View
141
Download
2
Category
Preview:
Citation preview
Avdo Karabegović Hasanbegov
Bosanskohercegovački Werter
Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1908), bosanski književnik, rođen u Modriči, u
poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj
ugled i zasluge. U Modriči je završio mekteb.
Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu školu. Krijući
"od svakoga" Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde
Karabegovića. Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu.
Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a "u amanet" mu je ostavila dvije sestre i brata, te u
svojoj osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo
poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo
vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i
nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije
toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Za Avdu su tvrdili da
je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini života. Svoje
pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i
mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje
pjesme", da ih objavi "ako može". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo
izdanje Ćorović je priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903.
i 1904. godine." Mnogi smatraju da je on najtragičnija figura i pojava, uz Ziju
Dizdarevića, kako među bošnjačkim književnicima, tako i među bošnjačkoj predratnoj
omladini.
O njegovom književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902.),
Antun Aškerc (Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX
(dubrovački Srđ, 1902.), Jaša Prodanović (Bosanska vila, 1902.) i Hamza
Humo (Politika, 1940). Pisano površno, bez dubljeg ulaženja u strukturu njegovog
književnog djela i jezika i "namerno milostivo" (Jaša Prodanović). Isticano je da je Avdo
Karabegović bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesničkog dara, bujnog
temperamenta, "zvučnih onomatopeja i klasičnog opisa", "prirodnog izraza" i slično.
Zamjeralo mu se što je život isuviše idealno shvatao, pa je "zamrzio na cijeli svijet" i
"postao mizantrop", "apatičan prema svemu i svačemu", "što se Avdo ruga svemu",
ljudima, životu i samom sebi i što je u jednoj svojoj pjesmi za cilj svoga života proglasio
smrt. Tragalo se za uticajima i Avdinim uzorima (narodna pjesma, sevdalinka, Đura
Jakšić, Branko Radičević, Musa Ćazim Ćatić, Šantić, Kranjčević), neukusno hvalilo i
neargumentovano osporavalo njegovo djelo. Kao do sada, najozbiljniji pokušaj da se o
Karabegovićevom književnom djelu da objektivan sud može se uzeti osvrt Jaše
Prodanovića koji kaže: "Glavno obilježje Karabegovićeve poezije to je nezadovoljstvo
životom. Pjesnik je imao dva ljuta dušmanina: sirotinju i bolest, i nije nimalo čudno što je
u najljepšim godinama dao pjesme sa najviše gorčine. Karabegović je najbolji (u
umjetničkom smislu) kad suzama i tihim plačem odgovara na zlo koje mu društvena
sredina čini, kad uzdiše radi nesrećne ljubavi, kad sanja lijepe ljubavne snove, kad
pokušava da tješi one koji su mu bliski a nesrećniji su od njega.U njemu je nesporno
bilo pravoga pjesničkog dara: njegove pjesme pokazuju iskreno osjećanje dovoljne
jačine, zatim izvjesne iako skromne pjesničke ideje, najposlije jednu količinu odabranih
izraza i figura. Njima ponekad nedostaje onoga što daje pjesnička praksa: mjestimice je
stih neuglađen, ili je strofa nepravilna, ili je upotrijebljen nepogodan izraz, ili najzad
poneka figura nije tačno iskazana ili nije upotrijebljena na svom mjestu. Ipak, za malo
vremena Karabegović je dao radove dovoljne po količini a dobre po kvalitetu. S toliko
početne snage nije mnogo njih ušlo u književnost, iako su u ranije doba pjesnici imali
ljepše poetske dane, bolje izbore za inspiraciju."
Do sada smo ustanovili da je Karabegović imao zaista težak život, zbog okoline i
zdravstvenog stanja. Ovakva tragika života i mladosti nije mogla dovesti Karabegovića
do drugog izbora, do izbora između luđačkog i neutemljenog optimizma sa lažnom
nadom i na drugoj strani krajnjeg pesimizma, ekscentričnosti, flegmatičnosti,
rezigniranosti. Karabegović je, kao što je i za očekivati, nesvjesno izabrao drugu stranu
veoma teškog i mučnog izbora koji povlači životnu odluku. Odlučujući se za drugu
soluciju, Karabegović se, kao ličnost i kao živo biće, povlači iz društva i javnog života.
Pasivnost u javnom životu, na drugoj strani rezultira aktivnošću u kulturnom, odnosno
književnom životu. I sva njegova književna aktivnost i djelovanja je, kako zasnovano na
tragici života i mladosti, isto tako je njegova poezija protkana i motivirana elementima i
motivima iz njegovog kratkog i tragičnog, ali nimalo ugodnog života i mladosti. Ta
rezignacija i depresivno raspoloženje, taj osjećaj nemoći, bezperspektivnosti i
izgubljenih nada predstavljali su raspoloženje u kojem su često bivali svi pisci i pjesnici
romantizma, a neki su i stalno bivali takvog raspoloženja.
Sivilo, crnina života i beznađe su ono što, također, obilježava Karabegovićev život i tako
se pretapa u njegovu poeziju. Ova tama života i životno beznađe su veoma česta i u
jakoj mjeri izražena osobina likova iz romantičkih djela. Kao najbolji primjer može se
uzeti stradanje i tama života Geotheovog "Wertera" i njegova otuđenost, smrt
Puškinova Onjegina, koji svjesno i ciljano ide u vlastitu smrt. I mnoštvo je još likova i
njihovih tragičnih sudbina i životā. No, ono što najšire i najočitije veže likove romantizma
s tragičnim likom Karabegovića i njegovom mizantropskom i poezijom rezignacije, jeste
pasivan stav životu i sudbini. Njegova poezija je veoma oskudna jer je bio ograničen i
materijalnim uslovima i trajanjem života. Tako se u antologijama najčešće može pronaći
nekoliko njegovih pjesama, koje najbolje oslikavaju njegovu cjelokupnu poeziju. Jedna
od njih je pjesma pod naslovom Sudbini, koja se opravdano može posmatrati kao
programska pjesma njegove poezije. Prvim stihom ove pjesme Karabegović, doduše ne
baš konkretno i jasno, iskazuje svoju rezigniranost i flegmatičnost. Što marim ja – kaže
bolestan dječak dok drhtavom rukom piše nakrivljeno znakovlje na požutjeloj hartiji pod
titravim svjetlom svijeće koja dogorijeva brzo, ali neprimjetno, baš kao i njegov život.
Slično osjećanje i raspoloženje pronalazimo i kod Wertera kada piše prijatelju
Wilhelmu: Zašto da se stidim kad moje biće dršće između bitka i nebitka…kad sve oko
mene tone, kada moj svijet propada. I ove Werterove riječi, baš kao i Avdin stih su
dokaz i pokazatelj rezignacije i pasivne uloge u sopstvenom životu i svijetu oko njih. Nit'
Avdo mari za svoju bolest i propast, nit' se Werter stidi dok njegov svijet propada. Svoju
nezainteresiranost za životom Avdo ispoljava stihovima iz iste pjesme: To nije život,
kamen je i led, / rastopi me i opet sledi ponovo Avdo poistovjećuje i kamen (koji ovdje
predstavlja simbol snage i otpora prema sudbini) i led (koji je simbol nemoći i
raspadanja, tj. topljenja). Svejedno da li ga toplina sudbine topila (tj. ranjavala i ubijala)
ili ga njena hladnoća ledila (tj. činila jakim i otpornim na tragiku života). Paralelu i vezu
za ove stihove nalazimo u stihovima ruskog romantičaria Mihaila Ljermontova: Ne
nadam se ničem od života, / Niti žalim za ičim što minu. Niti će Avdo više suza pustiti,
isto kao što i Ljermontov se ne nada ničem od života. Slično raspoloženje je i kod likova
iz Puškinovog Onjegina. Tatjana na kraju pisma kojeg šalje Onjeginu kaže: Mojoj
Tatjani je svjedno. U ovakvim i njima sličnim rečenicama i stihovima se prepoznaje
rezignacija i flegmatičnost romantičkih likova i njihov stav i određenje prema vanjskom,
pojavnom svijetu i životu. Uspostavljajući vezu i sličnost između Karabegovića, na
jednoj, i Wertera, Ljermontova i Tatjane, na drugoj strani, s pravom smijemo zaključiti
da poezija Avde Karabegovića odiše romantizmom i sadrži osnovne elemente
romantičke poezije.
Sljedeći stihovi će najbolje pokazati i dokazati rezignaciju Karabegovićeve poezije,
njegov pesimizam i pasivnu ulogu u sopstvenom životu:
Il' ako hoćeš ti me skameni,
u daleke me nosi pustare,
na golome me pijesku ostavi,
da sunčani me zraci rastope,
il' me nosi hladnom sjeveru,
u zaleđene sante baci me
da nemilosrdno dugi vjekovi
u drskoj ruci teškim šibalom
pakosno čedo šibaju,
ili baci mene na dno pakleno,
pa tude me crni đavoli
šibaju svojim tankim kandžijama
Ja nisam
Ja nisam nikad vidio vedra neba,
Tek crni oblak viš' mene se vije
Ja ađeoskog nisam viđo lika -
Sotona horda na mene se smije!
Ja nisam nikad klonuo ni pao,
Ja pod bremenom teškim ne jauknu';
Ja gledam namršteno nebo
I mirno čekam gromovi da puknu!
Ja nisam nikad viđo sreće lica:
Ja samo b'jedu grlim i cjelivam
I pijem vrelu krvcu srca svoga,
A mutnog oka suzom se umivam.
Ja mirno čekam smrt sa golim mačem
Da mladog srca prospe krv mi vrelu, -
Pa hoću l' tada biti vedra lica,
Il, i tad tuga biće na mom ćelu?
Sve, svedno mi je, neka dođe sada
I trgne srce, grobak moje sreće,
Ja sklopit ruke na molitvu neću
Jer ni tam' - znadem - gore bit mi neće!
Jezik i riječi bile su mu ljubav do groba ali atmosferski pritisak nije bio po mjeri njegove
dječačke snage. Ipak, u svojim najboljim pjesmama sa pravim estetskim uzletom,
Karabegović je ostao nadmoćan nad sudbinom i vremenom, jer u njima progovara
istinski pjesnik koji nije zatrovan mržnjom i koji za svoju sudbinu ne optužuje nikoga.
Mahir Kevrić
Recommended