View
84
Download
5
Category
Preview:
DESCRIPTION
Predavanja iz zoologije
Citation preview
2. SISARI
–
POSEBNI
DEO (1)
Onychonycteris finneyi
od pre 53 miliona godina
Leteći oblici sisara vode poreklo od šumskih predstavnika koji
su se prvobitno kretali u skokovima, a kasnije razvili aktivan
let. Jedini pravi leteći sisari su slepi miševi.
2.1. CHIROPTERA - slepi miševi
kraći prednji
udovi
kanţe na svim
prstima
duţi zadnji
udovi10 cm
palac
radius
4. prst
5. prst
humerus
lakat
potkovičasti
izraštaj
rep
palac
stopalo sa
5 prstiju
tragus
mamuza
2. prst
3. prst
koleno
patagium
patagium
Oni su razvili krila od
prednjih udova,
izduţivanjem prstiju i
obrazovanjem opne
(patagijum).
Ova opna dopire samo
do zadnjih nogu ili je
povezana i sa repom.
letenje Chiroptera
I najstariji fosili slepih miševa pokazuju zubne odlike bubojeda.
Recentne vrste u umerenom pojasu se uglavnom hrane tvrdo-
krilcima i noćnim leptirima
(gornja slika: trofički spektar slepih miševa)
drugi se hrane
centipedama, ribom, ili
su hematofagi
kičmenjaka, poput
vampira iz roda
Desmodus
tropske vrste liţu nektar poput kolibrija,
Ili se hrane sočnim podovima
Zavisno od tipa ishrane imaju različito razvijena čula.
Bubojedi imaju odličan sluh, za razliku od ostalih čula.
Oni koji jedu plodove imaju odličan vid i njuh, a veoma male uši.
Slepi miševi su noćne su ţivotinje koje miruju u
dnevnim časovima, pa je veoma vaţno da postoji dnevno
sklonište. Prema tipu skloništa se dele na:
• fitofilne (u dupljama drvenastih biljaka ili krošnji),
• litofilne (u šupljinama i ispustima stena, pećinama,
jamama) i
• antropofilne (na pogodnim mestima u naseljima, objekti
i sl.).
Osnova za trajnu zaštitu slepih miševa je njihov
trofički status - prirodni su regulatori brojnosti insekata.
Kao ţivotinje sa veoma ubrzanim metabolizmom, trenutno
reaguju na izmenu uslova ishrane - količine insekata, tako
da ih primena pesticida jako ugroţava. U našoj zemlji
postoji 25 vrsta slepih miševa, svrstanih u dve familije -
potkovičari i večernjaci.
Potkovičari se razlikuju od večernjaka jer imaju
upadljiv potkovičasti membranozni izraštaj na njušci, koji
koriste kao pomoć u eholokaciji (bitno nadmašuju
večernjake po ovim mogućnostima).
Dobijaju daleko precizniju sliku svoje okoline i
izbegavaju finije prepreke. Zato lete dosta nisko, na
kratkim krilima.
Ţenke imaju par laţnih bradavica na stomaku za
koje se kače mladunci dok ne nauče da lete. U odmaranju
potkovičari se nikada ne zavlače u pukotine stena, nego
slobodno vise sa tavanice, potpuno obavijeni krilima. Sve
vrste imaju sličnu biologiju.
fam. RINOLOPHIDAE - potkovičari
Veliki potkovičar je najveći i najteţi
evropski večernjak, sa svojih
55-75mm duţine, rasponom krila od
330-380mm, i teţinom 16-28g.
Rhinolophus ferrumequinum - veliki potkovičar
Rhinolophus hipposideros
- mali potkovičar
Mali potkovičar je dug 40-45mm,
raspona krila 230-250 i teţine 3.5-10g.
Tokom letnjih meseci se formiraju kolonije u raznim
pećinama i šupljinama, dok zimi biraju zaštićene prostore
sa temperaturom od 6-10oC.
Pre hibernacije, u septembru ili oktobru se pare, a sperma
preţivi u ţenkama sve do proleća kada se odigrava
oplodnja. Posle 2-3 meseca dobiju jednog, redje dva
mladunca.
Ţive obično 3-5 godina, mada je kod naše uobičajene
vrste Rhinolophus ferrumequinum - velikog potkovičara ,
zabeleţeno čak 26, a kod R. hipposideros - malog
potkovičara, 18 godina ţivota.
Rhinolophus ferrumequinum - veliki potkovičar
Rhinolophus ferrumequinum
Rhinolophus ferrumequinum – kolonija u pećini
Rhinolophus ferrumequinum - izmet
Rhinolophus hipposideros mali potkovičar
Večernjaci su najbrojnija
grupa slepih miševa. Tu spadaju
svi naši večernjaci, slepi mišići,
noćnici i ljiljci - 21 vrsta u Srbiji.
Nemaju membranozni
izraštaj na njušci, ali imaju ga u
uhu (tragus), i on takoĎe sluţi u
eholokaciji. Mogu dobro da puze
po zidu i tlu. U hibernaciji ne
omotavaju krila oko sebe. Ove
vrste love insekte u vazduhu, ali
i sa zemlje, stabala i drugih
podloga. Piju vodu zahvatanjem
sa površine u letu.
fam. VESPERTILIONIDAE – večernjaci
Myotis myotis - veliki mišouhi večernjak
Uobičajena vrsta u celoj Evropi i na Bliskom Istoku. Česta je na
otvorenim terenima, reĎe u šumskim područjima ili većim
gradovima.
Letnje kolonije obično se nastanjuju u potkrovljima, i
sastavljene su samo od ţenki sa mladuncima, dok muţjaci u to
vreme ţive solitarno.
Myotis myotis
U jesen se oba pola
okupljaju u pećinama.
Parenje se odigrava
krajem leta i u jesen,
ali sperma ostaje
neaktivna tokom zime
i fertilizacija se dogodi
tek krajem
prezimljavanja.
Imaju obično samo
jednog mladunca.
Myotis myotis
je dug 70-80mm,
raspona krila
370-390mm,
teţak 18-45g.
Pipistrellus pipistrellus -
patuljasti slepi mišić
Pipistrellus vrste su sitne, zaobljenih ušiju i tragusa,
izgledom su slične, pa se razlikuju samo po zubima.
Biologija im je takoĎe slična. Obično imaju po dva
mladunca. Ţive oko 3 godine, a poneki i do 15.
Lete nisko i brzo, nervoznim letom sa mnogo akrobacija.
Poleću oko pola sata po zalasku sunca i love u letu sitne
insekte, najviše mušice. Kasno odlaze u hibernaciju, a
često lete i tokom toplijih zimskih dana (samo oni to rade
od svih naših slepih miševa).
Patuljasti slepi mišić je ţivi u celom
palearktičkom regionu, a na
mnogim mestima je najčešća vrsta
slepog miša.
Tokom leta formira velike kolonije u
zgradama, ponegde i u šupljem
drveću. Veoma je sklon da se
zavlači u pukotine raznih vrsta - pod
krovove, u crkvama iza ramova
ikona, a u vreme godišnje migracije
(avgustu-septembar) krije se i u
kućama iza nameštaja, iza slika na
zidu, u abaţurima i sl. Na severu
hibernira u zgradama, a na jugu
hibernira u pećinama.
Duţine je 30-50mm, raspona 200-
230mm, teţine 3-8g.
Nyctalus noctula -
srednji noćnik.
dug 65-85mm, raspona
krila 350-390mm, teţak
20-40g.
Poleće u lov krajem popodneva
ili početkom večeri.
Lovi insekte oko stabala i izmeĎu
krošnji.
Nyctalus
vrste ţive
tokom leta u
šupljim
stablima i
primarno
su šumske
ţivotinje
U uslovima kultivacije šumskih područja, srednji noćnik
adaptirao se na ţivot u graĎevinama.
Gregaran,
letnje kolonije 20-100,
zimske oko 600 jedinki.
Nastanjene duplje
stabala su obično crne
na otvoru od mokraće i
izmeta; tokom letnjih
popodneva cijukanje iz
njih se čuje i na većim
udaljenostima.
Plecotus austriacus -
sivi dugouhi ljiljak
Ova vrsta je
duga 40-50mm,
raspona krila
265-275mm,
teţine 5-12g.
Plecotus vrste
imaju veoma
velike uši, sa
muskulaturom
za skraćivanje
poput
harmonike.
Tokom
mirovanja su
potpuno
savijene ispod
krila, a samo
tragus viri
napolju.
Ovi ljiljci takodje u letnjim
mesecima uleću u kuće; to su
mlade jedinke koje ostanu same
po raspadu letnjih kolonija.
Ove vrste love samo posle
sumraka, i to preteţno leptire, a
redje bube i mušice. Plen love i
na granama i listovima.
Bubojedi spadaju u evolutivno najstarije sisare, koji
su u mezozoiku ţiveli zajeno sa dinosaurima. Veoma su
heterogena grupa, ali se svi hrane insektima i drugim
beskičmenjacima (stonogama,glistama,puţevima,itd.) ili
sitnim kičmenjacima - glodarima, gmizavcima,
vodozemcima, jajima ptica i slično. Pored toga, mnogi
predstavnici ispoljavaju omnivorni način ishrane. Imaju svi
karakteristične špicaste zube u vilicama. Uglavnom su
noćne ţivotinje ili ţive skriveno.
U agrobiocenozama su bitni kao regulatori brojnosti
štetočina. Veoma ih ugroţavaju mere hemizacije u
poljoprivredi, promena vodnog reţima ili strukture podloge
staništa, degradacija šuma i slične pojave. Karkteriše ih
veoma brz metabolizam u odnosu na druge sisare i teško
podnose nestašice hrane. U našoj zemlji ima 10 vrsta
bubojeda svrstanih u 3 familije.
2.2. I N S E C T I V O R A - bubojedi
fam. Talpidae - krtice
U našoj zemlji ţive samo
dve vrste krtice.
Razlike medju njima
postoje u distribuciji, jer
je evropska krtica
rasporedjena severnije, a
slepa krtica u juţnijem
delu zemlje. Pored toga
prva vrsta je dvostruko
krupnija. Ostalo je sve
slično.
Talpa europaea - evropska krtica
T. caeca - slepa krtica
Valjkastog su tela,
skoro bez vratnog
regiona. Rep im je
kratak, kraći od 1/3
duţine tela. Telo je
teţine 30-120g.
Oči i spoljašnje uši su im
uglavnom zakrţljale
(izuzetak je T. europaea
koja ima oči), imaju
odličan sluh i njuh.
Njuška im ima
špicasto rilo.
Zubi su veoma špicasti.
Prednje noge su im jake, proširenih prstiju sa
kandţama, prilagodjene za kopanje.
Zadnje noge su slabije, slične kao kod pacova.
Krtica se retko pojavljuje na površini, i najveći deo
ţivota provede pod zemljom.
Jazbina se nalazi ispod velike humke zemlje, krtičnjaka,
i obično je povezana sa gustom mreţom koncentričnih
tunela.
Tuneli su na 20-40 cm dubine, zavisno od tipa podloge,
kao i od godišnjeg doba (zimi kopaju dublje). Mlade krtice
kopaju pliće od starijih.
Sama jazbina je na oko 50cm dubine.
Pošto su to solitarne ţivotinje svaki krtičnjak sa sop-
stvenim hodnicima sadrţi samo jednu krticu. Imaju
magacin u kome smeštaju višak hrane, obično gliste za
zimu.
U sezoni parenja, koja traje od februara do početka maja
parovi samo na kratko ostaju zajedno.
Ţenka nosi 30-40 dana, i koti se 1-2 puta godišnje.
RaĎa po 4-6 bledih mladunaca.
Mladunci kasnije potamne. Provede svega 4-5 nedelja sa
mladima dok sisaju. Mladi polno sazrevaju posle godinu
dana a ţive 3-4 godine.
Krtice su aktivne i danju i noću, tokom cele godine.
Periodi aktivnosti traju oko 4,5 časa, a smenjuju ih
periodi odmora od 3,5 časa.
Krtica dnevno pojede hrane koliko je teška, 50-100 g.
Hrani se glistama, puţevima i insektima. Jednako lovi
i sitne glodare, vodozemce ili gmizavce koji joj zalutaju
u tunel.
Pravi zalihe ţive hrane, glista, uvek kada je u
mogućnosti. Gliste krtica ujede u nervne centre,
pa one ostaju ţive paralisane.
Iako krtica jede isključivo ţivotinjsku hranu, jako oštećuje biljke
podrivanjem korenovog sistema. Izbacivanjem zemlje iz hodnika,
formira krtičnjace, koji zasipaju biljke. Ukoliko krtica prokopava
vrlo plitak lovni tunel, on se vidi na površini kao izbočen greben,
gde se zemlja brţe suši i ispuca.
Na ograničenom prostoru bašte ili negovanog travnjaka,
obično svi ovi tragovi potiču samo od jedne krtice.
kompleks hodnika i krtičnjaka jedne krtice zahvata do oko 20 ari.
(slika iz Engleske, 473 ktričnjaka od samo jedne ţenke krtice).
Krtica su zakonom zaštićene u našoj zemlji. Smeju se samo
rasterivati. To se obavlja rasturanjem krtičnjaka i plitkih hodnika,
ili ubacivanjem isparljivih jedinjenja (kalcijum karbid, sumpor
dioksid) u otvoren hodnik. Pogodno je i sipanje vode u hodnike,
gde god ima mogućnosti za to. U evropi u primeni postoje razne
klopke mrtvolovke - ţičane omče, cevaste klopke i sl. Mogu biti sa
mamcima - glistama, da bi se privukle blizu klopke. Najbrţe se
krtica uništava fumigacjom, ubacivanjem gasnih peleta u hodnik.
U našoj zemlji mogu se kupiti i ultrazvučni terači za krtice.
fam. Erinaceidae - jeţevi
Jeţevi imaju po 36 zuba
(3133/2123), uglavmom su
dugi 30-ak cm, a teški oko 1kg.
Zajednička karakteristika im je
metamorfoziranost čekinja u
bodlje, dok se ispod nalazi
meko krzno, i razvijen kruţni
mišić koji telo savija u loptu U severnoj Evropi i delu ZND
ţivi Erinaceus europaeus,
evropski jeţ.
U centralnoj i juţnoj
Evropi (i kod nas) ţivi
Erinaceus concolor,
belogrudi ili istočni jeţ.
raspored bodlji kod savijenog jeţa
Oči su im normalno razvijene, a njuška je vidu tupog rila. Imaju
po 5 prstiju. Noćne su ţivotinje. Dan provode u gnezdu od
trave i lišća u šibljacima ili izmedju kamenja, korenja i slično. U
sumrak ili noću izlaze u potragu za hranom.
jeţevi su dobri plivači
Jeţevi kontinentalnog i hladnog pojasa provedu zimu u
pravoj hibernaciji (od oktobra do aprila uglavnom).
Metabolizam im se tokom zimskog sna usporava, a telesna
temperatura pada čak do 4oC. Obično su zimske jazbine u
zemlji ili ispod debelih slojeva suvog lišća, stelje, granja i
slično.
Spori su, retko beţe
i malo obraćaju
paţnju na svoju
okolinu. Više
stradaju od vozila i
mehanizacije nego
većina drugih
ţivotinja.
Parenje jeţeva
Gnezdo jeţa
Ţenka ima dva legla godišnje, sa po 4-6 mladih.
Nosi 5-6 nedelja, pa se mladi okote goli i slepi.
(na slici – novoroĎeni jeţ)
Meke bodlje im rastu posle nekoliko dana.
(na slici – jeţ star 3 dana)
Jeţ star do oko desetak dana
Sa 3 nedelje imaju formirane bodlje i dlaku, i napuštaju gnezdo
zajedno sa majkom; ostaju uz nju još oko 2-2,5 nedelje. Polnu
zrelost ostvaruju sa godinu dana, a ţive 8-10 godina.
Jeţevi su veoma proţdrljivi i podjednako jedu sitne
ţivotinje i plodove, naročito u jesen. Posebno su vešti
lovci zmija, koje ih retko ujedaju. Na otrov su otporniji
od drugih ţivotinja slične telesne teţine i češće
preţivljavaju zmijski ujed. (slika – jeţ jede puţeve)
Jeţ jede glistu.
Jeţ jede jaja.
Izmet jeţa.
Tragovi jeţa.
Evropski jeţ je u osnovi šumska ţivotinja ali se adaptirao na
različita staništa uključujući i naselja. Evropski jeţ je dug do
25-30cm, ali dostiţe i 1200g teţine.
Belogrudi jeţ je stepska
ţivotinja i stanovnik retkih
ravničarskih šuma, a
izbegava velike šumske
komplekse.
Naseljava obradive
površine i pustare, ali
takoĎe i naselja, čak i
uţe centre gradova.
Belogrudi jeţ je dug
25-30cm, teţak 500-850g.
Rovčice su sitne, uglavnom veličine miša ili sitnije. Jedan od
najmanjih sisara je Suncus etruscus, patuljasta rovčica, duga
36+24mm (telo + rep), teška svega 2g.
Izuzetak su afričke vodene rovčice koje dostiţu i 60cm duţine.
Generalno posmatrano - rovčice su najsitniji sisari na svetu.
fam. Soricidae -
rovčice
Sorex araneusSuncus etruscus
Crocidura suaveolens
Neomys anomalus
Suncus etruscus, patuljasta rovčica
Izgledom podsećaju na miševe, ali im je njuška veoma
špicasta a vilice pune sitnih oštrih zuba (zubna
formula rovčice je 3133/1113, a miša 1003/1003).
Ovi zubi su kod šumske rovčice Sorex araneus
(asocijacija na pauke u imenu vrste) tamnih vrhova a
ujed je otrovan. Otrov potiče iz submaksilarnih ţlezda i
sliva se niz ţljebove sekutića. Ujedom ubiju miša,
malog kunića i druge sitnije ţivotinje, dok kod čoveka
dolazi do pojave intenzivnog bola na mestu ujeda, koji
moţe potrajati i par dana. Utvrdjeno je da otrov vodene
rovčice ima odredjenih sličnosti sa otrovom kobre.
Pored otrova, poseduju i jak miris koji odbija predatore.
Rovčice imaju odlično čulo sluha i dodira, ali im je
vid izuzetno slab (noćne su ţivotinje). Krzno im skoro
potpuno pokriva spoljašnje uvo.
Koriste visokofrekventne zvuke u komunikaciji i
orijentaciji slično slepim miševima.
Morfološki su veoma slične i razlikuju se uglavnom po
gradji zuba i merenjem tela.
Sorex araneusNeomys anomalus
Ne prezimljavaju u snu. Hranu traţe čak i pod snegom.
Aktivnost im je celodnevna - periode intenzivne potrage za
hranom smenjuju kratki periodi sna u skloništima.
Sakrivaju se u jazbine i
gnezda ispod opalih
grana,panjeva, bokora
trava i slično.
(slika – trag rovčice)
zimski trag rovčice
Hrane se insektima, crvima, paucima, golaćima i sitnim
kičmenjacima. Dnevno pojedu više od sopstvene teţine.
Imaju 2-4 legla godišnje ( više je mladih u prolećnom nego u
jesenjem leglu) . Ţenka nosi 19-21 dana, ali ako već doji mlade taj
period se produţi na 27 dana. Mladi idu za majkom u koloni, drţeći
se zubima za repove. Rovčice ţive svega 1-1,5 godinu.
Šumska rovčica, S. araneus je tipično arborealna, ali
moţe da se nastanjuje i u vrtovima, poljima i
gradjevinama. Duga je do 85+50mm, teška do 14g.
Vodene rovčice roda Neomys su slične kopnenim
rovčicama, ali su bolje adaptirane na plivanje i ronjenje,
jer imaju čekinje na repu i zadnjim šapama.
Kod nas je česta Neomys anomalus, obalska rovčica;
nastanjuje obale vodotokova, bara, vlaţne livade i sl. a manje
aktivno pliva. Tokom zime moţe da se zavlači u objekte. Boje
je crne sa belim trbuhom, duga 90+61mm, teška 20g.
Rovčice je teško naći, uloviti i proučavati. U klopkama
začas uginu od gladi zbog prebrzog metabolizma. Ukoliko
ih uzmemo u ruku mogu da uginu trenutno od šoka.
2.3. LAGOMORPHA - zečevi
Zbog velike uzajamne sličnosti zečevi su
dugo smatrani glodarima iz podreda
Duplicidentata (zečevi) i sa podredom
Simplicidentata (pravi glodari) svrstavani u
red glodara - Rodentia. MeĎutim utvrĎeno je
da su grupa sa posebnim evolutivnim
razvojem.
Zečevi i kunići su nastali pre specijalizacije
pasa, mačaka, i drugih grupa. Relativno su
stara grupa sisara, a najstariji fosil je vrste
roda Gomphos, iz Mongolije od pre 55
miliona godina. Prvobitni zečevi bili su
donekle nalik malim mevedima, sa
primitivnim zubima i duţim repom. Razvili su
se u Aziji, pa proširili na Severnu Ameriku i
Evropu.
lobanja Gomphos sp. i Lepus sp.
Zubna formula zečeva je 2033/1023, imaju jako razvijenu
diastemu, sekutići im neprekidno rastu.
Zečevi su veoma plastična grupa vrsta u ekološkom smislu.
U Evropi nastanjuju prostore od Sardinije i grčkih ostrva na
jugu pa sve do Arhangelska na severu, Urala na istoku i
Atlantika na zapadu. Ima ih i u severnoj Africi, Maloj Aziji,
na Krimu, Kavkazu i u Iranu. Pored toga prilagodili su se na
ţivot van prirodnog areala - Severna i Juţna Amerika, Novi
Zeland i Australija. Danas naseljavaju sve kontinente –
podjednako sibirske tajge i juţnoameričke savane.
zec
pacov
Osnovni razlike u odnosu
na glodare su:
1) imaju paraglodnjake -
drugi par gornjih
sekutića (glodari ih
nemaju)
2) imaju zubnu gleĎ sa
prednje i sa zadnje
strane sekutića (glodari
samo sa prednje)
3) ne koriste prednje udove
kao ruke (glodari ih koriste)
4) zečevi su izraziti
herbivori,
a glodari su manje-više
svaštojedi
Kapski zec - Lepus capensis, fam. Leporidae
Kunić - Oryctolagus cuniculus, fam. Leporidae
U našoj zemlji
zeca najviše
ima u
Panonskoj
niziji,
dolinama reka
i pobrĎima do
300 m
nadmorske
visine.
Bira topla
i suva
zemljišta.
To je krupna ţivotinja, teţine 3-7 kg (ţenka je uvek teţa
od muzjaka). Trči 65 km/h, skače 2 m u visinu.
Zec je po prirodi solitaran, mada unutar zajedničke
teritorije formira otvorene i labave zajednice.
Prečnik individualne
teritorije zeca je oko
3 km. Kod nas se
gustina populacije
kreće
8-20 zečeva /100 ha
Zec nema nikakvu jazbinu,
sklanja se u prosto činijasto
udubljenje, log, koje iskopa
šapama.
Ovo sklonište je u ţivici ili
ušukano u zeljaste biljke,
ali moţe biti i u goloj
oranici.
Već u januaru ili u februaru počinje sezona parenja, koja traje
sve do septembra. Formiraju se grupe, nekada i do 20 muţjaka,
koji prvo sede u krugu usred polja (zečiji parlament) a potom
prate jednu zečicu i organizuju boks-mečeve. Za razliku od drugih
noćnih ţivotinja ne kriju se po jasnoj mesečini, a lako se uočavaju
i po danu, mada su po prirodi noćne ţivotinje.
Zečica koja neće da se pari sa lakoćom izboksuje
muţjaka “pobednika”.
U slučaju odobrenog parenja ostanu zajedno
oko jednog dana.
Ţenka se koti 3-5 puta godišnje, od polovine februara
do polovine oktobra, donoseći na svet po 2-4 (maks. 7)
mladih. Godišnje ukupno okoti 8-12 mladih.
Nosi ih oko 40 dana i
okoti ih sa krznom,
sposobne za
kretanje već posle
pola časa. Mladi
zečići se rode
otvorenih očiju i
nikada ih ne
zatvaraju u ţivotu.
zec star 1 dan
zec star nekoliko dana
Zečići u logu
Dojenje mladih traje 5-6 dana, a zatim ih ţenka sve redje obilazi
i napusti na kraju. Zec je polno zreo u prvoj godini, a ţivi 8-12
godina.
Kod zečeva postoji fenomen superfetacije - ţenka moţe biti
oploĎena kada je već bremenita, zato su zečevi veoma skloni
prenamnoţenju. Tako bi par zečeva u idealnim uslovima za 10
godina mogao imati preko 20.000.000. potomaka! Takva se
katastrofa zaista desila sa kunićima u Australiji 1990-ih.
MeĎutim, 75%
mladih ne dočeka
prvu jesen.
Kao kod glodara
I za zečeve vaţi
pravilo da broj-
nost populacije
ne reguliše
plodnost
nego stepen
preţivljavanja.
Zapravo, već 40
godina opada
brojnost zečeva u celom njihovom prirodnom arealu, zbog
promena ţivotne sredine (povećanja parcela i smanjenja
raznovrsnosti biljne hrane). Čak i niţe koncentracije pesticida
dovode do konfuzije i iritacije očiju, što zečeve čini
bespomoćnim u odnosu na predatore.
Zec je veoma štetan. U proleće napada leptirnjače, povrće i
rane ratarske kulture. Peršun je omiljena hrana zeca, pa kada
se proredi to je siguran znak da zec obilazi parcelu.
Štete na repi od zeca
Štete na suncokretu od zeca
Preko godine štetnost opada jer ima obilje hrane u spontanoj
flori. Na soji su meĎutim štete prisutne od nicanja do ţetve.
Štete na vaĎenoj repi
Zimi su štete najveće jer
zec napada mlade voćke,
prstenuje skeletne grane
ili deblo i dolazi do sigur-
nog sušenja. Prstenuje
čak i stabla jabuke stare
10-20 godina tokom samo
jedne noći.
Zakonom je zabranjeno
uništavanje zečeva.
Jedino se moţe izvršiti
ograĎivanje zasada, ili
premazivanje kore voćaka
repelentima na bazi ulja i
sumpora (Kunilent ili
krečno-uljna imerzija). U
Americi koriste odreĎene
smole.
Tragovi, brabonjci zeca
Preventivno umotavanje stavala
tragovi zeca u snegu
Recommended