UNIVERZITET U BEOGRADU
FILOLOŠKI FAKULTET
Katedra za iberijske studije
Grupa za španski jezik, hispanske književnosti i kulture
Seminarski rad iz Hispanskih kultura 4 za II godinu studija
ŠPANSKA I HISPANOAMERIČKA
KINEMATOGRAFIJA
Rukovodilac rada: ass. Željko Donić
Ocena: Student: Maja Galović 2011/0573
U Beogradu, 24. 06. 2013.
Sadržaj
Hrišćanski simboli u Bunjuelovim filmovima……………...……………………………………..……2
Rod i pol u filmovima Pedra Almodovara………………………………………………………..…….3
Lik homoseksualca u stvaralaštvu Pedra Almodovara…………………………………………...…...5
Humor, satira i groteska u funkciji kritike društva u španskom filmu…………………………..…..7
Elementi magičnog i fantastičnog realizma u hispanoameričkoj književnosti i kinematografiji…...8
Muzika u stvaralaštvu Karlosa Saure………………………………………………………………......9
Istorija, rat i nasilje u hispanskoj kinematografiji……………………………………………..…….11
Elementi strave u španskim i hispanoameričkim filmovima…………………………………...........13
Osvajanje slobode izraza u savremenom španskom filmu od tranzicije do danas…………...........14
Angažovanost savremenog hispanoameričkog filma…………………………………………...........16
Leksikon španske kinematografije……………………………………………………………………18
Bibliografija……………………………………………………………………………………………25
1. Hrišćanski simboli u Bunjuelovim filmovima
Španska kinematografija zasigurno se ne može zamisliti bez Luisa Bunjuela (Luis
Buñuel). Ovaj, kako sam kaže „Hvala Bogu, ateista!“,1 u svojim filmovima nije štedeo
katoličanstvo i religiju uopšte. Iako je pohađao Jezuitsku školu to ga nije učinilo preteranim
vernikom, već samo ga zainteresovalo za nerazjašnjena pitanja i odgovore u hrišćanstvu. Kasnije
on će se u svojim delima pretežno posvetiti kritikama svega za šta je mislio da kvari i usporava
napredak u Španiji a to su: religija, buržoazija, ekstremi u tradicionalnom i modernom. Njegovi
filmovi su prilično smeli za vreme nastanka i to će mu doneti mnoge probleme u Španiji, između
ostalog i optužbe za bogohuljenje. Međutim upravo zbog te drskosti i umeća danas su predmet
divljenja ljubitelja kinematografije.
Najviše hrišćanskih simbola uočаvamo u Viridijani (Viridiana) u kojoj protagonistkinja
Viridijana pre svog zamonašenja odlazi da poseti svog teču. Ona krajnje skromna i poslušna nosi
sa sobom krst i venac prepun trnja, moli se svake večeri i spava na podu mesto udobnog kreveta
kao prava vernica. Njen teča Hajme pokazuje incestuozna osećanja prema njoj, kako ga previše
podseća na njegovu ženu koja je umrla prve bračne noći. Ovakav vid incestuozne ljubavi i
opsednutosti smatra se smrtnim grehom. Međutim, Hajme počinjava jos jedan greh. On izvrši
samoubistvo nakon što Viridijana pokuša da ode od njega pošto ju je on drogirao i pokušao da je
obljubi. Time se završava prva faza filma.
Nakon smrti svoga teče ona odustaje od vraćanja u manastir, i ostaje da živi u kući sa
nezakonitim sinom don Hajmea, njegovom devojkom i slugama. Pokušavajući da pomogne
ljudima okuplja prosjake, slepce, gubavce i nesrećne ljude sa ulice u svojoj kući. Ovde se javlja
još aluzija na hrišćansku doktrinu. U jednom trenutku jedan od skitnica slika Viridijanu kao
Bogorodicu, izjednačavajući je s njom. Horhe, Hajmeov sin, pregledajući zaostavštinu oca nalazi
nož sakriven u vidu raspeća. Raspeće koje treba da donese mir, nadu i pomogne u teškim
trenucima, kao nož može doneti zlo. Tako raspeće predstavlja pritajeno zlo. Najupečatljivija je
međutim scena u kojoj celo dno društvene lestvice okupljeno u Viridijaninoj kući pravi gozbu, i
staje u jednom trenutku za slikanje. Njihov raspored sedenja i položaji u potpunosti odgovaraju
1 http://www.enclavedecine.com/2010/03/viridiana-1961-de-luis-bunuel.html
slici Poslednja večera, a na mestu Isusa sedi slepac. Ubrzo sledi i muzika Messiah uz koju plešu,
čime se potpuno izvrgava ruglu svetinja. Na samom kraju mlada Rita, ćerka sluškinje, kad se
ubode na trn venca baca ga u vatru i u krupnom kadru gledamo kako Viridijanin venac gori. Film
se završava kada Viridijana dolazi kod Horhea raspuštene kose, i pridružuje mu se u partiji
karata sa Ramonom, sluškinjom. Horhe tom prilikom kaže da je još na početku znao da će
jednom igrati karte s njom. Prvobitno se film trebao završiti kad Horhe pošto primi Viridijanu u
sobu zatvori vrata, ali kako to nije odobreno, Bunjuel se odlučio za ovaj kraj koji ostavlja
prostora za aluziju na seksualni čin troje ljudi. Samim tim pobeđuje cenzuru na još jači način
nagoveštavajući još jedan greh.2
Tristana (Tristana) je još jedno njegovo ostvarenje. Konkretnih simbola kao u Viridijani
nema toliko, međutim opet se javlja tema incesta između mlade Tristane i njenog staratelja
Lopea koji razvijaju pomalo devijantan odnos oca i kćeri, ujedno i muža i žene. Don Lope je
ateista koji u nekoliko navrata odbacuje crkvene uzuse, čak govori o njima bogohulno. Tristana
se kod njega posle bega sa ljubavnikom vraća bolesna i doktor mu saopšti da joj noga mora biti
odsečena i da joj je i život u opasnosti. S tim u vezi predlaže mu da pozove i sveštenika na šta
Lope odgovara: “Sveštenik u mojoj kući? Nikad! (…) Pravi sveštenici smo mi koji branimo
nesrećne, pravdu od licemerja.“ (1:11:13)3. Kroz njega Bunjuel projektuje svoje negativne
stavove o hrišćanstvu. Zvanje sveštenika nema vrednost niti crkva kao institucija.
2. Rod i pol u filmovima Pedra Almodovara
Nije moguće baviti se Almodovarovim (Pedro Almodóvar) filmovima i likovima bez
poznavanja njegove zainteresovanosti za brisanje rodnih i seksualnih predrasuda i granica.
Naime, potrebno je razgraničiti ova dva pojma koja se danas često sinonimno upotrebljavaju.
„Izraz pol označava anatomsku strukturu, dok se rod odnosi na očekivana, nametnuta ili
usvojena društvena ponašanja polova. Da bi se ove razlike što bolje razumevale potrebno je
uvesti i razjasniti još jedan komplet definicija koje su srodne sa konceptom identiteta. Polni
identitet je način na koji osoba sebe (nju ili njega) vidi kao muško ili žensko. Ovo unutrašnje
2 http://www.imdb.com/title/tt0055601/3 Don Lope, Tristana (1970.)
ubeđenje često oslikava fizičku pojavu osobe i tipičnu ulogu vezanu za pol koju razvija i
održava, ili društvo pokušava da mu ili joj nametne. Rodni identitet je prepoznavanje društvenog
roda koji se pripisuje osobi. Tipično je da se pripadnik muškog pola opaža kao dečak ili
muškarac, a to su društveni termini kojima su „prikačena“ određena kulturološka očekivanja. Isto
važi i za ženski pol. Rod i rodne uloge se odnose na društvenu predstavu načina na koji se od
devojčica i dečaka, ili žena i muškaraca očekuje da se ponašaju i da budu tretirane/i. Dakle, može
se reći da osoba „jeste“ pol, a „radi“ rod…“.4
Kad je pol u pitanju žene su najčešće protagonisti njegovih filmova. Ta činjenica govori o
njegovom velikom zanimanju za žensku psihologiju i o strasti koju oseća prema njima. Ona se
čak ogleda i u tome što skoro neizostavno njegovi ženski likovi (pogotovo Kika) nose na sebi
nešto crveno (boja strasti i ljubavi) pa makar to bio samo i lak za nokte. One su majstori glume
kako profesionalno tako i privatno, podnose dobro pritisak i jake su do krajnjih granica. Režiser
to opravdava sledećim rečima: “Žene imaju veću sposobnost da iznenade, mnogo su fleksibilnije,
dozvoljavaju više nijansi.“.5
Prvi primer za to je Glorija u Šta sam uradila da zaslužim ovo? (¿Qué he hecho yo para
merecer esto?) koju tumači Karmen Maura (Carmen Maura). Glorija se nalazi u porodici u kojoj
je ona preuzela muški deo posla. Ona najviše zarađuje, drži članove na okupu i bori se za njih u
svetu u kome je bitan samo novac. Nemaština i pritisak navode je da proda sina zubaru, druži se
sa prostitutkom, mrzi svekrvu i ubije muža. Drugi je Pepa (opet Karmen Maura) u filmu Žene na
ivici nervnog sloma (Mujeres al borde de un ataque de nervios) koja se bori sa svojom
ljubomorom i ljubavlju prema čoveku koji ju je zamenio mlađom i izlazi kao pobednik
ostavljajući voljenog onda kad on shvati da je želi. Još jedna zamena muških i ženskih uloga koje
delom mogu predstavljati prepreku za ostvarivanje rodnog identiteta u potpunosti javlja se i u
filmu Pričaj s njom (Hable con ella) u kojoj Benigno obavlja klasično ženski posao bolničarke, a
Lidija je toreadorka.
Bitan je i lik majke koji se svakodnevno odnosi na ženski pol. Međutim, u filmu Sve o
mojoj majci (Todo sobre mi madre) vidimo da se radnja zapravo vezuje za život oca koji je u
međuvremenu postao transseksualan, ali nastavio da bude i sa ženama. Ovde se očito razbijaju
stereotipi da transseksualci su nužno i homoseksualci. Pored tzv. Lole, javlja se i Agrado, još
jedan transseksualac (koga, ironično, igra žena – Antonia San Juan), kao i lezbijske veze između
4 http://transserbia.org/tekstovi-mainmenu-41/40-pol-i-rod-se-razlikuju-polni-i-rodni-identitet-nisu-isto5 Migel Huan Pajan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog Jelena Petrović. Beograd, Clio, 2004, str. 21.
dveju žena kao javne i prihvaćene od strane ostalih. Na samom kraju filma izlazi i direktna
poruka Almodovara: “A todas las actrices que han hecho de actrices, a todas las mujeres que
actúan, a los hombres que actúan y se convierten en mujeres, a todas las personas que quieren ser
madres. A mi madre.ʼʼ (1:32:07). Posebno je bitno obratiti pažnju da on ovde koristi reč „osoba“
a ne „žena“, što znači da uloga majke ne zavisi od pola što je suštinsko razbijanje stereotipa. Ova
opsednutost majčinskom figurom javlja se i u Visokim potpeticama (Tacones lejanos) u kojoj se
prepliću odnosi majke, ćerke, zeta, očuha i ljubavnika. Kako je Rebekina majka poznata
pevačica ona ima i tzv. draga6 Letala koji je njen imitator. On je ujedno i Rebekin prijatelj koja
se stalno oseća kao da je u senci svoje majke. Jednom prilikom njih dvoje u garderobi imaju seks
gde nije najjasnije postavljeno da li gledamo dve (po rodu) žene ili muškarca i ženu.
Pomenuti Lola, Agrado i Letal nisu nikako jedini likovi koji ne poštuju ustoličene parove
polnih i rodnih identiteta i seksualne orijentacije. Kikina pomoćnica Huana otvoreno pokazuje
interes za žene, kaluđerica u Mračnom skrovištu (Entre tinieblas) takođe, sam Pedro Almodovar
se pojavljuje našminkan i u ženskoj odeći u Lavirintu strasti (Laberinto de pasiones), a Anhel iz
Lošeg obrazovanja (La mala educación) radi uloge u filmu pristaje da glumi transvestita i istraži
život jednog. Ovaj film, takođe, u likovima Ignasija i Anhela briše binarne sisteme. Vredna
pomena je i Tina u Zakonu požude (La ley del deseo) koja se podvrgla operaciji i postala
transseksualac. Zajedno sa ostalima, ovi likovi su Almodovarov način da otvori put ka prelazima
i pre svega – slobodi i stane na put tabuima.
3. Lik homoseksualca u stvaralaštvu Pedra Almodovara
Kako je već navedeno, Almodovar je neko kome nije strano poigravanje sa tabu temama,
pogotovo onima koje se tiču neukalupljenih. Samim tim nije začuđujuće što veliko mesto
zauzima i homoseksualnost, i dalje šokirajuća i izbegavana.
Kroz pomenute filmove Kika (Kika), Mračno skrovište, Sve o mojoj majci prikazivao je
homoseksualne veze žena i onih koji se tako osećaju i izjašnjavaju. Ovakav tip ljubavi nije
6 Drag – pojam vuče poreklo od engleskog drag koji se odnosi na osobe koje nemaju izmenjene polne karakteristike i ne deklarišu se kao žene, već samo koriste žensku odeću, šminku i kostime.
osuđen od strane okoline već je potpuno prihvaćen i izjednačen sa heteroseksualnom. Stvarajući
za sebe novi svet u svom filmu Almodovar naglašava da nije bitna vrsta strasti, već sama strast,
ogoljena i moćna jer „čovek ne zna zašto se prepušta strastima, osim zato što prosto oseća da
mora.“7
Ipak, mnogo više prostora dao je muškarcima i njihovim homoseksualnim vezama. Par
sporednih ovakvih likova su Migel u Šta sam uradila da zaslužim ovo? i Ernesto u Prekintuim
zagrljajima (Abrazos rotos). Migel je Glorijin maloletni sin koji otvoreno iskazuje svoju ljubav
prema zubaru kod koga kasnije biva svojevoljno i ostavljen. Drugi gej par predstavljaju Ernesto i
njegov ljubavnik Mario. Ovde je jedino mesto na kome je zapravo osuđen neko jer voli osobu
istog pola – Ernesto od strane svog oca.
Najizraženije i najdublje su prikazani detalji ljubavi između dva muškarca u Lošem
obrazovanju i Zakonu požude. U prvom glavni likovi su Enrike, Ignasio i sveštenik Manolo.
Enrike i Ignasio su dva dečaka u katoličkoj školi koji se zaljubljuju jedan u drugog. Na put toj
ljubavi staje otac Manolo koji uz pomoć još jednog sveštenika ostvaruje ljubavnu vezu sa
mladim Ignasijom. Na osnovu ucene koje mu postavlja, Ignasio pristaje na vezu, a Enrikea
majka odvodi iz škole. Godinama kasnije, njihova ljubav se nije promenila, ali Ignasio jeste.
Postao je transseksualac. Spletom okolnosti Manolo se vraća, sada kao poslovan čovek, i
upoznaje Ignasijovog brata Huana u koga se zaljubljuje. Njih dvojica se upuštaju u vezu i ubijaju
Ignasija tako da Ignasio i Enrike postaju tragični likovi.
Drugi film prikazuje ljubavni trougao između Pabla, Huana i Antonija. Pablo je
zaljubljen u Huana koji u potrazi za samoostvarenjem odlazi od njega. Za to vreme Antonio se
zaljubljuje u Pabla i ostvaruje vezu sa njim. Kada otkrije da Pablo piše pisma Huanu, Antonija
počinje da mori ljubomora koja ga odvodi do Huana. U raspravi sa njim, ubija ga. Kada se
otkrije ko je ubica, Antonio u očaju uzima Pabla za taoca i traži mu da bude s njim. Nakon što to
učini, Antonio izvrši samoubistvo ne mogavši da podnese posledice koje mu je ljubav donela.
Poslednja scena je potresna, u kojoj Pablo drži Antonija u naručju dok oko njih počinje požar.
Taj požar simbolizuje vatru ljubavi koja ne poznaje polove i koja je toliko jaka da navodi na
očajničke poteze koje su dovele Antonija do smrti.
7 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 21.
4. Humor, satira i groteska u funkciji kritike društva u španskom filmu
Dugo, pod budnim okom cenzure, hispanski režiseri nisu imali slobodu da filmovima
kritikuju ono što im se učinilo lošim, pogotovo španski za vreme frankizma. Zajedno sa
demokratijom postizali su ismevanja i humor kao ventil za sve godine utišavanja koje su trpeli.
Priliku da iskritikuju, podsmehnu i u krajnjoj crti iskažu svoj stav iskoristili su Pedro Almodovar,
Karlos Saura (Carlos Saura), Aleksa de la Iglesija (Alex de la Iglesia), Fernando Trueba
(Fernando Trueba), Rikardo Franko (Ricardo Franco) i mnogi drugi.
Satirična kritika crkve oseća se u filmovima Sudnji dan (El día de la bestia), Mračno
sklonište, Loše obrazovanje i sporednom liku „prilagodljivog“ sveštenika u Zlatnom dobu (Belle
Époque). Nailazimo na opsednute, lakoverne i grešne sveštenike silovatelje i pedofile, halapljive
i pohotne kaluđerice. Zabavna su i imena koja kaluđerice nose u Mračnom skloništu (Zmija,
Pacov, Izgubljena). Oni su sušta suprotnost onoga što crkva treba da bude – skromnost,
poslušnost, apstinencija, askeza.
Kritika vlasti kroz humor zapažena prvenstveno u liku Torentea, policajca protagoniste u
filmu Santijaga Segure Torente, glupa ruka zakona (Torrente, el brazo tonto de la ley). Torente
je spoj nesklada između moći i želje. Njegov lik je nemoralan, fizički neugledan i ne preterano
inteligentan. Ipak, on priča da je i dalje policajac i na neki način se može uporediti sa Don
Kihotom jer poput njega se upušta u skoro izmišljene slučajeve. Policajac ovde je neko ko živi u
prljavštini, koristi oca invalida i služi se lažima da izazove divljenje kod drugih, pogotovo žena.
Policajci su deo usputnog podsmeha i u Almodovarovoj Kiki gde dva policajca od voajera
dobijaju vest da neko siluje ženu. Nakon provaljivanja u stan, nailaze na spavaću sobu i u
grotesknoj sceni pokušavaju svući silovatelja sa Kike. Oni jesu smešni, ali ne možemo ni izbeći
osećanje gađenja zbog samog čina i njihove nesposobnosti.
Iako su crkva i vlast najplodnije teme ismevanja, povremeno se susretnemo i sa još
ponekim likom koji svojim prenaglašenim stavovima i osobinama izaziva smeh. U Truebinom
Zlatnom dobu Gabino Dijego (Gabino Diego) je mladi učitelj koji se nalazi između majke i žene
koje voli. Zbog njih on u minutima menja svoje političko opredeljenje vrlo zabavnim gestovima i
dikcijom. Pomešana osećanja sažaljenja i smeha nalazimo i u liku kostimiranog Darta Vejdera
(Dart Vader), tj. mladića koji špijunira komšije u Grešnoj zajednici i ženama koje jure svog
čoveka iz snova u filmu Žene na ivici nervnog sloma.
5. Elementi magičnog i fantastičnog realizma u hispanoameričkoj
književnosti i kinematografiji
Magični i fantastični realizam su pre svega autohtoni hispanoamerički književni pravci
koji se temelje na narodnim mitovima, legendama i bajkama. Književnost pisana u ovom stilu
nalazi veliki broj čitalaca i brzo se tendencije karakteristične za pisanu reč prenose i na filmsku
traku. U magičnom realizmu nerealno se uzima za nešto sasvim obično i normalno, dok se realni
elementi često mogu naći doživljeni kao magični. Ova dva sveta su spojena u jedan, bez
konflikta. U uskoj vezi sa ovim javlja se i fantastični realizam koji je „više koncentrisan na
pojedinca, mitove i komplikovanijeg suživota stvarnog i nestvarnog“.8 Kao tipične predstavnike
možemo uzeti Sto godina samoće (Cien años de soledad) Gabrijela Garsije Markesa (Gabriel
García Márques), dela Huana Rulfa (Juan Rulfo), Horhea Luisa Borhesa (Jorge Luis Borjes), a
između ostalog i delo Laure Eskivel (Laura Esquivel) Kao voda za čokoladu (Como agua para
chocolate) po kojoj je Alfonso Arau (Alfonso Arau) snimio film.
Tita i Pedro su glavni junaci ovog filma. Tita je najmlađa od tri sestre koja po tradiciji ne
sme da se uda, već ostaje sa majkom da je čuva u starosti. Pedro, zaljubljen u Titu, pristaje da se
oženi njenom sestrom kako bi joj bio blizu. Njihove sudbine se razilaze: Pedro odlazi sa ženom i
detetom, Tita doživljava nervni slom i odlazi, sestra joj beži sa revolucionarima, a majka posle
izvesnog vremena umire. Međutim, godinama kasnije, posle mnogo prepreka oni uspevaju da se
sastave i u tragičnom kraju umiru zajedno u plamenu koji simboliše njihovu goruću ljubav.
Naizgled običnu priču prate i mnogi nestvarni momenti i elementi. Na samom početku
saznajemo da kada su se suze osušile ostalo je toliko soli da je baka uspela da napuni pun džak i
koristi je u kuhinji. Tita svoju ljubav prema Pedru usmerava ka kuvanju, i ono postaje izvor
8 http://literaturaiesalagon.wikispaces.com/Realismo+fant%C3%A1stico
magije. Njena suza u torti na venčanju izaziva stomačne muke gostima, njena hrana budi čula
poput seksualnog čina (što se ogleda u sceni sa laticama ruža), a dete njene sestre umire bez
Titinog mleka kojim ga je dojila iako nije bila trudna. Smrt se ne uzima kao krajnja što je još
jedan tipičan element. Majka se Titi javlja i posle smrti u vidu duha, a kada joj je teško Tita
može čuti i glas svoje pokojne dadilje Naće. Ostali elementi koji se usputno javljaju su magična
supa koja prekida Titino ćutanje, dugi prekrivač koji ona isplete za jednu noć i vuče za sobom,
jedenje šibica na kraju, i Gertrudis koja svojom strašću zapali kabinu za kupanje.
Još jedan primer je film Nasareno Krus i vuk (Nazareno Cruz y el lobo) Leonarda Favija
(Leonardo Favia) u kome priča prati mladog Nasarena koji je sedmi sin. Po predanju, sedmi sin
se u noćima punog meseca pretvara u vuka, međutim Nasareno do svoje dvadesete godine nije
imao problema i svi su zaboravili na priču. Onda se zaljubljuje u Griseldu što će ga dovesti do
klasične tačke izbora između dobra i zla, bogatstva bez ljubavi i prokletstva, ali uz voljenu. Pred
ovo iskušenje Nasarena postavlja Đavo i preti mu ispunjenjem legende ako se odluči za ljubav.
Ipak, Nasareno nije spreman da živi bez Griselde što ga zaista pretvara u vuka. Nasareno kroz
sve ovo sreće i vešticu koja menja oblike, a ceo film ispraćen je mračnim prizorima, ružnim
staricama i zastrašujućim kricima.
.
6. Muzika u stvaralaštvu Karlosa Saure
Karlos Saura (Carlos Saura) je režiser čije ima spada među imena najvećih španskih
režisera, zajedno sa Bunjuelom, Almodovarom i Truebom. Pripisuje mu se veliko umeće pri
prikrivanju kritika radi izbegavanja frankističke cenzure kao i pažljiv odabir i zalaganje za veću
ulogu muzike u filmu.
Zapravo, moglo bi se reći da u nekim filmovima muzika je ta koja ima glavnu ulogu. To
se konkretno odnosi na filmsku triologiju o flamenku: Krvave svadbe (Bodas de sangre),
Karmen (Carmen) i Ljubav čarobnica (El amor brujo), ali i na druga ostvarenja Tango (Tango),
Aj, Karmela! (¡Ay, Carmela!) i Mama slavi stogodišnjicu (Mamá cumple cien años). Saura je
odrastao u umetničkoj porodici, međutim verovatno je najbitnija njegova majka, profesorka
klavira, koja je zaslužna za njegovu ljubav prema muzici. Koliko muzika čini bitan deo njegovog
života, ujedno i stvaralaštva sam Saura objašnjava u intervjuu sa Migelom Huanom Pajanom
(Miguel Juan Payán) sledećim rečima: „Muzika uvek ima veliki značaj, ali se trudim da
uravnotežim elemente koji mi se sviđaju. Mnogo volim muziku. (...) Mislim da još pre pisanja
scenarija, ili u toku, već imam jasnu predstavu kakva će biti muzika. Ponekad me ona inspiriše
za pisanje.“.9
Naime, u filmu Aj, Karmela! u radnju nas uvodi istoimena pesma koju su pevali
zastupnici republike u Španskom građanskom ratu. Nju izvodi Karmela koja zajedno sa svojim
mužem Paulinom i njihovim pomagačem Gustaveteom čini putujuću igračku trupu. U početku,
to njeno pevanje čini joj samo deo predstave kojom oni treba da razvesele narod i vojsku u ratu.
Međutim, okolnosti ih vode u frankistički kamp gde od strane jednog činovnika dobijaju zadatak
da osmisle predstavu za suprotnu stranu, fašiste, i biće, ako je uspešno izvedu, pošteđeni.
Događaju prisustvuju Franko i poljski zatvorenici koji bi sutradan trebalo da budu ubijeni.
Paulino zdravorazumski osmišljava predstavu u kojoj Karmela peva novu pesmu Suspiros de
España koja slavi otadžbinu. Te dve pesme predstavljaju dve suprotne strane, i samo njihove
izvedbe van celog filma vrlo živo ukazuju na temu i problematiku političke situacije. Važnost
dobijaju i na tome što sada njihovo izvođenje poprima vid unutrašnje borbe u Karmeli u kojoj
pobeđuje republika u trenutku kada ona obučena u zastavu republikanaca zajedno sa Poljacima
počinje pevati Aj, Karmela. To je vodi u smrt, jer je jedan vojnik upuca, isprovociran pesmom.
Muzika, iako prateći element, pokreće radnju, ona je sposobna da u ljudima probudi hrabrost pa
bila ona za žrtvu ili za ubistvo, i u tome se ogleda veličina prostora koji joj je opravdano dat.
Karmen se bavi predstavom Žorža Bizea koju režira Antonio, igrač flamenka, i traži
devojku za ulogu Karmen. Pronalazi devojku koja nosi baš to ime i ona postaje deo predstave i
njegovog života. Deleći zajedničku strast prema plesu i muzici, oni počinju da se zaljubljuju
jedno u drugo. Čitav proces odvija se kroz scene koje izvode na bini, a koje toliko verno
odgovaraju stvarnosti da se često ne zna da li je nešto deo izvedbe ili stvarno (scena u fabrici,
poker igre, zavođenja). Muzika, neodvojiva od plesa, koja prati njihove emocije je ponekad
nežna, ali uglavnom dinamična, dodajući lepotu pri ljubavi, agresiju pri besu. Sam vrhunac filma
9 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 144.
takođe je sklon interpretaciji, kad ne mogavši više da trpi ljubomoru, Antonio ubada Karmen
nožem, ali ostaje nejasno da li kao deo predstave ili sopstvenog afekta. Koliko Saura vodi računa
o izboru muzike govori i prisutnost Paka de Lusije (Paco de Lucía) na filmu, ali i kao autora
nekih pesama koje se izvode u toku filma.10 Ovaj film bi bez muzike potpuno izgubio smisao,
dok pažljivo odabrane melodije svojom grandioznošću uvećavaju doživljaj kod gledaoca.
Sa druge strane, u Mama slavi stogodišnjicu muzika prati veselije događaje. Povodom
proslave rođendana majke, okuplja se naizgled obična porodica. Ana, koja je radila kao dadilja,
biva pozvana i posle par godina dolazi na imanje sa svojim verenikom Antoniom radi proslave.
Tu saznaje novosti u porodici koja se, kako se mamina smrt bliži, polako raspada do te mere da
sinovi i snaha planiraju da ubiju majku. Međutim, muzika se ovde javlja u pretežno veselim
momentima, kada se npr. Ana priseća mlađih dana sa devojkama koje je gajila pevajući pesmu
koje se tada često pevale. Slično se dešava i majci, koja tokom svog rođendana peva sa ostalim
članovima i priseća se, znajući da joj je smrt svakako blizu. Drugačiju ulogu ima orijentalna
melodija koja se javlja u trenutku kada mlada Natalija zavodi Antonia. Ona je za Antonia nešto
egzotično, novo, kao i muzika koja prati ceo događaj. Na taj način Karlos Saura iskazuje ne
samo interesovanje za flamenko, već i muziku Istoka.11
7. Istorija, rat i nasilje u hispanskoj kinematografiji
Svaki narod koji preživi krvavi rat u svojoj kinematografiji ima poveći opus filmova na tu
temu, a srpska i španska kinematografija su pravi primer. Osvrćući se na istorijske momente, rat i
nasilje nastali su filmovi koji i danas ne prestaju da budu popularni i vrlo živo prikažu moć
ideologije.
Sukob Republike i frankista u Španskom građanskom ratu prikazan je u filmovima
Paskual Duarte (Pascual Duarte), španskog umetnika Rikarda Franka, Jezik leptira (La lengua
de las Mariposas), Aj, Karmela! i Zlatno doba. Ovaj poslednji međutim nema rat kao centralnu
temu, već period pre rata, ali svakako se govori o periodu Druge republike. Jezik leptira Hosea
10 http://www.imdb.com/title/tt0085297/?ref_=fn_al_tt_211 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 144.
Luisa Kuerde (Jose Luis Cuerda) priča potresnu priču o učitelju Gregoriju i malom Monću koji
uz pomoć učitelja saznaje mnogo novih stvari. Vremenom postaje jako vezan za svog učitelja
koji je jako poštovan u selu. Međutim, rat postaje sve prisutniji, a razlika u političkom
opredeljenju sve pogubnija. Kada frankisti dođu da vode republikance među kojima je i
Gregorio, majka Monća nagovara da se pridruži ostaloj deci u gađanju učitelja i ostalih
kamenjem. Ona to radi iz straha da neko ne posumnja da su i oni republikanci, da bi spasila svoju
porodicu, ali je tužno kako malo dete protiv svoje volje biva uvučeno i ubeđeno da je ono što se
računa strana na kojoj si, a ne čovečnost koju je pokazao njegov učitelj.
Aj, Karmela! takođe prati zabavljačku trupu tokom Građanskog rata. Tokom gledanja
filma, nameće se simbolika da Karmela može predstavljati borbenu Španiju, koja se odlučuje za
republiku, ali biva pobeđena od strane Franka. Ipak, sa porazom se ne gubi i ideja Republike i
nada. Tu nadu može predstavljati Gustavete koji posle Karmeline smrti progovara iako su ga do
tada smatrali nemim.
Za razliku od Paskuala Duartea ovi filmovi nemaju scena nasilja koje se urežu u sećanje.
Pomenuta adaptacija romana Kamila Hosea Sele (Camilo José Cela)12 sastoji se iz prikaza
ubistava kuje i konja, ništa hladnokrvnijih ubistava ljudi (oca, majke, zeta, upravnika). Scene
tuča sreću se i filmovima Živo meso (Carne trémula) i Grešnoj zajednici. Nasilje nad
životinjama u španskoj produkciji može se videti nad bikovima u Pričaj s njom i grozne scene
ubijanja krava i spremanja govedine u Srećnoj zvezdi (La buena estrella).
Hispanoamerička kinematografija filmom Crveno svitanje (Rojo amanecer) vraća nas u
vreme studentskih protesta u Meksiku 1968. Deset dana pre Olimpijskih igara (2. oktobar)
studenti izlaze na ulice. Među njima su i dva brata studenta, koji su deo obične meksičke
porodice. Film prikazuje strahotu koju donosi nesigurnost majke da li su njena deca sigurna kad
čuje pucnje a ne zna na koga su ispaljeni. Porodica usred haosa ipak uspeva da se skupi, ali imaju
i goste, ranjene studente koje ne bi smeli sakrivati. Kada policija otkrije da ih sakrivaju, u
pokušajima da zaštite jedni druge ginu svi sem malog dečaka koji se krije ispod kreveta.
Najupečatljivija je scena u kojoj on ide krvavim stepeništem ujutru i gleda mrtva tela svojih
ukućana.
Pasja ljubav (Amores perros) u jednoj od priča koje povezuju udes govori o dva brata od
kojih je jedan nasilnik prema svojoj ženi i pljačkaš, a drugi izazvan nemaštinom svog psa upušta
12 http://www.imdb.com/title/tt0073518/?ref_=fn_al_tt_1
u borbe. Neretke su scene krvavih i mrtvih životinja u prljavom okruženju, potpuno odbačenih i
napuštenih.
Istorijski momenat ima film Kao voda za čokoladu u kome Titina sestra Gertrudis odlazi
sa revolucionarima, učesnicima Meksičke revolucije. Treba spomenuti i istorijsku komediju13
Zapanjeni kralj (El rey pasmado) o kralju Filipu IV i dvoru XVII veka.
8. Elementi strave u španskim i hispanoameričkim filmovima
Iako nije obiman opus horor i filmova strave koje možemo naći u hispanskoj
kinematografiji, par naslova sa sigurnošću se mogu povezati sa pojmom koji u nama treba
izazvati strah i gađenje. Jedan od plodnijih španskih režisera u ovom žanru bio bi Aleks de la
Iglesija.
Strava u Grešnoj zajednici ogleda se u već u uvodnoj špici praćenoj vriscima, sceni u
kojoj mačka gricka leš, čoveku biva odsečeno pola tela u nezgodi s liftom i zatvorenim vratima
kroz koje vire ruke pokušavajući da se probiju. Te scene prate priču o stanarima zgrade koji u
dogovoru pokušavaju da se domognu novca jednog suseda koji je dobio na sportskoj prognozi.
Oni ne prežu ni od čega, ubistva i prevare im nisu strani i njihovi potezi lešinara su konačan
okvir ovih manjih scena strave. Sam Aleks ih definiše kao „…obične ljude koji se u izuzetnoj
situaciji pretvaraju u surova i zla čudovišta.“14 Njegovo drugo ostvarenje Sudnji dan (El día de la
bestia) bavi se sveštenikom koji uz pomoć dečka koji sluša hevi-metal i lažnog tv-proroka kreće
u poteru za Antihristom kako bi sprečio njegovo rođenje. Pored čestih scena sa dosta krvi, glavni
element strave u ovom filmu je lik đavola koji se prvo pojavljuje u obliku crnog jarca koji ide na
dve noge, a zatim čoveka sa jezivo izdeformisanom jarećom glavom.
Još jedna čuvena scena deo je filma Andaluzijski pas (Un chien andalou) u kome Bunjuel
i Salvador Dali (Salvador Dalí) projektuju svoje snove. Pun mesec zamenjuje oko devojke koje
biva presečeno žiletom duž očne jabučice. Uz to, vidimo i dlan iz kojeg izlaze mravi i raspadnut
leš teleta koji leži na klaviru. Scene ubistava ljudi i životinja postoje i u Paskual Duarte.
13 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 170.14 idem. str. 116.
Koreni strave i hispanoameričkoj kinematografiji mogu se uočiti u već pomenutom
Nasarenu Krusu i vuku gde u krupnim kadrovima vidimo ružne starice, veštice i đavola, decu
koja pevaju o prokletstvima, i čujemo krike, uzvike i muziku koja prati ove elemente.
Među modernijima valjalo bi izdvojiti horor film Duhovi u nama (Los Otros) Alehandra
Amenabara (Alejandro Amenábar) gde stravu doživljavamo kada vidimo devojčicu u krvavoj
haljini, mrtve sluge koji se primiču vratima i zavese koje se same razmiču. Giljermo del Toro
(Guillermo del Toro) u Panovom lavirintu (Laberinto de Fauno) napravio je jednu poznatu i
zapaženu scenu u kojoj devojčicu juri čudovište koje liči na skelet prekriven belom kožom koja
visi i očima koje mu stoje u rukama.
Ostali filmovi hispanoamerike koji se ponekim momentima približavaju stravi su Pasja
ljubav Alehandra Gonsalesa Injaritua (Alejandro González Iñárritu) sa krvavim scenama borbi pasa
i Crveno svitanje Horhea Fonsa (Jorge Fons) kada posle noći dečak zatiče članove svoje
porodice mrtve po stanu i hodniku.
9. Osvajanje slobode izraza u savremenom španskom filmu od tranzicije do
danas
Film kao vrsta umetnosti traži određenu slobodu koju je Fransisko Franko uspešno
sputavao programima cenzure i rigoroznom kontrolom. Ne samo da španski režiseri nisu imali
mogućnost snimanja onoga što su želeli nego su i već gotovi filmovi iz Holivuda bili prerađivani
i prilagođavani Frankovoj volji. Nedelja italijanskog filma u Madridu 1951. presudno je uticala
na svest španskih autora kada su videli stvaralačku slobodu Roberta Roselinija (Roberto
Rossellini).15 Uvidom u italijansku kinematografiju počeće prvi pokušaji i zalaganja za borbu
protiv cenzure.
Luis Bunjuel jedan je od prvih koji su se usudili biti drski u svojoj simbolici filmovima
Vridijana (1961) i Tristana (1970). On ovde kritikuje crkvu, negodujući njena delovanja kroz
svoje likove i jasnim gestovima ukazuje njen loš uticaj. Druga vrsta slobode javlja se u
Andaluzijskom psu gde iako kratko, zasigurno vidimo muške ruke preko golih grudi devojke.
15 Saša Markuš, ,,Savremeni španski film: od početka tranzicije ka kinematografiji pluralizmaʼʼ in: Huan Migel Pajan, op.cit. str. 178.
Sa Frankovom smrću 1975. godine otvara se put ka novim mogućnostima, kao što je
„novi kodeks cenzure koji je dozvolio slobodnije scene kao i diskretnu golotinju...“16. Već
sledeće godine Rikardo Franko snima film Paskual Duarte koji metaforički predstavlja Španiju.
Hajme Ćavari (Jaime Chávarri) iste godine snima i Otrežnjenje (El desencanto) koji prikazuje
„...niz motiva sličnih onima koji su prisutni u Paskualu Duarteu: dominantnu, patrijarhalnu
majku, incestuozne sklonosti u porodici, potisnutu agresiju koja se u ovom slučaju iskazuje kroz
mentalne bolesti.“17
S godinama sve više se režiseri odlučuju na prikazivanje golotinje, kritiku Frankovog
režima i izraz im postaje direktniji, manje prekriven simbolikom. To se ogleda u generaciji
režisera kao što su Almodovar, Saura i Bigas Luna. Almodovar najpre već u naslovima pokazuje
kolika je bila potreba da se nadoknade sve godine ućutkivanja. To su njegovi kratkometražni
filmovi Sexo va, sexo viene i Folle, folle, fólleme Tim iz 1977. i 1978. godine. Oni su u poređenju
sa filmovima koji su samo koju godinu stariji neverovatan napredak. Ubrzo slede i dugometražni
koji kritikuju crkvu (Mračno sklonište) i često sadrže bar jednu scenu golotinje (Šta sam uradila
da me ovo snađe?) do prikazivanja scena seksa između dva muškarca (Loše obrazovanje).
Uporedo sa njim, devedesetih godina Bigas Luna izbacuje filmove Sisa i mesec (La teta y la
luna) i Šunka, šunka (Jamón, jamón), a Saura Aj, Karmelu!. Kako globalne borbe za prava i
slobode pojedinca napreduju, umetnost se trudi da ih sledi. Pedro Almodovar možda i najpre ide
u korak sa ovim ostvarenjima, postavljajući sve prisutnije transseksualce u filmove i
homoseksualnu ljubav u rangu sa heteroseksualnom iako ona u većini slučajeva još uvek nije
legalno izjednačena. Neki od njegovih filmova koji su stari i po deceniju u pojedinim sredinama
bi se i danas smatrali previše slobodnim i šokantnim.
Koliko je napredovala sloboda kinematografije u modernom filmu „...govori i činjenica
da su španske firme bile producenti nekoliko filmova na engleskom jeziku kao što su Agora
Alehandra Amenabara, Che Stivena Sodeberga (Steven Sodebergh), The Machinist Breda
Andersona i Goya's Ghosts Miloša Formana.“.18 Znajući da je do 1975. Španija bila pod
Frankom, nacionalistom, ovo predstavlja veliki kontrast u odnosu na taj period. Sve ove
16 Dalibor Soldatić, ,,Filmʼʼ in: Dalibor Soldatić, Željko Donić, Svet hispanistike, Beograd, Zavod za udžbenike, 2011, str. 292.17 Saša Markuš, op.cit. str. 182.18 Dalibor Soldatić, op.cit. str. 294.
činjenice su pobeda slobode na kojoj su radili pomenuti režiseri i bivali kako kritikovani tako i
nagrađivani.
10. Angažovanost savremenog hispanoameričkog filma
Angažovani film je filmsko delo koji sadrži neki aktuelni društveni problem i koje treba
da utiče na svest gledalaca u vezi s tim. Izazivajući otpor kod gledaoca treba da ga podstakne da
na neki način dela (angažuje se) ili bar stekne osnovnu svest o postojanju problema. Savremeni
angažovani film se fokusira na kontraverzne teme sadašnjice kao što su globalizazija, očuvanje
životne sredine, AIDS i druge savremene bolesti, terorizam, ratovi, religiozna netolerancija,
civilna i politička prava kao i druga ljudska prava.
Jedan takav film je Pasja ljubav koji ukazuje na problematične borbe pasa i životinja
uopšte. Njihova prava su ugrožena, psi se namerno prave agresivnima, a upuštaju se u borbe radi
zarade njihovih vlasnika. Iako ilegalne, ove borbe su itekako prisutne u tzv. underground
društvu. Efekat otpora i zgroženosti izazivaju scene koje prikazuju borbe baš onakve kakve jesu:
brutalne, nemilosrdne i pune krvi. Dobrota same životinje vidi se u odnosu koji ima sa
vlasnicima jer Kofi (Oktavijov pas) nije pre borbe bio agresivan, već mio i miran. Međutim, ove
okrutne okolnosti dovode do toga da pas više ne zna ni za šta drugo sem da jedini ostane živ. On
kada se nađe i van ringa sam sa drugim psima, ubija ih. Druga aktuelna tema je zlostavljanje
žena koje uprkos batinama ćute i nastavljaju da budu žrtve. Ovaj odnos ilustruju Susana i
Ramiro. Upravo jer se bavi aktuelnim problemima ovaj film doživeo je veliki uspeh i njegova
popularnost je sasvim razumljiva.
Drugi vid pokušaja da se utiče na svest gledalaca i dozu angažovanosti možemo uočiti u
Crvenom svitanju koji prikazuje studentske proteste i masakr sa tačke gledišta studenata i
njihovih porodica. Oni žele promene koje vlasti uporno odbijaju, mladi su, puni entuzijazma i
spremni na pobunu. Svaka revolucija je prihvatljivo rešenje za njih međutim vlada se bavi
organizacijom Olimpijskih igara a njihove problema ostavlja po strani. Kada protest postane
masivan način na koji se sve rešava je oružje. Vlada je rezultate sukoba predstavila daleko manje
tragičnim19, dok su negde i čitave porodice stradale kao što je prikazano u filmu. Ovim uvidom u
ono što se zapravo dogodilo režiser nam poručuje da ne verujemo medijima, vlastima, ili bar ne
dok pre toga malo i sami ne razmislimo.
● LEKSIKON ŠPANSKE KINEMATOGRAFIJE ●
Abril, Victoria (1959 - ) – španska glumica i plesačica koja je slavu dostigla svojom ulogom u
filmu Veži me (Átame). Poznata je i po ulogama u Almodovarovim filmovima: La ley del deseo
19 http://www.vijesti.me/olimpijske-igre/meksiko-siti-1968-clanak-84469
(1986), Tacones lejanos (1991) i Kika (1993). Dobitnica je mnogih nagrada, od kojih su
najprestižnije nagrada Goja i Zlatni medved.
actor de doblaje – dubler
Almodóvar, Pedro (1949 - ) – španski režiser, tekstopisac i producent. Teme koje najčešće
obrađuje su strast, porodica i identitet. Sa svojim mlađim bratom osnovao je produkcijsku kuću
El Deseo S.A.20 Nagrade je osvajao na Filmskom festivalu u Kanu i Berlinu i nagrade Goja i
Oskar. Njegovi najpoznatiji filmovi su ¿Qué he hecho yo para merecer esto? (1985), Átame
(1989), Todo sobre mi madre (1998), Hable con ella (2001), Carne trémula (1997), Tacones
lejanos (1991), La mala educación (2004).
Amenábar, Alejandro (1972 - ) – Čileanac, ali u Madridu živi od 1973. godine. Autor je mnogih
kratkometražnih i dugometražnih filmova. Njegov najuspešniji film je definitivno Tesis, koji je
osvojio čak 7 nagrada Goja. Stvorio je filmske hitove poput Abre los ojos (1997), Mar adentro
(2004), Los Otros (2001), Agora (2009).
Aranda, Visente (1926 - ) – obrađivao je književna dela i istinite događaje i u brojnim filmovima
prikazivao stvarnost Španije. Njegovi filmovi obiluju erotskim scenama. Dobitnik je Nacionalne
nagrade za kinematografiju 1988. Njegovi najpoznatiji filmovi su Cambio de sexo (1976),
Amantes (1991), Juana la Loca (2001), Libertarias (1996) .
Banderas, Antonio (1960 - ) – španski glumac koji se istakao glumeći u holivudskim filmovima
kao što su Evita, Intervju sa vampirom, Desperado, Zoro. Proslavio se osamdesetih godina
glumeći u filmovima Pedra Almodovara. Ključnu ulogu je ostvario kao Riki u filmu Veži me.
Bardem, Javier (1969 - ) - pet puta je nagrađivan nagradom Goja za najboljeg glumca, a
proslavio se ulogom u filmu Jamón, jamón. Nakon tog filma igrao je u filmovima Mar adentro,
Sin noticias de Dios, Carne trémula, Huevos de Oro, No es país para viejos. U braku je sa
Penelope Kruz.
Berlanga, Luis García (1921 – 2010) – španski reditelj i scenarista koji se borio u Španskom
građanskom ratu. Ostao upamćen po filmu Dobrodošli Gospodine Maršal (1953). Učestvovao je
u Razgovorima u Salamanki 1955. godine.
Buñuel, Luis (1900 – 1983) – otac filmskog nadrealizma. Bio prijatelj sa slikarom Salvadorom
Dalijem i pesnikom Federikom Garsija Lorkom. Zajedno sa Dalijem je napisao scenario i snimio
20 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 17.
šesnaestominutni film Andaluzijski pas. Njegov sledeći film Zlatno doba predstavlja otvoren
napad na katolicizam. Usledili su filmovi Zemlja bez hleba (1933), Nazaren (1959), Viridijana
(1961), Tristana (1970).
cámara cinematográfica – filmska kamera
Cámara, Javier (1967 - ) – postao poznat po ulozi u TV seriji 7 vidas, a zatim i u filmu Pedra
Almodovara Hable con ella. Igrao je uloge u filmovima Torremolinos 73, Torrente, el brazo
tonto de la ley, ¿Para qué sirve un oso? .
Chávarri, Jaime (1943 - ) – španski glumac, scenarista i režiser. Snimio filmove Besos para
todos (2000), Las cosas del querer (1989), i Las bicicletas son para el verano (1984).
ciencia ficción – naučna fantastika
cine – bioskop
cineasta – sineasta, filmski radnik, producent, glumac
cine de aventuras – avanturistički film
cine de terror - horor
cine épico – epski film
cine erótico – erotski film
cine histórico – istorijski film
cine infantil – filmovi za decu
cine mudo – nemi film
cine musical – mjuzikl
cine sonoro – zvuči film
cinematografía – kinematografija
claqueta – klapa
comedia – komedija
coproducción – koprodukcija, zajednička saradnja dve zemlje na snimanju jednog filma
cortometraje – kratkometražni film
Cruz, Penélope (1974 - ) – španska glumica koja je svoju karijeru započela sa svega 18 godina
ulogom u filmu Jamón, jamón. Dobitnica je Oskara za najbolju sporednu ulogu u filmu Ljubav u
Barseloni i time je postala prva Španjolka koja je dobila ovu nagradu i prva španska glumica
koja je dobila svoju zvezdu na „Holivudskoj stazi slavnih“.
Cuerda, José Luis (1947 - ) - španski režiser sa preko 15 filmskih ostvarenja, od kojih je
najpoznatiji film La lengua de las Mariposas (1999).
Chávarri, Jaime (1943 - ) – režiser rodom iz Madrida. Njegovi filmovi bave se represijom,
homoseksualnošću, incestom, muzikom. Neki od njegovih filmskih dostignuća su Pastel de
sangre (1971), Los viajes escolares (1974), Las cosas del querer (1989), Vampiros lesbos (1971).
Chomón, Segundo ( 1871 - 1929 ) – jedan od prvih španskih režisera, preteča Bunjuela. Jedan
od njegovih poznatijih filmova je El hotel eléctrico.
de la Iglesia, Álex (1965. - ) – reditelj, scenarista i producent španske kinematografije. Dobitnik
je brojnih Goja nagrada, a najpoznatiji filmovi su mu: El día de la bestia (1995), La comunidad
(2000) i Perdita Durango (1997)
del Sol, Laura (1961 - ) – španska flamenko igračica i glumica , posebno poznata po glavnoj
ulozi u filmu Carmen, Karlosa Saure. Takođe je glumila u filovima El amor brujo, El Rey
pasmado, II Camorrista.
de Palma, Rossy ( 1964 - ) – jedna od muza Pedra Almodovara, glumilla u filmovima kao što su
Mujeres al borde de un ataque de nervios, ¡Átame!, La flor de mi secreto, Kika, Los abrazos
rotos.
dibujos animados – crtani filmovi
director de escena – direktor, reditelj
documental – dokumentarac
drama - drama
Dueñas , Lola (1971 - ) – dobitnica nagrade za najbolju glumicu 2006. godine za ulogu u filmu
Volver na Festivalu u Kanu. Njeni filmovi su Mar adentro, Hable con ella, Yo también, Los
abrazos rotos.
Duran, Biel (1984 - ) – mladi španski glumac koji je kao dečak debitovao u filmu Bigasa Lune
La Teta i la luna. Poznat je po ulozi u seriji La chica de ayer.
efectos especiales – specijalni efekti
enfocar – fokusirati, zumirati, približiti
ensayo – proba
Escuela de Barcelona – pokret koji je nastao u Barseloni između 1967. i 1968, a koji na određen
način predstavlja katalonski ekvivalent madridskom novom španskom filmu.
estudio cinematográfico – filmski studio
éxito de taquilla - blokbaster
Forqué, Verónica (1955 - ) – glumica, deo je filmske porodice Forke. Sarađivala je sa mnogim
španskim režiserima, među kojima su Pedro Almodovar i Fernando Trueba. Dobitnica nagrade
Goja za najbolju žensku ulogu u filmu Kika.
Franco, Ricardo (1949 – 1998) – režiser, scenarista, glumac i producent. Proslavio se filmom
Pascual Duarte. Devedesetih Za film La buena estrella (1997) osvojio je pet nagrada Goja.
Gades, Antonio (1936 - 2004) –veliki španski igrač i koreograf koji svoj veliki doprinos dao
trilogiji o flamenku Karlosa Saure Carmen, Bodas de sangre i El amor brujo.
género – žanr
Gómez, Fernando Fernán (1921 – 2007) - španski glumac i reditelj. Rodom je iz Argentine, ali
čitav svoj život provodi u Španiji. Igrao je u preko 200 filmova, a režirao dvadesetak.
Najefektnije uloge igrao je u filmovima Todo sobre mi madre, La lengua de las Mariposas, Los
ladrones van a la oficina, Belle Époque.
Gómez, José Luis (1940 - ) – glumac i pozorišni reditelj poreklom iz Andaluzije. Dobitnik
nagrade za najbolju mušku ulogu u filmu Pascual Duarte na Festivalu u Kanu. Pored ovog, igrao
je i u filmovima Los abrazos rotos, El séptimo día, Beltenebros.
guión - scenario
guionista – scenarista
Homar, Lluís (1957 - ) – glumac i pozorišni režiser. Glumio je glavnu ulogu u Almodovarovom
filmu Los abrazos rotos (2009.).
iluminación – osvetljenje, rasveta
jirafa – posebna vrsta mikrofona koja se nalazi na kraju dugačkog metalnog štapa
largometraje – dugometražni film , film koji traje više od 60 minuta
lente – objektiv
Lozano, Manuel (1990 - ) – mladi španski glumac koji je sa devet godina debitovao u filmu La
lengua de las Mariposas. Uloga u ovom filmu donela mu je prestižnu nagradu Goja. Protagonista
filma Lázaro de Tormes.
Luna, Bigas (1946 - 2013) – španski reditelj i autor autor filmova koji spadaju u takozvanu
Iberijsku trilogiju: Jamón, jamón (1992), Huevos de Oro (1993), La teta y la luna (1994).
maquillador – šminker
Martínez, Fele (1975 - ) – glumačku karijeru započeo je ulogom u filmu Alehandra Amenabara
Tesis za koji je dobio nagradu Goja za najboljeg novog glumca. Ostali filmovi u kojima je igrao
su Abre Los Ojos, Los amantes de Círculo Polar, La mala educación.
Maura, Carmen (1945 - ) – španska glumica sa karijerom od 6 decenija proslavila se saradnjom
sa režiserom Pedrom Almodovarom koji je smatra svojom muzom. Njena brojna ostvarenja su
¿Qué he hecho yo para merecer esto?, Mujeres al borde de un ataque de nervios, iAy, Carmela!,
Volver, La comunidad, Entre tinieblas. Dobitnica je mnogih nagrada, a dobila je nagrade Goja
više od bilo koje druge španske glumice.
Medem, Julio (1958 - ) - španski pisac i reditelj iz Baskije. Osvojio nagradu Goja sa svojim
prvim dugometražnim filmom Vacas (1992). Autor je filmova Lucía y el sexo (2001), Los
amantes del Círculo Polar (1998), La ardilla roja (1993).
montaje – montaža
La Movida madrileña - pokret koji je nastao tokom tranzicije i trajao sve do kraja osamdesetih
godina prošlog veka. Almodovar je jedna od ikona movide. Treba istaći i Fernanda Truebu.
Teme filmova su homoseksualnost, neobuzdane strasti, prostitucija, droga, itd.
Muñoz, Amparo (1954 – 2011) – glumica koja je 1974. godine postala prva i jedina Španjolka
koja je ponela titulu Mis Univerzuma. Glumila je Nataliju u komediji Mamá cumple cien aňos.
Nuevo Cine Español – termin Novi španski film obuhvata filmove nastale u periodu od pedesetih
do osamdesetih godina. Podeljen je na tri faze razvoja. Prva faza se odnosi na prve filmove
Berlange i Bardema i Razgovore u Salamanki, druga na povećanu proizvodnju sofisticiranih
umetničkih filmova, a u trećoj počinju da stvaraju Hajme Ćavari, Visente Aranda, Bigas Luna i
Rikardo Franko.
Pajares, Andrés (1940 - ) - španski glumac poznat po ulozi u Saurinom filmu iAy, Carmela!.
Paredes, Marisa (1946 - ) – glumica. Bila je predsednica Španske filmske akademije. Glumila je
u filmovima Todo sobre mi madre, La flor de mi secreto, El espinazo del diablo, Tacones lejanos
i Beninijevom filmu Život je lep.
película – film
película de miedo – film strave i užasa
Peña, Candela (1973 - ) – španska glumica. Osvojila je nagradu Goja za ulogu u filmu Te doy
mis ojos. Takođe se ističe ulogom u Almodovarovom filmu Todo sobre mi madre.
personaje – lik
productor ejecutivo – izvršni producent
Premios Goya – najbitnija španska nagrada na polju filmske umetnosti. Ova nagrada se dodeljuje
na godišnjem nivou, od 1987. godine svakog januara za prošlogodišnje ostvarenje. Smatra se
španskim ekvivalentom Oskara.
Resines, Antonio (1954 - ) – španski glumac. Godine 1980. prvi put se pojavljuje u Truebinom
filmu Ópera prima. Publika ga najviše doživljava kao glumca za komedije, mada je svojim
ulogama u filmovima La buena estrella i La niňa de tus ojos pokazao da se odlično nalazi i u
drami. Domaćoj publici je poznat kao Dijego u Porodici Serano.
Rey, Fernando (1917 – 1994) – glumac koji je dosta radio sa Bunjuelom koji ga je učinio
popularnim i van granica Španije. Glumio je Don Hajmea u filmu Viridiana i Don Lopea u
Tristani.
rodar – snimati
Rueda, Belén (1965 - ) - španska glumica najpoznatija po seriji Porodica Serano (Lusija),
međutim pojavljuje se i u filmovima Mar adentro, El orfanato, Los ojos de Julia.
Sanz, Jorge (1969 - ) – glumac koji se proslavio osamdesetih godina igrajući u filmovima
Amantes (Visente Aranda), Belle Époque i El aňo de las luces (Fernando Trueba).
Saura, Carlos (1932 - ) – španski reditelj, pisac. Inspirisan muzikom, koja je njegova velika
strast, stvara trilogiju o flamenku Bodas de sangre (1981), Carmen (1983) i Tango (1998). Pored
ovih, autor je velikih filmskih hitova Mamá cumple cien aňos, La caza, Cría cuervos, Pajarico i
mnogih drugih.
sincronización – sinhronizacija
Segura, Santiago (1965 - ) – režirao je i glumio u filmu Torrente, el brazo tonto de la ley (1998)
nakon kojeg je snimio još tri nastavka, a takođe je imao ulogu u filmu El día de la bestia.
Solís, Gabino Diego (1966 - ) – španski glumac, poznat po ulogama u filmovima Las bicicletas
son para el verano, ¡Ay, Carmela!, El rey pasmado, Belle époque i Torrente, el brazo tonto de la
ley.
Trueba, Fernando (1955 - ) – španski scenarista, reditelj, i producent. Takođe je radio kao
filmski kritičar jedno vreme. Poznat je po filmovima: El año de las luces, Belle époque i La niña
de tus ojos.
Uribe, Imanol (1950 - ) – španski reditelj i scenarista. Poznat po filmovima El rey pasmado i La
muerte de Mikel, Días contados, Bwana.
Verdú, Maribel (1970 - ) – španska glumica koja je engleskom govornom području poznata po
ulozi u filmu I tvoja mama takođe (Y tu mamá también). U Španiji je poznata po ulogama u
filmovima Zlatna jaja, Zlatno doba, Srećna zvezda.
Bibliografija
1. Markuš, Saša, ,,Savremeni španski film: od početka tranzicije ka kinematografiji pluralizmaʼʼ
in: Huan Migel Pajan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog Jelena Petrović. Beograd,
Clio, 2004, 177-187. str.
2. Nikolić, Vojislav, Rečnik špansko-srpski; srpsko-španski, Beograd, Jasen, 2005.
3. Pajan, Migel Huan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog: Jelena Petrović, Beograd,
Clio, 2004, 13-176. str.
4. Soldatić, Dalibor, „Film“ in: Dalibor Soldatić i Željko Donić, Svet hispanistike, Beograd,
Zavod za udžbenike, 2011, 281-299. str.
Sajtografija:
1. http://www.enclavedecine.com/2010/03/viridiana-1961-de-luis-bunuel.html (13.6.2013.)
2. http://www.imdb.com/ (10.6.2013.)
3. http://literaturaiesalagon.wikispaces.com/Realismo+fant%C3%A1stico (16.6.2013.)
4. http://transserbia.org/tekstovi-mainmenu-41/40-pol-i-rod-se-razlikuju-polni-i-rodni-identitet-
nisu-isto (18.6.2013.)
5. http://www.vijesti.me/olimpijske-igre/meksiko-siti-1968-clanak-84469 (18.6.2013.)