View
107
Download
10
Category
Preview:
DESCRIPTION
Lirike
Citation preview
1
1.
Osvrui se na posljednja dva stoljea povijesti, ovjek
jedva da moe ili uope ne moe priguiti stanovitu
neobinu zabrinutost. Iz narataja u narataj, iz svijeta su
planski ieznuli, gledajui odozgo nadolje, najprije
kraljevi, zatim redom: biskupi, velikai, dravnici,
znanstvenici, vojnici, umjetnici, te ili su se izgubili
zauvijek, ili su na njihovo mjesto stupili neki dvojbeni,
sumnjivi likovi.
Bilo je onih koji su eljeli uspostaviti red, kao to je
Napoleon pokuao nanovo kraljevstvu vratiti
dostojanstvo. Tu i tamo naao bi se neki biskup ili velika
koji bi jo htio spasiti sveenstvo i plemstvo. Naao bi se i
pokoji dravnik, znanstvenik, vojnik i umjetnik. Sve je to,
meutim, nalikovalo izoliranim pokuajima.
Jer moda nije nestala samo neka vladarska obitelj,
nego kraljevski ovjek; i nisu izumrli biskupi i velikai,
nego sveeniko i aristokratsko bie. A moda i nisu
izumrli, samo su se povukli i napustili svoja mjesta. I
moda to i nisu napravili iz slabosti, nego promislivi
dobro, iz staloenog uvida. Povukli su se jer ih stvarnost
2
ovjeanstva, koja je postala rtvom neke zagonetne,
mrane poasti, vie ne zasluuje, i jer je postala
nedostojna asti koju bi joj oni iskazali svojom
vladavinom.
Ali gubitak velikih ljudskih mjesta i povlaenje velikih
ljudi postaje kobno zastraujue tek onome tko je uo
kako gomila, zahvaena mranom poau, trijumfalno
klie svakom prilikom kada nestaje mjesto, kada se veliki
ovjek povlai, kada se neki pokuaj ponovnog
uspostavljanja izjalovi i propadne. Poast je poela time
to je svatko zahtijevao prijestolje. Nastavila se tako to je
svatko poeo potraivati sveenika prava, potom
aristokratska, potom prava na znanje. Nije to velika stvar,
govorili su. Svatko moe postati vladar, sveenik,
znanstvenik, umjetnik. Svi smo jednaki. Svi znamo sve, i
ako ne znamo, nauit emo. Kao da se moe nauili kako
biti kralj, velika i sveenik.
Kada su kraljevi uli za to, odrekli su se svoje titule;
sveenici, znanstvenici, vojnici, dravnici takoer. Bilo ih
je nekolicina koji su podigli glas, njih su raetvorili.
Ostali su rekli: ako je to za vas vlast, budite vladari; ako
3
je to za vas plemstvo, budite plemii. to su mogli
uiniti? Kasnije se ve pojavilo i evanelje poasti te je
zapoelo premazivan je svijeta unatrag uprljati sve to
je isto, satrati sve to je veliko, zgaziti one koji diu
glavu, potrovati ono to je zdravo. Tako nestaju i nestali
su drava, nacija, narod, rad, bogatstvo, religija, ljubav,
ljepota, snaga, rat, plemenitost, igra, ukus, istina.
2.
Der Tempel brennt, ein halbes tausend fahr mu weiterrollen bis er
neu erstehe (Stefan George) svetite gori, i pola e
tisuljea protutnjati nad nama dok se iznova ne izgradi.
Svetite, sveti krug zajednikog ivota, Temenos, gori.
Mrani narataj provalio je u nj i zapalio ga. Kraljevi i
plemii i dravnici i sveenici i suci morali su ga
napustiti. Otada se ivot nalazi izvan svetog kruga:
prljav i neposveen. Nema sredita, nema slave, nema
dostojanstva - samo nagomilana otimaina, urota. Nema
odgovornosti, samo interesa. Bespomonost. Odluka se
obino traila od bogova, kada je bilo opasnosti i dvojbe
narodima su uvijek njihovi Delfi govorili to im je initi:
sredite je odgovorna glava, Mo, Gospodar. Svi Delfi su
4
izgubljeni. Temenos je sruen. Evo opasnosti i dvojbe, a
nema odluke, nema smjera, nema cilja, nema puta, samo
teturanje, pomutnja, zabluda, stid, bijeda, sramota, uas,
briga, grijeh, bruka. Svatko tko je neto znao, tko je neto
razumio, tko se usuivao uiniti neto, tko je bio netko,
skrio se. Der Tempel brennt.
3.
Sveti krug sada ve uva samo jedan ovjek: pjesnik.
Nije poznato jesu li ga kraljevi, sveenici, kneevi,
vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je zadatak
prihvatio sam; ili je tek bio posljednji te je, kada su svi
otili, rekao: izdrat u. Ili e konano i on otii, i
Temenos vie nitko nee nastanjivati i uvati.
4.
Od trenutka kada je u svetom krugu ostao sam, pjesnik
je morao preuzeti kraljevsku vlast, dostojanstvo velikaa,
sveeniki obred, borbeni poriv vojnika, sudaku
pravednost, znanstveniku strast za znanjem, sve
zadatke umjetnika, viteza, lijenika, proroka, mislioca
poev od tog trenutka pjesnik je prerastao uobiajenog
5
pjesnika.
Prije se ovjek jo mogao zadovoljiti povijeu
knjievnosti koja je govorila da pjesnik izraava
nacionalni duh. Pa prije pjesnik doista gotovo da i nije
imao drugu ulogu. Iako ne uvijek, ali uistinu esto bio je
politiko bie, koje je izraavalo svijet klase, stalea ili
naroda. Izraz je bio shvaen na sljedei nain: duh, slika,
osjeaj nalaze se gotovi u naciji, pjesnik nalazi rijei za
njih i kroz sebe objanjava narod. Ako bi naao neto
novo za rei, mogao je to biti samo izraz date zbilje. Ako
bi narod, vrijeme, klasa naginjali revoluciji, opjevavao bi
revoluciju, ako bi narod bio potlaen, potlaenost, ako bi
propao, propast, ako bi se nadao, nadu. Uvijek ono i
samo ono to jest. Pjesnik je samo izraavao.
Uslijedilo je razdoblje psihologije, pa se i pjesnika
objanjavalo psihologijski. Od politiara postao je genij.
Psihologija je odvojila obinog ovjeka od darovitog i
istraivala stupnjeve darovitosti. Veliki talent bio je genij.
Dokuiti ga se moe razumijevanjem. Ukoliko je to
mogue. Sasvim se nee moi nikada, jer genij je po
kvaliteti neto drugo od obinog ovjeka. Pjesnik je vii
6
psiholoki kvalitet.
Dvije navedene teorije pokuala je obuhvatiti duhovna
povijest. Povezala je onoga koji izraava i genija, i rekla
da pjesnik proivljava i saima. Povijesna razdoblja,
svjetonazori, stavovi i duhovna strujanja stjeu se u
njemu. On je taj koji u povijesti proivljava svijet kao
cjelinu, saima ga, objedinjuje i ovjekovjeuje. Pjesnik je
zato s gledita povijesti i duha beskonano vaniji od
vladavine, rata i otkria. Pjesnik je istinski zalog duha
povijesti.
U kulturnoj se morfologiji, opet, pojavila nova teorija.
Pjesnik je ovdje tvorac kulture. Pjesnitvo je imbenik
kulture, poput prava, religije, umjetnosti i duha. Sve je
stvorila kultura, poev od remena na sandalama do ideje
o besmrtnosti: pjesnitvo se moe smjestiti negdje
izmeu to dvoje. Tko je pjesnik neizvjesno je, ali
potpunost kulture zahtijeva da pjesnitva bude, ba kao i
odjee, novca ili Boga.
Problem s tim teorijama nije u tome to su nespretne i
nematovite i glupe i naivne i nezgrapne i lane i
primitivne i neupuene. Jer su nesumnjivo bez izuzetka
7
takve. Nijedna od njih ne razumije to je to pjesnitvo.
Sve ga poimaju kao pasivni akt: kao izraz, kao rezultat
psiholoke kvalitete, kao preivljavanje, kao saimanje,
kao tvorbeni imbenik kulture. Upravo se zato na te
teorije ne moe i ne smije gledati drukije nego kao na
uzaludne pokuaje neupuenog ovjeka iz gomile da
razumije pjesnika. tovie, sve te teorije nisu drugo do
nagon proizaao iz zavisti bia gomile, koji pjesnika, time
to ga pokuava razumjeti, vue dolje k sebi, u elji da ga
uini sebi jednakim. Tout comprende cest tout mprser.
Poimanje pjesnika kao izraza, psiholokog kvaliteta, kao
onoga koji proivljava i saima, te kulturnomorfoloka
poimanja, osveta su mranog narataja. Ali i vie od toga:
sve te teorije bez izuzetka i brino ne ele primijetiti
upravo ono to je jedino vano: pjesnikov aktivitet.
Na kraju, pak, ono najvanije. Teorije su, slubeno,
objavljivane u knjigama. A mrani narataj stvara knjige
zato da bi se legitimirao: jer ono to on ivi upravo je
suprotnost onome to se nalazi u knjigama. Ta nacifrana
teorija o pjesniku samo je brbljanje u prazno, neozbiljno,
jer je potpuno irealno, i u stvarnosti nitko ni ne vjeruje u
8
nju. U zbiljskom ivotu pjesnik niti izraava niti
proivljava, i nije drugo do naprosto luda. Luda je zato
jer se ne bavi unosnim novanim prihodima, ne trudi se
oko utjecajnih mjesta u drutvu. Nur Narr, nur Dichter, kao
to kae Nietzsche. To je shvaanje koje neposredno
proizlazi iz gomile, to je ope, to je javno mnijenje.
Pjesnik, kau s podrugljivom, superiornom,
omalovaavajuom i poniavajuom nadmoi: lakrdija,
nita drugo.
5.
Krajem prolog stoljea situacija se poela
prepoznavati. Iskrsnuli su krugovi koji su odluno
istupili iz gomile i hotimino se izdvojili; oni su vidjeli da
Temenos gori i da je jedino pjesnik ostao na svome
mjestu da bi sauvao svetite. Ali vidjeli su i da pjesnik,
ako eli dostojno ispuniti svoj zadatak, mora doi do
samosvijesti. Mora znati tko je. U dotadanjim teorijama
primijetili su jadnu bespomonost, koja onome to eli
objasniti ne moe doi ni blizu; ali primijetili su i
podmuklu osvetu, koja je od pjesnika eljela nainiti
samo glasnogovornika, imbenika kulture, znai
9
funkciju, instrument, tovie bilo im je poznato da
pjesnika, na kraju krajeva, svatko smatra samo klaunom.
Jedan od izdvojenih krugova - njemaki krug Stefana
Georgea koji se okupio u Kreisu - prvi je poeo
razumijevati pjesnika u njegovu istinskom biu i
pjesnitvo u cjelokupnoj njegovoj zbilji. Slika koju su
oblikovali nije bila potpuna. U Georgeovom je krugu
poimanje pjesnika jo uvijek bilo u znaku pasivnosti. Ve
su znali da je ono o emu ovisi cijela sudbina, ne samo
pjesnika nego naroda, ovjeanstva: Temenos. Moralo je
biti vatre, crkve, kruga, mjesta koje je ovjek posvetio
bogovima - maginog prostora pred kojim bi ovjek
skidao sandale pri ulasku jer je to sveta zemlja, gdje
ljudski svijet prestaje, gdje gori vatra duha, gdje ovjek
vie nije ovjek, nego kozmiki sin svemira, gdje, kako
pie Mallarm: na bitak postaje autentinim. Jer u Te
menosu ljudski ivot uva red, ljepotu, uzvienost,
plemenitost.
Georgeov krug je pjesnikov zadatak razumio kao
Slubu i Vladavinu. Jer vladati ima pravo samo onaj koji
se pokori; vlasti je dostojan samo onaj tko slui. Slui
10
narodu, ako i ne ovom narodu, bogovima, duhu, istoi,
poretku. Pjesnitvo je takva uzviena sluba. I vlada
duhom, narodom, ljepotom i svijetom. I ta je vladavina
pjesnitvo.
uvar Temenosa je vladar i sluga. I pjesnik tom
vladavinom koja slui uva sredite ljudskog postojanja:
Vjeno Carstvo. Mallarm kae da je to germe final
ovjeanstva. uvar je svete tradicije vjenog
ovjeanstva, bojeg bitka - tome slui, i u to ime vlada.
Prema Kreisu sudbina pjesnika je krug. Kada se u
ovjeanstvu pojavi pjesnik, skupe se u krug oni koji su
prema svojoj sudbini dostojni stupanja u svetite. Oni
koji ive u Svetom Krugu, pak, osnivai su i prvi
stanovnici Vjenog Carstva. Tako se oko pjesnika
oblikuje nova zajednica, i prvo pleme novog i
posveenog naroda koji je sredite Carstva.
6.
Tko se u veoj mjeri od drugih predao Moima, ili tko
je u veem stupnju prisvojio Moi, taj je za ostale ljude
predmet strahopotovanja. Punog stvaralake snage i
zapaljive rasprskavajue tvari, okolina ga smatra toliko
11
opasnim, tovie zastraujuim, da u komunikaciji s
njime primjenjuje mjere predostronosti, i dri kako je
najispravnije, ako ne sasvim, a ono to je vie mogue,
izdaleka ga zaobilaziti.
To je sacer bie. Sacer ima dva smisla: oznauje svetog i
prokletog, potovanog i prezrenog, uzvienog i bijednog.
Sacer je u drevno doba bio kralj. Mnogo vie nego drugi,
on je bio predan Moima, i u mnogo veoj mjeri prisvajao
je Moi, pun stvaralake energije i rasprskavajue tvari,
tvorac unitavatelj, zastraujue uzvieno bie, koje je u
ime cijelog naroda odravalo vezu s gornjim svijetom, i
koje je pred bogom predstavljalo cijeli narod. Ali sacer je
mogao biti i biskup, mogao je biti izuzetan knez ili
dravnik, ili vojskovoa, kojega su Moi u vioj mjeri
koristile kao svoje orue. Sacer je bio sveenik
rtvovatelj, prorok, proroica, lijenik, filozof, u kojemu
su u vioj mjeri ivjele zastraujue i uzviene sile svijeta,
kobna kozmika dvosmislenost: stvaralaki nagon i
unitavalaka strast. Sacer je bio onaj preko kojega su
Moi bile u blioj vezi s upitnim, nesigurnim, bljetavim,
mranim, rastrganim i uzvienim svijetom. Sacer je bio
12
granino bie, koje je meu ljudima znailo i
predstavljalo boansko a meu bogovima ljudsko, i ivio
je jednom nogom ovdje, a drugom ondje, u dva svijeta,
kao udvojeno bie, s dva lica, dvije odgovornosti, i
sadravao je dva svijeta. Zato mu se smjelo prilaziti samo
oprezno, razgovarati s njime samo preko stanovitih
formi, po mogunosti ga ne dodirivati i oslovljavati
uvijek samo imenom i titulom koji mu dolikuju. Zato mu
se smjelo prii samo uz duboki naklon, pognute glave,
tihim glasom, ponizno, u sveanom odijelu, samo uz
strogo uvaavanje odreenih pravila.
7.
Evola u svojoj velikoj knjizi1 pripovijeda na koji je na
nain sacer dostojanstvo vladara drevnoga boanskog
kraljevstva dospjelo nie, u ruke biskupa, kako je tonulo
dalje do aristokrata, jo nie do plemstva, kako je
propadalo sve nie dok se nije izgubilo. Posljednja su dva
stoljea povijesti bila ve samo potpuna i oigledna
1 Hamvas prema svemu sudei misli na Evolinu knjigu Pobuna protiv modernog
svijeta |Rivolta contro il mondo moderno, 1934.). Talijan Julius Evola (18981974) kod nas je malo poznat mislilac, dok se, recimo, u dananjim, radikalno desnim
maarskim i srpskim intelektualnim krugovima rado citira. Hamvas Evolu,
vjerojatno zbog naklonosti potonjeg faizmu, nakon II. svjetskog rata vie gotovo i
ne spominje. (Prev.)
13
katastrofa, kada su ieznuli kralj, sveenik, aristokrat,
sudac, umjetnik, borac, a nije ostalo nita drugo do olo.
Nitko vie nije bio dostojan da bude sacer: da posreduje
izmeu ljudskog svijeta i Moi te izmeu svijeta Moi i
ovjeka, da ih aktivno povezuje i zrai. Nitko vie nije bio
pogodan za to da bolje i u veoj mjeri od ostalih prisvaja i
biva prisvojen od strane Moi. Nitko vie nije bio
dovoljno uzvieno straan da bi se ostali ljudi u
komunikaciji s njime drali mjera predostronosti, ili ga
ponizno oslovljavali, tiho, u sveanom odijelu, njegovim
uzvienim imenom. Samo pjesnik.
Tako je pjesnik postao kralj, potomak, simbol i uvar
biskupa i vojskovoa. Tako je pjesnik postao sacer,
predmet strahopotovanja, tako su se u njemu ujedinili
sveenik, prorok, lijenik, sudac, mislilac, kralj, voa -
sveti i prokleti, potovani i bijedni, uzvieni i prezreni:
simbol prisustva Moi meu ljudima.
8.
Nedavno se pojavila neobina knjiga o odnosu Goethea
i Schillera. Autor tvrdi da su Goetheov nepomutivi
spokoj i nadmona snaga budili ljubomoru kod njegovog
14
prijatelja, i vie od toga - ressentiment. Ne otvoren. Oi u
oi i u svjesnome dnevnom svijetu, prijateljstvo se inilo
nepromjenjivo bliskim i pravim. Schiller, meutim, u
svijetu istinskijem i dubljem od dnevnog nije mogao
podnijeti geteovsku neobuzdanu, neustraivu, bogatu
slobodu naravi. Ta je zavist sve vie odluivala i
odreivala sve drugo kod Schillera. Dakako, opet ne
otvoreno. Kad bi doao do te spoznaje, ustraeno bi je
odbacio i ne bi povjerovao u nju, razdirui ressentiment ve
je toliko ovladao njime da vie nije znao misliti, stvarati,
osjeati, pisati drugo osim onoga to je potjecalo iz te
zavisti, i to je davalo protuteu i potajno potkopavalo
Goetheovu neobuzdanu, stranu, spokojnu i vedru
slobodu. Zavidna ljubomora uvukla mu se u egzistenciju.
Postala je tvorbenim faktorom i cijeli se ovjek poeo
kristalizirati oko te toke.
Uvijek je nepopravljiva katastrofa kada netko neto ne
moe asimilirati. Schiller je poeo gubiti Schillera, i
postajati samo negativnim Goetheom, ali takvim
negativnim Goetheom koji bi mirno mogao rei ono to je
Nietzsche rekao za takvo bie: auch mich schuf der ewige Ha
15
- i mene je stvorila vjena mrnja. Kobno je u toj
egzistenciji to joj je postojanje ve potpuno izgubilo
vlastitu teinu i postalo tek pukom protuteom, i usto
protuteom onome koga se duboko i izjedajue mrzi.
Postaje imitacija i kopija; jer se iz skrivene dubine divi
svome prijatelju, i ushienost njime toliko je snana da ne
doputa njegovom biu doi do rijei. Nema snage da
slobodno izrazi ushit, i ne umije rei: veseli me ivjeti u
sjeni takve veliine. Nema u njemu dovoljno poniznosti
za to, suvie je ohol. Titanski. Potovanje i divljenje je
prepustio vanjtini i prividu, u kojemu se, tako naoko,
prijateljstvo mirno razvijalo na dnevnom svjetlu. Ali u
istinitijoj noi, ne samo to nije trpio bogatu i iroku
vedrinu svoga prijatelja, nego ak ni vlastito divljenje
prema njemu. Po danu je ipak bez zadrke bio njegov
prijatelj i oboavatelj. Podsvjesno, meutim, sve to nije
prihvaao i izjedajui ressentiment razdirao je sve. A nou
bi se grizao pucajui od bijesa, jer nije umio biti tako
neustraivo slobodan. To, opet, nije prihvaao, jer se pri
punoj svijesti iznad svega divio prijatelju. Goethe je za nj
bio i prijatelj i protivnik - divio mu se i mrzio ga,
16
ushiivao se njime i zavidio mu. Ali i jedno i drugo uz
jasnu spoznaju o neizmjernoj nadmoi svoga protivnika,
kao to mu je bila jasna i vlastita bespomonost. U svome
oaju, meutim, ve i nije mogao misliti na vlastito
uzdizanje, samo na srozavanje drugog. Zavist ga je toliko
zaslijepila slikama o nadmoi drugog da se osjeao
pobijeenim, i tako je u poraenosti - Acheronta movebo -
zazivao donji svijet.
To bi otprilike bio, ako ne sadraj, a onda smisao knjige.
9.
Treba izabrati mjesto s kojega se moe vidjeti zato je
odnos izmeu Goethea i Schillera bio takav i zato je
morao biti takav. Mjesto nije ni u jednome ni u drugom;
kada bi tako bilo, ispostavilo bi se da je prvi ili drugi
imao pravo. Autor gore spomenute knjige sudi iz
Goetheove perspektive, a otuda se doista ini: jadni
Schiller, pao je kao rtva injenice da se nije mogao bez
zadrke diviti veliini svoga prijatelja. Dakako, mogue je
i ovakvo stajalite: Goethe je bio taj koji je, svojom veom
snagom, prodornijom magijom svoga znanja, unitio
njenijeg i osjetljivijeg, ali istijeg i uzvienijeg Schillera.
17
Moda bi ga se ak moglo pozvati na odgovornost zbog
Schillerove rane smrti: uklonio je s puta jedinog ovjeka
koji je imao uvid u njegove karte, ije je isto i djetinje
bie jedino bilo sposobno prepoznati i otkriti pravi
smisao arolije koju je Goethe stvarao.
To bi objanjenje bilo upravo jednako krivo koliko i
prijanje. Mjesto prosudbe nije ni u prvom ni u drugom,
nego u treem: u Hlderlinovom biu. U pjesniku kojega
je svjetlost prve dvojice toliko zamraila da je ivio svoj
ivot i pisao svoja djela nezapaen, nepoznat, izgubljen,
kojega je Goetheova spokojna i slobodna vedrina
potisnula jednako koliko i Schillerovo etersko nadahnue
i istoa.
Tako se moglo dogoditi da meu tom trojicom Goethe
bude najtrijumfalniji, Schiller manje, a da Hlderlinu ne
pripadne nita od trijumfa, premda je meu njima
Hlderlin bio ponajvie pjesnik, Schiller manje, Goethe
najmanje.
Prema klasinom antikom primjeru pjesnik je bio heroj
i prorok. Ta je pjesnika egzistencija odgovarala starom
vijeku. Poetkom XIX. stoljea, meutim, s obnovom
18
vanjskih oblika klasinog pjesnitva, nije se mogla iznova
stvoriti i pjesnika egzistencija drevnog doba. Svetite je
gorjelo i Temenos se poeo prazniti. Trebalo je prihvaati.
Tko, pak, nije prihvaao, taj je odbacivao, Pjesnik je ve
bio sacer bie svetog kruga, koji je pred Moima
preuzimao grijehe naroda na sebe. Jedino su jo u njemu
bile boanske sile, koje su mogle pruiti protuteu
mranim grijesima.
Goethe nije bio ovjek koji bi prihvaao. Dapae, bio je
ovjek koji je samo uivao. Faust, koji je u svemu traio
zadovoljstvo, koji je sve stresao sa sebe da bi mogao
ostati nadmono slobodan i bezbrino vedar, potpuno
spokojan i nepomueno razuzdan. Schiller mu, pak, nije
zavidio na njegovoj neustraivoj, bogatoj slobodi.
Schilleru je bilo nepodnoljivo da pjesnik koji, poput
Goethea, raspolae boanskim sposobnostima, tako
beutno otklanja ono to je poeta sacer tada ve morao
prihvatiti. Schiller je poinio greku samo time to je
vjerovao da jedino Goethe moe izvriti veliki magini
akt preuzimanja stvari na sebe. On bi smatrao ispravnim
da se Goethe, bie vee i vie od njega, poduhvatio
19
uvanja Temenosa i prihvaanja mranih grijeha. Pokraj
svoga prijatelja nije se osjeao dostojnim te uzviene
dunosti. Patio je to Goethe nije razumio, nije znao o
emu je rije. Ili, jo prije e biti da je patio jer je vidio da
Goethe dobro zna to bi morao initi, ali ovaj nije htio
napustiti svoj osobni spokoj i bezgranini poriv za
uivanjem, faustovsku udnju za sreom i titansku strast
za veseljem, izbjegavao je svjesno sve to je mrano i pred
potresnim stanjem svjetske situacije zatvarao je oi,
preuivao ga je, poricao, prikrivao. I Goethe je izbjegao
zadatak poete sacera. Ali tko izbjegava zadatak,
prebacuje ga na drugog. uvanje Temenosa izmeu njih
dvojice tako se prebacilo na treega: na Hlderlina. Tko
stvar ne prihvaa, gura je k drugome, tko je ne uzima na
sebe, stavlja je na drugoga. Goethe i Schiller prebacili su
dunost Svetog Kruga na jedinoga svog suvremenika koji
je prihvatio i uzeo stvar na sebe, na Hlderlina. Konano,
nastala je situacija koja je primijeena tek stotinu godina
kasnije, da pravi pjesnik njemake klasike nije ni Goethe
ni Schiller, nego Hlderlin. Zato? Jer je ono to je Schiller
svome prijatelju ponudio iz potovanja: dostojanstvo
20
uvanja Temenosa, Goethe otklonio. I dostojanstvo je
pripalo onome tko ga je prihvatio. Tko je uzeo na sebe i
podnio sve to je dolo i bilo sve grijehe iz tmine
naroda. Er fernab fhlt allein das ganze Elend und die ganze
Schmach, kao to pie George: u sebi samom on osjea svu
bijedu i svu sramotu.
10 .
Sredinom stoljea situacija je ve jasnija. Baudelaire ve
zna da se ne moe birati: pjesnika sudbina vie nije u
spokojnom izraavanju, niti u genijalnosti, ni u
proivljavanju, saimanju, herojstvu, prorotvu. Biti
pjesnikom znai preuzeti na sebe uvanje simbola svih
ostavljenih i naputenih ljudskih titula. Pjesnik treba u
isti mah biti kralj, sveenik, mislilac, sudac, vojnik,
dravnik od svakog zadatka nepodnoljivo daleko,
sm, usamljen, u tajnosti, bez slave, tovie drati se
daleko od gomile, skrivati smisao svojih inova u sebi i
ne davati od sebe ni glasa o znaenju svoje osobe. /' ai
plus de souvenirs que si javais mille ans... je suis un cimetire... un
pyramide, un immense caveau, qui contient plus de morts que la
fosse commune - moja sudbina je teka kao da ivim ve
21
tisuu godina... ja sam groblje... piramida, golema
provalija, u kojoj je vie mrtvih nego u zajednikoj
grobnici. Pjesnik je grob umrlih kraljeva, vojnika,
umjetnika, sveenika, onaj tko uva u sebi ljudsku
veliinu do uskrsnua. I nitko ne smije znati za njega: tre
un saint et un hros pour soimme. Tajna. Malo njih je moglo
podnijeti tu sudbinu bez katastrofe.
11.
U sudbini poete sacera najtee je podnijeti novi odnos
prema narodu. Pjesnik preuzima sudbinu naroda na
sebe. Taj ritual, meutim, mora ostati tajnom, jer e se,
ako se objavi, izgubiti smisao misterija. Osim toga, im bi
se obred otkrio, a znaenje pjesnikova bia postalo javno,
narod bi ga odmah oklevetao. Jer narod je ve potonuo
tako duboko da ne vidi svoje grijehe; osjea se nevinim,
istim i uzvienim. I kada spazi pjesnika preplavljenog
grijesima koje je preuzeo na sebe, prisiljen je najednom
spoznati situaciju. Zna da u poeti saceru vidi sebe. Zna, i
sada vie ne porie, da ivi u neposveenoj sramoti. Kada
spazi bijednog patnika, prokletnika, jako dobro zna
zbog ega jadnik pati i jo bolje zna tko je zapravo taj
22
prokletnik. A onda se u demonskoj strasti bjesomuno
baca na pjesnika, blati ga, ismijava, klevee kako je lud,
proganja, porie. Ne moe ga trpjeti. Nee se umiriti dok
ga ne uniti. Dok ne razbije zrcalo koje mu pokazuje
njegovu vlastitu gnusobu. Prije XVIII. stoljea nije bio
poznat lik poreknutog i omalovaavanog pjesnika. U
posljednja dva stoljea, pak, uope nije bilo istinskog
pjesnika koji ne bi trpio porugu i progon, to ponienje i
konano taj slom.
Pjesnik je tek razmjerno kasno, potkraj stoljea, doao
do svijesti kako, budui da se uslijed promjene odnosa
prema narodu obrnula situacija, vie ne smije eljeti
javnost. Naprotiv. Mora traiti zatitu da bi izbjeglo
kontakt sa zajednicom, s popularnou, prostim
ovjekom. Tko to nije znao, toga nita nije uvalo od
sramotne propasti. Tko je to znao, izumio je vlastitu
metodu da se odvoji od naroda. U neku ruku morao je
sebe uiniti nedohvatljivim i nedodirljivim. Morao se
drati daleko od javnosti. Skrio se i ivio u tajnosti; pisao
teko razumljivim jezikom; uzdigao se u uzvieni
duhovni svijet; naao osobitu i unikatnu simboliku.
23
Pjesnitvo je uvalo misterij unutar kojega je moralo
ostati, i samo su inicirani znali za njega. Za tajnu su
najee i oni smjeli saznati tek naknadno, nakon
pjesnikove smrti. Kao da se nije smjelo znati gdje i kod
koga gori sveta vatra. Morao se skriti pred oloem, koji bi
do smrti gonio svakoga tko se bunio protiv potonua u
movaru.
12.
Mallarm je bio prvi pjesnik koji je vidio da je ve i
plansko skrivanje izgubilo smisao. Jer tko zatvara samog
sebe, propada; pravi ivot ne moe se ivjeti u
zrakopraznom prostoru, u palaama duha, u kostimu.
Istina je da pjesnik ne smije traiti narod; svako
pjesnitvo koje eli biti popularno izdaje samo sebe. Tu
nema izuzetka niti ga moe biti. Ali zatvaranje ne rjeava
situaciju, jer poezija koja se zatvara pred narodom postaje
privatna stvar i obesmiljava se. Skrivajui se i
izbjegavajui podsmijeh, progon i slom, pjesnik eli
izbjei krajnji korak sudbine poete sacera. eli se spasiti
kao uvar Svetog Kruga. Sudbina uvara Temenosa
ispunjava se onda kada se on rtvuje. To je pravi smisao
24
ivota poete sacera: kada se sva ljudska veliina povue i
svako boansko mjesto ostane prazno, kad on stoji ovdje,
sam, kao uvar Svete Vatre, i za tu vatru i kroz tu vatru
mora sebe rtvovati. Zato je sacer pjesnik: vatru hrani
vlastitim ivotom i odrava je svojom smru. Zato je
velianstven i straan, boanski i proklet, svet i jadan.
rtva nije lomaa na pozornici, nije javni autodaf,
egzekucija, patetina i pitoreskna smrt koja se kao slika
moe okaiti na zid. Ima za to dosta primjera, od
Hlderlina preko Baudelairea do dananjih dana. Ne
odigrava se tu efektna tragedija, nego dugi, izjedajui
rasap to hrani polagane i tihe muke, histerija ivaca,
manije, bolesti, sramotna sumnja, strah, pad u
prljavtinu, propadanje, otrovi, iscrpljujue boletine i
davljenje smrdljivim i zaguljivim plinovima. rtva se
odigrava na jednako skrovitom mjestu kao i pobjeda:
pjesnikova tragedija upravo u takvoj tajnosti postaje
rtvom. I bit e pobjednik u istome misteriju u kojemu je
pao. Jer sve je tu simbolino, uvanje Temenosa jednako
kao preuzimanje grijeha, slava bivanja u dodiru s
Moima i prokletstvo sramotnog unitenja. Misterij za
25
koji nitko ne smije znati: odnosno kojega treba ivjeti,
neovisno o tome je li vien ih nije, kao i o tome tko ga
vidi. Ne treba se skrivati. A ni ne smije se. Ali ne treba ni
istupati pred javnost. Ni to se ne smije. Smije se samo
jedno jedino: prihvatiti. Preuzeti sudbinu na sebe i
postati rtvom.
13.
Iskazivanje potovanja Mallarmeovom uzvienom i
bogatom pjesnitvu sada ne moe biti zadaa. Rije je
samo o tome da iskljuivanje svega to nije takozvano
umjetniko iz pjesnitva gura pjesnika na rub provalije.
Zatvaranje vodi u propast. Pjesnitvo poinje biti
prepredenim majstorstvom i filologijom. Taj
protuprirodni, apstraktni ivot sjena koji se sastoji od
pukoga destiliranog estetskog idealizma vie nije odriv i
mora biti ukinut. Glas razmaenog i neodgojenog Ja
mora zanijemiti. Mora se napustiti topla kua; uguiti
tata oholost, zatrti zamorna pseudoaristokracija
miljenja.
Gordost kulta ljepote u pjesnika koji gomilu dri daleko
26
od sebe i apstraktno djevianstvo ljepote - do
nadljudskosti uzdignut poetski duh - postali su
demonski, kao Herodijada, koja je ostala djevica i
nerotkinja, jer je samo za sebe i zrcalo uvala biserni sjaj
svoje koe, zlato i miris svoje plave kose, tu zvjezdanu
ljepotu, pred kojom su, kada bi se pojavila, lavovi obarali
glavu i sklapali oi. Nije to rtva! Nije se tako -
djevianski, nerodno, ne poznavajui svadbu, poput
hladnoga dragog kamenja - trebao pjesnik rtvovati
ljepoti: Nitavilu. U Mallarma se probudila sumnja da
pjesnitvo ne moe ostati jednom i zauvijek u palai
duha, i pjesnik ne moe biti vjeno parnassien. tovie, i da
uope nema vjenog rjeenja, rjeenja koje bi bilo jednom
i zauvijek: svaki pjesnik mora poeti iznova, ponovno i
otpoetka, i mora ispuniti sudbinu koja je posebno njemu
namijenjena. Svatko mora postati rtvom neproraunato i
bez najave, tako da se unaprijed ne moe pripremiti. Jer
onda bi ve bilo nekog olakanja, mogunosti za
uvjebavanje, ovjek bi se mogao naviknuti i nauiti.
Baudelaireovo doba je minulo: on je na taj nain bio
rtva; doba parnasovaca je minulo: oni su na taj nain bili
27
rtve; Verlaineovo doba je minulo: on je na taj nain bio
rtva. Mallarm je spoznao da on to mora biti na drugi
nain i prihvatio je.
14.
Veliina i opasnost dananje pjesnikove egzistencije
nigdje se nije oitovala tako bjelodano kao u Stefana
Georgea. Nije poeo, kao to se oekivalo, pojavljivanjem
pred javnou i rasipanjem zlata koje je poezija. Tome
nasuprot: morao je spoznati Mallarmovu istinu da
pjesnik bezuvjetno treba ostati izvan zajednice. Odnos
prema zajednici se obrnuo: zadatak nije u traenju
popularnosti, nego u zatiti od popularnosti. George je
odmah prepoznao da u pjesnitvu postoji neka tajna za
koju nitko ne smije znati. Ali istovremeno je vidio i da je
Mallarm s druge strane imao pravo: sterilni duh koji je
zavladao modernim svijetom, a znanost ga dovela do
trijumfa, prodro je i u pjesnitvo. Koristi se destilirani i
filtrirani jezik, daimon je prognan iz jezika. To je posie
pure, s kojom zajedno ide i sterilni ovjek - uasna vizija
djela od stakla - grijeh istog vienja. Ostati izvan
zajednice, a ipak ivjeti plodan ivot sa stvaralakom
28
rijeju daimona: to je Georgeov zadatak, i to je za njega
bio Kreis - nekoliko, ali samo nekoliko ljudi, koji nisu
mogli ne ivjeti posveeni ivot: Krug.
U Georgeovom se krugu, kao nikad, ostvario poboni
uzduh Temenosa. uvari svetog plamena, poput
vitezova Gralovog okruglog stola, stekli su slavu na
razliitim podrujima pisanja kao pjesnici, povjesniari,
mislioci, ne za sebe, nego za nevidljivo sakralno sredite.
Jer trijumf Ja postaje svetogre u vrijeme u kojemu
pojedinac moe imati samo jedan jedini poziv: rtvovati
se i umilostiviti Moi glede naroda i zajednice. Iz toga se
moe razumjeti i velika rije Georgeova kruga: Sluba.
Snaga i veliina svakog lana kruga nadaje se u slubi
Svetoj Vatri. Bili su prije viteki red nego spisateljski
krug, ali i prije apostoli Svete Vatre nego vitezovi.
15.
Tree ime, ime engleskog pjesnika Roberta Bridgesa,
neka bude ovdje spomenuto samo da se pokae kako je
put morao pronai i ovjek kojega genij nije dodirnuo, ali
ga je krasio uzvieni ukus. Bridgesovo pjesnitvo kraj
Mallarmovog i Georgeovog ne znai nita. Ali ako
29
engleski pjesnik prema svojoj prirodi i nije bio posveen,
i ako i nije bio sacer, njegov otmjeni duh i uzviena
ovjenost znali su za sacera. Pjesnikova ozbiljnost
prepoznatljiva je danas po dvama znacima: prvi je
pjesnika metanoia: umjesto traenja popularnosti, trai
se zatienost od naroda, drugi je accent religieux -
religiozni naglasak, koji nije drugo do pjesnikova
spoznaja: Moi su ga izabrale za poseban zadatak. Kod
Bridgesa se mogu prepoznati te dvije crte, ali budui da
mu je genij bio nejak, ostao je neplodan. U svome
velikom djelu (Testament of Beauty) ispisao je religiju
ljepote; to je, istina, isto djelo, ali je prije estetika nego
pjesnika religija. Jezik mu je blii sterilnom nego
daimonikom. Jo je bolovao od bolesti koju je Mallarm
zvao maladie didalit.
16.
Nekoliko istaknutih modernih autora misli da se u
trenutku kada je Napoleon pretrpio poraz moralo
izmijeniti lice svijeta. Napoleon je bio posljednji veliki
ovjek koji je pokuao odrati vjenu tradiciju
ovjeanstva, odnosno njezino ponovno usvajanje. to je
30
ta tradicija vjenog ovjeanstva? Ako to upitamo onoga
tko o tome najvie zna, Francuza Renea Guenona, stvar bi
se mogla saeti ovako: tradicija je odranje kontinuiteta
veze izmeu ovjeka i transcendentnog svijeta, svijest o
ovjekovu boanskom porijeklu i uvanje bogolikosti kao
jedinog zadatka ovjekove sudbine.
Nakon Napoleonove propasti kolektivno odranje
tradicije postalo je nemogue. Pokazalo se da se u narodu
koji je postao gomilom svijest o porijeklu zatamnila,
tovie izgubila. I Napoleon se, umjesto da je uspostavio
tradiciju, morao zadovoljiti s negativnou: strasti
probuene u demonskom svijetu francuske revolucije
preuzeo je na sebe i postao rtvom. Moi su nad njim
izrekle sacer esto, kao rimski pontifeks nad rtvenom
ivotinjom: budi svet i proklet, i umri u ime naroda u
tom posveenom prokletstvu. Napoleon je posljednji rex
sacer, tragini kralj, kojemu nije uspjelo uspostaviti
jedinstvo ovjeanstva, i koji je propao u tome
velianstvenom pothvatu ponovnog povezivanja
transcendentnog svijeta s povijeu. Time je tradicija
prekinuta; odravanje veze s transcendentnim svijetom
31
ispalo je iz kraljevskih ruku, i to je trenutak kada se poeta
sacer pojavio u svjetskoj povijesti: u liku Hlderlina,
Keatsa, Shelleya.
17.
Pjesnika ne razumiju ni knjievna povijest, ni duhovna
povijest, ni psihologija, ni sociologija, ni morfologija
kulture i ni ne mogu ga razumjeti, jer su sve znanost, te
mu se tako pokuavaju pribliiti odozdo: iz drutva,
odnosa, prethodnika, utjecaja. Ali tko lik poete sacera eli
razumjeti polazei samo od toga da je on rtva, takoer
e pogrijeiti. To je samo pasivna strana pjesni ka i
pjesnitva, unitenje u preuzimanju, koje je mi viem
stupnju upravo pobjeda. Preuzimanje sudbine
univerzalnog ovjeka na sebe nuan je moment, jer: u
mjeri u kojoj pjesnik rtvuje sebe, teina se sve vie
premjeta na bitak. I samo se u svijetu bitka moe
dogoditi ono to Napoleonu, rex saceru, nije uspjelo:
reintegracija univerzalnog ovjeka - uspostavljanje
jedinstva, ponovno stvaranje jedinstva transcendentnog i
povijesnog svijeta. I ovdje slijedi ono to nije razumio ni
32
onaj tko je o pjesnikovom biu rtve ve imao nekog
pojma. Potpunost razumijevanja ovisi o spoznaji da bit
pjesnike egzistencije ne poiva na tome pasivnom
momentu, nego na aktivnom. A ta je aktivnost: pjesnik ne
samo da uva tradiciju nego je uvijek i iznova stvara, i to
snagom logosa, rijei. Kada kraljevska vladavina vie nije
umjela odrati vezu s boanskim bitkom, nastupio je
pjesnik, koji vezu odrava: preko rijei. Ali ne samo da je
odrava nego je neprestano iznova stvara kao ugovor,
most i vezu nastavlja vjenu ljudsku tradiciju i obnavlja
savez s boanskim.
18.
Sada je ve sazrela situacija kada se mogu povui
paralele izmeu antikog i modernog pjesnika. O
pjesniku se ni u kojem razdoblju nije moglo bez ostatka
suditi kao o pukoj drutvenoj, povijesnoj ili duhovnoj
pojavi. Pjesnik je uvijek bio vid tradicije uzete u
Guenonovom smislu, a zadatak mu je: odravanje
kontinuiteta veze izmeu ovjeka i transcendentnog
svijeta, svijest o boanskom porijeklu ovjeanstva i
33
uvanje bogolikosti kao jedinog bitnog zadatka ovjekove
sudbine. Antiki pjesnik, indijski, iranski, kineski,
egipatski, grki, ivio je davno u narodu koji se i sm sa
svima, sa sveenicima, s voama, s kraljevima, nalazio u
tradiciji, i tu nije bilo potrebno iznova stvarati tradiciju.
Razlika izmeu antike i moderne egzistencije je upravo
u tome da tadanjem ovjeku povezivanje povijesnog i
transcendentalnog svijeta nije bio problem, nego zbilja i
injenica dana skupa s ljudskim ivotom. Upravo zato to
se djelovanje nekadanjeg sacer pjesnika, proroka,
mislioca, kralja, dravnika u ivotu zajednice razumjelo
samo po sebi, svatko je bio svjestan da sacer bie postoji.
Razlika izmeu antikog i modernog pjesnika nije u
pasivnoj egzistencijalnoj situaciji. Razlika je u tome da
moderni pjesnik na svojim ramenima - ostavljen sm,
ismijan, ocrnjen i obiljeen kao pajac, s teinom simbola
cjelokupne ljudske veliine, potpuno sam i iz sebe - treba
odrati tradiciju i iznova je stvoriti snagom Svete Rijei:
treba obnoviti savez izmeu boanskog bitka i ljudske
sudbine. Kada je Isus inio uda zaprepaujui svoje
uenike, rekao je, ne svojim uenicima, nego
34
ovjeanstvu: ne udite se, jer ete initi stvari koje su
mnogo vee od onih koje ja inim - u moje ime. Obnova
saveza izmeu ljudske sudbine i boanskog bitka
zadatak je kralja, sveenika, dravnika, ali prije svega
sacera.
Sve to antiki pjesnik nije znao i nije mogao znati. Ali u
prepoznavanju stvaralake prirode logosa nalazila su se
oba pjesnika. Pjesnik je bie koje koristi prajezik. Ne
kolokvijalni jezik - osakaeno sredstvo; ni sterilni jezik,
herodijski jezik apstraktnog djevianstva, kojega se
Mallarm toliko uasavao. Pjesniki jezik je daimoniki
jezik, koji poput tradicije uva u sebi ime svake Moi
univerzuma - uva u sebi arobne magine znakove koji
oslobaaju ili obuzdavaju Moi, uva u sebi sjeanje na
boanski prajezik. to je to sjeanje na prajezik? -
Sposobnost stvaranja snagom rijei. Prajezik je tvorac
bitka, svjetotvorna rije. Za taj jezik Hlderlin kae da je
najopasnije od svih ljudskih dobara - sacer rije je
nabijena prikrivenim nadljudskim moima, i dodir
neupuene ruke moe iz nje iarati udovita. Samo onaj
ije je bie sacer moe poznavati nain maginog dodira.
35
Drugi tu rije ne smije ni izrei, jer priziva opasnost za
sebe i ljude. On je neupuen, maioniarev egrt, kojega
demon ne slui, nego unitava.
Pasivni zadatak poete sacera je da bude rtva - da uzme
na sebe demone koje je izazvalo potonue naroda i
pogine, aktivni zadatak: s logosom stvarati, uvijek iznova
i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na
cjedilu, vezu izmeu boanskog bitka i ljudske sudbine.
to je sujetna, profana i neupuena ruka pokvarila, treba
se uspostaviti neprestanim nadilaenjem: treba istrgnuti
bitak potonuo u materiju, unijeti svjetlost, snagu, znanje,
dubinu, istinu, ljepotu, udo i mnogo vie od toga, jer: u
moje ete ime initi mnogo vee stvari nego to sam ih ja
inio. To da sam predan Moima nije dovoljno, trebam ih
i zgrabiti. Nije dovoljno doivjeti svijet, potrebno ga je i
iznova stvoriti. Boanski bitak za ovjeka nije samo
otvoren nego se mora uvijek iznova otvarati. I ono to
moram platiti za to nije malo, to sam ja sam: moram
postati rtva. Ali nije dovoljno da poginem, i rtva je
malo: snagom rijei moram otvoriti nadljudsko. Samo
onda mogu biti sacer.
36
Recommended