Može Li Se Imati Monopol Na Boga

Može li se imati monopol na Boga?

Vjernik sam, ali....

Često viđen početak rasprave ili pak solilokvija. Ne znam za vas, ali kada govorimo o Crkvi i

katolicizmu, mene ovakav početak rečenice već pomalo počinje boljeti kao otprilike zvuk bušilice u

rano jutro. Ne iritira, nego baš boli. Djeluje to pomalo kao opravdanje neopravdivog, kao loša izlika,

kao uvod u govor da svatko ima pravo vjerovati što hoće, bez da mu itko propisuje išta. - U redu,

može tako. No član zajednice biva se opsluživanjem zajedničke misli, iliti: jedne misli budite! (Fil 2, 2)

Zato kada govorimo biti vjernik u kontekstu govora o Crkvi, ovakav početak govora vrlo je

kontradiktoran. Kao da se želi reći: jedne sam misli s drugima, ali ne mislim isto kao oni.

Da ne bi bilo zablude, Pavao ne govori o tome da ne trebamo misliti svojom glavom, nego da nam glava bude Krist: nikakvo

suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego

i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu (Fil 2, 3 – 5). Na više mjesta je to

posvjedočeno, k tome i potreba rasta razuma i usavršavanja u svakoj mudrosti (danas možda bolje reći – znanosti), te je

svaki govor o Crkvi i vjernicima kao ovcama koje nemaju pravo na vlastito mišljenje, unaprijed promašen i nebiblijski.

Ovakav početak – vjernik sam, ali... – još me jednom ranio kada sam ga pročitao u razgovoru

jednog našeg danas sve popularnijeg pisca, za jedan naš portal. (http://www.vecernji.hr/moje-

zdravlje/vjernik-sam-ali-ne-mislim-da-crkva-ima-monopol-nad-bogom-992680) Sam taj razgovor, u

kontekstu govora o vjeri i Crkvi, djeluje poput sažetka duhovnih težnji jednog dijela suvremenog

društva. Vjernik sam, ali... postaje moto duhovnog života onog dijela društva koje pošto-poto želi biti

napredno. No, ako odbacimo zajednicu, ako odbacimo prve i trajne postavke, ako odbacimo mjesto

početka na koje se uvijek možemo vratiti i krenuti ispočetka, kako uopće znamo da napredujemo?

Kako znamo otkud i kamo idemo?

Svijest o grijehu i vjernik u svijetu

Nemam dojam da smo se rodili grešni, niti da moramo zaslužiti raj. Moj je dojam da čovjek ima ljubav

Božju već samim tim što je živ. Ako tu ljubav želimo osjećati i živjeti, onda moramo biti zdravi i

plemeniti ljudi. Ali čak i ako nismo zdravi i plemeniti ljudi, Bog nas i dalje voli. Bog će nas i dalje pustiti

u raj. Nemam dojam da nas Bog kažnjava u situacijama kad nismo spremni za životne izazove. Imam

dojam da nam daje nove prilike.

Tako počinje onaj razgovor o vjeri i Crkvi. I nebi tu bilo toliko lošega, kada takve izjave ne bi sa

sobom nosile veliku moralnu opasnost. Jedna od najvećih bolesti današnjega društva je pomanjkanje

svijesti o grijehu i to se očituje i u ovim izjavama. Ivam Pavao II. je primjetio kako se to pomanjkanje

očituje i u nazivanju stvari drugim, blažim imenima kako bi se umirila savjest. I kako i ovdje ne vidjeti

to? Zar se grijeh očituje u tome da nismo zdravi i plemeniti, nismo spremni za životne izazove?

Svakako da grijeh može uključivati i to, ali grijeh je stvarnost koja čovjeka pogađa na razini

dostojanstva osobe. Vanjska razina poput zdravlja, plemenitosti i odvažnosti tek su dim požara koji

pali dostojanstvo osobe u nama.

Svi relevatni teolozi kroz svu povijest nikada se nisu usudili tvrditi da nas Bog ne voli kada

griješimo. To bi graničilo s krivovjerjem! No, također se nisu usudili reći izrijekom da ćemo svi doći u

raj ma što činili. Bilo je i takvih učenja, ali nikada nisu smatrana autentičnom vjerom Crkve. Najdalje

što su teolozi išli i možemo uvijek ići s tim pitanjem jest to da ustvrdimo da se imamo pravo nadati da

je Božja ljubav tolika da neće dopustiti da itko propadne.

Božja ljubav ne očituje se u grešnim situacijama kao ona kojoj je nevažno što čovjek čini.

Dapače, to joj je vrlo važno, jer Bog ne želi da tko propadne (Mt 18, 14; Iv 3, 16; 2 Pt 3, 9). Bog ljubi

svakoga beskrajno, a ljubi toliko da daruje slobodu i slobodnu volju čovjeku. Tu su pred njim naša

odgovornost i težina naših odluka. Nije to stvar zasluga, nego naše odgovornosti pred njim i

priznavanje njega. I točno je da nam daje nove prilike – uvijek ih daje – no, daje kroz poziv na

obraćenje. To je poziv na nov život, a nov život je najbolja nova prilika. No, za obraćenje je potrebno

posvijestiti si grijeh i potrebu pokajanja. Kako pomiriti takav poziv na obraćenje i davanje nove prilike

s onim: Bog će nas i dalje pustiti u raj? Zašto bi nam On davao novu priliku, ako smo sigurni da će nas

i tako pustiti u svoj dom? Ne izgleda li ova slika o Bogu pomalo kontradiktorna u sebi?

Vjernik u svijetu nema za prvu zadaću biti humanitarac, plemenit i zdrav. Vjernik u svijetu ima

prvu zadaću, pošto je čuo i povjerovao u Riječ spasenja, taj duh spasenja donositi svijetu (Iz 26, 18).

Vjernik u svijetu ima zadaću tražiti lice Božje u svima i ljubiti Boga ljubeći bližnjega i sebe. Sva

plemenitost i humanitarnost za vjernika proizlazi iz njegovog iskustva radosti spasenja te iz želje da

svi ljudi postanu dionici te radosti, priznaju se djecom Božjom. Sva vjernikova dobra djela smjeraju

tome da onaj koji je u potrebi spozna dobrotu Božju po nama. Sva ta dobra djela i radost koju

donosimo imaju smisao u tome da čovjeku u potrebi uz trenutačnu radost donesemo i nadu u vječnu

radost. Da, kao vjernici želimo potrebitom dati ne samo trenutno olakšanje nego i nadu za vječnost.

Želimo da bližnjemu ne bude radost samo trenutno olakšanje boli, nego i nada da će jednom doći čas

kada boli neće više nikad biti te da je to po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Time oplemenjujemo svoje

djelovanje u svijetu: ne da bližnji postaju radosni samo sada i ovdje, nego da bližnji postanu dionici

vječne radosti. Ne želim da bližnji upozna moju ograničenu plemenitost, nego želim da spozna i

prihvati onu beskrajnu Isusovu.

Jesam vjernik, ali Crkva nema monopol na Boga.

Neka nikoga ne ponese zanos: ova izjava je istinita! Crkva nema monopol na Boga. Bog nije

tek skup dijelova, dionica, da bi ga se moglo imatio dio, ili većinu, ili cijelog. Ne može se imati

monopol na Boga! Ali...

Bog ima monopol na Crkvu! Nitko ne može svojatati za sebe niti jedan dio Crkve. Ono što

Crkva ima jest ono što joj je Bog dao i što joj je Isus ostavio da uči i krsti ljude i propovijeda

evanđelje, dok on ponovno ne dođe. Crkva priznaje da Bog ima monopol nad njom; priznaje da je

samo Božja i da je ono što ima (od vjere i za nju) primila od Boga. U prvom redu misli se na

sakramente i na nauk. Onda kada slavi sakramente i izriče predan joj nauk, Crkva upire pogled u

Boga, onako kako on sam želi i poziva druge na takav pogled. To je svijest da je Bog uistinu prisutan i

da uistinu daje sebe Crkvi.

Crkva je zajednica onih koji vjeruju. Dakako, Bog prilazi svakoj osobi, ali nipošto ne daje

jednoj osobi jedan nauk, drugoj osobi drugi i tako dalje. Bog daje sebe sama i svakome se daje isti, jer

je jedan. To je princip jedinstva među vjernicima. Ako postoji takvo jedinstvo, postoji i zajedništvo,

zajednica. Ono što Crkva izriče kao svoj službeni nauk može se smatrati kao čin kojim zajednica izriče

ono što svi nosimo u srcu, što je Bog svakome dao.

Crkva, nauk i zajedništvo

Nauk Crkva donosi uvijek u zajedništvu, nikad proizvoljno, nikad samo jedna osoba. Službeno

izricanje nauka uvijek dolazi nakon razgovora, rasprava, susreta, razmjene iskustava i mišljenja u

Crkvi. To je postupak u kojem nastojimo prepoznati ono što nam je svima isto kao vjernicima. To

službeno izricanje nauka – dogma – ne služi prvo tome da se isključe oni koji misle drugačije, nego

prije svega da bude zajednici i svakome ponaosob kriterij po kojemu se preispituje življena vjera te po

kojem se razlikuju plodovi. Ono što dogma sažeto iznosi jest ono što nam je Bog izrekao o sebi.

Vjeru nitko nema sam od sebe. Za vjeru mi je potreban drugi i Drugi. Vjera je Božji dar koji

biva brižno njegovan, održavan čistim i predan mi od strane drugoga: mojih predaka, mojih bližnjih.

Vjera ne može bez zajedništva osoba. U njemu vjera raste, hrani se, jača, popravlja se, dovršava se.

Prirodno stanište vjere jest zajednica!

I ne možemo imati radikalno suprotnu misao o Bogu i tvrditi da smo svi vjerujemo u Boga

jednako. Bog je jedan, zato i jedna misao o Bogu, koju zajednica izriče u svojem službenom nauku.

Besplodno je ipak o nauku razmišljati kroz opreku vjernici - nevjernici. Mnogo plodnije je, u

razmišljanju o nauku, pitati se: (znam li) kome sam povjerovao? (2 Tim 1, 12)

Bio bih presretan kad bi hrvatska Katolička crkva poslušala barem 50 posto onoga što on želi.

Nije prvi put da čujemo priznanje da bi netko biskupe u Hrvatskoj počeo shvaćati ozbiljno

kada bi bili na točno 50% onoga što papa Franjo govori. Tu izjavu već je dao predsjednik hrvatske

vlade u jednom svome televizijskome intervjuu. Ono što čini tu izjavu promašenom jest upravo

kriterij prema kojemu se određuje.

Crkva (a pod njome se u ovim izjavama očito misli na biskupe) nema poziv uspoređivati se s

papom, nego uspoređivati se s Isusom Kristom. Biskup ne treba biti slika pape, nego slika Krista. A taj

poziv sa sobom nosi neke posljedice, svakom društvu teško prihvatljive.

Isus je praštao grešnicima (i danas prašta po Crkvi!), išao je onima na rubu društva (i danas

ide po Crkvi, u kuhinje i na ulice!), išao je omraženima u društvu (i danas ide po Crkvi i zatvorenicima i

bogatašima). Isus je djelovao na svim područjima, baš kao što Crkva i danas djeluje. No, Isus nije

samo to činio! On je uzeo u ruke bič, nije pod svaku cijenu sklapao kompromise s onima

tvrdokornima, prekoravao je nevjeru učenika, tražio je da mu se dokaže krivnja i na koncu se

usprotivio onome u vlasti: zašto me udaraš? On jest oprostio neprijateljima, jer nisu znali što čine, ali

nije propustio snažno kritizirati njihov odnos prema vjeri. Praštanje ne daje mnogo ploda, ako

izostane kritika i pouka onda kada je to potrebno, a često jest... (Kako bi inače netko mogao znati što

je sagriješio da mu se sada oprašta?) Kada bi Crkva u Hrvatskoj namjerno propustila davati i

beskompromisnu kritiku, riskirala bi da izda Isusov poziv na nasljedovanje.

Papa, uostalom, ima na brigu opću Crkvu te zato njegov govor i jest često općenit, blag i zato

toliko prihvaćen. Mjesni biskup, naprotiv, ima prvo na brigu svoju mjesnu Crkvu sa svim njezinim

životnim uvjetima u manjoj sredini. On mora govoriti u konkretnom okruženju, o konkretnim

problemima pred kojima se nalaze vjernici. Te konkretne situacije često su vrlo teške za vjernike i

zahtjevaju beskompromisni govor. On mora govoriti odvažno o svemu što se stavlja pred vjernike.

I kada papa Benedikt XVI. dođe u Hrvatsku pa pozove Crkvu da bude savjest društva, onda je

to vrlo dobro prihvaćeno, ali kada Crkva u Hrvatskoj to provodi u djelo, pa opominje na loše ili

pozdavlja dobro, onda je to protiv sekularnosti. Kada neki biskup izjavi da se želi ušutkati glas Crkve,

onda je to mješanje u politiku, a kada papa Franjo kaže da je Crkva na ovim prostorima patnička

Crkva, onda je to hrabro i nužno izricanje očitog. Kada bilo koji biskup ili svećenik dignu glas protiv

abortusa, onda je to kršenje prava i upropaštavanje blagana, ali kada papa Franjo, u govoru urbi et

orbi snažno osudi isti grijeh abortusa, to je dobrodošao poziv na borbu protiv kulture smrti i na

izgradnju mira. I tako unedogled: Papa da, Crkva ne.

Zaključno

Vjernik sam, ali ... česta je misao u suvremenom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Ne bih rekao

da je to uvijek obacivanje Boga i njegove poruke koju Crkva prenosi naukom. Prije bih rekao da je to

izraz one nužno opasne želje da se bude slobodan od svih kriterija, od svih okvira, od svega što želi

biti trajno. Prije bih rekao da je to izraz želje da se bude pod svaku cijenu slobodan od svega, dok je

vjernik pozvan prije biti slobodan za: za biti svima sve, da pošto – poto privedu druge spasenju (1 Kor

9, 22). To dvoje nije u suprotnosti, no vjernik zna da je oslobođen od smrti da bi bilo slobodan za

Boga.

S druge strane, čini se da bi oni koji žele da Crkva u Hrvatskoj bude na 50% govora pape

Franje mislili drugačije kada bi iščitali samo 20% Papinih govora. Uostalom, poslanje Crkve nije da

svijet bude presretan s njome, nego da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Crkvi je važan

Krist i vjernost njemu. Ona se treba uspoređivati s njime i prema tome obnavljati, a ne prema

pojedincima u Crkvi, ma kako uzorni bili. Glava Crkve nije Papa nego Krist te Crkva mora nastojati da

svoj način mišljenja i djelovanja uskladi s Kristovim. A on je usmjeren svakome, iako se svakome baš i

nije po svačijoj mjeri. Crkva nema monopol na Boga. Bog ima monopol na nju i samo On ju može

pozvati na obraćenje, jer se Crkva samo njemu i treba obraćati.

Obraćenje se mora danomice ostvarivati. To je obnavljanje Crkve u svakome od nas, one

Crkve kojoj prijeti urušavanje. U ovom vremenu korizme, poziv na preispitivanje življene vjere i

obraćenje odzvanja više no ikada.

Počnimo, dakle, ispočetka jer dosad nismo učinili ništa...

(tekst objavljen na kovacnica.wordpress.com)