poput purana crven od bijesa, neugode i zgražanja.
- Takvim trikovima se služi kurva! - zaurlao je njezin suprug.
- Molim te, ne viči - prošaptala je, zamišljajući bojnika i gospođu Dunkeley
kako se uspravljaju u sjedeći položaj u svojoj spavaćoj sobi u susjednome
bungalovu. Umotala se u plahtu i sjela.
Ralph je zakopčao pidžamu. Stajao je zaprepašten, krevet je poput barikade
bio među njima, nakostriješivši se zbog poštenja. - Gdje si naučila takve
kurvanjske trikove? Pristojne žene takvo što ne čine.
Jedna od vještina koje je Caroline tijekom svoje ljubavne avanture naučila bilo
je kako se pretvarati. Nedužno je razrogačila oči. - Otkuda ti znaš da to čine
prostitutke? To u mojoj knjizi ne piše.
- Kakvoj prokletoj knjizi? O čemu ti to, dođavola, govoriš?
144
Rosie Thomas
- O Vodiču za bračnu ljubav za novopečene supruge - improvizirala je Caroline. -
Pisala sam kući da mi ga pošalju. Stigao je u diskretnome paketu, ne brini. Mislila
sam da mi je potreban savjet o tome kako potaknuti svoga supruga. Potreban mi
je, nije li?
- Jesi li ti luda? Odmah mi daj to smeće. - Ralph je ispružio ruku, ali snašla se.
- Pročitala sam ga i spalila. Nisam mogla dopustiti da ga posluga nađe.
Piljio je u nju, nosom parajući zrak, poput lovačkoga psa koji pokušava
nanjušiti razmjere njezine laži. Susrela mu je ustrajan pogled.
- Odvratna si - rekao je napokon, poražen.
Caroline je podignula bradu. - Zašto si me oženio, Ralphe?
- Zato što to ljudi poput nas čine. Ženimo se.
- I nakon toga ovako živimo? U beskrajnoj besmislenoj antipatiji bez seksa?
Odjednom se okrenuo. - Da, vjerojatno. Ne budi melodramatična.
Pokupio je svoj časopis, uzeo običan kućni ogrtač sa stolca pokraj kreveta,
izvadio tabakeru i upaljač iz kutije s toaletnoga stolića i zagurao ih u džep.
Caroline ga je promatrala dok se krupnim koracima kretao prema vratima.
Pokušala je još jednom, ovaj put blažim glasom.
- Oprosti. Ovo ti je zadnja večer. Hoćeš li se vratiti u krevet?
- Laku noć - odbrusio je, nakon čega su se vrata zatvorila za njim.
Ponovo je legla.
Ravi.
Posebna si...
Na neki način. Ali nedovoljno da je cjelokupnu poželi. Caroline se nikada nije
osjećala tako usamljenom i toliko uplašenom, sve svoje dvadeset dvije godine.
Legla je i zagledala se u strop. Sutra njezin suprug odlazi sa svojom postrojbom.
Rat je.
Možda ostane udovica.
Myrtle i Nerys doručkovale su vani, na terasi Rajskoga vrta. Zvjezdane noći sad
su bile varave zbog hladnoće, ali jutros je bilo još dovoljno toplo da uživaju u
sjedenju vani na suncu. Tanak sloj izmaglice nisko se vukao nad vodom jezera i
145
Šal od kašmira
sidrišne stupove nadzirali su orlovi koji su nad njima nadlijetali. Brodice u daljini
bešumno su klizile kroz ono što se doimalo vodoravnim slojevima svjetlosti.
Myrtle je čitala svoja pisma i žustro otvarala omotnice nožem za papir s drškom
od bjelokosti, prelazeći brzo preko njihova sadržaja i odlažući ih na jednu od
triju urednih hrpa.
Nerys je primila samo jedno pismo, ono od Evana. Pisao joj je o poslu u
Kargilu, teškoći putovanja do udaljenih dolina na sjeveru, oskudicama
svakodnevnoga življenja... Nerys je bila uvjerena da je svoj redovnički život
isticao zbog zamišljenoga kontrasta s njezinim lagodnim postojanjem tu dolje u
Dolini. U posljednjoj rečenici izjavio je kako još dva tjedna planira ostati tu gdje
jest.
Premotala je ta dva komada papira i vratila ih natrag u omotnicu. Potom se
ponovo naslonila i zamišljeno pijuckala čaj. Stigao je Majid s vrčem svježe vode,
odnio njihove prazne tanjure i tiho se bosonog bešumno udaljio. Crno-bijeli
vodomari spuštali su se na svoje vlastite odraze dok je skikara bešumno klizila
prema lađi za stanovanje. Namreškana voda ispod pramca i vesla zanjihala je
lopoče, ostavljajući usred svakoga kristalnu kuglicu da jasno svijetli pri
prigušenoj sunčevoj svjetlosti.
- Dobar dan - rekla je Myrtle, podigavši pogled.
Čamdžija je nagnuo svoje plovilo doveslavši do podnožja stuba. Nije to bio
prodavač cvijeća ni čovjek koji je donosio svježe ulovljenu ribu zamotanu u
slojeve novinskoga papira ni bilo koji od poznatih trgovaca što je redovito
prometovao među lađama za stanovanje. Koraknuo je s krme svoga čamca,
raširenim stopalima održavajući ravnotežu zbog ljuljuškanja, i podigao paket. -
Isporuka, gospođo. Posebna.
Myrtle je pogledala u paket, a potom rekla: - Za tebe je.
Nerys nije prepoznala ušiljeni crni rukopis. Dala je čamdžiji novčić, poslužila
se Myrtlinim nožem za papir i otvorila omotnicu. U njoj je, sigurno zaštićen u
usukanome papiru, bio njezin ukradeni broš.
Myrtle je znala za krađu. Oduševljeno je zapljeskala. - Pametno od njega. Što
misliš, je li cijela ta epizoda bila samo jedan od čarobnih trikova gospodina
Stamma? Izveden da na tebe ostavi dojam?
- Nije on moj gospodin Stamm. Ne, dogodilo se točno onako kako sam ti
rekla. Broš mi je otela skupina djece u starom dijelu grada. Ne znam kako bi to
izveo osim ako ih sve nije prethodno unovačio i obučio, ali zašto bi se, zaboga,
potrudio to učiniti?
146
Rosie Thomas
Preletjela je pogledom preko poruke koja je s stigla s paketom. Rainer se,
nakon njihova susreta u rezidenciji, pitao bi li ga Nerys htjela posjetiti u njegovu
domu i navratiti na piće? Gospođa McMinn je također dobrodošla. U šest
navečer, istoga dana. Dao je adresu u starome dijelu grada.
Nerys je pružila Myrtle poruku da pročita.
- Hmm. Prilično je siguran u sebe, je li? O čemu ste vas dvoje razgovarali?
Nerys joj je ispričala o djeci iz prostorije iza bazara i svojoj neuobličenoj želji
da učini nešto da im pomogne.
- Dakle, hoćeš li ići? - Myrtle je mlitavo odmahnula, rastjerujući dim prve
cigarete koju je taj dan zapalila.
- Hoću, ako ćeš poći sa mnom.
- Draga moja, to mi zvuči kao da ću biti nevidljiva treća osoba koja prati
ljubavni par. Vidjela sam neku večer kako plešete. Podij ste zapalili.
Nerys je smireno pričvrstila biserni krug na svoje mjesto, pri vratu svoga
kardigana. Istoga onoga bež boje koji je nosila na povjerenikovu domjenku u
Lehu, na kojemu su sad dugmići bili uredno prišiveni. - Silno mi je drago što je
broš pronađen. Osjećala sam se jako loše zbog toga što sam ga bila izgubila, zato
što si ga meni dala. Voljela bih se osobno zahvaliti gospodinu Stammu, ali ništa
više od toga.
- U redu. Ako ti tako kažeš. Odjenut ćemo najljepšu odjeću koju imamo i
večeras se odšetati posjetiti tvoga obožavatelja. Što piše Evan?
Nerys joj je rekla.
- Još dva tjedna? Bolje bi mu bilo da se pokrene. - Myrtle je zaškiljila
zagledavši se daleko iza planina.
- Mislim da on uopće ne želi doći u Srinagar. - Odmahnuvši rukom, Nerys je
tim pokretom obuhvatila nestvarnu drvenu građu Rajskoga vrta, jastučiće za
sjedenje s ručno izvezenim lišćem i cvijećem, jezero i stjegove Kluba Srinagar u
daljini.
Myrde ju je ljubazno pogledala. - Kako se ti osjećaš zbog toga?
- Udala sam se za misionara. Znala sam što me čeka.
- Da. Želiš li znati što ja mislim?
- Naravno.
Myrtle je sa stolnjaka uzela poruku Rainera Stamma, kojom je nježno
zamahnula po zraku. - Mislim da bi se trebala malo zabaviti. Hvala Bogu, vratilo
147
Šal od kašmira
ti se zdravlje i snaga. Mislim da bi trebala biti luckasta i nekoliko tjedana uživati.
Ne vjerujem da ćeš na kraju zbog toga požaliti. Vjeruj mi. Mudra sam žena.
Nerys je shvatila što je njezina prijateljica mislila pod onim što je općenito
nazvala zabavom. Unatoč tomu, zatekla se kako se smije i istodobno pomislila
na to kako su Srinagar i gospođa McMinn mijenjali misionarovu suprugu. - Jesi,
znam da jesi. Ali nisi tako savjetovala Caroline Bowen.
- Pfff. Odrasla si žena. Vrlo razborita i ozbiljna, koja bi mogla imati koristi od
trenutačne lakoumnosti. Za razliku od tebe, Caroline je tek nešto starija od
školarke.
- Shvaćam. Želiš li ti to meni reći da pogledam drugoga muškarca?
Myrtle je razrogačila oči. - Ništa ja tebi ne savjetujem da učiniš, gospođo
Watkins. Imaš vlastito mišljenje pa sama odluči.
148
Rosie Thomas
OSMO POGLAVLJE
alomon i Saba bila je usidrena blizu, u nizu ostalih lađa za stanovanje, u uskoj
prevlaci jezera sučelice nizu odvratno kineski dizajniranih hotela od plavoga
stakla koji su bili poredani uz Bund. Večeras je u tome dijelu grada bio jedan od
redovitih nestanaka struje pa se kloparanje desetak generatora natjecalo s
prometnom bukom. Automobilska svjetla ritmički su prelazila preko nejasno
osvijetljenih pročelja trgovina i kafića.
Mairina shikara klizila je prema lađi za stanovanje kroz gusti splet krutih glava
cvjetova lotusa, koji su poput šaka izranjali iz tamne vode. Bio je to dug put po
hladnoći od Salimarskoga vrta i s olakšanjem je odgurnula u stranu pljesnivu
deku, spremajući se iskrcati.
Čamdžija je doveslao do stuba uz rub jezera. Salomon i Saba stajala je zamjetno
nagnuta na jednu stranu, drvena građa stare strukture nije bila oličena, ali čak i
takva bila je u boljem stanju od mnogih svojih susjeda. Neke od tih lađa... još
uvijek nenastanjene. .. raspale su se do točke u kojoj su bile tek nešto malo više
od labavih svežnjeva debelih dasaka i naherenih stupova ukrašenih otrcanim
zastorima.
Faruk, barokni upravitelj lađe za stanovanje, pojavio se na dovratku terase i
pomogao joj popeti se na lađu. - Napokon, madam. Misliti da ste napustili
Srinagar. Večera vas čeka.
Faruk je volio rano poslužiti večeru i potom se povući do čamca-kuhinje.
Mair nije imala snage prosvjedovati kako je tek šest sati.
Nakon što je pojela kari i dhal pokušala se usredotočiti na svoju knjigu, ali
zatekla se kako pilji u prljav stolnjak i razmišlja o Beckerovima.
Svakoga dana je barem jednom provjeravala elektronsku poštu, ali nije bilo
nikakvih vijesti o Lotus. Ni riječi od Karen.
Faruk je prišao počistiti stol, a ona je otišla u svoju spavaću sobu. Generator
je opskrbljivao električnom energijom samo jedno jedino slabašno svjetlo ponad
glave, ali tri mlada indijska para koji su bili u susjednome čamcu nekako su ipak
S
149
Šal od kašmira
uspjeli pojačati glazbu iz svoga bolivudskog filma, koja nije bila tek puko
treštanje.
Mair je pomislila na slike snijega u Lamayuruu i na sliku male djevojčice u
očevu naručju, dok se vojni helikopter spuštao s neba.
Zaključila je da ne može još jednu večer sama sjediti u lađi za stanovanje.
Odjenula je toplu jaknu, namjestila šal boje karamela, onaj iz Leha, pokrila
njime glavu i zagurala fotografiju svoje bake i njezinih dviju tajnovitih prijateljica
u unutarnji džep. S terase je žestoko prizvala jednoga iz niza vozača shikare, koji
su čekali njoj sučelice. Prišao je i prevezao je preko uskoga grla vode. U jednome
od tih hotela s plavim staklima bio je poslovni centar, slabo posjećen, ali barem
je mogla naručiti čašu vina. Nije bilo alkohola na Salomonu i Sabi. Nije to bilo
hedonističko utočište. Nije bilo nikakve poruke od Karen.
Mair je brzo pročitala pregršt novih mailova.
Hattie joj je odgovarala na jedan njezin:
Zvučiš tužna, neustrašiva. Ako više u tome ne uživaš, zašto se ne vratiš kući? Želim
te vidjeti! Pokušaj ne brinuti o toj maloj djevojčici. Ništa ne možeš učiniti, vjerojatno
nema dobrih vijesti. Nedostaješ mi. XXXXX
Pokušaj ne brinuti, bilo je to mnogo lakše reći nego učiniti. Ali Mair nije imala
namjeru vratiti se kući samo zato što se trenutačno osjećala poput prognanice i
zbog svojih strahovanja za Brunu i njegovu obitelj. Sutra će ponovo pokrenuti
istragu o povijesti šala.
Vedro je otpisala Hattie, a potom otišla u bar i sjela. Bar je bio pusto mjesto u
kojemu je zatekla samo jednoga starog konobara u jakni boje kestena. Uz drugu
čašu vina naručila je tanjur pomfrita. Servirali su joj ga uz plastičnu zdjelicu
kečapa pa je svaki blijedi slani komad pomfrita uranjala u nju, dok je jedući
proučavala fotografiju triju žena, koju je bila naslonila uz vrč s vodom.
Nasmijana lica ozareno su je promatrala.
Bile su uokvirene dijagonalnim izrezbarenim drvom i nepomičnom vodom na
kojoj su se poput zakrpa vidjeli lopoči. Bilo je to tek dovoljno da nastavi, ali sad
kad je sama vidjela jezero i lađe za stanovanje, bila je uvjerena kako je
zasigurno to bila ta pozadina.
Njezina baka bila je u Srinagaru.
Ponovo ju je zaintrigirala ta neispričana priča, koja je u trenu zamijenila
tjeskobu što ju je osjećala zbog Beckerovih. Mair je pojela posljednji pomfrit,
150
Rosie Thomas
koji je sad bio hladan i mastan. Obrisala je prste i gurnula fotografiju natrag u
džep. Tu je bila i omotnica s onim uvojkom svilenkaste smeđe kose.
Sutra, pomislila je.
Ulica je vani bila još uvijek minimalno obasjana i jezero iza bilo je crni prostor
s prijeteće izdignutim trupovima lađa za stanovanje. Mair se zagledala prema
gatu i šaci čamdžija. Jedan je čučao pokraj kuhala na špirit koje je plamtjelo
dijademom žućkastoplavičastoga plamena. Krajičkom oka zamijetila je skupinu
naoružanih pripadnika paravojnih Pograničnih sigurnosnih snaga koji su lijeno
zastajkivali na začelju parkiranoga kamioneta, prometa koji više nije bio baš tako
gust i toga da se gužva koju su činili pješaci sastojala uglavnom od muškaraca u
dugačkim sivim ili smeđim košuljama, preko kojih su nosili vunene prsluke.
Pojavio se bljesak i ulica je eksplodirala.
U tisućinki sekunde koja je potom uslijedila, njezine mrežnice gorjele su
bijelim žarom. Mair je bila svjesna tišine u kojoj su krhotine prštale zrakom,
zaprepaštenja zbog detonacije koja joj je prodirala kroz kosti, a potom jakoga
zapuha koji ju je odbacio unatrag, uz zid trgovine. Na trenutak je ostala tamo
prilijepljena prije nego što je kliznula u sjedeći položaj, kad su noge pod njom
popustile. Zrnca kamenja škropila su joj na glavu pokrivenu šalom pa je privukla
ruke i noge kako bi se zaštitila.
Pojma nije imala koliko je tako šćućurena tamo sjedila, osluškujući vlastito
isprekidano dahtanje, kad su krhotine prestale padati s neba i kad se vrisak
počeo prolamati kroz noć.
Upravo je podizala glavu kad se začula još jedna eksplozija, odvratno vump
kad je planuo kamionet Pograničnih sigurnosnih snaga. Čula je, prije nego što je
ugledala, požar koji je progutao kamionet, dok su ljudi protrčavali, bježeći u oba
smjera. U blizini se začulo ra-ta-ta-ta kakvo Mair nikada u životu prije nije čula
nigdje drugdje osim u kinu, ali znala je da je riječ o pravom oružanom obračunu.
Meci su fijukali kroz šljunak. Ponovo je zagnjurila glavu, začuvši svoje cviljenje
zbog krajnjega užasa, kao mali dodatak bolnome vrisku i zbunjenim povicima
koji su sad ispunjavali ulicu.
Policijsko zatvoreno vozilo naglo se zaustavilo na cesti ispred nje. Naspram
plamteće ljušture kamioneta zapazila je da su se svi prolaznici raspršili, sklonivši
se u zaklon trgovina i hotela, osim dvaju šćućurenih tijela koja su ničice ležala u
prljavštini i gomile ljudi koja se nad njima nadvijala. Na dvije krvlju umrljane
noge bile su žutosmeđe hlače pripadnika Pograničnih sigurnosnih snaga.
Jednom postarijemu čovjeku, kojemu je krv u širokome trokutu prekrivala lice,
ostala dvojica pomagala su da se skloni.
151
Šal od kašmira
Shvatila je da je kratki napad pucnjavom bio završen. Ljudi u uniformama
komešali su se između nje i ozlijeđenih.
Mair je pogledala u drugome smjeru i zapazila da su vrata hotela iz kojega se
prije samo nekoliko sekundi pojavila bila otvorena. Uniformirani hotelski paž
nervozno ju je pozvao prstom.
Pridigla se na sve četiri, uspravila i potrčala prema njemu. Zavojita spiralna
svjetlost od odbljeska eksplozije još uvijek joj se vrtjela u pozadini očiju,
otežavajući joj pravocrtno kretanje. Hotelski paž ju je čvrsto uhvatio za zapešće i
potjerao prema naprijed, u predvorje. Unutra je bilo tiho i toplo, dvoje-troje
ljudi stajalo je pokraj stola dok je recepcionar žurno mrmljao razgovarajući na
telefon. Bila je tu i ista ona vaza s gladiolama koju je prethodno zapazila pri
povratku iz računalnog terminala u poslovnome centru.
Bilo joj je teško povjerovati da je prizor kojemu je upravo svjedočila bio
udaljen samo nekoliko metara.
- Gdje ste odsjeli, madam? - upitao je hotelski paž.
Mair mu je rekla.
- Uskoro, uskoro se vratiti. Možda još malo tu pričekati.
Poslušno je prešla do skupine stolaca i sjela. Ruke su joj drhtale i odjek
oružanoga sukoba još uvijek joj je zvonio u ušima. Nakon nekoliko trenutaka
naručila je čaj, koji je pila dok su se policijska i vojna vozila koturala pokraj
staklenih vrata. Ponovo se, kao na kapaljku, pojavio mali broj pješaka i došla je
struja. Sve je bilo osvijetljeno, čak i žuto-plavi neonski znak za Coca-Colu koji se
ogledao u jezeru. Buka koju su stvarali generatori je zamrla i čula se samo vreva
prometa.
Mair je pozvala konobara i platila čaj. Otresla je prašinu i prljavštinu sa svoga
šala, koji je ponovo omotala oko glave. Potom je opet zašla u noć. Prva osoba
koju je ugledala, a koja je stajala na gatu, bio je Faruk. Izišao je potražiti je.
Kamionet je sada bila čađava ljuštura iz čije se rastaljene unutrašnjosti izvijao
dim. Ozlijeđene su sklonili, ostao je samo onaj tamni ljepljivi komad na
blatnjavoj površini. Oko toga područja bila je razvučena ograda od bijele vrpce i
trojica policajaca s jasno vidljivim oružjem čuvala su ograđeni dio. Osim niza
razbijenih prozora, zidova nekih trgovina koji su bili crni od dima i zamjetno
prorijeđenoga večernjeg prometa, malo toga je ukazivalo na ono što se upravo
dogodilo.
Mair je prešla na drugu stranu ceste, gdje je stajao Faruk. Mahnuo joj je, s
očitim olakšanjem. - Niste ozlijeđeni, madam, inšallah?
152
Rosie Thomas
- Nisam, dobro sam. Što je s vojnikom... i ostalima? Je li to bila bomba?
Sklopio je ruke i naklonio se u smjeru shikare koja je čekala. Dok su se
bešumno veslajući udaljavali od gata, ponovila je pitanje.
Faruk se kratko obratio čamdžiji. - Čujem da je to možda bila granata,
madam. Neki vojnici i neki ljudi iz grada su ozlijeđeni. To je vrlo loše za
Srinagar.
-Jest - složila se tiho.
Ujutro je, sjedeći na terasi Salomona i Sabe, pri blijedožućkastoj svjetlosti
jednoga svježega jesenjeg dana, čitala izvješće u novinama na engleskome jeziku.
Melodije Bollywooda i čavrljanje dopiralo je iz susjedne prostorije i Farukova
glava s bijelom kapom poskakivala je u stražnjem dijelu čamca-kuhinje. Sinoć je,
pročitala je, petero civila i dvojica pripadnika Pograničnih sigurnosnih snaga
ozlijeđeno u granatiranju i napadu na njihovo patrolno vozilo u središtu grada.
Viši policijski nadzornik, pisalo je dalje u izvješću, izjavio je kako je jedan
militantni mudžahedin također teško ozlijeđen u vatrenom okršaju koji je
uslijedio nakon napada.
Priča je ispripovijedana u najkraćim crtama i zauzimala je tek gornju četvrtinu
naslovne stranice, uz slike požara u nekome hotelu u drugome dijelu grada. U
novinama nigdje nije bilo nikakvoga daljnjega izvještavanja. Mair je znala da je
nasilje između pobunjenika i Indijskih sigurnosnih snaga bilo često te da je
izazivalo samo privremeno komešanje, barem za vanjske promatrače. Izostanak
javne pozornosti koju su vlasti tome pridavale zasigurno je bio namjeran.
Jedna shikara odmicala je duž lađa za stanovanje, od kojih u većini nije bilo
gostiju. Bio je to prodavač cvijeća, poznat... zbog oslikanoga limenog znaka
iznad baldahina na njegovu čamcu... kao gospodin Čudesni. Privezao je uže
pokraj stuba Salomona i Sabe i ustao, izdižući se iz drečavoga mora posječenoga
cvijeća
- naramak mu je bio pun grimiznih, zagasitocrvenih i narančastih cvjetova.
Ozareno se osmjehivao, iz sveg srca. - Madam, vi imati veliku sreću danas.
Uzmite, molim vas, sve ovo, samo tristo rupija. Nemam puno kupaca.
Mair se čak nije ni pokušala cjenkati. Pružila je ruke uzeti dvostruki naramak i
zagnjurila lice u hladne rosne latice. Čudesni je odveslao prije nego što se uspjela
predomisliti i Faruk je coktao zbog tako nadasve zamjetne preplaćenosti.
- Prelijepo je - rekla je.
153
Šal od kašmira
Nešto se dogodilo. Sve do sinoć, Srinagar i njegovi ljudi činili su se posve
izdvojeni, nepronicljivi, unatoč svoj toj napadnoj ljepoti jezera i planina. Potom
je na ulici sinoć ugledala ona lica i zapazila kako su se ljudi poslije svega pridigli i
nastavili dalje živjeti, unatoč nasilju koje je oko njih ključalo, pa je to mjesto
počela tumačiti na drugi način. Srinagar je bio ofucan, osiromašen, raspadao se u
vlastitim arterijskim plovnim kanalima, ali bio je ponosan. U njoj je niknulo
sjeme privrženosti, nagnojeno divljenjem.
Faruk je prošao pokraj nje, noseći u naručju staru krpu i limenku laštila.
Zamahivao je iznad stola. - Možda ćete se sad vratiti u Englesku, madam. -
Motrio ju je, ne želeći izgubiti jedinoga gosta, ali istodobno se želeći lišiti njezine
iznimne prisutnosti.
- Neću - rekla je vedro Mair. - Još ne.
Poslije, u četvrtoj trgovini u koju je ušla u susjedstvu Bunda, jedan
sredovječni trgovac uzeo joj je iz ruku bakin šal. Prišao je prozoru svoje
trgovine, stavio na oko monokl i proučavao njegovu izradu. Bila se već
naviknula na tu proceduru. Dok je čekala, Mair je razgledala izložene skupe
moderne pašmine ukusnih boja koje su bile privlačne turistima, one najskuplje s
ručno izvezenim uzorcima turske mustre. Prisjetila se stada koza na susnježicom
prošaranoj nizini Changthang i pogona za preradu u Lehu. Ova trgovina u
Bundu u Srinagaru predstavljala je srce završne faze putovanja prediva, iako joj
je, nažalost, nešto bitno nedostajalo.
Nije bilo kupaca koji bi tu divnu robu kupovali.
U svakoj od te četiri trgovine, ona je bila jedina koja je razgledala. Mogla se
samo nadati da će negdje duž veza koje su se odatle širile na sve strane, u
buticima hotela s pet zvjezdica, negdje drugdje u Indiji ili u skupim trgovinama
na Petoj aveniji i u Bond Streetu, biti mnoštvo zainteresiranih žena koje će imati
novca za potrošiti.
U stražnjem dijelu trgovine zatresao se zastor od kuglica, iako nije bilo
propuha. Vjerojatno su ženske članice trgovčeva osoblja ili obitelji promatrale
Mair.
Muškarac se vratio do pulta. - Vrlo je izlizan. - Neizbježno je uzdahnuo,
spustivši monokl u ladicu, koju je uz oštar škljocaj zatvorio. Ponovo je posložio
nabore na šalu kako bi izložio žutu mrlju i podigao tanke iskrzane rubove svilom
našivenih cvatova. Jasne boje lišća i cvijeća bile su potpuno istovjetne onima u
prirodi, sad kad ih je Mair vidjela u njihovome pravome okruženju. Osmjehnula
se muškarcu. Bilo je očito, čak i površnim pregledavanjem njezine obiteljske
154
Rosie Thomas
dobro čuvane dragocjenosti, izložene uz moderne inačice, da se radilo o
posebnoj rukotvorini. Nikada drukčije nije ni pomislila.
- Što mi možete reći o njemu?
Muškarac je slegnuo ramenima. Pokazao je na sićušni potpis BB na naličju
šala i simbolu koji je uz potpis stajao. - Sedamdeset godina. Pravo vrijeme, ali
ovo, taj potpis... iz male je radionice, najbolje kakvoće. Davno izrađen. Kani, da.
Taj vez na vrhu kako bi se postigao ovakav učinak, to sam samo jednom dosad
vidio. Znate, vaš šal je lijep, ali prekopiran je od pravih izrađivača. Da nije, bio bi
za muzej. - Zastao je, ostaviti vremena da joj njegova prosudba dopre do svijesti.
- Šteta. Ali, ako ga želite prodati, dat ću vam dobru cijenu za nj.
Mair se ponovo osmjehnula. Kuglice u stražnjem dijelu trgovine blago su
zazveckale u zraku natopljenom mirisom tamjana.
- Hvala vam, ali zadržat ću ga.
- Možda želite pogledati nove šalove. Znate, darove za vaše prijatelje. Uskoro
će Božić.
Bio je kašmirski prodavač, poput svih ostalih, i već je rastresao pune naramke
robe preko pulta.
- Možda drugi put.
Prešla je stotinu metara duž ulice, razmišljajući o tome kamo bi mogla otići
popiti čaj i pojesti jogurt za užinu, kad ju je nečija ruka povukla za rukav. Naglo
se okrenula, pojačavajući stisak oko svoje torbe u kojoj je bio njezin šal i
ugledala staricu čije je lice bilo pokriveno bijelom maramom.
- Što je? Što hoćete? - izlanula je Mair besmisleno na engleskome. Jedini
odgovor bio je komadić papira koji joj je ta žena tutnula u ruku prije nego što se
okrenula i ponovo žurno zašla u gomilu. Mair je razmotala papir i ugledala ono
što je posve jasno bila nekakva adresa.
Nije joj bilo lako naći to mjesto. Bilo je zavučeno u uličice staroga grada i
upitala je desetak različitih osoba za smjer, snažno gestikulirajući i cijelim putem
se služeći jezikom znakova. Hodala je ili su je vodili kroz otpadom zatrpana
dvorišta u kojima su kokoši kljuckale između urušenih koliba, pokraj radionica
otvorenih pročelja, bojadisaonica i štavionica kože, pokraj prozora kroz koje su
se nazirale žene pognute nad tkalačkim stanom i straćara, trgovina u kojima su
prodavali rižu i suhi grah iz nizova otvorenih vreća. Na svakome uglu bila je nit
155
Šal od kašmira
plovnoga kanala, žitko crnoga ili zastrtoga zelenim korovom. Ali sad je bila na
odredištu. Bezubi starac sjedio je na slomljenome plastičnom stolcu nasred jedne
od uličica i mahnuo joj da priđe otvorenoj veži.
Mair je pokucala na dovratnik, zavirujući u nejasno osvijetljen prolaz. - Halo?
- zazvala je, nakon čega je još glasnije ponovila. - Halo?
Dvije noge u trenirci pojavile su se navrh stuba. Začula je nečiji glas: -
Oprostite? Što tražite?
Mair nije čekala poziv. Ušavši unutra počela se uspinjati stubama i ugledala
mladića u Nike majici s kapuljačom. U glavnoj ulici kod kuće prošao bi
nezapažen, čak i s tom crnom bradom i ćepicom. - Nisam sigurna. Dobila sam
ovu adresu i željela sam ovo pokazati nekome...
Dok je to govorila, iz torbe je izvadila šal i držala ga visoko kao propusnicu za
prostor iza kulisa. Mladić joj nije baš prepriječio put, ali nije se ni izmaknuo u
stranu. - Naveli su me da povjerujem kako bi netko ovdje mogao prepoznati
moj šal - rekla je, povisujući glas.
Iz prostorije s vrha stuba začuo se nečiji glas i mladić s kapuljačom odgovorio
je preko ramena. Mair mu je prišla i provukla se pokraj njega, pritom se ljubazno
osmjehujući. Zavirila je u prostoriju u kojoj nije bilo namještaja, ali koja je zato
bila puna muškaraca što su sjedili prekriženih nogu, naslonjeni uz četiri zida.
Unutra je bilo hladno, jer su visoki prozori na dvije strane bili širom otvoreni.
Svi su podignuli pogled prema njoj. Nabori mekane vune prekrivali su im
krila. Svi su šivali. - Oprostite - promrmljala je.
- Mogu li vam pomoći? - Na udaljenome kraju prostorije jedan muškarac je
ustao. Doimao se malo starijim od većine ostalih, moglo mu je biti otprilike
dvadeset pet godina. - Jeste li ovdje zbog kupnje šala?
- Bojim se da nisam. - Objasnila je kako su je poslali k njima i spomenula
četvrtu trgovinu u Bundu. Starica koja joj je dala adresu zasigurno je promatrala
i slušala iza trakastih zastora od kuglica. Većina muškaraca pognula je glave i
ponovo se vratila šivanju. Zapazila je da jedan nije šivao, ali mu je skupljeni dlan
bilo premazan gustim namazima boje. Jedini zvuk bio je ritmično udaranje
rukom dok je pritiskao žabicu koloturnika u boju i izrađivao crni uzorak obruba
na nježnoj dugačkoj ružičastoj pasmini.
- Biste li pošli sa mnom? - blago je upitao predradnik.
Mair je ušla za njim u ured bez prozora, koji je bio iza radionice. Iznad glava
bila je neonska traka, drečava nakon prirodne svjetlosti koja je prožimala prvu
prostoriju. Jedni namještaj bio je jeftini stol od laminata i dva stolca.
156
Rosie Thomas
- Ja sam karkhanadar - rekao je, istim onim blagim glasom. Šef radionice. -
Zovem se Mehraan.
- Drago mi je. Mair je sad već znala da je muslimanu muškarcu bolje ne
pružati ruku. Umjesto toga je raširila šal, prekrivši gornju plohu stola, dičeći se.
Mehraan nije imao povećalo. Uzeo je nabor tkanine i nježno ga pomilovao.
Protekla je minuta šutnje, a potom još jedna. Naposljetku ju je pogledao. -
Prepoznajem rad. - Engleski mu je bio dobar.
- Molim vas, pričajte mi o tome - preklinjala je.
Vodenasti pogled muškarca bio je inteligentan, znatiželjan, bez naznake
predrasuda i neprijateljstva. Mary je odjednom bila uvjerena da je to napokon
netko s kim može razgovarati. Rekla je: - Ne želim ga prodati ni doznati njegovu
vrijednost, ništa slično. Ali došla sam iz Srinagara ući u trag njegovoj prošlosti.
Pripadao je mojoj baki, majčinoj majci, i mislim da je bila u ovome gradu prije
sedamdesetak godina. To je sve što znam.
Mehraan je potvrdno kimnuo. Očito je to bio način na koji je razmotrio svoje
riječi prije nego što je progovorio: - Lijep je. Onaj tko ga je napravio živio je u
istome selu u kojemu i moj djed.
Mairino lice razvuklo se u širok osmijeh. Kroz otvorene prozore začuo se
prvi povik mujezina koji je dopirao iz Staroga grada.
- Oprostite. Moram ići pomoliti se - rekao je.
- Čekajte. Molim vas, vi mi možete pomoći. Ovaj šal je mnogo značio mojoj
baki, to znam. Pratila sam njegovu priču od Changtanga do Leha i od Leha sve
dovde. Sigurna sam da mi možete reći nešto više.
Mehraan je oklijevao. - Možete me, ako želite, ovdje pričekati. Neću dugo.
Okrenuo se i pošao za gomilom radnika niz stube. Ugurali su bose noge u niz
plastičnih japanki i blatnjavih tenisica poredanih pokraj vrata. Mair je sjedila
osluškujući prigušene zvukove glasanja i kukurikanja pijetlova na hrpi gnojiva. U
jednom trenutku je ustala i pogledala u radionicu. Šalovi su ležali na prostirci u
bazenima boja, sićušno lišće i latice poprimali su oblik u pozorno izrađenim
svilenim šavovima.
Za pola sata muškarci su se jedan za drugim vratili. Najmlađemu među njima
nije moglo biti ni petnaest. Pomislila je kako bi trebao biti vani i igrati nogomet.
Dobacio je pogled Mair prije nego što je ponovo pognuo glavu i zapazila je da
su mu oči upaljene i crvene od piljenja.
- Dođite - obratio joj se Mehraan. - Popit ćemo čaj.
157
Šal od kašmira
Poveo ju je do kuta dhabe15, radničke prostorije s plastičnim stolovima i
stolcima, koje je bilo ispunjeno parom od vruće hrane i krcato nakon molitve.
Pozdravio je petoricu-šestoricu mladića dok je prolazio do stražnjega dijela
prostorije, gdje je sjeo za stol uza zid. Slika Hajija, njezina sjajna površina
namreškana od vrućine, visjela je iznad njih. Konobar je donio šalice i iz
metalnoga lonca natočio čaj.
- Otkuda ste?
- Iz Engleske.
Promatrao ju je preko ruba šalice. - Zašto ste u Srinagaru?
- Kao što sam već rekla. Da uđem u trag svojoj baki. Bila je udana za
misionara i radili su u Kašmiru tijekom Drugoga svjetskog rata. Ali nikada je
nisam upoznala. Umrla je prije moga rođenja. Je li vaš djed još uvijek živ?
- Nije, a nije ni otac. U obitelji imam samo majku i dvije mlađe sestre, nikoga
više.
- To znači mnogo odgovornosti za vas.
Mehraan je potvrdno kimnuo glavom. - Recite mi, pošli ste na putovanje
samo da biste vidjeli koze i radionicu za izradu veza na šalovima. Neobično.
- Je li?
- Mnoge ljude zanima samo ono danas i želja za boljim sutra.
Na prvi pogled Mair je u Mehraanu prepoznala nekoga s kim može
razgovarati. Nije imalo smisla ostvariti takvu vezu i ne popričati. Stoga mu je
kazala za očevu smrt i pronalazak šala posljednje večeri koju je provela u staroj
kući. Objasnila je kako njezin brat i sestra imaju svoje nanovo zasnovane obitelji
te da je ona neudata i stoga slobodna poći na putovanje. - U ime svih nas -
zaključila je, kao da želi opravdati ono što bi on mogao smatrati ugađanjem sebi
jednako koliko i ekscentričnim pothvatom.
- Shvaćam - rekao je. Uredno je odložio šalicu na stol.
Mair je znala da nije u potpunosti prihvatio njezino objašnjenje. Rekla je: -
Bila mi je potrebna ova potraga. Svi očiti putokazi u mojemu životu pokazivali
su niz ceste koje su vodile do mjesta na koja nisam imala posebnu želju ići pa
sam izabrala nogostup. Ako sam u posljednjih mjesec dana iz toga nešto naučila,
15 dhaba - restoran uz autocestu u Indiji i Pakistanu u kojemu se poslužuje uglavnom domaća
hrana
158
Rosie Thomas
onda sam naučila koliko volim mjesto gdje sam odrasla. I koliko cijenim svoju
obitelj. Nikada je nisam toliko cijenila dok sam bila tamo.
Mehraan se osmjehnuo. Bio je to prvi put da se nasmiješio.
- To je dobro. Sami ste u Kašmiru?
- Jesam.
- Niste novinarka?
- Nisam, naravno.
- Nažalost, niste ni trgovac koji naveliko kupuje robu lijepe kašmirske
pašmine za skladišta svoje trgovine u Londonu?
- Žao mi je, ali nisam.
- Šteta za mene.
Oboje su se nasmijali. Pogledao je na sat iznad slike Hajija.
- Moram se vratiti.
Torba sa šalom u njoj počivala je na Mairinu krilu. - Kad ćete mi ispričati o
svojemu djedu?
- Možemo se naći sutra. Treba mi nekoliko minuta da nešto pojedem prije
poslijepodnevne molitve.
- Ovdje?
- Naravno. - Ustao je krenuti.
Upitala je: - Uživaju li ti mladići koje sam vidjela u svome poslu?
- Barem imaju posao. Ne mislite li da bi radije bili učitelji, liječnici ili čak radili
u banci? Danas za njih u Kašmiru nema ničega. Ničega.
Zamišljena, Mair je gledala za njim dok se vraćao na posao.
Sljedećega dana sjedila je na istome mjestu kad se ponovo pojavio.
-Jeste li što pojeli? - upitao je. Metalni tanjur s narezanim crvenim lukom i
kriškama limete, posutim zelenim feferonima, bio je postavljen između njih.
- Nisam još. Ako naručite za oboje, rado ću platiti.
159
Šal od kašmira
Doimao se kao da bi se mogao usprotiviti, ali brzo je naručio od muškarca
koji je trčkarao gore-dolje među stolovima noseći tanjure iz kojih se pušilo. -
Dakle, što biste željeli znati?
Puno toga, shvatila je Mair tijekom noći. Željela je doznati o njegovu životu
jednako koliko i o životu njegova djeda. U novinama je čitala o bacačima
kamena, skupini militantnih mladića koji su vjerovali u slobodni Kašmir.
Skupljali su kamenje i okupljali se kamenovati sigurnosne snage. Katkad bi, kad
bi policija i vojska uzvratile, neki dječak poginuo. Neredi, kao prosvjedi protiv
smrti, vodili su do redarstvenih sati, sve većega broja policije i vojnoga pritiska,
razdoblju tjeskobnoga spokoja, nakon čega bi isti krug ponovo otpočinjao.
Kako je čovjek poput Mehraana tumačio to nasilje?
Mair je započela oprezno: - Zašto nema ničega za vaše radnike koji izrađuju
vezove u Kašmiru?
- Nema novca, nema posla, nema ulaganja, nema nade. To je ništa.
- Podupirete li azadi? Slobodu, neovisnost.
Ovaj put Mehraan se gorko osmjehnuo. Sloboda je za siromaha samo pojam.
Ne, ja osobno ne vjerujem da Kašmir može biti neovisan. To je stvar
gospodarstva.
- Ili pripojen Pakistanu?
- Možda, nakon Podjele, to bi moglo biti rješenje. Maharadža, Nehru, vaš
kraljevski namjesnik u Indiji, oni su donijeli drukčiju odluku. Ali sada, danas... -
Mehraan je slegnuo ramenima i otpuhnuo. - Pakistan ima dovoljno problema.
Zašto želite razgovarati o našim nevoljama?
- Zato što sam ovdje. Bila sam preksinoć u Bundu i vidjela bombaški napad.
Ili bih možda trebala samo fotografirati jezera i kupovati tepihe?
- Da, to bi značilo biti turist. Osoba poput vas, gospođo.
- Mair.
- Da. Prirodno je što želite gledati dalje od trgovina. Ali teškoće u Kašmiru su
davnašnje i nije ih jednostavno razumjeti.
Čak ni ja sam ne znam u što vjerujem, osim u Boga i njegova Proroka,
počivao u miru. Naravno da nije u redu bacati kamenje ili nešto još gore na
policiju i vojnike, ali mladi su bijesni, a to što su bez moći u našoj zemlji čini ih
još više bijesnima. Sve u svemu, to što već činite je mudro... hoću reći,
usredotočite se na vlastitu prošlost. I na šalove.
160
Rosie Thomas
Mair je pogledala u svoj tanjur. Na njemu je bio vruć mirisan naan koji se
blistao zbog rastopljenoga maslaca i svježe nasjeckanoga ljekovitog bilja, kupola
riže i metalna posuda povrća s karijem. Mehraan je u desnu ruku uzeo komad
kruha, kojim je vješto zahvatio gusti umak. Znala je da ju je, poput Faruka,
savjetovao da bude oprezna, za njezino dobro.
- Onda o prošlosti - ponovila je. - I o vašemu djedu. Pričajte mi o njemu.
Mehraanovo turobno lice se razvedrilo. Zubi su mu blještali ispod guste crne
brade. - Tih dana, prije Podjele, Kašmir je bio posve drukčija zemlja. U
Srinagaru, kao i u selima, živjeli su muslimani, sikhi, hindusi, budisti, svi zajedno.
Bilo je, naravno, katkad kakvih problema, svađa među susjedima, ali ne takvih
koje bi razdirale zemlju. Moj djed živio je u selu Kanihama, na putu za
Sonamarg. Riječ hama znači naselje, a kani, kao što znate, izrada šalova. Bilo je
čiste svježe vode tamo, vrtova za uzgoj povrća i ispaše za životinje. I on je,
poput mene, bio karkhanadar, i u njegovoj radionici izrađivali su se najfiniji
šalovi, trebalo je godinu dana, i više, da bi se u našoj tradiciji izradio šal poput
vašega.
Mair je ushićeno slušala.
Mehraan je oslikavao sliku običnoga života u idiličnoj dolini, obitelji koje su
surađivale radeći, onako kako su to činile stoljećima. Najljepše komade izrađivali
su u nadi da će završeni šal naći bogatoga kupca i možda biti odjenut na
vjenčanju ili odložen kao dio mladenkina miraza. U kašmirskim obiteljima, rekao
je, šalovi svih vrsta predstavljali su ženinu sigurnost. Mogli su se izrezati i
prodavati u komadima za kupnju hrane ili isplatu dugova, ponovo vraćati i
spajati, spremati i zamotati u platna, posuti gorkim ljekovitim biljem da odvrate
moljce i nositi van u velikim obiteljskim prigodama. Šalovi su se darivali,
skupljali kao bogatstvo, prenosili s majke na kćer. To je još uvijek slučaj, rekao je
Mehraan, ali najljepši primjerci, kani izrade, poput šala Mairine bake, danas se
gotovo više nisu ni izrađivali i tehnika je bila zamalo izgubljena. Bili su previše
skupocjeni i tkalje si više nisu mogle priuštiti provoditi mjesece pognute nad
tkalačkim stanom u nadi da će njihov šal postići dobru cijenu kad konačno bude
zgotovljen. Naravno, postojale su strojno tkane kopije, ali one su bile ništavne.
-Jeste li vidjeli kako se to izrađuje? - upitao je Mehraan. Njihovi tanjuri bili su
prazni, iako je Mair bila toliko zaokupljena njegovom pričom da nije ni bila
svjesna kad je počistila svoj.
Odmahnula je glavom.
161
Šal od kašmira
- Ako vas zanima, postoji jedno mjesto, nije daleko... karkhandar mi je
prijatelj. Ima kupca za kani u Delhiju, ali taj čovjek je vrlo uporno cjenkalo. Ne
može se mnogo zaraditi.
- Voljela bih to vidjeti.
- Raspitat ću se. Dođite ponovo sutra.
- Hoću - obećala je. - Imate li pojma, Mehraane, kako je moja baka, Velšanka,
došla u posjed tako skupocjenoga komada?
Izišli su na sunčevu svjetlost. Poslijepodne je bilo svježe i hladno nakon
parom zapuhnute dhabe.
- Bila je zapadnjakinja, što znači da je morala biti vrlo bogata da mojemu
djedu plati za nj. Možda joj ga je suprug darovao.
Koje bi moglo biti drugo objašnjenje? Ali Mair je bila sigurna da velečasni
Evan i gospođa Watkins nisu bili bogati, nisu čak bili ni dobrostojeći pa nije
mogla zamisliti Nerys, suprugu misionara, kako prebacuje taj blistavi šal preko
svojih skromnih ramena.
- Sutra u isto vrijeme - osmjehnula se.
Kad se sutradan našla s Mehraanom, bio je u žurbi.
- Neću danas ručati. Moram se naći s jednim kupcem. Ako može na brzaka,
sad ćemo posjetiti radionicu.
Pognuli su glave prolazeći kroz uske uličice do još jedne veže staroga pročelja
od drva i opeke. Visoki prozori bili su oblikovani tako da propuštaju
maksimalnu količinu dnevne svjetlosti radnicima unutra. Gotovo sav prostor u
toj maloj utihnuloj prostoriji zauzimala su tri drvena tkalačka stana, prečke i
zapetljane niti primitivna izgleda. Trojica mladića sjedili su na klupama za
tkalačkim stanom, usredotočeni na posao koji su obavljali, ali kad se Mehraan
obratio najbližemu, ovaj je sjeo otraga i omogućio im da vide njegov rad,
skinuvši pribadače s crne tkanine koja je štitila šal cijelom njegovom dužinom.
Stotine kalema kani bile su uredno posložene cijelom širinom, a svaki od njih
bio je namotan različitom nijansom poprečnoga prediva najfinije dlake. Mair je
shvatila da se za svaki zakučasti uzorak cvijeća na crnoj pozadini svaki kalem
morao uzimati po redu i provlačiti između uzdužnih niti. Svaki put se trebao
izbrojiti točan broj niti prije nego što bi jedna boja ustupila mjesto drugoj.
Upute za izrađivača uzorka bile su napisane na gruboj mreži pričvršćenoj ispred
162
Rosie Thomas
tkalje, radilo se o zbrci načrčkanih brojki koje su izgledale poput matematičkih
izračuna prvog astronoma. Uz to je bila skica gotova uzorka.
Mair je otpustila dah koji je dotad zadržavala.
Bilo je potrebno petnaest minuta usredotočenosti, izračunala je, da se istka
samo jedan jedini redak šala.
Mehraan je postavio još jedno pitanje i tkalac je pokazao na količinu
dovršenoga uzorka. Iznosila je manje od pola metra.
- Tri mjeseca - preveo je Mehraan.
Kako bi snizili završnu cijenu, ti uzorci sastojali su se od dva široka oboda
tkanja kani na običnoj podlozi. Mair je teško mogla zamisliti koliku je količinu
rada zahtijevala izrada šala poput njezina. Osjetila je peckanje u očima,
djelomično zbog sućuti prema mladićima koji su se po cijeli dan naprezali nad
tim preciznim poslom, sve dane života, a djelomično iz strahopoštovanja prema
ostavštini koja je na neki način došla u njezin posjed. Osjećala se odlučnijom
nego ikad istražiti povijest šala i otkriti kako se našao u njezinoj obitelji.
- Hvala vam - rekla je.
Tkalac, koji nijednom nije izravno pogledao u nju, nastavio je s
odbrojavanjem.
Nije ni čudo što tu nije bilo glazbe, razgovora ni bilo čega drugoga što bi ih
ometalo. Samo jedna pogrešna nit uništila bi uzorak.
Kad su se našli vani na ulici, Mehraan je rekao: - Vidite.
- Uistinu vidim. - Nije znala što bi drugo mogla reći. U žurbi je upitala: -
Voljela bih posjetiti selo Kanihamu. Biste li pošli sa mnom?
Pomislila je kako bi joj možda mogao pokazati mjesto gdje je nekada bila ta
radionica, kao i kuće u kojima su izrađivači šalova radili i u kojima su živjeli u
ono vrijeme dok je još postojala Britanska Indija.
Mehraan je stisnuo usne. - Ne, ne bih to mogao učiniti.
Očito je iznijela nedoličan prijedlog, neudana žena neoženjenome muškarcu. -
Shvaćam. Oprostite. - Postojali su turistički vodiči u Srinagaru. Morat će se onda
zaputiti na obilazak Kanihame toyotom.
Sad se Mehraan doimao kao da mu je neugodno. - Možda... možda biste
željeli sutra popiti čaj s mojom majkom i sestrama? Ne govore engleski, ali mogu
vam ja biti posrednik.
- Vrlo rado. Uistinu bih to silno voljela.
163
Šal od kašmira
Bila je to kućica u četvrti grada koju nitko od kašmirskih turista... ono malo
što ih je preostalo... ne bi imao razloga posjetiti. Labirint blatnjavih uličica
protezao se na sve strane i granao se pod neujednačenom sjenom stabala oraha i
marelica. Iz otvorenih kanala uz pločnik kapala je crna voda. Među
jednokatnicama bila je gruba ograda i zarasli komadi vrta, štaglji i radionice za
izradu tepiha te zaprljana masna dvorišta u kojima su mehaničari popravljali
ulupljene kamionete. Uličice su vrvjele ljudima, dok su starci provirivali iz
otvorenih trgovina i dječarci kredom crtali palice za kriket po betonskim
zidovima.
Sjene pasa šuljale su se oko hrpa smeća. Mair je odvraćala pogled svaki put
kad bi ugledala psa.
Iza njihovih u plavo obojenih ulaznih vrata, koja je od uličice razdvajao mali
pojas povrtnjaka, Mehraanova majka i sestre čekale su posjetiteljicu. Dočekale su
je s gomilom nevena i uresnica povezanih u kiticu komadom vrpce, a Mair je
njima dala slatke kolače i čokoladu koju je kupila u trgovini u Bundu.
Čaj je bio ceremonija. Smjestila se na jastucima, licem okrenuta prema
Mehraanovoj majci od koje ju je dijelio komad četvrtasta tepiha. Njegove sestre
donijele su visoki samovar i poslužavnik s porculanskim šalicama. Iznijele su
svježe pečen poslijepodnevni kruh i med u saću i posložile slatke kolače na
svojemu očigledno najboljem tanjuru. Mair je postavljala uljudna pitanja koja je
Mehraan poslušno prevodio. Jedna sestra je imala četrnaest, a druga šesnaest
godina i njihova je majka rekla kako će ubrzo doći vrijeme da razmisle o
nalaženju odgovarajućeg supruga za njih. Naglašeno je slegnula ramenima.
Njihova udaja je posve očito bila važna stvar, ali djevojke su se samo hihotale.
Mehraanu je bilo tek dvadeset. Mair se iznenadila kad je otkrila da je znatno
mlađi nego što je izgledao. Naučio je dobro engleski u školi, bio je najbolji
učenik engleskoga. Taj posljednji podatak joj je nevoljko prenio i to samo zato
što ga je njegova majka na to snažno poticala. Potom je studirao trgovinu na
koledžu u gradu, zahvaljujući darežljivosti majčina brata koji se bavi prodajom
tepiha na veliko. Mehraanov je posao u radionici za izradu šalova bio prodati
najbolje primjerke šalova trgovcima u maloprodaji po cijenama kojima je mogao
plaćati svoje radnike i preostalom razlikom prehraniti sebe i svoju obitelj.
Njegov otac obavljao je isti posao. Ubijen je prije dvanaest godina, uhvaćen u
unakrsnoj vatri između vojske i pobunjenika.
164
Rosie Thomas
Mehraan je sve to realistično ispričao, uz majčine usklike u pozadini i provale
prigušena smijeha njegovih sestara. Izborano lice starice govorilo je o teškome
životu. Njezine bose noge bile su žuljevite i nokti na nožnim prstima zadebljali i
ispucali. Dvije djevojke bile su lijepe i u prostoriji su bile gologlave. Zalizana
kosa bila im je razdijeljena po sredini i spletena u jednu debelu pletenicu koja im
je visjela do uskoga struka.
Napinjući se čuti ono neizrečeno, Mair je pretpostavila da je obrazovanje
dječaka bio način na koji je njegov ujak skrbio za obitelj koja je ostala bez oca.
Mehraanova odgovornost značila je kako se neće moći oženiti sve dok se
njegove sestre ne udaju i ne srede u obiteljima svojih supruga. Tek potom će on
sebi dovesti kući odgovarajuću suprugu, koja će biti izbor njegove obitelji koliko
i njegov vlastiti i koja će naposljetku brinuti za svoju svekrvu u toj kući.
Mair im je zauzvrat odgovarala na pitanja o Engleskoj.
Da, puno kiši. Ne uzgajaju rižu. Obrazovanje i liječnička skrb su besplatni,
iako su porezi visoki. Obitelji nisu živjele sve pod istim krovom i često su bile
raštrkane po manjim različitim mjestima.
Smiono, usred hihotanja, jedna sestra usudila se upitati. Mair joj je odgovorila
da nije udana, ne. Obzirno nisu spomenuli njezinu poodmaklu dob; očito je već
bila prošla godine kad se mogla nadati naći supruga, čak ispričati što ga nema.
Čaj su popili, a kruh i kolač pojeli.
Mair je objasnila svoj posjet Kašmiru. Kad je razmotala šal i rastresla ga pred
majčine noge, začuo se krik iznenadnoga oduševljenja, prvi spontani izraz toga
poslijepodneva. Podignula ga je, prinijela svjetlu, proučila oznaku izrađivača i
uskliknula.
- Kaže, »radionica oca moga supruga« - preveo je Mehraan.
- Bilo gdje bi ga prepoznala.
U kutu prostorije bio je kolovrat koji su sestre sad podignule na svoje mjesto i
majka je izvadila košaru runaste sirove vune. Bosim nogama pokretala je gazilo,
kotač je zazujao i ona je počela presti pređu tanku poput paučine. Mehraan je
objasnio da je ona to na kilograme prodavala bojadisačima i tkaljama, koji su
potom njegovu radionicu opskrbljivali komadima obične pašmine.
- Već sam pomišljala da se samo muškarci bave trgovinom šalovima.
- Predenje je uglavnom ženski posao. Hoćete li im ispričati kako ste došli do
toga šala?
165
Šal od kašmira
Majka je nastavila s radom dok su dvije sestre namatale gotovo predivo u
klupka. Sve tri su slušale dok je Mehraan strpljivo prevodio. Na kraju je Mair
posegnula u džep. Izvadila je omotnicu i istresla onaj uvojak kose na dlan ruke,
na što su se one tri žene sagnule dobro ga promotriti. Bakrena svjetlost koja se
bljeskala posve se razlikovala od poput ugljena crne kose kašmirskih muškaraca.
Pokazala im je još i fotografiju, koju su također promotrile.
Majka je kažiprstom lupkala po vodi. - Srinagar - rekla je odlučno. Nakon što
je bacila posljednji pogled na oznaku izrađivača, stavila je šal u Mairine ruke.
Potom je ponovo sjela i nastavila presti.
Nije bilo ničega što su joj mogli reći. Mair baš nije ni očekivala da će biti, ali
ipak je osjetila žalac razočaranja. Jedini zvuk bio je ustrajan rad kotača. Sklonila
je pramen kose i fotografiju. Potom joj je, zato što su joj Beckerovi uvijek bili
negdje u primisli, odjednom sinula jedna druga misao. Bruno je spomenuo
obiteljskoga prijatelja kojega će potražiti u Delhiju, preobraćenika na kršćanstvo,
čija je obitelj potjecala iz Srinagara.
Možda je u tome gradu još uvijek bilo ljudi koji su se sjećali tih ratnih godina,
pa čak i misionara iz toga vremena.
- Hoćete li svojoj majci postaviti još jedno pitanje? Poznaje li neke starije
ljude koji bi se mogli sjećati rata? Možda kršćanskih misionara koji su u to
vrijeme bili ovdje?
Mehraan ju je upitao, ali jedini odgovor bilo je sporo odmahivanje glavom. -
Ne, ne poznaje nikoga takvoga. Ta osoba morala bi imati devedeset godina.
- Da, otprilike tih godina.
- Vrlo stara - rekao je Mehraan, s dužnim poštovanjem.
Bilo je vrijeme za polazak. Mair se zahvalila na gostoprimstvu obitelji i
djevojke su joj sramežljivo prihvatile ruku, osmjehujući joj se ispod trepavica.
Majka je navukla šal preko glave i usana i prišla vratnicama pozdraviti se.
Stisnula je Mairine ruke među svoje i naklonila se, sputano, kakva je bila tijekom
cijeloga tog posjeta, ali Mair je shvatila da se s njom sprijateljila zbog podrijetla
svoga šala.
Mair i Mehraan bili su s druge strane drvenih vratnica kad ga je majka pozvala
natrag i nešto mu promrmljala. Kad su ponovo pošli, Mehraan joj je objasnio da
njegova majka ima dobru prijateljicu, bolničarku koja se brinula o starijim
ljudima u europskoj bolnici. Ta bolničarka bi možda mogla znati za neku tako
staru osobu.
166
Rosie Thomas
- Molim vas, upitajte majku može li doznati - rekla je Mair, ne gajeći baš
odveć nadu. Hodali su prema prometnoj cesti, gdje joj je Mehraan pozvao taksi.
Kad je stigao, mail je bio vrlo kratak.
Mair ga je pročitala, pa još jednom, piljeći sve dok se riječi na zaslonu nisu
zamutile, ali odbila je poreći njihovu užasnu težinu.
Naša voljena kći Lotus jučer je umrla.
Bruno Becker
Napisala je odgovor, najtežih nekoliko rečenica koje je ikada u životu
sastavila, nakon čega se vratila do Salomona i Sabe.
Presreo ju je Faruk. - Madam, jeste li bolesni?
- Nisam, Faruk, nisam bolesna. Primila sam neke ružne vijesti.
Ušla je u spavaću sobu i legla. Posvuda oko nje čulo se zapljuskivanje vode i
pjev ptica, ali ona je uspijevala vidjeti samo Lamaru, bijeli snijeg, sjenu psa i
Lotus u očevu naručju.
- Imam neke novosti za vas - rekao je Mehraan.
Mair se ponovo našla s njim u dhabiju i on ju je upoznao s dvojicom svojih
prijatelja. Razgovarali su na engleskome o neovisnosti i političkim prosvjedima,
na žestok, ali apstraktan način, bacajući s vremena na vrijeme pogled prema
Mair, promotriti njezinu reakciju. Potom su prijatelji otišli i Mehraan je iskapio
čaj iz čaše.
- Kakve to vijesti? - upitala je. Sporo je proteklo još pet dana i počela je
pomišljati da joj je vrijeme otići iz Srinagara. Ništa više neće otkriti i sjena
Lotusine smrti zamračila je perspektivu jezera i planina.
- Prijateljica moje majke, sjećate se? Ona bolničarka? Rekla nam je da poznaje
jednu gospođu, Engleskinju. Vid joj je jako loš. Pala je kod kuće i trebalo joj je
staviti zavoj. Ima onoliko godina koliko kažete i živjela je u Srinagaru prije
mnogo godina, još prije Podjele.
U predgrađu je bila još jedna jednokatnica, napola skrivena u zaraslome vrtu.
Mair se sagnula odgurnuti niske vratnice i provukla se ispod zapetljanih grana.
Na njezino kucanje na vratima odgovorila je postarija Indijka, čiji se izblijedjeli
167
Šal od kašmira
kameez16 u zelenoj boji mente napinjao preko punašnoga trbuha. Na čelu su joj
bile teške naočale.
- Šalje li vas liječnik Rama? - željela je znati.
- Ne, bojim se da ne.
- Pa tko vas onda šalje?
Mair je imala spreman odgovor. - Došla sam u posjet. Tražim prijateljicu
starih obiteljskih prijatelja. Iz Engleske sam.
Žena se doimala iznenađeno. - Jeste li? Možete ući na deset minuta. Danas je
umorna.
Prostorija u stražnjem dijelu kuće bila je ugodno osunčana. Na podu je bio
tepih, veliki staromodni gramofon na stolu uza zid i kamin s vrčem suncokreta
na rešetki. U fotelji privučenoj nasred sunčeve svjetlosti sjedila je starica,
sjedokosa i uspravna. Noga s teškim zavojima počivala je na stolčiću i štap za
hodanje bio je naslonjen na fotelju. Okrenula se prema Mair. - Aruna? Jesi li tu?
Tko je to?
- Ne znam. Kaže da je iz Engleske.
Mair se približila. - Oprostite što upadam nepozvana - rekla je.
Starica je nakrivila glavu, pogledavši je ispitivački, poput ptice. Koža joj je bila
nezdravo blijedožuta, duboko izborana, i ona je tjeskobno virkala. - Engleskinja
si. Kako mi je drago čuti tvoj glas. Priđi ovamo, vid me ne služi baš najbolje.
Tako je bolje. Poznajemo li se? Aruna, možeš li nam donijeti čaja? Ili bi ti radije
džin?
- Zapravo, nismo se prije srele. Zovem se Mair Ellis.
- Drago mi je. - Ispružila je svoju mršavu čvornatu ruku i rukovala se s Mair. -
Ja sam Caroline Bowen. Što te dovodi u Srinagar?
16 kameez - tradicionalna odjeća za muškarce i žene; prostrane hlače s dužom tunikom s
rasporkom sa strane, kako bi kretanje bilo olakšano
168
Rosie Thomas
DEVETO POGLAVLJE
ije previše hladno - ustrajao je Rainer.
Činilo se da Rainer nikada nije osjećao hladnoću, ali u posljednjih
nekoliko dana vrijeme u dolini postalo je toliko hladno i vlažno da je čak i
unutra Nerys nosila svoj novi pheran od tvida i nekoliko slojeva kardigana ispod
njega. Myrtle ju je upozorila kako će uskoro i sama morati početi nositi zemljani
žeravnik da se zagrije, kao što su to činili Kašmirci. U posljednje vrijeme te dvije
žene počele su se osjećati kao zaboravljeno začelje neke vojske kad su se
posljednji stanovnici koji su tu ljeti boravili povukli južnije u nizine. Planine su
bile obavijene maglom, Klub Srinagar bio je prazan, osim nekoliko prigušeno
osvijetljenih stolova za bridž, i jezero Bar bilo je tiho i ogoljeno bez ležaljki i
suncobrana.
Rainer Stamm bio je tek jedan od nekolicine onih koji su ostali. Myrtle i
Nerys otišle su na njegov domjenak i umjesto uobičajenih lica upoznale se s
jednim panditom, sveučilišnim profesorom i njegovom kćeri, glazbenicom,
nekim pjesnikom budistom te dvojicom Amerikanaca gruba izgleda čija uloga
nikada do kraja nije bila objašnjena i za koje se, na Myrtlino kasnije inzistiranje,
otkrilo da su bili špijuni. Zabavile su se na tome neobičnome okupljanju i otada
je Rainer počeo navraćati u Rajski vrt na kavu ili na piće. On je njih zauzvrat
pozivao na svoje mađioničarske predstave koje je izvodio pred učenicima.
Danas je objašnjavao Nerys kako je dozvola koju je čekao na kraju odbijena. -
Britanci mi kao razlog navode rat. Reci mi, kakve to veze ima hoće li se jedan
Švicarac popeti na Nanga Parbat? S druge strane, meni je to vrlo bitno, kao i
obitelji Matthewa Forbesa.
- Popeti se na što? - upitala ga je Nerys. - I čijoj obitelji?
Tog jutra bili su u Rainerovoj kući u Starome gradu, sjedili na prozorskome
sjedalu krila prozora koji se protezao preko rijeke Jelhum. Na drugoj obali
pružao se predivan pogled na most i svečani hinduistički hram, ali sama
prostorija bila je pothlađena i prašnjava. Rainerov namještaj bio je zbirka
otrcanih predmeta s otpada, slučajno okupljenih na nekoć lijepom, ali sad
prljavom i izlizanom tepihu i činilo se da posjeduje samo knjige, navoje konopa,
N
169
Šal od kašmira
blještave rekvizite za pozornicu i kutije spojene šarkama i oslikane okultnim
simbolima koji su se odnosili na njegove mađioničarske trikove. Nerys je bila
očarana uvidom u ono malo podataka iz Rainerova života koje je uspjela nazreti,
ali sve do danas on sam dao joj je jako malo podataka.
Sad joj je odgovorio: - Ne znaš? Nanga Parbat je planina. Vrlo lijep vrh,
deveti po visini u svijetu. Nalazi se samo stotinu pedesetak kilometara odavde.
Bit ću prva osoba koja će se popeti na njega. To sam još davno odlučio. Nijemci
misle da oni polažu pravo na nj, ali u zabludi su.
Nerys je počela prepoznavati onu Rainerovu vrstu razmetljivosti i prkosa.
Svoje tvrdnje je iznosio s takvim intenzitetom i s toliko iskričavoga humora, da
je bilo nemoguće ne zapaziti njegov entuzijazam. - Shvaćam.
Pogled mu se zadržao na njezinu. Nije često izgledao tako ozbiljan kao sad.
- Možda i shvaćaš. Osvojit ću ga idući brzo i lagano. Tako sam namjeravao s
Matthewom.
- Rainere, ne razumijem ni riječi od toga o čemu govoriš - usprotivila se. -
Hoćeš li mi ispričati tu priču ili nećeš?
Rainer je bio dobar u pričanju priča. Volio je provoditi nadzor nad
slušateljstvom, baš kao što je to činio izvodeći svoje trikove. Zamahnuo je
rukama, načinivši abrakadabra pokret. - Ispričat ću ti usput. Spremna si poći?
Predložio je vožnju do jednoga od sela i piknik. Zadrhtala je čak od same
pomisli na izlazak u maglu, ali u drugu ruku, Rainerovo društvo nadomjestit će
tu hladnoću. Myrtle se borila protiv vlastite dosade upuštajući se u dragovoljni
rad za pomoć u ratu na koji bi naišla i danas je bila u odboru koji je vodio brigu
o slanju indijskih slatkiša kući, britanskoj djeci. Nerys nije pripadala tim
skupinama supruga i zbog toga je osjećala poprilično olakšanje, ali samoća i
neaktivnost bile su joj danas posebno nepoželjne.
Popustila je. - Jesam - odgovorila je. - Spremna sam.
Rainer je podigao platnene torbe u naramak i uz naklon je izveo na ulicu. Na
komadu napuštena tla, uz jato djece koja su ga čuvala, stajao je u crveno
prebojan fordov kamionet. Imao je malu zatvorenu kabinu i otraga je bio
otvoren pa je Rainer u nj ubacio sve svoje torbe. Dvojica dječaka skakala su na
njegovu krovu, dok su se ostali njihali na papuči automobila. Podrugljivo su
dobacivali i pokazivali na Rainera, sve dok nije spustio nekoliko novčića u ruke
najvećega, a potom su se potukli tko će mu otvoriti vrata, poput hrpe dronjastih
lakaja. Rainer je zakrenuo ručicu i motor je zakašljucao. Nerys se popela i sjela
na suvozačko mjesto pa su krenuh prelazeći preko kolotečine, dok su se
najsmionija djeca sve do posljednjega mogućeg trenutka vješala o kamionet.
170
Rosie Thomas
- Nisam znala da imaš automobil - zapazila je dok su se sve većom brzinom
udaljavali.
- Naravno da imam. - Zbog tebe sam čak izmolio punu šalicu benzina.
Dovoljno da nas odveze do mjesta na koje idemo... a tko zna, možda nas i vrati
natrag.
Gorivo je bilo rezervirano za vojne namjene i civili su ga sve teže nabavljali.
Nerys se nasmijala. - Pod dojmom sam. Hoćeš li mi reći odakle se to možda
nećemo vratiti?
Rainer se potapkao po jednoj strani nosa. - Sve u svoje vrijeme. Najprije
priča.
Vozili su se izvan grada, prolazeći kroz tihe ulice u kojima su kuće državnih
službenika i učitelja počivale u izdvojenim vrtovima. Nerys se smjestila na
krutom sjedalu kamioneta što je udobnije mogla.
- Jesi li ikada posjetila europsko groblje u Lehu? - započeo je razgovor Rainer.
- Naravno da jesam. Znala sam odlaziti i sjediti tamo svaki put kad sam
osjećala nostalgiju za domom. Tamo je nekoliko nadgrobnih spomenika s
velškim imenima, koja su pripadala misionarskim obiteljima iz vremena prije
našega. Tužno je to mjesto zbog grobova male djece, ali pogled je divan.
- Onda ćeš se prisjetiti natpisa u spomen Matthewu Forbesu.
Nerys se sjetila. Odjednom ju je vidjela u mislima, običnu pločicu na zidu
ograđenoga prostora groblja.
U spomen
Matthew Alexander Forbes, St John's College, Cambridge
Izgubljen na Nanga Parbatu, u kolovozu 1938. godine, 22 godine
- Da, sjećam se - rekla je.
Rainer se preko upravljača kamioneta zagledao pred sebe. Približavali su se
predgrađu Srinagara, gdje su kuće i tržnice uz cestu ustupale mjesto rižinim
poljima i voćnjacima. - Ja sam je tamo postavio, poštujući želje njegovih
roditelja. Bio sam s Matthewom tog jutra, na posljednji dan njegova života.
Posljednje riječi koje je izgovorio bile su: - Vidimo se za nekoliko sati. Otvorit
ću limenku juhe.
- Nastavi.
171
Šal od kašmira
- Brzo i lagano, to nam je bio plan. Bili smo u dobroj formi za uspinjanje.
Imali smo malu ekipu u kojoj su bili šerpe17, Matthew, dvojica vrlo snažnih
časnika Indijske vojske i ja. Matthew i ja utaborili smo se na visini od gotovo
sedam tisuća metara. Planirali smo sljedećega dana napredovati i utaboriti se na
još većoj uzvisini. Dok se Matthew odmarao, sam sam se popeo do mjesta na
sljemenu s kojega sam trebao izviđati našu rutu uspona. Gledao sam kroz
dalekozor prema vrhuncu kad se cijeli obronak iznad tabora urušio. Matthew,
šator, sve... sve što je bilo tamo... bilo je pometeno i zatrpano pod tisućama tona
leda i snijega.
Rainerov glas ostao je nepokolebljiv, ali duboke brazde pojavile su mu se na
obrazima. Odjednom se doimao deset godina starijim. - Stajao sam među
krhotinama lavine i oko mene nije bilo ničega osim vjetra. Mogao sam se jedino
spustiti do nižega tabora gdje su ostali čekali naš povratak. Preko Gilgita i Simle
obavijestili smo Matthewovu obitelj.
- Njegov otac je također bio planinar, koji je razumio silnu potrebu planinara
da se penje, ali mislim da mu se majka nikada neće oporaviti. Bio joj je sin
jedinac, izvrstan matematičar. Njega i njegovu obitelj poznavao sam deset
godina, jer zimi su dolazili u Švicarsku na skijanje, a ljeti na planinarenje i, čim je
čuo za moju ekspediciju, Matthew me uzastopno preklinjao da ga uzmem sa
sobom. Znao sam da je u potpunosti sposoban za to, jer bih ga u protivnome
bio odbio. Krenuli smo iz Delhija, preko Manalija, sve gore do Leha, kako
bismo stekli kondiciju i aklimatizirali se, i Matthewu se to mjesto svidjelo. Zbog
toga sam tamo u groblju postavio spomen na nj. Znaš, bilo bi to za njega lijepo
postignuće, dosegnuti taj vrh. Nisam mu mogao uskratiti tu mogućnost kad ju je
toliko silno želio. Ali planine oduzimaju jednako spremno koliko i pružaju.
Nerys je zamišljala radoznaloga mladog Engleza kako otkriva zavojite uličice
usnuloga Leha ili kako se uspinje do stare palače koja je bila na brdu, s
pogledom na grad, kako bi mogao gledati preko zlatne i smaragdne doline Inda.
Shvativši da joj on otkriva uzrok dubokoga osobnog bola, pružila je ruku i
položila je preko Rainerove. Prsti su joj ostali počivati na njegovoj šaci, sve dok
se nije pribrala i povukla ih.
- Stoga možda shvaćaš zbog čega se moram vratiti. Kad budem stajao na
vrhu, kao prvi čovjek koji će tamo stići, Matthew će biti sa mnom. Imam knjigu
koja mu je pripadala i koju je ostavio u donjem tabor, s unutarnje strane je
njegov potpis. Ponijet ću tu stranicu i zakopat ću je gore za njega.
17
šerpe - osobe koje žive na jugu Himalaje, obično pomagači, nosači ili vodiči na planinarskim ekspedicijama
172
Rosie Thomas
Sad se u Rainerovu glasu osjetilo blago drhturenje. Nerys je osjećala kako i
nju zbog toga peckaju suze u očima. - Uistinu shvaćam - rekla je.
- Da. Britanske vlasti na to ne gledaju u tom svjetlu. Nema dozvole za moj
povratak. Iako sam organizirao pozivnicu i došao na domjenak u rezidenciju u
večernjem odijelu, baš kako dolikuje, osobno porazgovarati s gospodinom
Fanshaweom i otplesati s njegovom suprugom, koja nažalost izgleda kao konj,
odgovor je ne. Ipak... - Pogledao je Nerys i bore na njegovu licu ublažile su se i
nestale. - Plesao sam s tobom i zbog toga je vrijedilo otići na taj najdosadniji
britanski domjenak, da bi mi bilo rečeno kako mi nije dopušteno popeti se na
najvišu planinu u Indiji.
- Ne znam za planine ni za dozvole, Rainere, ali i ja sam uživala plesati s
tobom - rekla je.
Sjetila se nekih riječi koje su Myrtline poznanice promrmljale u vezi s
Rainerom Stammom. Sumnjiv, pustolov, šarlatan, bile su neke od njih, ali Nerys nije
marila za to. Zaintrigirao ju je unatoč svojoj lošoj reputaciji i smatrala ga je
jednako časnim poput svih onih koje je upoznala.
Rainer je pokazao ispred sebe. Cesta se uspinjala prema sjeveru i magla koja je
obavijala dolinu odjednom se razišla u tragovima srebrnosive izmaglice.
Podnožje se pojavilo s rebrima tamnih borova iza kojih su se u nebo izdizali
bijeli vrhovi. Znala je, budući da ih je duge dane promatrala, da se svakoga jutra
crta snijega spuštala za nekoliko desetaka metara.
- Vrlo je lijepo - rekla je, što je mogla ležernije.
- Volio bih te povesti gore sa sobom, cijelim putem, preko prijevoja do mjesta
koje se zove Astor, odakle možeš vidjeti moju Golu planinu. Znaš, tako se zove
Nanga Parbat, zbog toga što stoji sama. - Nagnuo se naprijed i potapkao jedan
brojčanik na prašinom prekrivenoj kontrolnoj ploči. - Ali mi imamo tek toliko
goriva da stignemo do Kanihame i da se možda vratimo kući.
- Kanihame?
- Pričekaj pa ćeš vidjeti.
Nakon sata vožnje po blatnjavoj cesti koja je vijugala između jablanova i golih
rižinih polja stigli su do sela s kućama od blatnjave opeke smještenim u
voćnjacima jabuka. Sunce je prosijava lo kroz nagužvanu deku izmaglice koja se
vukla dolinom ispod i povjetarac je njihao stabla. Rainer je na malome trgu
zaustavio kamionet i Nerys je spustila prozor. Opojni zrak preplavio joj je pluća,
donoseći sa sobom glasan cvrkut zrikavaca, kukurikanje pijetla, zapljuskivanje
vode koja je pretjecala i glasove djece koja su se igrala u blizini.
173
Šal od kašmira
- Ah - oglasila se iznenađeno.
To mjesto je na desetak načina izgledalo i zvučalo drukčije, ali ipak ju je
snažno podsjetilo na sela kod kuće, koja su također bila uhvaćena u okrilju
brežuljaka i preplavljena mirisom dima drva za ogrjev i stajskoga gnoja. Otvorila
je vrata kamioneta i iskoračila, privlačeći oko sebe svoj pheran.
Kanihama je bila divno mjesto.
Raskolačenih očiju djeca su se vukla oko rubova kuća, a za njima su u daljini
išle žene u šalovima i muškarci u debelim kaputima, s kapama od janjeće kože na
glavi. Rainer je iskočio iz kamioneta i progovorio nekoliko riječi s čovjekom
guste crne brade, čije je lice imalo oblik polumjeseca.
Rainer se ponovo okrenuo prema Nerys. - Tvoja prelja šalova...
Doznao je gdje je ona žena živjela, nedaleko od njegove kuće u krcatim
uličicama staroga dijela Srinagara i prije nekoliko dana su joj on i Nerys bili u
posjetu. Kao i prvi put Nerys, zatekli su je u ogoljeloj prostoriji s kolovratom i
djecom. Nerys im je dala hrane i nešto novca i nastojala je obećati da će se vratiti
i pomoći im na sve moguće načine. Žena je samo piljila u nju, lice joj je bilo
otupjelo od gladi i očaja, dok je dvoje starije djece povlačilo Nerys za odjeću i
kradomice zavlačilo svoje prljave ručice u njezine džepove. Ono djetešce držalo
se za sestrinu kosu, doimajući se previše bezvoljnim da bi uopće zatreptalo.
Najstarije dijete ponovo je dograbilo obiteljsko blago i gurnulo šal prema
Nerysinu licu. - Ti kupi. Ti kupi - ustrajala je.
Nerys je nježno odgurnula šal u stranu, zamolivši Rainera da ženi kaže kako
im ona želi pomoći bez oduzimanja jedine im imovine.
- U Kanihami je obiteljska kuća one žene - nastavio je Rainer. - Toliko sam
čuo i raspitao se za dodatne podatke. Otkrio sam da joj je ovaj tu čovjek otac.
Muškarac je odjednom kimnuo prema Nerys. Izgovorila je ono nekoliko
kašmirskih riječi za pozdrav koje je dotad bila naučila, na što je on ponovo
kimnuo. Pridružila mu se žena čija je kosa i donja polovina lica bila pokrivena
naborima obične pašmine.
- Pitaju želimo li vidjeti njihov rad - rekao je Rainer.
Jedna kuća bila je nešto veća od ostalih, s drvenim klupama postavljenim uz
vanjske zidove da mogu uhvatiti sunca. Unutra su ih uveli u jednu jedinu
prostoriju u kojoj su krov od dasaka podupirali grubi drveni stupovi. U jednom
kutu gorjela je peć i mirisni dim izvijao se kroz željeznu cijev dimnjaka.
U prostoriji su bila tri tkalačka stana, koja su Nerys izgledala poput
zastrašujuće složene mreže kosih prečki i konca. Jedini zvukovi bili su jednoličan
174
Rosie Thomas
šapat kalema koji su prolazili između niti i povremeni blagi tupi udarac u
paralelne niti na tkalačkome stanu.
Kad su oni koji su tkali podignuli pogled i ugledali posjetitelje, atmosfera tihe
proizvodnje pretvorila se u uskomešanu dobrodošlicu. Čovjek najbliži njima
kliznuo je bolno sa svoje klupe i pozvao Nerys da mu priđe. Dok su ga onaj
muškarac čije je lice imalo oblik polumjeseca, dvije-tri žene i skupina radoznale
djece koja su se naguravala na dovratku promatrali, izvadio je pribadače iz
zaštitne pamučne tkanine koja je prekrivala njegov rad.
Nerys se zagledala u napola dovršen tkani šal kani koji se ukazao pred njom.
Dizajn je bio zakučast uzorak paunova perja unutar raskošna obruba s
cvjetnim oblicima i uzorcima turske mustre, ali boje su bile ono zbog čega joj je
zastao dah. Zarobile su sve nijanse kašmirskoga ljetnog poslijepodneva, od
akvamarin do srebrne, od nebeski plave do tamnozelenih dubina jezerske vode.
- Sviđa ti se? - upitao je starješina.
Uspjela je samo potvrdno kimnuti.
Kao u kazalištu, tkalac se vratio na svoje mjesto i napinjao prste, uvježbane
poput onih koncertnoga pijanista nad desecima kalema pred njim. Izabrao je
jednu notu, kalem namotan biserno bijelom pređom i podvukao ga ispod samo
jedne uzdužne niti kako bi, koliko je Nerys shvatila, stvorio malu svijetlu točku u
srcu stiliziranoga lotosova cvijeta. Potom je uzeo drugi, ovaj put omotan
najbljeđom srebrnom bojom i odbrojio sljedećih pet niti prije nego što je ispod
njih zavukao kalem. Već je bio duboko usredotočen pa je nagonski ustuknula da
ga ne omete.
Shvatila je da je zadržavala dah.
Rainera i Nerys sad su izveli van i otpratili do sunčane klupe. Čaj im je iznijela
i poslužila ih tamnooka mlada seljanka. Osmjehnula se Nerys, ali bila je previše
sramežljiva da bi se duže zadržala. Rainer i starješina bili su zadubljeni u
razgovor koji je više uključivao geste nego riječi pa se naslonila na zid i
proučavala pogled. Selo se doimalo daleko od Srinagara. Pretpostavljala je kako
se tu stoljećima ništa nije mijenjalo. Hrana se uzgajala na poljima i u
povrtnjacima, sadila se, žela i prodavala riža i suhe stapke bile su uredno
zavezane u snopove koje je mogla vidjeti složene u hrpi u štaglju pokraj sebe,
spremljene kao zimska hrana za stoku. Dvojica dječaka tjerala su malo stado
ovaca i koza preko druge strane trga, udarajući štapovima po zidovima kuće,
tiho ih potičući. Skupina malih djevojčica čučala je i igrala igru bacanja uvis i
hvatanja pet bijelih kamenčića.
175
Šal od kašmira
Nerys je bila posve zadubljena u taj prizor, uronjena u vlastite misli, i prenula
se kad ju je Rainer zazvao. Sad je razgovarao s dvjema ženama koje su držale
emajlirane vrčeve i košare, pružajući ih njemu na pregled.
- To što nismo dovoljno bogati za kupnju šala mogli bismo nadomjestiti time
što ćemo piknik obogatiti s malo njihova voća i jogurtom, što misliš?
- Slažem se.
Za nekoliko rupija izabrali su zemljani lonac pun hladnoga bijelog jogurta,
nekoliko žutih jabučica i komad vrećevine u koji je bila zavezana dobra šaka
oraha. Seljani su bili razočarani, ali očito ne posebno iznenađeni što posjetitelji
nisu obavili značajniju kupnju.
- Za iznos koji traže morat će pričekati da im Vivien Leigh dođe po taj šal -
nacerio se Rainer. - Da imam novca, kupio bih ti ga.
- Nisam iznenađena što stoji pravo bogatstvo. Poseban je.
Djeca su se zbila u gomilu promatrati transakciju. Čak su i ona dvojica pastira
zatvorila stoku u tor i prišla pridružiti se ostalima. Rainer je mahnuo rukama i
sve ih okupio u krug. -Dođite, dođite, pogledajte - pozvao je. - Zabavi ih na
trenutak - ležerno je dao naputak Nerys i odšetao prema crvenome fordu. Nerys
je trepćući gledala u dvadesetak radoznalih lica te u muškarce i žene koji su
ostavljali posao ne bi li vidjeli što će se dogoditi. U mislima joj je bila potpuna
neugodna praznina, sve dok se nije prisjetila svoje male učionice u zgradi misije
u Lehu.
Nadajući se najboljemu, zapjevala je »The Grand Old Duke ofYork«. Svojim
snažnim kontraaltom, izvježbanim u kapelici, zapjevala je dječju pjesmicu iz
svega glasa, uz pokrete. Kad je stigla do »nisu bili ni gore ni dolje«, zbunjene
poglede zamijenile su provale smijeha i uto se vratio Rainer.
- Nije loše. Možda ti ponudim posao svoje pomoćnice - rekao je.
Iz dubine jedne od platnenih vreća izvukao je četiri srebrna prstena, povezana
u lanac. Naklonivši se, pokazao je lanac bradatome starješini i dao mu znak da
dobro potegne i pokuša razdvojiti prstenje. Čovjek ga je poslušao snažno
povukavši, ali nije ih mogao razdvojiti. Rainer ih je uzeo natrag, okrenuo ih
jednom između prsta palca i kažiprsta i podigavši ih pokazao četiri razdvojena
prstena. Nastala je graja zapanjenih povika, ali on se pretvarao da ih ne čuje pa
bacio prstenje u zrak i žonglirao njima. Kad ih je ponovo uhvatio i podigao da ih
svi vide, prstenje je ponovo bilo povezano. Ovaj put lanac je pružio supruzi
starješine, koja se ispod šala hihotala kad joj nije uspjelo razdvojiti prstenje.
176
Rosie Thomas
Nerys je glasno zapljeskala i sad su joj se svi seljani pridruži li u tome. Ona i
Rainer bili su opkoljeni sa svih strana, jer svi su se nastojali približiti i pogledati
izbliza. Zapazila je kako se doimao da je izrastao viši i postao je poput lava
uživajući u pozornosti gomile.
Ispustio je prstenje u torbu i jednako tako ležerno izvadio ravan komad
običnoga stakla. Podigao ga je prema suncu i svjetlost je zasjala ravno kroz
njega. Okrenuo ga je na sve strane, a potom pokuckao po površini tako da je
jasno zazvučala. Slegnuvši ramenima pružio je staklo najbližemu promatraču da
ga pridrži i počeo nešto tražiti po džepovima. Kad nije pronašao ono što je
tražio, pokazao je na najmanju djevojčicu koja je na prednjici svoje pregače
imala džep. Bio je prazan pa je Rainer izveo predstavu brzoga razmišljanja.
Potom je zamahnuo rukom iznad glave još jednoga djeteta i razmotao metar
crnoga baršuna iz njegova lijevog uha. Dijete je prinijelo ruke uhu i brzo
pobjeglo u stranu, poput raka. Svi ostali oduševljeno su urlali. Rainer je među
prstima načinio petlju na vrpci i snažno je napeo. Potom je, ljubazno se
naklonivši, ponovo uzeo onaj komad stakla i provukao vrpcu kroz samu
njegovu sredinu.
Začuli su se zgranuti uzdasi, a potom zborno došaptavanje. Vrpca se
kovrčajući rasplela na naličju i Rainer je predao staklo starješininoj supruzi.
Puhnula je u nj, a potom izmaglicu s njega obrisala rukavom. Sunčeva svjetlost
odbila se o glatku površinu dok ju je proučavala. Rainer je smotao vrpcu i
pokazao joj je, uzevši natrag staklo koje je spremio u torbu.
Ovaj put gledatelji su bili previše zadivljeni da bi zapljeskali. Djeca su bila
posve utihnula i pomalo uplašena.
- Dame i gospodo, hvala vam - Rainer se osmjehnuo i naklonio. Usred tišine
zapanjenih lica uhvatio je Nerys za ruku pa su se vratili do forda. Odvezli su se s
maloga trga i spustili niz brdo, udaljujući se od sela. Pogledao ju je ispod oka
dok su poskakivali preko kolotečine. - Jesam li pretjerao?
- Bila sam pod dojmom.
Uzdahnuo je. - Uvijek namjeravam ponuditi malo manju predstavu, s malo
manje važnosti. Nažalost, nikada ne uspijem ostvariti svoje dobre namjere, jer
iluzija je jednostavna, a istina uvijek vrlo teška. Hoćemo li mi sad obaviti naš
piknik?
- Da, molim. Je li istina baš tako vrlo teška, Rainere?
- Znam da tebi nije. Zato što si ti dobra, Nerys, jednako kao što si lijepa.
Bila je dobra, zaključila je Nerys, zato što je dosad bilo vrlo malo drugih
mogućnosti. Ali nijedan muškarac joj nikada nije rekao da je lijepa. Dok joj se
177
Šal od kašmira
boja pojavljivala na obrazima, piljila je kroz prednje automobilsko staklo u
snježni bedem Himalaje.
Našli su zaklonjenu udubinu u kutu dva golema zaobljena kamena na rubu
provalije omeđene stablima. U zavjetrini i uz toplinu tankih zraka sunčeve
svjetlosti koju je kamen zadržao, bilo je uglavnom udobno. Rainer je iz
stražnjega dijela kamioneta izvadio zahrđali bubanj s grubim rupama i dao se na
skupljanje naramaka drva za potpalu vatre. Za nekoliko trenutaka vatra u
žeravniku je gorjela i stari limeni čajnik bio je napunjen vodom koja je pretjecala
kroz guduru. Kad je voda prokuhala, čajnik se oglasio zviždukom i
protuslovnost toga domaćega zvuka u divljini navela je Nerys da se osmjehne.
Skuhala je čaj dok je Rainer gulio crveni luk i razmotavao komad
tamnocrvenoga mesa. Izrezao ga je džepnim nožem na kockice i popržio s
lukom i šakom začinskoga bilja. Kad se osjetio miris kima i sjemenki komorača,
Nerys je shvatila da umire od gladi.
- Ima li nešto što ti ne znaš raditi? - upitala ga je.
- Ne mogu se skrasiti na jednome mjestu - odgovorio je, ne podižući pogled.
Shvatila je da je to istina, koju je, da je htjela, mogla razumjeti kao upozorenje.
Naslonili su se na stijenu pojesti janjetinu začinjenu karijem i umotanu u kruh.
Objed su završili gustim jogurtom bogata okusa te jabukama i orasima. Rainer je
za nju čistio orahe i poredao jezgru na svoju raširenu maramicu.
Nerys je skuhala još čaja, koji je natočila u dvije limene šalice.
- Sad želim čuti priču o našoj prelji. Zašto živi sama samcata u Srinagaru ako
je ovdje rođena?
Rainer je pijuckao čaj. Rekao joj je kako je ta djevojka odrasla u Kanihami, u
širokoj obitelji prelja, bojara, tkalja i vezilja. Ali potom se zaljubila u jednoga od
onih preprodavača koji je išao po selima i prodavao ulje, aluminijske posude i
ostale drangulije, za kojega se udala protivno očevoj volji. Taj muškarac bio je iz
Srinagara i otišla je živjeti s njim, u kuću njegove majke, kao što su to tu činile
sve mlade žene, jer nakon braka više nisu pripadale svojoj, nego suprugovoj
obitelji.
Ispostavilo se da je preprodavač loš čovjek, što je njezin otac već otprije znao,
ali rodila je troje djece prije nego što ju je suprug napustio. Svekrva je tad snahu
izbacila, tvrdeći da je preljubnica, jer joj je tako rekao njezin sin, i ustrajala je na
tome da je otac toj djeci sigurno neki drugi muškarac. Ostavši sama, žena se više
nije mogla vratiti svojoj obitelji u selo, zato što su je se oni udajom odrekli pa joj
je jedina preostala mogućnost bila samohrano podizati djecu. U protivnom bi
svi skapali od gladi.
178
Rosie Thomas
Nerys je svojim očima vidjela na što je ta borba izgledala.
Slušala je pozorno, kao da sluša basnu. Ali onda se pribrala, prisjetivši se da je
to istina, a ne tamo nekakva priča. - To je okrutno jednako koliko i tužno.
- Da, bojim se da je tako.
- Što možemo učiniti?
Rainer je odmahnuo glavom. - Osim ponuditi malo novca i malo hrane
povremeno? Ništa. Tako je to ovdje.
Ali ništa nije bilo nimalo dobro, pomislila je Nerys. Čak i ono malo što je
mogla učiniti za djecu u Lehu bilo je puno bolje od toga. Ni Evan ne bi
prihvatio to ništa. On bi ispružio ruku, iz čistoga uvjerenja, da pomogne grešnici,
kako je on na to gledao.
Nerys je na trenutak sklopila oči. Evan joj je bio u mislima sve otkad je tog
jutra poštar s pismom bešumno doveslao do stuba Rajskoga vrta.
- Ima prilično tuge u Kašmiru - promrmljao je Rainer - ali ne želim vidjeti da
se to odrazi na tvome licu.
Nesmiljeno se zagledao u nju pa je morala susresti njegov pogled. Zbunjeno
je pomislila kako joj je postao prepoznatljiv. Poznavala ga je i on je poznavao
nju.
- Nećeš li mi reći što nije u redu? - prošaptao je.
Nerys je slegnula ramenima. - Jutros sam dobila pismo od supruga. Očekivala
sam da će mi se uskoro pridružiti. Ali on je odlučio zimu provesti u Kargilu,
zato što mu je tamošnji posao zaokupio pozornost, a on je dragocjen za misiju.
Vjeruje kako je za mene bolje i sigurnije provesti zimu ovdje u dolini, s Myrtle, a
on će doputovati kad se snjegovi ponovo otope. Potom ćemo zajedno nastaviti
s poslom.
Ovo posljednje je ona rekla samoj sebi, ali nije bila sigurna u to. Kao ni u to
hoće li joj još mnogo pošte ove godine stizati iz Kargila. Prolazi su sad bili
gotovo neprohodni i u sljedećem tjednu Ladakh će biti odsječen unutar svojih
planina.
Istina je bila to, što Nerys nije dodala, da je Evanu bilo jednostavnije
propovijedati i raditi dok nje nije bilo tamo da mu predbacuje svojim raznim
potrebama. Općenito je više mogao voljeti Božja stvorenja bez svakodnevne
patnje i posebnoga podsjetnika na to da se on i njegova supruga više uopće ne
vole.
- Ne poznajem tvoga supruga - odgovorio je Rainer - ali zvuči mi kao budala.
179
Šal od kašmira
Uhvatio ju je za ruku i nježno joj poljubio nadlanicu. Nije ju naglo povukla.
Nerys je naučila prilično mnogo toga o muškarcima i ženama otkad se
upoznala s Myrtle McMinn. Vidjela je kako je Myrtle vrludala na domjencima,
teniskim mečevima i satima provedenim u ispijanju koktela u Srinagaru,
očijukajući, smijući se i privlačeći pozornost i divljenje kamo god bi odlazila, a
usto ju je još vidjela... i čula... kod kuće s Archiejem prije nego što je otišao.
Nerys uopće nije dvojila u to da Myrtle uistinu voli svoga supruga, ali svijet nije
bio crno-bijel kad se radilo o ljubavi. Bile su tu beskrajne permutacije boja i
stotine tisuća stupnjeva osjećaja između voljeti i ne voljeti. Poreći toliko,
pomišljala je, bilo je poreći ne samo očiglednu istinu nego i vlastitu ljudskost.
Nerys je poželjela da je Rainer dotakne. Osjećala je da joj se vrti od siline želje
da je dotakne, počela je shvaćati ono o čemu joj je Myrtle govorila kad joj je
savjetovala da se zabavi.
- Draga?
Ali Rainer je samo prislonio prst na spašeni broš na vratu njezine bluze.
Odjednom su začuli šuštanje i pucketanje grančica koje je dopiralo od niza
stabala i kad su podignuli pogled ugledali su bradatog jarca koji je piljio u njih.
Jarac je značio da je nedaleko i krdo koza.
- Mislim da bismo se trebali vratiti - osmjehnuo se Rainer.
Telefon u salonu je zazvonio. Gusti namotaji žica koji su visjeli s drvenih
stupova na obali dovodili su telefonsku liniju kao i električnu energiju do lađe za
stanovanje, ali njegova iritirajuća zvonjava uvijek bi prenula Nerys. Napola je
čitala i napola gledala vodomare vani na jezeru dok je Myrtle pisala pisama.
Myrtle je odložila nalivpero i dohvatila slušalicu.
- Ovdje Rajski vrt - javila se.
Nerys je s druge strane žice uspjela čuti samo nečiji ženski glas. Zvučao je
prodoran i histeričan.
- Ne, uopće. Ne brini - promrmljala je Myrtle, podigavši obrvu u smjeru
Nerys.
Glas je nastavljao. Prošlo je pola minute prije nego što je Myrtle uspjela reći: -
Mislim da jednostavno trebaš sjesti u shikaru i smjesta doći ovamo... Da, dođi
odmah... Naravno...
180
Rosie Thomas
Naravno... vidimo se uskoro. - Spustila je slušalicu. - Zvala je Caroline
Bowen. Zvuči kao da je u još većoj nevolji.
- O, Bože. Da ja odem nekamo?
- Nemoj, ostani tu. Možda možeš pozvoniti da nam donesu još kave.
Myrtle je prišla prozoru na terasi. Zapalila je cigaretu i naslonila se na staklo,
promatrajući kad će čamac doklizati po vodi.
Kad je stigla, Caroline je bila umotana u pheran s navučenom kapuljačom na
glavi da skrije lice. Čekala je da je Majid posluži kavom i da se povuče i čim se
pokazala zapazile su da su joj oči grimizne i natečene, gotovo zatvorene od
dugotrajna plača. Myrtle je sućutno coktala, smjestila se na počivaljku i pružila
joj kavu.
- Caroline, djevojko draga, moraš nam odmah reći u čemu je zapravo
problem. U protivnome ti ne možemo pomoći. Možemo li, Nerys?
Nerys nije imala toliko povjerenja u njihove združene snage kao Myrtle.
Caroline je pokušala progovoriti, ali prvo nije moga naći riječi i nije željela
pogledati ni u jednu. Napokon je tihim promuklim glasom uspjela izgovoriti: -
Trudna sam.
Myrtle je, nimalo iznenađena, potvrdno kimnula. - Jesi li? Zašto te to čini tako
nesretnom?
Sad je Caroline podignula pogled. - Dijete nije suprugovo.
- Je li Ravija Singha?
Njezina očajna šutnja bila je dovoljan odgovor.
- Zna li Ravi? Zna li Ralph?
Odmahnula je glavom. - Ne zna nitko osim vas dviju sad. O, Bože! Tako mi
je drago što sam vam to rekla. To je silno olakšanje, ne možete vjerovati koliko
je to olakšanje. Ludjela sam.
Pokušala sam ama baš sve što mi je palo na pamet, piti džin sve dok ne
povratim, vruće kupke, odlaziti na jahanja i navesti konja u punom kasu na
ogradu, ali ništa nije bilo učinkovito. Osjećala sam se užasno bolesnom i
umornom i onda je to nekako prošlo i... sad sam samo... - prešla je rukom po
trbuhu - samo sve veća i veća.
- Znaš li koliko mjeseci? - upitala ju je obzirno Nerys.
Caroline se ugrizla za usnicu. - Mislim da je otprilike četiri.
Myrtle je računala. - Što ti Ralph javlja?
181
Šal od kašmira
- Piše obična pisma. Ni... nije baš dobar u pisanju. Svi su mislili da će ići u
sjevernu Afriku, ali idu u Malaju.
- Ima li izgleda da postrojba dođe na dopust?
- Ne, mislim da nema. - Izvadila je maramicu i ispuhala nos.
- Tako čujem, Ralph ništa ne spominje.
- U redu. - Nastala je stanka prije nego što je Myrtle nastavila. - Znam, ovo je
prilično intimno pitanje, ali više nemamo tajni... Kako znaš da dijete nije
Ralphovo? Bio je cijelo ljeto u Srinagaru. Po vremenu bi odgovaralo. Ako je
njegovo, bio bi zadovoljan, ne bi li? Posebice bude li muško, rekla bih. Ali čak i
ako nije njegovo, s Ravijem Singhom onako svjetloputim... Ne bi bilo prvi puta
u povijesti da se takvo što dogodilo, bi li?
Nerys nije ništa rekla, ali pokušala je bljeskom očiju upozoriti Myrtle. Budi
oprezna. Ne pretpostavljaj više nego što možeš znati.
Bilo je prekasno. Carolinino lice se naboralo i prazna šalica za kavu ispala joj
je iz ruke te se otkotrljala na tepih. Prinijela je ruke usnama i cijelo tijelo joj se
treslo.
- Što je? - povikala je Myrtle. - Što sam rekla?
- Vidi, ne može biti Ralphovo. To je to.
- Ne može? - ustrajala je Myrtle.
Nerys je bila ona koja je ustala, podignula šalicu i vratila je na mjedeni
poslužavnik, a potom prišla sjesti pokraj Caroline. Uzela je djevojčine ruke i
zagledala joj se u izobličeno lice. -Mislim da shvaćam - promrmljala je. - Ne
moraš ništa više reći ako ne želiš.
Činilo se da je to umirilo Caroline. Pribrala se i odlučno odmahnula. - Ne,
želim... potrebno mi je govoriti o tome. Došla sam ovamo do gospođe McMinn,
hoću reći do Myrtle, i do tebe, zato što sam znala da moram. Nije bilo nikoga
kome bih se prije povjerila i zato mi je bilo još gore. Znate, pomajka mi je bila
prilično kreposna, ali ona je doma, a ja sam ovdje... Osim toga, nikada nismo
vodile takve majčinske razgovore. Prije nego što smo se Ralph i ja vjenčali, znala
sam da moram povesti računa o tome pa sam tako, kad sam bila u Delhiju,
kupiti vjenčani prsten, posjetila tamošnjega liječnika... gospođa Fanshawe mi je
dala adresu... i on mi je dao onu odvratnu gumenu stvar koju treba staviti.
Pogled joj se zadržao na Nerysinom.
Čovjek od tri slova, prisjetila se Nerys, Tako je Archie McMinn nazvao
satnika Bowena.
182
Rosie Thomas
- Držala sam je u kutiji naše prve bračne noći, spremna staviti je onako kako
mi je to liječnik rekao. Ali Ralph je bio previše popio pa se više-manje
onesvijestio. Uopće nisam bila iznenađena, viđala sam ga i prije da pije pa sam se
sljedeći dan pokušala nasmijati zbog toga, znate ono, reći nešto o nadoknadi
izgubljenoga vremena. Ralph to uopće nije smatrao smiješnim. Te noći se
ispričao da se ne osjeća dobro i spavao je na poljskome krevetu. Nakon što je
prošlo još nekoliko dana, više to nisam smatrala smiješnim i stavljala sam puder
na onu gumenu stvar i odlazila u krevet u svojim lijepim spavaćicama, ali moj
suprug nikada nije učinio ono što se od njega očekivalo.
- Nikada? - prošaptala je Myrtle. Nerys je mogla zapaziti kako je njezinoj
prijateljici takvo što bilo teško zamisliti. Njoj to nije bilo tako čudno.
Caroline je podignula glavu: - Nikada.
- Siroti moj pačiću - uzdahnula je Myrtle.
- Pomislila sam da sam ja za nešto kriva. Nisam smatrala da sam odbojno
deformirana ni bilo što slično... bila sam u internatu i vidjela sam druge pa sam
zapravo znala da sam na strani onih običnih, kreposnih, ako to ne zvuči previše
umišljeno. Mislim na ono da nisam bila dovoljno privlačna. Ali nakon nekoga
vremena pomislila sam, dođavola, ako ja to želim, a on ne želi, onda ne mogu
samo ja biti kriva za to, mogu li? Katkad bismo došli blizu tomu, ali uvijek sam
osjećala da je zatvarao oči, kao da želi biti negdje drugdje dok se to događa i
nikada nije uspio prestati biti dovoljno suzdržan da bi to uistinu bio sposoban
učiniti. Ima li to smisla?
- Da, ima - uvjerila ju je Nerys.
- Dakle, nakon medenoga mjeseca uglavnom je bio s postrojbom i odsutan.
Ralph je vojnik, takav mu je bio otac i otac njegova oca, sve do bitke kod
Waterlooa ili neke slične i njemu je vojnikovanje na prvome mjestu, ispred svega
ostaloga. Upozorio me na to još prije zaruka, ali bila sam dovoljno spremna na
udaju da samu sebe uvjerim u to da ga mogu promijeniti ili da mogu živjeti s
tim. Hoću reći, budimo realni, koliko sam to drugih bračnih ponuda mogla
imati? Došla sam ovamo i nisam mogla zauvijek nastaviti živjeti u rezidenciji.
Ralph je bio prilično zgodan i činilo se da me želi.
Cak je i Nerys shvaćala da bi ambicioznome vojniku trebala žena. Pukovnik i
njegova dama. Caroline je bila posve odgovarajući izbor.
Caroline je spustila pogled na svoj zaručnički i vjenčani prsten. - Bio je to
sretan kraj, nije li? Biti Ralphova supruga, majka njegovih sinova. O, Bože.
Ponovo su joj potekle suze koje su joj se slijevale niz glatke rumene obraze.
Myrtle joj je pružila maramicu i upitala: - A što je s Ravijem Singhom?
183
Šal od kašmira
- Vjerujem da možete pretpostaviti. Nisam mu trebala dopustiti da vodi
ljubav sa mnom, ali nisam mogla spriječiti da se to dogodi, jer sam se osjećala
kao da sam u raju. Prije svega taj glamur. Sve je bila samo zabava i ništa nije
predstavljalo napor, za razliku od moje kuće u kojoj se čak ni prokleti pomoćnik
u kuhinji ne obazire na ono što mu kažem da učini i prašina je debela više od
dva centimetra. Ravi ima mnoštvo posluge koja se klanja, niz divnih ponija i
vozača koji ga vozi kamo poželi u njegovu velikom automobilu. Sva hrana je
božanska, trebale ste samo vidjeti svu tu svilu i srebro, a on zna biti kretenskiji i
smješniji od bilo kojega Engleza kojega ste ikada upoznale.
- Ima vremena posvetiti se tome - rekla je hladno Myrtle.
- Znam, znam. Trebalo mu je vremena i vremena da me zavede, uistinu jest.
Nije to bilo ni grubo niti je previše inzistirao na tome, nije uopće. Samo mi je
poljubio unutarnju stranu zapešća... tu... i potom brzo pokrio taj kvadratni
centimetar mojim orukavljem, ponizno, kao da sam mu dopustila da na trenutak
vidi najveće blago na svijetu. Tako se to nastavljalo tjednima i svaki put je išlo za
mrvicu dalje, uvijek me nasmijavao, donosio mi rajske darove i govorio mi...
govorio mi sve ono što sam zamišljala da će mi Ralph govoriti.
Nerys je pomislila na Rainera i piknik u Kanihami. Jedina razlika bila je u
tome što je ona tada bila za nijansu sumnjičavija po pitanju muškaraca i seksa
nego što je to bila Caroline Bowen. Osjetila je kako se crveni i nadala se da
Myrtle to neće zapaziti i zapitati se zašto.
Caroline je podignula glavu. - Kad se to uistinu dogodilo, bilo je divno -
ustrajala je. Želim da znate kako ne žalim zbog toga, iako sam sad u užasnoj
zbrci.
Nerys ju je pozorno slušala.
- Dogodilo se to u ljetnikovcu njegove obitelji, na selu. Kad je Ravi s mene
skinuo odjeću, osjećala sam preko ruku i nogu zrak koji je bio poput svile. Ništa
neće pokvariti taj trenutak... ništa. Osjećala sam se lijepom poput slike i
moćnom poput kraljice. Znate, činio mi je uslugu.
Myrtle i Nerys nisu progovarale. Ljubav je privremeno pretvorila lijepu
nesretnu Engleskinju okrugla lica u nešto blisko tragičnoj junakinji.
Myrtle je prva došla do glasa. Naravno, nisi kod sebe imala zaštitnu navlaku?
Mislim na onu odvratnu gumenu stvar u kutiji?
- Nisam.
- Naravno, Ravi se nije pobrinuo i sam preuzeo odgovornost za te stvari?
- Nije.
184
Rosie Thomas
Myrtle je uzdahnula.
Caroline je brzo dodala. - Nakon toga puta uglavnom sam je koristila. Gle,
jesam katkad. Problem je u tome što to baš i nije romantično. Da sam to radila s
vlastitim suprugom, onda bi to vjerujem bilo u redu. On bi se naviknuo da
odlazim u kupaonicu i prtljam oko toga.
Nerys nije mogla odoljeti ne osmjehnuti joj se.
- Potom sam počela zapažati da je, svaki put kad sam bila s njim, Ravi od toga
činio sve manju ceremoniju. Željela sam ga sve više i više, toliko da sam osjećala
bol od čežnje za njim. Znala sam glupo brbljati o tome kako ga volim, nisam se
mogla zaustaviti, a on se sve više i više udaljavao. Jednoga dana, kad smo bili
zajedno i kad sam već počela nagađati da bih mogla biti trudna, umjesto da me
razodjene pogledao je na sat i rekao da mora na jahanje.
- Na domjenku u rezidenciji popila sam nekoliko koktela da smognem
hrabrost i kad me upitao za ples pokušala sam s njim popričati kako dolikuje.
Ali, ah, dođavola, nikada nisam mogla ni pomisliti da bi mogao biti tako hladan,
dok sam ja plamtjela od bijesa i straha. Tada ste me vas dvije spasile. Sve otada
sjedim u našoj turobnoj praznoj kući i molim da se dogodi čudo. Ali čuda se ne
događaju. To znači da sam u priličnome škripcu, je li?
- Voliš li uistinu Ravija? - upitala je Nerys. Bila je zapazila hladnoću toga
muškarca, njegovo orlovsko lice i ponosno držanje.
- Naravno da volim. Očajnički.
Caroline se trgnula unatrag, ali Nerys je pretpostavljala da se ona privija uz
samu ljubav, ne toliko uz Ravija, što je bilo prilično dobro.
- U redu. Hajdemo vidjeti što se tu dade učiniti - rekla je Myrtle. Caroline ju je
zahvalno pogledala. - Što mislite, je li kasno naći nekoga tko nam može pomoći?
- Bojim se da jest - rekla je Nerys. Bila je odlučna, jer bilo je posve
nevjerojatno da bi bilo koji pravi liječnik pristao izvesti tako kasni pobačaj na
zdravoj ženi, a nije mogla ni podnijeti pomisao na nespretne neovlaštene
alternative. Ostale dvije žene uporno su je promatrale.
- Dok smo Evan i ja bili u Shillongu radila sam na porođajnom odjelu u
misionarskoj bolnici. Vidjela sam ishode nekolicine pokušaja krparenja pri
lišavanju novorođenčadi. Ne bih nikada više poželjela vidjeti takvo što.
- Primalja si - zgranula se Myrtle. - Moram priznati da je to vraški korisno.
- Ne, nisam. Samo sam ispomagala.
- Čak i to. Ja nikada nisam vidjela porod.
185
Šal od kašmira
- Ni ja - rekla je Caroline. Problijedjela je pri pomisli na ono što ju je čekalo,
ali Myrtle se sva pretvorila u žustrinu.
- Skini to vuneno čudo sa sebe, Caroline, i ustani. Okreni se postrance i
dopusti da te vidimo.
Poslušala ih je, nespretno zaglađujući suknju preko male izbočine. Da,
pomislila je Nerys. Šesnaest-sedamnaest tjedana vjerojatno zdrave trudnoće.
Caroline je bila vitka, ali doimala se snažnom i otpornom. No čak i takvoj trebat
će joj prava medicinska skrb.
Myrtle je potvrdno kimnula. Bilo je posve očito da je užurbano razmišljala. -
Želiš li zadržati to dijete? Mislim nakon rođenja?
- Silno sam se trudila prekinuti trudnoću, nisam li? Prolazili su tjedni i tjedni u
kojima sam razmišljala samo o tome kako ga se otarasiti. Ali sad... - položila je
ruku na trbuh - zbunjena sam. Raste. Mogu ga osjetiti. Ali ne može biti
Ralphovo i znam da on nikada, nikada neće prihvatiti to što sam učinila pa
stoga, ako želim živjeti životom kakvim živim, moram to sakriti od njega.
Pretpostavljam da bi Ravi barem na neki način mogao priznati da je dijete
njegovo, ali samo kao kopile, nikada kao dio njegove obitelji. Nikada me ne bi
oženio, čak ni ako bih uspjela dobiti razvod. Prestala sam čak i sanjati o tome -
zaključila je.
- Mislim da ipak ne bi trebala dopustiti Raviju Singhu da dozna bilo što -
upozorila ju je Myrtle. - Od toga ne bi bilo nikakve pomoći.
- Koji bi ishod, po tvome mišljenju, za tebe bio najbolji, Caroline? - upitala je
Nerys.
Potiho se neveselo nasmijala. - Osim diskretno izgubiti to djetešce, to misliš?
Pretpostavljam da bi mi najbolje bilo roditi, ako je moguće potajno, a potom
naći kakvu dobru obitelj koja bi dijete posvojila, kod koje bih ga možda s
vremena na vrijeme mogla čak i posjećivati. U protivnom, ne znam. Očekujem
da se Ralph vrati iz rata pa da nas dvoje ponovo snažnije pokušamo biti u braku
onako kako smo se, vjerujem, oboje nadali na početku. - Izbacila je donju
usnicu, zbog čega je izgledala poput ranjiva djeteta. - Ali to je prilično mnogo
tražiti, nije li?
Nerysino srce sućutno se stegnulo. Caroline Bowen bila je obična djevojka
koja je, na kraju krajeva, željela samo najobičnije. Supruga, ljubav, obitelj. Nije li
i ona sama željela to isto?
Myrtle se osmjehivala i oči su joj zaiskrile. Bila je izgubila onaj izraz dosade
koji ju je učestalo pratio nakon Archiejeva odlaska. Uhvatila je obje žene pod
ruku i skupila ih u mali krug.
186
Rosie Thomas
- Ostatak zime smo same. Ralph je u Malaji, Archie negdje na istoku, a Evan
se iz Kargila neće vratiti sve dok se snijeg ne otopi. Stoga ostanimo ujedinjene i
učinit ćemo ovo: sve ćemo ostati u drugome stanju.
Osjećajući suhoću i prekid daha u grlu, Nerys je rekla: - Ne znam samo kako
ćemo to postići.
- Nažalost, ti i ja to, naravno, nećemo biti, ali izgledat ćemo kao da jesmo.
Umotane cijelu zimu u pheran, nosit ćemo žeravnik, tko će uočiti razliku? Cesto
sam promatrala kašmirske dame i tako razmišljala. Caroline, ti ćeš u četvrti s
bungalovima za bračne parove ostati onoliko dugo koliko budeš mogla skrivati
trudnoću i uvjeriti sve one supruge tračerice da je sve uobičajeno. Potom ćeš,
čim ti to postane teško, ustvrditi da si usamljena lamo bez Ralpha pa ćeš se
doseliti k meni. - Zamahnula je rukom. - Nema prostora za nas tri ovdje u
sirotom Rajskom vrtu, ali naći ćemo i za to rješenje kad bude trebalo. Istodobno
ćemo se Nerys i ja pretvarati da smo sve bucmastije i tromije i toliko ćemo se
zamotavati, da nitko, bude li kakve priče ili pitanja o lome otkuda bi to tajnovito
dijete moglo uistinu potjecati, neće moći ni u koga uprti prst sumnje. -
Zadovoljno je likovala zbog svoga plana. - Nisam li genijalka? Hajde, recite mi.
Nerys je odgovorila: - Kažu da su ludost i genijalnost katkad blisko povezane.
Znam koji je moj sud.
Širom razrogačenih očiju, Caroline je vagala tu zamisao.
Myrtle je nastavila: - Ti i ja, Caroline, možemo nekoliko puta otići do Delhija,
u kupnju ili posjet. U mojoj kući nitko nas neće gnjaviti, a ti možeš otići do
liječnika dok budemo tamo. Možda ćemo te posljednji mjesec dana morati
odvesti nekamo drugdje, daleko od očiju promatrača. Potom, kada dođe vrijeme
da se dijete rodi, ponovo Delhi. Nakon toga možemo potražiti roditelje
udomitelje, s mogućnošću posvajanja. Rat je. Bit će djece siročadi, neće li? - Lice
joj je sad bilo gotovo grozničavo sjajno.
Ah, pomislila je Nerys. - Myrtle? - potaknula ju je nježno.
Myrtle i ona nikada nisu razgovarale o tome zašto Mc-Minnovi nisu imali
djece pa čak ni onda kad je Myrtle brinula o njoj nakon njezina pobačaja.
Pretpostavila je da ih nisu mogli imati, što god tomu bio razlog, i zbog toga što
joj je vlastiti gubitak često bio u mislima, izbjegavala je postaviti to pitanje.
Myrtle je samo podignula ruku. Pogled joj je bio usredotočen na Carolinino
lice. Caroline je grickala usnicu. Njezina situacija bila joj je dovoljno očajna da bi
pokušavala bilo što.
- Moglo bi uspjeti - izustila je napokon.
187
Šal od kašmira
- Nerys? Jesi li uz nas? - bila je ustrajna Myrtle.
Razmijenile su poglede, prihvaćajući procjene koje je svaka posebno činila,
odgovornost za Caroline Bowen i njezino dijete koju će odsada pa nadalje
preuzeti. - U redu - složila se. - Računajte na mene.
Carolinino lice se razvedravalo. - Kako ste samo dobre, obje. Nikada u životu
nisam imala prijateljice poput vas. - Tako im je čvrsto stisnula prste da se Nerys
prestrašila kako će joj poteći krv. - Zauvijek prijateljice - izjavila je.
- Pametna sam, zar ne? - smijala se Myrtle.
Te večeri Nerys i Myrtle same su sjedile za večerom.
Preko uštirkanoga stolnjaka Nerys je rekla: - Što točno planiraš? Znaš, ako
želiš da budemo suurotnice, bolje mi je da mi odmah sve kažeš.
Myrtle je zavrtjela čašu, proučavajući svjetlo koje se odražavalo u njezinoj
dubini. - Naravno, želim pomoći Caroline. Za nju je to vrlo ružna situacija. -
Potom je, tišim glasom, dometnula: - Archie i ja nismo mogli imati djece. To si
pretpostavila. Archie mi uvijek govori da ne bi mogao trpjeti posvajanje. Znaš
ono, dijete nekoga drugog muškarca... - Prekinula je u pola rečenice, uzdahnuvši
na njoj nesvojstven način. Potom je podignula bradu i pogledala izravno u
Nerys. - Ali možda, bude li postojalo dijete, pravo dijete, kojemu bude potreban
voljeni dom, možda na to bude drukčije gledao. Postoji mogućnost, zar ne?
- Ne znam. Možda.
Poznavajući Archieja, koji je naizgled bio najblaža osoba, ali također i
najenergičniji muškarac, Nerys je bila vrlo sumnjičava. No zapazivši Myrtlin
blistav pogled, nije smogla naći snage i reći joj to. Vlastite misli su joj se
utrkivale.
Djetešce, nerođeno, kojemu je potreban dom. Ako pak Myrtle ne uskoči,
mogla bi se ona sama ponuditi. Siroče, indijsko dijete, kako bi Evan mogao
odbiti pomoći?
- Ma što se dogodilo, moramo paziti na sirotu Caroline -rekla je Myrtle.
- Hoćeš li mi reći nešto? Što je Archie mislio pod onim čovjek od tri slova?18
18 engl. riječ gay
188
Rosie Thomas
Myrtle je podignula jednu svoju tamnu obrvu. - To znači homoseksualac -
objasnila je.
- Pomislila sam da je to vjerojatno to.
189
Šal od kašmira
»ZAHRIN ŠAL«
air je iz čaše pijuckala topao džin koji je bio blago razrijeđen običnim
tonikom. Caroline Bowen je očito mučio vid, jer je morala nakriviti glavu
sa svoje zavidno uspravne kralješnice kako bi posjetiteljicu mogla tek djelomično
imati u žarištu. Mair joj je počela objašnjavati svoju misiju u Ladakhu i Kašmiru,
ali priča je bila predugačka i uspjela je zapaziti da je ta stara dama ne prati.
- Što si rekla? Oprosti, ne dolazi mi mnogo posjetitelja - ubacila se prije nego
što je Mair napola završila.
Punašna pomoćnica bila se udaljila nakon što im je natočila džin, ali sad se
dovukla natrag. Obeshrabrujuće je pogledala Mair. - Rekla sam vam. Gospođa
Bowen je danas umorna.
Mair je privukla bliže svoj stolac, vodeći brigu o tome da ne sruši stolčić na
koji je bila oslonjena ženina noga u zavoju. - Ja sam ta koja bi se trebala
ispričavati zbog toga što sam vam tek tako nepozvana upala.
Osmijeh Caroline Bowen razbio je tu zbunjenost. Poput odraza na
namreškanoj vodi, Mair je iznenada zapazila tračak mlade žene kakva je nekoć
bila. Trenutno poluprepoznavanje na brzinu joj se pojavilo u mislima, ali nestalo
je čim je posegnula za njim.
- O, pa meni je baš drago što imam društvo. Znaš, Aruna i ja se ovdje prilično
dosađujemo same. Hoćeš li mi ponovo reći kako se zoveš? Bojim se da me
sjećanje ne služi najbolje.
- Mair.
- Kakvo je to ime?
- Velško.
Sijeda glava ponovo se nakrivila dok je virkala kroz nevidljive izmaglice. -
Velšanka, kažeš?
- Gospođo Bowen, sjećate li se davnih tisuću devetsto četrdesetih? Roditelji
moje majke tih su godina bili u Srinagaru, s velškom prezbiterijanskom misijom i
M
190
Rosie Thomas
pokušavam im ući u trag. Znam da je to jako dugo razdoblje, ali mislila sam da
biste se možda mogli nečega sjetiti...
Kao da se ona izmaglica prorijedila i dopustila gospođi Bowen da nakratko
ugleda poznatu sliku.
- Tko su bili? Tko si rekla? Znaš, bila sam tu... 1941. i 1942. godine. Teška
vremena. Moj suprug bio je u Indijskoj vojsci. Bio je u obrani Singapura u ratu
protiv Japanaca. Mnogi hrabri ljudi su poginuli.
- Je li vaš suprug poginuo?
S druge strane prostorije, Aruna je načinila pokret.
Ona sijeda glava se okrenula i oči su joj ponovo postale mutne, gotovo
ponovo slijepe. - Ralph? Ne. Bio je vrlo hrabar... dobio je orden za hrabrost.
Žao mi je, dušo, ne poznajem nikoga... Kako si ono rekla da se zovu? Ima li
naša prijateljica dovoljno za popiti, Aruna? Kamo si otišla?
- O, da, imam dovoljno - odgovorila je brzo Mair. Načinila je pokret kao da
će otići i Caroline je tjeskobno podignula pogled.
- Nemoj još ići. Rajski je ovako čavrljati.
Mair je osjećala nelagodu. Postojalo je nešto s Caroline Bowen što nije bilo
posve uobičajeno. Možda je to bila samo njezina duboka starost i očita osama u
toj sunčanoj običnoj prostoriji. - Ne želim vas zamarati.
- Ma u redu je. Znaš, imam ja vremena za odmor u izobilju.
O čemu smo ono razgovarale?
- Spomenuli ste supruga i rat. Živite li sve otada u Srinagaru? Aruna je
ponovo načinila onaj pokret, koji je ovaj put posve sigurno bio intervencija.
Caroline je podignula ruku.
- Ne, četrdeset pete sam otišla kući. Myrtle i njezin suprug, oni su ostali, ali
većina nas vratila se kući. Naravno, nakon Podjele više ništa nije bilo isto. Nije
više bilo one stare Indije. A što se Kašmira tiče, ah, tužna je to priča. Ti se nećeš
sjetiti, Aruna, kako je to bilo tih dana. Kako smo se dobro zabavljali. Predivna
vremena. - Odustala je od nastojanja da vidi sadašnjost i pustila da joj glava
klone uz jastuke stolca na kojemu je sjedila.
Mair je pretpostavila da su slike u njezinim mislima bile mnogo živopisnije.
- Popriličan broj godina bila sam bolesna. Naravno, to je bilo kobno. Bila sam
u staračkome domu u Engleskoj pa se kontakti izgube. Kad sam se oporavila ili
onda kad su zaključili da sam dobro, tako bih trebala reći, ostala sam udovica, a
to je teško, je li?
191
Šal od kašmira
- Oni su zaključili? - Mair se čudila. Tko bi mogli biti oni?
- Sigurno je bilo teško.
- Jesi li udana, dušo?
Mair joj se osmjehnula. - Nisam. Nije se dogodilo. Ili, točnije rečeno, nikada
nisam došla do one točke kad se činilo važnim odlučiti se na brak. Imala sam
dečke, ali na tome je ostalo.
Caroline je time bila oduševljena. - Baš moderno. Sigurno si neovisna. Silno ti
zavidim. Za tebe nema udovištva, ha?
- Pretpostavljam da nema, ako se prethodno ne udam.
- Divno. Moj savjet ti je, nemoj se nikada ni udavati.
Obje su se smijale. Ponovo je ona mlada Caroline nakratko prosijavala kroz
to staro lice. Ovaj put Mair je gotovo precizno pronašla sličnost s nekim, ali
ponovo joj je misao pobjegla. - Što se potom dogodilo? - upitala je.
- Kada?
- Nakon što ste ostali udovica?
- Ah, bolje da ne čuješ o svemu tome. Engleska je posve drukčija, nadasve
drukčija od zemlje u kojoj sam odrasla. Kad sam imala prigodu osvrnuti se oko
sebe, shvatila sam da sam
Indiju više osjećala svojim domom nego što bi mi to Engleska ikada mogla
biti. Stoga sam se vratila ovamo i sve do danas ostala ovdje. Uspijeva mi, iako je
sve vrlo skupo.
- Vrijeme je za vaš lijek - rekla je Aruna. Podignula je poslužavnik i gotovo
prazna boca džina kucnula je od praznu bocu tonika. Mair je pomislila da bi, ako
je gospođa Bowen živjela od maloga stalnog prihoda, njezin novac tu u Kašmiru
potrajao znatno duže nego doma u Engleskoj. Obje žene promatrale su Arunu
dok je prelazila preko prostorije, očito odlazeći po lijek. Mair je uzela svoju
naprtnjaču i smeđu pašminu.
- Bolje da sad pođem. - Čim je to izgovorila, nečije lice joj se oštro pojavilo u
žarištu svijesti.
Zadržala je dah, krajnje zaprepaštena.
Pogledala je gospođu Bowen i u trenu je bila sigurna. Zavukla je ruku u svoju
torbu i izvukla poznati svežanj. - Ali, mogu li vam samo nešto pokazati prije
nego što odem?
192
Rosie Thomas
Rastresla je šal koji je zavijorio u zraku, a potom se lagano spustio na krilo
Caroline Bowen.
Tišina je postala još tiša u mukloj prostoriji. Caroline je polako uzela punu
šaku mekane tkanine među prste i prinijela je licu. Činilo se da je udahnula miris
zarobljen u njezinim naborima, a potom je, s velikim naporom, usredotočila
pogled na boje kašmirskoga ljeta.
Činilo se da je prošlo mnogo vremena.
- Gdje si to dobila?
- Bio je među stvarima moje pokojne bake.
Otkucaj srca je protekao prije nego što je Caroline prošaptala: - Željela bih da
te mogu dobro vidjeti.
Mair je kleknula pokraj njezina stolca. Caroline je poput šape ispružila svoju
žilavu ruku i provizorno joj prešla po konturama obraza i vilici.
Promrmljala je: - Velšanka, tako si rekla?
- Jesam. Moja baka zvala se Nerys Watkins. Imam njezinu fotografiju, s vama,
ovdje u Srinagaru.
- Nerys je bila moja prijateljica. A ovo - podignula je hrpu, pregršt mekane
vune - to je Zahrino. Njezin miraz.
Carolinina paziteljica vratila se s lijekom i zatekla ih sa šalom, koji je među
njima bio razmotan poput priče.
193
Šal od kašmira
DESETO POGLAVLJE
tigla je zima. Početkom prosinca 1941. japanske trupe upale su u Malaju.
Jedinice Indijske vojske koje su branile malajsku obalu bile su prisiljene na
predaju i iako su brojčano bile nadmoćnije, Japanci su nastavili napredovati niz
poluotok prema uporištu Saveznika, Singapuru. U isto vrijeme, gotovo na isti
dan, japanske bombe pale su na američku flotu u Tihome oceanu u luci Pearl
Harbor.
Rat se iz Europe proširio u Aziju i, kao odgovor na to, Amerikanci su
započeli najveću mobilizaciju u povijesti.
Daleko od Srinagara, satnik Ralph Bowen i njegovi suborci iz Jedanaeste
indijske pješačke postrojbe povučeni su braniti pomorsku bazu u Sembawangu,
na sjeveroistoku otoka Singapura.
U isto vrijeme Archie McMinn, indijski inženjer željezničkoga prometa,
napokon je uspio u svojim nastojanjima da odjene uniformu. Gotovo odmah
našao se u ulozi koordinatora tračničkih vozila i osoblja, opskrbljujući postrojbe
u Malaji i pripremajući evakuaciju tisuća ranjenih muškaraca u suprotnome
smjeru.
Preko Himalaje, u Kargilu, osoba koja je zbog svojih vjerskih opredjeljenja
odbila služiti vojsku i nositi oružje, disident Parcliedig Evan Watkins,
propovijedao je u gotovo praznoj dvorani prezbiterijanske misije i svoje
usamljeničke večeri provodio u njezinim skučenim sumornim rezidencijskim
četvrtima slušajući ratne vijesti posredstvom prekooceanske usluge BBC-a.
Jedina njegova utjeha, kad je hladnoća pojačala svoj stisak i kad je uzaludnost
njegovih nastojanja bivalo sve teže poreći, bila je razmišljati o Nerys u
razmjernoj udobnosti i luksuzu Kašmirske doline. Nedostajao mu je dom kakav
je ona za njih oboje bila stvorila u Lehu, ona buka koju su stvarala dječica
plješćući i pjevajući u njezinoj učionici pa čak i Diskitina kuhinja. Ponizno se
molio da mu Bog podari unutarnju snagu i čvrstinu, klipšući kilometre i
kilometre tijekom vrlo hladnih dana do malih naselja... čiji su ga stanovnici
dočekivali iskreno zbunjeni... i shvatio koliko silno čeka dolazak proljeća kad će
se ponovo naći sa svojom suprugom.
S
194
Rosie Thomas
Za Nerys, Srinagar je imao onu zimsku draž kakvu oni koji su tu dolazili samo
ljeti gotovo nisu mogli ni zamisliti.
Dim koji se izdizao iz peći na drva ili ugljen izvijao se u bjelinu neba, gola
stabla nadzirale su ptice koje su nad njima nadlijetale i mrzla tišina pojačavala je
topot kopita konja koji su vukli tonge. Kad se jednoga jutra probudila, jezerska
voda bila je magličasta, kao da je pokrivena slojem ulja. Sljedećega dana stvorila
se tanka kora blještavih ploča, poput oznaka kakvoga golemoga gmaza, i dan
nakon toga voda se posve smrznula. Liske i pliske ostavile su ogrlice bodljikavih
otisaka u prašnastom inju i vijenci ledenica krasili su izrezbarene strehe na
lađama za stanovanje.
Oduševljena tom ljepotom, upitala je Myrtle: - Događa li se ovo svake
godine?
- Otprilike tek svake četvrte. Prije rata, u godinama kad se jezero smrzavalo,
priređivale su se zabave klizanja i vožnje sanjkama. Jedne je godine predstavnik
britanske vlade... ne ovaj... njegov prethodnik... održao sajam na ledu u spomen
na vrijeme kralja Jamesa I. To je bilo prije moje udaje i bio je to pravi raj. Svi su
bili maskirani i sastav je svirao za klizanje i ples, kuhari iz rezidencije pekli su
kozliće i janjce na golemim ražnjevima na obali, dok je na ledu na žeravniku bilo
kestenje. Bila je to najbolja zabava u cijeloj godini... ljudi su iz Delhija i Jammusa
došli ovamo samo zbog toga.
Uzdahnula je prisjećajući se proteklih dana glamura. - Ovaj put neće biti ništa
takvo. Ovdje nema žive duše i svaka prokleta stvar je rijetkost: ili je nabava
ograničena ili se uopće ne može nabaviti.
- Ja sam ovdje... i Caroline. Jednostavno ćemo same morati izmisliti nekakvo
slavlje na ledu. Rainer će nam pomoći.
- Nadam se da hoće. Potrebno nam je nešto što ćemo iščekivati - složila se
Myrtle. Natočila je sebi još džina i dodala malo soka od limete.
Rainer je postao redovit posjetitelj lađe za stanovanje, koji se na stubama
terase pojavljivao gotovo jednako često kao Caroline. Myrtle je bila zaintrigirana
njegovim poznavanjem ljudi u Srinagaru, koje ona nikada prije nije vidjela i koji
nikada neće prijeći prag kluba ili se pojaviti na domjencima rezidencije.
Jednoga dana, nakon Pearl Harbora, Rainer je obje žene odveo u posjet
svome prijatelju profesoru. Nerys i Myrtle pile su čaj s njegovom suprugom,
kćerkom glazbenicom i ostalim obiteljskim rođacima, dok su muškarci sjedili
zajedno u drugoj prostoriji, pušili lulu i raspravljali o politici i ratu. Myrtle se nije
195
Šal od kašmira
protivila toj automatskoj segregaciji, iako je Nerys očekivala da hoće.
Profesorove žene bile su oštroumne i iznenađujuće pričljive te ujedno lukavo
zabavne pa je Myrtle, kad su se vratile u Rajski vrt, izjavila kako odavno nije
provela vrijeme tako zanimljivo.
Odlučile su da Caroline također treba što je moguće više izlaziti prije nego što
njezin oblik ne postane previše naglašen. Dok je prosinac prolazio, gotovo svaki
drugi dan pile su čaj ili kavu u bučnim prostorijama kluba i postajale već poznat
prizor u svojemu uobičajenom kutu pa je ona šačica redovitih posjetitelja samo
dizala ruku na pozdrav dok bi se pokraj njih vukle prolazeći do bara ili stola za
bridž. Svaki put kad bi odlazile iz lađe za stanovanje, te žene bi se kretale sporo,
bezoblične hrpe vune, ovčje kože, pašmine i debeloga tvida. Uskoro je Nerys
shvatila kako je Myrtlin apsurdni plan zapravo bio prilično pametan.
Ali Rainer je te žene vidio samo dvaput prije nego što je sljedeći put kad su
ostali sami upitao Nerys hoće li mu reći što se događa s gospođom Bowen i
pheranima.
- Pheranima? - upitala je, nadala se nedužno, razrogačenih očiju.
- Točno. Jučer poslijepodne ste vas tri u klubu izgledale kao niz galija
razapetih jedara i uvjeren sam da će se postaviti pitanje o grijanju, zato što se
čini da su dame obvezne u salonu nositi odjeću kakvu nose vani. Hmm?
- Hladno mi je - rekla je Nerys.
Nabavila je kangri, zbog čega joj je bilo iskreno drago. Žeravnik je bio
gomoljasta zemljana posuda, otprilike veličine... dakle, priznala je samoj sebi, uz
slab smiješak, veličine trbuha kao u pravoj trudnoći... zatvoren u pletenoj košari.
Svakoga jutra Majid ga je punio zahvaćajući žar iz peći u čamcu-kuhinji i
donosio ga u njezinu spavaću sobu. Prislanjala ga je uz trbuh dok je prikupljala
hrabrost izvući se ispod deka i uvući u svoju odjeću i, kad bi se odjenula,
smještala ga je unutar različitih slojeva odjeće prije nego što bi sitnim koracima
požurila niz hladni daščani pod do salona, u kojemu je peć već gorjela i gdje je
Myrtle bila šćućurena uz lonac s kavom. Myrtle je na sebi imala šešir od janjeće
kože, s preklopima za uši i rukavice s obrubom od runa, odrezanih vrhova
prstiju, tako da ih nikada ne mora skidati. U polumjeru metar do metar i pol
udaljenosti od peći bilo je dovoljno toplo za sjedenje i razgovor, ali izvan toga
vladao je pojas velike hladnoće.
Rainer je samo odmahnuo glavom. Savio je dugačku ruku i protrljao kosu,
tako da mu je stršila poput grive. - Jesam li ti ikada nabrojio četiri načela čarolije?
Molim te, prekini me ako jesam.
196
Rosie Thomas
- Ne, ne vjerujem. - Nerys se već smijala. Uvijek su vodili takve razgovore,
podrugljivo svečane i formalne, koji su ispod površine prštali zabavom i
očijukanjem.
- Četiri načela - odbrojio ih je prstima - jesu: zavođenje u pogrešnome smjeru,
odvraćanje pozornosti, prerušavanje i simulacija. Ako, primjerice, kažeš
slušateljstvu da je vrč naizgled pun bijele tekućine zapravo pun mlijeka, to
slušateljstvo će ti nagonski povjerovati zato što njihova kolektivna svijest dalje
ne gleda. Mislim da vas tri dame pametno iskorištavate sva četiri načela u vlastite
svrhe. Kao profesionalac, divim se tehnici, ali kao prijatelj, ne mogu a da se ne
osjetim pomalo isključen.
Tugaljivost koju je uspio pokazati navela je Nerys da se još jače nasmije. -
Nije na meni da podijelim tu tajnu - usprotivila se.
- Ah, tako dakle. Ali, ako mogu ponuditi prijateljski savjest iluzionista, rekao
bih da, ah, previše odvraćanja pozornosti samo privlači pozornost.
- Shvaćam. Hvala ti - rekla je.
Te večeri upozorila je Myrtle i Caroline da se Rainer raspitivao. Mislila je da bi
bilo dobro reći mu što se događa, jer bi im on u budućnosti mogao biti od
pomoći.
Caroline je bila nesigurna. - Je li diskretan? - upitala je.
Nerys je rekla da je u potpunosti sigurna da jest i Myrtle je imala još nešto za
dodati: - Rainer Stamm je sam za sebe jedna velika tajna. Sjećaš se one dvojice
Amerikanaca koje smo upoznale u njegovoj kući, Nerys?
Sjećala se i Myrtle se osmjehnula. - Jedan od njih imao je nekoliko vrsta
viskija i prilično sam mu se svidjela.
Nerys se sjećala i toga.
- Dakle, pomislila sam da bi mogao biti špijun, ali on misli kako je špijun u
stvari Rainer.
Nerys je bila zbunjena. - Što misliš, na našoj ili na njihovoj strani?
Caroline je preletjela pogledom od jedne do druge. - Zasigurno bi bio na
našoj strani. Ne bi mogao biti nacist, bi li? Iako je Švicarac?
Myrtle ju je potapkala po ruci. - Ja bih prije rekla da svi najbolji špijuni imaju
tu »vjerojatno ne bi mogao biti karakteristiku«, dušo. Ali ne brini. Sklona sam
povjerovati gospodinu Stammu i Nerys je u pravu... mogao bi nam biti od
pomoći.
197
Šal od kašmira
Dogovorile su se da mu Nerys oda njihovu tajnu i obveze ga na njezino
čuvanje.
Sljedeće večeri bila je kod Rainera dok su se Myrtle i Caroline pojavile na
prodaji rukotvorina i darova za prikupljanje sredstava za slanje slatkiša i cigareta
muškarcima u Malaji. Myrtle je izjavila kako ona ne mari ako nikada više ne vidi
nijednu domaću papirnatu ljepenku i da zasigurno ne namjerava nikome
poznatome darovati podložak za nalivpero ni držač za posjetnice. Primi li ona
sličan božićni dar, neka uzmu na znanje, pričekat će da se jezero otopi i bacit će
ga u nj.
Caroline je potvrdno kimnula. - Zapamtit ću to - rekla je.
Myrtle i Nerys katkad nisu bile sigurne šali li se ona ili je samo tako svečano
ozbiljna.
U Rainerovoj sobi bilo je hladno. Nebo iza prozora bez zastora bilo je osuto
zvijezdama. Sjedili su zagledani u crnu vodu rijeke i žute točke svjetlosti
svjetiljaka koje su se pojavljivale u kućama na drugoj strani obale. U svome
žičanom kavezu par bijelih golubova koje je koristio za neke od trikova što ih je
izvodio usnuo je glava zagnjurenih ispod krila.
- Tko je otac? - upitao je Rainer kad mu je Nerys ukratko iznijela činjenice.
- Ne znam smijem li ti to reći.
- Vjerojatno mogu pretpostaviti.
- Vjerojatno možeš. Ne propuštaš mnogo.
Nastupilo je kratko zatišje. Rainer se odjednom oneraspoložio i postao sjetan.
- Propuštam - rekao je tiho.
- Nisam mislila na to propuštanje.
- Znam na što si mislila. - Nagnuo se naprijed. Nerys je bila umotana u deke i
u svu svoju odjeću kad je provukao ruku kroz vanjske slojeve potražiti njezinu
ruku koju je potom stisnuo. - Topla si.
-Jesam. Moj pheran je posebno dobar. Ovdje mi čak ne treba kangri.
- Koliko shvaćam, to je Myrtlin plan?
- Jest. Ali sve smo se složile. Svaka od nas tri mogla bi biti trudna... ili sve tri
ili nijedna.
- Nisi li zabrinuta za vlastitu reputaciju, Nerys?
- Nisam - rekla je nakon razmišljanja. Nije marila za to što bi Srinagar mogao
pomisliti.
198
Rosie Thomas
Prišao joj je još malo bliže i glava mu je zaklanjala prozor i zvijezde. -
Gospođo Watkins - prošaptao je. Kratko je prinio njezinu ruku svojim usnama.
- Da - rekla je.
Rainer ju je pozorno promatrao. Vjerovala je kako je nitko nikada nije toliko
pomno i tako ustrajno proučavao. - Nerys, jasno ti je što se događa među nama,
nije li?
- Naravno. Nisam ja Caroline Bowen - odgovorila je, s dozom vreline. Nije
mogao pomisliti da je toliko nedužna ili toliko glupa da ne bi znala.
Ni najmanje obeshrabren, osmjehnuo se. - Tisuću puta više si poželjnija od
gospođe Bowen, ma koliko lijepa, preslatka i podatna ta Engleskinja bila.
Trenutak su sjedili bez riječi. Nerysin puls smirivao se sve dok nije uspjela
čuti pucketanje staroga drva i blago šištanje vatre, a ne samo lupanje vlastitoga
srca.
Razumjeti što se događalo značilo je priznati moralnu dvojbu s kojom se
suočavala, ali imalo je veze i s očekivanjem; prava kontrola nad ozbiljnom
odlukom održavala je ravnotežu. Biti Rainerova ljubavnica... ili ne biti... bio je
jednako njezin koliko i njegov izbor, na što je on ukazivao i bila je opijena
kisikom neovisnosti koju joj je to davalo. Kao da je bila gusjenica, a potom
zaleđena kukuljica, koja je sad na rubu da postane iznenađujući leptir.
Uspravila se u sjedećem položaju. - Mislim da oboje posve dobro shvaćamo -
rekla je. Pružila je malu debelu zelenu čašu koju joj je dao i pokazala da bi još
jedan centimetar njegova francuskoga konjaka. Bilo je teško u Srinagaru naći
bilo kakvo pristojno piće. Potom se smjestila u svoju čahuru od deka i leđima
udobno naslonila na staru crvotočnu oplatu od dasaka. Konjak ju je ugodno
omamljivao dok je pijuckala. - Znaš li - rekla je, zabavljajući se - da razni ljudi
sumnjaju da si špijun?
- Sumnjaju li, uistinu?
- Jesi li?
Bilo je očito da je uživao u toj reputaciji. Umalo je protresao svojom grivom.
- Nisam, dušo. Planinar sam i mađioničar.
- Tim redoslijedom?
- Uvijek tim redoslijedom. Zarađujem za život kao iluzionist na pozornici i
izvodio sam predstave diljem Europe. Mogao bih spomenuti okrunjene glave da
na tebe želim ostaviti dojam. Ali u mojemu srcu, planine su uvijek na prvome
199
Šal od kašmira
mjestu. Popet ću se na Nanga Parbat, ma što Britanci imali reći na to, i osvojit
ću taj vrh za svoga prijatelja Matthewa Forbesa.
Slike okrutnih bijelih vrhova nazubljenih poput zuba morskoga psa bljeskali
su u Nerysinim mislima i uznemirila ju je tjeskoba. Nije željela čak ni pomisliti
na to da bi Rainera mogla zadesiti ista sudbina kao Matthewa. - Kada?
Nasmijao joj se, razvukavši svoja crvena usta, zadovoljan što je zapazio
njezinu zabrinutost. - Kad budem mogao. Ali sad, kad je rat tako blizu - slegnuo
je ramenima - imam drugih briga. Naravno, želio bih pomoći Saveznicima. O toj
alternativi ne razmišljam. Stručnjak sam za kamuflažu i u ostalim oblicima
obmane koji bi mogli imati vojnu vrijednost pa sam svoje usluge ponudio
Britancima. Ali, kao što vidiš, još me nisu shvatili posve ozbiljno. Mahnuo je
rukom po prostoriji i neobičnome skupu oslikanih kazališnih rekvizita u njoj.
- Trebali bi - rekla je Nerys. Nije bila posve sigurna je li ona sama vjerovala u
nedužnu Rainerovu sliku samoga sebe.
Stišao je glas. - Hvala ti. Vidjet ćemo. U međuvremenu... Shvaćam da me
Srinagar privlači i da mi veže srce na način na koji to nikada nisam očekivao.
Nastupilo je kratko zatišje kad su okrenuli glave u istome luku i zagledali se
preko svjetala u labirint Staroga grada.
- Trebam tvoju pomoć - oglasio se nakon nekog vremena Rainer.
- Naravno da ću ti pomoći. Samo mi reci kako.
- Pričekaj da čuješ. Mogla bi se predomisliti. Zbog raznih svojih projekata
rado bih želio zadržati srdačne odnose s predstavnikom britanske vlade, tvojim
prijateljem, gospodinom Fanshaweom.
- Ne bi se baš moglo reći da mi je on prijatelj. Ne pripadam čak ni toj
društvenoj ljestvici - usprotivila se Nerys.
Gospodin Fanshawe me zamolio da izvedem mađioničarsku predstavu za
podizanje morala na Božić u rezidenciji. Bit će to zabava za osoblje i njihove
obitelji, ono što je ostalo od pukovnije te za određene društvene slojeve
Srinagara. Lako ćeš to zamisliti.
Nerys je to uspjelo.
- Da bih predstavu izveo kako dolikuje, bit će mi potreban pomoćnik na
pozornici. Obično je to žena pomoćnica i po mogućnosti egzotično privlačna.
Tajnovita Madame Moljac, gospodična Soo Ling, izravno iz Šangaja i te stvari.
- Shvaćam, Rainere. Nikada u životu nisam bila na pozornici. A velško
podrijetlo nije egzotično.
200
Rosie Thomas
- Ne pratiš me. Sjećaš se ona četiri načela? Prerušavanje. Bojim se da ćeš
morati skinuti svoj pheran, ali možemo ga zamijeniti lepršavim haljama. Mislim
na one prave kineske. Mali okrugli crni šešir, maska. Dražesno.
- Hoću li biti prepiljena napola?
Pogledi su im se sreli.
- Još nisam smislio program. To bi moglo biti samo za početak. Nisam ja
amater, gospođo Watkins. Vježbat ćemo, vježbati, a potom još dodatno vježbati.
Voljna si?
- Spremna i više nego voljna - uspjela je odgovoriti.
Poslije, kad je spomenula da je Myrtle osjećala nostalgiju za glamuroznim
predratnim zabavama na ledu, Rainer je rekao da će kao protuuslugu za
Nerysinu ulogu pomoćnice na pozornici smisliti nešto za proslavu Božića.
Nerys je sve to ispričala Myrtle i Caroline prije nego što su se zaputile u Delhi,
prema vlastitim riječima povući se od nepodnošljive hladnoće i obaviti božićnu
kupnju, ali zapravo diskretno se posavjetovati s liječnikom o napredovanju
Carolinine poodmakle trudnoće.
- Doimaš se iznimno sretnom - rekla je Myrtle, zagledavši joj se u lice.
- Da - složila se odmah Nerys.
- Jesi li zaljubljena u nj?
Nerys je bacila pogled oko sebe kako bi bila sigurna da ih Caroline ne može
čuti.- Mislim da to baš ne bi bilo nimalo poželjno.
- Time mi nisi odgovorila na pitanje. Zabavi se, sjećaš se. Caroline i ja se
dvadeset trećega vraćamo u Srinagar.
Izlet u Delhi nije bio užitak. Putovanje cestom, a potom vlakom, bilo je bolno
sporo i neudobno i Caroline je bila tjeskobna i u suzama. Hinduski liječnik
kojega su našle kratko ju je pregledao i rekao joj da je potpuno zdrava te da
može očekivati kako će roditi za otprilike četrnaest tjedana. Više ga je zanimalo
gdje se planira poroditi i zašto, ako joj je suprug u vojsci, o njoj ne skrbe u
vojnoj bolnici.
Žurno su se udaljile i Caroline je izjavila da bez obzira na sve što se dogodilo
ona više nikada neće ni blizu liječniku. Ali dogodilo se nešto još gore dok su
prolazile kroz Connaught Place na povratku iz njegove ordinacije do Myrtlina
201
Šal od kašmira
bungalova. Caroline se zaustavila nasloniti na stup i doći do daha. Nakon
Srinagara, u Delhiju je bilo toplo i morale su odložiti svoje pherane pa su se
zamatale u komotne svilene kapute koji su služili za zaštitu od prašine i šalove
koji su se vukli za njima. U tome trenutku začule su povik prepoznavanja.
Ispostavilo se da je žena koja je izišla iz automobila parkiranog uz rubnik sestra
bojnikove supruge, Carolinine prve susjede.
- Kako vas je divno obje vidjeti. Idete na čaj? Da vas povezem?
Caroline je rekla Nerys da je poskočila petnaest centimetara uvis, posve
sigurna da je držala ruku navrh izbočine trbuha. Žena se zagledala u njihovu
nekonvencionalnu odjeću. Samo zbog toga što se Myrtle pretvarala da joj je loše,
tvrdeći da će povratiti ili možda čak onesvijestiti, uspjele su se izgubiti među
gomilom.
- Čeka nas vozač. Najljepše mi pozdravite gospođu Dunkeley - povikala je
Caroline preko ramena, dodavši »tu otrovnu vješticu«, što je samo Myrtle mogla
čuti.
Myrtle je rekla Nerys: - Delhi je previše opasan. Tamo je previše ljudi koji
nemaju drugoga posla nego ogovarati. Ako Caroline sljedeća tri mjeseca ne
provede u feredži u Rajskome vrtu, prije ili poslije netko koga poznajemo negdje
će je ugledati i u trenu će cijelo Carstvo čuti za to.
Nerys se složila. - Smislit ćemo nešto - rekla je.
U jedanaest sati, točno na Badnjak, po pucketavoj hladnoći pod bezbojnim
nebom, dvije momčadi skupile su se na pometenome zaleđenom jezeru, točno
ispred Rajskoga vrta. Rainerova zamisao bila je utakmica kriketa.
Osoblje rezidencije je taj plan dočekalo s oduševljenjem i na kraju ga od njega
preuzelo.
- Na kraju krajeva, ja sam samo Švicarac. Što ja znam o momčadskim
sportovima? - mrmljao je Rainer.
Britanska momčad bila je sastavljena od nekolicine mladića koji su u tome
gradu predstavljali kostur diplomatskog osoblja u to ratno vrijeme, nekih
poslužitelja iz rezidencije i vrlo ma lo časnika koji su uspjeli dobiti nekoliko sati
dopusta za Božić. Kapetan momčadi bio je gospodin Fanshawe. Na strani
Srinagara kapetan momčadi bio je Rainerov prijatelj pandit, sveučilišni profesor
koji je bio strastveni igrač kriketa. Okupio je naizgled dojmljivu ekipu kolega i
202
Rosie Thomas
studenata, muslimana i hindusa. Igrač koji je jedini imao rukavice za hvatanje bio
je dostojanstveni sikh.
Palice i lopte izvlačile su se iz trgovina rezidencije i igrači su se zagrijavali
trčanjem po terenu. Većina njih nosila je kriket bijelu preko brojnih slojeva vune
koja im je služila kao izolacija i učinak je bio taj da su dvadeset dvojica gojaznih
ljudi bila stiješnjena u odjeći dječaraca. Bilo je malo teškoća oko toga kako
ukopati stupce u led, ali Rainer je donio alat namijenjen učvršćivanju konopa u
glečere i probušio šest urednih rupa odgovarajuće dubine i promjera. Vrijeme
čekanja ispunio je žongliranjem loptom i jabukama koje je posudio od
prodavača što su se željno okupili oko ruba igrališta. U bacanju je pobijedila
ekipa Srinagara, kad mu je gospodin Fanshawe doviknuo: - A sad, bez tih vaših
trikova s loptom, gospodine Stamm.
- Za to ćete trebati pričekati do sutra, gospodine.
Terasa Rajskoga vrta poslužila je kao paviljon i bila je prepuna udaraca i
promatrača. U krcatoj lađi za stanovanje Majid i njegovi pomagači posluživali su
vruće piće, viski i rum pomiješane s vrućom zaslađenom vodom i mirodijama,
pržene pakore i tanjure s mesnim pitama. Pod sumnjičavim Majidovim pogledom
Nerys je uspjela ispeći pite u pećnici čamca-kuhinje, između on ih dugih sati
probe na kojima je ustrajao Rainer.
- Kako napreduje čarolija? - upitala je Myrtle.
- Zapravo, to je pravi pakao. Uistinu naporan rad, misaono i tjelesno, nije mi
dopuštena ni najmanja pogreška.
- Svi očekujemo pravi spektakl.
Nerys je načinila grimasu iznimne bojazni.
Rainer je odjenuo bijeli kaput, neobično usklađen s parom planinarskih dereza
i krčkajući po ledu otišao do sučeva mjesta pokraj vratnica na sredini igrališta.
Izvadio je limenu zviždaljku i puhnuo u nju, dajući znak za početak igre.
Utakmica kriketa privukla je mnoštvo ljudi. Rub igrališta bio je okružen
prodavačima hrane i chaija, čiji su usijani žeravnici bili na podlogama od opeke.
Osjećao se snažan miris začinjene ovčetine i ukusnoga kruha. Muškarci su se
međusobno naguravali kako bi zauzeli bolji položaj i nekoliko skupina
znatiželjnih žena s velom prišlo je preko leda s obale. Djeca su vrištala i trčala
jedni za drugima, sve dok prva lopta nije poletjela iznad glava prema šestici pa
su se svi razbježali. Najstariji dječaci potrčali su za igračem koji se poskliznuo za
odletjelom loptom.
203
Šal od kašmira
Neke prijateljice gospođe Fanshawe i supruga iz kluba nagovorile su vozače
tonga da svoja vozila dovezu do ruba leda i sad su omotane krznom sjedile ispod
baldahina u tongama, plješćući udaračima koji su klizili među vratima. Gospođa
Fanshawe sjedila je u velikome pletenome naslonjaču, kao na prijestolju.
U pozadini su konji puhali u vreće koje su imali na nozdrvama i njihov
zamagljeni dah izdizao se dok je orma na njima zveckala. Vozači su neobuzdano
navijali sa svima ostalima kad je treći tajnik rezidencije, zvijezda među
udaračima, bio srušen.
Svi nazočni bili su dobro omotani šalovima, štiteći se od hladnoće, pa su
izgledali kao okruglice na nogama, pozorno koračajući po skliskoj površini.
Carolinini obrazi su se žarili.
Vršak njezina nosa i rubovi ušnih resica bili su izrazito ružičasti. - Kakva
zabava! - doviknula je ona Nerys.
Začula se vika kad se gospodinu Fanshaweu spektakularno izmaknulo tlo pod
nogama. Hvatač lopte poskliznuo se preko leda na trbuhu dok se lopta
trijumfalno vinula u zrak. Momčad rezidencije popuštala je pod snažnim
pritiskom profesorove jedanaestorice. Dogovoreno je da na utakmici bude samo
dvanaest overa19 na svakoj strani pa su suočeni s potrebom da brzo postignu
zgoditak udarači sve riskirali. Brzo su jedan za drugim navukli rukavice i spustili
se niz stube lađe za stanovanje pa izišli do vrata s palicom zaguranom pod
pazuhom jedne ruke. Nakon tri minute će se vratiti i podići kape pred suprugom
predstavnika britanske vlade. Bolje od Nerys upoznate s pravilima igre seoskoga
kriketa, Myrtle, Caroline i ostale supruge su se smijale i pljeskale apsurdnoj
inačici te igre. Još vrućih napitaka i bocuna sa šerijem besplatno je kružilo
uokolo.
Svaki put kad je netko drugi bio vani, igrači i promatrači na ledu skakali su i
vikali, udarajući po zraku i radosno se grleći.
- Vrlo nesportski - coktala je gospođa Fanshawe.
Dječarci su kliznuli do vrata i Rainer ih je potjerao. Na kraju dvanaestoga
overa igrač koji je postigao zgoditak kredom je napisao na ploču prislonjenu uz
stube lađe za stanovanje: Momčad britanske rezidencije XI, 32/8.
Do predaha, u kojemu su Majid i njegovi pomoćnici posluživali božićni kolač
uz čaj ili još alkohola, društvo je postalo veselije.
19 Jedan over sastoji se od šest bacanja.
204
Rosie Thomas
- Kakva pametna zamisao. Pa ti si genij - rekla je Myrtle Raineru, a Nerys je
osjetila žar slave koji se na njemu odrazio. Rainer je pohvalu prihvatio kao da je
zaslužuje i ponovo krckajući po ledu otišao preuzeti svoje sudačke obveze.
Srinagarov prvi udarac bio je vani kod prve lopte. Začula se malodušna graja.
Gospodin Fanshawe, duboko u terenu, dopustio je sebi da se slabašno
osmjehne. Novi udarac, veličanstven u golemome paru zasljepljujuće bijelih
štitnika, bio je profesor. Sporo se zaputio do vrata s tri okomita stupica, zauzeo
položaj i pogodio šesticu. Nakon tri lopte, ponovio je to isto.
Čak se i Nerys zatekla kako se probija do prednjega reda rulje. Sunce se sad
pojavilo kao plosnati srebrni disk koji je gađao u dugino blještavilo na vrhovima
ledenica. Myrtle i Caroline uzbuđeno su se laktovima progurale do nje pa su
rame uz rame činile izolaciju od zida šalova i pherana.
Igra nije još dugo potrajala. Profesor je pogodio svoju šestu šesticu i šuma
ruku podigla se u zrak kličući i lupajući nogama, dovoljno ekstatično da radosno
dočeka neovisnost Kašmira. Igrači su se vraćali preko leda, dok su se lica
obrambenih igrača, štipana hladnoćom, zarila od zadovoljstva. Prodavači su
odmah zatvorili svoje male štandove i odgurnuli žeravnike na obalu.
- Loša sreća - povikao je profesor iz gomile navijača.
- Vraški dobro - uzvratio je gospodin Fanshawe kad je igrač koji je postigao
zgoditak kredom napisao Ekipa profesora Prana XI, 36/1. - Moramo to
redovito uvesti, svaki put kad budemo imali led. Prava predstava, gospodine
Stamm.
Rainer se naklonio i Nerys se zapitala koliko će vremena proći prije nego što
mu bude izdana dozvola da se popne na Nanga Parbat.
Majid je još jednom prošao s pićima, ali većina igrača i gostiju počela se
razilaziti. Svi su si međusobno poželjeli čestit i blagoslovljen Božić.
- Baš je lijepo vidjeti ljude da toliko uživaju u igri, hindusi, muslimani, kršćani,
sikhi, svi zajedno, zar ne? - rekla je gospođa Fanshawe kad je ušla u zastavom
okićen automobil rezidencije.
- Kad bi samo religiozna shvaćanja i uzajamna tolerancija bili posve obični
poput nje - promrmljao je Rainer Nerys na uho.
Posljednjih nekoliko minuta proveo je u živahnome razgovoru sa sikhom koji
je čuvao vratašca. Oči su mu blistale. - Pođi sa mnom - rekao je. Uhvatio ju je za
ruku i usmjerio prema obali.
Dvojica vozača tonge koji su čekali ponovo su upregnuli konje i povukli svoja
vozila iza crte izdubljene na ledu. U jednu tongu uskočio je čuvar vratašca kad je
205
Šal od kašmira
Rainer pružanjem ruke pomogao Nerys da se popne u drugu tongu. Vozači su
vitlali bičevima i konjski dah dizao se u oblacima. Tonge su škripile i naprezale se,
a nestrpljiva kopita kloparala su po ledu. Namrgođen muškarac sa spljoštenom
patanskom kapom zauzeo je položaj stojeći jednom nogom sa svake strane crte i
podigao ruku.
- Što se događa? - zanimalo je Nerys. Uznemirena, progovorila je oštrim
glasom.
Rainer se udobno smjestio, naslonjen na zgužvano kožnato sjedalo. - Mala
oklada. Pogledaj našega konja... pravi primjerak.
- Što?
Onaj muškarac spustio je ruku. Vozači su zapucketali bičevima i konji su
potrčali takvom brzinom da je Nerys poletjela unatrag. Rainer ju je obujmio
jednom rukom.
- Imaš sjedalo neposredno uz ring. Ovo je utrka, do druge strane i natrag.
Dva konja su prešla u galop i ispod njihovih potkova prštale su krhotine leda.
Nevjerojatno je da se nijedan nije poskliznuo. St are tonge su se njihale i stenjale,
prosvjedujući zbog te vratolomne brzine. Nerys je rukom pokrila usne dok joj je
vjetar šibao obraze. Nije znala bi li vrištala ili plakala od užasa. Rainer je samo
kliznuo do ruba sjedala, potičući vozača da bude još brži. Kad su stigli do
udaljene obale, muškarac je zauzdao konja i, čim je tempo usporio, Rainer je
iskočio. Istoga trenutka kad su mu noge udarile o led, potrčao je. Došavši do
obale, uhvatio se za granu staroga dudova stabla koje je tamo raslo i ponovo
potrčao natrag. Mašući svojom granom, njegov protivnik bio je samo tri
sekunde iza njih dok su se vozili do suprotne obale.
Vraćali su se prema lađama za stanovanje, slijedeći crtu svojih tragova u
odlasku. Nerys je u sebi osjećala naviranje uzbuđenja zbog utrke, ali u tome
trenutku začula je pucketanje, poput pucnja pištolja. Osjetila je kako se njihov
konj zaustavio i umalo spotaknuo. Oči su je pekle od hladnoće, ali pred njima je
ugledala goleme mreže napuknuća kad se pod kotačima tonge led počeo
razdvajati.
- Brže - urlao je Rainer. Nagnuo se naprijed udariti vozača među lopatice. -
Vozi brže, čovječe. Jedino nam je to preostalo.
Bič je fijuknuo i konj se donekle oporavio i zagalopirao. Iza njih se nadigla
voda i poplava je, poput bazena žive, prekrila pukotine. Drugi vozač je vidio u
kakvoj su se nevolji našli pa je skrenuo u stranu do sigurnijega, debljega leda.
Rainer je znao da je utrka njihova uspiju li biti brži od pucanja leda, što su
nagonski osjetili i konji. Bilo je zamorno, glava konja klanjala je s jedne strane na
206
Rosie Thomas
drugu, ali nastavio je ići naprijed dok ga je vozačev bič pekao po zapjenjenim
slabinama. Nakon nekoliko dugih sekundi teškom mukom su se dovukli do ruba
debljega leda i iza njih su ostala ležati zrcala vode.
Ono malo preostalih gostiju koji su to promatrali skamenili su se od užasa.
Rainerova pobjednička tonga se zaustavila i konj je, uzdrhtavši, stao na mjestu,
kopita su mu se izvrnula prema van i glava mu je samilosno visjela. Rainer je
pobjedonosno vitlao pobjedničkom granom duda, ali svi su bili previše u šoku
da bi zapljeskali. Prišla je Myrtle i uhvatila za ruku Nerys, čije su uzdrhtale noge
umalo popustile na stubi tonge. - Dobro je sad. U jednom trenutku pomislila sam
da to neće biti - promrmljala je.
- I ja sam to isto pomislila - protisnula je Nerys.
- Nije to riskiranje. Pobijedili smo, je li? - uzvratio je Rainer. Izvadio je
svežanj novčanica i počeo brojiti novac u ispruženu ruku njihova vozača. Nerys
je potapkala uznojenu tamnu stranu konja i nesigurno se zaputila natrag do
Rajskoga vrta.
Drugi konj je dokasao i Rainer se ozareno rukovao s poraženim protivnikom.
Myrtle je još vijek bila vani i opraštala se od zaprepaštenih ljudi koji su
zaostali za drugima kad je Rainer ramenom prokrčio put u salon, doimajući se
prekrupnim i previše ushićenim za tako skučen prostor.
Nerys se okomila na njega i u ljutnji su joj obrazi gorjeli. - Što si time mislio
postići? Svi smo se mogli utopiti.
- Znam - prošaptao je, prišavši joj toliko blizu da je osjetila njegov topli dah
na licu. - Ali nismo i bila si uzbuđena, je li? Nemoj se pretvarati da sad nisi
stotinu puta više življa od onoga kako si se osjećala prije sat vremena.
To je bila istina. Bila je svjesna svakoga kvadratnog centimetra svoje kože i
svake pojedinosti okruženja. Bila je do najmanje pojedinosti svjesna živopisnih
boja na Myrtlinim svilenim jastučićima, daha koji joj je ispunjavao pluća i znoja
straha koji joj je hladio zatiljak.
Život je bio dragocjen, svaka zraka na drvenim daščanim oplatama, svaki
sićušni nabor tkanine bio je iznimno lijep i kad je podignula pogled prema
Raineru, on ju je uhvatio za ramena i privukao bliže. - Vidiš? Osjećaš ti to. Nisi
se onesvijestila, nisi vrisnula i nisi pokazala nimalo žensko ponašanje. Nisu ti
potrebni jastučići, gledanje kroz prste ni muškarac koji će te zaštititi i umanjiti.
Znao sam to. Istoga smo duha, prepoznao sam to odmah, čim sam te prvi put
ugledao.
207
Šal od kašmira
Usne su im se na trenutak dotaknule. Žudnja za njim kolala je kroz Nerysine
vene, preplavljujući je nakon nadiranja straha i opojnoga uzbuđenja zbog toga
što je živa.
Myrtlino penjanje uz stube i zvuk njezinih koraka koji su s terase šutirali led
primorao ih je da se razdvoje. Nerys se borila doći do daha kad se Rainer
odmaknuo.
- Mislim da je utakmica bila za uživanje, nije li? - rekao je glatko, obrativši se
Myrtle.
- Ne bi to bio nikakav dan za uživanje da mi se najbolja prijateljica utopila
pred očima - odbrusila je.
- Ali nisam se utopila. Nisam čak ni noge smočila - rekla je Nerys.
Rainer je nagnuo glavu prema Myrtle. - Sad ću vas ostaviti. Moram ići vježbati
za sutrašnju večer. Želim vam čestit i blagoslovljen Božić.
Nerys ga je ispratila u kristalnu bjelinu.
- Ne zaboravi rutinski proći sve u mislima - naredio je. - Ne želim da nam ni
u jednome triku kakva sitnica pođe po zlu.
- Ništa neće poći po zlu - odgovorila je.
Pogledom joj je prešao po licu, izravno, kao dodirom.
- Sutra - rekao je. Nije mislio na čarobnu predstavu u rezidenciji.
Podignula je ruku zakloniti oči od svjetlosti, gledajući za njim dok je odlazio.
Sutra, sutra, ponovila je. Ta riječ i očekivanje proširili su se i ispunili joj misli
opakim zlatom.
Myrtle je odbacila pheran sa sebe i zavalila se u svoj stolac pokraj peći.
- Nemoj negodovati - preklinjala je Nerys.
Myrtle je zamahnula cigaretom. - Kad sam se ja to upuštala u negodovanje?
To što doživljavam je ljubomora, djevojko moja.
- Znaš ono kad si rekla da ne želiš vidjeti da ti se najbolja prijateljica utopi?
- Da.
- Jesam li ti uistinu najbolja prijateljica?
Myrtle je promišljajući otpuhnula kolut dima. - Jesi, Nerys, jesi.
Nerys nikada prije nije imala najbolju prijateljicu. Bilo je djevojaka na
učiteljskoj akademiji dok se školovala za učiteljicu, kao i u srednjoj školi, ali
208
Rosie Thomas
nijedna nije bila ni blizu tome kakva je bila Myrtle McMinn. Iako joj je odbljesak
onoga sutra zapleo misli u mrežu, Nerys je pomislila kako joj je ta obična izjava
bila najljepši božićni dar koji će ikada dobiti.
Sljedećega jutra pridružila im se Caroline pa su kratko propješačile do
engleske crkve kroz spirale snijega koje je nanosio vjetar. Drvene klupice bile su
krcate smionim ostatkom pripadnika Kluba u Srinagaru. Gospodin Fanshawe
održao je propovijed i vjernici su pjevali poznate božićne pjesme. Sa svake
strane crkvene lađe peći su bile na vrijeme naložene, ali unatoč tomu još uvijek
su mogle vidjeti svoj dah dok su slušale božićnu propovijed. Te tri žene bile bi
upadljive i da nisu bile od glave do pete zamotane u najdeblju odjeću.
Kad su se vratile u Rajski vrt, dok su razmjenjivale darove koji nisu bili od
papirnatih ljepenki i smijale se Majidovu tumačenju tradicionalnoga božićnog
ručka, Myrtle je upozorila kako za sljedeća tri mjeseca moraju napraviti novi,
ambiciozniji plan.
Caroline se kimanjem glave složila. Grickala je usnicu kad je rekla: - Postaje
sve teže skrivati trudnoću od posluge.
Ubacila se Nerys. - Moraš se u novoj godini barem preseliti ovamo k Myrtle.
- Ali kamo ćeš ti?
- Ne brini za to. Moram naći nekakvo mjestašce na kojem ću živjeti. Čim se
prijelazi otvore, Evan će biti ovdje. - Namjerno je to naglasila.
Ono sutra pretvorilo se u danas.
Caroline je rekla: - Na kraju se snijeg uvijek otopi. Pitam se hoće li ratu ikada
doći kraj.
- Mora i on jednom završiti - rekla je Nerys.
Nastupilo je kratko zatišje kad su se pogledale. Svijet izvan krhke svjetiljkom
obasjane čahure lađe za stanovanje bio je poljuljan opasnostima znanoga i
neznanoga te je stoga pomisao na ono što bi se moglo dogoditi stvorila još
čvršće spone između triju žena. Caroline je stavila ruku preko trbuha, gdje se
dijete počelo ritati. Njihova budućnost doimala se jednako neizvjesnom kao i
ono što je bilo pred njezinim nerođenim djetetom.
Myrtle je prekinula šutnju, izvadivši bocu šampanjca uronjenu u kantu leda s
jezera. - Ovo je, drage moje, posljednja boca pristojnog pjenušca koja je
preostala u cijeloj državi Kašmir nakon ispaljenoga dvadeset jednoga topovskog
209
Šal od kašmira
plotuna. - Natočila im je čaše. - Sretan Božić. Živjele nas tri i svi oni do kojih
nam je stalo.
Nerys i Caroline su ponovile njezine riječi, ali bila je to sumorna zdravica.
- Večeras se imamo radovati Nerysinom velikom prvom pojavljivanju na
pozornici - podsjetila je Myrtle kad je iskapila piće iz čaše. Nerys je pokrila lice
rukama jer nije željela podsjećanje na to i ponovo su bile raspoložene.
Plesna dvorana u rezidenciji bila je ukrašena golemim božićnim drvcem.
Supruge članova regimente, s djecom koja su još bila premala za školu u
Engleskoj, njihove dadilje, osoblje rezidencije i većina vjernika s jutrošnje mise
sjedili su u redovima malih pozlaćenih stolaca. Atmosfera je bila puna svečanog
iščekivanja.
Nerys je virkala kroz pukotinu u improviziranim zastorima, na brzinu
podignutim u stražnjem dijelu Rainerove pozornice u podnožju stupa, koju je
ekipa poslužitelja prenijela iz njegove kuće i tu postavila. U želucu je imala hrpu
leptirića. U moru lica uspjela je zapaziti Caroline, koja je na sebi imala crni
baršunasti večernji ogrtač s kapuljačom, s obrubom od hermelina, koji je
posudila od Myrtle, dok je Myrtle bila u obimnome kovitlacu haljine punoga
kruga od modroga satena.
Gospodin Fanshawe održao je govor dobrodošlice i Nerys je zauzela mjesto
u krilima. Pogledala je na drugu stranu, u Rainera, koji je sigurna držanja stajao
na mjestu na kojemu će se zastori razdvojiti i otkriti ga. Za razliku od večernje
odjeće koju je redovito nosio, kostim za pozornicu bio je uredan i njegova bijela
kravata bila je uštirkana i besprijekorna. Namjeravala mu je možda otpuhnuti
poljubac za sreću, potvrdivši time prisnost među njima i svoj strah od
pozornice, ali tada je zapazila da su mu oči sklopljene i da je bio posve zadubljen
u vlastite misli.
Prvo planinar, potom iluzionist, prisjetila se. A tek nakon loga, muškarac.
Predstavnik britanske vlade je zagrmio, kao da je bio majstor ceremonije u
glazbenoj dvorani: - Dame i gospodo, tajnovite šarolike čarolije gospodina
Rainera Stamma.
Uz dvojicu poslužitelja koji se nisu vidjeli u krilima i koji su vukli konope,
zastori su se razmaknuli i predstava je započela.
U prvom dijelu Rainer je izveo niz trikova sa spojenim prstenjem, igraćim
kartama, loptama za biljar i šalovima. Gledatelji su bili zadovoljni i oduševljeno
210
Rosie Thomas
su pljeskali. Potom je došao i taj trenutak. Najavio je da će im se priključiti
gospodična Soo Ling, koja je upravo iz dalekoga Šangaja stigla u Srinagar.
Pitajući se hoće li se uistinu onesvijestiti zbog nervoze, Nerys je navukla svoju
crnu krabuljnu masku, potapkala crni slamnati šešir koji joj je skrivao kosu i
izišla na pozornicu. Sklopila je ruke unutar rukava lepršave kineske halje,
duboko se naklonila i dobila gromoglasan pljesak.
Dok je to činila, dogodilo se nešto neobično. Strah koji je osjećala posve je
iščeznuo. Osjećala se smirenom, bistrom u glavi i krajnje ushićenom.
Za početak, uloga koju je morala odigrati u čaroliji bila je samo epizodna. Bio
je to trik s vodom u kojemu je Raineru dodavala kristalne vrčeve pa trik s
golubovima koje je on čupao iz zraka, u kojemu je ona morala paziti na to da
njihova košara bude stavljena na pravo mjesto na kojemu je gledatelji ni s koje
strane nisu mogli vidjeti, a potom stablo manga gdje je posadila sjeme s kojega
je, pomoću zrcala, stablo čarobno izraslo i dalo plodove. Gospodična Soo Ling
ubrala je zrelu voćku i svečano je predala gospođi Fanshawe, koja je sjedila u
sredini prednjega reda. Sve to vrijeme Nerys je igrala tihu ulogu koju su ona i
Rainer smislili. Bila je drska, katkad odbijajući činiti ono što joj je rekao. Djeci se
svidjelo to iskazivanje neposluha.
Do trenutka kad je ostao samo još posljednji trik, finale predstave, Nerys je
znala da ništa ne može poći po zlu.
Trik je bio čarobna kutija. Prava odgovornost za izvlačenje bila je njezina, a
ne Rainerova, ali oni su to tako precizno izvježbali na probama, da je jedva
čekala trenutak da ga savršeno izvede. Smijeh i pljesak zvonio joj je u ušima i
ona je sve to upijala, kao da je još jedan iz niza Rainerovih trikova napokon
izrodio tu glamuroznu izvođačicu iz kukuljice tihe učiteljice i supruge
prezbiterijanskoga svećenika.
Kutiju, tu u crveno oličenu strukturu koja je bila podijeljena na tri dijela, s
nizom zatvorenih okruglih prozorčića oslikanih srebrnim mjesecima i
zvijezdama, nosila su dvojica nosača koji su je postavili na četvrtasto podnožje
postolja. Čim ju je ugledala, Nerys je bila spremna odbaciti svu svoju drskost i
pokušati pobjeći s pozornice. Rainer je izveo predstavu sprječavanja joj puta,
tjerajući je da uđe u kutiju. Gledateljstvo se podijelilo, jedni su navijali za njega, a
drugi za Soo Ling.
Kutija je bila dovoljno velika da ona uđe i stane u nju. Otvorio je vrata,
pokazao da je kutija prazna, ugurao Nerys unutra i zakrenuo ključ u bravi.
Kad je bila utamničena, Rainer je namignuo gledateljstvu, pripalio cigaretu,
odšetao do gramofona postavljenoga na stoliću sa strane i odabrao ploču.
211
Šal od kašmira
Glazba je bila Ravelov »Bolero«. Vježbali su precizno napredovanje svake
pojedinačne faze trika prema pojačanome taktu glazbe.
Rainer je odbacio cigaretu u stranu. Iz krila je izvukao golemi srebrni mač i
svilenom maramicom ulaštio oštricu. Vodoravnim zamahom oštrice jasno je
zasjekao između gornjeg i srednjeg dijela kutije. Gledateljstvo se zgranulo.
Ponovio je to isto s drugim i trećim dijelom. Potom je podigao gornju trećinu
kutije i spustio je na četvrtasto podnožje postolja. Uslijedila je druga kutija.
Ležeći na leđima, klizeći na kolicima na kotače u ograđenome prostoru na
četvrtastome podnožju postolja, Nerys je čula jasan povik nekog djeteta: -
Kineskinja je sasječena na komadiće, mama.
Začula se prigušena provala smijeha i Ravel je postajao sve glasniji i sve brži.
Morala je samo brzo kliziti između troja vrata na podu podnožja postolja,
čučnuti i proviriti glavom u jednu kutiju da Rainer otvori okrugli prozorčić i
kliznuti natrag dok je on žonglirao kutijama, progurati ruke kroz otvor i mahnuti
kroz okrugli prozorčić druge kutije i dok se trik zahuktavao, stati na glavu ispod
treće, tako da joj noge u crnim čarapama i kineskim papučama izvire naopačke.
Klizila je u prostoru bez zraka kad je osjetila nagli trzaj i naginjanje ustranu.
Umjesto da klizne glatko, kolica su se zaglavila i na mjestu stala. Najprije nije
mogla shvatiti što je krenulo po zlu, ali se, dahćući kako bi došla do daha,
šćućurila na mjestu kad je Rainer naglo otvorio sljedeći okrugli prozorčić i otkrio
njezino spokojno lice pod maskom. Čula je smijeh, pljeskanje i nesmiljeni
krešendo »Bolera«. Ispod, kolica su sad bila prepreka za njezine sljedeće
očajničke pokrete. Koprcala se prelazeći iz kutije u kutiju, gubeći redoslijed u
panici. Neizbježan trenutak nastao je kad je razmještena kutija došla ispred nje i
kad je otvoren okrugli prozorčić kroz koji je ugledala rijedak zrak.
- Moj Bože! - povikao je Rainer, na što se začula provala smijeha. Ponovo ga
je naglo zalupio.
Pribravši se, Nerys je uspjela smotati svoje udove u modricama i vratiti ih
natrag na mjesto. Snažno je zalupio vratima, dvaput pokucao po kutiji i kad ih je
drugi put otvorio, ona je bila tamo.
Smjestila se u sljedeći položaj, gušeći se od prašine dok se neobuzdano ritala
po zraku u papučama, što je izazivalo provale smijeha, ali dok se posljednji put
mučila namjestiti, čavao u daščanome podu poderao joj je dugačak raspor na
rukavu i usjekao se u onaj mekani dio ruke ispod njega. Potisnuvši vrisak
agonije, verala se preko tih oštećenih kolica i prisilila ponovo uspraviti u one tri
kutije koje je Rainer sad ponovo posložio u početni položaj. Nadglasavajući
212
Rosie Thomas
posljednje taktove glazbe, začula je lupkanje ključem koje je značilo da će
otvoriti vrata. Namjestila je smiješak na licu.
Vrata su se otvorila točno na takt glazbe.
- Skrpljena je! - povikalo je ono isto dijete.
Rainer ju je uzeo za ruku i poveo je da se nakloni. Još snažnije se osmjehivala
ispod maske i čvrsto stiskala prste dok je pridržavala ruku uz tijelo, jer je osjećala
kako joj je rukav namočen krvlju.
Kad su se zastori napokon spustili, začuo se gromoglasan pljesak i lupa
nogama.
Okomio se na nju, silno bijesan. - Što si to, dođavola, radila?
Umalo si sve upropastila.
- Ja sam umalo sve upropastila? Kako se usuđuješ? Sigurno je otpao kotač s
prokletih kolica. Umalo sam poginula zbog tvoga prokletoga glupoga trika.
Preplavljena bolom i bijesom, Nerys je zdravom rukom zamahnula prema
njemu, ali uhvatio ju je za zapešće prije nego što ga je uspjela ošamariti. - Prava
si divlja mačka. Nikada te prije nisam čuo da si opsovala. - Cerio se, uživajući u
tome aspektu nje koji nije očekivao.
- Nisam mogla odgurnuti kolica. Prepriječila su mi put, morala sam na trbuhu
puziti, porezala sam ruku i...
Osmijeh mu je iščeznuo. - Da vidim.
Na pozornici su bile kapi krvi i ruka joj je bila krvava. Rainer je zadigao
smočeni rukav i ugledao ranu. Uzdahnuo je. -Žao mi je, oprosti. Tu... - Mahnuo
je mnoštvom maramica iz unutrašnjosti svoga besprijekornog prsluka i grubo joj
previo ruku. Preko ramena je najbližemu poslužitelju rezidencije rekao kako
vodi gospođu Watkins da joj previju posjekotinu. Potom ju je odigao s poda i
potrčao do improvizirane garderobe, zamotao je u pheran koji je tamo visio na
vješalici i pokraj zaprepaštenih ljudi potrčao u stražnji dio te velike kuće.
- Mogu hodati - protivila se Nerys kad su izbili u tminu modre noći. Rainer je
malo posrtao pod njezinom težinom i njegovi teški otisci stopala neodlučno su
se krzmali na tepihu srebrne poledice.
- Ne želiš biti oteta? - progunđao je.
- Ne možeš me oteti. Ja sam slobodan duh, žena kojoj ne trebaju jastučići
podmetači, sjećaš se? - Koprcala se u njegovu naručju, ispreplevši onu zdravu
ruku s njegovom kad su potrčali preko dvorišta pokraj zagledanih konjušara i
čuvara gospodina Fanshawea i kroz vratnice istrčali na ulicu. Imali su sreće jer su
213
Šal od kašmira
naišli na tongu koja se približavala ulaznome prilazu u nadi da će, na kraju zabave,
nekome biti potreban prijevoz. Trenutak potom, drugi put u dva dana, bili su
pod uzbibanim baldahinom kad je vozač bičem nagnao konja na brzi galop.
Kao i obično, u prostoriji koja je gledala na rijeku Jhelum bilo je hladno.
- Skini to - naredio joj je. Raskopčala je kinesku halju i pustila da joj padne
pokraj nogu. Rainer joj je poljubio gola ramena prije nego što ih je ogrnuo šalom
od pašmine. Potom joj je podigao bradu i poljubio je u usne, privijajući je uza se
kao da je perce.
- Čarobna si - promrmljao je nakon dulje stanke. S teškoćom je ustuknuo. -
Čekaj. Sjedni tu da ti previjem ruku.
Donio je zdjelu vode i isprao joj posjekotinu, izjavivši da je to samo
površinska rana i da je zasigurno zdrava kad tako obilno krvari. Potom ju je
polio jodom, na što je ona vrisnula i ponovo opsovala.
Kad je završio sa stavljanjem zavoja, pružio joj je čašu dobroga konjaka.
- Trebam ti zahvaliti što si od katastrofe spasila trik s kutijom - rekao je
svečanim glasom.
- Jesam li?
- Sigurno se kotač kolica oštetio dok su ga nosači odavde nosili.
- Ti si mi pritekao u pomoć kad nisam mahnula rukama iz te kutije. Svidjelo
im se, koliko sam uspjela čuti.
Rainer je kucnuo čašom o njezinu. Mogla je zapaziti od vremena otvrdnule
bore na njegovu lavljem licu. - Dobar smo tim izjavio je. - Njegova pohvala bila
joj je dragocjena.
Potom ju je nježno uhvatio za ruke i pomogao joj ustati. Zagledali su se jedno
drugome u oči.
Rainer je rekao: - Mislim da je sad pravi trenutak. Ako se slažeš?
Nerys je spustila glavu. Sad se osjećala kao njegova prijateljica i vršnjakinja i
taj prisan dodir samo joj je ponovo rasplamsao želju. Sva ona moralna pitanja i
grizodušje zbog očekivanja koji su je mučili... unatoč tomu što je na vidjelo izišla
kao žena koja može donositi vlastite odluke, sad kad je taj trenutak došao činilo
se kako to nije bilo nikakvo pitanje pa čak ni izbor. Jednostavno je bilo
neizbježno.
Podigao ju je i odnio do kreveta. Potom je razvezao zastore koji su se raširili i
zastrli blještavu prostoriju.
214
Rosie Thomas
- Ovo je cijeli svijet - rekao joj je. - Za večeras.
Kleknuo je nad njom i skidao preostalu odjeću, komad po komad. Dopustila
mu je da to čini i bila iznenađena time što je osjećala zadovoljstvo zbog njegova
divljenja.
Napokon je prošaptao neobičnu formalnost koja ju je dirnula u srce. - Ako mi
dopustiš?
Dopustila mu je. Sve mu je dopustila i prihvatila svu onu slobodu koju joj je
on ponudio zauzvrat.
Pomislila je kako je mogla nikada to ne spoznati.
Mogla je, posve lako, nikada ne naučiti taj jezik koji je naposljetku došao
posve prirodno i taj ushit zauvijek bi bio zaključan od nje, poput divnoga
neizvedenog trika skrivenog u nekoj od čarobnjakovih kutija.
Ali dugo potom, dok je tonula u san, Evan je bio taj koji joj se motao
mislima. Vidjela ga je sablasnom jasnoćom sna, svoga supruga, onako nezgrapno
nedužnoga i onu tjeskobu koja ga je neprestano uhodila. Osjetila je navalu
nježnosti prema njemu i žalac srama zbog onoga što je upravo bila učinila. Ali
unatoč tomu, nije mogla požaliti. Sumnjala je hoće li uopće ikada to moći.
Ruku čvrsto obavijenih oko nje, Rainer je već spavao. Osluškivala je njegovo
disanje pa se na kraju prepustila svojoj pospanoj istrazi te i sama usnula.
U daljini se začula lupa i nečiji glas. Kad je Nerys provirila, imala je osjećaj
kako ta buka traje već duže vrijeme. Osjećala je težinu Rainerove ruke preko
prsa i migoljeći se pokušala izvući ispod nje. Rastvorivši pukotinu na zastorima
kreveta - ovo je za večeras cijeli svijet - propustila je snop nejasne sivkaste svjetlosti,
ali već je bilo svanulo.
Netko je u prizemlju snažno lupao po vratima. Glas je zvučao kao dječji.
Nerysina odjeća bila je razbacana i zapletena u posteljini i sjetila se da je krvava
kineska halja ležala negdje na drugoj strani prostorije.
- Rainere, probudi se. - Prodrmusala ga je za mišićavo rame, na što je otvorio
oči. - Slušaj.
Protegnuo se i posegnuo za svojom odjećom, koju je sad navlačio.
- Pričekaj tu - naredio je, ali nije se obazirala na nj. - Zamotana u deku bila mu
je za petama kad je prišao vratima. Osjećala je da joj je ruka ukočena i boljela ju
je, ali u trenu je zaboravila na to.
215
Šal od kašmira
Na stubi je bila mala djevojčica, preljina kći. Njezino blatom umrljano lice
bilo je prošarano tragovima svježih suza. Najprije je povukla Rainera za noge
dok je naizust izgovarala bujicu riječi.
- Što kaže?
- Majka joj je bolesna. Treba pomoć, hranu.
Nerys se sagnula i podignula djevojčicu u naručje. Reagirala je izvijanjem i
pljuvanjem, udarajući Nerys u rame i urlajući joj u lice.
Rekla je Raineru: - Kaži joj da ćemo poći. Moramo se odjenuti.
Dok su u žurbi navlačili odjeću, djevojčica je jurnula kroz prostoriju,
dograbila voćku s tanjura i zavezala je u maramu koju je imala na glavi. Očaj
njezina životinjskoga prekapanja u Nerys je potaknuo strepnju i sažaljenje. Dok
je djevojčica poput zeca jurnula ispred njih, trčali su kroz zaleđeno blato i hrpe
otpada iz svih uličica, sve dok nisu stigli do dovratka s komadom vrećevine koja
je služila kao zaštita.
Dječačić je sjedio u kutu ogoljele prostorije, s djetešcem koje je bilo tiho na
njegovu krilu. Pri slabašnome svjetlu vidjele su im se samo bjeloočnice. Majka je
ispružena ležala pokraj svoga kolovrata.
U trenu je bilo očito da je mrtva.
Djevojčica je čučnula pokraj nje i povukla je za ruku. Potom je tiho jauknula,
kriknula poput životinje i bacila se preko majčina tijela.
- Izvedi djecu van odavde - promrmljao je Rainer.
Nerys se osvrnula uokolo. U ogoljeloj sobi nije bilo ničega osim kolovrata i
kreveta od dronjaka. Čak je i onaj šal zamotan u tkaninu nestao. Suhih očiju i
ukočenih ruku podignula je djetešce iz bratovih ruku i zamotala ga u svoj pheran.
Uzela je mlađe dijete za hladnu ruku i uz Rainerovu pomoć odvojila sad
utihnulu djevojčicu od majčina ohlađenog tijela. Nije više bilo suza i nakon toga
jednoga užasnog jauka nije više bilo ni zvuka.
- Odvedi ih mojoj kući. Idem naći starješinu ovoga okruga i obavijestiti ga o
smrti. Potom ću se vratiti - rekao je. Lice mu je bilo poput kamena.
Nerys je povela djecu istim onim putem kojim su došli. Nije bila sigurna
kojom rutom kroz labirint uličica i bila je previše ljutita da bi pokušala upitati
bilo koga od šutljivih muškaraca koji su stajali u sjenama i gledali ih kako
prolaze. Djevojčica je nije željela uhvatiti za ruku. Hodala je bez riječi, ukočena
poput maloga robota.
216
Rosie Thomas
Napokon su došli do rijeke i visoke stare kuće. Nerys je posjela dječaka na
Rainerov krevet i preko njegovih mršavih ramena navukla pokrivače. Djetešce se
meškoljilo i cmizdrilo i ona ga je ljuljuškala koračajući po prostoriji. Djevojčica
je prišla prozoru i stajala njima okrenuta leđima, netremice zagledana u snijeg
koji je vani počeo padati.
U Rainerovoj kuhinji Nerys je izvadila kruh roghani i umak od jabuke. Za
razliku od svih ostalih u Srinagaru, Rainer nije imao poslugu. Skuhala je mlijeko
na plinskome kuhalu i stavila ga na prozor da se ohladi, dok je žlicom kruha i
jabuke hranila dječaka. Kad je nešto pojeo, uspjela je nagovoriti djevojčicu tla se
okrene sa svojega stražarskog mjesta. Odlomila je malo kruha koji je, držeći ga
dvjema rukama, glodala kad se vratila na mjesto.
Nerys je utihnulo djetešce držala u naručju, hraneći ga toplim mlijekom iz
čajne žličice kad se Rainer vratio. Donio je svježi topli kruh i lonac variva od
leće. Kad je postavio hranu, djevojčica je dograbila tanjur i prinijela ga natrag
prozoru.
- Imala je groznicu - rekla je. - Nekoliko je dana bolovala.
- Zašto joj nitko nije pomogao?
- Bila je izopćenica. Tako je to s njima. Možda je istina... možda je i bila s
drugim muškarcem... ne znam. To sad više nitko ne zna.
Nerys je pogledavala od jednoga djeteta u drugo. Gotovo da joj se nisu ni
činila djecom, već više poput malih isklesanih kipova.
Bila je svjesna toga da se u posljednja dvadeset četiri sata mnogo toga
dogodilo i da će se još mnogo toga dogoditi. Njezine vlastite brige, koje su je još
prije sat vremena snažno zaokupljale, postale su posve nevažne. - Što možemo
učiniti za njih? - prošaptala je.
Tmurno je razmotrio postavljeno pitanje. - Odvest ćemo ih natrag u selo.
Njezinoj obitelji, u Kanihamu.
217
Šal od kašmira
JEDANAESTO POGLAVLJE
va dana nakon Božića Nerys i Rainer vozili su mali trojac kroz snijeg iz
Srinagara u Kanihamu. Dječak i djevojčica bili su šćućureni iza sjedala
kamioneta, dok je djetešce cmizdrilo u Nerysinu naručju.
Djed i pradjed djece izišli su pred njih ispred svoje kuće u selu.
- Imamo malo - požalio se muškarac lica u obliku polumjeseca. - Nemamo
dovoljno ni za nahraniti svoja usta.
- To su djeca vaše kćeri. Ona je mrtva, a i oni će umrijeti ne budete li vi i
njezina obitelj brinuli o njima - rekao je Rainer.
- Neka ta žena počiva u miru - promrmljao je stariji muškarac pobožno. Usne
njegova sina bile su stisnute u čvrstu crtu.
Djeca su cvokotala od hladnoće. Na kraju je iz kuća izišla žena koja ih je
odvela. Nerys nikada neće zaboraviti pogled prigušenoga optuživanja koji joj je
djevojčica, Farida, dobacila preko ramena. Nije izgovorila ni riječ nakon majčine
smrti i bio je to prvi znak emocija koje je pokazala. Dograbila je svu hranu koje
se uspjela dočepati, uopće ne čekajući vidjeti hoće li što preostati za njezinu
braću i ostatak vremena stajala je ili sjedila licem okrenuta u stranu.
- Njegovo dijete, njihova krv i meso - prošaptala je Nerys Raineru s
gnušanjem.
- Njihova pravila nisu ista kao naša - odgovorio je. - Osramotila ih je. Odrekli
su se kćeri.
- Ne možemo djecu ostaviti ovdje. Dopusti mi da ih povedem natrag u
Srinagar. Nekako ću se brinuti za njih.
- Ovamo pripadaju, Nerys. To su njihovi, a ne ti, Myrtle i dame iz Kluba
Srinagar sa svojim viđenjem milosrđa. Ne dopusti da ti osjećaji pomute
prosudbu.
- Vrlo si bešćutan. Iznenađuješ me. - Ljutila se na nj zato što je bila zbunjena.
D
218
Rosie Thomas
Na kraju je novac promijenio vlasnika i Rainer je dao stroge naputke
seljanima kako se moraju brinuti za djecu.
Dok su se vozili natrag, Nerys je plakala.
Tri dana poslije toga ustrajala je na tome da je Rainer odveze natrag do sela,
želeći vidjeti što je s djecom. Ono što su vidjeli nije bilo ohrabrujuće. Djetešce je
bilo tiho i klonulo, iako ga je hranila tetka ili je to možda bila rođakinja koja je i
sama nedavno rodila. Dječak, Faisal, plakao je ili se njihao u kutu, dok je Farida
stajala ogorčena, bez riječi.
Bili su ponijeli još hrane sa sobom, kao i dodatne odjeće, tople deke i zipku za
djetešce. Seljani su stajali promatrajući kako Rainer raspakirava robu, jednako
očarani time kao što ih je očarao svojim čarobnjačkim trikovima. Nerys je
pomislila kako vjerojatno nisu pravili razliku između toga izmišljanja i
materijaliziranja poželjne hrane i odjeće. Robu su brzo razgrabili.
- Sve će to oni uzeti za sebe - prošaptala je, gledajući u krug mrkih, ozbiljnih
lica. U kandžama zime Kanihama je bila daleko oporije mjesto nego što se to
činila onoga sunčanog jesenjeg poslijepodneva.
- Naravno da hoće. Ne bi li i ti tako postupila da si na njihovu mjestu? Važno
je pokazati im kako će držanje djece u selu njima biti od koristi, jer u
protivnome to ne bi dobili. Tko god zapravo pojeo tu hranu i spavao na tim
dekama, djeci će u konačnici biti bolje.
Nerys nije bila uvjerena u to, ali trenutačno nije imala nikakvih drugih
planova.
Rainer je otišao s muškarcima popušiti lulu, a ona je ostala sa ženama. Osim
tkalaca kani uvijek nagnutih nad svojim tkalačkim stanovima, činilo se da su
žene obavljale najveći dio posla. Kimnula je i osmjehnula im se u prolazu,
nastojeći ne privući previše pozornosti na sebe. Faisal je prestao plakati, očito od
iscrpljenosti, pa je iskoristila prigodu da ga podigne u naručje. Uskoro je zaspao i
dok ga je ljuljuškala proučavala je suzne crne trepavice koje su se kovrčale na
njegovu smeđem obrazu. Na njezino iznenađenje jedna od žena iznijela je
stoličicu i gurnula je pred nju. Nerys joj je na kašmirskome zahvalila i sjela.
Farida nije čak ni pogledala prema njoj.
S mjesta na kojemu je sjedila, Nerys je mogla gledati na trg. Zapazila je da su
tri ili četiri male blatnjave nastambe od opeke bile prazne, zato što su izrađivači
šalova počeli odlaziti u grad u potrazi za poslom. Stari tradicionalni načini života
na selu su se raspadali i trgovina šalovima bila je u opadanju, ali obitelji
izrađivača rukotvorina i dalje je trebalo nahraniti. Rainer joj je rekao da su neki
iskusni radnici otišli u grad u male tvornice koje su kašmirski posrednici osnivali
219
Šal od kašmira
za masovnu proizvodnju jeftinih šalova, koji su izgledali približno kao
dragocjeni ručno rađeni šalovi za čije su tkanje bili potrebni brojni sati i koji su
svojim izrađivačima donosili premalo za uloženi rad.
Faisal je jecao i ritao se u snu. Pitala se kakve je loše snove mogao sanjati.
Nije ga željela ponovo ostaviti i vratiti se jedenju lotosa dolje u Srinagaru.
Zamišljeno se netremice zagledala u te prazne kuće i, do trenutka kad se Rainer
vratio, već je bila donijela odluku. Privukao je još jednu stoličicu i sjeo pokraj
nje, dok su ih žene potajno pogledavale, nastavljajući s poslom.
Rekla je: - Ako će ta djeca živjeti tu, ostat ću s njima. Oni će biti sa svojima, a
ja se na taj način mogu pobrinuti za to da su dobro i da dobiju sve što im je
potrebno. Možda ih mogu naučiti neke igre i engleske riječi, kao što sam to
činila dok sam bila u Lehu.
Zagledao joj se u lice, shvaćajući što joj je na umu, ali dvojio je u praktičnu
izvedbu toga. - Težak je život ovdje. Što misliš, bi li mogla preživjeti sama?
Podigla je bradu, pomislivši na život kakav je vodila dok je bila u Ladakhu, na
fizičke zahtjeve uspona od Manalija i nakon toga razmjerno lagano putovanje
preko Himalaje s Myrtle i Archiejem.
- Da, mogu. Rajski vrt i utakmice kriketa nisu baš ono na što sam naviknuta.
Bilo je zabavno, ali ne želim tako živjeti cijelu zimu. Morat ću se uskoro odseliti
iz lađe za stanovanje, jer Caroline treba mnogo zaklonjenije mjesto od četvrti za
bračne parove. Pomišljala sam na to da potražim sobu u starome dijelu grada,
možda negdje blizu tvoje kuće, ali doći ovamo i raditi nešto slično onome što
sam radila u Lehu bilo bi mnogo korisnije. Osim toga, neću biti sama. Pogledaj
oko sebe. Kanihama je puna ljudi.
- Ne znaš njihov jezik. - Nije morao dodati: »Nema tu Europljana i britanskih
dama, čak ni supruge misionara ne žive same u indijskim brdskim selima«, zato
što se to samo po sebi podrazumijevalo.
- Rainere, mogu naučiti. - U glasu joj se osjećala oštrica prijekora.
Dugo se zagledao u nju, a potom joj dotaknuo obraz. - Opasna si. U redu,
Nerys. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ti pomognem.
- Za početak upitajmo starješinu koliko i kome moram platiti za najam jedne
od tih kuća.
Pregovori su bili dugotrajni i složeni, ali na kraju je za tu kuću, bolje reći
potleušicu, ali Nerys je bila uvjerena kako je ona i Rainer zajedničkim snagama
mogu učiniti pogodnom za stanovanje, dogovorena pretjerana cijena. Predala je
220
Rosie Thomas
smotuljak rupija seoskim starješinama, davši im do znanja da će se ona i Rainer
uskoro vratiti i da će taj put Nerys ostati.
- Obećavam ti, samo dan-dva - prošaptala je Faisalu koji ništa nije shvaćao.
Dječačić joj se uhvatio za nogu, a potom okrenuo na drugu stranu. Farida je
stajala zagledana u daljinu i nije im ni uzvratila pozdrav na odlasku.
Okupljeni seljani čvrsto su se zbili u hrpu, gledajući za njima dok su odlazili.
Nerys je pomislila kako je jedno bilo doći tu u Kanihamu jednoga jesenjeg
poslijepodneva i biti dočekan kao bogati turist s možebitnim novcem za kupnju
nekolicine šalova, a nešto posve drugo poželjeti provesti život među njihovim
izrađivačima. Osim onoga što su se ponadali od nje dobiti, njezino upletanje
neće biti posve dobrodošlo.
Dok je ford skakutao preko kolotečine pokraj gudure gdje su ona i Rainer bili
na pikniku, njezina odlučnost privremeno je iščeznula. Bilo bi joj mnogo
udobnije ostati u Srinagaru do Evanova dolaska. Podsjetila se da je jednaku
tjeskobu osjećala u Shillongu, čak još veću u Lehu, gdje je bila samo pomoćnica
svome suprugu, pa ipak je u oba ta mjesta uspjela biti korisna. Evan će razumjeti
zašto je poželjela biti u Kanihami. Ta pomisao prizvala ga je neobično blizu, u
trenutku u kojemu se nikada nisu činili udaljenijima.
- Tiha si - rekao je Rainer, nadglasavajući kloparanje i buku kamioneta.
- Planiram - odgovorila mu je Nerys.
Vratili su se kući pokraj rijeke i krevetu sa zastorima.
Ispostavilo se da su s Rainerom tjelesne tajne bile upravo onakvima kakvima
ih je zamišljala kad je u dugim noćima ležala pokraj Evana, ali ono što ju je
iznenađivalo bio je način na koji dva tijela mogu biti posve obično zajedno, a
ujedno se šaliti i biti dostupna bez ceremonije.
Nije kod Rainera bilo onoga ustručavanoga draga?. I nije bilo ni traga
nelagodi. Znao je u jednome trenutku biti strastven i već sljedećega mogao
započeti razgovor o značenju ulaska Amerike u rat ili ležerno upitati Nerys je li
gladna. Znao je ustati iz kreveta gol i odlaziti po tanjur s hranom. Ako je jela ili
se upravo bila odjenula, zavukao bi joj svoje nemirne ruke ispod odjeće ili joj
liznuo zatiljak. Shvatila je da je Raineru seks u istoj domeni kao jesti i prepirati se
i nakon Evanova grizodušja i sputavanja takva sloboda bila joj je otkriće. Bila je
iznimno draga. No ipak, neobično, činilo se da unatoč svoj toj njihovoj tjelesnoj
prisnosti nije privukla Rainera bliže sebi.
Bio je krupan tamo, čvrstih mišićavih ploča ispod tople kože, ali nikakva
dublja spoznaja o njemu nije se pojavljivala iz njihovih dugih poljubaca kao ni iz
načina na koji su im se udovi isprepletali u pokušaju da se približe i prodru sve
221
Šal od kašmira
dublje. Bilo je to naličje medenoga mjeseca, zaključila je šaljivo Nerys. Dok joj se
udvarao, postojalo je obećanje savršenoga spoja misli i tijela. Bio je to njezin
romantični san. Dok su sad pohlepno istraživali jedno drugoga, kad je otkrila što
je zadovoljavalo nju, kao i njega, kao da ga je nagrizanje tajnovitosti laktom
odguravalo dalje od nje.
Prisjetila se njegovih riječi: »Ne mogu se skrasiti na jednome mjestu«, i sad joj
je to upozorenje bilo mnogo razumljivije. Osjećala je kako je vjerojatno da bi
Rainer svakoga trenutka mogao zakoračiti u jednu od svojih oslikanih kutija i
nestati.
Nerys je pokušala Myrtle i Caroline objasniti što se događa.
Myrtle je uhvatila Nerysino lice među dlanove svojih ruku i snažno se
zagledala u nju.
- Bježiš li ti od njega? Je li taj suludi plan o Kanihami zapravo zbog toga?
- Ne, ne bježim. Nema to nikakve veze s Rainerom. Znaš i sama da želim biti
korisna i da to ovdje ne mogu odlazeći sa suprugama na dobrotvorne prodaje,
demonstracije pružanja prve pomoći i njihove odbore.
Tako izgovoreno zvučalo je kao kritika upućena Myrtle, a ne samo njezinim
prijateljicama i Nerys je odmah požalila. - Oprosti.
- Ne trebaš se ispričavati. Supruga si misionara.
A sad i čarobnjakova ljubavnica. Nijedna to nije dodala.
- Jesam - potvrdila je Nerys.
Bilo je to vrijeme opće nesigurnosti, tako da se još jedno zbunjujuće područje
gotovo nije doimalo osobitim.
Myrtle nije imala nikakvih novih vijesti o Archieju. - Pisat će kad bude mogao
- rekla je, uvijek mijenjajući temu.
- Vrlo si hrabra - izjavila je Caroline kad je čula da Nerys ide u Kanihamu.
Njezino okruglo lice još se više zaokružilo i tih dana bilo je stalno zajapureno,
kad se rumenilo zbog trudnoće proširilo. Brinula se misleći da je njezin
poslužitelj špijunira i da su dhobi wallah ili švelja sigurno otkrili njezinu tajnu. -
Što ću? - plakala je.
Dok je Myrtle pomagala Nerys spakirati se, Caroline je sjedila u fotelji. Oči su
joj bile sjajne od suza i glas joj je podrhtavao od tjeskobe.
Myrtle joj je odlučno rekla: - Tiho ćeš se preseliti ovamo k meni. Majid je
diskretan. Rainer i ja ćemo se brinuti za tebe, a i Nerys će biti udaljena samo
nekoliko kilometara.
222
Rosie Thomas
Ni od Ralpha Bowena nije bilo nikakvih vijesti. S ostatkom svoje postrojbe
Indijske vojske bio je usred bitke za Singapur.
Nerys se posramila kad se zatekla u razmišljanju kako bi možda bilo bolje da
pogine u toj akciji, ali potom joj je Myrtle priznala kako je ista ta mračna misao i
njoj pala na pamet.
- Neka nam Bog svima pomogne - uzdahnula je. - Nerys, ti nećeš učiniti istu
pogrešku kao Caroline, hoćeš li?
- Neću - uvjerila ju je Nerys. Imala je onu svoju spravicu s talkom u kutiji i
koristila ju je.
- U redu. Pođimo kupiti ono što će ti biti potrebno da zasnuješ svoj dom u
brdima - rekla je Myrtle. Ozarila se na spomen odlaska u kupnju.
Prvoga siječnja 1942., na dan oštre zime, Nerys se preselila u seosku kuću,
koja se sastojala od jedne prostorije s vratima kroz koja se ulazilo odmah s trga i
jednoga jedinog prozora te još jedne prostorije, koja gotovo nije bila veća od
omanjega proširenja što je vodilo iz one prve prostorije. Poznata publika seljana
okupila se promatrati dok su ona i Rainer teturajući skidali s kamioneta krevet,
plahte i deke, hranu i odjeću, posude i prekrivače za pod te pune naramke grubo
tkane tkanine za šatore koju su namjeravali objesiti uza zidove koji su se krpatili,
kako bi spriječili prodiranje vjetra.
Rainer je zakucao zastore u stare drvene grede, prostro tepihe i osposobio
nisku željeznu peć. Bila je istovjetna onoj na kakvoj je Diskit kuhala u kuhinji u
Lehu, koju su uveli moravski misionari. Donio je vodu s bunara, dok je Nerys
pospremila krevet i zavukla svoj kangri među deke. Naviknula se bila nositi ga
ispod pherana pa se sad osjećala laganom poput djevojčice bez te izbočine koja se
njihala ispred nje. Upalila je petrolejsku pećicu i nekoliko svijeća pa se to grubo
mjestašce odjednom doimalo domaćim. Rainerov limeni čajnik oglasio se
zviždanjem na peći te se ponovo nasmijala kad je začula taj domaći zvuk. U
prostoriji je bio samo jedan stolac pa je on sjeo na pod, naslonivši se leđima na
njezina koljena dok su ispijali čaj. Zavukla je prste u njegovu svijetlosmeđu kosu.
Zajedno stvarati dom u kojemu neće zajedno živjeti doimalo se poput
medenoga mjeseca koji nije otkrio muškarca. Promatrala je treptaj svijeća i pitala
se bi li uistinu, da je bila udana za nj, taj brak imao istu kakvoću. Zaključila je da
bi imao, ali ta pomisao ni na koji način nije umanjila ono što je prema njemu
osjećala.
223
Šal od kašmira
Rainer se protegnuo i stisnuo joj ruku. - Da ostanem? - promrmljao je.
Baldahin je bio primamljiv i prostorija se još nije bila utoplila. Ali nije to bio
užurbani Srinagar. Ništa što učini u Kanihami neće proći neopaženo. Sjetila se
kako su ružno postupili prema prelji. - Bolje nemoj. - Osmjehnula se,
izražavajući žaljenje.
- A hoćeš li ti doći u Srinagar?
- Kad budem mogla. - Čak su i u duboko zimsko doba seoska kola i trgovci
odlazili u Dolinu i iz nje se vraćali pa je pomislila kako neće biti teško platiti
nekome za vožnju.
- Donosit ću ti hranu, ostale potrepštine i vijesti, onoliko često koliko budem
mogao.
- Hoćeš li moći nabaviti dovoljno goriva?
- Imam korisne veze - odgovorio je, lupkajući se znalački po nosu.
Nerys je pretpostavila kako je mislio na svoje američke prijatelje opasna
izgleda. Od Božića se nekoliko puta s njima našao, ali nije ga o tome zapitkivala.
- Jesi li sigurna da te mogu tu ostaviti, šećerko moj?
Njegove riječi i njegova skrb su je dirnuli. Poljubila ga je u ijeme i on se izvio
podići je u naručje.
Nakon što je otišao, ugasila je sve svijeće osim jedne. Ležala je u krevetu,
zagledana u sjene. Nije bilo nikakva zvuka osim vjetra koji je šibao grane stabala
i shvatila je da je sretna. Ne bi se vratila u lađu za stanovanje na jezeru čak ni da
je mogla.
Dani, a potom i tjedni, sporo su prolazili.
Puno je puta tijekom toga hladnoga siječnja poželjela pobjeći, ali ostala je tu
gdje jest. U početku joj je dovoljna borba bila jesti, utopliti se i zaspati te vidjeti
Faisala i Faridu. Djetešce je prebrodilo krizu, počelo se oporavljati i uskoro
postalo dijelom maloga plemena dječice koju su nosali, pružali im potporu ili ih
ostavljali na spavanju dok se oko njih obavljao sav posao u selu. S vremenom je
Faisal postao manje tužan. Naučio je da su Nerysina vrata vodila do hrane,
topline i nepoznatih igara, čak glazbe i pjesme, i dolazio je redovito te je gotovo
živio pod njezinim krovom. Najprije nesigurno, a potom s mnogo više
samopouzdanja i neka ostala djeca slijedila su njegov primjer. Sjedila su
poredana na njezinu podu dok im je pričala priče, učila ih pjesmice s pljeskanjem
224
Rosie Thomas
ili su crtali. Iz Srinagara je dolazio Rainer donoseći pastele i papir, katkad vreću-
dvije slatkiša, a jednom je donio desetak balona u žarkim bojama. Bio je to dan
za pamćenje.
Nerys je jednoga poslijepodneva podignula pogled i ugledala jednu majku
kako zaviruje u kuću, zagledajući se u nju. Prodavali su joj mlijeko, povrće i
jogurt i dopustili joj da skuplja drva za ogrjev, ali bilo je to prvi put da joj je
netko došao u posjet. Žena je navukla šal preko lica i povukla se čim ju je Nerys
primijetila, ali Nerys je ustrajala na tome da uđe i da popiju čaj.
Uspjele su zapodjenuti ukočen razgovor u kojemu je bilo više pokreta i
osmjehivanja negoli riječi. Nakon toga, došle su i neke druge majke sa svojom
djecom. Do početka veljače Nerys je imala početnički razred, smješten u
prostoriji jedne od onih većih kuća. Nije imala ama baš ništa, čak daleko manje
nego u svojoj primitivnoj učionici dok je bila u misiji u Lehu, ali nekoliko sati na
dan davala je sve od sebe da zabavi desetoro male djece. Sjedili su tamo, širom
otvorenih očiju, piljili u nju i smijali se, ali sljedećega dana sjećali bi se onoga što
je učinila i, ako bi promijenila melodiju pjesme ili pokret u priči, nastala bi graja.
Postojala je škola u selu, malo niže u dolini, ali do nje je trebalo dugo pješačiti
po snijegu usred zime pa je većina roditelja radije držala djecu pri ruci da im
čuvaju stoku ili paze na one još mlađe. Neki stariji dječaci odlazili su još dalje u
medrese20, ali nisu sve obitelji mogle platiti školarinu.
U početku su na Nerysinu skicu škole gledali sumnjičavo, ali potom su je,
reklo bi se preko noći, prihvatili i postala je dio sela.
- Engleski - rekao je Faisalov djed Zafir. - Molim te, nauči ih nešto
engleskoga.
Britanci više nisu bili posebno dobrodošli u Kašmir i bilo je općeprihvaćeno
da će ubrzo napustiti Dolinu i Indiju, ali i dalje su svi čeznuli za putovnicom za
napredak koju je njihov jezik predstavljao. Učinila je što je mogla, vrativši se na
ono zborno ponavljanje šešir, cipele, prst, nos, što ju je podsjetilo na Leh, a samim
time... neprestano... i na Evana.
On bi odobrio to što je činila. Barem to.
Samo je Farida ostala po strani i tiha. Katkad se vrzmala na dovratku, ali
potom bi se odjednom naglo okrenula i cijeli dan se ne bi pojavljivala.
20 medresa - ustanova u kojoj se poučava islamska teologija, u rangu srednje i visoke škole
225
Šal od kašmira
Rainer je donio vijesti o japanskome bombardiranju Singapura i borbama u
libijskoj pustinji, poruke od Myrtle i Caroline te upozorenje da bi uskoro i sam
mogao otići iz Srinagara.
- Kamo ćeš? - upitala je Nerys.
- Posjedujem neke vještine koje bi vojsci mogle biti od koristi. Poput tebe,
želim i sam biti koristan - bilo je sve što je rekao.
Kad nije bila s djecom, voljela je promatrati izrađivače šalova na djelu. Otkrila
je bojadisaonicu na kraju sela, tamo gdje je potok pretjecao između ralja leda i
stijena. Ugledala je namotana klupka prediva uronjena u bakrene posude, koje su
potiho vrele na peći na drva, dok su se iz njih, u bezbojno nebo, isparava li veliki
oblaci mješavine dima i pare. Radnici u bojadisaonici uranjali su u kotlove
dugačke štapove pa kao da pecaju zahvaćali namotaje pređe kako bi proučili
intenzitet boje. Cista voda i prirodne boje davale su ružičastu, plavu i oker, čijoj
se jasnoći divila u toj tkalačkoj prostoriji u selu. Bojari su bili društveniji od kani
izrađivača, koji su bili previše usmjereni na svoje kaleme da bi obraćali
pozornost na njezine odlaske i dolaske i njezino pojavljivanje uskoro je
prihvaćeno u parom ispunjenoj hali.
Ženama je trebalo malo više vremena da joj pokušaju pokazati kako presti, a
potom je nastala prava radost zbog njezinih nespretnih pokušaja.
Sve to vrijeme šal s paunovim perjem napredovao je puževim korakom.
Tkalac je bio mršavi mladić koji je na glavi uvijek nosio crvenu ćepicu.
Protrljao je oči i pogledao u bijele planine, da ih na dragocjeni trenutak odmori.
Jednoga jutra, sredinom veljače, kad se Nerys probudila bio je dan, a ne
sivkasta zora.
Nije bilo kasno. Dječak koji je svakoga jutra iz štaglja izgonio koze na ispašu
upravo je bio prošao... mogla je čuti njihova zvona i njegovo tiho zviždukanje
kad je stado nahrupilo uz brežuljak. Nikada tu nije ni trebala gledati na sat, jer
vrijeme u danu bilo je očito već prema onome što se odvijalo u susjedstvu ili
vani na poljima. Dani su postajali duži i iako se hladnoća činila neumoljivom,
postojala je razlika u svjetlu, što je davalo naslutiti da bi se jednoga dana zima
mogla pretvoriti u proljeće. Pomisao na to navela ju je da joj srce sretnije zakuca
dok se odijevala. Kroz prozor svoje kuće mogla je vidjeti široko razgranato
stablo cedra posađeno nasred gruboga trga i postalo joj je lakše u sjećanje
prizvati onu poželjnu sjenu koju je ljeti pružalo.
226
Rosie Thomas
Zapalila je vatru u željeznoj peći, spustila vrč u kantu s vodom, napunila
limeni čajnik i stavila ga na peć. Kad je voda napokon proključala, skuhala je čaj
i sjela na stolicu, umotana u svoj pheran, s kapuljačom na glavi, i grijala ruke
šalicom.
Faisal je svakoga trenutka trebao stići.
Tek što je na nj pomislila začula je otegnuti korak malih stopala i žurno
kucanje na vratima. Dječačić je ušao i čučnuo uz nju, utopliti se pokraj peći.
Važno mu je zaželjela dobro jutro.
- Dobro jutro - ponovio je ponosno svojim pjevnim glasom. Brzo je usvajao
engleske riječi.
U samo dva mjeseca narastao je i uspravio se. Nije se više klatio ni vukao u
sjenama kuta prostorije. Sada se radosno igrao loptom, pjevušeći nešto sam za
sebe i tek napola gledao u Nerys koja je spravljala kašu i jaja.
- Gladan? - upitala ga je, tapkajući rukama po ustima kako bi to pitanje
naglasila.
- Da, jesam, hvala - odgovorio je, onako kako ga je poučila, ali i dalje je
pozornost posvećivao igri.
Faisal je bio dobro društvo. Bio je okretan, volio se igrati i oponašati i sve
čemu ga je poučavala usvajao je nevjerojatnom brzinom. Nedostajale su joj
Myrtle i Caroline, a i Rainerovi posjeti bili su ograničeni dostupnošću goriva za
ford, no Faisalov brzi napredak uvjerio ju je da je učinila pravu stvar kad je otišla
iz Srinagara.
Rižina kaša pušila se na onome što je postalo sunčeva svjetlost boje limunove
kore. Dala je Faisalu žlicu i sjeli su jesti za njezin drveni stol.
- Dobro?
- Dobro. - Bio je ozaren.
Uzela je zalogaj i začula približavanje nekoga vozila koje je svojom bukom
nadglasavalo kukurikanje pijetla i glasove dviju žena koje su nosile vodu. Prije
nego što je skrenulo na trg i kloparajući se zaustavilo, već je znala da je to ford.
- Automobil - rekao je Faisal.
Nerys je ustala i požurila van. S Rainerom su u kabini kamioneta bile Myrtle i
Caroline. Potrčala je prema njima. Kad joj je Myrtle dobacila upozoravajući
pogled, zapazila je da je Carolinino lice bijelo poput krede. Rainer se nije
osmjehnuo na pozdrav.
227
Šal od kašmira
- Uđite - promrmljala je Nerys, svjesna pogleda koji su pratili svaki događaj u
selu. Stvorili su zaštitničku stražu oko Caroline, prelazeći ono nekoliko stuba do
kuće. Nerys je rekla Faisalu da se ide igrati s ostalim dječacima.
- Što se dogodilo? - željela je doznati čim su se vrata zatvorila.
- Ravi Singh - uspjela je izgovoriti Caroline. Myrtle je bila t a koja je morala
preuzeti priču.
Jučer poslijepodne sjedile su pokraj peći u Rajskome vrtu. Myrtle je čitala, a
Caroline plela jaknu za poslijepodnevnu predstavu. Bila je uvjerena da će roditi
dječaka pa je u trgovini na Bundu izabrala blijedoplavu vunu.
Majid je došao iz čamca kuhinje. Nikada se nije žurio pa je Myrtle već po
tome kako je nahrupio na vrata znala da nešto nije u redu.
- Što je, Majide?
Pokazao je: - Stiže čamac.
Led na jezeru bio se otopio pa se sad glatka siva voda protezala od obale do
obale. Ravno prema njima išao je privatni motorni čamac s uniformiranim
čamdžijom za kormilom. Na maloj kabini zastori su bili spušteni, ali dvije žene
prepoznale su ruho posluge.
Caroline je prinijela ruku ustima. - O, Bože. Što on hoće?
Zbog Majida je nosila komotni izvezeni vuneni kaput i Myrtle je bila odjevena
slično njoj, iako je poslužitelj zasigurno već odavno shvatio o čemu se radilo.
Nije bilo vremena pobjeći ni pokušati zamaskirati stvari. Caroline je jedino
uspjela pomisliti na to da svoje pletivo sakrije u torbu za ručni rad.
- Memsahib, možda... - Majid je pokazao prema Carolininoj spavaćoj sobi.
- Da, idi - rekla joj je Myrtle. - Ostani tamo i ne oglašavaj se.
Motor čamca prestao je raditi i čamdžija ga je u nekoliko glatkih pokreta
približio stubama. Čim ga je privezao, vrata kabine su se otvorila i na njima se
pojavila uglađena pojava Ravija Singha. Na sebi je imao jahaću odjeću
besprijekorna kroja, u britanskome stilu, zbog čega se doimao još oholije
kašmirski.
Myrtle ga je pozdravila na vratima terase.
- Dobar dan, gospođo McMinn - rekao je oštro.
228
Rosie Thomas
- Ravi, ja sam Myrtle, ti to jako dobro znaš. Ali lijepo od tebe što si navratio.
Baš iznenađujući užitak u sivilu ovoga poslijepodneva. Što će reći? Šalicu čaja ili
koktel? Ja bih radije koktel, a ti? Majide, molim te. - Pljesnula je rukama i
poslužitelj se uz naklon povukao. - Molim te, Ravi, sjedni. Uistinu se visoko
izdižeš.
- Došao sam vidjeti gospođu Bowen.
Myrtle je razrogačila oči. - Onda trebaš otići u njezin bungalov, osim ako
poslije podne nije u klubu. Katkad se tamo nalazimo na čaju, ali ja sam danas
nekako umorna.
Ravi je blijedim rukavicama od jareće kože lupio po dlanu svoje druge ruke. -
Nije u svojoj kući. Mislim da je ovdje - rekao je bezizražajno. Odmjerio je
Myrtlinu dvojbenu siluetu. -Nešto sam načuo.
Myrtle je slatkim baršunastim glasom progovorila: - A što si to čuo?
- Nije za priču.
- Shvaćam - dahtala je. - Žao mi je što te moram razočarati, Ravi, ali Caroline
nije ovdje. Možda je nekamo otišla. Čula sam je da govori kako bi morala u
Delhi, sad kad se led otopio. Znaš ono, obaviti kupnju, vidjeti se s nekim
ljudima. Usamljena je dok joj nema supruga, kao što smo uostalom svi mi
usamljeni. Ovih dana je Srinagar turobno pust, što zbog zime, što zbog rata. Ne
slažeš li se s tim?
Majid je ponovo tiho ušao u prostoriju, unoseći zveckajući poslužavnik s
kantom leda.
- Pjenušavi džin? - osmjehnula se Myrtle. Prinijela je upaljač jednoj od svojih
cigareta zlatnoga vrha.
- Ne, hvala. Molim vas, recite gospođi Bowen da od mene ništa ne može
sakriti i glupost je pomišljati da se jednu kašmirsku plemićku obitelj može
prezirati.
- Prenijet ću joj tvoju poruku ako je vidim, Ravi. Ali bojim se da će i njoj to
biti zbunjujuće kao i meni, osim ako nije riječ o nekoj igri? Je li to nekakav ključ
zagonetke?
- Ne, gospođo McMinn, nije. - Ponašao se dovoljno mrzlo da ponovo zaledi
jezero. - Doviđenja.
Majid se naklonio i otvorio mu vrata terase, ali Ravi se zateturao unatrag.
Pogled mu je privukla Carolinina torbica s ručnim radom i namotom
blijedoplave vune koji je iz nje virio pa mu je pogled ponovo brzo poletio prema
229
Šal od kašmira
Myrtle. - Usput rečeno, mogu li vam čestitati na predstojećem sretnom
događaju?
Myrtle je i sama uspjela postići bahat izraz lica. Obrve su joj se na trenutak
izvile, ali ničim drugim nije odala da je čula njegovo pitanje.
- Doviđenja - konačno je ponovio Ravi. Trenutak potom njegov motorni
čamac odvezao ga je preko jezera, ostavljajući iza sebe brazdu zelene boje.
Caroline se stisnula na Nerysinu stolcu, držeći ruke prekrižene preko trbuha. -
Dhobi wallah ili netko drugi, možda dječak koji uređuje dvorište, ispričao je priču
nekom drugom slugi i vijesti su se proširile sve do Ravija Singha. I sad on traži
mene i kopile koje će osramotiti njegovo obiteljsko ime.
Myrtle je pogledala preko njezine glave i susrela Nerysin pogled. - Ne boj se
Ravija Singa - naredila je. - Ništa zasigurno ne može doznati i priča posluge u
Srinagaru ostaje samo priča. I tako smo, Nerys, poslale poruku Raineru koji je
odmah došao.
- Krenuli smo jutros, čim je svanulo - rekao je Rainer.
- Mogu li ostati ovdje s tobom? - preklinjala ju je Caroline. - Nitko neće
pretpostaviti da sam došla ovamo gore, čak ni Ravi.
- Naravno da možeš - umirila ju je.
Rainer je kleknuo ispred peći i vješto puhnuvši raspirio žeravicu koja je
planula.
Myrtle je rekla: - Rainer ima još jedan plan.
Po Nerysinu računu, bilo je ostalo manje od mjesec dana do termina
Carolinina poroda. Kakav god taj plan bio, najvažnije je bilo da bude dobar.
Rainer se nije žurio. Kad je bio zadovoljan vatrom, sjeo je na podvijene noge i
uputio Nerys topao i napola pospan osmijeh, zbog kojega je u trenu postala
svjesna svoje kože ispod slojeva odjeće. - Jugozapadno odavde, na cesti koja iz
doline vodi u smjeru Rawalpindija - rekao je - u mjestu koje se zove Baramulla,
postoji katolički samostan. Tamošnje redovnice vode malu bolnicu uz pomoć
liječnika Francuza i njegove supruge. Ako se slažeš, Nerys, Caroline će ostati
ovdje s tobom, izvan dosega Ravija Singha... koji će posve logično pretpostaviti
da je ona u Delhiju ako nije u Srinagaru.
Nerys je ponovila jedno od ona četiri pravila. - Zavođenje u pogrešnom
smjeru.
230
Rosie Thomas
- Točno to. Zašto bi otišla u planine ako je u stanju na koje on sumnja? Ja
moram otići obaviti nekakav posao, ali kad se vratim, doći ću u Kanihamu pa
ćemo odvesti Caroline liječniku i redovnicama u Baramullu. Tamo će joj biti
posve sigurno poroditi se.
Caroline je glavu držala pognutu i prstima neprestano gužvala rub svoga
pherana.
- Dobar ti je taj plan. Ali ne bismo li je sad mogli tamo odvesti? - upitala je
Nerys.
- Baramulla je na cesti. Putovi vode na sjever i na zapad te stoga kroz nju
prolaze različiti ljudi. Tko zna gdje bi sve špijuni
Ravija Singha mogli biti? Puno je sigurnije ostati ovdje, daleko od očiju.
Caroline je sad podignula pogled. Njezine plave oči bile su pune straha.
- Ne želim da me Ravi nađe. Bojim ga se - prošaptala je.
Kroz prozor se vidio samo pregršt kuća, polja koja su nalikovala zakrpama i
potom planine. Gotovo nitko nije dolazio u Kanihamu, osim piljara koji su
seljanima donosili najnužnije potrepštine i malo je ljudi iz nje odlazilo, osim
Zafira i nekolicine ostalih starješina koji su seoske proizvode nosili na tržnicu,
cestom koja je vodila niz dolinu ili u grad.
- Ostat ćemo ovdje - složila se Nerys.
Rainer je potvrdno kimnuo. - Odlazim odmah pa ću se na putu zaustaviti u
samostanu u Baramulli, reći im da nas očekuju.
- Tako brzo moraš ići - protisnula je Nerys.
Myrtle je zašutjela nakon što je opisala posjet Ravija Singha, ali sad je
poskočila i rekla da će donijeti Carolinine stvari iz kamioneta. Rainer je uzeo
Nerys za ruku i izveo je van pa su stali ispod stabla cedra.
Obratio joj se tihim glasom, prethodno se osvrnuvši, kao da bi neprijateljski
agenti mogli čučati na granama ponad glava.
- Moram obaviti jedan posao. Postoji strateški važna poljska zračna luka.
Britanci i Amerikanci žele da je premjestim.
- Premjestiš? Poljsku zračnu luku? Sam?
- Ne posve sam. Imat ću malu ekipu tesara, slikara i slično. Bit će to, naravno,
trik, iluzija izvedena kamuflažom, lutkama, maketama, svjetlom i ne znam čime
sve još dok ne vidim to mjesto iz zraka. Ali pomoću mojih vještina Japanci će
231
Šal od kašmira
bombardirati prazan komad džungle umjesto poljske zračne luke s trideset
borbenih zrakoplova. Ne postoji nitko osim mene u
Indiji, pa ni u cijeloj Aziji, tko može uspjeti obaviti taj posao. Čarobnjak sam.
Osmjehnula se unatoč teškom podnošenju tjeskobe koju je osjećala. Raineru
nikada neće nedostajati samopouzdanja, ma kakav se majstorluk od njega
očekivao. - Sretno - bilo je sve što je rekla.
Podigao joj je ruku i poljubio je. - Vratit ću se za dva tjedna.
Nije rekla »obećaj mi« iako je to silno željela.
Čekala je ispod stabla i gledala za crvenim fordom, sve dok se nije izgubio iz
vida.
U kući su Myrtle i Caroline raspakirale drugi krevet i podigle ga na skučenome
prostoru. Caroline je stajala držeći ruke na leđima, olakšavajući si bol. Nabori na
njezinu pheranu sad su već jedva skrivali izbočinu.
- Znam, teško je - rekla je obzirno Myrtle, obrativši se Nerys
- ali bit će sve u redu s Rainerom.
Nerys je podignula bradu. - Naravno, naći ću nam svima nešto za doručak.
Niste imali vremena ništa pojesti prije polaska. Ima rižine kaše i jaja i mislim da
mi je susjeda dosad već ispekla kruh. Poslat ću Faisala da ga donese. Izvrstan je.
- Vidjela je tjeme dječakove glave kako poskakuje ispred prozora.
Myrtle je rekla: - Donijela sam svoju posteljinu. Mogu li i ja ovdje ostati
nekoliko večeri? Nakon toga će biti bolje da se vratim i pokažem se na sastanku
udruge Žene pomažu ili u klubu. Priča je ta da je nakon što ju je načela groznica
Caroline otišla na jug s mojom rođakinjom, bolničarkom, malo se oporaviti.
- Naravno da možeš ostati. Baš zabavno - osmjehnula se Nerys.
Uz Myrtlino i Carolinino društvo Kanihama se doimala sunčanim
blagonaklonim mjestom i njezina prašnjava kuća od blata i opeke gotovo
jednako raskošnom poput Rajskoga vrta.
Kako su koljeno uz koljeno sjedile na stoličicama, bilo je dovoljno prostora za
sve tri za drvenim stolom. Nakon obavljenog posla, Faisal se igrao loptom uz
njihove noge.
Myrtle je uzela koru kruha i malo začinjene jabuke, ali nije jela. - Jesi li čula
najcrnje ratne vijesti? - upitala je.
Nerys je kratko pokazala po praznoj prostoriji. Tu nije bilo nikakvih vijesti
osim onih koje su joj oni mogli donijeti.
232
Rosie Thomas
- Jučer je zauzet Singapur. Grad su okupirali Japanci.
Caroline je nabadala hranu malim preciznim pokretima.
Myrtle je dodala: - Čini se vjerojatnim da su Japanci zarobili mnogo naših
ljudi koji su preživjeli bitku i bombardiranje. Izvješća su vrlo zbunjujuća.
- Ralph je živ. Znam da je živ - rekla je Caroline. Doimala se neprirodno
smirenom, gotovo dalekom, kao da se previše toga događalo da bi se mogla
nositi s time.
- Jesi li se čula s Archiejem? - upitala je Nerys tiho Myrtle.
- Jedno pismo. Nisam sigurna, ali vjerojatno su on i njegovi ljudi uključeni u
evakuaciju ranjenika iz Malaje. To je... gle, možemo zamisliti kako je.
Caroline je spustila ruku na trbuh. Sanjarski je rekla: - Ovo dijete se sve
vrijeme rita. Poput krupnoga slona je.
Sunčeva svjetlost probila se u prostoriju. Tri žene sjedile su razmišljajući o
djetetu koje će se uskoro roditi i svijetu nesigurnosti koji će ga dočekati.
Dva dana sjedile su pokraj peći i grijale se. Caroline je plela plavu dječju
odjeću, igrali su se s Farisalom i njegovim bratom, preljinim dojenčetom, koje je
sad postalo gotovo bucmasto. Farida je promatrala sa strane, ali kad bi je neka
od njih pozvala prstom da priđe, okrenula bi se i otrčala. Myrtle i Nerys bile su u
posjetu u još dvije-tri druge kuće, popiti čaj sa ženama, i dok su izlazile u
pheranima koji su bili napuhani zbog kangrija ispod njih, govorile su jedna drugoj
da sigurno izgledaju kao dva mala okrugla čajnika na nogarima.
U tkaonici se Myrtle nagnula proučiti šal od paunova perja koji joj je mršavi
tkalac u nadi pokazao. Plava boja jezera i svjetlucava srebra stvorile su bazen
duginih boja u sumornoj hladnoći potkraj zime. - Poseban je - složila se Myrtle,
ali odmahnula je glavom na preklinjući muškarčev pokret. - Nemam ni blizu
dovoljno novca. Da imam, iskreno, kupila bih ga.
Trećega jutra Myrtle je rekla da se mora vratiti u Srinagar, osluhnuti najnovije
glasine. Starac koji je vozio trupce u pilanu rekao joj je da može poći s njim,
zaprežnim kolima koje su vukli volovi, do mjesta na kojemu je vožnju mogla
nastaviti javnim prijevozom, autobusom do Srinagara.
Myrtle se popela na sjedalo zaprežnoga vozila i prebacila nabore tvida preko
koljena, prekrivši svoj kangri. - Od srca će mi biti drago kad se ta trudnoća
privede svome prirodnome kraju - promrmljala je ona Nerys.
233
Šal od kašmira
- Nastoj uživati u vožnji - odvratila joj je ova.
- Život je u današnje vrijeme prilično neobična pustolovina, nije li? Prije nego
što nas je Rainer brzo dovezao ovamo, gledala sam u te Archiejeve vrhove...
znaš ono, jeleni i planinske ovce koje je lovio u Ladakhu. Tada sam mislila kako
je odlazak u lov sa suprugom nešto vrlo smiono. Bilo je to prije nego što sam
tebe upoznala, Nerys Watkins.
Obje su se nasmijale, iako je, kako se doimalo, u tome bilo malo toga istinski
smiješnoga.
- Vratit ću se s Rainerom - obećala je Myrtle. - Potom ćemo otići u Baramullu
i naše dijete će se roditi, ha?
- Za dva tjedna - rekla je Nerys i ustuknula propustiti kola koja su krenula.
Dani su sporo prolazili. Seljani su bili znatiželjni zbog došljakinje, ali ne više
tako silno. Koristeći se uobičajenom mješavinom jezika znakova i jednostavnih
kašmirskih riječi koje je pokupila, Nerys je ženama koje su bile najsusretljivije
ukazala na to da je Carolinin suprug u ratu i da će ona uskoro morati u bolnicu,
poroditi se. Prihvatile su to slijeganjem ramenima. U Kanihami su se djeca rađala
iza zastora u jednoj od prostorija kuća od blata i opeke.
Caroline je promatrala djecu koja su se došla igrati s Nerys. Pridruživala im se
u pjevanju ili crtala za Faisala... stablo, ovcu, cvijet... ali puno češće sjedila je ruke
položene na trbuhu, na kojemu se kroz napeti zid mišića često mogla zapaziti
izbočina male pete. Njezina zaokupljenost vlastitim mislima postajala je sve
izraženija i Nerys je to pripisala unutarnjem poimanju kasne faze trudnoće,
prisjećajući se kako su se majke u Shillongu na isti način povlačile u sebe.
Noću su jedna uz drugu spavale na svojim krevetima. Caroline je loše spavala,
uzdišući i prevrćući se pod težinom svoga trbuha, dok je Nerys nestrpljivo
osluškivala njezine kretnje. Postavila je svijeću da gori u jednome kutu pa su
sjene zbog propuha kolebljivo plesale preko krovnih greda.
Misli na vlastito dijete koje je izgubila stvarale su joj sve manju tjeskobu.
Imala je ozebline i kašljala je, ali osim tih manjih boljki osjećala se napetom i
iznenađujuće snažnom s obzirom na loše materijalne uvjete i oskudicu života u
Kanihami pa joj je to pružalo novo zadovoljstvo, koje je sad manje sramežljivo
prihvaćala zbog onoga što joj je Rainer pokazao. Odagnavši vlastite brige,
usredotočila se na ono što će vjerojatno biti potrebno Caroline.
234
Rosie Thomas
Dva tjedna su sporo prošla, ali Rainer se nije pojavio.
Koja ga je to džungla zadržala? Gdje je bio, on koji zapravo čak nije ni bio
vojnik? Izgledalo je da je izveo predstavu nestajanja, kako je to često zamišljala.
Nerys je zatomljivala svoj osjećaj tjeskobe, potiskujući je sve dok njezinu težinu
nije osjećala poput olova u želucu.
- Kad će doći? - neprestano je zapitkivala Caroline.
- Ne brini - smirivala ju je Nerys.
Poštu su u Kanihamu dostavljali samo jednom tjedno. Poštar je donio pismo
od Myrtle i čekao pred Nerysinim vratima da ga ona otvori, silno želeći čuti
njegov sadržaj. Kad mu je dala novac, povukao se.
Myrtle je nažvrljala: »Nitko ne zna gdje je Rainer. Ni riječi, čak ni daška
glasina. Jednostavno je iščeznuo. Želiš li da dođem u Kanihamu bez njega? Što
mogu učiniti da ti pomognem?«
Nerys joj je odgovorila: »Doći će. Ostani tu gdje jesi, budi naše oči i uši. Bit će
sve u redu sa mnom i Caroline.«
Te večeri, pod ustreptalim sjenama, vrtjela je sve mogućnosti. Bile su
ograničene. Postojala je mogućnost da unajmi automobil u Srinagaru, s vozačem
koji nije poznavao ni Ravija Singha ni europske supruge i odveze se s Caroline
do bolnice samostana u Baramulli. Ali putovanje s trudnom ženom koje se
doimalo izvedivim pothvatom s Rainerom u fordu postalo je zastrašujuća
mogućnost s neznancem. Druga mogućnost bila je otpremiti Caroline natrag u
Srinagar, gdje bi se mogla pojaviti u vojnoj bolnici, ali to bi značilo poništiti sve
ono skrivanje koje su izvodile posljednjih mjeseci.
Ili su mogle ostati tu gdje jesu.
Nakon besanih sati ujutro je prvo izišla van postaviti niz pitanja ženama
Kanihame. Naposljetku su je odvele do starice izborana lica s bijelom maramom
na glavi, koja je pušila lulu pokraj vatre. To je, kako je doznala, bila seoska
primalja. Starica ju je saslušala i potvrdno kimnula, a potom ispružila ruku uzeti
od Nerys novac. Nerys je kao odgovor na to reagirala ljuljuškajući prazno
naručje i mimikom pokazala predaju novca. Prvo dijete, a onda naknada. Starica
se nasmijala, pokazavši niz pocrnjelih zuba i smijeh se proširio na druge žene.
Nerys je zaključila da joj se primalja svidjela i rukovale su se.
Kad se vratila natrag u kućicu, nagovorila je Caroline da se razodjene kako bi
je mogla pregledati. Dok joj je Nerys opipavala trbuh, Caroline je širom otvorila
oči, tako da su joj se oko plavih zjenica pojavile bjeloočnice. - Koliko si djece
porodila? - upitala je napetim glasom.
235
Šal od kašmira
- Nekoliko - odgovorila je Nerys. Činilo se da je djetetova glava bila okrenuta
na pravi način. Ako su trudovi i porod bez komplikacija, sve će biti dobro. Ali
ako nisu... molim te, Rainere, preklinjala je u sebi. Za Boga miloga, dolazi ovamo
prije nego što bude prekasno.
Bio je sunčan dan i u povjetarcu se osjećao šapat topline. Nerys je u svežanj
skupila plahte, odjeću i ručnike i odnijela ih do hangara bojadisaonice na
obalama potoka. Tamo je nagovorila muškarce da kristalno čistom vodom iz
potoka napune jedan od svojih bakrenih kotlova i da je prokuhaju. Oprala je svu
posteljinu i ostalu odjeću, a potom ih objesila na užad koja su uzduž i poprijeko
prošarala obalu. Sve to sušilo se na suncu i vjetru i vijorilo među savršeno
obojanim namotima pređe pasmine.
Caroline se požalila na bol u leđima. Nerys je napunila svoj kangri žeravicom i
dala joj da ga privije uza se. Polako se primicala noć pa je ponovo zapalila
svijeće.
Rainere, gdje si?
Odbijala je pomišljati da su ga zarobili, da leži negdje u gustoj džungli ili nešto
još gore od toga.
U ponoć je Caroline odjednom ustala s kreveta. Prišla je prozoru i položila
glavu na jednu podmotanu ruku, tiho bolno otpuhnuvši.
- Što osjećaš? - upitala je Nerys.
- Počelo je.
- U redu. Sve će biti u redu. - Upalila je svjetiljku i u peći zapalila vatru.
Caroline je ležala na madracu i privukla koljena. Doimala se prestravljenom i
uz rub kose izbili su joj grašci znoja. - Ne ostavljaj me - umalo je vrisnula kad je
Nerys odjenula pheran.
- Za pet minuta sam ovdje. Idem po primalju. Pokušaj se odmoriti.
Starica je čvrsto spavala u svojoj ruševnoj kućici. Nerys ju je prodrmusala i što
je mogla nježnije probudila. - Dođite - molila je.
Tiho progunđavši, ustala je i polako odjenula svoj otrcani pheran. S police je
uzela ulupljeno vjedro i napola ga napunila tamnim uvarkom koji je bio u posudi
navrh peći pa pošla za Nerys u noć.
Caroline je dahtala od straha i bola dok ju je primalja pregledavala. Žena je
izvila ramenom kad se ponovo uspravila. Položila je obraz na preklopljene ruke i
pokazala na piće koje je sa sobom donijela. Potom se ponovo žustro udaljila.
236
Rosie Thomas
Poruka je bila jasna. Caroline je trebala popiti malo napitka od ljekovitoga bilja,
jer bilo je još puno vremena da se svi naspavaju.
Kad je svanulo, Caroline se koprcala na usukanim opranim plahtama. Sa
svakim grčem njezino bolno režanje pretvaralo se u vrisak. U svakome tome
kratkome predahu Nerys joj je spužvom natopljenom hladnom vodom brisala
lice i nutkala je da popije gutljaj onoga napitka koji je primalja donijela. - Sve se
odvija kako treba - nastavila je šaptati. Koliko je uspijevala vidjeti, Caroline se
dobro držala. - Nastoj sačuvati snagu. Diši.
Usred jutra, primalja se ponovo vratila žvačući šaku ukiseljenih oraha,
pijuckajući koru u skupljeni dlan. Nerys ju je natjerala da opere ruke prije nego
što pregleda Caroline.
- Pomozite mi da ovo prestane! - vrištala je Caroline. - Molim te, Bože,
pomozi mi.
Ona žena se ponovo uspravila, namjestivši maramu.
- Dobro - rekla je, iznenađujuće, na engleskome i lice joj se razvuklo u
osmijeh, iako se vrlo rijetko osmjehivala. Uzela je iz Nerysine košare traku
platnene tkanine i premotala je u zavoj, koji je potom stavila među Carolinine
zube prije nego što se suzama umrljano djevojčino lice izobličilo zbog dolaska
još jednoga truda. Caroline je zagrizla tkaninu kad je primalja uz njezin trbuh
prislonila uho. Začuo se još jedan vrisak, prigušen platnenim zavojem. Uz
iznenadan mlaz, puknuo je vodenjak.
Kad je Nerys pogledala među Carolinine noge, ugledala je vlažni crni jajoliki
oblik djetetove glave. - Možeš li tiskati? - upitala je.
Iskonska buka i miris neposrednoga poroda prizvali su joj u sjećanje postupke
iz rađaonice u Shillongu. Sad se osjećala smireno. Rekla je Caroline da duboko
diše između trudova i poučila je kako tiskati u zdjelicu, a ne u grlo. Primalja je
sjela na stolčić među Carolininim koljenima i kad se djetetova glava pojavila,
uzela ju je u svoju preplanulu ruku dok je drugom stručno vodila sićušna skliska
ramena.
- Još jedno snažno tiskanje i ugledat ćeš ga - obećala je Nerys. Carolinino
grimizno lice oblile su suze, istrgnula je iz usta krpu namočenu suzama, zaurlala i
dijete je bilo rođeno. Imalo je dugačke mršave ruke i noge te gustu bujnu crnu
kosu. Bila je to zdrava djevojčica.
Nerys i primalja zajednički su očistile djetetove dišne puteve i osmjehnule se
jedna drugoj kad se prolomio prvi plač, a potom djetešce umotale u pašminu i
položile na Carolinina prsa. Caroline je ležala leđima oslonjena na jastuke i deke.
237
Šal od kašmira
Oči su joj bile sklopljene i drhturila je od iscrpljenosti. - Nije djevojčica -
prodahtala je.
- Jest, djevojčica je, k tomu još lijepa.
Bilo je to isto staro čudo, pomislila je Nerys, svaki puta isto, a ipak drukčije.
Zagurala je nabor šala preko jedne sićušne grimizne noge i bez riječi zbrkano
izgovarala molitvu zahvale. Da je tu Evan, on bi sada kleknuo blagosloviti novi
život, ali po svemu sudeći ta sićušna djevojčica morat će se zadovoljiti nečim
približnim, onim što je Nerys mogla ponuditi te promrmljanim kletvama
primalje muslimanke dok je vezala pupčanu vrpcu koju je uz odbljesak sjajne
oštrice presjekla.
- Dopusti da je uzmem - rekla je Nerys.
Caroline joj je bez protivljenja predala djetešce, dok je starica pozornost
usmjerila na izbacivanje posteljice. Nerys se prisjetila kako su bolničarke u
Shillongu pomno provjeravale da ništa ne ostane u majci i osjetila olakšanje kad
je shvatila da je i ova primalja bila jednako toliko brižna. Uz dijete priljubljeno
uz svoje rame, nježnim pokretom uklonila je znojnu vlažnu kosu s Carolinina
lica. - Dobro si se držala. Bila si vrlo hrabra - rekla joj je.
- Nisam - jecala je Caroline.
Začulo se grebuckanje na vratima, koja su se potom uz škripu otvorila. Na
njima se, naspram jarke svjetlosti, pojavio obris sitne Faride koja je tamo stajala.
- Bog - rekla je iznenađeno Nerys.
Mala djevojčica se plaho uvukla u prostoriju, privukla bliže i povukla šal
kojim je djetešce bilo povijeno. Nerys je bacila pogled na Caroline, čija je glava
bila klonula na jednu stranu i čije su oči bile sklopljene od iscrpljenosti. Čučnula
je kako bi Farida mogla vidjeti novorođenče, ali djevojčica se nije zaustavila na
tome. Vješto je uzela djetešce u naručje, prekriživši noge sjela uz peć i njišući ga
na krilu počela mu pjevušiti nekakvu pjesmicu. Primalja je potvrdno kimnula
glavom u znak prigodnoga odobravanja. Kad je Farida stavila prst na djetetov
obraz, Nerys je shvatila kako ju je tada prvi put vidjela da se osmjehuje.
Bila je odbačena na margine te drevne slike pa se zabavila stavljanjem čajnika i
pospremanjem krvlju umrljanih krpa u košaru.
Primalja je okončala posao, nakon čega su ona i Farida djetešce okupale u
limenome lavoru. Taj mali komadić mesa ritao se i plakao, ali Caroline je i dalje
bila utonula u jastuke, ležeći zatvorenih očiju. Djetešce su odjenule u plavu
pletenu odjeću i Farida ga se ponovo žestoko dočepala.
238
Rosie Thomas
Konačno je primalja ispružila ruku, tražeći novac. Nerys joj ga je izbrojila na
dlan, novčanicu po novčanicu, i tek nakon toga žena je prihvatila malo čaja s
kruhom i medom. Čak je i Farida uzela šalicu čaja. Carolinine usnice bile su
natečene i ispucane pa je Nerys na njih nanijela melem, a potom je primorala da
nešto malo pojede i popije.
- Želiš li je pokušati nahraniti? - upitala je, na što je Caroline samo odmahnula
glavom.
- Zahra - izjavila je Farida.
Ona i primalja su nešto raspravljale, nakon čega je Farida ponovila »Zahra« i
namjestila djetetu kapicu na glavu.
- Jesi li smislila ime? - upitala je Nerys.
Caroline je spomenula da joj se otac zove Charles i jednom se našalila da bi ga
možda nazvala Linlithgow, u čast kraljevskoga namjesnika, ili čak George, po
kralju. Činilo se da je otada prošlo mnogo vremena, ali nikada nije bilo
nikakvoga spominjanja ženskih imena.
- Zahra mi zvuči lijepo - dodala je Nerys.
- U redu - odgovorila je Caroline. Potom je dodala: - Oprosti, Nerys. Silno
sam umorna.
- Naravno da si umorna. Odmori se.
Nerys je pomislila kako nekako novosti mora dojaviti Myrtle.
Na izmaku poslijepodneva, kad je Zahra u svojoj maloj drvenoj zipki zaspala,
uz Faridu koja je poput sjene čučala pokraj nje, vratima je prišlo izaslanstvo
žena. Među njima je bila i Faridina baka, koja je nosila zemljanu posudu
zamotanu u krpu. Iz nje se širio predivan miris.
Uz ozbiljnu formalnost žene su postavile zdjele i izrezbarene drvene žlice, a
potom zaimačom razdijelile porcije riže tahar koja se kuhala s kurkumom, jelo
koje su tradicionalno posvuda u Kašmiru spravljali ujedno hindusi i muslimani,
kao zahvalu Bogu zbog sretnoga okončanja poroda.
Nerys i Caroline su zajedno s njima jele tu mirisnu hranu.
- Hvala vam - rekla je ponizno Caroline. - Hvala vam. Imala sam sreće, znam
da sam imala sreće. Bojala sam se da ću umrijeti.
Netko je poznavao dječaka koji je odlazio u Srinagar raditi s ujakom u
tvornici šalova. Nerys je napisala pismo Myrtle, koje mu je povjerila.
239
Šal od kašmira
Kad su svi otišli, čak i Farida, pokušala je ponovo: - Želiš li je pridržati? -
promrmljala je. - Ima tako divnu crnu kosu i krupne tamne oči.
- Znači da nalikuje ocu. Ne mogu je zadržati i ne mogu joj biti majka pa stoga
ne bih čak ni trebala razmišljati o njoj kao o svojemu djetetu.
Nerys ju je pomilovala po ruci. Na Carolininu mjestu ona se ne bi mogla
suzdržati da ne privije Zahru na srce. Nitko je od nje ne bi mogao odvojiti...
morao bi prije toga ubiti Nerys.
Možda je u takvim okolnostima Carolinin nagon bio puno mudriji od njezina.
U selu je postojala dojilja, ista ona žena koja se brinula za preljino dijete.
Zasad je Zahra mogla k njoj dok ne dođe Myrtle i dok ne rasprave što dalje.
Sljedećega poslijepodneva na trgu se zaustavio automobil. Bio je to kamionet
trgovca iz Srinagara iz kojega je iskočio mrzovoljan vozač koji je naglo otvorio
haubu pogledati motor, kao da je to putovanje uzelo svoju žrtvu. Sa
suvozačkoga mjesta sišla je Myrtle. Nosila je svoj pheran komotno prebačen
preko ramena. Nabori na njemu bili su gurnuti straga i otkrivali joj uski struk.
- Nikada mi nije bilo draže vidjeti te - rekla joj je Nerys.
Myrtle je donijela mlijeko u prahu i staklenu bočicu za hranjenje, cvijeće i
čokoladu, novine iz Srinagara, ali nije bilo nikakvih vijesti ni o jednome od
muškaraca. - Priča se samo o japanskim grozotama u Singapuru, ratnim
zatočenicima i masakru u bolnici. Ti prokleti Japanci poubijali su sve pacijente
i liječnike. Nitko ne pokazuje ni najmanje zanimanje za naše male stvari, draga
moja. Vidjela sam onu ženu koja živi pokraj
Caroline i rekla joj kako je Caroline sad mnogo bolje nakon što je vrijeme
provela na suncu s mojoj dragom rođakinjom, a ona me gotovo nije ni čula.
Kako je ona?
- Tjelesno je umorna, ali dobro se oporavlja. Emocionalno, nisam baš sigurna.
- A dijete?
- Lijepa je.
Myrtle je unijela pun naramak darova u kuću.
- Ajme! Ma gle ti sve ovo. Osjećam se kao da sam u pravom privatnom
lječilištu - povikala je Caroline sa svoga kreveta i duh njezina staroga osmijeha
popratio joj je riječi.
240
Rosie Thomas
Myrtle i Nerys su poslije otišle vidjeti Zahru, koju su na sigurno smjestile
Farida i dojilja. Faisal nije skrivao oduševljenje što vidi Myrtle pa je plesao
uokolo držeći je za ruku.
Myrtle je zavirila u kutiju zipku, odgrnuvši nekoliko slojeva plave vunice. -
Moj Bože - dahtala je na Nerysino uho. - Ista Kavi Singh. - Obje su se nadvijale
nad sićušnim djetešcem, zagledane u nj, kao da je riječ o čudu.
Nakon tjedan dana odmora, Caroline se s Myrtle vratila natrag u Rajski vrt, u
kojemu se, koliko je Srinagar znao ili mario za to, još uvijek oporavljala od
napadaja groznice. Svoju kćer ostavila je na brigu Nerys i objema prijateljicama
bilo je jasno da je zbog toga odvajanja osjećala više olakšanje negoli tjeskobu.
Bila je neobično tiha, osim onih nenadanih napadaja plača za koje se činilo da ih
ne može nadzirati, ali u Srinagaru bi se njezina malodušnost mogla pretvoriti u
tjeskobu zbog Ralpha Bowena, čije je ime bilo na popisu stotina onih koji su
postali ratni zarobljenici.
Nerys je ponovo otpočela s rutinskim pjesmama i igrama rijcčima sa seoskom
djecom, koje je prekidala poslijepodnevna igra sa Zahrom i svojom uvijek
vjernom pomoćnicom Faridom. Pomislila je kako je sretna okolnost bila ta što
je rođenje djeteta razbilo onu ljušturu osame u koju se djevojčica bila povukla.
Farida se čak počela igrati s ostalom djecom, iako bi svake dvije-tri minute brzo
otrčala uvjeriti se da djetešce spava ili je sretno promatrala šare koje su iznad
njezine glave tkale grane cedrova stabla. Sad je svakoga jutra, jednako pouzdano
kao Faisal, dolazila doručkovati s Nerys.
Nerys je počela uviđati kako bi se Zahra lako mogla uklopiti u život sela.
Činilo se da mala djeca, kao ni ona veća, nisu zahtijevala pojedinačnu pozornost
svojih majki, nego su na njih pazile bake, tetke, braća i sestre, zapravo svatko
onaj tko bi se našao pri ruci. Možda bi, pomislila je, kad bi Myrtle, Caroline i ona
sama omogućile novac, za Zahru moglo biti života i u Kanihami. Barem u
najranijoj dobi. A nakon toga, kad rat završi, bit će siročadi, raseljenih obitelji i
djece kojoj će na razne načine trebati zaštita. Tko je mogao predvidjeti što bi se
moglo događati s tim posebnim siročetom?
Tako je razmišljala Nerys, koja se, sad kad je Zahra rođena, još više potajno
nadala i čeznula.
241
Šal od kašmira
Početkom travnja, kad su pupoljci počeli bujati na trnju i grančicama cedra i
kad su se polja i povrtnjaci zazelenjeli novim izdancima, Nerys je začula zvuk još
jednoga automobila. Osjećajući tjeskobu zbog Rainera, stotinu je puta zamišljala
isti taj zvuk i redovito bi se svaki put razočarala, ali sad, kad se prisilila dobro
oslušnuti, nije bilo pogreške. Ispustila je posudu koju je držala i istrčala.
Bio je to kamionet, a njegov vozač bio je Rainer. Vrata su se naglo zanjihala,
ali činilo se da se on ne može izvući.
Povikala je: - Što se dogodilo?! Ozlijeđen si. Daj da ti pomognem.
Lice mu se izobličilo. - Ne na tu stranu. Priđi okolo. Ako se naslonim na
tebe...
Oslanjao joj se na rame pa su se tako dovukli do kuće i pomogla mu je da
dođe do stolca pokraj peći. Lice mu je bilo ispijeno i torzo mu je izgledao
usukan, poput drveta u koje je udario grom.
- Gdje je Caroline?
Dakle, odakle god Rainer dolazio, nije stizao iz grada.
Brzo je odgovorila: - U Srinagaru, s Myrtle. Oporavlja se... i djetešce je stiglo.
Djevojčica.
Rainer je prstom prešao preko isušenih usana. - Silno mi je žao - promrmljao
je - što sam te razočarao.
Prislonila je obraz uz njegov. - Nisi. Popij malo.
Zagrijala je u šalici malo onoga napitka koji joj je dala primalja. Još uvijek nije
znala od čega se taj napitak sastojao, ali bila je pod dojmom njegova
okrjepljujućeg učinka. Rainer ga je kušao i ispljunuo. - Bože dragi. Kakav je to
otrov?
Malo se opustila. - Rainere, što ti se dogodilo?
Uhvatio ju je za ruku i privukao k sebi. Uskoro je rekao: -Imao sam sreće.
Nisam posve otišao, ali preživio sam. Neki nisu.
Nerys je sjela uz njega na onaj stolac na kojemu su obično sjedili Faisal ili
Farida. Ruka mu je bila u teškim krastama, dok je na rubovima obnovljena koža
bila naborana na mjestima na kojima je izgorjela. Ne treba ga bombardirati
pitanjima, pomislila je. Reći će joj sam kad za to bude spreman.
Bio je spreman tek nakon što je odspavao dva sata. Nerys mu je pomogla da
se razodjene prije nego što je legao. Ispod tunike koju je nosio preko komotnih
hlača, ozljede od opeklina na ruci, ramenu i gornjem dijelu prsa bile su omotane
umrljanim, žutim promočenim zavojima.
242
Rosie Thomas
- Želiš li da ti ih zamijenim? - upitala je bez uvijanja.
- Poslije - odgovorio je. Zaspao je čim su mu se oči sklopile.
Nerys ga je ostavila u krevetu i izišla poigrati se s djecom lovice i skrivača.
Prodoran planinski zrak mirisao je na dim drva za ogrjev i životinjski izmet, baš
kao onoga poslijepodneva kad ju je Rainer prvi puta tu doveo i sad je u
zaklonjenim mjestima osjećala toplinu sunca na ramenima.
Poslije je na vrhovima prstiju ušla unutra i počela spravljati hranu, ali kad se
okrenula pogledati ga, shvatila je da su mu oči otvorene i da mu pogled počiva
na njoj.
- Kaži mi da ne sanjam - rekao je.
- Ne sanjaš, osim ako i sama ne sanjam isti san.
Ispružio je zdravu ruku: - Priđi.
Oprezno, da ga ne gurne, legla je na onaj uski prostor. Spustio je usne na
njezino čelo. - Tako je već bolje.
Srce joj je snažno udaralo i pitala se može li on to osjetiti uz svoja rebra u
ožiljcima.
Napokon je zaustio: - Izišao sam iz vojne prihvatne poljske bolnice. Nisam
vojnik, nego obični civil, k tomu još dvojbenoga nacionalnog statusa pa se nisu
previše trudili zadržati me. Uspio sam se ukrcati na let za Delhi. Kamionet sam
ostavio kod prijatelja pa sam ga tako mogao uzeti i dovesti se ovamo.
Uviđala je koliko ga je to napora stajalo.
- Sve vrijeme dok sam tamo ležao razmišljao sam o tome kako sam obećao
Caroline i tebe povesti u Baramullu. Da sam mogao, obavijestio bih te.
Osmjehnula se, pogledavši ga. - Znala sam to. Priznajem da sam se brinula
kad nisi došao, ali iščekivanje je bilo puno gore od stvarnosti. Znaš, djeca se u
Kanihami oduvijek rađaju.
- Siguran sam da si bila izvrsna. Kao obično.
- Nisam uopće - nasmijala se Nerys. - Junakinja je bila seoska primalja. Ono
što si pio bio je njezin ljekoviti napitak.
- Nadam se da će djelovati - rekao je s dozom odbojnosti.
Čekala je.
- Dakle, izveo sam svoj mađioničarski trik. To je bilo samo to, iluzija velikih
razmjera. Britanci su u početku bili neodlučni dati mi sve što mi je bilo
243
Šal od kašmira
potrebno, zato što je to bila najskrivenija tajna misija, a ja nisam imao
sigurnosno odobrenje. Što se tiče drskosti, zvučim dovoljno njemački da sam
mogao proći kao neprijateljski agent. Ali na kraju su mi morali dopustiti da to
izvedem, jer nije bilo nikoga drugoga tko je imao vještinu izvesti to što im je bilo
potrebno.
Nerys je pomislila kako je dobro ponovo čuti staroga Rainera kako priča.
- Kao što znaš, morao sam premjestiti poljsku zračnu luku kako bi Japanci
bombardirali pogrešno mjesto. Iznimno je teško procijeniti omjer iz zraka
naspram te guste pozadine džungle, posebice noću, pa smo na sličnome mjestu,
četiri kilometra dalje uz obalu, raskrčili područje koje je bilo jedna trećina
stvarnoga prostora za slijetanje i stvorili proporcionalno smanjenu inačicu prave
zračne luke. Dodijelili su mi ekipu britanskih inženjera. Izradili smo i oslikali
zrakoplove od drva, kolibe, skladišta robe, makete skladišta goriva, sve. Preletio
sam preko toga u izviđačkome zrakoplovu, samo nekoliko stotina metara iznad,
i bilo je izvanredno. Pravo mjesto bilo je nevidljivo ispod kamuflažne mreže,
dok je ono drugo izgledalo njemu istovjetno. Naravno, dio misije bio je uvjeriti
Japance da su očistili skladišta goriva, kao i zrakoplove. Gorivo je u svakoj bitki
ključno. Ako neprijatelji misle da ga nemate nimalo, a vi ga imate u izobilju, to je
taktička prednost.
Nastupilo je kratko zatišje dok je Nerys razmišljala o tome. Pomislila je kako
je za trik bilo potrebno izvesti golemi požar.
- Imali smo eksploziv, dovoljno da izazove veliki prasak. Stvorili smo lomaču
koja će dobro gorjeti i polili je benzinom. Moje je bilo nadzirati sustav
detonatora, tako da sam, čim dođe do izravnoga pogotka skladišta, mogao
izvesti da sav taj rad eksplodira u plamenu, baš poput dizanja u zrak zaliha
goriva za zrakoplove.
Rainer je zastao, tragajući za riječima.
- Zahtijevalo je to određenu količinu pokušaja i pogrešaka. Bilo je to teško
učiniti, a da dimne zavjese neprijateljskim izviđačkim zrakoplovima ne odaju
gdje se nalazimo. Stoga smo izgradili tunel u tunelu, u kojemu je trebalo
provjeriti sustav detonatora. Sa mnom su unutra bila dvojica inženjera koji su
postavljali prugu.
Stavio je ruku preko očiju. Potom je jednoličnim glasom rekao: - Nešto je
pošlo po zlu. Ispuštena svjetiljka, zalutala iskra. Ne znam. Tuneli su se zapalili. U
trenu su bili u plamenu. Ušao sam unutra, ali nisam mogao doprijeti do tih ljudi.
Nerys je zamislila gustu tinjajuću vlagu džungle u daljini, crni dim u
zatvorenome prostoru i smrad paljevine.
244
Rosie Thomas
- Dogodilo se to dan prije akcije. Nisam bio tamo to vidjeti, ali kad je za to
došlo vrijeme, osvijetljena je bila lažna, umjesto prave poljske zračne luke i
Japanci su, naravno, prišli. Koliko znam, eksplozija i paljenje skladišta lažnoga
goriva bilo je vrlo učinkovito.
Zastao je promeškoljiti se kako bi olakšao bol koju je osjećao zbog opeklina. -
Drago mi je zbog toga, zbog one dvojice.
- Da - bilo je jedino što je uspjela reći.
Rainer je obrisao usne nadlakticom zdrave ruke. - Bila si baš ljubazna kad si se
ponudila promijeniti mi ove zavoje. Kutija je u kamionetu.
Ponovo je izišla na sunčevu svjetlost i ugledala Faridu koja je strpljivo stajala
pokraj vrata, držeći na svojim leđima Zahru umotanu u šal. Nerys je ispružila
ruku i uvela je u kuću.
- Vidi, ovo je Farida - rekla je Raineru. - A ovo je Zahra.
Pridigao se. Nerys i Farida odgrnule su šal i otkrile krupne tamne djetetove
oči, kožu maslinaste boje i krestu poput ugljena crne kose. Oklijevajući, stavio je
prst s ožiljcima na taj obraščić. - Bog! - rekao je. Potom je podigao glavu i susreo
Nerysin pogled. - Drago mi vidjeti da postoje počeci, baš kao i završeci - rekao
je.
Dok je prilazila fordu, Nerys je pogledala prema vrhovima planina. Snijeg se
brzo otapao, ispunjavajući potok koji je brzo pretjecao pokraj hala
bojadisaonice, pretvarajući se u hladnu poplavu. Uskoro će prijelazi biti otvoreni
i cesta iz Kargila ponovo će biti prohodna.
245
Šal od kašmira
DVANAESTO POGLAVLJE
apanjujući tresak u grmlju, a potom dugo kloparanje kamenja koje se kotrljalo
niz brijeg naveli su Mair da poskoči. Naglo se okrenula oko sebe i nazrela
mršavu pozadinu koze koja je hitro pobjegla. Trenutak potom zapuhnuo ju je
njezin smrad i u trenu se vratila u Changthang, u kojemu su započeli svi ti tjedni
potrage. Tu, u tome napuštenome selu, napokon je okončano otkrivanje
prošlosti šala.
Obitelji Mehraanova oca i djeda te ostalih izrađivača rukotvorina kani živjele
su i radile u tim stiješnjenim kućicama, a sad su se samo ruševni zidovi predavali
korovu i trnju. Nasred neurednoga trga stajalo je suho deblo, čije je spaljeno i
rascijepljeno drvo ukazivalo na to da ga je pogodio grom. Prošla je pokraj njega i
stala na dovratak najveće kuće. Pogledavši uvis prema golim gredama uspjela je
ugledati žutoglavoga bradaša kojega je nosio propuh.
Na zemljanome podu kuće bilo je nekoliko odbačenih i ostavljenih komada
pokućstva, stari aluminijski lonac među krhotinama blata i opeke te ukošena
cijev za dimnjak koja je vodila iz peći na drva, na kojoj se u jednom kutu kuhalo.
Kuća je bila poput stare misionarske kuće u Lehu. Ljudi koju su u njoj živjeli
više nije bilo i nikada se više u nju neće vratiti. Spone su bile prekinute.
Malo zadrhtavši, Mair je ponovo izišla i odšetala do kraja sela, tamo gdje se
rijeka sunovraćivala niz kamenitu guduru. Bilo je tu još napuštenih zgrada,
krovovi od zahrđaloga rebrastog željeza visjeli su pod opasnim kutovima i jedna
ploča škripala je na vjetru kao kontrapunkt zapljuskivanju vode. Dolje, u dnu
brežuljka, preko riječnoga zavoja, Mair je ugledala crvenu točku. Bila je to
šilterica sa znakom Coca-Cole koju je nosio vozač putničke agencije iz Srinagara,
onaj koji ju je ovamo dovezao na poludnevni izlet u neizbježnoj bijeloj toyoti.
Sjela je na plosnati kamen i pogledavala preko ostalih dijelova Kanihame.
Mehraanov djed, onaj tkalac koji se na svoje djelo potpisao s BB, bio je
mrtav, njegov sin također, a seljani su se preselili nekamo drugdje. Lijepi šalovi i
dalje su se izrađivali u Kašmiru, kupovali za vjenčanja i skladištili za dragocjenu
valutu ili su odlazili u Delhi, a odatle do skupocjenih trgovina na Zapadu, ali više
Z
246
Rosie Thomas
se nisu tkali u tome selu. To mjesto pripadalo je pastirima i njihovim
životinjama.
Mair je ponovo poskočila. Miris vjetra, smrad životinjskoga izmeta pa čak i
zakrpe čvrstoga busenja među sivim stijenama podsjetile su je na dom i na
njezinu staru kuću u Walesu. Kad ju je preplavila čežnja za dolinom, začula je
očev glas: »Jesi li se zasitila tih svojih putovanja? Dođi, vrati nam se.«
Zatreptala je. Njega više nije bilo, ali bio je u pravu. Bilo je vrijeme vratiti se
kući. Poželjela je vidjeti Hattie i ostale prijatelje, brata i sestru.
Ostalo joj je još samo obaviti jedan posjet u Srinagaru, nakon čega je bila
spremna za odlazak. Mair je stavila ruke u džepove kaputa i skakućući se počela
spuštati nizbrdo.
- Ponovo si došla. Baš lijepo! - povikala je Caroline čim ju je Aruna uvela u
sobu.
Tiho je svirala glazba sitra, ali Aruna ju je isključila i razmetljivo pospremila
nekolicinu omota s CD-ovima. Carolinina noga u zavojima i dalje je bila
oslonjena na stolčić i osjećao se miris antiseptika. Progovorila je kao da nije
proteklo ni malo vremena od prvoga Mairina posjeta.
- Silno mi je drago što si navratila. Znaš, kad sam vidjela šal, sve mi se vratilo,
sve te divne uspomene. Bile su mi drage odane i prisne prijateljice, Myrtle i
Nerys. Svega toga se savršeno sjećam. Rajski vrt. Kako smo se tome znale
smijati.
- Srinagar je bio kao rajski vrt?
Caroline se dugo grohotom smijala. - Ne, mislim na lađu za stanovanje,
Myrtlinu... na jezeru.
- Ah, shvaćam. Imena. Ona u kojoj ja sad boravim zove se Salomon i Saba.
- Baš zabavno. Lijepo od tebe što si odvojila vremena za posjet jednoj staroj
babi poput mene. Sigurno ima mnoštvo toga što bi radije radila na praznik.
- Nema - rekla je Mair. - Uistinu nema.
- Hajde, uzmi malo džina. Liječnik mi kaže da ne bih trebala piti. Ali mogu ti
dati malo... misliš da mi to neće naškoditi, ha? Aruna, gdje si?
247
Šal od kašmira
Prisjetivši se posljednjega puta, Mair je ustrajala na tome da bi ona radije
popila čaj. Aruna je pošla skuhati ga. - Donijela sam fotografiju - rekla je čim su
ostale same.
Caroline je okrenula svoju sijedu glavu. - Jesi li, dušo?
Mair je kleknula pokraj njezina stolca i izvadila sliku. - Ako upalim ovo svjetlo
i prinesem je prozoru, mislite li da biste je mogli vidjeti?
Polako i ukočeno Caroline ju je uzela i prinijela toliko blizu licu da joj je
dotaknula nos. Zaškiljila je tako da su joj oči gotovo upale u opuštenu kožu
izbrazdanu borama. Drugom rukom pipkala je po naborima svoje odjeće i
izvadila naočale na povezu. Kad ih je namjestila i nakrivila vrat na jednu stranu,
učinilo se da je sliku uspjela izoštriti.
Dugo ju je proučavala.
- Da, to je bio Rajski vrt. - Pokazala je svojim kvrgavim prstom. - To s tvojom
bakom Nerys, tim dragim stvorenjem, to je Myrtle McMinn. Vidi nas. Bile smo
mlade. Gotovo i same još djeca.
Pustila je da joj slika klizne na prsa. Suze su joj nenadano potekle niz lice.
Izvukla je maramicu iz rukava kojom je obrisala oči.
Mair je prošaptala: - Oprostite. Nisam vas namjeravala uzrujati.
- Ma ne, nisi. Samo sam šašava. Znaš, bilo je to tako davno, tako davno da ne
mogu ni povjerovati da sam nekada bila mlada.
- Možete li se sjetiti tko vas je fotografirao? Vaš suprug? Ili gospodin
McMinn? Ili možda moj djed?
- Evan Watkins? Bio je vrlo ozbiljan i drag čovjek. Ali ne, to nije bio on.
- Pa tko onda?
Caroline je odmahnula glavom. Osmjehnula se kroz suze, prepredenim
tajnovitim osmijehom jako stare osobe. - Čarobnjak. Moj Bože, bio je seksi.
Kako li se ono zvao? Nisam valjda zaboravila. - Lice joj se naoblačilo, a potom
ponovo razvedrilo.
- Sjetila sam se. Zvao se Rainer - rekla je.
Mair je uistinu začula klik, poput ključa koji je ušao u pravu bravu.
U Lamayuruu, noć prije onoga užasnoga dana, Bruno Becker joj je rekao
kako je njegov otac, planinski vodič, radio za Rainera Stamma, planinara. Njih
dvojica umalo su poginuli u pokušaju da se popnu na sjevernu stranu planine
248
Rosie Thomas
Eiger. Mogla se točno sjetiti modulacija Brunina glasa i osjetiti konjak na svome
jeziku. - Rainer Stamm?
Caroline je iznenađeno potvrdno kimnula. - Joj, da. Točno. Poznaješ ga?
- Ne. Netko drugi je spomenuo njegovo ime dok smo putovali od Leha do
Srinagara.
- Tko je to mogao biti?
- Bruno Becker, Švicarac, oženjen Amerikankom Karen.
- Pomislila je kako bi ta imena mogla nešto značiti gospođi Brown. Dodala je:
- Imali su lijepu malu kćer Lotus.
- Imali su?
Forenzična oštrina pitanja zatekla je Mair. Brzo je rekla, požalivši zbog toga
što nije pomislila na reakciju koju će to izazvati. - To je jako tužna priča.
Oprostite. Nisam vam namjeravala donijeti loše vijesti.
Aruna je unijela poslužavnik s čajem. Na njemu je bio čaj poslužen
domaćinski, različite porculanske šalice i ulupljena srebrna zdjela s kockama
šećera i hvataljkom. Sve to izgledalo je mnogo primamljivije od toploga džina.
- Ne poznajem te ljude - rekla je Caroline. - Piješ li čaj s mlijekom i šećerom?
Hajde, nastavi.
Mair je oklijevala. - Beckerove sam upoznala slučajno u Lehu, odakle smo
krenuli na putovanje. Na putu smo bili odsječeni zbog snažne snježne oluje i, na
tome mjestu na kojemu smo se zaustavili, njihovu kćerkicu ugrizao je bijesan
pas. Prije nekoliko dana dobila sam vijest od njezina oca. Bojim se da nije
preživjela.
Caroline je odložila vrč s mlijekom. Ruka joj je zadrhtala i porculan je
zveknuo o poslužavnik. - Žao mi je što to čujem. To mora biti strašno bolno za
obitelj. Smrt djeteta velika je tragedija.
Aruna je preuzela od nje punu šalicu čaja i pružila je Mair.
- Ne umarajte se - upozorila je staricu. Preko Carolinine glave mrko je
pogledala Mair.
- Baš mi je drago što si mi donijela tu fotografiju - promrmljala je Caroline i
ljubazno se osmjehnula. Ponovo tone u zaborav, pomislila je Mair. Starica
zapravo uopće nije imala pojma tko joj je posjetiteljica. Fotografija je
predstavljala komadić u mozaiku njezinih sjećanja, čiji je uzorak još uvijek
mjestimično bio jasan i oštar, dok je na ostalim mjestima bio izbrisan i
jednolično jednobojan.
249
Šal od kašmira
Činilo se kako je Caroline sad više govorila samoj sebi nego Mair. Potvrdno je
kimnula. - Da, zasigurno je to Nerys bilo dragocjeno. Ta slika, kao i taj šal.
Mair ga je posljednji put izvadila iz svoje torbe i rastresla, tako da je zalepršao
među njima. - Kad sam vam ga neki dan pokazala, rekli ste nešto poput: »Bio je
Zahrin.«
- Jesam li?
- Pa... pitala sam se biste li ga željeli zadržati? Možda ga vratiti Zahri?
Bio je to pokušaj naslijepo, ništa više od toga. Ali reakcija je bila
zaprepašćujuća. Caroline je digla ruke uvis. - O, ne, ne, hvala ti. Sirota mala
Zahra. Vidi, bio je to način plaćanja za nju. Da, tako je bilo. O, Bože. Sad ću se
rasplakati.
Zgranuta, Mair je zapazila kako se gospođa Bowen smežurala, poput lista
zimi. Sad je bila posve u neprilici.
Aruna je koraknula naprijed i uhvatila Mair pod pazuho, potičući je da se
osovi na noge. - Gospođu Bowen se ne smije toliko uzrujavati. Molim vas da je
ostavite na miru i da ne dolazite s tim starim stvarima.
- O... oprostite, oprostite - promucala je Mair.
Aruna ju je otpravila do vrata poput uhićenika kojega iznose četiri osobe.
Caroline je skrivala lice rukama.
- Oprostite, molim vas, što sam vas uzrujala! - doviknula joj je Mair.
Kad su se našle izvan prostorije, Aruna se okomila na nju.
- Zašto dolazite ovamo i spominjete joj sve te boli? Izgubila je kćerkicu.
Toliko toga znate, a to ne znate? Bilo je to davno, ali provela je godine u
Engleskoj u bolnici za duševno oboljele. Došla je ovamo u Srinagar živjeti
mirnim životom. Molim vas, poštujte to.
- Naravno. Naravno da hoću. Nisam znala.
Caroline je glasno zazvala: - Pisma, Aruna. Od Nerys. U kutiji su. Želim da ta
mlada žene uzme ta pisma. Znaš, to je unuka moje prijateljice Nerys Watkins... -
Njezin piskutavi stari glas podrhtavao je zbog revnoga zahtijevanja, ali Aruna je
umalo izbacila Mair na ulicu. Vrata za njom čvrsto su se zalupila. Mair je
nekoliko trenutaka pričekala i ponovo pokucala, ali znala je da neće biti nikakva
odgovora.
250
Rosie Thomas
Plave planine udvostručile su se na glatkoj površini jezera i dvostruki
istovjetan odraz pretvarao je svaku shikaru u prolazu u neobičnoga kukca koji je
visio u staklastome zraku. U plićaku pokraj Rajskoga vrta cvjetovi lotosa okrenuli
su svoje blijedo-žućkaste latice prema sunčevu svjetlu. Zadovoljno uzdahnuvši
zbog pogleda i savršenstva toga proljetnoga dana, Mair je iskapila piće iz čaše,
koju je zatim podigla kako bi Majidu dala do znanja da joj ponovo natoči.
Smotala je kosu i nanijela svoj omiljeni tamnocrveni ruž. Bilo je odlučne
vedrine u njezinu ponašanju. Nerys je zapazila koliko je pića već dotad bila
popila, ali dobro je znala da se Myrtle na taj način borila protiv lošega
raspoloženja. Posljednje vijesti o Archieju bile su te da je premješten bliže prvoj
crti, ali Myrtle nikada nije iskazivala tjeskobu, čak ni pred Nerys i Caroline.
Danas je blistala, kao obično, iako je u tome njezinu sjaju bilo kovinastoga
odbljeska.
- Shvaćate li vi što mi ovdje imamo?! - povikala je. - Tri majke i jednu kćer. -
Prilično dražesno, ne mislite li tako?
Nerys je donijela Zahru iz Kanihame. Djetešce je ležalo u svojoj crveno-
zelenoj pletenoj košari u sjeni zaslona od sunca, bila je spokojno malo stvorenje
koje je prihvaćalo bocu od svakoga tko je bio pri ruci da joj je dade i ozbiljno
promatrala svijet iz Nerysina naručja ili iz poveza s Faridinih leđa. Katkad se i
Caroline moglo ohrabriti da je pridrži, ali napeta ramena i tek blaga naznaka
osmijeha odavali su njezino kolebanje. Ostale dvije žene nisu je ni pokušavale
prisiljavati na to. Sve otkad je rodila, Caroline je bila u osjetljivome psihičkom
stanju. Myrtle joj je pričala kako nekih dana nije imala volje ni ustati iz kreveta u
lađi za stanovanje. Myrtle je smatrala kako ona još nije sposobna vratiti se natrag
u svoj bungalov, ali Caroline je ukočeno ustrajala na tome, govoreći kako je to
nešto što ona mora učiniti.
- Što će ljudi u protivnome misliti? - rekla je. - Potpuno sam se oporavila od
svoje takozvane groznice. Rekla sam to gospođi Dunkeley. Obje ste bile
ljubazne prema meni. Da barem znam što će se događati sa Zahrom...
Oči su joj ponovo zasuzile. Caroline je često plakala tih dana, zbog mrtve
ptice koju bi nazrela pokraj ceste ili djeteta bogalja koje je preklinjući prosilo na
bazaru. Nerys i Myrtle požurile su je smiriti. - Zahra je dobro i sretna je. A što se
svijeta tiče, bit će siroče misije, baš kao Farida i njezin brat. Nema ničega što bi
je dovelo u vezu s tobom i Ravijem Singhom - rekla je Nerys, ponavljajući to po
stoti put.
Myrtle je obožavala djetešce. Podignula ga je i protrljala svoj čvrsti nos uz
Zahrin mekani, nalik dugmetu, i prekrila njezinu maslinastu kožu poljupcima
nakon kojih je ostao trag ruža.
251
Šal od kašmira
- Božanstvena, tako božanstvena - pjevušila je. - Mogla bih te cijelu pojesti,
od ušiju do nožnih prstiju. O, Bože, Nerys, misliš li da bi mi Archie dopustio da
je posvojimo kad ovaj prokleti rat završi?
Nerys je oklijevala. Potom je oprezno rekla: - U Srinagaru bi se govorkalo da
je tvoje, a ne Archiejevo. Dali smo im sve razloge za preuranjeno donošenje
takvoga zaključka.
Myrtle je blebetala: - Ma koga još briga za govorkanja? Mene nije, kad se
Archie vrati kući i kad je vidi, sigurna sam da će se i on u nju zaljubiti. Ne misliš
li tako? - Potom je podignula pogled s djeteta o kojemu je razmišljala i pogled joj
se sreo s Nerysinim. - Ili ćete se ti i Evan boriti sa mnom za nju?
Bila je to šala, ali s podrhtavanjem bolne istine u njoj.
Nerys je također voljela Zahru. Katkad ju je bilo strah koliko je obožavala te
tamne oči i male svijene prste. Ali uspjela je samo odmahnuti glavom. Evana
nije vidjela od prošle godine, od jeseni, i počela ga je doživljavati kao neznanca.
Tko je mogao predvidjeti što bi njezin suprug mogao dopustiti ili možda odbiti
čak i razmotriti?
Zahrina budućnost bila je tek jedna od mnoštva neizvjesnosti s kojima su se
sve one suočavale.
Majid je donio još jedno piće za Myrtle. Uzevši košaru, izjavio je: - Vrijeme je
za nahraniti dijete.
I on je zavolio Zahru i kad god je mogao, brzo ju je odnosio do slabo
osvijetljenih niša čamca-kuhinje gdje su joj gukali kuhar, poslužitelji i svita
njihovih tetaka i sestara. Dok ju je odnosio, rekao je: - Stiže posjetitelj, gospođo.
Podignuli su pogled i ugledali u zlatno obojanu shikaru koja je klizila preko
vode. Rainer je ležao naslonjen na kičaste jastučiće i pušio lulu. Mahnuo je,
doviknuvši im: - Stiglo je ljeto.
U Kašmiru, svibanj je bio najljepši mjesec. Stabla badema, jabuka i trešanja
bila su u cvatu i opale latice prolijetale su na povjetarcu kao protuteža snijegu.
Čamdžija je privezao plovilo i Rainer se poskakujući popeo stubama do sjene
na terasi. Bio je snažan i opekline su mu brzo zacijelile, ali nikada nije govorio o
svome izletu u Malaju.
Dvaput je poljubio Caroline i Myrtle u svaki obraz, a potom uzeo Nerysinu
ruku i prinio je usnama. Zacrvenjela se zbog toga njegova iznenadnog izljeva
nježnosti. - Došao sam odvesti Nerys - izjavio je. - Dan je kao stvoren za piknik
u Salimarskome vrtu.
252
Rosie Thomas
- Idite onda - Myrtle je odmahnula rukom. - Caroline i ja ćemo popiti čaj, a
možda i koji koktel u klubu.
- Zar mi nećete dopustiti da prvo isprobam svoju novu igračku? - Rainer je
donio novi fotoaparat s tronošcem i kompletom objektiva, izvadio ga iz smeđe
futrole i počeo prtljati po njemu. Potom je pokazao prema kutu terase uokvirene
pokrovom od izrezbarenoga drva. - Sjednite, molim vas, tamo preko, tako da se
iza vas vidi jezero.
- Kako vi kažete, gospodine Stamm.
Myrtle je zauzela svoje uobičajeno mjesto u sredini, podignula bradu i
pogledala ravno u fotoaparat. Caroline je stala pokraj nje, osmjehujući se, ali
pogledala je u ostale dajući im mig pa su ona i Nerys obujmile Myrtle oko struka.
Rekao je: - Jako lijepo. Ovaj portret ću nazvati »Ljeto u Rajskome vrtu«.
Nerys se uvijek sjećala Myrtlina mirisa i tračka dima cigarete, svjetlosti koju je
privukao dijamant na Carolininu zaručničkom prstenu i Rainera koji je izigravao
klauna iza objektiva. Stavio je preko glave crnu krpu i promrmljao nešto ispod
njezinih nabora, a potom viknuo: - Hej, presto! - Dok su mu se smijale, blenda je
kliknula.
- Nisi se izgubio u oblaku dima - naglasila je Myrtle. - A nismo ni mi.
- Sigurno mi nedostaje vježba - rekao je.
Oblak je liznuo preko sunca i bljesak je na trenutak iščeznuo. Nerys je
privukla kardigan preko ramena i provjerila je li Myrtlin okrugli broš sigurno
pričvršćen na svome mjestu.
- Imate li vremena za piće? - upitala je Myrtle. - Dajte, popijte barem jedno,
hoćete li? Caroline i ja bismo se mogle posve rastužiti kad ostanemo same.
- Molim vas da me ovaj put ispričate. Htio bih razgovarati s Nerys - rekao je
Rainer.
Muškarac koji je vozio shikaru čekao ih je pokraj stuba, dokono uranjajući
veslo i promatrajući kukce koji su prolijetali iznad vode. Namreškana površina
nakratko je razlomila odraz planina. Myrtle je pljesnula rukama i usne su joj se
razvukle u još širi osmijeh.
- Naravno. Zabavite se! - povikala je.
Trenutak potom Nerys i Rainer klizili su prema stablima na udaljenome kraju
jezera. Nerys je bila tiha, jer joj se učinilo da je dražest toga poslijepodneva bila
još naglašenija njegovom krhkošću. Rainerova ruka bila je prebačena preko
njezinih ramena, ali razmišljala je o tome kako joj je postao neshvatljiv. Ili je
253
Šal od kašmira
možda oduvijek bio takav. Bila se naviknula na njegov oblik i težinu, njegov
miris, okus i različite nijanse njegova glasa, ali on je o sebi odavao vrlo malo.
U velikome mogulskom vrtu vodoskoci su prskali među gredicama grimiznih
božura. Hodali su ispod sjene prošarane lišćem cedra koje se rastvaralo dok joj
je Rainer kazivao o novome triku koji je smislio i pozivu koji je prihvatio,
izvoditi čarolije za zabavu britanskih i američkih postrojbi.
- Ali kamo ćeš to ići? - upitala je Nerys, strepeći zbog njegova odlaska jednako
kao i zbog mogućnosti da će ostati. - I kada? - Imala je i ona svoj razlog zbog
kojega je željela razgovarati s njim.
Došli su do vrha niza vrtnih stuba i osvrnuli se pogledati iza sebe.
- Uživajmo u našemu pikniku - rekao je.
Kao i obično, Rainer je uživao u preciznosti praktičnih dogovora. Iz ceradne
naprtnjače izvadio je bijelu krpu i raširio je u sjeni golemoga staroga stabla. Bila
je tu metalna ploška sa svježom mlaćenicom, kiselim mlijekom s dodatkom
mente i prije jednoga sata ispečen poslijepodnevni kruh, mirisan, s koricom
posutom sezamom.
Ispod njih je lelujalo cvijeće i geometrijski vodeni tokovi iskrili su
vodoskocima, a iza njih su jezero koje se protezalo sa svojim plavim otocima,
dimna izmaglica koja je zastirala stari grad i dva brežuljka u Srinagaru bili
okrunjeni utvrdom i hramom. Možda ju je doveo tu da joj sve to prostre pred
noge, baš kao što je to učinio mogulski car sa svojom posljednjom konkubinom.
Odmah se okrenula prema njemu, ali zaustavio ju je, prinijevši prst do njezinih
usta.
- Nerys, moram otići iz Srinagara. Već bih bio otišao, da zbog svakoga sata
provedenoga s tobom nisam poželio ostati još dva sata dulje.
Bilo je vrlo jednostavno povjerovati mu.
Potom je prošaptao. - Pođi sa mnom. Ostani sa mnom.
Nakratko se svijet suzio, sve dok se nije sveo na dvije svijetle točke koje su se
odražavale u njegovim očima boje ječmenoga slada. Prstom je kliznuo do
udubine na njezinu vratu i Nerys je, smušeno, pomislila na gradove koje nikada
neće vidjeti ako ne pođe s Rainerom, na putovanja na koja bi mogli poći i
planine koje joj je obećao pokazati.
Ali kad je pokušala zamisliti njihove povratke kući, dom se nije dao
materijalizirati. Takvoga mjesta nije bilo. Čak ni Rainerova posebna čarolija nije
uspjela za njih dvoje oblikovati dom.
254
Rosie Thomas
Predstavljalo joj je veliki napor, kao nikada u životu, čvrsto ga uhvatiti za
toplu ruku i odmaknuti je od sebe, ali uspjelo joj je to učiniti. Njegova reakcija
bila je još bliže primicanje te su im se usne umalo dotaknule. - Nerys, hoćeš li se
udati za mene? Želim da mi budeš žena.
Pustila je da te riječi poteknu kroz nju poput kašmirskoga meda. Ali onda se
uspravila i pogledala ga u oči. - Već sam udana. Samo smo se pretvarali da
nisam.
Rainer je odbacio prigovor. - Razvedi se od njega. Ili, ako se ne možemo
vjenčati, dođi živjeti sa mnom. Nisi ti žena koja bi bila sputana konvencijom.
Toliko te poznajem da znam da nisi.
Što je samo bio dokaz da je ne poznaje.
U džepu joj je bilo pismo koje je toga jutra primila od Evana, puno konfuznih
pojedinosti o poslu koji je bio primoran napustiti da bi doputovao u Srinagar,
pojedinosti koje je želio da ona ispita u svezi s mogućom uspostavom još jedne
misije u Kašmiru te svih onih ostalih neizrečenih razdražljivo stvorenih strahova
i tjeskobe njezina supruga.
Bila je žena sputana konvencijama, zato što su te konvencije bile ono na što
se obvezala. Tek sad, kad je suočena sa stvarnom mogućnošću da prema njima
pokaže prezir, shvatila je koliko je bila odlučna ostati.
Želudac joj se okrenuo pri pomisli na ono što ju je čekalo u budućnosti.
Postojao je jedan jedini treptaj svjetlosti na vidiku, a taj je bio ponos zbog toga
što donosi... napokon... najtežu odluku u svome životu.
- Ne - rekla je. - Evan će krajem tjedna stići u Srinagar. Osniva misiju u
Kašmir i podržat ću ga u radu.
U Rainerovu pogledu plamtjela je nevjerica.
Proučavala je bore na njegovoj koži i ono šaljivo izvijanje njegovih usana,
shvativši kako sad, za sve to vrijeme koje ga je željela nakon Božića, za njim
čezne najviše.
Rekao je: - Ne odbacuj svoju sreću zbog neke druge osobe. Ne odbacuj
vlastiti život.
U bolnome stanju u kakvome se nalazila, bila je bijesna na nj. Neizvjesnosti
koje su je posljednjih tjedana preplavile, nestale su. Što god je čekalo u životu,
živjet će ga prema svojim načelima, a ne prema načelima Rainera Stamma.
- Odbaciti svoj život? Koja bahata pretpostavka. Ne odbacujem ga.
255
Šal od kašmira
Motorni čamac sporo se približavao preko jezera, ostavljajući iza sebe
vijugavu srebrnu nit. Možda je to Ravi Singh, pomislila je.
- Volim te - izgovorio je tiho Rainer.
Nikada joj prije to nije rekao. Pokušala je smisliti odgovor. Volim i ja tebe.
Uvijek ću te voljeti. Ali nije rekla ništa. Poslijepodne je bilo glasno zbog ptičjega
pjeva i glasanja zrikavaca, ali tišina je krvarila među njima, razdvajajući ih jedno
od drugoga i zapečatila njihovo odvajanje.
- Sutra odlazim iz Srinagara - upozorio ju je.
Podignula je glavu. - Jesi li vjerovao da ću poći s tobom?
Sreo joj je pogled. - Nadao sam se.
- Žao mi je.
Dok ga je promatrala, njegov izraz lica se promijenio. U samo jednoj sekundi
postao je druga osoba. Osmjehnuo joj se, osmijehom izvođača kakvim bi se
osmjehnuo publici prije neke majstorije prerušavanja ili zavođenja na pogrešan
trag. - Kakva šteta. Ali zašto smo tako ozbiljni? Život je za uživanje pa se tako
trebamo i ponašati. A ako ne možemo, pffff.- Slegnuo je ramenima i otpuhnuo, a
njegova hinjena ravnodušnost pogodila ju je kao nikada prije.
Osovivši se na noge, ispružio joj je ruku. - Dođi. Zašto ne bismo završili
šetnju? Lijepa je večer.
Spustili su se niz dugačak niz stuba i prešli preko terasa između vodoskoka i
kanala kojima je protjecala voda. Na najnižoj razini vrta bile su velike gredice
grimiznih tulipana. Nerysinim plamtećim očima izgledali su poput bazena krvi.
Kad su se našli izvan zidina, probijali su se kroz gužvu prosjaka, prodavača
ukrasnih drangulija te prodavača chaija, koje je van izmamio obećavajući
nagovještaj ljeta i osjećala se iscrpljenom od pravoga napora koji je zahtijevalo
samo postojanje u Indiji.
Hoću kući, pomislila je, gotovo prvi put nakon dolaska u Srinagar. Žudnja za
Walesom, za svojim vlastitim mjestom, ljudima i onom drugom zelenom
dolinom prošaranom brzacima umalo su je svladali.
Kod gata ih je čekala zlatno oslikana shikara. Čamdžija joj je pružio ruku,
pomogao joj ukrcati se i pobrinuo se za to da se udobno smjesti na jastucima.
Umjesto da sjedne uz Rainera, sjela je njemu sučelice, leđima okrenuta pramcu
čamca.
- Tako da te mogu gledati - rekao je. Sunce je zapadajući klizilo nebom i
njegovo svjetlo mijenjalo se od plavoga u zlatno. Kad su stigli do sredine jezera,
256
Rosie Thomas
gdje su se velovi izmaglice počeli izdizati s vode, Rainer je uzeo rezervno veslo
koje je bilo smješteno pokraj njezinih nogu. Proučavao je njegovu poznatu
oštricu u obliku lista, a potom ga okrenuo naopačke. Prislonjeno uz njegova
prsa, oblikovalo je srce.
Stigli su do Rajskoga vrta. Doma nije bilo nikoga, ali začuli su glasove iz
čamca-kuhinje. Rainer je ustao, održavajući ravnotežu dok se shikara blago
ljuljuškala, i pomogao Nerys doći do stuba. Potom joj je pustio ruku. - Laku noć
- rekao je.
- Laku noć, Rainere. Nadam se da ćeš sigurno putovati.
Ma gdje god pošao.
Stajala je na terasi ispod zaslona za zaštitu od sunca od izrezbarenoga drva i
gledala za shikarom koja je klizeći odmicala. Rainer je još uvijek stajao uspravan,
držeći uz sebe naopačke okrenuto veslo. Bila je to slika njega koju će ona
ponijeti sa sobom, njegova sjena polegla preko mirne vode, zakriljena odrazom
visoke krme i pramca čamca i ono srce u obliku lista stavljeno preko njegova;
štit, jednako koliko i svečana izjava.
- Dobra večer, gospođo.
Nerys se naglo okrenula. Bio je to Majid u svojoj bijeloj tunici, ruku
prislonjenih jedna uz drugu.
- Majide, gdje je gospođa McMinn?
- Mislim u klubu, gospođo.
- A djetešce?
- Ona je tu, gospođo.
Kad se Zahra probudila, Nerys joj je dala bocu, okupala je i promijenila joj
odjeću. Oni mršavi udovi sad su bili bucmasti i namreškani. Kad se odjednom
spustio mrak, stajala je na terasi i ljuljuškala djetešce u naručju, prislanjajući usne
uz njezinu crnu kosu.
Kad je Myrtle izišla iz shikare kojom se dovezla vraćajući se iz kluba, posrnula
je na stubama i umalo pala u vodu. - Neka ide dođavola. Posljednji par mojih
pristojnih hulahupki je u dronjcima - povikala je.
Nerys ju je uhvatila za ruku i pokušala je usmjeriti prema stolcu. Myrtle se
opirala i sklupčala na počivaljci. Spustila je glavu među dlanove i masirala čelo. -
Moj bijedni smušeni mozak.
- Donijet ću ti malo vode.
257
Šal od kašmira
- Jesi li čula vijesti?
Nerys je čekala, zadržavajući dah.
- Sirotoga dječaka usmrtili su nožem. Našli su mu tijelo u jednoj od onih
uličica od opeke na bazaru.
Nije čak ni morala postaviti pitanje, jer Myrle je na nj već odgovarala: -
Muslimanskoga dječaka.
Sačekali su ga u zasjedi u mraku neki mladići, hindusi, koji su se osvećivali za
jedan prijašnji muslimanski napad - posljednja epizoda vjerske mržnje koja se
nadimala pod glatkom kašmirskom kožom.
- Nemiri su - rekla je Myrtle. - Trenutačno su u klubu svima savjetovali da idu
svojim kućama i da se do jutra ne miču iz njih. U protivnome bih ja još i sad bila
tamo.
Nerys je slušala i u tišini pomislila kako u daljini čuje povike i zvukove
bacanja kamenja.
- Više ne shvaćam Indiju. To je jedino što znam, ali jedva mogu prepoznati
zemlju u kojoj sam odrasla ili razumjeti to što se događa lijepome Kašmiru. Žele
da odemo, što ćemo i učiniti, ali što će se dogoditi nakon toga? Neće ostati ništa,
ništa osim krvi i uništenja.
Myrtle je prtljala po ručnoj torbici i napipala tabakeru. Pripalila je jednu od
onih svojih cigareta zlatnoga vrha i otpuhnula plavičasti oblak dima. Dok ju je
Nerys promatrala, izgubila je držanje i njezino napudrano lice se izobličilo. -
Svemu je kraj. Što će na kraju biti sa svima nama?
Nerys nikada nije vidjela Myrtle da plače. Prigrlila ju je i brisala suze koje su
joj se, sustižući jedna drugu, u crnim mrljama slijevale niz obraze.
- Bože, pijana sam. Znaš, Archie mi to ne dopušta. Ali njega ovdje nema i sve
je tako turobno, a ja sam nitko i ništa bez njega.
Nerys je ustrajala: - Ne, nisi. Hrabra si i snažna, divljenja vrijedna žena i
najbolja prijateljica koju sam ikada imala u životu. Jako sam puno naučila od
tebe, to je prava pravcata istina.
Čvrsto su se uhvatile za ruku. Činilo se da ona graja u daljini jenjava i čuli su
se samo zvukovi zapljuskivanja vode i huk sova.
Myrtle je zašmrcala i ispuhala nos. - Prokletstvo. Silno mi je žao. Glupo od
mene. - To je zbog pića i vijesti o tome besmislenom ubojstvu. Kako je bilo na
pikniku u Šalimaru? Gdje je Rainer?
- Htio mi je reći da sutra odlazi iz Srinagara. Danas je bio oproštaj.
258
Rosie Thomas
- Zlato moje. A onda još dođem ja sa svojom pričom o čemeru i jadu.
Dovraga sa svim tim. Dođi, popijmo nešto za zdrav san prije spavanja. Što kažeš
na to? Hmm?
- Ne, Myrtle. Nema više pića. Hajde, odvest ću te u krevet.
- Zvučiš kao Archie. Ali to mi se prilično sviđa. - Myrtle je ustala i nesigurnim
korakom vratila se do Zahrine košare. Sagnula se i odgrnula nekoliko
centimetara pokrivača. - Ti si budućnost, nisi li, djevojčice mala? Hvala Bogu što
si ovdje s nama da nas podsjetiš na to da postoji smisao u ovome opakom
svijetu.
Potom je dopustila Nerys da joj pomogne otpratiti je do njezine sobe, gdje je
pristala na to da joj skine cipele i raskopča haljinu. Malo se pomučivši, Nerys ju
je smjestila u krevet, među uštirkane jastuke, izvezene zastore i svilene
pokrivače. Na staklenoj površini toaletnoga stolića bio je prosut puder za lice,
gomila bočica s mirisom, dok je odjeća bila odbačena i nagomilana na
izrezbarenome drvenom stolcu.
- Ostani sa mnom - molila je Myrtle. - Pričaj. Pričaj mi, ne znam... pričaj mi o
sebi i Raineru.
Nerys je razmislila o tome i na kraju rekla: - Nedostajat će mi. - Mogla je
dodati volim ga, ali nije bilo nikakve rečenice ni daljnje naznake koja bi uslijedila
nakon tog priznanja. Planinar-iluzionist i supruga misionara? Osmjehnula se.
Kraj njihove veze bio je prisutan sve vrijeme, ušiven u sam njezin početak.
- Kad Evan stiže u Srinagar?
- U pismu je napisao da ima još dva-tri dana nekakvoga posla koji želi obaviti
u Kargilu i da će potom krenuti na put. Za najviše tjedan dana.
- Rainer za to, naravno, zna?
- Naravno.
- Ahh! Znači, pravi taktički bijeg.
- Zvao me da pođem s njim. Pitao me hoću li se udati za nj.
Myrtle je udahnula i okrenula glavu na jastuku. - I?
Nema tu nikakvoga i.
- Podsjetila sam ga na to da sam već udana.
- I obavit ćeš svoju dužnost - složila se Myrtle. - U redu. Reci mi jedno, ali
molim te budi iskrena. Osjećaš li grizodušje zbog lanjske zime?
Nerys ju je pogledala. Myrtline oči bile su otežale od sna.
259
Šal od kašmira
- Ne - rekla je.
- To je dobro čuti... jer ništa ne podriva brak više od grizodušja, djevojko
moja.
- Evan i ja ćemo morati naći načina kako živjeti. Ali neću to činiti kao ispriku
ili čin iskupljivanja grijeha zbog toga što sam počinila preljub.
Myrtle se pospano nasmijala. - To mi se sviđa. Zadivljena sam. Caroline bi
trebala naučiti lekciju od tebe.
- Caroline će sama za sebe iznaći rješenje. Ali, misliš li da nas tri zbilja to
činimo? Obavljamo dužnost?
- Naravno. Baš to činimo. Mi smo supruge Raja.
Začulo se još jedno nejasno prštanje od smijeha prije nego što je Myrtle
utonula u san. Nerys je pričekala, sve dok ona nije disala ujednačeno, hrčući uz
svaki izdah, a potom je skliznula s kreveta. Namjestila je pokrivače preko
Myrtlinih ramena i sama na tren oklijevala prije nego što ju je poljubila u znojno
čelo. Mogla je namirisati džin u njezinim porama.
Evan je iz Kargila uzeo vodiča i konje preko prijevoja Zoji La pa sve do
hinduskoga svetišta Shivi u Amaranthu, gdje se priključio rijeci pobožnih
hodočasnika koji su se vraćali u grad. Posljednjih petnaestak kilometara
putovanja cesta za Srinagar bila je prometna za vozila pa se s ostalim putnicima
ukrcao u autobus javnoga prijevoza.
Nerys ga je čekala kod vojnoga skladišta u prašnjavome predgrađu. Jedan
autobus već se bio zaustavio i iskrcao putnike. Bilo je tu seljaka koji su dolazili
na tržnicu, hodočasnika, fizičkih radnika i nekoliko većih obitelji, u kojima su
bile tri ili četiri generacije, ali Evana nije bilo među njima. Vratila se do mjesta na
niskome zidu na kojemu je sjedila i promatrala tu uzavrelu gomilu. Čula se
prometna buka i osjećao gust dim ispušnih plinova i kerozina. Iscrpljeni pas s
otvorenim ranama na leđima njuškao je po smeću razbacanom uz cestu. Drugi
autobus pojavio se iza zavoja i zaustavio na drugoj strani ceste. Iz njega je
nahrupila hrpa muškaraca koji su iz njegove unutrašnjosti počeli izvlačiti
zavežljaje. Kakofonija vike i huktanja postajala je sve glasnija i usred svega toga
ugledala je Evana. Polako se spuštao niz stube autobusa i nespretno ščepao dvije
otrcane torbe iz kaskade onih koje je čovjek zadužen za prtljagu bacao s krova.
Potom je ukočeno stajao na pravoj pravcatoj sunčevoj žezi, držeći u svakoj ruci
260
Rosie Thomas
po jednu torbu - mračna pojava u onoj svojoj prašnjavoj crnoj svećeničkoj
odjeći.
Nerys je poskočila i provukla se kroz gomilu. Kad ga je dodirnula za rukav,
naglo se okrenuo. Razrogačio je oči, zagledavši se u nju. - Nerys, lijepo izgledaš -
promucao je.
Bila je zatečena i bilo joj je drago. Evan nikada nije komentirao njezin izgled. -
Izgledam li?
- Da. Izgledaš kao... jedna od onih kolonijalnih dama.
- Gle, nisam jedna od njih. Ja sam gospođa Watkins, iz velške prezbiterijanske
misije u sjevernoj Indiji, ista ona kakva sam uvijek bila. Bog, Evane.
- Bog, draga - rekao je. Bio je sramežljiv pred tom novom inačicom svoje
supruge lijepe frizure, u haljini cvjetnog uzorka.
- Dobro došao u Srinagar. - Propela se na vrhove prstiju i poljubila ga,
usnama zahvativši kut njegova obraza kad je okrenuo glavu.
- Gužva je. Puno ljudi. Nisam naviknut na gužvu - rekao je.
- Znam. Ali kad ga upoznaš, shvatit ćeš kako je to lijep grad.
- Uzela je od njega jednu torbu i uhvatila ga pod ruku.
- Kamo idemo? - upitao je Evan.
- Prije svega u Rajski vrt - odgovorila je. - Myrtle je tamo, a želim i da upoznaš
Caroline. Nakon toga možemo poći kući. Mislim na Kanihamu.
Zahra je ponovo bila u selu sa svojom širom obitelji. Nerys je zaključila da će
to biti najbolji kontekst u kojemu njihovo zajedničko siroče mogu predstaviti
Evanu.
U gradu su ostali dva dana, kao Myrtlini gosti. Nerys nije bila iznenađena time
što je Evan bio sumnjičav po pitanju Srinagara. Nelagodno se izdizao među
jastucima i uokvirenim fotografijama u lađi za stanovanje i posve je odbio
shikarom se odvesti do Kluba Srinagar. Ljetna sezona zabava i polo-utakmica
ponovo je bila otpočela, iako na mnogo tiši način, budući da je većina
muškaraca bila odsutna sa svojim postrojbama Indijske ili Britanske vojske, ali
Evan nije želio biti dio toga. Tek je pod prinudom prihvatio poziv na primanje
toga tjedna koje se održavalo na travnjaku rezidencije i došao na red rukovati se
261
Šal od kašmira
s gospodinom Kanshaweom. Pogrešno je shvatio protokol primanja i
nadugačko se raspričao o prezbiterijanskoj misiji u Indiji.
- Drago mi je što mogu reći da se u Kargilu odvija dobar posao. Imamo sve
više vjernika i nedavno sam napustio misiju ostavivši je pod nadzorom jednoga
vrlo stručnoga kolege svećenika - objasnio je. - Sad donosimo poruku u Kašmir.
- Vrlo dobro - rekao je zadovoljno gospodin Fanshawe i jedan od njegovih
pomoćnika uspio je Evana skloniti u stranu.
U ratno vrijeme misionari bilo kojega uvjerenja i nacionalnosti spustili su se
jako nisko na ljestvici važnosti britanske vlade.
Caroline je došla na čaj u lađu za stanovanje u zelenkasto-plavoj crepe de chine
bluzi i bisernoj ogrlici. Izgledala je blijeda, ali držala se staloženo. Tihim glasom
objasnila je Evanu kako u posljednje vrijeme nije dobro i kako joj je suprug u
Malaji, japanski ratni zarobljenik.
- Molit ću za vas oboje i za njegov siguran povratak - rekao je Evan.
- Hvala ti. - Caroline mu je dotaknula ruku, doimajući se istinski umirenom.
Te noći Nerys i Evan ležali su jedno pokraj drugoga ispod drvene oplate koja
je izgledala poput tabakere.
Činilo se da nazočnost njezina supruga samo pojačava škripu lađe za
stanovanje i mreškanje vode pa su zbog svijesti o načinu na koji je zvuk putovao
govorili šaptom.
- Tvoja prijateljica, gospođa Bowen, jako je napeta.
- Da, jest.
- Žao mi ju je - rekao je.
Nerys je pomislila kako je u njoj zasigurno prepoznao supatnika. Mogla je
osjetiti napetost koja je prolazila kroz Evana, kao da su postojale željezne žice
ispod šavova i dugmadi njegove flanelske pidžame.
- Gospođa McMinn je sve ove mjesece bila ljubazna.
- Jest - složila se Nerys.
- Znaš, malo sam se pribojavao da bi ti mogla zavrtjeti glavom.
Tama joj je skrila osmijeh. - Ljubaznošću?
- Ne, naravno. Ovakvim načinom života. Zapravo, Rajskim vrtom. Mi sebi ne
možemo priuštiti mnoštvo posluge u bijelim jaknama. Ne pijemo džin i ne
pušimo cigarete.
262
Rosie Thomas
- Tvoja sam supruga, Evane. Jasno mi je kakav mora biti naš način života.
Nerys je pomislila na Rainera i način na koji se on prema njezinu tijelu
odnosio kao prema korisnom instrumentu, a ne kao protivniku koji će ga
gnjaviti ili zbog kojega će imati grižnju savjesti. Potom je, preciznom odlukom,
odbacila sjećanja na Rainera i ono što su zajedno činili, kako bi se usredotočila
na spoznaju koju je iz toga druženja stekla. Sklupčala se uz Evanov ukočeni bok
i namjestila bradu u kutak njegova ramena. Osluškivala je njihovo neujednačeno
disanje, koje se potom gotovo neprimjetno uskladilo. Nježno je prebacila ruku
preko njegovih rebara i toplina se proširila među njihova tijela.
Pročistio je grlo i smjestio se na svoju stranu, okrenuvši joj leđa.
Nekada bi, pomislila je Nerys, to smatrala odbijanjem pa bi se povukla ležati i
očajno piljiti u mrak.
Ali sad se ugnijezdila bliže, prilagodivši se oblikom njegovu tijelu. Kralježnica
mu je bila niska koščatih izbočina. Usnicama je dotaknula onu najistaknutiju, pri
dnu njegovoga zatiljka. -Sve će biti u redu - prošaptala je.
Morala je vjerovati da će biti.
Zaspali su, tako zajedno sklupčani.
Dva dana poslije stigli su u Kanihamu.
Evan je zakoračio na ruševni trg i pogledom prešao preko muškaraca koji su
sjedili u sjeni cedrova stabla, koza koje su lutale uokolo i kuća od blata i opeke.
Hrpa djece predvođena Faisalom prekinula je igru i bučno hvatala Nerys oko
koljena. U sjeni zida pojavila se Farida, s usnulom Zahrom u povezu na leđima.
Podignula je ruku i pustila je da padne čim ju je Nerys ugledala. Tanke spirale
dima izvijale su se naspram plavoga neba i zrak je bio hladan nakon gradske
vrućine.
Činilo se da su se Evanova napeta ramena opustila. Osvrtao se oko sebe sve
manje kolebljivo i sa sve većim rasplamsanim zanimanjem. Možda mu je,
pomislila je Nerys, to mjesto prizvalo u sjećanje pravi dom, na isti način na koji
je izazvalo njoj.
Uvela ga je u svoju kuću. Obuhvatio je pogledom zidove od opeke s grubim
zastorima, spavaću sobu koja je bila tek nešto više od zadimljenoga proširenja
prostorije, njezin kangri u niši koja je služila kao ostava pokraj željezne peći. -
Ovdje si provela zimu? - upitao je.
263
Šal od kašmira
- Da, od siječnja.
Zavladala je tišina. Znatiželjna djeca okupila su se na dovratku i seljani su se u
krugu okupili gledati posljednji neobičan prizor.
Evan joj je položio ruku na rame, a potom je premjestio pa su mu prsti sad
prelazili preko stupa njezina vrata. - Divim ti se.
- Nije to bilo baš toliko loše. Zagrije se kad peć gori.
- Nisam trebao reći ono što sam rekao, ono o zavrtjeti glavom. Oprosti.
- Nema potrebe za tim. - Osmjehnula se.
Faisal se uvukao u prostoriju. - Bog, gospodine. - Pokazavši oštrim musavim
kažiprstom, izrecitirao je: - Glava, ruka, koljeno, stopalo.
- Vrlo dobro. Bravo - potvrdno je kimao Evan. - Tko je taj dječak?
- Faisal. Iznimno je bistar. Bio mi je prvi učenik.
- A koliko ih sad imaš?
- Desetak. To je po načelu trampe. Nauče nekoliko engleskih riječi, a meni
obično plate u jajima, crvenome luku i mrkvama.
- Nasmijala se. - Prilično dobro uspijeva.
- A što je s njihovim obiteljima?
- Tkalci su, bojadisači, vezilje. Ovo je muslimansko selo. Nemaju džamiju, ali
postoji prostorija za molitvu. Zene marljivo rade, uzgajaju povrće, vode brigu o
stoci, odgajaju djecu. Većina muškaraca trguje šalovima. Šalovi koje prave su
posebni, ali postali su preskupi za prodaju i zaradu.
Evan je izišao, na vrijeme sagnuvši glavu kako bi izbjegao niski nadvratnik.
Farida se odmaknula od zida i ustuknula.
- Ovo je Farida, a djetešce je Zahra - promrmljala je Nerys dok joj je srce
snažno tuklo.
Bacio je kratak pogled prema njima i kimnuo: - Mogu ovdje otpočeti s
poslom - rekao je. - Počet ću sa seljanima, a potom posjetiti udaljenija naselja.
Dok smo se uspinjali ovamo, zapazio sam da je područje, s obzirom na
nadmorsku visinu, prilično gusto naseljeno.
Osmjehnula se. - Ovdje ima dosta vode, plodnoga tla i sunca sva tri ljetna
mjeseca. Kašmirci vjeruju da je ta dolina mali raj.
Evan se namrštio. - Vjeruju li?
264
Rosie Thomas
Bilo je vruće na podnevnome suncu. Skinuo je svoj crni svećenički kaput,
zavrnuo iskrzano orukavlje košulje i otkrio tanko zapešće, kao da želi pokazati
kako je u svakome trenutku spreman započeti s radom. Na čelu male skupine
seljana Nerys je ugledala Zafira koji se zaputio prema njima. Kad joj se naklonio,
njegovo tamno lice u obliku polumjeseca bilo je ozbiljno.
- Tvoj suprug, gospođo?
Nerys ih je najobičnije predstavila, moleći se da se Evan ne upusti u
kršćansko propovijedanje. Osjetila je olakšanje kad je bez riječi prihvatio
muškarčevo pomno odmjeravanje i Zafir mu je naposljetku kimnuo, što je
značilo stanovitu dobrodošlicu. Pomislila je kako je to dobar početak. Jedini
načini da zapadnjaci budu prihvaćeni u Kanihami bilo je prihvatiti njihov način
života pa je pretpostavila kako je Evan sigurno došao do sličnoga, možda
zakasnjeloga zaključka u Kargilu.
Vratili su se kući. Voda u čajniku je proključala i Nerys je skuhala čaj u
kašmirskome stilu, dodavši mirodije. Bilo je neobično vidjeti Evana smještena
sučelice, bez svećeničkoga ovratnika i raskopčane najgornje nitne košulje, dok
mu se zlatni sat na lancu bljeskao preko udubljene prednjice prsluka.
Osmjehnula mu se, na što se njegovo oprezno lice razvuklo u blag osmijeh.
- Mislim da ću kupiti bicikl - izjavio je. - Bit će koristan za kretanje uokolo.
Poslije je svoje učenike odvela do improvizirane učionice. Navratio je
pogledati igru s pjesmom i rekao kako bi tu prostoriju mogao iskoristiti za
čitanja Biblije i skupne rasprave.
- Jesi li tako započeo i u Kargilu?
- Jesam. Nije ih mnogo dolazilo. Mislim da su naši molitveni sastanci i mise u
Lehu bile dobro posjećene samo zbog večera thukpa koje ste ti i Diskit poslije
toga posluživale.
- Sirota Diskit. - Nerys se nasmijala, nastojeći potisnuti sućut koju je osjećala
prema Evanu, zbog strpljive nepokolebljive dubine njegova uvjerenja i
spremnosti da nastavi raditi unatoč svim neobičnostima Indije. - Vidjet ću što tu
mogu učiniti bez njezine dragocjene pomoći.
- Hvala ti, dušo. Dugujem ti možda više nego što sam shvaćao.
Djeca iz one male skupine pogledavala su od jednoga do drugoga.
- Hoćemo li gospodinu Watkinsu otpjevati našu pjesmu? -predložila je. Uz
svoje čegrtaljke, bubnjeve i izrezbarene svirale, pridružili su se zboru. Evan je
odslušao do kraja, a potom rekao kako uistinu mora otići napisati izvješće u
Shillong.
265
Šal od kašmira
Ako joj je bilo neobično vidjeti ga kako sjedi njoj sučelice u toj kućici, još
neobičnije joj je bilo te večeri ležati pokraj njega. Kad je puhnuvši ugasila
svijeću, mrak se činio tako čvrstim da je osjećala njegovu težinu na pokrivačima.
Bila je zahvalna zbog toga što Rainer nikada s njom nije spavao u tome krevetu.
Bit će jednostavnije ne razmišljati o njemu, rekla je samoj sebi. Vrijeme će
učiniti svoje.
- Činiš mi se vrlo vezanom za to dijete - zapazio je Evan. Nerys je ležala glave
položene na njegovo rame, dok joj je ruka bila blago prebačena preko njegovih
prsa. Pomislila je kako mu se napetost pomalo otopila iz udova.
- Za Zahru? Da, jesam. Baš kao i za Faisala i njegovu sestru i brata.
Ništa nije rekla Evanu o Zahrinoj prošlosti osim onoga da ju je njezina majka
ostavila u selu, jer bi zadržati je značilo nanijeti sramotu njezinoj obitelji. Evan je
u Indiji vidio previše siročadi da bi bio nezgodno znatiželjan po pitanju toga.
Odlučno je rekao: - Nadam se da ćemo uskoro imati vlastito dijete.
Okrenuo se na bok, ali ovaj put je bio licem okrenut prema njoj. - Oprosti.
Bio sam ti nikakav suprug. Mnogo sam o tome razmišljao dok sam bio sam u
Kargilu. Namjeravam to popraviti u budućnosti.
Kad su im se usne srele, okusila je njegovu iskrenost. Evan je bio krajnje
nesposoban pretvarati se.
Za razliku od mene. Za razliku od mene.
- Ni ja nisam bila najbolja supruga.
Evan je tome pridao pozornost. - Hoćemo li se složiti pa naš
nezadovoljavajući početak ostaviti iza sebe?
U tome leži jedina nada za našu budućnost.
- Hoćemo. Silno bih to voljela.
Pomaknuo je ruku. Rastvorila je koljena, a potom i bedra, dok je on
provizorno istraživao njezino tijelo. Sad je barem znala što bi istraživač mogao
otkriti. Polako ga je u sitnim koracima uvela u novi teritorij.
Nije bilo potrebe za tim da je upita, draga?
Zapali su u rutinu u Kanihami. Evan je uistinu nabavio bicikl pa je njegova
tamna krhka pojava koja je žurno pedalirala uz strmu stazu seljanima bila
najprije komična, ali jednako tako brzo postala je uobičajen prizor koji više
gotovo nisu ni primjećivali. Započeo je sa satovima čitanja Biblije, na koje nije
dolazio nijedan muškarac osim nekolicine znatiželjnih mladića i seoskoga
266
Rosie Thomas
slaboumnika, koji je Evanovu glasu pokušao pridodati svoj. Naravno, nije došla
nijedna žena. Potom ih je Nerys počela nuditi jednostavnom večerom od riže i
variva od povrća pa se nekoliko onih najsiromašnijih usudilo ući. Evan je rekao
kako će te obećavajuće vijesti javiti u Shillong i Delhi.
Nerys je poučavala svoju dječicu, a poslijepodne se igrala s Faisalom i
ostalima ili izvodila Zahru u šetnju duž zavojitih staza ponad sela, gdje se
zrakom pronosio miris borove smole. Navečer su jeli svoju priprostu večeru i
zajedno čitali uz svjetlost petrolejke. Vijesti iz Europe, sjeverne Afrike i Burme
poma lo su, probijajući se, stizale do njih zahvaljujući nekoliko dana starim
novinama, u pismima od kuće i biltenima od Myrtle i Caroline iz Srinagara.
Bio je kraj lipnja kad je Nerys primila pismo od Myrtle. Rasporila je omotnicu
iz koje je ispalo pola komada papira. Ono nekoliko napisanih redaka bilo je
nažvrljano takvom brzinom da su bili jedva čitljivi.
Archie je ozbiljno ranjen. Vraćen je na brod postrojbe i sad je u vojnoj bolnici u
Chittagongu. Smjesta krećem. Ne znam kako ću stići onamo, ali nekako hoću.
Pomaže mi D. Fanshazve. Pripazi malo na Caroline budeš li mogla.
Zamoli Evana da moli za A.
Zauvijek tvoja prijateljica, M.
Tupih prstiju, Nerys je presavila poruku. U svojoj košari Za h ra se bosim
nogama ritala na zraku sunčeve svjetlosti.
Mair je bila u svojoj spavaćoj sobi na Salomonu i Sabi, pakirala se za povratak
kući. Premotavala je posljednje majice kratkih rukava i gurala ih u prazna mjesta
svoje naprtnjače, kad je Faruk pokucao na vrata. Bio je tu već dvaput, pod
izlikom različitih poslova. Njegova kanirana brada znatiželjno se nekontrolirano
trzala pa je uzdahnula i rekla mu da uđe.
- Vrlo mnogo prtljage - rekao je, zavirujući u njezine otvorene torbe.
- Uistinu? Ja to zovem putovanjem s malo prtljage.
- Imate posjetitelja. Jedan mladić.
Pošla je niz škripavi prolaz, kimnuvši muškarcu australskoga para pomoćnika
koji su nedavno stigli i preko mostića za ulazak na brod prešla do obale jezera.
Mehraan je sjedio opkoračivši motocikl veličine komarca, držeći u krilu kacigu.
267
Šal od kašmira
- Mehraane, je li to tvoje?
- Upravo sam ga kupio. Koristan je.
- Sigurno jest. Drago mi je što te vidim. Odlazim sutra iz Srinagara i
namjeravala sam poslije navratiti do radionice oprostiti se.
- Znači da sam vam uštedio trud - osmjehnuo se. - I ja sam vama donio nešto
od vaše prijateljice Engleskinje koja je ozlijedila nogu.
- Ljubazno od tebe.
- Znate, u Srinagaru se ne bacaju samo bombe i kamenje. Kuća te stare dame
je stara i neki dijelovi će se obrušiti ako je ne popravimo. Jučer sam bio tamo i
njezina bolničarka mi je dala ovaj paket za vas.
- Što je to? - upitala je Mair.
- Ja ne znam - odgovorio je.
U preklopljenome komadu vrećevine prevezanom konopom bila je starinska
kartonska kutija sa stranicama koje su se urušavale. Kad je podignula jedan
preklop, Mair je zapazila svežanj starih pisama. Uz njih je bila priložena poruka,
napisana gotovo nečitljivim zavojitim rukopisom na papiru s crtama.
Vid mi je preslab da ponovo čitam pisma tvoje bake. Možda bi ih ti željela vidjeti.
Molim te, nemoj se opterećivati njihovim vraćanjem.
Najiskrenije te pozdravljam,
Caroline C. Bowen
- Ah - rekla je Mair glasno.
- Nešto nije u redu?
- Ne, ne, sve je u redu. Bila je zapanjena činjenicom da se Caroline sjetila
njihova razgovora, a potom se doslovno dala u potragu za tim pohranjenim
pismima. Pokušavala je na licu mjesta odlučiti treba li se uputiti kroz grad i
osobno joj zahvaliti za to blago, ali brzo je zaključila da je bolje ne otići. Nije
mislila da je Aruna gospođi Bowen ograničila kretanje, ali njezina paziteljica
očito nije željela da je se uznemirava. Zbog načina na koji je bila na brzinu
izgurana na kraju posljednjega posjeta, bila je nevoljka riskirati ponovo izazivati
uznemirenost.
- Možeš li me pričekati pet minuta, Mehraane?
Potrčala je natrag do svoje sobe i našla veliku razglednicu
268
Rosie Thomas
Siilimarskoga vrta. Na poleđini je napisala poruku zahvale za pisma i obećala
se pobrinuti za to da budu sigurno vraćena, čak i ako ih ona ne bude mogla
vratiti osobno. »Iako se nadam da ću vam ih uspjeti sama uručiti«, obećala je i
potpisala se.
Potom je razglednicu stavila u veliku omotnicu, adresirala je i dala Mehraanu.
- Kad sljedeći put odeš k njoj, hoćeš li joj predati ovo od mene?
U najgorem slučaju, Aruna će je pročitati Caroline.
- Hoću - rekao je. Stavio je na glavu golemu kacigu i pritisnuo dugme za
pokretanje motora.
Mair ga je poželjela zagrliti ili se barem rukovati s njim, ali ograničila se na
topao osmijeh i kimanje glavom. - Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti,
Mehraane, kad sljedeći put dođem u Srinagar.
- Inšalah, inšalah - rekao je i odjurio prema Bundu.
Kano sljedećega jutra, Faruk joj je mahao kad se taksijem zaputila do zračne
luke.
- Uskoro na sigurnome, s obitelji u Engleskoj - rekao je vedro, uzevši njezinu
velikodušnu napojnicu koju je zagurao u džep košulje.
Kad je zrakoplov iz Dehlija napokon uzletio, Mair je provirila kroz prozor
pogledati kako se ta divna dolina gubi iz vida i kako se iza nje pojavljuju smeđe
nizine. Sad kad je uistinu bila na putu, bila je duboko nesretna što za sobom
ostavlja Kašmir i cijelu Indiju. Podsjetila se na to da ide kući i da će je na
drugome kraju putovanja, u zračnoj luci, dočekati Hattie. U trenu se razvedrila.
Vratit će se ona u Srinagar. Napola je već bila obećala Caroline Bowen da će
se vratiti.
Na njezinu krilu, još uvijek u onoj lomnoj omotnici, bilo je samo jedno pismo
koje je izvadila iz kutije, kako bi ga pročitala u zrakoplovu.
269
Šal od kašmira
TRINAESTO POGLAVLJE
apelica je bila mala, bez ukrasa, smeđe lakiranih površina. Stakla na
prozorima bila su čista, s pogledom na sive brežuljke kroz kišu koja je
rominjala. Kad je iz određenoga mjesta ispred sebe uzela crnu crkvenu
pjesmaricu, Mair je pomislila na napuštenu kapelicu u Lehu. Dotaknula je
nabore smeđe pašmine zagurane u ovratnik svoga najboljega kaputa.
Svećenik je zauzeo mjesto, orguljaš je hotimice proveo svoju nakanu do kraja
i vjernici su se šušteći pridigli na noge. Niz prolaz u crkvi dolazila je nevjesta,
držeći ruku na ruci svoga oca, i stari Mairin prijatelj Tal okrenuo se pogledati u
svoju Annie. Njegovo zajapureno lice bilo je tjeskobno, kao što se znao
zarumenjeti još dok je bio dječak. Ukočeni ovratnik košulje doimao se za
centimetar preuzak za njegovo grlo.
Sva vjenčanja su ista, pomislila je Mair, ma koliko ti površinski znakovi
izgledali drukčijima. Tjeskoba, napetost i prštanje sreće navirali su poput
šampanjca iz boce.
Kad ih je svećenik na velškome sve srdačno pozdravio, ponovo je pomislila
na Nerys i Evana Watkinsona.
Poslije je, kad su se u hotelu čestitajući rukovali prvo s Annienim roditeljima,
a potom s Talovima, Mair odbacila njihova dobronamjerna pitanja odgovarajući:
- Ah, moram najprije sresti Onoga Pravoga. - Mladenka i mladoženja su se
osmjehnuli, priznavajući da su njih dvoje pravi jedno za drugoga.
Dylan, Eirlys i Mair zašli su među gomilu uzvanika.
Lica otvrdnula od vremena kimala su iznad svojih najboljih odijela i mesnate
ruke seljaka čvrsto su stiskale čaše tankih stapki. Huw Ellis bi uživao u
okupljanju susjeda na jednom takvom posve doličnom spajanju dviju obitelji iz
mjesta. Uvijek je pomalo žalio zbog toga što nijedno od njegove troje djece nije
odlučilo ostati kod kuće u Walesu, iako se nikada nije žalio. Nikada čak nije ni
prigovorio Mair zbog cirkusa.
- Da je barem stari sada ovdje - rekao je Dylan, govoreći za sve njih.
K
270
Rosie Thomas
Nakon čestitanja uslijedio je rani ručak, nakon kojega su uslijedili dugački
govori. Dotad je već desetak iscrpljene djece trčkaralo jedno za drugim između
stolova. Eirlysin suprug Graeme ustao je s mjesta na kojemu je sjedio pokraj
Anniene tetke, ravnateljice iz Liverpoola, i izjavio da će uzeti svoje sinove, kao i
Dylanovu i Jackienu kćerkicu te da će ih sve troje staviti u krevet u ljetnikovcu u
kojemu su odsjeli.
- Ne, nimalo mi nije teško - ustrajao je. Čistili su stolove u kutu prostorije i
čovjek zadužen za glazbu postavljao je svoje kasete ispod niske šarenih svjetala.
Mair se s Dylanom, Jackie i Eirlys povukla do bara.
Odnekuda, u razini s njezinim strukom, nečiji glas je zacvrkutao obraćajući se
Mair. - Bog, dušo. Pljunuta si majka, znaš li to?
Spustila je pogled. Za stolom u kutu sjedila je sitna stara gospođa u plavome
brokatu sa stručkom bijeloga karanfila i gospine paprati. Njezin gizdavi šeširić
izgledao je još šeretskije spuštajući joj se preko oka. Mair je sjela na prazan stolac
pokraj nje.
- Ja sam Mair Ellis - predstavila se, jer nije bila sigurna je li je ta dama možda
zamijenila s nekim.
- Znam. Rekla sam da izgledaš poput majke. Dovoljno sam stara da znam kad
se ona rodila. Nedugo nakon što su se tvoja nain i taid21 Watkins vratili iz Indije.
Gwen im je sigurno došla kao iznenađenje.
Nerys je imala četrdeset jednu godinu... Mair je to znala jer je provjerila
datume. Napola se nadala da bi njezina majka, a samim time i ona sama, mogle
imati nekakve bliske veze s Indijom, ali podsjetila se da su svećenik i njegova
supruga misionarsku službu konačno napustili 1947. godine i da se Gwen rodila
tek 1950.
- Prava si Watkinsova što se tiče izgleda - rekla joj je njezina nova prijateljica.
- Brat ti više nalikuje na očevu stranu.
- A ja? - znatiželjno se javila Eirlys. Naravno, nije propustila ništa od toga
razgovora, iako je pregovarala o narudžbi pića te istodobno razgovarala s
Talovim bratom.
Starica je napućila usne. - Dakle, Gwen je bila vrlo ponosna na tebe. Uvijek
najbolja u razredu, govorila je. Sad si liječnica, je li?
Dylan je obujmio svoju sestru. - Specijalistica.
21 Nain i taid velške su riječi za baku i djeda.
271
Šal od kašmira
Eirlys se osmjehnula, blago se zarumenjevši. Čim je nekoliko čaša vina
rastopilo njezin oštar jezik, doimala se mlađom i gotovo... bezbrižnom. - Jeste li
bili prijateljica naše majke?
Objašnjenje, uključujući nekoliko imanja, međusobne ženidbe i rođake na
strani Talove majke, bilo je previše zamršeno da bi Mair i Eirlys to mogle pratiti,
iako su ljubazno potvrdno kimale. Gospođa Parry rekla im je kako je kao
djevojčica išla u kapelu slušati propovijed Parchedinga Watkinsa. Bilo je to prije
Gwenina rođenja. Potom je, tijekom školskih praznika, gurala kolica s
novorođenčetom, dok je Nerys obavljala kućanske poslove. Kad joj je suprug
umro, ima tomu sad već dvadeset pet godina, preselila se živjeti sa svojom
sestrom u blizinu Caernarfona. - Ali još uvijek mi je na umu to staro mjesto kad
pomislim na dom.
Tako je to bilo, razmišljala je Mair. Izletničke kuće pokrivale su obronke
brežuljaka i parkovi s kamp-kućicama poput prhuti su preplavili obalu, ali ako
ste tu pripadali, niste ih jasno zamjećivali koliko polja, kamene zidove i staze
kroz dolinu, koji se gotovo nimalo nisu promijenili u ljudskome vijeku.
Kad joj se pogled sreo s Eirlysinim, zapazila je kako je i ona bila zadubljena u
iste misli.
Kuća je prodana, ali one svoje mjesto nisu izgubile, zbog toga što su dijelile
ono ukorijenjeno poznato zajedništvo. Mair je bila sretna što su svi doputovali
na Talovo vjenčanje. Eirlys je bila posve u pravu kad je ustrajala na tome da
dođu.
Kroz otvorena vrata Mair je uspjela vidjeti komad plesnoga podija. Tal je
svoju suprugu poveo nasred toga praznoga prostora i zaplesali su svoj prvi
zajednički ples.
- Pričajte nam o mami - rekla je Eirlys.
Sad im se priključio i Dylan. Djeca Ellisovih bila su poput goluždravih ptića
otvorena kljuna, željni svake nove mrvice podatka o svojoj majci.
Gospođa Parry je kimnula svojom sijedom trajnom i ona ukrasna pera na
glavi su poskočila. Publika joj se očito svidjela.
- Ta djevojčica je bila dragocjena. Vaš djed je već bio u pedesetima kad se
Gwen rodila. Naravno, oboje su je obožavali. Sjećam se da sam viđala
gospodina Watkinsa kako u svome crnom kaputu dolazi niz cestu, dok se uz
njega, držeći ga za ruku, gega tek prohodala Gwen. I ona je na sebi imala kaput i
šešir, poput jedne od onih malih princeza. Uvijek su međusobno razgovarali i
nije im bio potreban nitko drugi. Uvijek se moglo vidjeti da je to sretna obitelj,
Watkinsovi. Znate, bilo je lijepo vidjeti ih.
272
Rosie Thomas
Eirlys je prstom prešla preko kuta oka. Potom se isprsila. U susjednoj
prostoriji glazba je bila glasna i ples je bio u punome jeku.
Gospođa Parry pijuckala je svoje piće. Naravno, prošli su svijeta zajedno.
Mogu vam reći da se svima nama to činilo egzotičnim, sve to vrijeme koje su
gospodin i gospođa Watkins proživjeli u Indiji. Sigurno im je bilo lijepo
zajednički se osvrnuti na te dane dok je velečasni još bio živ.
Mair je pomislila na fotografiju, smijeh svoje bake i pozadinu koju su činili
voda jezera i lotosi u cvatu. Od Caroline je doznala da je tu fotografiju načinio
Rainer Stamm, koji je bio pristao muškarac. Shvatila je koliko silno želi ponovo
vidjeti Brunu Beckera.
Bruni je bila poznata švicarska strana te priče, ali nije znala kako ga upitati o
tome. Silno mi je žao zbog smrti tvoje kćeri. A sad mi ispričaj o onome što se davno
dogodilo. Ali nije ga željela vidjeti samo zbog podataka koje joj je možda mogao
dati, željela ga je vidjeti zbog njega samoga.
Gospođa Parry nagnula se naprijed i povukla zapetljanu resu Mairina šala. -
Nerys je znala reći da joj je to bilo najljepše doba u životu. Mislim na Kašmir.
- Je li? Uistinu?
- Mair je tamo bila samo tri mjeseca. U posjetu mjestima u kojima su radili -
ubacio se Dylan.
Stara dama nije pokazala da je se to dojmilo. - Pretpostavljam da se i tamo sve
promijenilo, kao i svuda. Vjerujte mi, većina njih je već odavno tamo preko, zar
ne?
Gospođa Parry bila je čista suprotnost Caroline Bowen, zaključila je Mair.
U bar je ušao Tal. Kravata mu je bila razvezana i doimao se zagrijan i
urnebesno sretan. Obratio se Mair: - Hoćeš li, napokon, zaplesati sa mnom?
Uzeo joj je ruku u svoju krupnu šaku i zaputili su se u gužvu plesnih parova.
Grimizna lica i uznojena tijela poskakivala su posvuda oko njih. Mair je usred te
gužve ugledala Annie. Bila je skinula veo i tijaru, dok su joj se kovrče, smotane
poput kobasica u kosi, blago razmotavale.
Tal je još uvijek plesao na isti način, neobuzdano zamahujući rukama i
stupajući nogama. Uhvatio je Mairin pogled i osmjehnuo se poput sramežljiva
dječaka, što ju je u trenu vratilo na rođendansku zabavu za njezin šesnaesti
rođendan, kad joj je Tal bio najbliže onome što se moglo nazvati dečkom.
Posve je moguće da je tada, baš kao i sada, svirala pjesma »Ljubav je posvuda
oko nas«.
273
Šal od kašmira
Razgovor koji je s Brunom vodila u Lamayuruu bio joj je glasan u mislima i,
kao da to pojačava, svojedobna mogućnost njezina paralelnoga života žamorila
je i prosuđivala, ogovarajući i rasplećući svoju kosu posvuda oko nje.
- Ne možemo na ovo plesati, Tal! - viknula je, a on joj glasno dobacio, brišući
čelo i cereći se: - Zašto ne? - Noge su mu nekako bježale u stranu, prkoseći
zglobovima koljena.
Mair je imala šesnaest godina pa trideset i njezina mašta bila je poput uzdužne
niti na kašmirskome šalu, zadržavajući uzorak njegove šare sve do šezdesete i
dalje.
Cijeloga tog poslijepodneva i večeri prosijavala su sjećanja, lijepeći prizore i
razgovore jedan na drugi: njezino djetinjstvo i pubertet, uništena misija u Lehu,
Dylan i Eirlys kroz sve te godine, Srinagar, Hattie, Tal, njezini otac i majka,
visoravan Changthang, Nerys, kapelica, planine, njezini nećaci i nećakinje. Lotus.
Ponovo je smušeno upravljala svojim mislima. Možda je u tome bio smisao
starenja: sve više ste svjesni toga da se sve ono što se događa preklapa preko
nekih drugih sjećanja i da se poput vode mreška stvarajući još više asocijacija,
sve dok se svaki događaj ne učini odjekom nečega drugoga, jednako svježega
koliko i stvarnost. Pretpostavila je da je takav bio život za Caroline Bowen u
njezinoj tihoj sobi u Srinagaru, kao i za gospođu Parry koja je potvrdno kimala i
prisjećala se u kutu bara.
Mairina stopala ispreplela su se s Talovima pa se spotaknula i pala mu u
naručje. Uhvatio ju je za oba lakta i ponovo je pridigao. - Hvala ti što si došla -
proderao joj se na uho.
- Ne bih to propustila ni za što na svijetu. Nadam se da ćete oboje biti sretni.
- Prilično sam uvjeren u to - rekao je. - Znamo što nam se sviđa, Annie i ja...
Puno kasnije, prezasićeni nejasnim ogovaranjima u dolini, vinom koje ih je
zagrijalo i disko-glazbom osamdesetih, Ellisovi su se zaputili natrag do
ljetnikovca za odmor.
Jackie je odmah otišla na spavanje pa su Eirlys, Dylan i Mair sjeli uz bocu
viskija. Uživali su u druženju, zato što su znali da će zbog modernoga načina
života kakav su vodili, u budućnosti to biti puno teže izvesti.
- Zbilja smo se dobro zabavili. Bila sam u pravu što sam vas oboje nagovorila
da dođete, zar ne? - rekla je Eirlys.
Dylan je brektao kroz nos nad svojom čašom i vrhom kravate obrisao bradu.
- Ti si uvijek u pravu, visibabo. Volimo te. - Nagnuo je ono malo pića što mu je
preostalo u čaši. - Živjele, sestre!
274
Rosie Thomas
Prošla je cijela godina i tek su se u proljeće, početkom druge godine, Myrtle i
Archie u Kašmiru napokon vratili u Rajski vrt. Liječnici u vojnoj bolnici uspjeli
su sastaviti dijelove Archiejeva tijela. - Ali, nažalost, ne istim redoslijedom - šalio
se.
Možda su naposljetku umjetne noge i mogle odgovarati kao zamjena za
zgnječene potkoljenice, ali ozljede kralježnice nastale zbog prignječenja ispod
prevrnutoga teretnog vagona tijekom bombardiranja bile su preozbiljne da bi ih
se moglo popraviti.
Njegova invalidska kolica su na lađu za stanovanje donijeli Majid i još
šestorica pomagača. Prolaz unutra bio je dovoljno širok da ga mogu izvesti van
na terasu, na kojoj je po cijeli dan mogao sjediti, s pokrivačem prebačenim preko
ramena i promatrati kako se na vodi i u planinama mijenja svjetlost.
Myrtle se povjerila Nerys kako joj je jedino taj cilj, vratiti supruga na
okrepljujući zrak i u tu ljepotu Srinagara, bio poticaj da prebrodi sve one tjedne i
mjesece koje je proveo u bolnici. Stizalo je na stotine ozlijeđenih, koji su umirali
ili se dovoljno oporavljali da ih premjeste u rehabilitacijske centre, kako bi na
njihova mjesta mogle doći nove žrtve, unesrećenici u naizgled beskrajnoj
poplavi krvavih tijela, ali Archie je ostao. Njegove ozljede bile su vrlo ozbiljne i
tjednima se smatralo kako neće preživjeti, ali on se ipak nije dao te se na kraju,
gotovo neprimjetno, počeo oporavljati.
Myrtle je živjela uz njegov krevet. Pričala mu je, čitala omiljene knjige ili ga
jednostavno samo držala za ruku. - Nikada nije odustao. Bio je hrabriji nego što
bi nekom ljudskom biću to uopće uspjelo biti - rekla je ona Nerys.
U jednom od nekoliko onih trenutaka kad ga Myrtle nije mogla čuti, Archie je
rekao: - Bez nje bih bio sklopio oči i odustao. Tako bi bilo mnogo lakše. Ali
nekako me uvjerila da ćemo se jednoga dana vratiti ovamo.
Podigao je ruku i pokazao na blještavu vodu i odraze čamaca u prolazu.
Prema njima je plovila shikara prodavača cvijeća, natovarena kantama punim
proljetnih cvatova. Nerys se sagnula i kupila naramak rosnih božura. Archie je
zagnjurio svoje ispijeno lice u njihove vlažne svijene latice. - Nikada se ne bih
vratio kući bez Myrtle. Nikada ne bih izišao iz te bolnice. Njoj dugujem ovaj
pogled, ovo cvijeće i svaki dan koji sad provodimo zajedno. Ne mogu se
samosažalijevati kad je toliko sirotih ljudi izgubilo živote. Kad je još uvijek
mnogo njih, poput Ralpha Bowena, u japanskim logorima.
275
Šal od kašmira
Osmjehnula mu se. Obješeni na zidu iza njegove glave bili su predivni jelenji
rogovi koje je donio sa svoga lova u Ladakhu. Archie više nikada neće hodati, a
kamoli jahati, ići u lov, igrati kriket ili se baviti bilo kojim drugim sportom koji je
volio. Osmjehujući se, Nerys se ugrizla za unutarnju stranu obraza, nastojeći
potisnuti suze.
Myrtle se vratila s Majidom i samovarom. Stavila je šalicu čaja u Archiejevu
ruku i raširila mu ubrus preko prsa, za slučaj da mu se čaj prolije.
Bila je mršava i koščate udubine javljale su joj se pri dnu vrata, kao i duboki
tamni podočnjaci ispod očiju. Više nije ispijala koktele. - Što ako me noću
zatreba, a ja budem mrtva pijana? - Slegnula je ramenima. Ali zato je sad pušila,
pripaljujući svojim zlatnim upaljačem novu cigaretu čim bi zgnječila opušak one
stare. Sad kad je postigla svoj cilj vraćanja Archieja kući, problemi su se
umnogostručili.
Gotovo je u potpunosti bio ograničen na Rajski vrt, jer bilo je potrebno
mnogo ruku da bi se popeo na brod i sišao s njega. Jednom su ga pokušali
unijeti na shikaru, ali plovilo se toliko ljuljalo da je umalo pao u jezero. Put duž
obale bio je uzak i neravan i tijekom kišnoga vremena zakrčen teškim blatom. U
stara vremena, kad su McMinnovi začas skakali tamo i natrag, blato je bilo tek
samo neugodna smetnja. Čak su i podovi na lađi za stanovanje bili neravni i
drvenom oplatom obložena kupaonica nije odgovarala čovjeku koji nije mogao
hodati. Kad prođe ljeto, bit će mu odviše hladno. Liječnik, Englez, redovito je
dolazio posjetiti Archieja, ali objasnio je Myrtle kako mala vojna bolnica u
Srinagaru neće biti najbolje mjesto za liječenje dođe li do kakvih ozbiljnijih
komplikacija s plućima ili cirkulacijom.
- Ne znam što mi je najbolje činiti - napokon se Myrtle povjerila Nerys. Sva
njezina energija i nenadmašna snaga zbog čije se neusmjerenosti Nerys nekada
brinula sad je bila usmjerena na brigu za supruga. Ali čak ni Myrtle nije mogla
sve riješiti.
- Mislim da ćete se možda morati odseliti - rekla joj je obzirno Nerys. -
Možda biste mogli unajmiti bungalov u novome dijelu grada. Mogli biste imati
vrt, uzgajati cvijeće, možda čak i povrće.
- Liječnik drži da bih ga trebala odvesti u Delhi. Ali ta vrućina...
- Ne biste li mogli otići samo tijekom zime?
Upaljač je škljocnuo i njegova slabašna svjetlost udvostručila se u Myrtlinim
očima. Otpuhnula je stup dima. - Ovu zimu, da. A nakon nje, ne znam. Problem
je novac. Naša kuća u Delhiju pripada tvrtki, što znači da je ne možemo zauvijek
zadržati. Imat ćemo Archiejevu mirovinu za invalidne osobe, ali neće nam biti
276
Rosie Thomas
dovoljna za održavanje oba mjesta. Ne znam koju bi cijenu stari Vrt mogao sad
postići. Tko bi ga kupio?
Nisu o tome razgovarale, jer za to nije bilo potrebe, ali Srinagar se mijenjao.
Dokaza za to bilo je posvuda: vidjelo se to po načinu na koji su hindusi i
muslimani prolazili jedni pokraj drugih uskim uličicama bazara, a da se
međusobno nisu ni pozdravljali, čulo se to u izbijanju nasilja pod okriljem tame i
utjelovilo u tajnovitome požaru koji je zahvatio drevni hinduski hram na obali
rijeke Jhelum. Sukobi su se razbuktali u vrtovima i pod stablima cedrova. Neki
panditi, hindusi koji su bili učitelji i državni službenici, potiho su odlazili iz
Kašmira. Profesor Pran, igrač kriketa čije je udaranje palicom bilo zaslužno za
pobjedu u božićnoj utakmici na ledu, spomenuo je kako bi ubrzo mogao krenuti
na jug, zato što će to biti bolje za njegovu suprugu i kćeri, iako će im odlazak iz
Kašmira svima slomiti srce. Stari britanski ešaloni također su se raspadali. Pokret
Napustite Indiju okupljao je na sve strane snage protiv Raja i kako su se sukobi
pojačavali, Nerys se prisjetila onoga što joj je Rainer znao govoriti: »Hindusi
protiv muslimana. Podijeli pa vladaj, to je moto tvojih Britanaca.«
Nerys je, koliko je god mogla, pomagala Myrtle njegovati Archieja. Za Myrtle
je to bio težak posao, jer joj nije ostavljao vremena ni za što drugo. Ali zajedno
su se složile da će Mc-Minnovi ostati u Rajskome vrtu, sve dok Myrtle ne nađe
kupca za tu staru lađu za stanovanje. Archie je te dane provodio vani na terasi, s
lulom i novinama. Tvrdio je da je najsretniji čovjek u Srinagaru.
- A što će biti sa Zahrom? - izjedalo je Myrtle, koja je to prisno pitanje
postavila Nerys.
- Misliš li da bi sad mogla paziti na nju uz Archieja? - upitala je.
Myrtle je uzdahnula.
Nerys je odlučno rekla. - Ne brini ti za Zahru. Ona je dobro i sretna.
Gore u selu, Faisal i njegov mlađi brat potpuno su se bili uklopili u pleme
koje se igralo pod velikim stablom ili odlazilo s ovcama u polja. Bila su to žilava,
prljava i živahna djeca te stoga nerazaznatljiva od većine ostalih, ali Farida se i
dalje držala po strani.
Istoga toga proljeća, Evan je odlučio da se mora vratiti natrag u Srinagar. Bio
je stigao novi misionar u ispomoć i mladiću je bio potreban dom, kao i obuka u
nekom manje sumornom okruženju i, iako to Evan nikada ne bi rekao, nekom
koje puno više ispunjava zadovoljstvom od Kanihame. Nerys je svoje vrijeme
277
Šal od kašmira
podijelila između sela i pomaganja Myrtle u vođenju brige oko Archieja. Svaki
put kad bi odlazila iz Kanihame, plaćala je seoskim ženama onoliko koliko je
mogla da se u njezinu odsustvu brinu o Zahri. Bila bi i unatoč tomu tjeskobno
zabrinuta, da nije znala da će Farida biti djetetova vjerna čuvarica.
Jednom je, nakon Archiejeva povratka u Srinagar, kad je postalo jasno da će
njegove tjelesne potrebe biti jedino čime će se Myrtle moći zabaviti, Nerys
pokušala razgovarati s Evanom o tome da oni posvoje to dijete. Mislila je kako
je uspjela iz svoga glasa odagnati onu notu čežnje, ali njezin suprug ju je
znatiželjno pogledao. - Koje dijete?
- Možda Zahru.
- Tko ti je to? Puno je dječice, Nerys, i Gospodin nas je pozvao da brinemo o
svima, a ne da izdvojimo jedno od njih. A što se našega vlastitog djeteta tiče, tu
moramo poštovati Njegovu volju.
Progovorio je onim svojim najsuzdržanijim neumoljivim tonom i Nerys se
bez riječi okrenula na drugu stranu.
Farida je i dalje Zahru posvuda nosila u povezu na leđima, a noću su njih
dvije dijelile isti madrac i deku. Farida nikada ne bi ni kušala hranu dok Zahra ne
bi bila nahranjena i radije je sjedila držeći je u krilu nego trčala uokolo s ostalim
svojim vršnjacima. Marama koju je nosila pokrivala joj je glavu i usta, ali njezine
crne oči bile su uvijek ozbiljne i na oprezu. Jedini put kad bi se učinilo da je u
njima zasjao osmijeh bilo je onda kad bi Zahra izvela nešto novo i pametno.
Farida je po mnogočemu bila starija od svojih vršnjaka, ali Nerys je morala
prihvatiti da ne postoji ništa što bi to promijenilo. Promatrala je te dvije
djevojčice zajedno, osjećajući istodobno tugu i zadovoljstvo.
U Srinagaru je Nerys dobila nekakvu vrstu učionice u ulici koja je vodila do
trskom obrasla kanala, jer su ona i Evan živjeli u prostorijama iznad nje.
Pomoćni misionar koji je nedavno došao u ispomoć Evanu zvao se Ianto Jones,
kratkovidan mladić kojemu je Adamova jabučica poskakivala gore-dolje kad je
govorio. Zajedno su se na biciklima spuštali u grad ili cestom koja je vodila iz
Kanihame odlazili autobusom gore do sela.
Kad je u učionici počistila ropotariju i stavila otrov za štakore, Nerys je
skupila nekoliko djece s bazara. Baš kao što je to činila u Lehu i Kanihami, igrala
je s njima igre i pjevala, nakon čega bi ih nahranila nekim prostim jelom. Broj
djece se povećavao. Čim su njihove dnevne prostorije bile učinjene podesnima
za stanovanje, upitala je Evana bi li imao što protiv da dvije male sirotice iz
Kanihame dođu tu živjeti s njima.
- Opet ta seoska siročad? Zašto? - namrštio se. - Nemaš li već dovoljno posla?
278
Rosie Thomas
- Nedostaju mi - rekla je.
Prošlo je nešto više od godine dana, a Nerys još nije bila ostala u drugome
stanju. Evan je bio uviđavniji prema njezinim osjećanjima više nego na početku
njihova zajedničkoga života i sad joj je stisnuo ruku s dozom pomirljivoga
udovoljavanja hirovima.
- U redu, dušo. Ako je to ono što želiš, svakako ih dovedi ovamo u posjet.
Farida je uživala u vožnji kamionetom, a potom i u vožnji autobusom do
grada. Sjedila je uspravna na začelju autobusa, uz šačicu žena sa šalovima i
njihovom dojenčadi, kao da je njihovih godina.
Zahra je sad već hodala, iako ju je Farida još uvijek više voljela nositi. Kad bi
je spustila, gegala se kroz nepoznat prostor na bucmastim golim nogama, koje su
bile glatke kao blijedosmeđa ljuska kokošjih jaja, ispruženih ruku, poput morske
zvijezde. Oči su joj bile boje tamnoga žada i u njezinoj karamela tamnoj kosi
nazirale su se zlaćane niti.
- To djetešce izgleda neobično - rekao je Evan prije nego što je u naprtnjaču
zagurao hrpu brošura i s Jantom se otputio na biciklu. Bio je previše zauzet da bi
pokazivao znatiželju za bilo što drugo osim onoga što ga se izravno ticalo.
Archie je bio drukčiji. Bio je puno širokogrudniji i imao je veću širinu duha pa
kad su se te tri žene prvi put okupile u Rajskome vrtu s dvjema malim
djevojčicama, odmah je znao cijelu priču. Grohotom se smijao kad su mu
ispričale za zimu koju su provele zamatajući kangri i začuđeno slušao kad mu je
Caroline sramežljivo spomenula svoj porod zimi gore u Kanihami.
- Drage moje djevojke, bile ste silno hrabre - rekao je.
- Imala sam dvije najbolje prijateljice na svijetu... puno toga možeš učiniti kad
pokraj sebe imaš prijatelje koji ti pomažu. Nerys se dobro brinula o meni kad se
dijete rodilo.
- Osim toga, imala si i šalicu-dvije ljekovitoga napitka - ubacila se Nerys. -
Nikada nismo doznale od čega se sastojao.
Archie je pokazao drškom lule. - Oboje smo imali sreće. Vidi, mene sad čak
njih dvije njeguju. - Uhvatio je ruku svoje supruge u prolazu i ona ga je poljubila
u tjeme, tamo gdje se u njegovoj žućkastosmeđoj kosi pojavilo ćelavo mjesto.
U Faridinoj sjeni, Zahra je gegajući se hodala s terase Rajskoga vrta do salona i
natrag. Povlačila je s niskih polica slike u srebrnim okvirima i svojim prljavim
rukama dirala ulaštene stolove, ali svi su je oni ozareno promatrali.
279
Šal od kašmira
- Zasigurno će postati ljepotica - rekao je Archie. Nitko o tome nije govorio,
ali i dalje je u njezinu izgledu bilo naglašenih crta Ravija Singha.
Caroline je pogledom pratila svaki njezin pokret. Provizorno, kao da gotovo
samoj sebi ne vjeruje, počela je držati svoju kćer, namotavajući joj kosu oko
prsta i ovlaš joj milujući obraz. Zahra ju je nepristrano ozareno gledala,
pokazujući niz bijelih zuba, dok je Farida nadgledala, čekajući da Zahra ponovo
bude njezina.
Nerys i Myrtle zapazile su tu sve veću nježnost.
- Možda se, jednoga dana, ipak iznađe način - prošaptala je Myrtle.
Nijedna od njih nije se upuštala u daljnja nagađanja. Nerys je svoje žudnje
zadržala za sebe. Zasad je to dijete pripadalo svima njima i bilo je dovoljno
vidjeti je kako raste i napreduje. Zahra je predstavljala nadu u tim mračnim
vremenima.
Evan je redovito dolazio pušiti lulu s Archiejem i raspravljati o ratnim
vijestima. Jednoga ljetnoga poslijepodneva, kad su tu dvojicu muškaraca ostavile
na terasi, tri žene su se shikarom povezle do Šalimarskoga vrta. Farida je čvrsto
držala Zahru koja se koprcala i smijala, pružajući ruke prema pticama iznad
glave i kapljicama vode raspršenim ispod čamdžijina vesla.
Vrt je vrvio obiteljima koje su došle na izlet, u sjeni golemih stabala. Bilo je tu
vojnika na dopustu koji su šetali te prodavača hrane i pića. Zahrine oči su se
razrogačile i usne razvukle kad je ugledala bljesak fontana i zasljepljujuće
savršenstvo cvjetnih gredica. Zahtijevala je da je spuste i čim su joj noge
dotaknule travu, zanjihala se naprijed, utrčavala u bazene sjena i iz njih
istrčavala, okrećući glavu na sve strane, kad su joj pozornost privukli rasplesani
žuti leptiri, prelijepi psić koji se gegao i dječja kolica koja je gurala dadilja.
- Doima se vrlo sretnom, zar ne? - upitala je Caroline. Nije si mogla posve
dopustiti da bude ponosna, ali olakšanje i zahvalnost za ovo poslijepodne posve
joj se jasno vidjelo u očima.
Nerys je od prodavača na prvom povišenju kupila sladoled i dala ga Faridi.
Djevojčica je pustila da joj marama spadne u želji da ga što prije lizne, ali potom
je oklijevajući zastala i pogledala Zahru, kao da je najprije njoj trebala dati da
prva kuša. - Ne, taj je samo za tebe - uvjerila ju je Nerys. - Zahra je još premala.
Farida je sklopila oči, usredotočivši se na poslasticu. Penjale su se širokim
stubama, Zahrinim sporim korakom, i Zahra se udostojala uhvatiti Caroline za
prst kako bi održala ravnotežu. Na vrhu stuba sve su se osvrnule vidjeti iza sebe
zrcalo jezera, koje je svjetlucalo isijavajući vrućinom nasred kruga planina. Taj
dan se Srinagar činio ljepšim nego ikada dotad.
280
Rosie Thomas
- Gotovo kao u dobra stara vremena - rekla je Myrtle. Nerys je obujmila svoju
krhku prijateljicu kad su se okrenule, popeti se još više, dok se Caroline uspinjala
nekoliko koraka iza njih. S njihove lijeve strane na izletu su bile dotjerane osobe
ispod najdostojanstvenijih stabala cedra. Dame su sjedile na preklopnim
stolcima, neke od njih držale su suncobrane i nekolicina muškaraca sjedila je na
travi dok su sluge stajale na diskretnoj udaljenosti.
Zahra je potrčala za leptirom. Krećući se prebrzo, izgubila je ravnotežu i pala.
Kad je tresnula o travu, spao joj je šešir. Farida je bila zaokupljena sladoledom i
Caroline ju je požurila podići. U samo dvije sekunde tišine dok je Zahra
zadržavala dah pripremajući se prestravljeno i bijesno vrisnuti, Caroline ju je
podigla u naručje i poljubila u golo čelo.
Iz skupine onih izletnika ustao je muškarac i uputio se prema njoj. Bio je
odjeven u besprijekorno bijelu kurtu ispod prsluka bez rukava od blijedoga
platna bež boje.
- Nadam se da se dijete nije ozlijedilo - rekao je Ravi Singh.
Zahra je zatulila i Farida je svoj sladoled odbacila u stranu.
Caroline je srela Ravijev pogled. - Samo je malo pala.
Dopustila je Faridi da preuzme dijete iz njezina naručja. Farida je šaptala,
smirivala i plač je uskoro prestao. Ravi nije skidao pogled s Carolinina lica.
Doimala se mnogo starijom od one djevojke koja se udala za Ralpha Bowena.
U te dvije godine koje je proživjela, izblijedjela je ona ružičasta engleska ruža, ali
naglašenije jagodične kosti i zasjenjene oči podarile su joj neku vrstu mračne
ljepote.
- Tko su ta djeca? - upitao je Ravi. - Glas mu je bio poput zgužvane svile.
- Sjećaš se mojih prijateljica, gospođe McMinn i gospođe Watkins?
Ravi se, kao i obično, ponašao savršeno uljudno. Objema im se naklonio. -
Naravno. Dobar dan. Lijep dan za Salimarski vrt.
- Bog, Ravi - kimnula je Myrtle. Stavila je cigaretu među svoje grimizne usne.
Nerys je rekla: - Poučavam neku djecu u jednome dijelu staroga grada. Ove
dvije djevojčice borave sa mnom i mojim suprugom u misiji. Nažalost, obje su
siročad. Činimo sve što je u našoj moći da im pomognemo.
Ravi je sad premjestio pogled. Zahrine dugačke crne suzne trepavice kovrčale
su se uz njezin medenozlatan obraz. Jedno bucmasto stopalo njihalo se u
malenoj cipelici od jareće kože. Farida se zagledala u nj. - Shvaćam - rekao je.
281
Šal od kašmira
- Nemojte, molim vas, da vas zadržavamo od vašega društva - otegnuto je
progovorila Myrtle.
- Drago mi je što ste me podsjetili na to, gospođo McMinn. - Još niže se
naklonio, a njegovo lijepo lice postalo je napeto. - Doviđenja.
Okrenuo se, ali pritom je istodobno stavio ruku na Carolinin lakat i povukao
je u stranu. Nije mogla učiniti ništa drugo negoli poći za njim. Usne su mu se
odjednom razvukle u osmijeh, spustio je glavu i promrmljao joj u uho: -
Nedostaješ mi, draga Caroline.
- Uistinu? Kako to? - Blago rumenilo proširilo joj se uz vrat i oblilo joj
obraze.
- Volio bih te ponovo vidjeti. Mogla bi mi ispričati što se događalo s tobom
od našega posljednjeg susreta. Ma što se dogodilo... - zastao je i ponovo je
pomno promotrio - promijenilo te iz djevojke u lijepu ženu.
Caroline se uspravila. Izvukla je ruku iz njegova stiska i za korak se
odmaknula od njega. Lice joj je potamnjelo od bijesa. - To neće biti moguće.
Moj suprug je japanski zarobljenik u Burmi. Poput mnogih časničkih supruga, i
ja čekam, moleći se za njega da se vrati kući.
- U prošlosti odsustvo tvoga supruga nikada nije bila prepreka. - Osmjehnuo
se.
- Bila je to moja pogreška.
Ravi je bio razočaran. Stegnuo je usne u crtu i izvio jednu crnu obrvu. - Onda
mi je žao što sam te na to podsjetio. Nadam se da te uspomene na ono vrijeme
ne muče previše. - Hladnim pogledom prešao je preko Zahre, koja se sad, sretno
posrćući, upućivala prema cvijeću.
- Doviđenja - rekla je Caroline. Ravi se već krupnim korakom vraćao do
svojih prijatelja.
Myrtle i Nerys uzele su djevojčice u naručje i sve tri žene požurile su niz stube
prema jezeru.
- Pi... pitao me da se nađemo - uspjela je promucati Caroline kad su se
izgubile iz vida.
- Taj muškarac zasigurno je silno muževno samouvjeren - rekla je Myrtle.
- Bojim ga se. - Carolinino srce snažno je lupalo u prsima i bila je
prestravljena kad je shvatila da je polovinu te njezine nelagode izazvala tjelesna
žudnja da ponovo vidi Ravija. Poželjela je kliznuti kroz one mramorne hodnike
282
Rosie Thomas
do njegovih privatnih odaja u kojima su zastori od blijede svile lepršali na
povjetarcu i latice ruže plutale u srebrnim lavorima punim vode.
- Ne boj se. - Nerys je bila pokraj nje i Faride, na čijemu se malome ramenu
klatila Zahrina glava. - S nama si sigurna.
- Što ako je pogodio? - dahtala je Caroline.
- Nije. I neće - nije se dala smesti Myrtle.
Nerys nije bila baš tako sigurna, ali ništa nije rekla. Pomislila je na Rainera i na
to kako se nagonski, kad god je postojala nekakva prijetnja, okretala njemu za
pomoć. Ali Rainer je nestao iz Srinagara i od njega nije bilo ni jedne jedine riječi.
Načula je samo nekakve glasine o tome da se zauvijek vratio u Švicarsku, neki su
pak govorili da je bio uključen u nekakvu tajnu misiju, negdje na južnom
Pacifiku, dok su drugi govorkali kako sa svojom mađioničarskom predstavom
obilazi pozadinske položaje savezničkih postrojbi. Ali nije bilo načina da dozna
ima li u kojoj od tih glasina istine.
Myrtle ih je predvodila. - Vratimo se kući, u Vrt.
Njihova shikara čekala ih je na mjestu ukrcaja.
283
Šal od kašmira
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Kolovoz 1944.
esi li sigurna u to? - upitala je Myrtle. Oblak cigaretnoga dima lebdio joj je
iznad glave, pružajući joj neznatnu zaštitu od muha koje su zadavale jade
Nerys i Caroline. S druge strane vrtnoga zida bila je hrpa izmeta. Poslijepodne je
bilo zagušljivo vruće i gusta izmaglica zastirala je nebo.
Caroline je gledala razrogačenih očiju, tako da su joj se plave zjenice gubile u
vidljivim bjeloočnicama oko njih. Prsti su joj bili isprepleteni u krilu dok je
uvrtala vjenčani i zaručnički prsten. - O, da, mislim da jesam, ali to još nije
službeno. Gospođa Dunkeley kaže da će, tek kad dobiju konačne potvrde imena
i činove, stožer divizije službeno obavijestiti supruge i obitelji. Ali ja mislim da je
to zasigurno istina.
Nerys se naslonila na rasklimanu klupu i gležanj joj je okrznuo vrtnu gredicu
korijandra koji je preplavio zrak svojim mirisom. Promatrala je Caroline sve
zabrinutijim pogledom.
Archie je iz usta izvadio lulu. - Prava predstava. Hrabri ljudi
- rekao je. Invalidska kolica bila su privučena na njegovo uobičajeno mjesto,
ispod sjene bademova stabla.
Bungalov u vanjskom dijelu novoga područja grada Srinagara, koji se
nepravilno širio, imao je mali ograđeni vrt. Uz pomoć pognutoga starca koji je
radio na suncu s udubljenim slamnatim šeširom, Myrtle je uzgajala buću, špinat i
gredicu s korabama veličine šake. - Vidi ovu, s njom bih osvojila prvu nagradu
na kakvoj seoskoj izložbi u Engleskoj - tvrdila je dok je mahala blatnjavim
povrćem. - Pitanje je zašto bi netko poželio takvo što pojesti?
McMinnovi su se prošle zime povukli u Delhi i ostavili Rajski vrt zaključan i
prazan, jer Myrtle nije mogla naći nikoga tko bi ga poželio kupiti. Ali kad su
J
284
Rosie Thomas
ponovo počele one ljetne vrućine, jedan američki građanski par unajmio ga je za
sezonu, uz neodređeno obećanje da bi ga, bude li sve u redu, možda mogli
kupiti. Bob Flanner bavi se uvozom i izvozom, izjavila je Myrtle i činilo se kako
ima mnoštvo dolara za razbacivanje uokolo. Gospođa Flanner zaposlila je
Majida i ostalu poslugu i Myrtle je rekla kako joj je to veliko olakšanje, zato što
je isplaćivati čak i mnogo manju plaću svojim namještenicima bilo više od onoga
što su si ona i Archie mogli priuštiti. Kao kratkotrajno rješenje McMinnovi su se
uputili na teško putovanje iz Delhija i preselili namještaj u mali prostor koji su
unajmili. Put od jezera bio je dalek i na vidiku nije bilo ni vode ni planina, ničega
osim zida od opeke i krošanja stabala u obližnjim vrtovima, ali Archie je ustrajao
na tome da je to mjesto idealno. - Tako mirno. Svi naši susjedi su dragi ljudi.
Osim toga, volim sjediti u vrtu na hladnome povjetarcu.
- Nakon ovoga ljeta, ne znam - povjerila se Myrtle Nerys.
Nerys joj nije mogla ništa predložiti, nije mogla predvidjeti ništa što bi imalo
veću težinu od stotinu ostalih mogućnosti, a kamoli pružiti Myrtle temelj za
optimizam. Neizvjesnost je i dalje bila svakodnevna realnost, ne samo za njih
nego i za rat te za ono što bi njegov završetak mogao donijeti.
Krajem ožujka Japanci su iz okupirane Burme preko dalekih brda Nanga
umarširali u Indiju. Namjera njihova zapovjednika bila je presjeći cestu između
Imphala, glavnoga grada indijske države Manipur, koja se prostirala samo
stotinu trideset kilometara udaljena od granice s Burmom i usnuloga
garnizonskoga grada Kohima. Nije im uspjelo zauzeti Imphal, ali Kohim su
opkolili. Borbe u gradu i oko grada nastavile su se u travnju, dok je početna crta
snaga mješovitih britanskih i indijskih postrojbi nastojala obraniti ga.
Saveznici su se nemilosrdno borili, dok su se žrtve povećavale. Pojačanja su
sporo pristizala cestom od Savezničke opskrbne baze u Dimapuru i napokon je
opsada prekinuta. Dvadeset drugoga lipnja, nešto manje od četrdeset kilometara
izvan Imphala, britanske postrojbe iz Kohime sastale su se s muškarcima iz Pete
indijske divizije koji su do njih prodirali. Napredovanje Japanaca u Indiju bilo je
zaustavljeno. Njihovim postrojbama je sve više nedostajalo streljiva,
pokrivenosti iz zraka i opskrbe hranom pa su ih savezničke snage počele polako
čistiti s brda, tjerajući ih natrag istim onim putem kojim su i došli u Burmu.
Sve to vrijeme samo su se Evan i Ianto Jones ponašali uobičajeno. Unatoč
svim nepovoljnim okolnostima, iz Walesa je stigla velika pošiljka Biblija koje su
njih dvojica na biciklima svakoga dana raznosili do svojih malih skupina
285
Šal od kašmira
vjernika, kao i svima onima koji su bili skloni prihvatiti Božju riječ. Ali Nerys se
činilo kako su svi oni tjednima zadržavali dah i kako su tek sada mogli odahnuti
od olakšanja. Jedne večeri neočekivano se vratila do male vapnom oličene
prostorije koja je u misiji služila kao kapela i zatekla Evana na koljenima u
molitvi. Prošaptala je ispriku zbog toga što ga ometa i spremala se na vrhovima
prstiju izići, kad ju je Evan uhvatio za ruku. - Ostani ovdje sa mnom, Nerys.
Nespretno se spustila u klečeći položaj pokraj njega.
- Naravno, molim za naše ljude u borbi, u Burmi, ma gdje bili - rekao je - ali
molim i za tebe, za sebe i našu buduću obitelj, dušo. Kad bi Svemogući bio
dovoljno dobar da to ne shvati kao sebično pokornu zamolbu...
Srce joj se stegnulo zbog sućuti koju je osjetila prema njemu. Evan je čeznuo
za djetetom jednako koliko i ona. Redovito je posezao za njom pod okriljem
tame i grlio je bez riječi, kao da bi progovoriti značilo otvoriti vratnice poplavi
neugode, ali unatoč njegovoj neartikuliranosti pomislila je kako se sad ipak malo
bolje razumiju. Nastojala ga je umiriti. - Sigurna sam da neće.
U tišini koja je uslijedila, pokušala je i sama, zastajkujući, neuvježbanu inačicu
molitve. Prošlo je puno vremena otkad je pokušala moliti. Iz ograđenoga
dvorišta ispod prozora začuli su se dječji glasovi, tamo gdje su se njezina djeca iz
misije igrala i natjeravala. Ponizno se molila da Evan popusti i pristane na
posvajanje Zahre. Kad se pomolila, usudila se reći: - Još uvijek možemo imati
obitelj. Ne postoji samo jedan način...
Nije čak bilo ni trunka oklijevanja. - Mislim da to ne bih mogao učiniti - rekao
je. - Ne bih mogao uzeti tuđe dijete i odgajati ga kao svoje. - U njegovu glasu
osjećala se doza čiste utučenosti.
Nerys je klečala trenutak duže, a potom se ukočeno osovila na noge.
Potapkala je po ramenu Evana, koji je bez riječi pognuo glavu. Kosa mu je sad
već bila posve sijeda.
Dolje je u školskome dvorištu Zahra, koja je sad imala dvije godine i tri
mjeseca, pritrčala pozdraviti Nerys. Nitko od ostale djece nije bio bucmast,
samo je Zahra još imala blage rupice na svojim blijedosmeđim koljenima i
laktovima. Imala je dva niza savršenih bijelih zuba i njezina smećkastozlaćana
kosa bila je narasla. - Ness, Ness - zazivala ju je oduševljeno.
Do kraja srpnja, petnaest tisuća japanskih vojnika koji su umarširali u Indiju
nastojalo se probiti natrag prema Rangoonu. Polovina njih je na putu umrla,
izgladnjeli, iscrpljeni i onesposobljeni zbog dizenterije.
Potom su se, početkom kolovoza, iznimne vijesti probile do Srinagara.
286
Rosie Thomas
U dalekim brdima unutar Burme nađen je odred britanskih ratnih
zarobljenika. Nakon pada Singapura oni su prvo bili zadržani u zatvoru Changi,
a potom su ih preselili na sjever da rade na cestama koje su žurno gradili, u
pokušaju da omoguće napredovanja pješaštva preko granice u Indiju. Te ljude,
sretne što ih japanski vojnici pri povlačenju nisu poklali, otkrila je jedinica
indijskoga pješaštva koja im se pokušala približiti. Kad su ti vojnici na njih
nabasali, skrivali su se u privremeno podignutome taboru u predgrađu jednoga
brdskoga sela, nisu ni znali za napredovanja Saveznika i umalo su bili skapali od
gladi. Jedan od njih bio je satnik Ralph Bowen.
Bila je to vijest koju je Caroline toga vrućega poslijepodneva donijela u
Archiejev i Myrtlin bungalov.
-Jesi li sigurna u to? - ponovila je Myrtle.
- Ne, ali ako je to istina, ako je to uistinu on, mogao bi za nekoliko tjedana
biti ovdje. Moći ću se brinuti o njemu, ponovo ću mu biti supruga, kao što si ti
Archieju.
Archie je rijetko kada govorio o svojim ratnim iskustvima i nije sad izravno
gledao ni u jednu od njih dvije. Ali progovorio je ispod sjene stabla: - Znaš, neće
mu biti lako vratiti se u Srinagar. Činit će mu se da njegov nekadašnji život u
potpunosti pripada nekoj posve drugoj osobi. Nitko od nas ne može ni zamisliti
što je on sve vjerojatno vidio i koliko je propatio.
Odvratio je pogled i zagledao se u ogradu i krošnje stabala, a potom se
pribrao: - Ali ima vraške sreće. Svi mi imamo sreće. Dobit ćemo ovaj rat, i to
već uskoro, a onda će ponovo biti života. Novi svijet.
Udario je šakom o dlan druge ruke i njegovo upalo lice razvedrilo se u
očekivanju. Nerys se divila Archiejevu duhu, zato što je sebe istinski smatrao
sretnikom i zato što je jedva čekao taj novi svijet u kojemu Britanska Indija,
onakva kakvu su je Mc-Minnovi cijeli život poznavali, zasigurno više neće
postojati.
- Da - potvrdno je kimnula Caroline. Ruke su joj drhtale.
Myrtle je bila ta koja je postavila pitanje koje je svaka od tih triju žena imala
na umu. - A što će biti sa Zahrom?
Učinilo se da je Caroline uzdrhtala od straha.
287
Šal od kašmira
Sve otkad su se Archie i Myrtle vratili, to pitanje bilo je neriješeno, jer su
neobične okolnosti odredile njihov novi ritam i činilo se kako nije imala razloga
posredovati. Međusobno su postali jedna široka obitelj toj maloj djevojčici.
Caroline se igrala s njom ili je izvodila u šetnju, s njima je uvijek bila i Farida, ali
unatoč obećavajućim znakovima na početku, činilo se da nikada nije na pravi
način naučila voljeti svoju kćer. Lice joj je bilo tajnovito kad bi je pogledala i
ruke uvijek ukočene kad bi je držala. McMinnovi i Nerys bili su ti koji su
nesputano obasipali Zahru ljubavlju i jedni drugima s neskrivenim ponosom
isticali njezina najnovija postignuća. Archie ju je obožavao gledati kako trči i igra
se i mogao je sate provoditi čavrljajući s njom i pričajući joj priče. Ali Myrtle je
napokon priznala Nerys kako dvoji da bi se, uz muža bogalja, mogla brinuti o
još jednoj osobi koja bi ovisila o njoj.
- Bojim se kako čak ni to ne obavljam valjano - rekla je. - Kako bi usto mogla
biti još i majka, kad je sve u mojemu svijetu već posvećeno Archieju?
- Znam, shvaćam. - Možda bismo Evan i ja na kraju... -Uvijek postoji nada,
vjerovala je Nerys.
Nerys je ustrajala na tome da te dvije djevojčice provedu veći dio vremena
gore u Kanihami, s tkalačkim obiteljima. Držala je kako je važno ne odvojiti ih
od njihove sredine i vjerojatne budućnosti. Ali nije im bilo teško često dolaziti u
Srinagar, posebice tijekom zlatnoga kašmirskoga ljeta.
- Caroline se boji voljeti je - rekla je jednom Myrtle kad su ona i Nerys ostale
same.
- Slomila se nakon poroda. Eto što se dogodilo - odgovorila je Nerys. - Zahra
s tim ima veze pa se Caroline boji da bi se ta bolest mogla ponovo vratiti.
Iznenadan nalet vjetra zacilikao je glinenim zvončićima jeftinoga ukrasa
hrama, koji je Myrtle objesila na gredu na terasi. Između povrtnih gredica
pojavio se vrtlar, čiji je slamnati šešir poskakivao u skladu s njegovim pokretima
podizanja i spuštanja kantice za zalijevanje.
Archie je drškom lule pokazao prema kući. - Hoću li se dokoturati unutra i
pustiti vas djevojke da razgovarate?
Caroline je odmahnula glavom. - Molim te, nemoj. Sve znaš. Samo mi reci što
moram učiniti. Ne mogu dopustiti da Ralph dozna za ono što sam učinila s...
onim što sam učinila, posebice sad kad je toliko toga prošao i kad se vraća kući
da se brinem o njemu. Ne mogu, mogu li? Zbog panike je povisila glas.
- Pa onda nemoj reći ili učini nešto - zaključila je Myrtle.
288
Rosie Thomas
Nerys ju je nastojala smiriti. - Svi se mi možemo nastaviti brinuti za Zahru,
baš kao što to i sada činimo, onako kako smo to uvijek činili, onoliko diskretno
koliko treba. Kanihama je dovoljno daleko odavde, a u gradu imamo krovnu
misiju. Siroče je, tek jedno dijete među mnogima. Nitko se ne raspituje za nju,
zar ne?
Caroline je ukočeno odmahnula glavom. Proteklo je više od godinu dana od
onoga poslijepodneva u Salimarskome vrtu.
- Neće to biti tako teško - rekla je Nerys. Kalkulirala je. Zahra i Farida moraju
više vremena provoditi povučene u osamu u Kanihami, što će se posve prirodno
dogoditi s ponovnim dolaskom jeseni i zime. Možda bi se i sama mogla ponovo
preseliti u to selo. Kako bi to Evanu mogla objasniti?
- U pravu si. Ne bih trebala ništa učiniti. Želim da se Ralph sigurno vrati kući,
želim vidjeti možemo li... možemo li, nekako ponovo moći živjeti. Zašto ne? -
zamuckivala je Caroline.
Da barem možete, pomislila je Nerys. Nastojala je to gledati s pozitivne
strane. Možda se Ralph smekšao u te tri godine odsustva. Možda će briga za
iscrpljenoga i izgladnjeloga preživjeloga Caroline dati onaj oslonac
samopouzdanja koji joj je bio potreban. Možda će se na kraju pojaviti i rješenje
za Zahrin problem. Možda će se Evan na kraju ipak predomisliti. - Nema
razloga zašto ne biste mogli - rekla je.
Caroline se ugrizla za kut usnice. - Moram iznaći načina... pobrinuti se za nju,
je li? Mislim novčano. Pobrinuti se za to da, iako nema majku... mislim na pravu
majku koja može... Tako da jednoga dana barem bude imala miraz. Onda će se
moći udati i imati vlastitu kćer. - Carolinino lice se naboralo i ona je zaplakala.
Archie se drškom svoje hladne lule počešao po vilici. Ipak je još uvijek bio
dovoljno britanski časnik da bi se osjećao neugodno pred ženskim suzama.
Caroline se donekle pribrala. Suzno se osmjehujući, iako je osjećala tešku
duševnu bol, promrmljala je:
- Oprostite. Glupo od mene. Zahri je mnogo bolje nego Faridi i ostalima, nije
li tako? Uvijek postoji nada za neočekivanu sreću. Ili, znam, možda za nasljeđe.
Možda ono moje bake.
- Točno - složila se Myrtle.
Novac je sad svima njima predstavljao problem. Nerys je već gotovo bila
potrošila sve ono što je naslijedila od svojih djeda i bake, na terensku misiju i
školska sredstva nije se baš moglo puno računati, a ni McMinnovi više nisu
živjeli lagodno.
289
Šal od kašmira
- Gospodin će dati - rekla je Nerys. Bilo je to ono u što je vjerovao Evan i
Ianto.
- U međuvremenu ću skuhati malo čaja. - Myrtle je otišla u kuću, pljesnula
rukama i pozvala tromu djevojku koja joj je pomagala u kuhinji. Myrtle i Nerys
često su se smijale zbog sličnosti koje je imala s Diskit, tamo u Lehu.
Samovar i poslužavnik od teškoga mjeda bili su poznati iz Rajskoga vrta, baš
kao i profinjene porculanske šalice i tanjurići s uzorcima blijedoplavih zvončića.
- Hvala, draga djevojko - rekao je Archie i potapkao je po ruci kad mu je
pružila šalicu. - Volim vrijeme ispijanja čaja.
- Možda zbog toga što je blizu satu chote?
Nije više bilo koktela, ali Archiejeva boca viskija redovito se pojavljivala,
svake večeri.
- Ne, ne vjerujem da je zbog toga. Čaj ima vlastitu draž.
McMinnovi su se i dalje zadirkivali i šalili, ali samo je Nerys znala koliko je
Myrtle bilo teško njegovati ga i koliko joj je silno nedostajao onaj zdravi i snažni
muškarac za kojega se bila udala. Oboje ih je sad pogledala s velikom ljubavlju.
Nakon čaja, Caroline je rekla da mora poći kući, u četvrt bungalova za bračne
parove, za slučaj da ima još nekakvih vijesti. Nerys je rekla kako će je otpratiti do
stajališta tonge. Ostavile su Myrtle uz Archieja. Ruka joj je počivala na njegovu
ramenu. Zalazeće sunce bacilo je na zemlju združenu dugačku sjenu, kao da su
bili jedna osoba.
Caroline i Nerys su kroz stražnje vratnice izišle na uličicu. Nebo je bilo vedro,
crni oblak muha dizao se sa susjedne hrpe izmeta i prosjak koji je čučao pokraj
ograde skupio je svoju otrcanu dhoti pa na nogama tankim kao u rode potrčao
pred njima.
- Hoće li sve biti u redu s tobom? - upitala je Nerys. Koščata stara raga
podignula je glavu i vozač se iskoprcao sa stražnjega sjedišta tonge, gdje je
dremuckao.
- Naravno da hoće. Trebala bih biti sretna. Suprug mi se vraća kući. Mnoge
druge žene to nisu dočekale.
Nerys je ustuknula kad se stara kočija uz škripu udaljila.
Bilo je neugodno prisjetiti se vremena kad su se napola nadale da se Ralph
Bowen možda neće vratiti, kao da su muškarčevom smrću mnogi problemi
mogli biti riješeni, a ne stvoreni.
Siroti Ralph, pomislila je. Barem jednako sirot koliko i Caroline.
290
Rosie Thomas
Vraćala se do misije. Put je bio dug, ali ona se voljela provlačiti kroz ulice i
hodati duž trskom obraslih staza koje su omeđivale plovne kanale. Oko nje se
lijepio smrad izmeta u Srinagaru, miris kuhanja i dim, a povike, ulomke glazbe i
odjek metalnih udaraca zamjenjivao je huk prometa dok je pognute glave
prelazila preko prometne ceste i uronila u labirint malih ulica koje su joj postale
poznate gotovo poput uličica u Walesu. Kad je izbila ispod mosta, već nadomak
domu, ugledala je kako se ispred bojadisaonice suše dugački redovi tkanina.
Odbljesci pruga grimizne, ružičaste, boje šafrana i ljubičaste podrhtavali su
među zelenim kupolama hrama na srebrnoj rijeci. Grad je bio lijep i neprobojan
pa su sukobi u njemu njezine sitne brige učinili još beznačajnijima. U trenutku
kad je stigla kući bila je mirna i poput Evana spremna prihvatiti sve ono što ih
zadesi u životu.
Caroline je platila vozaču tonge i otvorila zasun na vrtnim vratnicama.
Zaškripale su i kao obično zaglavile se na šarkama pa je odustala od pokušaja da
ih otvori i samo se provukla kroz uski prolaz, onako kako je to na kraju obično
uvijek činila. Julia Dunkeley vrtlarila je u susjednome vrtu... Caroline je uspjela
čuti zvuk vrtnih škara dok je ta žena obrezivala ruže. Caroline je pognula glavu i
požurila uz stazu, pokraj gredice žednih nevena, nadajući se da barem jednom
njezina susjeda neće proviriti preko ograde.
U toj maloj kutiji od kućice bilo je jako vruće. Novi poslužitelj bio je
zaboravio navući zastore prije odlaska pa se cijelo poslijepodne unutra slijevala
sunčeva svjetlost. Svjetlost u rano predvečerje bila je još dovoljno jasna da se
pokaže prašina koja je prekrivala komodu i mutno staklo uokvirene fotografije s
vjenčanja. Raskopčala je dugmad svoje haljine na naramenice i pustila da joj
klizne na pod. Izvila je vratom kako bi ublažila onu silnu bol koju je osjećala u
glavi, a potom smotala kosu i pribadačama je uklonila sa zatiljka, na kojemu joj
je koža bila vlažna i znojna.
Krevet je bio gladak i ravan ispod pamučnoga prugastoga pokrivača. Tkanina
je bila na svome mjestu kao i dva jastuka postavljena navrh nje, jedan pokraj
drugoga, kao obično. Caroline je sklopila oči. Za nekoliko tjedana, možda već za
dva ili tri, Ralphova glava počivat će na lijevome jastuku. Jedna od njegovih
knjiga o vojnoj povijesti, iz maloga niza na polici za knjige u dnevnome boravku,
čekat će ga na noćnome stoliću od bambusa.
Drhtala je od glave do pete. Znoj joj je curio između golih lopatica.
Okrenula se od kreveta i istrčala iz prostorije.
291
Šal od kašmira
U donjem rublju sjela je za komodu i spustila poklopac. Iz ustajale ladice
izvukla je komad pisaćega papira i prtljala po jednoj drvenoj udubini tražeći
bočicu tinte i nalivpero. Napisala je: Dragi Ravi.
Zaustavila se i zagrizla vrh nalivpera, a potom žurno nastavila.
Oprosti što mi je trebalo toliko vremena da ti odgovorim na poruku. Možda se kod tebe
sve promijenilo otkad si je napisao. Ako se promijenilo, zanemari ovo. U protivnome,
željela bih doći do tebe, vidjeti se s tobom, kako si predložio.
Pozdrav, Caroline
Nije ni morala razmotati pismo koje joj je prije godinu dana napisao, zato što
ga je napamet znala, ali ipak je izvadila debeli komad teškoga papira bež boje iz
skrovitoga mjesta na kojemu je bio skriven. Zamišljeno je vrškom kažiprsta
prešla preko reljefne izbočine. Ravijev rukopis bio je crn, tečan, sa snažnim
debljim potezima pera prema dolje.
Pisao je tražeći od nje da dođe i posjeti ga nasamo, govoreći kako mu
nedostaje i kako vjeruje da o nekim stvarima trebaju raspraviti. Posljednji redak
te kratke poruke je, čini se, bio napisan znatno brže i manje proračunato: Molim
te, dođi, najdraža. Zauvijek tvoj, Ravi.
O čemu je on to točno želio razgovarati?
Katkad je, tijekom tih dugih mjeseci koji su protekli, Caroline samoj sebi
dopuštala povjerovati u to da je on uistinu voli i da je jedina prepreka koja ih
razdvaja bila njezina vlastita odluka. Ali uglavnom je vjerovala da Ravija Singha
zanima samo vlastito zadovoljstvo i da je on čovjek kojega bi se trebalo bojati.
Prijetnja u tome pismu bila je toliko koprenasta da je bila jedva
prepoznatljiva. Ali sad kad se Ralph vraćao kući, morala je doznati što je to Ravi
smjerao ili u protivnome živjeti u stalnoj neizvjesnosti.
Postojao je još jedan razlog zbog kojega je željela vidjeti ga. Zbog Zahre.
Nekako je, kad bi samo mogla naći načina da to učini, namjeravala iskoristiti
činjenicu da je Ravi Singh bio vrlo nemarno i bezbrižno bogat.
Caroline je našla omotnicu za svoju poruku, zalijepila je i adresirala. Potom je
ušla u spavaću sobu po kutiju šibica koja je stajala pokraj svijećnjaka na njezinu
noćnom ormariću. Upalila je šibicu i prinijela je jednome kutu Ravijeva pisma.
Držala je papir koji se svijao, sve dok joj plamen nije opržio prste, a potom
spustila posljednji blijedožuti djelić u limeni koš za smeće.
292
Rosie Thomas
Znoj joj se osušio na koži i osjetila je hladnoću.
Svirala je glazba sitra dok je Caroline laganim korakom prelazila preko
popločenoga unutarnjeg dvorišta za slugom koji je odmicao. Usred ograđenoga
prostora bio je bazen omeđen tirkiznim i zlatnim pločicama, gdje je punašna riba
hvatala snopove sunčeve svjetlosti. Mlaz vode pružao je osjećaj hladnoće u
vrelini poslijepodneva.
Ravi je nauznak ležao na stolcu niskoga naslona s osloncem za noge u
nadsvođenoj prostoriji u koju se ulazilo iz dvorišta. Glazbenik je sjedio
prekriženih nogu na jastucima u kutu, glave pognute nad svojim instrumentom.
Ravi je ustao čim ju je sluga uveo. - Lijepo izgledaš. - Poljubio joj je nadlanicu.
Caroline je dlanom druge ruke prešla po punom volanu suknje svoje ljetne
haljine. Ravi se udebljao, pomislila je kad je zapazila onaj mekani podbradak
ispod vilice koji je pridavao dojam pokvarenosti njegovom dječačkom profilu.
Ravi je kimnuo čovjeku koji je svirao sitar i izdao odrješitu naredbu sluzi.
Obojica su se povukli i Caroline se namjerno hladnokrvno osvrnula oko sebe.
Cesto je bila sama s Ravijem u ostalim prostorijama te kuće, ali ova joj je bila
nova. U njoj su bili izrezbaren stol i stolac visoka naslona, veličanstven gotovo
poput trona. Zeleni kožnati stol bio je krcat papirima, zaključanim kutijama,
mekanim filcanim vrećicama i dokumentima. Sučelice njemu bilo je udubljenje u
kojemu je bio smješten divan, zatrpan svilenim izvezenim jastucima. Osim toga,
bili su tu još stolac i niski stol s urednom hrpom knjiga u kožnatome uvezu.
Prozori su bili visoki uski prorezi koji su kašmirske tepihe prošarali rešetkastim
snopovima zlata. Činilo se kako Ravi nije više onaj lijeni plejboj. Bila je to soba
poslovnoga čovjeka koji je radio nešto važno ili je samo želio ostaviti dojam da
nešto važno radi.
Caroline je bila dovedena u nepriliku zbog te atmosfere stroge raskoši. Ravi je
već postizao premoć. Na trenutak se okrenula od njega, pretvarajući se da gleda
u vrt kroz jedan od onih proreza na prozorima.
- Gdje ću sjesti? - upitala je preko ramena.
- Dođi.
Obujmio ju je oko struka i poveo do divana.
Bio je dovoljno prostran da omogući čistih pola metra prostora između njih
kad su se naslonili na jastuke. Caroline je podvila noge i promatrala Ravijevo
293
Šal od kašmira
lice. Zbog podbratka doimao se starijim, ali je i dalje bio iznimno zgodan.
Potisnula je nelagodnu želju da će je poljubiti, i više od toga.
- Čime ću te ponuditi? Malo čaja? Koktelom? Hladnom limunadom?
- Možda malo limunade, hvala ti.
Pljesnuo je i sluga se ponovo pojavio. Prisjetila se toga da su uvijek bili tamo,
nevidljivi, ali uvijek blizu da ih se moglo dozvati. Nekoliko trenutaka potom
unijeli su poslužavnik s ohlađenim čašama, vrč u držaču srebrne filigranske
izrade, kriške limuna i limete, uštirkane bijele ubruse i lavor vode s plutajućim
ružinim laticama. Ravi je umočio prste i obrisao ih, a Caroline je, slijedeći njegov
primjer, učinila isto. Limunada je bila natočena.
- Ostavi nas sad - naredio je i sluga se uz naklon udaljio. Ravi je otkačio
srebrni zastor i pustio ga da padne preko dovratka. Bili su sami, koliko su to
mogli biti.
- Znaš li da se nismo vidjeli više od godinu dana?
- Da, znam.
- U Salimarskome vrtu. Bila si s gospođom McMinn i misionarovom
suprugom. I naravno, s onom siročadi.
- Točno. Sjećanje te dobro služi.
Limunada je bila hladna i osvježavajuća. Ravijeve tamne oči nisu ni zatreptale.
Zna, pomislila je Caroline. Naravno da zna. Osmjehnula mu se.
- Misionari obavljaju dobar posao - rekla je.
Ravi joj je palcem i kažiprstom obujmio zapešće i privukao joj ruku bliže.
Proučavao je lijepu mrežu plavih žila ispod kože prije nego što je dotaknuo
usijani puls koji je tamo kucao.
- Nervozna si.
- Nisam.
Osmjehnuo se, rugajući joj se podignutih obrva. - Što si ti to cijelu godinu
radila, Carolinice?
- Ne znam koliko će te zanimati kako provodim vrijeme. Živim mirnim
životom. Rat je i sve to vrijeme suprug mi je japanski zarobljenik. Ali nedavno
sam čula da je u Burmi nađen živ i da će se vratiti u Srinagar čim bude dovoljno
sposoban za povratak.
- Drago mi je što to čujem. Jesi li sretna, Caroline?
294
Rosie Thomas
- Hvala na pitanju, jesam.
Poigrava se mnome, pomislila je. Kao mačka mišem.
Ravi je potvrdno kimnuo, a potom rekao: - Imam i ja za tebe neke vijesti.
Sljedeći mjesec se ženim.
Zastala je. - Divno. Čestitam. Poznajem li je? - Nastojala je osvijestiti moguće
značenje toga. Zasigurno će za nju biti sigurnije bude li Ravi oženjen čovjek koji
će štititi svoju reputaciju i biti zaokupljen vlastitim intimnim brigama.
- Mislim da je ne poznaješ. Iz Jammua je. Odgovarajući spoj na zadovoljstvo
obiju obitelji, ali neke pojedinosti još treba finalizirati.
Pokazao je prema dokumentima na svojemu stolu. Caroline je shvatila da to
neće biti samo brak između dvoje pojedinaca. Apsurdno je uopće bilo ikada
pomisliti da bi ishod mogao biti drukčiji.
- Možda mi možeš pomoći. Moram donijeti ozbiljnu odluku - rekao je. Prišao
je stolu i podigao vrećice, koje je potom spustio na divan ispred Caroline. Bile su
zavezane nitima usukane svile. Razvezala je jednu, čiji je sadržaj iskrenula u krilo,
zgranuto progutavši dah. Unutra su bili rubini, obrađeni i neobrađeni, predivni,
krvavocrveni.
- Dar za mladenku, ogrlica. Što misliš? Ili možda ovi safiri?
Još jedna kaskada kamenja od plave boje jezera do najdublje ultramarin
modre prosula joj se u skupljene ruke. Ravi je podigao jedan kamen veličine
nokta na palcu, okrenuo ga prema snopu sunčeve svjetlosti, a potom bacio
natrag na hrpu. Nekoliko kamenčića kliznulo je između Carolininih prstiju i on
ih je ležerno pokupio, kao da su obični šljunak.
- Azmeena je blijede puti. Mislim da bi joj safiri laskali. Slažeš li se?
- Ne poznajem tvoju zaručnicu, Ravi. Ne mogu te nikako savjetovati kakve
dragulje za nju izabrati.
Ponovo se osmjehnuo, odnio kamenje natrag do svoga stola i spustio ga na
hrpicu na bugačici. Za njima je bacio prazne vrećice i ponovo sjeo, sad već
mnogo bliže njoj. - Koža joj nije blijeda kao tvoja. Tvoja je najbljeđa koju sam
ikada vidio u životu. Tu. - Nagnuo se još bliže i dotaknuo joj grudi. - I tu. -
Prstima je okrznuo nabore na njezinoj suknji na mjestu gdje su se preklapali
preko unutarnje strane bedara.
Caroline je osjećala kako joj se krv kovitla u glavi i kako joj usnice postaju
suhe, poput brusnoga papira. Teškom mukom je otvorila usta. - Molim te, ne
čini to.
295
Šal od kašmira
Podigao je obrvu kao da pita: A zašto si onda došla ovamo, ako nisi zbog ovoga?
Nakrivio je glavu na jednu stranu, iskreno je proučavajući. - Okolnosti se za
oboje mijenjaju - rekao je.
- Istina.
- Dobro se poznajemo, draga Caroline... - Sad joj je podigao pramen kose i
omotao ga oko prsta, ali ipak se zaustavio da ga ne potegne. Bio joj je dovoljno
blizu da osjeti njegov dah na obrazu.
- ... i moramo biti posebno oprezni po pitanju naše zajedničke prošlosti kako
bismo zaštitili jedno drugoga... i sebe same, slažeš li se?
Same te riječi bile su neutralne, ali bilo je nečega profinjeno ulagivačkoga u
njegovu glasu, tako podrazumijevajuće prijetećega da se promeškoljila i
odmaknula od njega.
- Nikada ni riječi neću reći o tome kako si me zavodio, Ravi, ako se toga bojiš.
Nisam ja drolja ni izazivačka nevolje, a nisam ni tračerica. Iskoristio si me dok
sam bila puno nedužnija nego sad, ali možeš mi vjerovati da ću biti diskretna po
tom pitanju.
Carolinina usta bila su toliko suha da su joj se unutarnji nabori bili zalijepili za
zube. Micala je usnicama i jezikom kako bi potaknula slinu, dok je on piljio u
nju. Crte lica su mu se napele, postavši neznatno odbojne. - Zaveo? Tako ti to
pamtiš? Koliko se ja sjećam, nije te baš trebalo puno nagovarati.
U glavi joj je tupo udaralo kad su neki prizori bljesnuli pred njom, živopisni
kao na filmskome platnu. Ružine latice, jahanje konja u rujnu zoru, mirisi trave i
parfema. Ravijeve ruke i usne. Nije odgovorila.
- Pretpostavljam - rekao je Ravi - kako bismo usto još trebali dodati da si ti u
to vrijeme bila udana za britanskoga časnika u službi, a da sam ja bio neženja
koji se tada još nikome nije obećao.
Podignula je bradu. - Već sam ti rekla da se nemaš čega bojati zbog moje
diskrecije i u pravu si kad kažeš da imam izgubiti više od tebe. Obično je to tako
između muškaraca i žena kad je riječ o tim stvarima.
- Točno, kad je riječ o muškarcima jedne vrste i ženama druge vrste.
Nije nasjela na to. Usredotočila se na gutanje i grlo joj je snažno radilo.
Omalovažavajući ju je odmjerio, frknuvši svojim lijepim nosom, kao da je
pomislio da bi mogla biti neznatno luda. U tišini je mogla čuti samo ugodno
kapanje vode vani na dvorištu.
296
Rosie Thomas
- Ima li još nešto što bi željela spomenuti, najdraža djevojko, dok ovako
ljubazno razgovaramo?
Nije oklijevala ni trenutka. - Nema, ama baš ništa.
Čekao je i pustila ga je da čeka. Sekunde su otkucavale. Na kraju je uzdahnuo
i nježno je pomilovao po nadlanici.
- Dakle, sklopili smo pakt, Caroline? Povjerenje u zamjenu za povjerenje.
- Ako tako želiš.
- Želim. - Dahtao je. - Ali doznam li da je moje povjerenje izigrano...
- Neće biti. Reci mi, Ravi, sklapaš li ovakav pakt sa svakom svojom
ljubavnicom? Sigurno ti oduzima puno vremena ako to činiš.
Zabacio je glavu i nasmijao se, jer to mu se očito svidjelo. -Ne, draga moja,
neću se upuštati u tolike neprilike. Ali između tebe i mene ima nešto posebno, je
li tako?
Zna, ponovo je pomislila. Sve zna. - Polaskana sam time što tako misliš.
Ponovo ju je pomno motrio i dalje se neskriveno zabavljajući.
- Onda dobro. Na tome ćemo ostati. A sad, kad smo sklopili pakt, ne misliš li
da bismo ga trebali zapečatiti?
Čvrsto ju je uhvatio za nadlanicu. Pritisnuo ju je uz jastuke, premjestio težinu
i zakotrljao se na nju. Bio je iznimno težak i snažan. Njegove usne spustile su se
na njezine i dok je Caroline okretala glavu na drugu stranu, njegovi zubi su joj
razderali usnicu. Prije samo jednoga sata sanjala je divljačku inačicu toga. Je li
možda bila luda ili glupa? Koprcala se ispod njega, izvukla ispod njegova ramena
i svom snagom zagrizla u uštirkani pamuk rukava njegove kurte.
- Kučkice - zarežao je Ravi, ali njezino opiranje samo ga je još više uzbudilo.
Pokušao joj je rukom prekriti usne, ali uspjela se osloboditi. Prisjetila se jata tihe
posluge koju nikada nisi mogao vidjeti, a koja je uvijek bila dovoljno blizu da je
se može dozvati. - Pomoć! Pomozite mi! - vrisnula je.
Ravi joj je pustio ruku. Tiho je promrmljao i ustao, izravnavši odjeću. Prišao
je najbližem prorezu na prozoru i stajao okrenut joj leđima, nastojeći se pribrati.
Caroline je skočila s divana i, uzmičući što je dalje mogla, udarila o stol. Bio je
između nje i vrata... u protivnome bi već potrčala prema njima. Kad joj se rub
izrezbarenoga stola zasjekao u stražnjicu, u mislima su joj bljesnuli dragulji. Brže
od pomisli na to ispružila je ruku, dograbila jedan dragulj iz hrpice i ponovo
naglo pokušala šmugnuti. Moleći se da to nije bio najveći iz hrpe, zagurala ga je
u bočni džep suknje. Krojač i izrađivač haljina kojega je upoznala preko Myrtle
297
Šal od kašmira
ustrajao je na tome da ga tamo stavi. Memsahib uvijek trebati džep. Maramica,
pismo, nekakva sitnica.
Kad se Ravi polako okrenuo od prozora, bila je metar udaljena od stola i
piljila je u vrata.
- Poput lavice si - rekao je gotovo nježno. - Usnica ti krvari. Daj da...
Maramica mu je bila uštirkana i namirisana. Uronio je jedan kut u zdjelu vode,
uzeo joj bradu među dlanove obiju ruku i nježno joj potapkao usnicu. Caroline
je sklopila oči i prepustila se njegovoj brizi. Bila je bez daha i srce joj je divljački
udaralo.
- Eto. Sad je mnogo bolje - rekao je.
- Hoću kući.
- Naravno da ćeš kući. Jesi li spremna?
Otvorio je vrata. Na drugoj strani dvorišta Caroline je nazrela nekakvu
kretnju kad se netko od posluge izgubio iz vida. Nikada neće doznati bi li netko
reagirao na njezin drugi vrisak.
Rasipno je naredila svome vozaču tonge da je pričeka. Nije željela riskirati
nasukati se tu na dalekoj seoskoj strani jezera i bilo joj je posve drago zbog te
odluke.
- Ali ja bih te automobilom poslao kući - usprotivio se Ravi.
- Nema potrebe.
Sam je preklopio rasklimanu stubu prije nego što ju je ponizni vozač uspio
dohvatiti i pomogao Caroline uspeti se na sjedalo.
- Doviđenja - pozdravila je.
Ravi je rekao vozaču da je odveze kući i dao mu novčanicu od koje je
muškarac zakolutao očima. - Nadam se da to nije zauvijek zbogom. -
Osmjehnuo se. - Molim te, pozdravi mi svoje prijateljice, gospođu McMinn i
misionarovu ženicu.
Vozač tonge bičem je udario konja i Caroline je navukla kapuljaču. Ruka joj je
bila zagurana u džep. Sjedila je drhtureći, sve dok Ravijeva kuća nije ostala dva
kilometra iza njih, a potom se nagnula naprijed i naredila vozaču da je odveze na
drugu adresu.
Preprodavač je bio u starome dijelu grada, ulicu-dvije dalje od krojačke radnje,
zato ga je bila i zapazila. Sišla je na raskrižju dviju cesta gdje je pričekala da se
tonga uz zveket udalji, a potom požurila pokraj niza starih kuća od opeke. Onaj
298
Rosie Thomas
kamen joj je klizio među znojnim prstima i zbog svijesti o tome što čini, od
straha joj je bubnjalo u glavi. Kad je stigla do veže, dahtala je i osjećala snažne
otkucaje srca u ušima. Prozor je bio prašnjav i riđi pas ležao je i protezao se
preko udubine drvene stube. Na malome znaku pisalo je Preprodavač dragulja.
Unutra je sjedio trgovac i čitao novine. Premotao ih je i polako ustao. Na
pultu je bila ulaštena mjedena blagajna i u staklenome pretincu bilo je nekoliko
jeftinih ukrašenih ogrlica i prstenja te draguljarovo povećalo.
- Dobar dan, memsahib.
Zbog Carolinina povećanoga opreza bio joj je ujedno sumnjiv i ulagivački.
Položila je stisnutu šaku na pult i ispružila dlan. Zapazila je da je kamen bio
obrađeni rubin, pristojne veličine, ali ne toliko velik da bi bio zapanjujući. Imala
je sreće. Zasad.
- Željela bih ovo prodati.
Muškarac je nakrivio glavu, a potom uzeo dragulj. Uhvatio ga je među vrhove
metalne pincete i rasklopio povećalo da ga prouči. Što će biti, pomislila je
Caroline, ako je isti taj čovjek Ravijev preprodavač pa prepozna kamen?
Ne, ovo mjesto bilo je poprilično otrcano. Zato joj je i palo na pamet.
Muškarac je sve snažnije disao i okrenuo rubin, promotriti ga iz drugoga kuta.
Carolinine noge drhtale su toliko da se bojala kako bi je mogle izdati pa se
čvrsto uhvatila za pult ne bi li se pridržala i samoj sebi rekla kako sve to radi
zbog Zahre. Oni zatomljeni osjećaji žudnje, straha i nedoraslosti kakve je uvijek
imala u vezi sa svojom kćeri... svojom kćeri... u trenu su je preplavili.
Muškarac je spustio povećalo. - Nije baš neki kamen.
- Koliko?
Opustio je usne i ne želeći više razmišljati, rekao: - Dvjesto rupija.
Prebrzo, premalo. Carolinina izoštrena čula govorila su joj da kamen vrijedi
daleko više. Ispružila je ruku po rubin.
- Tristo - odbrusio je.
Zagledala se u nj. - Tri tisuće.
- Petsto. Posljednja ponuda.
Nakon toga, sve ostalo bilo je stvar cjenkanja. Napokon je muškarac osorno
kimnuo. Vratio se natrag u trgovinu i Caroline je pretpostavila da otvara sef.
Trenutak potom pružio joj je dvije novčanice po tisuću rupija, ružičaste i
šuštave, za razliku od onih otrcanih musavih novčanica manjih iznosa koje su
299
Šal od kašmira
općenito bile u optjecaju. Dva mala jajolika profila kralja. Caroline ih je zagurala
u džep suknje i preprodavač je spustio rubin u vrećicu.
Kad se našla izvan trgovine, duboko je udahnuvši progutala. Nebo je
poprimilo boju olova i zlokoban povjetarac puhao je niz uličicu, naviještajući
oluju. Desetak metara dalje tankonogi prosjak sjedio je na stubi. Glava mu je
visjela. Caroline se provukla pokraj njega i pošla poznatom rutom pokraj
krojačeve trgovine.
Kad je došla kući, zaključala je vrata bungalova. Sakrila je rupije u ladicu koja
je mirisala na kamfor, gdje je držala rublje i nakit, uključujući spavaćicu koju je
nosila prve bračne noći. Samo kratak pogled na nju bio je dovoljan da je navede
da ladicu zalupi. Zavukla se pod pokrivače i tamo ostala ležati, drhtureći i
osluškujući topot grmljavine. Pomisao na ono što je upravo učinila izazvala je
provalu neobuzdanoga smijeha, ali čim je smijeh zamro, zaplakala je.
Nerys je bila iznenađena i bilo joj je drago kad ju je Caroline zamolila da, ako
može, pođe s njom u Kanihamu posjetiti djevojčice. Pošle su autobusom do
doline, sve dokle je autobus vozio, a odatle ih je jedan Nerysin prijatelj iz
udaljene farme povezao u svom starom dostavnom vozilu. Stražnji dio
dostavnoga vozila bio je natovaren vrećama riže, a na vrhu je bio privezan
kokošinjac. Dvije žene stiskale su se na suvozačkome mjestu, čvrsto se držeći za
ljepljive stranice sjedala, kako bi održale ravnotežu dok se kamionet njihao
probijajući se kroz klizišta blata i kamenja što ih je stvorila nedavna kiša. Nerys
je čavrljala s vozačem, smijući se i pribjegavajući jeziku znakova svaki put kad bi
je njezin Vokabular iznevjerio. Caroline je sjedila i doimalo se kao da sluša, ali
tijelo joj je bilo napeto.
Trg u Kanihami bio je ukrašen opalim lišćem i oblaci su skrivali smeđe
nabore planina. U kući u kojoj je živjela Nerys i u kojoj je rođena Zahra sada su
stanovali neki radnici iz bojadisaonice. U blizini je jarac privezan za visok stup
pasao goli krug zemlje.
- Ness!
Farida i Zahra istrčale su pred nju, a za njima su potrčali Faisal i ostali.
Caroline je stajala malo po strani, nepomično se osmjehujući dok su djeca
povlačila Nerys za ruke i pretraživala joj džepove u potrazi za slatkišima. Nerys
je zagrlila Faridu, a potom odigla Zahru s tla. Poljubila je djevojčicu u mirisan
vrat i pokušala je odmah predati Caroline, ali Zahra se sklupčala i sakrila lice uz
Nerysino rame.
300
Rosie Thomas
- U redu je. Ne želim je pridržati - bila je ustrajna Caroline.
Većina žena bila je vani na poljima, ali malo izaslanstvo muškaraca
predvođeno Faridinim djedom Zafirom izišlo je iz molitvene prostorije
pozdraviti posjetitelje. Uveli su ih u jednu od kuća i posjeli na najbolji tepih, dok
je za njih bio pripreman čaj. Nerys i Zafir razmijenili su ljubazne opaske o
dolasku zime.
- Sjećaju li me se? - prošaptala je Caroline Nerys dok su im točili čaj.
- Da, ali ne razgovara se o tvome odnosu prema Zahri, čak i ako ih to
podsjeća na povezanost među vama. Zato što ih to baš odveć ne zanima.
Priprosti su to ljudi i njihove neposredne obiteljske veze puno su labavije od
naših. Jedino što ih zanima jesu vrijeme i usjevi, briga za stoku te imaju li
dovoljno novca da se prehrane.
Na riječ novac Zafir je svoju crnu bradu usmjerio prema njima.
- Šal - rekla je jasno Caroline. - Onaj lijepi šal, sjećaš se? Vidjela sam kad su ga
tkali. Sigurno je dosad već završen.
Riječ šal izazvala je neposredan odgovor. Zafir je izdao naredbu i jedan
muškarac izišao je iz prostorije. U nastaloj tišini, Nerys je pijuckala čaj.
Nakon tri minute muškarac se vratio s bljedolikim tkalcem i još dvojicom
mladića. Donijeli su zamotanu platnenu tkaninu, koju je tkalac nosio na
ispruženim rukama, kao da je riječ o svetoj relikviji. Kad se sagnuo uz ženine
noge i počeo razmotavati tkaninu, Nerys je upozoravajući pogledala u Caroline.
Razmotan je i posljednji nabor.
Čak je i u nejasno osvijetljenoj prostoriji šal zasvjetlucao poput svjetlosti na
vodi. Tkalac ga je rastresao tako da su se boje rasplesale u zraku. Ostala dvojica
mladića uhvatili su šal za kutove i prinijeli ga bliže, kako bi naglasili njegov
dizajn. Bili su to mladići koji su cijelu godinu sjedili, svaki na jednome kraju i
izrađivali one tkane cvatove Svojim zakučastim vezovima. Ali šal nije bio samo
njihov rad. Pripadao je još preljama, bojadisačima i talimu, čovjeku koji je
nacrtao zakučaste šare koje je tkalac trebao slijediti. Bio je to dragocjeni imetak
cijeloga sela, njihovo kolektivno ulaganje u tradiciju kani, koja je pouzdano
iščezavala. Nerys je zapazila tkalčeva samilosno tanka ramena i revni pogled pa
je morala treptanjem odagnati suze iz vlastitih očiju.
Starješina je prema njima gurnuo kut šala, pokazujući svojim crnim noktom
kažiprsta oznaku koja je tamo bila ušivena, poput dvostrukoga BB, s tim da je
jedno slovo B bilo naopako okrenuto.
- Taj čovjek. Prsti poput krila leptira. Toliko lagani - rekao je Zafir.
301
Šal od kašmira
- Želim ga kupiti.
- Caroline, vjerojatno ne možeš, to će stajati pravo bogatstvo - prošaptala je
Nerys. - Tu su godine i godine njihova rada.
- Koliko?
Tkalac i dvojica mladića povukli su se i zbili iza Zafira. Nešto su žestoko
međusobno mrmljali. Kamena lica, Zafir se okrenuo prema dvjema ženama.
Tisuću petsto rupija.
Nerys je zbrajala u glavi. - To je gotovo stotinu dvadeset funti. Nikada se
nećemo moći cjenkati...
- Evo - rekla je Caroline. Iz džepa svoga plavoga kaputa od tvida izvukla je
omotnicu, otvorila je i iz nje izvadila dvije šuštave novčanice. Muškarci su piljili,
ali Zafir je već bio ispružio ruku. Nerys je bila sigurna da u životu nikada nisu
vidjeli toliko novca. - Reci im da zadrže ostatak. Reci im da je to za vođenje
brige o Zahri. Želim da ostane s njima, ovdje gdje će biti sigurna.
Caroline se posrćući osovila na noge. Pošla je prema vratima, ostavivši iza
sebe šal, novac i Nerys.
Kad se Nerys ponovo pojavila, uza se je držala šal koji je sad ponovo bio
zamotan u zaštitno platno. Caroline je gledala prema potoku koji je prskao na
sve strane slijevajući se niz kamenitu guduru. Ispod stabla cedra djeca su se
igrala štapovima i kamenjem.
- Kad pada snijeg?
Bio je listopad. - Za otprilike mjesec dana. - Nakon toga bit će teško, gotovo
nemoguće probiti se cestama, sve dok se u proljeće ne otopi.
Caroline je potvrdno kimnula, kao da razmišlja o nečemu drugome. - Lijepo
je ovdje, zar ne? Uvijek sam to mislila.
Njihov vozač dostavnoga vozila završio je s isporukom pilića i prikupio niz
košara punih crvenih jabuka. Stavila je ruke u prazne džepove kaputa od tvida i
počela se probijati k njemu kroz nanose lišća. Dok je prolazila pokraj djece,
zastala je i dugo tako samo stajala, ali Zahra je grgoljila od smijeha dok je Farida
prema njoj kotrljala kamenčiće. Podignula je najobliji, najbjelji i bacila ga prema
stablu, ni ne pogledavši Caroline.
Prema Nerys se ponašala drukčije. Čim su je ugledale da odlazi, svom snagom
su potrčale prema njoj, a ona je za sve njih imala slatkiš i lijepu riječ. Znali su da
se Nerys uvijek vraća pa nije bilo ozbiljnije graje kad je otišla.
302
Rosie Thomas
Vozilo se ljuljuškajući udaljavalo niz stazu. Nerys je pokušala pružiti umotan
šal Caroline, ali ona je nato samo odmahnula glavom. - To je Zahrin miraz.
Želim da ga ti čuvaš za nju.
- Naravno da ću ga čuvati. Caroline, novac...
- Recimo samo da je to bilo nasljedstvo. Samo to. Nasljedstvo. Od moje
dobre vile.
Nerys se nije svidio neobuzdan zvuk Carolinina smijeha.
Do početka studenoga planine su bile ponovo zaogrnute snijegom i stari
smeđi grad škripao je od mraza. Već se predviđalo kako će se te godine jezero
zamrznuti, prvi put nakon božićne utakmice kriketa.
Kad se jednoga poslijepodneva Caroline vratila kući u bungalov nakon
posjeta Myrtle i Archieju, zatekla je poslužitelja kako kleči na premotanoj vreći
za rižu pokraj gredice pocrnjelih stapki nevena. Laštio je vojničke čizme, kao da
je nastojao zguliti kožu s njih. Drhtureći, uz klik je otvorila ulazna vrata. - Ralph?
Ralph?
Na rasklimanome stalku za šešire bila je vojnička kapa.
Muškarac koji je prema njoj podigao pogled iz fotelje bio je gotovo
neprepoznatljiv.
Lice mu je bilo tek nešto više od glave smrti na kojoj su iskolačene oči
izbuljeno gledale iz ljubičastih duplji. Bio je gotovo ćelav, imao je tek nekoliko
bezbojnih vlasi i ogoljelo tjeme bilo mu je isprugano modro-sivim ožiljcima.
Caroline mu je pritrčala, ali ta sablasna prikaza je podignula prekrižene ruke.
Nije bila sigurna je li to učinio zato da nju odbije ili je to bila nagonska reakcija
da svoje krhko tijelo zaštiti od potencijalnoga napada.
Zaustavila se nedaleko od njega i spustila na koljena na tepihu ispred kamina.
Ispružila je ruku dotaknuti mu koljeno i kroz njegove žućkastozelene hlače
osjetila golu kost.
Obratio joj se glasom jedva čujnijim od šapta. - Oprosti što te nisam
upozorio. U posljednji trenutak išao je zrakoplov u kojemu je bilo jedno
slobodno mjesto pa su me ukrcali u nj.
- Rekli su mi da si još uvijek slab za putovanje. Ne mogu vjerovati da si tu.
Hvala Bogu da si živ.
303
Šal od kašmira
Rastvorio je usne, pokušavši se na neki način osmjehnuti, otkrivši pritom da
je izgubio nekoliko zuba. - Jedva. Ti dobro izgledaš, Caroline. Izgledaš... lijepo. -
Ralph joj je odigao pramen kose, kao da nije mogao posve povjerovati da može
biti tako čisto plava. Kad ju je omotao oko kažiprsta i na kraju se ipak zaustavio
da je ne potegne, prisjetila se da je Ravi učinio to isto.
Lice joj se u trenu zajapurilo, postavši grimizno. Naglo se trgnula unatrag i
zgranuto prodahtala kad joj je snažno povukao kosu s tjemena. Spustila se
natrag na pete i Ralph se zagledao u nju.
- Daj... daj da ti spremim nešto za jelo - promucala je. - Ima... čokolade. Ili
meda, kašmirskoga meda, ti to voliš.
Zapazila je da ga je već time razjarila.
- Ne mogu baš mnogo jesti - odbrusio je.
Caroline se ugrizla za usnicu. - Reci mi što mogu učiniti za tebe. Molim te,
Ralphe.
Zabacio je glavu unatrag i sklopio oči. Taj jedan jedini iscrpljeni pokret rekao
joj je da je ono kroz što je prošao, ona tama koju je ona mogla samo
pretpostaviti, stvorilo među njima duboki jaz. Odjednom je sa sigurnošću znala
da mu, ma što učinila i ma koliko se snažno trudila, nikada neće moći ugoditi.
Dobro, pomislila je. Ali pokušat ću. Učinit ću to svojom pokorom.
- Ništa. Baš ništa - odgovorio je.
304
Rosie Thomas
PETNAESTO POGLAVLJE
Ožujak 1945.
io je zgodan kao uvijek i tajnovit. Gotovo nije mogla povjerovati da je tu, u
Srinagaru. Materijalizirao se glavom i bradom, baš poput gospodične Soo
Ling u klizećoj kutiji ili golubova u nekom od trikova koje je izvodio na
pozornici.
Nerys je dopustila Raineru da je povede ulicama u blizini Lal Chowka, sve
dok nisu stigli do jednoga običnoga maloga dhaba, mjesta na koje su trgovci iz
obližnjih radionica dolazili prezalogajiti pun tanjur jeftine hrane. Za stolom od
šperploče izvukao je za nju metalni stolac.
- Što ćeš? - upitao ju je. - Šampanjac? Pate de foie grass?
Nasmijala se. - Da, molit ću. Uz jagode i šlag. Rainere, gotovo ne mogu
povjerovati. Jesi li ti to uistinu ovdje?
Pružio joj je ruku kako bi mogla opipom osjetiti njezinu punu toplinu.
Uhvatila ju je samo na trenutak, među obje svoje ruke, jer si više od toga nije
mogla dopustiti.
Doimao se u punoj formi, preplanuo od vjetra i čvrsto sklupčan poput
opruge. - Hvala ti što si tako brzo došla - rekao je.
Primila je nažvrljanu poruku koju joj je uručio jedan od onih derana s bazara.
Ne zastavši se čak ni pogledati u zrcalu, zaputila se u Lal Chowk. Čekao ju je
usred uzavreloga trga u centru grada, kao da fizički želi naglasiti ono što je ona
već znala... da su tjedni koje su proveli zajedno bili sama srž vremena koje je
provela u Kašmiru.
- Kao da sam se možda predomišljala hoću li doći ili neću?
Zagledao joj se u oči. - Možda ti nije bilo lako doći. Je li ti suprug u Srinagaru?
- Jest. Jako je zauzet.
B
305
Šal od kašmira
Nije bilo potrebe lagati Evanu o tome kamo ide, jer je on nije ni upitao.
Oklijevala je, a potom dodala - Rainere... ništa se nije promijenilo. Radim ono
što sam uvijek namjeravala raditi. Misionarova sam supruga i pomagačica. Sad i
zauvijek.
- Znam. Znam, znam, znam. Ali to ne znači da te i dalje ne mogu voljeti, zar
ne? Otišao sam, jer bi mi bilo nemoguće ostati i gledati te kao Evanovu suprugu,
ali shvatio sam da, ma gdje bio, osjećam isto. Znaš, uistinu nastojim na to što te
volim gledati kao na blagoslov. Vjerojatno me to čini boljom osobom.
Nasmijali su se na ono vjerojatno.
Rainer nije bio nesretan, toliko je mogla vidjeti. Nije on bio takav.
Obuzela ju je radost samo zbog toga što ga vidi i što je s njim, čineći da se
osjeća lakšom i bezbrižnom, onakvom kakvom se nije osjećala mjesecima.
Pred njih je bilo postavljeno jelo od crvenoga luka i limete, a nakon toga
zdjela dhal makhanija i košara vrućega kruha naan.22 Rainer je slistio hranu ne
pogledavši je, kao da je dokrajčiti je bio zadatak koji je morao obaviti. Nerys je
pijuckala čaj od kardamoma.
- Pričaj mi o svemu - zahtijevao je. - Kako si? Ali želim čuti istinu.
Nerysin osmijeh pomalo je iščeznuo. - Zima je bila teška.
- Ne, pričekaj trenutak. Imam nešto za tebe - rekao je. Otvorio je unutarnji
džep kaputa i preko stola gurnuo mali preklop od smeđega papira.
Tri žene na terasi lađe za stanovanje smijale su se nekoj zaboravljenoj šali,
dok su se iza njih protezali listovi lotosa i komad jezera. Fotografija je bila divna
i na njoj je bio zabilježen glamur starih dana provedenih u Rajskome vrtu. Nerys je
pogledala preko stola. - Moja je? Mogu je zadržati? - upitala je.
- Naravno, samo mi je žao što mi je trebalo tako dugo da dođem i osobno ti
je uručim.
- Hvala ti. - Spremila je fotografiju u torbicu. - Dobro sam
- odgovorila mu je. Ali nedostaješ mi. Svakodnevno.
Čuo je neizgovorene riječi. - A Myrtle i Caroline?
Myrtle i Archie su dolje u Delhiju, a gospodin i gospođa Flanner napokon su
kupili njihovu staru lađu za stanovanje. Nerys je naletjela na Lauru Flanner na
dobrotvornoj zabavi održanoj u svrhu prikupljanja sredstava i nova vlasnica
22 naan - indijski kruh koji izgledom nalikuje lepinji
306
Rosie Thomas
požalila joj se da im McMinnovi nisu rekli ni upola onoga što je na lađi bilo
ruševno. Nerys se usprotivila rekavši joj kako se njoj to uvijek činilo okriljem
raskoši.
Laura Flanner izvila je svoju bostonsku obrvu. - Tako?
- Ali, ja sam ipak iz Walesa.
Myrtle joj je pisala kako je jako tužno i da se dosađuje, ali kako misli da tog
ljeta neće doći u Srinagar. Nakon rata... odjednom su svi počeli govoriti o
poratnome vremenu kao o nečemu stvarnom, radije nego kao samo o molitvi za
daleku budućnost. Archie se nadao ponovo naći nekakav mirnodopski posao na
željeznici. Naravno, nekakav uredski posao. Imao je veće izglede za to ostanu li
u Delhiju, pisala je Myrtle, gdje se može u kolicima odvesti vidjeti sve one koji
mu padnu na pamet. »Znaš ti Archieja«, pisala je. »On nikada nije klonuo duhom
i nikada se neće predati.«
Za Nerys je Srinagar bez McMinnovih bio puno dosadnije mjesto.
Caroline i Ralph Bowen zajedno su se pojavljivali na rezidencijalnim
domjencima na kojima su Fanshaweovi još uvijek katkad bili domaćini ili bi ih
Nerys ponekad nazrela na pukovnijskome koncertu ili među gledateljima na
teniskome meču. Svi su govorili kako je poticajno što se siroti satnik Bowen
tako dobro oporavljao i kako je sretan što ima suprugu koja o njemu skrbi.
Nerys se pitala nije li ona jedina zapažala da Caroline, kako se činilo, postaje sve
bljeđa i sve tiša što Ralph postaje tjelesno sve snažniji. Katkad je navraćala k
Nerys na čaj u misiju. Stekla je naviku nervoznoga uvrtanja prstenja koje joj je
sad labavo stajalo na trećem prstu.
- Posve sam dobro - ustrajala je. - Samo u posljednje vrijeme ne spavam baš
najbolje. Ralph ima užasne noćne more. Ne želi razgovarati o tome, ali mislim
da mu pomaže to što me, kad se probudi, zatekne pokraj sebe. I to je nešto, je
li?
Nerys je to u kratkim crtama opisala Raineru.
- A Zahra? - upitao je.
Dvije djevojčice su cijelu zimu provele u Kanihami i Nerys ih je posjećivala
onoliko često koliko je cesta bila prohodna. O Zahri su se dobro brinuli, a
dragocjeni šal bio je sigurno premotan i odložen s najboljom Nerysinom
odjećom u ladici misije.
- Nema baš mnogo vijesti u Srinagaru. - Osmjehnula se Raineru. - Pričaj mi,
što ima kod tebe. Gdje si ti bio sve ove mjesece? Znam da te vjerojatno ne bih
trebala pitati. Ali često sam mislila na tebe.
307
Šal od kašmira
Kako je to čudno, pomislila je, da dvoje ljudi mogu voditi jedan razgovor
izgovoren naglas, a drugi u svome srcu.
- Jesi li? To volim čuti. Smišljao sam novi trik. Dobar je, uživat ćeš u njemu.
Izvodio sam nekoliko čarolijica za postrojbe... bilo je to pokriće za nekakav
kamuflažni savjetodavni posao.
Pokrivao sam kretanja postrojbi, opskrbu vojnih skladišta. -Dodao je: - Ništa
ni najmanje junačko. Švicarski sam građanin. Ne mogu biti prijatelj, zbog toga
što tvoji ljudi ne mogu biti posve sigurni da nisam neprijatelj. Ali sad to više nije
ni važno. Za nekoliko tjedana rat će biti završen.
Evan je govorio to isto i počeo je spominjati poziv misije da se vrati u
Shillong ili čak njihov mogući povratak u Wales. Nerys je u više navrata
pokušala načeti temu posvajanja, ali on je nepokolebljivo govorio kako će im
Bog podariti vlastito dijete ili da bi trebali ostati bez djece. Pokušala je smisliti
planove za Zahru, ali znala je kako zapravo može jedino čekati i nadati se.
- I, što sad? - upitala je Rainera.
Slegnuo je ramenima. - Imam nešto važno obaviti.
Nije imalo smisla pitati ga što to.
Dotad je već bio slistio svu hranu. Odgurnuo je jelo u stranu i odjednom
rekao: - Tražio sam da se ovdje nađemo jer sam te želio upoznati s nekim.
Hoćeš li sad poći sa mnom?
Nerys ga je iznenađeno pogledala. - Naravno.
Izišli su iz dhabe i zaputili se kroz gomilu. Oko njih je bilo mnogo ljudi koje je
iz kuća izvuklo slabašno sunce u ožujku, ali vjetar je još uvijek bio hladan pa je
Nerys čvrsto oko sebe omotala svoj vjerni pheran.
Kuća je bila građena od mekane crvene opeke uokvirene debelim drvenim
gredama. Bila je to stara srinagarska kuća u tihoj ulici. Vrata im je otvorila
vremešna žena u sariju. Rainer je tu očito bio redovit posjetitelj. Tiho joj se
obratio i vrata su se otvorila još nekoliko centimetara. Provukli su se unutra i
žena ih je povela plitkim drvenim stubama.
U prostoriji na katu čekala ih je druga žena, mnogo mlađa, koja je sjedila na
prozorskoj dasci zagledana kroz škriljastu roletu dolje na ulicu. Čim je ugledala
Rainera skočila je i požurila prema njemu. Odvrativši pogled dok su se
pozdravljali, Nerys je na zidu zapazila križ. Na polici ispod stajala je uokvirena
fotografija djeteta ispred koje je gorjela svijeća. Preko okvira je visjela krunica.
Sluškinja je zatvorila vrata.
308
Rosie Thomas
- Nerys, ovo je moja prijateljica Prita.
Nerys je prihvatila ispruženu ruku. Pritino lice bilo je izobličeno od boli i oči
su joj bile pune sjena. Bila je sva odjevena u bijelo, što je bila boja žalovanja.
- Drago mi je što smo se upoznale - progovorila je žena tihim glasom. -
Rainer mi je pričao o vama, da ste dobra žena i dobra prijateljica.
Nerys je znala da je veza između to dvoje ljudi bila nešto više od običnoga
prijateljstva. Činilo se da zrak u prostoriji treperi.
- Bio je jako ljubazan prema meni u teškim danima kroz koje sam prošla.
Vidite ono tamo? To je slika moga sina... u miru Gospodnjem počivala njegova
nedužna duša.
Dječaku su bile možda tri godine, na slici je imao svečan izraz lica i bio je
odjeven u bijelu košulju.
- Arjunov otac ubijen je 1942. godine. Moj suprug bio je za slobodni Kašmir,
o čemu su on i njegovu suborci sanjali, ali njegova zamisao nije se svidjela ni
Britancima ni maharadži. U to vrijeme mnogi su poginuli u pobuni, ali tada
tome nije bilo kraja, a bit će još ubijanja. Nažalost, vjerujem kako vrijeme
umiranja u Kašmiru tek počinje.
Nerys je još uvijek držala ženinu ruku. Bila je lagana, suha i ispod tanke kože
isticale su joj se tetive.
- Nakon toga ostajem ovdje zbog svoga sina, iako su neprijatelji moga
supruga i moji neprijatelji. Naš sin je prije svega bio
Kašmirac, prije bilo kakve religije, i da ne odraste u Srinagaru, za kakav bi
život znao? Ali sad...
Rainer je prišao Priti s druge strane. Zagrlio ju je i poljubio u tjeme, na mjestu
na kojemu joj se glatka crna kosa razdvajala. Uz njegovo čvrsto krupno tijelo
Pritino se učinilo sićušno. Na trenutak su njih troje bili čvrsto povezani
njezinom tugom koliko i prošlošću.
- Arjun je bio posve dobro, znate, djetešce poput sve ostale djeca. Potom se
razbolio, mjesec-dva, nakon čega mu se stanje pogoršalo i na kraju je umro.
Rainer mi je rekao da ste bolničarka. Vi ćete shvatiti ono što ja ne mogu.
- Nisam prava bolničarka. Samo misionarova supruga - prošaptala je Nerys.
Razmišljala je: reumatska groznica, difterija, tetanus, ospice, dječji proljev... bilo
je puno bolesti koje su odnosile djecu.
Ruke su joj bridjele od žudnje da zagrli Zahru.
- Prošla su tek dva tjedna od Arjunove smrti - rekao je Rainer.
309
Šal od kašmira
- Žao mi je. - Bilo je to jedino što je Nerys uspjela reći.
Pritino očajno lice se promijenilo. - Ne ponašam se lijepo prema svojoj gošći,
Rainerovoj prijateljici - uspjela je prošaptati. - Možda biste željeli malo čaja.
Nerys ju je zagrlila, a potom ustuknula. - Hvala vam, ne bih sad. Ali vidjet
ćemo se mi opet - obećala je.
- Hvala vam - rekla je Prita i Rainerovo lice zahvalno se ozarilo.
- Otpratit ću te kući, Nerys.
Rekao je Priti da će se brzo vratiti.
Nerys i Rainer hodali su prema misiji. Nakon sjena u udovičinoj kući, dan se
doimao svjetlijim i bučnijim.
Rekao je: - Silno sam želio da je upoznaš. Znaš, oženit ću je.
Ulična graja bubnjala je u Nerysinim ušima.
Mene si pitao hoću li se udati za tebe. Odgovorila sam ti da sam već udana.
Skupina američkih vojnika na dopustu nahrupila je iz bara i prepriječila im
put. Nerys se provukla pokraj njih. Jedan joj je ugledao lice i ispričao se. -
Oprostite, gospođo.
Došla je do glasa. - Vo... voliš li je?
Rainer je prestao hodati. Nije ju dotaknuo, ali kao da jest. -Mislim da ti znaš
odgovor na to.
- Onda...
- Odvest ću je natrag u Europu. Njezin suprug bio je vođa kašmirskoga
pokreta za neovisnost pa je čak i prije 1942. godine stvorio sebi mnogo
neprijatelja. Platio je za to, ali svojom smrću obitelj je ostavio u nemogućem
položaju. Prita ima nekoliko prijateljica, ali one će, kad rat završi, biti jednako
ranjive poput nje kad vi Britanci odete iz Indije. Ova država bit će okrutno
podijeljena i neće joj biti sigurno ostati ovdje, samoj udovici bez igdje ikoga da je
obrani. Pritin suprug bio je sikh, ali ona je kršćanska preobraćenica. Katolkinja,
poput mene.
Približili su se rijeci Jhelum i Nerys je stajala zagledana u shikaru, na putu niz
rijeku, natovarenu domaćom robom koju će trampiti ili prodati u Baramulli ili u
dalekome Rawalpindiju. Pomislila je na one plutajuće povrtnjake na jezerima,
voćnjake s jabukama i rižna polja, trgovine duž Bunda i izrađivače šalova gore u
Kanihami. Srinagar i cijeli Kašmir bili su naizgled mirni na limunski žutom
proljetnome suncu, ali znala je koliko su duboki jazovi ispod površine. Evan i
310
Rosie Thomas
Ianto su i dalje svakodnevno odlazili preobratiti muslimane i hinduse iz niže
kaste i pričali su kako se te dvije strane sad međusobno mrze više nego što su
ikada mrzili Britance. Nerys je čula da je radikalni vođa sikha prijetio: »Ako
Muslimanska liga želi uspostavu Pakistana, morat će prijeći preko oceana krvi
sihka.«
Približavalo se krhko, iznimno kašmirsko ljeto, a ona je uzdrhtala pri pomisli
na tamu kakva bi se mogla protezati pred njom.
Naravno da će Rainer učiniti sve što je u njegovoj moći da pomogne ženi koja
je izgubila sina i supruga. Zamislila je kako će on povesti svoju suprugu natrag u
Švicarsku, gdje će možda živjeti u još jednoj bujnoj dolini u kojoj će na njih
gledati snježni planinski vrhovi. - Shvaćam - rekla je. - Činiš dobro djelo.
Dovoljno je dugo bila u Indiji da zna kako su mnogi brakovi sklopljeni među
gotovo neznancima postali snažna, uspješna i privržena zajedništva. - Nadam se
da ćeš biti sretan - dodala je, vjerujući u to svim srcem.
Stigli su do obale rijeke i gledali duž stuba u poznate prizore ljudi koji su prali
odjeću, kuhali, ispirali posuđe i sapunali djecu.
- Hoćeš li mi doći na vjenčanje? - upitao je Rainer.
- Naravno.
- Hvala ti. - Dotaknuo joj je ruku.
Nekoć je mislila da je nepronicljiv, ali sad ga je odjednom sagledala u svoj
njegovoj snazi. Usto, znala je da ga voli. - Otići ćeš u Švicarsku?
Zavladalo je zatišje. - Konačno. Otac mi je tamo, a imam i prijatelje u
planinama. Ali nedostajat će mi Kašmir.
Nije dodao i ti i ona je na neki način osjetila olakšanje. Dovoljno su rekli
jedno drugome.
Došli su do vrata misije. Djeca s bazara sjedila su na stubama, iako se
Nerysina učionica prije nekoliko sati zatvorila. Jedna djevojčica potapkala se po
usnama i ispružila skupljenu ruku. Rainer je iz džepa izvadio novčić koji je
zgrabilo drugo dijete pa su pobjegli.
- Obavijestit ću te o danu i vremenu vjenčanja - rekao je Nerys. - Bit će to
uskoro.
- Doći ću - obećala je. Stajala je držeći ruku na željeznome zasunu vrata i
gledala za njim dok je odlazio, vraćajući se Priti kroz gomilu koja nije bila
svjesna ničega od toga.
311
Šal od kašmira
Bila je već budna, znajući da je on ponovo u škripcu sna. Ralph se koprcao.
Rukama se držao za glavu i ritao se, nastojeći se obraniti od svega onoga što ga
je uhodilo i teroriziralo. Njegova pidžama i plahte bile su mokre od znoja.
Caroline ga je pokušala zagrliti, ali otrgnuo se od nje. Mrmljao je, mlatio rukama,
a potom vrisnuo, samo jednom, ali dovoljno glasno da ona pomisli kako se u
susjedstvu Julia Dunkeley probudila.
- Ralphe, molim te, tiho. Sve je u redu. Ja sam tu, na sigurnom si. Bila je to
noćna mora, ponovo samo loš san.
Slijepo se nastojao uspraviti u sjedeći položaj, prevrćući se dok je pokušavao
pobjeći užasu u svojoj glavi. Uhvatila ga je za ruku i nastojala smiriti, ali panika
mu je podarila snagu. Odgurnuo ju je i skočio. Uhvatio ju je za vrat, stegnuo i
njegovi palčevi su poput željeza uronili u njezin dušnik dok ju je stiskao svojim
teškim udovima. Caroline je zagrgljala, a potom prestala. Nikada nije ni doznala
koliko je bila blizu tomu da izgubi svijest, ali njegovi prsti odjednom su olabavili
stisak i zrak joj se ponovo počeo naglo vraćati u pluća. Zgranuto je dahtala i
uzdrhtala, previše u šoku da bi se pokrenula. U tami je osjetila da se Ralph
povukao, ruke su mu bile u zraku i zbunjenost se nagomilala u njemu kad se
naglo osvijestio.
- Caroline?
Uspjela je proizvesti zvuk koji je bio tek hropac u njezinu grlu.
Ralph je ponovo legao na valjkasti jastuk. Stenjao je i teško dahtao kad se ona
lagano uspravila i kliznula do ruba kreveta. Pipala je u potrazi za kutijom i
pripalila šibicu, a potom upalila svijeću. Bilo je struje i u daljini je mogla čuti
brujanje generatora vojarne, ali iz iskustva je znala da bi ga snažno svjetlo moglo
prestrašiti prije nego što se posve razbudi. Plamen svijeće je zatreperio i ustalio
se iza dlana njezine skupljene ruke.
- Caroline?
Shvatila je da može govoriti, iako je u vratu i grlu osjećala bolne otkucaje bila.
- Tu sam. Imao si noćnu moru.
Lice i lubanja blistali su mu od znoja. Kimnuo je, pogledom pretražujući
dugačke sjene u prostoriji, dok se teror noći povlačio.
- Hoću li ti skuhati čaj? - upitala je.
- Ne. Neću čaj.
312
Rosie Thomas
Uspravio se u sjedeći položaj, pidžama mu je bila zalijepljena uz tijelo i
izbacio je noge iz kreveta. Odjenuo je kućni ogrtač i odvukao se do vrata.
- Molim te, Ralphe, reci mi nešto o tome snu. Možda bi ti pomoglo da
prestane kad bi razgovarao o tome.
Odmahnuo je glavom. Prsti su mu zakrenuli okruglu kvaku i znala je da čezne
za bocom viskija.
- Dobro, ne moraš meni, ali možda nekome od tih ljudi? Ljudi koji su vidjeli...
slične stvari?
- Ne, to je samo prokleti san, ništa više.
Pošla je za njim u dnevnu sobu. Dograbio je bocu jeftinoga indijskog viskija s
izgraviranoga srebrnog poslužavnika koji im je bio vjenčani dar od
Fanshaweovih i natočio oko sedam centimetara pića u čašu. Dok je pio, ruke su
mu drhtale i rub čaše zveketao o zube. Nije ni odložio čašu prije nego što ju je
ponovo natočio, ali ruke su mu sad već bile puno smirenije.
- Ralphe, nemoj toliko piti. Ne pomaže.
- Pomaže - rekao je, glatko odbivši njezin prijedlog. - Vjeruj mi.
Nakon noćnih mora pio je sve dok ne bi zapao u stanje obamrlosti, a potom
glasno zahrkao. Kad bi se sljedećega jutra probudio, bio bi blijed kao smrt i ljutit
poput zarobljenoga medvjeda pa je morala obilaziti oko njega kao da korača po
minskome polju.
Caroline se pribojavala supruga i njegova jedva suzdržanoga nasilja i koliko
god da je imala sućuti prema njemu, činilo se da je bespomoćna po pitanju
posljedica koje je imao s obzirom na ono što je vidio i propatio. Ralph je znao s
ostalim časnicima koje je smatrao prijateljima odlaziti u klub ili u menzu u koju
su navraćali pripadnici pukovnije te se naizgled doimao gotovo onim starim.
Samo je ona znala koliko ga sve to progoni i koliko je krhka bila ta njegova
ljuštura.
Nehotice je prinijela prste grlu, nastojeći napipati modricu. Kad je uočila da je
on neobično promatra, povukla ih je.
- Jesam li ja to tebe pokušao zadaviti?
- Jesi.
- Bože. Moraš znati da nisi ti bila u mome snu. Bio je Japanac, jedan od onih
tamničara. Hulja sadistička. On... - Ralph je sklopio oči, a potom ih naglo
otvorio, kao da nije mogao razmišljati o onome što je ležalo iza njegovih kapaka.
313
Šal od kašmira
Caroline je čekala, zadržavši dah. Zamišljala je kako je neki drugi muškarac
(možda ista vrsta muškarca) prepoznao slabost svoga zatočenika - onu posebnu
Ralphovu ranjivost koju je pod svaku cijenu skrivao i nadao se da će je čak moći
sakriti i od supruge - i radio na tome na načine koji su vjerojatno bili toliko
okrutni, da su nadilazili njezino razumijevanje.
- Nastavi - rekla je nježno, nadajući se da će ga potaknuti.
Nije trebala progovoriti. Ralph je iskapio drugi viski i čaša je zveknula o
poslužavnik. - Zaboga, ne, nisam te namjeravao ozlijediti. Sanjao sam. - Prišao
joj je i morala se oduprijeti nagonu da se zaštiti. Ali on joj je samo rukom
dotaknuo rame prije nego što ju je povukao. - I za tebe je ovo prokleto truo
život, je li? - promrmljao je.
Rumenilo joj je sporo oblilo lice i krv joj je bolno navirala u modrice. Ralph je
s visine piljio u nju, sve dok nije naškubio usne, onako kako je to činio svaki put
kad bi bio prisiljen voditi s njom bilo kakav drugi razgovor osim rutinskoga.
Naglo se okrenuo, promrmljavši: - Bože svemoćni, što je s tobom? - Nije
očekivao ni pričekao odgovor. Podigao je bocu, rekavši grubim glasom: - Pođi
na spavanje. Ja ću još malo sjediti i čitati.
Ujutro ga je našla ispruženog na fotelji, bez svijesti.
Katolička crkva bila je malo zdanje od crvene opeke s minijaturnim zvonikom
i krovom od kovanoga željeza obojanim u zelenu boju graška. Nerys i Caroline
sjedile su u prednjem redu klupica, pokraj kćeri profesora Prama. Bile su jedini
gosti. Prita je sišla niz crkveni prolaz, držeći se za profesorovu ruku, u svom
bijelom sariju i bijeloj dupatti, izvezenoj sitnim zlatnim nitima, koja joj je
pokrivala kosu. Rainer ju je čekao uz ogradu kod oltara, kaput mu je bio očetkan
i nosio je tamnocrvenu ružu u zapučku.
Svećenik koji je predvodio misu bio je otac Kennedy iz Katoličke misije.
Nerys ga je slabo poznavala, ali Evan joj je jednom rekao da je pravi misionar.
Kad su Rainer i Prita razmijenili zavjete, podignula je pogled prema običnome
staklu na malim prozorima crkve u obliku trolista i pomislila na različite ugovore
koje je brak imao za nužnu posljedicu. Bilo je to puno složenije od onoga što se
smatralo pod onim poštovati i slušati.
A što se ljubavi tiče... koliko je njezinih inačica bilo?
Osim nje, Caroline je sjedila pognute glave, okrećući prstenje na svome
vjenčanom prstu. Oguljena koža ispod prstenja bila je ranjava i ljuštila se. Oko
314
Rosie Thomas
vrata je nosila vrlo tanak proziran šal kojim je skrivala modroljubičaste modrice
od otiska palčeva.
Nakon što su se mladenka i mladoženja potpisali u knjigu vjenčanih, u
minijaturnoj crkvenoj općini, profesor i Nerys bili su im svjedoci, Rainer ih je
sve odveo u svoj omiljeni dhaba na svadbeni doručak. Došao je i otac Kennedy,
koji im je ispričao neke zanimljivosti o počecima misije u Kašmiru. Bilo je to
sretno društvo. Prita je malo govorila, ali katkad se osmjehivala i ruku s novom
zlatnom viticom na prstu držala položenu na suprugovoj nadlaktici.
Sljedećega dana Nerys je otišla u Kanihamu vidjeti Zahru i odanu Faridu.
Nekoliko noći ostala je u selu, pjevajući i igrajući se s Faisalom, njegovim
mlađim bratom i ostalom djecom iz svoje stare učionice. Bila je ponijela neke
lijekove i zavoje pa je, najbolje što je mogla, liječila brojne zimske boljke seljana.
Uvjerila je Zafira da je Zahrin dragocjeni šal kod nje na sigurnome i istodobno
se diskretno pobrinula za to da se ispoštuje i drugi dio pogodbe. Uopće nije
sumnjala da se ne brinu dobro za djevojčicu, posebno je znala da se za nju
dobro brine Farida. Život je tu na selu bio težak, ali mogla je vidjeti da je Zahra
zdrava i nasmijana.
Pri povratku u Srinagar povela je djevojčice u proljetni posjet gradu, prvi te
godine. Kad su stigle, njih dvije poskakivale su ispred nje, niz uličicu koja je
vodila do vrata zgrade misije, pokraj prosjaka koji je katkad čučao u udubini
zida. U kući je Evan odsutno pomilovao djevojčice po kosi, dok ih je Ianto
ozareno gledao kroz svoje naočale. Djeca koja su redovito dolazila u učionicu
uvela su ih u svoje igre.
Nerys se našla u neprilici zbog Carolinine reakcije kad joj je rekla da su
djevojčice stigle. Ruka joj je poletjela prema usnama i lice joj je problijedjelo. -
Ne mogu je vidjeti. Uistinu ne mogu, ne sada kad je Ralph ovdje.
Nerys je izdala odvažnost. - Ali što se Ralpha i svih ostalih tiče, ona je siroče
misije.
- Ne mogu. Ne shvaćaš.
Caroline je bila uvjerena da je Ralph sve znao. Osjećajući grizodušje,
zacrvenjela se dok ju je pomno motrio i u svojoj glavi čula: Što se to događa s
tobom?
- U redu - uzdahnula je Nerys. - Ako osjećaš da uistinu ne možeš... Ali čini mi
se sramotnim.
315
Šal od kašmira
Stigao je travanj. Rainer je pakirao kutije pripremajući se za odlazak iz svoga
stana koji je gledao na rijeku Jhelum. Koluti užadi, planinarska oprema i
potrepštine za izvođenje čarobnih trikova bili su prikupljeni, a teški bubnjevi
zapečaćeni i označeni, čekajući da ih pokupe ljudi zaduženi za utovar.
U Europi su Zrakoplovne vojne snage SAD-a i izvidnički zrakoplovi
Britanskoga ratnoga zrakoplovstva naizmjenično bombardirali Berlin kad je
Crvena armija opkolila grad.
- Uskoro će kraj - rekao je Ralph, slušajući vijesti. Caroline se zakrenula.
Nakon rata. Nakon rata. Što će to značiti? Sve više se osjećala kao da je u
nekoj od čarobnih kutija Rainera Stamma, u kojima su se poklopac i stranice
stalno približavale. Bila je u klopci. Krajičkom oka zapazila je odbljesak metala,
osjetila čak poljubac željeza na svojoj koži kad je oštrica zasjekla kroz zid.
Lecnula se i shvatila da je Ralph netremice promatra.
Evan je otvorio pismo Velške prezbiterijanske misije koje je stiglo iz Shillonga
i odložio ga u stranu, dok se Nerys pobrinula za to da Zahra i Farida zaspu u
zajedničkome krevetu i dok je Ianto s njima večerao, nakon čega je otišao u
unajmljenu prostoriju iza bazara. Potom je rekao: - Dušo, imam ti nešto reći.
Pozvani smo natrag u Shillong.
- Što? Kad?
- Vjerojatno za otprilike mjesec dana. Naravno, puno toga ovisi o ratnim
vijestima. Ali rekao bih da bi to moglo biti u tome razdoblju. Bit će ti drago čuti
da Ianto ostaje ovdje nastaviti s našim radom. Silno se nadam da ćemo se vraćati
kroz Kargil i Leh pa da mogu ponovo posjetiti svoje prijašnje preobraćenike.
Pisat ću i zamoliti ih da mi to omoguće.
- To je jako brzo - uspjela je izustiti Nerys.
Evan je uzeo komad papira i počeo pisati pismo. »U tom smo poslu
poprilično vremena«, pisao je.
Morat ću povesti Zahru, zaključila je Nerys. To nekako moram učiniti. Možda
Farida pripada Kanihami, s Faisalom i ostalima, ali ne mogu otići i ostaviti
Zahru.
316
Rosie Thomas
Ralph je otišao na večeru u menzu pukovnije. Nekolicina njegovih kolega
časnika koji su ostali u stožeru u Srinagaru bili su redovito ljubazni prema
njemu, čak puni poštovanja, ali srdačnost koju su mu iskazivali nije bila veća
nakon njegova povratka. U najmanju ruku, bio je poput izopćenika. Bili su
svjesni svega kroz što je prošao, ali o posljedicama toga nije se raspravljalo. Nisu
oni bili rječiti muškarci.
Ali, večeras je atmosfera bila drukčija.
Slušali su bilten posljednjih vijesti. Jučer su Rusi stigli do Beča. Bojnik
Dunkeley lupio je stisnutom šakom o stol.
- Prokleti Nijemci, napokon su uništeni - izjavio je. - Uskoro će Berlin i Hitler
pasti u ruke Saveznika. Velika je sramota što će ta čast pripasti crvenima, a ne
Britancima, ali i unatoč tomu... nije prerano malo proslaviti među prijateljima, je
li?
Začulo se bučno klicanje i zazvali su da im donesu vrč slatkoga portugalskog
vina.
Dok je vrč kružio i cigaretni dim postajao sve gušći, Ralph je nakratko postao
samo još jedan časnik među vojnicima koji su napokon iščekivali vidjeti
pobjedu. Pio je, šalio se, pjevao vojničke napjeve i piće mu se stalno lijevalo u
čašu.
Nakon Changija i Burme jetra Ralpha Bowena nikada nije funkcionirala na
pravi način. Još ga je nekoliko dijelova tijela iznevjerilo, tako da nije obratio
pozornost ni onda kad mu je sanitetski časnik naredio da malo lakše postupa s
tom starom bocom. U svakom slučaju, pio je da se napije, što je sve brže i brže
postizao.
Prebrzo se poskliznuo iza samonametnutih granica. U vrevi topline i bratstva
pustio je da mu ruka klizne s naslona stolca, na kojemu je počivala, na široka
ramena poručnika Ormsbyja. Pod rotirajućim ventilatorima prostorija je plivala,
ali mjesto je bilo sigurno, čak omiljeno.
Ormsby je otresao ruku i skočio na noge. - Za Boga miloga, Bowene.
Čaša vina kliznula je s ulaštenoga stola i razbila se o pod.
- Bilo bi dosta - srdito je promrmljao Dunkeley. - Satnice Bowen, molim vas
vratite se u svoju četvrt.
U čahuri tišine, Ralph je posrćući izišao iz prostorije.
317
Šal od kašmira
Netko ga je zazvao: - Idi onoj svojoj lijepoj ženici - dok se netko drugi
smijuckao.
Hladan zrak vani naveo ga je da zatetura. Naslonio se na dovratak i sluga u
prolazu obratio mu se s dužnim poštovanjem upitavši: - Mogu li vam pomoći,
gospodine?
- Ne, ostavi me na miru - promrmljao je.
Pokušao je načiniti još jedan korak, ali noge su ga izdale. Srušio se u grmlje
koje je cvalo pod prozorima menze. U trenu je zadrijemao, ali pomislio je kako
je to potrajalo samo sekundu-dvije. Kad je ponovo došao k sebi, uspio je čuti
glasove i zvuk dvojice muškaraca koji su se olakšavali na tratini nekoliko metara
dalje.
-Julijina sestra je prije nekoliko godina na nju naletjela u Delhiju. Izlazila je iz
liječničke ordinacije s McMinnovom suprugom.
- Da sam barem ja bio u Delhiju s Myrtle McMinn - nasmijao se onaj drugi.
- Objema je bilo silno neugodno kad ih je ugledala. Alice je rekla da je sigurna
u to da je bila trudna.
- Tko... Caroline Bowen?
- Baš ta.
Ralph je pod obrazom osjetio sitne kamenčiće i prljavštinu. Ležao je što je
mirnije mogao.
- Zanimljiv podatak. Bowen je bio u Burmi, je li? Ma ne... očito je bila s onim
neopisivim Ravijem Singhom. Tako se priča. Naravno, moguće je da se radi
samo o ogovaranju, ali njih dvoje bili su prilično prisni jedno vrijeme.
Netko je podrignuo i ispričao se, a potom su se koraci šušteći udaljili preko
trave prema bungalovima. Glasove je progutala tama. Kad je bio siguran da je
ostao sam, Ralph se bolno pridigao u sjedeći položaj. Položio je glavu među
dlanove i nastojao razmišljati.
Caroline? Njegova supruga... ona koja je više nalikovala bijelome mišu nego
ženi... njegova supruga i Ravi Singh?
Učinilo mu se to posve nevjerojatnim i dok je o tome pokušavao razmišljati,
shvatio je kako je to ionako bilo nevažno. Žena u krevetu s pogrešnim
muškarcem? Bijedno malo kopile, nešto što je riješio liječnik u Delhiju ili je čak
rodila pa je to od njega krila? Kakve je to veze imalo?
Dogodilo se nešto gore... daleko, daleko gore.
318
Rosie Thomas
Ralph se uspio nekako pridići na sve četiri i, potežući grmlje, uspio se
uspraviti. Snažno se mršteći i ponavljajući riječi jedan, dva, jedan, dva, shvatio je da
može pristojno koračati. Tjeskobno je zamahnuo rukama i iako se tlo pomicalo i
naginjalo, uspio je doći do uličice koja je vodila pokraj bungalova u četvrti u
kojoj su živjeli bračni parovi. Tu su bile vratnice. Ne, ne te. Dalje. Ne bi bilo
dobro ući u tuđu kuću.
Onda sljedeće. Gotovo je stigao. Spavati, jedino mu je to bilo potrebno.
Komad dublje sjene protezao se u visokoj travi pokraj ograde. Njegov
zamućeni pogled zaustavio se na tome i u istome trenutku sjena se
promeškoljila. Postala je muškarac, pogrbljen na zemlji, koji je u zasjedi čekao
njega.
Ralph se zateturao, ali neprijateljska prijetnja gotovo ga je otrijeznila. Bajuneta
ili pištolj, što od toga? Neće se zaustaviti doznati. Prvi će ga ubiti.
Snažno je udario muškarca u noge. Pojava se razmotala i pridigla. Ralph ga je
uhvatio za ruku i udario u glavu. Bol iz zglobova proširila mu se u ruku pa je
opsovao i gotovo se prevrnuo izgubivši ravnotežu. Nije to bio nikakav japanski
vojnik, nego nekakav prosjak. Već je viđao toga jadnika. Ponovo ga je, s još
većim zadovoljstvom udario. - Gubi se, prokletniče. Da te više nisam vidio
pokraj svoje kuće.
Prosjak se oslobodio. Na Ralphovo zaprepaštenje, muškarac ga je zgrabio za
ruku i zavrnuo mu je iza leđa. Približivši usne Ralphovu uhu, prosiktao je dvije-
tri riječi koje Ralph nije razumio. Potom ga je odgurnuo u stranu i bosonog,
dugim koracima potrčao uz uličicu, tih poput mačke.
Ralphu se u glavi ponovo zavrtjelo od pića pa se pridržao za ogradu.
Je li uistinu postojao nekakav čovjek ili je on to samo sanjao?
U svakom slučaju, više ga nije bilo.
Kad je otvorio vrata bungalova, zapuhnuo ga je poznat miris ulaštenoga
mjeda, praška protiv kukaca i karija. Poželio je popiti nešto za dobar san, ali ono
što je čuo na travnjaku menze nagrizalo mu je misli i nije mu davalo mira. Pitat
će Caroline, pitat će svoju ženicu da mu kaže istinu, eto što će učiniti...
U njihovoj spavaćoj sobi bilo je mračno kao u rogu, ali osjećao je da je budna.
- Čuo sam nekakvu smiješnu priču večeras u menzi - povikao je.
Svjetiljka se upalila. Caroline je sjedila uspravno i piljila u njega širom
razrogačenih očiju. - Jeste li uživali u večeri?
319
Šal od kašmira
- Čuo sam nekakvu smiješnu priču - ponovio je. - Čuo sam da imaš dijete,
draga moja ženo. Što kažeš na to?
Naglo je prinijela ruku usnama. - Kako to misliš? Tko ti je rekao?...
Znači, bila je istina.
Doimala se u šoku i krajnje prestravljeno, ali ne iznenađeno.
Ralph je otežano disao. U početku ga to nije pogodilo kao nešto posebno
važno, ma što Caroline radila dok se on borio ostati živ u Changiju i Burmi.
Njihov brak je u svakom slučaju bio pretvaranje pa zašto bi onda išta od toga
bilo važno? Ali sad mu se poniženje zbog večeri u menzi, način na koji se prema
njemu ponašao onaj prokleti prosjak na ulici, izmaglica zbog pića i bol u tijelu
koja nije prestajala... sve mu se to sad bilo skupilo. Poželio je zavijati poput psa.
Poželio je položiti glavu i da ga sve prestane boljeti. Poželio je da njegova
supruga prestane šaptati, strahovati svaki put kad je pogleda i ponašati se kao
muškarac.
- Ravi Singh - rekao je, razvlačeći svaki slog.
U očima joj se pojavio strah.
Ralph ga je tek nekoliko puta sreo, prije mnogo godina, ali odjednom mu je
pred očima bila slika tamnoputoga podrugljivog odbojnog lica toga muškarca.
Ravi Singh bio je rođeni Kašmirac, iako je bio maharadžin rođak. U njemu se
nagomilavao sve veći bijes. Stisnuo je šaku i zamahnuo prema krevetu. Caroline
je zacvilila i podigla ruke obraniti se od njega i kad je to učinila, shvatio je da je
kod nje najviše mrzio to što nije imala odvažnosti.
Nije ju namjeravao udariti. Nikada nije udario ženu.
- Ne budi tako prokleto slaba. Možeš reći svome ljubavniku da ću ga ubiti.
- Ralphe, nije on... nije mi on ljubavnik. Bila sam usamljena i glupa. On je
opak čovjek. Ne prilazi mu. Molim te, preklinjem te, nemoj.
- Ubit ću ga - ponovio je Ralph. - Zbog te pomisli osjećao se puno bolje.
Prisjetio se kako mu je drška službenoga revolvera pristajala u ruci.
Dakle, pićence za dobar san. To mu je sad bilo potrebno... sad kad je odluka
donesena.
Njišući se, udaljio se od kreveta i teturavo dijagonalno zaputio prema vratima.
U dnevnom boravku je na poslužavniku stajala spremna boca. Podigao ju je i
sručio se u fotelju. Nema kreveta. Tu spavaj.
320
Rosie Thomas
Caroline je pod plahtama ukočeno ležala.
Obvezala se na tajnost, nadala se i vjerovala da ju je održala. Ah činilo se da je
njezina nevjera bila tema ogovaranja u menzi i da je, što je još daleko gore od
toga, cijeli svijet znao za njezino dijete.
Nakon nekoga vremena srce joj je počelo sporije kucati. Nepovezane misli
odzvanjale su joj kroz glavu. Bilo je krajnje glupo pokušati sakriti trudnoću.
Myrtle bi to bila učinila, kad bi ponajprije bila dovoljno glupa da takvu grešku
učini, ali Myrtle bi to s oduševljenjem izvela.
Njezino prijateljstvo s Nerys i Myrtle, dani provedeni u Rajskome vrtu,
utakmica kriketa na zaleđenome jezeru pa čak i Kanihama... činilo joj se kako
sve to pripada nekom drugom vremenu. Caroline se osjećala zaleđenom, ali
oštrice mržnje prema samoj sebi probijale su taj led.
Jedino što je mogla učiniti bilo je otići do Ravija, reći mu cijelu istinu i
zamoliti ga za razumijevanje.
Nema veze ako je ubije. Pomislila je kako bi joj to čak bilo drago. Nije mogla
dopustiti da mu se Ralph približi, jer Ralph bi bio taj koji bi bio ranjen ili
pogubljen.
Barem će ga pokušati zaštititi.
Osim toga, tu je bila Zahra.
Otkotrljala se na svoju stranu kreveta i privukla koljena. Hladno. Dobro, neka
tako ostane, jer to je bilo zaštitnički.
Mora zamoliti Nerys da se pobrine za Zahru. Nerys će to učiniti stotinu puta
bolje od nje.
Sutra: Ravi, a potom Nerys.
Legla je i čekala da prođu sati koji su sporo odmicali.
321
Šal od kašmira
ŠESNAESTO POGLAVLJE
ad se motorni čamac približio, njegovu signalnu zastavicu na pramcu
napeo je vjetar i iza njega je ostala svježa zelena uzburkana voda.
Caroline je stajala na kraju gata nedaleko od Salimarskoga vrta. Moćni motor
je smanjio gas i čamac je napravio polukrug uskomešavši isparinu vode na jezeru
kad je kliznuo prema pristaništu. Dvojica sluga u livreji zakoračili su na obalu i
pričvrstili čamac kad je ugledala Ravija koji ju je čekao ispod bijeloga zaklona od
sunca. Dopustila je sluzi koji je bio najbliže njoj da joj pomogne popeti se na
čamac i zakoračila na oribanu palubu od tikovine. Motor je odmah zabrundao,
ponovo se pokrenuo i čamac se zakrenuo i zaputio na jezero.
Ravi se uljudno naklonio. Ali to je bilo bolje od onoga čemu se mogla nadati.
Tu vani nije joj mogao nauditi, izložen pogledu shikara u prolazu, dok su dvojica
njegovih sluga bili pri ruci.
Sjeli su na platnene stolce za mjedeni stol u kutu. Jedan sluga bio je za
kormilom, dok se drugi povukao ispod, u malu natkrivenu kabinu. Brujanje
motora i šum vode učinit će drugima nečujnim to što je imala reći samo Raviju.
- Ovo je neočekivano zadovoljstvo - rekao je, bacivši pogled na svoj
draguljima optočen sat. - Nažalost, moram se s nekim naći točno u jedanaest.
Kad je ona duga strašna noć napokon završila, nažvrljala je poruku i poslala je
po glasniku. Kad se odjenula, Ralph je teturajući prošao pokraj nje i bacio se na
krevet iz kojega je ona upravo bila ustala. Ostavila ga je da hrče, žutoga, nakon
što je poslužitelju dala naputak da sahibu skuha kavu čim se probudi. Ravijev
odgovor stigao je do nje u roku jednoga sata pa je požurila iz kuće dočekati
motorni čamac na mjestu koje joj je naveo.
- Imam ti nešto reći - izgovorila je.
- Slušam.
Duboko je udahnula. Osjećala je ukočena usta, suha poput papira, ali uspjela
je izgovoriti obične riječi koje je uvježbavala.
K
322
Rosie Thomas
- Nakon vremena koje smo zajedno proveli, rodila sam. Dijete je tvoje, Ravi.
Nisam željela da moj suprug za to dozna pa sam sve krila.
- Moje? - Glas mu je bio oštar poput noža.
- Da. - Podignula je pogled s plohe stola prema njemu, susresti se s njegovim
pogledom. - Ti si jedini muškarac s kojim sam nešto imala. Bila sam djevica,
sjećaš se?
- Da. Jesi li mi to došla reći?
- Nije to sve. Moj suprug je sinoć čuo za dijete, od nekoga časnika u menzi.
Mislila sam kako sam sve to držala u tajnosti, čak i od tebe, u početku sam
smatrala da je tako najbolje, ali sad se čini da sam pogriješila. Stoga je logično da
sam odmah došla k tebi, sve ti ispričati i zamoliti te za razumijevanje.
Ravi je mozgao nad tim, opustivši kutove usana. Napokon je progovorio. -
Shvaćam. Reci mi, Caroline, jesi li ti doista mislila da ne znam?
Caroline se šćućurila. - Nadala sam se da ne znaš.
- Dao sam te pratiti, draga moja. Tebe i tvoje prijateljice koje su uokolo
trčkarale sa svojim kangrijima.
- Sve to vrijeme znao si za Zahru?
Načinio je nestrpljiv pokret. - Selo tvojih tkalja nije baš izvan moga dosega.
Dakle, barem netko od ljudi koji su bili gore bio je Ravijev plaćenik. Caroline
je zadrhtala pri pomisli na to kako se Zahra nedužno igrala ispod stabla, dok su
je motrile nečije oči, spremne o svakom njezinom pokretu izvijestiti one u
Srinagaru. Ali Raviju je donekle odgovaralo da je ostavi na miru, možda je samo
želio držati je na sigurnoj udaljenosti od svoje obitelji.
Podignula je glavu. - Došla sam ovamo upozoriti te, Ravi. Moj suprug je jako
bijesan. Bio je pijan sinoć...
Ponovo onaj nestrpljivi pokret. - I to znam.
Nije bilo važno kako. Poslije će se suočiti s time u kolikoj su mjeri ona i svi
koje je poznavala bili špijunirani. - Rekao mi je da će te ubiti.
Ravi je zabacio glavu unatrag i nasmijao se, kao da je to bilo nešto
najsmješnije što je ikada čuo. - Je li to sve što mi imaš reći?
Odvratila je: - Ne želim da Ralph bude povrijeđen. Znam da se neće dobro
provesti pokuša li ti nauditi.
323
Šal od kašmira
Ravi se prestao zabavljati. Tihim glasom, tako da ga je jedva uspjela čuti,
promrmljao je: - A ja sam pomislio kako si mi možda došla objasniti zašto si mi
ukrala rubin.
Motorni čamac prošao je između drvenih stupova koji su označavali početak
riječnoga kanala. S njihove desne strane, Caroline je ugledala niz lađa za
stanovanje, na čijem je kraju bio Rajski vrt. Shikara prodavača cvijeća upućivala
se prema svojim kupcima i hrpe cvatova činile su blještavilo boja naspram
namreškane vode.
Glas ju je umalo izdao, ali nije bilo ničega što je mogla učiniti osim drsko
nastupiti. - Kad se čini da znaš sve ostalo, onda znaš i to da sam kamen prodala
preprodavaču. Morala sam nabaviti novac za vođenje skrbi o djetetu.
Ravi je potvrdno kimnuo, kao da ga je to zadovoljilo. Klizili su pokraj Kluba
Srinagara, gdje su stolovi i suncobrani bili nanovo postavljeni za nadolazeće
ljeto. Konobar u bijelome sakou stajao je spreman preuzeti narudžbe za koktele,
dok je hrpica shikara za unajmljivanje poskakivala sa strane.
- Ovdje te moram ostaviti. - Pokazao je u smjeru stuba koje su vodile prema
Bundu. Sunce je blještalo obasjavajući automobil koji je prelazio preko onoga
prvoga mosta na rijeci Jhelum. - Usput rečeno, moja supruga očekuje da će
kraljem ljeta roditi. Dobit ću sina.
- Divno za tebe - rekla je Caroline. - Uistinu se nadam da će biti sin. Nadam
se da će sve dobro proteći.
Ravi se ponovo nasmijao, onako punašan i zgodan ispod zaklona od sunca.
Njezine nade bile su mu krajnje besmislene i njezine dobre želje ništa mu nisu
značile. Preko ramena je čamdžiji izdao odrješitu naredbu i pramac se zanjihao
prema stubama. Čamac je nakratko bio pričvršćen i Ravi je ustao pomoći joj da
iziđe na obalu. Caroline ama baš ništa nije postigla time što ga je došla vidjeti.
Zakoračila je na suho.
Ne mogavši se suzdržati, upitala je: - Što ćeš učiniti?
- Po pitanju čega?
- Po pitanju moga djeteta.
- Zaštititi interese svoje obitelji, naravno.
Nakon još jedne naredbe čamdžiji, konopi su bili razvezani i motorni čamac
se udaljio velikom brzinom.
324
Rosie Thomas
Nerys je užasnuto slušala dok joj je Caroline pričala.
Vani, u dvorištu misijske zgrade, šestero djece igralo se loptom i nizom
drvenih sanduka. Buka koju su stvarali dopirala je kroz otvorene prozore i među
njima se čuo Zahrin sretan glas.
- Što misliš, što je namjeravao reći onim da će štititi interese svoje obitelji?
Caroline je bespomoćno odmahnula glavom. - Nemilosrdan je. Čini sve što
želi, uzima sve što želi. Što možemo učiniti?
Nerys je bila u nedoumici i obuzele su je zle slutnje. - Ne znam. Ali nekako
ćemo morati sakriti Zahru da je Ravi Singh ne nađe.
Evan je bio vani, ali Ianto Jones bio je u kapelici i postavljao obredne papire
za molitveni skup. Nerys je na brzinu donijela odluku. - Ianto... molim te, ostani
i pripazi na djecu do tri danas. Potom, kad svi odu, zaključaj vrata.
Zatreptao je iza debelih stakala svojih naočala, dok mu je Adamova jabučica
poskakivala u grlu. - Ali...
- Molim te.
S Caroline iza sebe Nerys je strčala niz stube i iz male skupine dječice
dograbila Zahru. Farida je odbacila u stranu loptu te i sama potrčala za Nerys.
Na vratnicama su zastale i osmotrile uličicu. Prosjaka nije bilo tamo. Nerys je
upitala Faridu je li danas vidjela čovjeka koji traži milostinju, na što je dijete
potvrdno kimnulo. Bio je ranije tamo, ali vidjela ga je kako ponovo odlazi.
Požurile su duž obale kanala do rijeke, pokraj dimom zastrtih štandova s
hranom, prodavača chaija i čamdžija koji su tračali. Nerys je u naručju čvrsto
stiskala Zahru i mala djevojčica se smijala i zadovoljno koprcala uživajući u
novoj igri. Kad su stigle do Rainerovih vrata, dahtale su, nastojeći doći do daha.
Nerys je snažno zalupala po vratima te se čak i u žaru toga trenutka prisjetila one
noći kad je Farida došla i izvukla ih iz kreveta, onda kad su njezinu majku našli
mrtvu.
Rainer je otvorio vrata. - Gori li grad?
Nerys i Caroline pognule su glavu i uvukle se unutra. Farida se skljokala na
stube, odbijajući ući s njima. Pridignula je suknju i navukla šal preko glave, očito
se smjestivši motriti na ulicu.
U prostorijama na katu, ohlađenim povjetarcem koji je dopirao s jezera, Prita
je sjedila i šivala među posljednjim mnoštvom Rainerovih kutija. Odložila je svoj
rad u stranu i ustala, pozdravivši ih bez riječi naklonom preko sklopljenih ruku.
325
Šal od kašmira
Zahra je bila teška. Nerys ju je zahvalno pustila da sklizne na pod. Djetetovu
pozornost privukle su svile jarkih boja u Pritinoj radnoj košari pa je potrčala
prema njima. Potom je ugledala male oštre škare prema kojima je također
posegnula. Prita ju je uhvatila za ruku i rekla joj na kašmirskom: - Ne, preoštre
su. Porezat ćeš prste. - Odložila je škare izvan dosega, na jednu od kutija.
- Što se događa? - upitao je Rainer.
Caroline je zamuckujući ponovila svoju priču. Zaokupljena pozornošću
neznanke, k tomu još one koja je dobro govorila jezikom sela, Zahra je počela
čavrljati s Pritom. Nerys je gledala Caroline, potom promotrila Rainera da vidi
njegovu reakciju, a onda je krajičkom oka zapazila kako je Prita nespretno i s
čežnjom pogladila Zahru po kosi.
Ne znajući točno zbog čega je to učinila, Nerys je podignula škare, sagnula se
i odvojila jedan gusti uvojak te smećkastozlaćane kose pa ga odrezala.
Rainer se namrštio. - Da. Moramo je odvesti odavde.
Zahra se otela Priti i Nerys, zaputivši se prema bijeloj pletenoj krletki u kojoj
su Rainerove golubice za predstavu stajale na istome povišenju.
- Ptice - vriskala je oduševljeno djevojčica. - Zahrine ptice.
Rainer je otvorio oslikanu kutiju iz koje je izvukao svoj frak.
Navukao ga je, pokrio kavez crvenom svilenom maramicom koju je izvadio iz
najgornjega džepa i pozvao Zahru da pretraži ostale. Čim se uvjerila da je jedan
džep prazan, izvadio je iz njega četiri međusobno povezana prstena i omotao joj
lanac oko vrata, poput goleme ogrlice. Povukla ga je, zbunjena, ali nasmijana,
prije nego što joj je on naglim pokretom strgnuo ogrlicu i četiri razdvojena
prstena bacio u zrak. Dok je ona bila još uvijek zanesena žongliranjem, podigao
je jedan kut crvene maramice i pokazao joj da je krletka prazna.
Zahra je iskolačila oči. - Nestale - protisnula je, zagledana u povišenje, a
potom u prazan zrak.
Tri žene su pasivno promatrale. Prita se nježno osmjehivala, čak se i
Carolinino blijedo napeto lice nakratko smekšalo i zarumenjelo.
Rainer je prstom pozvao Zahru, koja mu je odmah prišla. Dotaknuo je
prstom usne prije nego što joj je preko očiju kao povez zavezao crvenu
maramicu.
Nerys se poslije sjećala kako se Zahra smijala, ne pokazujući nimalo straha, te
kako je ispružila ruke i pokušala uhvatiti Rainera kad ju je tri puta nježno zavrtio
u krug.
326
Rosie Thomas
Ponovo joj je skinuo povez. Krletka je i dalje bila prazna. Rainer je
pantomimom pokazivao zbunjenost, ali onda je rukom posegnuo u isti onaj
džep fraka i zamahnuvši u zrak bacio prvo jednu, a potom i drugu golubicu.
Ptice su poletjele iznad Zahrine glave i smjestile se na otvorenoj roleti.
Nerys je zapljeskala, a priključile su joj se Caroline i Prita.
Zahra je bila toliko oduševljena da se nije mogla ni pomaknuti. Zaprepašteno
je piljila u Rainera. Kad je ispružio ruku, ptice su se poslušno vratile na prečku
na kojoj su spavale.
- Još - šaptala je Zahra.
- Rainere - zaustila je Nerys, namjeravajući reći kako postoje važne stvari o
kojima valja raspraviti. Prtljao je tražeći nešto po kutiji. Izvadio je čarobni plašt
izvezen okultnim simbolima.
- Rainere...
Svi su začuli tapkanje bosih stopala po stubama. U prostoriju je upala Farida.
- Prosjak. - Podignula je četiri prsta. Četvorica muškaraca.
Nerys je pritrčala prozoru koji je gledao na drugu stranu rijeke. Ugledala ih je
kroz pukotine na roletama i jedno od tih lica prepoznala. Bio je to prosjak koji je
često prosio u uličici iza zgrade misije, samo što više nije izgledao poput
prosjaka. Na kraju uske ulice uspjela je zapaziti ulaštene srebrne rešetke i sjajnu
crnu haubu raskošna automobila.
- Ravi Singh je ovdje.
Začulo se gromoglasno kucanje na vratima. Caroline se prislonila uza zid,
držeći ruke na usnama. - O, Bože. Ne puštajte ih unutra.
Rainer nije oklijevao. Osmjehujući se, podigao je crveni povez. Spremna za
novi trik, Zahra mu je skočila u naručje. Dao joj je znak da šuti, omotavši joj
ponovo povez. Kucanje na vratima bivalo je sve ustrajnije. Rainer je oko sebe i
Zahre omotao uskovitlani plašt. Uz njega je bila Prita, koja mu se vješala o ruku.
Promrmljao joj je jednu rečenicu pa se brzo povukla njemu iza leđa.
U prizemlju se začuo tresak kad su se vrata naglo otvorila. U Pritinoj sjeni,
Rainer je slobodnom rukom pokupio svoju kutiju za trikove i smireno prišao
pročelju stuba. Ljudi Ravija Singa prišli su mu topotom i mahnuo im je da uđu u
prostoriju koja je gledala na rijeku. Caroline je stajala okamenjena, ali Nerys je
prišla Pritinu stolcu i pokupila njezin odbačeni vez. Kad su četvorica muškaraca
ušla u prostoriju, pozorno je provukla nit veziva i iznenađeno podignula pogled
prema njima.
327
Šal od kašmira
- Dobar dan - rekla je na kašmirskome, a na engleskome je dometnula: -
Znate, ovo je privatna kuća. Kako vam mogu pomoći?
Ravi Singh stajao je uokviren sunčevim svjetlom na dovratku uličnih vrata i
njegova tamna sjena prekrivala je stari daščani pod. Na sebi je imao
zasljepljujuće bijelu kurta pidžamu i kaput visokoga kopčanja s blijedom
podstavom te svakim centimetrom odavao ohologa kašmirskog aristokrata.
- Dobar dan - vedro mu je doviknuo Rainer. - Što znači sve ovo? - Ne
čekajući Ravijev odgovor, poskočio je niz stube, dočekati ga.
Kad mu je noga dotaknula najnižu stubu, učinilo se da se spotaknuo i umalo
izgubio ravnotežu. Kutija za trikove se rastvorila i pljusak zlatnoga prstenja,
metalnih šalica, marama, raznobojnih lopti i tričarija obrušio se poput slapa pred
Ravijeve noge. Rainerov iznimni plašt, u suprotnosti s prigušenim pheranom,
uskovitlao se oko njega kad je Ravi ustuknuo i zapanjeno uzrujan uskliknuo. S
gnušanjem se namrgodio na tu izloženost poganskoj tajnovitosti.
- Kako sam nespretan - uzdahnuo je Rainer. Sagnuo se na jednu stranu
pokupiti šarenu loptu, ali istodobno su mu dvije golubice pobjegle ispod plašta.
Lepet njihovih krila bio je glasan u zatvorenome prostoru. Ravi je još malo više
poskočio unatrag, udarivši o rub vrata, dok se lamatajući rukama nastojao
obraniti od ptica. Pritin šal od bijele pašmine zalepršao je kad se u nj umotala i
navukla jedan nabor preko pognute glave. Provukla se pokraj Ravija Singha i
izišla na ulicu.
- Oprostite - smijao se Rainer. - Obučavam ptice. Vidite da znamo što treba
činiti.
Ležerno je raskopčao plašt i pustio da mu padne s ramena. Uredno ga je
premotao i odložio u kutiju, a potom na vrh stavio poispadale predmete.
Napokon je skinuo frak i zatvorio poklopac kutije u koju je sve to odložio.
Ostavši u košulji, ispružio je ruke i golubice su mu se vratile.
- Je li ovo društveni posjet? - upitao je mrko Ravija.
- Nije. Došao sam po dijete.
- Zbog toga su ova četvorica ljudi upala u moju kuću? Zbog djeteta? A kojega
to djeteta?
Nestrpljivo zarežavši, Ravi ga je odgurnuo u stranu, preskačući dvije stube
odjednom. Nerys je još uvijek sjedila držeći u krilu vez, ali kad se Ravi pojavio,
ustala je i pribrano pošla pred njega. Caroline je poput duha stajala uz prozor,
dok su četvorica muškaraca pretraživala prostoriju.
- Što radite? - zahtijevala je odgovor Nerys.
328
Rosie Thomas
Ravi je krupnim korakom prišao Caroline. - Gdje je dijete?! - viknuo je.
Rainer se vratio i odložio golubice u krletku. - Jesu li naši gosti za kakvo
osvježenje? - upitao je.
Nerys mu se približila. Rainer je bacio kratak pogled na Ravijeva napola
okrenuta leđa, a potom uzeo Nerysino lice među dlanove. Prošaptao joj je: - Bit
će ona na sigurnome. Ništa ne brini ako neko vrijeme ne bude nikakvih vijesti.
Vratit ću se, obećavam ti.
Usnicama joj je okrznuo čelo. Prije nego što se Ravi ljutito naglo okrenuo od
uzdrhtale Caroline, Rainer se istopio.
Iščezao, kao da se pretvorio u čisti zrak. Nerys se u sebi smješkala.
- Pretražite kuću - naredio je Ravi. - Gdje je nestao onaj Švicarac? Dovedite
ga natrag.
Prema bijesnom izrazu njegova lica vidjelo se kako zna da je izigran. Muškarci
su potrčali izvršiti naredbu, a Ravi se ponovo suočio s dvjema ženama.
- Djevojčica je maloprije bila ovdje - rekao je. - Gdje je sad?
- Ona? - upitala je nedužno Nerys. - Bio joj je problem ne osmjehnuti se i
shvatila je da zapravo uživa. Uzela je Carolininu hladnu ruku pod svoju pa su
sad predstavljale čvrstu frontu u odnosu na Ravija. - Moramo u posjet djeci koja
pripadaju misiji. Znaš, oni vole čarolije. Ali sad su sva djeca otišla kući. Na neko
od njih misliš?
Ravi se za korak približio Nerys, ali ona je samo podignula bradu, držeći se za
Caroline. Nerysin pogled jasno je govorio: Možda ja jesam samo žena, ali Britanka
sam i misionarova supruga. Možda ti jesi moćan čovjek, ali što misliš da će se dogoditi takneš
li samo malim prstom jednu od nas?
Zaustavio se nedaleko od njih, držeći stisnute ruke niz tijelo.
- Tko je bila ona Indijka?
- Sigurno misliš na gospođu Stamm? Žao mi je što mi nisi dao priliku da vas
upoznam. Možda nekom drugom zgodom.
Ravijevo lijepo lice bilo je modro od bijesa, ali uspio je ipak dovoljno hladno
progovoriti: - Kao što dobro znate, gospođo Watkins, to dijete koje tražim
zapravo je moja kći. Zaključio sam da ni gospođa Bowen ni njezin suprug ni
vaša mala kršćanska misija nije sposobna brinuti o njoj pa ću je uzeti u vlastito
kućanstvo.
329
Šal od kašmira
Možda kao ropkinju nekoj od tvojih sestara... ili posve vjerojatno još nešto puno gore od
toga, pomišljala je Nerys. - Bojim se da si zakasnio. Dijete više nije u Srinagaru i
uskoro će napustiti Indiju.
- Ne možete jednu Indijku odvesti iz vlastite zemlje i od njezinih ljudi.
Odgovorila mu je izravnim pogledom. Još uvijek je bilo vrijeme rata. U Indiji
je tisuće siročadi, na smrt izgladnjelih ili napuštenih. Misliš li da će jedno dijete
nedostajati među mnogima?
Ali nije ni pokušala proturječiti mu.
Dvojica muškaraca su se vratili. Kuća je bila prazna i njihova potraga nije
dugo potrajala. Druga dvojica vjerojatno su češljali ulice u potrazi za Rainerom i
Pritom. Nerys po tom pitanju nije osjećala nikakvu tjeskobu.
Ravi je bacio posljednji pogled prema Caroline. - Još uvijek misliš da me
možeš izigrati?
Samo je Nerys mogla osjetiti kako je Caroline snažno drhtala.
Sa svojim ljudima za petama, Ravi ih je napustio.
Čim su bile sigurne da je otišao, Nerys je prigrlila izbezumljenu Caroline u
naručje. - Ne brini. Zahra će biti na sigurnome. Rainer će se pobrinuti za to.
Ali pomislila je kako je takvo Carolinino duševno stanje nadilazilo tjeskobu za
Zahrom pa čak i za samom sobom. Drhtala je i tako snažno grizla usnice da su
joj se otisci zuba ocrtali na tankoj koži. Činilo se da je izjeda crni teror kojemu
nije bilo razumnoga korijenja u njezinim stvarnim teškoćama i potresa duboka
nesreća koja joj je preplavila cijelo biće. Nerys ju je mogla samo čvrsto zagrliti,
promrmljati nepovezane riječi koje ju nisu utješile i ponadati se da bi se njezin
očaj mogao konačno ublažiti.
- Sjedni - promrmljala joj je. - Skuhat ću ti malo čaja, a potom te odvesti kući
- Povela je Caroline do Pritina stolca.
Na dovratku se pojavila Farida. Djevojčica je krupnim korakom prišla Nerys i
oči su joj plamtjele. Nerys ju je zgrabila za ramena. - Dobro si učinila, Farida.
Zahra će odsad biti sigurna i zločesti ljudi joj neće moći ništa učiniti.
Ali Farida je samo zamahnula objema šakama prema Nerys. Udarala ju je po
tijelu. - Zahra. Hoću Zahru. - Nije se mogla prepustiti suzama, ali dubina njezina
očaja bila je očita.
Nerys ju je mogla samo uhvatiti za zapešća, obuzdati je i reći: - Znam, znam
da hoćeš, ali morala je otići. Nadam se da će se vratiti, Farida, ali ne znam kad će
to biti.
330
Rosie Thomas
Djevojčica se naglo odmaknula i potrčala prema vratima. Teška srca, Nerys ju
je gledala kako odlazi. Svima će im biti teško dok ne doznaju kakva će biti
Zahrina budućnost, a najteže od svega sirotoj, odanoj Faridi.
Vani je, na jarkome poslijepodnevnome suncu, žena u običnom bijelom sariju
brzo hodala ulicama s djetetom na boku. Dijete je plakalo, ali nitko nije obraćao
ni najmanju pozornost na taj posve uobičajen prizor. Nedaleko od njih,
Europljanin prijetećega izgleda, u košulji, bez kaputa, pošao je istim tim putem.
Niz zaobilaznih puteva kroz ograđene uličice, preko područja zapuštenoga tla
obrasloga korovom, doveo je te ljude do vratnica profesora Prama, pandita,
onoga sveučilišnoga profesora koji se spremao zauvijek otići iz najdražega mu
rodnoga grada.
Kad su se Caroline i Nerys vratile do bungalova Bowenovih, zabrinuti
poslužitelj dočekao ih je na stubama. - Madam, brzo, smjesta. Vrlo žao. Sahib
bolestan. Bolnica.
Glava Julije Dunkeley provirila je iza živice. Njezin suprug je u Carolininu
odsustvu poslao po liječnika. Ponudila se otići s Caroline do bolnice, ali Nerys
joj je odlučno rekla kako nema potrebe za tim, zato što će ona poći s Caroline.
Vojna bolnica bila je u nizu jednokatnica smještenih u šikarastim vrtovima i
proteklih tjedana Ralph je tamo proveo puno vremena. Bolničarka je sad povela
te dvije žene do kuta dugačkoga odjela, odvojenoga zastorom, u kojemu su
ranjenici ležali oslonjeni na jastuke u svojim krevetima i bolesnici koji su se
oporavljali, čitali ili se kartali za stolom nasred prostorije.
Ralph je spavao. Koža mu je bila tamnožuta i disao je otežano, udisajima kroz
otvorena usta. Na ormariću je u metalnoj posudi bio grah. Caroline se spustila
na rub stolca uz bolesničku postelju i Nerys joj je rekla da će je ona vani
pričekati. S odjela se izlazilo na lođu pa je izišla tamo gdje je zrak manje odisao
bolešću i mirisom zgrušane krvi na zavojima. Omanje skupine ljudi sjedile su i
pušile na stolcima od bambusa. Našla je jedno prazno mjesto i sjela, zahvalno
sklopivši oči.
Trebalo joj je vremena da se prilagodi događajima toga dana.
Poslije joj je prišla Caroline. Izgledala je kao da mjesečari, iako su joj oči bile
neprirodno razrogačene. - Liječnik kaže da ga jetra izdaje. Jako je bolestan.
Sanitetski časnik je prijeteći načinio šator, spojivši vrhove prstiju, ne gledajući
gospođu Bowen izravno u oči. Govorio joj je o ozbiljnoj šteti koja je nanesena
331
Šal od kašmira
tijelu njezina supruga dok je bio zarobljenik Japanaca te o tome kako mu je život
sad u neizvjesnosti.
- Moramo se svesrdno nadati da će se izvući iz ove krize -rekao je, dodavši
kako je ishod u nekoliko sljedećih dana nepredvidljiv. Ali ako, i kada, Ralph
bude konačno izvan životne opasnosti, od toga trenutka pa nadalje morat će se
strogo pridržavati pravila.
- Uvjeren sam da me shvaćate - rekao je liječnik. - Ne smije se uzbuđivati,
mora paziti na prehranu i nipošto ne smije piti alkohol. Naravno, bit će otpušten
uz stanovitu onesposobljenost. Sreća je što ima mladu ženu koja može brinuti o
njemu. - Potom je lagano dotaknuo Caroline za rame. - To je još jedan šok za
vas, dušo. Ali ako ga uspijemo izvući, vas dvoje ćete zajedno lijepo poživjeti.
Obećavam vam da ćemo za njega učiniti sve što je u našoj moći.
Nerys ju je povela između cvjetnih gredica. Caroline je držala glavu pognutu,
usredotočena na hodanje. Već su bile kod bolničkih vratnica kad se odjednom
naglo uspravila i nasmijala. - Sad više neće moći upucati Ravija Singha, hoće li?
Ali da budem sigurna, bacit ću njegove pištolje u jezero.
- U redu je, Caroline. Ja ću s bojnikom Dunkeleyem porazgovarati o
pištoljima - umirila ju je Nerys.
Silno je poželjela da su danas tu bili Myrtle i Archie.
Na dnu uske gudure zagušene kamenjem i usukanim korijenjem stabala bila je
olupina crvenoga fordova kamioneta. Razbijeno staklo prekrivalo je kamenje,
dok su se krhotine bljeskale na sunčevoj svjetlosti.
Vozilo postrojbi Indijske vojske zaustavilo se uz cestu deset metara iznad i
trojica vojnika spuštala su se nizbrdicom izrovane zemlje i iskorijenjenih
mladica, što je ukazivalo na spust kamioneta. Kad su došli do slupanoga vozila,
jedini zvuk bilo je zujanje muha. Jedan od muškaraca sagnuo se i zavirio u
prevrnuti kamionet. Lokvica krvi skupila se na filcu krova, tamo gdje su se jatile
muhe. Još krvi bilo je na sivoj metalnoj ploči s instrumentima i poderane vrpce
bijeloga šala dupatta23 visjele su s izvrnutoga bočnog retrovizora.
Muškarci su pretražili unutrašnjost kabine i kamioneta, prebirući kroz
otvorene kutije iz kojih se prosulo malo odjeće, nekoliko metalnih šalica te lopta
jarkih boja, zgnječena i udubljena silinom udarca. S grančica trna jedan čovjek
izvadio je dječju kožnatu zgužvanu sandalu.
23 dupatta - dugi šal koji upotpunjuje žensku odjeću
332
Rosie Thomas
Nije bilo tijela ni dragocjenosti, samo opljačkana prtljaga. Vojnici su tiho
vijećali, a potom se počeli vraćati uz strmi uspon do ceste gdje su ih ostali
vojnici čekali i pušili. Bilo je to ne baš naseljeno područje, previše kamenito i
golo da bi ga se obrađivalo, nije bilo čak ni za ispašu. Na gornjemu kraju nekih
od tih gudura bile su špilje koje su Azad Kašmirovi pobunjenici ili neki drugi
očajnici koristili kao skrovišta i taj kamenjar bio je dom čopora divljih pasa.
Jedan od tih muškaraca rekao je kako je tu bilo i vukova. Malo dalje niz planinu,
tamo gdje su pastiri provodili ljetne mjesece, bile su kamenom omeđene jame,
iskopane kao zamke za vukove. Ostali su slegnuli ramenima. Je li to bio nesretan
slučaj nakon kojega je uslijedila pljačka, zasjeda na cesti ili prizor ubojstva, nije
bila njihova briga. Uostalom, vidjeli su oni još mnogo više uznemirujućih
prizora. Radiotelegrafist je obavijestio bazu o incidentu i dao koordinate na
zemljovidu. Potom je vozilo koje je prevozilo postrojbu nastavilo put.
U kabini je bilo šest ugrađenih brodskih kreveta i jedan okrugli prozorčić.
Ženi i djetetu bio je dodijeljen krevet u sredini i donjem lijevom kutu, svaki s
kretonskim zastorom koji se mogao navući zbog privatnosti. Nosač je odložio
njihove torbe u kabinu i muškarac mu je dao napojnicu. Čim su ostali sami, njih
troje pregledali su taj mali prostor i zavirili u minijaturnu kupaonicu.
- Pitam se s kim ćete je dijeliti - rekao je muškarac.
- Bit će to, naravno, žene, ma tko one bile, najvjerojatnije će i same biti
Indijke. Možda će biti redovnice ili studentice koje su dobile stipendiju za
školovanje u Engleskoj.
Dijete se privijalo uz ženinu ruku. Kosa mu bila je kratko ošišana i nosilo je
svakodnevnu kurta pidžamu.
- Zašto ne možeš poći s nama? - radoznalo je zapitala žena.
- Ne mogu, zato što moram ispuniti jedno obećanje. Ne želiš da prekršim
obećanje, želiš li?
Bio je to razgovor kakav su vodili već bezbroj puta.
- Tko će nas dočekati u Engleskoj? Kako ću znati tko su?
- Moj prijatelj će biti na pristaništu, to je još jedno obećanje. Imaš njegovu
fotografiju spremljenu na sigurno pa ćeš ga prepoznati.
Podigla ju je. S fotografije se smiješio postariji čovjek u kožnatim čizmama i
hlačama do koljena. Šešir je zabacio i držao je lulu u ustima.
- Edward će se pobrinuti za obje. Uskoro ću vam se pridružiti, pitanje je
tjedana, pa ćemo otići mojoj kući u Švicarsku. Znam da ćete tamo biti sretne. To
je obećanje broj tri, nije li?
333
Šal od kašmira
Konačno se osmjehnula. - Tako si dobar.
Uzeo joj je lice među dlanove i poljubio je u čelo.
- Zapamti, čim brod napusti pristanište, na sigurnom si. Ponovo joj možeš
odjenuti pravu odjeću pa više neće biti Arjun, već siroče, prijateljičina kći koju
vodiš rođacima njezina oca u London.
Žena je poslušno potvrdno kimnula.
- Nemoj odveć brinuti. - Ponovo ju je poljubio, a potom odigao dijete od
zemlje i smjestio ga na gornji krevet. - Ti si kralj dvorca tu gore, nisi li?
Poslije, kad su se sirene oglasile upozoriti one koji nisu putovali da odmah
moraju napustiti brod, stigli su do početka mostića za ulazak na brod. Prijatelji i
rođaci su se na sve strane grlili i plakali kad se približio trenutak rastanka.
- Vidimo se uskoro - prodahtao je muškarac. Još jednom ih je obje poljubio i
potrčao niz nagib mostića za ulazak na brod. Stajao je na pristaništu kad su
odvezali divovske konope kojima je brod bio privezan i kad se brodska truba tri
puta nadugačko oglasila. Izvijajući vratom, uspio je kod brodske ograde ugledati
samo ženu koja je u naručju čvrsto držala dijete. Mahao je, sve dok ga ruke nisu
zaboljele i gledao kako kao odgovor na njegovo mahanje leprša bijela dupatta.
Kad ih napokon preko vode više nije mogao vidjeti, okrenuo se i zaputio kroz
kakofoniju nosača i kolica natovarenih prtljagom. Ispred njega, nadvijajući se
nad pristaništem u Bombaju, stajao je divovski svod poznat kao Vrata Indije.
Muškarac je požurio. Morao je uhvatiti Frontier Mail za Rawalpnidi, gdje su ga
čekali njegovi američki prijatelji i njihove šerpe, koje je unovačio iz Darjeelinga.
Potom će se zaputiti na dugo putovanje prema sjeveru, do planina. Već je
uvelike kasnio, s obzirom na to godišnje doba, jer je namjeravao krenuti ranije.
Ralph je još uvijek bio u bolnici, ali glavni sanitetski časnik vjerovao je da je
prebrodio krizu i da se izvukao. Liječnik je rekao Caroline da bi trebala biti
ponosna na svoga supruga zbog njegove neutažive žeđi za životom. Spustila je
pogled na ruke, cupkajući zanoktice, sve dok joj bolni prsti nisu prokrvarili. Glas
u njezinim mislima, glasniji i ustrajniji nego ikad, nastavljao joj je govoriti da je
bila bezvrijedna i da nije ni mogla vrijediti, zato što nije imala volje učiniti ni
jednu jedinu stvar, čak ni okončati vlastiti život.
Da imaš i trunku hrabrosti, ti bi to učinila, da imaš i trunku hrabrosti, ti bi...
Kad nije bila u bolnici, vrijeme je provodila u zagušljivome bungalovu. Nerys
ju je pokušala nagovoriti da dođe i ostane u misiji, ali Caroline je bivalo sve teže
biti s drugim ljudima, pa čak i s Nerys.
334
Rosie Thomas
- Samo sam umorna - prošaptala je. - Umorna i zabrinuta. Kad će već
nekakve vijesti od Rainera?
- Ne znam. Jednostavno mu moramo vjerovati da je postupio najbolje - bio je
jedini odgovor.
Devetoga svibnja izvršena je bezuvjetna predaja Nijemaca i objavljena
pobjeda u Europi. Srinagar je otpočeo sa slavljem, iako je Indija i dalje bila
okrenuta prema istoku i ratu na Pacifiku. Šarena svjetla prošarala su crno jezero i
u ranim jutarnjim satima iz kluba je još uvijek dopirala plesna glazba.
Gospodin Fanshawe je smanjenome broju britanske vojske i građana dao do
znanja da će navečer, desetoga svibnja, u vrtovima rezidencije biti održana
improvizirana zabava u čast Dana pobjede.
- Molim te, pođi... pođi sa mnom, Evanom i Iantom. Samo na sat vremena -
preklinjala je Nerys Caroline.
- U redu - naposljetku se složila.
Uz golemi napor pustila je da joj dhobi-wallah provjetri i izglača svilenu haljinu,
stavila uvijače u kosu te čak u limenome ormariću u kupaonici potražila ruž za
usne za koji je Myrtle nekoć izjavila da je prave nijanse koja odgovara njezinoj
koži. Sat prije početka domjenka, sjela je na stolicu na terasi prikupiti snagu.
Zrak je bio vruć i doimao se dovoljno gustim da je uguši. Položila je glavu na
jastuk i starim časopisom hladila se kao lepezom.
Zveket na vratnicama probudio ju je iz drijemeža. Jedan muškarac stajao je s
unutarnje strane ograde, pružajući joj omotnicu.
- Za vas, madam - rekao je obzirno.
Na nogama koje je osjećala poput želatinoznih cijevi, Caroline je doteturala
niz stube i ispružila ruku preuzeti pismo. Nejasno se brinući kako nema
odgovarajuću kovanicu, zamolila ga je da pričeka, ali muškarac je već bio
zatvorio vratnice. Njegova sjena prošla je iza grmlja i Caroline je bacila pogled
na rukopis na omotnici. Hladna ruka stegnula joj je želudac.
Stojeći u sjeni terase, poderala ju je i otvorila.
Ravi joj je pisao da je njihovo dijete mrtvo.
U guduri su našli Švicarčevo uništeno vozilo. Još nijedno tijelo nije
pronađeno, ali bilo je dovoljno dokaza koji su ukazivali na to da je smrt
zasigurno nastupila.
335
Šal od kašmira
Naravno, tragedija. Ravi je bio uvjeren da ona za to želi doznati prije nego što
te vijesti postanu općepoznate. Izražavao joj je sućut i zaželio svako dobro.
Caroline je ispustila pismo. Bešumno se kretala kroz krcate prostorije
bungalova, prelazeći pogledom preko poznatoga pokućstva, izblijedjelih
prekrivača, Ralphovih povijesnih vojnih knjiga i njihove uokvirene fotografije s
vjenčanja.
Tražila je u kupaonici, sve dok nije našla Ralphovu staru britvu. Pozorno je
rasklopila oštricu i zagledala se u tupi plavi čelik. Uz dršku je bilo inje
sasušenoga sapuna i kad ga je pomnije promotrila, zapazila je mrvicu tamne
kratke dlake brade. Osjetila je nagon za povraćanjem, ali ga je suzbila i ponovila
riječ hrabrost. Hrabrost, hrabrost. Potom je zarezala oštricom, najprije jedno
zapešće, a potom drugo.
Nekoliko sati potom, u vrtu britanske rezidencije, u golemim stablima
blještale su svjetiljke kad je vođa sastava podigao palicu i naklonio se mnoštvu
slavljenika koji su zaposjeli travnjak. Nastupila je tišina prepuna iščekivanja,
nakon čega se začulo snažno vuuuuuš i prvi vatromet isprugao je zvjezdanu tamu.
Grimizne iskre padale su prema zemlji, kad se iz svih grla zaorilo pobjedničko
klicanje.
Nerys se odmaknula i promrmljala Evanu. - Rekla je da će svakako doći.
Idem u bungalov vidjeti što je s njom.
Evan nije mario za domjenke i bilo mu je drago što može otići. - Poći ću s
tobom - rekao je.
Spojeni bungalovi bili su u mraku. Svi su bili vani slaveći pobjedu, bilo u
rezidenciji ili u menzi, ovisno o činu, a svi poslužitelji iskoristili su prigodu i
okupili se pušiti ili ogovarati u kolibi blizu ulaza na posjed. Kad su se Nerys i
Evan zaputili niz uličicu, opojan miris ljubičica iz vrta neke dame širio se
noćnim zrakom. Bili su samo nekoliko metara udaljeni od vrta Bowenovih kad
su začuli buku.
Ulazna vrata bila su zaključana, ali Evan se svom težinom bacio na njih i
brava se raskolila iz okvira.
Kupaonica je bila ljepljiva od krvi, a pod, u vapno oličeni zidovi, emajlirane
zdjele, tanki ručnici i Carolinine ruke bile umrljane hrđom i ljepljive dok je među
njima držala glavu. Njezina plava kosa bila je zamršena i izbočine kralježnice bile
su umrljane zgrušanom krvlju. To je bilo sve što su od nje mogli vidjeti, jer je
bila sklupčana u kutu i samo vrištala.
Evanovo lice bilo je blijedo kao papir.
336
Rosie Thomas
- Idi do vratnica posjeda. Dovedi pomoć - naredila mu je Nerys.
Potom je kleknula u krv i pokušala odvojiti Carolinine ruke od glave. Britva
koju je stiskala u ruci pala je zveknuvši o pod.
- Lijepo od vas što ste došle ovamo. Hvala vam - rekao je ukočeno Ralph
Bowen.
Myrtle i Nerys su, oprezno birajući gdje staju, hodale duž pristaništa za
Bowenom koji je išao nesigurna koraka, dok su se putnici koji su se vraćali kući
slijevali na brod SS Euphemia, među rijekom kovčega i sanduka koje su nosile
stotine nadničara. Odred vojnika u žućkastozelenkastoj odori postrojio se na
mostiću za ulazak na brod na zvuk vojnoga sastava koji je svirao na krmenoj
palubi. Dame u poslijepodnevnim haljinama i šeširima širokih oboda koji su ih
štitili od sunca izišle su iz automobila, a trubljenje, povici, zvižduk policije i sva
ta kakofonija pri ukrcavanju bila je još više naglašena velikom vrućinom sredine
ljeta. Caroline je jedva podignula glavu.
Kabina Bowenovih bila je na gornjoj palubi, s malim okruglim otvorom s
kojega su imali pogled na sohu na kojoj je visio čamac za spašavanje, koji je bio
udaljen samo nekoliko metara. Skučeni prostor bio je malen za preveliki buket
koji su Mc-Minnovi unaprijed poslali.
- Hvala vam i za cvijeće - rekao je Ralph nakon što je pročitao posvetu,
nakratko prstom dotaknuvši jednu od tamnocrvenih kašmirskih pijetlovih
kresta. Bio je sablasno mršav i ono što je ostalo od njegove kose bilo mu je
zalizano za mrljama prošaranu lubanju, ali boja mu se gotovo vratila u normalu.
Bio je prijevremeno otpušten iz vojske, uručen mu je orden vojnoga križa za
iznimnu hrabrost i Bowenovi su se sad vraćali u Englesku.
- Zašto ne sjedneš? - upitao je suprugu.
Ne podižući glavu, dopustila je da je usmjeri prema dvjema minijaturnim
foteljama odvojenim okruglim stolom, čiji je promjer bio jednak promjeru
osrednje kutije za šešir. Jedino drugo mjesto na koje se moglo sjesti bio je jedan
od dvaju ugrađenih brodskih kreveta. Carolinina zapešća bila su u zavojima, ali
ona ih je skrivala čvrsto stišćući orukavlje svoga kardigana. Njezina izravnana
kosa padala joj je gusto zamršena preko očiju.
Nerys i Myrtle su nespretno stajale.
- Možda bismo mogli naći neko mjesto na kojemu ćemo popiti čaj? Mislim da
ima još vremena prije isplovljavanja - ponudio je Ralph.
337
Šal od kašmira
Myrtle je ljubazno odbila i olakšanje koje je osjetila bilo je očito.
- Caroline? - zazvala je Nerys.
Reagirala je podizanjem glave, ali njezine plave oči bile su mutne. Sredstva za
smirenje pod kojima je bila učinila su je zbunjenom i otupjelom. Moglo je biti i
gore, pomislila je jetko Nerys. Ralph i liječnici mogli su joj navući luđačku
košulju. Ali tada je možda brodske vlasti ne bi htjele primiti na brod.
Činilo se kao da nema nijedne utješne riječi koju bi netko od njih mogao
izgovoriti.
- Uskoro ćeš biti kod kuće. Samo se odmori i uživaj u morskome zraku - rekla
je Nerys. - Obećala si nam pisati, hoćeš li?
- Naravno da hoću - odgovorila je Caroline, glasom poslušnoga djeteta.
- Zbogom, draga. Bon voyage - rekla je Myrtle. Njezin miris, u trenutku kad je
zagrlila Caroline, sigurno je potaknuo neko sretnije sjećanje. Caroline se
nesigurno osmjehnula i pogled joj se razvedrio. Nerys je u torbi imala Rainerovu
fotografiju i, u tome kratkome trenutku, Caroline je gotovo mogla biti ista ona
djevojka s te slike.
Ostavili su je da sjedi u toj maloj fotelji, zagledanu u kašmirske cvatove.
Ralph ih je ispratio iz kabine, pozorno zatvorivši vrata za sobom. Duž
prolaza, u ostalim kabinama mogli su se vidjeti svečani prizori, dok su se nosači
prtljage užurbano komešali. Njih troje zaputili se prema predvorju na kraju,
tamo gdje je kroz vrata koja su vodila na palubu ušlo malo vlažnoga zraka.
- Bile ste jako ljubazne prema Caroline od... ah, od njezine bolesti, obje -
rekao je iznenada.
- Za sve je to zaslužna Nerys. Ja sam sve to vrijeme bila u Delhiju - smjerno je
rekla Myrtle.
- Naravno, tužno je da je to siroto dijete poginulo i pokrenulo sve ovo -
dodao je. - Nadam se da će se Caroline s vremenom oporaviti. Možda je pod
danim okolnostima tako najbolje. Vrlo je krhka, najmanja stvar...
Nerys mu je zaustila nešto odbrusiti, ali Myrtle joj je lagano položila prste na
ruku.
- Brini se za nju - bilo je sve što je rekla.
Ralph je potvrdno kimnuo. - Njezina pomajka i ja u svemu se u potpunosti
slažemo. Kad se vratimo u Englesku, otići će u privatni sanatorij da se posve
odmori.
338
Rosie Thomas
- Možda to neće biti potrebno, nakon morskoga zraka na putu. Činit će joj
dobro vidjeti Englesku ljeti - riskirala je Nerys.
Slike iz Filmskih novosti, bombardiranje uništenih gradova i iscrpljenih ljudi
koji su u redovima čekali za hranu nisu bile ni najmanje optimistične, ali u Indiji
su se svi držali predratne slike doma.
Ralph je bez riječi priljubio ruke.
Myrtle ga je uvjerila da nema potrebe pratiti ih do mostića za silazak s broda i
Ralph se složio s tim da Caroline ne treba predugo ostavljati samu. Rukovao se s
objema i još jednom im zahvalio.
Potom se krupnim korakom zaputio prema zatvorenim vratima kabine.
Nerys i Myrtle nisu puno govorile sve dok se nisu našle u prašnjavome taksiju
kojim su se vraćale u hotel. Zaobišle su Vratnice Indije u prometu prepunom
zvuka automobilskih truba.
- Svi znamo da Zahra nije mrtva - izlanula je Nerys.
Myrtle je nastavila piljiti u čvrsto stiješnjene rikše i zaprežna vozila dok je
njihov vozač silom nastojao ići tim putem.
Nerys je ustrajala, kao što je to učinila već desetak puta: - To je samo još
jedan od njegovih trikova. Sve je on to smislio, taj nesretni slučaj s fordom, kako
bi uvjerio Ravija Singha da ih ne prati. Znam da jest. Rainer mi je obećao da će
ona biti na sigurnome, a ja potpuno vjerujem u to da će on održati svoju riječ.
Mjesec dana, sve od javnoga obznanjivanja otkrića o slupanome fordu, samoj
sebi je govorila da je nesretan slučaj samo još jedno klasično zavođenje na
pogrešan smjer, prerušavanje ili odvraćanje pozornosti. Ali prolazio je dan za
danom, a od Rainera nije bilo ni glasa.
- Ne znam - promrmljala je Myrtle. - Možda bismo se trebale naviknuti na
mogućnost da je to istina.
- Nije - rekla je Nerys. Bila je to kamena riječ od dva sloga.
Nijedno tijelo nikada nije otkriveno, ali policija je - tako se govorkalo, iako
nitko ništa zasigurno nije znao, čak ni gospodin Fanshawe, budući da se nije
radilo o Britancima - bila spremna prihvatiti da im se u divljem i bezakonitom
području svašta moglo dogoditi. Suočeni sa svom tom krvlju, opljačkanom
prtljagom i nedostatkom bilo kakvih drugih dokaza, nadređene vlasti bile su
spremne zgodno zaključiti kako je troje ljudi poginulo kao žrtve velike nesreće.
- Nije - ponovila je Nerys.
339
Šal od kašmira
Negdje su Zahra, Prita i Rainer bili živi i na sigurnome. Već se bila naviknula
na Rainerova dulja odsustva. Odlazio je i dolazio, prema vlastitim planovima.
Ponašao se tako sve otkad ga je upoznala, a on se nikada neće promijeniti.
Nikada ga nije ni željela promijeniti i, čak i da je bila slobodna, udati se za nj ili
čak živjeti s njim, to bi uvijek bilo isto. Njihov početak u sebi je sadržavao kraj i
premda joj je u svakom budnom trenutku nedostajao, toliko je bila svjesna.
Razlog zbog čega nema nikakvih vijesti uskoro će biti poznat. Doći će on.
Probio se gore u Kanihamu, nije li, čim je mogao putovati, čak i s onim
ozbiljnim opeklinama, zato što je to obećao?
Kad ga je posljednji put vidjela, Rainer joj je dotaknuo čelo usnama. - Ne brini
ako ništa ne čuješ. Bit će ona na sigurnome, obećavam ti. A ja ću se vratiti.
Stigle su do maloga hotela i radije nego da se povuku u svoju sobu, u kojoj je
spori ventilator samo uskomešao vrućinu, ušle su u prostran bar u koji se ulazilo
iz predvorja. U mjedenim posudama svijale su se palme i osjećao se sivkast miris
ustajaloga dima. Čim ih je ugledao, jedini mladi konobar koji je u njemu radio
skočio je sa svoga mjesta, namjestivši širok osmijeh dobrodošlice.
Nerys je silno poželjela žestok džin, ali Myrtle je sad pila samo limunadu pa je
i ona naručila isto.
Konobarovo bdijenje neizravno ju je podsjetilo na Faridu, koja je tako
svakoga dana po navici sjedila na stubama ispred seoske kuće u Kanihami.
Motrila je onaj rijetki promet koji se odvijao uz planinske staze i niz njih i trčala
pred svakoga novoga došljaka, misleći da dolazi Zahra.
Na tu pomisao Nerys se toliko rastužila, da se posramila vlastite sebične
nijeme žudnje za tim nestalim djetetom.
Myrtle je pripalila cigaretu i kucnula svoju visoku čašu od Nerysinu, kao da
ispijaju koktele na jezeru Bar u Klubu Srinagaru. Otpuhnula je oblak dima i
uzdahnuvši se naslonila. -Bio je to prilično turoban oproštaj - rekla je. - Ali
morale smo doći, zar ne?
Nerys je preostalo jedino složiti se. - Jesmo. Otići ću do nje čim se Evan i ja
vratimo kući. Uvjerena sam da će joj biti bolje. Naravno, dotad će biti ljepših
vijesti o Zahri koje ću joj moći priopćiti.
Myrtle je sumnjičavo pogledala svoju prijateljicu. Bila je sad mnogo mršavija i
gotovo upalih obraza, ali ipak se sve to vrijeme smijala. Muškarci su se u prolazu
još uvijek okretali za njom.
- Možda. Ima li vijesti iz Shillonga?
340
Rosie Thomas
Nerys joj je rekla kako će ona i Evan sljedeći mjesec otići iz Srinagara u
Shillong. Uz dopuštenje središnje misije, prema Evanovoj želji, putovat će preko
planina do Kargila i Leha, ponovo posjetiti onu šačicu njegovih preobraćenika, a
potom se, planinskim prijevojima kojima su se najprije probijali, vratiti u Manali.
Oskudica na tome putovanju koja im se tada činila zamjetnom, sad će biti
mnogo manje upadljiva, pomislila je Nerys. Svi su se naviknuli na nedostatak
ugode.
- Sjećaš li se našega sjajnoga putovanja u Srinagar? - osmjehnula se Myrtle.
- Uvijek ću ga se sjećati. Mislim da nisam znala kako biti svoja dok nisam
upoznala tebe - rekla joj je Nerys. Znala je koliko mnogo duguje McMinnovima.
Archie je sad imao honorarno administrativno mjesto u Indijskim
željeznicama i koristio je svoje inženjerske vještine da preuredi automobil koji bi
sam mogao voziti. - To bi bilo nešto posve drugo - izjavio je vedro. Njegovi
sjajni lijepi primjerci jelenjih rogova koje je kao lovački plijen ponio iz lova s
odmora u Ladakhu našli su stalno mjesto na zidu njihove kuće u Delhiju. Više
nisu bili mogući ni izleti u lov ni godišnja doba provedena pokraj jezera u
Srinagaru.
- Sve se mijenja - rekla je Myrtle, ponovo odvrativši pogled.
- Voljela bih da ne odlaziš iz Indije.
- Hoćete li ti i Archie ostati?
- Ne poznajemo ništa drugo - rekla je.
Sa svoga stolca, Nerys je mogla vidjeti ulazna vrata na kojima je stražario
muškarac s tamnocrvenim turbanom i u dugačkome kaputu te dio otvorene
ulice koja se prostirala iza njih. Na vrućini je svjetlucao prašnjav zrak i hrpe
Indijaca zakrčile su cestu, sve klase i religije pomiješane s poslugom desetak
različitih nacionalnosti, koje su se slijevale kad je počela demobilizacija, pješaci
koji su se probijali između krcatih autobusa, sjajnih automobila i kolica koje su
vukli nadničari. Svi ti užurbani ljudi cijeloga su se dana slijevali pokraj chai-
wallaha koji je sjedio na rubniku uz svoju grijalicu na špirit i metalne šalice,
zagledan u to beskrajno mnoštvo, s nepronicljivim osmijehom na licu.
Samo nekoliko stotina kilometra odatle nalazila se željeznička postaja Victoria
Terminus u Bombaju, sa svojim visokim svodovima, veličanstvenim poput
kakve katedrale. Sutra će Nerys poći vlakom prema sjeveru, a Myrtle će se vratiti
u Delhi.
Nerys je shvatila da je zavoljela Indiju i da će joj nedostajati svaki onaj okrutni
i lijepi djelić nje.
341
Šal od kašmira
Stresla se i zavukla ruku u torbu izvući zamotan paket. Odgrnula je kut omota
i pokazala Myrtle šal. - Namjeravala sam ga vratiti Caroline prije nego što su
isplovili. Ali nijedan trenutak mi se nije učinio pravim.
- Nije - složila se Myrtle.
Caroline je vjerovala da joj je kći mrtva, a kašmirski šal bio je protkan
grižnjom savjesti, jednako koliko i gubitkom.
- Sama ću ga spremiti na sigurno za Zahru - zaključila je Nerys.
- U redu.
Myrtle je obzirno pokušala uvjeriti svoju prijateljicu da su sve troje mrtvi -
zašto u protivnome ne bi bilo ni riječi od Rainera? - ali u tome je bila
bezuspješna i u posljednje vrijeme je zaključila kako je najbolje pustiti Nerys da
se s tom istinom sama suoči, kada dođe vrijeme za to. Rekla je: - Hoćemo li se
raspištoljiti pa možda naručiti još jednu limunadu?
- Nerys se osmjehnula. - Može!
U smeđoj omotnici u njezinoj torbi bio je zlaćanim vlasima protkan uvojak
Zahrine kose. Čak ni Myrtle nije bila rekla za nj. Bio je to njezin talisman,
njezina preostala veza s nasmijanom malom djevojčicom koja joj je trčala u
susret vičući: - Ness, Ness!
Jezero je bilo glatko poput zrcala. Evan i Nerys su shikarom pošli do
Šalimarskoga vrta jer im je to bila posljednja večer u Kašmirskoj dolini.
U misiji su Evanove knjige i ono nekoliko njihovih posljednjih komada
pokućstva i posuđa bili spakirani i napokon spremni za ukrcaj i povratak kući, u
Wales. Njihove putne torbe i košare s namirnicama bile su spremne za autobus
koji će ih odvesti do kraja ceste za Srinagar, gdje će uzeti goniče ponija i njihove
životinje pa započeti dugačak uspon iz doline do visoravni Zoji La i još dalje,
sve do Ladakha.
Početak kolovoza je već kitio lišće cedra oker bojom i po cijelome Starome
gradu širili su se poznati jesenji zastori dima boje lavande. Kad su njih dvoje
stigli na najvišu terasu, okrenuli su se uživati u pogledu koji se prostirao pred
njima. Voda je bila prošarana sićušnim čamcima koji s te udaljenosti nisu
izgledali veći od vodenih kukaca, plutajući vrtovi bili su puni zreloga voća i
povrća, a ponad svega toga izdizale su se planine u isprepletenim naborima
purpurno ljubičaste i sive.
342
Rosie Thomas
Evan se gotovo odsutno nakašljao, poput umorne ovce u toru. Te godine bio
je žrtvom niza infekcija i Nerys se brinula kako njegovo zdravlje i snaga možda
neće biti dorasli dugom putovanju koje ih je čekalo.
- Ne brini zbog mene, Nerys, molim te - bilo je sve što je rekao kad je o tome
pokušala razgovarati s njim. Zagledala se ispod oka u njegov profil, koji je uvijek
bio takav kad je odsutno razmišljao o svome poslu, misiji i putevima
Svemogućega. Bio je ispijen i preplanuo od vožnje biciklom do Srinagara i iznad
Srinagara, sramežljiv i nespretan, kakav je bio uvijek, i njoj drag.
Osjetio je kako ga gleda i odjednom se okrenuo. Rekao je da će se uskoro
morati vratiti, jer je trebao razgovarati s Iantom Jonesom o nekim završnim
sitnicama.
Nerys je potvrdno kimnula pa su uskladili korak i započeli se spuštati.
Uhvatila ga je ispod ruke, koju je on tamo zadržao i nježno stisnuo uz svoje
tijelo.
Zbog ekonomičnosti isplatili su svoga prvoga vozača shikare, ali mala flotila
njih već je čekala blizu gata i jedan im se ubrzo približio, nadajući se zaradi.
Unutar maloga svetišta sa zastorima cvjetnoga uzorka koji su bili razmaknuti i
rafijom zavezani u petlju, zavalili su se na jastuke dok se miris jezera izdizao i
zastajao im u grlu. Čamdžija se otisnuo od pristaništa i, osvrnuvši se prema
njemu, Nerys je zapazila kako drži veslo blizu prsa. Naopačke okrenut list činio
je oblik srca i sjećanja su je probola poput oštrice.
Gotovo tri mjeseca.
Rainer, s Pritom i Zahrom.
Iščezli, kao da su se pretvorili u čisti zrak.
Njezina tuga bila je poput kamena, ali držala ju je u sebi. Samo večeras,
posljednje noći koju je provodila u tome divnome mjestu, učinila joj se
preteškom za podnijeti.
Okrenula je glavu da joj Evan ne može vidjeti lice i usredotočila pogled na
rubove lađa za stanovanje koje su prianjale uz obalu jezera.
343
Šal od kašmira
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
ićušna kruna plavoga plamena doimala se previše krhkom da bi preživjela tu
gdje je zavijao vjetar. Jedan od muškaraca mrgodeći se naginjao nad njim,
izravnavajući rub posude na grijalu, dok je čekao da se rastope čvrste grude
snijega koje se nisu dale otopiti. Njegov suputnik je sklopljenih očiju ležao
sklupčan u svojoj vreći, dok je žestoka oluja bjesnjela nasrćući na šatorske
stranice od nepromočiva platna. Šator se nadimao poput dvaju plućnih krila koja
su napinjući se nastojala udahnuti dašak rijetkoga zraka, a potom se uz udarac i
škripu ponovo urušavao sklapajući se prema unutra. Pokušati nadglasati tu buku
zahtijevalo je više energije nego što ju je bilo tko od njih imao.
Nakon sat vremena otopilo se dovoljno snijega da su uspjeli promiješati juhu
u prahu za svakoga posebno. Jedan muškarac držao je dva dragocjena topla pića,
jer je onaj drugi ustrajao na otvaranju patentnoga zatvarača prije nego što ga
popije. Snijeg ih je zatrpavao i klinovi šatora jedva su labavo pridržavali krhke
stranice pričvršćenima. Bilo je apsurdno, kako je poslije shvatio promatrač,
uopće pomisliti na to da bi mogao vidjeti nekoga tko dolazi... ili, bolje rečeno, da
bi se bilo koje živo stvorenje moglo kretati po takvoj mećavi. Nadmorska visina
i iscrpljenost podrovali su mu prosudbu. Ponovo je svom silinom nastojao
zatvoriti preklop.
Pogrbljeno su sjedili nad juhom.
- Koliko je sati?
- Šest i petnaest.
Prošla su trideset dva sata otkad su se čovjek kojemu su se obraćali kao
Martinu Brunneru i njegov suputnik zaputili iz svojega malenog tabora. Na šest
tisuća metara bili su više od tisuću petsto metara iznad baze utaborene u
podnožju ledenjaka Rakhiota. Otkad su napustili bazu, ta trojica planinara i
Pasang Pemba, njihov najsnažniji i najiskusniji šerpa, bili su natovareni i
napredovali su na mahove, sporo i bolno se, sve do te točke, uspinjući uz
planinu. Bila je sredina srpnja i vrijeme je bilo odvratno. Snijeg je svaki dan
padao i zatrpavao njihove tegobno načinjene korake i na mjestima im zastirao
učvršćene konope.
S
344
Rosie Thomas
Ujutro, prethodnoga dana, Martin i Pasang Pemba napustili su tabor i zaputili
se u izviđanje formacije stijene zvane Moor Head. Taj ružni prijeteći zid stijene
priječio im je prilaz do visokoga planinskog sedla i vrhunca iza njega, iako je sam
vrh bio uglavnom neprestano zastrt oblakom.
Ali kad su se pri prvoj jutarnjoj svjetlosti jučer probudili, dočekao ih je vedar
dan i pogled na planinu koja se punom visinom izdizala iznad njih, hladna i
kristalno jasna.
- Pođimo - rekao je Martin Pasangu. Bili su najsnažniji dvojac. Ponijevši sa
sobom minimalno hrane i zaštite, planirali su popeti se na glavu stijene i
procijeniti koliko je ta prepreka uistinu ozbiljna, a potom se vratiti u tabor,
odmoriti i pripremiti teret koji će ponijeti u juriš. Sljedeći tabor trebao je biti
uspostavljen iznad Moor Heada.
Vratit će se još iste večeri, uvjeravao je Martin svoje američke suputnike.
Dvojica muškaraca zaputili su se uz obronak, odlamajući krhotine leda pri
usponu, sve dok nisu postali tek crne mrlje koje su se kretale među kamenjem i
snijegom. Naposljetku ih je progutala nepregledna daljina.
Istoga dana, do sredine poslijepodneva, zlokobna aureola opkolila je sunce.
Vjetar je zapuhao, goneći oblake preko gornjih uzvisina. Ona dvojica koji su
ostali iza njih motrili su i čekali, ali kad je pao mrak, snijeg i sve jači vjetar
potjerali su ih u slabašni zaklon njihova šatora. Čekali su cijelu noć i sljedeći dan,
ali oluja je postajala sve snažnija. Nisu se mogli ni povući ni nastaviti uspinjati.
Mlađi muškarac trpio je bolove u prsima i patio od povremene vrtoglavice i
zbunjenosti. Onaj stariji ležao je što je mirnije mogao, procjenjujući situaciju.
Brunner i šerpa ponijeli su samo osnovne namirnice. Morali su noćiti pod
vedrim nebom, a sad im se približavala i druga noć. Bilo je nezamislivo da bi
dvije noći za redom mogli preživjeti vani u takvim uvjetima.
Kad se oluja ispuše, morat će i sam pomoći svome suputniku da se spusti do
mjesta na kojemu ih je čekala ekipa za potporu iznad ledenjaka u prvom taboru i
pomislio je kako će imati sreće ako im to uspije. Pokušaj spašavanja bio je
neupitan.
Martin Brunner i Pasang Pemba zasigurno će biti posljednje žrtve Nanga
Parbata.
Prisjetio se savjeta američkoga konzula, još tamo u Kalkuti, koji ga je
upozorio da ne riskira ako bi to moglo imati potencijalno katastrofalne
posljedice. Naravno, konzul je mislio na političke implikacije, kao i na ljudske
žrtve, jer je izdavanje dozvola za buduće američke ekspedicije donekle ovisilo o
345
Šal od kašmira
prolasku te ekspedicije bez tragičnog ishoda. Kao vođa ekspedicije, barem po
imenu, nije mislio da su bili bezobzirni, nego samo da nisu imali sreće.
Ali, razmotren odvojeno, Martin Brunner bio je nešto posve drugo. Penjao se
neumoljivom snagom i odlučnošću, gotovo poput stroja, i ta okrutna
usredotočenost značila je da nije mario ni za vremenske nepogode ni za samoga
sebe.
- Ako moram ići sam, ići ću - rekao je jednom. - Ali stići ću na vrh.
Vođa je shvatio njegovu odlučnost. Znao je da je Martin već prije bio na toj
planini i u toj ekspediciji njegov prijatelj planinar poginuo je u lavini.
Martin se na Nanga Parbat vratio zbog mladića po imenu Matthew Forbes i
njegove obitelji, koliko i zbog sebe... uvijek je bio iskren po tom pitanju. Svi u
ekipi shvatili su da će mu to zasigurno biti posljednja prigoda da ikada dođe do
vrha. Tijekom rata, britanske vlasti su mu nekoliko puta odbile dati dozvolu za
uspon, ali ime koje je koristio tijekom tih ranijih pregovora bilo je drukčije.
Na novoj dozvoli, prvoj koja je izdana po završetku rata u Europi, zvao se
Martin Brunner, a tako su ga zvali i planinari. Zahvalio im je, smijući se dok je to
činio, zbog njihove popustljivosti. Mogućnost za takve lukavštine neće dugo
potrajati. Kako se svijet polako vraćao u normalu, ljudi, njihova imena i
boravišta puno će se pozornije nadzirati.
Rekao je: - Neće više biti melodramatično-pustolovnih dana, neće više biti
»sad me vidiš, sad me ne vidiš« trenutaka. Svi ćemo mi ponovo biti s etiketama i
ispravama, čak više nego prije. Stoga uživajmo u našim mađioničarskim
trikovima dok to još možemo.
Drhtureći, vođa ekspedicije ležao je u vreći za spavanje i oko sebe privlačio
njezine smrznute nabore.
Sigurno je bio zadrijemao.
Iz sna ga je prenula silna težina koja se obrušila na šator i nečiji glas koji je
dozivao. Vjetar je oslabio i šatorska platna su se nježno klatila na još postojećem
propuhu. Ispuzao je iz vreće za spavanje i poderao patentni zatvarač na šatoru,
otvorivši ga.
Muška čizma priječila je otvor i nekakav sklupčani oblik ležao je u snijegu.
Ponad glave, dronjasti oblaci strujali su preko neba osutoga zvijezdama.
- Martine? Pasang, jesi li to ti?
Tijelo se promeškoljilo i zaječalo. Vođa je zapazio da je to Pasang Pemba.
346
Rosie Thomas
Dvojica Amerikanaca dovukli su ga u zaklon. Muškarac je bio više mrtav
negoli živ, ali dali su mu da pije zašećerena pića i zibali mu tijelo među svojim
tijelima, sve dok se nije počelo polako zagrijavati. Kad su mu skinuli rukavice,
palčevi i vršci prstiju bili su mu posve smrznuti. Izgubit će ih, ali će preživjeti.
- Martine? - nježno ga je zazvao vođa.
Šerpa je odmahnuo glavom. Smrznutim prstima po zraku je povukao ravnu
crtu.
Više od šesto metara iznad njih, u maloj udubini u podnožju lica stijene,
gomila leda tek neznatno se promeškoljila i ponovo postala čovjek.
Više ga nije boljelo, iako mu je noga pri padu bila zgnječena.
Zajapurio se od topline i snovi su mu bili živopisni, s puno pojedinosti.
Ponovo je vidio Srinagar u punom žaru ljeta i divni odraz toga grada i planina
svjetlucao je zrcaleći se na vodi. Jedna mala djevojčica trčala je prema ženi,
izvikujući dječju inačicu njezina imena.
Rainer je plutao bliže površini. Ponovo je bila noć, ali barem nije bilo vjetra, a
nije bilo ni zvijezda iznad glave.
Teškom mukom okrenuo je glavu i zapazio da je sam.
Pasang je nestao. To je bilo dobro. Šerpa će se domoći tabora bude li imao
sreće. Bio je on snažan muškarac... načinio je samo jednu pogrešku.
Ponovo mu je glava klonula naprijed, obavijena smrznutom kapuljačom
parke.
Osjećaj neobavljenoga posla i neispunjena obećanja bio je poput blage graje
unutar njegove lubanje. Ali otišao je predaleko da bi se pobrinuo za svoju
savjest. Ponovo su oko njega nastajali tromi snovi kojima se prepustio.
Usne su mu se pokrenule, oblikovati riječ.
- Nerys - izgovorio je.
347
Šal od kašmira
OSAMNAESTO POGLAVLJE
air je taj Božić proslavila s Dylanom, Jackie i njihovom kćerkicom nakon
što je vrijeme do blagdana provela iza blagajne u knjižari u kojoj je sad
radila. Vratila se na vrijeme za Novu godinu, nakon čega su Hattie i njezin
posljednji dečko na dva tjedna otišli na Karibe. Kad su se vratili, preplanuli i
nasmiješeni, Mair je znala da je Hattie napokon našla muškarca kakvoga je
željela. Njih dvoje su jedno drugome dovršavali rečenice i usvojili niz novih
imena kojima su se međusobno obraćali.
Kad joj je Mair pantomimom pokazala dva prsta niz grlo, Hattie se samo
nacerila. - Znam, znam. Ali nasjela sam. Znaš, život u dvoje. Nikada nisam
mislila da ću, ali... - Oduševljeno je slegnula ramenima.
- Znači li biti par da ga moraš zvati Edbo, umjesto jednostavno Ed i sva ta
ostala zastrašujuća imena?
Njezina prijateljica izvila je obrvu. - Mislim da si ljubomorna.
- Naravno da sam vraški ljubomorna.
Hattie je bila ista kao uvijek, ali još sretnija i zauzetija, što se također moralo
priznati. Samo je željela biti s Edom i, premda su njih dvoje redovito uključivah
Mair u svoje planove, ipak je sad ostajalo znatno manje vremena u kojemu su
Mair i Hattie mogle biti same.
Mair je sama za sebe mislila da je Edov monopol na Hattieno društvo čini
ljubomornom, a ne to stanje zaljubljenosti koje je bilo poput živoga pijeska.
Dvije žene upustile su se u odlučno zbijanje šala o tome kako bi Mair to
mogla nadomjestiti bavljenjem novim hobijima i posjećivanjem internetskih
stranica za ugovaranje spoja ili čak ponovnim iskušavanjem staroga plamena,
provjeravajući je li još uvijek ostao koji topli pramičak.
- Ni slučajno.
- Nimalo se ne trudiš.
- Počet ću raditi makrame, što misliš o tome?
M
348
Rosie Thomas
- Uistinu seksi.
Potom se Hattie uozbiljila. - Želiš li ti biti s nekim, Mair? Hoću reći, nije ni to
jedini način, je li?
- Želim - odgovorila joj je Mair nakon kratkotrajnoga razmišljanja. - Ali u
drugu ruku i ne želim.
Nije željela biti nimalo jasnija. U svakom slučaju, nije se tu imalo što biti
jasan, bila je to tek nejasna žudnja koja čak nije ni definirana kao želja. Znala je
samo to da je nemirna i nesposobna usredotočiti se na bilo što, zato što su joj
misli već bile podsvjesno zabrinjavajuće usredotočene negdje drugdje.
U veljači je Mair čula da Tal i Annie očekuju dijete i poslala je mail u kojemu
im je čestitala. Konačno je od Tala stigla jezgrovita poruka u kojoj je pisao da će
biti dobro imati još jedan par ruku za vođenje brige oko janjenja sljedeće godine.
Navelo ju je to da pomisli na onu posljednju večer koju je provela u toj staroj
kući, onda kad je prvi put ugledala šal i kad su ovce Williamsovih blejale za
svojom nestalom janjadi.
Vrijeme je bilo oporo i snijeg se gotovo mjesec dana nije otapao s tla, što je
značilo da se dolazak u knjižaru smanjio na gotovo nula koraka. Bez okolišanja
je upitala svoju prijateljicu, prodavačicu knjiga, može li je uistinu priuštiti
zadržati na poslu.
Prijateljica joj je rekla: - Možda do toga dođe, ali pričekajmo pa vidimo što će
se dogoditi kad stigne proljeće. Ako uopće ikada stigne.
Nedostatak sigurnoga posla zabrinjavao je Mair jednako onoliko koliko ju je
brinuo u prošlosti, nimalo više, ali novi je bio osjećaj privremenosti i sve veće
povučenosti, kao da na neki način više nije posve držala u rukama sve konce
svoga života i nije se mogla prisiliti dovoljno pobrinuti da nešto promijeni.
Nastavila je biti zaokupljena monotonim svakodnevnim poslom u knjižari,
druženjem sa svojim širokim krugom prijatelja, ponovo čak krenula u teretanu i
vježbala neke stare rutine koje su ona i Hattie izvodile u cirkuskim danima. Biti
gipkijom i u formi djelomično je bio protuotrov njezinom neobičnom i
nepokornom stanju svijesti.
Sve to vrijeme iščitavala je, uvijek iznova, bakina pisma.
Bilo ih je sveukupno više od trideset, napisanih u razdoblju od petnaest
godina, između 1945. i 1960. Mair je pozorno razmotavala i izravnavala stranice,
pazeći da ih ne bi poderala duž preklopa, otkrivajući poput slagalice datume i
redoslijed događaja prije nego što ih je ponovo poredala prema kronološkome
redoslijedu. Zaključila je kako ih nekolicina sigurno nedostaje, jer neki događaji
koje je Nerys usputno spomenula nikada nisu bili do kraja ispričani.
349
Šal od kašmira
U njezinoj mašti mlada Nerys Watkinson postala joj je svakodnevna družica.
Istodobno se Caroline, koju je poznavala, ona vrlo stara žena koja je u tihoj
prostoriji držala nogu na stolčiću u tihome predgrađu novoga dijela grada
Srinagara, spajala s tužnom nepoznatom osobom koja je, koliko je Mair shvatila,
dugo boravila u bolnici negdje nadomak Malvern Hillsu.
Prvo pismo koje je pročitala na letu iz Srinagara za Delhi bio je pokušaj
njezine bake da utješi svoju prijateljicu tijekom bolesti. S adrese u Shillongu,
Assam, u rujnu 1945. godine, Nerys je pisala kako Caroline sigurno mora
pomoći, makar malo, to što ima tako lijep i savršeno engleski pogled sa svojih
prozora. Potom se, tužnim, ali pomirljivim glasom supruge misionara koja kod
kuće nije bila šest godina, dotaknula vrućega ljeta u Indiji, posljednje epidemije
koja je preplavila misionarsku bolnicu i želje da uskoro ponovo i sama vidi svoje
velške doline. Bilo je u njemu još nekih vijesti iz Indije, ispričanih namjerno
vedro, djelomično o Myrtle, onoj ljepotici tamnih usana s fotografije koju je
Mair dugo nosila sa sobom. Nerys joj je pisala kako su ona i »Archie«, vjerojatno
njezin suprug, otišli malo gore u brda odmoriti se od velikih vrućina te da se
Archie vratio na posao u Delhi.
- Myrtle pati, ali ne dopušta da se to primijeti. Oboje to čine.
Bez obzira na to koliko puta pročitala sljedeće retke, apsolutna vjera njezine
bake u tajnovitoga seksi muškarca uvijek joj je privlačila pozornost. Ime
»Rainer« uvijek je iskakalo pred Mair. Nerys je pisala kako od njega još nema
nikakva glasa. Ali on je uvijek održavao svoja obećanja, Caroline je to znala, nije
li? Zahra će biti na sigurnome, jer će Rainer brinuti o njoj, neka se Caroline
pokuša ne brinuti, ponovo će se oni poput čarolije pojaviti onda kad Rainer
bude spreman i kad više ne bude opasnosti pa će se zajedno pobrinuti za to da
Zahra dođe u Englesku. Dotad će Caroline već biti dobro pa će Nerys dovesti
Zahru da je vidi. Ići ćemo na izlet i sjediti na hladnoj travi na obali rijeke, ti, ja i ta mala
djevojčica. Imaj nade i uzdaj se u to, ako možeš, dušo. Naravno, Ralph za to nikada ne
mora doznati... ako te to uopće brine.
Ali postojala je doza skrivenoga očaja u onome dijelu o Raineru i maloj Zahri,
ma tko ona uistinu bila, i one hitnosti koja se očitovala u bakinu rukopisu, što je
mučilo Mair još od prvoga puta kad je pročitala pismo. Zvučalo je kao da se
Nerys borila otkloniti sumnje i uvjeriti samu sebe, jednako koliko i Caroline, da
će na kraju sve sretno završiti. Odmori se, draga Caroline, i pusti liječnicima da brinu o
tebi. Uskoro ćeš ozdraviti i ponovo doći među ljude. Piši mi čim budeš mogla. Voli te
zauvijek tvoja Nerys.
Prvo što je Mair učinila bilo je pogledati adresu na omotnici: Gospođa Ralpha
Bowena, odjel Carteret, Calderton Hall, Calderton, Nr Malvern.
350
Rosie Thomas
Na natuknici na vrhu, koja je stajala ispod Calderton Hall, pisalo je: Prospekt
građevinskoga poduzetnika. Bio je prikazan sumoran sivi kameni dvorac smješten na
širokome prostoru, koji je sad bio u procesu podjele na luksuzne apartmane s
pripojenim etiketama zapanjujućih cijena. Nije bilo spomena o povijesti toga
mjesta nakon što su ga Caldertonovi nasljednici sredinom devetnaestoga stoljeća
prodali i trebalo je još malo prokopati prije nego što je Mair otkrila da je prije
više od stotinu godina to bila zatvorena institucija za duševne bolesnike.
Daljnja istraživanja dovela su je do neočekivanih podzemnih sanatorija za
umobolne, sumornih institucija u kojima su obitelji znale ostavljati svoje umno
poremećene, one narušenoga zdravlja ili povremeno samo vrle rođake na koje bi
se uglavnom posve zgodno zaboravljalo. Njezino prijenosno računalo i njegova
strpljiva i nepristrana povezanost vodile su je sve dublje i dublje u povijest
takvih institucija i tužnih pojedinačnih priča o duševnim bolestima. Počela je sve
više čitati, naručujući knjige i brošure, s obzirom na to da je postajala sve
zainteresiranija. Bolnica Calderton Hall zatvorena je prije više od jednoga
desetljeća, nakon što je u javnosti objavljeno nehumano ponašanje prema
bolesnicima koju su tamo boravili dulje vrijeme. Nekolicina njih bila je tamo
zatvorena više od pedeset godina i neki izvorno nisu bih ništa luđi od onoga što
se moglo podvesti pod neobično, neprijateljsko ili majke djece rođene u
izvanbračnoj vezi.
Mairina sućut prema toj nepoznatoj mladoj Caroline povećavala se do one
točke kad je imala osjećaj da je poznaje, iako je pravi slijed događaja koji ju je
doveo u Calderton, te iz njega ponovo natrag u Srinagar, bio tek koprena
nagađanja koja je povezala iz istraživanja i tragova iz Nerysinih vedrih pisama.
Mair je zaključila kako je Caroline u Indiji zasigurno doživjela slom živaca i
kako ju je pri povratku u Englesku njezin suprug odmah obvezao na dugotrajan
boravak u zaključanome odjelu Cartereta u Caldertonu.
To je davalo smisao maloj količini podatka koje je sama Caroline dala Mair i
neobičnome ponašanju Arune, koja se doimala kombinacijom sluškinje i
bolničarke, s tek neznatnom dozom zatvorskoga čuvara. Po svemu sudeći,
Caroline je na odjelu Carteret ostala sve do 1960. godine, jer to je bio datum
Nerysina posljednjega pisma ili barem posljednjega koje je Caroline sačuvala.
To pismo bilo je kratko i napisano s iste poznate adrese iz sjevernoga Walesa,
baš kao i sva ostala, izuzev nekolicine onih prvih.
Imam vrlo tužne vijesti. Prije pet dana umro je siroti Evan, koji je na kraju podlegao
upali pluća. Jučer smo ga pokopali. Kao što znaš, nikada nije ni povratio snagu nakon
351
Šal od kašmira
godina koje smo proveli na istoku. Na kraju je bio jako tih. Sve to vrijeme bila sam
uz njega i Gwen se uspjela oprostiti s njim dok je još bio pri svijesti. Objema će nam
silno nedostajati.
Da sam barem razgovarala s mamom, pomislila je Mair. Da je barem bilo
kome od nas troje ikada palo na pamet upitati je o vremenu koje je baka provela
u Indiji.
Šal je počivao na svome uobičajenome mjestu, prebačen preko naslona stolca,
gdje ga je mogla vidjeti svaki put kad bi podignula pogled s računala. Boje su se
mreškale pri škrtoj dnevnoj svjetlosti, odbijajući se o sivilo snijega. Šal, uvojak
kose i sama pisma bila su jedina Mairina tjelesna veza s pričom koja je ostala
puna tvrdokornih čvorova.
U jednome pismu Nerys je opisala radosni ushit zbog povratka u Wales.
Godine 1950. gotovo sramežljivo je pisala o rođenju kćeri. Nakon toga, pisma
su postala prikazi obiteljskoga života, sućutna, ali više općeniti pokušaji da
Caroline održe u doticaju sa svijetom koji ju je zaboravljao. U kronologiji su se
sve manje i manje spominjali Rainer i Zahra. Činilo se kako je ona izvjesnost da
će se ponovo pojaviti izblijedjela i pretvorila se u zbunjenost te, na kraju, u
tužnu činjenicu prihvaćanja.
Mair je toliko često pogledom prelijetala po tim stranicama da je neke od njih
znala već napamet, ali više nije bilo očitih tragova koje je mogla slijediti.
Imala je mnoštvo noći na raspolaganju i mnoge od njih posvetila je internetu.
Nacionalna arhiva napokon ju je dovela do podataka o postrojbi satnika Ralpha
Bowena. Dodijeljen mu je orden za hrabrost u Burmi i počasno je otpušten iz
vojske 1945. godine. Umro je 1978., razlog smrti nije bio naveden. Nije bi lo ni
spomena o supruzi koja ga je nadživjela. Sirota Caroline bila je izbrisana.
Istražujući putem interneta škotske obitelji, nakon mnogo neuspjelih pokušaja
napokon je otkrila Archibalda Frasera Mc-Minna s Indijskih željeznica. Njegova
supruga Myrtle, rođena Brightman, umrla je prije njega, ali Archie je živio do
1970-ih i umro je u Edinburghu. Ni McMinnovi nisu imali djece.
Dovodeći sve to u vezu u tihim noćnim satima, Mair je na kraju došla do
zaključka da je Zahra mogla biti Carolinino dijete i da su se okolnosti u vezi toga
rođenja čuvale kao tajna, čak i od njezina supruga. Na neki način, Zahra je bila
povjerena na brigu Raineru, nakon čega su njih dvoje nestali.
Ako je ta teorija bila ispravna, Zahra je posve sigurno bila mrtva. Čini se kako
je tu teoriju potvrđivalo to što je Aruna prekorila Mair zbog uzrujavanja
gospođe Bowen, koja je davno prije izgubila kćer.
352
Rosie Thomas
Za prave datume pod Rainerovim imenom nije našla ništa osim kratkoga
zbunjujućega spominjanja u nekim knjigama o mađioničarskim trikovima (je li se
moglo raditi o nekoj drugoj osobi?) i predratnoj zbirci planinarskih anegdota.
Ništa više od toga.
Tijekom dugih sati provedenih u knjižari, Mair je pričala nastavke nedovršene
povijesti šala Mandy, svojoj prijateljici iz knjižare.
- Uistinu zanimljivo - rekla je Mandy preko ruba šalice kave prije nego što je
Mair ušla u stražnju prostoriju raspakirati novu pošiljku knjiga. - Uložila si puno
vremena u istraživanje toga, u odlazak u Kašmir i sve to. Možda bi trebala pisati
o tome.
Mair se osvrnula oko sebe. Korice knjiga koje su ležale u redovima i kamenim
pločama bile su poput brojnih šarenih listova, svijetle i preklinjuće. Bilo ih je
mnoštvo, više nego dovoljno, a priča o šalu bila je intimna, njezina vlastita
prošlost. - Mislim da ne bih - rekla je.
Stiglo je proljeće, kasno, ali bujno i razigrano. Posao u knjižari malo se
poboljšao.
Mair je uzela tjedan odmora i s nekoliko prijateljica otišla prošetati
Španjolskom. Mjesec potom bila je u Birminghamu na proslavi Eirlysina trideset
devetoga rođendana. (»Ne spominjem sljedeću godišnjicu«, rekla je Eirlys.)
Oboje, ona i Dylan, bili su zainteresirani pročitati Nerysina pisma i sad su u
novome svjetlu gledali sliku tih triju žena na lađi za stanovanje. Ljubazno su
slušali Mairino prepričavanje naknadnih otkrića.
- Institucije za duševno oboljele bile su u to doba prilično barbarske - složila
se Eirlys. - Kad je Carolinin suprug umro i kad se liječenje na psihijatriji
poboljšalo, vjerojatno im je laknulo kad su je mogli otpustiti kao duševno
zdravu. Kad je bolnica dobila obavijest o zatvaranju, bila je to ionako jedina
prihvatljiva mogućnost. Kako ti se činila kad si je vidjela u Kašmiru?
- Krhkom - odgovorila je Mair, prizvavši u sjećanje utihlu prostoriju u
Srinagaru dok je govorila. - Zaboravnom. Ali ne umobolnom.
Eirlys je potvrdno kimnula, turobna zbog težine medicinske implikacije tih
riječi.
U lipnju, tijekom paklenih vrućina, Hattie je nazvala Mair reći joj da će nakon
posla svratiti do Mairina stana na čašu vina. Protupožarna vrata stajala su
otvorena i iznijele su dva kuhinjska stolčića van na metalnu platformu, stisnuvši
ih jedan uz drugi. U stablima je puhao blagi povjetarac. Mair je otpila gutljaj vina
i čekala.
353
Šal od kašmira
- Ed i ja ćemo se vjenčati - rekla je Hattie.
Mair je uskliknula i zagrlila prijateljicu. Rekla je kako su kao stvoreni jedno za
drugo, bila je sretna što će Hattie to učiniti i Ed je imao sreće što je ima. Sve je
to bila istina i vedra ozarenost Hattiena lica bila je slika kakvu Mair već odavno
nije vidjela. -Hoću li biti djeveruša? - zahtijevala je odgovor.
- Samo mi se probaj izvući. Usput rečeno, razmišljam o tome da sve bude u
ružičastom.
- Ja bih radije bila u tirkiznome.
- Ne započinji mi otežavati. Moraš učiniti onako kako ja želim. Ne zaboravi,
to je moj ego-trip.
- U redu, Mladenkazzila24
Mair je u hladnjaku imala bocu šampanjca. Popile su ga pa je na kraju Hattie
morala ostaviti automobil kojim je došla i pozvati taksi da je odveze kući.
Nakon što je Hattie otišla, Mair je sjela na svoje uobičajeno mjesto za
računalom. Pogled joj je privukao šal. Bila je dovoljno pijana da joj se ta
pomisao ukorijeni i u nekoliko sekundi postane potpuno rascvala namjera.
Ušla je u popis imena dolazne pošte, našla poruku koju je prije osam mjeseci
dobila od Brune Beckera i koju je sačuvala. Nije ni pogledala sadržaj, jer nije ni
morala.
U Lamayuruu je spomenuo Rainerovo ime.
Onaj klik kad je prvi puta čula Caroline kako izgovara isto to ime jednako
tako glasno ponovio joj se u glavi.
Odjednom je bila sigurna kako je to bila prava poveznica, a ne arhivi i uredi s
dokumentacijom. Nekoliko je puta proteklih mjeseci pomišljala stupiti u kontakt
s njim, ali uvijek bi odbacila tu zamisao. Bruno i Karen oplakivali su svoju kćer i
previše se ustručavala obratiti im se, bilo izražavajući daljnju sućut ili s površnim
pitanjima o povijesti obitelji. Nije bilo odgovora na njezinu poruku, ali nije ga ni
očekivala. Što se tu imalo za reći, izlizanim riječima, suočeni s takvim gubitkom?
Ali sada, procijenila je, zajapurena od šampanjca, sada je bio pravi trenutak
napisati.
24 Vjerojatno aluzija na filmsko čudovište Godzillu; kovanica mladenkazilla očito sugerira
mladenku čudovište.
354
Rosie Thomas
Počela je brzo i nervozno tipkati, nesigurna u sebe, koliko koristeći se
ispitivanjem o Raineru zapravo prikriva svoju pravu želju, a to je bilo doznati što
je sa samim Beckerovima. Otupjelih prstiju načinila je niz pogrešaka u pisanju
koje je odmah ispravila, mijenjajući riječi, sve dok nije bila zadovoljna ishodom.
Posljednja poruka sastojala se od samo nekoliko redaka. Napisala je kako često
misli na njih dvoje i pita se kako su sad. Ako su u stanju javiti joj se, bilo bi joj
drago čuti što je s njima. Potom je dodala kako je Bruno jednom spomenuo
planinara Rainera, koji bi, kako se dalo zaključiti iz nekih otkrića u Srinagaru te
nedavnih istraživanja koje je provela, mogao imati nekakve neobične veze s
njezinom obitelji. Bi li joj možda mogao dati još kakve dodatne podatke?
Oklijevala je, a potom jednostavno otipkala: Voli vas Mair.
Bilo je neupitno hoće li se Bruno i Karen sjetiti tko je. Nije ni pomišljala na to
da su svi oni dani čekanja ikada izbrisani iz njihovih misli.
Stisnula je šalji. Potom je nekoliko minuta sjedila zagledana u ekran, kao da bi
odgovor mogao stići u svakome trenu.
Dva tjedna nije se dogodilo ništa.
Hattie i Ed planirali su se vjenčati neposredno prije Božića.
- Vjenčanje zimi - rekla je sanjarski Hattie. - Možda ma li oblak bež krznene
jakne s podignutim ovratnikom. Bršljan, imela i iskričavi mraz. - Od prosječnoga
do naprednoga kritičara, topila se u naivnoj romantici. Mair joj je prepuštala na
volju, s ljubavlju joj udovoljavajući i ujedno se zabavljajući.
Nakon autorovoga čitanja u knjižari, iza kojega je uslijedilo potpisivanje
knjiga, koje je za svaku kupljenu knjigu uključivalo i besplatan dizani kolač sa
šećernom glazurom, vratila se kući kasno iz trgovine i u dolaznoj pošti našla
Brunin odgovor.
Ispričavao se zbog toga što kasni s odgovorom, a potom napisao kako mu je
bilo drago što mu se javila te da je bio odsutan u planinama. Zahvalio joj se na
ljubaznim mislima i rekao da je bilo teških dana, ali da je sad više-manje dobro,
kao i Karen.
O Raineru Stammu nije znao mnogo, samo to da je možda poginuo u
automobilskoj nesreći u Kašmiru 1945. godine. Ali njegovo tijelo, kao ni ostala,
nikada nije pronađeno.
355
Šal od kašmira
Ima još toga što bi joj mogao reći, ali možda bi jednostavnije bilo da ga
nazove. Dao joj je broj u Švicarskoj. Sve najbolje, Bruno.
Mair je automatski pogledala na sat. U Švicarskoj je bilo sat kasnije, u to je
bila gotovo sigurna. Bilo je prekasno nazvati, a ujedno bi se učinilo i previše
revnim. Osmjehnula se samoj sebi zbog toga što je postala usamljena usidjelica,
prodavačica knjiga. Kao na mig, mačka koja je pripadala ljudima u prizemlju
pojavila se na dovratku nudeći joj svoje društvo.
Pričekala je do sljedeće večeri kad je okrenula broj u Švicarskoj.
Javio se Bruno, izgovorivši samo jednu riječ, ali odmah mu je prepoznala glas.
Učinilo joj se kako joj je slušalica skliska u ruci.
- Ja sam, Mair.
- Hej - rekao je.
Poslije se nije sjećala kako je tekao njihov razgovor, kao da se nastavio baš
tamo gdje su ga prekinuli u Lamayuruu. Govorio je znatno sporije nego prije, uz
naznaku oklijevanja, kao da sve ono što je nekada bilo posve izvjesno više nije
uzimao zdravo za gotovo. Kad ga je upitala za Karen, stanka je bila još duža.
- Živi u Meksiku, u zajednici za razvijanje društvene svijesti ožalošćenih.
Mair je nesigurno tapkala za odgovorom. - Budističkom?
Odahnula je kad se Bruno nasmijao. - Nisam siguran. Mogla bi to biti ona
zajednička udruga za sve vjere. Karen i ja smo se razišli, Mair.
- Silno mi je žao.
- Hvala ti. Dogodilo se to ubrzo nakon Lotusine smrti. Pretpostavljam da je
njezina smrt bila poput... eksplozije. Tišina, potom valovi šoka, rušenje zidova i
krhotine stakla koje su probile kroz ono što nije bilo zgnječeno. - Mogla ga je
čuti kako udiše i izdiše.
- Gotovo u trenu je postalo očito da Karen i ja jedno drugome ne možemo
nimalo pomoći. To nas je primoralo da priznamo kako se moramo razdvojiti.
Bilo je tužno, ali nije bilo previše neprijateljskoga raspoloženja. Nijedno od nas u
tome trenutku nije imalo snage biti bijesno. Vjerujem da Karen svladava svoju
ljutnju. Čuo sam kako nije neobično da se parovi raziđu nakon smrti djeteta.
- Čime se baviš? - upitala je obzirno Mair.
- Dao sam otkaz na poslu. Nisam znao kako... kako biti osoba koja gleda na
sat. Došao sam ovamo u planine. Preživljavam u nekakvoj vrsti kolibe. Mnogo
pješačim. Katkad uzmem šator i nešto namirnica pa se popnem još više, gore do
356
Rosie Thomas
tabora. Tu sam nekoliko posljednjih mjeseci. Lijepo je. Tre... trebala bi vidjeti
pogled u koji sam sad zagledan. Podsjetio bi te na Ladakh.
- Zvučiš kao da ti je bolje od pukoga preživljavanja - rekla mu je Mair. Nije
znala je li je se više dojmila njegova iskrenost ili put za opstankom koji je
izabrao.
- Ne znam. Katkad mi se čini manje od toga. Bila je tako savršena. A sad je
više nepovratno, zauvijek nema. - Nastupilo je zatišje. Potom je rekao: - Kaži mi
zašto i što želiš doznati o Raineru Stammu.
Mair se teško pribrala. Objasnila mu je u najkraćim mogućim crtama.
Bruno se ubacio, rekavši joj kako se sjeća svega što mu je ispričala o ulaženju
u trag bakinu kašmirskome šalu.
Mair je dodala: - Postoje neka pisma. Ispostavilo se da je Rainer u Srinagaru
poznavao moju baku i njezine dvije prijateljice.
Šalje pripadao jednoj od njih... zvala se Caroline. Upoznala sam je, ponovo
živi u Srinagaru. Na kraju rata Rainer je nestao i sa sobom odveo neko dijete.
Mislim da bi moglo biti Carolinino.
Zavladala je tišina.
Potom se oglasio Bruno: - Znaš, Prita je umrla prije petnaest godina.
- Nisam znala. Nikada nisam čula za nekoga tko se zove Prita.
- Prita je bila Rainerova supruga, Indijka. Dovela je sa sobom Zahru kao
vlastitu kćer.
Mair je pomislila da ga je možda pogrešno čula. - Zahru?
- Točno. Prita Stamm i ta mala djevojčica bile su više-manje prepuštene skrbi
mojih roditelja kad su po završetku rata stigle u Švicarsku.
Mairine misli spoticale su se jedna o drugu. Napokon je našla poveznicu. Tu
je bila ta nit koja se nastavljala... Razrogačila je oči kad je shvatila značenje toga.
- Je li Zahra još živa?
- O, da. Sad je u kasnim šezdesetima. Prita i ona vratile su se u Indiju nakon
što je Zahra ovdje završila fakultet. U kontaktu smo, ali tek tu i tamo
razmijenimo koju razglednicu. Planirali smo je posjetiti na povratku kući prošle
godine.
Mair je slušala odjek njegovih riječi. Bilo je još puno toga za shvatiti i previše
toga pokušati reći na telefon. Odjednom je nagonski upitala: - Bruno, mogu li te
posjetiti?
357
Šal od kašmira
- Naravno - odgovorio je.
Putovanje vlakom od zračne luke u Zürichu potrajalo je gotovo četiri sata, s
četiri različita vlaka, ali presjedanje je bilo u minutu. Posljednja etapa puta bila je
na maloj željezničkoj postaji, odakle ju je put poveo duž ruba planine, kroz
borove šume, pokraj raskošnih Alpa prošaranih smeđim kravama. Kroz otvoren
prozor prodirao je hladan vjetar, opojan i mirisan zrak sa sobom je donosio
zveckanje zvona. Mair je izvila vrat pogledati prema snijegom prekrivenim
vršcima planina koje su joj u sjećanje prizvale odraze na vodi jezera u Srinagaru i
onaj krug planina oko Leha. Imala je osjećaj kao da se godinu dana vratila
unatrag.
Napokon je vlak stigao do posljednje postaje. Kad je sišla, zatekla se u plimi
japanskih turista koji su joj dopirali do ramena i nosili štitnike za sunce te
iznenađujućem kontingentu hasida u dugačkim crnim kaputima i šeširima
širokih oboda.
Iza gomile zgrada i hotela na postaji tlo je iskliznulo pretvarajući se u
plavičasti zrak ispred i iznad nje, ali s njezine lijeve i desne strane kao da je bilo
čvrsto uhvaćeno u ruku diva i usukano u goleme spomenike od kamena i leda.
Glečer, zjapeći golemom raspuklinom, nadvijao se nad vrtoglavo visokom
strminom stijene.
Mair je mirno stajala i netremice gledala.
- Hej -začula je glas i nečija ruka lagano joj je dotaknula rame.
Naglo se okrenula i ugledala Brunu. Njegovo od vremena ogrubjelo lice bilo
je zamjetno mršavije nego kad ga je posljednji put vidjela, ali bio joj je običan, na
način na koji to nije očekivala.
- Doimaš se iznenađeno - rekao je.
- Taj pejzaž? Bolje bi bilo reći puna strahopoštovanja.
Potvrdno je kimnuo, usredotočivši pogled svojih tamnih očiju na njezino lice.
Odjednom je začula zvuk okretanja propelera i ugledala ga kako s Lotus u
naručju trči prema helikopteru.
- Dobro došla u Oberland - rekao je. Podigao joj je torbu, koju je prebacio
preko remena. Možeš li pješačiti uzbrdo? Bojim se da nema drugoga puta kojim
možemo stići do kolibe.
358
Rosie Thomas
Ostavili su Japance i haside da se motaju među tendama kafića i štandovima
sa suvenirima i počeli se uspinjati. Staza u obliku vrpce je u cik-cak vodila preko
obronka prema sipini.
Mair je pognula glavu i pošla za Brunom. Lišće i visoka trava doticali su joj
gležnjeve i zapazila je kako je cijeli obronak bio gusto obasut divljim cvijećem:
plavim zvončićima i zvjezdanim margaritama, zapetljanim glavama čuperaka
alpske šumarice i baroknim šiljastim tornjevima divovskoga čička. Duž staze
rasle su tamnoplave čestoslavice. Ako je to uistinu bio put do Brunine kuće,
onda je to bila najdraža postaja do koje je trebalo doći, a koju je mogla zamisliti.
Staza je vrtoglavo vijugala preko sipine.
Bilo joj je drago kad su stigli do izbočine prijevoja, gdje se Bruno zaustavio i
prebacio njezinu torbu na drugo rame.
- Hvala ti što mi nosiš stvari.
- Strmo je. Prilično si snažna.
Bilo joj je drago zbog toga. Okrenuvši se pogledati niz stazu kojom su se
uspeli, Mair je ponovo ostala bez daha. Ispod njih se protezala postaja i mali
zeleni vlak se poput dječje igračke spuštao natrag, vrludajući niz dolinu. Preko
sedla su joj se divovski vrhovi sad činili dovoljno blizu da ih dosegne i dotakne.
Bruno je pokazao: - Jungfrau, Monch i Eiger - rekao je.
Lice koje im je pokazala planina Eiger bilo je crna piramida udubljene stijene
koja se strmo izdizala nekoliko tisuća metara uvis. Mair je od samoga pogleda na
nju uzdrhtala.
- To je Nordwand - pojasnio joj je Bruno. - Sjeverno lice.
- U Lamayuruu si mi rekao da se Rainer na nju pokušao popeti.
- Da. Njegov vodič bio je moj djed. Obojica su se našli vrlo blizu smrti, a to
što su preživjeli zaslužno je za sklapanje njihova prijateljstva.
Stajali su rame uz rame zagledani na drugu stranu, u zid stijene.
- Dođi - napokon se oglasio Bruno. - Nije daleko odavde.
Sad su se spuštali pod jednim kutom, stazom koja je sve dublje vijugala u
daljinu, u prazan zračni prostor nad uzbibanom tratinom s baršunastom hrpom
poput najljepšega kašmirskoga tepiha. Daleko dolje u dolini Mair je uspjela
zapaziti gomile alpskih kuća i odbljesak prometa na cestama, tankim poput
konca.
359
Šal od kašmira
Dok su se probijali preko sljemena, neposredno ispod njih pojavilo se
iznimno plavo jezerce. Na suprotnoj obali, na širokome klinu zemlje, među
cvijećem je stajala mala koliba. Imala je četiri prozora, dva po dva, a na svakome
je bila posuda s cvijećem iz koje su se prelijevali grimizni geraniji.
Na dovratku se Bruno naklonio. Tu, u svome okruženju, doimao se više
Švicarcem.
- Dobro došla - ponovio je.
Koliba je bila izgrađena od trupaca, s niskim krovom od šindre. Strehe su
stršile uokolo i u sjeni sprijeda bilo je drveno povišenje s dvije klupe, svaka s
jedne strane vrata. S lijeve strane bio je ravan zid cjepanica, naslaganih tako
zakučasto da je bilo teško provući prst među utorima.
Unutra su na podu bile široke daske i četvrtasta metalna peć. Na prozorima
su bili crveno-bijeli karirani zastori, a na čvrstome drvenom stolu nalazio se
plavi vrč s cvijećem.
- Prilično primitivno - rekao je Bruno. - Voda iz jezera, poljski zahod, svijeće
ili petrolejke. Ali opremljen sam solarnim panelima na krovu. Zagrijavaju mi
mali bazen s toplom vodom za pranje. Naravno, mogao bih taj prostor učiniti
mnogo udobnijim, ali više mi se sviđa takav kakav jest.
- Nemoj ga previše mijenjati. Jedno je od najljepših mjesta koja sam vidjela u
životu - rekla je Mair.
Na njezino iznenađenje, zadovoljno se osmjehnuo. Bilo je to prvi put toga
poslijepodneva da ga je vidjela nasmiješenoga.
- Misliš? Otac me ovamo dovodio svakoga ljeta. Zapravo je to pastirska
koliba. - Dao joj je znak da se popne ljestvama kroz vrata u podu, u kutu
stropne grede. Gore su dvije prostorijice bile razdvojene grubim daščanim
zidom. U Mairinu sobičku na podu je bio madrac, s bijelim plahtama i
prekrivačem od raznobojnih krpica. Bila je tu još izblijedjela prostirka, niz
drvenih vješalica na zidu i ništa više. Prozor je bio u visini koljena. Dirnulo ju je
kad je na prekrivaču ugledala blijedoplavi ručnik, uredno premotan i na jednom
kutu zavrnut. Bruno je svojoj gošći priredio dobrodošlicu.
Kad je povukao glavu kroz vrata u podu, raspakirala je nekoliko svojih stvari i
objesila ih na vješalice. Kad se ponovo spustila, nakratko je zavirila u njegovu
prostoriju. U njoj su bile hrpe knjiga, također jedan madrac te jedva nešto više
odjeće na vješalicama od one koju je ona donijela sa sobom za trodnevni
boravak. Bilo joj je jasno da je živio jednostavno.
360
Rosie Thomas
U prizemlju ju je Bruno poveo do uredne kuhinje s kamenim sudoperom i
modernim plinskim kuhalom. Niz lonaca i emajliranih tanjura te dvije čaše
stajale su na drvenoj polici. Vani je, pod nadstrešnicom, bio zahod. Okrugli
prozorčić, izrezbaren na vratima, pružao je pogled na čvrsto stisnutu šaku leda i
snijega visoko gore na Norwandu.
Na kuhalu je zapištao čajnik i Bruno je skuhao čaj. Osvrćući se oko sebe,
Mair je zapazila radio na navijanje i prijenosno računalo. Na polici od drva
novijega izgleda bila je fotografija Lotus u okviru od pleksiglasa. Kosa joj je bila
otpuhnuta s lica, poput oblaka bijele šećerne vune. Bruno je pogledom preletio
preko nje.
- Većinu dana odlazim dolje do bifea na postaji, istim ovim putem kojim smo
se popeli - rekao je. - Tamošnji šef je moj prijatelj Christoph. Popijem kavu i
pročitam novine, a dopuste mi da napunim mobitel i računalo.
Iznijeli su šalice van i svatko je sjeo na jednu klupu.
Mair je ispružila noge i naslonila glavu na toplo raskoljeno drvo. Snijeg i
hladni zidovi blještali su na kristalnome zraku. Uz toliko prostora oko sebe,
imala je raskošan osjećaj da postoji beskrajno puno vremena za postavljanje svih
onih pitanja koja su joj tiho krčkala u glavi.
Na svoj novi, oklijevajući način, Bruno joj je ispričao o životu u kolibi.
- Kad sam prvi put došao ovamo, tlo je još uvijek bilo pokriveno snijegom.
Budio bih se i nalazio otiske divokoza i divljih zečeva pokraj vrata. Navlačio bih
skije i, sve dok sam mogao, slijedio njihove tragove. Ako mi se žuri, prošećem
do postaje i odem vlakom do sela kroz koje si prošla, kupiti hranu i pokupiti
elektroničku poštu, ali nema žurbe. Na postaji držim bicikl, tako da se obično
provozam ili čak prošećem onamo i natrag. Za to mi treba samo nekoliko sati. U
početku... nakon njezine smrti, samo sam hodao i hodao, od ranoga jutra do
mrkloga mraka. Što sam brže i dalje mogao, sve dok se ne bih srušio od umora.
Kao da sam mogao otići od toga što se dogodilo. Na kraju sam shvatio da sam
upravo to pokušavao. Sad je bolje, kad sam toga svjestan.
Mair je potvrdno kimnula, puna tuge i sućuti.
Osjetila je poriv skočiti i zagrliti ga, ali oduprla mu se. Bruno je bio žilav, iako
je sve to pričao bolno iskreno. Nije mu bio potreban njezin majčinski odnos.
Pili su čaj i promatrali ptice koje su klizeći prelijetale preko sljemena.
Nakon nekoga vremena rekao je: - Uzeo sam ga od svoje sestre kad sam
doznao da dolaziš. Živi u Bernu. - Izvadio je veliki album teških crnih korica
361
Šal od kašmira
koje su na rubovima bile rascijepljene i iskrzane. Okretao je stranice, sve dok
nije našao traženu fotografiju.
- Ovo je Rainer Stamm, s mojim djedom, 1937. godine.
Bila je to iskrzana crno-bijela fotografija na kojoj su se nalazila dvojica
muškaraca u hlačama na naramenice, u košuljama od flanela. Stajali su ispred
nečega što se doimalo postajom s odmorištem negdje u planinama. Obojica su
pušili, osmjehivali se i pomalo škiljili naspram jake sunčeve svjetlosti.
Mair ju je dugo gledala.
Seksi muškarac. Bile su to Carolinine riječi.
- Bio je prilično zgodan? - zapazila je.
- Prita se udala za nj samo nekoliko tjedana prije njegove smrti, ali se, koliko
ja znam, nikada nije upustila u vezu s nekim drugim muškarcem, ni u Švicarskoj
ni u Indiji. Jednom mi je rekla da su ga Europljanke u Srinagaru obožavale.
Prisjetivši se slike Nerys, u trenutku velike sreće, Mair je pomislila: Možda.
Posve moguće je i njezina baka bila jedna od tih žena. Bilo je to ratno vrijeme.
Možda je, na kraju krajeva, postojala mogućost... znala je iz Božje nade i slave da
su misionari često bili na terenu. Zatekla je samu sebe u nadi kako je Nerys
uistinu ukrala nekoliko romantičnih trenutaka s tim seksi muškarcem. To joj je
moglo omogućiti neka vragolasta glamurozna sjećanja da joj pomognu
prebroditi sve one velške godine provedene u kapelici i seoskoj politici, živeći
životom svećenikove supruge koji je zasigurno uslijedio. Mair nikada nije baki
zavidjela na njezinu životu, kao uostalom ni svojoj majci.
- Želiš li još malo čaja? - poskočila je na Brunin glas.
- Da, molit ću. - Osmjehnula se.
Poslije, dok je Bruno pržio krumpire i odrezak, prelistavala je ostale obiteljske
fotografije Beckerovih. Na dvije-tri fotografije Prita je bila sitna uspravna osoba,
na začelju reda ili je stajala malo po strani. Kako je njoj moralo biti, zapitala se,
indijskoj udovici tako daleko od svoje kuće? Ali gospođa Stamm izgledala je
neuništivo. Preživjela je.
Jeli su za drvenim stolom, sjedeći jedno drugome sučelice, obasjani žutom
svjetlošću petrolejke.
- Dobar si kuhar - rekla je pohvalno.
- Karen nije voljela kuhati. Neobično mi je ovdje kuhati za još nekoga, a ne
samo za sebe. - Mair je osluškivala tišinu koja je prosijavala oko njih. -
Neobično, ali dobro - dodao je. - Hvala ti što si prevalila toliki put.
362
Rosie Thomas
Poslije su na svoje klupe iznijeli čaše rakije. Nebo se od kraljevski plave
pretvorilo u beskrajnu tamu, dok su planine isijavale sablasnom svjetlošću.
- Popili smo sav onaj konjak u Lamayuruu - rekla je namjerno.
Nije ga željela podsjećati, ali nije željela ni da to bude tema od koje su morali
skretati. Činilo se da je osjetio olakšanje kad se prisjetio toga mjesta. U
posljednje vrijeme puno je vremena proveo sam pa je pretpostavljala da su riječi
lakše proizlazile vani, dok su bili zagledani u tamu, nego izgovorene licem u lice
pri svjetlosti svjetiljke.
Rekao je: - Sjećam se svega o čemu smo razgovarali, hrane koju su nam dali,
lica vozača koji su nam sjedili sučelice i onoga snijega kad smo izišli van na
dvorište.
Odjednom je nagla hladnoća prekinula tišinu i potjerala ih natrag u kolibu.
- Idem rano leći - rekao je nespretno. Znala je da mu je potrebna samoća.
Ležeći na madracu i osluškujući škripu kolibe oko sebe, Mair je pomislila
kako bi to moglo biti jedno od najromantičnijih mjesta na svijetu, uključujući
jezero Srinagar. Škripavo drvo imalo je čak odjek protivljenja Salomona i Sabe kad
je uranjala u vodu. To safirno jezero bilo je minijatura onoga drugoga, u kojemu
su se odražavali svjetlucavi vrhovi. Čak je i divlje cvijeće budi lo osjete istim
bojama kakve su bile one na šalu njezine bake.
Imala je neobičan osjećaj trenutaka koji su se velikom preciznošću uvrtali u
sebe, preklapali i slojevito slagali jedan na drugi.
S druge strane daščanoga zida Bruno se uopće nije čuo. Nije pročišćavao grlo
niti se okretao. Pomislila je kako i on zasigurno leži na leđima, zagledan u stare
grede.
Uskoro je zaspala.
Osjećao se ugodan miris kave i pržene slanine.
Zijevala je, spuštajući se niz ljestve.
- Želiš jaja sa slaninom? - upitao je Bruno, podižući u vis drvenu žlicu. Odbio
je njezina protivljenja, rekavši da će u šetnju i da će joj trebati goriva.
- Naravno, ako se želiš penjati u brda - dodao je. Shvatila je da nije bio
siguran u njezin odgovor, ali i to da joj je želio ugoditi. Pri toj spoznaji se
naježila, kao da je postala naelektrizirana.
363
Šal od kašmira
Zaputili su se iz kolibe, duž planinske staze koja se visoko uspinjala, a potom
upustili u svladavanje sljemena morene. Bruno je pokazivao prema vrhovima,
navodeći joj ime svakoga od njih. Također joj je počeo pričati o svemu onome
što je znao o Raineru Stammu.
Tajna njegova nestanka ili smrti nikada nije razjašnjena, iako je službeno
objašnjenje da je sletio s kašmirske planinske ceste, kad su Prita i dijete već bili
ukrcani na brod, na putu za
Europu. Supruzi je ostavio sav svoj imetak, uključujući i kuću u Interlakenu.
- Ali postoji i druga priča - rekao je Bruno.
- Nastavi. - Mair je dahtala, nastojeći doći do daha, i bilo joj je mnogo lakše
slušati nego pokušati govoriti.
- Godine 1945. jedna švicarsko-američka ekipa pokušala je osvojiti Nanga
Parbat.
- Ponovo Nanga Parbat?
Tinley i njegov stari ujak pušili su bidi25 u groblju u Lehu dok su čekali da
pročita natpis. Otkrila je spomen-ploču matematičaru s Cambridgea, Matthewu
Forbesu, koji se u lavini izgubio na planini.
- Točno, ponovo.
Mair se osvrnula preko ramena, pogledavši prema zidu planine Eiger.
- Tri zapadnjačka imena bila su na dozvoli za penjanje te ekspedicije iz
četrdeset pete. Dvojica Amerikanaca i jedan Švicarac po imenu Martin Brunner.
- Da?
- Dakle, Brunner je poginuo. Popeo se s jednim od šerpa u izviđanje tabora
na većoj uzvisini, kad je počela oluja. Šerpa se uspio vratiti i ponovo priključiti
Amerikancima, ali Brunner se pri padu ozlijedio i nije se mogao spustiti.
Istraživao sam izvješće ekspedicije u analima Američke planinarske udruge, tako
da sam upoznat s pojedinostima.
Bruno se istim sigurnim korakom penjao ili spuštao po svim vrstama tla. Mair
je morala gledati gdje stavlja nogu i potrajalo je trenutak prije nego što je upitala:
- Zašto si se toliko zanimao za toga Martina Brunnera?
25 bidi - kratka ručno motana cigara koja se proizvodi u Indiji
364
Rosie Thomas
Pogledao ju je, uživajući u tome što je drži u neizvjesnosti. Ono oklijevanje u
njegovu glasu nestalo je sad kad su sve više i više razgovarali. Bio je dobar u
pričanju priča.
- Zato što on nije postojao. Ne postoje zapisi u Švicarskoj o planinaru pod
tim imenom. Pojedinosti na dozvoli također su lažne. Ne odnose se ni na koga.
- Shvaćam. Shvaćam li?
Bruno je izvio obrvu. - Hajde, možeš pogađati.
- Brunner je uistinu bio Rainer Stamm?
- Ne mogu to dokazati, ali vjerujem da jest. Moj djed je bio vodič obitelji
Forbes, kao i Rainerov, i pričao je kako je Rainer uvijek obećavao Matthewovu
ocu da će se vratiti i u čast tome mladiću osvojiti Nanga Parbat. Konačno se na
nju tek 1953. godine popeo Hermann Buhl, samo nekoliko tjedana nakon što ste
vi Britanci osvojili Everest.
- Ali zašto pod lažnim imenom i prezimenom?
- Ne znam. Mislim da to nikada nećemo ni doznati. Hoćemo li se ovdje
zaustaviti i nešto pojesti?
Mair je pomislila kako će tako cijeli dan hodati, ali laknulo joj je kad ju je
poveo do stijene ravna vrha. Sjela je i položila bradu na koljena, diveći se
pogledu. Bruno joj je pružio komad kruha, malo planinskoga sira i jabuku. Ta
obična hrana imala je divan okus.
- Rainer je imao svoje razloge za lažni identitet i krivotvorenje vlastite smrti.
Bio je čarobnjak, jednako koliko i planinar. Iluzionist.
- Ah, za to znam - nasmijala se Mair. - Zato što sam i ja potražila podatke o
njemu. Bili su zbunjujući.
Bruno je bio zagledan u lice crne stijene, gdje je Raineru život spasio Victor
Becker.
Isti taj čovjek je možda bio ljubavnik moje bake, a posve sigurno njezin dobar prijatelj,
pomislila je Mair. Onaj njezin osjećaj o zakučastom preklapanju i usklađivanju
trenutaka postajao je sve snažniji. Promrmljala je: - Tužno, zar ne? Rainer je bio
tek oženjen, izvodio je nekakvu vrstu trika nestajanja s vlastitim životom, a
potom zapravo uistinu nestao pokušavajući osvojiti Nanga Parbat u spomen na
mladića koji je prethodno poginuo na toj planini. Znam samo to da je godinama
nakon toga moja baka čekala i nadala se vijestima o njemu.
Bruno se složio: - Da, tužno je. Ali možda je i ona shvatila što ga je činilo
takvim kakav je bio. Mnogi su izgubili živote na Nanga Parbatu prije nego što se
365
Šal od kašmira
Buhl popeo na nj. Šesnaest ljudi u jednom jedinom danu, 1937. godine. Rainer je
sve to znao, ali ipak je išao. Možda mu je bilo potrebno živjeti i na taj način
riskirati smrt, zato što je iznimni rizik na kraju bio jedina stvarnost na koju se
mogao obvezati. Možda se unutar njega uvijek suprotstavljalo dostojanstvo
planina i bestežinska čarobnjačka iluzija. Vjerojatno je taj poriv skrivao čak i od
ljudi koje je volio. Zasigurno je bio neobično zanimljiv čovjek. Misliš li da ga je
tvoja baka voljela?
- Da, mislim. Točno, vjerojatno si u pravu.
Onaj šal, fotografija, uvojak kose.
Hirovi povijesti koji su nju povezali s Brunom Beckerom, ono lice planine
njima sučelice... sve to činilo je šaru koja se u tome trenutku činila dijelom
nekoga većega i tek djelomično shvatljivoga uzorka.
Ta spoznaja učinila je Mair sretnom, na nekakav iznimno dubok način koji joj
se učinio posve novim.
- Vrijeme je da sad porazgovaramo o Zahri - rekla je.
Bruno je ustao i stresao mrvice s krila. Dvije alpske galice pohlepno su se
obrušile na njih.
- Poslije - rekao je, ponovo postavši vješt pripovjedač. - Možeš li se sjetiti
naziva planina? Koja je ono? - Pokazao je prema golemoj strmini od kamena i
snijega.
- Hm, je li to Wetterhorn?
- Bravo - rekao je.
Jeli su kad su se vratili u kolibu, nakon čega je Bruno upalio petrolejke. Sjedili
su unutra, vrata su bila zatvorena jer su se oblaci vukli preko neba i hladan vjetar
kotrljao se s glečera. Uzeo je još jednu knjigu s police i otvorio je. Kad je
prignula glavu bliže njegovoj, Mair je zapazila da je to bio mnogo moderniji
fotoalbum, u kojemu su stranice bile razdvojene umetnutom ljepljivom
plastikom. Neke od tih slika već su bile poprimile onu izblijedjelu boju.
- Ovo je Zahra.
Dostojanstvena mala djevojčica tamnosmeđe kose spletene u dvije labave
pletenice stajala je u nizu s ostalom djecom u školskim uniformama. Koža joj je
bila tamnija od kože ostale djece, ali nije se posebno razlikovala.
366
Rosie Thomas
- I ovo tu - pokazao je Bruno.
Na toj je bila tinejdžerica kratke kose, u trapericama i plavoj kariranoj košulji.
Lice joj je bilo posve jasno vidljivo i Mair ga je pomno motrila tražeći u njemu
sličnost s Caroline Bowen. Nije ju mogla uočiti, nimalo. Zahra je imala orlovske
crte lica i tamne obrve koje su joj se gotovo spajale iznad nosa.
- Postoji još jedna. Moja obitelj nije bila od onih koje su fotografijom željele
ovjekovječiti svaki obred zrelosti.
Zahra je stajala blizu vrha kamenih stuba, a Prita na stubi iznad nje. Glave su
im bile u istoj razini. Pritina kosa bila je sijeda, razdijeljena po sredini i labavo
začešljana unatrag. Zahra je imala možda dvadeset godina, bila je svečana i
formalno odjevena u tamnu suknju i jaknu. Iako u zapadnjačkoj odjeći, pomislila
je Mair, obje su se isticale kao Kašmirke. Crte lica su im se posve razlikovale, ali
moglo ih se smatrati biološkom majkom i kćeri zbog držanja i načina na koji su
gledale u kameru, podignute glave i nepokolebljiva pogleda. Pomislila je kako su
njih dvije sigurno bile puno bliskije od mnogih bioloških majki i kćeri, upravo
zbog toga što su se razlikovale od svojih prijatelja i susjeda Švicaraca.
Bruno joj je odgovorio na neizgovoreno pitanje. - Ta je sigurno snimljena kad
je Zahra bila na fakultetu. Prita i Zahra oduvijek su znale da će se, kad Zahra
završi fakultet, vratiti natrag u Kašmir.
Uzeo je dvije čaše s police, natočio rakiju i jednu čašu gurnuo preko stola
prema Mair. - Otac mi je rekao kako su se međusobno uvijek šalili razgovarajući
o tome. Prije nego što je maharadža konačno stupio na prijestolje u Indiji, tvrdio
je kako želi da Kašmir bude neka vrsta azijske Švicarske. Neovisan, neutralan, u
prijateljskim odnosima sa svojim susjedima. Prita i Zahra govorile su kako je
maharadža Hari Singh barem prvotno imao pravu zamisao. Toliko su znale
živeći u pravoj Švicarskoj.
- Znači, vratile su se?
- Da, nedugo nakon te slike. Bilo je to sredinom sedamdesetih, prije uistinu
strašnoga razdoblja pobune, ali više-manje znaš što su zatekle.
Mair je znala.
- Srinagar je postao opasno mjesto. Napokon su se nastanile u Delhiju. Zahra
je na jednome od sveučilišta poučavala europske jezike.
- Je li se udala?
Bruno se osmjehnuo, što je činio vrlo rijetko, i iskapio rakiju. -Jest. Imala je tri
sina. Mislim da je jedan pilot, jedan računalni inženjer, a jedan arhitekt.
367
Šal od kašmira
Mair se ozarila od zadovoljstva. - Ajme, divno.
- Da, uistinu. Volio bih da sam je mogao posjetiti u Delhiju.
Žuta svjetlost svjetiljke donekle je izgladila one duboke mračne sjene s
Brunina lica. U tišini koja je uslijedila osluškivali su sve jače nadiranje vjetra i
stara koliba škripila je poput broda na moru. Brunin pogled bio je usredotočen
na fotografiju Lotus, čija je bijela kosa činila napuhani oblak oko njezine glave.
- Za nekoliko tjedana navršit će se puna godina dana od njezine smrti.
- Hoćeš li sam živjeti ovdje? - upitala je, što je mogla obzirnije.
- Mislim da neću biti pravo društvo ni za koga.
- Bruno...
- Znam. Mrtva je, neće se više vratiti i mi koji smo ostali iza nje moramo se s
time nositi i nastaviti živjeti bez nje. Činim to, Mair. Ali potrebno je vrijeme i
snaga volje. - Glava mu je odjednom klonula u ruke i čvrsto je prstima prošao
kroz kosu. Skrivena lica, rekao je prigušenim glasom, koji je isprekidano
izražavao njegovu bol: - Prenaporno je. Buditi se, postojati još jedan dan,
spavati... ili pokušati zaspati. Iznova i iznova, živjeti dok je Lotus sve to vrijeme
mrtva.
Ustala je s mjesta na kojemu je sjedila i prišla mu. Ovaj put nije se mogla
suzdržati. Spustila je ruke na njegova pogrbljena ramena. - Nisam ti namjeravala
reći da bilo što promijeniš. Ne bih imala te drskosti, kad si već ionako hrabriji
nego što se uopće čini mogućim. Namjeravala sam ti reći da ću, ako želiš da
netko bude ovdje s tobom ili u tvojoj blizini, biti tu. Bila sam u Lamayuruu.
Vidjela sam kako se to dogodilo. Nema se tu što objašnjavati.
Namjera joj je bila reći kako nema potrebe taj slijed događaja objašnjavati
nekome tko im nije svjedočio, ali on se lecnuo pod njezinim rukama.
- Bila je tako nedužna i puna povjerenja, ali ipak je nismo uspjeli zaštiti.
Nikako to ne mogu objasniti.
- Nema se tu što objašnjavati. O onome što se i kako dogodilo. Bio je to
grozan nesretan slučaj.
Sad se gušio u jecajima. Mairino lice također je bilo uplakano. Zibala mu je
glavu, priljubljenu uz svoja rebra, i čekala dok je plakao.
Na kraju je, čim je podigao glavu, odmah popustila stisak. Ruke su joj
zadržale sjećanje na oblik njegove lubanje i gustoću kose. Vratila se natrag na
svoje mjesto i, nakon posljednjega pogleda na Pritu i Zahru, zatvorila
fotoalbum.
368
Rosie Thomas
- Čuo sam kako ti srce lupa - rekao je Bruno. Na njegovu licu pojavio se
neobičan treptaj nevjerice koji je pročitala kao nadu. Tihim glasom, tako da mu
je jedva uspjela čuti riječi, dodao je: - Još jedno ljudsko srce.
Posegnuo je za bocom i ponovo im natočio piće u čaše. - Razgovarajmo -
rekao je. - Možemo li? Iznenadilo me kad sam to shvatio, ali danas sam uživao.
Već sam bio zaboravio kako je to razgovarati i imati nekoga tko te sluša, tko
upija to što govoriš, prosuđuje i oblikuje odgovor glasom različitim od tvojega,
umjesto monologa koji se samo nastavlja i nastavlja odvijati u vlastitoj glavi.
Predugo sam sam. Ali, ne želim više govoriti o Lo. Hoću, naposljetku, ako me
budeš htjela slušati, ali sad još nisam spreman. Je li to u redu, Mair?
Njegove riječi padale su sad jedna preko druge i onoga oklijevanja je nestalo.
- Jest - odgovorila mu je. - Potpuno u redu. Možda bi mi mogao reći još nešto
o Priti i Zahri. Jesu li bile jako bliske?
Nekoliko sekundi je osluškivao vjetar. Potom se smjestio natrag na sjedalo,
spreman za priču. Mair je shvatila da lakše diše.
- Da, bile su. Mislim da je bilo neznatnih neslaganja. Zahra je bila generacija
moga oca, ali po nazorima je bila vrlo moderna, dok je Prita bila tradicionalna.
Kad sam bio dovoljno odrastao da neke stvari počnem zapažati, bile su
privržene jedna drugoj. Dok sam odrastao, vraćale su se dva-tri puta ovamo,
posjetiti moga oca i ostale svoje prijatelje. Prita mi je znala donositi indijske
slatkiše nevjerojatnih boja, što mi se činilo vrlo egzotičnim. Zahra me naučila
nekoliko riječi na jeziku urdu.
- Je li znala nešto o svome podrijetlu?
- O, da, Prita joj nikada ništa nije krila. Zahra je znala da je siroče posvojeno
iz misije u Srinagaru.
- Misije moga djeda - ubacila se Mair.
Gledali su se preko stola. Dvije polovine priče koju su držali između sebe
uklapale su se tako pristalo, poput dviju orahovih ljuski koje su okruživale jednu
jezgru.
- Prita je bila udovica čiji je sin, kad je umro, bio otprilike istih godina koliko
je imala Zahra kad su stigle u Europu. Pred zakonom je bila u braku s Rainerom
te je stoga kao njegova supruga, a potom valjda i udovica, mogla doći u
Švicarsku i naslijediti njegovo imanje. S njom je stigla Zahra, na ovaj ili onaj
način, vjerojatno kao rezultat jednog od Rainerovih čarobnjačkih djelovanja
usmjerenih na prikrivanje nezakonitog rođenja. To vrijedi ako su sve tvoje
369
Šal od kašmira
teorije ispravne. Naposljetku je i Zahra dobila švicarsko državljanstvo. Što se nas
ostalih ticalo, svih nas koji smo ih poznavali, bile su majka i kći.
Bruno je zastao, a potom tihim glasom dodao: - Posve sam siguran da su se
jedna prema drugoj ponašale kao majka i kći.
Mair je pomislila isto. Ali vjerovala je... ne, znala je da je Zahrina prava majka
još uvijek živa i da živi u utihnuloj kući u predgrađu Srinagara. Bi li ih nakon
toliko dugo vremena trebala spojiti? Je li u redu miješati se drugim ljudima u
život i poigravati njihovom prošlošću?
Te dvije polovice ležale su sad u njezinim i Bruninim rukama.
Nije imala dokaza: samo teoriju, snop pisama, onaj uvojak kose i kani šal. I
muškarca koji je sjedio preko puta nje, koji je izgubio vlastitu kćer, baš kao što je
Caroline Bowen vjerovala da je ona izgubila svoju. Agonija toga gubitka mogla
se posve jasno vidjeti. Šezdeset i nešto godina moglo ju je donekle umanjiti za
Caroline, od čega je ona možda pola vremena provela u lječilištu za duševno
oboljele.
Mair je sjedila uspravno. U mislima nije imala dvojbu, nije na njoj bilo
zadržati tu tajnu, sad kad ju je otkrila. - Vratit ću se u Indiju, obje ih posjetiti -
rekla je - ako mi dadeš Zahrinu adresu.
Bruno se zagledao u svjetlo svjetiljke, ne rekavši ništa.
Mair je čekala.
Potom je nježno dodala: - Ili bi možda htio poći sa mnom pa bismo zajedno
mogli posjetiti Zahru. To si imao u planu, je li?
Pogledao ju je, prisjećajući se.
Zapazila je još nešto na njegovu licu, stezanje mišića oko očiju i stiskanje
usana, i znala da je to strah.
Bruno se bojao napustiti svoju ljušturu, sigurnost svoje kolibe u planinama i
ponovo se zaputiti u svijet.
Odmahnuo je glavom. - Spriječit ću te - rekao je neobično.
- Ne - usprotivila se. - Mislim da nećeš. Ta prošlost nije samo moja, je li? Pola
toga ti imaš za ispričati.
- Ne znam.
Ali znao je, što mu je mogla vidjeti na licu. Briga za druge nezvano je ulazila u
osamu tuge.
370
Rosie Thomas
U tišini se borio sam sa sobom dok je po krovu kolibe bubnjala kiša. Mair je
isprala čaše u sudoperu, vratila bocu natrag na policu i uspela se ljestvama do
svoje spavaće sobe, dok je on i dalje sjedio za stolom. Bila je u krevetu i ležala u
tami kad su se njegova glava i ramena pojavili na dovratku. - U redu. Poći ću s
tobom u Indiju.
Zatvorio je vrata iza sebe i začulo se klikanje zasuna.
371
Šal od kašmira
DEVETNAESTO POGLAVLJE
uća je bila u ulici zastrtoj lišćem u južnom Delhiju, zaklonjena iza zidova
oličenih u žućkastu boju senfa. Čekali su kod crnih metalnih vratnica kad
je Bruno progovorio na interfon.
Doputovali su noć prije, odvojeno, Mair iz Londona i Bruno iz Züricha, naći
se u anonimnome hotelu u blizini zračne luke, u kojemu su se dogovorili
odsjesti. Dok su večerali u hotelskome sumornome kafiću, nezgrapno su se
ophodili jedno prema drugome nakon onoga ležernoga ponašanja u kolibi u
Švicarskoj. Sad kad su konačno bili u Indiji, nisu bili sigurni u čemu se sastoji
njihova misija i činilo se prekasnim složiti se po pitanju onoga što reći Zahri i
kako joj to priopćiti. Čavrljali su o nevažnim stvarima, nakon čega se svatko
povukao u svoju sobu.
Zbog teškoća izazvanih promjenom vremenskih zona, ne mogavši zaspati,
Mair je odškrinula balkonska vrata i izišla u noć. Prometna buka koja je dopirala
iz hotelskoga vrta bila je jednako glasna u tri ujutro kao i u podne. Narančaste
vrpce na izdignutim autocestama vijugale su poput zmije u svim smjerovima,
blješteći s automobilima i kamionetima, dok su u njihovome zaklonu bile tende i
otpaci kolonija ljudi koji su živjeli u bijedi i neimaštini. U deset mjeseci odsustva
bila je zaboravila na tu buku, ustalasane kretnje i okrutne kontraste Indije.
Mair se pitala je li sve to bila pogreška. Je li trebala ostaviti prošlost na miru?
Uzdrhtala je.
Nečiji glas je poput zujanja skakavca dopro kroz rešetku interfona i lijeva
strana vratnica naglo se otvorila. Hodali su duž staze između grmova oleandara,
uz zvuk vrtne prskalice za vodu koja se čula negdje u blizini. Na vrhu nekoliko
plitkih stuba otvorila su se vrata na kojima je stajala niska postarija žena. Bila je
svijetle puti, kašmirskih crta lica, ali to nije bila Zahra.
- Gospođa Dasgupta kaže da slobodno uđete.
Ušli su za njom u široki hodnik, u kojemu je ulašteni pod bio prekriven
kašmirskim tepisima.
- Ja sam Farida - predstavila se žena. - Pođite za mnom.
K
372
Rosie Thomas
Niz vrata vodio je do prostorije pune tamnoga izrezbarenoga pokućstva u
kojoj je zbog spuštenih roleta bilo hladno i mračno. Osoba otmjena držanja
izišla je pozdraviti ih i ispružila ruke zagrliti Brunu. Kosa joj je bila počešljana,
više sijeda nego tamna, bila je bucmasta, odjevena u komotnu svilenu košulju i
široke hlače. Oko vrata su joj visjele naočale.
- Tu si - povikala je. - Dođi, daj da te vidim.
Mair je stala u stranu dok su se oni međusobno grlili i brzo govorili
švicarskim njemačkim. Bruno joj je predao cvijeće i darove koje su sa sobom
ponijeli i Zahra je uskliknula, prosvjedujući. Mair je gledala u probušene
porculanske košare pune slatkiša, ukrase od šarenoga stakla, čajnike i brojne
uokvirene fotografije dječaka i mladića u različitim uniformama, bilo da se radilo
o sportskoj odjeći ekipnih sportova ili onoj akademskoj. Osmjehnula se sama za
sebe. Bio je to obiteljski dom. Zahrin obiteljski dom.
- Ja sam Zahra Dasgupta. - Ispružila je ruku i srdačno se rukovala s Mair.
Bruno ih je predstavio: - Ovo je Mair Ellis, Zahra. Mair mi je postala dobra
prijateljica nakon Lotusine smrti.
Učinilo se da se malo opustio kad je izgovorio Lotusino ime.
- Silno mi je žao zbog tvoga djeteta - rekla je Zahra. - Silno, silno žao. To je
strašna tragedija. Kako ti je supruga?
- U Sjedinjenim Državama je. Ne živimo više zajedno, Zahra.
Ženin pogled prešao je s napetoga Brunina lica na Mairin, procjenjujući ih.
Postojala je oštroumnost iza te dostojanstvene vanjštine. Mair je poželjela reći
ne, nije to ono što mislite, postoje dvije polovice cjeline koje Bruno i ja držimo i
koje smo ovamo donijeli...
- I zbog toga mi je žao - rekla je Zahra. Uzela je Brunu za ruku i povela ga do
stolca.
Farida je donijela neizbježni poslužavnik s čajem, porculanskim šalicama i
mjedenim samovarom. Izvadila je tanjure za kolače i izvezene ubruse koje je
Zahra razmjestila čim ih je Farida spustila. Njih dvije su već bile stekle tu naviku
i jedna drugoj govorile što učiniti. Bilo je očito da su bile dugogodišnje družice i
prijateljice, prije negoli poslodavac i sluga. Napokon su obje bile zadovoljne i svi
su sad sjedili u foteljama od teškoga pliša. Svatko je imao svoj tanjur i šalicu.
Zahra se obratila Mair: - Ovoga čovjeka poznavala sam dok je bilo mali. Bio
je vrlo slatko i dobro djetešce. Odrastajući, postajao je poput svih ostalih
dječaka, jako bučan i izazivao je nered. Sve vrijeme je izluđivao svoju majku.
373
Šal od kašmira
- Zahra, Mair to ne želi čuti - usprotivio se Bruno.
Bilo mu je neugodno zato što se Zahra prema Mair ophodila kao da mu je
ona djevojka i, čim je to shvatila, Mair je osjetila kako joj obraze oblijeva tamno
rumenilo koje se tvrdoglavo tamo zadržalo.
Zahra i Farida su razmijenile poglede.
- Znači, sad ste na odmoru u Delhiju? - upitala je Farida.
Zahra ju je prekinula: - Ne, ne, ne, znaš da mi je Bruno rekao kako mora
razgovarati sa mnom o nečemu silno važnom. - Zavalila se na naslon fotelje,
noge u papučama stavila jednu pokraj druge i prekrižila ruke preko trbuha. - Baš
sam znatiželjna čuti što to. - Pogled joj je kliznuo s Brune na Mair.
Prostorija je utihnula.
Mair je bila vrlo napeta, ostavši bez daha, i posegnula je u svoju torbu.
Razmotala je šal iz omota i rasprostrla ga preko Zahrinih širokih koljena.
Farida je u trenu zacvrkutala poput skakavca i dograbila šal za najbliži kut.
Trepćući, prinijela je mekanu tkaninu uz obraz.
- To je kani tkanje. Iz moga doma u Kašmiru.
Mair je iz fascikla izvukla fotografiju koju je položila na rukohvat fotelje na
kojoj je sjedila Zahra. Na drugi rukohvat stavila je malu celofansku omotnicu u
kojoj je bio uvojak zlaćano-smećkaste kose. Farida je na naličju šala našla
naopačke okrenuto slovo u potpisu BB. - Poznat mi je ovaj rad - dahtala je.
- Iz moga sela je. - Lice joj je zasjalo.
- Što je to? - upitala je Zahra. - Zašto ste mi to donijeli?
- Duga je to priča. Mair će ti prvo objasniti svoj dio - rekao je Bruno.
- Pogledajte sliku - predložila je Mair.
Zahra je namjestila naočale na nos i zagledala se. Disala je kroz nos i gotovo
prezirno otpuhnula. - Mislim da je to Srinagar.
Mair je pokazala. - Ovo je moja baka, Nerys Watkins. Ona i njezin suprug bili
su kršćanski misionari u Kašmiru tijekom rata.
Farida je naglo podignula glavu. Dograbila je sliku i zagledala se u nju. - Ness.
To je Ness - povikala je.
Svi su je zaprepašteno pogledali.
- Poznavali ste moju baku? - čudila se Mair.
374
Rosie Thomas
- Bila mi je najbolja majka dok sam bila mala. Sjećam se svega u vezi s njom.
Njezinih pjesama, igara. Bila je silno draga, anđeo.
Mair je ispružila ruku koju je Farida čvrsto stisnula u svoju suhu, sićušnu.
Farida joj je rekla: - Sad mi je jasno, tvoje lice. Imaš tu nekakve sličnosti s
njom. - Načinila je krug oko vlastitih usana i brade.
Bez obzira na to što se nakon ovoga dalje dogodilo, zahvalna sam što sam stigla ovamo,
pomislila je Mair.
Nerys je poznavala tu malu ženu svijetlih očiju, dok je Farida bila mala
djevojčica. Bilo je to kao držati za ruku samu Nerys, preko razdjelnice od gotovo
sedamdeset godina.
Ali vrijeme se ponovo preoblikuje, preklapajući se u nove šare.
Gotovo zasigurno nikada neće točno doznati što su Zahra ili Farida značile
njezinoj baki i zašto je tako dugo čuvala taj uvojak kose i skriveni šal, kao da su
joj to bile najdragocjenije i najtajnovitije stvari koje je posjedovala, ali sad je
barem imala tu ljudsku poveznicu koja ju je povezala izravno s Nerys.
Bruno joj se osmjehivao.
Mair je drugi put pokazala. - Ovo je prijateljica moje bake, Myrtle McMinn. A
ovo im je još jedna prijateljica, Caroline Bowen.
Zahra je premjestila težinu. Ništa ne shvaćam. - Napućila je usne. - Vidite, ja
sam našla Faridu. Moj suprug i ja smo nakon vjenčanja otišli u Srinagar i tad sam
posjetila školu o kojoj mi je majka pričala, znate, onu misionarsku školu u kojoj
su se o meni brinuli. Bila sam siroče, baš kao i Farida - objasnila je ona Mair. - U
Kašmiru je bilo mnogo siročadi. Moja majka Prita i otac su me posvojili i odveli
iz te škole u Švicarsku.
Mair nije mogla ne pogledati u drago englesko lice Caroline Bowen.
- Kad smo Dilip i ja došli vidjeti školu, misionara tamo više nije bilo. Događa
se to, posebice u Srinagaru, koji se uvelike promijenio nagore. Ali škola je i dalje
bila tamo i Farida je pomagala učiteljima. Razgovarali smo i ona me se sjetila kao
dvogodišnjakinje. Možete li vi to zamisliti?
Farida je potapkala Zahru po ramenu i nasmijala se. - Nikada je neću
zaboraviti. Toliko sam je voljela da sam mislila da je moje vlastito dijete. Ali
onda je otišla, a ja sam sve to vrijeme plakala. Bilo mi je silno drago ponovo je
vidjeti, udanu gospođu. Nisam imala supruga, a moja dva brata su prije puno
godina otišli u Pakistan.
375
Šal od kašmira
- I tako je došla ovamo živjeti sa mnom. Na tome sam ustrajala - rekla je
pobjedonosno Zahra. - Biti teta mojim sinovima i sestra meni. - Zašuškala je
omotnicom od celofana. - Dakle, što su nama ti ostali ljudi... i taj komad kose?
- Mislim - rekla je polako Mair - da je taj uvojak kose vaš. Bio je sa šalom i
našli smo ga lani, nakon očeve smrti, odloženoga među majčinim stvarima.
Farida je otvorila omotnicu i istresla joj njezin sadržaj u ruku. Zahra se
nagnula nad njim, uzevši među prste kosu koju je prinijela svojoj da ih Farida
usporedi.
Nije bilo nikakve sličnosti.
- Ne - rekla je Zahra.
- Moglo bi biti - rekla je Farida.
Obje su se nasmijale, ali neizvjesnost im je plamtjela na licima. Strahovale su
zbog onoga što bi mogle doznati sljedeće.
Mair je bilo drago dopustiti Bruni da preuzme priču.
- Usto što je bio dobar djedov prijatelj, Rainer je prijateljevao s te tri žene -
započeo je.
- Bilo je to ratno vrijeme - zapazila je Zahra. - Tih dana su mnogi sklapali
prijateljstva i gubili prijatelje.
- To je istina. Kao što znate, Rainer je 1945. godine svoju suprugu Pritu i
dijete ukrcao na brod koji je isplovljavao za Englesku. Na pristaništu u
Liverpoolu dočekao ih je jedan Englez, Rainerov prijatelj planinar koji im je
pomogao pri daljnjem putovanju do Švicarske. A kad su tamo stigli, prihvatili su
ih Victor Baker i njegova obitelj.
- Učinili su to zbog moga oca. Majka je uvijek bila ponosna. Bio je poseban
čovjek, rekla mi je kako je bila posebna čast imati prijatelje kakav je bio tvoj djed
Victor.
Bruno se ponovo osmjehnuo. Mair je zapazila da mu se ona ležernost u
ophođenju kakvu je imao u kolibi vraća, ali još više od toga... živo ga je zanimala
Zahrina priča.
Zahra se nagnula naprijed. - Moja majka je uvijek vjerovala da nam se Rainer
namjeravao vratiti. Poginuo je u automobilu prije nego što mu je to uspjelo. Ali
nije nas napustio.
Kimnuo je. - Zahra, Mair i ja vjerujemo da su Rainer i njegova supruga
pomogli svojoj prijateljici time što su njezino nezakonito rođeno dijete odveli
izvan Indije. Odvodeći tebe, na sigurno, u Švicarsku.
376
Rosie Thomas
- Majka mi je rekla da su me ona i Rainer uzeli, odrezali mi kosu i odjenuli me
kao dječaka, sve dok nisam bila na brodu. Postojala je opasnost, ali Prita nije sa
sigurnošću znala reći zašto. Naravno, Rainer bi sve to bio pojasnio da nije
poginuo.
Mair se također nagnula naprijed, dotaknuvši vrškom prsta ono mjesto na
kojemu se Caroline osmjehivala na fotografiji. - Gospođo Dasgupta, ovu
fotografiju načinio je Rainer Stamm. Mislim da bi ta treća žena mogla biti vaša
majka.
Zahra se namrštila. - Mislite na ovu osobu? - Okrenula se i pokazala na jednu
od uokvirenih fotografija koja je stajala na niskome stoliću pokraj nje. - Molim
vas, pogledajte. To je moja majka.
Na slici je Prita Stamm stajala uzdignute brade, dok ju je unučić držao za obje
ruke.
- Mislim na ženu koja vas je rodila - ispravila se Mair. - Još je živa i živi u
Srinagaru. Upoznala sam je prošle godine i pokazala joj te stvari.
Zahra je podignula šalicu, namjerno sporo otpila malo čaja i ponovo je
odložila na tanjurić. - Ako toliko znate, onda mi recite tko mi je otac. - Izbacila
je donju usnicu i glas joj se za nekoliko stupnjeva ohladio.
Carolinin ljubavnik sigurno je bio Kašmirac i jedino je njihova ljubavna veza
mogla biti zabranjena u vrijeme rata, ali pojma nije imala kakav je to muškarac
mogao biti. Ne baš častan, to se doimalo izvjesnim. Je li ga Caroline voljela?
Zašto Ralph Bowen nije ostao uz svoju ženu? Činilo se da se tajne zgušnjavaju
postajući sve zamršenije, iako ih je smatrala riješenima.
Osjećala je na sebi Brunin pogled i poželjela mu se obratiti za pomoć, ali
samo je nastavila. - To ne znam. Mislim da nikada nećemo ni doznati, osim ako
nam to sama Caroline Bowen ne kaže.
- Imate li kakav dokaz za tu teoriju?
- Čvrst dokaz potkrijepljen dokumentima? Ne, nijedan. Postoje samo pisma
koja je moja baka pisala Caroline i priča koju smo Bruno i ja zajednički sklopili
od dijelova. Ali čim sam Caroline pokazala taj šal, u trenu ga je prepoznala.
»Pripada Zahri. Taj šal je njezin miraz«, tako je rekla.
Nastupilo je zatišje.
Potom je Zahra primijetila: - Moje ime nije tako neuobičajeno. - Na licu joj se
zapažalo negodovanje. - Moja majka Prita pobrinula se za to da moj brak bude
kako dolikuje, s odgovarajućim mirazom. Ja imam donekle drukčiju teoriju.
Znate, vjerujem u to da je moj pravi otac bio Rainer.
377
Šal od kašmira
Mair je pomislila kako je i to bilo moguće. Ratno vrijeme, planinar-čarobnjak
seksi izgleda i djevojka iz Kašmirske doline. Djevojka koju Rainer nije mogao
oženiti, možda zbog bijesa njezina oca ili brata koji je branio njezinu čast, ali čije
se dijete zakleo zaštititi. Našao je ženu, udovicu koja je izgubila vlastitoga sina,
oženio se njome, načinio oporuku i pobrinuo se za to da njih dvije pošalje u
Švicarsku, na sigurno. Ali tada su se, u posljednji tren, njegovi planovi na neki
način izjalovili.
U Zahrinu pogledu blještao je trijumf kad je fotografiju vratila Mair. -
Occamova britva26 - izgovorila je. - Jeste li upoznati s tim načelom?
Bruno se nasmijao. Ustao je s mjesta na kojemu je sjedio i prišao Zahri,
prebacivši ruku preko njezinih punašnih ramena.
- Obično je ono najjednostavnije objašnjenje ispravno.
- Bravo.
Mair je zaustila proturječiti, ali Bruno ju je upozorio pogledom. Bila je ljutita
zbog te njegove intervencije. Neće je on spriječiti u tome da kaže ono za što je
znala da je istina, posebice kad joj je toliko vremena trebalo da tu istinu otkrije.
Ali pogled mu se nije pokolebao i prožeo ju je jedan posve drukčiji, suprotan
osjećaj.
Nije bio ni drag ni meden ni blizu ugodan, nego oštar i posve uznemirujući,
jer je u tome trenutku, bez imalo dvojbe, znala da je u nj zaljubljena.
Riječi, kakve god da su namjeravale biti, sasušile su joj se u grlu.
Na Bruninu licu zapažao se treptaj zabavljanja. Pogledom joj je dao do znanja
da su se razumjeli. Poželjela mu je prići i poljubiti ga, ali primorala se ostati
sjediti mirno na mjestu i usredotočiti se.
Zahra je ispreplela prste. - Vidite, dobro sam. Ali to su davna vremena. Zašto
o njima raspravljamo? Pričajmo o mladima. Oni su budućnost. Bruno, molim te,
reci mi hoće li biti bolno ako tebi i tvojoj prijateljici pokažem neke slike svojih
unuka?
- Ne, želio bih ih vidjeti - rekao je. I dalje je gledao u Mair, kojoj je bilo vruće
u prostoriji s previše namještaja i bila je zbunjena. Bilo joj je nezamislivo da bi
Bruno mogao posumnjati u to da ga ona proganja. Bi li mogao pomisliti kako je
26 Načelo Occamove britve ili Occamove oštrice je izabrati jednostavniju od dviju teorija koje
predviđaju isto.
378
Rosie Thomas
ona cijeli taj put u Indiju izrežirala samo zato da se zbliži s njim? Zasigurno ne
bi, kad je ona sama upravo sad shvatila te osjećaje.
Zahra i Farida ponovo su stavljale šalice na poslužavnik, praveći mjesta među
jastucima da na nj odlože album s fotografijama, sve vrijeme govoreći jedna
drugoj gdje nešto naći i kako za to načiniti prostora. Farida je odložila šal u
stranu.
Mair je onu fotografiju stavila u fascikl i tiho vratila uvojak kose u torbicu.
- Vidi, Bruno. Ovo je mali Sanjay... uskoro će navršiti šest. Vrlo pametan
dječak. Već sad je dobar u matematici. Njegov otac kaže da je najbolji u razredu.
Uslijedio je dugačak predah u kojemu je Bruno pregledao sve fotografije i
postavio prava pitanja, dok je Mair virkala preko njegova ramena i stvarala
dodatnu buku.
Potom je, nakon obiteljskih vijesti obitelji Dasgupta, bilo vrijeme za pitanja o
starijim članovima obitelji Becker i njihovim susjedima te za izražavanje sućuti,
jer Brunin otac nije pokazivao nikakve znakove duševnoga oporavka. Farida je
unijela još čaja i slasnih zalogaja. Iz dvorišta su se začuli koraci i postariji
muškarac jajolike pojave, u poslovnome odijelu, pojavio se na dovratku.
Zahra je zazvala: - Dilipe, napokon si stigao. Pozdravi naše posjetitelje.
Gospodin Dasgupta bio je ćelav, nasmiješen i svjetloput, poput svoje
supruge. Bio je učtiv prema Zahrinim poznanicima iz Švicarske, ali ujedno je
bilo jasno da je taj čovjek spreman za večeru. Uz uljudno formulirane pozive da
ostanu i isprike što ne mogu ostati, posjet se počeo bližiti svome kraju.
Mair je shvatila što želi učiniti. - Gospođo Dasgupta - zaustila je. - Zamolila
bih vas za uslugu.
Samo sijevnuvši pogledom preko naočala, rekla je: - Naravno, dušo.
- Hoćete li, molim vas, zadržati taj šal, zbog moje bake Nerys? Željela bih da
bude vaš, vaš i Faridin, naravno, mislim da je to i Nerys željela. Mjesecima sam
istraživala njegovu prošlost. Otišla sam u Ladakh i Srinagar, popela se čak do
onoga što je ostalo od sela Kanihame, vidjeti gdje je istkan i ukrašen vezom.
Stoga osjećam kako će šal biti bliže kući ovdje s vama, bliže svojoj vlastitoj
prošlosti, radije nego sa mnom u Engleskoj.
Faridino lice plamtjelo je od radosti. Preklinjući, obratila se Zahri. - Moje selo.
Moja obitelj ga je istkala. Vrlo mnogo posla.
379
Šal od kašmira
- Privila ga je uz prsa. - Znaš, od naše majke Ness je, odavno. Gospodin
Dasgupta je stavio naočale s okvirom od kornjačevine i proučio kut šala koji je
slobodno visio iz Faridina naručja.
- Vrhunska izrada. Dovoljno dobar za muzej - izjavio je. Zahra je napućila
usne. - Dilip zna o čemu govori. Bavi se tekstilom. Ako je to ono što biste
istinski željeli - rekla je - iako taj šal nema nikakve stvarne veze sa mnom, uvažit
ću to što govorite. Stoga, hvala vam.
- Samo još nešto - rekla je Mair. - Voljela bih vas fotografirati. Brzo je izvadila
svoj digitalni fotoaparat i pružila ga Bruni.
Stala je uz Zahru, koja je bila u sredini između nje i Faride, dok je šal između
njih triju bio razvučen poput veličanstvenoga stijega.
Bruno ih je fotografirao.
Gospodin Dasgupta je ustrajao na tome da ih mora odvesti natrag do hotela,
ali Mair i Bruno rekli su kako ne žele ni čuti za to. Našli su kompromis tako što
su prihvatili da ih poveze do neke prometnije ulice, u kojoj je bilo lako naći taksi
ili automobil rikšu. Zahra i Farida izišle su ih ispratiti u veliki crni automobil na
čijim su sjedalima bile bijele platnene navlake. Brunu su srdačno zagrlile, Mair je
dobila poljubac u obraz i automobil je napokon krenuo.
Zahra im je energično mahala, sve dok nisu zašli iza zavoja. Farida je stajala u
sjeni zida, držeći još uvijek šal u rukama.
Nakon što ih je Dilip ostavio, uz bujicu naputaka kako se vratiti do hotela,
Bruno je duboko odahnuo. -Treba mi pivo - zaječao je.
Najbliži bar bio je obasjan plavim i ružičastim neonskim svjetlom. Divovski
bolivudski plakati u njemu bili su poredani duž zidova i klijentela je bila
odjevena u uske traperice i proročanske japanske majice kratkih rukava.
Bruno je rekao: - Bilo je to prilično pametno od tebe.
Konobar im je donio naručena pića i čaše su bile blago orošene zbog
isparavanja. Kucnuli su se. Mair je imala osjećaj kao da je već napola pijana.
Prožimalo ju je nestalno čuđenje i bojazan. - Što to?
- Vratila si šal pravoj vlasnici, ali ta vlasnica nije prihvatila pravi razlog zbog
kojega bi ga trebala posjedovati. Je li ti žao što si se rastala od njega?
Mair je odmahnula glavom. - Oduvijek je pripadao Zahri. Nisam ga mogla
zadržati za sebe. Ti vjeruješ u našu priču, ne vjeruješ li, prije negoli u Zahrinu
inačicu?
380
Rosie Thomas
- Aha. U svakom slučaju, znanstveno govoreći, to da je najjednostavnija
teorija najvjerojatnije ona prava nije ono na što Occamova britva uistinu
ukazuje...
- Daj, molim te... - Nasmijala se.
- Zahrina priča doista je priča o uspjehu, zar ne? Mislim da, sad kad smo
toliko daleko došli, ima pravo vjerovati u svaku inačicu svoje prošlosti, onakvu
kakvu sama izabere.
- Točno. Hvala ti što si me upozorio kad sam, unatoč tomu, ustrajno
namjeravala nastaviti.
- Doimala si se bijesnom.
Ugrizla se za usnicu, braneći se od nelagode zbog otkrića koje je uslijedilo
nakon te ljutnje. - Samo na tren. Jesam li pogriješila što sam je uopće pokušala u
to uvjeriti?
- Nisi. Bilo bi pogrešno namjerno uskratiti istinu. Hoćemo li pogledati tvoju
fotografiju?
Kad su se nagnuli nad malim ekranom, Mair je bila potpuno svjesna njegove
ruke i nadlaktice te težine njegovoga ramena uz svoje.
Slika je bila izoštrena i Bruno je u njoj na neki način uhvatio odjek one druge
fotografije triju žena.
- Dobra je - rekla je. - Hvala ti.
- Ponijet ću je u poslovni centar u hotelu i dati je isprintati u boji. Možemo je
ponijeti sa sobom.
- Ponijeti sa sobom?
- U Srinagar.
Zagledala se u njega. - Idemo u Srinagar?
Nakon što je Zahra onako odlučno, poput neprobojnoga zida, odbacila vijesti
koje su joj donijeli, Mair je pretpostavila kako će morati odustati od njihova
izvornoga plana da otputuju u Kašmir. Nije vidjela načina na koji bi mogli
priopćiti Caroline da je njezina kći, od koje se tako davno oprostila, bila živa i
zdrava, ali da nije željela povjerovati u njihovo srodstvo.
- Naravno. Moramo taj krug nekako zatvoriti, ne misliš li tako?
Kao da joj to želi pokazati, Bruno je posegnuo za njezinom rukom i stisnuo
je, nježno joj ispreplevši prste sa svojima.
381
Šal od kašmira
Mair se smušeno zapitala na koji je on to krug uistinu mislio. Voljela ga je
zbog toga što je prihvatio njezinu potragu i učinio je njihovom. Zbog toga, kao i
zbog svega ostaloga. Odjednom su joj Hattie i Ed doplutali u misli.
- Hoćeš li još jedno? - upitao je, pokazujući glavom na njezino piće.
- Hoću - rekla je.
Srinagar se promijenio.
Na putu koji je u nj vodio iz zračne luke, ceste su bile zagušene prometom
koji je sporo tekao i koji je gotovo na svakom raskrižju zadržavala policija ili
barikade Indijske vojske. Golobradi pripadnici paravojnih snaga s automatskim
oružjem patrolirali su ulicama, goneći gomile pješaka koji su klonulo prolazili
ispod stabala cedra. Plavičasti zrak bio je gust od isparavanja motora koji su
radili u praznom hodu i pucketao je od napetosti. Oko Lal Chowka bile su
bombardirane zgrade, otrcani bazari i lijepe stare kuće od opeke čađave od vatre
ili izrešetane mecima. Kamo god pogledali, vidjeli su samo još više postrojbi i još
više barikada. Mair je znala da su pobunjenici pojačali svoje aktivnosti kad se
većina militantnih mladih bacača kamenja vratila iz tabora kao obučeni
revolveraši i podmetači požara. Razine nasilja protiv Indijske vojske u posljednje
vrijeme povećale su se gotovo do točke otvorenoga sukoba, ali ona ipak nije bila
posve predvidjela atmosferu potištenosti i dokaz o gospodarskoj propasti koja je
izrešetala Srinagar.
Riječ koja joj je pala na pamet bila je ugašen. Tako su joj danas izgledali to
mjesto i njegovi vedri ljudi pa ju je obuzela tuga.
U taksiju je Bruno tiho zurio kroz prozor. Poželjela je da on zavoli Kašmir na
prvi pogled, jer ga je ona tako zavoljela i zatekla se kako nastoji naći ispriku za
takvo trenutačno stanje grada. Pokazala je na starinske nizove krovova u daljini.
Nije to uvijek tako. Uistinu je jako lijepo. Vidi, ono tamo je Jama Masjid,
Džamija petka. Iz četrnaestoga stoljeća.
Njihov vozač sjedio je pogrbljen u svojoj sivoj tunici, strpljivo čekajući da ga
još jedan indijski vojnik mahanjem zastavice zaustavi i pomno prouči njegove
papire.
Napokon su stigli u hotel. Mair je izabrala hotel u vlasništvu Kineza na
Bundu, ne onaj u kojemu se skrivala od napada granatom, nego jedan u njegovoj
blizini. Na putu do hotela prošli su pokraj Salomona i Sabe, stare lađe za
stanovanje koja se čak još gizdavije naginjala prema blistavoj površini jezera.
382
Rosie Thomas
Nije ju čak ni pokazala Bruni. Bila je odlučila da neće rezervirati lađu za
stanovanje. Unatoč različitim stanjima raspadanja u kojima su se nalazile, bile su
bećarska, romantična odredišta koja su birali ljubavnici i mladenci na medenome
mjesecu.
Kad su se prijavili u hotel, rečeno im je da redarstveni sat u cijelome gradu
traje od večeri do jutra. Večerali su u kafiću, ovoga puta bez blagodati alkohola,
jer ga u hotelu nisu ni posluživali. Nedaleko su čuli kratku zaprepašćujuću
topovsku paljbu.
- Teško vrijeme - uzdahnuo je njihov konobar kad je spustio zdjele s
crvenkastom juhom. - Vrlo teško. Turisti ste? Uvijek smo se nadali dolasku još
većega broja turista.
- Baš i nismo - morala je reći Mair.
- Jeste li s UN-om? Ili s NVO-om?27
- Ne, samo smo u posjetu prijateljici. - Bruno vjerojatno nije želio zvučati
otresito, ali čovjek se u trenu povukao.
Nisu puno razgovarali tijekom jela. Mair je znala da Bruno sigurno razmišlja o
onom drugom posjetu koji je bio planirao, s Lotus i Karen.
U svojoj sobi, prije odlaska na spavanje, zadignula je slojeve mrežaste zavjese
koja je zaudarala na duhan i provirila u noć. Policijski automobil puzeći se
kretao duž napuštene ulice. Nedaleko, jedna zgrada bila je plamenu. Mogla je
vidjeti ružni crveni sjaj koji je lizao dno dimnoga jastuka.
Sljedećega jutra pošli su autorikšom do Carolinine kuće.
Stari bazari bili su krcati ljudima i, umjesto vojnoga džipa, mješovito stado
koza i ovaca kretalo se kroz promet koji ih je zadržao. Bruno se osmjehnuo kad
je to ugledao. Žao mi je što sam sinoć bio onako potišten.
- U redu je.
- Ovo je nemirno mjesto.
- Ali se brzo oporavlja od nevolje. Uvuče ti se pod kožu, znam to.
27 NVO - nevladina organizacija
383
Šal od kašmira
- Sigurno je tako bilo i s Caroline. Napravila je potez suprotan većini onih iz
Britanskoga Raja kad se iz Engleske vratila ovamo, živjeti tu, nije li?
Njihovo malo vozilo naglo je jurnulo naprijed kad su posljednje ovce
odskakutale sklonivši im se s puta.
Vrata kuće u zaraslome vrtu otvorila im je Aruna, koja se namrštila ugledavši
Mair, kao da ih je zadnji put prekjučer posjetila. - Gospođa Bowen jako je
umorna. Nije uopće dobro. Žao mi je.
Mair je prišla bliže, držeći Nerysina pisma. - Obećala sam joj ih vratiti.
Nećemo se dugo zadržati. Ovo je gospodin Becker, prijatelj jedne stare
prijateljice gospođe Bowen.
Aruna je taj podatak i paket primila uz dodatno mrštenje, ali odustala je od
pokušaja da im zabrani pristup.
Prostorija u stražnjem dijelu kuće bila je tiha, jedino se čula Chopinova glazba
s CD-a. Caroline je sjedila u svojoj uobičajenoj fotelji. Obje noge su joj sad bile
podignute na stolčić i hodalica joj je stajala pri ruci. Osjetivši njihovu nazočnost,
okrenula je glavu čim su ušli, ali Mair je mogla zapaziti da je bila posve izgubila
vid. Tjeskobno se zagledala prema njima, napeto osluškujući kroz glazbu
glasovira.
- Aruna? Jesi li to ti?
Mair joj je brzo prišla. - To sam ja, Mair. Sjećate se? Unuka Nerys Watkins.
- Tko? Tko je to? Jesi li rekla Nerysina unuka? Moje drage prijateljice Nerys?
Ne mogu vjerovati.
Mair je oklijevala, u trenu smetena tom prazninom u sjećanju. Bruno je bio
dorastao situaciji. Prišao je s druge strane stolca i obzirno rekao: - Dobar dan,
gospođo Bowen. Ja sam Bruno, Mairin prijatelj. Moj djed je bio dobar prijatelj
Rainera Stamma.
- Rainerov. - Caroline je sklopila ruke. - Nevjerojatno. Gdje je on? Voljela bih
ga vidjeti. Dajte, recite mu to, hoćete li?
Bruno ju je uhvatio za ruku i zadržao je. Doimala se poput male šape
uhvaćene u njegovoj velikoj šaci.
Caroline se osmjehnula i njezino slijepo lice se ozarilo. - Dobar dan, dušo -
rekla je. - Hvala ti na dolasku.
- Znate, Rainer je mrtav, penjao se na planinu.
384
Rosie Thomas
- Svi su mrtvi - odvratila je, i dalje se osmjehujući. - U mojim godinama se na
to naviknete, ja imam devedeset, znate li vi to? Devedeset. Točno toliko, Aruna,
nemam li? - Nakrivila je glavu, iščekujući Arunin glas.
- Da, devedeset - uzdahnula je Aruna. Očito joj je to pitanje redovito
postavljala. Odvrnula je zatvarač na smeđoj bočici i izbrojila zeleno-bijele
kapsule.
Caroline se opustila i dalje stišćući Bruninu ruku. - Nije li to laskavo? Morate
mi ispričati sve novosti. Mogli bismo nešto popiti. Aruna, draga, što imamo?
- Hvala vam, to bi nam dobro došlo - rekao je Bruno, pogledavši Arunu.
Prosuđivao ju je.
Prišla je Mair. - Gospođo Bowen, sjećate li se kad sam vas prošle godine
posjetila i donijela onaj šal? Rekli ste da je to Zahrin šal.
- Jesam li, dušo? - Onaj osmijeh gotovo da nije ni iščeznuo. CD je prestao
svirati i čulo se kratko električno zujanje uređaja.
Mair je utišala glas, nije bilo scenarija za ono što je namjeravala reći.
- Ostavila sam šal Zahri... Jesam li ispravno postupila? Vidjela sam je prije dva
dana, u Delhiju. Znate, Zahra je preživjela. Prije mnogo godina, Rainer ju je
poslao na sigurno, u Europu. Bruno i ja upoznali smo nju i njezina supruga.
Na trenutak je nastalo zatišje.
-Jeste li? Lijepo, dušo - rekla je Caroline.
Ono električno zujanje bilo je poput zujanja komarca. Bruno je načinio
pokret kao da će isključiti uređaj, ali Caroline ga je čvrsto uhvatila za ruku. - Ne
idi.
- Neću - umirio ju je. - Shvaćate li što vam Mair govori?
Starica se okrenula, uzalud im pokušavajući vidjeti lica. Nesigurnost joj je
zastrla osmijeh pun vjere. - Tko? Tko je to? Je li Nerys tu?
Mair je sad mnogo žurnije rekla: - Jesam li ispravno postupila kad sam Zahri
dala njezin šal?
Nad Carolininom sijedom glavom Brunin pogled prikovao se za njezin.
Caroline je promrmljala: - Pa, vjerujem da jesi. Ako je njezin. Gdje je Aruna?
- Otišla je donijeti nam piće. Odmah se vraća - smirio ju je Bruno. Stisnuo joj
je ruku i lice joj se ponovo razvedrilo.
- O, da, piće će mi u potpunosti odgovarati. Kako si ono rekao da se zoveš?
385
Šal od kašmira
- Bruno.
Aruna se vratila s poslužavnikom, čašama i vrčem. Natočila je svima
limunadu i, kad su joj čašu stavili u ruku, Caroline je žedno progutala, poput
djeteta. Poslije je malo podrignula. Aruna joj je stavila u ruku dvije tablete, koje
je ona progutala s limunadom koju joj je ponovo natočila.
Mair se pitala koliko su dugo zapravo sjedili u toj prostoriji s pogledom na
vrt, koji Caroline više nije mogla vidjeti. Učinilo joj se jako dugo.
Tu je završavala ona nit za kojom je mjesecima tragala. Tkala je zakučastu
šaru i, iako nije mogla razrezati krajeve i završiti ih vezivanjem čvora, kao na
šalu, bilo joj je drago što je tu nit sve dotle dopratila.
Caroline je zijevnula. Glava joj je klonula na jastuk fotelje i opustila je vilicu.
Bruno joj je pustio ruku i odložio joj zapešće u krilo. Trenutak potom, iz
otvorenih usta otelo se hrkanje.
Mair se ogledala po prostoriji. Aruna je umjesno povukla deku i zagurala je
oko ramena svoje štićenice. Pokupila je čaše i ponovo ih stavila na poslužavnik,
kad su Mair i Bruno ustali.
- Željela bih ovo ostaviti gospođi Bowen - rekla je brzo Mair. - To su... neke
njezine stare prijateljice s kojima smo se ovaj tjedan našli u Delhiju.
Carolinina fotelja bila je smještena uz kamin od smeđih pločica. Iznad njega je
bila polica, a iznad nje zrcalo u zlatnom okviru pa je Mair sjajnu isprintanu
fotografiju zadjenula u kut okvira. Ona, Zahra i Farida osmjehivale su se u
prostoriju. Aruna je odmah prišla i zagledala se u nju, namještajući naočale kako
bi mogla što jasnije vidjeti.
Pokazala je. - Donijeli ste taj šal kad ste prošli put bili ovdje.
- Točno.
- Znate, ne može ga vidjeti. Što to znači?
- Ništa. To je samo kašmirski šal. Nama je... zapravo meni... više stalo do toga
da ona vidi ovu fotografiju. Je li to u redu?
- Nije se obazirala na Arunin sumnjičav pogled. - Molim vas, mogu li se prije
odlaska poslužiti kupaonicom?
- Pokazat ću vam gdje je.
Caroline je čvrsto spavala. Mair se u prolazu nagnula nad nju i usnama joj
dotaknula tjeme.
386
Rosie Thomas
- U posljednje vrijeme uglavnom samo spava - rekla je Aru-na, tek s
naznakom nježnosti. Pokazala je niz hodnik prema otvorenim vratima u zeleno
oličene kupaonice i ponijela poslu-žavnik u kuhinju. Bruno je stajao
proučavajući niz uokvirenih fotografija momčadi pola koje su visjele pokraj
ulaznih vrata.
Mair je provjerila preko ramena, utrčala u kupaonicu i glasno zatvorila vrata,
ostavši izvan njih. Carolinina soba sigurno je bila susjedna prostorija. U njoj je
bio krevet s bijelim prekrivačem ispod baldahina od zarolane mreže protiv
komaraca. Uvukla se unutra i bacila pogled uokolo. Više se doimala poput
bolničke prostorije negoli spavaće sobe, s onim sličnim zadahom antiseptika u
zraku. Uz krevet se nalazio stol s jednom jedinom ladicom.
Izvukla ju je, bacivši pogled na lijekove koji su bili u njoj. Potom je u nju
zagurala onaj uvojak Zahrine kose umotan u celofan, otraga, tamo gdje ga se nije
moglo vidjeti. Zatvorila je ladicu i jurnula natrag, proviriti kroz pukotinu na
vratima. Hodnik je odjekivao zvukom kucanja. Aruna je užurbano izišla iz
kuhinje i, dok je bila okrenuta leđima, Mair se izvukla, kao da je upravo izišla iz
kupaonice.
Bruno je izvio obrvu, pogledavši je.
Na dovratku su stajale tri žene čija su lica bila uokvirena crnim šalovima hijah.
Jedna je nosila pletenu košaru, s istim onim crveno-zelenim uzorkom kao držač
kangrija. Aruna je očito dobro poznavala svoje posjetiteljice. Pokazala im je da
krenu prema starim stolcima ispod sjene na terasi. Mair je razmišljala. Ali i ja ih
poznajem. Kako to da ih poznajem? Dvije su bile mlade, glatkih maslinastih
obraza, a lice one starije bilo je izborano.
Aruna je preuzela pletenu košaru i otvorila posudu koja je bila u njoj. Okružio
ih je božanski miris.
- Nešto dobro - rekao je Bruno.
Aruna je kimnula. - To je riža tahar, kuhana na poseban način, s kurkumom.
U Kašmiru je uvijek spravljamo kad postoji siguran dolazak, bijeg od opasnosti.
Mair se sjetila. Naravno. Bile su to majka i dvije sestre Mehraana
karkhanadara. I one su prepoznale nju. Djevojke su se hihotale kad je majka
kimnula glavom.
- Namjeravala sam posjetiti Mehraana u radionici - osmjehnula se Mair. -
Kako je on? Kako ste vi?
387
Šal od kašmira
Žene su razmijenile nekoliko riječi. Aruna je rekla: - Ako ćete sjesti s nama,
ima riže i za vas. Važna je. Ona je simbol. Donijele su je za Madam, ali ima je
mnogo.
- Hvala vam - rekla je jednostavno Mair. Smjestili su se u krug i djevojke su
prekriženih nogu sjele na pod. Aruna je donijela tanjure i Mehraanova majka je s
puno poštovanja zagrabila rižu, svakome nekoliko zalogaja. Riža se jela prelivena
obranim kašmirskim vrhnjem, posuta lješnjacima i svježim korijandrom. Mair i
Bruno oponašali su žene i jeli u tišini, koristeći se skupljenim prstima desne
ruke, dok su nestrpljivo palcem lovili svako zalutalo zrno.
Bilo je to jedno od najukusnijih jela koje je Mair ikada kušala.
Aruna je ponovo vratila poklopac na posudu. - Za gospođu Bowen, kad se
probudi. Uživat će.
Djevojčice su se još više hihotale i žamorile.
Aruna je rekla: - Žele znati je li taj muškarac tvoj suprug?
Mair nije mogla pogledati Brunu, ali osjećala je kako njegov pogled počiva na
njoj. Sve to vrijeme bila je svjesna njegove blizine i neobičnosti njihova
zajedničkog boravka u Srinagaru. Sad kad su svi komadi koje je Nerys za sobom
ostavila bili spojeni i stavljeni na pravo mjesto, bit će vrijeme ponovo razmisliti
o kući i odlasku, svatko na svoju stranu.
Srce joj se stegnulo od očaja.
- Ne, nije mi suprug, ali mi je dobar prijatelj.
Čulo se još prigušenoga smijeha i priče koju Mair i Bruno nisu mogli pratiti.
Aruna se pribrala i rekla im: - Mehraan je dobar. Ove godine često mi dolazi
pomoći, zimi donosi drva i čisti snijeg. Vidite? Popravio je ogradu.
Novi stupici od svijetloga drva bili su ubačeni među staro triješće.
- Ljubazno od njega. A gdje je on? U radionici?
Aruna je oklijevala, a potom rekla: - Mehraan nije u Srinagaru. Otišao je u
tabor. Prešao je Crtu i njegova majka danas je čula da je na sigurnome. Zato je i
napravila tahar.
Mair i Bruno su se ukočili.
Prijeći Kontrolnu crtu u onaj dio Kašmira koji su nadzirali Pakistanci bilo je
pogibeljno putovanje i taj njegov tabor mogao je biti samo centar za obuku
militantnih pobunjenika koji su se borili za slobodni Kašmir. Mair je nastojala taj
388
Rosie Thomas
podatak uskladiti sa svojim sjećanjem na dostojanstvenog mladića koji se zbog
odgovornosti doimao puno starijim nego što je uistinu bio.
- Nadam se... da mu se ništa neće dogoditi - prošaptala je, zamišljajući ga kako
se vraća svojoj majci i sestrama i kako ga ubijaju vojne ili paravojne snage.
Aruna je mahala prstom. - Nije to ono što mislite. Nije to ratni tabor, nego
onaj za učenje islama, za mir.
Majka je brzo nešto progovorila i kćeri su se okrenule prema njoj.
Aruna se trudila prevesti, najbolje što je znala: - Za Mehraana i njegove
prijatelje postoji samo jedan džihad. Onaj u srcu svakoga čovjeka, samoga, tamo
gdje nema nikakvoga oružja osim Božje istine. U taj tabor i k tim učiteljima
Mehraan je našao svoj put. Nedostaje im ovdje, ali za njega je dobro da je otišao.
Mehraanova majka je sagnula glavu i Mair je zapazila da je bila na rubu plača.
Bilo je previše tuge u Kašmiru i velike moralne čvrstine.
Bilo je vrijeme krenuti.
Bruno i Mair zahvalili su se tim ženama što su s njima podijelile dar riže tahar
i Mair je upitala Arunu može li ponovo doći u posjet gospođi Bowen prije nego
što ode iz Srinagara. Ponovo ona stara, Aruna je jedva zamjetno potvrdno
kimnula.
Mair je zagrlila Mehraanove sestrice i naklonila se iznad sklopljenih ruku
njihovoj majci.
Trenutak potom, ona i Bruno hodali su niz uličicu, ispod jabuke i stabala
kestena koje su dotaknule jesenje boje. Bili su puni dojmova svoga posjeta pa
nisu ni zapazili kamo idu i nakon dvije minute izgubili su se u labirintu uličica
okruženih visokim zidinama. Ispod nekoliko drvenih stuba dahtao je pas.
Bruno se zaustavio. - Misliš da je to pravi put?
- Ne... došli smo s druge strane.
Oklijevali su i on joj je spustio ruke na ramena, zagledavši joj se u oči. - Nema
veze - rekao je. - Naći ćemo mi naš put. Što si radila tamo otraga?
Ostavila sam uvojak Zahrine kose pokraj Carolinina kreveta. Nije baš nekakva
povezanost, je li? Ali bolje i to nego ništa.
- Nikada mi to ne bi palo na pamet. Ali nisi bolje mogla učiniti. To, pa ona
fotografija i šal.
Saginjao je glavu prema njezinoj kad se začuo iznenadan vrisak i mukli odjek
približavajućih koraka.
389
Šal od kašmira
U suprotnome smjeru iz zaklona je iskočio pas, uzdrhtale prugaste
svijetlosmeđe dlake i crvene gubice razvučene u režanju.
Bruno je dograbio Mair za zapešće i odvukao je od životinje, potrčavši svom
snagom prema onomu tko je dolazio iz suprotnoga smjera.
U Mairinoj glavi sijevnula je slika skupine vojnika podignutih pištolja. Ali s
Brunom pokraj sebe, ipak je potrčala.
Iza zavoja, na njih je natrčala hrpa djece. Umalo su se sudarili, ali Mair i
Bruno poskočili su u stranu i dopustili im da protrče pokraj njih. Bili su to
dječaci, od petogodišnjaka do tinejdžera s bijelim kapicama, svi u urednome
tamnoplavome kameezu, školske torbe su im odskakale dok su u trku laktovima
jedni druge gurali s puta. Pas je podvio rep i polako otpuzao u zaklon. Mair i
Bruno bili su stiješnjeni uza zid uličice kad su djeca protrčala. Iza njih su
odjekivali vika i smijeh.
Pustio je da mu glava klone unatrag i odahnuo od olakšanja.
- Oprosti, oprosti zbog ovoga. Bojim se pasa.
- Sve je u redu. - Uhvatila ga je za ruku. - Svi oni sigurno nekamo idu.
Hoćemo li za njima?
Pošli su za sporijom djecom. Nakon stotinjak metara izbili su na obalu
potoka, jednoga od pritoka rijeke Jhelum, omeđenoga udolinom. Bio je tu rub
jablanova i srebrnih vrba i trava je na prašnjavim komadima tla bila ugažena.
Djeca su već trčala i između dviju odbačenih školskih torbi šutirala loptu, druga
skupina postavila je štapove za kriket, dok su se najsmionija djeca njihala na
čvornatom užetu iznad vode.
Bruno i Mair sjedili su na travnatoj obali i gledali.
Poslijepodnevna svjetlost je iščezavala dok se s rijeke polako primicala
večernja hladnoća, ali oni su i dalje tamo sjedili. Igre su bile univerzalne i činilo
se da je radost sudionika izbrisala nevolje grada iza njih.
- Doimaju se vrlo sretnima - rekla je Mair.
Bruno je potvrdno kimnuo. - I puni nade. Čak i na opasnome mjestu, s
neizvjesnom budućnošću za većinu njih. Nada je najsnažnija iskupljujuća snaga.
Znaš li ti nešto drugo? Dok smo ih promatrali, zaboravio sam misliti na Lotus.
Dogodilo mi se to nekoliko puta od dolaska u Indiju. Kao maloprije dok smo
jeli slavljeničku rižu, sjedeći na toj terasi bez prisile na razgovor, jezičnih barijera
ili barijera vjere. Nikada to ne potraje dugo, ali kad je se ponovo sjetim, duboko
u sebi osjetim bol. Kao da je na trenutak osjetiti sreću poricanje sjećanja na nju.
Kao da sam na neki način primoran njegovati svoj osjećaj gubitka da bih joj na
390
Rosie Thomas
pravi način iskazao štovanje. - Odmahnuo je glavom. -Ne znam gdje završava
prava tuga i počinje ugađanje vlastitim prohtjevima?
- Ne ugađaš ti sebi - rekla je tiho Mair.
- Ne? Uvijek promišljam svoje misli. Nisam više siguran shvaćam li sve na isti
način na koji sam to činio nekad. Sve stare vrijednosti su izokrenute. Kakvoga
smisla ima bilo što nakon onoga što se dogodilo? Ambicija, posao, uspjeh pa čak
i ljubav.
- Ne znam. To su velika pitanja. Ja mislim da je važno ono sad, tu. I inačice
toga, posvuda.
Pokazala je prema malome svijetu igrališta, pomislivši istodobno na Wales,
Talovo i Annieno djetešce i spokoj Brunine drvene kolibe u planinama.
I na Zahrin šal.
- Još nisi spreman prestati žalovati - rekla je.
Piljio je pred sebe, ali sad se okrenuo pogledati je. - Ne, nisam. Moglo bi
potrajati.
Bilo je to najobzirnije i najobuhvatnije upozorenje. Cijenila je tu iskrenost i s
njom povezanu brigu za nju.
- Znam, shvaćam.
Dok su razgovarali, napola je promatrala igru na užetu. Trojica najvećih
dječaka njihala su se prema naprijed, sve dok uže nije bilo gotovo u
vodoravnome položaju i na najvišoj točki, kada su ga otpuštali i skakali na
udaljeniju obalu.
Mairini mišići nagonski su se stegnuli kad je sa zavišću odvagnula napor koji
je to zahtijevalo.
Jedan po jedan dječaci su se vraćali preko debla što je ležalo na kori žute
troske koja je obilno tekla nizbrdo. Sad je jedan manji dječak dograbio uže,
potrčao uz obalu te se i sam zanjihao. Posljednji dječak iz povratničkog trojca
izgubio je ravnotežu na deblu i ritnuo se doskočivši na suho tlo. Deblo se
otkotrljalo u stranu i palo u vodu, ali onaj mali dječak bio je previše usmjeren na
njihanje da bi obratio pozornost na to. Njegova težina nije bila dovoljna za
stvaranje visokoga luka koji su ostali postigli pa se koprcao na jednome kraju
užeta, ponovo se njišući naprijed-natrag. Stariji dječaci hrabrili su ga, ali ostala
djeca iza njih počela su se razilaziti i vrijeme igre završavalo je kad se predvečerje
počelo približavati redarstvenome satu.
391
Šal od kašmira
Dječačić se treći put zanjihao prema naprijed i uže je olabavilo kad ga je
odlučnost napustila. Ali ni tada nije odustao ni dopustio da se klatno zanjiše i
vrati ga natrag na sigurno. Djelić sekunde je tamo visio, a potom prekasno
skočio u prazninu. Mlatarajući rukama i nogama, pao je u vodu. Poskočio je,
teturajući do obale, a potom pao u blato i pijesak. Kad je ustao, bio je do bedara
promočen i prednjica njegova plavoga kameeza bila je umrljana blatom.
Čak i s te udaljenosti, Mair je uspjela zapaziti da se dječak pokušava
osmjehnuti, ali u tom trenu shvatio je da se dragocjeni most od debla urušio i da
je ostao nasukan.
Stariji dječaci zazivali su ga imenom.
Mair se osovila na noge. Potrčala je onih pedesetak metara do užeta i čvrsto
priljubila stopala uz čvornati kraj. Kad se zanjihala, pogledom je odmjerila
udaljenost. Baš na pravome raslo je drvo rijetke krošnje.
Osjetila je silan ushit.
Još jedan zamah omogućio joj je dovoljan zalet i pravu putanju.
Na najvišoj točki ispustila je uže. Nebo, trava i voda su se okretali, ali osjetila
je trenutak tišine i slave kad je shvatila da ne može pasti ni promašiti spust.
Uhvatila se za granu i napravila posve nepotreban kolut naprijed. Gruba kora
joj je ogrebla dlanove, ali grčevito se držala za nju.
Trapez nije dobar koliko seks, znala je reći Hattie. Ali tu je bio.
Nacerivši se, Mair se spustila na zemlju. Mali dječak stajao je otvorenih usta.
Zaboravio je plakati, nije čak ni uskliknuo. Na drugoj obali dječaci su poskakivali
i klicali.
Sagnula se prema djetetu. Oči su mu bile suzne.
- Bog - rekla je i pružila mu svoju bolnu ruku. Čvrsto ju je uhvatio i vratili su
se na obalu. Bruno je bio na suprotnoj strani. Zagazio je u prljavu vodu i uhvatio
kraj debla, dok su se ostali dječaci sudarali jateći se oko njega, željni pomoći u
tom zapanjujućem spašavanju. Podigli su ga i ponijeli natrag do onoga kritičnog
položaja na mostu i Bruno je dopola prevagnuo na drugu stranu. Mair je povela
dječaka prema njemu i predala mu ga. Čim je dječak bio na sigurnome na obali,
Bruno se vratio po nju.
- Budi oprezna. Ne bih želio da se posklizneš i ozlijediš - rekao je, uhvativši je
za ruku.
- Hvala ti što me spašavaš, ali smočio si noge.
392
Rosie Thomas
Smijali su se jedno drugome dok su dječaci poskakivali oko Mair. Oni manji
već su se bili sjedinili sa skupinom.
- Izvrsno. Odakle ste? Iz Engleske? Dobar kriket! - vikali su, kao uvijek. Onaj
najveći doviknuo je upozorenje pa su pojurili uz obalu i potrčali preko livade.
Mair i Bruno su odjednom ostali posve sami.
- Nevjerojatna si - rekao je. - Apsolutno zadivljujuća.
- Jednostavno sam to poželjela učiniti.
Vjetar se poigravao suhim lišćem i dim se izdizao preko krovova niskih kuća
od opeke. Bruno joj je uzeo lice među svoje dlanove i palčevima joj pomilovao
kutove usana. Stajali su tako, sami, osluškujući povjetarac i mreškanje vode.
Mair se prisjetila Leha, prije gotovo godinu dana, i onoga dana kad je prvi put
srela Karen i Lotus. Potom je uslijedilo sjećanje na ono užasno jutro na snijegu u
Lamayuruu. Izvela je premet unatrag kako bi usrećila Lotus, kad se pojavio onaj
pas, iskočivši niotkuda.
Sklopila je oči i ponovo ih otvorila.
U godinu dana sve se promijenilo.
Neću to više činiti, pomislila je. Nema više akrobatike. Gotovo je s cirkusom.
Odjednom ju je neočekivano obuzela sreća. Njezina stvarnost učinila joj se
toliko savršenom, neuništivom i prolaznom, kao trenutak samoga leta.
- Brzo će se smračiti - promrmljao je Bruno.
Držao ju je za ruku kad su se zaputili preko doline. Na granici, skupina žena u
lepršavim crnim burkama žurno je prošla pokraj njih kad se iznad niskih krovova
začuo poziv na molitvu. Bilo je to strogo ortodoksno muslimansko susjedstvo,
više poput Saudijske Arabije nego Srinagara. Mair i Bruno su se razdvojili, kako
priliči, i pošli stazom koja je vodila do rijeke Jhelum.
Kad su stigli do umrljanih staklenih zidova hotela, Bruno je uzdahnuo. -
Moramo li još jednu noć ostati ovdje? - upitao je.
- Ne, ne moramo. Kamo ćemo?
Okrenuo se u polukrugu prema blještavoj vodi jezera. Nekolicina shikara
ljuljuškala se na gatu, nadajući se nešto zaraditi prije redarstvenoga sata. Pokraj
njih su polako prošla dva džipa krcata vojnicima.
Na drugoj strani jezera nekoliko žutih svjetala treperilo je u nizu lađa za
stanovanje. Suton je sakrio boju koja se s njih ljuštila i urušene drvene kosture.
- Što kažeš na... Tamo?
393
Šal od kašmira
Nakon pola sata, bez prtljage i bilo čega drugoga osim odjeće koju su imali na
sebi, zaposjeli su Kašmirsku ružu. Poslužitelj ih je ponosno vodio kroz prostorije
s rezbarijama u kojima su visjele tapiserije i minijaturni lusteri. Daske su glasno
škripale pod nogama i urešena zrcala bila su prekrivena prašinom.
- Spravljam večeru - rekao im je i nestao udaljivši se niz daščani pod koji je
vodio do čamca-kuhinje.
Mair i Bruno stajali su na terasi sa stupovima. Mjesec je poput srebrne lopte
lebdio nad visokim planinama. Posljednja shikara kliznula je pokraj njih i brazda
koja je za njom ostala bila je istočkana kapima s vesla.
Uzdahnuo je. - Sve je ovo prelijepo. Ali Kašmir bi bio samo razglednica... da
nije tebe. Je li u redu to reći, Mair? Već sam rekao kako nisam siguran da više
bilo što razumijem. Ako po pitanju ovoga griješim...
Sutra će se, pomislila je, javiti ostala pitanja i nedvojbeno neke stvari koje će
biti više pogrešne nego ispravne, ali večeras ništa nije bilo neumjesno, sve je bilo
na svome mjestu, ništa nije nedostajalo, nije bilo ničega osim sadašnjega
trenutka.
- Nimalo ne griješiš - rekla je.
Bilo je mračno, ali ipak su jedno drugome mogli vidjeti lice.
Iz stabala na obali huknula je sova.
SVRŠETAK
By
Marta
394
Rosie Thomas
ZAHVALE
Bob i Carol Wilkins bili su prvi koji su mi svratili pozornost na učinke
veterinarskoga lijeka Diclofenaca28 na populaciju strvinara u Aziji, što je za
posljedicu imalo povećan broj podivljalih pasa i širenje bjesnoće. Liječnici
Wilkins usto su bili divni suputnici na usponu dugačkom stazom u planinama
Zanskar u Indijskoj Himalaji, baš kao i Jane Maxim, Stephen Barnard i Graham
Francis. Vodič nam je bio Seb Mankelow, čovjek od neprocjenjive važnosti, koji
je s nama podijelio svoju silnu ljubav prema tome području i na brojne načine
pomogao u ranim istraživanjima za pisanje ove knjige. Naš mjesni vodič bio je
Sonam »Jimmy« Stobges, zbog čije su se energije i dobroga raspoloženja dugi
dani na teškome terenu činili lakima. Zahvalna sam njemu i njegovoj supruzi na
dobrodošlici koju su nam priredili u svojoj obiteljskoj kući u Padumu, kao i
osoblju tabora i goničima ponija. Liječnik Tsering Tashi iz Community Health
Centera u Padumu odvojio je za mene jedno poslijepodne za razgovor o prijetnji
i posljedicama bjesnoće. Jedan drugi Tashi bio mi je snalažljiv vozač na dugom i
teškom putu tijekom prelaska preko planina, od Ladakha preko Kargila do
Srinagara u Kašmiru.
U Srinagaru su mi uvelike pomogli vlasnici i osoblje Gurkha Houseboatsa na
jezeru Naginu. Zahvalna sam preljama, bojadisačima, tkalcima i veziljama
Srinagara i Kašmirske doline, koji su me pozvali u svoje radionice, pokazali mi
načine svoga rada i strpljivo objasnili proces proizvodnje prelijepih šalova.
Zahvaljujem još Justine Hardy na velikodušnome savjetu, kao i Sari Wheeler.
Moj zet, Arwyn Thomas, koji je rođen u Indiji i čiji su roditelji bili velški
misionari, dao mi je podatke o njihovu radu i na taj način mi uvelike pomogao.
Također bih željela zahvaliti Lynne Drew te svima ostalima iz HarperCollinsa,
Hazel Orme, Annabel Robinson i cijeloj ekipi iz FMcM Associatesa,
Londonskoj knjižnici i mojemu nenadmašnom agentu Jonathanu Lloydu.
Kao uvijek, zahvaljujem svojoj obitelji koja me podržava, Charlieju, Flori i
Theu.
28 Prema izvorima Wikipedije, opadanje populacije strvinara u Indiji tijekom protekloga
desetljeća bilo je posljedica korištenja »Diclofenaca« u tretiranju radnih životinja. Kad bi
uginule, vlasnici su ih ostavljali na otvorenom, znajući da će ih pojesti strvinari. Diclofenac iz
mesa strvina izaziva zatajenje bubrega strvinara, trovanje i uginuće, što je za posljedicu imalo
sve ćešću pojavu bjesnoće.