View
227
Download
7
Category
Preview:
DESCRIPTION
Praktikum iz Rimskog stvarnog prava Polojac, Katancevic
Citation preview
RIMSKO STVARNO PRAVO
(Tekstovi i slučajevi rimskih pravnika)
Milena Polojac
Andreja Katančević
Beograd, 2012.
0
NAPOMENA
Prilikom sastavljanja ove sveske preuzeti su ili korišćeni prevodi latinskih
tekstova iz:
Obrad Stanojević, Gaj Institucije, Beograd 2009;
Jelena Danilović, Obrad Stanojević, Tekstovi iz rimskog prava, Beograd 2003;
Ante Romac, Izvori rimskog prava, Zagreb 1973.
SKRAĆENICE
C – Codex Iustinianus
D – Digesta Iustiniani
I – Institutiones Iustiniani
SGZ – Srpski građanski zakonik
ZOSO – Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa
1
Stvarno pravo je danas grana privatnog (civilnog, građanskog prava). Ono
uređuje šta je to stvar, šta državina, zatim uređuje stvarna prava, odnosno prava koja
za svoj objekt (predmet) imaju stvar, koja postoje na stvarima, kao što su založno pravo
ili službenosti.
Današnje stvarno pravo treba razlikovati od onog što je Gaj u Institucijama
nazivao „pravo koje se odnosi na stvari“ (ius quod ad res pertinet). Gajevo „pravo koje
se na stvari odnosi“ obuhvata tri današnje grane prava. Pored stvarnog, to su još i
obligaciono i nasledno. Gaj je imao svest o tome da je obligaciono pravo zasebna
celina. Međutim, za njega je nasledno pravo bilo samo jedan od načina sticanja svojine.
Nasledno pravo se od obligacionog i stvarnog razlikuje po tome što uređuje
prenos prava i obaveza mortis causa (za slučaj smrti), dok obligaciono i stvarno uređuju
odnose inter vivos (među živima). Obligaciono i stvarno pravo se razlikuju u nekoliko
tačaka koje su prikazane u Tabeli 1.
Tabela 1: Razlike stvarnog i obligacionog prava
STVARNA PRAVA OBLIGACIONA PRAVA
deluju erga omnes (prema svima) deluju inter partes (među strankama)
prate određenu stvar ma gde se ona
nalazila
ne prate stvar
negativno uređena pozitivno uređena
predmet je stvar predmet je neko dužnikovo ponašanje
(činidba, prestacija)
postoji ograničen broj (numerus
clausus) stvarnih prava
ne postoji ograničen broj obligacionih
prava
uređena imperativnim normama uređena dispozitivnim normama
postoje da bi trajala određeno vreme
(statika imovinskih odnosa)
postoje da bi se ugasila
(dinamika imovinskih odnosa)
Vrste stvarnih prava su svojina i stvarna prava na tuđim stvarima (sektorska
prava, iura in re aliena). Stvarna prava na tuđim stvarima, kako samo ime kaže, postoje
2
na onim stvarima koje su već u nečijoj svojini, a titular ovih prava ima jedan deo (sektor)
ovlašćenja koja bi inače pripadala vlasniku. U takva prava spadaju: službenosti, založno
pravo i zakup sa stvarnopravnim dejstvom.
STVAR
Reč „stvar“ u savremenom srpskom jeziku može imati različita značenja. U
stručnoj pravničkoj terminologiji, ona označava sve ono što može biti predmet nekog
stvarnog prava (svojine, službenosti, založnog prava). Da bi danas jedan materijalni
objekt mogao da bude stvar u pravno-tehničkom smislu, mora da ispuni dva uslova.
Prvi je da može da bude u ljudskoj vlasti. Sve ono što nije u vlasti ljudi ne može
biti „stvar“. Na primer, nebeska tela, ili vazduh koji udišemo ne mogu biti stvari u
pravno-tehničkom smislu. Rimljani ovaj uslov nisu definisali. Oni bi pre rekli da su ti
predmeti van prometa po „prirodnom pravu“. Međutim, ni onda ni danas nije dozvoljeno
imati u svojini sve ono što je u vlasti ljudi.
Drugi uslov da bi jedan predmet bio „stvar“ je da je dozvoljeno da on bude u
prometu (odnosno predmet prestacije nekog ugovora ili objekt nekog stvarnog prava). U
rimskom pravu je postojalo nekoliko grupa predmeta koji su bili van prometa. To su bile
one stvari koje su po božanskom pravu isključene iz prometa (res extra commercium
divini iuris). U njih su spadali predmeti posvećeni višim božanstvima (res sacratae),
predmeti namenjeni Manima (res religiosae) i predmeti koji su na osnovu dozvole
naroda proglašene za svete (res sanctae). Pored onog što je van prometa po
božanskom pravu, van prometa su bile i stvari koje su pripadale svima po prirodnom
pravu. To su more, reke, morske obale...
Ne treba zaboraviti da Rimljani gotovo da nisu imali stručnu terminologiju.
Latinska reč “res” se odnosi na današnji građanskopravni termin „stvar“. Međutim, ona
ima i druga značenja. Npr. res inter alios acta (ugovor sklopljen između drugih lica) ili
res iudicata (presuđen sudski spor).
3
Nemaju sve stvari isti pravni režim, odnosno nisu sve stvari podložne istim
pravilima. Prema pravnom režimu u kom se nalaze sve stvari se dele na nekoliko grupa.
Res in commercio/res extra commercium (stvari u prometu/stvari van prometa);
res in patrimonio/res extra patrimonium (stvari koje mogu biti u svojini/stvari koje ne
mogu biti u svojini). „Stvari“ van prometa su objekti koji jesu u ljudskoj vlasti, ali nije
dozvoljeno nad njima imati stvarna prava, niti je dozvoljeno da budu predmet nekog
gradjanskopravnog posla. Oni i nisu stvari u današnjem tehničkom smislu te reči, jer ne
ispunjavaju drugi pomenuti uslov da bi to bile.
Res mancipi/ res nec mancipi. Ova podela stvari je postojala samo u Rimskom
pravu i to do Justinijana koji ju je ukinuo. Res mancipi su bili krupna stoka, robovi,
zemljište u Italiji i seoske službenosti na tom zemljištu. Res nec mancipi su bile sve
ostale stvari. Nad res mancipi se svojina prenosila mancipacijom i sudskom cesijom , a
nad res nec mancipi predajom.
Res corporales/res incorporales (telesne stvari/ bestelesne stvari). Telesne stvari
su bile one koje se mogu dodirnuti (koje su fizički predmet), a bestelesne one koje se ne
mogu dodirnuti, već se sastoje iz nekog prava.
Potrošne stvari su one koje se korišćenjem troše ili smanjuju, za razliku od
nepotrošnih. One koje se korišćenjem troše (hrana, piće, semenske žitarice), ne mogu
biti date na korišćenje u zakup, poslugu ili prekarijum, niti na njima može postojati neko
stvarno pravo čiji je sadržaj korišćenje stvari (lične službenosti). Ukoliko bi zakupac,
poslugoprimac, prekarista ili titular službenosti takvu stvar koristili, ona bi nestala.
Zamenjive (po rodu određene stvari, genera) su one stvari koje postoje u
neodređenom broju istog kvaliteta, pa je jednu stvar moguće zameniti drugom, a da se
time ne izazovu pravne posledice. Nezamenjive stvari (species) su one koje su
jedinstvene, pa ukoliko su predmet neke obaveze ne mogu biti zamenjene ni jednom
drugom stvari. Zamenjive se daju u zajam, a nezamenjive u poslugu, zakup ili zalogu.
Predmet kupoprodaje ili ostave mogu biti i jedne i druge, u zavisnosti od toga šta
stranke ugovore.
4
RES IN COMMERCIO/RES EXTRA COMMERCIUM (RES IN
PATRIMONIO/RES EXTRA PATRIMONIUM)
Gaius, Institutiones 2.1. ... videamus de rebus: quae vel in nostro patrimonio sunt vel
extra nostrum patrimonium habentur. 2. Summa itaque rerum divisio in duos articulos
diducitur: nam aliae sunt divini iuris, aliae humani. 3. Divini iuris sunt veluti res sacrae et
religiosae. 4. Sacrae sunt, quae diis superis consecratae sunt; religiosae, quae diis
Manibus relictae sunt. 5. Sed sacrum quidem hoc solum existimatur, quod ex
auctoritate populi Romani consecratum est, veluti lege de ea re lata aut senatus
consulto facto. 6. Religiosum vero nostra voluntate facimus mortuum inferentes in
locum nostrum, si modo eius mortui funus ad nos pertineat. ... 8. Sanctae quoque res,
velut muri et portae, quodam modo divini iuris sunt. 9. Quod autem divini iuris est, id
nullius in bonis est: id vero, quod humani iuris est, plerumque alicuius in bonis est;
potest autem et nullius in bonis esse: nam res hereditariae, antequam aliquis heres
existat, nullius in bonis sunt. 10. Hae autem, quae humani iuris sunt, aut publicae sunt
aut privatae.
(1. ... Da vidimo o stvarima, koje mogu biti ili u našoj imovini ili su van naše imovine. 2.
Osnovna podela tih stvari [koje su van naše imovine] je na dva dela: naime, neke su po
božanskom pravu, neke po ljudskom. 3. Po božanskom pravu su ili sakralne ili religijske
stvari. 4. Sakralne su one koje su posvećene višim bogovima; religijske one koje su
bogovima manima ostavljene. 5. Sakralno zemljište je ono koje je na osnovu dozvole
rimskog naroda posvećeno, zakonom koji je donet o toj stvari ili senatskom odlukom. 6.
Religijske stvari činimo takvima svojom voljom, tako što mrtvog sahranjujemo na naše
zemljište, ukoliko smo mi ti koji treba da ga sahranimo. ... 8. Isto tako su na neki način i
svete stvari, kao [gradski] zidovi i vrata, takve po božanskom pravu. 9. Dok ono što je
po božanskom pravu [van prometa] ne može biti u dobrima [imovini], dotle ono što je
potčinjeno ljudskom pravu može biti u nečijim dobrima [imovini], a može biti i ni u čijim
dobrima [imovni]. Naime, stvar koja pripada nasledstvu, pre nego što neko postane
5
naslednik, nije ni u čijim dobrima [imovni]. Ove [stvari] medjutim, koje su potčinjene
ljudskom pravu, ili su javne ili privatne.)
D.1.8.2 Marcianus libro tertio institutionum: pr. Quaedam naturali iure communia sunt
omnium, quaedam universitatis, quaedam nullius, pleraque singulorum, quae variis ex
causis cuique adquiruntur. 1. Et quidem naturali iure omnium communia sunt illa: aer,
aqua profluens, et mare, et per hoc litora maris.
(pr. Neke [stvari] po prirodnom pravu pripadaju svima, neke [određenoj] zajednici, neke
nikome, a mnoge pripadaju pojedincima, koje su mnogim načinima stečene. 1. A one
koje zasita pripadaju svima po prirodnom pravu su: vazduh, tekuća voda, more i morska
obala.)
Pitanja:
1. Koje vrste stvari su u Rimu bile van prometa?
2. Koji je kriterijum za razlikovanje stvari van prometa i stvari u prometu?
3. Koja je pravna posledica razlikovanja stvari van prometa i stvari u prometu?
Zadatak:
Gaj je imao roba Stiha koji ga je verno služio celog života. Kada je Stih umro, Gaj je
odlučio da ga sahrani u dvorištu svoje vile. Međutim, sahranom je promenio režim
zemlje u kojoj je položeno Stihovo telo. Kako?
RES MANCIPI/RES NEC MANCIPI
Tituli ex corpore Ulpiniani 19.1: Omnes res aut mancipi sunt, aut nec mancipi. Mancipi
res sunt praedia in Italico solo, tam russtica, qualis est fundus, quam urbana, qualis
domus; item iura praediorum rusticorum, velut via, iter, actus, aquaeductus; item servi,
6
et quadrupedes, quae dorso collove domantur, velut boves, muli, equi, asini. Ceterae
res nec mancipi sunt. Elefanti et cameli, quamis collo dorsove domentur, nec mancipi
sunt, quoniam bestiarum numero sunt.
(Sve stvari su ili res mancipi ili res nec mancipi. Res mancipi su zemljišta na teritoriji
Italije, kako seoska, kao imanja, tako i gradska, kao okućnice; takođe seoske zemljišne
službenosti, kao via, iter, actus, aquaeductus; takođe robovi i četvoronožne životinje,
koje se mogu pripitomiti za vuču ili jahanje kao volovi, mule, konji, magarci. Ostale stvari
su nec mancipi. Slonovi i kamile, koji se mogu pripitomiti su nec mancipi, jer se ubrajaju
u divlje životinje.)
Gaius, Institutiones 2.14a. Res praeterea aut mancipi sunt aut nec mancipi... Servitutes
praediorum urbanorum nec mancipi sunt. ... 15. ... Nerva vero et Proculus et ceteri
diversae scholae auctores non aliter ea mancipi esse putant quam si domita sunt; et si
propter nimiam feritatem domari non possunt, tunc videri mancipi esse incipere, cum ad
eam aetatem pervenerint, in qua domari solent. 16. Item ferae bestiae nec mancipi sunt,
velut ursi, leones, item ea animalia, quae ferarum bestiarum numero sunt, velut elefanti
et cameli, et ideo ad rem non pertinet, quod haec animalia etiam collo dorsove domari
solent; nam ne nomen quidem eorum animalium illo tempore fuit, quo constituebatur
quasdam res mancipi esse, quasdam nec mancipi. 17. Sed item fere omnia, quae
incorporalia sunt, nec mancipi sunt, exceptis servitutibus praediorum rusticorum; nam
eas mancipi esse constat, quamuis sint ex numero rerum incorporalium. 18. Magna
autem differentia est inter mancipi res et nec mancipi. 19. Nam res nec mancipi ipsa
traditione pleno iure alterius fiunt, si modo corporales sunt et ob id recipiunt traditionem.
20. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex venditionis causa siue
ex donationis sive quavis alia ex causa, statim tua fit ea res, si modo ego eius dominus
sim. ... 22. Mancipi vero res sunt, quae per mancipationem ad alium transferuntur; unde
etiam mancipi res sunt dictae. Quod autem valet mancipatio, idem valet et in iure
cessio.
(14a Pored toga, stvari su ili res mancipi ili res nec mancipi. ... 15 ... Nerva, Prokul i
ostali autori druge škole, drugčije misle i smatraju da su res mancipi, ukoliko se mogu
pripitomiti, a ukoliko su one toliko divlje da se ne mogu pripitomiti, tada postaju res
7
mancipi kada dostignu starost u kojoj se mogu pripitomiti. 16. Takođe divlje životinje su
nec mancipi, kao što su medvedi, lavovi, kao i one životinje koje se ubrajaju u divlje, kao
slonovi i kamile i to bez obzira na to da li se ove životinje mogu pripitomiti za vuču ili
jahanje. Naime, u vreme kada se ustanovljavalo koje su stvari res mancipi, a koje ne,
nije se znalo za ove životinje. 17. Ali takođe skoro sve [stvari] koje su bestelesne su nec
mancipi, sa izuzetkom zemljišnih seoskih službenosti. Naime, one spadaju u res
mancipi, iako se ubrajaju u bestelesne stvari. 18. Velika je razlika između stvari koje se
mancipuju i stvari koje se ne macipuju. 19. Naime, nad res nec mancipi se prenosi
putpuno pravo [svojina] predajom, pod uslovom da su telesne i da se mogu predati. 20.
Tako ako tebi predam odeću, zlato ili srebro, bilo na osnovu kupoprodaje, bilo na
osnovu poklona, bilo po nekom drugom osnovu, ta stvar odmah postaje tvoja, pod
uslovom da sam ja njen vlasnik. ... 22. Res mancipi su one [stvari], koje se na druge
prenose mancipacijom. Po tome su i res mancipi nazvane. Međutim, ono što važi za
mancipaciju, isto to važi i za sudsku cesiju.)
Pitanja:
1. Šta spada u res mancipi, a šta u res nec mancipi?
2. Koja je razlika u pravnom režimu između njih?
3. Zašto slonovi nisu res mancipi?
Zadatak:
Kvint Arije je poklonio Judi dvokolice sa četvoropregom koji ih vuče i predao mu te stvari
neformalno. Nad čime je Juda stekao svojinu?
8
REC CORPORALES/RES INCORPPORALES
Gaius, Institutiones 2.12. Quaedam praeterea res corporales sunt, quaedam
incorporales. 13. Corporales hae sunt, quae tangi possunt, velut fundus, homo, vestis,
aurum, argentum et denique aliae res innumerabiles. 14. Incorporal sunt, quae tangi
non possunt, qualia sunt ea, quae in iure consistunt, sicut hereditas, ususfructus,
obligationes quoquo modo contractae. Nec ad rem pertinet, quod in hereditate res
corporales continentur, et fructus, qui ex fundo percipiuntur, corporales sunt, et id, quod
ex aliqua obligatione nobis debetur, plerumque corporale est, veluti fundus, homo,
pecunia: nam ipsum ius successionis et ipsum ius utendi fruendi et ipsum ius
obligationis incorporale est. Eodem numero sunt iura praediorum urbanorum et
rusticorum. ...
(Pored toga, neke stvari su telesne, a neke bestelesne. 13. Telesne stvari su one koje
se mogu dodirnuti, kao zemlja, rob, odeća, zlato, srebro, a pored toga bezbrojne druge
stvari. 14. Bestelesne su one koje se ne mogu dodirnuti, kao što su one koje se sastoje
u pravu, kao što je zaostavština, plodouživanje, obligacije, ma kojim načinom nastale. I
to bez obzira na to što su neke stvari u zaostavštini telesne i što su plodovi, koji se na
zemljištu prikupe, telesni, i na to što je ono što se iz raznih obligacija nama duguje,
uglavnom telesno, kao na primer zemlja, rob, novac. Naime, samo pravo nasledstva,
samo pravo plodouživanja, i samo pravo potraživanja je bestelesno. U to se ubrajaju i
seoske i gradske zemljišne službenosti. ...)
Pitanja:
1. Koji je kriteriujum za razlikovanje telesnih od bestelesnih stvari?
2. Kako se, savremenom pravnom terminologijom, naziva telesna stvar?
3. Koja je razlika u pravnom režimu između ove dve vrste stvari?
4. Šta spada u telesne, a šta u bestelesne stvari?
9
DRŽAVINA
Državina (posed, possessio) nije pravo, već faktička vlast na stvari.
Međutim, nije svaka faktička vlast na stvari državina. Današnja nauka u rimskom
razlikuje tri različite vrste faktičke vlasti na stvari (Tabela 2).
Tabela 2: Pregled vrsta faktičke vlasti nad stvari u rimskom pravu
VRSTA
FAKTIČKE
VLASTI
SLUČAJEVI IZ RIMSKIH
TEKSTOVA
ELEMENTI PRAVNA
DEJSTVA
SVOJINSKA
DRŽAVINA
1. vlasnik
2. savesni držalac
3. nesavesni držalac
4. uzukapioni držalac
corpus
+
animus
i po civilnom i po
pretorskom pravu
IZVEDENA
DRŽAVINA
1. prekarista
2. sekvestar
3. založni poverilac kod
pignusa
corpus samo po
pretorskom pravu
DETENCIJA
1. zakupac
2. poslugoprimac
3. ostavoprimac
4. mandatar
5. negotiorum gestor
corpus
ni po civilnom ni po
pretorskom pravu
Prva je svojinska državina. Osim faktičke vlasti na stvari (corpus) ovi držaoci su
imali i nameru da stvar imaju za sebe (animus rem sibi habendi), odnosno da budu
vlasnici stvari, iako neki od njih to nisu. U njih spadaju:
1. vlasnik;
2. savesni držalac (onaj ko nije vlasnik, a misli da jeste);
10
3. nesavesni držalac (onaj ko nije vlasnik i to zna, a ima nameru da ima stvar za
sebe, npr. lopov);
4. uzukapioni držalac (onaj ko će protekom roka steći stvar uzukapijom).
Druga vrsta faktičke vlasti je izvedena državina. Izvedeni držaoci nemaju nameru
da stvar imaju za sebe, već je drže za drugog. To su:
1. založni poverilac kod pignusa;
2. prekarista (onaj ko je stvar dobio na molbu od vlasnika, a vlasnik je može kad
god hoće uzeti natrag);
3. sekvestar (onaj ko čuva stvar dok se u sporu ne odluči kome ona pripada).
Treća vrsta faktičke stvari je detencija. Detentori su: titular prava službenosti,
zakupac, poslugoprimac, ostavoprimac, vršilac posla kod ugovora o delu, nalogoprimac
i nezvani vršilac tuđeg posla.
Dok svojinska državina proizvodi pravne posledice i po civilnom i po pretorskom
pravu, izvedena državina proizvodi posledice samo po pretorskom pravu. Detencija
nema pravnih posledica ni po jednom ni po drugom pravnom sistemu.
Posledice državine po civilnom pravu su:
1. pod određenim uslovima, sticanjem državine se može steći svojina (predaja, lat.
traditio);
2. pod određenim uslovima državina može vremenom da dovede do sticanja
svojine (održaj, lat. usucapio).
3. držalac je pasivno legitimisan u svojinskom sporu.
Posledica državine po pretorskom pravu je interdiktna zaštita.
Postoji nekoliko vrsta državine: svojinsku ima onaj ko animus rem sibi habendi, a
izvedenu onaj koji tu nameru nema; savesnu (possessio bona fide) ima onaj ko misli da
je vlasnik, a nesavesnu (possessio mala fide) onaj ko zna da to nije. Pored pomenutih,
postoje još dve podele državine. Zakonitu državinu (possessio iusta) ima onaj ko ju je
stekao po nekom pravnom osnovu (a ne onaj koji ju je stekao na osnovu zakona, iako bi
se iz samog naziva to moglo zaključiti). Nezakonita državina je ona koje nije stečena po
nekom pravnom osnovu. Viciozna (possessio vitiosa, manljiva) državina je ona koja je
stečena vi, clam ili precario, odnosno silom, tajno ili zloupotrebom poverenja.
Neviciozna (possessio non vitiosa, nemanljiva) je ona koja nije stečena na takav način.
11
Neviciozna državina za razliku od viciozne uživa posebnu zaštitu po pretorskom
pravu. Ta zaštita se vrši posebnim pretorskim procesnim sredstvom koje se zove
interdikt (naredba, zabrana). U posebnom postupku (interdiktnom postupku) pretor se
ne bavi pravima na stvari, već činjenicama. Na kraju postupka, on interdiktom dodeljuje
državinu stvari onom ko je bio njen poslednji neviciozni držalac (odnosno poslednjem
koji je nije uzeo silom, tajno ili je dobio u prekarijum), ili onom ko je stvar držao najduže
u toku poslednjih godinu dana. Ukoliko na taj način vlasnik ne obije državinu svoje stvari
(jer je ona npr. bila kod lopova jedanaest meseci u toku poslednjih godinu dana), on
može da podigne svojinsku tužbu. Međutim, u svojinskoj tužbi, on će se pozivati na
svoje pravo svojine, a ne na činjenicu koliko je dugo stvar bila kod nekog ili na činjenicu
kako je ko došao do državine stvari.
DRŽAVINA – POJAM
D.41.2.12.1 Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Nihil commune habet proprietas
cum possessione.
(Ništa zajedničko nema svojina s državinom.)
D.43.17.1.2 Ulpianus libro sexagensimo nono ad edictum: ...separata esse debet
possessio a proprietate: fieri etenim potest, ut alter possessor sit, dominus non sit, alter
dominus quidem sit, possessor vero non sit: fieri potest, ut et possessor idem et
dominus sit.
(...treba odvajati državinu od svojine: može biti, naime, da je neko držalac a da nije
vlasnik, ili da je neko vlasnik, a nije držalac, ali može biti da je neko istovremeno i
držalac i vlasnik).
D.41.2.15 Gaius libro 26 ad edictum provinciale: Rem, quae nobis subrepta est, perinde
intellegimur desinere possidere atque eam, quae vi nobis erepta est. Sed si is, qui in
12
potestate nostra est, subripuerit, quamdiu apud ipsum sit res, tamdiu non amittimus
possessionem, quia per huiusmodi personas adquiritur nobis possessio. Et haec ratio
est, quare videamur fugitivum possidere, quod is, quemadmodum aliarum rerum
possessionem intervertere non potest, ita ne suam quidem potest.
(Nad stvari koja nam je ukradena smatra se da isto tako gubimo državinu kao i na stvari
koja nam je oteta. Ali ako nam stvar ukrade lice koje je u našoj vlasti, sve dok je ona
kod njega ne gubimo državinu, jer ta lica i pribavljaju državinu za nas. I to je razlog zbog
koga se smatra da imamo državinu na odbeglom robu, jer kao što on ne može da nam
oduzme državinu drugih stvari, tako nam ne može oduzeti državinu na sebi samom.)
D.41.2.3.18-19. Paulus libro 54 ad edictum: 18. Si rem apud te depositam furti faciendi
causa contrectaveris, desino possidere. Sed si eam loco non moveris et infitiandi
animum habeas, plerique veterum et Sabinus et Cassius recte responderunt
possessorem me manere, quia furtum sine contrectatione fieri non potest nec animo
furtum admittatur. 19. Illud quoque a veteribus praeceptum est neminem sibi ipsum
causam possessionis mutare posse.
(18. Ako stvar koju sam ti dao u depozit protivpravno prigrabiš da bi je ukrao, gubim
njenu državinu. Ali ako je ne odneseš na drugo mesto, već imaš samo nameru (animus)
da odrekneš (postojanje depozita) mnogi stariji pravnici, među njima Sabinus i Kasijus,
tačno su odgovorili da državina ostaje kod mene, jer se bez oduzimanja stvari ne može
izvršiti krađa, niti se krađa može izvršiti samo namerom. 19. Stari pravnici su ovo
formulisali pravilom da niko ne može sam sebi menjati osnov državine.)
D.41.2.19.1 Marcellus libro 17 digestorum: Quod scriptum est apud veteres neminem
sibi causam possessionis posse mutare, credibile est de eo cogitatum, qui et corpore et
animo possessioni incumbens hoc solum statuit, ut alia ex causa id possideret, non si
quis dimissa possessione prima eiusdem rei denuo ex alia causa possessionem
nancisci velit.
(Kada su stari pravnici pisali da niko ne može sam sebi menjati osnov državine,
verovatno su pri tome mislili na onoga ko držeći stvar i corpore i animo izjavljuje da će
je držati (ubuduće) po nekom drugom osnovu, a ne na onoga ko je izgubio državinu na
13
stvari pa je zatim tu istu stvar ponovo dobio u državinu i izjavljuje da je sada drži po
drugom osnovu.)
Pitanja:
1. Zašto državina nema ništa zajedničko sa svojinom?
2. “...može biti da je neko držalac a da nije vlasnik.”
a) Zaokružite lice koja su držaoci, a nisu vlasnici:
1. zakupac
2. poslugoprimac
3. lopov
4. uzufruktuar
5. depozitar
b) Navedite još jedan primer da je neko držalac, a da ujedno nije vlasnik.
3. “...ili da je neko vlasnik, a nije držalac.” Navedite primer vlasnika koji je izgubio
državinu.
Zadatak:
Marko je Petru ukrao konja i dao na poslugu svom bratu Gaju. Ko je od njih vlasnik, ko
držalac, a ko detentor?
POSSESSIO BONA FIDE / POSSESSIO MALA FIDE
D.41.2.3.22 Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Vel etiam potest dividi
possessionis genus in duas species, ut possideatur aut bona fide aut non bona fide.
(Isto tako se vrste državine mogu podeliti na dve grupe, jer se može posedovati u
dobroj veri i bez dobre vere).
14
D.41.3.38 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Quam rem ipse
quidem non potest usucapere, quia intelligit alienam se possidere et ob id mala fide
possidet. sed si alii bona fide accipienti tradiderit, poterit is usucapere quia neque vi
possessum neque furtivum possidet.
(Zbog toga on (mala fide possessor) ne može održajem steći stvar, jer zna da poseduje
tuđu stvar, pa je zato poseduje mala fide, ali ako bi on tu stvar predao nekome drugome
ko je u dobroj veri, taj bi je mogao steći održajem jer on ne poseduje stvar silom otetu ili
ukradenu).
Pitanja:
1. Kakva je to državina u dobroj veri (possessio bona fide)?
2. Kakva je to državina mala fide?
3. Gaj spominje važnu razliku između ove dve vrste državine. Koja je to razlika?
4. Razlikovanje državine bona fide od državine mala fide ima još neke pravne
posledice. Navedite neke od njih.
5. U čemu su držalac bona fide i držalac mala fide izjednačeni?
SGZ
§ 203. Koji jednu stvar drži kao svoju, ne znajući da je tuđa, onaj pošteno misli, i jest
pošten ili savestan držalac ili pritežalac; koji pak zna ili po okolnostima doznati može, da
je ona stvar tuđa, i opet je ne pušta, onaj pošteno ne misli, i jest nepošten ili besavestan
držalac ili pritežalac.
§ 204. Pri vraćanju i naknadi razlika se čini po zakonu između savesnog ili besavesnog
držaoca ili pritežaoca. Onaj, t. j. pošteno misleći, vraća stvar, pa više ništa; za ono, što
je upotrebljavao, uživao, trošio ili potrošio stvar, nije dužan odgovarati; jer njemu
pripadaju svi plodovi već sabrani, i sve druge uživane koristi za vreme svoga
pritežavanja; šta više, njemu pripada i naknada za trošak poradi obdržavanja i veće
plodorodnosti učinjeni, u koliko je s tim cena iste stvari porasla. Preko toga takvi ima
prava i onu cenu koju je za stvar dao, natrag zahtevati. Ovoga svega prizrenja
15
besavesni pritežalac lišava se; jer on ne samo sve izgubljeno pokraj stvari naknaditi, no
i onu korist, koju bi pravi pritežalac imati mogao, popuniti mora, po običnoj proceni
veštaka.
ZOSO
§ 72/2. Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije
njegova.
/3. Savesnost državine se pretpostavlja.
§ 38/1. Savestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani.
/2. Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara
za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.
/3. Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.
/4. Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je
vrednost stvari povećana.
/5. Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je
naknaditi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je
on dobio od stvari.
/6. Savestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog
zadovoljstva ili ulepšavanja stvari samo ukoliko je vrednost stvari povećana. Ako se ono
što je učinjeno radi zadovoljstva ili ulepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog
oštećenja, savestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
/7. Savestan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih
i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.
/8. Potraživanje naknade nužnih i korisnih troškova zastareva za tri godine od
dana predaje stvari.
§ 39/1. Nesavestan držalac dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.
/2. Nesavestan držalac dužan je nadoknaditi vrednost ubranih plodova koje je
potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrednost plodova koje je propustio da ubere.
/3. Nesavestan držalac dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću
stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.
16
/4. Nesavestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik
da se stvar nalazila kod njega.
/5. Nesavestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su
korisni lično za vlasnika.
/6. Nesavestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog
zadovoljstva ili ulepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog
zadovoljstva ili ulepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari.
/7.Savestan držalac postaje nesavestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena,
ali vlasnik može dokazivati da je savestan držalac postao nesavestan i pre dostavljanja
tužbe.
POSSESSIO VITIOSA / POSSESIO NON VITIOSA
D.43.19.3.2 Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Si quis ab auctore? meo vi aut
clam aut precario usus est, recte a me via uti prohibetur et interdictum ei inutile est, quia
a me videtur vi vel clam vel precario possidere, qui ab auctore meo vitiose possidet.
(Ako je neko od moga upravitelja-roba silom (vi), potajno (clam) ili zlouptrebom
poverenja (precario) stekao službenost prolaza, ja ga mogu u skladu s pravom sprečiti
da se tim putem služi, a interdikt mu ne može koristiti, jer se smatra da je stekao
državinu od mene silom, potajno ili zloupotrebom poverenja, zbog toga što je do
državine došao viciozno preko moga roba.)
D.41.2.53 Venuleius libro quinto interdictorum: Adversus extraneos vitiosa possessio
prodesse solet.
(I viciozna državina može biti od koristi, ako se radi o trećim licima).
D.41.2.6.1Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Qui ad nundinas profectus
neminem reliquerit et, dum ille a nundinis redit, aliquis occupaverit possessionem, videri
17
eum clam possidere Labeo scribit: retinet ergo possessionem is, qui ad nundinas abit:
verum si revertentem dominum non admiserit, vi magis intellegi possidere, non clam.
(Ako neko odlazeći na sajam nije ostavio (na posedu) nikoga drugog, pa u
međuvremenu dok se on sa sajma ne vrati neko drugi zauzme posed, u tom slučaju,
piše Labeon, treba smatrati da je taj drugi ušao u posed tajno (clam), jer onaj ko je
otišao na sajam voljom zadržava posed. Ali ako on nije dozvolio vlasniku (ranijem
držaocu) da se ponovo vrati u posed, treba uzeti da on posed drži više silom (vi), nego
potajno (clam).
Pitanja:
1. Kakva je to viciozna državina?
2. Zašto se pravi razlika između neviciozne (ispravne) i zakonite državine?
3. Da li je moguće da zakoniti držalac bude istovremeno viciozan?
4. “... i viciozna državina može biti od koristi...” Šta se pod ovim misli odnosno kada
viciozna državina može biti od koristi?
Zadatak:
Sej je imao konja. Konja je ukrao lopov Gaj iz Sejeve štale. Dok je Gaj jahao ukradenog
konja presreo ga je razbojnik Mevije i silom mu oteo konja.
1. Koja su lica viciozni dražaoci?
2. Da li Gaj može od pretora zatražiti zaštitu? Obrazložite odgovor.
POSSESSIO EX IUSTA CAUSA
D.41.2.3.21 Paulus libro 54 ad edictum: Genera possessionum tot sunt, quot et causae
adquirendi eius quod nostrum non sit, velut pro emptore: pro donato: pro legato: pro
dote: pro herede: pro noxae dedito: pro suo, sicut in his, quae terra marique vel ex
18
hostibus capimus vel quae ipsi, ut in rerum natura essent, fecimus. Et in summa magis
unum genus est possidendi, species infinitae.
(Vrsta državine ima onoliko koliko i osnova sticanja onoga što nije naše, na primer pro
emptore, pro donato, pro legato, pro dote, pro herede, pro noxae dedito, pro suo, kao u
slučaju onih stvari koje iz zemlje, mora ili od neprijatelja uzimamo ili koje sami pravimo. I
sve u svemu, jedna je državina, ali su joj vrste neograničene.)
D.41.2.11 (Paulus libro sexagensimo quinto ad edictum): Iuste possidet, qui auctore
praetore possidet.
(Zakonito poseduje onaj ko poseduje na osnovu pretorove dozvole).
Pitanja:
1. Kakva je to zakonita državina (possessio iusta, possessio ex iusta causa)?
2. Koje sve pravne osnove za sticanje zakonite državine navodi Paulus?
3. Navedite još neki primer valjanog pravnog osnova koji dovodi do sticanja zakonite
državine?
4. Koji je pravni značaj činjenice da je neka državina zakonita?
5. Koja je državina nezakonita?
6. Navedite primer za nezakonitu državinu.
Zadatak:
Marko ima konja Pegaza. Marko je svoga konja dao na poslugu Gaju. Konja Pegaza je
iz Gajeve štale ukrao lopov Hektor. Hektor je konja Pegaza prodao na pijaci Kvintu.
1. Navedite koja su lica držaoci u pojedinim fazama ove priče, kako i kada su stekli
državinu?
2. Koje od ovih lica je zakoniti držalac? Zašto? Od kakvog je to pravnog značaja za
njega?
19
INTERDICTUM UTI POSSIDETIS / INTERDICTUM UTRUBI
Gaius, Institutiones 4.148. Retinendae possessionis causa solet interdictum reddi, cum
ab utraque parte de proprietate alicuius rei controversia est et ante quaeritur, uter ex
litigatoribus possidere et uter petere debeat. Cuius rei gratia comparata sunt “Uti
possidetis” et “Utrubi”. 149. Et quidem “Uti possidetis” interdictum de fundi vel aedium
possessione redditur, “Utrubi” vero de rerum mobilium possessione. 150. Et si quidem
de fundo vel aedibus interdicitur, eum potiorem esse praetor iubet, qui eo tempore, quo
interdictum redditur, nec vi nec clam nec precario ab aduersario possideat; si vero de re
mobili, eum potiorem esse iubet, qui maiore parte eius anni nec vi nec clam nec
precario ab aduversario possederit; idque satis ipsis verbis interdictorum significatur.
151. Sed in “Utrubi” interdicto non solum sua cuique possessio prodest, sed etiam
alterius, quam iustum est ei accedere, velut eius, cui heres extiterit, eiusque, a quo
emerit vel ex donatione aut dotis nomine acceperit. Itaque si nostrae possessioni iuncta
alterius iusta possessio exsuperat adversarii possessionem, nos eo interdicto vincimus.
Nullam autem propriam possessionem habenti accessio temporis nec datur nec dari
potest. nam ei, quod nullum est, nihil accedere potest. Sed et si vitiosam habeat
possessionem, id est aut vi aut clam aut precario ab adversario adquisitam, non datur
accessio; nam ei possessio sua nihil prodest. 152. Annus autem retrorsus numeratur.
Itaque si tu verbi gratia VIII mensibus possederis prioribus et ego VII posterioribus, ego
potior ero, quod trium priorum mensium possessio nihil tibi in hoc interdicto prodest,
quod alterius anni possessio est. 153. Possidere autem videmur non solum, si ipsi
possideamus, sed etiam si nostro nomine aliquis in possessione sit, licet is nostro iuri
subiectus non sit, qualis est colonus et inquilinus. Per eos quoque, apud quos
deposuerimus aut quibus commodauerimus aut quibus gratuitam habitationem
praestiterimus, ipsi possidere videmur. Et hoc est, quod volgo dicitur retineri
possessionem posse per quemlibet, qui nostro nomine sit in possessione. Quin etiam
plerique putant animo quoque retineri possessionem, id est ut, quamuis neque ipsi
simus in possessione neque nostro nomine alius, tamen si non relinquendae
20
possessionis animo, sed postea reversuri inde discesserimus, retinere possessionem
videamur. ... nec ulla dubitatio est, quin animo possessionem apisci non possimus.
(148. Za očuvanje državine (retinendae possessionis) obično se se daje interdikt kada
se obe strane spore o svojini na nekoj stvari i prethodno se postavlja pitanje koji će od
njih držati stvar a ko će da tuži. U tu svrhu se upotrebljavaju iterdikti uti possidetis (kako
držite) i utrubi (kojoj od obe stranke). 149. Interdikt uti possidetis daje se za državinu
zemljišta ili zgrada, a utrubi za državinu pokretnih stvari. 150. Ako se podiže interdikt za
zemljište ili zgrade, pretor daje prevagu onome koji u vreme podizanja interdikta ima
državinu, a do nje nije došao silom, potajno ili zloupotrebom poverenja u odnosu na
svog protivnika. Ako se podiže za pokretne stvari, daje prevagu onome koji je imao
državinu stvari tokom većeg dela te godine, a nije do nje došao silom, potajno ili
zlupotrebom poverenja u odnosu na svog protivnika. Same reči interdikata dovoljno
jasno ovo pokazju. 151. U interdiktu utrubi ne računa se samo državina [onog ko se
spori] nego i državina drugih, ukoliko je pravedno da se i ona priračuna, kao npr.
državina onoga koga je nasledio, od koga je kupio ili dobio na osnovu poklona ili
miraza. Tako da ćemo pobediti u tom interdiktu, ako naša državina, kojoj smo dodali
valjanu državinu drugih, (po trajanju) prevazilazi državinu protivnika. Ako neko nema
sopstvenu državinu, drugo vreme se ne dodaje niti se može dodati, jer ako nešto ne
postoji ništa mu se ne može dodati. Ali, i ako ima državinu, ali nije valjana (possessio
vitiosa), tj. ako je silom, potajno ili zloupotrebom poverenja dobio državinu od protivnika
u sporu, ne može se vršiti priračunavanje, jer mu njegova državina ne koristi. 152.
Godina se računa unazad. Tako, ako si ti, primera radi, prvo držao stvar osam meseci,
a ja zatim sedam, ja imam jači osnov, jer prva tri meseca kada si držao ne koriste ti,
budući da je to državina koja se ubraja u drugu (prethodnu) godinu. 153. Smatra se da
imamo državinu ne samo kada sami držimo, nego i ako je neko u naše ime bio držao,
čak i kada nije podređen našoj vlasti, kakav je položaj kolona ili zakupca stana. A i kada
stvar damo u ostavu, na poslugu ili povodom službenosti besplatnog stanovanja
(habitatio), smatra se kao da je sami držimo. Zato se obično kaže da se zadržava
državina preko bilo koga ko u naše ime drži. Čak najveći broj pisaca misli da se
državina zadržava samom voljom, tj. ako sami ne držimo stvar niti drugi u naše ime, ali
ipak imamo želju da ne odustanemo od [vlasti nad] stvari, već želimo potom da je
21
povratimo, smatra se da smo zadržali državinu. ... Nema nikakve sumnje da samom
voljom ne možemo pribaviti državinu.)
D.50.16.156 Licinius libro decimo regularum: "Maiore parte anni" possedisse quis
intellegitur, etiamsi duobus mensibus possederit, si modo adversarius eius aut
paucioribus diebus aut nullis possederit.
(“Veći deo godine” drži i onaj koji je imao državinu dva meseca, pod uslovom da je
njegov protivnik držao manje dana ili uopšte nije bio držalac.)
Pitanja:
1. Koji su uslovi za primenu interdikta uti possidetis, a koji za primenu interdikta
utrubi?
2. Koja je razlika izmedju ovih interdikata, a u čemu je njihova sličnost?
3. Protiv koga se mogu podići ovi interdikti, a protiv koga ne?
Zadatak:
Primus je držao konja Pegaza dve godine. U martu mesecu je konja prodao i predao
Sekundusu. Pegaz u julu pobegne. Nadje ga Tercijus koji nije znao čiji je to konj. U
decembru Sekundus spazi da Tercijus jaše Pegaza. Da li će moći interdiktom da ga
povrati? Da li će to moći i ukoliko je Pegaza u martu ukrao, a ne kupio od Primusa?
Zašto? Da li će moći i Primus da traži predaju Pegaza i pod kojim uslovima će dobiti
spor?
22
INTERDICTUM UNDE VI / INTERDICTUM UNDE VI ARMATA
D.43.16.1 Ulpianus libro 69 ad edictum: pr. Praetor ait: "Unde tu illum vi deiecisti aut
familia tua deiecit, de eo quaeque ille tunc ibi habuit tantummodo intra annum, post
annum de eo, quod ad eum qui vi deiecit pervenerit, iudicium dabo". 1. Hoc interdictum
proponitur ei, qui vi deiectus est: etenim fuit aequissimum vi deiecto subvenire: propter
quod ad reciperandam possessionem interdictum hoc proponitur. ... 3. Hoc interdictum
non ad omnem vim pertinet, verum ad eos, qui de possessione deiciuntur. Ad solam
autem atrocem vim pertinet hoc interdictum, et ad eos tantum, qui de solo deiciuntur, ut
puta de fundo sive aedificio: ad alium autem non pertinet. ... 23. Interdictum autem hoc
nulli competit nisi ei, qui tunc cum deiceretur possidebat, nec alius deici visus est quam
qui possidet. ... 27. Vim vi repellere licere Cassius scribit idque ius natura comparatur:
apparet autem, inquit, ex eo arma armis repellere licere. ... 30. Qui a me vi possidebat,
si ab alio deiciatur, habet interdictum. ... 33. Quod autem ait praetor: "quaeque ibi
habuit", sic accipimus, ut omnes res contineantur, non solum quae propriae ipsius
fuerunt, verum etiam si quae apud eum depositae vel ei commodatae vel pigneratae,
quarumque usum vel usum fructum vel custodiam habuit, vel si quae ei locatae sunt:
cum enim dicat praetor "habuit", omnia haec habendi verbo continentur. ... 44. Hoc
interdictum et heredi et ceteris successoribus competit.
(Pretor kaže: “Ukoliko ti to [stvar] silom oduzmeš, ili neko iz tvoje kuće silom nešto
oduzme, odobriću suđenje [interdikt] u roku od godinu uzimajući u obzir šta je on imao
kod sebe tada, a posle tog roka uzimajući u obzir šta je od njega silom oduzeto. 1.Ovaj
interdikt je ustanovljen u korist onog kome je stvar oduzeta: jer je pošteno da se
pomogne onom kome je silom oduzeto: kome stoji na raspolaganju ovaj interdikt za
vraćanje državine. ... 3. Ovaj interdikt se ne odnosi na sve oblike sile, već na one,
kojima se oduzima državina. Međutim, ovaj interdikt se odnosi samo na brutalnu silu i to
samo na onu kojom je oduzeto zemljište, a mislim i zemljište na kome nije ništa
izgrađeno. Na ostalo ne odnosi. ... 23. Međutim, ovaj interdikt ne pripada onom ko nije
držao u trenutku kada je stvart oduzeta, jer se ne može oduzeti onom ko nije držalac. ...
23
27. Kasije je pisao da je na osnovu prirodnog zakona dozvoljeno silom odbiti silu. Kako
smatra, to je naročito dozvoljeno u slučajevima kada se odbija oružje oružjem. ... 30.
Interdikt stoji na raspolaganju onome ko je od mene silom oduzeo [stvar], ukoliko mu
neko drugi [stvar] otme. ... 33. Međutim, kada pretor kaže: “ono što je tada imao”, to
razumemo kao sve stvari, ne samo ono što je bilo u njegovoj svojini, već i ono što mu je
dato na ostavu ili poslugu, založeno, ono nad čim je imao pravo korišćenja ili
plodouživanja ili ono što mu je predato na čuvanje ili u zakup. Jer kad pretor kaže
“imao”, pod tom rečju se podrazumeva sve ovo. ... 44. Ovaj interdikt pripada nasledniku
i drugim sukcesorima.)
Gaius, Institutiones 4.154. Reciperandae possessionis causa solet interdictum dari, si
quis ex possessione vi deiectus sit. Nam ei proponitur interdictum, cuius principium est
“Unde tu illum vi deiecisti”, per quod is, qui deiecit, cogitur ei restituere rei
possessionem, si modo is, qui deiectus est, nec vi nec clam nec precario ab eo
possideret. Namque eum, qui a me vi aut clam aut precario possidet, inpune deicio.
155. Interdum tamen etsi eum vi deiecerim, qui a me vi aut clam aut precario
possideret, cogor ei restituere possessionem, velut si armis eum vi deiecerim. Nam
propter atrocitatem delicti in tantum patior actionem, ut omni modo debeam ei restituere
possessionem. Armorum autem appellatione non solum scuta et gladios et galeas
significari intellegemus, sed et fustes et lapides.
(154. Obično se interdikt za vraćanje državine stavlja na raspolaganje onome, ko je
silom lišen državine. Naime, interdikt koji počinje rečima “Ukoliko ti to silom oduzmeš”,
kojim je onome ko je oduzeo naređivano da uspostavi državinu stvari [prethodnog
držaoca, odnosno da vrati stvar], pod uslovom da je onaj kome je oduzeto, nije držao
silom, potajno ili na osnovu prekarijuma. Jer onome ko je od mene oduzeo državinu
silom, potajno ili na osnovu prekarijuma, mogu nekažnjeno oduzeti državinu. 155.
Ponekad, međutim, ukoliko sam silom oduzeo onome, ko je od mene uzeo silom,
potajno, ili na osnovu prekarijuma, prisiljen sam da njemu vratim državinu, kao kada
sam mu oružanom silom oduzeo. Naime zbog brutalnosti delikta, u toj meri podležem
24
tužbi da sam u svakom slučaju dužan da mu vratim državinu. Međutim, pod oružjem se
podrazumevaju ne samo štitovi, mačevi i kacige, već i toljage i kamenje.)
Pitanja:
1. Koji su uslovi za primenu interdikta unde vi?
2. U kom roku se on može podići?
3. Kome pretor dodeljuje državinu?
4. Koja je razlika interdikta unde vi i unde vi armata?
Zadatak:
Gaj i njegovi robovi su u februaru mesecu zauzeli zapušten Mevijev vinograd, dok je on
bio na putu u Siriju. Kada se u oktobru Mevije vratio bio je iznenadjen ponašanjem svog
suseda Gaja. Odlučio je da zahteva vraćanje vinograda putem interdikta. Kome će
pretor dodeliti državinu vinograda? Da li će rešenje biti isto ukoliko su Gaj i njegovi
robovi oružjem uzeli vinograd i tom prilikom isterali iz njega Mevijeve robove?
SVOJINA
Svojina je najšire od svih stvarnih prava. Do danas nije data definicija svojine
koja se ne može opovrgnuti. Rimljani nisu želeli ni pokušavali da definišu svojinu, ali su
ipak to nenamerno učinili u fragmentu iz Justinijanovih Institucija:
I.2.4.4.Cum autem finitus fuerit usus fructus, revertitur scilicet ad proprietatem et ex eo
tempore nudae proprietatis dominus incipit plenam habere in re potestatem.
(Međutim, kada se okonča plodouživanje, pripaja se svojini i vlasnik, koji je u to vreme
imao samo golu svojinu, počinje da ima punu vlast na stvari.)
25
Tako se kao rimska definicija svojine često navodi „puna vlast na stvari“ (plena in re
potestas).
Sva svojinska ovlašćenja (sva ovlašćenja koja ima vlasnik na stvari) se mogu
svrstati u tri grupe:
1. usus – pravo da se stvar koristi;
2. fructus – pravo da se pribiraju plodovi (prihodi) od stvari;
3. abusus – pravo da se raspolaže faktički (tako što se stvar uništi, fizički
promeni...) ili pravno (tako što se stvar proda, založi...).
Rimsko pravo, kao personalno pravo građana grada Rima je poznavalo samo
jednu vrstu svojine (dominum ex iure quiritium, kviritska svojina). Međutim, na teritoriji
carstva su postojale još tri pravne situacije koje su podsećale na današnju svojinu, pa ih
današnji pravni romanisti nazivaju „svojinama“. To su pretorska, provincijska i
peregrinska svojina. Njihov pregled je dat u tabeli 3.
Tabela 3: Pregled vrsta svojine u rimskom pravu
VRSTE
SVOJINE
SUBJEKT
(VLASNIK)
OBJEKT ZAŠTITA
KVIRITSKA Rimljanin
1. res nec mancipi
2. formalno prenete res
mancipi
rei vindicatio
PRETORSKA Rimljanin
neformalno prenete res
mancipi do proteka roka za
održaj
actio Publiciana
exceptio rei
venditae et traditae
PROVINCIJSKA Rimljanin
solum provinciale (koje je po
ius civile res extra
commercium)
nedovoljno poznato
PEREGRINSKA peregrin bilo šta po peregrinskom
pravu
26
Kviritisku svojinu ima rimski građanin nad svim res mancipi i nad formalno
(mancipacijom i sudskom cesijom) prenetih res mancipi.
Pretorsku „svojinu“ imaju takođe rimski građani nad onim stvarima koje su im
neformalno prenete, ali samo do proteka roka za održaj. Posle toga stiču nad tim
stvarima kviritsku svojinu. Tako treba primetiti da pretorska svojina postoji samo
ograničeno vreme, a najviše godinu ili dve, dok se kviritska svojina ne stekne održajem.
Kako je provincijko zemljište bilo res extra commercium i kao takvo nepodobno
da se nadje u kviritskoj svojini, nije bilo moguće nad njim steći takvu vrstu svojine. Ipak,
rimski građani koji bi zaposeli takvo zemljište imali bi neku vrstu zaštite, koja nam danas
nije dovoljno poznata zbog nedostatka izvora. Njihova vlast nad tom zemljom je ličila na
svojinu, te je zbog toga danas nazivamo provincijskom „svojinom“.
Pored toga, rimsko pravo je priznavalo svojinu peregrina po njihovim parvnim
sistemima (npr. svojinu Grka po grčkom, Egipćana po egipatskom, ili Gala po galskom
pravu). Sve te tipove svojine po raličitim pravnim sistemima na teritoriji carstva
nazivamo peregrinskom svojinom.
Sticanje svojine predstavlja skup pravnih činjenica koje dovode do toga da jedno
lice postane vlasnik neke stvari. I u današnjem i u rimskom pravu postoje različiti načini
da se postane vlasnik, odnosno različiti načini sticanja svojine. Svi oni mogu da se
podele po nekoliko kriterijuma.
Prema tome šta se pribavlja (predmetu pribavljanja) mogu da se podele na
univerzalne i singularne. Univerzalnim se stiče celokupna imovina jednog lica, a
singularnim samo pojedinačna prava.
S obzirom na pravni sistem u kome postoje dele se na civilne (koje postoje samo
u ius civile i predstavljaju njegovu specifičnost) i prirodne (koji postoje i u drugim
pravnim sistemima). Civilni su mancipacija, sudska cesija i održaj, a prirodni su predaja
(tradicija), okupacija i prerada (specifikacija).
Prema tome da li se zahteva učešće javne vlasti prilikom sticanja, načini sticanja
se dele na načine javnog prava (prodaja ratnog plena pod kopljem ili asignacija
zemljišta na osnovu zakona) i načine sticanja privatnog prava.
Prema tome da li se stiče od prethodnog vlasnika i na osnovu njegove volje
privatni načini sticanja se dele na derivativne, kod kojih je to slučaj i na originarne, kod
27
kojih to nije slučaj. Derivativni načini sticanja su mancipacija, sudska cesija i predaja
(tradicija). Originarni načini sticanja su okupacija, priraštaj, odvajanje plodova i prerada.
Održaj po svojim karakteristikama ne spada ni u jednu od ove dve grupe.
Svojina se štiti posebnim tužbama. Njihov pregled je dat u Tabeli 4.
Tabela 4: Pregled svojinskih tužbi u rimskom pravu
TUŽBE TUŽILAC
(ACTOR)
TUŽENI
(REUS)
ŠTA SE TUŽBOM
ZAHTEVA
TERET DOKAZIVANJA
REI
VINDICATIO
kviritski
vlasnik
držalac predaja stvari
A:
1) načini sticanja unazad do
poslednjeg originarnog
2) uslovi za održaj
ACTIO
PUBLICIANA
pretorski
vlasnik
držalac predaja stvari A: uslovi za održaj, odnosno
ACTIO
NEGATORIA
vlasnik
onaj ko ometa pravo
svojine pozivajući se
na neko svoje
sektorsko pravo
prestanak ometanja
(cautio de amplius
non turbando)
A: čini verovatnim svoje
pravo svojine
R: sektorsko pravo na koje
se poziva
Rei vidicatio je tužba koju podiže kviritski vlasnik protiv onog kod koga se nađje
stvar u njegovoj kviritskoj svojini. Njome se zahteva predaja stvari. Po mišljenju
savremene pravne romanistike, da bi uspeo u sporu, vlasnik je trebalo da dokaže ili sve
načine sticanja unazad do poslednjeg originarnog (što je teško pa se naziva „đavolsko
dokazivanje", probatio diabolica) ili da je ispunio uslove za sticanje stvari održajem,
odnosno da bi je za poslednju godinu (ili dve) dana stekao održajem sve i da nije bio
njen vlasnik pre toga. Za ovakve vrste dokazivanja nema svedočanstava u sačuvanim
tekstovima.
Actio Publiciana je pretorska tužba, najverovatnije nazvana po pretoru koji ju je
uveo. Ona predstavlja rei vindicatio s fikcijom da je rok za održaj prošao, te da je
pretorski vlasnik već postao kviritski. Takođe se podiže protiv onog kod koga se stvar
nalazi i takođe se zehteva predaja stvari. Tužilac je trebalo da dokaže da bi on postao
kviritski vlasnik da je rok za održaj prošao.
28
Actio negatoria takođe podiže vlasnik (kviritski ili pretorski) protiv onog ko ih
omete u vršenju prava svojine, tako što stvar drži ili koristi. Međutim, za razliku od prva
dva slučaja, ovde se onaj ko ometanje vrši (tuženi) poziva na neko svoje pravo. To
pravo na koje se on poziva nije svojina, već neko uže (sektorsko) pravo, najčešće
službenost. Tužilac zahteva da to ometanje prestane i da mu tuženi posebnom
stipulacijom obeća da neće više to uznemiravanje da vrši (cautio de amplius non
turbando). Ukoliko tuženi takvo obećanje prekrši, tužilac može na osnovu stipulacije
protiv njega da pokrene daleko jednostavniji spor kondikcijom i da naplati sumu koju mu
je tuženi stipulacijom obećao. Predpostavlja se da tužilac nije trebalo da dokazuje svoje
pravo svojine, (koje ni za tuženog nije bilo sporno) već samo da ga učini verovatnim.
Zatim bi tuženi trebalo da dokaže sektorsko pravo na koje se poziva.
Pored pomenutih tužbi, ukoliko bi kviritski vlasnik podigao rei vindicatio protiv
pretorskog, pretorski je mogao da se odbrani prigovorom predate i prodate stvari
(exceptio rei venditae et traditae).
KVIRITSKA SVOJINA, PROVINCIJSKA, PEREGRINSKA I PRETORSKA
“SVOJINA”
Gaius, Institutiones 2.7. Sed in provinciali solo placet plerisque solum religiosum non
fieri, quia in eo solo dominium populi Romani est vel Caesaris, nos autem
possessionem tantum et usumfructum habere videmur; utique tamen, etiamsi non sit
religiosum, pro religioso habetur: item quod in provinciis non ex auctoritate populi
Romani consecratum est, proprie sacrum non est, tamen pro sacro habetur.
(Ali većina se slaže da provincijsko zemljište ne može postati religijsko, jer svojina na
ovom zemljištu pripada rimskom narodu ili vladaru, i smatra se da imamo samo
državinu ili plodouživanje. Pa ipak, iako nije religijsko, uzima se kao da je religijsko.)
29
Gaius, Institutiones 2.20. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex
venditionis causa sive ex donationis sive quauis alia ex causa, statim tua fit ea res, si
modo ego eius dominus sim. 21. In eadem causa sunt provincialia praedia, quorum alia
stipendiaria, alia tributaria vocamus: stipendiaria sunt ea, quae in his provinciis sunt,
quae propriae populi Romani esse intelleguntur; tributaria sunt ea, quae in his provinciis
sunt, quae propriae Caesaris esse creduntur.
(20. Ako ti, dakle, budem predao odelo ili zlato ili srebro bilo na osnovu prodaje ili
poklona ili kog drugog pravnog osnova, odmah će stvar postati tvoja, ukoliko sam njen
sopstvenik. 21. Isto se pravilo primenjuje i na posede u provinciji, koje nazivamo ili
stipendijarni ili tributorni. Stipendijarni su oni koji se nalaze u provincijama za koje se
smatra da pripadaju rimskom narodu, a tributorni su oni koji se nalaze u provincijama za
koje se veruje da pripadaju cezaru (vladaru).)
Gaius, Institutiones 2.40. Sequitur, ut admoneamus apud peregrinos quidem unum esse
dominium; nam aut dominus quisque est aut dominus non intellegitur. quo iure etiam
populus Romanus olim utebatur: aut enim ex iure Quiritium unusquisque dominus erat
aut non intellegebatur dominus. sed postea diuisionem accepit dominium, ut alius possit
esse ex iure Quiritium dominus, alius in bonis habere. 41. Nam si tibi rem mancipi
neque mancipauero neque in iure cessero, sed tantum tradidero, in bonis quidem tuis
ea res efficitur, ex iure Quiritium uero mea permanebit, donec tu eam possidendo
usucapias: semel enim impleta usucapione proinde pleno iure incipit, id est et in bonis
et ex iure Quiritium tua res esse, ac si ea mancipata uel in iure cessa <esset>.
(Valja napomenuti da kod peregrina postoji samo jedna vrsta svojine, te se neko ili
smatra za vlasnika ili nije vlasnik. Takvo pravilo je nekad primenjivao i rimski narod:
svaki je bio ili vlasnik po kviritskom pravu, ili nije smatran za vlasnika. Međutim, kasnije
je izvršena podela svojine tako da jedan može biti sopstvenik po kviritskom pravu, a da
drugi može imati stvar u svojim dobrima. 41. Ako neku stvar, koja se ubraja u res
mancipi, ne predam tebi mancipacijom, niti je ustupim na sudu, nego samo neformalno
predam, ona je u tvojim dobrima, ali po kviritskom pravu ona će ostati moja dokle god je
ti putem državine ne stekneš održajem. Kada jednom bude protekao održaj, nastaje
30
potpuna tvoja svojina, tj. stvar će biti i u tvojim dobrima i u tvojoj kviritskoj svojini, kao da
je bila preneta mancipacijom ili ustupanjem na sudu.)
Pitanja:
1. Šta je u stvari pretorska “svojina”? Kako ona nastaje?
2. Koja vrsta stvari je isključivo u kviritskoj svojini?
3. Do kada je postojala pretorska “svojina”?
4. Zašto je naziv “bonitarna” svojina sporan?
5. Zašto se pretorska “svojina” naziva svojinom?
6. U čemu je naizgled protivrečnost izmedju Gajevih reči u 2.7 i 2.21?
Zadatak:
Rimljanin Gaj je svom prijatelju Meviju, takođe Rimljaninu, prodao i neformalno predao,
vinograd u Mons Policianusu, u Toskani, vinograd u Viminacijumu, deset robova
vinogradara i pedeset vinskih amfora. Svom prijatelju Vasiliju, Grku, je prodao i
neformalno predao vinograd u Aprucijumu, na Italijanskoj obali Jadrana. Kakvu će
“svojinu” imati Mevije i Vasilije na prodatim stvarima?
REI VINDICATIO
G.4.41. Intentio est ea pars formulae, qua actor desiderium suum concludit, uelut haec
pars formulae: ... “SI PARET HOMINEM EX IVRE QVIRITIVM AVLI AGERII ESSE”.
(Intentio (zahtev) je deo formule u kome tužilac izlaže ono što želi, kao ovaj deo
formule: ... Ako se utvrdi da rob na osnovu kviritskog prava pripada Ageriju.)
G.4.16. Si in rem agebatur, mobilia quidem et moventia, quae modo in ius adferri
adducive possent, in iure vindicabantur ad hunc modum: qui vindicabat, festucam
31
tenebat; deinde ipsam rem adprehendebat, velut hominem, et ita dicebat: “HUNC EGO
HOMINEM EX IURE QVIRITIUM MEUM ESSE AIO SECUNDVM SUAM CAUSAM;
SICUT DIXI, ECCE TIBI, VINDICTAM INPOSUI, et simul homini festucam inponebat.
Adversarius eadem similiter dicebat et faciebat. Cum uterque vindicasset, praetor
dicebat: “MITTITE AMBO HOMINEM”, illi mittebant. Qui prior vindicaverat, ita alterum
interrogabat: “POSTULO, ANNE DICAS, QUA EX CAUSA VINDICAVERIS?” ille
respondebat: “IUS FECI, SICUT VINDICTAM INPOSUI”. Deinde qui prior vindicaverat,
dicebat: “QUANDO TU INIURIA VINDICAVISTI, QUINGENTIS ASSIBUS
SACRAMENTO TE PROVOCO”; adversarius quoque dicebat similiter: “ET EGO TE”;
aut si res infra mille asses erat, quinquagenarium scilicet sacramentum nominabant.
Deinde eadem sequebantur, quae cum in personam ageretur. Postea praetor
secundum alterum eorum vindicias dicebat, id est interim aliquem possessorem
constituebat, eumque iubebat praedes adversario dare litis et vindiciarum, id est rei et
fructuum; alios autem praedes ipse praetor ab utroque accipiebat sacramenti causa,
quia id in publicum cedebat. Festuca autem utebantur quasi hastae loco, signo quodam
iusti dominii, quando iusto dominio ea maxime sua esse credebant, quae ex hostibus
cepissent; unde in centumviralibus iudiciis hasta proponitur.
(Ako je podizana stvarnopravna tužba povodom pokretne stvari ili stvari koja se sama
kreće, koja se dakle može doneti ili dovesti, zahtevana je ta stvar na sledeći način: onaj
koji vindicira držao je štapić u ruci, zatim bi uhvatio sam predmet spora, na primer roba i
ovako govorio: “tvrdim da je ovaj čovek moj po kviritskom pravu, prema pravnom
osnovu. Kako sam rekao, tako sam ti, evo, položio na njega štap” i u isto vreme bi
stavio svoj prut na roba. Protivnik u sporu bi isto izgovorio i učinio. Kada obojica izvrše
vindikaciju, pretor bi rekao: “Pustite obojica čoveka” i ovi bi puštali. Onaj koji je prvi
zahtevao pitao je ovako drugog: “Zahtevam da kažeš po kom si osnovu vindicirao”, a
ovaj bi odgovarao: “Svoje pravo sam izvršio kada sam položio štap.” Zatim je onaj, koji
bejaše prvi zahtevao, izgovarao: “Budući da si neosnovano vindicirao, pozivam te na
opkladu od petsto asa”, a protivnik bi rekao: “I ja tebe isto tako.” A ako je stvar vredela
manje od hiljadu asa, određivana je opklada od pedeset. Posle toga je postupano na isti
način kao u ličnim tužbama. Zatim bi pretor jednom od njih izricao vindikacije, tj.
privremeno dodeljivao stvar u državinu jednom od njih i naređivao mu da drugoj strani
32
da jemce do kraja suđenja za parnicu i obezbeđenje prava, tj. za stvar i (moguće)
plodove. Sam pretor je uzimao posebne jemce od obojice za inos opklade, koju su
gubili u korist javne kase. Štap je upotrebljavan umesto koplja, koje je znak
pravovaljane svojine, jer se verovalo da je ono što je oteto od neprijatelja u najvećoj
meri njihova svojina. Otuda se i na centumviralnim sudovima izlagalo koplje.)
D.6.1.9 Ulpianus libro 16 ad edictum: Officium autem iudicis in hac actione in hoc erit,
ut iudex inspiciat, an reus possideat: nec ad rem pertinebit, ex qua causa possideat: ubi
enim probavi rem meam esse, necesse habebit possessor restituere, qui non obiecit
aliquam exceptionem.
(U ovoj tužbi je obaveza sudije u tome da on ispita da li je tuženi držalac [ili detentor].
Nije važno po kom osnovu je stvar kod njega. Jer kada dokažem da je stvar moja,
držalac [ili detentor] je dužan da mi stvar preda, ukoliko ne iznese neki prigovor.)
D.6.1.27 Paulus libro 21 ad edictum: 1. Possidere autem aliquis debet utique et litis
contestatae tempore et quo res iudicatur. Quod si litis contestationis tempore possedit,
cum autem res iudicatur sine dolo malo amisit possessionem, absolvendus est
possessor. Item si litis contestatae temporis non possedit, quo autem iudicatur possidet,
probanda est Proculi sententia, ut omnimodo condemnetur: ergo et fructuum nomine ex
quo coepit possidere damnabitur. ... 3. Sed et is, qui ante litem contestatam dolo desiit
rem possidere, tenetur in rem actione: idque ex senatus consulto colligi potest, quo
cautum est, ut diximus, ut dolus praeteritus in hereditatis petitionem veniat: cum enim in
hereditatis petitione, quae et ipsa in rem est, dolus praeteritus fertur, non est absurdum
per consequentias et in speciali in rem actione dolum praeteritum deduci.
(Tuženi treba da drži stvar i u trenutku litis kontestacije i u trenutku donošenja presude.
Ukoliko držalac u trenutku litis kontestacije ima državinu, ali do donošenja presude
izgubi državinu bez zle namere, oslobađa se. Takođe, ukoliko u vreme litis kontestacije
ne drži, ali ima državinu u trenutku donošenja presude, priklanjam se Prokoulovom
mišljenju, da ga svakako treba osuditi. Dakle duguje i plodove od početka državine. ...
3. Ali ako neko pre litis kontestacije prevarno izgubi državinu stvari, podleže tužbi in
rem. Tako je prema odluci senata, koja određuje, a s čim se slažemo, da se u
33
zahtevanju zaostavštine vodi računa o prethodnoj prevari. Jer ako se naime u zatevanju
zaostavštine, koja je sama po sebi tužba in rem, prethodna prevara uzima u obzir, nije
besmisleno, sledstveno tome, da se ona uzme u obzir i u posebnoj tužbi in rem.)
Pitanja:
1. Ko podiže rei vindicatio?
2. Protiv koga se sve može podići ova tužba?
3. Šta se njom zahteva?
4. Šta treba da dokaže tužilac?
Zadatak:
Petronije ima konja Pegaza koji mu često beži iz štale. Nekoliko dana posle Pegazosog
bega, on ga je spazio na Kvintovom imanju. Tužio je Kvinta i zahtevao da mu se Pegaz
vrati. Medjutim, Pegaz se već istog dana našao u Oktavijanovoj štali. Pod kojim
uslovom će Kvint biti osuđen?
ACTIO PUBLICIANA
I.4.6.4. Namque si cui ex iusta causa res aliqua tradita fuerit, veluti ex causa emtionis
aut donationis aut dotis aut legatorum, necdum eius rei dominus effectus est, si eius rei
casu possessionem amiserit, nullam habet directam in rem actionem ad eam rem
persequendam: quippe ita proditae sunt iure civili actiones, ut quis dominium suum
vindicet. Sed quia sane durum erat eo casu deficere actionem, inventa est a praetore
actio, in qua dicit is, qui possessionem amisit, eam rem se usucepisse et ita vindicat
suam esse. Quae actio Publiciana appellatur, quoniam primum a Publicio praetore in
edicto proposita est.
34
(Ako, naime, onaj kome po opravdanom pravnom osnovu neka stvar bude predana, na
primer, na osnovu kupoprodaje ili poklona, ili miraza ili legata, pre nego što je postao
vlasnik nekim slučajem izgubi tu stvar iz državine, on nema nikakvu neposrednu tužbu
da tu stvar potražuje, jer su u civilnom pravu stvorene samo one tužbe kojima se može
potraživati vlasništvo. Ali, budući da bi bilo očigledno nepravično da se u ovakvom
slučaju ne može koristiti tužba, pretor je ustanovio tužbu u kojoj onaj ko je izgubio
državinu tvrdi kao da je tu stvar već stekao održajem, pa je na taj način potražuje kao
da je ona u njegovom vlasništvu. Ova se tužba naziva actio Publiciana jer ju je prvi
uneo u svoj edikt pretor Publicije.)
D 6.2.1 Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Ait praetor: “Si quis id quod traditur ex
iusta causa non a domino et nondum usucaptum petet, iudicium dabo.”
(Pretor kaže: “Ako neko potražuje stvar koja mu je predana (tradirana) od nevlasnika po
opravdanom pravnom osnovu, a tu stvar još nije stekao održajem, dozvoliću tužbu).
D 21.3.2 Pomponius libro secundo ex Plautio: Si a Titio fundum emeris qui Sempronii
erat isque tibi traditurus fuerit, pretio autem soluto Titus Sempronio heres extiterit et
eundem fundum Maevio vendiderit et tradiderit: Iulianus ait aequius esse priore te tueri,
quia et si ipse Titius fundum a te peteret, exceptione summoveretur et si ipse Titius eum
possideret, Publiciana peteres.
(Ako si kupio od Ticija zemljište koje je bilo u vlasništvu Sempronija i tebi je to zemljište
predano (tradirano), ali je, nakon što je plaćena cena, Ticije postao Sempronijev
naslednik, i to je zemljište (Ticije) prodao i predao Meviju: Julijan smatra da je pravičnije
zaštiti tebe, čak i od samog Ticija u slučaju kada bi potraživao zemljište od tebe, putem
prigovora kojim bi bio odbijen (zahtev Ticija), a ako bi sam Ticije imao zemljište u
državini možeš ga tužiti putem publicijanske tužbe.
D.6.2.9.4 Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Si duobus quis separatim vendiderit
bona fide ementibus, videamus, quis magis Publiciana uti possit, utrum is cui priori res
tradita est an i qui tantum prior emit, et Iulianus libro septimo digestorum scripsit, ut, si
quidem ab eodem non domino emerint, potior sit cui priori res tradita est, quodsi a
35
diversis non dominis, melior causa sit possidentis quam petentis, quae sententia vera
est.
(Ako neko proda stvar dvojici kupaca koji su u dobroj veri, treba da vidimo ko (od
dvojice) bi pre mogao da koristi actio Publiciana: onaj kome je stvar prvo tradirana ili
onaj koji je prvi kupio stvar (tj. zaključio ugovor o kupoprodaji). Julijan je napisao u
sedmoj knjizi Digesta da, ako su obojica kupila od istog nevlasnika, jači bi bio onaj
kojem je stvar prvo bila predana (tradirana), a ako su kupili od različitih nevlasnika, bolja
bi bila pozicija držaoca nego onoga ko tuži. I takvo mišljenje je ispravno.)
D.6.2.7.4 Ulpianus libro 16 ad edictum: Si a minore quis emerit ignorans eum minorem
esse, habet publicianam.
(Ako od minora [neko] kupuje, ne znajući da je on minor, može podići publicijansku
tužbu.)
D.6.2.7.2 Ulpianus libro 16 ad edictum: Marcellus libro septimo decimo digestorum
scribit eum, qui a furioso ignorans eum furere emit, posse usucapere: ergo et
publicianam habebit.
(Marcel u sedamnaestoj knjizi Digesta piše da je onaj, koji od duševno bolesnog lica
kupuje, ne znajući da je ovaj duševno bolestan, može steći uzukapijom: dakle može
podići i publicijansku tužbu.)
D.6.2.1.pr Ulpianus libro 16 ad edictum: Ait praetor: "Si quis id quod traditur ex iusta
causa non a domino et nondum usucaptum petet, iudicium dabo."
(Pretor kaže: Ukoliko neko zahteva ono što je predato s pravednim razlogom od
nevlasnika, a još nije stečeno uzukapijom, odobriću suđenje.)
D.6.2.7 Ulpianus libro 16 ad edictum: 2. Marcellus libro septimo decimo digestorum
scribit eum, qui a furioso ignorans eum furere emit, posse usucapere: ergo et
publicianam habebit. … 4. Si a minore quis emerit ignorans eum minorem esse, habet
publicianam. … 9. Haec actio et heredi et honorariis successoribus competit. 10. Si ego
36
non emero, sed servus meus, habebo publicianam. Idem est et si procurator meus vel
tutor vel curator vel quis alius negotium meum gerens emerit.
(2. Marcel u sedamnaestoj knjizi digesta piše da, ko od furioznog kupi ne znajući da je
on furiozan, može steći uzukapijom: dakle ima i publicijansku tužbu... 4. Ukoliko od
minora kupi onaj koji ne zna da je on minor, ima publicijansku tužbu... 9. Ova tužba
pripada i nasledniku i honorarnim sukcesorima. 10. Ukoliko ja ne kupim, već moj rob,
imam publicijansku tužbu. Isto je i ukoliko moj prokurator ili tutor ili staratelj ili nego drugi
kupi vršeći moje poslove.)
Pitanja uz tekst I.4.6.4:
1. Iz kojih reči u tekstu I.4.6.4. se vidi da je actio Publiciana utemeljena na jednoj fikciji?
Koja je to fikcija?
2. Iz teksta broj tri vidi se da publicijansku može koristiti ne samo tzv. pretorski vlasnik
nego da je namena ove tužbe proširena. Na koga se odnosi ovo proširenje tužbe?
Pitanja uz tekst D.21.3.2:
1. U događaju opisanom u D.21.3.2 učestvuju četiri lica. To su “Ti”, Ticije, Sempronije i
Mevije. Opišite koju ulogu ima svako lice u ovom događaju.
2. Kakav je pravni položaj lica “Ti” koje je kupilo zemljište od nevlasnika Ticija?
3. Kakav je pravni položaj Mevija koji je kupio zemljište od Ticija nakon što je Ticije
postao naslednik vlasnika zemljišta Sempronija?
4. Ticije je prodao i predao zemljište licu “Ti”, a zatim je to isto zemljište prodao i predao
(tradirao) Meviju. Kako je to moguće?
5. “Julijan smatra da je pravičnije zaštiti tebe, čak i od samog Ticija u slučaju kada bi
potraživao zemljište od tebe”. Kojom tužbom može Ticije potraživati zemljište od “Ti”?
6. Kako se “Ti” može braniti protiv tužbe Ticija?
7. U kojem slučaju će “Ti” moći da koristi actio Publiciana protiv Ticija?
8. Može li Mevije potraživati zemljište od “Ti”? Kojom tužbom? Da li će uspeti u svom
zahtevu?
37
9. Može li “Ti” da tuži Mevija potražujući zemljište? Kojom tužbom? Hoće li u tome
uspeti?
Pitanja uz ostale tekstove:
1. U kojim sve slučajevima može da se koristi actio Publiciana?
2. Kako actio Publiciana koristi kviritskom vlasniku?
Zadatak:
Primus je Sekundusu prodao i predao roba Stiha. Tercijus je Stiha ukrao od Sekundusa.
Kojim sve tužbama može Primus da tuži Tercijusa, a kojim to može da učini Sekundus?
EXCEPTIO REI VENDITAE ET TRADITAE
D.21.3.2 Pomponius libro secundo ex Plautio: Si a Titio fundum emeris qui Sempronii
erat isque tibi traditus fuerit, pretio autem soluto Titius Sempronio heres exstiterit et
eundem fundum Maevio vendiderit et tradiderit: Iulianus ait aequius esse priorem te
tueri, quia et si ipse Titius fundum a te peteret, exceptione summoveretur et si ipse
Titius eum possideret, publiciana peteres.
(Ukoliko od Ticija kupiš zemljište koje je Sempronijevo i ono tebi bude predato, a cena
plaćena, a Ticije postane Sempronijev naslednik i isto zemljište proda i preda Meviju,
Julijan smatra da je pravičnije da ti imaš prednost, jer da je sam Ticije od tebe zahtevao
zemljište, imao bi na raspolaganju prigovor, a protiv samog Ticija, ukoliko bi došao do
državine zemljište, imao bi na raspolaganju publicijansku tužbu.)
D.21.3.3 Hermogenianus libro sexto iuris epitomarum: pr. Exceptio rei venditae et
traditae non tantum ei cui res tradita est, sed successoribus etiam eius et emptori
secundo, etsi res ei non fuerit tradita, proderit: interest enim emptoris primi secundo rem
38
non evinci. 1. Pari ratione venditoris etiam successoribus nocebit, sive in universum ius
sive in eam dumtaxat rem successerint.
(pr. Prigovor prodate i predate stvari ne stoji na raspolaganju samo onome kome je
stvar predata, već i njegovim sledbenicima, kao i onima koji od njega kupe, iako njima
stvar nije predata, jer je u interesu prvog kupca da stvar ne bude evincirana drugom
kupcu. 1. Iz istog razloga prigovor se može upotrebiti i protiv sledbenika prodavca, bilo
da su oni univerzalni ili singularni sukcesori.)
Pitanja:
1. Ko protiv koga podiže prigovor prodate i predate stvari?
2. Protiv koje tužbe se podiže ovaj prigovor?
Zadaci:
Julije je Liviju prodao i predao roba Stiha 201. godine u martu mesecu. Koji će prigovor
podići Livije ukoliko Julije rei vindikacijom traži predaju roba u februaru 202. Kojom će
tužbom Julije zahtevati predaju stvari od svakog kod kog se ona nalazi u februaru 202.,
a kojom u aprilu 202. godine.
ACTIO NEGATORIA
D.8.5.8.5 Ulpianus libro 17 ad edictum: Aristo Cerellio Vitali respondit non putare se ex
taberna Casiaria fumum in superiora aedificia iure immitti posse, nisi ei rei servitutem
talem admittit. Idemque ait: et ex superiore in inferiora non aquam, non quid aliud
immitti licet: in suo enim alii hactenus facere licet, quatenus nihil in alienum immittat,
fumi autem sicut aquae esse immissionem: posse igitur superiorem cum inferiore agere
ius illi non esse id ita facere. Alfenum denique scribere ait posse ita agi ius illi non esse
in suo lapidem caedere, ut in meum fundum fragmenta cadant. Dicit igitur Aristo eum,
39
qui tabernam Casiariam a Minturnensibus conduxit, a superiore prohiberi posse fumum
immittere, sed Minturnenses ei ex conducto teneri: agique sic posse dicit cum eo, qui
eum fumum immittat, ius ei non esse fumum immittere. Ergo per contrarium agi poterit
ius esse fumum immittere: quod et ipsum videtur aristo probare. Sed et interdictum uti
possidetis poterit locum habere, si quis prohibeatur, qualiter velit, suo uti.
(Aristo Cereliju Vitaliju odgovara da ne smatra da ima prava da dim iz svoje radionice
sira pušta na zgrade iznad, ukoliko nema takvu službenost, što je i prihvaćeno. Takođe
kaže da nije dozvoljeno puštati vodu niti bilo šta drugo iz viših u niže zgrade. U svom
prostoru je dozvoljeno činiti ono što drugoga ne ometa, kao što su imisije dima ili vode.
Zato može onaj iznad da tuži onog ispod, ukoliko ovaj nema prava da to tako čini. Na
kraju navodi Alfena koji kaže da se može podići takva tužba ukoliko na svom zemljištu
sečeš kamen, a na moje zemljište padaju parčići. Tako Aristo kaže da ukoliko neko
radionicu sira iznajmi od Minturnaca, onaj iznad može da zabrani da se ispušta dim, ali
Minturnci odgovaraju [zakupcu] na osnovu zajma. On kaže da onaj ko zahteva da
imisija prestane može da tuži onog ko je odgovoran za dim, jer on na to nema prava.
Dakle, ukoliko on to pravo ima, moguća je suprtona tužba, što je takođe Aristo pisao.
Čak se i interdikt uti possidetis može koristiti, ukoliko je neko sprečen da svoje [stvari]
koristi, onako kako hoće)
D.8.5.2.pr. Ulpianus libro 17 ad edictum: De servitutibus in rem actiones competunt
nobis ad exemplum earum quae ad usum fructum pertinent, tam confessoria quam
negatoria, confessoria ei qui servitutes sibi competere contendit, negatoria domino qui
negat.
(Povodom službenosti, nama pripadaju tužbe po primeru onih koji se koriste kod
plodouživanja, kako konfesorne, tako negatorne, i to konfesorne onom ko štiti svoje
službenosti, a negatorne vlasniku koji [mu to] negira.)
I.4.6.2 Aeque si agat, ius sibi esse re, fundo forte vel aedibus, utendifruendi vel per
fundum vicini eundi, agendi vel ex fundo vicini aquam ducendi, in rem actio est.
Eiusdem generis est actio de iure praediorum urbanorum, veluti si agat, ius sibi esse
altius aedes suas tollendi prospiciendive vel proiciendi aliquid vel immittendi in vicini
40
aedes. Contra quoque de usufructu et de servitutibus praediorum rusticorum, item
praediorum urbanorum invicem quoque proditae sunt actiones, ut quis intendat, ius non
esse adversario utendifruendi, eundi, agendi aquamve ducendi, item altius tollendi,
prospiciendi, proiciendi, immittendi: istae quoque actiones in rem sunt, sed negativae.
Quod genus actionis in controversiis rerum corporalium proditum non est: nam in his is
agit qui non possidet: ei vero qui possidet non est actio prodita per quam neget rem
alterius esse. Sane uno casu qui possidet nihilo minus actoris partes obtinet, sicut in
latioribus digestorum libris oppotunius apparebit.
(Isto tako ako neko pokreće spor da bi dokazao da on ima službenost plodouživanja
zemljišta ili zgrade, ili da može preko tuđeg zemljišta prelaziti ili terati stoku, ili s tuđeg
zemljišta odvoditi vodu – radi se o tužbi in rem. U istu vrstu spada i tužba koja se tiče
prava na gradske službenosti, na primer, kada neko tužbom dokazuje da ima pravo da
svoju zgradu više podigne, ili na pogled, ili da nešto istura ili nešto naslanja na
susedovu zgradu. Nasuprpt tome i kod plodouživanja, te seoskih i graskih službenosti
uvedene su tužbe kojima neko dokazuje da njegov protivnik u sporu nema pravo na
plodouživanje ili na prolaz, progon stoke ili odvođenje vode, kao i pravo na podizanje,
pogled, isturanje, naslanjanje; sve su to takođe stvarne službenosti, ali negativne. Ova
vrsta tužbi nije uvedena za sporove oko telesnih stvari; njima se, naime, služi tužilac koji
nije držalac, jer ne postoji tužba kojom bi držalac negirao da je stvar u svojini tužioca.
Samo u jednom slučaju držalac preuzima ulogu tužioca, što će biti u opširnijim knjigama
Digesta jasnije izloženo.)
Pitanja:
1. Ko protiv koga podiže negatornu tužbu, a ko protiv koga konfesornu?
2. Šta se ovim tužbama zahteva?
3. Na kome je teret dokazivanja?
41
Zadatak:
Paulovi volovi su kod Filipa i on neće da mu ih vrati. Kojom tužbom će Paul zahtevati
predaju svojih volova ukoliko:
1) Filip i sam tvrdi da je vlasnik;
2) Filip tvrdi da ni on ni Paul nisu vlasnici;
3) Filip tvrdi da na volovima ima plodouživanje, iako priznaje da je Paul njihov vlasnik?
DERIVATIVNO STICANJE (OSNOVNE OSOBINE)
D.41.1.9.3 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Hae quoquod res,
quae traditione nostrae fiunt, iure gentium nobis adquiruntur; nihil enim tam conveniens
est naturali aequitati quam voluntatem domini volentis rem suam in alium transferre
ratam haberi.
(Stvari koje postaju naše prostom predajom pribavljamo po ius gentium-u, jer ništa nije
toliko u skladu sa prirodnom pravičnošću nego priznati pravno dejstvo volji sopstvenika
koji hoće da svoju stvar prenese na drugoga).
D.41.1.20.pr. Ulpianus libro vicensimo nono ad Sabinum: Traditio nihil amplius
transferre debet vel potest ad eum qui accipit, quam est apud eum qui tradit. si igitur
quis dominium in fundo habuit, id tradendo transfert, si non habuit, ad eum qui accipit
nihil transfert.
(Tradicijom se na onoga ko pribavlja ne mora i ne može preneti ništa više nego što ima
onaj ko prenosi. Dakle, ako je neko imao svojinu na zemljištu, prenosi je predajom, a
ako je nije imao, na pribavioca ne prenosi ništa).1
Pitanja:1 Kako se ovde ne pominje mancipacija zemljišta, koje je inače res mancipi, verovatno se radi o interpolaciji Justinijanove komisije.
42
1) Koji načini sticanja spadaju u derivativne, a koji u originarne?
2) Koji od derivativnih spadaju u ius gentium?
3) U čemu se sastoji ralika izmedju originarnih i derivativnih načina sticanja?
4) Koja osobina derivativnih načina sticanja proizlazi iz drugog teksta?
MANCIPATIO
Gaius, Institutiones 1.119. Est autem mancipatio, ut supra quoque diximus, imaginaria
quaedam venditio; quod et ipsum ius proprium civium Romanorum est, eaque res ita
agitur: adhibitis non minus quam quinque testibus civibus Romanis puberibus et
praeterea alio eiusdem condicionis, qui libram aeneam teneat, qui appellatur libripens,
is qui mancipio accipit, aes tenens ita dicit hunc ego hominem ex iure quiritium meum
esse aio isque mihi emptus esto hoc aere aeneaque libra; deinde aere percutit libram
idque aes dat ei a quo mancipio accipit quasi pretii loco. 120. Eo modo et serviles et
liberae personae mancipantur; animalia quoque quae mancipi sunt, quo in numero
habentur boves, equi, muli, asini; praedia tam urbana quam rustica quae et ipsa
mancipi sunt, qualia sunt Italica, eodem modo solent mancipari.
(Kao što smo već rekli, mancipacija je vrsta prividne prodaje, koja takođe spada u
ustanove svojstvene rimskim građanima. Ona se obavlja na sledeći način: u prisustvu
najmanje pet svedoka, punoletnih rimskih građana i još jednog čoveka istog pravnog
položaja koji drži bronzani teg i koji se zove libripens, a onaj koji preuzima stvar, držeći
bronzani predmet kaže: “Tvrdim da je ovaj čovek moj po kviritskom pravu i neka mi
bude prodan ovom bronzom i bronzanim tegom.” Zatim bi bronzanim predmetom udario
o teg i predao onom od koga je pribavio mancipacijom na ime tobožnje cene. 120. Na
ovaj način se mancipuju i robovi i slobodni, a i životinje koje spadaju u res mancipi, u
koje se ubrajaju volovi, konji, mule, magarci, zatim se mogu mancipovati zemljišta kako
gradska tako i seoska, ako spadaju u res mancipi, kao što je slučaj sa zemljom u Italiji.
Pitanja:
43
1. Da li je mancipacija originarni ili derivativni način za sticanje svojine. Šta to znači?
2. Da li je apstraktni ili kauzalni način? Obrazložite odgovor.
3. Da li spada u načine ius civile-a ili ius gentium-a?
Zadaci:
1) Gaj je mancipovao konja i vola Serviju. Gaj, međutim, nije znao da konj pripada
Ticiju. Konja je, naime, Gaj mislio da je nasledio od svog ujaka Marka i nije znao niti je
mogao znati da je tog konja ostavio na čuvanje njegovom ujaku prijatelj Ticije.
Da li je Servije stekao svojinu na konju? Da li je stekao svojinu na volu?
2) Gaj je bio u zabludi da Marku duguje roba Stiha po osnovu kupoprodajnog ugovora
koji je trebalo da po njegovom nalogu zaključi njegov sin Petar, a ovaj to nije učinio. Gaj
je zato mancipovao roba Stiha Marku.
Da li je Marko stekao svojinu na robu Stihu?
IN IURE CESSIO
Gaius, Institutiones 2.24: In iure cessio autem hoc modo fit: apud magistratum populi
Romani velut praetorem is, cui res in iure ceditur, rem tenens ita dicit: “HUNC EGO
HOMINEM EX IURE QUIRITIVM MEUM ESSE AIO”; deinde postquam hic vindicaverit,
praetor interrogat eum, qui cedit, an contra vindicet; quo negante aut tacente tunc ei,
qui vindicaverit, eam rem addicit; idque legis actio vocatur. Hoc fieri potest etiam in
provinciis apud praesides earum. 25. Plerumque tamen et fere semper mancipationibus
utimur: quod enim ipsi per nos praesentibus amicis agere possumus, hoc non interest
necesse cum maiore difficultate apud praetorem aut apud praesidem provinciae
agere. ... 28. Res incorporales traditionem non recipere manifestum est. 29. Sed iura
44
praediorum urbanorum in iure cedi possunt; rusticorum vero etiam mancipari possunt.
30. Ususfructus in iure cessionem tantum recipit: nam dominus proprietatis alii
usumfructum in iure cedere potest, ut ille usumfructum habeat et ipse nudam
proprietatem retineat. Ipse usufructuarius in iure cedendo domino proprietatis
usumfructum efficit, ut a se discedat et convertatur in proprietatem; alii vero in iure
cedendo nihilo minus ius suum retinet: creditur enim ea cessione nihil agi. ... 33. Quod
autem diximus usumfructum in iure cessionem tantum recipere, non est temere dictum,
quamuis etiam per mancipationem constitui possit eo, quod in mancipanda proprietate
detrahi potest; non enim ipse ususfructus mancipatur, sed cum in mancipanda
proprietate deducatur, eo fit, ut apud alium ususfructus, apud alium proprietas sit. 34.
Hereditas quoque in iure cessionem tantum recipit.
(In iure cessio se obavlja na sledeći način: pred magistratom rimskog naroda, kao što je
pretor [ili upravnik provincije], onaj koji pribavlja svojinu, držeći stvar u ruci kaže
sledeće: “Tvrdim da je ovaj rob moj po kviritskom pravu”, zatim, pošto je izvršio
vindikaciju, pretor pita onog koji prenosi svojinu da li će osporavati kontravindikacijom,
ukoliko ovaj kaže da neće ili ćuti, dosuđuju stvar onom koji je vindicirao; i to se naziva
legisactio. Ovaj postupak se može obaviti u provincijama pred njihovim upravnicima. 25.
Ipak se najčešće i gotovo uvek služimo mancipacijama. Ono što možemo obaviti sami
pred prisutnim prijateljima, niti je zgodno niti je potrebno da sa većim teškoćama
obavljamo pred pretorom ili upravnikom provincije. ... 28. Jasno je da se bestelesne
stvari ne mogu preneti [neformalnom] predajom. 29. Ali, gradske zemljišne službenosti
mogu se preneti samo ustupanjem na sudu (in iure cessio), a seoske službenosti mogu
i mancipacijom. 30. Plodouživanje se može prenositi samo putem in iure cessio. Vlasnik
može na drugog preneti pravo plodouživanja, a za sebe zadržati samo golu svojinu. Ako
sam plodouživalac ustupanjem na sudu prenese na sopstvenika plodouživanje,
službenost se od njega odvaja i utapa u pravo svojine. Ako prenese službenost na
drugoga, on ipak zadržava svoje pravo, jer se smatra da je ovo ustupanje ništavo. ... 33.
Kada smo tvrdili da se plodouživanje može pribaviti samo putem in iure cessio, nismo to
bez osnova rekli, iako se i mancipacijom može preneti ono što je moguće izdvojiti iz
svojine koja se prenosi mancipacijom; tada se, naime, ne ustanovljava plodouživanje
mancipacijom, nego se ono zadržava iz mancipovane svojine, tako da jednom pripada
45
plodouživanje, a drugom svojina. 34. I zaostavština se može pribaviti jedino ustupanjem
na sudu (in iure cessio).)
Pitanja:
1. U koje grupe načina sticanja spada sudska cesija?
2. Koje se stvari ne mogu preneti ovim načinom?
3. Za koja prava je ovo jedini način prenosa?
Zadatak:
Gaj je prodao Meviju njivu, plug i volove koji služe za oranje, i ustanovio u njegovu
korist pravo prelaska preko svoje livade, kako bi Mevije imao prolaz do svog novog
imanja. Na koje sve načine Mevije može da stekne sve pomenuto?
TRADITIO
D.41.1.31.pr Paulus libro trigensimo primo ad edictum: Numquam nuda traditio transfert
dominium, sed ita, si venditio aut aliqua iusta causa praecesserit, propter quam traditio
sequeretur.
(Nikada prosta (gola) tradicija ne dovodi do prenosa svojine ako tome ne prethodi
prodaja ili neki drugi valjani pravni osnov radi koga dolazi do tradicije).
Gaius, Institutiones 220. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex
venditionis causa sive ex donationis sive quavis alia ex causa, statim tua fit ea res, si
modo ego eius dominus sim.
(Stoga, ako ja tebi predam odelo ili zlato ili srebro bilo zbog prodaje ili poklona ili iz bilo
kojeg drugog razloga, ta stvar odmah postaje tvoje vlasništvo, ukoliko sam ja njen
vlasnik.)
46
D. 6.1.50.pr Callistratus libro secundo edicti monitorii: Si ager ex emptionis causa ad
aliquem pertineat, non recte hac actione agi poterit, antequam traditus sit ager tuncque
possessio amissa sit.
(Ako zemljište po osnovu kupoprodaje nekome pripada, nije moguće pravno voditi spor
po ovoj tužbi [misli se na rei vindicatio] pre nego što je izvršena tradicija zemljišta i
nakon toga izgubljena državina).
Pitanja:
1. Iz prvog teksta proizlazi važna karakteristika rimske tradicije. Koja je to
karakteristika?
2. Zaokružite koji pravni poslovi predstavljaju pravni osnov za sticanje svojine
tradicijom?
zakup posluga poklon trampa ostava
3. Pročitajte drugi tekst i odgovorite: Tradicija u nekim slučajevima neće dovesti do
prenosa svojine, iako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (poklonu, kupoprodaji).
Koji slučaj ima u vidu Gaj?
4. Treći tekst govori o tradiciji zemljišta. Da li je prema klasičnom rimskom pravu moglo
doći do prenosa svojine na ovaj način?
5. Zašto u ovom slučaju nije moguće da kupac zemljišta koristi rei vindicatio?
6. U kom slučaju će doći do prenosa svojine tradicijom:
a) punoletni rimski građanin je prodao i predao roba;
b) maloletni rimski građanin je predao radi poklona svoj prsten;
c) punoletni rimski građanin je dao na poslugu svoga roba;
d) punoletni rimski građanin predao na ime miraza pozlaćeni pribor za jelo.
ZOSO
47
§33. Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu
knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
§34/1 Na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te
stvari u državinu sticaoca.
Pitanja:
1. Koja je podela stvari relevatna po našem pozitivnom pravu kad je reč o derivativnim
načinima za sticanje svojine, za razliku od rimskog prava?
2. Da li ima razlike između rimskog i našeg pozitivnog prava kad je reč o sticanju
svojine na pokretnoj stvari?
TRADITIO BREVI MANU
D.41.1.9.5 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Interdum etiam sine
traditione nuda voluntas domini sufficit ad rem transferendam, veluti si rem, quam
commodavi aut locavi tibi aut apud te deposui, vendidero tibi: licet enim ex ea causa tibi
eam non tradiderim, eo tamen, quod patior eam ex causa emptionis apud te esse, tuam
efficio.
(Nekada je dovoljna sama volja vlasnika pa da se i bez tradicije prenese svojina. Na
primer, ako ti prodam stvar koju sam ti ranije dao na poslugu ili u zakup ili u ostavu: iako
je iz tog razloga [kupoprodaje] tebi ne predajem, time, što je ona kod tebe po jačem
pravnom osnovu kupoprodaje, učinio sam je tvojom).
D.12.1.9.9 Ulpianus libro vicensimo sexto ad edictum: Deposui apud te decem postea
permisi tibi uti: Nerva Proculus etiam antequam moveantur, condicere quasi mutua tibi
haec posse aiunt, et est verum, ut et Marcello videtur: animo enim coepit possidere.
ergo transit periculum ad eum, qui mutuam rogavit et poterit ei condicti.
48
(Stavio sam kod tebe u ostavu deset [sestercija], a kasnije ti dopustio da ih upotrebiš.
Nerva i Prokul kažu da se i pre nego što si ti taj novac uzeo može kondikcijom od tebe
tražiti da to kao zajam vratiš. Ovo je tačno, tako smatra i Marcel, jer je [dužnik] postao
držalac [i vlasnik] samom voljom. Stoga je i rizik prešao na onoga ko je tražio zajam, pa
se od njega može kondikcijom i potraživati).
Pitanja:
1. U čemu se sastoji razlika izmedju ove i redovne tradicije?
2. Zašto se u navedenim slučajevima ne izvrši redovna tradicija?
3. Zašto se ova tradicija naziva fiktivnom?
Zadatak:
Livija je svojoj mladoj rođaki Juliji dala na poslugu svoju bisernu ogrlicu radi odlaska na
svečanu večeru u otmeno društvo. Juliji se ogrlica jako svidela kao i svima prisutnima
na večeri. Kako je Julija ubrzo imala rođendan Livija je odlučila da joj ogrlicu pokloni. U
kom trenutku Julija stiče ogrlicu i na koji način?
TRADITIO LONGA MANU
D.41.1.9.6 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Item si quis merces
in horreo repositas vendiderit, simul atque claves horrei tradiderit emptori, transfert
proprietatem mercium ad empotrem.
(I tako kada neko robu koja je spremljena u skladište proda, prenosi svojinu na robi na
kupca, čim ključeve (od skladišta) preda kupcu.)
D.18.1.74 Papinianus libro primo definitionum: Clavibus traditis ita mercium in horreis
conditarum possessio tradita videtur, si claves apud horrea traditae sint: quo facto
49
confestim emptor dominium et possessionem adipiscitur, etsi non aperuerit horrea:
quod si venditoris merces non fuerunt, usucapio confestim inchoabitur.
(Predajom ključeva smatra se da je prenesena državina na robi koja se nalazi u
skladištu, ako su ključevi predati kod skladišta. Time je kupac stekao svojinu i državinu
iako još nije otvorio skladište. Ako roba nije bila u svojini prodavca, odmah počinje
održaj).
Pitanja:
1. U čemu je razlika između prave i simbolične predaje?
2. Papinijan govori da je predajom ključeva od skladišta istovremeno preneta svojina i
državina na kupljenoj robi. U kojim slučajevima će predajom stvari istovremeno biti
preneta svojina i državina, a kada to neće biti slučaj.
Zadaci:
1. Marko je od Petra kupio 50 litara vina koje je pored druge robe bilo uskladišteno u
jenom velikom podrumu. Ispred podruma Petar je Marku dao ključeve i otišao. Marko je
hteo da otvori podrum, ali je ustanovio da ključevi ne mogu da otključaju podrum? Da li
je Marko stekao svojinu (i državinu) na vinu?
2. Gaj je od Mevija kupio 100 litara crnog vina. Gaj je došao u Mevijev podrum,
zapečatio je dva bureta od 50 litara vina u odsutnosti Mevija, a uz njegov pristanak, i
izjavio: “Ovo vino sada pripada meni.” Da li je ovo prava ili simbolička tradicija? Da li je
Gaj stekao svojinu (i državinu) na vinu?
ORIGINARNI NAČINI STICANJA
50
ACCESSIO
I.2.1.33: Litterae quoque, licet aureae sint, perinde chartis membranisque cedunt, ac
solo cedere solent ea, quae inaedificantur aut inseruntur; ideoque si in chartis
membranisve tuis carmen vel historiam vel orationem Titius scripserit, huius corporis
non Titius, sed tu dominus esse intellegeris. Sed si a Titio petas tuos lobros tuasve
membranas esse, nec impensam scripturae solvere paratus sis, poterit se Titius
defendere per exceptionem doli mali, utique si bona fide earum chartarum
membranarumve possessionem nanctus est.
(I slova, makar bila i zlatna, isto tako pripadaju vlasniku papira i pergamenta, na isti
način kao što vlasniku zemljišta pripada ono što se tu izgradi ili poseje; stoga ako na
tvom papiru ili pergamentu Ticije napiše pesmu, pripovetku ili govor, ti se smatraš
vlasnikom te cele stvari, a ne Ticije. Ali ako ti tužbom potražuješ papire i pergamente
dokazujući da su tvoji, a nećeš da platiš vrednost pisanja, Ticije se može braniti sa
exceptio doli mali, razumljivo, ako je do poseda tog papira ili pergamenta došao bona
fide.)
I.2.1.34: Si quis in aliena tabula pinxerit, quidam putant tabulam picturae cedere: alliis
videtur picturam qualiscumque sit, tabulae cedere. sed nobis videtur melius esse
tabulam picturae cedere: riduculum est enim picturam Apellis vel Parrhasii in
accessionem vilissimae tabulae cedere. ut si a domino tabulae imaginem possidente is
qui pnxit eam petat nec solvat pretium tabulae, poterit per exceptionem doli mali
summoveri: at si is quis pInxit possideat, consequens est, ut utilis actio domino tabulae
adversus eum detur, quo casu si non solvat impensum picturae, poterit per
exceptionem doli mali repelli.
(Ako neko naslika sliku na tuđoj dasci, neki misle da daska sledi sliku, a drugi da slika,
ma kakva bila, sledi dasku. Ali nama se čini da je bolje smatrati da daska sledi sliku, jer
bi bilo smešno kada bi Apelesova ili Farasiova slika trebalo da bude deo i najprostije
daske. Prema tome, ako vlasnik daske ima u državini sliku, pa je slikar vindicira, a nije
51
platio vrednost daske, tužba će se moći odbiti prigovorom doli mali (zbog prevare). Ali
ako je slika u državini slikara, u skladu sa tim je da se vlasniku daske da tužba utilis
causa: u tom slučaju, ako on ne bi platio troškove slike, tužba će moći da se odbije
prigovorom doli mali.)
I.2.1.26: Si tamen alienam purpuram quis intexuit suo vestimento, licet pretiosior est
purpura, accessionis vice cedit vestimento: et qui dominus fuit purpurae adversus eum,
qui subripuit, habet furti actionem et condictionem, sive ipse est, qui vestimentum fecit,
sive alius. Nam extinctae res licet vindicari non possint, condicti tamen a furibus et a
quibusdam aliis possessoribus possunt.
(Ako neko tuđe purpurne niti utka u svoju odeću, ipak te niti, makar bile i skuplje, kao
priraštaj pripadaju odeći. Vlasnik purpurnih niti ima protiv onoga ko mu ih je oduzeo
actio furti i kondikciju, bilo da je reč o osobi koja je izradila odeću, bilo o nekom drugom.
Iako se, naime, nestale stvari ne mogu potraživati vlasničkom tužbom, ipak se
kondikcija može uložiti i prema lopovima i prema bilo kojim (drugim) držaocima.)
Pitanja uz I.2.1.33:
1. Iz prvog teksta proizlazi da su slova odnosno pesma, pripovetka ili govor:
incorporalia genera species accessorium mobilia
2. Iz teksta je moguće izvući dve srodne latinske pravne izreke koje na načelan način
govore o tome kako se stiče svojina priraštajem:
a)____________________________________________________
b)____________________________________________________
3. Koju tužbu podiže “ti” protiv Ticija? Da li mogućnost podizanja ove tužbe zavisi od
činjenice da li je Ticije znao ili nije znao da piše na tuđem papiru odnosno pergamentu?
Kakav je položaj Ticija u postupku po ovoj tužbi ako je on u pogledu papira odnosno
pergamenta possessor bona fide, a kakav ako je possessor mala fide.
Pitanja uz I.2.1.34:
52
1. Vlasnik odeće je ukrao purpurne niti i utkao ih u svoju odeću. Kako se može objasniti
činjenica da je u ovom slučaju vlasnik odeće postao takođe vlasnikom purpurnih niti
iako je do njih došao krađom? Šta može tražiti bivši vlasnik purpurnih niti putem actio
furti? Šta može tražiti kondikcijom? Kako se može objasniti ova mogućnost kumuliranja
tužbi?
ZOSO
§22/3 Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona pripada
njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su
vrednosti jednake - nastaje susvojina.
§23/1 Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se
više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari
nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su
pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.
/2 Ako je neko od vlasnika bio nesavestan, savestan vlasnik može zahtevati, u
roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, da mu cela stvar pripadne u
svojinu ili da cela stvar pripadne nesavesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrednost
njegove stvari.
/3 Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u
odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da
licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.
ACCESSIO – SATIO, IMPLANTATIO
D.41.1.9.pr Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Qua ratione autem
plantae quae terra coalescunt solo cedunt, eadem ratione frumenta quoque quae sata
sunt solo cedere intelleguntur, ceterum sicut is, qui in alieno solo aedificavit , si ab eo
53
dominus soli petat aedificium, defendi potest per exceptionem doli mali, ita eiusdem
exceptionis auxilio tutus esse poterit, qui in alienum fundum sua impensa consevit.
(U istom smislu i biljke koje su pustile koren u zemljište pripadaju zemljištu, pa se tako
smatra da i žito koje je zasejano pripada zemljištu. Ali isto onako kako se onaj ko je na
tuđem zemljištu gradio, ako od njega vlasnik zemljišta potražuje građevinu, može braniti
putem exceptio doli mali, isto tako pomoću ovog prigovora može se zaštititi i onaj ko je
na svoj trošak sejao na tuđem zemljištu).
D.41.1.26.1 Paulus libro quarto decimo ad Sabinum: Arbor radicitus eruta et in alio
posita priusquam coaluerit, prioris domini est; ubi coaluit, agro cedit, et si rursus eruta
sit, non ad priorem dominum revertitur: nam credibile est alio terrae alimento aliam
factam.
(Drvo koje je zajedno s korenjem izvađeno i usađeno na drugo mesto pripada
pređašnjem vlasniku dok ne priraste, a od tada prirast pripada zemljištu. Stoga, ako
bude ponovo izvađeno, ne uspostavlja se pređašnje vlasništvo, jer se smatra da je,
hraneći se na drugom zemljištu, pripalo drugom).
D.41.1.7.13 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Si alienam
plantam in meo solo posuero, mea erit: ex diverso si meam plantam in alieno solo
posuero, illius erit: si modo utroque casu radices egerit: antequam enim radices ageret,
illius permanet, cuius et fuit. His conveniens est, quod, si vicini arborem ita terra
presserim, ut in meum fundum radices egerit, meam effici arborem: rationem enim non
permittere, ut alterius arbor intellegatur, quam cuius fundo radices egisset. Et ideo
prope confinium arbor posita, si etiam in vicinum fundum radices egerit, communis est.
(Ukoliko se tuđa biljka zasadi u moje zemljište, postaje moja. Takođe, ako moja biljka
bude zasađena u tuđe zemljište, biće onog čije je zemljište. Pod uslovom da u oba
slučaja pusti koren. Pre nego što pusti koren, ostaje u svojini onoga čije je bila.
Sledstveno tome, ukoliko tuđe drvo posadim i ono u mom zemljištu pusti koren, drveće
će biti moje. Zato nije dozvoljeno smatrati drvo svojinom drugog, osim ukoliko ne pusti
koren u njegovu zemlju. Tako isto, ukoliko je drvo posadjeno blizu međe, pa pušta
koren i u susedno zemljište, biće zajedničko.)
54
SGZ
§ 281. Ako ti tvojim semenom tuđu njivu zaseješ, plod nije tvoj, no onoga, čija je njiva;
samo ako si ne znajući učinio, dobićeš naknadu za seme i radnju, ako li si znajući i
navalice učinio, gubiš i seme i radnju. Tako isto ako tvojim sađenicama tuđu zemlju
zasadiš, nisu tvoje, no onoga, čija je zemlja, ako su već žile pustile. Ako li tuđu njivu
tuđim semenom zaseješ ili tuđu njivu tuđim sađenicama zasadiš, odgovaraš i onome
čije je seme, i onom čija je zemlja, po smislu 279.
§ 282. Onoga je voćka ili drvo, na čijoj je zemlji stablo, ma se žile i u tuđu zemlju pustile,
ili grane nad ovu nadvele. Samo je svaki vlastan, žile tuđega drveta, u svojoj zemlji
preseći, i grane nad svoju zemlju nadvedene skresati. Drvo, kojega stablo na međama
stoji, jest opšte onima, čije su međe.
Pitanje:
Uporedite rešenja SGZ, § 282. sa onim šta znate o ograničenju prava svojine u interesu
suseda iz rimskog prava.
Zadatak:
Sa Markovog zemljišta padne orah na zemljište njegovog suseda Petra i tamo nikne
novo stablo. Do kada Marko ima pravo da plod pokupi?
ACCESSIO – AEDIFICATIO
55
D.41.1.7.10 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Cum in suo loco
aliquis aliena materia aedificaverit, ipse dominus intellegitur aedificii, quia omne quod
inaedificatur solo cedit. nec tamen ideo is qui materiae dominus fuit desiit eius dominus
esse: sed tantisper neque vindicare eam potest neque ad exhibendum de ea agere
propter legem duodecim tabularum, qua cavetur, ne quis tignum alienum aedibus suis
iunctum eximere cogatur, sed duplum pro eo praestet. appellatione autem tigni omnes
materiae significantur, ex quibus aedificia fiunt. ergo si aliqua ex causa dirutum sit
aedificium, poterit materiae dominus nunc eam vindicare et ad exhibendum agere.
(Ako neko na svom zemljištu tuđim građevinskim materijalom nešto izgradi, smatra se
vlasnikom zgrade, jer sve što se na zemljištu podiže [gradi] zemljištu i pripada. Ipak,
onaj ko je bio vlasnik tog materijala ne gubi svojinu, ali materijal ne može potraživati
vlasničkom tužbom ni voditi spor ad exhibendum, zbog propisa Zakona XII tablica koji je
zabranjivao da se tuđa greda uzidana u nečiju kuću sme izvaditi, nego se mora platiti
dvostruka vrednost. Pod nazivom “greda” podrazumeva se svaki materijal od koga se
gradi kuća. Ali ako iz bilo kog razloga zgrada bude porušena, vlasnik ugrađenog
materijala može podneti i vlasničku tužbu i tužbu ad exhibendum.)
D.41.1.7.12 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Ex diverso si quis
in alieno solo sua materia aedificaverit, illius fit aedificium, cuius et solum est, et, si scit
alienum solum esse, sua voluntate amisisse proprietatem materiae intellegitur: itaque
neque diruto quidem aedificio vindicatio eius materiae competit. certe si dominus soli
petat aedificium nec solvat pretium materiae et mercedes fabrorum, poterit per
exceptionem doli mali repelli, utique si nescit qui aedificavit alienum esse solum et
tamquam in suo bona fide aedificavit: nam si scit, culpa ei obici potest, quod temere
aedificavit in eo solo, quod intellegeret alienum.
(I obrnuto, ako neko na tuđem zemljištu svojim građevinskim materijalom nešto izgradi,
zgrada pripada onom čije je zemljište, jer ako (graditelj) zna da je zemljište tuđe, smatra
se da je po svojoj volji izgubio svojinu na materijalu; stoga mu ne pripada ni pravo da to
vlasničkom tužbom potražuje, čak i ako bi zgrada bila porušena. Ali ako vlasnik
zemljišta tužbom potražuje zgradu, a neće da plati vrednost materijala i nadnice
56
majstora, njegova tužba može biti odbijena sa exceptio doli mali, razumljivo, ako
graditelj nije znao da je zemljište tuđe, pa je bona fide gradio kao na svome, a ako je
znao, može mu se pripisati krivica za to što je lakoumno gradio na zemljištu za koje je
znao da je tuđe.)
Pitanja uz tekst D.41.1.7.10:
1. Da li će vlasnikom zgrade postati i lice koje je znajući da materijal nije njegov izgradio
kuću na svom zemljištu?
2. Bivši vlasnik materijala ne može više podići vlasničku tužbu, niti actio ad exhibendum
za izdvajanje građevinskog materijala. Koja je tužba, ipak, ostala na raspolaganju
bivšem vlasniku građevinskog materijala?
3. Da li vlasnik zemljišta koji je bona fide gradio tuđim građevinskim materijalom takođe
mora da plati dvostruku vrednost materijala?
4. Da li neko ko je tužio vlasnika zemljišta i dobio dvostruku vrednost materijala može,
nakon što je zgrada srušena, vindicirati građevinski materijal?
Pitanja uz tekst D.41.1.7.12:
1. Kakva je razlika između graditelja bona fide i graditelja mala fide koji je svojim
materijalom gradio na tuđem zemljištu?
2. Da li graditelj bona fide ima pravo da traži dvostruku vrednost materijala u ovom
slučaju?
3. Koju od tužbi može podići graditelj bona fide protiv vlasnika zemljišta odnosno
zgrade?
actio de tigno iuncto rei vindicatio actio ad exhibendum condictio
ZOSO
57
§24/1 Lice koje može izgraditi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na
zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na
kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu
upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem
zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
/2 U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri
godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina
od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove
prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.
§25/1 Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se
tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na
građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati mu zemljište u
prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.
/2 U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu
štete.
/3 Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski
objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske
cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.
/4 Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u
roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog
roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.
§26/1 Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kad
građevinski objekat vredi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa
zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj
ceni zemljišta.
/2 Ako je vrednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtev vlasnika zemljišta
građevinski objekat dosuditi njemu i obavezati ga da graditelju naknadi građevinsku
vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi.
Ovaj zahtev vlasnik može podneti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje
građevinskog objekta.
58
/3 Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju
kada su vrednost građevinskog objekta i vrednost zemljišta približno jednake, sud će
građevinski objekat, odnosno građevinski objekat i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta
ili graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama, a naročito o njihovim stambenim
prilikama.
/4 Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, pripada naknada za zemljište, odnosno
građevinski objekat, po odredbi stava 1. ovog člana.
Pitanja:
1. Da li se može reći da u našem pravu važi načelo superficies solo cedit?
2. Izdvojte kriterijume koji su po našem pravu presudni za sticanje svojine?
3. Da li su ti kriterijumi od važnosti u rimskom pravu?
4. Koji vam se od dva sistema, rimski ili moderni, čini principijelnijim?
COMMIXTIO, CONFUSIO
D.6.1.5.pr Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Idem Pomponius scribit: si
frumentum duorum non voluntate eorum confusum sit, competit singulis in rem actio in
id, in quantum paret in illo acervo suum cuiusque esse: quod si voluntate eorum
commixta sunt, tunc communicata videbuntur et erit communi dividundo actio.
(Isto piše Pomponije: ako je žito dvojice vlasnika izmešano bez njihove volje, svaki od
njih ima pravo na tužbu kojom potražuje stvar (actio in rem), ali na onu količinu iz gomile
za koju se utvrdi da je pre bila u svojini svakog pojedinca. Ako je do mešanja došlo po
volji (vlasnika), smatra se da je tada nastalo suvlasništvo, pa tu dolazi u obzir actio
communi dividundo).
Pitanja:
59
1. Kakva je razlika između prvog slučaja kada vlasnik odnosno vlasnici pomešanih
stvari mogu podići actio in rem i drugog slučaja u kojem su oni ovlašćeni da podignu
actio communi dividundo?
2. Objasnite šta je to susvojina?
SGZ
§ 269. Onaj, ko bi tuđu stvar preradio, nju sa svojom sastavio, spojio, smešao, ne dobija
s tim pravo na tuđu stvar.
§ 270. U slučaju takve smeše, ako se stvari smešane ili sastavljene odvojiti ili rastaviti, i
tako u pređašnje stanje postaviti mogu, stvari će se o trošku onoga, koji je smešu
učinio, podeliti, i svaka će se svome gospodaru povratiti.
§ 271. Ako se pak stvari smešane ne bi u pređašnje stanje povratiti mogle, onda po
meri smešanih stvari imaće svi, čije su stvari smešane, zajedničko pravo donde, dokle
se isto ne opredeli i ne rastavi.
§ 272. Ako bi se ta smeša bez znanja i volje gospodara stvari učinila tako, da bi
pomešač na prevaru išao, i onoga oštetiti nameravao, onda pomešana stvar pripašće
nevinome. I krivcu nikako drugo pravo ne pripada, no naknadu po meri najmanje cene
zahtevati, koja će mu se presuditi; no i srazmernu kaznu za prevaru svoju izbeći neće.
§ 273. Neće li nevina strana celu smešanu stvar da zadrži, onda ima prava naknadu od
krivca po meri najveće cene, i samu štetu, ili korist, koju bi imati mogla, zahtevati.
§ 274. Ako bi obe strane u tome nevine bile, i ta bi se smeša ili slučajno dogodila, ili bi
drugi ko bez njihova znanja učinio, i stvari se smešane, sastavljene, ili spojene ne bi
rastaviti i odeliti dale, onda ostaje pravo onome, čija je stvar skupocenija, ili stvar
smešanu zadržati, i drugoga po pravoj vrednosti njegove stvari isplatiti, ili se podobnom
naplatom svoje zadovoljiti.
ZOSO
60
§ 23. /1. Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se
više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari
nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su
pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.
/2. Ako je neko od vlasnika bio nesavestan, savestan vlasnik može zahtevati, u
roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, da mu cela stvar pripadne u
svojinu ili da cela stvar pripadne nesavesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrednost
njegove stvari.
/3. Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u
odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da
licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.
Pitanja:
1. Koji se načini za sticanje svojine iz rimskog prava ovde zajednički regulišu?
2. Uporedite rešenja pozitivnog prava sa onima iz rimskog prava i iz SGZ.
OCCUPATIO - RES NULLIUS, OKUPACIJA DIVLJIH ŽIVOTINJA
I.2.1.12: Ferae igitur bestiae et volucres et pisces, id est omnia animalia, quae in terra,
mari, caelo nascuntur, simulatque ab aliquo capta fuerint, iure gentium statim illius esse
incipiunt: quod enim ante nullius est, id naturali ratione occupanti conceditur. Nec
interest, feras bestias et volucres utrum in suo fundo quisque capiat, an in alieno: plane
qui in alienum fundum ingreditur venandi aut aucupandi gratia, potest a domino, si is
providerit, prohiberi ne ingrediatur ... quidquid autem eorum ceperis, eo usque tuum
esse intellegitur, donec tua custodia coercetur: cum vero evaserit custodiam tuam et in
naturalem libertatem se receperit, tuum esse desinit et rursus occupantis fit. Naturalem
autem libertatem recipere intellegitur, cum vel oculos tuos effugerit vel ita sit in
conspectu tuo, ut difficilis sit eius persecutio.
61
(Divlje životinje, kao i ptice i ribe, to jest sve životinje koje se rađaju na zemlji, u moru i u
vazduhu, čim ih neko uhvati, odmah po ius gentium-u postaju njegovo vlasništvo: jer
ono što je pre bilo ničije, to po prirodnom razumu pripada onom ko ga okupira. Pri tome
nije bitno da li je neko divlje životinje i ptice uhvatio na svom ili na tuđem zemljištu;
međutim, onome koji dolazi na tuđe zemljlište da lovi ili hvata (ptice u mrežu), može
vlasnik, ako mu je stalo do toga, zabraniti da tu ulazi...Šta god od toga uhvatiš, to se
smatra dotle tvojom svojinom dokle god ga držiš pod svojom kontrolom: čim ono
izmakne iz tvoje kontrole pripada ponovo onome ko ga okupira. Smatra se da je
[životinja] ponovo stekla prirodnu slobodu kada ti izmakne ispred očiju ili kad je je još
vidiš, ali ju je teško progoniti.)
D 41.1.5.1-4 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Illud quaesitum
est, an fera bestia, quae ita vulnerata sit, ut capi possit, statim nostra esse intellegatur.
Trebatio placuit statim nostram esse et eo usque nostram videri, donec eam
persequamur, quod si desierimus eam persequi, sesinere nostram esse et rursus fieri
occupantis: itaque si per hoc tempus, quo eam persequimur, alius eam ceperit eo
animo, ut ipse lucrifaceret, furtum videri nobis eum commisisse. plerique non aliter
putaverunt eam nostram esse, quam si eam ceperimus, quia multa accidere possunt, ut
eam non capiamus: quod verius est. Apium quoque natura fera est: itaque quae in
arbore nostra consederint antequam a nobis alveo concludantur, non magis nostrae
esse intelleguntur quam volucres, quae in nostra arbore nidum facerint. ideo si alius eas
incluserit, earum dominus erit. ...Examen, quod ex alveo nostro evolaverit, eo usque
nostrum esse intellegitur, donec in conspectu nostro est nec difficilis eius persecutio est:
alioquin occupantis fit.
(Postavlja se pitanje da li se divlja životinja koja je tako ranjena da se može uhvatiti
smatra odmah našom svojinom. Trebacije je bio mišljenja da ona odmah postaje naša i
da se dotle smatra našom dokle god je gonimo, ali ako odustanemo od gonjenja, ona
prestaje biti naša i pripada onom ko je okupira: stoga, ako je u ono vreme, dok je mi
progonimo, neko uhvati u nameri da se sam time okoristi, smatra se da je učinio krađu
na našu štetu. Međutim, većina pravnika smatra da ona postaje naša svojina tek onda
kada je uhvatimo, jer se mnogo toga može dogoditi zbog čega je mi ne možemo
62
uhvatiti; to je ispravnije. I pčele su divlje po prirodi, pa ako se spuste na naše stablo,
one se, pre nego što ih zatvorimo u košnicu, ne mogu smatrati našim, isto onako kao ni
ptice koje su na našem stablu savile gnezdo. Stoga, ako ih drugi uhvati [u košnicu] on
će postati njihov vlasnik...Roj koji je izleteo iz naše košnice, smatra se dotle našim dok
ga mi pogledom pratimo i dok ga nije teško goniti; inače pripada onome ko ga okupira.)
SGZ
§ 235. Divlje zveri šumske, kao medvedi, kurjaci, (vuci), zecovi, divlji veprovi i t. d.
onoga su, ko ih uhvati ili ubije; a tako i divlje ptice, bile one za jelo ili ne, onoga su, ko ih
uhvati ili ubije. Kad i gde nije slobodno loviti, opredeliće se osobitom uredbom.
§ 236. Divljač uhvaćena ili pripitomljena donde je naša, dokle se u našoj vlasti nalazi;
kako pak prirodu divljačine na sebe uzme, i ispod vlasti naše iziđe, prestaje biti naša, i
pripada onome, koji je prvi uhvati ili ubije.
§ 237. I riba se smatra kao šumsko zverje, onde gde osobitom uredbom pravo ribolova
nije zabranjeno ili kome ustupljeno.
§ 238. Životinja pitoma, kao konji, volovi, i t. d. guske, patke, kokoši, ćurke i t. d. ako i
ispod naše vlasti iziđu, opet ostaju naše, i pravo nam pripada na povraćaj, i svaki je
dužan izdati.
§ 239. Rojevi domaći i golubovi naši su tako, kao i druga pitoma životinja.
§ 240. Roj od tvoga preseda tvoj je, i ti imaš vlasti ustopce vijati ga, i gde god nađeš,
uzeti ga. No ako ti njega za 24 sata vijati prenebregneš, prestaje biti tvoj, i pripada kao i
druga divljač onome, koji ga uhvati.
§ 241. Roj šumski u grmu smatra se kao stvar ničija, i pripada onome, koji ga prvi nađe i
grm zakrsti.
ZOSO
Nema odredbi o okupaciji divljih životinja.
Zadatak:
63
Bio jednom jedan kralj koji nije bio srećan. Da bi odobrovoljio sudbinu bacio je zlatan
prsten u jezero. Prsten je progutala riba. Ribu je upecao ribar i dao je kraljevom kuvaru.
Kuvar je očistio ribu i u njoj našao zlatan prsten. Ko je vlasnik prstena?
OCCUPATIO - THESAURUS
D.41.1.31.1 Paulus libro trigensimo primo ad edictum: Thesaurus est vetus quaedam
depositio pecuniae, cuius non exstat memoria, ut iam dominum non habeat: sic enim fit
eius qui invenerit, quod non laterius sit. alioquin si quis aliquid vel lucri causa vel metus
vel custodiae condiderit sub terra, non est thensaurus; cuius etiam furtum fit.
(Blago je neko staro skrovište novca kojeg se više niko ne seća, tako da nema više
vlasnika; ono pripada osobi koja ga nađe, jer je ničije. Ali ako neko nešto sakrije u
zemlju da bi zaradio, ili zbog straha ili da bi to sačuvao, to nije blago; to može biti i
ukradeno.)
I.2.1.39 Thesauros, quos quis in suo loco invenerit, divus Hadrianus, naturalem
aequtatem secutus, ei concessit, qui invenerit: idemque statuit, si quis in sacro aut in
religioso loco fortuito casu invenerit. At si quis in alieno loco non data ad hoc opera, sed
fortuitu invenerit, dimidium domino soli concessit: et convenienter, si quis in Caesaris
loco invenerit, dimidium inventoris, dimidium Caesaris esse statuit. Lcui conveniens est,
et si quis in publico loco vel fiscali invenerit, dimidium ipsius esse, dimidium fisci vel
civitatis.
(Božanski Hadrijan, sledeći načelo prirodne pravičnosti, odredio je da blago koje neko
nađe na svom zemljištu, njemu pripada; isto je odredio i u slučaju kada se blago
slučajno pronađe u posvećenom ili u zemljištu na kojem se nalazi grob. Ali ako neko na
tuđem zemljištu bez rada, slučajno pronađe blago, polovina pripada vlasniku zemljišta,
a po istom načelu, ako neko u carskom zemljištu nađe blago, odredio je da polovina
pripada nalazaču, a polovina caru. S tim je u skladu da i onda kada neko u javnom
64
zemljištu ili zemljištu koje pripada fisku nađe blago, polovina pripadne njemu, a polovina
fisku ili gradu.)
SGZ
§ 249. Za izgubljene stvari uzimaju se i one, koje su zakopane, uzidane, ili kako drukče
sakrivene, da im se pravoga gospodara ne zna, s kojima, kad bi se našle, onako isto
postupiti valja, kao i sa izgubljenim i nađenim stvarima po gore izloženim propisima.
§ 250. Ako bi se takve zakopane, uzidane, ili drukče sakrivene stvari sastojale u novcu,
zlatu ili srebru, u nakitu, dragom kamenju, ili drugim dragocenostima, koje su tako dugo
sakrivene ležale, da se njihov gospodar doznati i pronaći ne može, onda se takve stvari
iznađene zovu sokrovište (zakopano blago), i ovo se mora javiti načelstvu okružnom,
otkuda će izvešće učiniti se vrhovnoj vlasti.
§ 251. Od ovakvoga nađenoga sokrovišta pripašće jedna trećina praviteljstvenoj kasi,
jedna trećina onome, koji je našao, a jedna trećina onome na čijoj se zemlji našlo. Ako
je pak ovo dvoje u jednom licu skopčano, onda onome obadve ove trećine pripadaju.
§ 252. Ova trećina ne pripada onome, koji bi na traženje sokrovišta najmljen bio, ili koji
bi nađeno pritajio, pa bi se posle doznalo; jer u prvom slučaju najmljenici dobijaju
najamnu nagradu, a u drugom slučaju trećina pripada onome, koji bi za takvoga
nahodnika potkazao, ili ako takvoga ne bi bilo, pripada opštenarodnoj kasi.
§ 253. No ako rabotnici najmljeni slučajno na sokrovište naiđu, onda njima kao
nahodnicima jedna trećina pripada.
Napomena:
U savremenom zakonodavstvu nema odredbi o nalazu blaga i njegove mogućnosti
sticanja okupacijom.
OCCUPATIO – RATNI PLEN
65
D. 41.1.51.1. Celsus libro secundo digestorum: Et quae res hostiles apud nos sunt, non
publicae, sed occupantium fiunt.
(I one stvari neprijatelja koje se nalaze kod nas, pripadaju onome ko ih je okupirao, a ne
državi.)
SGZ
§ 254. Kakvo će pravo ko na plen od neprijatelja dobiveni imati, opredeliće se u vojno-
policajnim zakonima.
OCCUPATIO – RES DERELICTAE
D. 41.7.2. Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Pro derelicto rem a domino
habitam si sciamus, possumus adquirere. Sed Proculus non desinere eam rem domini
esse, nisi ab alio possessa fuerit: Iulianus desinere quidem omittentis esse, non fieri
autem alterius, nisi possessa fuerit, et recte.
(Ako znamo da je vlasnik derelinkvirao stvar, možemo na njoj steći svojinu. Međutim,
Prokul smatra da na njoj ne prestaje svojina sve dok je drugi ne uzme u državinu, a
Julijan tvrdi da ona odmah po derelikciji prestaje biti u svojini onoga ko ju je napustio
premda ne postaje svojina drugog dok je taj ne uzme u državinu, što je ispravno.)
Pitanja:
1. Da li se tekst odnosi kako na pokretne tako i na nepokretne derelinkvirane stvari?
2. Da li neko ko misli da je stvar derelinkvirana može tu stvar steći okupacijom?
3. Da li okupacijom možemo steći svojinu na stvari koju je vlasnik izgubio?
SGZ
66
§ 228. Neke stvari, koje ni u čijoj vlasti nisu, može svaki zauzeti i zadržati, i tim samim
one prelaze u njegovu sopstvenost, i on postaje njihovim gospodarom.
§ 242. Stvar izgubljenu tuđu ako nađeš, nije tvoja. Ako se po znaku kakvom pozna čija
je, da je odmah onome vratiš; ako li se ne pozna, pa je stvar male vrednosti od jednog
dvadesetaka do 12, da javiš mesnoj vlasti, koja će po običaju svakome na znanje dati,
ne bi li se kako gospodar iste stvari našao; ako li bi stvar više od 12 dvadesetaka
vredela, onda ćeš morati javiti sreskom ili okružnom načelniku, koji će svojim načinom
po potrebi i preko novine objaviti.
ZOSO
§ 32. /1. Na pokretnu stvar koju je njen vlasnik napustio pravo svojine stiče lice koje je
uzelo tu stvar u državinu sa namerom da je prisvoji (okupacija), ako zakonom nije
drukčije određeno.
/2. Na nepokretnost se ne može steći pravo svojine okupacijom.
SPECIFICATIO
Gaius, Institutiones 2.79: In aliis quoque speciebus naturalis ratio requiritur: proinde si
ex uvis aut olivis aut spicis meis vinum aut oleum aut frumentum feceris, quaeritur,
utrum meum sit id vinum aut oleum aut frumentum an tuum. Item si ex auro aut argento
meo vas aliquod feceris vel ex tabulis meis nauem aut armarium aut subsellium
fabricaveris, item si ex lana mea vestimentum feceris vel si ex vino et melle meo
mulsum feceris sive ex medicamentis meis emplastrum aut collyrium feceris, quaeritur,
utrum tuum sit id, quod ex meo effeceris, an meum. Quidam materiam et substantiam
spectandam esse putant, id est, ut cuius materia sit, illius et res, quae facta sit, videatur
esse, idque maxime placuit Sabino et Cassio; alii vero eius rem esse putant, qui fecerit,
idque maxime diversae scholae auctoribus visum est: sed eum quoque, cuius materia
67
et substantia fuerit, furti adversus eum, qui subripuerit, habere actionem; nec minus
adversus eundem condictionem ei competere, quia extinctae res, licet vindicari non
possint, condici tamen furibus et quibusdam aliis possessoribus possunt.
(U nekim drugim slučajevima pribegava se primeni načela prirodnog [zdravog] razuma.
Tako, ako od mog grožđa, maslina ili klasja dobiješ vino, ulje ili žito, postavlja se pitanje
da li je moje ili tvoje vino, ulje ili žito. Isto tako, ako od mog zlata ili srebra napraviš vazu
ili od mojih dasaka napraviš brod, orman ili stolicu ili od moje vune napraviš odelo, od
mog vina ili meda napraviš medovinu ili od mojih lekarija načiniš melem za rane ili mast
za oči, postavlja se pitanje da li će ono što iz mojih stvari napraviš biti tvoje ili moje. Neki
su mišljenja da se mora poći od materijala ili sastojaka, tj. da stvar koja je napravljena
treba da pripadne onome čiji je materijal, što su naročito zastupali Sabin i Kasije. Drugi,
međutim, smatraju da stvar pripada onome koji ju je napravio, što je pre svega mišljenje
pripadnika suprotne škole, koji, osim toga, misle da i onaj čiji su materijal ili sastojci,
protiv lica koje bi potajno odnelo stvar može podići tužbu zbog krađe. Isto tako, protiv
njega ovome pripada pravo na tužbu za neosnovano bogaćenje, jer i ako se ne mogu
vindicirati stvari koje su nestale, mogu ipak biti predmet tužbe za neosnovano
bogaćenje protiv lopova i nekih drugih držalaca stvari.)
I.2.1.25: Et post multas Sabinianorum et Proculianorum ambiguitates placuit media
sententia existimantium, si ea species ad materiam reduci possit, eum videri dominum
esse, qui materiae dominus fuerat, si non possit reduci, eum potius intellegi dominum,
qui fecerit.
(I nakon mnogih spornih stavova Sabinijanaca i Prokuleanaca, smatramo ispravnim
srednje rešenje, a to je, da ako se nova stvar može vratiti u prvobitno stanje, vlasnik je
onaj kome je pripadala i materija, a ako se ne može vratiti, treba smatrati da prednost
kao vlasnik ima onaj ko je [stvar] napravio).
Pitanja:
1. U čemu se sastoji spor pravnih škola oko pitanja sticanja svojine preradom?
68
2. Koja je to “suprotna” škola o kojoj govori Gaj?
3. Koja tužba odnosno tužbe stoji na raspolaganju (bivšem) vlasniku materijala protiv
onoga ko je izradio novu stvar prema mišljenju ove škole?
4. Da li postoji razlika ako je lice koje je izradilo novu stvar ukralo materijal ili je do
materijala došlo u dobroj veri?
5. Kada i kako se razrešio spor između Sabinijanaca i Prokuleanaca?
6. Kakvo je to srednje rešenje (media sententia)?
SGZ
§ 269. Onaj, ko bi tuđu stvar preradio, nju sa svojom sastavio, spojio, smešao, ne dobija
s tim pravo na tuđu stvar.
Pitanja:
1. Koje sve rimske načine za sticanje svojine spominje Srpski građanski zakonik u ovom
članu?
2. Da li za preradu predviđa isto rešenje kao u rimskom pravu?
ZOSO
§ 21. Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem,
mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem
svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
§ 22. / 1. Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo
svojine na tu stvar.
/ 2. Pravo svojine na novu stvar pripada vlasniku od čijeg je materijala tu stvar,
na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice.
/ 3. Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona pripada
njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su
vrednosti jednake - nastaje susvojina.
69
Pitanja:
1. Koje tri situacije stvaranja nove stvari predviđa naše pozitivno zakonodavstvo?
2. Koju od ovih situacija su analizirali rimski pravnici?
3. Uporedite stav rimskih pravnika s rešenjem našeg pozitivnog zakonodavstva.
STICANJE SVOJINE NA PLODOVIMA
D.41.1.48.pr. Paulus libro septimo ad Plautium: Bonae fidei emptor non dubie
percipiendo fructus etiam ex aliena re suos interim facit non tantum eos, qui diligentia
ea opera eius pervenerunt, se omnes, quia quod ad fructus attinet. Loco domini paene
est, denique etiam priusquam percipiat, statim ubi a solo separati sunt, bonae fidei
emptoris fiunt. nec interest, ea res, quam bona fide emi, longo tempore capi possit nec
ne...
(Kupac u dobroj veri ubirući plodove postaje nesumnjivo njihov vlasnik, iako je
[kupljena] stvar tuđa, i to vlasnik ne samo onih plodova koji su nastali njegovom
pažnjom i radom, već i svih, jer što se tiče plodova on je skoro u položaju vlasnika. Zato
i pre nego što ih ubere, čim su oni odvojeni od zemljišta njegovi su. Nije od značaja da li
će na stvari koju je kupio u dobroj veri moći da stekne svojinu protekom vremena ili
ne...)
I.2.1.36 De rerum dvisione: Is ad quem usus fructus fundi pertinet, non aliter fructuum
dominus efficitur, quam si eos ipse perceperit. et ideo licet maturis fructibus, nondum
tamen perceptis decesserit, ad heredem eius non pertinent, sed domino proprietatis
aequiruntur.
(Onaj kome pripada pravo plodouživanja nekog zemljišta neće drugačije postati vlasnik
plodova nego kada ih ubere. I zato ako umre, a nije ubrao plodove, mada su oni već bili
sazreli, plodovi ne pripadaju njegovom nasledniku, već vlasniku zemljišta.)
70
Pitanja:
1. Kako stiče svojinu na plodovima kupac odnosno držalac u dobroj veri?
2. Da li je to originarni ili derivativni način?
3. Kako stiče svojinu na plodovima uzufruktuar?
4. Da li on stiče svojinu na plodovima originarno ili derivativno?
Zadaci:
1. Gaj je dao Petru u zakup maslinjak. Petar je otišao da poseti svog bolesnog prijatelja
u Rim. Dok je Petar bio odsutan došao je Gaj u maslinjak. Najpre je pobrao masline sa
drveća, zatim je pokupio masline koje su pale na zemlju. Najzad, uzeo je korpu maslina
koje je Petar sakupio prethodnih dana. Ko je vlasnik maslina koje je sa stabla ubrao
Gaj? Ko je vlasnik maslina koje je Gaj pokupio sa zemlje? Ko je vlasnik maslina koje su
se nalazile u korpi?
2. Pretpostavite da Petar ima pravo plodouživanja na maslinjaku, a zatim odgovorite na
postavljena pitanja. Da li je situacija ista kao u prethodnom slučaju (slučaju zakupa)?
ZOSO
§ 27. / 1. Pravo svojine na plodove koje stvar daje pripada vlasniku stvari.
/ 2. Savestan držalac, plodouživalac i zakupac stvari koja daje plodove stiče
pravo svojine na plodove u trenutku njihovog odvajanja.
/ 3. Plodovi iz stava 2. ovog člana, do njihovog odvajanja, sastavni su deo stvari i
pripadaju njenom vlasniku.
Pitanje:
Navedite sličnosti i razlike između rimskog i našeg važećeg zakonodavstva.
71
USUCAPIO - POJAM
M. T. Cicero, Topica 23: … usus auctoritas fundi biennium est, …ceterarum rerum …
annuus est usus.
(... usus auctoritas zemljišta je dve godine, ... ostalih stvari ... usus traje godinu dana.)
M. T. Cicero, De oficiis 1.37: ...adversus hostem aeterna auctoritas <esto>.
(... protiv stranca [biće] večna auctoritas.)
I.2.6.0: Iure civili constitutum fuerat ... ne rerum dominia in incerto essent. Et cum hoc
placitum erat, putantibus antiquioribus dominis sufficere ad inquirendas res suas
praefata tempora...
(Civilnim pravom je bilo ustanovljeno ... da ne bi svojina stvari bila neizvesna. I po ovom
rešenju je bilo, kako su mislili stari, vlasniku dovoljno da zahteva svoju stvar u okviru
rečenog roka...)
I.2.6.10. Novissime sciendum est, rem talem esse debere, ut in se non habeat vitium, ut
a bona fide emptore usucapi possit vel qui ex alia iusta causa possidet.
(Nedavno je odlučeno, da takva stvar mora biti držana neviciozno i savestan kupac je
može steći uzukapijom, kao i onaj ko je drži po drugim pravnim osnovama.)
D.41.3.3. Modestinus libro quinto pandectarum: Usucapio est adiectio dominii per
continuationem possessionis temporis lege definiti.
(Održaj je sticanje svojine neprekidnom državinom u trajanju određenom zakonom.)
Gaius, Institutiones 2.42. Usucapio autem mobilium quidem rerum anno completur,
fundi vero et aedium biennio; et ita lege XII tabularum cautum est. Ceterum etiam
72
earum rerum usucapio nobis conpetit, quae non a domino nobis traditae fuerint, sive
mancipi sint eae res sive nec mancipi, si modo eas bona fide acceperimus, cum
crederemus eum qui traderet dominum esse.
(Održaj se dovršava, ako je reč o pokretnim stvarima, za jednu godinu, a ako je reč o
zemljištu i zgradama, za dve godine; tako je određeno Zakonom XII tablica. Uostalom,
održajem stičemo svojinu i nad onim stvarima koje nam je predao nevlasnik, bilo da su
to res mancipi ili nec mancipi, pod uslovom da smo ih primili savesno, pošto smo
verovali da je sopstvenik onaj koji nam je predao.)
Pitanja:
Kojim zakonom je uveden ovaj način sticanja?
Koji je razlog za njegovo uvodjenje?
Koji su uslovi održaja bili postavljeni Zakonom dvanaest tablica?
Koji su bili glavni slučajevi uzukapije u klasičnom pravu?
USUCAPIO – BONA FIDES
D.50.16.109 Modestinus libro quinto pandectarum: 'Bonae fidei emptor' esse videtur,
qui ignoravit eam rem alienam esse, aut putavit eum qui vendidit ius vendendi habere,
puta procuratorem aut tutorem esse.
(Smatra se da je kupac u dobroj veri [bonae fidei emptor] onaj ko nije znao da je stvar
tuđa ili je mislio da onaj ko prodaje ima pravo da je proda, na primer da je on prokurator
ili tutor, dakle zastupnik).
D.18.1.26 Pomponius libro 17 ad Sabinum: Si sciens emam ab eo cui bonis interdictum
sit vel cui tempus ad deliberandum de hereditate ita datum sit, ut ei deminuendi
potestas non sit, dominus non ero: dissimiliter atque si a debitore sciens creditorem
fraudari emero.
73
(Ako svesno kupim od onoga kome je zabranjeno [da otuđuje] dobra ili onoga kome je
dato vreme da razmisli o [prihvatanju] nasledstva, jer njemu nije dato ovlašćenje da
umanjuje imanje, [ja] neću biti vlasnik: drugačije će biti ako kupim od dužnika znajući da
će poverilac biti prevaren.)
D.41.3.31.pr Paulus libro 32 ad Sabinum: Numquam in usucapionibus iuris error
possessori prodest: et ideo Proculus ait, si per errorem initio venditionis tutor pupillo
auctor factus sit vel post longum tempus venditionis peractum, usucapi non posse, quia
iuris error est.
(U uzukapijama pravna zabluda nikada ne koristi držaocu: i zato Prokul kaže da ako
greškom na početku prodaje tutor ne bi dao odobrenje, niti je [ono] dato [naknadno]
posle dugog vremena od prodaje, ne može se steći uzukapijom, jer postoji pravna
zabluda.)
D.41.4.7.5 Iulianus libro 44 digestorum: Qui sciens emit ab eo, quem praetor ut
suspectum heredem deminuere vetuit, usu non capiet.
(Ko znajući kupuje od onoga kome je pretor kao sumnjivom nasledniku zabranio da
umanjuje [nasledstvo], ne stiče uzukapijom.)
D.18.1.27 Paulus libro octavo ad Sabinum: Qui a quolibet rem emit, quam putat ipsius
esse, bona fide emit: at qui sine tutoris auctoritate a pupillo emit, vel falso tutore
auctore, quem scit tutorem non esse, non videtur bona fide emere, ut et Sabinus
scripsit.
(Onаj ko od nekogа kupi stvаr, zа koju misli dа je [u svojini] onogа [koji mu je prodаje,]
sаvesno kupuje: а ko bez sаglаsnosti tutorа od mаloletnikа kupuje ili uz sаglаsnost
lаžnog tutorа, zа kogа znа dа nije tutor, smаtrа se dа ne kupuje sаvesno, kаo što je i
Sаbin pisаo.)
D.41.10.5 Neratius libro quinto membranarum: pr. Usucapio rerum, etiam ex aliis causis
concessa interim, propter ea, quae nostra existimantes possideremus, constituta est, ut
aliquis litium finis esset. 1. Sed id, quod quis, cum suum esse existimaret, possederit,
74
usucapiet, etiamsi falsa fuerit eius existimatio. quod tamen ita interpretandum est, ut
probabilis error possidentis usucapioni non obstet, veluti si ob id aliquid possideam,
quod servum meum aut eius, cuius in locum hereditario iure successi, emisse id falso
existimem, quia in alieni facti ignorantia tolerabilis error est.
(pr. Uzukаpijа stvаri, iаko je dopuštenа i iz drugih rаzlogа, ustаnovljenа je zbog onih
stvаri koje imаmo u držаvini verujući dа su nаše, kаko bi se postаvile grаnice
mogućnosti dа se zbog njih vodi spor. 1. Stogа onаj ko drži stvаr, smаtrаjući je svojom,
stiče je održаjem, premdа njegovo uverenje nije tаčno. Ovo trebа tumаčiti nа tаj nаčin
dа oprostivа zаbludа držаocа ne ometа održаj, nа primer, kаdа držim stvаr zа koju
netаčno mislim dа ju je kupio moj rob ili osobа koju sаm po nаslednom prаvu nаsledio,
jer je zаbludа u pogledu tuđeg delovаnjа oprostivа.)
D.41.3.36 Gaius libro secundo rerum cottidianarum siue aureorum: Potest pluribus
modis accidere, ut quis rem alienam aliquo errore deceptus tamquam suam vendat forte
aut donet et ob id a bonae fidei possessore res usucapi possit: veluti si heres rem
defuncto commodatam aut locatam vel apud eum depositam existimans hereditariam
esse alienaverit. Item si quis aliqua existimatione deceptus crediderit ad se hereditatem
pertinere, quae ad eum non pertineat, et rem hereditariam alienaverit, aut si is, ad quem
usus fructus ancillae pertinet, partum eius existimans suum esse, quia et fetus pecudum
ad fructuarium pertinet, alienaverit.
(Može se na više načina dogoditi da neko tuđu stvar u zabludi proda kao svoju i u tom
slučaju stvar može steći držalac u dobroj veri (bonae fidei possessor), na primer ako je
naslednik otuđio stvar koja je ostaviocu bila data na poslugu ili u najam ili u ostavu
smatrajući da je deo zaostavštine. 1. Isto tako, ako je neko pogrešno verovao da mu
pripada kao nasledstvo nešto što mu ne pripada i tu stvar otuđi, ili ako neko kome
pripada plodouživanje na robinji, otuđi njen plod (dete), smatrajući da mu pripada, kao
što na primer plod životinje pripada plodouživaocu.)
D.41.4.2.15-16 Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Si a pupillo emero sine
tutoris auctoritate, quem puberem esse putem, dicimus usucapionem sequi, ut hic plus
sit in re quam in existimatione: quod si scias pupillum esse, putes tamen pupillis licere
75
res suas sine tutoris auctoritate administrare, non capies usu, qua iuris error nulli
prodest. 16. Si a furioso, quem putem sanae mentis, emero, constitit usucapere utilitatis
causa me posse, quamvis nulla esset emptio et ideo neque de evictione actio nascitur
mihi nec Publiciana competit nec accessio possessionis.
(Ako kupim od maloletnika bez odobrenja tutora smatrajući da je punoletan, kažemo da
može uslediti uzukapija jer to je više (zabluda) o stvari nego o proceni (tj. o pravu). Ali
ako znaš da je to maloletnik, ali smatraš da maloletnik može upravljati svojim stvarima
bez tutorovog odobrenja, nećeš steći svojinu uzukapijom, jer zabluda o pravu ne može
nikome koristiti. 16. Ako kupim od duševno bolesnog, za koga sam mislio da je zdrav,
odlučeno je zbog moje koristi da mogu uzukapirati, mada je prodaja ništava, te zato iz
nje ne proističe ni pravo na tužbu zbog evikcije ni actio Publiciana niti se u održaj
uračunava državina prethodnika.)
Pitanja:
1. U pogledu čega je sve mogla postojati zabluda koja je dovoljna da dovede do
održaja?
2. Kakva je ona morala biti na osnovu navedenih tekstova?
3. Koja je to oprostiva zabluda prema Neracijevom mišljenju?
Pitanja uz tekst D.41.4.2.15-16:
1. Ko se u rimskom pravu smatra maloletnikom?
2. Kojim se licima postavlja tutor?
3. “Ja” je smatrao da je maloletnik punoletan? Da li je “ja” bonae fidei emptor? O kakvoj
je zabludi ovde reč? Da li je ta zabluda izvinjiva? Izrazite to putem latinske pravne
izreke.
4. “Ti” odnosno kupac zna da je prodavac maloletnik, ali misli da maloletnik može
zaključiti ugovor bez odobrenja tutora. Koja je ovo vrsta zabude? Da li je ova zabluda
izvinjiva? Izrazite to pomoću latinske pravne izreke?
5. Da li u navedenim slučajevima postoji iusta causa?
76
6. “Ako kupim od duševno bolesnog za koga sam mislio da je zdrav”. O kakvoj je
zabludi ovde reč? Da li je ova zabluda izvinjiva?
Zadatak:
Aleksandar je kupio od maloletnog Oktavija zlatni prsten pre više od godinu dana. Čiji je
prsten ukoliko je:
a) Aleksandar mislio da je Oktavije punoletan;
b) Aleksandar znao da Oktavije nije punoletan, ali je mislio da je dozvoljeno kupiti od
maloletnika;
c) saglasnost dao Julije, koji se lažno predstavljao kao Oktavijev tutor, za šta je
Aleksandar znao;
d) saglasnost dao Julije, koji se lažno predstavljao kao Oktavijev tutor, za šta
Aleksandar nije znao;
e) prsten pripadao nekom drugom, a ne Oktaviju.
USUCAPIO – JUSTINIJANOV REŽIM
I.2.6.pr De usucapionibus et longi temporis possessionibus: Iure civili constitutum
fuerat, ut, qui bona fide ab eo qui dominus non erat, cum crediderit eum dominum esse,
rem emerit vel ex donatione aliave qua iusta causa acceperit, is eam rem, si mobilis
erat, anno ubique, si immobilis, biennio tantum in Italico solo usucapiat, ne rerum
dominia in incerto essent. et cum hoc placitum erat, putantibus antiqui oribus dominis
sufficere ad inquirendas res suas praefata tempora, nobis melior sententia resedit, ne
domini maturius suis rebus defraudentur neque certo loco beneficium hoc concludatur.
et ideo constitutionem super longi temporis possessionem, id est inter praesentes
decennio, inter absentes viginti annis usucapiantur et his modis non solum in Italia, sed
in omni terra, quae nostro imperio gubernatur, dominium rerum iusta causa
possessionis praecedente adquiratur.
77
(Ius civile je propisivalo da ako neko pribavi stvar kupovinom, poklonom ili po bilo kom
zakonitom osnovu od onoga ko nije bio sopstvenik, verujući pri tome da je to
sopstvenik, pribaviće svojinu održajem, i to u roku od godine dana ako je stvar
pokretna, bez obzira na to gde se ona nalazi i u roku od dve godine na zemljištu ako je
ono u Italiji, kako ne bi ostalo u neizvesnosti u čijoj su svojini stvari. Dok se u staro doba
smatralo da je ovo vreme dovoljno sopstveniku da traži svoje stvari, mi smo utvrdili da
je bolje da se sopstvenici ne lišavaju suviše brzo svojine na stvarima i da se ova
pogodnost ne ograničava s obzirom na mesto gde se stvar nalazi. Zbog toga smo o
ovome izdali konstituciju kojom se naređuje da održaj za sve pokretne stvari traje tri
godine, a da se svojina na nepokretnim stvarima stiče državinom longi temporis, to jest
među prisutnima za deset godina, a među odsutnima za dvadeset godina i na taj način
se ne samo u Italiji, već i u svakoj zemlji kojom vladamo stiče svojina na stvarima ako je
državini prethodila iusta causa.)
Pitanja:
1. Opiši evoluciju uzukapije.
2. Kakav je bio režim po Zakonu XII tablica?
3. Šta se u režimu izmenilo u klasičnom pravu?
4. Koje je novine uveo Justinijan?
5. Koji je bitan slučaj uzukapije prestao da postoji u Justinijanovom pravu (vidi Gajeve
Institucije 2.43)?
ZOSO
§ 28. / 1. Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine,
stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.
/ 2. Savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine,
stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
/ 3. Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo
svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
78
/ 4. Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče
pravo svojine na tu stvar održajem protekom dvadeset godina.
USUCAPIO – IUSTUS TITULUS
D.41.4.2.pr. Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Pro emptore possidet, qui
re vera emit, nec sufficit tantum in ea opinione esse eum, ut putet se pro emptore
possidere, sed debet etiam subesse causa emptionis.
(Pro emptore ima državinu stvari onaj, ko zaista kupi stvar, a nije dovoljno da je on
samo uveren da je drži kao kupac, već mora da postoji i causa emptionis [tj. ugovor o
kupoprodaji na osnovu koga je dobio stvar].
D.41.8.1 Ulpianus libro sexto disputationum: Legatorum nomine videtur possidere cui
legatum est: pro legato enim possessio et usucapio nulli alii, quam cui legatum est,
competit.
(Smatra se da ima državinu kao legatar samo onaj kome je [stvar] legirana. Naime
državina i uzukapija pro legato ne pripadaju nikome drugome osim legataru.)
D.41.3.27 Ulpianus libro trigensimo primo ad Sabinum: Celsus libro trigensimo quarto
errare eos ait, qui existimarent, cuius rei quisque bona fide adeptus sit possessionem,
pro suo usucapere eum posse nihil referre, emerit nec ne, donatum sit nec ne, si modo
emptum vel donatum sibi existimaverit, quia neque pro legato neque pro donato neque
pro dote usucaio valeat, si nulla donatio, nulla dos, nullum legatum sit. idemet in litis
aestimatione placet, ut, nisi vere quis litis aestimationem subierit, usucapere non possit.
(Celz je u tridesetčetvrtoj knjizi pisao da greše oni koji smatraju da svako ko je pribavio
državinu neke stvari u dobroj veri može steći na njoj svojinu uzukapijom pro suo, bez
obzira na to da li je tu stvar odista kupio ili ne, da li mu je poklonjena ili ne, samo ako on
sam veruje da mu je stvar prodata ili poklonjena; jer se ni uzukapijom pro legato, ni pro
donato, ni pro dote ne može steći svojina ako nije postojao poklon, miraz ili legat. Isto je
79
odlučeno i za litis aestimatio, te ako nekom nije i stvarno izvršena litis aestimatio, on ne
može pribaviti svojinu uzukapijom.)
Pitanja:
1. Šta je to iustus titulus usucapionis?
2. Šta sve spada u iustus titulus?
3. Kada, kako i zašto mislite da je ovaj uslov uveden?
Zadatak:
Gaj je kupio konja od maloletnog Petra, za koga je mislio da je punoletan. Da li u ovom
slučaju postoji iustuts titulus?
USUCAPIO – TITULUS PUTATIVUS
D.41.10.3 Pomponius libro vicensimo secundo ad Sabinum: Hominem quam ex
stipulatione te mihi debere falso existimabas, tradidisti mihi: si scissem mihi nihil
debere, usu eum non capiam; quod si nescio verius est, ut usucapiam, quia ipsa traditio
ex causa, quam veram esse existimo, sufficit ad efficiendum, ut id quod mihi traditum
est pro meo possideam. et ita Neratius scripsit idque verum puto.
(Predao si mi roba za koga si pogrešno mislio da si dužan da mi ga daš na osnovu
stipulacije; ako sam znao da mi ništa ne duguješ neću steći svojinu održajem, ali ako
nisam znao, ispravnije je da stvar uzukapiram, jer sama predaja izvršena na osnovu
pravnog posla, za koji mislim da je zaista postojao, dovoljna je da proizvede dejstvo da
ono što mi je predato imam u državini kao svoje. Tako je pisao Neracije i smatram da je
to ispravno.)
80
D.41.4.11 Africanus libro septimo quaestionum: Quod volgo traditum est eum, qui
existimat se quid emisse nec emerit, non posse pro emptore usucapere, hactenus
verum esse ait, si nullam iustam causam eius erroris emptor habeat: nam si forte servus
vel procurator, cui emendam rem mandasset, persuaserit ei se emisse atque ita
tradiderit, magis esse, ut usucapio sequatur.
(Kаo što je obično rečeno, ko smаtrа dа je kupio nešto što nije kupio, ne može steći
uzukаpijom pro emptore, kаo što isprаvno kаže, ukoliko ne postoji prаvedаn osnov
kupčeve zаblude: nаime ukoliko moždа rob ili prokurаtor, koji imа mаndаt dа kupi stvаr,
ubedi dа je onа kupljenа i tаko [stvаr] predа, pre će biti, dа sledi uzukаpijа.)
D.41.3.27 Ulpianus libro 31 ad Sabinum: Celsus libro trigensimo quarto errare eos ait,
qui existimarent, cuius rei quisque bona fide adeptus sit possessionem, pro suo
usucapere eum posse nihil referre, emerit nec ne, donatum sit nec ne, si modo emptum
vel donatum sibi existimaverit, quia neque pro legato neque pro donato neque pro dote
usucapio valeat, si nulla donatio, nulla dos, nullum legatum sit, idem et in litis
aestimatione placet, ut, nisi vere quis litis aestimationem subierit, usucapere non possit.
(Celz je u tridesetčetvrtoj knjizi pisаo dа greše oni koji smаtrаju dа svаko ko je pribаvio
držаvinu neke stvаri u dobroj veri može steći svojinu nа njoj uzukаpijom pro suo, bez
obzirа [nа to] dа li je tu stvаr odistа kupio ili ne, dа li mu je poklonjenа ili ne, sаmo аko
on sаm veruje dа mu je stvаr prodаtа ili poklonjenа; jer se ni uzukаpijom pro legato, ni
pro donato, ni pro dote ne može steći svojinа аko nije postojаo poklon, mirаz ili legаt.
Isto je odlučeno i zа litis aestimatio, te аko nekom nije i stvаrno izvršenа litis aestimatio,
on ne može pribаviti svojinu uzukаpijom.)
С.3.36.22 Imperatores Diocletianus, Maximianus. Servum communem non
consentientibus coheredibus, sed per errorem ad eum qui possidet pertinere
credentibus tenens, cum omnis verus titulus deficiat, suum non facit, sed in eo portiones
hereditarias adsignatas penes singulos successores remanere manifestum est. *
DIOCL. ET MAXIM. AA. ET CC. DIONYSIO. *<A 294 >
(Imperаtori Dioklecijаn i Mаksimijаn i cezаri Dionisiju: Zаjedničkog robа kogа bez
odobrenjа [ostаlih] sаnаslednikа, greškom drži [jedаn od njih] misleći dа je njegov, tаko
81
dа [mu] nedostаje bilo koji istiniti osnov, jаsno je dа ne čini svojim, već ostаje drugim
nаslednicimа u njihovim udelimа dodeljene zаostаvštine.)
С.7.29.4 Imperatores Diocletianus, Maximianus. Usucapio non praecedente vero titulo
procedere non potest nec prodesse neque tenenti neque heredi eius potest, nec
obtentu velut ex hereditate, quod alienum fuit, domini intentio ullo longi temporis spatio
absumitur. * DIOCL. ET MAXIM. AA. ET CC. SERAPIONI. *<A 294 >
(Imperаtori Dioklecijаn i Mаksimijаn i cezаri Serаpioni: Uzukаpijom kojoj ne prethodi
istiniti titulus ne može se koristiti, niti držаlаc ili nаslednik mogu iz nje profitirаti, niti ono
što je bilo tuđe, а dobijeno iz zаostаvštine, posle dugog vremenа može biti stečeno.)
Pitanja:
1. Usporedi Pomponijev tekst (D.41.10.3) sa Paulovim fragmentom (D.41.4.2pr.) i
Ulpijanovim (D.41.3.27) i objasni u čemu je razlika?
2. Šta je to putativni titulus?
3. Kakav je bio Dioklecijanov stav o putativnom titulusu?
Zadaci:
1. Junije pogrešno misli da je nasledio konja od svog oca Marka. Da li će Junije steći
konja ukoliko:
1) konj uopšte nije pripadao Marku;
2) je Marko živ;
3) konj pripada ne samo Marku, već in solidum i još trojici njegove braće.
2. Jovan misli da mu je Paul prodao i predao svog konja. Kakvo će rešenje biti ukoliko:
1) Jovan smatra da je dozvoljeno na taj način steći kviritsku svojinu na konju;
2) Paul nije vlasnik;
3) nije došlo do ugovora o kupoprodaji.
82
STVARNA PRAVA NA TUĐIM STVARIMA
SLUŽBENOSTI
Tabela 5: Podela službenosti
STVARNE SLUŽBENOSTI
- u korist svakog ko je vlasnik
određenog (povlasnog) zemljišta
- prenosive zajedno sa tim
zemljištem
SEOSKE
(u cilju koriščenja poljoprivrednog
zemljišta)
1) Iter (pravo prelaska pešice)
2) via (pravo prelaska kolima)
3) actus (pravo progona stoke)
4) aqueductus vel haustus
(pravo odvođenja vode sa ili
preko tuđeg imanja)
GRADSKE
(u cilju korišćenja građevinskog
zemljišta)
pravo naslanjanja zgrade na
susedov zid, pravo da se susedu
zabrani zidanje iznad određene
visine, pravo da se balkon zida
iznad tuđeg zemljišta, pravo
odvođenja kišnice na svoje ili
tuđe zemljište...
LIČNE SLUŽBENOSTI
- u korist određenog lica
- neprenosive
ususfructus (pravo korišćenja i
pribiranja plodova i u
komercijalne svrhe)
usus (pravo korišćenja i
pribiranja plodova radi sopstvene
potrošnje)
habitatio (pravo stanovanja u
kući)
operae servorum vel
animalium (pravo korišćenja
rada roba ili životinje)
Službenosti su stvarna prava na tuđim stvarima koji svom titularu daju
mogućnost da tuđu stvar koristi na određeni način ili da od nje pribira plodove (prihode).
Podela službenosti je data u Tabeli 5.
83
Službenosti se dele na lične i na stvarne. Lične pripadaju određenom licu i ne
mogu se otuđiti (ni među živima niti naslediti). Stvarne pripadaju svakom
(svakodobnom) vlasniku određenog zemljišta, koje se naziva povlasno. Moglo bi se
uslovno reći da stvarne službenosti faktički pripadaju određenom zemljištu, bez obzira
na to ko je njegov vlasnik. Stvarne postoje na zemljištu koje se graniči sa povlasnim i
naziva se poslužno.
U lične službenosti spadaju:
1. ususfructus ili plodouživanje (pravo korišćenja i pribiranja plodova i u
komercijalne svrhe);
2. usus (pravo korišćenja i pribiranja plodova radi sopstvene potrošnje);
3. habitatio (pravo stanovanja u kući);
4. operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje).
Stvarne službenosti se dele na seoske i gradske. Seoske služe boljem
iskorišćavanju povlasnog poljoprivrednog zemljišta, a gradske iskorišćavanju povlasnog
građevinskog zemljišta. Seoske službenosti su najstarije u predstavalju res mancipi,
pod uslovom da je i poslužno dobro takođe res mancipi. U njih spadaju: iter (pravo
prelaska pešice); via (pravo prelaska kolima); actus (pravo progona stoke) i aqueductus
vel haustus (pravo odvođenja vode sa ili preko tuđeg imanja). Primeri za gradske
službenosti su pravo naslanjanja zgrade na suseov zid, pravo da se susedu zabrani
zidanje iznad određene visine, pravo da se balkon zida iznad tuđeg zemljišta, pravo
odvođenja kišnice na svoje ili tuđe zemljište...
Službenosti se štite tužbom koja se naziva actio confessoria. Nju podiže titular
protiv onog ko ga ometa u vršenju prava službenosti i zahteva da to ometanje prestane,
odnosno da mu tuženi obeća stipulacijom da neće više da vrži ometanje (cautio de
amplius non turbando), slično kao kod actio negatoria.
Službenosti su se ustanovljavale, odnosno prenosile legatom ili sudskom
cesijom, a one koje su bile res mancipi i mancipacijom.
Službenosti su se vršile, prenosile i ustanovljale po određenim načelima.
Najznačajnija od njih su:
1. nemini res sua servit, ne može se imati službenost na svojoj stvari, jer vlasnik
već ima šire pravo (svojinu), kojim je obuhvaćeno i uže pravo (službenost);
84
2. servitus servitutis esse non potest, ne može se imati službenost na službenosti;
3. servitus in faciendo consistere nequit, službenost se ne može sastojati u nekom
činjenju već isključivo u dopuštanju drugome (titularu službenosti) da nešto učini.
Službenosti nisu obligacioni odnos između vlasnika i titulara službenosti, kao što
je npr. ugovor o zakupu ili posluzi. Izmedju njih mogu da se nikada ne jave međusobna
obligaciona prava i obaveze.
SLUŽBENOSTI – OPŠTA PITANJA
D.7.6.5.pr Ulpianus libro 17 ad edictum: Uti frui ius sibi esse solus potest intendere, qui
habet usum fructum, dominus autem fundi non potest, quia qui habet proprietatem,
utendi fruendi ius separatum non habet: nec enim potest ei suus fundus servire.
(Posebno pravo da koristi i pribira plodove zemljišta može da zahteva samo onaj ko ima
plodouživanje. Međutim, vlasnik zemljišta ne može, jer on ima svojinu, a nema posebno
pravo da stvar koristi i pribira plodove. Naime, niko ne može imati službenost na svom
zemljištu.)
D.8.1.1 Marcianus libro tertio regularum: Servitutes aut personarum sunt, ut usus et
usus fructus, aut rerum, ut servitutes rusticorum praediorum et urbanorum.
(Službenosti su ili lične, kao pravo korišćenja ili plodouživanja, ili stvarne, koje su
zemljišne seoske ili gradske.)
D.8.1.15.1 Pomponius libro 33 ad Sabinum: Servitutium non ea natura est, ut aliquid
faciat quis, veluti viridia tollat aut amoeniorem prospectum praestet, aut in hoc ut in suo
pingat, sed ut aliquid patiatur aut non faciat.
(Nije priroda službenosti u tome da neko nešto učini, kao na primer, da neko šiša
zelenilo ili obezbedi lep pogled, ili da ukrasi svoje ili tuđe, već u tome da nešto trpi ili ne
čini.)
85
D.8.5.2 Ulpianus libro 17 ad edictum: pr. De servitutibus in rem actiones competunt
nobis ad exemplum earum quae ad usum fructum pertinent, tam confessoria quam
negatoria, confessoria ei qui servitutes sibi competere contendit, negatoria domino qui
negat. 1. Haec autem in rem actio confessoria nulli alii quam domino fundi competit:
servitutem enim nemo vindicare potest quam is qui dominium in fundo vicino habet, cui
servitutem dicit deberi.
(pr. Povodom službenosti, nama pripadaju tužbe po primeru onih koje se koriste kod
plodouživanja, kako konfesorne, tako negatorne i to konfesorne onom ko štiti svoje
službenosti, a negatorne vlasniku koji [mu to] negira. 1. Međutim, konfesorna tužba in
rem nikom drugom ne pripada do vlasniku zemljišta. Naime, niko ne može zahtevati
službenost, osim vlasnika zemljišta susednog onom na kome tvrdi da ima službenost.)
D.33.2.1 Paulus libro tertio ad Sabinum: Nec usus nec usus fructus itineris actus viae
aquaeductus [aequaeductus] legari potest, quia servitus servitutis esse non potest.
(Ni pravo upotrebe, niti plodouživanje, pravo progona stoke, prelaska, sprovođenja vode
se ne mogu legirati, jer ne može postojati službenost na službenosti.)
Pitanja:
1. Šta su to službenosti?
2. Kako se one štite?
3. Koje su vrste službenosti?
4. Koja su načela službenosti?
5. Kako se zasnivaju, a kako prestaju službenosti?
Zadatak:
Gaj često prelazi preko Rufovog imanja. To se Rufu ne svidja pa reši da tuži Gaja.
Kojom tužbom će to učiniti ukoliko Gaj tvrdi da ima službenost prelaska, a kojom ukoliko
se Gaj na to ne poziva? Šta treba da dokaže Gaj, a šta Ruf u prvom, a šta u drugom
slučaju?
86
STVARNE (ZEMLJIŠNE) SLUŽBENOSTI
I.2.3 Rusticorum praediorum iura sunt haec: iter, actus, via, aquae ductus. Iter est ius
eundi, ambulandi homini, non etiam iumentum agendi vel vehiculum: actus est ius
agendi vel iumentum vel vehiculum. Itaque qui iter habet, actum non habet; qui actum
habet, et iter habet eoque uti potest etiam sine iumento. Via est ius eundi et agendi et
ambulandi: nam et iter et actum in se via continet. Aquae ductus est ius aquae
ducendae per fundum alienum. 1. Praediorum urbanorum sunt servitutes quae aedificiis
inhaerent, ideo urbanorum praediorum dictae quoniam aedificia omnia urbana praedia
appellantur, etsi in villa aedificata sunt. Item praediorum urbanorum servitutes sunt hae:
ut vicinus onera vicini sustineat: ut in parietem eius liceat vicino tignum immittere: ut
stillicidium vel flumen recipiat quis in aedes suas vel in aream, vel non recipiat: et ne
altius tollat quis aedes suas, ne luminibus vicini officiatur. 2. In rusticorum praediorum
servitutibus quidam computari recte putant aquae haustum, pecoris ad aquam
adpulsum, ius pascendi, calcis coquendae, harenae fodiendae. 3. Ideo autem hae
servitutes praediorum appellantur, quoniam sine praediis constitui non possunt. Nemo
enim potest servitutem adquirere urbani vel rustici praedii, nisi qui habet praedium, nec
quisquam debere, nisi qui habet praedium. 4. Si quis velit vicino aliquod ius constituere,
pactionibus atque stipulationibus id efficere debet. Potest etiam in testamento quis
heredem suum damnare, ne altius aedes tollat, ne luminibus aedium vicini officiat: vel
ut patiatur eum tignum in parietem immittere vel stillicidium habere: vel ut patiatur eum
per fundum ire, agere aquamve ex eo ducere.
(Prava [službenosti] na seoskim zemljištima su sledeća: pravo prolaska, pravo progona,
pravo prolaska kolima i pravo odvođenja vode. Pravo prolaska je pravo da čovek prolazi
[pešice], ali ne i jašući ili na kolima. Pravo progona je pravo da se stoka goni bilo jašući
bilo na kolima. Tako onaj ko ima pravo prolaska, nema pravo progona; ali ko ima pravo
progona, ima i pravo prolaska i ne mora ga koristiti jašući. Pravo puta je pravo prolaska
peške, jašući ili progona stoke. Naime i pravo prolaska i pravo progona su sadržani u
87
pravu puta. Pravo odvođenja vode je pravo odvoditi vodu preko tuđeg zemljišta. 1.
Gradske zemljišne službenosti su one koje se odnose na građevine, a zovu se gradske
službenosti bilo da se odnose na građevine koje su sagrađene u gradu, bilo na ona koje
su sagrađene na [seoskim] vilama [imanjima]. Tako su gradske službenosti sledeće:
pravo naslanjanja [građevine] na susednu [kuću], pravo umetanja grede u susedov zid,
pravo da kiša kaplje ili ne kaplje sa susedne kuće, pravo odvođenja kišnice koja pada
sa tuđe zgrade na svoju zgradu, dvorište ili kanal. 2. Neki s pravom smatraju da među
seoske službenosti spadaju i pravo da se crpi voda, pravo pojenja ili napasanja stoke,
paljenja međe ili kopanja peska. 3. Ove slušbenosti se zovu zemljišne, jer one ne mogu
postojati bez zemljišta. Međutim, niko ne može steći ili imati gradske ili seoske
službenosti ukoliko nema zemljište. 4. Ukoliko neko želi da ovakvo pravo ustanovi u
korist svog suseda to može da učini dogovorima i stipulacijama. Može takođe da
testamentom svog naslednika obaveže da ne podiže kuću iznad određene visine, da ne
zaklanja svetlost susedu, da dozvoli susedu da umetne svoju gredu u njegov zid, da
odvodi kišnicu, da prelazi, jaše, goni stoku ili odvodi vodu preko njegovog zemljišta.)
D.8.2.28 Paulus quinto decimo ad Sabinum: Omnes autem servitutes praediorum
perpetuas causas habere debent, et ideo neque ex lacu neque ex stagno concedi
aquae ductus potest. Stillicidii quoque immittendi naturalis et perpetua causa esse
debet.
(Međutim, sve zemljišne službenosti mora da imaju trajan razlog, te se stoga ne može
ustanoviti pravo odvodjenja vode iz jezera ili bare. S druge strane, pravo odvodjenja
kišnice ima prirodan i trajan razlog.)
D.8.1.9 Celsus libro quinto Digestorum: Si cui simplicius via per fundum cuiuspiam
cedatur vel relinquatur, in infinito, videlicet per quamlibet eius partem, ire agere licebit,
civiliter modo: nam quaedam in sermone tacite excipiuntur. Non enim per villam ipsam
nec per medias vineas ire agere sinendus est, cum id aeque commode per alteram
partem facere possit minore servientis fundi detrimento.
(Ukoliko je nekome službenost puta ostavljena ili ustanovljena, bez oragničenja,
razumljivo je da je njemu dozvoljeno da prolazi i goni stoku preko bilo kog dela
88
[zemljišta], ali imajući obzira. Naime, nešto se prećutno podrazumeva prilikom
dogovora. Naime, niko ne može prelaziti i goniti stoku preko same kuće ili posred
vinograda, ukoliko istu korist može postići i preko drugog dela zemljišta, manje šteteći
poslužnom zemljištu.)
D.8.3.7.1 Paulus libro vicenisimo primo ad edictum: In rusticis autem praediis impedit
servitutem medium praedium, quod non servit.
(Kod seoskih službenosti, zemljište na kome ne postoji službenost, a nalazi se između
druga dva zemljišta, onemogućava da se na njima ustanove službenosti.)
D.8.5.16 Iulianus libro septimo digestorum: Si a te emero, ut mihi liceat ex aedibus meis
in aedes tuas stillicium immitere et postea te sciente ex causa emptionis immissum
habeam, quaero, an ex hac causa actione quadam vel exceptione tuendus sim.
respondi utroque auxilio me usurum.
(Ako sam kupio od tebe [zgradu] s tim da imam pravo s moje zgrade na [krov] tvoje
zgrade odvoditi kišnicu i zatim bih s tvojim znanjem na osnovu kupoprodaje odvodio
kišnicu. Postavljam pitanje da li bih po ovom osnovu bio zaštićen tužbom i prigovorom.
Bilo mi je odgovoreno da mogu koristiti oba sredstva).
Pitanja:
Nabrojte pojedine seoske i gradske službenosti?
Koji je osnovni kriterijum za razlikovanje seoskih od gradskih službenosti?
Šta je to predium dominans?
Šta je to predium serviens?
Koja pravila o službenostima proizlaze iz navedenih tekstova?
Pitanja uz tekst D.8.5.16:
1. kojoj službenosti je ovde reč?
2. U koju vrstu službenosti spada?
89
3. Na koji način je ustanovljena?
4. Julijan smatra da “ja” ima prava na prigovor. Protiv koje tužbe će titular
službenosti uložiti ovaj prigovor?
5. Prema shvatanju Julijana “ja” takođe ima pravo i na tužbu. Na koju tužbu je
mislio Julijan?
ZOSO
§ 49. / 1. Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da
za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika
(poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja
određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.
§ 50. / 1. Stvarna službenost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužno
dobro.
/ 2. Ako je za vršenje stvarne službenosti potrebno korišćenje nekog uređaja ili
preduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i preduzimanje te radnje
snosi vlasnik povlasnog dobra.
/ 3. Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužnog dobra, troškove
održavanja tog uređaja i troškove preduzimanja te radnje snose, srazmerno koristi koju
imaju, vlasnik povlasnog dobra i vlasnik poslužnog dobra.
§ 51. Stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i
održajem.
§ 52. Na osnovu pravnog posla stvarna službenost stiče se upisom u javnu knjigu ili na
drugi odgovarajući način određen zakonom.
§ 53. / 1. Odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna službenost ustanovljava se
kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez
odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim
zakonom.
§ 54. / 1. Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički
ostvarivao službenost za vreme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije
protivio.
90
§ 58. / 1. Stvarna službenost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom
vršenju a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo.
/ 2. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne
službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad
prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana.
/ 3. Stvarna službenost prestaje ako se ne vrši za vreme potrebno za njeno
sticanje održajem, kada isto lice postane vlasnik poslužnog i povlasnog dobra ili
propašću povlasnog, odnosno poslužnog dobra.
§ 59. / 1. Ako se podeli povlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svih njegovih
delova.
/ 3. Ako je podeljeno poslužno dobro, stvarna službenost ostaje samo na
delovima na kojima je vršena.
LIČNE SLUŽBENOSTI
D.7.1.1 Paulus libro tertio ad Vitellium: Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi
salva rerum substantia.
(Plodouživanje je pravo koristiti tuđe stvari i [od njih] pribirati plodove, čuvajući suštinu
stvari.)
D.7.1.2 Celsus libro octavo decimo digestorum: Est enim usus fructus ius in corpore,
quo sublato et ipsum tolli necesse est.
(Plodouživanje je pravo na stvari, koja kada se uništi nužno nestaje i samo pravo.)
D.7.8.14.3 Ulpianus libro septimo decimo ad Sabinum: Poterit autem apud alium esse
usus, apud alium fructus sine usu, apud alium proprietas: Veluti si qui habet fundum,
legaverit Titio usum, mox heres eius tibi fructum legaverit vel alio modo constituerit.
(Međutim, moguće je da pravo upotrebe pripada jednom, drugom pravo pribiranja
plodova, a trećem pravo svojine. Kao kada onaj ko ima zemljište, legira Ticiju pravo
91
korišćenja, a ubrzo njegov naslednik tebi legira pravo pribiranja plodova ili [pravo
pribiranja plodova] ustanovi na drugi način.)
D.7.1.9.pr. Ulpianus libro septimo decimo ad Sabinum: Item si fundi usus fructus sit
legatus, quidquid in fundo nascitur, quidquid inde percipi potest, ipsius fructus est, sic
tamen ut boni viri arbitratu fruatur. Nam et Celsus libro octavo decimo digestorum scribit
cogi eum posse recte colere.
(Tako, ako je plodouživanje zemljišta nekome legirano, sve što nastane na zemljištu,
sve što odatle može da prikupi, su njegovi plodovi, pod uslovom, međutim, da se
ponašao onako kako bi dobar domaćin smatrao za shodno. Naime i Celz je u
osamnaestoj knjizi Digesta pisao da se on može naterati da pravilno obrađuje
[zemljište].)
I.2.4.2. Constituitur autem ususfructus non tantum in fundo et aedibus, verum etiam in
servis et iumentis ceterisque rebus, exceptis his quae ipso usu consumuntur: nam eae
neque naturali ratione neque civili recipiunt usumfructum. Quo numero sunt vinum,
oleum, frumentum, vestimenta. Quibus proxima est pecunia numerata: namque in ipso
usu adsidua permutatione quodammodo extinguitur. Sed utilitatis causa senatus
censuit, posse etiam earum rerum usumfructum constitui, ut tamen eo nomine heredi
utiliter caveatur. Itaque si pecuniae ususfructus legatus sit, ita datur legatario ut eius
fiat, et legatarius satisdat heredi de tanta pecunia restituenda, si morietur aut capite
minuetur. Ceterae quoque res ita traduntur legatario ut eius fiant: sed aestimatis his
satisdatur, ut, si morietur aut capite minuetur, tanta pecunia restituatur quanti eae
fuerint aestimatae. Ergo senatus non fecit quidem earum rerum usumfructum (nec enim
poterat), sed per cautionem quasi usumfructum constituit.
(Plodouživanje se ustanovljava ne samo na zemljištu i zgradama, već i na robovima,
stoci i drugim stvarima, osim na onima koje se samom upotrebom troše. Naime, one ne
mogu biti predmet plodouživanja ni zbog svoje prirode niti po civilnom pravu. U njih
[stvari koje ne mogu biti predmet ploduživanja] spadaju vino, ulje, žito, odeća. Njima je
blizak i novac. Naime, prilikom njegove upotrebe, čestom razmenom na određeni način
nestaje. Ali, iz raloga korisnosti senat je odredio da se može na takvoj stvari ustanoviti
92
plodouživanje, pod uslovom da se nasledniku da garancija. Tako, ukoliko je legirano
ploduživanje novca, onda se daje legataru i postaje njegov, a legatar nasledniku mora
da da garanciju da će ista suma biti vraćena, ukoliko on [uzufruktuar] umre ili pretrpi
deminutionem capitis. Druge takve stvari se isto tako predaju legataru i postaju njegove,
ali se one procenjuju i, u slučaju da on umre ili pretrpi deminutionem capitis, vraća se
suma novca u procenjenoj vrednosti. Dakle, senat nije na ovim stvarima ustanovio
plodouživanje (jer je to naime nemoguće), već je pomoću kaucija ustanovio kvazi
plodouživanje.)
D.7.8.2. pr. Ulpianus septimo decimo ad Sabinum: Cui usus relictus est, uti potest, frui
non potest.
(Kome je ostavljeno pravo korišćenja [neke stvari], može da koristi, ali ne i da pribira
plodove [od te stvari].
I.2.5.1. Minus autem scilicet iuris in usu est quam in usufructu. Namque is qui fundi
nudum usum habet, nihil ulterius habere intellegetur, quam ut oleribus, pomis, floribus,
feno, stramentis, lignis ad usum cottidianum utatur: in eoque fundo hactenus ei morari
licet, ut neque domino fundi molestus sit, neque his per quos opera rustica fiunt
impedimento sit: nec ulli alii ius quod habet aut vendere aut locare aut gratis concedere
potest, cum is qui usumfructum habet potest haec omnia facere.
(Naravno, uža su ovlašćenja u pravu korišćenja, nego u plodouživanju. Naime, onaj ko
ima samo pravo korišćenja zemljišta, smatra se da ništa drugo nema, osim ono što daju
masline, jabuke, cveće, seno, slama ili drvo svakodnevnom upotrebom. Na tom je
zemljištu njemu dozvoljeno da bude onoliko koliko ne smeta vlasniku zemljišta i onoliko
koliko ne smeta onima koji obavljaju poljske radove. Nije mu dozvoljeno da neko drugo
pravo koje ima proda, iznajmi ili besplatno ustupi, onako kako onaj ko ima plodouživanje
može to da učini.)
Pitanja:
1. Nabrojte lične službenosti?
93
2. Po čemu se one razlikuju od stvarnih?
Zadatak:
Kojim tužbama, šta i protiv koga Marko može da zahteva ukoliko rob Stih nije kod njega,
a pritom:
1. Gaj je Marku legatom ostavio plodouživanje svog roba Stiha?
2. Gaj je Marku dao na poslugu svog roba Stiha?
ZALOŽNO PRAVO
U slučajevima kada postoji rizik da poverilac o dospelosti ne izvrži potraživanje u
korist poverioca se ustanovljava obezbeđenje. Po pravnoj prirodi obezbeđenja se dele
na personalna i realna. Personalno obezbeđenje je novi obligacioni odnos u kome se
istom poveriocu novi dužnik (jemac) obavezuje da će izvršiti isto što i stari dužnik. Kod
realnog obezbeđenja ili zaloge se u korist dužnika ustanovljava neko stvarno pravo
kojim će se on obezbediti u slučaju neispunjenja potraživanja. Ta stvarna prava, koja se
u korist poverioca ustanovljavaju, mogu biti ili svojina (kod fiducije) ili založno pravo
(kod pignusa i hipoteke). To znači da zaloga ne postoji samo onda kada se u korist
poverioca ustanovljava založno pravo, već i kada se u njegovu korist ustanovljava
svojina.
Poverilac čije je potraživanje obezbeđeno zalogom se naziva založni poverilac, a
dužnik čiji je dug obezbeđen zalogom naziva se založni dužnik. Onaj ko daje stvar u
zalogu je zalogodavac, a onaj ko prima stvar u zalogu je zalogoprimac. Zalogoprimac i
založni poverilac je uvek isto lice. Međutim, moguće je dati svoju stvar u zalogu za tuđi
dug. Zato založni dužnik i zalogodavac mogu biti različite ličnosti.
Zaloga je u rimskom pravu prošla kroz tri evolutivna oblika: fiduciju, pignus i
hipoteku. Pregled zaloge u rimskom pravu dat je u Tabeli 6.
94
U vreme kada Rimljani još uvek nisu izumeli založno pravo (ili ga preuzeli od
Grka) jedino sredstvo realnog obezbeđenja je bilo prenos svojine nad predmetom
zaloge založnom poveriocu. Njemu je dužnik mancipacijom ili sudskom cesijom davao u
svojinu neku svoju stvar (predmet zaloge), a poverilac se dužniku obavezivao da će mu,
ukoliko izmiri potraživanje, vratiti svojinu nad predmetom zaloge, takođe mancipacijom
ili sudskom cesijom. Pritom nije bilo važno kod koga se predmet zaloge nalazi. On je
mogao biti predat novom vlasniku (poveriocu) ili je mogao biti ostavljen kod starog
vlasnika (dužnika) u prekarijum. Takav ugovor i oblik zaloge se nazivao fiducia cum
creditore contracta (fiducija ugovorena sa poveriocem).
Sledeći evolutivni oblik rimske zaloge se nazivao pignus. Kod pignusa poveriocu
je stvar predavana i na njega se prenosilo jedno od sektorskih prava – založno pravo.
Osnovna sadržina založnog prava se nazivala ius distrahendi. To je bilo pravo da
poverilac predmet zaloge proda, da iz dobijene sume namiri svoje potraživanje, a
ostatak, ako ga ima, vrati dužniku.
Ovaj oblik zaloge je imao važan nedostatak. On se sastojao u tome što je
predmet zaloge bio kod poverioca u državini, tako da se dužnik nije mogao njime
koristiti. Međutim, ponekad je dužnik jedino korišćenjem predmeta zaloge mogao da
namiri potraživanje prema poveriocu (npr. kao kada seljak uzme pšenicu na zajam, a da
u zalogu jedini par volova za oranje). Zato je otkriven nov oblik zaloge koji se naziva
hipoteka.
Hipoteka je predstavljala oblik zaloge kod koga se ustanovljavalo založno pravo
u korist poverioca, a stvar je ostajala dužniku u državinu, tako da se on njome mogao
koristiti. I ovaj oblik zaloge je u praksi mogao izazvati probleme. Naime, ukoliko bi
zalogoprimac želeo da vrši svoje pravo i da predmet zaloge proda zbog neispunjenog
potraživanja, on bi prvo trebalo da predmet zaloge preuzme. U tu svrhu njemu je
davana actio Serviana i interdictum Salvianum.
Tabela 6: Pregled oblika zaloge
OBLIK ZALOGE VLASNIK
TITULAR
ZALOŽNOG PRAVA DRŽALAC
FIDUCIJA založni poverilac niko založni poverilac ili založni dužnik
PIGNUS založni dužnik založni poverilac založni poverilac
95
HIPOTEKA založni dužnik založni poverilac založni dužnik
FIDUCIA
Isidorus, Etymologiae 5.25.23: Fiducia est, cum res aliqua sumendae mutuae pecuniae
gratia vel mancipatur vel in iure ceditur.
(Fiducija je kada se neka stvar, zbog [obezbeđenja] novca datog u zajam uzme u
[svojinu] mancipacijom ili sudskom cesijom.)
Pauli Sententiae 2.13.5: Si inter creditorem et debitorem convenerit, ut fiduciam sibi
vendere non liceat, non solvente debitore creditor denuntiare ei sollemniter potest et
distrahere: nec enim in tali conventione fiduciae actio nasci potest.
(Ako se između poverioca i dužnika zaključi ugovor prema kome se ne bi smela prodati
stvar data u fiduciju, poverilac [ipak] može, ako mu dužnik nije platio, na formalan način
obavestiti [dužnika] i stvar prodati: iz takvog dogovora ne može nastati actio fiduciae).
Pitanja:
1. Objasnite kako se obezbeđuje potraživanje putem fiducije.
2. Zašto je fiducija hibridni institut (mešavina stvarnopravnih i obligacionopravnih
odnosa)?
3. Koji je osnovni nedostatak fiducije kao načina obezbeđenja?
4. “Ako se između poverioca i dužnika zaključi ugovor …”. Koji ugovor ima na umu
Paulus?
5. U koje grupe ugovora spada fiducija?
6. U kom slučaju bi bilo moguće da založni dužnik podigne actio fiduciae directa?
7. Kada bi založni poverilac mogao da koristi actio fiduciae contraria?
8. Zašto Digesta nisu izvor saznanja o fiduciji?
96
9. Šta je čudno u navedenom delu Isidora Seviljskog († 636.).
10. Zašto kažemo da je fiducija zaloga, ali ne i založno pravo?
Zadatak:
Primus je uzeo od Sekundusa novac na zajam. Kao obezbeđenje dao mu je svog konja
u fiduciju. Šta će moći da zahteva i kojim tužbama:
1. Sekundus protiv Primusa ako mu ovaj ne isplati dug o dospelosti?
2. Primus protiv Sekundusa ako isplati dug o dospelosti, a Sekundus mu ne vrati svojinu
na konju?
3. Sekundus protiv Tercijusa kod koga se našao pomenuti konj?
4. Sekundus protiv Primusa kod koga se našao konj?
5. Primus protiv Tercijusa kod koga se našao konj?
6. Sekundus protiv Primusa ukoliko je konj bio bolestan i zarazio sve konje u
Sekundusovoj ergeli, koji su posle toga uginuli?
PIGNUS – POJAM
D.50.16.238.2 Gaius libro sexto ad duodecim tabularum: "Pignus" appellatum a pugno,
quia res, quae pignori dantur, manu traduntur. Unde etiam videri potest verum esse,
quod quidam putant, pignus proprie rei mobilis constitui.
(Pignus nazivamo po stegnutoj šaci [pugnus], jer se stvari koje se daju u pignus rukom
predaju. Radi toga se može smatrati ispravnim, ono što neki misle, da se pignus
ustanovljava na pokretnim stvarima.)
D.20.1.17 Ulpianus quinto decimo ad edictum: Pignoris persecutio in rem parit actionem
creditori.
(Da bi vršio svoje založno pravo poveriocu pripada tužba in rem.)
97
D.13.7.4 Ulpianus libro quadragensimo primo ad Sabinum: Si convenit de distrahendo
pignore sive ab initio sive postea, non tantum venditio valet, verum incipit emptor
dominium rei habere. Sed etsi non convenerit de distrahendo pignore, hoc tamen iure
utimur, ut liceat distrahere, si modo non convenit, ne liceat. Ubi vero convenit, ne
distraheretur, creditor, si distraxerit, furti obligatur, nisi ei ter fuerit denuntiatum ut solvat
et cessaverit.
(Ukoliko se ugovori da se predmet zaloge proda, bilo na početku, bilo kasnije, ne samo
da se može prodati, već i kupac postaje vlasnik stvari. Ukoliko se ne ugovori prodaja
predmeta zaloge, ovo se pravo ipak može koristiti i dozvoljeno je prodati, pod uslovom
da nije [izričito] dogovoreno da nije dozvoljeno [prodati]. Kada je dogovoreno da se ne
sme prodati, ukoliko poverilac proda, čini krađu, osim ukoliko nije tri puta pozvao
[dužnika] da izvrši potraživanje, [a ovaj je to] propustio.)
C.8.34.3.pr Imperator Constantinus Augustus ad populum: Quoniam inter alias
captiones praecipue commissoriae pignorum legis crescit asperitas, placet infirmari eam
et in posterum omnem eius memoriam aboleri. A. 326.
(Kako, između ostalih zloupotreba, lex commissoria kod pignusa postaje sve
nečovečnija, zabranjuje se [takva odredba u ugovorima] i ubuduće se ukida svako
sećanje na nju. Godine 326.)
D.47.2.55.pr Gaius liber tertio decimo ad edictum provinciale: Si pignore creditor utatur,
furti tenetur.
(Ukoliko poverilac koristi predmet zaloge, čini krađu.)
Pitanja:
1. Po čemu je pignus dobio ime? Kako se danas naziva onaj oblik zaloge koji su
Rimljani podrazumevali pod tim imenom?
2. Koje je osnovno ovlašćenje založnog poverioca, čak i kad je ono izričito ugovorom
isključeno?
3. Kakvu je odredbu u ugovoru o pignusu zabranio Justinijan?
4. Šta založni poverilac ne sme da čini?
98
Zadatak:
Pavle i Jovan, građani Konstantinopolja, su ugovorili da Jovan Pavlu da u ručnu zalogu
prsten, kao obezbeđenje za svoj dug. Takođe su ugovorili da ukoliko Jovan ne isplati
dug o dospelosti, Pavle postaje vlasnik prstena. Jovan nije isplatio dug. Koje pravo ima
Pavle?
PIGNUS - PRESTANAK
C.8.26.1 Imperator Gordianus Augustus Festo: Pignus intercidit, si novatione facta in
alium ius obligationis transtulisti nec, ut ea res pignoris nomine teneretur, cautum est. A.
239.
(Zaloga prestaje, ukoliko je učinjena novacija i nastala nova obligacija, a nije ugovoreno
da zaloga ostaje [kao obezbeđenje te nove obligacije]. Godine 239.)
D.46.3.43 Ulpianus secundo regularum: In omnibus speciebus liberationum etiam
accessiones liberantur, puta adpromissores hypothecae pignora...
(U svim slučajevima kada nešto prestaje, prestaje i ono što mu je akcesorno, kao
adpromisije, hipoteke, pignus...)
D.20.6.8.pr Marcianus liber singulari ad formulam hypothecariam: Sicut de re corporali
extincta, ita et usu fructu exstincto pignus hypothecave perit.
(Kako propadne telesna stvar, tako propada i plodouživanje, pignus i hipoteka [na njoj].)
Pitanja:
1. Kako može da se ugasi založno pravo?
99
2. Koja je posebna osobina založnog u odnosu na ostala stvarna prava (službenost i
svojinu)?
PRIOR TEMPORE POTIOR IURE
C.8.17.3 Imperator Antoninus Augustus Varo: Si fundum pignori accepisti, antequam rei
publicae obligaretur, sicut prior es tempore, ita potior iure. A. 213.
(Ukoliko si ti dobio zemljište u zalogu pre države, kako si raniji u vremenu, tako si jači u
pravu. Godine 213.)
D.20.4.2 Papinianus libro tertio responsorum: Qui generaliter bona debitoris pignori
accepit eo potior est, cui postea praedium ex his bonis datur, quamvis ex ceteris
pecuniam suam redigere possit.
(Onaj ko dobije generalnu zalogu nad dužnikovim dobrima je jači [u pravu] od onog ko
kasnije dobije [u zalogu] zemljište iz njegovih dobara, iako se i iz drugih [dobara] može
namiriti [, a ne samo iz zemlje nad kojom postoji i zaloga kasnijeg poverioca].)
Pitanja:
1. Kada se postavlja pitanje redosleda založnih poverilaca (založnih prava)?
2. Zašto se to pitanje postavlja?
PIGNUS KAO IZVOR OBLIGACIJA
D.13.7.9.3 Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Omnis pecunia exsoluta esse
debet…, ut nascatur pigneraticia actio.
(Dug mora biti u celini plaćen …, da bi nastala actio pigneraticia.)
100
D.13.7.8.pr Pomponius libro tricensimo quinto ad Sabinum: Si necessarias impensas
fecerim in servum aut in fundum, quem pignoris causa acceperim, non tantum
retentionem, sed etiam contrariam pigneraticiam actionem habebo: finge enim medicis,
cum aegrotaret servus, dedisse me pecuniam et eum decessisse, item insulam fulsisse
vel refecisse et postea deustam esse, nec habere quod possem retinere.
(Ako sam imao nužnih troškova za roba ili zemljište koje sam primio kao zalog, imaću
ne samo pravo pridržaja [retentio], nego i actio pigneraticia contraria, jer uzmimo slučaj
da sam dao novac za lečenje roba dok je bio bolestan, a on je umro, ili ako sam kuću
okrečio ili popravio, pa ona posle izgori – ja nemam šta da pridržim).
D.13.7.9.pr Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Si rem alienam mihi debitor
pignori dedit aut malitiose in pignore vrsatus sit, dicendum est locum habere contrarium
iudicium.
(Ako mi dužnik u zalog da tuđu stvar ili ako je kod zaloga prevarno postupao, treba reći
da tu ima mesto za actio [pigneraticia] contraria.)
Pitanja:
Zašto je pignus hibridna ustanova?
Koja tužba stoji na raspolaganju založnom poveriocu, a koja založnom dužniku? Šta
mogu njima da zahtevaju?
Zadatak:
Primus je uzeo od Sekundusa novac na zajam. Kao obezbeđenje dao mu je svog konja
u pignus. Šta će moći da zahteva i kojim tužbama:
1. Sekundus protiv Primusa ako mu ovaj ne isplati dug o dospelosti?
2. Primus protiv Sekundusa ako isplati dug o dospelosti, a Sekundus mu ne vrati konja?
3. Sekundus protiv Tercijusa kod koga se našao pomenuti konj?
101
4. Sekundus protiv Primusa kod koga se našao konj?
5. Primus protiv Tercijusa kod koga se našao konj?
6. Sekundus protiv Primusa ukoliko je konj bio bolestan i zarazio sve konje u
Sekundusovoj ergeli, koji su posle toga uginuli?
HYPOTHECA
D.20.2.4.pr Nerva libro primo membranarum: Eo iure utimur, ut quae in praedia urbana
inducta illata sunt pignori esse credantur, quasi id tacite convenerit: in rusticis praediis
contra observatur.
(Koristimo se onim pravilom po kome sve ono što je dovedeno i doneto na gradsko
zemljište jeste predmet zaloge, kao da je to prećutno dogovoreno. Kod seoskog
zemljišta smatramo drugačije.)
D.13.7.9.2 Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Proprie pignus dicimus, quod ad
creditorem transit, hypothecam, cum non transit nec possessio ad creditorem.
(Karakteristično je da pignusom nazivamo ono što se poveriocu predaje, a hipotekom
ono što se poveriocu ne predaje niti je u njegovoj državini.)
D.20.1.4 Gaius libro singulari de formula hypothecaria: Contrahitur hypotheca per
pactum conventum, cum quis paciscatur, ut res eius propter aliquam obligationem sint
hypothecae nomine obligatae: nec ad rem pertinet, quibus fit verbis, sicuti est et in his
obligationibus quae consensu contrahuntur.
(Hipoteka se ugovara paktom, kojim [neko] ugovara da njegova stvar dolazi pod
hipoteku, zbog nekog duga. Nije važno, kojim rečima će to biti, kao što je u onim
obligacijama koje nastaju [samim] sporazumom.)
D.20.2.2 Marcianus libro singulari ad formula hypothecaria: Pomponius libro
quadragesimo variarum lectionum scribit: non solum pro pensionibus, sed et si
102
deteriorem habitationem fecerit culpa sua inquilinus, quo nomine ex locato cum eo erit
actio, invecta et illata pignori erunt obligata.
(Pomponije piše u četrdesetoj knjizi raznih lekcija da ne samo za zakupninu, već i za
štetu koje stanar pričini svojom krivicom stanu, na ime čega se može podići tužba iz
zakupa, nastaje zaloga nad onim što je [zakupac] doneo [u stan].)
D.20.1.5.2 Marcianus libro singulari ad formula hypothecaria: Dare autem quis
hypothecam potest sive pro sua obligatione sive pro aliena.
(Međutim, hipoteka se može dati kako za svoj dug, tako i za tuđi.)
Pitanja:
1. Zbog čega je nastala hipoteka?
2. Koja su se potraživanja prvobitno njom obezbeđivala?
3. Kako nastaje pignus, a kako hipoteka?
4. U čemu je druga (osnovna) razlika između pignusa i hipoteke?
5. U čemu je razlika izmedju prava pridržaja i hipoteke?
ACTIO SERVIANA I INTERDICTUM SALVIANUM
I.4.6.7. Item Serviana et quasi Serviana, quae etiam hypothecaria vocatur, ex ipsius
praetoris iurisdictione substantiam capit. Serviana autem experitur quis de rebus coloni,
quae pignoris iure pro mercedibus fundi ei tenentur; quasi Serviana autem qua
creditores pignora hypothecasve persequuntur. Inter pignus autem et hypothecam
quantum ad actionem hypothecariam nihil interest: nam de qua re inter creditorem et
103
debitorem convenerit ut sit pro debito obligata, utraque hac appellatione continetur. Sed
in aliis differentia est: nam pignoris appellatione eam proprie contineri dicimus quae
simul etiam traditur creditori, maxime si mobilis sit: at eam quae sine traditione nuda
conventione tenetur proprie hypothecae appellatione contineri dicimus.
(Tako su servijanska i kvazi servijanska tužba, koje nazivaju i hipotekarnim, nastale iz
same pretorske jurisdikcije. Međutim, dok se servijanska koristi za stvari kolona koje su
radi obezbeđenja zakupnine zemljišta u zalozi, dotle se kvazi servijana koristi za
izvršenje [svih] pignusa i hipoteka. Između pignusa i hipoteke povodom hipotekarne
tužbe nama razlika. Naime, o onoj stvari o kojoj između poverioca i dužnika postoji
dogovor da se zalaže za dug povodom nje može da se koristi ova tužba. Razlika je u
drugim stvarima. Naime, pignusom nazivamo onaj slučaj kada se založena stvar
predaje poveriocu u državinu, naročito ako je pokretna, a hipotekom kada bez predaje
na osnovu samog golog sporazuma [nastaje založno pravo].)
Gaius, Institutiones 4.147. Interdictum quoque quod appellatur Saluianum adipiscendae
possessionis causa conparatum est, eoque utitur dominus fundi de rebus coloni, quas is
pro mercedibus fundi pignori futuras pepigisset.
(Interdikt koji se naziva Salvianum daje se radi pribavljanja državine i njega upotrebljava
vlasnik zemljišta za imovinu kolona koju mu je ovaj založio radi obezbeđenja buduće
zakupnine zemljišta.)
Pitanja:
1. Ko protiv koga podiže servijansku tužbu i šta njome zahteva?
2. Ko protiv koga podiže salvijanski interdikt i šta njime zahteva?
3. Zašto su uvedena ova procesna sredstva i zašto baš kod hipoteke?
Zadatak:
104
Petar je iznajmio stan u Rimu od Tiberija. Sa sobom je u taj stan, doneo i vredan nakit
svoje majke. Šta će se dogoditi ukoliko on ne plati zakupninu Tiberiju, a:
1. oni su se dogovorili da u tom slučaju nakit, koji je ostao u stanu, bude u zalozi za
Petrov dug?
2. Petar je predao nakit Tiberiju kao zalogu za dug?
3. oni se ništa nisu dogovorili, a nakit je ostao u stanu?
SADRŽAJ
Napomene i skraćenice...................................................................................................1
Stvar................................................................................................................................3
RES IN COMMERCIO/RES EXTRA COMMERCIUM (RES IN PATRIMONIO/RES EXTRA
PATRIMONIUM) …………………………………………………………………………………………...5
105
RES MANCIPI/RES NEC MANCIPI……………………………………………………………………...6
RES CORPORALES/RES INCORPPORALES…………………………………………………………9
Državina………………………………………………………………………………………...10
POJAM……………………………………………………………………………………………………. 12
POSSESSIO BONA FIDE / POSSESSIO MALA FIDE……………………………………………….14
POSSESSIO VITIOSA / POSSESIO NON VITIOSA………………………………………………….17
POSSESSIO EX IUSTA CAUSA………………………………………………………………………..18
INTERDICTUM UTI POSSIDETIS / INTERDICTUM UTRUBI……………………………………….20
INTERDICTUM UNDE VI / INTERDICTUM UNDE VI ARMATA…………………………………….23
Svojina…………………………………………………………………………………...…….25
KVIRITSKA SVOJINA, PROVINCIJSKA, PEREGRINSKA I PRETORSKA “SVOJINA”………….29
REI VINDICATIO………………………………………………………………………………………….31
ACTIO PUBLICIANA……………………………………………………………………………………..34
EXCEPTIO REI VENDITAE ET TRADITAE…………………………………………………………...38
ACTIO NEGATORIA……………………………………………………………………………………...39
DERIVATIVNO STICANJE (OSNOVNE OSOBINE)………………………………………………….42
MANCIPATIO……………………………………………………………………………………43
IN IURE CESSIO………………………………………………………………………………..44
TRADITIO………………………………………………………………………………………..46
TRADITIO BREVI MANU…………………………………………….……………….48
TRADITIO LONGA MANU……………………………………………………………49
ORIGINARNI NAČINI STICANJA…………………………………………………………….…………51
ACCESSIO……………………………………………………………………………..51
ACCESSIO – SATIO, IMPLANTATIO……………………………………………….53
ACCESSIO – AEDIFICATIO………………………………………………………….56
COMMIXTIO, CONFUSIO……………………………………………………………59
OCCUPATIO - RES NULLIUS, OKUPACIJA DIVLJIH ŽIVOTINJA……………..61
OCCUPATIO - THESAURUS………………………………………………………...64
OCCUPATIO – RATNI PLEN………………………………………………………...66
SPECIFICATIO………………………………………………………………………...67
STICANJE SVOJINE NA PLODOVIMA……………………………………………..70
USUCAPIO - POJAM………………………………………………………………….72
USUCAPIO – BONA FIDES………………………………………………...73
USUCAPIO – JUSTINIJANOV REŽIM…………………………………….77
USUCAPIO – IUSTUS TITULUS…………………………………………..79
USUCAPIO – TITULUS PUTATIVUS……………………………………..80
106
Stvarna prava na tuđim stvarima…………………………………………………………..83
SLUŽBENOSTI……………………………………………………………………………83
SLUŽBENOSTI – OPŠTA PITANJA…………………………………………………………..85
STVARNE (ZEMLJIŠNE) SLUŽBENOSTI………………………………………….87
LIČNE SLUŽBENOSTI………………………………………………………………..91
ZALOŽNO PRAVO………………………………………………………………………………………..94
FIDUCIA………………………………………………………………………………………….96
PIGNUS – POJAM………………………………………………………………………………97
PIGNUS - PRESTANAK………………………………………………………………………..99
PRIOR TEMPORE POTIOR IURE…………………………………………………………..100
PIGNUS KAO IZVOR OBLIGACIJA…………………………………………………………101
HYPOTHECA…………………………………………………………………………………..102
ACTIO SERVIANA I INTERDICTUM SALVIANUM………………………………………..104
107
Recommended