View
258
Download
8
Category
Preview:
DESCRIPTION
uticaj fizičkog vaspitanja na psihički razvoj djeteta
Citation preview
Milana Maletić
UTICAJ FIZIČKE AKTIVNOSTI NA PSIHIČKI RAZVOJ DJETETA
-seminarski rad-
Mentor:
Prof. dr Nebojša Švraka
Banja Luka, maj 2013. godine
SADRŽAJ
Uvod
1. Teorijski pristup problemu 4
1.1. Pojam fizičke aktivnosti 4
1.2. Pojam psihičkog razvoja djeteta 4
1.2.1. Psihofizičke karakteristike djeteta školske dobi 6
2. Dosadašnja istraživanja 7
3. Metodologija istraživanja 7
3.1. Predmet i cilj istraživanja 7
3.2. Hipoteze istraživanja 8
3.3. Metode istraživanja 8
3.3.1. Servej istraživački metod 9
3.3.2. Metod teorijske analize 9
3.4. Instrumenti istraživanja 9
4. Uticaj fizičke aktivnosti na psihički razvoj djeteta 10
4.1. Razvoj djeteta predškolske dobi i zadaci fizičkog vaspitanja 13
4.2. Postupak u radu sa djetetom 14
4.3. Fizička aktivnost djeteta mlađeg školskog uzrasta 15
5. Vaspitna vrijednost dječije igre 18
Zaključak 20
Literatura
UVOD
Neprekidni razvoj društvenih odnosa i promjenljivosti uslova života i rada zahtjevaju
da se mlada pokoljenja što svestranije pripremaju za život. Pri tom treba imati u vidu, koliko
god je to moguće, uslove života za nekoliko decenija unapred i davati generacijama koje sada
tek počinju da žive takvo obrazovanje i vaspitanje koje će im omogućiti da se lako
prilagođavaju novim životnim uslovima i potrebama vremena u kome će biti nosioci
društvene aktivnosti. Potrebno je, dakle, izgrađivati čovjeka čiji će organizam, kao cjelina, biti
osposobljen za psihofiziolokšo prilagođavanje naporima u složenim radnotehničkim uslovima
i društvenim odnosima.
Ovo prilagođavanje mora biti bez štete po zdravlje, uzeto u smislu njegove najšire
definicije: „Da je zdravlje skup fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja“.
Dijete, kao i odrasli, danas uživa sve blagodati civilizacije, ali je više od odraslih
ugroženo nedostatkom prirodnih uslova za razvoj fizičkog i mentalnog zdravlja. Stoga mu je
potrebno pružiti uslove za razvoj koji će mu omogućiti i srećno djetinjstvo i osposobiti ga za
život u budućnosti.
Zbog toga roditelji, kao prvi vaspitači, treba da upoznaju razne vidove jedinstvenog
vaspitanja i njihovu uzajamnu zavisnost. Samo tako mogu da rješavaju složene zadatke
vaspitanja djeteta, dok je ono nužno vezano za porodicu, i da svoja nastojanja usklađuju sa
vaspitnim dejstvom predškolskih ustanova, društvenih organizacija i škole.
1. TEORISKI PRISTUP PROBLEMU
1.1. Pojam fizičke aktivnosti
Fizička aktivnost je svaka rekreativna ili kompetitivna aktivnost kojoj su u osnovi
pokret i promjena položaja tijela, s ciljem da se postigne rezultat koji zavisi samo od lične
sposobnosti izvođača. Pod pojmom fizičko opterećenje ili fizička aktivnost se, međutim, u
svakodnevnom govoru često podrezumjevaju mnogi srodni pojmovi kao što su: fizički rad,
fizičko vježbanje, sport, takmičarske discipline, igra, fizičko vaspitanje, fizička kultura... Prema
navedenoj definiciji, pod fizičkom aktivnošću se podrazumjevaju sport kao takmičarska
fizička aktivnost i rekreativne fizičke aktivnosti. Termin „rekreativna aktivnost“ upotrebljen je
da bi se napravila razlika u odnosu na fizičku aktivnost povezanu sa određenim profesijama.
Pod pojmom sport, kao jednom od manifestacija fizičke aktivnosti s druge strane
podrazujmeva se organizovano, obično takmičarsko bavljenje fizičkom aktivnošću
(profesionalno ili amatersko). Fizički trening je sistematska fizička aktivnost na nivou veće od
uobičajenih aktivnosti.
Fizička sposobnost je sposobnost da se određena fizička aktivnost izvrši na
zadovoljavajući način. Ona nije jedna cjelovita sposobnost, već je skup više relativno
nezavisnih sposobnosti, te se u tom smislu može govoriti o strukturi fizičke sposobnosti.
Većina autora slaže se skoro u potpunosti da strukturu fizičkih sposobnosti čovjeka čine
sledeće sposobnosti: snaga, brzina, izdržljivost, pokretljivost i kordinacija. Čisto se za
takmičarske sportove kao primarne sposobnosti izdvajaju: snaga, brzina i izdržljivost. Sa
aspekta rekreacije, međutim, najvažnije sposobnosti bi bile: kardiovaskularna izdržljivost,
snaga i pokretljivost. Moglo bi se iz tih razloga reći da, zbog najpovoljnijih efekata na
zdravlje, kardiovaskularna izdržljivost ima najveći značaj.
1.2. Pojam psihičkog razvoja djeteta
Psihički razvoj čovjeka je kontinuiran proces koji ima svoje tipične hronološke
karakteristike. Njih treba uzeti uslovno jer su među pojedincima značajne razlike u razvoju.
Posebno je teško razgraničiti psihički razvoj u djetinjstvu, gdje ima i najviše razlika u
periodizaciji razvitka. Periodizacija psihičkog razvoja čovjeka ima smisla zbog sljedećeg:
- Poznavanje normi psihofizičkog razvoja omogućava praćenje individualnog razvoja
djeteta;
- Praćenje i poređenje psihofizičkog razvoja može poslužiti kao osnova za poduzimanje
adekvatnih postupaka i mjera za pospješivanje razvoja;
- Podaci o psihofizičkom razvoju mogu biti dobra osnova za predviđanje i usmjeravanje
razvoja.
Periodizacija psihofizičkog razvoja je proizvoljna podjela koja u stvarnosti nije tako
strogo odijeljena. Kako se u periodizaciji najčešće uzima vrijeme kao osnovni faktor podjele
razvojnih perioda, ispada da su promjene zbog vremena a ne zbog procesa koji se odvijaju,
stoga se u posljednje vrijeme sve više spomonje funkcionalna periodizacija u kojoj se kao
kriteriji za podjelu ne uzima vrijeme već razvoj pojedinih funkcija. Tako, prema ovom
kriteriju, Andrilović navodi ove faze:
- Faza frontalnog rasta funkcija (evolucija),
- Faza stabilizacije (ravnoteža) i
- Faza specializacije (involucijski procesi).
Radi bolje sistematike u pregledu psihofizičkog razvoja čovjeka, mi ćemo se poslužiti
periodizacijom u kojoj je vrijeme osnovni kriteriji, ali ćemo u objašnjenju određenih perioda
objasniti i funkcionalni kriteriji.
Tabela 1. Periodi i trajanje psihičkog razvoja čovjeka
Period razvoja Trajanje razvoja
1. Prenatalni period od začeća do rođenja
2. Rano djetinjstvo
a) novorođenče
b) dojenče
od rođenja do kraja druge godine
dvije sedmice posle rođenja
od rođenja do kraja druge godine
3. Prvo djetinjstvo od druge do treće godine
4. Predškolski period od treće do šeste godine
5. Školski period od šeste do dvanaeste godine
6. Mladenaštvo
a) pubertet
b) adoloscencija
od dvanaeste do osamnaeste (dvadesete) godine
od dvanaeste do petnaeste godine
od petnaeste do osamnaeste (dvadesete) godine
7. Zrela dob od dvadesete do šezdeset pete godine
8. Starost od šezdeset pete do kraja života
1.2.1. Psihofizičke karakteristike djeteta školske dobi
Tjelesni rast: u ranoj školskoj dobi djeca godišnje rastu oko 6 cm i dobivaju 3 – 3,5 kg
sve do početka pubertetskog ubrzanog rasta koji je kod djevojčica u dobi od 10,5 godina, kod
dječaka 11,5 godina.
Senzorni razvoj: u toku školskog perioda oštrina vida i sluha se izoštravaju, a naraslo
lično iskustvo upotpunjava ove senzitivacije, tako da djeca u nekim situacijama nadmašuju
odrasle u vidnom i slušnom raspoznavanju. Djeca u starijim razredima mogu sama da
miješaju boje i da osjete i izraze suptilne svijetle kontraste. Percepcije su na ovom uzrastu
potpunije što povećava moć opažanja.
Intelektualni razvoj: pažnja na ovom uzrastu više nije samo zavisna od podražaja iz
vanjskog svijeta, nego je sve više pod uticajem volje i shvatanja. Već u drugom razredu dijete
može pažnju distribuirati na pojedine dijelove opaženog predmeta ili pojave. Namjerna
pažnja može trajati od 25 do 35 minuta. Na nižim školskim uzrastima pažnja je površna i
nekritična, pa dijete nastaoji da što brže pređe tekst i pritom ga često ne čita nego pogađa.
Govor je na ovom uzrastu složeniji. Djeca uče nova značenja riječi, ali i suptilnije
oznake za stare riječi. U tom pogledu posebno je značajna škola koja kroz neke predmete
stimuliše govor.
Mišljenje se u školskom periodu posebno razvija, čemu doprinose različiti nastavni
sadržaji. Kako dijete raste, tako raste i mogućnost apstrakcije i generalizacije.
Dječije igre na školskom uzrastu su bogatije, raznovrsnije i savršenije. Njima dijete
razmišlja o posljedicama, pa su sve više namjerne i organizovane. Kroz igru dijete razvija
svoje intelektualne mogućnosti, kultiviše nagone i utiče na kontrolu emocija.
Emocije su na ovom uzrastu sve više diferencirane. Javljaju se socijalna i estetska
osjećanja, npr. može da pohvali rukopis svog druga iako ga ne voli. Osjećanjima dijete još
uvijek manipuliše. Kontrola emocija je bolje, ali još nedovoljna, tako da se može lako
primjetiti kada dijete hoće zaplakati. Spoljni izrazi emocija zavise od situacije, diječijeg
živčanog sistema i ranijih emocionalnih iskustava. Krajem drugog razreda bivaju nešto
izraženija manična emocionalna ponašanja, pa se djeca mnogo smiju i vesele.
Socijalni razvoj je intenzivan u školskom periodu. Dijeca se druže i svoje ponašanje
podređuju drugima. Na taj način uče pravila i norme ljudskog ponašanja. Pojedini nastavni
predmeti posebno podstiču socijalni razvoj.
2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA
Budući da je čovjek nastao kretanjem i u kretanju se kroz evoluciju usavršavao,
kretanje je bilo i ostalo neophodan uslov njegovog biološkog opstanka.
Brojna istraživanja s područija kineziologije došla su do saznanja da čovek današnjice
ne može u potpunosti funkcionisati bez odgovarajuće fizičke aktivnosti. Također, brojna
istraživanja koja se bave praćenjem rada i razvoja djece predškolske dobi potvržuju da
kretanje ima pozitivan uticaj na intelektualni , emocionalni i fizički razvoj djece, te značajan
uticaj na trenutni, ali posebno na njihov budući zdravstveni status.
KRETANJE NEKRETANJEpodražaj na razvoj
radna sposobnost
poremećaji u razvoju
atrofija
podražaj za održavanje
viši stepen ekonomije
funkcionalni poremećaji
smanjena ekonomičnost
psihička i vegetativna stabilnost psihička i vegetativna labilnost - distonija
profilaksa oštećenja civilizacijom smanjena rezistencija
TERAPIJA BOLEST
(iz knjige Prokop, L. i Banchl, N. (1984): Alterssportmedizin)
Fizička aktivnost, sport i vježbanje već decenijama promiču kao sredstva važna za
očuvanje zdravlja. Težnja predškolskog i školskog vaspitanja je unapređivanje zdravlja i
stvaranje društva zdravih ljudi.
3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
3.1. Predmet i cilj istraživanja
Autori, Kundačina i Banđur kažu: „Problem istraživanja je u osnovi predmet
istraživanja. Predmetom istraživanja se konkretizuje ono što je bilo istraživano. Potrebno je
izbjegavati uopšteno i neprecizno formulisanje predmeta istraživanja. Predmetom
istraživanja se opisuje šta je istraživano, opisuje se pojava koja se istraživala, o kojoj se došlo
do određenog saznanja. Definisanje predmeta istraživanja znači identifikovanje, određivanje
konteksta, situiranje problema istraživanja, jasno razgraničavanje od drugih, sličnih
problema. Predmet istraživanje može biti: problem, pitanje, aspekt, pojava, proces, stvar,
koncepcija. Predmet se opisuje prostorno i disciplinarno. Opisuje se vrijeme u toku koga je
praćen predmet istraživanja i prostor na kome se pratila predmetna pojava.“ (2007: 137).
Predmet ovog istraživanja bi bio: „Uticaj fizičke aktivnosti na psihički razvoj djeteta“.
Ciljem istraživanja je potrebno definisati šta se namjerava postići projektom
istraživanja. U našem slučaju cilj bi bio: „Ustanoviti da li fizička aktivnost utiče na psihički
razvoj djeteta“.
3.2. Hipoteze istraživanja
„Hipoteze su predpostavke o rješenjima određenog problema. Izvode se iz postojećih
teorija, sprovedenih istraživanja i iskustva istraživača. Hipotezama se iskazuje odnos između
variabli istraživanja. Proizilaze iz formulisanog problema, cilja i zadataka istraživanja.“
(Kundačina, M. i Banđur, V., 2007:140).
Na osnovu cilja istraživanja moguće je postaviti opštu hipotezu: „Pretpostavlja se da
fizička aktivnost utiče na psihički razvoj djeteta u totalu“. Na osnovu zadataka istraživanja,
moguće je postaviti sledeće posebne hipoteze:
1. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na tjelesni razvoj
2. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na motorni razvoj
3. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na senzorni razvoj
4. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na intelektuali razvoj
5. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na socio-emocionalni razvoj
6. Pretpostavlja se da fizička aktivnost utiče na moralno vaspitanje
3.3. Metode istraživanja
U skladu sa prirodom problema, predmetom, ciljem i postavljenim hipotezama, u
okviru ovog projekta odabrali smo sledeće metode:
- servej istraživački metod i
- metod teorijske analize.
3.3.1. Servej istraživački metod
Servej istraživački metod je empirijski neeksperimentalni metod koji se koristi za
ispitivanje različitih oblika ponašanja, mišljenja, stavova, interesovanja, znanja i vrijednosnog
sistema mladih ljudi i odraslih. Za servej je značajno da se istraživanje obavlja na, manje ili
više, pouzdanom uzorku, da ispitanici daju svoje trenutno mišljenje, znanje, iskažu
raspoloženje, potrebe ili stavove. Napominje se da na odgovor ispitanika mogu uticati brojni
objektivni i subjektivni faktori koji se u trenutku ispitivanja ne mogu kontrolisati jer
istraživanje mišljenja ispitanika u određenom vremenu ne uvažava stanje u kome se oni
nalaze, njihovo raspoloženje, objektivne mogućnosti i stepen spremnosti da daju iskrene
odgovore.
Suzić ističe da se servej metod „koristi u istraživanjima u kojima se predmeti i pojave
u stvarnosti zahvataju onakvim kakvi jesu s ciljem da se analitički ili deskriptivno saznaju
njihova bitna svojstva“ (2007:49).
3.3.2. Metoda teorijske analize
Prema D. Branković i M. Ilić metoda teorijske analize „primjenjuje se kod proučavanja
vaspitnih fenomena za koje postoje pouzdani teorijski izvori (naučna djela, monografije,
naučne rasprave, članci i dr.). Kod primjene ove metode dolazi do utvrđivanja naučnih
činjenica, preko sagledavanja relacija među njima do otkrivanja određenih zakonitosti ili
novih teorija.“ (2003: 124).
Upotreba metode teorijske analize nalaže istraživaču da poznaje tehnika
iskorišćavanja objavljenih naučnih djela: citiranja, parafraziranja, pozivanja na odrežene
zaključke, a ako se žele neki značajni rezultati ili veći djelovi teksta potrebo je odobrenje
autora i izdavača. Posebno se očekuje od istraživača da poštuje misaono dovršenu cjelinu
pisanog teksta.
3.4. Instrumenti istraživanja
Unutar jedne istraživačke metode moguće je koristiti različite tehnike istraživanja, u
zavisnosti od predmeta, cilja, zadataka, hipoteza istraživanja. U našem istraživanju
koristićemo tehniku anketiranja a u okviru nje anketni upitnik kao istraživački instrument.
Anketiranje je takva tehnika u kojoj ispitanici u pismenoj formiodgovaraju na pitanja
data, takođe, u pisanom obliku. Prednost anketiranja je ekonomičnost, a nedostatak,
subjektivnost i iskrenost odgovora.
4. UTICAJ FIZIČKE AKTIVNOSTI NA PSIHIČKI RAZVOJ DJETETA
Dijeca od najranije dobi pokazuju spontani interes za fizičku aktivnost. Štoviše,
kretanje je primarna biološka potreba te je od izuzetne važnosti za djetetov cjelokupan
razvoj. Kretanje ne zadovoljava samo djetetove različite potrebe, već predstavlja i svojevrsni
ventil za psihičku napetost. Psihička napetost je posljedica stresnog načina života koji
uključuje potiskivanje i kontrolisanje prirodnog izraza vlastitih poriva, želja i potreba. Psihička
napetost može dovesti do raznih maladaptivnih ponašanja, a fizička aktivnost je jedan od
najpogodnijih načina za otpuštanje te napetosti te postizanje opuštenog stanja i ponovnog
uspostavljanja ravnoteže organizma.
Fizička aktivnost koristi u zadovoljavanju osnovnih psiholoških potreba:
- Za moći: kroz usvajanje novih spoznaja i navika, ovladavanje novim vještinama
- Za slobodom: kroz pružanje mogućnosti djetetu da odabere aktivnost s kretanjem i da
odredi vlastiti tempo
- Za pripadanjem: zajednička fizička aktivnost s drugima zadovoljava u određenoj mjeri
socijalne i emocionalne potrebe djeteta. Kroz zajedničku fizičku aktivnost s drugima
djetetu raste samopoštovanje, poštovanje drugih, osjećaj pripadnosti široj i užoj
zajednici
- Za zabavom: većina se fizičkih aktivnosti može smatrati igrom, a glavna obilježja igre su
njena zabavnost, razonoda, mogućnost opuštanja...
Različita istraživanja ukazuju na pozitivan odnost između fizičkih aktivnosti i svih psihofizičkih
sposobnosti djeteta:
- Fizički aspekt: povećavanje snage i izdržljivosti, bolje razvijene motoričke sposobnosti,
manja sklonost obolijevanju...
- Mentalni aspekt: jasnoća uma, bolja koncentracija, bolje pamćenje i rješavanje
problema
- Socio-emocionalni aspekt: kroz fizičke aktivnosti s drugom djecom, djeca stvaraju
prijateljstva te razvijaju vještine kao što su vođstvo i saradnja. Djeca koja su uključena u
neki organizovani oblik fizičke aktivnosti po pravilu su bolje socijalizovana,
samopouzdanija i otpornija na stres.
Posebno igra na otvorenom pruža djeci priliku da odrastaju bolje usklađeni s vlastitim
tjelesnim potrebama. Sama djeca obožavaju igru na otvorenom. Uistinu je vani mnogo više
toga za otkriti i probati, nego u zatvorenom prostoru. Vani se može prepustiti mašti, koristiti
razne prirodne materijale (štapove, lišće, pijesak, voda...) slobodno vikati. Na ljuljačkama, u
trčanju, takmičenima s loptom i igrama gdje se koristi tjelesna snaga, djeca se rješavaju viška
energije, upoznaju vlastito tijelo, nauče šta je napor i odmor te kako je dobro odmarati na
travi. Dječija igra je raznovrsnija u prirodnom i otvorenom prostoru, a kao slobodna i
nenametnuta uči djecu upoznavanju njih samih, pogoduje rastu kreativnosti i povezanosti s
drugom djecom. Više istraživačkih studija dokazuje kako igranje na otvorenom i u prirodi
djeci pruža osjećaj uravnoteženosti i tjelesnog zdravlja, stoga, kad u blizini nema vrijedih
prostora za igru na otvorenom, trebamo ići dalje i pobjeći iz betoniziranog i osiromašenog
okruženja te pružiti djeci da iskuse prirodnu okolinu u svom životu.
Fizička aktivnost ima nesumljivo veliki značaj u razvoju svakog djeteta, kako fizički
tako i psihički, zdravstveni, intelektualni, obrazovni, vaspitni i svaki drugi razvoj. Da bi se
dijete, prije svega, normalno fizički razvijalo potrebno je da tokom svog razvoja obavlja i
određene fizičke aktivnosti. Djeca siromašnijih roditelja i djeca sa sela obavljaju, još kao
mala, određene fizičke aktivnosti pomažući svojim roditeljima u fizičkim poslovima u vrtu, na
oranicama, pošnjacima, poslovima oko kuće itd. Međutim, djeca čiji su roditelji relativno
dobrog imovinskog stanja i djeca koja žive u gradovima veoma malo, gotovo nikako ne
obavljaju određene i neophodne fizičke aktivnosti. Izuzetak su ona djeca koja se bave
određenim sportovima pa im treninzi dođu kao dopuna fizičkih aktivnosti, ali sve su to one
kratkotrajne aktivnosti, po jedan ili dva sata, tj. jednom ili dva puta sedmično. Da bi se uveo
osnovni minimum fizičke aktivnosti za svu djecu podjednako, u školama od davnina postoji
obavezni školski predmet „Fizičko vaspitanje“ u trajanju od dva ili tri školska časa sedmično,
kako bi se učenici bar minimalno navikli na kontinuiranu fizičku aktivnost čime se, ne samo
fizički, već i zdravsteno razvijaju. Poseban problem u današnje vrijeme je taj što se djeca sve
više zatvaraju u svoje kuće, u svoje sobe uz računare igrajući raznorazne igrice, sami ili s
nekim prijateljima.
Psihički razvoj djeteta je, takođe, jedan od najvažnijih segmenata razvoja. Normalan i
pravilan psihički razvoj djeteta znači razvoj pozitivne ličnosti, ličnosti koja je sposobna brinuti
se i to ne samo o sebi, već i o drugima, ličnosti sa pozitivnim psihofizičkim osobinama.
Međutim, postavlja se pitanje „Kako to normalan i pravilan fizički razvoj utiče i na normalan i
pravilan psihički razvoj djeteta?“ uticaj je zaista mnogostruk. Prije svega, kroz fizičku
aktivnost svako dijete razvioja i svoj mozak, osvježava ga „rekreira“, „opušta“, odmara i
priprema ga, priprema svoje psihičko stanje za nove radne pobjede, za prevazilaženje širokog
spektra obaveza, a za svako dijete osnovne radne obaveze i zadaci su oni koji su vezani za
školu. To se, dakle, prije svega, odnosi na savladavanje školskog gradiva. Da bi se dijete
psihički pripremilo za buduće zadatke i uspjehe, potrebno je da se, prije svega, fizički
pripremi, da kroz određene fizičke aktivnosti i rekreaciju oslobodi svoju psihu od svih
negativnih stvari i negativnih uticaja koji ga, kao madu osobu „napadaju“ gotovo sa svih
strana, izlažu ga raznim lošim i negativnim iskušenjima.
Sport učestvuje u izgradnji djetetove volje i karaktera, uči ga fair playu, ima značajnu
ulogu u razvoju socijalizacije te olakšava društveno prilagođavanje zajednici. Jedna od bitnih
činjenica je kako sport pozitivno utiče na razvoj pamćenja i učenja. Djeca koja su aktivna
podnose veća opterećenja, snalažljivija su, komunikativnija su i u konačnici lakše se nose sa
zadacima koji su pred njima. Bitno je da se djeca bave sportom i vole sport, kroz njega se
izgrađuju kako bi kasnije bili uspješni u obrazovanju u poslovnom svijetu.
4.1. Razvoj djeteta predškolske dobi i zadaci fizičkog vaspitanja
U početku, na dječijem igralištu djeca se igraju jedno pored drugog svako zaokuljeno
svojom zabavom. Uskoro zatim počinje interesovanje za dijete kraj sebe i razgovor uz igru sa
njime, da bi do kraja uzrasta grupa djece, koja se zajedno igra, porasla i do petero. Ovo nam
je dokaz da fizička aktivnost utiče na socializaciju djeteta.
Mašta predškolskog djeteta je značajan faktor u njegovom društvenom
prilagođavanju. Njome ono ostvaruje svoje želje, manifestuje raspoloženja, ostvaruje i
mijenja igre. Pošto dijete čulima doživljava svijet i stiče iskustvo, manifestacije njegove mašte
su reprodukcija svega što ga okružuje, onako kako ono vidi, čuje, osjeća i doživljava.
Podražavajući svoju okolinu, dijete se uživljava u razne uloge, prema tome kako su ga
impresionirale pojave, ličnosti i dr., pa je čas mačka koja se prikrada ili pas koji napada, a
zatim šofer kamiona ili avijatičar. Ako mu je potreban auto, postaće to stolica, volan
poklopac lonca, da se začas stolica pretvori u konja na kome jaše. Dijete u igri razgovara sa
lutkom, drvenim konjem, psom ili mačkom. Sa porastom iskustva mašta predškolsog djeteta
obogaćuje igru.
U vaspitanju uopšte značajnu ulogu igraju manifestacije dječije mašte. Roditelji i
vaspitač prate razvoj emotivnog života i mišljenja djeteta, ispravljaju negativne tendencije, a
naročito negativan uticaj okoline. Vaspitač i roditelj koriste maštu djeteta pri postavljanju
metodičkog postupka u organizovanom tjelesnom vježbanju i igri djece.
Razvoj motorike i psihe djeteta omogućava fizičko vaspitanje. Pored onoga u
porodici, fizičko vaspitanje se nastavlja u predškolskoj ustanovi, odnosno u društvenim
organizacijama fizičke kulture. Radi razvijanja društvenog ponašanja, dijete stalno mora da
bude u društvu vršnjaka, u organizovanom tjelesnom vježbanju. Međutim, za njegov brži
razvoj isto toliko je značajna i slobodna igra u dvorištu sa starijom djecom. Njegova
egocentričnost se utapa u zajednicu, podražavanjem starije djece, a time se u njemu
izgrađuje vjera u sebe „igrao sam se sa velikima“.
Dijete je ponekad i ugroženo u svom razvoju kada nema dovoljno prostora za igru i
predugo boravi u zatvorenim prostorijama. Neprilagođenost odraslih brzom tempu i
promjenama u savremenom načinu života često ostavlja na njima tragove u vidu raznih
neuroza. Sve te situacije unose nemir u okolinu djeteta i ne djeljuju dobro na njegovo
mentalno i fizičko zdravlje.
Pravilno rukovođenje tjelesnim vježbanjem i biranje odgovarajuće sredine pomoći će
bolje društveno prilagođavanje djeteta. Posebno pri tom treba podsticati volju i stvaralačku
maštu djeteta, pružajući mu priliku da izvodi pokrete prema svojim zamislima, a u okviru
postavljenim zadataka.
4.2. Postupak u radu sa djetetom
Psihofizički stepen razvoja djeteta i način njegovog mišljenja nameću poseban
postupak u organizovanom tjelesnom vježbanju. Da bi dijete stimulirali da izvede određeno
kretanje, mi mu se obraćamo pitanjima: „Možeš li?“, „Bi li htjeo da pokušaš?“, „Hajde da
vidimo kako ti to radiš!“, „Umiješ li ti to?“ ili ga stavimo pred problem koji treba da riješi:
„Kako ćeš da otrčih do onog drveta i da ostaviš loptu što pre, a da ne oboriš čunjeve?“.
Dakle, podstičemo dijete da pokuša nešto što je i inače njegova želja, i stavljamo ga pred
zadatak koji treba da izvrši sa što manje grešaka.
Roditelj podstiče samostalno stvaralaštvo djeteta i na ovaj način: „Evo lopte, nauči
sad ti mene kako da se igramo“, ili „razmjesti ti stolice da se igramo“. U postupku s djetetom
je važno naći prepreku ili problem (zadatak) takve prirode koji će ono moći da savlada, a
prisustvo roditelja mu daje osjećaj sigurnosti i bodri ga. To razvija samostalnost.
4.3. Fizička aktivost djeteta mlađeg školskog uzrasta
Kada dijete pođe u školu, ona uglavnom preuzima brigu o njegovom što svestranijem
obrazovanju i vaspitanju, uključujući tu i negovo dalje fizičko vaspitanje. Time se ne umanjuju
briga i odgovornost roditelja i porodice za fizičko vaspitanje djeteta, ona je sada drugačija, ali
uvijek neophodna i značajna.
Režim života djeteta se mijenja. Ono sada ima obaveze kojima se njegov organizam
još nije privikao. Zbog toga fizičko vaspitanje u školi ima vrlo značajnu funkciju uopšte, a
posebno upravo u prvoj godini školovanja djeteta. Roditelji, međutim, treba istom brigom da
prati morfološko oblikovanje i napredak fizičkih sposobnosti djeteta kao i razvoj umnih
sposobnosti i učenje.
Mišići djeteta još uvijek nisu sposobni za dugotrajnije statičko ili dinamičko
naprezanje, i zato se djeca brzo zamaraju. Sjedenje na časovima nastave i kod kuće prilikom
izrade zadataka i učenja predstavlja za dijete jedan od najvećih načina, koji ga mnogo
zamara. Zbog toga je potrebno da učitelj tako organizuje nastavu da se smjenjuje što češće
rad u položaju sjedenja sa onim u kretanju, i posebno odabranim vježbama jača grupe mišića
od kojih zavisi ispravno držanje tijela djeteta. Roditelji kod kuće ne treba, iz istog razloga, da
zadržavaju dijete da sjedi nad knjigom duže od 30 minuta u početku, i 45 minuta kasnije, a
potom neka mu omoguće kratak predah igrom ili nekim drugim oblikom zabave u kretanju.
Fizičke vježbe sa različitim spravicama doprinose usavršavanju pokreta rukovanja
olovkom, četkicom i raznim alatkama.
Boraveći u razredu sa djecom koja dolaze iz različitih naselja, dijete je izloženo i većim
mogućnostima zaraze. Zbog toga svakog dana treba izvoditi vježbanja koja će izazvati
povećanu funkciju organa za disanje i uticati na „čeličenje“ djeteta. Takva vježbanja su
aktivnosti sa trćanje u prirodi, plivanje, sankanje, grudvanje, smučanje i igre sa trčanjem.
Oko sedme godine dijete ima malo iskustava o svijetu koji ga okružuje. Ona ga i dalje
upoznaje posredstvom čula, ali su njegova zapažanja nepotpuna. Često još ne odvaja stvarno
od zamišljenog. Pažnja mu se još lako prenosi sa predmeta na predmet, ali ako ga neki
predmet zainteresuje, može da se zadrži duže na njegovom ispitivanju. U fizičkom vaspitanju,
zbog toga, značajnu ulogu igraju pomaoćna sredstva kao što su: lopta, obruč, konopac za
skakanje, palica, sanduk i slične sprave i spravice. Međutim oko devete godine dijete već ima
usavršenu koordinaciju kretanja, bolje pamćenje i sposobnost da od konkretnog načina
mišljenja pređe na apstraktno, pa samo traži složenije igre i zadatke. Zato učitelj uvodi u
nastavu apstraktne tjelesne vježbe uz odgovarajuću motivaciju npr. vježbe oblikovanja tijela
radi pravilnog držanja, složene igre timova, štafete, osnove tehnike nekih sportskih igara i
skokova. Sposobnost djeteta da povezuje znanje stečeno, na primjer, u prirodnim naukama, i
njegova želja da sazna zbog čega se nešto radi i kako se radi, omogućava učitelju i roditelju
da ga ubjede kako svakoga dana treba da vježba svoje tijelo i samo kontroliše svoje držanje i
kretanje.
Pod uticajem unutrašnjih faktora razvoja iz vaspitanja, oko devete godine kod djeteta
već postoji razvijen smisao za druga i igru u kolektivu. Ono traži drugove koji mu odgovaraju
po određenim navikama i osobinama, i koji su mu u nečemu uzori. Ulica postaje mjesto gdje
sa drugovima pronalazi prostor za igre, više ga ne privlači samo iz radoznaloti kao u
predškolsko doba. Djeca postavljaju svohja pravila u igri i njih se pridržavaju, a bojkotuju
onoga koji ih ne poštuje. Zato školsko fizičko vaspitanje može snažno da utiče i na pravilno
formiranje dječijeg kolektiva i poboljšanje sadržaja igara koje djeca upražnjavaju usvom
slobodnom vremenu.
Fizičko vaspitanje treba da pomogne djetetu da stekne određene higijenske navike.
Učielj kontroliše čistoću odjela i ličnu čistoću djeteta. Roditelji se staraju da dijete ima
odgovarajuće odijelo za fizičko vježbanje koje ga ne ometa u kretanju. Dijete treba da stekne
i naviku da mjesto koje u svom slobodnom vremenu koristi za igru takođe uređuje i održava
čisto.
Jedan od zadataka fizičkog vaspitanja je i da razvija ljubav prema prirodi. Ova navika
mora za savremenog čovjeka postati stalna, jer bez nje uskoro neće biti u mogućnosti da
održi svoje fizičko i mentalno zdravlje.
Usavršavati motoriku djeteta tj. njihov hod, trčanje i druge lokomotorne i
manipulativne navike kretanja, i obogatiti ga novim je sledeći zadatak. Kao što postoji
intelektualno opšte obrazovanje za koje dijete treba da ima do određene mjere razvijen
govor i mišljenje, da poznaje azbuku radi čitanja, kako bi moglo da izrazi svoja zapažanja,
misli, osjećanja i znanje, isto tako je potrebno da savlada azbuku kretanja koja mu
omogućava da ovlada prostorom i pokretima svoga tjela. Fizičko vaspitanje doprinosi da se
razvija svijest djeteta o potrebi čuvanja zajedničke svojine.
Razvijanje smisla za lijepo kroz fizičko vaspitanje može se postići ne samo
posmatranjem lijepog držanja tijela, harmoničkog i skladnog kretanja, nego i razvijanjem
smisla za lijepo u prirodi, i upozorenjem na skald između melodije i ritma muzike i pokreta.
Još jedan bitan zadatak fizičkog vaspitanja je razvoj emocija kod djeteta. Emocije su
doživljaju našeg vrednovanja i subjektivnog doprinosa prema stvarima, ljudima, događajima i
vlastitim postupcima. Emocije su prijatno ili neprijatno iskustvo pojedinca na osnovu kojeg se
on određuje prema vanjskom svijetu. Emocionalni doživljaji kao što su: radost, ljubav, strah,
tuga, ljubomora djeca iskazuju kroz igru i fizičku aktivnost.
5. VASPITNA VRIJEDNOST DJEČIJE IGRE
Vaspitna vrijednost dječije igre je mnogostrana, jer su dječije igre, kako kaže Frebel,
„zameci cijelog budućeg života“ i da igra utiče na fizičko, umno, moralno i estetsko
vaspitanje djeteta.
Za umno vaspitanje, naročito u predškolskom dobu kada je nervni sistem neobično
prijemčiv za utiske, koji se duboko urezuju u svijet i najduže pamte, igra je najposrednija
forma za sticanje znanja i iskustva o stvarnosti koja okružuje dijete. Naročito je značajno to
što znanje, navike i vještine koje djeca stiču u igri imaju trajnu vrijednost jer su stečena na
interesantan način, u zanimljivoj formi koja je pristupačna dječijem shvatanju i razumjevanju,
a uz to su rezultat ličnog, iskrenog i neposrednog doživljaja i iskustva. Pre svega, u igri sa
igračkama dijete upoznaje razne osobine predmeta, njihovu boju, oblik, veličinu, prostorni
odnos, itd. Redajući kocke i razni drugi materijal, dijete nehotice vrši poređenje i sravnivanje
predmeta, ono ih odabira i klasifikuje, te na taj način razvija svoje misaone sposobnosti.
Dijete u igri zadovoljava i razvija svoju radoznalost, ona mu daje podsticaj za razmišljanje i uči
ga da opaža i posmatra, da razvija pažnju i pamćenje. U igri se često pojavljuje prilika i
potreba da se djeca brzo snalaze u novoj situaciji, da brzo reaguju i da brzo misle kako će
postupiti u toj situaciji, što je odlična vježba za razvijanje sposobnosti mišljenja,
oštroumnosti, dosjetljivosti, kao i odlučivanja. Sem toga, igra pruža priliku za razvoj govora,
naročito kod stidljive djece koja se plaše da govore iako često znaju značenje riječi. Ona
zamuckuju, a kad u igri dobiju ulogu sa riječima, onda se ohrabre i aktiviraju svoj rječnik.
Dijete u igri stiče i prve pojmove o svojoj ličnosti, o svome „ja“, a isto tako i najpotpunije
ispoljava svoje individualne sklonosti i sposobnosti.
Moralno vaspitanje, uključivanje u malu socijalnu grupu vršnjaka, u mali dječiji
kolektiv, najlakše se ostvaruju u igri pošto ona pruža obiljem mogućnosti da djeca sarađuju
zajedno u postizanju cilja igre koji su sebi postavila. Zajedničko savlađivanje teškoća i
prepreka u igri, zajedničko preživljavanje radosti i uzbuđenja zbližava djecu i uči ih da
zajedno sarađuju. Tako je igra, po mišljenju svih pedagoga, prva i najbolja škola za vježbanje i
vaspitanje dječije volje. Naročito je važno što dijete u igri, pod pravilnim rukovodstvom
roditelja ili vaspitača, mora da igra razne uloge (da bude i „majka“ i „dijete“, „učiteljica“ i
„đak“), tako da se navikne da sluša i da zapoveda. Doduše djeca rijetko vole da igraju uloge
„djece“ i da slušaju, većina bi htjela da zapovjeda, da ima glavnu ulogu. Igrajući tako
raznovrsne uloge u zajedničkoj igri, djeca se upoznaju sa svojim pravima i obavezama i
postepeno se kod njih razvija osjećanje odgovornosti pred drugom djecom za tačno
izvršavanje određene uloge. Igra razvija kod djece i elementarne organizacione sposobnoti i
navike, njihovo stvaralaštvo i inicijativu, jer treba igru ponekad i izmisliti, rasporediti uloge,
pripremiti igračke itd. Ona navikava na strpljenje i disciplinu. Igra organizuje ličnost djeteta u
cjelini. Duboko su istinite riječi pedagoda Šatoa „da je dječija igra prava socijalna
institucija“.
ZAKLJUČAK
Kretanje je jedna od osnovnih potreba koje dijete mora zadovoljiti da bi se pravilno
razvijalo. U predškolskoj dobi vrlo je važno uključiti složenije i zahtjevnije vježbe koje pomažu
djetetu pri jačanju cijele muskulature, razvoju spretnosti i kordinacije oko – ruka. Budući da
nakon ove faze djetetova razvoja dolazi polazak u školu, vrlo je važan djetetov kondicijski
status jer on pomaže i pri održavanju koncentracije prilikom mirnog sjedenja u školi kao i kod
nošenja teške školske torbe.
Redovnim vježbanjem utičemo na razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a
uporedo s tim razvijaju se i zapažanje, percepiranje, predočavanje, mišljenje, mašta,
pamćenje i dr. Time je motorički razvoj u velikoj korelaciji sa intelektualnim razvojem
djeteta. Slabo razvijene motoričke i funkcionalne sposobnosti povlače za sobom sporost,
nepretnost i nesigurnost, što koći radoznalost i usporava intelektualni razvoj djeteta.
Redovno vježbanje pruža brojne mogućnosti za obogaćivanje emocionalog života djeteta.
Odgovarajuće vježbe, igra i druženje bude ugodna raspoloženja, osjećajna stanja (vedrinu,
zadovoljstvo, veselje, radost, oduševljenje, samopouzdanje, osjećaj životne radosti,
optimizam). Pravinim organizovanjem i usmjeravanjem fizičke aktivnosti potiskuju se pojave
društveno neprihvatljivog ponašanja (mržnja, zavist, umišljenost...). Fizička aktivnost uveliko
pruža mogućnost za razvoj moralnih kvaliteta, pozitivnih crta ličnosti i formiranje snažne
volje i karaktera. Redovnim vježbanjem razvija se inicijativa, samostalnost, pouzdanost,
upornost, odlučnost, tačnost, preciznost, hrabrost, disciplinovanost, savjesnost, prijateljstvo,
solidarnost, odgovornost i poštenje.
Dijete s drugom djecom komunicira kroz igru koja se odvija u niz motoričkih
aktivnosti. Ako ne zna slagati kocke, hvatati loptu, penjati se i sl., dijete se povremeno
povlači iz grupe vršnjaka i prestaje se družiti. Ako pak ima dobro razvijenu motoriku brzo će
se uključiti u igru s drugom djecom i zadovoljiti potrebu za druženjem.
Osnovna poruka za svu djecu, pa i za sve mlade ljude jeste da bar dio svog
slobodnog vremena odvoje i za obavljanje određenih fizičkih aktivnosti. Nemojte biti
monotoni, usjedjelice, spavači, već fizički, pa i psihički aktivne osobe. Razvijajte svoje tijelo
i mozak u pozitivnom smijeru, prisvajajući pozitivne vrijednosti, jer tako ćete biti zdraviji,
veseliji, zadovoljniji vlastitim životom. Jedna izreka kaže da je u zdravom tijelu zdrav i duh,
a to ćemo postići uz obavljanje određenih, tijelu i mozgu neophodnih, fizičkih aktivnosti.
LITERATURA
1. Adžibaba – Gojanović, N. (1982): Psihički razvoj djeteta i vaspitanje. Sarajevo: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva
2. Božin, A. (2007): Razvojna psihologija. Banja Luka: Fakultet za političke i društvene
nauke
3. Branković, D. i Ilić, M. (2003): Osnovi pedagogije. Banja Luka: Comesgrafika
4. Gligorijević, B. (1957): Dečja igra i njena vaspitna vrednost. Beograd: Izdavačko
preduzeće Rad
5. Djačenko, O. M. i Larrentjeva T. V. (1988): Psihički razvoj predškolske djece. Beograd:
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
6. Kundačina, M. i Banđur, V. (2007): Akademsko pisanje. Beograd: Učiteljski fakultet u
Užicu Univerziteta u Kragujevcu
7. Suzić, N. (2007): Primjenjena pedagoška metodologija. Banja Luka: XBS
8. Ćatić, R. (2001): Psihologija za 3. razred. Sarajevo: Svjetlost
9. Švraka, N. (2011): Metodika nastave fizičkog vaspitanja. Banja Luka: NUBL
10. Šepa, M. (1962): Moje dete i fizičko vaspitanje. Beograd: Narodna knjiga
Recommended