View
726
Download
18
Category
Preview:
DESCRIPTION
Opća psihologija
Citation preview
UVOD
U O P Ć U P S I H O L O G I J U
SAMO ZA INTERNE POTREBE
STUDENTATA
TEKST NEDOVRŠEN
Prof. dr. sc. fra Ilija Živković
Zagreb 2009.
SADRŽAJPREDGOVOR....................................................................................................................... 6
OPĆI UVOD U PSIHOLOGIJU..........................................................................................8Što je psihologija..................................................................................................................... 8Koje ciljeve slijedi psihologija................................................................................................ 8Dade li se psihologija definirati............................................................................................... 9Povijesna pozadina psihologije.............................................................................................. 10Suvremeni pravci psiholoških istraživanja.............................................................................12Kako se grana psihologija...................................................................................................... 18Opća psihologija i diferencijalna psihologija.........................................................................18Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija........................................................18
PSIHOBIOLOŠKI I NEUROLOŠKI POGLED NA MOZAK........................................20 Mozak i njegova struktura..................................................................................................... 20Dijelovi mozga i limbički sustav...........................................................................................21Endokrini sustav.................................................................................................................... 22Metode istraživanja mozga.................................................................................................... 23Mozak i kontrola ponašanja................................................................................................... 25Uloga dodira.......................................................................................................................... 25
RAZUM, SPOZNAJA I STANJA SVIJESTI....................................................................31Funkcioniranje razuma.......................................................................................................... 31Funkcije svijesti.................................................................................................................... 32Pažnja, san na javi i spavanje................................................................................................. 33Podsvijest i njena uloga......................................................................................................... 35Potisnuto pamćenje................................................................................................................ 37Freudovo stajalište o podsvijesti............................................................................................ 38Hipnoza i uloga hipnoze........................................................................................................ 39Funkcije dviju polutki mozga................................................................................................ 40
OSJETILA I PERCEPCIJA...............................................................................................42Uloga percepcije.................................................................................................................... 42Osjetila i njihova funkcija...................................................................................................... 42Vizualna percepcija............................................................................................................... 43Proces prepoznavanja informacija.........................................................................................44
UČENJE............................................................................................................................... 46Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja....................................................................46Klasično uvjetovanje............................................................................................................. 47Instrumentalno uvjetovanje................................................................................................... 48Skinnerov pristup učenju....................................................................................................... 49Operantno uvjetovanje........................................................................................................... 50
PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE...................................................................................52
2
Što je pamćenje?................................................................................................................... 53Senzorno i kratkoročno pamćenje.......................................................................................... 53Dugotrajno pamćenje............................................................................................................. 55Vrste dugotrajnog pamćenja.................................................................................................. 56Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor.........................................................57Kako ispitujemo pamćenje?................................................................................................... 57Zašto zaboravljamo?.............................................................................................................. 58Postupno gubljenje tragova pamćenja.................................................................................... 58Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju.........................................58Smetnje pamćenja................................................................................................................. 59Poboljšanje pamćenja............................................................................................................ 60Anatomija pamćenja.............................................................................................................. 61
KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA........................................................................................63Misaoni proces..........................................................................................63Kako biolozi tumače misaoni proces.........................................................64Mentalni koncepti.....................................................................................64
KOGNITIVNA NEUROLOGIJA.......................................................68Studij mozga prilikom povreda.................................................................68
RAZVOJ GOVORA.......................................................................73Biološki kapacitet govora..........................................................................73Uloga socijalne interakcije i učenje jezika.................................................74Faze govora..............................................................................................75Usvajanje gramatičkih pravila...................................................................77
PSIHOLOŠKA TESTIRANJA..........................................................79Mjerenja u psihologiji................................................................................79Testovi koje koristi psihologija..................................................................79Kvocijent inteligencije...............................................................................80Pouzdanost testa inteligencije..................................................................82Vrste inteligencije.....................................................................................83
PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUČIVANJA................................85Uzroci iracionalnosti..................................................................................85Grupno donošenje odluka.........................................................................88Proces donošenja odluka..........................................................................89
MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE).........................................................................91Motivacija............................................................................................................................. 92Ljudske potrebe i motivi........................................................................................................ 93Klasifikacija potreba i motiva................................................................................................ 94Motivacijski ciklus................................................................................................................ 95Hijerarhija motiva................................................................................................................. 96Sukob motiva........................................................................................................................ 97Frustracija i stres................................................................................................................... 98Izvori stresa......................................................................................................................... 100
3
Načini reagiranja na stres i frustraciju.................................................................................101Obrambeni mehanizmi........................................................................................................ 103Eksplanatorni stilovi............................................................................................................ 105Učinci uspješnog i neuspješnog suočavanja sa stresom........................................................106Čuvstva (Emocije)............................................................................................................... 107Vrste čuvstvenih doživljaja.................................................................................................. 107Od čega se čuvstva sastoje?................................................................................................. 108Tjelesne promjene koje prate čuvstva..................................................................................108Kognitivna interpretacija emocija........................................................................................ 109Čuvstveni izražaj ili ekspresija............................................................................................111Učinci čuvstvenih izražaja................................................................................................... 112Učinci čuvstvenih doživljaja................................................................................................ 113Kulturalne razlike................................................................................................................ 114
OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"...............................................116Tri aspekta "jastva"................................................................................116Kako psihologija gleda na "jastvo"..........................................................117
SPOL I SEKSUALNOST..............................................................123Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?..............................123Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika...................................124Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?................................................126
LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI..................................................................................128Ličnost i prilagođavanje...................................................................................................... 128Što je ličnost?...................................................................................................................... 129Kako nastaju različite osobine ličnosti?...............................................................................130Živčani sustav i ličnost........................................................................................................ 131Endokrini sustav i ličnost.................................................................................................... 131Tjelesna konstitucija............................................................................................................ 131Glavni pristupi razumijevanju ličnosti.................................................................................132Psihoanalitički pristup......................................................................................................... 133Humanistički pristup........................................................................................................... 135Socijalni pristup.................................................................................................................. 135Teorije crta ličnosti.............................................................................................................. 136
PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)..............................................................................139Što je psihopatologija?........................................................................................................ 139Glavni tipovi mentalnih bolesti............................................................................................ 141Kako se proučava šizofrenija?.............................................................................................143
PSIHOTERAPIJA............................................................................................................. 146Biomedicinski pristup psihoterapiji.....................................................................................146Psihološki pristup psihoterapiji............................................................................................ 148
DIJETE U RAZVOJU....................................................................................................... 152Novorođeno dijete i njegove sposobnosti.............................................................................152
4
SAZRIJEVANJE I STARENJE.......................................................................................158Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja..........................................................................158Levinsonova shema razvojnih razdoblja..............................................................................159Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju....................................................................160
SOCIJALNA PSIHOLOGIJA..........................................................................................164Socijalne karakteristike ljudskog bića..................................................................................164Lewinov eksperiment o dinamici vođe i sljedbenika............................................................164Utjecaj autoriteta – Eksperiment Salomona Asha................................................................165Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama..................................165Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima –Eksperiment Philipa Zimbarda.................................166Pozitivno ponašanje zbog situacije – Langerov eksperiment................................................168Socijalna realnost................................................................................................................ 168Predrasude........................................................................................................................... 169
PSIHOLOGIJA KULTURE.............................................................................................174Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike.....................................................................174Kultura i psihološki procesi................................................................................................. 175Preživljavanje u drugoj kulturi............................................................................................176
ZDRAVLJE, UM, PONAŠANJE......................................................................................179Psihologija i medicina......................................................................................................... 179
PSIHOLOGIJA NA DJELU.............................................................................................184
ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI.....................................................189Znanstvene metode.............................................................................................................. 189Znanstveni eksperimenti...................................................................................................... 189Potreba kritičkog pristupa.................................................................................................... 190Placebo efekt....................................................................................................................... 191Čimbenici odgovorni za učinak...........................................................................................192Odabir uzorka u istraživanju................................................................................................ 193Pseudo znanstvene tehnologije............................................................................................193Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima...........................................................194
5
PREDGOVOR
Psihologija je znanost koja u svom središtu ima proučavanje čovjeka, osobe i
osobnosti. Pri tom proučavanju psiholog se koristi znanstvenim metodama, koje naravno i
pored sve veće savršenosti i tehnološkog dostignuća nisu uvijek adekvatne. Psihologu mora
biti jasno da osobnost odnosno ličnost predstavlja jednu cjelinu i da je teško proučavati dio
po dio čovjeka, jer se takvim pristupom gubi jedinstvo koje se želi opisati ili proučiti.
Međutim znanstveniku je također jasno da je čovjeka nemoguće razumjeti ukoliko znanstveni
pristup ne polazi od pojedinih cjelina. Tako psiholog u svom bavljenju čovjekom razbija
cjelinu na dijelove te svaki taj dio intenzivno proučava putem takozvane analize i spoznaje.
Analize i spoznaje objedinjuje, te donosi zaključak o cjelini.
Naš pristup proučavanja ljudskog bića polazi najprije od analize ljudskih opažanja.
Ispitujemo vid, sluh, čulo mirisa i pokušavamo otkriti kako ljudsko biće osjeća svijet oko
sebe. Potom nam interes prelazi na motive i emocije tog ljudskog bića, zanimaju nas njegove
potrebe, želje, aspiracije, brige i ljubav. Nakon toga proučavamo osobu u njenim pokušajima
da se prilagodi zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Drugim riječima, zanima nas kako
osoba rješava svoje probleme, kako uči, pamti, zaboravlja. U na kraju promatramo čovjeka
kao jedinstvenu individuu koja živi u svijetu drugih ljudi, njegovu ličnost i njegove odnose u
društvu.
Međutim služeći se metodom analize, psiholog je u biti razjedinio mnoga svojstva
kompletnosti osobe. Stoga psiholog koristi i drugu metodu proučavanja a to je metoda sinteze
koja za cilj ima objediniti mnoštvo manjih cjelina u jednu.
Svaki čovjek živi u svom vlastitom svijetu koji je onakav kakvog ga osoba
doživljava, opaža, osjeća i kako ga predstavlja. A ono što osoba doživljava, opaža i
predstavlja ovisi od fizičke i socijalne sredine u kojoj pojedinac živi, od njegove biološke
građe a naročito od funkcionalnosti njegovog mozga i živčanog sustava.
Ponašanje jedne osobe ovisi od njenog vlastitog svijeta. Za razumijevanje ponašanja
osobe potrebno je razumjeti izvanjski svijet koga osoba opaža, i njen unutarnji svijet. Za
opažanje je jako važno psihološko stanje osobe. Trenutačno psihološko stanje u kojem se
osoba nalazi uvelike utječe na ono što će osoba vidjeti, čuti ili osjećati. Čovjek koji umire od
6
žeđi, netko tko je u situaciji straha, ili bezbrižni student u parku na Zrinjevcu, istu situaciju
mogu vidjeti odnosno opaziti, na potpuno drugačije načine. Karakter osobe, njena ličnost te
iskustvo također u velikoj mjeri određuju karakter opažanja. Imajući to u vidu, psiholozi su
napravili određene generalizacije kako bi se dobili parametri zakona o odnosu između
percepcije (opažanja) i ličnosti. Kao što ćemo vidjeti tijekom naših lekcija proces opažanja je
jako kompliciran.
Psihologu je također jasno da ljudsko biće nije samo promatrač. Ljudsko biće je i
akter, neprestano djeluje. Za djelovanje su nezaobilazne motivacije i emocije. Ljudsko biće
teži ka nekom cilju, izbjegava opasnosti, osjeća ljubav, mržnju, gađenje.
Ljudsko biće u ispunjenju svojih fizičkih i psihičkih potreba mora također učiti,
misliti, stjecati iskustva i adaptirati se prema izvanjskom svijetu kojim je okružen.
Stoga smo ovaj materijal koga imate podijelili na poglavlja koja će obuhvatiti više ili
manje kompletnu građu potrebnu za razumijevanje čovjeka u njegovoj kompletnosti.
Materijal koga pred sobom imate pripremljen je u velikoj mjeri prema shemi
američkih udžbenika "Opće Psihologije". Shemu i metodologiju koju slijedimo preuzeo sam
od istaknutog američkog psihologa Philipa Zimbrada. Najveći dio eksperimenata koje u ovoj
knjizi navodim temelje se na Zimbardovoj knjizi "Psychology and life".
7
OPĆI UVOD U PSIHOLOGIJU
Što je psihologija?
Svakidašnje predodžbe o psihologiji samo se djelomično poklapaju sa stvarnošću ove
znanosti. Relativno je malo onih koji se dobro snalaze na ovom širokom području i postoji
puno predrasuda. Za nekoje je psihologija tajanstvena znanost, povezana sa mišljenjem da
obrazovani psiholozi mogu brzo i lako prozreti nečiji izgled, zaći u nečiju nutrinu, dešifrirati
nečije geste ili rukopis. Međutim psiholozi prosuđuju puno trjeznije i skromnije svoju
disciplinu.
Psihologija je relativno mlada znanost koja svoje korijenje ima u mnogovrsnim
disciplinama od filozofije pa do fiziologije. Wilhelm Wundt, koji je 1879 osnovao svoj prvi
psihološki laboratorij u Leipzigu, bio je filozof i psiholog. Ivan Pavlov, Rus, koji je začetnik
istraživanja o učenju, bio je fiziolog. Sigmund Freud, teoretičar osobnosti, bio je austrijski
liječnik. Švicarac Jean Piaget, najutjecajniji istraživač iz područja razvojne psihologije bio je
biolog.
U nekoliko posljednjih desetljeća psihologija je doživjela svoj procvat u Sjedinjenim
Američkim Državama u kojima ima nešto više od 300.000 psihologa. Broj psihologa u
Europi je nešto preko 150.000. No, računa se da ih u cijelom svijetu ima preko pola milijuna
(Podaci iz 2007. godine).
Koje ciljeve slijedi psihologija?
U psihologiji se ne radi o spretnosti ili trikovima kojim bi se na druge moglo utjecati
bez njihova znanja. Njeni ciljevi i zadaće sastoje se u opisu, mjerenju, objašnjenju i kontroli
ljudskog doživljaja i ponašanja kod čega se s kontrolom misli na postupak na primjer u
smislu savjetovanja ili terapije.
Njen interes upravljen je primarno prema normalnom, zdravom ponašanju i
doživljavanju; samo dio područja kliničke psihologije bavi se smetnjama osobe, uvjetima
oštećenog doživljavanja i ponašanja kao i mogućnosti terapije.
8
Dade li se psihologija definirati?
Psiholozima je dosta teško definirati svoju znanost. Za one izvana, psihologija može
izgledati kao zaokruženo područje učenja i istraživanja. Nakon pobližeg razmatranja
uspostavlja se da je psihologija ipak skup najrazličitijih dijelova čije se spajanje bez daljnjega
ne može odrediti. Konačno postoji čak i nejedinstveno mišljenje o tome da li se psihologija
uopće dade smisleno definirati. Naime, uz istraživanja koja obuhvaćaju aktivnosti živčane
stanice, pa do istraživanja efektivnosti psihoterapije, nije lako pronaći jedinstvenu definiciju.
Psihologija je počela kao znanost o duševnom životu i takvom ju se smatralo sve do
1920-tih. Od 1920-tih pa do 1960-tih američki psiholozi su redefinirali psihologiju kao
"znanost uočavajućeg i mjerljivog ponašanja". Po njima, svaka znanost počiva na principima
i promatranju. Nemoguće je, istakli su oni, promatrati čuvstva i osjećaje ili misli. Međutim
moguće je promatrati i mjeriti ljudsko ponašanje prilikom odgovora na različite situacije i
podražaje. Tisuću devetsto šezdesetih godina, psihologija se počela značajno usmjeravati na
svoj početni interes studiranja a to je na mentalne procese tj. kako naš mozak procesira i
zadržava informacije. Da bi stavila u fokus ponašanje i nutarnje procese, psihologija je
postala znanost o ponašanju i mentalnim procesima. Što to znači? Ponašanje naime uključuje
sve oblike reakcija organizma, svaku akciju ili reakciju koju smo u stanju zamijetiti i
pribilježiti: viku, smjeh, trepanje, znojenje, govor, čitanje itd. Sve ove radnje su ponašanja
koja se mogu promatrati i mjeriti.
Međutim procesi su pak nutarnja subjektivna iskustva do kojih dolazimo putem
ponašanja, osjetila, percepcija, snova, misli, uvjerenja i osjećaja. Prema tome, iako nas
definicija "per se", previše i ne zanima, u principu ćemo se složiti s Krech-om (1985) da je
"Psihologija znanost o ponašanju, doživljavanju i iskustvu obojega". Stoga uhodana fraza o
psihologiji kao nauci o duši ne samo da ne vrijedi sa znanstveno psihološkog stajališta nego
čak niti teoretski nije ispravna.
Povijesna pozadina psihologije
Psihologija ima dugu prošlost iako je njena realna povijest kratka, napisao je jedan od
prvih eksperimentalnih psihologa Herman Ebbinghaus 1908. godine. On je želio naglasiti da
psihologija vuče svoje korijene tisućama godina ali kroz cijelo to vrijeme nije bilo gotovo
nikakvog progresa što se tiče sistematičnog pristupa psihologiji. Iako su neki oblici
psihologije bili prisutni i u starodrevnim indijskim Yogi tradicijama, korijeni moderne
9
psihologije u stvari zadiru u vremena stare Grčke. U četvrtom i petom stoljeću prije Krista,
klasični filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel počeli su racionalnu analizu o tome kako
funkcionira ljudska misao, upuštali se u diskusije o slobodnoj volji te o odnosu između
pojedinačnih građana i društva u kome su živjeli. I dok su ti filozofi i njihovi sljedbenici
postavljali fundamentalna pitanja o tome što to znači biti racionalan, senzitivan, odgovorno
ljudsko biće, dokazi za njihove odgovore nisu mogli biti dani drugačije doli na bazi logike i
racionalnog obrazloženja. Kasnije, kako su se ideje katoličanstva širile svijetom, teolozi su
počeli naučavati o slobodnoj volji, u koju su uključena i duša i pamet tako da niti duša niti
pamet nisu mogli biti subjekti prirodnih zakona i principa koji bi određivali akcije fizičkih
osobina živih bića. Teško se moglo pobjeći od teološkog principa da su pamet, duša a i tijelo
Božji dar. U to se nije previše diralo. No uostalom to su vremena kad osim filozofije,
teologije i astrologije i nije bilo nekih drugih znanosti.
Za službeni početak psihologije redovito se uzima 1879. godina kad je u Leipzigu
Nijemac Willhelm Wundt osnovao laboratorij eksperimentalne psihologije. Svega nekoliko
godina kasnije sličan laboratorij je otvoren i u Americi. Do godine 1900. u svijetu je već bilo
40 laboratorija eksperimentalne psihologije. Kako je do toga došlo? Vjerojatno zbog pobune
protestanata protiv katoličke Crkve 1880-tih godina kada su njemački liječnici, fiziolozi i
filozofi počeli postavljati u pitanje teološku tvrdnju da je ljudski organizam iznad svih živih
organizama na ovoj zemlji, te pokušali dokazati da prirodni zakoni određuju ljudsko
ponašanje. Herman von Helmotz, liječnik po struci, poduzeo je jednostavne eksperimente o
percepciji i živčanom sustavu. On je bio prvi koji je počeo mjeriti brzinu živčanog impulsa.
Otprilike u isto vrijeme jedan drugi Nijemac Gustav Fechner, počeo je studirati kako se
fizički podražaj odražava na osjetila i kako se to psihološki doživljava. Kao i sam Wundt, i
Fechner je išao s pretpostavkom da je psihološke procese moguće objektivno proučavati
eksperimentalnom metodom po uzoru na metode prirodnih znanosti koje su korištene u fizici
i fiziologiji. Ovi prvi psiholozi su zagovornici determinizma, pravca koji tvrdi da su sve
fizičke, mentalne radnje, kao i samo ponašanje, određeni specifičnim uzročnim faktorima.
Wundt je počeo opširno pisati o novoj psihologiji i odgojio je mnoge mlade
znanstvenike koji su pošli svijetom naviještati nove ideje o znanstvenoj psihologiji. Među
njegovim učenicima nalazio se i Edward Titchner, Amerikanac koji je po povratku u
Ameriku osnovao laboratorij na sveučilištu Cornell. Ideje i intelektualne tradicije kako
filozofije tako i prirodnih znanosti bile su objedinjene u pokušaju razvijanja novog smjera
10
psihologije. U Americi je 1890. mladi profesor filozofije na Harvardu, koji je završio
medicinu, i jako se zanimao za literaturu i religiju William James, počeo razvijati jedinstveni
pristup američke psihologije.
Kada je psihologija postala laboratorijska znanost organizirana oko eksperimenata,
njen specifični doprinos znanju počeo je davati odjeka. Psihologiju su počeli priznavati kao
znanost. U Wundtovom laboratoriju subjekti su davali jednostavne odgovore. Odgovarali su
sa da ili ne i pritiskivali dugme. Na vanjske podražaje subjekti su mogli odgovarati što
osjećaju ili doživljavaju. Budući da su podaci mogli biti sakupljani putem sistematskih i
objektivnih procedura, svaki nepristrani promatrač bio je u stanju replicirati, ponoviti
rezultate Wundtovih eksperimenata. Naglasak na eksperimentalnoj metodi te posebna pažnja
posvećena preciznom mjerenju kao i statistička analiza, bile su odlike Wundtove psihološke
tradicije.
Kada je Edward Titchner donio Wundtove ideje u Ameriku on se također počeo
zalagati da psihologija počne istraživati područje svijesti. Međutim postavilo se pitanje kako
je moguće studirati elemente mentalnog života? Metodu koju su odabrali za takve vrste
studija onoga vremena bila je metoda introspekcije, sistematskog ispitivanja subjektivnih
misli i osjećaja na temelju nekih osjetilnih iskustava. Titchner se u svojim istraživanjima
zadržavao na pitanju samog mentalnog sadržaja ali ne i na pitanju kako i zašto do tog
sadržaja dolazi. Njegov pristup psihologiji kao znanosti poznat je pod nazivom
strukturalizma. Taj naziv je došao zato što je interes njegovog istraživanja bio baziran na
otkrivanju strukture ljudske pameti i ponašanja kao posljedice. Strukturalizam je polazio od
pretpostavke da se ljudsko mentalno iskustvo može razumjeti kao kombinacija jednostavnih
elemenata i događaja. Cilj tog pristupa bio je otkriti bazičnu strukturu ljudskog mozga
analizom temeljnih elemenata osjetnih i drugih iskustava koja sačinjavaju mentalni život
pojedinca. Mnogi psiholozi su napali strukturalizam i to s tri gledišta. Prvo zamjerali su mu
da je previše redukcionistički a to znači da se tim pristupom kompleksno ljudsko iskustvo
smanjuje (reducira) na vrlo jednostavne osjetne reakcije. Drugi prigovor je bio da je takav
pristup previše elementaran jer se pokušavalo djeliće prikupiti u jednu cjelinu, umjesto da se
proučava čitav niz ljudskog ponašanja direktno. I treći prigovor strukturalizmu bio je taj da je
to odviše mentalistički pristup jer je uvažavao jedino verbalne izvještaje ljudskog stanja
svijesti a izbjegavao proučavanje subjekata koji nisu bili u stanju opisati svoje introspektivne
doživljaje. Glavni protivnici strukturalizma dolazili su iz redova jednog drugog psihološkog
11
pravca tog doba poznatog pod imenom funkcionalizam. Idejni začetnik tog pravca bio je
William James koji se slagao s Titchenerom da je ljudska svijest centralna tema studija
psihologije. Ali za njega svijest nije ograničena na elemente, sadržaje i strukture, nego je to
sastavni dio neprestane interakcije svijesti s okolišom. Dakle ono što je važno za studij
svijesti i svjesnoga prema Jamesu, su akcije i funkcije mentalnog procesa a ne sami sadržaji
svijesti. Stoga je funkcionalizam prvotni naglasak stavio na stečene navike koje omogućavaju
organizmu da se prilagodi okolini i da efektivno funkcionira. Ključno pitanje na koga su
funkcionalisti htjeli dati odgovor bilo je "što je funkcija ili cilj bilo koga čina ponašanja?"
Osnivač funkcionalističke škole bio je John Dewey. Zagovornici ovog pravca su u svojim
istraživanjima odustali od slijepe pokornosti laboratorijskim metodama. U njihovom pristupu
bilo je mjesta za emocije, jastvo, volju, vrijednosti i čak za religiozno i mistično iskustvo. Taj
pristup ostavio je prostora za pojedinca koga se nije svodilo na formule ili brojeve. Za
pristaše ove metode su objašnjenja bila važnija od eksperimentalne kontrole.
Sve do 1859. godine nije se javno postavljalo u pitanje crkveno tumačenje o tome
kako smo stvoreni, zašto postojimo i kamo idemo. Vjera, pogotovo katoličanstvo učilo nas
je, i uči, da su sva živa bića, a čovjek kao najviše biće (slika Božja) stvoreni od Boga i da
svako od stvorenih bića ima svoj cilj boravka na zemlji. Za čovjeka, gledajući kroz prizmu
vjere, nema dileme kamo on ili ona ide nakon ovoga života. Međutim 1859. godine Charles
Darwin je izašao sa svojom teorijom o evoluciji. Ta teorija je uspjela dati biologiji centralno
mjesto u pokušaju razumijevanja kompleksnosti postojećih organizama na ovoj zemlji.
Darwin je između ostalog plasirao svoju ideju o prirodnoj selekciji a to je da organizmi koji
su bolje prilagođeni okolini uspješnije prenose svoje gene na potomke nego oni koji su
slabije prilagođeni. Pravac poznat pod imenom Evolucionizma gleda sve vrste života na
zemlji kao živote u neprestanoj mutaciji i razvoju. Darwinova teorija je uspjela izgurati
čovjeka iz centra pažnje dajući mu mjesto među životinjskim vrstama.
Suvremeni pravci psiholoških istraživanja
Psihologija se danas zaustavlja na šest pravaca važnih za suvremena znanstvena
istraživanja. To su: biološki, psihodinamični, behevioristički, kognitivni, humanistički i
evolucijski.
Biološkom pravcu pripadaju psiholozi koji istražuju uzroke ponašanja u funkcijama
gena, mozga, živčanog sustava i endokrinog sustava (kontrolirajućih hormona). Prema ovom
12
modelu utemeljenom na biologiji, funkcije organizma objašnjavaju se fizičkim strukturama i
biokemijskim procesima. Svako iskustvo i akcije organizma objašnjavaju se kao rezultat
djelovanja živčanih impulsa. Ono što potiče na djelovanje su kemijske i električne aktivnosti
koje se događaju unutar živčanih stanica. Ovaj pristup se bazira na četiri pretpostavke: a)
psihološki i društveni fenomen se može razumjeti u sklopu biokemijskih procesa; b)
kompleksniji fenomeni se mogu razumjeti putem analiza ili redukcije na manje specifične
dijelove; c) svako ponašanje ili potencijalno ponašanje određeno je fizičkim strukturama i u
velikoj mjeri nasljednim procesima i d) iskustvo može mijenjati ponašanje koregirajući
bazične biološke strukture i procese.
U prošlosti je ovaj pristup bio poznat pod imenom fiziološke psihologije, ali danas
ovi znanstvenici zahvaljujući sve većim otkrićima o strukturi i funkcijama mozga sebe radije
nazivaju neurolozima. Oni studiraju procese počevši od procesa pamćenja kod jednostavnih
organizama kao što su puževi na primjer, pa sve do toga kako ljudski mozak reagira na
iznenađujuće stimulativne informacije. Dok neki neurolozi rade po sveučilišnim
laboratorijima, drugi rade po bolnicama i klinikama. Prvi mogu istraživati da li je na primjer
moguće poboljšati pamćenje kod starijih štakora, majmuna i ostalih životinja, dok se drugi
bave bolesnicima koji su izgubili pamćenje.
Psihodinamički pravac polazi od pretpostavke da je ponašanje motivirano snažnim
nutarnjim porivima. Prema pristašama ovog pravca ljudsko ponašanje izvire iz naslijeđenih
instinkata, bioloških nagona, sa ciljem da se riješi sukob između osobnih potreba i društvenih
zahtijeva. Začetnik ovog pravca je bečki liječnik Sigmund Freud (1856-1939), inače osnivač
psihoanalize. Sa svojom dinamičkom psihologijom podsvijesti uveo je revoluciju s obzirom
na cjelokupno razumijevanje čovjeka i njegove kulture. Svojim učenjem nije utjecao samo na
psihologiju nego također i na umjetnost, literaturu, filozofiju i medicinu. Do svojih ideja
došao je radeći s mentalno nestabilnim pacijentima. Prema njegovoj teoriji svaka osoba je u
potpunosti određena kombinacijom nasljednih faktora i iskustva iz ranog djetinjstva.
Naglašavao je da u djetetu dominira urođeni instinkt za samoodržavanjem i želja za fizičkim
užitkom. Ti primitivni impulsi su potisnuti zbog dva tabua: prvi tabu su roditelji a drugi je
društvo. Freudov model je prvi počeo uvažavati iracionalnost u ljudskom ponašanju odnosno
u ljudskoj prirodi. On je prvi ustvrdio da ljudski postupci mogu biti motivirani podsvjesnim
silama. Dakle, bio je prvi psiholog koji je ukazao da bi ljudsku podsvijest također trebalo
studirati. Freud je u svom psihološkom pristupu polazio od dviju pretpostavki: prvo da se sve
13
psihičko događanje može kauzalno interpretirati. Nema ništa slučajno na duševnom području;
Drugo: djelovanje i doživljavanje događa se puno češće iz podsvijesti nego iz svijesti.
Čovjeka vode dva poriva, seksualni poriv i poriv agresije, kojeg je neko vrijeme promatrao i
kao poriv smrti. Njegovo jako naglašavanje seksualnog nagona donijelo mu je jaku kritiku
stručnih krugova kao i krugova katoličke i evangeličke crkve. Išlo se je čak tako daleko da se
je razmatrala mogućnost zabrane psihoanalize, mislilo se je da nije spojiva sa kršćanskom
vjerom. Danas je takva kritika uglavnom otupjela. "Strukturu osobe" Freud vidi u svom
poznatom strukturalnom modelu pod aspektom triju instanci psihičke energije: id (koji je
prisutan pri rođenju i cilj mu je jedan: služiti instinktima tražeći prilike i objekte koji će te
instinkte zadovoljiti), ego (koji je ujedno i sluga i gospodar idu) racionalan je i pronalazi
realistične putove kako bi zadovoljio instinktne potrebe ida, ali u isto vrijeme ima funkciju
obuzdavati iracionalne impulse ida. Super-ego predstavlja moralni i socijalni aspekt ličnosti.
Predstavlja ono što se razvilo učenjem normi socijalne sredine u kojoj pojedinac raste i živi.
Nesocijalizirani porivi ida često su u sukobu sa socijaliziranom kontrolom ponašanja što je
nameće super-ego.
Cilj psihoanalitičke terapije je oslobođenje i jačanje svoga ja, posvješćivanjem
potisnutih dječjih snova. Još za vrijeme Freudova života razdvojio se je psihoanalitički
pokret. Carl Gustav Jung (1875-1961) i Alfred Adler (1870 - 1937) osnivaju svoje škole,
analitička ili kompleksna psihologija (Jung) i individualna psihologija (Adler). I danas mnogi
psiholozi prihvaćaju Freudov psihodinamički model, samo ne više u najužem smislu
Freudovih teorija od kojih mnoge nikada znanstveno nisu mogle biti provjerene. Zapravo
dokazi za Freudove teorije su vrlo rijetko došle iz laboratorija. Oni dolaze iz mitologije,
legendi, drama i arheologije. Stoga je danas teško naći čistog Freudovca. Sljedbenici
njegovih teorija se danas zovu neo-freudovci koji su Freudove ideje proširili i pokušavaju ih
inkorporirati u društvene utjecaje i interakcije. Neofrojdovci više ne govore isključivo o
iskustvu i traumama iz ranog djetinjstva nego o traumama koje se kupe tijekom dužeg
razdoblja ljudskog života.
Behevioristički pravac se bavi golom reakcijom na podržaj. Behevioriste ne
zanimaju biokemijski procesi ili nutarnje motivacije nego su usredotočeni na specifične
odgovore na podražaje i to one koji se mogu mjeriti. Glavni cilj beheviorističke analize je
razumjeti koju i kakvu vrstu ponašanja izaziva određeni podražaj. Prema ovoj teoriji
ponašanje je u potpunosti određeno izvanjskim uvjetima. Ljudi nisu niti dobri niti loši nego
14
jednostavno reagiraju na podražaje okoline, tvrde zagovornici behaviorizma. Ljudsko
ponašanje je moguće mijenjati tako što se mijenjaju izvanjski uvjeti. Behavioristi tvrde da je
osoba uglavnom onakva kakva jest zahvaljujući iskustvu i uvjetima života i kulture u kojoj
živi. Malo drže do nasljednih faktora. Tipični znanstveni pristup behaviorista je sakupljanje
rezultata laboratorijskih eksperimenata. Često proučavaju životinje jer je u eksperimentima s
životinjama lakše postići kontrolu okoliša. Pretpostavljaju da se rezultati dobiveni sa
životinjama u principu mogu primijeniti i na druge vrste života, uključujući i ljude. Začetnik
behaviorističke ideje je John Watson koga je inspiriralo istraživanje ruskog fiziologa Ivana
Pavlova. Pavlov je naime otkrio da fiziološki odgovor u obliku izlučivanja sline kod psa,
može biti izazvan zvukom ili bilo kakvim simbolom koji se redovito prezentira psu u vrijeme
donošenja hrane. Glavni interes Pavlova u njegovim istraživanjima na području psihologije
bio je princip uvjetovanja. Prije Watosna na instinkte se gledalo kao na nasljedne mehanizme
koji bi mogli objasniti osobnost i ponašanje. Watsonova pretpostavka da je svako ponašanje
rezultat učenja, otvara mogućnosti za promjenu neželjenog ponašanja. On je vjerovao da se
mentalne događaje ne može znanstveno istraživati i stoga je iz svoje teorije izbacio
introspekciju i sve pokušaje proučavanja mentalnih procesa. Stoga je zacrtao novi pravac u
psihologiji, dao se u potragu za uzrocima u okolini umjesto u samoj osobi i bio je prvi koji je
počeo insistirati na tome da psiholozi trebaju jedino studirati ponašanje koje je moguće
zabilježiti. Međutim glavni arhitekt behaviorizma bio je B.F. Skinner. Sve do svoje smrti
1990. Skinnerovi planovi i vizije usmjeravali su behevioriste u njihovom pristupu znanosti.
Sa Skinnera u psihologiji nije bilo prostora za neurologiju ili kognitivnu znanost. Po njegovu
nacrtu, psihologija bi se mogla smatrati znanstvenom disciplinom jedino ukoliko je
ograničena na pručavanje mehanizma kako funkcionira ponašanje u odnosu na okolinu i
obratno. Veći dio ovoga stoljeća američkom psihologijom je dominirao behavioristički
pravac. Iako su Skinner i njegovi učenici u većini slučajeva eksperimentirali s golubovima i
štakorima, behavioristički principi su se naširoko primjenjivali i na ljudske probleme. Pod
utjecajem njihovih principa prihvaćen je "humaniji" pristup odgoju djece na bazi nagrade
umjesto na bazi kazne, uvedene su nove vrste terapija za modificiranje ponašanja itd.
Kritičari prigovaraju behaviorizmu da je ponajprije svojim metodama i pristupom
desetljećima zasjenjivao i stavio u stranu druge vrste istraživanja koje bi trebale biti cilj
psihologije i da behavioristi umanjuju značenje istraživanja specifičnih karakteristika
ljudskog bića a to je govor, misao i svijest.
15
Kognitivni pravac je u posljednjih pedeset godina u psihologiji dostigao svoju
kulminaciju kao izazov ograničenoj perspektivi behaviorizma. Centralna tema kognitivnog
pristupa je ljudska misao i procesi kao što su stjecanje znanja, mišljenje, sjećanje, rješavanje
problema, fantaziranje i ljudska svijest. Gledajući iz kognitivne perspektive ljudi djeluju jer
misle, a misle jer su ljudska bića koja su jedino sposobna to činiti s obzirom da nam je Bog
( a kognitivisti kažu - priroda) dao razum. Ovi psiholozi ističu da ljudi nisu bića koja
jednostavno reagiraju na podražaj nego da su zapravo aktivna bića koja sama odabiru i
kreiraju pojedinačne odgovore na okolinu i podražaje. Ponašanje je, po njima, samo
djelomično određeno podražajnim elementima. Neka od najvažnijih ponašanja, po njima su
posljedica kreativnog mišljenja a ne predviđeni načini koji su korišteni u prošlosti. Ljudi
počinju život ne kao dobri ili zli nego s potencijalom mentalnih sposobnosti da budu dobri ili
zli. Kognitivni psiholozi 1990-tih godina bave se pitanjem na koji način ljudi tumače
sadašnje podražaje okolnog svijeta. Oni žele otkriti kako ljudi procjenjuju različite akcije
koje su u stanju poduzeti, kako to prosuđuju, te kako se odlučuju na adekvatni postupak.
Kognitivni psiholog Herbert Simon dobitnik je nobelove nagrade za ekonomiju na
temelju svoga istraživanja o tome kako ljudi donose odluke pod neizvjesnim uvjetima a to
znači u nedostatku potrebnih informacija. On je dokazao da ekonomski modeli utemeljeni na
pretpostavkama racionalnih analiza o tome kako bi se ljudi trebali ponašati ne funkcioniraju
ukoliko situacija nije jasna. Umjesto toga predviđanja se poboljšavaju psihološkom i opisnom
analizom načina kako se ljudi ponašaju u nejasnim situacijama. Teorije Alberta Bandure
obuhvaćaju kognitivne procese u njegovim objašnjenjima socijalnog učenja, psihoterapije
utemeljene na principima kognitivne psihologije pa čak i u analizi terorizma. Mnogi
psiholozi na novu kognitivnu orjentaciju gledaju kao na dominirajući pravac suvremene
psihologije.
Humanistički pravac pojavio se 50-tih godina kao alternativa pesimizmu i
determinizmu psihodinamičkog i behaviorističkog pristupa. Prema humanističkom modelu
ljudi nisu vođeni snažnim silama instinkta kao što tvrde Freudovci, niti su izmanipulirani
izvanjskim svijetom to jest, okolinom, kao što tvrde bihevioristi. Ljudi su, tvrde humanisti,
aktivna stvorenja koja su duboko u sebi dobra i u stanju se odlučiti za pravi izbor. Glavni cilj
ljudskih bića je prema humanistima, neprestani trud na rastu i razvijanju svoga potencijala.
Za razliku od bihevioristia, ovi psiholozi su usredotočeni na iskustveni subjektivni svijet
osobe umjesto na objektivni svijet kakvoga vide izvanjski promatrači i znanstvenici što je
16
odlika behaviorističkoga pristupa. Stoga pristaše humanističkog pravca nazivaju i
fenomenolozima onima koji proučavaju osobne doživljaje i poglede pojedinca. Za razliku od
kognitivno orijentiranih psihologa koji su usredotočeni na unutarnje procese specifičnih
indikatora ponašanja, psiholozi humanističkog pravca su više zainteresirani za pitanja kako ti
unutarnji procesi vode ka novim spoznajama i potom vrednuju odluke i izbore osobe.
Humanistički pravac se bavi cjelokupnom osobom odabirući holistički pristup a to znači
pridržavaju se načela da se pojedine psihičke pojave uvijek moraju promatrati u sklopu
psihičke cjeline. Oni smatraju da se razumijevanje osobe postiže putem integracije misli,
tijela i ponašanja sa sklopom socijalnih i kulturnih utjecaja. Najistaknutiji predstavnici ovog
pravca su: Carl Rogers, Rollo May i Abraham Maslow. Rogers je u svom pristupu naglasak
stavljao na prirodnu tendenciju pojedinca ka psihološkom rastu i zdravlju kao i važnost
pozitivnog pristupa samom sebi u ovom procesu. Rollo May je bio jedan od prvih psihologa
koji je istraživao fenomene poput tjeskobe na primjer iz perspektive pojedinca a ne kao
fenomen za sebe. On je također pokušao integrirati principe egzistencijalne filozofije u novi
psihološki pristup. (Egzistencijalizam je dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije
drugog svjetskog rata. Osnovao ju je Paul Sartre. Odiše najdubljim pesimizmom,
nevjerovanjem u životne snage čovjeka i pomanjkanjem perspektive. Međutim taj
egzistencijalizam ipak ostavlja prostora za osobne odluke i slobodnu volju u svijetu bez
smisla i razloga. Rollo se uhvatio za upravo ova dva faktora: slobodnu volju i osobne odluke
ali u pozitivnijem svjetlu). Abraham Maslow je naglašavao samo-aktualizaciju i studirao
ljude koji su slovili kao oni koji su se aktualizirali odnosno pronašli svoj smisao i sobom bili
zadovoljni. Mnogi kritičari ovog pravca ističu da je humanistički pristup nedovoljno
znanstven. Nazivaju ga popularnom psihologijom koja ima geslo: Osjećaj se dobro i ne brini.
Evolucijski pravac. Doista je iznenađujuće da je evolucijski pristup jedan od
najnovijih pravaca psihologije. Ovaj pristup pokušava spojiti modernu psihologiju s
najstarijom i gotovo centralnom idejom biologije: Darwinovom teorijom evolucije putem
prirodne selekcije. Koncept ponašanja i mentalne prilagodbe temelj je evolucijskog pristupa.
Taj pristup polazi od pretpostavke da su se ljudske mentalne i fizičke sposobnosti razvijale
milijunima godina s posebnim ciljem prilagodbe okolišu. Osim što govore o evolutivnom
razvoju organa i organizma općenito, oni naglašavaju da se slično događa i s mozgom.
Mozak se razvija kako bi se prilagodio okolišu odnosno izazovima.
17
Dakle, kao što je vidljivo iz gore izloženog teksta, raznolikost je jedna od upečatljivih
oznaka psihologije. S lakoćom se može doći do iznad 50 "psiholoških pravaca", ograničujući
se samo na najpoznatija imena. Tako se može pitati što uopće ujedinjuje psihologiju? Metode
i sadržaji zasigurno ne. U pristupima postoje djelomična slaganja ali su još naglašenija
neslaganja.
Kako se grana psihologija?
Obično se razlikuje bazičnu, to jest znanstvenu i teorijsku psihologiju od primijenjene
psihologije. Bazična psihologija je usredotočena na istraživanja dok je primijenjena
usmjerena na primjenu znanja u praksi. No mi ćemo se ograničiti na dva slijedeća pojma.
Opća psihologija i diferencijalna psihologija
Opća psihologija pokušava istražiti zakonitosti doživljavanja i ponašanja, događaje
koji mogu zahtijevati opće ili generalne vrijednosti i zakonitosti. Pojedini segmenti predmeta
su: psihologija opažanja, psihologija motivacije, psihologija emocija, psihologija učenja,
mišljenja, govora. Diferencijalna psihologija je naprotiv zainteresirana za razlike između
individua s obzirom na temperament, inteligenciju ili izričaj. Diferencijalna psihologija je
uglavnom identična sa psihologijom osobe odnosno istraživanja osobe. Važan dio je
psihološka dijagnostika. Međutim ova podjela se može i pojednostavniti tako što se može
govoriti o teoretskoj i primijenjenoj psihologiji.
Teoretska (odnosno čista) psihologija je zapravo zainteresirana samo za temeljna
pitanja neovisno o svakoj praktičnoj primjeni. Naprotiv primijenjena psihologija neposredno
cilja na korisnost psihološkog znanja. Nabrojit ćemo nekoje discipline: klinička psihologija,
psihologija rada, poduzeća i organizacije, reklamna psihologija, pedagoška psihologija,
pastoralna psihologija. Religiozna, socijalna i razvojna mogu pripadati obim kategorijama.
Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija
Jedno od trajnih pitanja kojima se bavi suvremena psihologija usredotočeno je na
temu stabilnosti nasuprot promjene. Naime ova tema se bavi pitanjima poput onih da li naše
sposobnosti i navike ostaju iste bez obzira na našu dob, da li dijete koje je istraživačke
prirode i nemirna duha, postaje nezainteresirana odrasla osoba? Da li sramežljivi učenici
mogu postati otvoreni, veseli brbljavi odrasli? Mogu li problematični tinejdžeri jednom
18
postati ozbiljni rukovodioci? Da li ljudi u različitim epohama života posjeduju različite vrste
osobnosti? To je čitav niz pitanja kojim se bavi psihologija a kojim ćemo se i mi baviti
tijekom naše nastave.
Drugo područje zanimanja psihologije je pitanje ljudske razumnosti nasuprot
nerazumnosti. Naime u kolikoj mjeri ljudi zaslužuju da pripadaju rodu "homo sapiensa". Kao
što ćemo vidjeti, ljudi po svojim kognitivnim - intelektualnim - svojstvima, nadilaze
kompjutore. Jednostavan čin vašeg razumijevanja teksta koga upravo čitate, uključuje
milijune živčanih impulsa, koji su raspoređeni u različite sfere mozga gdje ih se procesira. I
dok smo s jedne strane nezamislivo komplicirano biće, uistinu savršeno stvorenje s obzirom
da se u ovom momentu u svakome od nas odvija na tisuće nezavisnih kompliciranih
operacija- od disanja pa do probave -, dotle smo u psihološkom smislu skloni ka prilično
velikoj nesavršenosti. Nije rijedak slučaj da realnost zamijenimo krivim konceptima. Imamo
tendenciju preuveličavanja svojih sudova. Često vidimo razloge i uzroke stvarima koje ne
postoje. Često postupamo s drugima na način kako bi oni potvrdili naše predrasude o njima.
Govorimo naime o nekim zakonima koji ograničavaju ljudsku razumnost.
Najveća tema po obujmu, a možda i po važnosti u psihologiji je utjecaj bioloških
faktora iskustva na život i ponašanje pojedinca. U psihologiji je vjerojatno najstarija debata o
ulozi nasljednih faktora na život pojedinca. Još je Platon tvrdio da su karakter i inteligencija
osobe u najvećoj mjeri nasljedni, a za Platona su čak i određene ideje koje imamo nasljednog
karaktera. Aristotel je pak tvrdio da se u našoj svijesti ništa ne događa što već u nas nije
došlo iz izvanjskog svijeta putem osjetila. Rene Decartes je s druge strane tvrdio da ljudsko
biće posjeduje određene kvalitete i nazovimo to "potencijalno znanje" prilikom samog
rođenja. Ove vrste rasprava još ni danas nisu dovršene. Suvremeni psiholozi ih vode
pokušavajući odgovoriti na slijedeća pitanja: Da li su inteligencija, osobnost, psihički
poremećaji više pod utjecajem nasljednih faktora ili pod utjecajem okoline? Da li je dječje
poznavanje gramatike urođeno ili se razvija pod utjecajem iskustva? Da li su pohlepa za
jelom i seksualnim potrebama više uvjetovana biološkim faktorima ili izvanjskim, socijalnim
i kulturnim podražajima? Da li je depresija poremećaj mozga ili je poremećaj u mislima? Da
li su spolne razlike predodređene biološki ili socijalno? Na sva ova pitanja koja se odnose na
debatu što u nama više prevladava: da li društvo-okolina ili nasljedni faktori - biologija,
suvremena psihologija nema jednostavnog odgovora. Čovjek je u biti ono što genetski sa
sobom nosi ali je u isto vrijeme i produkt društva, kulture, vjere i tradicije iz koje dolazi.
19
PSIHOBIOLOŠKI I NEUROLOŠKI POGLED NA MOZAK
Mozak i njegova struktura
Tendencija suvremene psihologije je dokazati da je svaka psihološka akcija u isto
vrijeme i biološke naravi.
Mozak odrasle osobe, težak je otprilike kilogram i pol. Dosta sličan karfiolu?
Međutim to je najkompliciranija struktura koja postoji u svemiru. Mozak posjeduje toliki
broj stanica da po svom broju, vjerojatno premašuje broj zvijezda u našoj galaksiji. Mozak
broji oko 100 milijardi stanica. Iako ih ima oko dvjesto vrsta, ove stanice se naziva
neuronima i glijama. Svrha im je trostruka: primati informacije od drugih stanica, procesirati
informacije i prenijeti ih do svih dijelova tijela. Svaka vrsta ponašanja počinje akcijom
neurona. Ponajprije neuron prima dolazeću informaciju na svom kraju. Ti krajevi su receptori
koji su razgranati u obliku grane i naziva ih se dendritima. Potom informacija dolazi do
stanice neurona ili some koja se spaja sa drugom dolazećom informacijom.
Tada kompletni zbroj informacija prolazi kroz nit neurona koja se zove akson. Potom
dolazi do električnog pražnjenja koji se zove živčani impuls. Impuls završava na kraju
aksona koji ima oblik tikvice. Te tikvice sadrže kemikalije koje prenose informacije
odašiljajući kemijsku poruku slijedećem neuronu.
Iako su jedan do drugoga, dva neurona se u stvari ne dodiruju. Poruke s neurona na
neuron šalju se preko likvidnog razmaka koji se zove sinapsa. Ovi kemijski kuriri se nazivaju
neuronski transmiteri (odašiljači). Kada je neuronski transmiter ubrizgan u sinapsu, on se
prilijepi na specifično mjesto receptora dendrita susjednog neurona precizno kao što ključ
ulazi u bravu. Neke sinapse su podražavajuće. One podražavaju membranu na daljnje
prenošenje živčanih impulsa. Druge vrste sinapse su takozvane inhibitorne, to znači imaju za
cilj smanjiti ili spriječiti impulse. Primajući kanali u dendritima određuju koji će biti efekt
neuro-odašiljača. Živčana stanica posjeduje moć odabiranja kad će i da li će doći do
električnog pražnjenja. Tek kad cjelina podražavanja i kočenja prijeđe određenu granicu,
mijenja se električni potencijal na membrani stanice te impuls putuje dalje.
Taj neprestani protok živčanih impulsa i kemikalija kroz naše tijelo čini ljudsko
ponašanje jako kompleksnim. To regulira naš metabolizam, temperaturu, disanje. Omogućuje
nam učenje, pamćenje i donošenje odluka.
Teško je shvatiti da je u prostoru ovih živčanih stanica, u sinapsi, zapravo baza svega
našega znanja i iskustva. Kako se to događa? To je velika zagonetka za sve one koji studiraju
20
ponašanje i funkciju mozga. Postoji čitava jedna grana znanosti koja se time bavi, to je
neuro-znanost (neurologija). Neurologija obuhvaća oko dvadeset disciplina među kojima je i
psihologija.
Neurolozi polaze od pretpostavke da je sve ono što mozak radi u konačnici moguće
objasniti biološkim i kemijskim reakcijama koje se zbivaju bilo u cjelokupnom mozgu ili pak
u određenim područjima mozga. Za neurologe razumjeti ponašanje znači razumjeti biološku
podlogu.
Dijelovi mozga i limbički sustav
Mozak je sastavni dio našeg živčanog sustava. Funkcionira tako da su svi njegovi
dijelovi međusobno povezani, iako su neki dijelovi mozga specijalizirani za posebne radnje.
Primozak, je dio mozga koji povezuje mozak s kičmenom moždinom. To je centar za
temeljne funkcije života: disanje, kucanje srca, budnost i spavanje. Neposredno iznad nalazi
se mali mozak, koji ima ulogu koordiniranja pokreta tijela, kontrolu držanja i održava
ekvilibrijum. Dublje u mozgu nalazi se limbički sustav koji se sastoji od nekoliko struktura
koje imaju svi sisavci, i to je ono što imamo zajedničko sa sisavcima. Zadatak mu je držati
balans nutarnjih funkcija tijela, temperaturu, tlak i količinu šećera u krvi. Također regulira
emocije i strahovito jak nagon za samoodržanjem uključujući i seksualni nagon.
Limbički sustav je dio živčanog sustava koji sudjeluje u regulaciji instinktivnog
ponašanja i čuvstvenog doživljavanja i ponašanja.
Četiri najvažnija dijela limbičnog sustava su: amigdala, hipokampus, hipotalamus i
talamus.
Amigdala je prolaz u limbički sustav za osjetne impulse. Područje amigdale
odgovorno je za pojavu straha i srdžbe naročito u situacijama kad je ugrožen život
organizma.
Hipokampus je temeljni procesor informacija koji uspoređuje nove informacije sa
već pospremljenim informacijama u mozgu. Također pravi bazu svojevrsnih podataka
pamćenja.
Hipotalamus djeluje kao veza između tijela i ostalog dijela mozga i izlučuje
najmanje sedam različitih hormona u hipofizu, koja opet izlučuje hormone u krvotok što
utječe na rast i spol.
21
Talamus je odašiljač koji odašilja signale dijelova tijela u određena područja tijela.
Veliki mozak okružuje evolutivno stare primitivnije strukture mozga. Ovdje se živčani
impulsi pretvaraju u slike i simbole. Veliki mozak je podijeljen na dvije polutke koje su
povezane milijunima živčanih vlakana koje tvore korpus kalosum, provodnik poruka koje
dolaze od lijeve ka desnoj strani mozga i obratno. Vanjski sloj velikog mozga je korteks
(moždana kora). To je centar svjesne misli, procesa opažanja i integracije svih osjećaja i
reakcija. To je centralni dio moždanih aktivnosti.
Endokrini sustav
Ljudski organizam posjeduje dvije vrste žlijezda: žlijezde s kanalima i žlijezde bez kanala.
Kanali prenose kemijske tvari od jednog mjesta do drugoga. Tako znoj, slina, suze ili
majčinsko mlijeko stižu na svoja odredišta putem kanala. Međutim u centru promatranja
psihologa su žlijezde bez kanala, koje zapravo čine sustav žlijezda s unutrašnjim
izlučivanjem i tvore endokrini sustav. Te žlijezde izlučuju hormone koji se otpuštaju izravno
u krvotok. I hormoni poput neurotransmitera imaju svoja specifična receptorska mjesta. Neki
hormoni koji se izlučuju iz hipotalamusa djeluju samo na hipofizu, neki koje izlučuje
hipofiza djeluju na koru nadbubrežne žlijezde itd. U endokrini sustav spadaju slijedeće
žlijezde: hipotalamus, hipofiza, gušterača, nadbubrežne žlijezde, testisi i jajnici.
Hipotalamus izlučuje sedam hormona koji djeluju izlučivanje nekih drugih hormona iz
prednjeg režnja hipofize. Uzrokuje da hipofiza izlučuje hormon rasta i druge hormone (s
čijim nazivom vas nećemo opterećivati).
Hipofiza, koju se naziva i žlijezdom "gazdraricom", veličine graška, smještena je neposredno
ispod hipotalamusa. Potiče rast mišića, kostiju i žlijezda. Regulira koru nadbubrežne žlijezde,
dovodi do stvaranja i sazrijevanja spermalnih i jajnih stanica, uzrokuje ovulaciju, potiče
proizvodnju mlijeka, koči proizvodnju urina, te potiče kontrakcije maternice pri porođaju itd.
Gušterača odnosno endokrine stanice u njoj reguliraju razinu šećera u krivi, odnosno
proizvodi inzulin koji omogućuje organizmu metaboliziranje šećera, te regulira skladištenje
masti.
Štitnjača odnosno tireoidna žlijezda izlučuje hormon tiroksin koji regulira ili ubrzava
metabolizam.
Nadbubrežne žlijezde smještene su iznad bubrega. Imaju vanjski sloj ili koru, te unutarnji
dio ili srž. Kora izlučuje čak 20 različitih hormona poznatih kao kortikosteroidi ili kortikalni
22
steroidi. Kortikalni steroidi povećavaju otpornost na stres, potiču razvoj mišića a uzrokuju i
oslobađanje uskladištenog šećera iz jetre, i tako stavljaju energiju na raspolaganje organizmu
u potrebnim situacijama. Iz srži nadbubrežne žlijezde izlučuju se adrenalin i noradrenalin. Ti
hormoni pobuđuju organizam i pripremaju ga na sučeljavanje sa prijetnjama i stresom.
Adrenalin povećava većinu emocija i važan je za doživljaje straha i tjeskobe. Noradrenalin
pak povećava krvni tlak i u živčanom sustavu djeluje kao neurotransmiter.
Testisi i jajnici proizvode spolne hormone. Testisi izlučuju muški spolni hormon testosteron,
koji tijekom puberteta dovodi do rasta mišića i kostiju, te razvoja primarnih i sekundarnih
spolnih obilježja. U primarna obilježja spada rast spolnog organa i proizvodnja spermalnih
stanica. U sekundarna obilježja spadaju rast brade i povećanje dubine glasa.
Jajnici proizvode estrogen i progesteron. Estrogen je zajedničko ime za nekoliko ženskih
spolnih hormona koji potiču ženske reproduktivne sposobnosti i sekundarne spolne
karakteristike poput odlaganja masti u dojkama i kukovima. Progesteron pak stimulira rast
ženskih reproduktivnih organa i održava trudnoću.
Metode istraživanja mozga
Ulazak u tajne svih ovih dijelova mozga zahtijeva provjeru mnogih metoda. Najranije
informacije o djelovanju pojedinih sfera mozga dolaze putem povreda mozga, moždane kapi
i različitih bolesti prilikom čega se očituje nesposobnost funkcija kao na primjer
nemogućnost govora, gubitak pamćenja itd.
Jedna od suvremenih metoda istraživanja mozga, odnosno slikanja mozga, je
takozvani «brain immaging». Ova metoda omogućava slikovite podatke o radu mozga,
međutim najuobičajenija metoda analize mozga je elektronsko snimanje aktivnosti mozga.
Budući da su neuroni biokemijski električni generatori, neurolozi snimaju elektro aktivnosti
pojedinih neurona na podražaj. Elektro aktivnost cijelog mozga također može biti snimljena.
Aktivnosti se snimaju elektro encefalogramom. Predstavlja cjelokupnu aktivnosti neurona i
velikog mozga.
Znanstvenici istražuju elektro aktivnosti neurona od mozga djeteta pa do mozga
odrasle osobe od šest pa do devedeset godina. Podatke analiziramo kompjutorski. Pronašli
smo da se elektro aktivnost neurona mijenja na vrlo slobodan način. Kompjutorski programi
su tako dizajnirani da elektro aktivnost normalnih neurona vidimo u sivoj boji. Ukoliko se
radi o nepravilnoj aktivnosti, to se na kompjutoru pokazuje u crvenoj boji, što su aktivnosti
23
nepravilnije to boja postaje svjetlija i pretvara se do narandžaste. Ukoliko je u nekom
području mozga došlo do kakvih oštećenja ili poremećaja, to se na kompjutoru vidi u plavoj
boji. Kad se radi o abnormalnostima onda određena područja na monitoru počnu žmigati. To
nam pomaže pri identifikaciji glavnih psihičkih poremećaja poput depresije, demencije i
šizofrenije. Čak smo u stanju prepoznati i alkoholičare.
Neuro metrička analiza je u stvari funkcionalna analiza. Ona nam pomaže otkriti
abnormalnu transakciju među regijama mozga. Abnormalni međusobni odnos može nastati iz
nekoliko razloga. Prvo jer je njihova anatomska struktura nenormalna. Drugo i pored
normalne anatomske strukture, neurokemijske reakcije su abnormalne. Treće, čak i uz
normalnu anatomsku strukturu i uz normalne neurokemijske reakcije, mozak može imati
određene podražaje povezane s neugodnim osjećajem tako da dolazi do nenormalnih reakcija.
Za primjer imamo normalnu djevojku čija je aktivnost mozga prilikom testa bila sasvim
uredna. Na kraju testa, tehničar koji je dobro poznavao djevojku, upitao ju je za njenog
dečka. Međutim, ispostavilo se da je djevojka upravo tih dana prekinula sa svojim dečkom. U
tom trenutku razgovora, elektro aktivnosti mozga su pokazali da se kod nje radi o patološkoj
depresiji. Signali patološke depresije pokazali su se na kompjutoru tijekom čitavih pet
minuta, sve dok se djevojka nije smirila. Nakon što se primirila, aktivnost njenog mozga
postala je sasvim normalna, kao i prije. Ovdje imamo situaciju da sasvim normalni mozak u
roku od nekoliko minuta može slati signale patološke slike pacijenta. Dakle mozak reagira na
svaku našu situaciju. Poznajemo dosta ljudi koji idu k psihijatru ali se rezultati ne vide. Što to
znači? Pa znači da mnogi ljudi pate od patološko fiziološke stresne situacije koja se ne može
tako lako prepoznati.
Već duže vrijeme psihologija na funkciju mozga gleda kao na princip tamne komore.
Informacije i percepcije nadolaze unutra dok vani izlazi određeno ponašanje. U tu zamršenu
kutiju i u zbivanju stvari u njenoj unutrašnjosti nitko ne može ući. O svemu onome što se u
nama događa, zaključuje se prema ulazu i izlazu informacija.
I dok neki neurolozi ispituju elektro aktivnosti mozga, drugi studiraju kemijsku
aktivnost mozga. Jedna od najperspektivnijih metoda istraživanja današnjice je efekt lijekova
na specifične funkcije mozga.
Mozak je u biti biokemijska tvornica lijekova koji proizvodi molekule poput opioda.
Te molekule se zovu opiodnim peptidima a dio su kompleksnog sustava neurotransmitera
koji šalju signale od stanice do stanice i konačno do svih organa tijela. Iako ima više vrsta
24
opiodnih peptida, skupno ih se naziva endorfinima. Oni također dolaze sa odgovarajućim
opiodnim receptorima širom tijela. Imaju izvanredno dobro podijeljene funkcije koje
izvršavaju endorfini. Svaki endorfin slijedi specifični put kroz nervni sustav. Akcija svakoga
odvija se putem različitih vrsta receptora kao što ključ ulazi u bravu . Endorfin djeluje poput
narkotika, može dovesti do euforije, smanjiti bol i slično. Endorfini u stvari igraju glavnu
ulogu pri većini iskustava koja su povezana sa osjećajem ugode i bola. Ustanovljeno je da
igraju ulogu u emocionalnim reakcijama pri smijehu, plaču ili pak agresivnosti, kao na
primjer tuči.
Mozak i kontrola ponašanja
Mozak je organ života, unutarnji svemir inteligencije, sklonosti, radosti, bola i
kreativnosti. Razumijevajući funkcije mozga razumijemo temeljnu praktičku snagu ljudskog
i životinjskog ponašanja. Potrebno je naglasiti da je odnos između mozga i ponašanja u stvari
recipročan. Mozak kontrolira ponašanje ali ponašanje u isto vrijeme daje popratne
informacije koje utječu na mozak. U ovom smislu možemo govoriti o mozgu koji se ravna
prema podražaju jer je mozak tako sačinjen da ga ponašanje može modificirati.
Ponašanje ga je u stanju stimulirati tako da je konstantno otvoren promjenama.
Mozak je u stanju nadvladati principe svoga vlastitog funkcioniranja pa čak i svoje strukture
pri stjecanju novih spoznaja o svijetu oko njega. Sposobnost nutarnje modifikacije čini
mozak jednim od najdinamičnijih sustava na našoj planeti.
Uloga dodira
Da bismo razumjeli ovaj dvosmjerni proces između mozga i ponašanja, uzeti ćemo za
primjer dodir. Dodir je bezvučni govor koga koristimo pri svakoj komunikaciji, od
prijateljstva preko izraza ljubavi pa do potrebe kontroliranja drugih. Osobni kontakt se
uspostavlja putem univerzalnih kulturnih normi i pravila. U našoj kulturi dodir je sredstvo
komuniciranja kojima se žene više služe od muškaraca. Žena je na primjer sklonija dodirima,
ljubljenjima sa prijateljima i obitelji, dok su muški pri dodirima suzdržljiviji i skloniji
rukovanjima. Prema jednoj studiji, žene koje su medicinske sestre češće doticale i tapšale
prije operacije, reagirale su daleko pozitivnije na operaciju sa manjim krvnim tlakom i
manjom manjom nervozom i manjim uzbuđenjem. Muški su pak na iste izljeve pažnje
reagirali obrnuto, povišenim krvnim pritiskom, većom nervozom i većim uzbuđenjem.
25
Znanstvenici su utvrdili da bez obzira na spol osobe, vrsta ljudi koja pri komunikaciji ima
tendenciju doticati druge pokazuje daleko veću živost, manje je sklona ulizivanju i manje je
nepovjerljiva. One osobe koje nisu sklone ovoj vrsti izražavanja, imaju niže mišljenje o sebi i
daleko manje su društvene.
Posljedice pomanjkanja dara dodira druge osobe su vrlo značajne ne samo u smislu
psihičke i emotivne sigurnosti nego i u smislu fizičkog zdravlja. I upravo na ovoj točci dolazi
do izražaja uloga mozga. Naime, između čina dodira ili momenta kad smo dodirnuti stoji
mozak koji regulira pozitivne i negativne posljedice. Mozak u stvari stvara potrebu za
dodirom a ta potreba seže u sam početak ljudske egzistencije, pri rođenju. Potreba
novorođenčeta za majčinim dodirom toliko je velika da dijete ili pak životinja, ukoliko toga
nema, snosi dramatične posljedice.
Kada se nedonošče (prerano rođeno dijete) stavi u inkubator koji ima sve što dijete
ima u majčinoj utrobi, tom djetetu ipak nedostaje jedna stvar, a to je dodir.
Psiholog Tifany Fild (1990.), postavila je pitanje da li će se očitovati kakva razlika
ukoliko se djetetu u inkubatoru barem jedanput dnevno pokaže pažnja dodirom. Dvadesetoro
novorođenčadi u inkubatorima, nasumice je odabrano u grupu kojoj se svakodnevno davala
masaža, a drugih dvadesetoro djece dobivalo je redovitu njegu predviđenu za novorođenčad u
inkubatoru. Što se dogodilo.
Djeca koju se masiralo 45. minuta dnevno u roku od deset dana, prije nego ih se
izvadilo iz inkubatora, udebljalo se za 47. posto više u odnosu na grupu djece kojima nije
pružana masaža. Masirana djeca su postala aktivnija i živahnija. To se odrazilo i na njihovom
boljem motornom i kognitivnom razvoju. I ne samo da se djeca brže oporavljaju, nego je
također ustanovljeno da prepuštanje djece inkubatoru bez majčine njege odnosno dodira,
košta društvo velikih sredstava jer su ta djeca redovito poslije bolesna.
U isto vrijeme Saul Sanberg (1991.) sa sveučilišta Duke, provodi istraživanja na
novorođenim štakorima. Rezultati do kojih je došao, identični su rezultatima pokusa sa
djecom.
Dodir majke je apsolutno potreban da bi mali štakorčići mogli normalno rasti. Kad se
na vrlo kratko vrijeme odvojilo štakorčiće od majke čak i nakratko, taj enzim, vrlo važan za
rast zvan ODC naglo se spusti i mali štakori su naglo propali. Tjelesna težina se smanjila i
njihov organizam je počeo nepravilno funkcionirati. Znanstvenici su shvatili da se štakorčići
26
mogu vratiti u normalu pod dva uvjeta. Ponajprije da ih se odmah vrati majci koja ih onda
liže i mazi, ili ih tehničar mora svako toliko pogladiti četkicom.
U predavanjima smo istaknuli primjer gdje su štakorčići odvojeni od majke na dva
sata. Nedostatak majčinskog dodira zamjenjivan je četkicom. Naime ovakvim načinom
glađenja stimuliraju se enzimi mladih životinja. Što su dulje bez majke to se kasnije teže
oporavljaju.
Potreba za majčinskim dodirom je u uskoj vezi s funkcijom mozga. Dodir nije samo
nešto ugodno, to je naime uvjet normalnog rasta i normalnog tjelesnog razvoja.
Postavlja se pitanje: da li nedostatak ljubavi može poremetiti normalan razvoj djeteta?
Na žalost odgovor je da.
Dvoje američkih znanstvenika John Bobly i Rene Spitz, bavili su se proučavanjem
mentalno poremećene djece koja bila su lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala
im se sva potrebna medicinska njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje
normalne vršnjake. To pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom
iskustvu.
Mehanizam koji koči dječji razvoj zbog pomanjkanja emocija je, čini se, hipotalamus
koji normalno stimulira rad hipofize i lučenje hormona za rast. Nedostatak majčinog dodira
ima isti efekt kao u slučaju mladih štakora a to znači da nedostatak majčinske pažnje kod
djece izaziva smanjenje kemijskih supstanci neophodno potrebnih za rast djeteta. Kada se
ovakvu djecu vrati u obiteljsku atmosferu ta djeca odmah počinju debljati i vraćaju se u
normalu. U Spitzovoj studiji (1946), zabilježeno je da su ovakva djeca, u početku lišena
majčinske nježnosti, usvajana i odgajana sa ljubavlju godišnje rasla i do 24 centimetra.
Važno je naglasiti da je normalna stopa rasta za ovu dob oko 7 i pol centimetara godišnje.
Dakle, jasno je da funkcioniranje mozga može biti stimulirano, čak i promijenjeno
ponašanjem i ljudskim dodirom.
Recimo nešto o strukturi mozga. Jedan od prvih pokušaja došao je sa sveučilišta
Californije - Berkley. Grupa znanstvenika studirala je efekte psihičkog i fizičkog razvoja
štakora u obogaćenoj okolini, normalnoj i stimulativno osiromašenoj okolini. I štakori koji su
odrasli u stimulativno obogaćenoj okolini ne samo da su bili u stanju brže učiti u svojoj
odrasloj dobi nego su i njihovi mozgovi fizički bili veći zbog bogatijeg iskustva. Mozgovi su
im bili po obujmu veći i imali veću moždanu koru. Posebno im je bilo razvijeno područje za
vid. Pronađeno je da ti isti štakori imaju veći broj neurotransmitera i ustanovljeno je da su
27
posjedovali razgranatije dendrite. Fizičke promjene u mozgu mogu imati strahovito veliki
utjecaj na život osobe u svim fazama njena života. U eksperimentima sa štakorima pokazalo
se da majčinska ljubav i dodir smanjuju stres tijekom čitavog života tih štakora. Štoviše oni
štakori koje je majka njegovala, gladila i lizala, sporije su starjeli i duže zadržavali
sposobnost učenja i pamćenja.
Michael Meany (1988), razvojni psiholog sa sveučilišta Mc Gill, proučava kako
najranije iskustvo može utjecati na promjene strukture mozga i ponašanja kod životinja.
Konkretnije: kako se stres odražava na životinju i djelovanje hormona gluko-kortikoida.
Kada se bilo koga sisavca izloži situaciji stresa, onda je uočljivo jako veliko povećanje
lučenja gluko-kortikoida. Ovi hormoni povećavaju rad srca, smanjuju probavu i sprječavaju
organizam da se suprostavi izazovu stresa. Problem sa prevelikom dozom hormona gluko-
kortikoida je taj da oni u velikoj količini ubijaju stanice u mozgu, posebno neurone osjetljive
na gluko-kortikoide u hipokampusu.
Hipokampus je pak dio mozga koji je od strahovito velike važnosti za proces učenja i
memoriranja. Dakle uz uništenje neurona u hipokampusu, vidimo da se kod takve životinje
primjećuju duboka oštećenja u procesu učenja i pamćenja. Ako se životinji pomaže prilikom
stresa, osjetno se smanjuje izlučivanje gluko-kortikoida. Životinje kojima se ne pomaže a
češće ih se izlaže stresu, u kasnijoj dobi imaju velikih poteškoća sa učenjem i pamćenjem. .....
Mogućnosti učenja i pamćenja često se ispituju u vodenom labirintu. Štakori su
odlični plivači, ali u biti ne vole vodu i pokušati će izaći iz nje čim prije. U eksperimentu je
sudjelovala grupa starijih štakora kojima se u mladosti pomagalo pri stresu. Ta grupa je
izgledala identično grupi daleko mlađih štakora, kojoj se nije pomagalo pri stresu. Što je
pokazao eksperiment? Grupa starijih štakora, koja je u mladosti primala ljudsku pomoć pri
stresu, vrlo brzo je učila i pronalazila skrivenu platformu. Druga grupa (mlađih štakora),
kojoj se pri stresu nije pomagalo, pokazivala je velike poteškoće u učenju. I kad im se
pokazivalo gdje je platforma, vrlo brzo su zaboravljali.
Pitanje na koje želimo dobiti odgovor u ovom experimentu na životinjama je: da li
sposobnost pojedinca da se uhvati u koštac sa stresom može biti faktor koji će predvidjeti
hoćemo li kod dotičnog čovjeka uočiti intelektualna ograničenja i kada će se to pokazati.
Lako je moguće da individualne razlike funkcioniranja starijih ljudi mogu itekako biti plod
njihove sposobnosti odhrvavanja stresu. Također se može reći za osobe u dobi od 45 do 60
28
godina, ukoliko pokazuju deficit pamćenja i učenja, da su djetinjstvo proživjeli poput onih
štakora kojima se prilikom stresa nije pomagalo.
Međutim, vjerojatno najbolji primjer mozga koji mijenja svoju strukturu i način
funkcija u odgovoru na socijalne situacije je pri situaciji kada mozak surađuje sa zakonima
evolucije u momentima kada omogućava preživljavanje vrste.
Sa svojom, istina u mnogočemu nesavršenom teorijom evolucije, Charles Darwin je
pokušao predočiti snagu instinkta borbe za opstanak. Njegova teza je, da samo oni živi
organizmi koji su se u stanju prilagoditi okolini preživljavaju i svoje gene prenose na
potomke.
Rusar Fernard sa sveučilišta u Oregonu svojim istraživanjima pokušava osvijetliti
teoriju preživljavanja vrste. Studira ponašanje životinja u prirodnom okolišu. Impresioniran
je dinamikom kako mozak kontrolira ponašanje i kako ponašanje modificira mozak.
Istraživanja vrši na jednoj vrsti afričke ribe koja se zove Siklit. Ta riba koristi vizualne
signale u međusobnoj komunikaciji. Socijalni sustav ove ribe temelji se na teritorijalnoj
kontroli. Muške ribe predstavljaju otprilike 10% populacije određenog teritorija. Ova riba u
biti prolazi kroz fizičke promjene bazirane na događajima socijalnog okoliša. Taj fenomen
nam pruža mogućnost zaviriti u mehaniku fizioloških promjena na osnovu društvenih
događanja. Kada ne-teritorijalni muškarac prepozna šansu da može postati dominantan, on će
vrlo brzo dobiti svijetle boje i odmah će početi napadati i progoniti druge muške te okupirati
teritorij. Što se ovdje znanstveno događa? Signal prepoznavanja ove društvene prilike odlazi
do područja mozga koji se zove hipotalamus. Hipotalmus ima u sebi posebne stanice koje
sadržavaju signalizirajuće peptide. Ova riba u tom momentu društvene važnosti dobiva osam
puta veće impulse signalizirajućih peptida nego normalno. Sama riba postaje veća i naglo joj
se razvijaju spolni organi. Čitav ovaj proces se odvija u pet do šest dana. Priroda se naime
pobrine da osposobi organizam za ulogu koja mu se namjenjuje. Obratno se događa kad ta
riba izgubi teritorij u borbi s nekim drugim muškarcem. Poraženi vrlo brzo gubi svoju
svjetlost, smanjuju mu se stanice u mozgu, a spolni organi mu gotovo iščezavaju. Dakle čini
se da se u mozgu nalazi svojevrsno ogledalo društvenog uspjeha životinje. Ova istraživanja
se mogu aplicirati i na ljudsko ponašanje. Ono što nam je jasno je, da svi dijelimo veliki dio
genetskih informacija. Spomenuta riba ima 90 posto iste peptide kao i čovjek.
Važno je podsjetiti da o mozgu mislimo kao o centru koji upravlja cjelokupnim
ponašanjem. Međutim samo ponašanje utječe na način na koji mozak reagira. Naš konačni
29
primjer mozga koji odgovara i prilagođuje se izazovima, dolazi iz područja gdje
kombiniramo rezultate laboratorijskih istraživanja sa istraživanjima u prirodi.
Robert Sopolski sa sveučilišta Stanford proučava vrstu majmuna Baboona u istočnoj
Africi.
Babooni su naglašeno društvene životinje. Žive desetljećima u grupama po 100 do
150. Najkritičnija stvar za babune je tko je od njih tko u grupi. Kvaliteta života tih majmuna
ovisi o tome kakvo mjesto pojedinac zauzima u hijerarhiji grupe. Funkcija njihovog tijela
odgovara funkciji koju imaju u grupi. Imuni sustav, kolesterol u krvi, reproduktivni sustav,
svi ti sustavi kod ovih majmuna funkcioniraju prema rangu u društvu. Ono što se kod njih
događa je to da majmun prvo stiče svoj status a onda se prema statusu razvija i njegovo tijelo.
Dominantni status upravlja fiziološkim promjenama. Tijelo dominantnog majmuna je manje
izloženo stresu, jače je, zdravije, čilije. Dominantni majmuni imaju daleko bolju kontrolu nad
funkcijama svoga tijela nego li majmuni podanici. Onaj koji je vođa, obično je najbistriji i
najjači. No zanimljivo je da to postaje tek nakon što stekne svoje dominirajuće mjesto. I
majmunsko ponašanje se može uspoređivati s ljudskim. Majmuni su neprestano izloženi
stresu kao i mi ljudi. Njihov svijet je svijet natjecanja gdje se treba boriti da se može opstati.
I mi ljudi najviše energije trošimo na obranu od stresa uzrokovanog socijalnim razlozima od
toga što će drugi misliti o meni do toga kako ću se iskazati da mogu funkcionirati.
30
RAZUM, SPOZNAJA I STANJE SVIJESTI
Funkcioniranje razuma
Kao što zemlja prolazi ciklusne promjene svjetla i tame tako i sva živa bića
izmjenjuju cikluse spavanja i aktivnosti. Ritmovi u prirodi, izlazak i zalazak sunca,
mjesečeve mijene, godišnja doba, usklađeni su sa biološkim ritmovima u nama. Čak i biljke
poznaju dvadeset četverosatne promjene.
Dnevni ciklus odmora i aktivnosti, prisutan je u svakoj biološkoj funkciji, tjelesnoj
temperaturi, krvnom tlaku, pulsu, razini šećera u krvi, razini hormona. Sve funkcije našeg
organizma usklađene su biološkim satom u svakome od nas. Taj sat isto određuje naš svjesni
kontakt s okolinom. Ljudska svijest, svijest o nama i svijetu oko nas, neprestano se mijenja.
Može se usporediti s plimom i osekom mora. Svakodnevno doživljavamo mnoštvo promjena
u našoj svijesti od opažanja dok smo budni, do dnevnih fantazija, maštanja. Od maštanja na
početku sna, takozvanog «hipnagognog stanja» pa do spavanja i snivanja. Bez svijesti ne
bismo mogli preživjeti, barem ne na duže vrijeme. Ne bismo ništa znali o svijetu oko nas.
Da bi mogao funkcionirati, razum stvara skup radnih nacrta - svojevrsnih matrica
okoline. Te matrice uključuju realna očekivanja, predosjećaje i predviđanja koje bi razum
mogao sresti u toj okolini. Naša svijest nam omogućava da u određenom trenutku
zanemarimo te matrice i reagiramo pravilno i brzo, usmjeravajući naše ponašanje prema
željenom cilju, izbjegavajući nepoželjno.
Moždana kora, svjesni dio našeg mozga, služi kao unutarnji dekorater koji usmjerava
i raspoređuje informacije koje pristižu. Drugim riječima određuje redoslijed objekata i
doživljaja.
U normalnim okolnostima svjesni smo samo malog dijela onoga što se događa u
nama, ali veći dio našeg zapažanja nije ograničen samo svjesnim. Nesvjesna razina
neprestano je na djelu također. Većina po život važnih fizioloških funkcija odvija se
automatski, tako da ne moramo misliti o našem disanju, cirkulaciji krvi ili probavi, ukoliko
se nešto ne poremeti.
Većina jednostavnije obrade osjetilnih informacija je također na nesvjesnom nivou,
npr. procjena udaljenosti veličine objekata, uočavanje rubova itd. Naš mozak neprestano
računa, izvodi složene proračune neophodne za preživljavanje, iako toga nismo svjesni.
31
Funkcija svijesti
Naučene vještine koje se obavljaju automatski zahtijevaju minimalno sudjelovanje
svijesti. To mozgu ostavlja prostora da se pozabavi nečim novim, nepredvidivim, tj. nečim
što nema čvrstu sliku u našoj svijesti. Stoga postoji više razina funkcioniranja svijesti koje
obuhvaćaju:
1. Reduciranje broja osjetnih stimulacija na dvije skupine: važnu i opaženu, i nevažnu
i zanemarenu (bez toga bi došlo do pre zasićenja informacijama).
2. Svijest omogućuje mentalnim procesima obradu i analizu prijašnjih iskustava te
pravilnu reakciju na njih objedinjujući ono što znamo otprije, što opažamo sad i što
očekujemo u budućnosti.
3. Svijest nam omogućuje da shvatimo našu vlastitu smrtnost što proizlazi iz naše
spoznaje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Svatko bi pomislio da je svijest bila u središtu interesa psihologa kroz povijest, ali
znanstveni interes za nju je rastao i opadao slično njenoj oscilaciji u svakodnevnom životu.
Krajem 19. stoljeća njemački psiholog Wilhem Wundt, istraživao je svjesne misli i
osjećaje subjekata u namjeri razotkrivanja prirode ljudskog uma. Edward Kitchner je
nastavio Wundtov rad u Americi. On je također smatrao da se psihologija treba baviti onim
što je ljudima u svijesti a ne pitanjima zašto i kako je došlo do nečega u svijesti. Tako se u
psihologiji razvio pravac strukturalizma.
Nasuprot tomu, William James je smatrao da je svijest neophodna za prilagodbu
okolini. Po njemu svijest nije trebalo promatrati kroz njen sadržaj već u smislu njene
funkcije. Prvo obilježje svijesti po Jamesu je da je ona osobna i jedinstvena. Svijest je stalna,
ali u neprekidnom toku. Naposljetku ona je selektivna i odabire samo ono što je važno za
pojedinca.
Dvadesetih godina ovog stoljeća, poznati biheviorist John Watson ustvrdio je da je
znanstveni pristup svijesti nevažan i da jedino vanjsko ponašanje može biti promatrano i
studirano. Tek pedesetih godina subjekt svijesti je ponovno došao u centar sa novom grupom
psihologa.
Danas se svijest istražuje na mnogo različitih načina. Najzanimljivije je pitanje kako i zašto
svjesno pridajemo pažnju određenim stvarima a drugima ne. Spona za prijelaz informacija iz
vanjskog svijeta u unutrašnji je pažnja. To je stanje usmjerene svijesti. Na štogod obratimo
32
pažnju to će biti obrađeno i prerađeno od osjetnih signala. Pažnja je ona koja selekcionira i
filtrira, isključuje ostale podražaje, sprječava konfuziju i preplavljuje podražajima.
Pažnja, san na javi i spavanje
Britanski psiholog Donald Brodbent (1954), pokazao je kako pažnja radi, na jednom
prirodnom pokusu. Ispitanici su dobili slušalice i trebali su obratiti pažnju na priču koju su
čuli na desno uho a također i na drugu priču koju su slušali na lijevo uho. Poslije pokusa
ispitanici se nisu mogli sjetiti ničega što im je bilo rečeno na uho na koje nisu obraćali
pažnju. Pažnja dakle ima ograničeni kapacitet. Ona je selektivni filter. Kad je sadržaj poruke
u uhu na koga ne obraćamo pažnju, npr. naše ime, nešto što ima osobnu važnost, u tom
slučaju to primjećujemo i pamtimo.
Ponekad je teško obratiti pažnju na neke stvari. Vi studenti, odlutate u mislima kad
vam je dosadno. To lutanje u mislima poznato je kao sanjarenje na javi. San na javi otkriva
drugu karakteristiku svijesti.
Njenu sposobnost stvaranja unutarnjih privatnih stvarnosti nepovezanih sa vanjskim
svijetom. Suprotno uobičajenom mišljenju, san na javi je dobra stvar. Omogućuje nam
prevladati dosadu, nositi se s problemima, stimulira rad našeg mozga, koji bi inače bio
nedovoljno podražen.
Spavanje u drugu ruku smanjuje podražaj. Fenomen spavanja je dugo vremena
zapostavljan od strane psihologa zbog prividno malih događanja u njegovu toku. Iako
spavamo jednu trećinu našega života malo smo o tome znali sve do 1937-me godine, kad je
otkriveno da je mozak mnogo aktivniji nego što se prije mislilo. Zapažene su promjene
moždanih valova s početkom spavanja.
Psihijatar Ernest Hartman (1990), stručnjak za poremećaje spavanja tvrdi da spavanje
ima obnavljajuću funkciju. Odvija se sinteza proteina potrebna cijelom tijelu, ali i višim
složenim moždanim procesima. Drugi proces u toku spavanja je povezivanje prije
pohranjenog materijala s novopridošlim od tog dana prije spavanja. Koristeći elektro-
encefalograf, praćenje moždanih valova uz pomoć elektroda utisnutih u skalp i lice, pratilo se
odrasle osobe u toku dugih noćnih spavanja. Otkriveni su uzorci moždanih valova koji se
pojavljuju u predviđenim ciklusima kod gotovo svih ispitanika. Također je opaženo da u toku
takozvanog REM-a (brzog pokreta očiju) spavanja dolazi do jakih brzih, nepravilnih
33
promjena, niskih voltaža u mozgu. Kad se ispitanik probudi u toku REM-a koji se pojavljuje
redovito, svakih devedeset minuta u toku noći, većina njih kaže da sanja.
Dijagram sna zdrave osobe pokazuje da prije buđenja osoba ide sve dublje i dublje u
non-rem spavanje, s pratećim sporim valovima. Poslije 90 minuta dolazi REM, s mnogo
aktivacija. To se ponavlja četiri puta u toku noći. Isto tako dolazi do jednog ili dva buđenja u
toku noći.
Ovakav dijagram je prisutan kod svih ljudi, iako neki pamte oko 200 snova godišnje
a drugi niti jedan. Snovi otprilike traju dva i pol sata svake noći.
Što snovi znače?
Od pamtivijeka su ih ljudi analizirali da bi proricali budućnost ili se sastajali sa
duhovima umrlih. Sigmund Freud je dao jedinstveno mjesto snovima. On ističe da su snovi
važni jer pokazuju duboko skrivene tajne što ih nesvjesni dio skriva od razuma.
U svom uredu u Beču, Freud je analizirao snove pacijenata koji bi ležali na kauču i
pričali. Freud je pokušavao otkriti skrivenu povezanost i simboličko značenje snova za koje
je vjerovao da skrivaju nesvjesne želje i strahove. Najčešća značenja po njemu su seksualne
naravi.
Međutim najnovija moderna teorija koja kaže da su snovi rezultat slučajnih izbijanja
električnih impulsa negdje u dubini moždanog debla.
Zagovornici te nove istina kontroverzne teorije su Robert McKarly i Alan Hamsen .
Oni ističu da moždano deblo posjeduje automatski sustav za aktivaciju koji se prazni svakih
devedeset minuta proizvodeći aktivacije koje su strukturirane te ih osoba koja sanja povezuje.
Sam smisao sna, ističu znanstvenici, je ugrađen u san naknadno i nije od početka u njemu
prisutan. Mckarly i Hasman su to nazvali teorijom sinteze aktiviranja. U toku sna, dio mozga
- takozvani most- šalje električne impulse primozgu. To je aktivacija. Osoba koja sanja, to
sintetizira dajući tomu sadržaj što oni nazivaju sintezom. Stoga McKarly i Hasman ističu da
je mozak veličanstven organ koji pokušava organizirati i pronaći sadržaj iako naočigled
sadržaja nema. Oni su također mjerili električne impulse u toku snivanja, i otkrili da su ti
impulsi namijenjeni svrsi održavanja tjelesnih funkcija i pohrane informacija, a ne svrsi
samog snivanja.
Slična stvar je i sa fenomenom non-REM-a i REM-a. REM spavanje je prisutno kod
svih sisavaca, čak i ptica. Dakle to je dio nasljedstva tokom tisuća godina. Pretpostavlja se da
REM spavanje opskrbljuje unutrašnji izvor aktivacije koji djeluje stimulirajuće na rast i
34
razvoj mozga. REM spavanje je prisutno i kod novorođenčadi iako je njihov psihološki
razvoj tek u početku. Sanjanje se odvija čak i prije rođenja.
Mckarly-Hasmanova teorija snova je još uvijek dosta sporna. Njihov članak u
American Journal of Psychiatry (1990), potakao je najveći broj pisama uredniku u povijesti
tog časopisa. Postoji sredina između dviju teorija, njihove po kojoj su snovi potpuno
fiziološkog porijekla i Freudove po kojoj su potpuno psihološke prirode.
Pomirljiva teorija kaže da mozak ima mogućnost stvaranja slike o vanjskom svijetu
na osnovu informacije koja mu je dostupna. Taj model stvoren moždanom korom
obavještava nas i usmjerava našu daljnju aktivnost. Nasuprot tome u toku sna, informacije
izvana ne pristižu. Stoga mozak može samo-oblikovati, osmišljavati informacije unutrašnjeg
svijeta, pohranjena sjećanja, nedavne preokupacije, trenutačna osjećanja i očekivanja koja
dolaze električnim putem unutar samog mozga. Snovi su rezultat uzajamnog djelovanja
fizioloških izbijanja moždanih valova i psihološke obrade.
Stephen la Berz, pročuva to uzajamno djelovanje na nizu pokusa u toku spavanja.
Postoji izrazita povezanost između onoga što se događa u snu i onoga što se događa u tijelu i
mozgu, tako da mozak tumači kao stvarno sve ono što se događa u snu kao radnju.
La Berz (1990), je u svojim studijama otkrio posebno stanje sna a to je lucidno
sanjanje. To je san kada je osoba svjesna da sanja. Ispitanici su u laboratorijskom
eksperimentu, trebali stisnuti ruku ili na poseban način pokrenuti oči kako bi psiholog znao
da imaju lucidan san. Psiholog ih je tada obasjavao baterijskom lampom i tako ih dovodio do
osvještenja sna. Spavač je u tom momentu u stanju preuzeti svjesnu kontrolu nad svojim
snom i okrenuti ga u željenom smjeru.
Ideja mijenjanja smjera sna je sporna. Mnogi psiholozi smatraju da bi trebalo ljudima
dozvoliti da san prožive svojim tokom kako bi profitirali od simbolizma sna. La Berz misli
da kritičari nisu u pravu. On smatra da se lucidni san odvija spontano i nitko taj proces ne bi
smio kvariti ili ga prekidati.
No bez obzira na ovu podjelu mišljenja, psiholozi su fascinirani fenomenom lucidnog
sna uglavnom zato što predstavlja novi način namjernog mijenjanja svijesti.
Podsvijest i njena uloga
Zamislite jednu običnu operaciju pod anestezijom. Pacijentica nije
svjesna svoga stanja. Svi pokazatelji su normalni, međutim najednom
35
kirurg spazi jednu izraslinu koja bi mogla biti zloćudna. Glasno izreče da
bi pacijentica mogla imati rak. Na sreću bila je to lažna uzbuna, izraslina
je dobroćudna, operacija je uspješna i prognoza je izvrsna. Pacijentica bi
se kroz nekoliko dana trebala osjećati dobro. Međutim zbog nekog
razloga ona se ne osjeća dobro.
Poslije operacije postala je apatična i zlovoljna. Nitko ne može razumjeti
zbog čega, a najmanje ona sama. Kako se njezino depresivno stanje
pogoršavalo, ona napokon potraži pomoć psihoterapeuta koji nakon
određenog vremena odluči primijeniti hipnozu da bi istražio uzroke
njezinoj depresiji. Kada je pod hipnozom pacijentica pokušala govoriti o
svojoj operaciji, istina je izašla na vidjelo. Iako je bila u nesvjesnom
stanju, čula je kirurga kako govori da se možda radi o zloćudnom tumoru.
Ta vijest je bila tako bolna da ju je bacilo u depresiju, iako se pokazalo da
je vijest bila netočna. Kirurgove riječi su bile zakopane u njenoj
podsvijesti. Takve stvari možemo izvući vani jedino uz pomoć hipnoze.
U pokusima koji su uslijedili nakon ovog događaja anesteziolozi su
počeli davati različitim pacijentima pod anestezijom tijekom operacija,
dvije vrste poruka: negativne i pozitivne. Pokazalo se poslije da nitko od
pacijenata nije rekao da je svjestan što se događalo tijekom operacije.
Međutim neki od pacijenata koji su bili izloženi negativnim porukama pod
hipnozom, gotovo su doslovno ponavljali negativne poruke anesteziologa
koje su primali dok su bili pod anestezijom i pokazivali su simptome
anksioznosti. Pacijenti druge grupe, koji su bili izloženi pozitivnim
porukama za vrijeme operacije pod anestezijom, nisu se toliko sjećali
samih poruka ali su zato trebali daleko manje lijekova protiv bolova
poslije operacije i redovito su otpuštani kući daleko prije od onih koji su
bili izloženi negativnim porukama ili čak od onih kod kojih se operacija
izvodila bilo u tišini bilo uz prisutnost glazbe, ali bez ikakvih poruka.
Međutim moramo napomenuti da je podsvjesno procesiranje pod
anestezijom složeno i da ga je teško pouzdano pokazati. Fenomen
podsvjesne svijesti postavlja duboka pitanja o prirodi ljudskoga uma i o
tome kako um djeluje da nas uključi odnosno isključi iz svijeta oko nas.
36
Mogu li događaji i iskustva koja su se dogodila ispod razine svijesti
stvarno utjecati na naša raspoloženja, učiniti pristranim naša djelovanja
pa čak promijeniti i naše zdravlje? I zašto nismo upoznati s onim što
sadržava naša podsvijest?
U zapadnoj civilizaciji tradicionalno se drži da razum, sloboda izbora
i pažljivo odvagnute odluke vode naše život i akcije. Pretpostavljamo da
imamo slobodan pristup našim najvažnijim mislima, osjećajima i
uspomenama i da je stvarno moguće poznavati samoga sebe.
Istodobno se na mozak gleda kao na monolitski komandni centar
koji može znati sve jer je gospodar svega što motri.
Međutim posljednji pokusi neurološke znanosti sugeriraju
alternativnu koncepciju. Izgleda da su naši mozgovi angažirani u više
zasebnih mini mozgova, ili kognitivnih modula. Svaki od njih je dizajniran
da radi poseban posao: kao govor, čitanje ili crtanje. Štoviše naši umovi
su posvećeni prikrivanju nekih istina s kojima se radije ne bismo suočili
bilo da se radi o neugodnim uspomenama ili nečemu kroz što trenutačno
prolazimo
Ljudi su kroz povijest bili fascinirani i prestrašeni idejom nagle
transformacije identiteta od našeg svjesnog “ja” u nešto što je izvan naše
kontrole. To najviše nalazimo u pričama o vragu koji oduzima i upravlja
dušom svojih žrtava, što često srećemo u rezbarenim crtežima sjeverno
zapadnih Indijanaca. Predstavlja se životinju koja se običavala pretvarati
u ljude. I mi imamo mnoštvo priča o vukodlacima. Dakako da nemamo
potvrda da je itko ikada vidio čovjeka pretvorenog u životinju i obratno,
isto kao i vještice ili vragove.
Znamo da neke kemijske supstance mogu dramatično promijeniti
način kako um ili nečija osobnost može funkcionirati. Naša svijest može
biti duboko izmijenjena psihoaktivnim haluciogenim drogama kao što su
LSD, meskolin, marihuna ili džoint.
Skupljeni podaci iz gotovo 500 zajednica širom svijeta pokazuju da
90% vračeva ili kultnih svećenika u obavljanju vjerskih kultova
prakticiraju neku vrstu kulturalnog obrasca promjene svijesti. Nekada se
37
uz pomoć droga, nekada meditacijom ili postom postiže izmjena svijesti
koju zapažamo pretežno u kultnim radnjama.
Potisnuto pamćenje
Psiholog Jonathan Scooler istražuje kontroverzni fenomen otkrivanja
potisnutog pamćenja. Otkrivanju pamćenja pristupa se kod ljudi koji
vjeruju da su negdje rano u svom djetinjstvu pretrpjeli neko nasilje. Jedan
dio psihologa vjeruje da su ta vađenja pamćenja iz podsvijesti uglavnom
produkt sugestija psihijatra ili psihologa i da te stvari u podsvijesti
pojedinca zapravo i ne postoje. Međutim ima i puno onih koji vjeruju u
ovu vrstu potisnutog pamćenja. Posao psihologa je provjeriti da li sadržaj
podsvjesnih pamćenja ima osnovu ili nema.
Istraživanje je Scoolera (2004), dovelo na slučaj pacijenta koji se
podsvjesno (pod hipnozom) prisjećao kako je kao dijete bio zlostavljan.
Međutim toga se bio u stanju prisjetiti samo kad je došao u odrasle
godine. Jednog dana pošao je u kino pogledati film u kome je jedan
ženski lik prolazio kroz uspomene nasilja u svojoj mladosti. Nakon filma
postao je jako nervozan i čak je morao leći. Tada mu je postalo jasno da
se isto dogodilo i samom njemu.
Jedan od glavnih principa u otkrivanju valjanosti podsvjesnih
prisjećanja je doći do evidencije koja to može potvrditi. Spomenuti
pacijent je psihologu rekao da se nakon tog filma počeo raspitivati kod
onih koji su ga poznavali u mladosti i da su mu mnogi potvrdili situacije
seksualnog nasilja nad njim. No zanimljivo je koliko je ljudi to u stanju
potisnuti u podsvijest i ne sjećati se toga kroz duže vrijeme. Primjer
ovoga pacijenta ilustrira na tisuće slučajeva koji su se pojavili u Americi a
i u Europi u posljednjih deset godina o pedofilskim radnjama svećenstva,
političara, učitelja itd.
Sve nas ovo upućuje na zaključak koliko još uvijek malo znamo o
pitanju podsvjesnih stvari i čini se da je predominantna teorija i danas
ona koju je plasirao Freud.
38
Freudovo stajalište o podsvijesti
Freud kaže da su traumatske misli prozori naših podsvjesnih
osjećaja koji bi inače ostali sakriveni. On je vjerovao da su u podsvijesti
zatvorene primarne seksualne želje, agresivni porivi i bolna sjećanja. Te
traumatske misli i osjećaji koji prijete da potpuno obuzmu pojedinca, ako
ih se oslobodi, sigurno se udaljavaju iz naše svijesti procesom represije.
Međutim s vremenom veza koja ih drži zatvorenima u podsvijesti počinje
popuštati dok se ne upali alarm.
Alarm je akutna tjeskoba koja signalizira da je bijeg potisnutoga u svijest
neizbježan. Da bi se spriječio taj bijeg, traže se nove obrane. Ego-
obrambeni sustav, u biti sputava zatvorene misli i osjećaje pod svaku
cijenu.
Ali štogod je obrana jača, to je veći pritisak za bijeg i osoba ima sve
manje energije za suočavanjem sa realnošću, dok cijeli sustav ne popusti
pod težinom i razvije se mentalna bolest.
Za Freuda, dinamika ljudske podsvijesti utječe na sve naše izbore, odluke,
sjećanja i snove. Ona stoji iza svih naših zabuna. Kao na primjer kad
dočekamo goste i kažemo “žao nam je što ste došli. Umjesto drago nam
je što ste došli". Stvari poput ovakvih su u biti prozor u naše podsvjesne
osjećaje, koji bi u nekim drugim situacijama ostali sakriveni.
Međutim suvremeni znanstvenici vjeruju da je podsvijest puno više
od skladišta neugodnog i zabranjenog. Podsvijest djeluje kad god
spontano osjećamo ili radimo nešto a da za to ne znamo pravi razlog ili
nismo svjesni toga što utječe na nas.
Hipnoza i uloga hipnoze
Hipnoza je drugi, često dramatični prozor u različite nivoe svijesti.
Ljudi koji imaju posebnu sposobnost da budu hipnotizirani, ili da sami
sebe hipnotiziraju, mogu iskusiti značajne promjene u percepciji, sjećanju,
emocijama, ponašanju i tjelesnim funkcijama. Hipnotičar je samo trener
39
koji omogućava ulazak osobi u stanje hipnoze na sugestivan način.
Psiholog hipnotizira osobu i kaže: «koncentrirajte se na palac. To će
vam omogućiti da vam tijelo dođe u stanje duboke relaksacije i osjećat
ćete se vrlo udobno, opušteno. Opustite se..uđite u duboko stanje
hipnoze..pođite u duboko stanje relaksacije…sad znadete da ste pod
hipnozom i u mogućnosti ste promijeniti neke aspekte realnosti u
predodžbi stvari i te slike će utjecati na način kako mislite, osjećate i
djelujete…. a sada bi vas htio upitati da usporedite dvije vrste parfema.
Najprije ću vam pod nos staviti jedan francuski parfem. Želio bih da ga
pomirišete i da ga poslije usporedite s jednim drugim koga ću vam poslije
ponuditi…Kako biste opisali ovaj parfem? ..Ugodan, miriše nekako na
cvijeće, malo slatkast. ..Da li biste ga vi željeli ubuduće upotrebljavati? …
Ne bih nije moj tip, previše mi je sladak….A sada bih vas molio da
isprobate ovaj drugi. To je jedan parfem iz Kalifornije. Što mislite o
njemu? On je malo više muški, da muževniji… Koji vam se više dopada?
Ja bih vjerojatno radije koristio ovaj drugi… A sad ću vas dotaknuti po
ramenu i onda ćete se probuditi. Da li se dobro osjećate? ..Evo vidite ovo
je onaj prvi parfem. Pomirišete ga sada…Dobar je, no malo je drugačiji
nego mi se činio dok sam bio pod hipnozom. Da li biste ga
upotrebljavali?.. Možda je malo preblag za mene. ..A ovo je onaj drugi
parfem…Oh, oh, pa to je strašno, pa to je amonijak. No bili ste rekli da
biste ga radije upotrebljavali nego onoga prvoga.. Pod hipnozom mi je
ljepše mirisao».
Psiholozi općenito osjećaju da je hipnoza posebni oblik disocirane
svijesti. Nakon očekivanja da će pomirisati dva različita parfema osobi
pod hipnozom je blokiran oubičajeni odgovor osjetila na supstancu kao
što je amonijak, na primjer.
Hipnoza može također utjecati na biološke funkcije. Jedna od
najvažnijih praktičnih primjena hipnoze je kontrola bolova u kirurgiji,
zubarstvu i prilikom poroda.
Usprkos dokazima, većini od nas vrlo teško je prihvatiti misao da
ljudski um može djelovati na način koji je u suprotnosti sa najboljim
40
interesima osobe ili da se toliko toga može staviti pod tepih svijesti sa
toliko važnih ideja i osjećaja izvan vidokruga. Pretpostavimo da možemo
pokazati da dijelovi uma mogu zapravo biti odijeljeni i da mogu djelovati
zasebno, da um može biti dvostruki agent: špijun i protu-špijun koji
istovremeno razotkriva i prešućuje, zna i ne zna, svjestan i zbunjen.
Kako? Dijeljenjem mozga na dva dijela i gledajući što se događa.
Funkcije dviju polutki mozga
Pacijentima koji pate od neizlječivih napada epilepsije (padavice)
često se pomaže tako da se prereže veza između dvije moždane polutke.
Dvije polovice mozga su zrcalna slika jedne druge. Međusobno su
povezane sa takozvanom poveznicom pod imenom "corpus callosum".
Corpus calossum je poveznica koja se sastoji od oko 200 milijuna
živčanih vlakana koja prenose informacije s jedne strane mozga na drugu.
Kad je ta veza prekinuta, moždani električni impulsi, koji uzrokuju napade
epilepsije, ne mogu se širiti.
Mozak je na neki način već sam po sebi podijeljen. Živčani sustav je
tako ožičen, povezan i isprepleten žicama da su recimo impulsi osjećaja
vida ili na primjer dodira dovedeni putem različitih strana mozga. Ako
nešto vidimo desnim okom ili dodirnemo desnom rukom, ti impulsi odlaze
na lijevu polutku mozga dok desna polutka mozga dobiva signale od
lijevog oka i lijeve ruke. Corpus callosom je taj mehanizam koji organizira
i omogućava da obje polutke mozga koriste sve dobivene impulse i
informacije. No kad ga se presječe sve se promijeni.
Slijedeća konstatacije je ta da svaka polutka mozga ima svoje
prednosti i nedostatke, odnosno neka polutka je bolja za neke funkcije od
druge. Desna polutka mozga je bolja za konceptualne procese (dakle
razmišljanje) i za prostornu orijentaciju, dok je lijeva polutka jača glede
učenja i strukture jezika, misaonih analiza i tumačenja stvari.
Profesor Michael Gazzaniga specijalist je za pacijente s podijeljenim
mozgom. On kaže: «gledajući nove pacijente kojima je prerezan corpus
callosum, iz njihova ponašanja smo shvatili da u mozgu mora postojati
41
kognitivni sustav koji objedinjuje i spaja sva ponašanja koja od nas
proizlaze, bilo da se radi o običnom ponašanju, bilo o promjenama u
raspoloženju. Naš mozak treba sustav koji omogućuje integraciju svih
naših ponašanja kako bismo bili u stanju stvoriti jednu kompletnu sliku o
tome tko smo i što smo, kamo idemo i odakle dolazimo» (1990).
Studij neuropsiholoških pacijenata sa slomljenim mozgom da se
tako izrazimo, dopušta nam da shvatimo da je mozak organiziran u obliku
mnoštva modula sa puno podprocesa. Mnoštvo tih modula može kreirati
mnoge oblike ponašanja, stvarati promjene u raspoloženju. Međutim
nemoguće je ne primijetiti sustav koji povezuje djelovanje modula
odnosno integrira ih u jednu cjelinu. Dakle postoji nekakav mehanizam u
mozgu koji objedinjuje sve impulse i sva iskustva. Stoga neuropsihološki
podaci o pacijentima s odvojenim stranama polutki mozga i drugačijih
tipova bio-psiholoških bolesti sugeriraju da u lijevoj polutci mozga postoji
nešto što se naziva «interpreter» ili bi se hrvatski to reklo «tumač», što je
mehanizam koji obavlja posao integracije – kritične veze za ljudsku
svijest. Smatra se da je taj tumač presudan za osobni biljeg u našim
životima, jer objedinjuje naše osobne odgovore na okruženje u kome
živimo te im daje tumačenja. I to je sustav koji je odgovoran za naše
jedinstvene poglede i naš jedinstveni smisao za doživljaj samih sebe.
Neki neuroznanstvenici ističu da mozak kao konfederacija mnoštva
modula ima ovakvu funkciju: jedan modul radi na prepoznavanju lica,
drugi na matematičkim operacijama, treći na opažanju prostora itd. Ti
mali specijalizirani moduli unutarnjom regulacijom «tumača» dolaze ili se
udaljavaju iz svijesti, već prema potrebama. Međutim ukoliko regulacija
nije prisutna, na površinu svijesti ispadne impulsi nepotrebnog modula za
neku situaciju i onda dolazi do grešaka u rasuđivanju a i ponašanju.
42
OSJETILA I PERCEPCIJA
Uloga percepcije
Percepcija je naše sredstvo kontakta sa okolinom i otkrivanja svega onoga što se
događa oko nas i našeg mozga.
Sve životinjske vrste imaju razvijen senzorni aparat kojim sakupljaju informacije
potrebne za održavanje života. Orlovi i druge ptice grabljivice imaju izvanredno dobar vid.
Psi mogu nanjušiti stvari sa stotinu puta jačim intenzitetom nego mi ljudi. Šišmiši koriste
radar kojim otkrivaju i love insekte. Psiholozi studiraju ovu vrstu osjetnih procesa: sluh,
okus, njuh itd.
Međutim glavni interes psihologa je vizualna percepcija. Naše senzorne sposobnosti
obično se mjere apsolutnim pragom, što je u stvari najniži stupanj reakcije koja se može
registrirati u najmanje pedeset posto slučajeva.
Za ljude to u praksi znači biti u stanju vidjeti plamen svijeće na pedeset kilometara
udaljenosti u mraku, pod perfektnim vremenskim uvjetima, ili čuti otkucaj ručnog sata u
tišini na udaljenosti od šest metara, ili osjetiti slador jedne žličice šećera u osam litara vode,
ili kapljicu parfema u prostoru jednog četverosobnog stana, ili podrhtavanje krila pčele na
svom licu na udaljenosti od jednog centimetra.
Osjetila i njihova funkcija
Naše znanje o osjetilima i ovim podražajima dolazi zahvaljujući milijunima
specijalnih receptora raspoređenih širom našeg tijela. Ti receptori su u svakom našem
organu, očima, ušima, nosu, jeziku, koži, mišiću, zglobovima, unutarnjem uhu pa čak i u
probavnom traktu. Svaki receptor registrira različite vrste energije poput valova svjetlosti,
valova zvuka itd. Ta valovna stimulacija se potom pretvara u specijalne kodove -elektro-
kemijske signale, koji se nazivaju neuro impulsi. Neuro impulse živčani sustav prenosi do
moždane kore. Posao moždane kore je sabrati sve informacije i potom pravo djelovati.
Različita područja moždane kore pretvaraju različite živčane impulse u različita psihološka
iskustva, kao što je melodija ili dodir. Vizualna informacija se prvo prenosi u "akcipitalnom
lobusu" u području zatiljka, a slušne i informacije njuha u "temporalnom lobusu". Percepcija
govora u frontalnom dijelu mozga a osjeti tijela u parjentalnom lobusu (tjemenom režnju)
43
Primarni senzorni centri prosljeđuju rezultate sakupljenih informacija na relejnu stanicu
Hipotolamus koji informacije prosljeđuje u odgovarajuća područja moždane kore. Vjeruje se
da se ovdje događa proces apstraktnih informacija. Tu se stare informacije spajaju sa novima.
Vizualna percepcija
Vizualna percepcija na primjer procesira se u tri područja: u mrežnici oka, u
prolazima mozga, i u vizualnom dijelu moždane kore. Slika u mrežnici se formira u mrežnici
oka obrnuto. Nejasna je, puna rupa i zasjenjena krvnim žilama. U stvari pravo je čudo da
vidimo ovako jasno kako vidimo. Ali treba upamtiti da je pravi zadatak percepcije odrediti
što je stvarni objekt u prirodi ili kako se to kaže "Distalni stimulus" (stvar izvan nas).
Međutim jedini način identifikacije tog vanjskog stimulusa je putem informacija koje dolaze
od senzornog receptora koji u tijelu stimulira objekt. Taj proces se naziva "Proksimalni
stimulus". U slučaju stvaranja slike u mrežnici, mozak prepoznaje jedino sliku. Ono što u
stvari mora prepoznati je prava priroda objekta, dakle distalni stimulus. Stoga je zadatak
mozga eliminirati konfuzne (zbunjujuće) signale, popraviti nedostatke, pretvoriti slike u
trodimenzionalnu perspektivu, ispraviti sliku iz obrnutog u normalni položaj i staviti je u
perspektivu. Ovaj proces transformacije događa se u hipu i neprestano je u toku.
David Hobel sa sveučilišta Harward dobio je Nobelovu nagradu skupa sa svojim
kolegom Wiselom, zbog toga što su uspjeli napraviti kartu receptorske akcije putanje
informacije od mrežnice pa do korteksa.
Stanice receptora u vidnom putu primaju energiju i pretvaraju je u električne signale.
Mrežnica se sastoji od 125 milijuna čunića i štapića. Dakle u slučaju vidnog puta, informacija
ulazi u mrežnicu i izlazi u optički živac koji se sastoji od milijuna vlakanaca. Ta vlakanca ili
niti, završavaju u hijazmi gdje se križaju niti iz nazalnih dijelova mrežnice. Od hijazme vidni
tračci odlaze prema subkortikalnim vidnim centrima. Sve se to naziva vidnim putem. U tom
primarnom centru vida moždane kore, stanice reagiraju na vizualnu stimulaciju jedino
ukoliko linija dolazi u mrežnicu i ta linija mora biti posebne orijentacije. U stvarnosti bilo
koja od linija, svjetla, tamna ili ona između, funkcionira. Međutim pozicija linije i
orijentacija su od neobično velike važnosti i ukoliko sve ne odgovara, stanice ne reagiraju.
Proces prepoznavanja informacija
Kada je u pitanju naše razumijevanje procesa prepoznavanja nečijeg lica na primjer,
onda se mora reći da je znanost tek na početku. Poznato nam je jedino koje područje u
44
mozgu obavlja te funkcije ali nemamo pojma kako se odvija proces na razini stanica. U biti
smo tek na početku.
Misha Pavel sa sveučilišta Stanford proučava faze procesa informacije koji se odvija
dok promatramo svijet. Uz pomoć kompjutorske grafike pokazao je kako vidni sustav
razlučuje podražaje u milijune komadića informacije koju prepoznajemo.
Kad nešto gledamo imamo dojam kako je to aktivnost koja ne zahtijeva napor. I teško
je zamisliti da se radi o vrlo kompliciranom procesu. Jedino kad pokušavamo napraviti robot
koji je u stanju vidjeti i prepoznati objekte shvatimo kako je to kompliciran zadatak. Vidjeli
smo sliku mačke. No što nam je omogućilo vidjeti sliku mačke?
Kada u našu mrežnicu uđe prvo svjetlo, slika je vrlo nejasna zbog optike u oku. Potom je ta
slika razbijena u milijune sitnih komadića. Svaki komadić predstavlja minijaturni dio
originalne slike. Različiti receptori u mrežnici procjenjuju jasnoću i boju svjetla i usklađuju
te informacije. Ove radnje vrše neuroni koji registriraju i podešavaju broj linija i rubove
svjetlosnog vala.
Čini se da mozak gleda na konzistenciju i jednostavnost. Zamislite da ste dio vidnog sustava.
Dobivate djelomične informacije od aktivnih neurona ali tim informacijama ne možete dati
smisao. U stanju ste vidjeti sliku jer su sve točkice slike mačke, aranžirane skupa.
U drugom slučaju imali smo jedinstven objekt – kvadrat. Kako su kutovi kvadrata
nestajali, tako je kvadrat postajao manji. Kada su se kutovi opet pojavili, objekt je postajao je
veći. Otkrili smo da kvadrat gubi svoj oblik jer vidni neuroni nisu u stanju svaki put
registrirati cjelovitu sliku i nisu u mogućnosti otkriti smjer dijelova objekta koji se miče.
Svaki puta kada mozak treba stvoriti određeni broj odluka percepcije, on mora
izračunati odnos između udaljenosti i veličine objekta. Odmjeriti gdje su krajevi i međe
svjetlosti, i izdvojiti figuru iz pozadine, usmjeriti naše tijelo ka objektu ili ga pokrenuti da
izbjegne objekt koji predstavlja opasnost.
Mnoge od ovih odluka donosi naša podsvijest i svega toga čak nismo niti svjesni.
Mozak automatski proračunava sve povratne informacije i usmjerava tijelo na potrebne
radnje.
Glavni zadatak našeg vidnog sustava je dobiti točne informacije. Međutim da bismo
osjetili i zapazili svijet oko nas koristimo dva različita procesa. Prvi je taj da naši osjetni
receptori primaju izvanjske podražaje i šalju ih mozgu na analizu. To je jedan proces. Pri
45
drugom procesu mozak pridodaje svoje već postojeće informacije, znanje, memoriju o
kontekstu nadolazeće informacije, te o načinu kako određenu sliku treba obrađivati.
Kada nam na primjer, osoba dolazi u susret znamo da ta osoba svojim približavanjem
u stvari ne postaje veća, ili ako sjena dolazi na novine koju čitamo ne doživljavamo to kao da
novine tamne. Mozak nam dakle osigurava stabilnost percepcije. Taj fenomen je u psihologiji
poznat pod pojmom stalnosti percepcije. Naime, realna veličina, oblik, smjer i jasnoća
objekta spoznaju se kao relativno konstantne vrijednosti i onda kada su prisutne velike
varijacije u slikama koje do nas dolaze.
Naše opažanje nije samo pasivna, nego dapače aktivna konstrukcija stvarnosti.
Vidimo ono što očekujemo vidjeti. Stvari vidimo pameću isto kao i očima. Jedno od
objašnjenja aktivne percepcije je i to da pri zapažanju stvari u obzir uzimamo i kontekst. Taj
kontekst čak može odrediti prirodu percepcije. Neki objekti drugačije izgledaju u drugačijem
kontekstu.
Da bi percepcija bila efektivna, mozak mora izdvojiti minimalni broj informacija
potrebnih da stvori impresije cjelokupnog događaja. Vidna percepcija bi bila prespora kad
bismo morali dobiti svaku informaciju o objektu i pozadini. Mozak uglavnom pročišćava
informacije i daje nam samo one potrebne. Međutim ponekad mozak registrira i slijed
događaja koji u realnosti i ne postoji. To se naziva subjektivnom slikom. Te iluzorne slike su
u stvari subjektivne konture koje nastaju lošim proračunom položaja omeđenih područja i
granice svjetlosne informacije.
Zbog kompleksnosti svijeta oko nas i kompliciranosti našeg mozga moguće je da
katkada vidimo i nešto čega nema, jer upravo to očekujemo vidjeti ili pak ne vidimo ono što
postoji jer to ne očekujemo. Kod percepcije veliku ulogu igra naše prethodno iskustvo,
očekivanja, interesi, predrasude. Sve to utječe na moć i kvalitetu našeg zapažanja.
Svatko od nas posjeduje nevjerojatno savršeni osjetni aparat za primanje i obradu
podataka. Čudotvorni mehanizam zvani mozak, u čovjeku se usavršava i adaptira novim
izazovima već milijunima godina. Kao i kod kompjutora naš mehanizam se sastoji od
hardwara -osjetnog aparata, i softwara -programa koji obrađuje grube informacije. Oba ova
kompjutorska elementa izvanredno skladno surađuju. I kao što ste uočili percepcija je vrlo
kompleksan proces. Percepcija nije nešto što nam je darovano. Pri tom procesu potreban je
veliki rad. Radi se dakle o procesu koji je kompliciraniji od bilo kojeg procesa super
kompjutora.
46
UČENJE
Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja
Za svaku životinju najvažnije je preživljavanje. Pravila su jednostavna. Pronađi hranu
i vodu, jazbinu ili gnijezdo, skloni se s puta neprijatelju i čuvaj se nepoznatoga. Oni koji
prežive i koji se razmnožavaju prenijeti će svoje gene na slijedeću generaciju. Ovo je pravo
značenje preživljavanja vrste. Na sreću priroda ide na ruku, ona životinjama osigurava
urođene sposobnosti i sklonosti koje su prisutne već pri samom rođenju ili pak odmah nakon
tog. Te sposobnosti se nazivaju refleksima. Neki refleksi poput sisanja omogućavaju
potrebno biološko preživljavanje. Drugi refleksi su jednostavno urođeni, a cilj im je samo
održavanje. Postoje također urođeni instinkti preživljavanja koji su povezani sa godišnjom
sezonom. Primjer je riba losos koja se nakon provedenog života po tko zna kojima vodama
svijeta, prije nego umire, vraća na mjesto gdje se okotila. Ptice selice se također sele svake
godine u isto vrijeme na istu lokaciju.
Kada analiziramo razvijenije životinje onda ćemo uočiti razlike od vrste do vrste, i
sve veće individualne razlike kod određene vrste. Neke životinje su se u stanju dobro
prilagoditi na promjene okoline zato što posjeduju mogućnost učenja.
Učenjem, životinjske vrste profitiraju u svom iskustvu. Učenje obuhvaća mehanizam
koji regulira i potiče da prethodno iskustvo bude baza budućoj prilagodbi. Ovo se odnosi na
ljudsku vrstu i neke vrste životinjskog svijeta.
Učenje kod ljudi obuhvaća širok dijapazon aktivnosti, od učenja različitih jezika do
učenja u školi, od igre pa do glazbe. Kod procesa učenja osoba stječe nove spoznaje, ideje
itd.
Učenje nam omogućava dvije važne stvari u preživljavanju. Prvo da smo u stanju na
bazi iskustva predviđati, odnosno anticipirati budućnost, a drugo da smo u stanju kontrolirati
kompleksnu i promjenjivu okolinu.
Tradicionalno se mehanizam i proces učenja studirao u laboratorijima. Subjekti su
uglavnom bile životinje, a radili su se eksperimenti i na ljudima. Bihevioristi su na taj način
došli do zanimljivih zaključaka. Jedan od njih je da svako razumno živo biće od svog rođenja
pa do smrti neprestano uči.
47
Klasično uvjetovanje
Kad govorimo o studijama posvećenim učenju često se čuje ime Ivana Pavlova. To je
ruski znanstvenik, dobitnik nobelove nagrade 1904-te za otkrića u fiziologiji i medicini. U
svojim prvim eksperimentima, Pavlov se bavio pitanjem probave i fenomenom sline. Mjerio
je količinu sline koju bi pas izlučivao tijekom probave. Kada bi pas okusio hranu odmah bi
mu potekla slina.
Međutim prilikom tog fiziološkog eksperimenta najednom se vidjelo da bi kod psa
potekla slina i prije nego li bi vidio hranu. Mjesto gdje bi pas dobivao hranu i nešto što bi ga
na nju potaklo bilo je dovoljno da pas razvije takozvani uvjetovani refleks.
To je Pavlova potaklo da potraži odgovor na fenomen uvjetovanog refleksa. Tako se
odlučio na uvođenje stimulatora u obliku jedne tik tak naprave, žarulje i sl. Otkrio je da nije
važna vrsta stimulatora. Stimulirao je u biti samo simbol za hranu koja će stići.
Pavlov je otkrio fundamentalni tip učenja poznat pod nazivom klasičnog uvjetovanja.
Dakle originalni stimulans izaziva automatski nenaučeni odgovor. Stimulans i odgovor na
njega događaju se spontano i prirodno i taj proces nije uvjetovan. Potom neposredno prije
prezentacije originalnog stimulansa nastupa drugi prirodni stimulans koji po sebi nikada ne
izaziva neuvjetovani odgovor.
Ukoliko je signalizirajući stimulans prezentiran sam za sebe i dolazi do odgovora kao
da se već radi o originalnom stimulansu, onda kažemo da je riječ o uvjetovanom refleksu.
Arbitrarni neutralni stimulans postaje uvjetovani stimulans. Moguć je i obratni proces.
Ove vrste istraživanja dovele su do zaključka da je svaki stimulans koga organizam
može percepirati u stanju izazvati reakciju onakvu kakvu je organizam u stanju pružiti. To
znači da svaki zvuk, prizor ili miris, može utjecati na naše mišiće da se opuste ili pak skupe,
može mijenjati naše raspoloženje pa čak utjecati na formiranje naših navika i ponašanja. Ako
kažem opusti se, pa puknem pištoljem bome se i nećeš opustiti. No ako to ponovim desetak
puta, na kraju nas pucanj neće više nervirati.
Klasično uvjetovanje može biti tako snažno da nas može napraviti bolesnima tako što
zakoči naš imuni sustav. Imuni sustav je kompleksni mehanizam posebnih organa i stanica
koji štite tijelo od bolesti. Oslobađa antitijela kada se treba boriti protiv opasnih bakterija,
virusa ili drugih nametnika. Kada je imuni sustav uvjetovan da ne radi, rezultati mogu biti
katastrofalni.
48
Na medicinskom fakultetu sveučilišta Rochester, znanstvenici uvjetuju štakore, da
recimo zamrze nešto što inače jako vole. Na primjer slatku vodu. Jedan znanstvenik je to
uspio kod štakora, ali je istodobno otkrio da je također uvjetovao imuni sustav štakora da se
zaštopa. Davali su štakorima slatku vodu u koju su stavljali lijek "cyklofosimid" koji izaziva
trenutačne bolove u želucu. Pronašli su da su štakori vrlo brzo razvili averziju prema slatkoj
vodi. Neke životinje su čak i uginule. Međutim radi se o eksperimentu gdje životinja ne bi
smjela uginuti zbog samog lijeka. Zbog averzije na slatku vodu, koja uzrokuje bol u želucu,
imuni sustav štakora je zakazao. Naime bol u želucu je zakočila djelovanje imunog sustava.
Dok su uvjetovali ponašanje, a to je u ovom slučaju izbjegavanje slatke vode, također su
uvjetovali efekt lijeka, a to znači reakciju imunog sustava. Praktički to znači da smo svi u
stanju naučiti kako oboljeti i čak umrijeti.
Klasično uvjetovanje nije jedina vrsta uvjetovanja. Behavioristi imaju svoj pristup
ovom fenomenu.
Instrumentalno uvjetovanje
Dok je Pavlov ukazao na važnost odnosa pri učenju između dva stimulirajuća
događaja, američki psiholog Edward Thorndike, je pri kraju prošlog stoljeća započeo
istraživanja o procesu učenja iz jedne druge perspektive. Njega je zanimalo kako su ljudi u
stanju pronalaziti rješenja pri kompleksnim dilemama.
Kako ljudi i druge životinje stječu navike i nova iskustva koja nam omogućavaju
snalaženje u labirintu života? Thorndike se odlučio na laboratorijske eksperimente koristeći
model labirinta. Promatrajući ponašanje životinja prilikom eksperimenta on je ovu vrstu
učenja nazvao instrumentalnim uvjetovanjem. Uočio je da akcije životinja a konsekventno i
ljudi, koje su instrumentalne u postizanju cilja, postaju naučene akcije. On smatra da
posljedice kontroliraju učenje. Ponašanja koja su uvjetovana pozitivnim posljedicama
odabiru se i ponavljaju. Put koji ne vodi k cilju više inteligencije ne slijede.
Drugi Američki psiholog John Watson je bio pod velikim utjecajem Pavlova. On je
vjerovao da je naučeno ponašanje koje se može uočiti jedina stvar u psihologiji koja je
vrijedna znanstvenog istraživanja. Napao je teorije o urođenim sposobnostima i instinktima
kao uzrocima ponašanja. Umjesto toga, Watson je gorljivi zagovornik neizmjerne važnosti
uvjetovanja i kontrole nad okolinom kao snage koja oblikuje ljudsko i životinjsko ponašanje.
49
Za studij važnosti uvjetovanja Watson je u eksperimentima koristio malu djecu, kao
što ste imali priliku vidjeti iz originalnih snimaka iz 1920-tih godina. Watson je pokazao da
je jake emocije moguće naučiti u svega jednoj situaciji putem uvjetovanja. To uvjetovanje
moguće je generalizirati, potom transformirati na sličnu situaciju a da se ne mora prelaziti na
originalno uvjetovanje. Watson i njegova asistentica Rozeli Rena uvjetovali su dijete da se
počne bojati bijelog štakora, nakon što je dijete pokazalo da mu je štakor drag. Eksperiment
je napravljen sa djetetom starim osam mjeseci. Taj eksperiment je poznat pod imenom "Mali
Albert". Svako pojavljivanje štakora bilo je popraćeno snažnim udarcem gonga koji je
preplašio dijete. Nedugo nakon toga kad bi se pojavio sam štakor bez pratnje gonga, dijete bi
počelo u strahu plakati. Ovo je tipični primjer klasičnog uvjetovanja. Kada bi dijete otpuzalo,
pobjeglo od štakora, bilo je nagrađeno. Ta nagrada je uvjetovala da se strah djeteta
smanjivao. To je primjer instrumentalnog uvjetovanja. Kasnije u eksperimentu kada bi djeca
vidjela bilo koji stimulans koji je sličio na štakora, npr. zeca, psa, mačku ili krzneni kaput,
njihov naučeni strah je bio prisutan u svim ovim slučajevima. Watsonov eksperiment je
postao kontroverzan jer je za subjekte uzeo djecu. Danas bi na primjer bilo nemoguće
poduzeti sličan eksperiment jer bi ga se smatralo nehumanim.
Nekoliko godina kasnije Watsonova učenica Mary Jones, razradila je tehniku brisanja
prirodno uvjetovanih strahova kod djece. Ona je to činila putem terapije i nju se obično
uzima kao prvog behaviorističkog terapeuta.
Skinnerov pristup učenju
Uz Watsona i Thorndike-a ključna osoba biheviorističkog pravca u psihologiji bio je
Burhus .Frederick Skinner. Taj psiholog sa Harwarda najjači je autoritet u području učenja.
On je svoje ideje o eksperimentalnoj kontroli uvjetovanja nadogradio na ideju Pavlova.
Također je prihvatio Thorndajkovu ideju o važnosti posljedica okoline, a prihvatio je
Watsonov pristup promatranja ponašanja. Ljudsko ponašanje je, prema Skinneru uvjetovano
posebnim evolutivnim promjenama, koje su omogućile da dođe do pojavka govora, kultura.
Njegova istraživanja uzimaju u obzir ono što ljudi izriču, usredotočuju se na mentalni proces
i ljudske namjere.
Za mnoge psihologe ponašanje se definira kao efekt unutarnjih procesa, bilo
mentalnih bilo živčanih. Za njih je ponašanje vanjski izražaj unutarnjeg doživljaja. Međutim
Skinner se s time ne slaže. On ponašanje promatra kroz tri vida. Prije nekog izricaja
50
ponašanja postoje neki preduvjeti, nakon toga slijedi sami čin ponašanja, a potom dolazi do
posljedica.
Operantno uvjetovanje
Početkom četrdesetih godina, Skinner je počeo istraživati sinonim odgovora na
podražaj na običnim životinjama kao što je golub, na primjer. Golub je stavljen u jednu
napravu koja se zove skinnerova kutija. Ako bi golub okrenuo glavu u lijevo, dobio bi za
nagradu pristup hrani. Pokazalo se da se ponašanje goluba moglo mijenjati, mijenjajući
posljedice. Skinnerov način instrumentalnog uvjetovanja zove se operantno uvjetovanje. Pod
operantnim ponašanjem podrazumijeva se snalaženje u okolini. Posljedice snalaženja imaju
poseban efekt koga nazivamo pojačanim efektom. U praksi to znači da ono što je organizam
već napravio, napraviti će ponovno jer su posljedice dovoljno dobra motivacija. I zato prema
Skinneru tražiti unutarnje impulse ljudskog ponašanja nema prevelikog smisla.
Danas psiholozi rade masovna istraživanja koja obuhvaćaju operantno uvjetovanje
razrađujući Skinerov model. Bihevioristički psiholog Raklin sa sveučilišta u New Yorku
istražuje kako povećati vlastitu kontrolu, koristeći metode operantnog uvjetovanja.
Samokontrola je kao i sve drugo. Ulogu igraju i okolina i genetsko nasljedstvo.
Samokontrola je zapravo izbor između kratkotrajne i dugoročne nagrade. Dugoročnu nagradu
je teško opipati ali recimo da se radi o nagradi dobrog zdravlja onda ćemo razumijeti
koncept.
Stvari poput dobrog zdravlja ili zadovoljstva na poslu, često su rezultati dugoročnog
ponašanja sa određenim ciljem. Raklin gleda kako obrazci ponašanja djeluju kao potkrepa
samokontrole. Kao i Skiner, Raklin izstraživanja vrši na golubovima. U svom eksperimentu
golub se može odlučiti na malu, i nagradu koju dobiva odmah, ali može se odlučiti za veće
nagrade koje će doći kasnije, ne odmah. Ako kljucne zeleni gumb dobit će nagradu odmah,
ako se odluči za crveno dugme onda će morati čekati nekoliko sekundi i dobit će duplo više
hrane. Golubovi su impulsivne naravi. Gotovo redovito će se odlučivati za manje količine, ali
odmah. U drugim uvjetima ponudit ćemo golubu mogućnost da ne kljucne napravo samo
jednom da bi dobio nagradu, naprotiv treba kljucnuti petnaest puta. Ako kljucne petnaest
puta na zeleno dugme dobit će hranu odmah ali ne puno. Ako kljucne na crveno dugme dobit
će hranu nakon pet sekundi ali duplo više. U ovakvim uvjetima golub će radije kljucati po
crvenom dugmetu gdje ga očekuje veća količina hrane.
51
Nagrade za samokontrolu ne dolaze odmah po sebi. One nisu jednostavno zbroj nekih
stvari koje treba napraviti, na primjer uživati dok slušaš glazbu, ne znači da osoba uživa u
mnoštvu nota no ono što znači je da uživa u cjelokupnoj melodiji koja zahtijeva vrijeme da
bude otpjevana i odslušana. Raklin ističe da životinje kao i ljudi mijenjaju svoje ponašanje,
prepoznavajući mogućnosti nagrade. Na primjer ako želimo prestati pušiti onda se ne radi
samo o odricanju drage nam cigarete, nego je u pozadini dugoročna nagrada koja će se
očitovati u području zdravlja itd.
Razlika između ovoga pristupa i pristupa Skinera je ta da Raklin i njegovi suradnici
ne gledaju jedino na posljedice specifičnog ponašanja koga žele promijeniti, nego gledaju i
na alternative. Operantno uvjetovanje ima primjenu i izvan laboratorija. Skinnerova teorija
učenja ima dostatne primjene u svakodnevnom životu. Raklinova ekipa ne samo da ljude uči
jeziku, nego ih također i odgajaju kad su u pitanju reakcije. Uče ih na primjer da znaju kako
u hipu sekunde reagirati na situacije kad se nešto događa između njih i njihovog psa.
Koristeći biheviorističke principe, trenira se pse kako bi pomagali hendikepiranim ljudima.
Ti psi nauče donositi stvari, gurati invalidska kolica pa čak i pritisnuti dugme u liftu.
Vidjeli smo kako funkcionira motivacija za učenjem kad je u pozadini nagrada. Ali
kako reagirati u situacijama kad učenje ne daje mnogo zadovoljštine.
Što se događa kad osobe nauče da je najbolje predati se i ne činiti ništa. Da li možemo
primijeniti model uvjetovanja da bismo promijenili ponašanje takvih koji su digli ruke od
sebe. Srećom za mnoge osobe odgovor je pozitivan.
Imali smo priliku vidjeti ženu koja prolazi kroz biheviorističku terapiju zbog
agorafobije. Agorafobija je strah od javnih mjesta i od nje boluje dosta ljudi, uglavnom žena.
Cilj ove terapije je promijeniti ponašanje, odagnati strah. U terapiji se ne pokušava
otkriti što uzrokuje ovakvo ponašanje, nego se pokušava poći od situacije i promijeniti je.
Pacijenti se moraju naučiti nositi sa osjećajem straha i prevladavati ga.
Dakle učenje može biti i pozitivno i negativno. Pri učenju ne samo da spoznajemo
nove stvari i da se prema spoznajama ravnamo nego učenjem stječemo znanje koje je
pohranjeno u našem mozgu, u našoj memoriji i koje nam mozak iz memorije pozove natrag
kad god je to potrebno. Učenje bez pamćenja je nemoguće. Pamćenje bez učenja je
beskorisno.
52
PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE
Razlog zašto psiholozi misle da ima više vrsta pamćenja treba zahvaliti nečemu što se
zove stereo pozicioni efekt. Ukoliko se želim okoristiti onim što sam danas naučio, moram
zapamtiti informaciju, lokaciju, zvuk a u nekim situacijama čak i miris i okruženje. Sve te
informacije na neki način moraju biti prevedene u kodove kako bi moj mozak to mogao
pospremiti i poslije staviti na raspolaganje kad bude potrebno. Ukoliko želim preživjeti
moram zapamtiti što je sve opasno, što je sve jestivo. Moram pamtiti riječi, ideje, slike.
Dakle pamćenje ili memorija je od nezaobilazne važnosti za normalno funkcioniranje života.
Psiholozi i neurolozi, koji se bave pitanjima pamćenja procjenjuju da je ljudski
mozak u stanju pospremiti oko bilijun jedinica (bit-a) informacija. Pa i pored toga mi smo u
stanju zaboraviti i najjednostavnije stvari. Kada krahira naš sustav memorije, u stanju smo
zaboraviti sve, od govora, vida, razmišljanja pa do toga da ne znamo jesti, piti itd.
Znanstvenici smatraju da je sustav pamćenja vrlo kompleksan i dinamičan psihološki proces
na koga utječu mnogi faktori. Pamćenje ovisi o tome koliku pažnju osoba posvećuje, koliko
je osoba motivirana za nešto zapamtiti i koliko često se stvari ponavljaju.
Pamćenje se danas intenzivno istražuje u psihologiji. Postoji niz razloga za to.
Zahtjevi za pamćenjem sve većeg broja informacija prate razvoj današnjega društva. Želi se
povećati broj informacija s kojima se može istovremeno raditi, a pamćenje učiniti
dugotrajnijim, manje osjetljivim na zaboravljanje. Želi se pomoći ljudima s različitim
smetnjama pamćenja. Nastoje se poboljšati metode podučavanja. Mnogo sudskih odluka
donosi se isključivo na osnovi svjedočenja. Stoga je i za kriminalističku praksu važno
istraživanje pamćenja i svega što je s njim u vezi.
Moderna epoha istraživanja pamćenja započela je nešto prije sto godina sa njemačkim
psihologom Hermanom Ebinghausom. On je započeo studij o pamćenju preko metode
memoriziranja silabli kako bi dobio čistu kvantitativnu mjeru memorije neopterećene
prethodnim učenjem. Napravio bi na primjer listu od recimo deset riječi i pokušao je naučiti
na pamet. Potom bi dodao drugu listu iz koje bi učio nove silable. Potom se pokušao prisjetiti
popisa sa prve liste. Ako se pogleda njegov originalni grafički prikaz procesa pamćenja onda
se vidi da se u početku primijeti brzo zaboravljanje naučenih riječi, dok se to zaboravljanje
postupno usporavalo tijekom nekoliko mjeseci. Ebinghaus se zapitao zašto taj tip memorije
ishlapi tako brzo i pored prakticiranja i nastojanja da stvari upamti. Shvatio je da su silable
53
koje je učio bile izvan konteksta, bezvezne riječi koje je učio samo da ih se nauči. Tada je
shvatio da se memoriju ne može proučavati ukoliko ona nije strukturirana prema
koordinatama u ljudskom mozgu. A to znači da se kod studija memorije mora pratiti
značenje memoriranog, red memoriranja i organizacija memorirane misli. Tip Ebinghausovih
istraživanja nastavljen je tijekom nekoliko desetljeća na ljudima kao i na životinjama. S
dolaskom kompjutora studij o memoriji je doživio preporod. Znanstvenicima je bilo
omogućeno na ljudski mozak gledati kao na kompjutorski procesor. Bilo koja informacija do
koje je naš mozak došao procesira se i u kontekstu razumije. Prvo svaka nadolazeća
informacija se pretvara u "kod" (šifru) koga je mozak u stanju razumjeti. Potom se taj kod
posprema u memoriju bilo na kratko ili za duže vrijeme. Konačno taj kod je u takvoj formi
da ga je moguće prizvati u svako vrijeme.
Što je pamćenje?
Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.
Kakvi bismo bili bez pamćenja? Bili bismo nemoćni kao novorođenčad na razini refleksa. Ne
bismo imali svoj identitet. Zato je pamćenje preduvjet razvoja vlastite ličnosti. Pamćenje
"čuva" prošlost i "upravlja" budućnošću.
Kad kažemo da netko ima dobro pamćenje, onda na pamćenje gledamo kao na
sposobnost prema kojoj se ljudi razlikuju. Pritom obično shvaćamo pamćenje kao jedinstven
sustav ili mjesto na kojem su očuvane informacije. Međutim, na pamćenje se može gledati i
kao na proces. Danas u objašnjavanju psihičkih procesa prevladava pristup čovjeku kao
"procesoru" koji obrađuje informacije. Postoje tri faze pamćenja kroz koje informacija
prolazi: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje. Važno je pri tom naglasiti da tijek
kretanja informacije određuju kontrolni procesi - pažnja, ponavljanje, kodiranje, pronalaženje
i dosjećanje.
Senzorno i kratkoročno pamćenje
Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom
obliku. Za vid to vrijeme iznosi približno 0,5 sekundi, a za sluh oko 2 sekunde. Ako npr. u
mraku vrtimo upaljenu cigaretu, percipiramo krug. A kad čujemo neku stranu riječ čijeg se
značenja ne možemo odmah sjetiti, pustimo je da "zvoni" u uhu još neko vrijeme ne bismo li
se dosjetili njezina značenja. Dakle, kao da je riječ o svojevrsnom zadržavanju podraženosti
54
receptora koje omogućuje odabir važnih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se
ostvaruje u kratkoročnom pamćenju. Kodiranje pri pamćenju zapravo je promjena
informacije u oblik koji se može pohraniti i pronaći. Na takav se način informacije pripreme
za pohranu u dugoročno pamćenje. Kad se njima koristimo, informacije se iz dugoročnog
pamćenja vraćaju u kratkoročno.
Kratkotrajno pamćenje ima dvije karakteristike. Prvo jedino mali dio pamćenja može
biti pospremljen u njoj i može u njoj stajati samo na kratko. Drugo, to pamćenje nestaje čim
svoju pažnju usredotočimo na nešto drugo. Nove informacije uvijek potiskuju stare. Međutim
naša kratkoročna radna memorija je bitni dio naše psihološke prisutnosti. Ona povezuje
različite podražaje u epizode a potom u povezane cjeline. Kapacitet prijemnika kratkoročnog
pamćenja je pola minute i u stanju je raspolagati sa otprilike sedam različitih informacija.
Kako možemo nadvladati ograničenja kratkotrajnog pamćenja?
Ponajprije u stanju smo duže zadržati informacije ukoliko ih neprestano ponavljamo,
uz maksimalnu koncentraciju. Drugo u stanju smo sačuvati više informacija ukoliko ih
držimo skupa sa već poznatim pojmovima. Na primjer. Ako vas upitam da mi ponovite ove
brojeve. 1, 9, 1, 4, 1, 9, 1, 8, 1, 9, 4, 1, 1, 9, 9,0. Reći ćete da to nije baš lako. Međutim ako
vam pomognem pa vam ove iste brojeve povežem s nečim drugim, neće biti tako teško. Ako
ove brojeve grupiram i kažem ponovite za mnom godine, 1914, 1918, 1941, 1990. i uputim
vas na povijest onda će ići daleko lakše, zar ne? Umjesto šesnaest bezveznih brojeva imate
četiri značajne povijesne godine.
Kratkotrajno pamćenje nam služi za obavljanje triju različitih funkcija:
1. Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem dok nam je
potrebna, a zatim se ona gubi. Na primjer, nazovemo telefonske informacije i ako ne
zapišemo broj, moramo ga u sebi ponavljati da ga ne zaboravimo. U toj je fazi kratkoročno
pamćenje osjetljivo na ometanje (ako nas u trenu dok ponavljamo broj netko nešto upita,
obično zaboravimo broj!).
2. ako nam informacija treba na duži rok, onda je nastojimo tako kodirati da je što
uspješnije pohranimo.
3. Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoročnog pamćenja vratimo u
kratkoročno. Budući da tada obično nešto "radimo" s tom informacijom, takvu ulogu
kratkoročnog pamćenja nazivamo radnim pamćenjem.
55
Senzorno i dugoročno pamćenje imaju praktički neograničen kapacitet. Međutim, dok
se informacije iz senzornog pamćenja na koje nije obraćena pažnja vrlo brzo gube, nemali
broj informacija u dugoročnom pamćenju ostaje cijeli život. Kapacitet kratkoročnog
pamćenja iznosi između pet i devet čestica. To znači da se odjednom može zapamtiti pet do
devet bita ili pet do devet nepovezanih brojeva.
Dugotrajno pamćenje
Dugotrajno pamćenje (memorija) je u stvari spremište svih informacija koje
posjedujemo počevši od spoznaja o svijetu, sebi, iskustvima itd. Jednostavnim rječnikom
rečeno, to je naša osobna biblioteka. Umjesto knjiga mi posjedujemo čitavu memorativnu
mrežu gdje je svaku informaciju moguće povezati sa ostalim popratnim informacijama kako
bismo došli do konteksta i značenja. Ta memorativna mreža se pokreće putem aktiviranog
procesa. Taj proces je moguć upravo zahvaljujući dugoročnom pamćenju odnosno spremištu
dugoročne memorije koje je u biti svojevrsno pasivno skladište. Da bi se posegnulo u to
skladište, potreban je prvotni impuls koji poručuje da nešto tražimo. Taj prvotni impuls je
impuls kratkotrajne memorije. Taj tip memorije zapravo drži na okupu sve znanje koje se
trenutačno koristi i služi kao pokretač dugoročne memorije. Sve informacije s kojima
trenutačno raspolažemo moraju proći kroz jedan uski kanal. Kroz njega također zbog razloga
inspekcije prolaze povratne informacije iz dugoročnog spremišta pamćenja.
Dugotrajno pamćenje mora biti dobro organizirano, jer ga ne možemo tako brzo
pregledati kao kratkoročno pamćenje tražeći potrebnu informaciju. Damo li ispitanicima na
učenje listu od 30 riječi u kojoj su pomiješana imena biljaka, ptica, pokućstva i apstraktni
pojmovi (npr. sloboda, strah, poštenje i sl.) i onda ih pitamo što su sve zapamtili, utvrdit
ćemo sljedeće: ispitanici će se pokušati najprije dosjetiti riječi iz jedne, zatim iz druge
kategorije riječi itd. Dakle, nastaje spontana organizacija materijala. Osim toga utvrdit ćemo
i da su ispitanici zapamtili znatno više konkretnih nego apstraktnih pojmova. To se
objašnjava činjenicom da se pri pamćenju djelotvorno koristimo predočavanjem, stvaranjem
slikovnih predodžaba. Za konkretne pojmove pravimo ih znatno lakše. Na taj način stvaraju
se dvostruki tragovi pamćenja: slikovni i verbalni. Budući da se za apstraktne pojmove
obično stvara samo verbalni trag, manja je i vjerojatnost zadržavanja i pronalaženja tih
pojmova.
56
Vrste dugotrajnog pamćenja
Razlikujemo tri vrste dugotrajnog pamćenja. One su međusobno povezane, ali imaju i
nekih posebnosti. To su autobiografsko pamćenje, znanje (ili tzv. semantičko pamćenje) i
proceduralno pamćenje. Za autoblografsko pamćenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili
neku informaciju. Informacije kojima se često koristimo "sele" u semantičko pamćenje. Ako
npr. mlađem bratu trebamo objasniti što je dinosaurus, definicija će doći iz dijela našega
dugoročnog pamćenja gdje je pohranjeno znanje. Ali kad ocu kažemo da je jučer mlađi brat
pitao: "što je dinosaurus", ta informacija dolazi iz našeg autobiografskog pamćenja. Znanje
više nema tu autobiografsku notu; neke stvari jednostavno znamo, ne znajući kada i gdje smo
ih naučili.
Za proceduralno pamćenje bitno je da se stvaraju nizovi asocijacija između
pojedinačnih operacija. Najvažniji su oblik proceduralnog pamćenja vještine, npr. tipkanje na
pisaćem stroju, igranje tenisa, pranje zuba ili programiranje igre na kompjutoru.
Proceduralno pamćenje uključuje tri faze.
Prva je kognitivna faza. Treba shvatiti što sve treba napraviti (npr. pri usvajanju
vještine vožnje automobila kako se mijenjaju brzine, gdje je starter, svjetlo itd.); faza
povezivanja počinje kada odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i
kako ih povezati u cjelinu. Greške su utvrđene i eliminirane. Sve se manje koriste verbalni
aspekti pamćenja (npr. samoinstrukcija: "prva brzina gore, druga dolje" itd.), a sve se više
koriste motorički aspekti pamćenja; u zadnjoj fazi na osnovi dugotrajne vježbe dolazi do
automatskog odvijanja vještine. Izvođenje vještine zahtijeva minimum svjesne kontrole.
To omogućuje poklanjanje pažnje višim elementima vještine, kao što su to stil (npr. pri
skijanju ili gimnastici) ili strategija igre (npr. pri tenisu). U toj fazi nema više verbalnih
samoinstrukcija, pa usporedno s provođenjem vještine možemo normalno razgovarati.
Štoviše, u toj nam je fazi teško riječima opisati proceduru jer je ona potpuno automatizirana.
Vještina usvojena do zadnje faze ne zaboravlja se i vrlo duge stanke malo ili nimalo ne štete
njezinu izvođenju.
57
Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor
Podatke o mjestu gdje se nešto nalazi, kuda se krećemo (prostorna dimenzija),
vremenu zbivanja, njegovu trajanju i učestalosti, pamtimo automatski. To znači da na te
značajke događanja ne moramo obratiti pažnju, a ipak ćemo ih zapamtiti. Ako namjerno na
njih obraćamo pažnju, nećemo biti mnogo uspješniji, samo što ćemo imati manje slobodnog
kapaciteta našega radnog pamćenja. Nabrojeni automatski procesi se nasljeđuju, vrlo brzo se
razvijaju u djece i otporni su na stres, umor, bolest, raspoloženje i sl. Omogućuju nam dobru
orijentaciju u prostoru i vremenu, a da se pritom ne "troše" naši ograničeni kapaciteti pažnje.
Učenjem slova postižemo da nam se automatski pojavljuje značenje riječi. Tako možemo
dobro pratiti smisao teksta. Mala djeca koja još uvijek sriču slova ne mogu pratiti tekst duži
od nekoliko riječi. Značenje riječi i slova pojavljuje se automatski. Ti procesi pamćenja ne
samo da se pojavljuju automatski, nego ih i ne možemo namjerno "isključiti".
Kako ispitujemo pamćenje?
Je li nešto zapamćeno ispitujemo na tri načina: prepoznavanjem, dosjećanjem i
metodom uštede. Kad nakon učenja nekog gradiva ispitujemo prepoznavanje, zadaje se to
isto gradivo pomiješano s nekim novim. Ispitanik treba izdvojiti prije zadano gradivo. Taj je
zadatak najlakši: samo treba usporediti zadano s onim što je pohranjeno u pamćenju. Pri
dosjećanju ili reprodukciji materijal više nije zadan i zadatak je znatno teži. Može se dogoditi
da ispitanik ne prepoznaje neki materijal niti se može dosjetiti. Tada se pri ponovnom učenju
koristimo metodom uštede. Naime, gradivo koje smo jednom naučili, pa "potpuno"
zaboravili, jer ga se ne dosjećamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom učenju redovito brže
naučimo. Razlika između početnog i ponovnog učenja može se izraziti u postocima vremena
ili broja pokušaja da se taj materijal nauči.
Metodom prepoznavanja i dosjećanja koristimo se najčešće u psihologijskim
istraživanjima, ali i pri školskom ispitivanju znanja. Pritom se redovito pojavljuju dvije
pojave koje treba imati na umu pri učenju. Jedna je različita uspješnost pamćenja u odnosu
58
prema mjestu čestica u nizu koji se uči. Druga se odnosi na to je li posrijedi neposredno ili
odgođeno ispitivanje pamćenja.
Činjenica je da se pri neposrednom ispitivanju pamćenja (znači odmah nakon učenja)
najbolje pamte zadnje čestice. To se tumači time što se one još uvijek nalaze u kratkoročnom
pamćenju. Ali, dobro se pamte i čestice s početka niza. Smatra se da je to zato što su one
kodiranjem prve došle u dugoročno pamćenje i tu se zadržale. To pravilo vrijedi za oba
načina ispitivanja pamćenja - neposredno i odgođeno.
Zašto zaboravljamo?
Koliko se imena kolega ili kolegica iz srednje škole možete sjetiti? Koliko se gradiva
matematike ili književnosti sjećate drugog razreda srednje? Na koliko ste dogovora
zaboravili? Ako čitajući navedena pitanja "osjećate laganu paniku", ne brinite - zaboravljanje
je normalna pojava. Sadržaje koje učimo uz napor zaboravljamo. Prvih nekoliko sati i dana
zaboravimo veći dio sadržaja. Što vrijeme više prolazi, taj je pad sporiji. Odgovor na pitanje
zašto zaboravljamo nije jednostavan. Sjetimo li se koliko ima oblika pamćenja i što sve
utječe na njega, bit će nam jasno zašto nema jednostavnog odgovora.
Postoje četiri osnovna uzroka zaboravljanja: postupno gubljenje tragova pamćenja,
nemogućnost pronalaženja pohranjene informacije, represija i interferencija. Ti se uzroci
međusobno ne isključuju. Koji će od ta četiri uzroka biti najizraženiji, ovisi o situaciji u kojoj
se uči, vrsti pamćenja, vremenu zadržavanja i sl.
Postupno gubljenje tragova pamćenja
Često korišten trag pamćenja (tzv. engram) ima u živčanom sustavu dobro uhodan put
i lako se aktivira. Možemo ga zamisliti kao dobro ugaženu stazu kroz travu. Ne koristimo li
je, staza će zarasti - nastupit će zaboravljanje. Strani jezik koji smo slabo naučili i zatim se
njime nismo koristili, vrlo brzo zaboravljamo. Dakle, za održavanje engrama najvažnije je
ponavljanje ili česta upotreba. Brzo gubljenje tragova iz senzornog i kratkoročnog pamćenja
nužno je jer neprekidno dolaze nove informacije!
Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju
Da bismo se sjetili neke informacije, moramo doći do nje. Ona može postojati u
našem dugoročnom pamćenju, ali ako nemamo dobar put do nje, kao da je i nema. Ljudi koji
59
pohranjuju informacije na taj način da ih na više načina dobro povežu sa starim znanjem
otvaraju više putova do te informacije. Ti se putovi još zovu "znaci za dosjećanje". Što ih je
više i što su istaknutiji, veća je vjerojatnost da ćemo do informacije doći kada nam zatreba.
Represija. Kao što postoji namjerno (motivirano) i nenamjerno učenje, tako je i sa
zaboravljanjem. Motivirano zaboravljanje ostvaruje se potiskivanjem (represijom) onih
sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo: imena ljudi koji nam se ne sviđaju brzo
zaboravljamo, a da o odlasku zubaru i ne govorimo! Prisjetimo se da nastupa zaboravljanje, a
neugodne sadržaje obično ne volimo ponavljati. Ugodne sadržaje sami sebi često
obnavljamo i volimo s drugima pričati o njima. Zato ugodne sadržaje rjeđe zaboravljamo.
Postoji iznimka od tog pravila. I kad već govorimo o tome kako mukotrpno učimo a brzo
zaboravljamo, utješimo se pitanjem: "Da li bi bilo dobro da baš sve što nam se događa
zapamtimo?"
Interferencija. Općenito, kad učenje jednog gradiva ometa učenje drugoga, govorimo o
interferenciji. Ako novo učenje potire prije naučeno, riječ je o retroaktivnoj interferenciji -
ometanje djeluje unatrag. Ako nešto prije naučeno ometa učenje novog gradiva, posrijedi je
proaktivna interferencija - ometanje djeluje unaprijed. Ako smo jedan sat učili engleski, a
zatim nakon kraće stanke njemački, učenje njemačkoga nepovoljno će djelovati na
zadržavanje lekcije engleskoga. Što je gradivo sličnije a stanka kraća, jače je djelovanje
retroaktivne interferencije. Ometa li svako novo učenje zadržavanje starije građe i da li sva
stara znanja ometaju usvajanje novih? Na sreću ne! Osim negativnog transfera, što je
zajednički naziv za proaktivnu i retroaktivnu interferenciju, postoji i pozitivni transfer. Ako
smo naučili voziti automobil to nam olakšava učenje vožnje kamiona iako je potrebno i
određeno novo učenje.
Smetnje pamćenja
Osim normalnih procesa zaboravljanja čije bolne posljedice često osjetimo, postoje i
patološke smetnje pamćenja. Nakon ozljede mozga ne možemo se sjetiti događaja koji su se
zbili prije i nakon ozljede. Nemogućnost dosjećanja događaja prije ozljede mozga zove se
retrogradna amnezija. Znatno je veći problem anterogradna amnezija - nemogućnost
stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Anterogradna amnezija se, osim nakon ozljede i
oštećenja određenih područja mozga, često pojavljuje i kao posljedica dugotrajnog
neumjerenog pijenja alkoholnih pića. Naime, zbog kalorija dobivenih iz pića ne smanjuje se
60
samo uzimanje hrane, već prevelike količine alkohola sprečavaju normalno iskorištavanje
vitamina B iz hrane. Nedostatak tog vitamina nepovoljno djeluje na procese pamćenja,
osobito na pohranu novih informacija u dugoročno pamćenje.
Općenito, smanjena mogućnost pamćenja naziva se hipomnezijom. Postoji i
hipermnezija - poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju.
Osobe s takvim poremećajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom
praćenju znanstvenika. Naime, takve su osobe dragocjeni primjeri za bolje razumijevanje
procesa pamćenja. Jedan je od zaključaka tih istraživanja da im takvo pamćenje smeta za
normalno kognitivno funkcioniranje. Slike se preklapaju. Ukratko, previše je informacija
istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio djelotvoran.
Lažna sjećanja ili paramnezije često se pojavljuju u starih ljudi. Nastaju tako što se
"praznine" u sjećanju na novije događaje popunjavaju izmišljenim podacima (ne radi se o
namjernom laganju). U paramnezije ubraja se i poznati fenomen "deja vu" pri kojem imamo
snažan dojam da se upravo odvija sekvenca koju smo već na potpuno isti način doživjeli pa
imamo snažan osjećaj da znamo što će biti sljedeće što će netko učiniti ili reći.
Poboljšanje pamćenja
Gordon Fawler, psiholog sa Stanforda radi sa takzvanom pneumoničnom tehnikom za
poboljšanje memorije. On kaže: "Svaki problem sa memorijom dade se rastaviti na nekoliko
faza. Prva faza je faza pospremanja materijala a druga je proces prizivanja pospremljenih
informacija u potrebnom trenutku. Postoji nekoliko tehnika poboljšanja memorije. I jedna od
njih je pneumonična. Ta tehnika pokušava svaku stvar povezati sa drugom koja nam je
neprestano prisutna u dugoročnoj memoriji".
Sigmund Freud je bio prvi koji je otkrio da sve ono što pamtimo i sve ono što svjesno
odlučimo zaboraviti pomaže u održavanju integriteta i samopoštovanja svake osobe. Taj
proces je Freud nazvao represijom, o čemu smo već govorili. No, vratimo se pamćenju.
U procesu pamćenja, svaku novu informaciju pridodajemo već postojećim koje
zapravo sačinjavaju kontekst nove informacije. Ono što ćemo upamtiti ovisi o onome tko
smo i što već znamo. Odgovor na ovo leži u takozvanim shemama. Te sheme su kostur naših
temeljnih ideja i pra-koncepcije drugih ljudi, objekta i situacija. Sve nove spoznaje do kojih
dođemo organizirane su tako da su u suodnosu sa već postojećim shemama. Koliko ćemo na
primjer trebati vremena da se prisjetimo nečijeg ureda. U jednom eksperimentu studenti su
61
proveli nekoliko minuta u jednom uredu. Kasnije ih se pitalo da opišu ured i stvari u njemu.
Memorija ispitanika je pod velikim utjecajem njihovih prethodnih shema o uredu općenito.
Vrlo dobro su se sjećali stvari koje prema njihovoj predodžbi trebaju biti u uredu a jako slabo
su se prisjećali onoga što prema njihovim shemama ne bi trebalo biti u uredu. Sheme također
utječu na našu percepciju i razumijevanje svijeta.
Svaki dio informacije koju osoba upija pretvoren je u kodove u mozgu koji tvore
vrstu memorije koja je uvjet za svaku ljudsku akciju. Druga vrsta ili drugi sloj memorije
povezuje sve ono što znamo u jednu cjelinu. Treći, nazovimo ga sloj memorije, uključuje
osobna iskustva. Spoj svih ovih elemenata memorije tvori naš identitet.
Anatomija pamćenja
Znanstvena istraživanja o anatomiji pamćenja počela su pred četrdeset godina.
Započeo ih je psiholog Karl Lashley. Njegovi eksperimenti su provođeni na životinjama.
Najprije ih je trenirao u labirintu. Nakon dobrog treninga, odstranio bi životinjama dijelove
cerebralmnog korteksa. Pronašao je da odstranjivanje bilo kog dijela korteksa (moždane
kore) dovodi do gubitka memorije. Lashley je zaključio da memorija nije lokalizirana na
specifičnim mjestima moždane kore. Međutim u kasnijim istraživanjima se došlo do toga da
je Lashley imao pravo kad se radi o kompleksnoj memoriji, no o jednostavnoj memoriji je
imao krivo.
O ovoj vrsti istraživanja psiholog Richard Thompson sa sveučilišta Južne Kalifornije
kaže: "Prvi cilj našega istraživanja je uspostaviti točnu lokalizaciju gdje je memorija
pohranjena u mozgu. Metoda našega istraživanja preuzeta je od Pavlova. Koristimo klasično
uvjetovanje. Pratimo aktivnosti pamćenja u mozgu i snimamo električne aktivnosti živčanih
stanica u nastojanju da vidimo aktivnost živčanih stanica pri procesu učenja". Ovu vrstu
istraživanja vrše na zečevima kojima se daje relativno neutralni podražaj u obliku zvuka ili
svjetla. Taj podražaj je popraćen uštrcavanjem zraka u oko zeca što naravno uzrokuje da zec
refleksno zatvori oko. Svako zatvaranje oka se kompjutorski registrira. S vremenom zec
formira uvjetovani ili naučeni odgovor, ili odgovor koji je već u njegovoj memoriji. Naime
zec nauči da odmah čim je čuo zvuk, trepne prije nego mu automat puhne u oko. Potom zecu
oštete jedan mali dio mozga gdje pretpostavljaju da je uskladištena ova specifična memorija.
Pri takvom eksperimentu zec sve zaboravi. Ta specifična memorija je smještena u dijelu
malog mozga pod imenom interpositus nucleus.
62
Pamćenje je od nezaobilazne važnosti za identitet osobe. Dok pamćenje funkcionira i
osoba intelektualno i duševno funkcionira. Međutim nisu rijetka oboljenja koja oštećuju
pamćenje. Gubljenje pamćenja se zove amnezija a uzroci su joj psihološke naravi. Osobe
koje su histerične koje često pobjegnu od neke neugodne situacije tako što jednostavno žele
neke uspomene izbrisati iz svog sjećanja. Druga vrsta amnezije je takozvana organska
amnezija čiji uzroci su često povreda mozga, neka bolest, alkoholizam, kemijska otrovanja i
senilnost. Svaka od ovih stvari dovodi do poremećaja kruga memorije u mozgu. Kod
Alchajmerove bolesti od koje boluju milijuni ljudi u starosti većoj od pedeset godina dolazi
do atrofije mozga ili umiranja neurona u mozgu.
63
KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA
Misaoni proces
U sedamnaestom stoljeću veliki francuski filozof De Cartes je ustvrdio: "Mislim,
dakle postojim" (Cogito ergo sum). Bez spoznaje o vlastitoj svijesti ne bismo imali osobnog
identiteta. Misaoni proces nam daje sve, memoriju, iskustvo, očekivanja. Jedino ljudski rod
posjeduje sposobnost mišljenja. Zato se zovemo "animal rationale". "Cogito ergo sum" dolazi
od glagola cogito-cogitare=misliti. To je opći terrmin koga koristimo za znanje. To uključuje
sjećanje,odlučivanje, planiranje, rješavanje problema, komunikacije ideja. Stoga u pravcu
psihologije, koji se zove kognitivnom psihologijom govorimo o procesu mišljenja. U taj
proces spadaju: pamćenje, odlučivanje, planiranje, rješavanje problema i izmjena ideja.
Kognitivni psiholozi studiraju načine kako ljudi dolaze do informacija, kako ih pohranjuju,
transformiraju i s njima manipuliraju.
Tek u novije vrijeme ponešto otkrivamo o procesu mišljenja. Kognitivna psihologija
obuhvaća sva istraživanja o procesu mišljenja i rješavanju problema. Nakon pojavka
kompjutora stručnjaci su uočili da je na primjeru kompjutora moguće razumjeti proces
informacija. Od tada se i na ljudski um počelo gledati kao na svojevrsni sustav procesora.
Naime tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća najsnažniji trend psihologije bio je
biheviorizam. Psiholozi su se uglavnom koncentrirali na akcije i ponašanje koje je bilo
moguće mjeriti. Malo tko se upuštao u mentalnu pozadinu ljudskog ponašanja, osim naravno
psihoanalitičara, čiji pristup je kao što i sami znate bio i ostao dosta jednostran. Britanski
psiholog Donald Brodbent je 1958. prvi počeo koristiti pristup procesiranja tako što je
pokušao opisati etape odnosno faze procesiranja misli. Počeo je na rad mozga gledati prema
modelu kompjutora. On je prvi psiholog koji je izašao sa modelom kako informacije
pospremamo u memoriju.
Prvo ih primamo preko osjetila, zatim ih mozak selktira, a onda ih mozak posprema u
memoriju. Ovaj model se pokazao izvanredno vrijednim u svim kasnijim istraživanjima.
Proces se može slijediti i imate osjećaj da mozak funkcionira poput kompjutera.
Dobitnik nobelove nagrade Herbert Simon sa sveučilišta Carnegie Melon radi od
1955. na projektu razvoja robota koji rješavaju probleme na način kako to čine i ljudi.
On i njegovi suradnici su zainteresirani za mogućnost korištenja kompjutora kao
modela ljudskog mišljenja. Kompjutori su u stanju osim računanja prepoznavati simbole,
64
riječi i slike. Stoga su mislili da bi slijedeći proces koga kompjutori čine u prepoznavanju i
računanju, ljudi mogli donekle ući u tajne procesa u mozgu. Ukoliko budu uspješni tada
bismo mogli napraviti matematičke modele za proces misli.
Kako biolozi tumače misaoni proces?
Većina današnjih biologa vjeruje da organizmi imaju mehaničko svojstvo koje djeluje
u skladu sa prirodnim zakonom i u skladu sa prirodnim procesima. Pamet je za biologe vrsta
mehaničkog stroja koji funkcionira po jednostavnom principu. Prvo prima informacije,
potom ih očitava, zatim ih uspoređuje sa poznatim simbolima te ih posprema u spremišta
memorije. Dakle za biologa je ljudski mozak identičan kompjutoru, osim što umjesto
"hardwara" od metala, stakla, pijeska i plastike, naš kompjutor ima živo tkivo. Što se
"softwara" (programa) tiče, programi u ljudskom mozgu nalaze se u neuronima, tvrde
biolozi.
Koristeći pristup kompjutorskog modela procesa informacija, kognitivni psiholozi su
počeli davati odgovore na funkcionalna pitanja poput toga kako se ljudsko iskustvo pretače u
znanje, onu vrstu znanja koje ravna našim akcijama i ponašanjem. Jedan od centralnih
principa naše pameti kojim se kognitivni psiholozi bave je naša sposobnost formiranja
mentalnih predodžbi izvanjskog svijeta - fizičke i socijalne realnosti u kojoj se nalazimo.
Mentalne strukture su toliko dio nas da ih zapravo u potpunosti nismo niti svjesni. Kognitivni
psiholozi stoga razlikuju svaki aspekt predodžbe realnosti.
Mentalni koncepti
Kategorije koje formiramo u svojoj pameti nazivaju se koncepti. To su mentalni
uzorci stvari koje idu skupa. Koncept može sadržavati sve elemente nekog fizičkog predmeta
-objekta. Recimo npr. cipela, i s time će biti povezano hodanje, dolazi nam u svijet pojam
čovjeka, neki atribut će se brzo uklopiti kao i recimo apstraktni pojam ljubavi.
Neki koncepti su strahovito kompleksni, kao što uostalom možemo vidjeti na
primjerima pećinskih crteža australskih domorodaca. Uočili smo slike koje predstavljaju
bogove, groma, kiše itd. Naša mašta je u stanju unijeti jako puno elemenata u crteže kao što
je slučaj s onim crtežima australskih domorodaca. U tim crtežima domoroci su uvrstili svoju
kategoriju u kojoj je žena povezana sa vatrom i mnogim drugim pogubnim stvarima. U
65
njihovoj mitologiji, sunce je žena mjeseca i sve žene su supruge sunca, stoga je sa ženama
povezana vatra.
Kako mi dakle dolazimo do koncepta u našoj pameti? Imamo li mi na primjer u
svojoj pameti definiciju ptice?
Znanstvenici vjeruju da mnogi koncepti s kojima raspolažemo, u sebi sadrže
takozvani prototip - generalnu predodžbu svakog pojma i svake stvari. Na primjer svatko od
nas ima svojevrsni prototip ptice u svojoj svijesti. Ptica mora imati određena svojstva. U taj
prototip teško da će spadati tukac - pura.
Mi ljudi također imamo tendenciju organizirati koncepte u jedan hijerarhijski model.
Ako vidimo stolicu čudnog oblika upitati ćemo se da li je to dio namještaja - stol, stolica, ili
samo stolica. Bazični nivo hijerarhije koncepta stolice daje nam onoliko detalja koliko
trebamo. Vjeruje se da dobar dio naših misli posvećen konceptu funkcionira na ovom
bazičnom nivou.
Koncepti su jedan od načina na koji naš mozak kategorizira stvari. No što se događa
kada informacija koju procesiramo sadrži mnoštvo koncepata? Kako obrađujemo
kompleksne ideje i iskustva?
Odgovor je uz pomoć shema. Za primjer pogledajte ovu rečenicu: Marko se razljutio
kada je shvatio da je zaboravio staviti senf u košaru za piknik. Kako to da odmah razumijemo
što ova rečenica znači? Razumijemo zato što organiziramo čitav splet informacija i
očekivanja povezanih sa shemom košare koju se nosi na piknik. Dakle u stanju smo imati
jako puno asocijacija povezanih sa odlaskom na piknik. Štoviše kada nam se informacija ne
podudara sa našom shemom, ostajemo zbunjeni i naš mozak podsvjesno u hipu reagira na
nepravilnost. Npr. Umjesto tvrdnje da je nazdravila iz šalice, netko kaže nazdravila je iz
kompjutora.
No ponekad imamo situaciju da nemamo dovoljno informacija koje bi bile u skladu
sa našom shemom. Tada se zbunimo ili odemo na krivi kolosijek jer aktiviramo shemu koja
nije odgovarajuća.
Za razliku od kompjutora, mi ljudi katkada misli nedovoljno procesiramo. Kada su
ispitanike na primjer zapitali da isplaniraju kupovinu, oni su planove pravili preskačući sa
objekta na objekt, odnosno artikla na artikal. Umjesto da se o problemu misli na direktni,
linearni način, mi imamo tendenciju procesirati informacije prema značenju koje informacija
ima za nas. Ukoliko radije idete u trgovine nego li apoteke, naravno je da ćete planove
66
kupovine usredotočiti na predmete interesa. No, ukoliko nemamo sve poznate elemente, na
primjer da planirate kupovinu u prodavaonici kompjutora, onda neki ne bi bili u stanju
napraviti plan što treba kupiti. Često forma problema, a ne sam kontekst, predstavlja bitni
faktor. Dakle, pored toga što ljudski mozak pokušava funkcionirati racionalno, nismo građeni
tako da smo u svakom momentu logični i tu se zasigurno razlikujemo od kompjutora.
Mislim da nas sama činjenica da koristimo kompjuter kao model procesa mišljenja
upućuje na zaključak da u mnogim sferama ljudi nisu baš previše racionalni. Načini na koje
mislimo su dosta stereotipni, dosta prejudicirani i proizlaze iz čitavog niza imidža umjesto iz
jednog logičnog slijeda. Paradoks svega ovoga sastoji se u tome da nam je trebao
kompjutorski model da uvidimo raznolikost putova kojima ljudska bića izvrdavaju
sistematskom i logičnom racionalizmu.
Dok znanstvenici ponešto saznaju o funkcioniranju mozga, kako racionalnom tako i
iracionalnom, većina od njih se u biti nije pozabavila mehanizmom po čijem principu
zapravo funkcioniramo. Tek sada neki kognitivni psiholozi postavljaju pitanje kako nam
zapravo psihologija mozga omogućava da ipak logički mislimo, učimo i pamtimo.
Michael Posner sa sveučilišta Oregon koristi tehniku imidža mozga i gleda koja
područja mozga obavljaju kognitivne radnje, kao na primjer proces čitanja. On koristi
kompjutorsku tehniku koja mu omogućava pratiti protok krvi u različitim područjima mozga
kod normalnih ljudi tijekom čitanja.
"Dajemo ljudima da čitaju pojedinačne riječi koje im se stavljaju ispred njih. U
jednom tipu studija dajemo im da jednostavno vide riječ, u drugom da riječ čitaju na glas. U
trećem modelu im dajemo da klasificiraju riječ. Ako im se predoči npr. riječ čekić, onda tu
riječ moraju s nečim povezati, na primjer sa čavlom. Pri svakom ovom procesu smo u stanju
uočiti aktivna područja mozga u trenutku dok osoba čita ili izgovara riječ".
Ta područja su na kompjutoru predstavljena u različitim bojama. Područje koje je
jako aktivno, na kompjutoru se pojavljuje u svijetloj boji, bijeloj ili svjetlo crvenoj. U crnoj
ili plavoj boji su područja mozga koja ne reagiraju.
Na taj način otkrivamo što se u kome dijelu mozga događa. Kada na primjer subjekt
treba misliti što ide skupa sa čekićem, taj proces aktivira dva područja u moždanoj kori.
Čitav proces se odvija u prednjem, frontalnom dijelu korteksa. Druga područja moždane
kore, su čini se aktivnija, kad se radi o pitanju pažnje. U istraživanjima je otkriveno da svaka
67
testirana osoba posjeduje isti intenzitet aktivacije mozga i aktivacija se odvija u identičnim
dijelovima mozga.
I dok neki znanstvenici pokušavaju otkriti principe po kojima naš mozak funkcionira,
drugi pokušavaju istraživačko znanje primjenjivati na svakodnevni život, posebno na
područje odgoja.
Robert Glaser profesor u centru za učenje i znanstveni razvoj na sveučilištu
Pittsburgha, studira procese učenja u svim oblicima od učenja u školi, na ulici, na selu itd.
Dakle prirodu učenja u svakom ambijentu.
Neki znanstvenici se bave čitanjem i shvaćanjem. Oni ispituju odnose između
bazičnih sposobnosti čitanja i viših nivoa razumijevanja. Ispituju odnos između automatskog
razumijevanja nečega, a to znači podsvjesni proces riječi potrebnih za razumijevanje
određenog sadržaja sa šematizmom cijelog paragrafa.
Također ih zanimaju razlike između ljudi koji nisu razvili bazične sposobnosti i onih
koji te sposobnosti imaju nadprosječno razvijene. Npr. u igranju tenisa početnik mora dosta
vremena potrošiti da bi uvježbao bazične pokrete ruke i koordinaciju ruke, reketa i loptice.
Međutim kad smo to jednom uvježbali, onda nam za igru tenisa nije više potreban tako veliki
svjesni napor. Igra postaje automatizirana i oslobođen nam je kapacitet memorije i pažnje
koje možemo usredotočiti isključivo na finese. Tako je i sa čitanjem. Kad smo savladali
slova, poslije s vježbom radnju čitanja možemo s lakoćom obavljati.
Cilj istraživanja funkcije mozga i procesa misli, bez sumnje je pokušaj pronalaska
metode kako bi se povećala ljudska inteligencija. Uvijek smo smatrali da čovjekom dominira
intelekt, međutim kognitivni psiholozi na inteligenciju gledaju kao na sredstvo kojim smo u
stanju učiti i rješavati probleme. Što više učimo o ljudskom pamćenju to smo u stanju bolje
rješavati probleme povezane s memorijom.
Revolucija u području kognitivne psihologije je zapravo tek započela no i pored toga
već su ušli u privatni dio ljudske svijesti i prirode čovjeka. Ušli su u tajnu neprocjenjivo
velikog kapaciteta mozga za izume, kreativnost i mudrost.
68
KOGNITIVNA NEUROLOGIJA
Tisuću osamsto četrdeset i prve godine nesreća jednog čovjeka uputila je psihologe u
misterij ljudskog mozga. Finis Gage radnik na željezničkoj pruzi pretrpio je katastrofalnu
povredu mozga dok je stavljao dinamit u liticu stijene. Cijev koju je držao u ruci raznijela mu
je dio gornjeg dijela lubanje tako da se vidio mozak. Gage začudo nije pao u nesvijest, čak se
i šalio sa liječnikom koji je došao na mjesto događaja. Nakon nekoliko mjeseci čini se da je
Gage fizički potpuno ozdravio. No sada više to nije bio onaj Gage, postao je bezobrazan,
impulzivan, nije bio u stanju obuzdavati svoje emocije, a psovao je kao kočijaš. S tim
psihološkim poteškoćama živio je još punih 13 godina. S ovim slučajem psiholozi su počeli
dovoditi u svezu povrede mozga sa promjenom ponašanja. Psiholozi su sada čak u stanju
napraviti kartu identificirajući mjesta koja su odgovorna za određena ponašanja.
Studij mozga prilikom povreda
Studij mozga prilikom povreda je dug i kompliciran proces. Koriste se mnoge
tehnike kako bi se mjerilo funkcije mozga kod normalnih osoba. Elektro encefalogram snima
valove mozga i registrira kognitivne podražaje u mozgu. Ket sken (kompjutorska
tomografija) je u mogućnosti prikazati strukturu mozga. Takozvani Pet sken omogućava
vidjeti mozak u akciji.
Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pojavila se magnetska rezonanca koja prikazuje
rad mozga u vrlo visokoj rezoluciji. Po prvi puta su psiholozi bili u stanju vidjeti funkcije
mozga u njegovoj dubini.
Kad je naš mozak aktivan, u područje aktivnosti dolazi kisik. Taj aktivni dio je
prepun kisika, što djeluje kao magnet za krvna zrnca koja brzo naviru u to područje.
Kompjutorska tehnologija će brzo dati sliku aktivnosti tog područja. Sa ovom novom
tehnologijom znanstvenici su u stanju proučavati mnoge do sada nepoznate funkcije mozga.
Od percepcije do motivacije.
Jedna od naših ogromnih sposobnosti je način kako vidimo svijet. Vid je tako
kompliciran da je oko 40% našeg mozga u funkciji vida. Deseci godina proučavanja
pokazuju nam što se događa u procesu vida. Svjetlosna energija se pretvara u neuro signale
ide od retine -mrežnice oka- do Talamusa. Ti signali odlaze do svake polutke mozga u
69
područje prvoga vizualnoga dijela moždane kore. Upravo ovaj dio moždane kore
znanstvenici istražuju uz pomoć magnetske rezonance.
Jedna trećina moždane kore u zadnjem dijelu lubanje je na ovaj ili onaj način uključena
u procesiranje vida. Centralno područje vizualnog dijela je mjesto gdje se prvo primaju
signali. Kroz taj dio informacije idu na drugu stranu moždane kore. Odatle neuro signali
odlaze u sva druga područja gdje se registriraju vizualni signali. U biti izgleda da postoji oko
40 vizualnih područja u moždanoj kori. Neki od tih vizualnih područja snimaju ono što
vidimo gotovo fotografski. To je proces koga se zove retina «topic maping». Pokusi na
životinjama pokazuju kako to funkcionira. U mozgu majmuna, neuroni vida su kemijski
obrađeni tako da potamne. Nakon što vidi neku sliku, mozak majmuna će snimiti tu sliku
koja se vidi u vizualnom dijelu moždane kore majmuna. Ta reprezentacija fizičkog svijeta je
početni korak za daljnje procesiranje vida. Na primjer ispred mene je neki objekt, ne trebam
znati puno o tome objektu niti kako daleko je niti koliko je veliki. Možda želim znati koja je
boja objekta, ima li kakav natpis?
Magnetska rezonanca je u stanju oslikati vizualni proces u stražnjem dijelu mozga.
Možemo pogledati koliko područja moždane kore je okupirano pitanjem vida.
Područja za vid šalju informacije u dva rafiniranija područja mozga. Područje parijentalnog
lobusa pomaže u određivanju prostorne orijentacije tako da možemo nešto uhvatiti, bacati,
upravljati, a temporalni lobus nam pomaže u određivanju vrste objekata u koje gledamo i s
kojima imamo posla.
Psiholozi studiraju aktivnosti u području temporalnog lobusa u kome se prepoznaju
objekti od visoke važnosti među ostalima ljudsko lice. Iz stražnjeg dijela mozga u desnoj
polutci dolaze puno jači signali kad osoba gleda u lica ljudi nego u nešto drugo. Ova
aktivnost mozga pojavljuje se dok gledamo bilo koju stranu ljudskog lica, pa čak i lice mačke
će izazvati jaki odgovor mozga. No pitanje je da li ovaj efekt uzrokuje cjelokupno lice ili
samo dio lica? Mi smatramo da je posrijedi lice samo po sebi a ne dijelovi lica, očiju ili
sjena.
Kod ljudskih bića i životinja dekodiranje imidža lica je od bitnog značenja. Lice će
nam puno reći od toga o kome se spolu radi pa do raspoloženja osobe te prijateljskog ili
neprijateljskog držanja. Ponavljanje prepoznavanja lica u biti u mozgu mijenja strukturu
dijela za pamćenje. Poznato je da je moždana kora vrlo prilagodljiva i organizira samu sebe
prema iskustvu koje ima. U životu jako puno gledamo i pratimo lica. U povijesti ljudskog
70
razvoja, prepoznavanje lica bilo je pitanje preživljavanja, tako da je mozak morao stvoriti
jaki mehanizam percepcije.
Postoji još jedna vrsta procesiranja vida u kojoj je mozak dobro zaposlen, a zove se
proces očiju mozga koji se očituje kad mislimo na neke scene ili objekte a da ih ne moramo
vidjeti. Otkriveno je da su mnoga područja mozga koja su zaposlena s procesom vida u
funkciji naše mašte ili zamišljanja.
Znanstvenici ispituju povezanost vizualnih sustava. Bila bi šteta imati 40% mozga za
isključive potreba percepcije. Zašto ne koristiti taj kapacitet i za mišljenje?
Mentalno predočavanje omogućava nam manipuliranje s materijalom koga smo
pospremili u vizualnoj memoriji. U stanju smo koristiti te informacije kako bismo predusreli
ili riješili probleme. Dakle stvarno gledamo očima mozga. Ne moramo stvari vidjeti da bih
ih predočili. Pomislimo na našu sobu. Kad u nju uđemo prvo ćemo sve pogledati od zidova
do prozora. Kad zamišljamo tu sobu u stanju smo vidjeti i razgledavati isto kao da smo tamo,
čak ćemo neke predmete moći i detaljno zamišljati i približavati kao što to čini kamera. U
stanju smo ploviti svijetom na bilo koju točku na bilo koji detalj. U stanju smo razmišljati što
bi radili, što bi mislili na nekom dijelu svijeta u nekoj situaciji.
Zahvaljujući snimcima, znanstvenici su u stanju vidjeti kako se mozak mijenja i
prilagođava zahvaljujući iskustvima, kako je dinamičan, kako se struktura mozga mijenja
zahvaljujući njegovim funkcijama. Naš mozak je prilagodljivi mozak, koji se mijenja već
prema onome što smo naučili, što smo iskusili i što prakticiramo. Jedan od pokazatelja
takvoga mozga je proces učenja kako čitati. Naučiti kompleksni sustav simbola koji
predstavljaju jezik je najveći izazov koji stoji pred malom djecom. To je proces učenja koji
se s vremenom reorganizira i oblikuje naš mozak da to usvoji kao nešto automatsko.
Da bismo razumjeli kako se mozak adaptira na čitanje, znanstvenik John Gabrieli
subjektima daje težak zadatak. Daje im riječi napisane naopako. Subjekti će ih dešifrirati vrlo
polako s puno grešaka naravno i to sve snimamo. Kad završimo snimanje onda ih
uvježbavamo istim riječima dok dobro ne uvježbaju. Nakon tisuću pokušaja čitanje riječi
naopako gotovo postane rutina. Kada su već dobro uvježbani opet ih se stavlja u aparat i
snima se što se događa u mozgu. Usporedimo snimke kad su bili vrlo loši i sadašnje gdje su
odlični. Na prvim snimcima dok se subjekti muče s riječima primjećujemo veliku aktivnost u
korteksu parijentalnog lobusa koji je vrlo aktivan u vizualno prostornom razmišljanju. Kad
subjekti postanu dobri u čitanju unatrag, aktivnosti mozga u ovom dijelu parijentalnog lobusa
71
jako su smanjene i gotovo nestanu, no lijeva polutka mozga postaje jako aktivna. Kad nešto
dobro naučimo onda mozak ono što nam je poznato stavlja u druge dijelove moždane kore,
tamo gdje su pospremljena naša iskustva i stvari koje smo kasnije u stanju raditi automatski.
No za neke je čitanje težak proces i potrebne su im godine da nauče čitati, radi se o
dislektičarima. Kod disleksije se ne radi samo problemu vida nego se radi o govornom dijelu
jezika. U lijevoj polutci mozga je centar za govor. Mi govorimo tako da su nam neka slova
izgovorena u milisekundama ali ih naše uho registrira. Za mnogu djecu s disleksijom ovo
područje se ne uspije aktivirati. To je problem koji se očituje kod nemogućnosti čitanja.
Znanstvenici također provode studije o utjecajima društvene stvarnosti na mozak.
Socijalni psiholozi skupa sa neurolozima pokušali su saznati nešto više o socijalnom
ponašanju i centru za to. Mazharin Banadji locirala je centar za predrasude u našem mozgu.
Naš mozak vrlo brzo nauči što je što i gdje što pripada. Kako ćemo koristiti mozak u procjeni
osobe koju ne poznajemo. Naš mozak je pun znanja o statusu osoba u društvu, to su
informacije koje smo nesvjesno naučili i pospremili okruženi kulturom u kojoj živimo.
Predrasude mogu biti automatski dio našega ponašanja čak i onda kad svjesno tvrdimo da
smo tolerantna osoba. Kako se to odražava na mogućnost da budemo članovi sudske porote.
Da li ćemo se ponašati korektno u trenucima kad treba brzo reagirati? U želji da otkrije naše
skrivene predrasude, doktorica Banadji, izradila je test kojim se mjeri vrijeme reagiranja kad
smo izloženi pozitivnim ili negativnim informacijama, u ovom slučaju kad nam se pojavi
crnačko ili bjelačko lice. Ona nudi nekoliko pojmova koji izražavaju lijepe i pozitivne
osobine a onda te pojmove uspoređuje sa pripadnicima crne ili bijele kože. Brzina kojom
subjekti odgovaraju ukazuje nam na podsvjesnu orijentaciju na predrasude. Bijelci
Amerikanci preferiraju bijelce, povezuju bijelce sa dobrim stvarima. Crnci pak daju
drugačiju sliku. U prosjeku ne pokazuju da imaju predrasude glede boje kože. Polovica
crnaca ipak sve dobro radije pripisuje crncima nego bijelcima no druga polovica pokazuje
obrnuto. Ovakvi odgovori upućuju nas na važnost kulture iz koje dolazimo.
Ukoliko imamo tendenciju preferirati bijelce nasuprot crncima to mora biti smješteno
negdje u našem mozgu u centru za osjećaje u amigdali. Neurolog Lis Feltz kaže: "kad u
okolini naučimo neku situaciju, straha na primjer, onda je u to uključena amigdala".
Očekivali bismo da je amigdala važna u učenju o socijalnim sferama života. Prvo se testira
bijelce da se vidi odgovor njihove amigdale na pitanje predrasuda. Kad pacijent čuje bučni
signal onda trepne okom. Jakost trepanja okom se mjeri kao orijentir predrasuda. Subjektima
72
pokazuju lica crnaca ili bijelaca. Većina bijelaca jače trepne na sliku nekog crnca a to
ukazuje ili na strah od njih, ili na to da mu nisu dragi. U skeneru im se mjeri aktivnost
amigdale. Psiholozi su pronašli korelaciju između treptaja kapkom oka i reakcijom amigdale.
Ovakva istraživanja imaju za cilj upitati se što rezultati zapravo u stvarnosti znače. Da
li ove razlike ili sklonosti predrasudama treba uzimati u obzir kad se ljudi odlučuju za
profesiju. Da li crnac treba biti policajac ako u njega nemam povjerenja i obratno da li
policajci trebaju biti bijelci. Takva pitanja su bez sumnje važna za funkcioniranje određenih
institucija.
73
RAZVOJ GOVORA
Biološki kapacitet govora
Bit jezika je ljudsko komuniciranje. Jezik je sredstvo kojim s drugima dijelimo
vlastitu stvarnost. Slušajući dijelimo realnost drugoga.
Studirajući kako se djeca koriste jezikom, psiholozi se nadaju da će bolje prodrijeti u
istinu o ljudskom mozgu a i o samom društvu i kulturi. Oni nastoje otkriti kako se ta posebna
sposobnost razvila kod ljudske vrste.
Da li smo rođeni sa sposobnošću govora? Kako se učimo strukturirati rečenice? Koju
ulogu imaju roditelji pri procesu razvoja govora kod djeteta? Što je to što potiče dijete da
progovori?
Čim se dijete rodi ono stupa u zadivljujući, ali komplicirani proces, proces razvoja
komunikacijskih sposobnosti. Djeca uče nevjerojatnom brzinom. Od prvog krika prilikom
rođenja, pa do prve izgovorene riječi jedva da prođe godina dana. Do vremena kad polaze u
školu, djeca govore gotovo kao i odrasli sa rječnikom od otprilike četrnaest tisuća riječi.
Kako oni to postižu? Kakav je proces učenja govora? Kolika je uloga prirode pri tom procesu
a kolika je uloga nasljedstva?
Sve donedavno se pretpostavljalo da je u procesu razvoja govora isključivo priroda na
djelu. Mislilo se da djeca jezik uče imitirajući odrasle, posebno roditelje. 1957. godine,
lingvist Noam Chomsky (Čomski), započeo je proučavati razvoj govora, te pokušao objasniti
prilično veliki fenomen, kako to da malo dijete s priličnim ograničenjima glede iskustva,
stječe sustav jezika i u stanju je izgovarati riječi, nove rečenice.
Chomski i njegovi učenici vjeruju da se djeca rađaju sa aparatom za govor što je u biti
neurološka struktura u području mozga. Oni ne znaju gdje se ta struktura nalazi, ali ističu da
je, zahvaljujući tom centru našeg mozga svako dijete na bilo kojoj točci svijeta, u stanju
naučiti jezik sredine u kojoj je rođeno. Jedino ljudska vrsta posjeduje aparat za govor. Taj
aparat nam omogućava učenje jezika i razumijevanje jezične strukture jer su nam temeljni
principi govora urođeni.
Ideja o biološkom kapacitetu jezičnih sposobnosti postala je interes za novo
znanstveno područje poznato pod imenom razvojne psiholingvistike.
74
Međutim, mnogi psiholozi vjeruju da socijalna interakcija između djeteta i roditelja
također igra značajnu ulogu u razvoju govora.
Uloga socijalne interakcije u učenju jezika
Socijalni odnosi su vjerojatno preduvjet za aktiviranje govornog aparata. Istraživanja
su pokazala da bebe preferiraju ljudski glas iznad svakog drugog zvuka i ljudska lica iznad
svega. Čak i kad su vrlo mala, djeca se uzbude kad se pojavi lice nepoznate osobe u pratnji
glasa roditelja.
Uloga socijalne interakcije u razvoju jezika predmet je znanstvenog istraživanja.
Znamo da se djeca rađaju sa posebnim mehanizmima u mozgu koji su centri za jezične
sposobnosti. Čini se da to ima samo ljudska vrsta. Međutim sama neurološka sposobnost ne
jamči djelotvornost aparata za govor. Da bi se urođene sposobnosti govora razvile, dijete
mora biti u kontaktu sa drugim ljudskim bićima. Mora čuti riječ i govor, no ono što je
najvažnije riječ mora biti upućena upravo djetetu. Socijalna interakcija je baza razvoja
govornih sposobnosti.
Djeca uče jezik prema onome što se oko njih događa, ne uče jezik apstraktno. Uče iz
konteksta događaja. Na primjer ako majka djetetu pruža bočicu s mlijekom i kaže ovo je
tvoje mlijeko, djetetu je automatski jasno da je govor o mlijeku. U takvim slučajevima dijete
dešifrira namjeru govornika.
U komunikaciji s djetetom, majka, čak i nesvjesno svoje riječi prati akcijama i
mimikom. Majke govore puno sporije nego obično. Rečenice su kratke, riječi razgovijetne.
Često se ponavljaju iste fraze. "Vidi knjigu, gledaj knjigu. Ovo je knjiga".. To je perfektan
primjer majčinskog govora djetetu. Majka katkada govori povišenim tonom, polagano i to o
stvarima koje zaokupljaju pažnju djeteta. Majka možda i nesvjesno odnosno instinktivno
pokušava naglasiti da jezik ima značenje. Dakle pri učenju jezika u igri su i priroda i briga.
Međutim, u procesu učenja govora također vrlo važnu ulogu igra biološko
sazrijevanje, to jest biološka spremnost za upuštanje u govor. Dijete mora ući u određenu
životnu dob da bi počelo govoriti. Kao i pri hodanju, ili jelu, za sve mora doći vrijeme
sazrijevanja, zatim potrebno je vrijeme da se razviju mišići u ustima i grlu, za potrebe
komunikacije.
75
Faze govora
Prva faza govornih mogućnosti je plač. To je prvi čin ljudskog komuniciranja. Cilj
plača je svratiti pažnju na potrebe gladi, osjet boli, hladnoće itd. Zvuk koga dijete plačem
producira obično nailazi na društveni odgovor.
Drugi slični znakovi kod djeteta su gugutanje i kikotanje. Djeca s time počinju u
drugom mjesecu života.
Druga faza govora je upotreba zvukova u formi slogova (ba, ba, ma, ma, pa, pa).
Upotreba ovih slogova je od jako velike važnosti. Time se naime djeca uvježbavaju u
produciranju zvukova i grupiranju znakova. Na tom stupnju dijete je u stanju razlikovati
glasove svakog jezika i u stanju ih je reproducirati. To se zove univerzalnom prilagodbom.
No kad dijete navrši prvu godinu života gubi ovu vrstu fleksibilnosti postaje ekspert u svom
vlastitom rodnom jeziku te pokušava reproducirati i razlikovati samo one glasove koji su
primjereni njegovom materinjem jeziku.
Prve dječje konverzacije jezično nisu smislene. Djeca komuniciraju s
roditeljima koordinirajući i prilagođavajući zvukove i tonove dok roditelji
za uzvrat koriste melodične intonacije koje inače ne koriste u redovitim
verbalnim komunikacijama s odraslima.
Poznata je posebna vrsta govora koja se zove mamin govor ili roditeljski govor.
Psiholog Ann Flenord sa sveučilišta Stanford bavi se fenomenom majčinskog
obraćanja djeci u mnogim kulturama. Ona ističe da djeca komuniciraju s roditeljima puno
prije nego li počnu govoriti. Nju zanima kako se uspostavljaju pre verbalne komunikacije.
Stoga ona i njene kolege snimaju majčin glas dok tepa djetetu, ili ga pak upozorava na neku
opasnost.
Ovaj proces prate i u dosta evropskih zemalja, u Americi, Nigeriji, Japanu i drugdje.
Pronalaze da su melodije majčinog govora s malom djecom vrlo slične, bez obzira na jezik ili
kulturu majke Pretpostavka je da kroz te melodije i konture glasova dijete već naslućuje
značenje riječi i puno prije nego počne govoriti. Također misle da djeca čak i ne obraćaju
veliku pažnju na značenje riječi koje im roditelji upućuju nego kroz njih razumijevaju
majčine emocije, nakane i osjećaje.
Nakon što se djeca upuste u elementarnu praksu izgovaranja slogova već su spremna
za treći stupanj razvoja govora. Za tu fazu djeca su spremna kad im je otprilike godina dana.
76
To je takozvana faza jedne riječi. Prve riječi su povezane sa ritualom ponašanja npr. Bog,
Ciao, Zdravo..
Slijedeći niz riječi odražava različite vrste odnosa. Prvo iz područja akcija i izvanjske
stvarnosti. Npr. dijete će reći, lopta, kuća, pas... Potom iz područja odnosa među objektima.
Ako vidi prazan akvarijum dijete će reći «riba». I konačno dolaze riječi koje se odnose na
događaje gdje djeca imaju tendenciju ponavljati u smislu još ili opet..
Kad djeca nauče koristiti riječi predmeta ili životinja, ona zapravo uče koristiti
simbole. Simbol ili riječ, predstavlja nešto drugo - objekt ili akciju. Međutim da bi se
kompliciranija simbolika donekle ustalila u psihičkom razvoju djeteta potrebno je da se
razviju određene mentalne sposobnosti. Do toga dolazi pri kraju druge godine života.
Da bi koristilo riječi kao simbole dijete mora posjedovati memoriju koja je u stanju
pospremiti slike predodžbe ili kodove pamćenja i objekata koji će moći sve te pospremljene
predodžbe i podatke dozvati iz pamćenja i povezati sa odgovarajućim riječima koje ih
simboliziraju.
U isto vrijeme dijete također mora razumjeti i naučiti manipulirati objektima ili
roditeljima kako bi došlo do akcije odnosno događaja. U stvari roditelji su sredstvo kojim
dijete manipulira kako bi postiglo svoj cilj. A jezik je efektivan način za to.
Slijedeća faza je faza «dviju riječi». Djeca od godinu i pol dana počinju koristiti
izričaje od dvije riječi kako bi izrazila zajedničke funkcije, locirala, zahtijevala, željela i
imenovala stvari.
Konačno u posljednjoj formalnoj fazi ranog razvoja dolazi do takozvane telegrafske
faze. Dvogodišnje dijete počinje koristiti jednostavne rečenice sastavljene od glagola i
imenica. Te rečenice su najčešće u singularu, bez pridjeva i priloga ili imaju tipični
gramatički redoslijed riječi. Te rečenice nemaju množine, nemaju padeža ili glagolski
vremena. Imaju tipični redoslijed: prvo onaj tko je aktor, potom slijedi akcija i na kraju
slijedi imenovanje nekog objekta.
Nakon navršene dvije godine dijete sa razvojem mentalnih sposobnosti razvija i
obogaćuje rječnik, gramatička struktura se poboljšava i dijete postaje slobodnije u
izražavanju. U četvrtoj ili petoj godini života, dijete se jezikom koristi gotovo kao i odrasli.
Jedino što im preostaje je učenje pravopisa i gramatike, zapravo školsko usavršavanje.
77
Usvajanje gramatičkih pravila
Dan Slobin psiho-lingvist na sveučilištu Kalifornije proučava načine kako mala djeca
usvajaju i razvijaju sustav gramatičkih pravila bez mogućnosti imitiranja odraslih. U
posljednjih dvadesetak godina šalju znanstvenike po džunglama, gradovima, selima da
snimaju glasove male djece te da vide kako ta djeca uče svoje materinje jezike. Ustanovili su
da bez obzira na kulturu i okolinu, djeca od dvije godine počinju primjenjivati gramatičke
strukture vlastitog jezika.
Na primjer djeca nastoje slijediti striktni raspored riječi. Mi kažemo: Daj mi kolač, pij
mlijeko, pokaži mi ruku. Prva riječ je uvijek riječ akcije a druga se odnosi na objekt. Razlike
između akcije i objekta dijete uočava dosta rano. Također se brzo usvaja i redoslijed riječi.
Rijetkost je da dijete kaže «kolač hoću, ili daj mlijeka mi još». Dakle već govore gramatički.
Da upitate nekog roditelja na ulici kako im djeca uče jezik, dobit ćete odgovor da
djeca imitiraju roditelje. Međutim ako pomno pratite vidjeti ćete da djeca koji puta kažu
stvari koje od nikoga ne nauče. Na primjer može reći razbio sam čašu ili pao sam. To
zapravo znači da dijete samo već u sebi formira osjećaj za prošlo vrijeme. Koji puta će
koristiti neke nepostojeće gramatičke oblike, što zapravo znači da djeca stvaraju svoj vlastiti
sustav po kome se dosta dugo ravnaju. Djeca između treće i pete godine života jako puno
rade na usavršavanju osnova gramatike. To se događa identično u svakoj kulturi i u svakom
jeziku.
Šestogodišnjaci su već jako napredni i već imaju svoj vlastiti gramatički sustav. No
što se događa kad se sretnu sa vršnjacima koji imaju isto tako vlastiti gramatički sustav.
Pitanje je kako djeca uče pravila komuniciranja u socijalnim situacijama. Kako vode
dijalog?
Dijalog se sastoji od tri bitna dijela koje moraju poznavati oba sugovornika. Prvo je
započinjanje razgovora na način na koji se simbolizira volja za razgovorom. Drugo je
razumijevanje nepisanog pravila da je razgovor naizmjeničan i treće je da razgovor treba
završiti uz obostran dogovor. Ukoliko se ova tri pravila ne poštuju dolazi do velike
zbunjenosti i neugode.
Roditelji koriste brojne načine da djecu nauče pravilima razgovora. Uvlače ih u
razgovor, pitaju i čekaju na odgovor. Uče ih što kazati kad im netko nešto da ili ih pita. Ove
rane socijalne aktivnosti ne samo da pomažu djeci u njihovom razvoju nego im daje stabilnu
78
strukturu u verbalnoj komunikaciji sa svijetom a komunikacija je temelj našeg
intelektualnog, kulturnog i socijalnog života, dimenzija bez koje je život nezamisliv. Djecu
treba učiti kako surađivati s drugima u komunikaciji. Što bi život bio bez jezika? Imali bismo
svijet bez ideja, bez povezanosti srca i pameti. Jezik je bitna karakteristika naše humanosti.
79
PSIHOLOŠKA TESTIRANJA
Dozvolite da vas priupitam kolege/ice, koliko ste pametni? U procjeni morate u obzir
uzeti sve svoje uspjehe, ocjene, snalažljivost, ono što posjedujete. Od sposobnosti rješavanja
križaljki do ideje kako uhvatiti miša u kući. Ili jednostavno reći vaš kvocijent inteligencije.
Pretpostavimo da mi kažete da je vaš kvocijent inteligencije 100. Dakle rekli ste mi da
spadate među prosječne ljude s obzirom na vašu inteligenciju. To praktički znači da vas
otprilike 50 posto ljudi kojima je mjeren kvocijent inteligencije premašuje, a pedeset posto je
ispod vas. No pitanje je da li se kompleksnost pojma inteligencije može svesti na broj i
postotak. Zašto psiholozi troše toliko vremena i energije da bi došli do nekakvog broja. A
kakav efekt taj broj zapravo može imati na razvoj pojedinca?
Mjerenja u psihologiji
Cilj mjerenja u psihologiji je ustanoviti kako i koliko se ljudi razlikuju u svojim
sklonostima, sposobnostima, ponašanju i osobnosti. Koristeći čitav niz metoda testiranja,
psiholozi pokušavaju izmjeriti domet inteligencije. Oduvijek je bilo pitanje kako to da se
ljudi toliko razlikuju, stoga su psiholozi izašli sa instrumentima mjerenja. Njihove metode su
psihometričke a njima mjere se različite sposobnosti ili poremećaji.
Testovi koje koristi psihologija
Najpoznatiji testovi se odnose na sfere inteligencije, akademskih potencijala, SAT
(ES EI TI), mogućnosti i sposobnosti učenja, jednom riječju radi se o kognitivnim testovima,
jer se njima mjere različiti aspekti mentalnih sposobnosti.
Druga vrsta testova su takozvani testovi ličnosti kojima se ne mjere kognitivne
sposobnosti već interesi, vrednote i osobne sklonosti pojedinca.
Treća vrsta testova se odnosi na kliničke testove kojima se ustanovljuju mentalna i
emotivna stanja osobe.
Uzmimo na primjer multi fazični inventar ličnosti (MMPI1 i MMPI2) koga su izradili
u Minnesoti. Subjektima se ponude stotine pitanja na koje treba odgovoriti da li su tvrdnje
istinite ili nisu. Pitanja se odnose na područja ljudskog gledanja na stvari, događaje i moralne
kategorije. Prema odgovorima se procjenjuju karakteristike testiranih osoba i svrstava ih se
među normalne ili abnormalne.
80
Vi vjerojatno niste bili česti predmet testiranja. U Hrvatskoj (a i u Evropi) testovi
inteligencije se prave u iznimnim slučajevima. Međutim u američkom svijetu testovi
inteligencije su gotovo rutinska stvar. Djecu se evaluira u vrtićima, osnovnoj školi, pa sve do
fakulteta. Mnoga poduzeća ili institucije prije nego vas zaposle traže psiho evaluaciju. To je
postao jedan od glavnih preduvjeta zasnivanja karijere.
Izgleda da testiranje prirode ljudi datira još iz najranijih dana zabilježene ljudske
povijesti. Adam i Eva su prošli kroz svojevrsni test, zar ne? Kineski carevi su već
2200.godine prije Krista imali testove inteligencije za svoje dvorske službenike. U modernije
vrijeme, pri kraju prošlog stoljeća, englez Francis Gaulten sastavio je test mentalnih
sposobnosti. On je pokušao dokazati važnost nasljednih faktora za inteligenciju. Drugi važan
izumitelj testa inteligencije bio je francuz Alfred Binet koji je svoj prvi test inteligencije
objavio 1905. Ovaj test je napravljen za mjerenje intelektualnih sposobnosti školske djece
kako bi ih se moglo klasificirati i staviti u zasebne razrede. Cilj testa bio je zamijeniti osobne
i često pristrane evaluacije đaka od strane njihovih nastavnika. Bineov test u stvari ne daje
uvid u samu inteligenciju đaka nego više u njihove školske sposobnosti.
Ključ Bineovog pristupa bio je kvantifikacija đačkog znanja. Testiralo se djecu
različitih dobi. Prosjek poena bi se izračunao za svaku životnu dob. Zatim bi individualne
rezultate usporedili sa rezultatima prosjeka. Potom bi zbrojili poene i zaključili da normalno
dijete od 5 godina treba dobiti između 80 i 100 poena. Dijete od 8 godina između 130 i 150,
dijete od 11 godina između 180 i 200. Naravno da je to nelogično. No žrtve ovog testa bila su
djeca doseljenika u ameriku u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, koji su imali poteškoća sa
jezikom i kulturom, a ista stvar je bila i sa stotinama tisuća regruta između dva svjetska rata.
Cilj testa bio je staviti neki red u kaotično društvo. Jeftinim testom moglo se ipak procijeniti
tko je bolji za kakav posao, na koga se može računati itd. Također je bilo potrebno ustanoviti
da li boja kože utječe na intelektualne sposobnosti. U Americi se previše vjerovalo da su
crnci inferiorna rasa a isto se vjerovalo i za doseljenike posebno iz slavenskih zemalja.
Kvocijent inteligencije
Tisuću devetsto i šesnaeste godine, Luis Turman sa sveučilišta Standford adaptirao je
Bineov test prilagođavajući ga školskoj djeci. Nova verzija bila je poznata kao Standford-
Bine test inteligencije. Predviđene su nove mjere za utvrđivanje kvocijenta inteligencije.
Formula je bila ova. Zbroj poena mentalne sposobnosti kroz dob puta 100. Dakle broj
81
zadobivenih poena na testu, dijelio bih se s brojem godina djeteta te pomnožio sa sto. Tako
imamo ove brojeve: 10 (sakupljenih poena) kroz 8 (tj. godina djeteta) puta sto, što iznosi
125. Drugim riječima to znači dijete je na testu dobilo onoliko poena koliko je predviđeno za
dob od osam godina i njegov kvocijent inteligencije odgovara prosjeku što je 125.
Ovaj test je najednom postao norma inteligencije i sposobnosti. Dapače počelo se
vjerovati da test obuhvaća sve unutarnje intelektualne sposobnosti.
Tisuću devetsto trideset i devete godine, psiholog David Wexler napravio je novi test
ne-verbalnih pojmova kako bi se eliminirao problem emigranata i onih koji nisu bili u velikoj
kontroli jezika. Uz verbalne upite davao bi djeci i crteže ili slike. Djeca su trebala poredati
slike u logičkom slijedu.
Ovaj test se neprestano dopunjuje i adaptira, tako da je danas ova vrsta testiranja
postala neizbježna. Više od tri milijuna Amerikanaca polaže ovaj test svake godine.
Psihološko testiranje je u Americi postao veliki biznis. Na tisuće psihologa se danas bavi
mjerenjima inteligencije. No pitanje je da li ti psiholozi doista rade ono što bi trebali. Pitanje
je u kojoj mjeri test ima svoju vrijednost za ispitanika?
Psiholog William Banks sa sveučilišta Harward pokušava objasniti smisao i ulogu
psihološkog testiranja. Njegove teze su slijedeće: Ponajprije treba biti siguran da je test
valjan a to znači da se njime mogu izmjeriti sve stvari od interesa. Ako se testom želi
predvidjeti da li netko ima šanse biti dobar đak, onda taj test mora mjeriti isključivo školske
sposobnosti. Ako se želi vidjeti da li je netko u stanju raditi posao za koji se kandidira, onda
taj test mora mjeriti praktične sposobnosti ispitanika. Drugi princip je da test mora biti
pouzdan a to znači da bi isti subjekt pri svakom uzimanju tog testa bio u stanju dobiti gotovo
identičan broj poena. Treće, veliku pažnju treba posvetiti standardiziranju testa što znači
odrediti točna pravila koja se ne mogu mijenjati iz slučaja u slučaj.
No potrebno je također ustanoviti da li se ovi testovi koriste u prave svrhe ili se mogu
i zloupotrebljavati. Sam Binet i mnogi drugi su priželjkovali da test inteligencije bude
neovisni i pravedni kriterij đačke sposobnosti. U Americi su ti testovi došli na glas kao
demokratsko sredstvo u procjenjivanju ljudske inteligencije bez obzira na spol, rasu,
nacionalnost ili vjersku pripadnost ili vanjski izgled. Međutim ovi ciljevi često ne dođu do
izražaja.
82
Pouzdanost testa inteligencije
Nijedno područje psihologije nije ovoliko moralno korumpirano kao područje
testiranja inteligencije. Naime rezultati testa, koji ne moraju uvijek biti točni, opečaćuju
osobu za cijeli život. Koji puta se dogodi da rezultati testa pokazuju da određena osoba nije u
stanju obavljati neki intelektualni posao, iako to u praksi ne mora biti istina. Naime događa
se da određeni testovi ne uzimaju u obzir sve okolnosti. Pokazalo se na primjer da američki
policajci različitih rasa dobivaju različiti broj poena na testovima inteligencije dok im se
testira sposobnost za izvršavanje nekog zadatka. Pokazalo se da recimo crni policajci na
određene zadatke gledaju drugačije nego li na njega gledaju bijelci ili hispanici. Općenito
postoje predrasude glede inteligencije i sposobnosti kad su u pitanju: spol osobe, dob ili pak
rasa.
Psiholog Klod Still proučava u kojoj mjeri se etiketiranje i stereotipi odražava na
sposobnosti osoba u ovim testovima. On ovaj fenomen naziva poteškoćom stereotipa.
To je poteškoća koja je povezana sa okolinom u kojoj pojedinac živi, mogućnost da
će vas procjenjivati prema identitetu, bilo nacionalnom, vjerskom, spolnom ili godinama
starosti. Ne trebamo vjerovati u stereotipe jer često ne odgovaraju istini. Za primjer uzmimo
žene koje izlaze na test.
U našem društvu je prisutno mnoštvo stereotipa, jedan od njih je da su žene
ograničene kad trebaju rješavati matematičke probleme. I taj tip stereotipa uistinu predstavlja
psihološki problem. Kad žene polažu taj test neke od njih već u sebi imaju strah da ga neće
položiti, dok se muškarac već pri samom početku može osjećati samouvjerenije jer je u
njegovoj svijesti prisutan taj stereotip. Kako se ovo pokušava eliminirati? Pa tako što se
prije uzimanja testa ljudima objasni da ovaj test ne mjeri ograničenje osobe nego njene
mogućnosti. Nakon dobrih objašnjenja psihologa prije testa, rezultat je taj da žene rješavaju
test isto, a u nekim slučajevima i bolje nego li muški.
Binet je vjerovao da je inteligencija dinamički kognitivni proces, ali na žalost mnogi
mjerači inteligencije su na nju gledali kao na jednostrani potencijal koji je u stanju
predvidjeti akademski i profesionalni domet.
U posljednjih nekoliko godina kognitivni psiholozi poput profesora Howarda
Gardnera nude nam nove perspektive u pogledu inteligencije.
83
Vrste inteligencije
Pogled na inteligenciju je dosta jednostran ako ga se promatra kroz IQ testiranje
(testiranje kvocijenta inteligencije). On razlikuje sedam vrsta inteligencije koje bi testovi
trebali uzeti u obzir.
Prva vrsta inteligencije je lingvistička inteligencija, sposobnost koju u lingvističkom
smislu posjeduju pjesnici, pisci ili govornici.
Druga vrsta inteligencije je psihološko matematička inteligencija. To je uglavnom
školska inteligencija koja uključuje logiku, matematički način razmišljanja.
Treća vrsta inteligencije je glazbena inteligencija, četvrta inteligencija orijentacije u
prostoru, peta koja uključuje sposobnost sagledavanja čitavog svijeta i podudarnih realnosti.
Potom postoji inteligencija koja uključuje harmoniju tjelesnih izražaja, korištenje
tijela u rješavanju problema (ono što bismo mi zvali praktičnom ili primijenjenom
inteligencijom).
Razlikujemo dvije vrste osobne inteligencije. Interpersonalna inteligencija koja
obuhvaća razumijevanje ljudi oko nas, i osobna takozvana «intra» inteligencija koja je u
sklopu inteligencije ličnosti. To znači posjedovanje sposobnosti dubokog razumijevanja
svega onoga što se u nama događa. Inteligencija koja se bavi pitanjima bitka, pitanjima poput
onih tko sam, koje sklonosti imam, koje i kakve su mi potrebe.
Dakle sve ono što posjeduje osoba koju zovemo pametnom i lukavom. Svih ovih
sedam vrsta inteligencije treba uzeti u obzir da bi se došlo do jedne realnije vrijednosti
kvocijenta inteligencije. Većinu od nabrojenih inteligencija i sposobnosti današnji test za
mjerenje inteligencije ne uzima u obzir. Stoga tipično mjerenje kvocijenta inteligencije neće
imati neku svijetlu budućnost.
Psiholog Robert Sternberg sa sveučilišta Yale, studira fenomen praktične
inteligencije. Primjer praktične inteligencije je da ste se u stanju snaći prenatrpanim ulicama
kao u kompliciranoj gradskoj situaciji. Pretpostavimo da ste trebali poći do fakulteta. Postoji
nekoliko alternativnih prilaza. Osoba sa većom praktičnom inteligencijom biti će u stanju
brzo shvatiti koji je najbliži put do faksa.
Sternberg je nedavno izradio specifičan test kojim se mjere praktične sposobnosti
orijentacione inteligencije. Subjekti moraju rješavati zadatke poput tog kako se orijentirati
između dva mjesta na karti.
84
Ustanovili smo, navodi Sternberg, da postoji vrlo mala korelacija između praktičnog
aspekta inteligencije i aspekta potrebnog za akademska dostignuća, koji je obično standard u
testovima kvocijenta inteligencije. Dakle itekako je moguće da su neki ljudi odlični u testu
praktične inteligencije a loši u testovima koji predviđaju akademske sposobnosti. Na
inteligenciju treba gledati kao na dar sposobnosti prilagođavanja postojećim uvjetima života.
Shvatili smo da normativni test kojim se mjeri kvocijent inteligencije nije dovoljan da bi se
njime svrstavalo ljude u kategorije inteligentnijih ili manje inteligentniji. Poznato nam je i to
da garancija ocjena na fakultetu ili bilo kojoj školi nije garancija kasnijeg praktičnog uspjeha
u životu. Mnogi ljudi ističu da tek nakon fakulteta nauče raditi svoj posao. Dakle nije toliko
važna inteligencija po sebi, nego iskustvo i praktične sklonosti ljudi. Stoga psiholozi rade na
izradi testova za pojedina zanimanja, već prema tome kakva je orijentacija osobe koju se
testira. Jednu vrstu testa treba imati za trgovce, drugu za matematičare, treću za liječnike, itd.
Neurolozi također primjenjuju svoju vrstu testova inteligencije. Njihovi testovi imaju
za cilj mimoići inteligenciju i praktičnost i zadržati se jedino na kapacitetima mozga.
Koristeći posebni instrument koji mjeri određene valove mozga, znanstvenici su u stanju
mjeriti reagiranje mozga na određene podražaje. Snimci elektro-encefalograma koji
registriraju valove mozga zvane P-300 izvanredno su dobra mjera za reakcije mozga. Teorija
je ova. Mozak pametnije osobe će pokazivati manji intenzitet vala P 300 tijekom vremena jer
se u stanju brže prilagoditi na podražaje i u stanju je brže apsorbirati nove podražaje.
Međutim ova teorija još uvijek nije objeručke prihvaćena u svijetu znanosti jer o podražajima
i reakcijama mozga ne znamo previše i nikada nismo u stanju definirati sve uzroke podražaja
ili pak reagiranja mozga.
I na kraju, bez obzira koliko su svi dosadašnji testovi realni pokazatelj inteligencije,
jedna stvar je ipak sigurna. Ljudi se razlikuju. Razlike su vidljive i mjerljive, no naši
zaključci često ne moraju biti točni.
85
PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUČIVANJA
Uzroci iracionalnosti
Svakog dana donosimo odluke, od onih poslovnih pa do elementarnih, kad na primjer
odlučimo jesti. Bez obzira kako je život nesiguran mi uvijek moramo nastupati odrješito, pa
čak i u situacijama kad moramo nekoga zaposliti da za nas donosi odluke. I pravo govoreći
gotovo da smo zadovoljni sobom, dobro mi to radimo zar ne? Međutim sve bi bilo dobro
kad ne bi bilo psihologa koji nam pomažu stvari zakomplicirati. Veći dio psiholoških
istraživanja stavlja u pitanje racionalnost i mudrost koje stoje iza naših odluka.
Tradicionalno znanstvenici navode dva razloga zbog kojih su ljudi skloni
iracionalnosti. Prvi je pod utjecajem mase, kad je pojedinac dio rulje, u tom slučaju pojedinac
nije u stanju neovisno misliti. U ekstremnim slučajevima psihologija mase jednaka je
histeriji.
Druga teorija koja potječe od Freuda i njegovih pristaša ističe da ljudi prestaju biti
racionalni i postaju slični životinjama kada se povedu za primitivnim potrebama koje
zahtijevaju neposredno zadovoljstvo. Misli se prvenstveno na seksualni nagon i agresivnost.
Po Freudu, zadaća društva je staviti pod kontrolu te životinjske nagone, a društvo to i čini
preko uvođenja odgovarajućih pravila ponašanja.
Današnji kognitivni i socijalni psiholozi istražuju korijene iracionalnosti ili mentalnog
zakazivanja u samom procesu misli. Kada sistematski način mišljenja zakaže u prosuđivanju,
taj proces se naziva kognitivnom iluzijom. U biti to znači da neki ljudi jednostavno u procesu
mišljenja koriste određene mentalne strategije različite od strategija koje koriste oni koje
nazivamo mudrima.
U stvari ljudska iracionalnost i glupe odluke su odrezane od istog platna iz koga se,
govoreći simbolično, kroji ljudska racionalnost i pametne odluke. Kako se to događa?
Amos Tevreski sa sveučilišta Standford i Daniel Toubmam sa sveučilišta Kalifornije
dvojica su vodećih stručnjaka koji se bave pitanjem kako dolazi do nelogičnih izbora u
odlučivanju.
Oni ističu da postoje dva pristupa studiju o donošenju odluka. Jedan je normativni
pristup, kojim se analiziraju načini kako bismo trebali donositi odluke i ispituje se bit
86
stvaranja racionalnih odluka. Drugi pristup, koji je deskriptivan, dakle opisan, usredotočen je
na pitanja procesa donošenja odluka.
Kada se ljude testira onda se vidi da i pored toga što je njihova intuicija često
ispravna, ipak se otkriva da su ti ljudi često sistematski u krivu. Mi na primjer, koristimo vrlo
jednostavna pitanja o kojima ljudi već imaju predodžbu. I tako uspoređujemo načine na koje
pojedinci razmišljaju dok rješavaju neki problem.
Predočiti ću vam primjer nekih odgovora u jednom istraživanju, na upite koji se
odnose na donošenje odluka. Da li ima više riječi koje počinju sa slovom K ili više riječi u
kojima slovo K dolazi na trećem mjestu?
Većina ljudi je sklona odgovoriti da ma više onih riječi koji počinju sa slovom K.
Drugo pitanje je bilo formulirano ovako. Zamislite da trebate provesti mjesec dana
na srednjem istoku. Što vas više brine: da ćete imati prometnu nezgodu ili da će vas zarobiti
teroristi?
I na jedno i na drugo pitanje većina subjekata je odgovorila krivo. Ponajprije daleko
više je riječi u kojima je slovo K na trećem mjestu, nego li onih koje počinju sa slovom K.
Drugo na bliskom istoku je daleko realnija opasnost od prometnih nesreća nego li od
terorizma. Odgovori na ova pitanja objašnjavaju centralni princip koga ljudi koriste prilikom
prosuđivanja u situacijama kad im je predočen nesigurni, odnosno dovoljno nepoznati uvjet.
Jasno je da ljudi ne znaju koliko riječi počinje sa slovom K za razliku od onih koji K imaju
na trećem mjestu. No zamislimo proces koji se u nama odvija kad trebamo na ovakvo što
odgovoriti. Mi prvo pokušavamo zamisliti riječi koje počinju sa slovom K, i samim tim, jer
onih drugih se ne možemo lako sjetiti, odlučujemo se za varijantu koja nam je bliža i lakše
zamisliva. Što se drugog primjera tiče, često slušamo o terorizmu na bliskom istoku. Ukoliko
su nam to najprisutnije informacije, a pretpostavimo da malo znamo što se u tim zemljama
događa na internom planu, onda ćemo svoj zaključak donijeti na osnovu prvih impresija koje
nam dođu na pamet.
Slijedeći primjer nam pokazuje kako ljudi dolaze do zaključka na temelju evidencije.
Linda ima 31. godinu. Neudana je i vrlo inteligentna. Diplomirala je filozofiju. Lijepo se i
ukusno odijeva. Kao student bila je vrlo aktivna u pokretu protiv diskriminacije i često je
sudjelovala u anti-nuklearnim demonstracijama. Na temelju ovih informacija, subjekti su
trebali opisati Lindu, pogoditi njeno sadašnje zanimanje i pretpostaviti čime se u slobodno
vrijeme bavi. Većina je odgovorila da Linda radi na šalteru u banci i da je aktivni feminist.
87
Sad je pitanje kako ljudi dolaze do ovakvog zaključka. Naime, ljudi povežu nepoznatu osobu
sa nekom sebi poznatom i onda maštaju. Prema opisima Lindina izgleda studenti su
procijenili da bi ona mogla biti kakva službenica u banci, a zahvaljujući dobivenim
informacijama o njenom studentskom životu pretpostavili su da je i dalje nekakav aktivist.
Budući da nije udana onda su ljudi skloni misliti da je nekakav muškomrzac. Dakle ljudi u
svojoj glavi već imaju model određenog tipa osobe i onda donose sud vjerojatnosti. I naravno
često se dogodi da ovakva prosudba nije ispravna. Zašto? Zato jer su ovakve prosudbe
protivne temeljnim principima logike.
Znanstvenici su postavili još jedno pitanje? Da li je rijeka Dunav duža ili kraća od
700 km. Potom su pitali drugu grupu da pogađa koliko je rijeka Dunav duga, a treću grupu su
pitali da li je rijeka Dunav duža ili kraća od 3000 km.
Na prvo pitanje gdje se zadalo 700 kilometara kao granica, prosječan odgovor je bio
1400 km. Na drugo pitanje da li je rijeka duža ili kraća od 3000. km, prosječan odgovor je
bio 950. km a u biti stvarna dužina rijeke Dunav je 2897. km.
Odgovori gdje ljudi pokušavaju od prenisko ponuđenog broja povisiti ili od previše
ponuđenog broja sniziti kilometražu, nazivaju se odgovori po principu efekta sigurnosti. Iako
koji puta nemamo točnu informaciju po nekoj intuiciji shvaćamo da istina treba biti negdje u
sredini. Efekt sigurnosti se ne odnosi samo na brojeve nego i na mnoge druge životne
situacije.
Opći psihološki princip ovdje je ovaj. Ako imamo informaciju ili utisak o nečemu,
bez obzira koliko je taj utisak točan ili ne, on ipak ima određenu težinu po kojoj se ravnamo.
Ako o nekoj osobi imamo svoje mišljenje i onda nam dođu drugi nabacujući se protiv nje
drvljem i kamenjem, mi ćemo još dugo u sebi držati svoje prve impresije o toj osobi i dugo
će nam trebati da se u potpunosti razočaramo.
Naš posljednji primjer odnosi se na područje rizičnog izbora.
Zamislite da ste kockar. Imate izbor. Pred vama je 85-postotna šansa da dobijete
tisuću kuna ili imate stopostotnu šansu da dobijete 85. kuna. Većina ljudi se opredjeljuje za
opciju sigurnih 85. kuna. Ovaj princip je poznat pod imenom averzije prema riziku.
Ali pretpostavimo da imate stopostotnu šansu izgubiti 100. kuna ili 85. posto šanse
izgubiti sto kuna. Svi ispitanici bi se odlučili za 85-postotnu šansu da izgube 100. kuna.
88
Što nam ovo kaže? Naime u određenim nepoznatim uvjetima ne bismo previše smjeli
vjerovati svojoj intuiciji. U takvim situacijama ljudi imaju tendenciju praviti greške. I u svim
ovim situacijama gdje nas prvotni impuls zanese, trebalo bi zastati i malo razmisliti.
Postoje i drugi psihološki faktori koji utječu na naše prosuđivanje. Na primjer, postoji
takozvani crveni faktor u situacijama kad su rizici nepoznati i katastrofalni, ljudi imaju
tendenciju doživljavati ih daleko snažnijima nego li bi doživjeli rizike o kojima imamo
iskustva. Može nas jako plašiti rizik od nuklearne katastrofe. Međutim često zaboravljamo da
jedan obični nepažljivi prijelaz ulice za nas osobno može biti daleko katastrofalniji od
moguće nuklearne katastrofe o kojoj nemamo nikakvog iskustva.
Grupno donošenje odluka
A što ako odluke ili prosudbe donosimo grupno? Što ako vjerujemo da je naša grupa
najpametnija i najkompetentija za donošenje odluke o nekoj stvari.
Tisuću devetsto i šezdesete godine, američki predsjednik John Kenedi naredio je
pogubnu invaziju na Bay of Pigs (zaljev svinja). Fidel Kastro i njegova vlada uspjeli su
suzbiti invaziju koju su predvodili Amerikanci. I to je bio strahoviti udar na vladu
predsjednika Kenedija.
Psiholog Irwing James, studirao je snimke sa sastanaka kabineta predsjednikove vlade
na kojima je donošena odluka o invaziji Kube. I u tim primjerima je pronašao slučajeve
poremećenog prosuđivanja koje naziva grupnim mišljenjem.
Čini se da je u ovoj odluci, pravilo dominantne odluke sačuvalo harmoniju u grupi po
principu neka se nitko ne protivi i neka nitko ne uzburkava vode. U grupi je bio nepoželjan
svaki onaj koji je želio postavljati kritična pitanja. I ovo nas upućuje na jednu od glavnih
simptoma grupnog mišljenja, a to je samocenzura sumnji. A drugi simptom je osjećaj
jednodušnosti u grupi utemeljen na pretpostavci da šutnja znači slaganje. Prisutni su i drugi
simptomi kao na primjer iluzija nepovredivosti i nepogrešivosti. Naime članovi
predsjednikovog kabineta u ovom slučaju su vjerojatno polazili od pretpostavke da je
problem ozbiljan, ali da su oni dovoljno moćni i dovoljno pametni, te da će oni uspjeti i u
onim situacijama u kojima obični smrtnici ne bi uspjeli. Dodatni simptom koga psiholozi
nazivaju simptomom intelektualne nadmoći, također je bio ovdje prisutan. Grupa je naime
osjećala da je ona odabrana, stručna i da je to grupa eksperta koja je u stanju zadržati svaku
informaciju koja bi eventualno mogla dovesti do poremećaja jednodušnosti. Ovdje je prisutan
89
još jedan simptom a taj je da svi članovi ovakvih visokih grupa zamišljaju da moraju
predsjednika poštedjeti od loših vijesti ili vijesti koje se možda predsjedniku ne bi svidjele.
Grupno mišljenje se može izbjeći. Kako?
Jedan od načina zaštite od grupnog mišljenja je i taj da bi svaka grupa morala imati
takozvanog đavoljeg advokata, koga bi vođa grupe morao pronaći kako grupa ne bi izgubila
osjećaj za realnost. Trebalo bi uvijek pozvati eksperte na sastanke i ohrabriti ih da sasvim
slobodno govore svoje mišljenje.
Nismo u stanju pobjeći od odlučivanja ali bismo mogli eliminirati neke od pogrešaka
koje doprinose lošim odlukama. Stoga je razvijena jedna od novijih grana psihologije a to je
psihologija pregovora. Cilj ove grane psihologije je eliminirati moguće fatalne posljedice
loših odluka.
U posljednje vrijeme psiholozi studiraju pitanje zašto pregovori ne uspijevaju i kako
bi se proces pregovora mogao poboljšati na korist sviju strana.
Max Bazerman je izdvojio pet najčešćih kognitivnih pogrešaka koje prave
pregovarači. Prvo pregovarači ne uzimaju u obzir prosudbe druge strane. Druga pogreška se
sastoji u neracionalnom povećanju zahtijeva u odnosu na prethodno dogovorenu stvar, treće,
pregovarači često imaju preuski okvir u kome sagledavaju perspektivu dobitka, četvrto -
pregovarači imaju preveliko samouvjerenje da će upravo oni postići ono što žele u delikatnim
situacijama i peto, pregovarači pregovorima pristupaju sa minimalnim manirama uz
ponašanje ja pobjeđujem ti gubiš ili obratno.
Proces donošenja odluke
Psihološka priča procesa donošenja odluka nije završena sa činom stvaranja odluke.
Taj proces potiče čitav niz drugih procesa, posebno ako stvari nisu čiste. Katkada odlučimo
napraviti nešto što je u suprotnosti sa našim uvjerenjima ili osjećajima ili pak moralnim
vrednotama. U takvim slučajevima javlja se stanje kognitivne disonance (nesklada), napetosti
između onoga što mislimo i osjećamo, i onoga što radimo. Kada napetost postane značajna,
onda imamo potrebu smanjenja te napetosti a to činimo na nekoliko načina. Možemo
promijeniti način na koji mislimo o nekoj odluci ili promijeniti način na koji drugi misle o
našoj odluci, tako da nas drugi počnu podržavati. Ili možemo promijeniti neke aspekte svog
ponašanja kako bi naša odluka više pristajala našem karakteru. Drugim riječima pokušavamo
90
smanjiti nesklad između načina našeg reagiranja i načina na koji mislimo da trebamo
reagirati.
Sredinom 1950.tih godina Leon Festinger je započeo klasični studij u kome su
studenti trebali odgovarati ne jedan izvanredno dosadan test. Psiholog je podijelio studente u
dvije grupe. Sudionicima prve grupe podijelio je po dvadeset dolara da pred drugim
psihologom lažu kako im je test strašno interesantan. Sudionicima druge grupe ponuđen je po
jedan dolar kao nagrada za istu vrstu laganja. Dogodilo se to da sudionici kojima je ponuđena
mala nagrada, jedan dolar, za laganje jednostavno nisu mogli odoljeti a da ne kažu da je test
dosadan. Oni su u biti došli do ove odluke da bi smanjili nesklad - disonancu - između
nametnute sugestije i svoje vlastite prosudbe. Nagrada je bila premalena da bi se stvarao
nesklad u savjesti. Studenti kojima je pak ponuđena nagrada u iznosu od dvadeset dolara ( u
pedesetim godinama to i nije bio mali novac), s lakoćom su lagali, jer im je ponuđena suma
koja je bila dostatna motivacija. Opravdali su čin laganja time što su sebe uvjerili da su
plaćeni da lažu.
Neki teoretičari će ustvrditi da će osobe kojima se više plati imati veću motivaciju. I
zato ima nešto istine u izreci da svaki čovjek ima svoju cijenu, koja doduše znatno varira u
iznosu.
91
MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE)
Kad gledamo maratonske trke, divimo se dok se posljednji trkači dovlače prema cilju.
Premda su postigli neugodno sporo vrijeme, ipak idu dalje, odlučni da će završiti trku. Utrka
je izgubljena i to gadno izgubljena, ali to nije zaustavilo trkače da se i dalje kreću prema
završnoj crti.
Psihološki termin "motivacija" dolazi od latinske riječi movere - kretati se. Motivacija
je opći termin za sve fizičke i psihološke procese koji započinju neko ponašanje održavaju ga
i zaustavljaju. Ona je dio objašnjenja zbog čega trkači ostaju u igri, kada bi većina nas
odustala. Želimo znati što motivira ljude da čine dobra djela i što ih natjera da čine zlo!
Kada psiholozi studiraju motivaciju prvo gledaju razloge ponašanja, pokušavajući odvojiti
razloge ponašanja koji dolaze iz okoliša, od onih koji dolaze od same osobe. Na primjer
motivacija za jedan čin agresije može biti rezultat političkih faktora, ili može biti pod
utjecajem vrućine, neprijateljske mase. Sve ovo su faktori iz okoliša. Agresija može također
biti prouzročena faktorima unutar osobe - internim faktorima; psihološkim faktorima - poput
neprijateljstva ili frustracije, ili fizičkim razlozima kao npr. poremećajima u mozgu.
Međutim bez obzira na faktore, rezultat je pokret, akcija.
Prema tome kada psiholozi proučavaju što motivira organizme, oni u stvari
proučavaju zbog čega organizmi funkcioniraju- zbog čega se kreću prema nekim stvarima a
izbjegavaju ili ignoriraju druge. Kada se ne možemo prestati kretati prema nečemu, imamo
adikciju koja dominira našim ostalim djelovanjem. Motivira nas snažna želja. A kad imamo
neprirodnu averziju prema nečemu, radi se o fobiji. Motivirani smo silnim strahom. Između
ova dva ekstrema leži struja motivacije koja oblikuje tok našeg svakodnevnog života:
motivacije koje se stalno reflektiraju u našem izboru kako djelovati, u intenzitetu onog što
činimo, i u ustrajnosti našeg djelovanja. Na primjer, većina živih stvorova je motivirana
iznad svega da preživi. Oni daju prioritet onim akcijama koje ih održavaju ili štite. One ih
vrše sa velikim intenzitetom i zadržavaju ponašanje koje im daje maksimalnu mogućnost
preživljavanja. Evolucija je oduvijek na strani onih koji su čvrsto motivirani da prežive, koji
se kreću prema onome što im je potrebno, a ostavljaju ono što im prijeti ili im se
suprostavlja. Obično smo motivirani da dobijemo ono što je ugodno, a da izbjegnemo ono što
je bolno. Ovo je vrlo jednostavan i u mnogo slučajeva vrlo uspješan mehanizam opstanka.
Međutim kultura, obitelj i osobno iskustvo također određuju što je poželjno a što nije. Kad
92
ugodne stvari na nas imaju loš učinak, kao npr. pušenje, alkohol ili droge, rezultat je
negativan, i obratno, mukotrpne stvari poput teškog učenja imaju pozitivne rezultate. U stvari
u životu se često susrećemo sa sukobom, sa osnovnom motivacijom traženja zadovoljstva u
ograničenjima u društvu koje nas upućuje da sami sebe obuzdavamo. Vitalni dio razvoja u
većini društava uključuje odgoj o tome kako kod mladih ljudi odstraniti napetost između
želje i obuzdavanja. Međutim da li želja ikada nestaje? Sigmund Freud misli da ne. "želja
nikada ne iščezava" kaže Freud, bez obzira koliko je jako suzdržavanje. Freud je analizirao
ponašanje - u smislu osnovne nesvjesne motivacije, procesa koji je duboko skriven u
podsvijesti. Prema Freudu postoje dvije osnovne motivacije koje se moraju obuzdati: naša
motivacije kao djece da tražimo seksualno zadovoljstvo ili ugodan fizički kontakt, i naša
motivacija da izrazimo agresivne nasilne želje protiv onih koji su se suprostavili našoj težnji
za užitkom. Međutim, tvrdi Freud, bez obzira koliko suzbijamo ove osnovne instinkte, oni
uvijek nađu načina da uđu u našu svijest. Naše skrivene želje otkrivaju se i očituju kao
anksioznosti, lapsuzi linguae, snovi i fantazije. Freud je imao prilično negativan, restriktivan
pogled na motivaciju na osnovu svog vlastitog iskustva i iskustva njegovih neurotičnih
pacijenata. Kasnije su teoretičari, kao npr. Carl Rogers, i Abraham Maslow dali pozitivniju
dimenziju studiji psihološke motivacije sa fokusom na normalne zdrave ljude i uzajamni
utjecaj između ljudske prirode i društva. Nakon što su naše osnovne potrebe zadovoljene,
Maslow vjeruje da nas motivira potreba za povezivanjem s drugima i za poštovanjem. Čini se
da postoji hijerarhija potreba koja dominira motivacijom osobe. Nakon što je svaki stupanj
adekvatno zadovoljen, više potrebe zauzimaju pažnju i napor osobe.
Motivacija
Svi se mi gotovo svakodnevno pitamo zašto se ponašamo baš na određeni način i
zašto to čine naši bližnji. Zašto netko usprkos brojnim zaprekama ustraje u onom što je
započeo, a drugi vrlo brzo odustaje? Kada sebi ili drugima postavljamo takva pitanja, mi
zapravo postavljamo pitanja o motivaciji, sili koja pobuđuje i održava ponašanje usmjereno
prema nekom cilju. Psiholozi često opisuju motivaciju zajedno s emocijama, jer nas i čuvstva
mogu motivirati da se ponašamo na određeni način, kao npr. srdžba da vičemo, ljubav da
grlimo, a strah da bježimo. Motivacija je pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo
biće pokreće prema određenom cilju. Na motivaciju, kao i čuvstvene doživljaje utječu
različiti čimbenici, od kojih su glavni biološki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline.
93
Primjerice, način na koji se hranimo određen je kombinacijom tjelesnog osjeta gladi, koji je
uzrokovan potrebom organizma za hranom (biološki faktor), našom preferencijom za
određenu vrstu hrane (faktor učenja) i našim znanjem o hranjivosti različitih vrsta hrane
(kognitivni faktor). Međutim, vrlo privlačna hrana ili neko jelo koje osobito volimo, može
nas potaknuti na hranjenje i kada nismo gladni (poticaj iz okoline). Gotovo uvijek kada se
pitamo zašto se ljudi ponašaju baš na određeni način moramo razmotriti sve tri determinante
motivacije.
Ljudske potrebe i motivi
Svi mi nastojimo protumačiti svoje i tuđe ponašanje i razumjeti što nas i naše bližnje
pokreće na određene akcije. U dugoj povijesti ljudskog roda postoje najrazličitija vjerovanja
o uzrocima ljudskog ponašanja, kao i iscrpne filozofske rasprave o slobodnoj volji, koja
ljudima omogućuje da sami odlučuju što će činiti ili ne činiti. Ljudsko se ponašanje tumačilo
utjecajem nadnaravnih sila, kretanjem zvijezda, okolnostima u kojima žive, naslijeđenim
osobinama. Razvoj prirodnih znanosti, posebice biologije i zoologije, utjecao je i na
tumačenja ljudskog ponašanja, koje se, analogijom s ponašanjem životinja, pokušavalo
protumačiti urođenim instinktima. Instinkti su naslijeđeni, kompleksni oblici ponašanja,
tipični za određenu vrstu živih bića. Instinktivno ponašanje obično uključuje čitav lanac
ponašanja, npr. građenje gnijezda ptica, ili pletenje mreže pauka. Instinktivna sekvenca
ponašanja ne mijenja se u promijenjenim okolnim uvjetima, već se uvijek zbiva istim
redoslijedom i na isti način. Kako je, međutim, ljudsko ponašanje izvanredno raznoliko i
prilagodljivo i stanjima u organizmu i okolnim uvjetima, ne možemo ga tumačiti urođenim
instinktima. Instinktivističko tumačenje ljudskog ponašanja održalo se, na primjer u
Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji i u svakodnevnom govoru. Katkada, kad ne znamo točno
na čemu se osniva naš dojam o nekoj osobi ili nekoj situaciji, kažemo: "Instinktivno sam
znao da je tako" ili "Instinktivno sam to učinio." Takva je upotreba pojma "instinkt", dakako,
pogrešna, jer nije posrijedi instinktivan, već intuitivan dojam ili reakcija. Suvremena
psihologija tumači ljudsko ponašanje urođenim i stečenim potrebama i motivima, te vanjskim
poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti ljudsko ponašanje. Urođene potrebe (biološke ili
fiziološke) važne su za preživljavanje organizma. Opisuju se kao fiziološka-stanja deprivacije
ili lišenosti nečeg što je organizmu nužno za život, npr. hrana ili voda. Kada je npr. zbog
nedostatka hrane smanjena količina šećera u krvi, javlja se fiziološka potreba koju
94
doživljavamo kao osjet gladi. Psihološki aspekt potrebe je uzbuđeno, napeto stanje koje
aktivira živo biće da ukloni neravnotežu u organizmu, tj. potraži hranu. Svaki poremećaj
unutarnje ravnoteže ili homeostaze potiče organizam da se usmjeri prema određenom cilju
koji će tu neravnotežu ukloniti. Motiv je svaka pobuda koja usmjerava čovjekovo ponašanje
prema određenom cilju ili ciljevima, održava to ponašanje i određuje mu intenzitet. Iako se
nazivi "motiv" i "potreba" često koriste kao sinonimi, to nije sasvim opravdano, jer potreba,
kao stanje lišenosti, ne mora nužno uključiti i motivacijsko stanje. To naročito vrijedi za
stečene potrebe, koje nisu vezane uz preživljavanje, npr. potreba za udovoljavanjem nekim
navikama.
Klasifikacija potreba i motiva
Pokušaji popisivanja ljudskih potreba i motiva uskoro su pokazali da je zapravo
nemoguće odrediti što sve može motivirati ljudsko ponašanje, pa su tako nastali različiti
pokušaji klasifikacije motiva. Najčešće se koristi klasifikacija na primarne ili biološke
potrebe i motive koji potiču organizam da osigura sve što mu je potrebno za preživljavanje
(voda, hrana, zrak...) i sekundarne motive, koji su naučeni i razlikuju se od osobe do osobe.
Umjesto naziva "primarni" i "sekundarni" motivi, koriste se i nazivi "fiziološki" i "socijalni"
motivi. Socijalni motivi, npr. potreba za društvom drugih ljudi, potreba za položajem u
društvu, ugledom, slavom i sl., stječu se učenjem u okružuju obitelji i šire društvene
zajednice. To znači da će socijalni motivi pojedinca biti manje ili više usklađeni s društvenim
motivima kulture u kojoj živi. Antropološka istraživanja pokazala su npr. da postoje
društvene zajednice koje cijene natjecateljski duh, pa većina članova te zajednice ima potrebu
za takmičenjem (npr. u radu, sportu). Društvene zajednice koje posebno cijene suradnju
potiču među svojim članovima potrebu za kooperacijom. To drugim riječima znači da je
društvena vrijednost naučenih, stečenih potreba i motiva određena kulturom u kojoj
pojedinac živi. Podjela na biološke i socijalne motive nije, međutim, tako jednostavna kao što
na prvi pogled izgleda. Način zadovoljavanja potreba određen je u svakoj ljudskoj zajednici
društvenim normama i standardima. Stoga ljudi u procesu socijalizacije uče dopuštene i
prihvatljive načine zadovoljavanja svojih potreba. Na taj način mnoge urođene potrebe, npr.
potreba za hranom, za seksualnim kontaktom i dr., postaju mješavina naslijeđenih i stečenih
potreba, jer ih pojedinac može zadovoljavati samo na određene, naučene načine. Toj
klasifikaciji neki istraživači dodaju kao posebnu grupu motiva i osobne motive. Osobne
95
potrebe i motivi mogu proizaći iz nekih navika, preferencija pojedinca ili sustava osobnih
vrijednosti. Tako npr. potreba za alkoholom može postati snažan motiv koji određuje gotovo
cjelokupno ponašanje ovisnika o alkoholu. Potreba za mirom i tišinom može motivirati
pojedinca da traži samoću, kao što potreba za vjernošću ili lojalnošću domovini ili nekom
idealu može svojom snagom nadjačati čak i potrebe vezane za preživljavanje pojedinca. U
nekim suvremenim klasifikacijama ljudskih i životinjskih potreba i motiva sve se veće
značenje pridaje znatiželji kao posebnom motivu koji živo biće potiče na istraživanje okoline,
eksploraciju svijeta oko sebe. Većina psihologa drži da je znatiželja jedan od glavnih ljudskih
motiva koji nas tjera da istražujemo, otkrivamo i tumačimo što se u nama i oko nas događa.
Ljudi stalno nastoje uskladiti i uravnotežiti svoju naklonost prema poznatom sa svojom
znatiželjom koja se usmjeruje na novo i nepoznato. Želja da dotaknemo nove i nepoznate
objekte tolika je, da zapovijed "Ne diraj" ne slijede ni djeca ni posjetioci muzeja ili
prodavaonica sa zanimljivim novim stvarima. Ljudske se potrebe i motivi razlikuju svojom
važnošću i intenzitetom u danom času. Intenzitet motiva određen je, s jedne strane, stupnjem
deprivacije neke fiziološke ili socijalne potrebe i trajanjem te deprivacije. Ako smo lišeni
nečeg što je važno za naše preživljavanje, npr. hrane, tada će intenzitet potrebe za hranom
rasti u funkciji trajanja te lišenosti. S druge pak strane, intenzitet motiva određuju i situacijski
faktori, npr. blizina cilja koji će zadovoljiti neku potrebu. Što je cilj bliži, motivacija da ga
postignemo postaje jača.
Motivacijski ciklus
Mnogi motivi, naročito biološki uvjetovani, pojavljuju se u ciklusima. Motivacijski
ciklus sastoji se od tri dijela koji se u određenim vremenskim razmacima ponavljaju. 1.
Nastaje neka tjelesna potreba, npr. za hranom. 2. Živo biće je aktivirano da zadovolji tu
potrebu, pa kreće u potragu za hranom. 3. Kad je glad utažena, nestaje potreba za hranom, pa
neko vrijeme taj motiv ne djeluje na ponašanje živog bića. Cijeli se ciklus obnavlja
ponovnom pojavom potrebe koja aktivira organizam i usmjeruje ga prema cilju koji će je
zadovoljiti. Ciklus, međutim, može biti potaknut i samim ciljem, npr. privlačnom hranom,
koja može djelovati kao poticaj i kad ne postoji potreba za hranom. Tako prikazan
motivacijski ciklus izgleda kao vrlo jednostavan način ponašanja, koji će se u pravilnim
razmacima javljati uvijek na manje-više sličan način. To doduše vrijedi za većinu
životinjskih vrsta, ali ne i za ljude. Ljudsko zadovoljavanje i bioloških potreba uvelike je
96
određeno kulturom u kojoj je pojedinac odrastao i živi, pa tako i svaki motivacijski ciklus
može biti promijenjen ili modificiran utjecajem različitih činilaca. Jako čuvstveno uzbuđenje
može npr. na neko vrijeme doslovno prebrisati osjet gladi, pa kada npr. očekujemo prvi
sastanak s nekim tko nas privlači, i ne mislimo na zadovoljavanje potrebe za hranom. Kultura
kojoj pripadamo određuje uvelike što jedemo i u čijem društvu i kada se hranimo. Ljudi se
uglavnom hrane onim što postoji u njihovoj okolini, a ne jedu ono što im neke kulturalne ili
religijske norme zabranjuju (npr. svinjetinu ili meso u dane posta). Socijalni utjecaji na
potrebu za hranom toliko su snažni, da se ljudi katkada hrane i kada nisu gladni ili ne jedu,
unatoč snažnom osjetu gladi, jer su prema nekim postojećim društvenim normama npr.
predebeli. Snaga motiva ovisi i o istovremenoj pojavi većeg broja motiva. Ljudska su bića
najčešće višestruko motivirana, pa je njihovo ponašanje rezultanta djelovanja različitih
motiva. Čak i motivi potaknuti fiziološkim potrebama (npr. potreba za hranom) malo kad se
javljaju sasvim izolirani, već su najčešće praćeni stečenim motivima, poput želje da jedemo u
društvu određene osobe, baš neku specijalnu hranu pripremljenu na određeni način. Ima ljudi
koji će posebno brižljivo odabrati i mjesto gdje će se hraniti (npr. neki vrlo cijenjeni i skupi
restoran), kako bi istovremeno mogli zadovoljiti neki socijalni motiv, poput motiva za
društvenim ugledom. Većina ljudi najprije zadovoljava važnije i intenzivnije potrebe, a tek
onda one manje važne ili manje intenzivne. To znači da je naše ponašanje najčešće određeno
potrebom koja je nezadovoljena, a ako ih je više, onom koja je za nas bitnija.
Hijerarhija motiva
Američki psiholog Abraham Maslow drži da postoji hijerarhija motiva na čijem se
dnu nalaze fiziološke potrebe, kao potreba za hranom, vodom, zrakom, zaklonom. Tek kada
su te potrebe zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih
potreba, kao što su potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopoštovanjem
i ostvarivanjem svih svojih potencijala. Tek kada je čovjek zdrav, siguran, voljen i
kompetentan u onome čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili
samoaktualizaciju. Do samoaktualizacije ljudi dolaze u svojoj potrazi za znanjem, ljepotom,
prirodom i ostvarivanjem svih svojih mogućnosti. Iako nema sumnje da su neke ljudske
potrebe važnije od drugih ili da neki motivi imaju prioritet u zadovoljavanju, Maslowljevoj
hijerarhiji motiva postavljaju se i neki prigovori. Tako neki istraživači smatraju da se ljudske
potrebe umjesto u obliku piramide mogu poredati horizontalno, jer čovjek može istovremeno
97
željeti i da zadovolji svoje biološke potrebe i razumijevanje i ljubav svojih bližnjih. Osim
toga, redoslijed zadovoljavanja potreba i nije jednak za sve ljude. Povijest obiluje primjerima
požrtvovanih ljudskih akcija kojima su pojedinci ugrozili vlastiti život da bi pomogli čak i
nekoj nepoznatoj osobi. Postoje i pojedinci kojima su neke "više" potrebe važnije od "nižih",
pa su spremni žrtvovati svoj život za neku ideju ili vlastitu sliku o sebi. Možda bi stoga bilo
najtočnije ustvrditi da svatko od nas ima svoju hijerarhiju motiva koja se za većinu ljudi
uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u toku života mijenja i prilagođava dobi i
prilikama u kojima živimo.
Sukob motiva
Motivi se, kao i čuvstva, često javljaju zajedno, a katkada su i međusobno suprotni,
pa zadovoljavanje jednog od njih isključuje mogućnost zadovoljavanja drugoga. U svakom
narodu postoje izreke ili poslovice koje pokazuju da su ljudi znali za sukob motiva i prije
psihologijskih istraživanja. Tako se kod nas, kad netko istovremeno želi dva međusobno
isključujuća cilja, kaže "Ne možeš imati i ovce i novce" ili "Želiš da bude vuk sit i koza
cijela." Različite moguće sukobe motiva možemo svrstati u četiri grupe. Konflikt
istovremenog privlačenja nastaje kad moramo birati između dva podjednako privlačna cilja,
npr. između naklonosti dva momka ili dvije djevojke. To je svakako i najlakše rješiv sukob
motiva, jer u svakom slučaju dobivamo nešto što smo i željeli. Konflikt istovremenog
privlačenja i odbijanja javlja se kad neki cilj ili aktivnost ima istovremeno i pozitivne i
negativne strane. Takav se sukob motiva npr. javlja kad se mladić ili djevojka žele natjecati
za neku stipendiju ili neku ulogu, (npr. na audiciji), a istovremeno sumnjaju u svoje
sposobnosti ili strepe od neuspjeha. Kod ovog konflikta i privlačenje i odbijanje rastu što
smo bliže cilju, ali je odbijanje obično intenzivnije. To često dovodi do odustajanja i
udaljavanja od cilja. No sada odbijanje brže slabi, a privlačenje zadržava svoj intenzitet, tj.
pojedinac zaboravlja svoj strah od neuspjeha ili svoje skromne sposobnosti, već samo vidi
prednosti stipendije ili funkcije za koju se natječe. To najčešće uzrokuje ponovno
približavanje cilju, u kojem slučaju i opet brže raste intenzitet odbijanja. Zato se taj sukob
motiva teško razrješava. Konflikt istovremenog odbijanja imamo kad pojedinac mora izabrati
"manje od dva zla", tj. odlučiti se za jedan od dva nepoželjna cilja ili aktivnosti. Takav se
konflikt često javlja kod vjernika koje zbog nekog grijeha muči grižnja savjesti, a ne usude se
otići na ispovijed. Ili kod osoba koje se boje zubara, a boli ih zub. Kad se odluče na posjet
98
zubaru, intenzitet straha toliko poraste da gotovo više i ne osjećaju zubobolju. Kad odustanu
od posjeta zubaru, zubobolja se javlja još većim intenzitetom, pa se i taj konflikt, koji
neminovno donosi neugodu, teško može razriješiti.
Dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja postoji kada treba izabrati
između dva podjednako privlačna i odbojna cilja. Mladi ljudi, koji se još školuju, često se
nađu u tom konfliktu kad vjeruju da su našli osobu s kojom bi željeli osnovati brak, a
istovremeno žele završiti školovanje i ostvariti profesionalnu karijeru. Oba su cilja
istovremeno i privlačna i odbojna: osoba koju su sreli čini im se osobom njihova života, ali
brak znači odgovornost, obveze i gubljenje "slobode"; s druge strane studij i profesionalna
karijera donose intelektualno zadovoljstvo, ugled i status u društvu, ali zahtijevaju veliki
trud, samodisciplinu i različita odricanja. Pored toga čini se da izbor bilo kojeg od ta dva cilja
ujedno otežava ili onemogućuje postizanje onog drugog. U suvremenom društvu sukob
motiva često nastaje zbog određenih karakteristika međuljudskih odnosa, koje ne odgovaraju
našim potrebama i željama. Tako npr. suvremeno društvo često od nas traži da se takmičimo
s drugima (od vrtića i škole do radnog mjesta i rekreacije), iako bi mnogi više voljeli
suradnju umjesto natjecateljstva. U odgoju djece naglašava se razvoj samostalnosti, pa mnogi
mladi ljudi doživljavaju sukob motiva zbog istovremene želje za samostalnošću i potrebe za
ovisnošću o drugima (roditeljima, prijateljima). Slično tome, mnogi od nas žele s drugim
ljudima ili nekom određenom osobom biti bliski i intimni, povjeriti joj svoja čuvstva i misli,
ali se boje da ih ona ne pozlijedi ili odbaci. Tako nastaje sukob motiva za intimnošću i
motiva izolacije i osamljivanja. Sukob ili konflikt nastaje uvijek unutar nas samih, a nije
sukob između nas i okoline (premda ova druga vrsta sukoba može biti bilo uzrok ili
posljedica naših unutrašnjih konflikata). Svaki sukob motiva, pa čak i onaj najbezazleniji,
kada smo prisiljeni birati između dva podjednako privlačna cilja, znači nemogućnost
zadovoljavanja jednog od njih. Nemogućnost postizanja odabranog cilja, bilo da je izazvana
konfliktom motiva, preprekama na putu do cilja, pomanjkanjem sposobnosti pojedinca da
ostvari ono što želi ili djelovanjem drugih ljudi, izaziva neugodna čuvstva i doživljaje, koje
zovemo frustracija.
Frustracija i stres
Frustracija je stanje čuvstvene napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva izazvano
zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke
99
na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje brojne su i različite.
Sve te poteškoće možemo otprilike podijeliti u vanjske zapreke koje proizlaze iz prirodne ili
društvene okoline i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom
motiva. Vanjske zapreke mogu biti prirodne nepogode (potres, poplava) ili npr. nestanak
električne energije, zbog koje ostajemo zatočeni u dizalu, prisiljeni propustiti neki važan
sastanak. Unutarnje zapreke mogu biti neke osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne
sposobnosti ili neki tjelesni nedostaci. Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da svaki tjelesni
nedostatak ili neka ispod prosječno razvijena sposobnost nužno uzrokuju frustraciju. Stanje
frustracije najčešće je izazvano raskorakom između razine težnja ili aspiracija i mogućnosti
pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će
najčešće birati ciljeve koje će moći ostvariti. Tako npr. djevojka izrazito niska rasta neće
čeznuti da postane manekenka, niti će mladić krhka zdravlja i slabe tjelesne konstitucije
odabrati sportsku karijeru. Ali osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da
postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz
okoline, koji nas npr. nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Često smo suočeni
sa zahtjevima kojima ne možemo udovoljiti, živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni
mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo na neki način sve više
izloženi stresu, s kojim se, kao i s frustracijom, nosimo na različite, manje ili više uspješne
načine. Stres je engleska riječ koja označava muku, prisilu, nevolju ili pritisak, koji djeluje na
neki materijal ili osobu. U svakodnevnom govoru nazivom stres označavamo doživljajno
stanje koje vrlo sliči doživljaju frustracije, ali i uzroke i posljedice tog stanja. U psihologiji
pod nazivom stres razumijevamo stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje
smatraju prijetećima za svoju dobrobit ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi
udovoljili zahtjevima koji se na njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako
pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s
tom situacijom nosi. Tzv. primarna procjena odnosi se na značenje događaja ili situacije za
dobrobit pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovi kojih pojedinac
procjenjuje da li je neki događaj za njegovu dobrobit: 1. nevažan, 2. pozitivan ili 3. stresan.
Događaj procijenjen kao nevažan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno
procijenjeni događaji i situacije izazivaju čuvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija
procijenjena kao "stresna" može za pojedinca značiti: 1. neposrednu opasnost, povredu ili
gubitak, 2. prijetnju ili 3. izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na već
100
postojeću situaciju u kojoj je osoba već npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu.
Procjena prijetnje označava anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora
nastupiti. Doživljaj prijetnje ili ugroženosti osniva se na direktnom ili indirektnom,
zamišljenom ili stvarnom znanju o mogućoj opasnosti. Treba naglasiti da procjena
ugroženosti pojedinca ne mora biti realistična. Poznato je da se mnogi ljudi ne žele odreći
potencijalno opasnih ili nezdravih navika, poput pušenja ili brze vožnje. Iako znaju da
pušenje škodi zdravlju, a brza vožnja može uzrokovati prometnu nesreću, takvi ljudi sami
sebi govore: "To za mene ne vrijedi." Nerealistična procjena opasnosti može proizlaziti i iz
nedovoljne obaviještenosti o određenoj pojavi, ali i iz nesposobnosti pojedinca da se s nekom
situacijom nosi. Procjenu vlastitih sposobnosti i mogućnosti savladavanja određene situacije
nazivamo sekundarnom procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanja poput:" Što
ova situacija znači za mene? Je li to opasno, može li mi koristiti?", sekundarna procjena
odgovara na pitanje:" Mogu li se nositi s tom situacijom?" Ako pojedinac na osnovi
sekundarne procjene zaključi da je u stanju savladati neki zadatak, riješiti problem ili
iskoristiti neku situaciju u svoju korist, primarna procjena, npr. prijetnje, može se pretvoriti u
izazov. Pojedinac će tada zaključiti da će uz ulaganje dodatnih napora postići nešto korisno
ili za sebe povoljno. Kako i zapreke do cilja koje izazivaju frustraciju mogu ugroziti osobnu
dobrobit pojedinca, a traže i ulaganje dodatnih napora kako bismo ih zaobišli ili uklonili. U
novije se vrijeme i frustracija smatra vidom stresa.
Izvori stresa
Unutarnje ili vanjske podražaje, događaje ili situacije koje izazivaju stanje stresa
nazivamo stresorima. Postoje različite klasifikacije stresora na osnovi njihova trajanja (npr.
kratkotrajan, dugotrajan) ili intenziteta (slab, umjeren, jak). Na osnovi reakcija koje izazivaju
stresori se najčešće dijele u fiziološke (npr. ozljede), psihološke (npr. doživljaj ugroženosti) i
sociološke (npr. poremećaj u radu neke ustanove ili organizacije). Najčešće se koristi
klasifikacija koja stresore svrstava na osnovi njihova trajanja, veličine reakcija koje izazivaju
i broja ljudi na koji djeluju u tri opće kategorije: Kataklizmični događaji ili stresori koji
djeluju naglo, snažno i manje ili više univerzalno na većinu ljudi. Događaji poput prirodnih
nepogoda, ratova ili nesreća u nuklearnim pogonima snažna su prijetnja za sve ljude koji su
im izloženi. Osobni stresori su događaji koji pojedinca gotovo jednako ugrožavaju, kao i
kataklizmični, pa zahtijevaju velike adaptivne napore. U ovu skupinu stresora ubrajaju se
101
npr. teške tjelesne bolesti, smrt bliske osobe, prekid neke romantične veze i sl. Svakodnevni
stresori su dugotrajni repetitivni događaji koji čine dio svakodnevnog života. To su tzv.
dnevne trzavice, koje se mogu događati u obitelji, školi, trgovini, na ulici.
Načini reagiranja na stres i frustraciju
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije, reakcijama na stanje
frustracije i stresa. Za one koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze u ostvarenju
svojih ciljeva kažemo da su tolerantni ili otporni na frustraciju. Osobe koje teško podnose
frustrativne situacije, pa ih i najmanja zapreka može izbaciti iz ravnoteže, imaju nisku
toleranciju na frustraciju. Osjetljivost na frustrirajuće situacije donekle je povezana i s
načinom reagiranja u takvoj situaciji. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije
najčešće traže načine kako da zaobiđu zapreku, uklone poteškoću ili promijene cilj koji se
pokazao nedostižnim. Reakcije na stresne situacije ovise o intenzitetu stresa, ali i o načinima
suočavanja sa stresorom. Ljudi različito reagiraju na istu stresnu situaciju, već prema tome
što ona za njih znači i kojim mehanizmima za njeno savladavanje raspolažu. Intenzitet
doživljenog stresa primarno ovisi o kognitivnoj procjeni pojedinca, ali i o nekim
karakteristikama stresora. Naročito intenzivan doživljaj stresa izazivaju događaji koje nismo
mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole (npr. prirodne katastrofe poput
potresa, poplave, ili nagla smrt bliske osobe). Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna
podrška, doživljaj pojedinca da nije sam, već da je okružen prijateljima i ljudima koji mu
žele pomoći. Stres se lakše podnosi ako ga možemo s nekim podijeliti. Ljudi se nose sa
stresom na različite načine koje su u toku života naučili i koji su se pokazali manje ili više
uspješnima. U nešto pojednostavnjenom obliku mogu se reakcije do kojih dolazi u povodu
nekoga stresnog događaja svesti na tri osnovna oblika: 1. toleriranje djelovanja stresora i/ili
rezultirajućeg stanja stresa, 2. kontroliranje, tj. djelovanje na uvjete koji uzrokuju stres ili na
simptome stresa, te 3. rezignacija, tj. odustajanje od pokušaja da se situacija savlada.
Tolerancija stresora i stanja stresa znači podnošenje, izdržavanje i prihvaćanje situacije kao
takve, a da time nije znatno smanjena mogućnost djelovanja pojedinca. Redovito se toleriraju
kratkotrajni stresori ili oni za koje pojedinac smatra da ih je bolje podnijeti nego se protiv
njih boriti. Pojedinac može tolerirati i zahtjeve okoline za koje smatra da su u funkciji
postizanja nekoga dugoročnog ili udaljenog cilja, pa je podnošenje situacije dio nastojanja da
se taj cilj postigne. Na primjer, student koji vjeruje da određeni profesor iz nekih osobnih
102
razloga uporno od njega zahtijeva više nego od drugih studenata, može toleriranje te situacije
odabrati kao najbolji način suočavanja. Svaki oblik suprotstavljanja profesoru mogao bi za
studenta imati samo teže posljedice, pa je tolerancija u ovom slučaju prilagođeni način
ponašanja. Ako utjecaj nekog događaja ili situacije prelazi granice onog što je pojedinac
voljan ili u stanju podnijeti, javlja se nastojanje da se nešto promijeni. Pokušaji promjene
traže povećane adaptativne napore, čije su glavne odlike: a) povećana psihofizička aktivacija
i traženje novih informacija, te b) usmjeravanje svih postojećih snaga na savladavanje
stresora. Usmjeravanje na simptome stresa znači usmjeravanje na mijenjanje vlastitog
doživljaja ugroženosti. Pojedinac nastoji smanjiti intenzitet čuvstvenih reakcija izazvanih
djelovanjem stresora. Ako osoba smatra da ne može svladati zahtjeve situacije u kojoj se
nalazi, ona odustaje, što doduše ne rješava situaciju, ali pojedinac barem više ne troši svoje
snage uzalud. Ponašanje koje smanjuje stanje frustracije i djelovanje stresora a ne izaziva
nove poteškoće zovemo prilagođeni ponašanjem. Usmjeravanje na promjenu situacije,
rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjenu nedostižnih ciljeva dostižnima, primjeri su
takvog prilagođenog ponašanja. Usmjeravanje na promjenu vlastitoga doživljaja (emocija,
kognitivnih procesa) najčešće se smatra manje prilagođenim ponašanjem, jer pojedinac ne
rješava situaciju ili problem s kojim je suočen. Međutim, postoje životne situacije u kojima je
promjena vlastitog doživljaja jedino što pojedincu preostaje. Ako izgubimo osobu koju smo
voljeli, ili ako nam neka bliska osoba (roditelj, dijete, suprug, prijatelj) oboli od neke
neizlječive bolesti, sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj (smanjiti intenzitet
svoje tuge i boli, razmišljati o sretnim trenucima koje smo zajedno proveli, i tome slično).
Međutim, u stanju frustracije i stresa mnogo se češće pojavljuju različiti oblici manje
prilagođenog ili neprilagođenog ponašanja. Ustrajanje u nastojanjima da postignemo
prvobitno odabrani cilj, koji nam je zbog vanjskih i/ili unutarnjih zapreka nedostupan,
najčešće pojačava stanje frustracije, a može izazvati i nove konfliktne situacije. Stresne i
frustrativne situacije izazivaju snažne čuvstvene reakcije, koje djeluju na kognitivne procese.
Smanjuje se mogućnost koncentracije i mogućnost logičkog mišljenja. U vrijeme djelovanja
stresora ljudi najčešće pribjegavaju načinima ponašanja koji su u nekim ranijim situacijama
bili prikladni, ali uopće ne moraju odgovarati situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Tako
osoba sklona agresiji može postati snažno agresivna iako takav način reagiranja nije
prikladan za situaciju u kojoj se nalazi. Ako su početna nastojanja pojedinca da se nosi sa
stresom neuspješna, raste čuvstveno uzbuđenje, pa pojedinac više ne vidi alternativno
103
rješenje problema ili situacije. Za vrijeme požara npr. ljudi često stradaju jer uporno guraju
vrata prema van umjesto da ih povuku prema sebi. U normalnim uvjetima svatko bi odmah
pokušao povući vrata prema unutra, ali u panici potpuno zaboravlja na alternativnu
mogućnost. Čuvstvene reakcije koje se javljaju u stanjima stresa kreću se u rasponu od
radosnog uzbuđenja (kada čovjek procjenjuje da se može nositi sa situacijom), do
anksioznosti, srdžbe, obeshrabrenja i depresije. Anksioznost je najčešća čuvstvena reakcija na
neku situaciju koju osoba procjenjuje kao prijeteću ili frustrirajuću. Pod anksioznošću
razumijevamo neugodno čuvstvo "zabrinutosti, napetosti i straha", koje može biti različitog
intenziteta. Anksioznost ili tjeskoba razlikuje se od straha time, što najčešće nije izazvana
poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac strepi zbog onog "što bi se moglo dogoditi".
Obrambeni mehanizmi
U frustrirajućim i stresnim situacijama ljudi često koriste i neke oblike ponašanja,
zvane obrambeni mehanizmi. Sigmund Freud definirao je obrambene mehanizme kao
nesvjesne procese iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Obrambeni
mehanizmi ne mijenjaju stresnu ili frustrativnu situaciju, već samo ono što pojedinac misli ili
doživljava. Kod obrambenih mehanizama radi se o upotrebi različitih kognitivno-čuvstvenih
strategija pomoću kojih ljudi nastoje smanjiti anksioznost u situacijama koje ne mogu
kontrolirati. Svi obrambeni mehanizmi uključuju u manjoj ili većoj mjeri neki oblik
samozavaravanja. Najčešći obrambeni mehanizmi jesu: racionalizacija, supstitucija,
kompenzacija, projekcija, regresija, fiksacija, negiranje i rezignacija. I agresija, kao čest
oblik reagiranja u frustraciji, može biti obrambeni mehanizam. Direktna agresija na zapreku
ili stresor može, doduše, u nekim slučajevima biti i prilagođen oblik ponašanja, kao kada se
npr. borimo za neka svoja prava ili građanske slobode. Nažalost, mnogo je češća pomaknuta
agresija, kada i ne napadamo izvor poteškoća, već svoju napetost i nakupljenu agresivnost
usmjeravamo na svoje bližnje ili npr. na razbijanje predmeta u kući.
Racionalizacija se najčešće očituje kao umanjivanje vrijednosti nekog cilja koji
nismo mogli postići ili kao pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni
izabrati. Prvi oblik racionalizacije često možemo primijetiti kod mladih ljudi koji npr. nisu
uspjeli upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli
("Medicina i pravo samo su za štrebere"). To je tzv. racionalizacija tipa "kiselo je grožđe'; za
104
razliku od drugog oblika nazvanog "slatki limun'; kada pojedinac hvali upravo ono što je bio
prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega "baš ono pravo".
Supstitucija se sastoji u zamjeni ciljeva, i to na taj način da novo izabrani cilj barem
djelomično zadovoljava onemogućenu potrebu, kao npr. kada žena koja ne može imati djece
bira zvanje dječje odgojiteljice kako bi na taj način zadovoljila svoju želju za djecom. ............
Kompenzacija je ulaganje većeg truda i napora da bi se pojedinac istakao u
aktivnosti ili području za koje posjeduje odgovarajuće sposobnosti (npr. u radu s
kompjutorom) i time kompenzirao neke nedostatke koji mu onemogućavaju postizanje
uspjeha npr. u sportskim aktivnostima.
Projekcija je obrambeni mehanizam koji pojedincu omogućuje da se ne suoči s
nekim svojim manama, društveno neprihvatljivim željama i motivima, jer ih pripisuje drugim
ljudima. Svadljive osobe npr. optužuju druge za svadljivost, škrte ili lijene za škrtost i
lijenost.
Regresija je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta, pa se stoga i
naziva regresivnim (vraćanje na prethodne faze razvoja). Tipičan je primjer regresivnog
ponašanja kada se npr. plakanjem ili krikom i vikom pokušava riješiti neka frustrirajuća
situacija.
Fiksacija se sastoji u upornom ponavljanju nekih akcija za koje je očito da ne dovode
do cilja ili u ustrajanju u aktivnosti za koju nemamo odgovarajućih sposobnosti. Primjere
fiksacije možemo svake godine vidjeti na klasifikacijskim ispitima za pojedine studije, kada
npr. nenadarene osobe uporno, iz godine u godinu, nastoje upisati neki umjetnički studij.
Negiranje je oblik odbijanja pojedinca da se suoči s nekim svojim nedostatkom ili
nekom ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Negiranje je npr. često kod
roditelja čije je dijete oboljelo od neke neizlječive bolesti. Roditelji tada smatraju da se radi o
pogrešnoj dijagnozi ili netočnim informacijama da za tu bolest ne postoji lijek, pa i sebe i
druge uvjeravaju da će njihovo dijete ozdraviti. Blaži oblik ovog obrambenog mehanizma
jest pojava, karakteristična za neke ljude, da ne prihvaćaju kritiku ili previđaju sve znakove
koji upućuju da drugi ljudi nisu zadovoljni njihovim ponašanjem.
Rezignacija je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca čiji su
ciljevi bili onemogućeni. Treba naglasiti da ove, a i mnoge druge postojeće obrambene
mehanizme, ne možemo bez detaljnog poznavanja pojedinca i situacije u kojoj se nalazi
svrstati u neprilagođeno ponašanje. Ima životnih situacija u kojima je obrambeno reagiranje
105
prilagođen oblik ponašanja, pa možemo zaključiti da obrambeni mehanizmi postaju
neprilagođenim oblicima ponašanja samo onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajući
oblik reagiranja. Svi se mi tu i tamo koristimo nekim od obrambenih mehanizama kako
bismo lakše izašli iz neke frustrativne ili stresne situacije ili sami pred sobom opravdali svoje
neuspjehe.
Eksplanatorni stilovi
Martin Sellgman sa Sveučilišta Pennsylvania je proučavao zašto neki ljudi uspijevaju,
dok drugi propadaju zbog svojih eksplanatornih stilova: " Počeli smo razgledavati
eksplanatorne stilove raznih ljudi, navike koje su stvorili u objašnjavanju tragedije u svom
životu, zbog čega se loše stvari događaju. Koncentrirali smo se na tri dimenzije:
Prva dimenzija je vanjska/unutarnja; da li je razlog ovog događaja nešto što se tiče
mene, ili drugih ljudi, ili okolnosti. Ova dimenzija je najneznačajnija.
Ostale dvije dimenzije su stabilne i globalne: nešto što ostaje zauvijek, ili nešto što
iščezava s vremenom. Tako na primjer kad padnete na ispitu možete reći :"Glup sam" i ideja
gluposti ostaje, ona je vrlo stabilna. U drugu ruku možete reći :" Bio sam mamuran", "Bio
sam iscrpljen", iscrpljenost dođe i pođe, mamurluk izblijedi s vremenom, nestabilan je.
Treća dimenzija je specifična i globalna: da li je razlog mog neuspijeha nešto
specifično samo ovoj situaciji, ili nešto što će uništiti sve što radim? Dakle, ako ste odbijeni
od nekoga koga volite, možete reći "Bezvrijedan sam", "Nisam zaslužio ljubav". Biti
bezvrijedan ima globalni značaj, uništava sve što radite. U drugu ruku možete reći "Dotična
osoba je loše volje", njezin problem. Kad imate takvo obrazloženje onda odluka dotične
osobe ne će utjecati na vas u drugim situacijama". Prema tome 3 dimenzije, unutarnja,
stabilna i globalna pridonose optimizmu ili pesimizmu na slijedeći način: oni koji obično
kažu "Ja sam kriv, ovo će trajati zauvijek, uništit će sve što činim" su pesimisti. Oni koji
vjeruju "Ovo si mi ti napravio, kriva je situacija" su ljudi koje nazivamo optimistima.
Postoje tri opća područja u kojima istražujemo optimizam i pesimizam. Prvo je
depresija, drugo uspjeh, a treće je zdravlje. Uzmimo prvo područje - depresiju. Ako uzmemo
djecu između četvrtog i šestog razreda osnovne škole i izmjerimo njihov stupanj depresije i
njihov eksplanatorni stil u raznim etapama dok rastu, vidimo da ona djeca koja počinju kao
pesimisti, premda nisu sada pesimisti, do petog ili šestog razreda, postaju deprimirani. Ona
djeca koja počinju deprimirana, ali su općenito optimisti, popraviti će se. Proučavanje
106
životinja pokazuje da životinje koje se osjećaju bespomoćne dobivaju tumore daleko brže od
onih koje se ne predaju očaju. Njihov imuni sustav ne čini ono što treba. Psiholozi se pitaju o
istoj situaciji kod čovjeka. Da li optimistična ljudska bića, t.j. ljudi koji su više sposobni da
se nose sa neuspijehom i bespomoći, žive zdraviji život od neoptimističnih? I pronašli su da u
tridesetoj i četrdesetoj godini ne postoje nikakve posljedice, da optimizam i pesimizam
nemaju nikakvog utjecaja na zdravlje. Ono što kontrolira zdravlje je stanje zdravlja u 25-oj
godini života. Međutim počevši od 45-te godine, pesimisti počinju dobivati kronične bolesti
povezane sa srednjim godinama, a optimisti nemaju tu tendenciju. Ovaj model se nastavlja do
šezdesetih godina. To pokazuje da za pesimiste postoji veći rizik za kronične bolesti za
vrijeme srednjih godina nego za optimiste. Pesimizam je životna navika koja neprimjetno
utječe na zdravlje, uspjeh i depresiju. Otkuda dobivamo pesimizam?
Postoje 3 mogućnosti otkuda ga dobivamo:
1. Majčin pesimizam se čini isti kao i naš - izgleda da ga naučimo na majčinim
grudima.
2. Vrste kritika koje primamo od učitelja, od važnih odraslih ljudi dok smo u
osnovnoj školi izgleda formiraju naš optimizam ili pesimizam.
3. Realnost prvog važnog događaja koji se dogodi djetetu može oblikovati njegov
optimizam ili pesimizam. Tako na primjer dijete čija majka umre prije njegove jedanaeste
godine ima beznadniji, pesimističniji eksplanatorni stil. Razlog je tome izgleda taj, da kad
majka umre djetetu od 7 godina, to predstavlja stabilan, globalni gubitak. Ona odlazi, nikad
se više ne vraća. To može postati forma kroz koju dijete kasnije u životu gleda tragediju.
Učinci uspješnog i neuspješnog suočavanja sa stresom
Popularno znanstvene knjige, kao i mnogi časopisi stalno nas upozoravaju na štetnost
stresa za zdravlje. Pritom se redovito zanemaruje činjenica da su svi ljudi, u svakoj životnoj
dobi, gotovo stalno izloženi djelovanju nekih stresora. Većina ljudi mora se povremeno
odreći ostvarenja svojih želja, težnja i ciljeva. Pa ipak, većina ljudi zbog toga ne obolijeva.
Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile kako podnijeti stresnu situaciju ili
kako je promijeniti u svoju korist izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće
stresove. Osobe koje nemaju prikladnih mehanizama za suočavanje sa stresom ni socijalne
podrške svojih bližnjih mogu se u povodu dugotrajnog ili vrlo intenzivnog stresa zaista i
razboljeti. Dugotrajna i/ili intenzivna stresna stanja mogu pogodovati nastanku niza tjelesnih
107
i psihičkih bolesti, pa je stoga nužno pomoći ljudima da steknu prikladne mehanizme
suočavanja sa stresom. Već smo spomenuli da naše reakcije na događaje i pojave oko nas
ovise o tome kako ih interpretiramo. Tumačenja događaja znatno su pod utjecajem
očekivanja i vrijednosti pojedinca.
Čuvstva (Emocije)
Sjećate li se kako su vas kao maleno dijete prijatelji i znanci vaših roditelja ispitivali:
"A koga više voliš - mamu ili tatu?" Ili: "Bojiš li se mraka?" Upitate li dijete koje je tek
progovorilo koliko voli npr. svoju mamu, ono će intenzitet svoje ljubavi pokazati široko
raširenim ručicama, a za iskazivanje naklonosti prema nekoj teti bit će dovoljan i razmak
između dva prstića. Očito je da djeca već vrlo rano razlikuju ne samo različita čuvstva (npr.
ljubav i strah) već i njihov intenzitet. Prva sjećanja većine ljudi sadrže upravo neke čuvstvene
doživljaje radosti ili straha. Pokušate li se prisjetiti svojih prvih dječjih strahova ili veselja
izazvanog nekom novom igračkom, primijetit ćete da se vaši današnji čuvstveni doživljaji ne
razlikuju od čuvstava koje ste doživljavali u dječjoj dobi. I danas vas smiješak na licu neke
vama drage osobe može ispuniti radošću, kao što je to u dječjoj dobi mogao smiješak majke.
Promijenili su se samo događaji, situacije, poticaji koji će u vama izazvati određena čuvstva.
Vrste čuvstvenih doživljaja
Strah, srdžba, radost, sreća - samo su neke od oznaka za naše čuvstvene doživljaje u
različitim situacijama. Psiholozi ih dijele na različite načine. Najčešće se koristi podjela
čuvstava na primarna i sekundarna. Primarna čuvstva su univerzalna - nalazimo ih kod svih
ljudi. Sekundarna čuvstva su sklopovi različitih čuvstava ili kulturalne varijacije čuvstvenih
doživljaja. Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je
prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati i
imenovati. Lista primarnih čuvstava sastoji se po mišljenju nekih psihologa samo od četiri
čuvstva: radosti, žalosti, srdžbe i straha.
Primarna ili osnovna čuvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove
izražaje možemo uočiti već u male djece. Iako neki istraživači dodaju tome popisu još i neka
složenija čuvstva, poput prezira, interesa, gađenja, uzbuđenja, srama i krivnje, većina
psihologa smatra ta složena čuvstva sekundarnima. Njihovo javljanje zahtijeva, naime, već
određenu razinu sazrijevanja kognitivnih procesa i mogućnost percipiranja međuljudskih
108
odnosa. Tako se npr. ljubomora, kao složeno čuvstvo povrijeđenosti, straha, krivnje, žalosti i
srdžbe, može javiti tek kada dijete uviđa postojanje "suparnika" u svojim nastojanjima da
pridobije pažnju i ljubav majke. Sva se čuvstva mogu prema svom osnovnom hedonističkom
tonu podijeliti na ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju
univerzalno ugodnim čuvstvima, a mržnja, stid, krivnja i sl. čuvstva univerzalno
neugodnima. Čuvstva se klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. Čuvstvena stanja slabog
intenziteta, a dužeg trajanja nazivamo raspoloženjima. Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta
nazivamo afektima.
Od čega se čuvstva sastoje
Čuvstva ili emocije sastoje se od: 1. fiziološkog uzbuđenja ili aktivacije (npr. lupanje
srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izražaja
ili ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4. ponašanja ili reakcije na
doživljeno čuvstvo. Da biste prepoznali pojedine sastavnice čuvstava, pokušajte se prisjetiti
nekih svojih snažnih čuvstvenih doživljaja. Da li vam se npr. dogodilo da u posljednji čas
izbjegnete autu koji vam se velikom brzinom približavao? Sjećate li se što ste tada doživjeli?
Većina ljudi nakon trenutačnog bijega od neke nagle opasnosti najprije osjeća drhtavicu i
probijanje hladnog znoja na čelu, a tek ih tada preplavi čuvstvo straha. Ljudi to ponekad i
izraze riječima: "Tek sam se sada, kada je već sve prošlo, preplašio." Slično se događa i pri
pojavi naglih ugodnih čuvstava. Kada npr. pomislite na neki radostan događaj koji vas
očekuje, osjetit ćete kako vam je srce počelo ubrzano kucati, a zrcalo bi vam pokazalo i da se
smiješite, radujući se onome što slijedi. Na pitanje kako se ti sastavni dijelovi ili komponente
stapaju u prepoznatljive cjeline koje zovemo čuvstvima, pokušat ćemo odgovoriti
razmatranjem svake od komponenata.
Tjelesne promjene koje prate čuvastva (emocije)
Svako čuvstveno uzbuđenje izaziva fiziološku aktivaciju koja se očituje u nizu
tjelesnih promjena. Osnovna je funkcija tjelesnih promjena, nastalih u toku dugotrajne
evolucije, da organizam opskrbe dovoljnom količinom energije kako bi se mogao ili suočiti s
nekom opasnošću, boriti za neki cilj ili pobjeći. Neke tjelesne reakcije toliko su očite da ih
svatko može primijetiti i prepoznati, npr. drhtanje ruku od straha. Ali postoje i suptilnije
tjelesne promjene koje pripremaju organizam za bijeg ili borbu. Tako npr. jetra naglo
109
izlučuje šećer u krv, a ubrzano disanje omogućuje brže pretvaranje šećera u energiju.
Probava se usporava, tako da krv odlazi iz probavnih organa u mozak, mišiće i na površinu
tijela. To je i razlog što ne možemo jesti kada smo ljuti ili tužni, zaljubljeni ili preplašeni.
Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda -
adrenalina i noradrenalina - zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno
uzbuđenje adaptativno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili
koju očekuje. Čuvstveno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje
pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakoga djelovanja, ali samo do određene
granice. Ako razina hormona u krvi postaje prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i
suviše intenzivne, koncentracija i učinak se smanjuju. Tako npr. svaki profesionalni glumac
zna da malo straha uoči nastupa poticajno djeluje na njegovu uspješnost, a prevelika ga trema
može onemogućiti da uspješno odigra svoju ulogu. Slično je i sa strahom od ispita. Slab strah
pripomoći će dosjećanju naučenih sadržaja, ali jak strah može sasvim zakočiti pojedinca da
iskaže što je naučio.
Hormoni, dakle, izazivaju stanje povećane aktivacije, čime organizam postaje
spreman za brzu i prikladnu akciju, koja u suvremenom svijetu najčešće više nije bijeg ili
borba. To međutim ne znači da su tjelesne promjene koje prate svako čuvstveno uzbuđenje
izgubile svoju funkciju. Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekoga neugodnog razgovora
koji nas očekuje, nije nam povećana količina šećera u krvi nužna za mišićnu aktivnost
trčanja. Ali i suočavanje s nekom zastrašujućom ili samo kompliciranom situacijom traži
povećanu količinu energije, pa je stoga određena fiziološka aktivacija organizma nužna u
svim životnim uvjetima. Postoji optimalna razina te aktivacije, koja je različita za različite
ljude i različite situacije.
Istraživanja pokazuju da su manje više sva čuvstva praćena gotovo istim tjelesnim
promjenama, iako se čuvstveni doživljaj znatno razlikuje. Ako npr. mjerimo fiziološke
promjene ljute, žalosne i radosne osobe, te će promjene biti tako slične da samo na osnovi
izmjerenih promjena nećemo znati koje čuvstvo ta osoba doživljava. Ali ako bismo
istovremeno mogli i promatrati te osobe, vidjeli bismo da će ljuta osoba crvenjeti od srdžbe,
uplašena problijedjeti od straha, dok ćemo tugu prepoznati po karakterističnom izgledu lica.
Kognitivna interpretacija emocija
110
Čuvstva mogu biti potaknuta nekim događajem, situacijom u kojoj se nalazimo,
akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili našim mislima, očekivanjima, planovima.
Međutim, bez obzira na poticaj koji je izazvao neko čuvstvo, mi ga procjenjujemo u skladu s
našim ciljevima i osobnom dobrobiti. Konačan rezultat takve procjene ili interpretacije jest
uvjerenje li vjerovanje da je određena situacija (osoba, planirana akcija, događaj) za nas
pozitivna ili negativna, korisna ili štetna. Naša procjena situacije, događaja ili osobe određuje
intenzitet i kvalitetu čuvstvenog doživljaja. Uzmimo kao primjer doživljaj uspjeha, za koji
većina ljudi smatra da izaziva čuvstva zadovoljstva i sreće. To, međutim, i nije uvijek tako,
jer čuvstva koja će se javiti glede uspjeha ili neuspjeha ovise o interpretaciji pojedinca,
njegovu tumačenju kako je taj uspjeh postignut. Ako pojedinac pripisuje svoj uspjeh u nekoj
aktivnosti sreći ili slučaju, neće se javiti čuvstvo zadovoljstva i ponosa, ali ako ga pripisuje
vlastitim sposobnostima i trudu, osim sreće osjećat će i ponos. Istraživanja reakcija učenika i
studenata pokazala su da oni koji svoj odličan uspjeh na ispitu pripisuju svom trudu i radu
osjećaju ponos i zadovoljstvo. Učenici koji isti takav uspjeh tumače sretno izvučenim
pitanjima ili naklonošću nastavnika, osjećaju samo blagu zahvalnost ili čak i čuvstvo krivnje
zbog nezaslužene dobre ocjene. Slično tome učenici koji padnu na ispitu, a svoj neuspjeh
tumače nedovoljnim učenjem, doživljavaju čuvstva krivnje i kajanja. Pojedinci, pak, koji
svoj neuspjeh pripisuju drugima (npr. profesoru, drugim studentima), pa ga tumače njihovim
djelovanjem, doživljavaju neprijateljska čuvstva i srdžbu. Očito je, dakle, da će i kvaliteta i
intenzitet čuvstvenog doživljaja najčešće ovisiti o našim tumačenjima, sjećanjima i
očekivanjima, koja mogu ali ne moraju odgovarati realnosti, tj. mogu biti i netočna.
Konkretan primjer kako dimenzije poželjnosti i ostvarenja nekoga događaja djeluju
na čuvstvene reakcije uključenih osoba mogao bi izgledati ovako: dvije djevojke zaljubljene
su u istog privlačnog mladića čija je mana prekomjerno konzumiranje alkohola. Jedna od tih
djevojaka udaje se za njega, pa doživljava ostvarenje svoje želje i radost. Suparnica
doživljava ostvarenje neželjenog doživljaja i žalost. Roditelji djevojke koja ulazi u brak
obuzeti su čuvstvom očaja što im se kći udaje za mladića sklonog piću. Roditelji mladića
doživljavaju pak čuvstvo olakšanja, nadajući se da će brak spasiti njihova sina od alkohola.
U tom su primjeru navedene samo dvije dimenzije događaja ili situacije, ali takvih
dimenzija ima, dakako, više. Tako će npr. čuvstva potaknuta nekom akcijom ili situacijom
ovisiti i o naporu što će ga pojedinac prema vlastitu predviđanju morati uložiti u tu akciju, a i
111
o doživljaju kontrole, odnosno vjerovanju da ima kontrolu nad svojim akcijama i njihovim
posljedicama.
Iako su kognitivne procjene vrlo važne za čuvstvene doživljaje, ima čuvstava koja se
pojavljuju i bez kognitivne interpretacije događaja ili situacije. To su najčešće trenutačne
čuvstvene reakcije izazvane nekim naglim, neočekivanim događajem ili podražajem koji ne
ostavlja pojedincu vremena za procjenu. Međutim, u većinu čuvstvenih reakcija ugrađene su
i naše kognitivne interpretacije. To drugim riječima znači da i naši kognitivni procesi
(percepcija, pamćenje, mišljenje) djeluju na naša čuvstva, mijenjaju ih i usklađuju s onim što
o nekom događaju mislimo ili vjerujemo, kako ga se sjećamo iz iskustva ili kako smo ga u
danom času opazili i protumačili.
Čuvstveni izražaj ili ekspresija
Čuvstvo koje netko doživljava možemo donekle prepoznati na osnovi opažanja izraza
lica, držanja tijela i tona glasa. Treba naglasiti da je to samo donekle moguće, jer svako
čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite načine. Stoga isti ili slični izražaji i znakovi
mogu ukazivati na iste ili slične emocije, ali i na vrlo različite. Osim toga, značenje različitih
pokreta i izraza lica razlikuje se od kulture do kulture. Tako npr. Kinezi plješću kad su
zabrinuti ili razočarani, a u zapadnoj je civilizaciji pljesak najčešće znak odobravanja i
izražavanja zadovoljstva. Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdžba, strah, tuga i
radost) praćene su univerzalnom ekspresijom, tj. karakterističnim izrazom lica koji se
prepoznaje u svim kulturama širom svijeta. Čuvstva se izražavaju i brzinom govora i
naglašavanjem određenih riječi. Osim riječima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima,
kao što su npr. izraz lica, pokreti ruku ili geste. No ljudi mogu čak i bez spomenutih oblika
komunikacije ipak jasno pokazati što osjećaju. Žalostan čovjek npr. pokazuje svoju tugu
držanjem tijela, načinom hodanja, držanjem glave. U nijemim filmovima glumci su bili
prisiljeni sva svoja doživljajna stanja izraziti samo govorom tijela, pa lako možemo
prepoznati koje su čuvstvo nastojali izraziti. No u nijemim filmovima neverbalni znakovi
emocija najčešće su bili pretjerani kako bi ih svaki gledalac mogao prepoznati. U
svakodnevnom životu, pa dakako i u suvremenom filmu, čuvstva se ne izražavaju tako
izrazito naglašenim znakovima, pa je time njihovo prepoznavanje često i otežano. Ljudi se i
razlikuju osjetljivošću na neverbalne znakove, pa ih neki prepoznaju bolje, a drugi slabije.
Smatra se da su žene općenito osjetljivije na govor tijela, tj. da bolje prepoznaju neverbalne
112
znakove čuvstava od muškaraca. Zanimljiv je podatak dobiven u psihologijskim
istraživanjima da djeca koja su odrasla uz kućnog ljubimca s kojim je moguća komunikacija,
npr. psa ili mačku, bolje prepoznaju znakove čuvstava ne samo u životinja već i u ljudi. Očito
je da učimo prepoznavati znakove čuvstvenog uzbuđenja ne samo kod drugih bića već i nas
samih.
Uviđanje ljudi da na osnovi tjelesnih znakova mogu prepoznati čuvstva svojih
bližnjih utjecalo je na pojavu mnoštva popularnih knjiga koje pokušavaju tumačiti taj govor
tijela. U takvim se knjigama npr. navodi da nas osoba koja prekriži noge odvraćajući se
tijelom od nas, ne prihvaća, a ako to učini okrećući se prema nama, onda nas prihvaća.
Problem je takvih tumačenja u tome što svako čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite
načine. To znači da isti ili slični znakovi mogu upućivati na iste ili slične emocije, ali i na
vrlo različita čuvstva.
Čuvstveni izražaj ne mora uvijek biti u skladu s doživljenim čuvstvom. Ljudi, kada to
žele, mogu ne samo glumiti čuvstva koja ne doživljavaju već i prikrivati ona koja osjećaju.
Takvo prikrivanje čuvstava može biti potaknuto različitim pobudama, npr. željom da se
djeluje hladnokrvno ili superiorno, ali i potrebom da se neka čuvstvena stanja ne izlože
pogledima stranih ljudi. Kada i u kojoj mjeri pokazujemo čuvstva određeno je običajima i
normama društva u kojem živimo. U procesu socijalizacije djeca već vrlo rano nauče koje
emocije smiju pokazati, a koje ne, pa čak i kada treba pokazati čuvstvo koje ne doživljavaju.
Već od 6. godine života neka djeca npr. dobro znaju da se treba smiješiti i pokazivati radost
zbog dara koji ih uopće ne raduje. Čini se, međutim, da se pažljivim opažanjem i analizom
čuvstvenog izražaja mogu ipak razlikovati doživljene od glumljenih emocija. Suvremena
fotografska tehnika omogućuje utvrđivanje vrlo sitnih razlika u izražaju lica koji prati
glumljene i doživljene emocije. Tako je npr. utvrđeno da se lažni, glumljeni smiješak brže
pojavljuje, asimetričan je i traje 4-5 sekundi, što se kod pravog smiješka koji izražava
čuvstvo ne događa.
Učinci čuvstvenih izražaja
Činjenica da su izražaji lica koji prate radost, žalost, strah i srdžbu podjednaki i
prepoznatljivi u svim kulturama govori o urođenoj osnovi takvih ekspresija. Pretpostavlja se
da su čuvstveni izražaji, kao dio našega biološkog nasljeđa, bili izuzetno važni za
preživljavanje ljudske vrste. I u suvremenom životu postoje situacije kada npr. od straha
113
ostajemo bez riječi, ali svojim izrazom lica upozoravamo okolinu na opasnost koju smo
otkrili (npr. zmiju u travi). Glavni je, dakle, učinak facijalne ekspresije čuvstava
komunikacija, tj. pokazivanje vlastitih čuvstvenih stanja drugim ljudima, bilo da bismo ih na
nešto upozorili, bilo da bismo potakli njihovo razumijevanje za naše doživljavanje. Međutim,
suvremena psihologija smatra da to nije i jedini učinak čuvstvene ekspresije. Istraživanja su
pokazala da ljudi kojima je rečeno da izražajem lica glume srdžbu postaju i ljuti, a oni kojima
je rečeno da glume radost - veseliji. Zašto je tako? Očito sretno, žalosno ili ljutito lice šalje
signale autonomnom živčanom sustavu koji kontrolira tjelesne promjene izazvane čuvstvima.
To znači da u određenoj mjeri možemo sami, vlastitim izrazom lica, ispravljanjem tijela,
dizanjem glave, energičnim pokretima i sl. poboljšati svoje raspoloženje. Istraživanja su
potvrdila da u osobe koja glumi npr. radost ili srdžbu možemo utvrditi i tjelesne promjene
koje prate čuvstva. I još nešto: glumimo li izraz lica neke druge osobe, moći ćemo bolje
razumjeti u kakvom se čuvstvenom stanju ona nalazi, jer ćemo i sami početi doživljavati
nešto slično. Stoga, ako želimo što bolje razumjeti tuđe čuvstveno stanje i uživjeti se u nečiju
radost ili tugu, najbolje to možemo postići tako da što vjernije pokušamo oponašati izraz lica
npr. prijatelja koji nam povjerava svoje brige.
Učinci čuvstvenih doživljaja
Čuvstvena stanja mogu usmjeravati i održavati određene oblike ponašanja. Svatko od
nas teži da bude s osobama koje voli, u situacijama koje ga raduju ili mu pričinjaju ugodu.
Isto tako, svatko od nas izbjegava ljude koje ne voli ili situacije u kojima doživljava
neugodu. Čuvstvena stanja mogu djelovati aktivirajuće, tj. potaknuti pojedinca na neku
akciju, ili, obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije. Aktivacija ili pasivizacija koja
nastaje u povodu čuvstava ovisi donekle o intenzitetu i trajanju čuvstvenog doživljaja, ali i o
osobi koja ga doživljava. S obzirom na intenzitet može se općenito ustvrditi da čuvstva
blagog intenziteta aktiviraju pojedinca, povećavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i
uspješnost u aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih čuvstava na doživljavanje
i ponašanje najčešće je nepovoljan. Prekomjerna aktivacija suzuje perceptivno polje,
smanjuje koncentraciju, otežava dosjećanje prijašnjih iskustava i smanjuje sposobnost
logičkog zaključivanja. To poštuju i pravne norme, koje djelo počinjeno u afektu (vrlo
intenzivnom čuvstvenom uzbuđenju) kažnjavaju blažom kaznom od djela počinjenog u
smirenom čuvstvenom stanju. Što će za nekog biti pretjerana čuvstvena aktivacija, razlikuje
114
se od osobe do osobe. Opažanja ljudi u nekim kriznim situacijama, kao što su potres, požar
ili poplava, pokazala su da približno 15% sudionika takvih događaja i dalje uspješno djeluje.
Većina ljudi, oko 70%, pokazuje različite stupnjeve smanjene efikasnosti. Preostalih 15%
zahvaća panika, neprikladno se ponašaju i uopće ne mogu uspješno djelovati. Očito, dakle,
postoje ljudi kod kojih ni u dramatičnim okolnostima čuvstvena aktivacija ne prelazi
optimalnu razinu, kao i oni u kojih suviše intenzivna čuvstvena aktivacija uzrokuje
dezorganizirano i nedjelotvorno ponašanje. Naša čuvstvena stanja, naročito ona blagog
intenziteta a dužeg trajanja, koja zovemo raspoloženjima, mogu djelovati i na naše procjene
drugih ljudi. Svakodnevno iskustvo pruža nam za to bezbroj primjera. Kada smo npr. dobro
raspoloženi, neće nas neke navike naših prijatelja uopće smetati, možda ih čak nećemo ni
primijetiti. Ako npr. neka naša prijateljica ima običaj da u toku razgovora stalno provjerava
svoj izgled u ogledalu, ta nas navika neće smetati ako smo dobre volje. Međutim u lošem
raspoloženju mnogo ćemo oštrije suditi o takvu ponašanju i najvjerojatnije ga smatrati
neuljudnim i nepažljivim prema sugovorniku. Čuvstveno stanje djeluje i na našu percepciju
svijeta u kojem živimo. U lošem raspoloženju vidimo oko sebe više opasnosti i potencijalnih
neugoda, dok nam se u dobrom raspoloženju svijet najčešće čini bezazlenim i lijepim.
Kulturalne razlike
Čuvstveni doživljaji svakog pojedinca nastaju kombinacijom tjelesnih promjena i
kognitivnih procesa. Ali kako je svatko od nas uronjen u određenu društvenu i kulturalnu
zajednicu, nastanak i ekspresija čuvstava određeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i
običajima. Velike poteškoće u istraživanju čuvstvenih doživljaja u različitim društvenim
zajednicama i kulturama čini jezik. Tako npr. u japanskom jeziku ne postoji riječ "razočaran"
ili "obeshrabren". Psiholozi se ne slažu sasvim u tumačenju takvih razlika. Neki smatraju da
pripadnici kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna riječ i ne doživljavaju to čuvstvo, a
drugi vjeruju da to čuvstvo postoji, ali se označava nekom drugom riječju. Neke kulture
potiču intenzivna čuvstva, a u drugima se čuvstvena smirenost smatra idealom. Svaka
kultura, osim toga, određuje situacije i međuljudske odnose u kojima se čuvstvene reakcije
smatraju prikladnima, kao i načine njihova izražavanja. Na primjer, kada dva susjeda u bilo
kojoj mediteranskoj zemlji mašu jedan drugom šakama ispred nosa i viču iz petnih žila, to ne
mora značiti ništa više nego da se u nečem ne slažu. Suprotno tome, Eskimi smatraju svako
podizanje glasa i najmanje mrštenje znakom prave srdžbe, koju odrasle osobe smatraju
115
potpuno neprihvatljivim čuvstvom. Očitovanje srdžbe Eskimi dopuštaju samo djeci, duševno
bolesnim osobama i bijelcima. Kulturalne norme i standardi ponašanja određuju i način
odgoja djece, pa tako djeca već odmalena uče kada, kako, gdje i u kojoj mjeri mogu pokazati
svoja čuvstva, a kada je uputno kontrolirati čuvstvenu ekspresiju. Različito vrednovanje
čuvstvene ekspresije, kao i pojedinih varijeteta čuvstvenih reakcija u različitim kulturama
upućuje nas na važnu ulogu čuvstava u prilagodbi pojedinca na sredinu u kojoj živi. Čuvstvo
neugode, koje u svakome od nas izaziva kazna ili vrijeđanje, kao i ugoda, koju osjećamo u
povodu pohvale ili nagrade, potiču nas da usmjeravamo svoje ponašanje prema izvorima
ugode, a da izbjegavamo sve što bi moglo izazvati neka neugodna čuvstva. Čuvstva na taj
način djeluju i kao motivi koji usmjeravaju naše ponašanje i nagone nas da ustrajemo u
nekim aktivnostima, kako bismo doživjeli ugodna čuvstva radosti, sreće i zadovoljstva.
.................................................................................................................................................
116
..................................................................................................................................................
OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"
U ovom kratkom osvrtu na "naše vlastito ja «jastvo» pažnja je usredotočena na nas,
našu nutrinu, na psihološki koncept vlastite osobnosti, naše ja, «jastvo». U biti obrađujemo
svijest pojedinca o njegovom identitetu. Što naše unutarnje oko vidi kada gleda u vlastitu
osobnost, kada se susreće s tim posebnim ogledalom koje otkriva najintimnije misli i osjećaje
našeg privatnog svijeta koga često krijemo od drugih? Još su stari Grci koji su putovali u
proročište Delfi u njemu mogli pročitati natpis: "Upoznaj samoga sebe".
Tri aspekta "jastva"
Puno stoljeća poslije, američki psiholog William James je 1890. pripremio tlo
modernoj psihologiji da se pozabavi pitanjem «jastva». On je u svojoj knjizi «Principi
psihologije» posvetio čitavih stotinu stranica temi jastva. Proučavajući, kako je on to sam
nazivao, «unutarnju svijest», James je razlučio tri aspekta jastva: materijalni, duhovni i
društveni, odnosno socijalni «ja».
Materijalni dio jastva obuhvaća svjesnost fizičkog svijeta, svjesnost postojanja našega
tijela, ljudi i stvari oko nas. Duhovni dio jastva obuhvaća sve ono što nam omogućuje misliti
i doživljavati. Uključuje sve ono što je lijepo a neopipljivo, vjeru, poeziju, ljubav, savjest itd.
Treća dimenzija jastva - socijalna - obuhvaća sve ono što se odnosi na druge u svezi nas. To
je u biti naš odnos i stav prema drugima. Ono što nas potiče da se oblačimo ovako ili onako,
da govorimo na ovaj ili onaj način, da se trudimo ili ne trudimo ostaviti određeni dojam itd.
Mnogi filozofi i pisci koji su se indirektno bavili psihologijom, još daleko prije
Jamesa usredotočili su se na pitanje psihičke dimenzije ljudske prirode. Mnogi su isticali, a
današnji psiholozi to ističu još više, da je postupno odvajanje djeteta od svoje majke, proces
koga se u psihologiji naziva «individuacija» vrlo bitan za razvoj jedinstvenog smisla za
«jastvo» i zdrave osobnosti. Nesposobnost stvaranja nezavisnog samoidentiteta može dovesti
do velikih psiholoških poremećaja. ...........................................................................................
Današnja psihologija je prilično zainteresirana za proučavanje različitih dimenzija i
funkcioniranja «jastva» u odnosu na nekoliko desetljeća unazad kad je glavnina psihologa
bila gotovo isključivo usredotočena na ljudsko ponašanje. Naime uočeno je da je svjesnost
117
svoga ja jedna od ljudskih specifičnih karakteristika koja ga izdvaja iznad svakog drugog
bića na zemlji.
Čak i kod Freuda svjesno jastvo funkcionira više od slabašne poveznice u njegovoj
trijadi «ida», «ega» i «superega». Freud je definirao Id, kao primitivni, nesvjesni dio
osobnosti. To je dio jastva iz koga izviru porivi i strasti. Superego kontrolira id. Za Freuda je
superego kombinacija svijesti i idealnog jastva. Ego - svjesni dio vlastitog identiteta -
posreduje između ida i superega, između primitivnih impulsa i osjećaja moralne obaveze.
Freuda je puno više zanimao dramatični sukob između nesvjesnoga dijela osobnosti ida i
superega, kombinacije svijesti i idealnog jastva nego li svjesni procesi kod ega.
Kako psihologija gleda na "jastvo"?
Psihologija na jastvo gleda kao na subjektivno doživljen entitet, koji predstavlja
integraciju opažanja, osjećanja i misli. Jastvo nije isto što i ego ili ličnost nego predstavlja
samo jedan aspekt onoga što podrazumijevamo pod ličnošću. Najmaterijalniji dio čovjekovog
«jastva» je njegovo fizičko tijelo, koje je u isto vrijeme i objekt percepcije i instrument za
percepciju. Ukupna svijest o sebi sastoji se od brojnih i različitih svojstava, crta ličnosti,
navika, vlastitosti, motiva socijalnih uloga, statusa itd.
Međutim drugi psiholozi poput Paula Rogersa, stavljali su veći naglasak na različite
vidove jastva. Rogers je naime bio na čelu humanističkog pokreta u psihologiji koji je
zaslužan za povratak interesa za jastvo. Umjesto Freudovog pesimističkog pogleda na
čovjeka u stalnom sukobu sa vlastitim nagonima, Rogers je ponudio optimističku viziju
psihološkog rasta i zdravlja. Tako je Rogers između ostalog tvrdio da u svakom pojedincu
postoji kapacitet za samorazumijevanje, za samousmjerenje, za mogućnost da svoje
ponašanje usmjerava u zacrtanom pravcu. Sve je to moguće održavati, tvrdio je Rogers,
ukoliko smo u stanju sebi omogućiti prave uvjete. Drugim riječima pojedinac posjeduje
unutarnja svojstva i nutarnji potencijal za razvoj, promjenu i integraciju. Dakle u sklopu
psihološke humanističke perspektive jastvo je nutarnja snaga koja osobu vodi ka pozitivnoj
akciji i osobnom ispunjenju. Na taj način jastvo postaje vrlina koja ljude povezuje sa
svemirom.
Nakon što su psiholozi opisali svojstva jastva, njihov interes je bio i ostao objasniti
kako ta dinamična mentalna struktura funkcionira u kontroliranju ponašanja. Tako se na
koncept jastva gleda kao na svjesnost pojedinca da je njegov identitet osobe u neprestanom
118
kontinuitetu. Na jastvo se gleda kao na nutarnji regulator misli, osjećaja, ponašanja, na nešto
što interpretira i organizira naše neprestano novo iskustvo. Jastvo je onaj mehanizam koji
reflektira kako se naše sadašnje akcije podudaraju s našim standardima i očekivanjima, te
regulira naše ponašanje nudeći planove, ciljeve i inicijative. Mi organiziramo naša uvjerenja i
informacije o samima sebi u terminima matrica-kategorija znanja- i shema koje nam stavlja
kultura u kojoj živimo. .............................................................................................................
Za neke ljude su na primjer sheme spola, jako važne jer njihovim načinom
razmišljanja dominira spolna orijentacija. Drugi ljudi imaju sklonost svijet promatrati kroz
sheme vanjskog izgleda pa za njih recimo biti debeo znači biti osoba koja se ne zna
kontrolirati, dok biti mršav znači da se radi o osobi koja zna što radi. Naša matrica o nama
samima (vlastita predodžba) može imati strahovito jak utjecaj na naše ponašanje. Ukoliko je
naša matrica o nama samima dobro postavljena, onda pokušavamo živjeti prema vlastitim
standardima, sebe prisiljavamo na mnoga odricanja i napore te se prisiljavamo da postignemo
više. Ukoliko je naša shema o sebi slaba onda se pokušavamo prilagoditi nižim standardima i
očekivanjima te imamo tendenciju čestih neuspjeha i padova. Prema tome, naša predodžba o
nama samima može isto tako često biti naš neprijatelj koliko i prijatelj.
U ovom duhu je američki psiholog Albert Bandura izašao s teorijom koju naziva
teorijom djelotvornosti jastva. Ta teorija nam pomaže razumjeti kako neki ljudi mogu
maksimalno ostvariti svoja obećanja i očekivanja. Bandurina teorija se bavi uvjerenjima i
mogućnostima ljudi i načinom kako ti ljudi postižu kontrolu nad svojim životom. Osobe koje
imaju visoki smisao za djelotvornost, sklone su se suprostaviti izazovima i upustiti se u
koštac, dok osobe koje nemaju velikog samopovjerenja, imaju sklonost ka sramežljivom
pristupu i kad se suoče s izazovima onda malaksaju jer se osjete nedoraslima.
Takve predodređene odluke mogu utjecati na izbor karijere i životnog puta ovih dviju
tipova ljudi. Bandura i njegovi suradnici izvršili su pokus u kome su manipulirali faktore koji
utječu na smodjelotvornost, te demonstrirali kako samodjelotvornost utječe na djelovanje. U
eksperimentu koga smo vidjeli, istraživač je subjektu dao u zadatak da pokuša utjecati na
unapređenje proizvodnje u tvornici pokućstva. U uputama je rečeno da se mogućnosti
donošenja odluka subjekta temelje na njegovoj prirodnoj inteligenciji i sposobnosti. Drugom
subjektu je rečeno da se složena sposobnost donošenja odluka može naučiti i da svoje ideje
može unaprijediti vlastitim zalaganjem. Onaj prvi subjekt koji je mislio da je sposobnost
donošenja odluka izraz njegove inteligencije, nastupao je vrlo oprezno. Zadavao si je niže
119
ciljeve i frustriran je sve većim brojem pogrešnih odgovora. Njegovo samopouzdanje je
stalno opadalo kao i njegov osjećaj djelotvornosti.
Drugi subjekt doživljavao je svoje početne greške kao nezaobilazni dio procesa
učenja i unapređenja svojih ideja. Zadavao si je ambicioznije ciljeve i njegovi odgovori na
pitanja koja mjere samopouzdanje pokazivali su porast osjećaja djelotvornosti.
Bandura ističe da bit ove teorije nije u tome koje kvalitete posjedujemo, nego kako se
njima koristimo. U tom smislu pojedinci mogu imati istovjetnu sposobnost ali neki ih koriste
ispod prosjeka, neki prosječno a neki nadprosječno, a sve u skladu sa njihovom vjerom u
same sebe. Zato se na temelju pokazatelja o samopoimanju mogu bolje predvidjeti buduća
postignuća pojedinca nego na temelju njegovih ranijih ostvarenja ili pak inteligencije.
Do sada smo se koncentrirali na ovaj dio jastva koje je usmjereno prema unutra i koje
samo sebe propituje. Međutim postoji i drugi vid jastva, koji je usmjeren prema vani. Ovaj
izvanjski element jastva -društvena svijest– pita se kako me drugi doživljavaju, kakve utiske
ostavljam. Da li me se vidi onakvim kakvim ja vidim sebe, da li me se vidi onako kakvim bih
želio da me drugi vide?
U odsijeku za dramu na sveučilištu Standford, Patricia Rian predaje dramu. Ona ističe
da na primjer u drami poznajemo koncept društvenog statusa glede manipulacije efekta koje
naša gluma ima na druge. Razlikujemo četiri aspekta manipulacije u terminima takozvanih
statusnih transakcija. Kontakt očima je opće poznato sredstvo unutarnjeg autoriteta. Dok
netko govori, počnite skretati pogled s jedne strane na drugu. Uskratite mu kontakt pogleda
ali ostanite i dalje slušajući ga. Samo promijenite način na koji se odnosite prema njemu.
Nešto se promijeni. U stvari se ništa nije dogodilo osim što vi više ne gledate u tu osobu. Što
se tada događa? Niste više usklađeni na način kako ste to bili ranije. Izvanjski element jastva
prepoznaje se i po tjelesnim pokretima. Ako pričamo i pravimo oštre tjelesne trzaje, osjetit će
se promjena u našem govoru. Teško je pravilno govoriti kada se miče glavom. Mnogi ljudi
čine pokrete glavom na uštrb svoga društvenog statusa, odnosno doživljaja svoga statusa.
Ljudi znaju dodirivati lice i kosu. Ti pokreti ukazuju na osjećaj nervoze ili upućuju na
slabost koja umanjuje njihov status. Sve pokrete koje smatramo nervoznim gestama,
možemo svrstati u kategoriju umanjenog statusa. Dojam visokog statusa ostavlja netko tko je
smiren, govori u zaokruženim rečenicama, duboko diše, ostvaruje kontakt s očima i ne
gestikulira nervozno.
120
Statusne transakcije se neprestano događaju u našim životima. One su oblik osobne
komunikacije koje ljudi međusobno uspostavljaju. Jasno pokazuju koncept socijalnog -
društvenog- vida jastva. Da bismo zamislili kakav dojam ostavljamo na drugoga, upuštamo
se u takozvano strategijsko samopredstavljanje. Predstavljanje drugima na način kako sami
sebe vidimo.
Drugi ljudi reagiraju na nas u skladu sa kontekstom našega ponašanja. Tada
uočavamo reakciju, koja, naravno, potvrđuje naše uvjerenje o tome s kakvom osobom imamo
posla. I to je zatvoreni krug koga znanstvenici nazivaju «biheviorističkom potvrdom». Naše
uvjerenje, naša svijest o sebi stvara našu vlastitu stvarnost. Stoga depresivni ljudi izazivaju
neugodne reakcije i često ih se neadekvatno tretira. U biti oni i jesu neadekvatni, dok
nasuprot njima ekstravertirane osobe postižu opušteno društveno okruženje u kojima drugi na
njih vrlo pozitivno reagiraju.
Slika o sebi, što smo i tko smo, neprestani je ciklus koji ovisi od unutarnjeg doživljaja
svakoga od nas, naših uvjerenja i ponašanja. Ali jedan od glavnih faktora koji utječu na naš
identitet je kontekst kulture u kojoj živimo.
Kada govorimo o jastvu, govorimo o načinu u kome biološko biće postaje osoba.
Postati osoba nije biološki nego društveni izazov. Postati osoba, postati nešto, znači da moraš
usvojiti i prihvatiti kulturna značenja, ideje i praksu. Sve se to mora u sebi ukomponirati da
biste postali osoba. Kultura nije nešto utemeljeno na biologiji nego nešto što se temelji na
vrijednostima društva. Sredstvo određivanja našega identiteta je naša kultura.
Mnoštvo ljudi na kulturu gleda kao na nešto što se nalazi unutar ljudi, nešto što ima
svaka nacija. Nema američkih gena ili hrvatskih gena. Kultura je nešto što činiš
uspostavljajući vezu sa vrijednostima svoje kulture. Jedan Hrvat će polazeći od svoje kulture
i uvažavajući recimo kulturu Japana i prilagođavajući se njoj postati odličan japanac. Kultura
predstavlja skup zajedničkih ideja i stvari. Kultura sama po sebi funkcionira po principu
obostranog nadopunjavanja običaja, tradicije, predmeta, književnosti pa u posljednje vrijeme
i medijskih sredstava.
Svi smo izloženi tisućama reklama koje apeliraju na našu kulturu npr. »kupujte
hrvatsko». Neke nacije rade reklame u kojima potiču da budemo kao netko tko je važan, dok
neke kulture kao na primjer Japan, nikada neće izdvajati pojedinca nego uvijek naciju –
pojedinac nije toliko važan.
121
Mnoge osobe danas imaju priliku živjeti dvije ili tri kulture, posebno imigranti.
Emigriranje postaje sve učestaliji fenomen.
U nekim slučajevima najveća opasnost jastvu dolazi izvana – od strane društva.
Etičke i druge predrasude dominantne kulture mogu ugroziti samosvjesnost manjinskog
naroda. Predrasude su oblik psihološkog genocida koji se prenosi s generacije na generaciju.
Rezultate tog djelovanja u Americi vidimo u urbanim geto-ima gdje su očaj uživanje droga i
nasilje svakodnevna pojava. Isto se očituje i u visokom stupnju depresije, alkoholizma i
samoubojstava.
Pa ipak, usprkos poteškoćama postoji i druga strana osobnosti, koja može stvarati
novu stvarnost pretvarajući život u umjetnost. To je fenomen koga Alfred Adler naziva
«stvaralačka osobnost». Tijekom povijesti ljudi su ostvarivali svoj kreativni trag na svemu
što se može oblikovati, obojati ili preurediti. Čak i u najdubljem očaju, zatvorenici u
njemačkim koncentracionim logorima, pravili su umjetničke zapise na komadićima papira
koje su mogli sakriti od svojih čuvara u želji da dadu smisao svojim životima i umiranjima
pod uvjetima nezamislivog terora.
Tereza Anabile vodeća je znanstvenica iz područja psihologije stvaralačke osobnosti. Ona
ističe da ljudi koji misle i djeluju stvaralački, zamjećuju stvari u svom okruženju koje su
mnogima nevidljive. Oni pronalaze nove poglede na probleme, preuzimaju rizik i na
intelektualnom i na perceptivnom planu. Ako ljudi osjećaju da će biti nagrađeni, i to im
postane osnovni motiv, onda će biti daleko manje stvaralački nastrojeni. Pred neko vrijeme
napravljeno je istraživanje o utjecajima natjecateljstva na stvaralaštvo kod djece. Natjecanje
očito uključuje elemente nagrade i procjene, kao i onaj natjecateljski aspekt. Istraživanje je
provedeno u kontekstu zabave. Organizirane su dvije različite zabave u društvenom centru
jednog naselja. Polovica djevojčica koje su živjele u tom naselju, pozvane su na umjetničku
zabavu u subotu, a druga polovica u nedjelju. Dobna granica djevojčica kretala se od 7 do 11
godina. Osnovna umjetnička aktivnost bila je stastavljanje kolaža. Djeci su rekli da mogu
napraviti štogod hoće, no neka bude nešto otkačeno. Obje grupe su dobile istu temu pri čemu
je subotnjoj grupi rečeno kako ih očekuju tri vrlo zgodne nagrade. Nedjeljnoj grupi je rečeno
da će tri najbolja rada biti nagrađena. Stupanj rastresenosti i nedostatak koncentracije bio je
podjednak u obje grupe jer se radilo o nagradama. Svi su zgotovili svoje radove kolaža a
potom su ih umjetnici vrednovali. Istraživanje je pokazalo da su radovi djevojčica iz
natjecateljske grupe, dakle one nedjeljne, bili znatno manje kreativni. Djeca iz te grupe su
122
koristila prosječnu simboliku, dok su djeca iz subotnje –ne-natjecateljske grupe- iskoristila
sve boje papirića sa svoje kolaže. Djeca te grupe su se izrazila na nekonvencionalan način.
Poruka ovog istraživanja je da su ljudi najkreativniji kada ih motivira vlastiti interes, užitak,
zadovoljstvo i izazov koji izvire iz samog procesa rada.
123
SPOL I SEKSUALNOST
Prije nego li zapitamo za zdravlje novorođenčeta želimo znati je li dečko ili djevojčica. Spol
je prva stvar odnosno temeljni način kako kategoriziramo osobu tijekom njenog života.
Zašto je spol tako važan? Jer imamo itekako važne predodžbe o mušku ili žensku, zašto su
sposobni, kako ih treba tretirati, što je za njih najbolje i kakva je njihova vrijednost u društvu.
Te ideje utječu na naše razumijevanje spola, od rođenja pa do odrasle dobi.
Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?
Istraživanja Geofria Rubina pokazuju kako roditelji gledaju na svoje sinove ili kćeri,
čak i nakon samog rođenja. Kćerkice je obično opisuje lijepima, delikatnima i slabašnima.
Muške se opisuje jakima, koordiniranima i živahnim iako u prvom danu nakon rođenja
razlike među djecom nema. Razlike koje uistinu postoje između ženskog i muškog djeteta su
biološki i genetski predodređene. Govorimo o različitim seksualni organima, genima i
hormonima. Značenje seksualnih kategorizacija obuhvaćaju daleko više od tipičnih bioloških
karakteristika. Činjenica da je dijete muško ili žensko usmjerava sve nas na potpuno
drugačiju društvenu stvarnost. Različite kulturalne razlike muškosti i ženskosti, različita
očekivanja upravljaju psihološkom načinu doživljaja muškoga ili ženskoga. Iako biološka
datost uspostavlja početnu kategorizaciju, spol je u biti više naučena nego li naslijeđena stvar.
Naše društvo ne definira žene prema njihovim seksualnim organima nego po načinu
kako se ponašaju, kako izgledaju, kako se oblače, kakve su im uloge određene u našem
društvu. Te karakteristike su subjekt ogromnog kulturalnog utjecaja. Kad govorimo o
ženskosti ili muškosti u biti govorimo o ulogama u društvu. Te uloge imaju svoje
specifičnosti po kojima se razlikuje muško od ženskoga. Druge uloge su utemeljene na
društveno opisanim očekivanjima. U ovom slučaju o idealističnim seksualnim ulogama.
Imidž žene u zapadnim kulturama je da je pristojna, nježna, emocionalna, ovisna.
Imidž muškarca je agresivan, neovisan, dominantan.
Spolne uloge su često ocrtane kao polarno oprečne i čak međusobno isključive. No
psihologija se s time ne slaže. Govori o mnogim muškim elementima ponašanja kod žena i
obratno. Ne podržava polarne oprečnosti. Mnogi ističu da se prave razlike ne vide u
ponašanju muškoga i ženskoga nego razlike treba tražiti u biološkim ili u socijalnim
terminima.
124
Na primjer jedna od općih ključnih razlika u spolu je ta da su dečki u djetinjstvu skloniji
izazovnijim i opasnijim igrama uz prisustvo agresivnosti. To se pripisuje seksualnim
hormonima. Iako je oblik igranja u velikoj mjeri određen kulturom pojedinih nacija. Ako
gledamo na igru djece uviđamo da muški i djevojčice imaju drugačije igre. Dečki će se igrati
grublje, boks, hrvanje nadjačavanje. Djevojčice su sklonije igrati se u mirnijem ambijentu,
one se češljaju, bave lutkama itd.
U školi vidimo da su dečki vrlo aktivni u motornim aktivnostima. Dok djevojčice
koriste motorne aktivnosti, ali na umjereniji način. Djeca trebaju aktivirati ove motorne
mehanizme zbog razvoja mišića. A k tome radi se i o dobroj zabavi. Međutim motorne
aktivnosti stimuliraju određena područja mozga. I tu vidimo razlike, jer su neki dijelovi
mozga više stimulirani kod muških nego kod ženskih. Zahvaljujući hormonima, za muške su
neke aktivnosti ugodnije nego za ženske i obratno. Te razlike koje primjećujemo kod
moždanih aktivnosti kasnije se odražavaju i na ponašanje određenog spola. Radi se naime o
razlikama u iskustvu i razlikama u iskustvu okoline.
Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika
Primjer interakcije biologije i psihologije u stvaranju spolnih razlika je fizičko
zdravlje. Kad se radi o fizičkom zdravlju onda postoji stereotipno mišljenje da su muški jaki
a žene slabe. Takvo mišljenje nije točno. Muški su naime više skloniji bolestima, fizičkom
hendikepu i smrti. U biti ugroženiji su od žena tijekom svih razvojnih faza života. Očito je da
ulogu igraju biološki faktori. Na primjer muški su genetski skloniji nekim bolestima kao
hemofiliji i daltonizmu. Žene se bolje nose sa bolestima srca od muških. Naučena ponašanja,
što je centralni dio tradicionalne muške uloge, igraju veliku ulogu u fizičkom zdravlju
muških. Muški su skloniji pušenju, piću, fizičkim rizicima, oružju, poslovima koji su
izvrgnuti opasnostima. Zahvaljujući tomu muški su skloniji umirati od srčanih udara, raka
pluća, bronhitisa, enfizeme, ciroze jetre, nesreća, samoubojstava. Drugim riječima genetska
uloga muškoga kombinirana sa fiziološkim razlikama može uzrokovati probleme zdravlja
kod muških.
Neke razlike u spolu se razvijaju tijekom vremena i uglavnom se pod utjecajem
naučene uloge ponašanja spola. Uzmimo za primjer plač. Sve bebe plaču bez obzira na spol.
Ali kad rastu muška djeca se vježbaju zadržati suze prema poslovici: muški ne plaču. No
većina žena misle da je plač sasvim u redu i često ide u prilog. Dakle, dečke se kritizira kad
125
plaču, a žensku djecu se ohrabruje da to čine. Plač se uči u sklopu procesa socijalizacije. To
mlade priprema da preuzimaju svoje uloge u društvu. Kao što vidimo, fiziološka funkcija
prolijevanja suza uvjetovana je društvenim učenjem.
Kako dolazi do ovih vrsta učenja? Od rođenja djeca rastu u socijalnom i kulturnom
miljeu neprestano bombardirani porukama o ulozi spola između ostaloga u reklamama. Dečki
i djevojčice su drugačije obučeni, imaju drugačije igračke i daju im se drugačija zaduženja u
kući. Djeca također vide odrasle drugačije obučene, s drugačijim ponašanjem i ulogama. Tata
je trener momčadi, dok mama navija izvan igrališta.
Ove razlike u ponašanju odražavaju se također i na televiziji i filmovima koje djeca
gledaju, kao i u knjigama koje čitaju. Te uloge djeca ne samo da vide nego ih se u to i
praktički uvodi. Dečke i curice se neprestano nagrađuje ili kažnjavaju ako nešto čine ili ne
čine što je kulturom prirođeno upravo njihovom spolu. Takve nagrade ili kazne često su
socijalne naravi i dolaze od važnih osoba u životima djece, roditelja, učitelja ili samih kolega
i kolegica.
Prema riječima Jean Block sa sveučilišta Kalifornija, ova iskustva društvene stvarnosti
kreiraju različite psihološke arene za muške i ženske. To utječe na načine kako djeca misle o
samima sebi i svijetu oko njih.
Djeca se razvijaju u različitim kontekstima ambijenta. Ambijentalni kontekst za malu
djevojčicu je bolje strukturiran, više nadgledan i više zaštićen. Majke djevojčica se trude da
im kćeri budu bliže. Cilj je toga da se mala djevojčica usredotoči na kuću, da se uči biti
domaćica. U vrlo ranom razdoblju života djevojčicu se usmjerava na zadatke u kući i ona
polako stječu iskustva. Dečkima se pak nude veće prilike za otkrivanja i aktivno
razumijevanje svijeta, svijeta nabavljača stvari za domaćinstvo.
Dečki se više igraju vani od curica. Igre su im raznovrsne i daleko im je teže mirovati
nego li curicama. Njihovo ponašanje je puno znatiželje, žele otkrivati kako stvari
funkcioniraju te imaju veći i raznolikiji broj prijatelja ali nikada ni blizu nisu u povjerljivoj i
bliskoj vezi kao što su djevojčice sa svojim prijateljicama. Za djevojčice su prijateljstva
daleko važnija. Curice imaju manje prijateljica ali jača prijateljstva.
Postoje naravno i pozitivne i negativne posljedice spolnih razlika. Za muškarca
pozitivna strana je sloboda, sloboda da može ući u rizike, istraživati, poduzimati, otkrivati,
mijenjati status quo. Negativne posljedice su velika mogućnost formiranja identiteta u smjeru
ostvarenja uspjeha i karijere a ne u području osjećaja vlastitog zadovoljstva ili osjećaja da
126
pripada zajednici ili čak obitelji. Mnogi muški koji su postali vrlo uspješni, žale se da nemaju
bliskih prijatelja i čak se osjećaju udaljeno od vlastite obitelji.
Pozitivne strane za žene su da su puno jače od muških u izražavanju svojih osjećaja i
brige za druge ljude. One su slobodnije kad treba potražiti ili pružiti pomoć. Troše više
vremena za izgrađivanje jake mreže podrške u obitelji i među prijateljima. Negativna strana
je ta da je ženama zbog njihovih aktivnosti često smanjena mogućnost odlaženja u
intelektualne karijere. Izložene su umjetno stvorenim predodžbama da žene obavljaju samo
neke vrste poslova. Zbog toga što neke jake žene ne mogu biti prisutne u područjima za koje
bi imale sposobnosti, mnoge žene imaju tendenciju padati u depresiju. Istu tendenciju imaju i
samohrane majke u obiteljima bez oca.
Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?
Iako naša iskustva koje stječemo u društvu od djetinjstva pa nadalje, stvaraju
drugačije psihološke okoliše za pretpostaviti je da muški i ženski odgovaraju pasivno na ova
iskustva. Događa se obratno. Djeca su aktivno uključena u pokušaj da sama razumiju ulogu
svoga spola.
Elenor Makabi sa sveučilišta Stendford studira pitanje spolnih razlika. Godinama studira
kako se dečki i cure snalaze u društvu. Otprilike u drugoj godini života djeca se počinju
približavati drugima prema spolnom identitetu. Već nakon druge godine, djeca počinju
dobivati jasnu sliku o svome spolu. Ta mala djeca će se više igrati i biti aktivniji kad su u
društvu svoga vlastitoga spola. Naime ima nešto zajedničko u stilovima igranja kod istih
spolova. Kad djeca počinju odlaziti u vrtić već u sebi imaju pripremljenu shemu igranja sa
kolegama ili kolegicama istoga spola. Ta se tendencija vidi i u prvim razredima osnovne
škole. Ako se neki dječak približi djevojčici i s njom uspostavi dobre odnose, njega će
kolege početi ismijavati. Djeca sama promatraju i reguliraju prijateljstva. Djeca međusobno
vrše jaki socijalni pritisak jedno na drugo. Djeca se po vlastitoj volji više grupiraju u vlastite
spolne grupe nego li to žele roditelji.
Muški i ženski spolovi se razlikuju i po jeziku. Dečki u svom rječniku koriste riječi zahtjeva i
zapovijedi kako bi dobili što traže. Curice međutim pokušavaju utjecati jedna na drugu putem
sugestija ili izraza kao »zašto ne bismo to ovako», uvijek u množini. Dečki imaju tendenciju
komandirati i prekidati jedan drugoga te koriste jezik da bi se iskazivali, da bi došli do
izražaja, dok curice imaju sklonost davati jedna drugoj priliku da svaka kaže što misli. I kad
127
počnu govoriti sklone su isticati što je ona druga curica rekla. Naravno ima i curica koje se
ponašaju kao šefice.
Kad dečki traže nešto od djevojčica oni će ih tražiti da naprave to i to. Curice su dosta
bespomoćne kad pokušavaju utjecati na ponašanje dečki. Poznato nam je da će se ljudi
družiti i razvijati prijateljstva onda kada mogu utjecati jedan na drugoga. Ovdje je početni
razlog zašto se djevojčice pri igri udaljavaju od dečki, ne mogu na njih utjecati. Iako treba
priznati da su curice uvijek te koje se prve približe dečkima za igru, ali brzo odustaju.
Mala djeca su vrlo intenzivna, kad su u pitanju stereotipi odnosno predrasude,
posebno u godinama između šest i deset. To je vrijeme kada su skloni pretjerivanju u onome
što vide oko sebe. Čak i dijete čija mama je policajka, vjeruje da samo muški trebaju biti
policajci. Takve predrasude uče na televiziji ili okolini. Zanimljivo je da sam roditelj u ovoj
fazi života djeteta ne može puno utjecati na njegove percepcije spolnih uloga. Tek kad
postanu tinejdžeri onda će biti u stanju gledati na primjer roditelja i po tome se orijentirati.
Svima nam je jasno da kad dečki i cure odrastu, intenzivnije razmišljaju o različitim
zvanjima i društvenim ulogama. No istraživanja nikada nisu mogla povezati način našeg
stereotipnog razmišljanja o ulogama muških i ženskih u našim genetskim predispozicijama.
U biti muški i ženski su više slični nego li su različiti u psihološkom pogledu. Tamo gdje se
vide razlike, uočava se da i nisu tako velike.
Žena poput Štefi Graf vjerojatno nije bila u stanju pobijediti svakog muškarca u
tenisu, ali bila je u stanju s lakoćom pobjeđivati ženske kolegice. Kad je o trčanju riječ,
poznato je da su muški nešto brži, ali ne previše. U najvećoj mjeri se mogućnosti muških i
ženskih podudaraju ako imaju identičnu vrstu treninga i uvjeta. Kad je u pitanju sposobnost
obavljanja poslova, ni tu nema velikih razlika, pitanje je samo kvalifikacija. Tradicionalno su
se razvila poimanja da samo jedan spol može raditi neke poslove ili vršiti neka zvanja. Važno
je znati da način na koji mislimo da se muško i žensko razlikuje, utječe više na nas i naše
mišljenje nego li mogućnosti spolova same po sebi.
Dakle spol predstavlja važan put u stvaranju socijalnih kategorija ljudi. Stvaramo
stereotipe o pojmu spola u reklamama poput onih, gdje se vidi «maćo» muškarac ili požudna
žena, te se ponašamo prema vlastitim stereotipima misleći da se takav način mišljenja od nas
i očekuje. Ovakav pristup ne samo da smanjuje našu slobodu nego nas i ograničava u
iskustvima.
128
..................................................................................................................................................
LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI
Ličnost i prilagođavanje
Što svakog od nas čini takvim kakav jest, različitim od svih drugih, a ipak na tolike
načine sličnim svim ljudima? Zašto nekim ljudima činjenica da su takvi kakvi jesu pričinjava
u životu niz poteškoća i onemogućava ih da se razviju u zrele ličnosti? Ljude je oduvijek
zanimalo zašto se neki pojedinci uspješno nose sa životnim problemima ili se u potpunosti
koriste svim svojim potencijalima da bi ostvarili svoje ciljeve, dok drugima to, usprkos
postojećim sposobnostima, nikako ne polazi za rukom.
Opažajući i ispitujući ljude različitih sposobnosti i osobina ličnosti u različitim
situacijama i kulturama, psiholozi su sve oblike doživljavanja i ponašanja koji pridonose
dobrobiti pojedinca i društva nazvali prilagođenima, a one koji štete bilo pojedincu bilo
društvu neprilagođenima. Pritom proces prilagođavanja ne označava podređivanje pojedinca
zahtjevima okoline u smislu zatiranja njegove individualnosti ili onemogućavanja izražavanja
individualnih interesa, želja ili ciljeva.
Prilagođeno doživljavanje i ponašanje označava takvu interakciju pojedinca s
okolinom koja omogućuje postizanje društveno prihvatljivih ciljeva pojedinca na način koji
ne oštećuje druge članove zajednice ili ne ugrožava zajednicu u cjelini. Neki oblici
neprilagođenog ponašanja, kao uzimanje droga ili samoubojstvo, ugrožavaju ponajprije
samog pojedinca, a drugi, npr. izrazito agresivno ponašanje, ugrožava i njegovu okolinu.
Svako društvo nastoji se zaštititi od djelovanja neprilagođenih pojedinaca, ali također
naći načine da im pomogne u procesu prilagođavanja. Tako je nastao niz različitih oblika
profesionalne pomoći čija je osnovna svrha pomoći osobama s poteškoćama u prilagođavanju
da odaberu društveno prihvatljive ciljeve u skladu sa svojim sposobnostima i interesima, koje
će tada ostvariti na način koji ne oštećuje ni druge ljude ni zajednicu u cjelini. U psihologiji
često proučavamo određene grupe psihičkih procesa odvojeno, pa tako zasebno proučavamo
percepciju, posebno učenje i pamćenje, čuvstva i motivaciju itd. Međutim, svi se ti različiti
psihički procesi ne pojavljuju odvojeno, već su u svakoj ljudskoj aktivnosti istovremeno
prisutni. Što i kako percipiramo, često ovisi o našim prethodnim iskustvima, učenju,
motivima koji nas pokreću, željama koje djeluju na naše misaone procese. Značenje koje
129
pridajemo onome što percipiramo djeluje na ono što radimo, a ono što radimo određuje
sadržaje koje ćemo naučiti i upamtiti.
Ali uz tu povezanost psihičkih procesa vidimo i određenu dosljednost u ponašanju
pojedinca, na osnovi koje donosimo i neke zaključke, poput: "Zdenka je marljiva i
pouzdana", ili "Josip je agresivan i lijen".
Kada pažljivo promatramo ponašanje ljudi oko nas, uočit ćemo da kod svakog od njih
postoji određena jedinstvenost u ponašanju, kojom se razlikuje od svih drugih ljudi.
Proučavanjem psihičkog života kao cjeline, kao općeg načina doživljavanja i ponašanja bavi
se psihologija ličnosti.
Što je ličnost?
Tragove pokušaja razumijevanja i tumačenja ljudske ličnosti nalazimo od početka
pisane povijesti. Tako je već Hipokrat, najpoznatiji antički liječnik, 400 godina prije Krista,
tražio vezu između tjelesnih sokova i ličnosti pojedinca. Smatrao je da će pojedinac kojemu u
organizmu prevladava žuta žuč (grč. kole) biti kolerik, razdražljiv i buran u svojim
čuvstvenim reakcijama. Ako prevladava crna žuč (grč. melaina), čovjek će biti melankolik,
spor i turoban. Osoba u koje prevladava krv (grč. sangvis) bit će sangvinična: puna
energije,produktivna i optimistična. Kada u organizmu dominira sluz (grč. flegma),
pojedinac će biti flegmatičan: miran i ravnodušan. Hipokratova podjela temepramenata, iako
znanstveno opovrgnuta, još se uvijek susreće u svakodnevnom govoru. Često možemo čuti
upozorenja poput: "Ne budi tako flegmatična" ili "Samo oprezno, on je pravi kolerik".
U suvremenoj psihologiji postoji mnoštvo različitih definicija ličnosti, kao što postoji
i mnoštvo različitih teorijskih pristupa tumačenju ličnosti. Najčešće se ličnost definira kao
jedinstvena organizacija osobina, koja se oblikuje uzajamnim djelovanjem pojedinca i
društvene sredine, a određuje opći karakterističan način doživljavanja i ponašanja osobe.
Većina definicija ličnosti ističe njezinu jedinstvenu organizaciju, naglašavajući time da su
kod svake osobe crte ili osobine ličnosti strukturirane na jedinstven način po kojem se ta
osoba razlikuje od svih drugih ljudi. Velik broj definicija ličnosti ističe razvoj crta ili
osobina, tj. ne smatra da je ličnost dana rođenjem, već da se razvija zavisno od okoline u
kojoj pojedinac živi. Daljnja je pretpostavka, uključena u većinu definicija ličnosti, da ta, za
pojedinca specifična organizacija osobina djeluje na doživljaje i postupke pojedinca. Stoga
ponašanje određene osobe ne ovisi samo o situaciji u kojoj se našla već i o njezinim
130
osobinama ličnosti. Osobinama ličnosti nazivamo različite vrste dispozicija, naslijeđenih i
stečenih, koje čine da pojedinac reagira na određeni način. Kada osobine ličnosti definiramo
tako općenito, možemo ih međusobno razlikovati time koliko su one same općenite, tj. da li
se očituju u velikom broju različitih situacija ili samo u nekim specifičnim prilikama.
Prema tom načinu podjele osobina ličnosti razlikujemo navike, tj. spremnost da se u
istim situacijama reagira na jednak način, od crta ličnosti, koje smatramo općim
dispozicijama. Crte ličnosti su, dakle, dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaša na
sličan način ne samo u istim situacijama već i u svim situacijama koje doživljava kao slične.
U osobine ličnosti ubrajamo i motive, stavove, interese, kao i karakterističan način
rješavanja konflikata i poteškoća u životu. U proučavanju ličnosti najveća se pozornost
pridaje utvrđivanju crta ličnosti. Dosljednost u doživljavanju i ponašanju ljudi objašnjava se
upravo postojanjem relativno trajnih i općenitih osobina ličnosti. Netko je npr. u većini
situacija neodlučan, pa teško donosi odluke, a neka druga osoba u gotovo svakoj prilici
odlučuje brzo, pa za neke osobe možemo reći da im je osobina ličnosti neodlučnost a za neke
odlučnost. Poznavanje osobina ličnosti neke osobe omogućuje nam da s određenom
vjerojatnošću predvidimo kako će se ona ponašati u različitim situacijama, koje npr.
zahtijevaju brzo donošenje odluka. Crte ličnosti mogu biti više ili manje općenite. Općenita
crta ličnosti očituje se u velikom broju različitih postupaka pojedinca, a neka manje općenita
crta ličnosti manifestira se samo u malom broju situacija. Suzdržanost ili kontrola vlastitog
ponašanja vidi se npr. u gotovo svim situacijama, a ustrajnost se može očitovati samo u
situaciji koja od pojedinca zahtijeva ustrajno ponašanje. Crte ličnosti mogu biti i manje ili
više univerzalne, tj. zajedničke većem broju ljudi ili samo nekim pojedincima. Zbog
postojanja određenih ljudskih potreba, koje su zajedničke svim ljudima, kao i zbog mnoštva
zajedničkih životnih problema, koji se pojavljuju u životu većine ljudi, mnoge su crte ličnosti
univerzalne, tj. slične u različitih ljudi. To znači da ljude možemo međusobno uspoređivati s
obzirom na univerzalne crte ličnosti. Potpuno univerzalne crte ličnosti bile bi one koje
postoje kod svih ljudi, npr. tjelesne karakteristike: visina i težina.
Kako nastaju različite osobine ličnosti?
Iako svaki teorijski pokušaj tumačenja ličnosti nudi nešto drugačije tumačenje, svi se
slažu u tome da ličnost, kao i ostali dijelovi naše psihološke strukture, ima svoju biološku
131
osnovu danu naslijeđem. Postoje tri grupe bioloških činilaca, koji čine osnovu ličnosti:
živčani sustav, endokrini sustav i tjelesna konstitucija.
1. Živčani sustav i ličnost
Ovisnost razvoja ličnosti o živčanom sustavu proizlazi iz činjenice da o njegovoj
strukturi i funkcioniranju ovise dispozicije za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti.
Funkcioniranje autonomnoga živčanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom, određuje i
temperament - za pojedinca tipičan način čuvstvenog doživljavanja i ponašanja. Razlike u
temperamentu očituju se već u tromjesečne djece, pa tako ima npr. mirnih i dobroćudnih
beba, koje mnogo spavaju i malo kad plaču. "Zahtjevna" novorođenčad malo spava, mnogo
plače i na svaki nagli podražaj iz okoline (npr. buku) burno reagira. Longitudinalno praćenje
djece od rođenja do odrasle dobi pokazalo je da postoji velika stabilnost u općoj razini
aktivacije i tipičnom načinu čuvstvenog reagiranja. Utvrđeno je da mirna, dobroćudna
dojenčad zadržava i u odrasloj dobi svoju nešto nižu razinu opće aktivacije i čuvstvenog
reagiranja. Živahna djeca, čiji autonomni živčani sustav na svaku promjenu u okolini brže i
intenzivnije reagira, pokazuju i u odrasloj dobi veću živahnost i intenzivnija čuvstva.
2. Endokrini sustav i ličnost
Zbog već spomenute važnosti različitih hormona za čuvstveni život pojedinca,
svakako čini dio biološke osnove ličnosti. Udio endokrinog sustava u razvoju ličnosti
naročito se jasno očituje u slučaju nekih endokrinih poremećaja, kada nastaju i značajna
odstupanja od normalnog razvoja ličnosti. Najpoznatiji primjer su poremećaji u radu žlijezde
štitnjače, što je uzrok teške intelektualne defektnosti i vrlo deficitarnog razvoja ličnosti.
3. Tjelesna konstitucija
Pod tjelesnom konstitucijom se podrazumijeva veličina i razvijenost pojedinih
dijelova tijela i njihov međusobni odnos. Iako se većina pokušaja povezivanja tjelesnih
osobina sa značajkama ličnosti pokazala neupotrebljivom, ne može se sasvim negirati
mogućnost postojanja stanovite podudarnosti između tjelesnih i psihičkih osobina.
Opravdano je pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj tjelesnih i
psihičkih karakteristika pojedinca. Međutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluju na
formiranje ličnosti i nezavisno od pretpostavljene zajedničke nasljedne osnove. Svima nam je
132
iz svakodnevnog iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinca djelomično ovisi
ponašanje drugih ljudi prema njemu, a ponašanje okoline prema pojedincu djeluje na
formiranje određenih osobina ličnosti. Poznato je npr. da se ljudi sasvim drugačije ponašaju
prema izrazito lijepoj ženi nego prema izrazito ružnoj. Iako, na sreću, nitko nije svima lijep,
niti svima ružan. Kod osobe, koju većina smatra lijepom, može se razviti umišljenost,
nastojanja da se sve u životu postigne samo zahvaljujući vanjskom izgledu i sl. Kod osobe
čiji tjelesni izgled većina ljudi smatra neprivlačnim, može se javiti nesigurnost, povlačenje u
sebe, a možda i agresivnost kao osobina ličnosti.
Treba naglasiti da biološki čimbenici čine samo osnovu za razvoj ličnosti, koja se
oblikuje pod utjecajem socijalnih čimbenika. Stoga možemo zaključiti da je ličnost rezultat
djelovanja socijalnih čimbenika na biološki danu osnovu. Na oblikovanje ličnosti utječu
mnogi faktori, npr. obitelj i obiteljski odnosi u kojima dijete raste, škola, grupe vršnjaka,
rođaci i prijatelji, brak i odnosi u braku, zanimanje i uspjeh u odabranom zanimanju, kultura
u kojoj se pojedinac razvija, te konačno i sam pojedinac, odnosno njegova briga i rad na
vlastitoj ličnosti. Ličnost se, naime, razvija tijekom života i tim razvojem postaje sve
usklađenija i zrelija. Svi ljudi, međutim, ne postižu istu ravnotežu u isto vrijeme i na isti
način, pa tako neki pojedinci uspijevaju stabilizirati svoju ličnost već rano u životu, a drugi
se stalno mijenjaju u trajnom procesu razvoja. Polagane promjene u prirodi ličnosti pridonose
vjerovanju da se u biti uopće ne mijenjamo, već da samo sve više postajemo to što jesmo.
Glavni pristupi razumijevanju ličnosti
Svaki je čovjek vrlo složena struktura, pa stoga ne začuđuje činjenica da postoje
mnogi različiti pokušaji objašnjenja ljudske ličnosti. Zajedničko je svim teorijskim
pristupima ličnosti da zapravo raspolažu istim podacima, ali ih različito interpretiraju. Sve se
teorije ličnosti osnivaju na podacima prikupljenim opažanjem ponašanja pojedinaca i
situacija u kojima se to ponašanje pojavilo. Izvori informacija još uključuju introspektivne
izvještaje ili samoiskaze pojedinaca o njihovu doživljavanju i ponašanju, te opažanje i
mjerenje motornih i fizioloških reakcija osoba čiju ličnost ispitujemo. Različiti pristupi
ličnosti mogu se promatrati pod vidom odgovora koje nude na nekoliko bitnih pitanja kao što
su: Je li ljudsko ponašanje pretežno svjesno ili nesvjesno motivirano? Jesu li osnovne
teorijske postavke određenog pristupa nastale opažanjem i proučavanjem zdravih ljudi ili
osoba s poteškoćama? Mogu li se postavke tog pristupa na neki način mjeriti? Usmjeruje li se
133
teorija ličnosti na vidljivo ponašanje ili na neke unutarnje osobine, crte ili karakteristike?
Mnoštvo različitih teorijskih pokušaja tumačenja nastanka, razvoja i mijenjanja ličnosti
možemo svesti na četiri glavna pristupa.
Psihoanalitički pristup
Psihoanalitička teorija Sigmunda Freuda, iako u mnogim svojim dijelovima
znanstveno nepotvrđena, jedna je od najutjecajnijih teorija ličnosti. Utjecaj psihoanalitičke
teorije seže daleko izvan granica psihologije i psihijatrije. U prvoj polovici 20. stoljeća
Freudova tumačenja ljudskog doživljavanja i ponašanja snažno su djelovala na umjetnost,
filozofiju, socijalne znanosti i društvo u cjelini. Iako je uloga psihoanalize u psihologiji danas
kudikamo manja nego prije 50. godina, mnoge psihoanalitičke pretpostavke i ideje ugrađene
su u psihologiju. Freud je započeo svoju karijeru kao neurolog, liječeći tzv. "nervozne
bolesti". Kako konvencionalni medicinski tretman često nije davao nikakve rezultate, Freud
se počeo koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potičući svoje pacijente da mu
kažu sve što im padne na pamet. Pažljivo slušajući njihove iskaze, otkrio je sadržaje koje je
smatrao manifestacijama nesvjesnih strahova i želja. Slične sadržaje pronalazio je i u
snovima i sjećanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinačnih
slučajeva koje je proučavao, oblikovao je svoju teoriju. U svom opisu ličnosti Freud se često
koristio metaforama. Tako je ljudski psihički život usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji
viri iznad vodene površine, predstavlja svjesno doživljavanje, a onaj mnogo veći, ispod vode,
podsvjesno i nesvjesno. U tom nesvjesnom dijelu naše ličnosti nalaze se nagoni i nedohvatna
sjećanja, koja djeluju na naša čuvstva, mišljenje i ponašanje. Freud nije prvi govorio o
nesvjesnim psihičkim procesima, jer ih je već Shakespeare opisao u svojim dramama. Freud
im je, međutim, prvi pridao veliku ulogu u našem doživljavanju i ponašanju. Strukturu
ličnosti Freud je izgradio od tri dijela: ida, ega i superega. Id (lat. ono) je najprimitivniji dio
ličnosti, iz kojeg se postepeno izgrađuju ego i superego. Id je sjedište nesvjesnog, te dvaju
osnovnih nagona koje je Freud nazvao prema grčkim bogovima. To su nagon smrti
(Thanatos) i nagon života (Eros). Eros se koristi posebnom vrstom energije, nazvanom
libido. Libido je izvor svakog ponašanja koje dovodi do ugode, pa tako Eros uvijek slijedi
načelo užitka. Thanatos teži smrti, destrukciji i agresiji. Ego (lat. ja) razvija se iz ida pod
utjecajem okoline. Ego je posrednik između ida i okolne realnosti, pa procjenjuje jesu li
zahtjevi ida opravdani i mogu li se u postojećim prilikama zadovoljiti. U klasičnoj
134
psihoanalitičkoj teoriji ego čine svi perceptivni i kognitivni procesi (npr. pamćenje,
rješavanje problema, zaključivanje). Osim toga, ego sadrži i pojam o samome sebi, doživljaj
vlastitog "ja", pa se u tom značenju koristi i u nazivima egoizam i egocentričnost. Freud je
odnose između ida i ega metaforički uspoređivao s jahačem i konjem. Konj je izvor energije,
a jahač upravlja njegovim pokretima. Ali, kaže Freud, često se jahač mora podčiniti konju, pa
ići putem kojim ga ovaj vodi. U takvim slučajevima na scenu stupa superego.
Superego (lat. nad-ja) sadrži ideale i moralne vrijednosti usvojene u ranom djetinjstvu
od roditelja, a kasnije i od drugih važnih osoba u životu (npr. učitelja, poznatih ličnosti).
Superego se često opisuje i kao savjest. Ako se krše "zapovijedi" superega, ego doživljava
anksioznost ili tjeskobu, krivnju i stid. Tri zamišljena dijela ličnosti često su u međusobnom
sukobu. Razlog takvog sukoba može npr. biti što ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih
superego smatra neprihvatljivima. Kod zdrave ličnosti, kaže Freud, ego uspijeva uravnotežiti
zahtjeve ida i superega, pa ličnost funkcionira u skladu s realnošću. Kako bi protumačio
nastajanje neadekvatnog ega, Freud je velik dio svoje teorije posvetio psihoseksualnom
razvoju. Prema Freudovim postavkama slabi ili neadekvatni ego nastaje kao posljedica
traumatskih iskustava koja dovode do zastoja u nekoj od faza razvoja. Freudova teorija vrlo
je široka, pa se stoga ne može u cjelini proglasiti točnom ili netočnom. Činjenica je da su
mnoge postavke ove teorije nedostupne znanstvenom provjeravanju već i zbog metafora u
kojima su prikazane. Većina psihoanalitičkih pojmova ne može se podvrgnuti znanstvenoj
analizi i zbog toga što se ni na koji način ne mogu mjeriti. Kako npr. izmjeriti libido, kao
hipotetsku životnu energiju? Psihoanalitička teorija nastoji obuhvatiti sve aspekte ličnosti
(razvoj, strukturu, normalno i abnormalno funkcioniranje), ali ne pruža nikakvu mogućnost
predviđanja ljudskog ponašanja. Svaki pretpostavljeni konflikt, frustracija ili psihička trauma
može se manifestirati na vrlo različite načine, pa stoga uopće nije moguće predvidjeti njihove
posljedice. Istraživanja ličnosti potvrdila su, međutim, Freudovu pretpostavku da postoje
nesvjesni i podsvjesni procesi, ali je sadržaj tih procesa drugačiji od Freudovih
pretpostavaka. Freud je npr. pretpostavljao da se u nesvjesnom dijelu ličnosti nalaze neki
potisnuti, neriješeni konflikti koji djeluju na naše doživljavanje i ponašanje. Danas znamo da
zaista nismo svega svjesni. Događa se npr. da reagiramo na neke podražaje iz okoline koje
nismo svjesno percipirali. To znači da iako postoje nesvjesni procesi, oni ne sadrže neke naše
rane traume i doživljaje, što ne umanjuje Freudovu zaslugu u ukazivanju na nesvjesne
dijelove naše ličnosti. Značajan doprinos razumijevanju ljudske ličnosti jest i Freudov opis i
135
tumačenje obrambenih mehanizama. Naglašavao je da je za razumijevanje ega važno shvatiti
kako se ego nosi s konfliktima i anksioznošću. Smatrao je da ego često negira ili iskrivljuje
pravo značenje svojih konflikata i strahova kako bi se zaštitio od tjeskobe. Ta negiranja
realnosti, Freud je opisao kao obrambene mehanizme. Time je dao i osnovu za razvoj tzv.
ego-psihologije, koja objašnjava i proširuje Freudovu psihoanalitičku teoriju.
Humanistički pristup
Humanistički pristup, kao i psihoanaliza, usredotočuje se na potrebe i motiv
pojedinca, ali za razliku od psihoanalize naglašava važnost vlastitih nastojanja pojedinca da
oblikuje svoj život. Unutar ovog pristupa naglašava se važnost subjektivnih iskustava svake
osobe i težnju za samoostvarenjem ili aktualizacijom svojih potencijala.
Najpoznatije humanističke teorije ličnosti su Maslowljeva teorija samoaktualizacije i teorija
Carla Rogersa, poznata pod nazivom "teorija usmjerena na pojedinca". Rogers se usmjerava
na sliku o sebi, vlastitom ja, koju ima svaki pojedinac, smatrajući pojam o sebi jezgrom
ličnosti. Poznavanje samog sebe, slika vlastitog ja, nastaje na osnovi ranih iskustava iz
djetinjstva, naklonosti i poštovanja koje nam iskazuju drugi ljudi. Svatko od nas ima svoju
jedinstvenu konstelaciju sjećanja, snova, želja i iskustava. Posljedica toga je doživljaj
vlastitog kontinuiteta, koji neki istraživači zovu "privatna ličnost".
Humanistički pristupi nastali su u okviru psihologije, uglavnom proučavanjem i
opažanjem zdravih ljudi. Posebna je zasluga ovih pristupa što su potakli ispitivanje pozitivnih
emocija, poput radosti, sreće i zadovoljstva, te uspješnih, dobro prilagođenih pojedinaca.
Socijalni pristup
Glavna je značajka okolinskih pristupa što razvoj i rezultirajuću strukturu ličnosti
objašnjavaju procesima učenja. Za razliku od psihoanalize i humanističkih pristupa, pristaše
okolinskih pristupa usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponašanje pojedinca, na kojem
grade svoja tumačenja ličnosti. Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi rađaju kao
“tabula rasa”, a onda postepeno učenjem stječu određene osobine ličnosti.
Američki psiholog Burrhus Skinner, jedan od vodećih predstavnika ovog pristupa, poznatog i
kao behevioristički pristup, smatra da se ljudsko ponašanje sastoji od aktivnosti za koje smo
bili nagrađivani ili pohvaljivani, i da je usmjereno posljedicama koje od određenih oblika
ponašanja očekujemo u budućnosti.
136
Albert Bandura, američki psiholog, predstavnik je socijalne teorije učenja. Smatra da
uglavnom učimo od drugih ljudi, bilo oponašanjem njihova ponašanja, bilo uočavanjem
posljedica koje određena ponašanja imaju za druge ljude koji nam služe kao modeli.
Pokušaji tumačenja ličnosti zakonitostima učenja značajan su doprinos razumijevanju nekih
dijelova ljudske ličnosti, ali ipak ne tumače njezinu cjelokupnost. Najvažniji doprinos tih
teorija jest niz tehnika za modifikaciju ponašanja i uklanjanje nekih psiholoških poteškoća u
prilagođivanju pojedinca.
Teorije crta ličnosti
Teorije crta ličnosti nastoje ljude podijeliti u određene tipove ličnosti ili ih
klasificirati prema nekim izmjerenim crtama ličnosti. Međutim, dosadašnji pokušaji podjele
ljudi u odvojene tipove ličnosti nisu potvrđeni. Istraživanja su pokazala da ne postoje tzv.
čisti tipovi, jer sva mjerenja pretpostavljenih tipova ličnosti daju normalnu raspodjelu
rezultata. To vrijedi i za pristup engleskog psihologa Hansa Eysencka, koji govori o
dimenzijama ličnosti. Svaka dimenzija ličnosti ujedinjuje nekoliko različitih crta ili osobina,
koje mogu biti razvijene u različitom stupnju. Eysenck glavnim dimenzijama ličnosti smatra:
neurotizam, emocionalnu stabilnost i introverziju - ekstraverziju. Prva dimenzija neurotizma,
odnosno emocionalne stabilnosti označava opseg u kojem je neka osoba anksiozna,
depresivna, opsesivna i hostilna, ili pak smirena, vedra i stabilna u svojim raspoloženjima.
Druga dimenzija označava kao ekstravertirane one osobe koje su društvene i pune energije, a
kao introvertirane one povučene i tihe. Najviše je ljudi obično negdje između ekstrema tih
dimenzija, pa su samo u određenoj mjeri skloni nekim emocionalno nestabilnim reakcijama
ili su ambivertirani, tj. ne priklanjaju se ni introverziji ni ekstraverziji. Kao i svi ostali, i ovaj
je pristup razumijevanju ličnosti bio podvrgnut nekim kritikama. Osnovno je pitanje postoje
li zaista neke trajne osobine ličnosti koje možemo nazvati crtama ili dimenzijama, ili je
ponašanje svakog od nas više ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo. Rezultati mnogih
istraživanja govore kako u prilog postojanja nekih karakteristika ličnosti koje se pojavljuju u
vrlo različitim situacijama i ne mijenjaju se s prolaskom vremena (npr. neurotizam i
ekstravertiranost), tako i u prilog snažnog utjecaja situacije na ljudsko ponašanje.
Doživljaj kontinuiteta vlastite ličnosti, ali i relativne nepromjenljivosti ličnosti ljudi
koje dobro poznajemo (rođaka, dobro poznajemo) uvjetovan je različitim čimbenicima.
Biološki faktori naslijeđa (npr. podražljivost autonomnoga živčanog sustava) ne prolaze u
137
toku života kroz neke velike ili nagle promjene. Navike i motivi, stečeni učenjem i
iskustvom, također se ne mijenjaju ni snažno, ni brzo. Brojne socijalne uloge, koje svatko od
nas ima, npr. uloga sina ili kćeri, sestre ili brata, nastavnika ili učenika itd., također pridonose
doživljaju stabilnosti ličnosti. Zbog toga i ne treba očekivati da će se neka osoba, osim u
dramatično promijenjenim okolnim prilikama, naglo i bitno mijenjati u toku vremena. Pa
ipak, svatko je od nas već doživio neke iznenađujuće reakcije od osoba za koje smo vjerovali
da ih dobro poznajemo. Najčešće su takva iznenađenja neugodna jer otkrivaju neku
nepoželjnu karakteristiku, koju baš od te, određene osobe, nismo očekivali. Događa se npr.
da nas prijatelj od kojeg smo očekivali pomoć u nevolji ostavi "na cjedilu". Suočeni s takvim
iskustvom, skloni smo ga optužiti za izdaju ili proglasiti nepouzdanom osobom. Uvijek kada
na taj način prosuđujemo nečije neočekivane postupke zanemarujemo mogući utjecaj
neposredne okoline na ponašanje. Neka nova ili uzbudljiva situacija može npr. svakog od nas
toliko ponijeti da zbog toga previdimo prijatelja koji očekuje našu pomoć. Snažna čuvstva,
poput oduševljenja, zaljubljenosti, straha, mogu u svakome od nas potaknuti neka ponašanja
koja će i nas same iznenaditi. To, međutim, ne znači da se naša ličnost naglo promijenila, već
da su nove okolnosti ili doživljaji pobudili neka ponašanja koja će i nas same iznenaditi.
Takva neočekivana ponašanja nas samih, a i naših bližnjih, najviše nas pogađaju u području
tzv. osobina karaktera. Nekada se u psihologiji pod pojmom karaktera govorilo o moralnim
normama koje je pojedinac usvojio i u skladu s kojima se ponaša. Pojam karaktera uključivao
je osobine poput poštenja, vjernosti, pouzdanosti. Smatralo se da je način na koji se netko
ponaša uglavnom određen temperamentom, a ono što čini karakterom. Osobine karaktera
smatrane su stabilnima, pa se tako govorilo o "karakternim" ljudima i onima "bez karaktera".
Iako se takva upotreba pojma "karakter" zadržala u svakodnevnom govoru, suvremena
psihologija više ga ne koristi. Ispitivanja općenitosti i dosljednosti tzv. karakternih osobina
pokazala su da su i te osobine snažno pod utjecajem situacije, prethodnih iskustava osobe,
intenziteta motiva, koji u tom času usmjerava ponašanje, te procjene mogućih posljedica
odstupanja od moralnih normi. To drugim riječima znači da se npr. svakome od nas (iako
sebe smatramo poštenom osobom) može dogoditi da u situaciji u kojoj pošteno ponašanje
zahtijeva npr. od nas neko odricanje ili poseban napor pokušamo ponajprije procijeniti kolika
je vjerojatnost da u nekoj nepoštenoj akciji budemo "ulovljeni". Vjeruje li pojedinac npr. da
neće biti uhvaćen u laži ili prijevari, a ta mu prijevara omogućuje zadovoljenje nekoga
važnog motiva, možda će podleći napasti i učiniti to što želi. Smatra li, međutim, da bi ta
138
prijevara mogla biti otkrivena i imati neke neželjene posljedice, najvjerojatnije će se
pridržavati uobičajenih moralnih norma. Rezultati ankete u kojoj je sudjelovalo 23340
američkih čitatelja časopisa "Psihologija danas" ilustriraju činjenicu da se moralno ponašanje
pojedinaca razlikuje od situacije do situacije. U tim rezultatima je vidljivo da bi mnogi ljudi
učinili nešto što se smatra nepoštenim kad bi bili sigurni da u tome neće biti uhvaćeni. Naše
je ponašanje, dakle, posljedica interakcije naših dominantnih osobina ličnosti i situacije u
kojoj se nalazimo. Na osnovi analize dosad prikupljenih podataka o ljudskoj ličnosti mogli
bismo zaključiti da je svaka ličnost mješavina stabilnih i nestabilnih oblika doživljavanja i
ponašanja. Određena ravnoteža stabilnih i nestabilnih reakcija ovisi o urođenim
dispozicijama (npr. neka svojstva živčanog sustava, karakteristike endokrinog sustava itd.),
psihološkim procesima i individualnom iskustvu svake osobe.
139
PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)
Šizofrenija, agorafobija, depresija -- to su samo neki od stotina načina na koji se
mozak i um, naši najveći atributi, mogu okrenuti protiv sebe. Zato jer možemo voljeti,
možemo biti ljubomorni, zato jer se možemo sjetiti dobroga, možemo se sjetiti i lošeg i
zastati na njemu; zato jer možemo razmišljati o budućnosti, možemo se bojati nesigurnosti
koju ona nosi. To nam hoće reći da svaki novčić psihološke sfere ima svoje lice i naličje. ......
Što je psihopatologija?
Psihopatologija je nauka o mentalnim poremećajima. Mentalni poremećaji definirani
su kao klinički značajan psihološki sindrom ponašanja ili nepravilnost koja se pojavljuje kod
pojedinca i obično je u svezi s bolnim simptomima ili hendikepiranošću u jednom ili više
važnih područja djelovanja. Koliko su ovakvi poremećaji prisutni? Nekoliko dugoročnih
istraživanja pokazalo je da svaki peti Amerikanac ili 20% američkog stanovništva pati od
nekog nedavno dijagnosticiranog mentalnog poremećaja, a to znači da se radi o desetinama
milijuna ljudi samo u Sjedinjenim državama ( a ima ih i kod nas i više nego mislimo).
Ukoliko želimo pomoći ljudima s mentalnim poremećajima, najprije ih trebamo
identificirati. To što neka osoba ima određeni problem ne znači odmah da ju možemo
klasificirati kao osobu s mentalnim poremećajem. Svi mi imamo probleme. Ali postoje osobe
čije ponašanje je uistinu abnormalno. Naime, neki aspekti mentalnog funkcioniranja u
domeni ponašanja su nekako pomaknuti. Ovakvu procjenu se daje promatranjem ponašanja
osobe, ili analizom rezultata postignutih na dijagnostičkom testu, ili pak procjenjivanjem
informacija koje dolaze od same osobe ili osoba koje poznaju "abnormalnu" osobu.
Specijalisti za mentalno zdravlje stručnjaci su za donošenje ovakvih sudova. To su
klinički psiholozi, ili psihijatri koji prvo moraju završiti medicinu ili psihoanalitičari
specijalizirani za uporabu Freudovskih tehnika u svojoj terapiji itd. Ovi specijalisti potom
određuju koji od slijedećih kriterija mentalnog poremećaja zadovoljava određena osoba:
koliko osoba pati, da li se ponaša na način kojim radi protiv svoje osobne dobrobiti, da li
stvara neugodnosti drugima? Kod težih poremećaja kao što je šizofrenija, gdje treba
provjeriti da li osoba govori ili djeluje iracionalno, uzimaju se drugi kriteriji. Kod ovakvih
osoba se promatra da li se može predvidjeti njihovo ponašanje iz situacije u situaciju. Kod
140
njih treba obratiti pažnju na izgled ili ponašanje koje je u slučajevima šizofrenije izrazito
nekonvencionalno.
Mentalne bolesti treba klasificirati zbog nekoliko izrazito praktičnih razloga:
1. Najvažniji je da treba znati o kojem se tipu poremećaja radi kod osobe kako bi se lakše
isplaniralo odgovarajući tretman.
2. Zbog pravnih razloga sudovi mogu uporabiti psihijatrijsku dijagnozu kako bi utvrdili da li
se osobi može suditi, ili da li može upravljati imanjem.
3. Istraživački razlozi - kako bi se proučilo različite aspekte psihopatologije, i kako bi se
evaluiralo terapiju.
4. Gospodarski razlozi, kako bi se osiguralo plaćanje od strane osiguravajućih društava i
zdravstvenih institucija u slučajevima mentalnih poremećaja.
Dakako ludilo je bilo dio ljudskog življenja od samih početaka. Pronađene su lubanje
iz pretpovijesti, u kojima su bile izbušene rupe. Neki eksperti vjeruju da te rupe predstavljaju
primitivni pokušaj istjerivanja demona iz mozga. Donedavno se na mentalno poremećene
osobe gledalo gotovo kao na životinje koje se može mučiti, i okivati, pokazivati publici i tako
dalje. Sve do 18. stoljeća ljude s psihološkim problemima nije se smatralo bolesnicima.
Veliki francuski liječnik, Dr. Phillipe Pinel napisao je da mentalno bolesne osobe ne snose
krivnju za svoje postupke i zbog toga ih ne bi trebalo kažnjavati. On je ustvrdio da se ovdje
radi o bolesti i da njihovo jadno stanje zaslužuje svu dužnu pažnju koju zaslužuje ljudsko
biće koje pati. Ovaj prosvijećeni pogled rijetko je prihvaćala javnost i posebno rijetko
državne vlasti. Naprotiv, etiketa ludila često se lijepila svakome tko je dovodio u pitanje
status quo, ili bio drugačiji od drugih. Francuski impresionisti, na primjer, u početku su
nazivani luđacima. U novija vremena politički i vjerski disidenti u Sovjetskom savezu bili su
zatočeni u mentalnim institucijama. Slične metode korištene su za crnce u Americi. Njima se
pripisivalo da boluju od bolesti za slobodom.
Mnogi psiholozi i psihijatri zapravo postavljaju u pitanje dijagnoze ludila, šizofrenije
i općenito mentalnih stanja.
Jedan kritičar dijagnoza mentalnih stanja, psihijatar Thomas Szaz, tvrdi da je
mentalna bolest u stvari samo mit. On sumnja u naše kriterije mentalnih bolesti i simptome
mentalne bolesti smatra najobičnijim izgovorom vlastima za represiju nad ljudima koji su
različiti, koji krše socijalne norme. Szazovo mišljenje je naravno ekstremno i mnogi su ga
141
odbacili. No u isto vrijeme je i donekle provokativno jer nas prisiljava da preispitamo naše
"stereotipe" o tome što je normalno, a što nije.
Drugu vrstu kritike, ali jednako provokativnu dao je Dr. David Rosenthan. Između
1969. i 1972. godine on i njegovi suradnici dolazili su u psihijatrijsku bolnicu simulirajući ili
praveći se da imaju samo jedan simptom a taj je da čuju glasove. Rekli su da su ti glasovi
prazni, tupi, da tutnje. Nakon što su primljeni u bolnicu prestali su govoriti o simptomima i
ponašali se normalno. Opisali su svoje iskustvo kao dehumanizirajuće. U bolnici nitko s
njima nije govorio. Nitko ih nije kontaktirao. Prosječno vrijeme koje je osoblje provodilo s
pacijentima bilo je 6 i pol minuta dnevno. Nitko ih nije došao posjetiti. Kada su prvi puta
primljeni u bolnicu smješteni su na prijemni odjel s 41 muškarcem. Rosenthanova supruga ga
je posjetila svega četiri puta u sedam tjedna. Stoga Rosentham tvrdi da su psihijatrijske
bolnice spremišta za ljude u društvu koje uistinu ne želite ili ne razumijete i za koje ste
izgubili veliki dio sažaljenja. Postavljao je pitanje: da li je itko mogao otkriti da sam u
bolnicu došao zdrav? Problem je u tome da u biti nitko ne prepoznaje normalne simptome.
"Nas su u bolnicu primili s dijagnozom Paranoidne šizofrenije, a otpustili s dijagnozom
Paranoidne šizofrenije u remisiji" (ovo u remisiji znači isto što i zdrav). Da li je neizbježno
tako se odnositi prema pacijentima? Teško je reći.
Osoblje bi trebalo uvijek podsjećati da ljudi koji su im povjereni na brigu nisu samo
skupina simptoma, to su ljudi koji imaju roditelje, žene i muževe, svoje domove, djecu,
posao. No oni su, u potpunom smislu te riječi jako nesretni. Poučak iz tog eksperimenta bio
je da doslovno svatko može biti dijagnosticiran kao mentalno bolestan u zavisnosti od
situacije. Međutim to ne znači da su mentalni poremećaji samo izmišljotina društvene mašte.
Daleko od toga. Tu se radi o stvarnoj patnji. Od tri glavna tipa mentalnih bolesti pati više od
25 milijuna ljudi samo u Sjedinjenim državama.
Glavni tipovi mentalnih bolesti
To su: tjeskobe- anksiozni poremećaji kao što su npr. fobije; afektivni poremećaji
(karakterizirani poremećajima raspoloženja poput depresije i manije i šizofreni poremećaji).
1. Anksiozni poremećaji odnosno tjeskobe imaju tri dimenzije prepoznatljivih simptoma:
a) fizičku - popraćenu povećanjem broja otkucaja srca i disanja, vrtoglavicom,
napetošću mišića. Intenzivna strepnja da će se nešto loše dogoditi, osjećaj napetosti,
drhtavica, trešnja. Ekstremna tjeskoba postaje fobija -- stalan i iracionalni strah od nekog
142
objekta ili specifične situacije izvan proporcija stvarne opasnosti- kao na primjer strah od
visine.
b) psihičku - u kojoj nema nekog specifičnog žarišta straha. Jedna pacijentica opisala
je svoju tjeskobu kao stanje kada disanje postaje pliće, osjećaj da će se njen sustav ugasiti,
strah da će pasti i umrijeti.
c) Agorafobija – najviše onesposobljuje. Radi se o ekstremnom strahu od javnog
prostora i javnih mjesta Od tri do šest milijuna Amerikanaca, najviše žena, pati od
agorafobije.
Dok neki znanstvenici misle da su ovakvi poremećaji utemeljeni na organskoj osnovi,
Freud je proučavao tjeskobu kao jednu od neuroza. Za Freuda neurotična osoba nije svjesna
odnosa između njenih tjeskoba i uzroka koji leže negdje ispod zbog toga, jer predstavljaju
nerazriješene sukobe iz djetinjstva koji su bili potisnuti. Važno je shvatiti da prema
Freudovoj teoriji nema jasne crte koja dijeli neurotsko i normalno. Postoje jednostavno
dijelovi istog kontinuuma funkcioniranja. Razlika je samo u stupnju.
2. Druga vrsta poremećaja poznata je pod imenom afektivnih poremećaja, od kojih je patio
slikar Van Gogh. Slike Van Gogh-a su vizualni zapis bolesti koja je donosila velike promjene
raspoloženja s prekomjernim zanosom koji se zove manija, ili pak dubokom depresijom ili i
jednim i drugim. Tijekom maničnih epizoda osoba je puna neograničene energije,
optimizma, grandioznih ideja, uzima nepotrebne rizike, svašta obećava. Manična osoba
gotovo uvijek prolazi kroz povremene epizode osjećanja depresije; kada je depresivna gubi
energiju, osjeća tugu, krivnju, osjećaj neuspjeha.
Depresija je karakterizirana kao obična prehlada psihopatologije. U svom blažem
obliku, osjeća je gotovo svatko. Kada postane ekstremna i kronična, pojedincima može biti
potrebno liječenje. Depresija najčešće predstavlja uzrok zbog kojeg se osobu prima u bolnicu
na liječenje, ali 80 posto onih koji pate od ozbiljne kliničke depresije nikada ne prođe nijednu
vrstu terapije.
Pojam neuroza psiholozi a ni psihijatri više ne rabe kao dijagnostičku kategoriju za
afektivni poremećaj ili kroničnu tjeskobu, zato jer se drži da je neprecizan. S druge strane to
je pojam kojeg općenito svi u našem društvu razumiju i koji je posebno uporabljiv u
stvaranju kontrasta između njega i psihoza.
Poznato je da je kod psihotičnih pacijenata, onesposobljena percepcija, mišljenje i
emocije. Oni gube kontakt s realnošću; potrebno im je intenzivno liječenje a često i
143
hospitalizacija. Glavna pod-klasa psihotičnih poremećaja je šizofrenija -- potpuno razvijeno
ludilo. Šizofreni poremećaj pogađa oko 1 posto svjetske populacije; manje od 1 trećine
putem terapije postigne poboljšanje, a ostatak - jedna polovina je povremeno bolesna-
povremeno zdrava, dok druga polovina nikada ne doživi poboljšanje stanja. Simptomi
uključuju: odvajanje od realnosti, kriva vjerovanja, jake ljubomore i halucinacije. Jezik se
često rabi na čudan način, misli su nepovezane, a osoba rascijepljena.
Kako se proučava šizofrenija?
............Znanstvenici imaju dva primarna pristupa u proučavanju šizofrenije: biološki i
psihološki.
Znanstvenik Dr. Fuller Torrey, ističe kako "biološka teorija kaže da je šizofrenija bolest
mozga baš kao i alzheimer, multipla skleroza ili parkinson. Nešto uđe u mozak, promijeni
kemizam mozga i zbog toga mozak ne funkcionira normalno. Šizofrenija, zbog toga, postaje
bolest kao i diabetes, radi se jednostavno o bolesti tijela s tom razlikom što je pogođeni dio
tijela mozak". Jedan biološki čimbenik koji može predisponirati osobu za mentalnu bolest
jest genetika. Geni koji se prenose u nekim obiteljima mogu značajno utjecati na dijelove
živčanog sustava. Abnormalnosti u strukturi mozga prouzročene oštećenjima tkiva mogu
također igrati ulogu u mentalnim poremećajima kao što to mogu i hormonalni poremećaji.
Najveći broj znanstvenika uzima, kako to zovemo, interakcijski pristup. Oni vide ove
poremećaje kao kompleksne interakcije bioloških i psiholoških čimbenika. Genetska
predisponiranost utječe na hormone i funkcioniranje mozga, ali psiho-socijalni stresovi
određuju da li će se poremećaj pojaviti na površini.
Erning Gottesman, sa Sveučilišta Virginije, čelni je ekspert u genetici šizofrenije.
Istraživanje s blizancima uvjerilo ga je da postoji put genetskog prijenosa za neke oblike
šizofrenije. On ističe da su geni na neki način uključeni u nastanak ove mentalne bolesti koju
zovemo šizofrenija, ali znanstvenicima nije pošlo za rukom otkriti detalje.
Kako bi otkrio detalje on surađuje s Dr. Torry-jem u jedinstvenoj studiji identičnih
blizanaca na St. Elizabeth, u Washingtonu, DC. Cilj je ističe on «Pokušati otkriti što je to
različito u mozgu šizofrenog blizanca od mozga drugog blizanca koji nema šizofreniju».
Šezdeset parova blizanaca iz Sjeverne Amerike uključeno je ovu studiju, u 30 parova jedan
blizanac ima šizofreniju, a drugi ne. Kod 20 parova oba blizanca imaju šizofreniju, a kod 10
parova, koji predstavljaju normalnu kontrolnu skupinu, nema šizofrenije. Znanstvenici mjere
144
strukturu i funkcioniranje mozga kod identičnih blizanaca, a razlog je tomu taj što kod
identičnih blizanaca, kada jedan ima šizo, a drugi ne, šizofrenija je po definiciji ne-genetska.
Jedan par blizanaca od kojih jedan blizanac ima šizo a drugi ne, dovedeni su na tjedan dana
testiranja. Na njima su napravljeni svi mogući testovi od testova krvi pa do detaljnih
intervjua. Intervjuirani su i roditelji blizanaca o njihovom djetinjstvu. Znanstvenike je
zanimao protok krvi u mozgu dok recimo blizanac radi na rješavanju različitih vrsta
problema. Blizanci gledaju dva različita problema na televizijskom ekranu koja trebaju
riješiti mentalno. Dok rješavaju problem, krv koja ide u različite dijelove mozga pokazuje se
različito i taj proces se snima. Na tim testovima su se pokazale razlike među blizancima.
Bilo je očito da blizanci koji imaju šizo imaju šire ventrikle -prostori u mozgu kroz koje
prolazi tekućina.
U šizo slučajevima dio tkiva mozga bio je izgubljen, tekućina se razlila i zauzela
prostor. Dakle istraživanja su pokazala da se kod bolesnika koji pate od šizofrenije radi o
nekim fizičkim nepravilnostima u samom mozgu koje onda mijenjaju strukturu mozga.
Blizanci koji nemaju šizo imali su relativno normalne ventrikle dok su kod oboljelih duplo
više proširene..
Geni su izuzetno važni u prijenosu velike većine šizo slučajeva, ali geni nisu dovoljni
sami po sebi da bi proizveli ovaj razarajući oblik bolesti. Morate imati čimbenike u okolišu
koji doprinose oboljenju od šizofrenije. Ti čimbenici su psihološki ili biološki a javljaju se
kasnije u životu pojedinca, npr. zbog jake virusne infekcije, gripe, automobilske nezgode s
povredama mozga, uzimanja droga poput LSD-a, PCP-a, i drugih vrsta takozvanih uličnih
droga koje nisu preporučljive. Kažu da je šizofrenija rak mentalnih oboljenja. Iako ne
možemo dobiti kompletnu sliku onoga što uzrokuje šizofreniju zasigurno znamo da je jedna
od najgorih psihičkih bolesti. Početkom dvadeset i prvog stoljeća na ovoj zemlji ima
dvostruko više oboljelog stanovništva na ulicama nego li u bolnicama. Mnoge se ne liječi.
Postoji i drugi način gledanja na psihopatologiju preko kulturalnih faktora. Tereza
LaFrambor je stručnjak za psihičke poteškoće američkih Indijanaca. Ona naglašava neka
specifična oboljenja kod različitih indijanskih plemena. Glavni uzrok njihovih bolesti je
utjecaj američke kulture i sukob s njom. Indijanci su nasilno premještani puno puta širom
Amerike. Njihova djeca se miču iz mjesta u mjesto u škole. Mnogi Indijanci su se tijekom
svoga života premještali i po tri puta. Većina problema s kojima se susreću su depresija i
otuđenje. Suočeni su sa siromaštvom i nezaposlenošću koja dostiže stopu do 80%, skupa sa
145
lošom naobrazbom ova situacija im ne daje previše nade. Oni itekako osjećaju pritisak
okolnog stanovništva i svojevrsnu želju da ih što prije nestane.
U potrazi za nastankom psihopatologije specijalisti za mentalne bolesti rabili su i
rabe biološki i psihološki pristup i kombinaciju oba, što se naziva interakcijskim pristupom.
Postoji i drugi način kako gledati na nastanak psihopatologije, a taj je kroz ulogu kulturnih
čimbenika.
146
PSIHOTERAPIJA
Ako nam se auto pokvari, odvezemo ga automehaničaru. Ali što se događa kada se
naš organizam "pokvari", kada naše ponašanje postane ekscentrično i obrambeno, kada naše
misli i osjećaji postanu poremećeni i bolni. Kome se tada obratiti, da li razgovarati sa
prijateljem, rođakom, nastavnikom ili liječnikom opće prakse? Ako se problemi pogoršavaju,
treba potražiti profesionalnu pomoć.
Profesionalna pomoć je dostupna od strane cijelog niza medicinskih stručnjaka,
kliničkih psihologa, psihijatara, socijalnih radnika. U stvari najveći dio profesionalaca koji
rade u području psihologije su praktični terapeuti. No, mentalni problemi, baš kao i fizičke
bolesti mogu varirati u svom obliku i obujmu, mogu biti ograničeni na strah od visine ili
mogu potpuno narušiti ponašanje osobe. Postoji gotovo isti broj vrsta terapija koliki je broj
vrsta bolesti, preko 250.
Psihoterapiju dijelimo u dvije opće grupe na biomedicinski pristup bolesti i
psihološki pristup mentalnim bolestima.
Biomedicinski pristup psihoterapiji
Biomedicinski pristup se koncentrira na promjenu određenih aspekata našeg fizičkog
funkcioniranja. Ovaj pristup se bazira na pretpostavci da su određeni duševni poremećaji
bolest i da liječenje mora imati biološku podlogu kako bi se bolest zaustavila i otklonila.
Moderne tehnike kao kompjutorizirana tomografija često se koriste pri otkrivanju problema.
Biomedicinski terapeuti su psihijatri, neurolozi i drugi profesionalci koji su se specijalizirali
u otkrivanju, izoliranju i identificiranju bolesnih stanja za koje se smatra da su biološka
podloga duševnim poremećajima kao što su: depresija, šizofrenija i ostale mentalne bolesti.
Kako je ravnoteža psihe rezultat dobro balansiranih procesa, ona jednostavno može biti
poremećena različitim biokemijskim procesima i smatra se da su mentalni poremećaji vidljivi
popratni znakovi ovakvih poremećaja u biokemijskim procesima.
Jedan od najradikalnijih zahvata u bio-medicinskom pristupu je kirurški zahvat.
Najpoznatiji zahvat ove vrste je frontalna lobotomija, presjecanje živčanih vlakana koja
povezuju prednje režnjeve velikog mozga s talamusom. Tipični kandidati za lobotomiju su
agresivni šizofreničari ili osobe sa izrazitom osjetljivošću i anksioznosti. Operacija otklanja
147
ove simptome prekidajući veze između pacijenta i trauma njegove prošlosti i strahova za
budućnost.
Ali operacija isto tako smanjuje sposobnost jasnog prisjećanja stvari i planiranja
budućnosti. Duševna tupost, dječje ponašanje i nedostatak brige za mišljenje drugih, nakon
operacije zamjenjuju prijašnje osjećaje krivnje, ljutnje i straha. Kako su rezultati ovakvog
liječenja često gori od simptoma bolesti koja se pokušava liječiti, ovakva terapija se
isključivo ograničava na najteže slučajeve kod kojih niti jedan drugi medicinski pristup ne
pomaže.
Drugi kontroverzni tretman je elektrokonvulzivna terapija. Šok terapija, kako je
popularno poznata. Smatra se najmoćnijim načinom liječenja depresije kod pacijenata koji ne
podnose lijekove. Ipak postoje primjedbe da nepravilna primjena ove terapije dovodi do
gubitka pamćenja kod nekih pacijenata. Iako donekle djelotvorna, šok terapija može pomoći
samo manjem broju pacijenata.
Prava revolucija u biomedicinskom pristupu liječenja bila je primjena lijekova u
liječenju mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja. Do pedesetih godina prošlog stoljeća,
mentalne bolnice su bile strašno mjesto. To je bilo mjesto gdje su pacijenti vrištali, nametali
se svojim ponašanjem, upadali u divlje izljeve bijesa i razmazivali fekalije po zidovima. Neki
od njih su upadali u stanje potpune mentalne tuposti, druge je trebalo stavljati u luđačke
košulje. Sve se to promijenilo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, sa primjenom
sedativa. Kloropromazin je bio jedan od čudotvornih lijekova koji je djelovao na mnoge
simptome šizofrenih bolesnika kao što su: simptomi obmane, halucinacije, socijalno
ponašanje i agresivnost. Drugi antipsihotik, litijum, regulira ekstremne razlike u ponašanju
kod manijačno depresivnih psihoza. Terapija lijekovima ne samo da potiskuje simptome
mentalnih bolesti i donosi olakšanje pacijentima, nego i omogućava da se provede
psihoterapija kod pacijenata kojima se u protivnom ne bi moglo pomoći. Opasnost terapije
lijekovima je ta što prezaposleno osoblje u bolnicama namjerno pretjerano sedira pacijente i
ostavi ih u takvom stanju, ili kad pojedinac namjerno predozira uzimanje lijeka kako bi se
lakše borio sa svakodnevnim problemima. Valijum, koji je zasigurno najpoznatije sredstvo za
smirenje, isto tako može uzrokovati ovisnost. Svakodnevno ga koristi preko osam milijuna
Amerikanaca od kojih se mnogi jednostavno odustali od pronalaženja pravih uzroka svome
stresu. Ako je kemo-terapija bila jedna od posljednjih revolucija u bio-medicinskom pristupu
liječenja, genetika bi možda mogla biti slijedeća. Spoznaja kako su neki mentalni poremećaji
148
nasljedni, do sada je već dovela do korištenja genetskih savjetovališta u kojima se obiteljima
sa rizikom govori o šansama da svoju bolest prenose na potomstvo. Kronična šizofrenija,
neki oblik mentalne retardacije, depresija, alchajmerova bolest, samo su neke od bolesti kod
kojih genetski faktori imaju udjela. Nedavno je grupa znanstvenika identificirala gen na
jedanaestom kromosomu, čiji poremećaj dovodi do oblika depresije. Istraživanje provedeno
među obiteljima Amiša u Americi je međutim donekle zbunilo znanstvenike. Naime polovica
osoba sa poremećenim genom nije vidljivo bila bolesna. Međutim to je dobar primjer
biološke predrasude pri čemu se tvrdi da su određene osobe predisponirane za određenu
bolest. Međutim genetska predodređenost igra ulogu i izgleda samo onda kada su takve osobe
izložene konstantnom i dugotrajnom psihološkom stresu. Vidjeli smo kako funkcionira
biološko medicinski pristup.
Psihološki pristup psihoterapiji
Psihološki pristup se određuje prema vrsti bolesti. Bira se jedna od postojećih
terapija kojih sveukupno ima oko 250 vrsta. .............................................................................
Psihoterapiju u principu dijelimo na četiri grupe. Prvi oblik je psihoanalitička ili
psihodinamična terapija. Vjeruje se naime da su sva naša ponašanja motivirana snažnim
unutarnjim silama. Izvori mentalnih poremećaja se traže u zabranama, traumama,
konfliktima, frustracijama, otuđenosti i neriješenim napetostima.
Psihodinamični terapeuti pomažu pacijentima da prepoznaju ove skrivene motivacije i
da pronađu načine da ih promjene.
Hans Strupp sa Venderbilta, vodeća je osoba psihodinamične terapije. Ključni
elementi psihodinamične terapije su: pacijent koji je u stanju sudjelovati u terapiji i terapeut
koji može provoditi terapiju sa pacijentom. Međusobni odnos pacijenta i psihoterapeuta je
neophodan za proces terapije. Pacijenti moraju biti motivirani za terapiju, i maksimalno
sudjelovati u njenom procesu. Terapeut mora biti dobar slušač, mora se pokušati suživjeti sa
svijetom i problemima pacijenta.
Psihoterapija je u osnovi vrsta odnosa između ljudi, nije tretman u pravom
medicinskom smislu riječi. Radi se o odnosu u kojem dvije osobe rade zajedno i rezultat tog
odnosa je poboljšanje pacijentovog mentalnog zdravlja. Sigmund Freud je bio taj koji je
razvio psihodinamčinu terapiju na prekretnici stoljeća u Beču. U klasičnoj Freudovoj
psihoanalizi, trenutačni problem odrasle osobe se pokušava pronaći u simbolima prošlosti.
149
Prema Freudovu shvaćanju najveći dio čovječjeg uma su podsvjesne misli koje se ne mogu
tako jednostavno dovesti na površinu i iskazati riječima jer su zastrašujuća našem vidljivom
"ja". Česti su primjeri sa takvim pacijentima kad vam kažu: "Ima nešto što bih vam htjela
reći ali bojim se kako ćete reagirati".
Psihoanalitičar treba otkriti podsvjesne motive koji dovode do neurotskih simptoma i
oprezno dovoditi pacijenta do spoznaje da postoji veza između simptoma i uzroka koji su
potisnuti u ranom djetinjstvu. Naglasak se uz to stavlja i na razvitak ega.
Jedna od temeljnih tehnika psihoanalize su "slobodne asocijacije", pri kojima pacijent
verbalizira sve ono što mu je tog trenutka došlo na pamet, reflektirajući tako svoje nesvjesne
misli. Ostale tehnike uključuju analizu pacijentovih snova.
Razgovori se vode tri do pet puta tjedno pri čemu terapeut interpretira materijal koga
je iz pacijentovog pričanja pokupio. Tijekom godina psihoterapeuti su modificirali neke od
Freudovih tehnika kao i njegov pristup seksualnosti i agresivnosti prisutnima u ranom
djetinjstvu. Međutim ambiciozni ciljevi psihoanalitičara su i dalje ostali isti: promijeniti
strukturu osobe pacijenta a ne samo simptome, a to zahtijeva veliki napor te dugo vrijeme i
dosta financijskih sredstava. Prema tome, psihonaliza može pomoći samo manjem broju
ljudi. Drugi pristup ovoj terapiji je jednostavniji. U većini slučajeva u praksi se koristi
kombinacija kratkoročnih terapija koje mogu trajati šest, deset ili petnaest sati. Ta terapija se
temelji na psihoanalitičkim idejama i principima i može biti manje ili više intenzivna. Danas
je ovo najuhodaniji pristup kome je cilj modificirati problematična ponašanja putem principa
kondicioniranja i prisile, drugim riječima promijeniti simptome i ponašanje i time će pacijent
funkcionirati puno efikasnije.
Vidjeli smo primjer terapeutskog smanjivanja straha gdje je terapeut pokušao pomoći
dječaku prevladati strah od zubara.
Neka ponašanja se daju promijeniti tako da se ljudi nauče suprotnim reakcijama, na
primjer naučiti kako se opustiti u trenucima napetosti, ili se pak pacijente uči samokontroli.
Terapeuti primjenjuju čitav niz pristupa za promjenu oblika ponašanja.
No katkada nije problem samo ponašanje, problemi se znaju kriti u načinu našeg
mišljenja, u prenaglašavanju negativnih stvari u životu, u neprestanim mislima na vlastite
padove ili pak negativno interpretiramo svoje stavove, vjerovanja itd. U takvim slučajevima
se ne koristi više psiho nego kognitivna terapija. Ta terapija je nastala šezdesetih godina ovog
stoljeća. Primijenio ju je kognitivni terapeut Albert Ellis. Cilj kognitivne terapije je naučiti
150
pacijente da prepoznaju i mijenjaju nerazumne stavove, kriva uvjerenja i očekivanja
neuspjeha. Ellis svoju terapiju naziva racionalno emotivnom terapijom. To je vrlo uobičajena
tehnika kaže on. Naime on, kako je sam rekao, želi igrati ulogu vražjeg advokata tako što
pokazuje pacijentu da i pored svih muka koje ga snalaze on još uvijek nema tako veliki
razlog da se razljuti i nervira. Nastoji pacijentu ukazati na vlastitu vrijednost i pokrenuti
njegovu nutarnju snagu da se bori. Uvjerava ga da nije u pravu u doživljavanju svijeta oko
njega. Tako terapeut uvjerava pacijenta da stvari krivo i vjerojatno preosjetljivo doživljava.
Terapeut nastoji što više pacijentu osvijetliti pozadinu odnosa, i ako ima uspjeha pacijent će
se smiriti. U kasnijim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, snimljen je jedan od Elisovih
razgovora sa pacijentom. "Imam problema sa svojim vezama, bojim se da ću osobu
povrijediti ukoliko s njom uđem u vezu". Psiholog joj kaže da je ona zapravo sama sebe
uvjerila da nije dobro da uđe u vezu sa nekim. I ističe, "opet smo došli na istu stvar,
pretpostavite da odlučite s nekim izlaziti i dođete do zaključka da osoba nije vaš broj. Ta se
osoba osjeti jako povrijeđenom jer ste kreirali frustraciju jer vas ta osoba ne može imati u
svojoj blizini. Upitajte se da li ste doista tu osobu povrijedili"? Pacijentica je odgovorila da
ne zna. U biti terapeut je ukazao pacijentu da vjerojatno krivo i preosjetljivo reagira na
situacije i nastoji ju ohrabriti da na stvari gleda sa više optimizma.
Slijedeći alternativni pristup terapije je takozvani humanistički terapeutski pristup
koga je izmislio Rolo May. Taj pristup se u stvari odnosi na normalne osobe od kojih
psiholog želi postići maksimum što ga osoba može dati. Rolova logika je pomoći ljudima da
uvježbavaju svoje ljudske moći, ljubav, stremljenja, ciljeve, potencijale. Za njega je
humanizam jedna vrijedna tradicija koja je nastala u renesansi i njime uspostavljamo osnove
svih potencijala naše ljudske ličnosti. Uloga terapeuta u ovom pristupu je da maksimalno
ohrabruje ljude i u njima pokušava otkriti sve ono najplemenitije i najkorisnije za život same
osobe. Do sada je to bio posao svećenika, međutim Rolovi sljedbenici smatraju da ljudi u
svećeniku ponajprije gledaju religioznu stranu a onda humanu. Isti je slučaj i sa liječnicima
kojima je ovo također bila domena, no oni su se previše orijentirali na tehničku crtu liječenja
tako da često zaboravljaju da su pacijenti i ljudi.
Naglasak humanističkih terapeuta je na psihološkom rastu cijele ličnosti unutar
njenog socijalnog konteksta. Ne iznenađuje stoga činjenica da je klasičan pristup jedan
pacijent jedan terapeut u ovom modelu terapije proširen na terapiju sa čitavom obitelji,
parove ili pak grupe...................................................................................................................
151
Pitanje je kako odrediti koja vrsta terapije je najprikladnija za određene vrste
problema. Klinički psiholog Enriko Johns sa sveučilišta Burkley u Californiji pozabavio se
ovom temom. Danas na primjer postoje studije koje pokušavaju odrediti, koji bi od gore
spomenutih pristupa bio najdjelotvorniji na primjer za depresiju. Stvar je više nego
komplicirana. Ako ustanovite da se radi o depresiji, već ste u dilemi jer postoji više desetina
različitih tipova depresije. Za što se opredijeliti? Tretman ne ovisi samo o vrsti bolesti koju
pacijent ima nego ovisi i o tipu ličnosti i karakteru pacijenta.
Većina terapeuta o kojima smo govorili imaju nešto zajedničko, a to je da čekaju da dođe do
nekog psihičkog poremećaja pa onda prilaze tretmanu. Međutim sada je u jeku novi pristup
očuvanju mentalnog zdravlja a to je preventivni pristup. Stvara se nova grupa stručnjaka koje
se naziva zdravstvenim psiholozima koji se bave problemima mijenjanja socijalne i fizičke
okoline osobe. To djelovanje bi moglo biti dobar ključ za prevenciju i smanjenje učestalosti
mentalnih bolesti.
152
DIJETE U RAZVOJU
Novorođeno dijete i njegove sposobnosti
Pred otprilike dvjesto godina, nova znanost mentalne medicine, rana verzija
suvremene psihologije, svratila je pažnju filozofa, prosvjetitelja i liječnika. Filozofi su se
bavili pitanjima ljudske egzistencije te usporedbama između ljudskog i životinjskog svijeta.
Na jednoj strani filozofske rasprave u to vrijeme, bio je francuski filozof (Žan Žak Russo)
J.J. Rousseau, koji je smatrao da su ljudi rođeni sa sklonostima i karakteristikama koje
ljudsku osobu čine ono što ona jest, kasnije u životu. Prema Roussoau priroda se pobrinula za
naš psihički i duhovni razvoj. Rođeni smo kao plemeniti divljaci, koji su korumpirani od
naših kasnijih životnih iskustava. Nasuprot Roussoau stajao je engleski filozof John Lock.
Za Locka je novorođeno dijete u stvari tabula raza, prazna ploča lišena bilo kakvog znanja i
sposobnosti. Naš razvoj se, prema njemu bazira na temelju iskustva koje nam pruža društvo u
kome se nalazimo. Iskustvo koje se na nas prenosi, u stvari određuje našu budućnost. Dakle,
Roussoaov princip je princip prirode, dok je Lockov princip ucjepljivanja znanja na praznu
ali plodnu podlogu. Oko 1800-te godine ova debata je pojačana otkrićem divljeg
dvanaestogodišnjeg dječaka u jednoj šumi u Francuskoj. Pred znanstvenicima se našlo dijete
bez ikakvog iskustva i znanja koga je moglo dobiti od ljudi. Sve čime je dijete raspolagalo
došlo je od prirode. Jedan mladi liječnik prihvatio se posla edukacije i civiliziranja divljeg
dječaka komu je dao ime Viktor. Na početku se činilo da njegov intenzivni program donosi
plodove. Viktor je naučio kako izbjeći opasnosti, kako slijediti upute. Međutim nakon pet
godina progres prvog razvoja je zastao. Liječnik je odustao od svoje inicijative i digao ruke
od Viktora. Viktor je umro u četrdesetoj godini nesposoban govoriti i ponašati se na način na
koji to čine normalne osobe.
Za mnoge ljude onoga vremena slučaj Viktora bila je potvrda da priroda daleko više
utječe na ljudski razvoj nego iskustvo stečeno u ljudskoj zajednici. U ovom slučaju se vidjelo
da nova civilizirana zajednica nije bila u stanju utjecati na Viktorovu temeljnu nesavršenost.
Mnogi su i dalje tvrdili da smo mi u najvećoj mjeri produkt naše okoline a vrlo malo produkt
genetskog nasljedstva. I sad se postavlja pitanje što je i gdje je istina? S kojim smo kapitalom
rođeni i u kojoj mjeri okolina utječe na nas.
153
Da li ste se ikad zapitali što dijete vidi i kako doživljava svijet kad tek na njega dođe
kakva su mu prva iskustva. Što dijete voli a što ne? U kojoj mjeri je dijete bespomoćno?
Za Williama Jamesa, jednog od pionira američke psihologije, dijete dolazi na svijet
kao potpuno zbunjeni i bespomoćni organizam. James je vjerovao da dijete doživljava
ogroman šok prelazeći iz sigurnosti i mira u majčinoj utrobi u svijet izazova, šokova i
nemira. U kasnijim 1920-tim godinama John Watson, osnivač behaviorizma, opisao je
novorođenče kao bespomoćnu hrpicu živog tkiva koje je u stanju napraviti nekoliko reakcija.
I sve do 1964-te u medicinskim udžbenicima stajalo je da novorođenče nije u stanju
fokusirati svoje oči ili odgovoriti na podražaj zvuka. Mnogi liječnici još uvijek vjeruju da
novorođenčad ne osjeća bol. Međutim svi su oni u krivu.
U posljednjih trideset godina znanstvena istraživanja su došla do obratnih zaključaka.
Djeca naime dolaze na ovaj svijet spremna za mnoge čine ponašanja i reagiranja. Nekoliko
minuta nakon rođenja, oči djeteta su u stanju okrenuti se u smjeru glasa tražeći izvor zvuka.
Dijete je u stanju ispružiti ruku da bi uspostavilo kontakt i u stanju je pokrenuti glavu
slijedeći lice osobe koja se kreće.
Nova istraživanja također potvrđuju da se djeca rađaju sa sposobnošću da nešto vole
ili ne vole. Dvanaest sati nakon rođenja dijete je u stanju pokazati da mu je ugodan okus
vanilije i smiješi se pri mirisu banane i pokazuje da ne voli okus škampi.
Kod novorođenčadi slušne funkcije vrlo dobro funkcioniraju čak i prije rođenja, tako
da su djeca spremna odgovoriti na određene zvučne podražaje čim napuste majčinu utrobu.
Novorođenčad više vole čuti ženski nego li muški glas i lako ih se uspavljuje kad slušaju
otkucaje majčinskog srca. U stanju su odmah prepoznati glas majke.
Što se tiče vida, vid im nije razvijen. Djeca se rađaju gotovo slijepa. Postoje za to
dva razloga. Prvo u mrežnici oka ne postoji dovoljan broj stanica. Drugo još uvijek ne
postoji dovoljno veliki broj spojeva među neuronima i centra za vid u moždanoj kori.
Međutim obje ove stvari se razvijaju vrlo brzo.
Mjesec dana staro dijete u stanju je primijetiti konture glave pri velikoj blizini. Sedam
tjedana staro dijete smije se kad primijeti lice majke. Dvomjesečno dijete već razlikuje boje,
sa tri mjeseca starosti u stanju je staviti udaljenije objekte u fokus gotovo identično
odraslima.
Tromjesečno dijete može razlikovati kontraste tako dobro da razlikuje promjene u
izrazu lica, što znači da različito reagira na ljutiti, tužni, radosni ili žalosni izraz lica.
154
Prema tome čini se da ljudska bića koja tek dolaze na svijet i nisu tako bespomoćna
kako se to prije vjerovalo. U stvari djeca su opremljena svim potrebnim kvalitetama za
preživljavanje, uključujući obrambeni sustav od pogubnih podražaja i dovoljno razvijen
aparat za socijalne interakcije.
Budući da bebe nisu u stanju s nama verbalno komunicirati, pitanje je kako možemo
otkriti što djeca vide, kako osjećaju i kako misle. Znanstvenici pokušavaju od općeg znanja
o relacijama, deduktivno protumačiti značenje dječjeg ponašanja. Djeca vole otkrivati, vole
se uvijek suočavati s novim stvarima. Vole pomicati pažnju sa pokreta na pokret, stvari na
stvar. Djeca više vole nove izazove nego li familijarnost. Vrlo brzo gube interes za neku
stvar. Radi se naime o smanjenju intenziteta odgovora na bilo koji višekratni događaj što se
naziva habitacijom. Kada dijete reagira na novi podražaj tako da se vidi da dijete shvaća de
se radi o nečem novom i različitom, onda se to naziva dis-habitacijom. I habitacija i
dishabitacija su jedan te isti ključ razumijevanja dječjih mentalnih procesa.
Znanstvenici provode vrijeme proučavajući kako se djeca ponašaju gledajući objekte.
Također mjere broj otkucaja srca kod djece prilikom mjerenja pažnje, preferencija ili
perceptivnih spoznaja. Učestalost sisanja prsta, osmjeha, plaženje jezika, plača, također se
koristi u mjerenjima dječje reakcije na različite događaje.
1958-e psiholog Robert Vance počeo je eksperimentirati sa djecom promatrajući
dječje reakcije na novosti putem takozvanog nemuštog (nijemog) govora. On je primijetio
da djeca više vole objekte koji imaju konture nego li oble objekte. Dakle sviđaju im se više,
kompleksniji od jednostavnijih objekata. I također im je draže kompletno lice od dijelova
lica.
Međutim jedan od najznačajnijih znanstvenika u području razvojne pishologije je
švicarski psiholog (Žan Piaže) Jean Piaget.
Piaget nije koristio komplicirane laboratorije. Primjenjivao je vrlo jednostavne
eksperimente koji su trebali ukazati na funkcioniranje dječje pameti. Npr. kako dijete shvaća
da ako se izgled nečega mijenja to ne znači da se i sama stvar mijenja. Jedan od tipičnih
Piaget-ovih eksperimenata je sa obojenom vodom u čašama. Radi se o identičnoj količini
tekućine ulivene u bočice različitih veličina.
Šestogodišnje dijete vjeruje da je u većoj boci više tekućine, sedmogodišnjak je
nesiguran dok osmogodišnjak shvaća da se stvari ne mijenjaju bez obzira na izgled.
Kvantiteta tekućine je jednaka bez obzira na oblik posude u koju se ulijeva kaže ovaj dječak.
155
I pored velikog doprinosa razvojnoj psihologiji, Piaget je ipak podcijenio kognitivnu
moć djece nižeg uzrasta iz jednostavnog razloga što je pomiješao dječje fizičke sposobnosti
sa njihovom psihičkom sposobnošću. Naime često se dječje mentalne funkcije razvijaju prije
nego njihova sposobnost fizičkog reagiranja.
Grupa znanstvenika na sveučilištu Illinoisa, pokušava otkriti prethodno nedovoljno
jasne mogućnosti novorođenčadi i male djece.
Profesor Rene Bilargheon istražuje kako djeca razvijaju koncept nepromijenjenog
objekta. Pod tim se misli na čitav niz naših zapažanja i uvjerenja o objektima. Prvo i
temeljno uvjerenje je da objekti postoje i onda kad su sakriveni. Prva osoba koja je
istraživala zapažanje objekta bio je Jean Piaget. On je tvrdio da novorođenčad počinje
shvaćati da objekt postoji i kad ga se ne vidi, tek kad im je osam do devet mjeseci. Tek sa
dvanaest mjeseci života, djeca shvaćaju da objekti ne samo da postoje nego imaju i fizičke
karakteristike, iako ih se ne vidi.
Primjećuje se da djeca na nelogične stvari gledaju duže, kao da pokušavaju pronaći
razlog nelogičnosti. Dijete će kraće gledati u događaj koji ima svoju logiku. Također
otkrivamo da djeca od tri i pol mjeseca, shvaćaju da postoji objekt i onda kada je skriven.
Jedan od doprinosa ovog istraživanja je taj da se ozbiljno moramo pozabaviti fizičkim
znanjem novorođene djece........................................................................................................
Judy Deloache studira kognitivni razvoj malo starije djece na primjerima dječjeg
razumijevanja simbola. Simbol je nešto što predstavlja nešto drugo od onoga što osoba vidi.
Sposobnost razumijevanja simbola je vjerojatno jedna od glavnih karakteristika koja
nas izdvaja iz životinjskog svijeta. Dakle jedan od važnih zadataka koji se stavlja pred dijete
je razumijevanje sustava simbola. Djeca moraju naučiti govoriti, čitati, pisati itd. U svojim
istraživanjima koristim modele koji upućuju na početne faze razumijevanja simbola. Svojim
modelima pokušava djeci predočiti da ono što im pokazuje u biti predstavlja nešto drugo u
realnosti. Recimo simbol za jedan veći prostor.
Sa tri godine shvaća značenje simbola. Međutim da bi došla do ovoga stupnja razvoja
djeca moraju stvari učiti. Djeca neprestano pokušavaju shvatiti po kojem principu svijet
funkcionira. A moraju se dobro namučiti da bi to shvatili, moraju neprestano raditi.
Dvogodišnje dijete je misaono (kognitivno) jako zaposleno. Dapače, dvogodišnje dijete se
više napreže u mišljenju nego li bilo tko od nas starijih.
156
Drugi znanstvenici primjenjuju vizualne metode istraživanja koje su izmislili Gibson i
Walk 1960-tih godina. Jedna strana plohe pleksiglasa je obojena a druga providna sa
obojenim rubovima tako da se dobije trodimenzionalni osjećaj i osjećaj da bi mogao propasti.
Beba koja je upravo počela puzati, prepuzati će plohu gdje imate osjećaj da ćete
pasti.
Ali beba koja puže više od mjesec dana neće proći kritičnu liniju gdje se ima osjećaj
dubine. Bebe starije od osam i pol mjeseci neće preći kritičnu liniju zato što već imaju
osjećaj straha i percepciju dubine i visine.
Kao što vidimo bebe nisu tako bespomoćne. Štoviše, djeca na svijet dolaze spremna
učiti. I ne samo to, djeca su opremljena jednim drugim snažnim oružjem da to je da su se u
stanju smijati. Smijeh djeteta je osvajajući. I to je nešto što igra veliku ulogu u preživljavanju
ljudske vrste. Psiholozi tu metodologiju osmjeha smatraju jednom od najjačih metoda
održavanja na životu.
Neke se bebe smiju više od drugih. To nas vodi ka jednoj drugoj karakteristici koju
kod djece zamjećujemo već u samim počecima a to je temperament svakoga djeteta. Neke
bebe su živahne i bučne, druge pak mirne i pasivne. Ovaj princip je univerzalan bez obzira na
kulturu, i temelj im je biološki, to su konstitucioalne tendencije koje određuju dječju
osobnost. .................................................................................................................................
Psiholog sa Harvarda Jerome Kagan bavi se razlikama u ponašanju sramežljive i tihe
djece nasuprot živahne i bučne. On i njegove kolege promatraju djecu na monitoru televizora
uz pomoć skrivene kamere.
Oni ističu da biološka podloga kod 10 do 15 posto djece igra važnu ulogu što se tiče
temperamenta djeteta,to im je na neki način već sama priroda usadila. Oni su ili jako otvoreni
i rado se druže ili pak imaju neku dozu zatvorenosti ili stidljivosti ili opreza u sebi. Ovo bi
zapravo moglo upućivati na to da se svako živo biće na ovoj zemlji rađa sa određenim
predispozicijama za temperament.
Što se tiče intelektualnih sposobnosti kod tihe ili pak živahne djece, tu nema
nikakvih razlika. Nema potreba da se roditelji brinu ako su im djeca ovakve ili onakve
naravi. To je temeljno nasljedstvo no kasnije u životu će okolina, društvo i iskustvo učiniti
svoje. Prema tome biološka nasljedstva nisu sudbonosna moguće su značajne promjene
temperamenta. Kasnija iskustva u velikoj mjeri mogu pomoći pri oslobađanju od
157
sramežljivosti i povučenosti. Biološka sklonost ka mirnoći može biti ispravljena preko
učenja, vježbi i iskustva.
Možda pitanje biološkog utjecaja na temperament možemo bolje osvijetliti na
primjeru životinjskog svijeta.
Na nacionalnom institutu za mentalno zdravlje na odjelu životinjskog centra Steven
Suomi proučava ponašanje sramežljivih majmuna. Čini se da je sramežljivost kod majmuna
urođena osobina. Prema tome genetski uvjetovana. U stanju smo odrediti koja životinja će
biti sramežljiva, a koja neće. Majmuni koji imaju urođene sklonosti ka tome pokazuju ih već
u drugom ili trećem tjednu po rođenju. Majmuni koji nisu sramežljivi već u prvih nekoliko
tjedana odvajaju se od majke i samostalno istražuju okolni svijet. Sramežljivi pak ostaju uz
majku i traže njenu zaštitu.
Znanstvenicima je pošlo za rukom izliječiti sramežljivost neke mladunčadi tako što su
ih odnijeli drugoj majmunici koja se jako brine za mlade. Čine to tako što ih svojim
primjerom uvode u društveni svijet. To su sigurne ženke koje sramežljive majmunčiće
dovedu do toga da postanu vođe grupe.
Međutim ako te iste majmunčiće vratimo njihovoj rođenoj majci, oni uskoro opet
postaju sramežljivi i bojažljivi. Čini se da sramežljivost kod majmuna ima nekih sličnosti sa
sramežljivosti kod ljudi. Iz ovih studija izvodimo jedan zaključak a taj je da je moguć princip
modifikacije temperamenta i ponašanja primijeniti kod ljudi kao i kod životinjskog svijeta.
Također postoji i jasan dokaz da je genetsko nasljeđe vrlo važan faktor za određene
kognitivne sposobnosti kao npr. moć verbalnog izražavanja kao i određene psihopatološke
pojave do kojih dolazi kasnije u životu.
Također je jasno da faktori okoline igraju važnu ulogu pri svakom kompleksnijem
ponašanju kao i pri razvoju sposobnosti. Iskustva stečena u obiteljskoj atmosferi čine nas
specifičnima. Isto tako nam i kultura u kojoj smo rođeni ostavlja duboki pečat. I dok
biološki nasljedni faktori omogućavaju potencijal razvoja, okolina je ta koja određuje da li će
se potencijali razviti ili zahiriti. Prema tome, priroda, okolina, pažnja i ljubav, odnosno
odgoj, tvore temelj ponašanja.
158
SAZRIJEVANJE I STARENJE
Od rođenja do smrti svi prolazimo kroz mnoge stadije. Međutim dvije relativno nove,
ali najznačajnije teorije koje su utjecale na razvoj studija o psihološkom razvoju,
koncentriraju se na rani život. Po njima je psiha uglavnom determinirana već krajem
adolescentnih godina, uz samo par iznimaka. Tek 1950-tih godina je počelo stvarno
istraživanje o starenju, a uskoro nakon toga i istraživanje o raznim stadijima odrasle dobi.
Od tada su odbačeni mnogi mitovi i teorije o starenju.
Jedan od najznačajnijih koncepta koji izlazi iz psiholoških istraživanja je koncept
razvitka kroz čitav raspon života. Ideja je ta da se mnogi aspekti ljudske prirode nastavljaju
razvijati kroz cjelokupni životni ciklus. U ovom kontekstu razvoj nije isto što i rast: razvoj
uključuje razvitak i postupno gubljenje intenziteta.
Približavajući se kraju života nailazimo na biološko starenje - postajemo fizički
stariji. Međutim u isto vrijeme postoji mogućnost psihološkog sazrijevanja - rasta i
psihološkog razvitka do punog potencijala.
Eric Erikson sa Harvardskog Sveučilišta je doprinio usmjeravanju razvojne
psihologije prema istraživanju čitavog životnog ciklusa. Njegov uvid u krizu identiteta
proizlazi iz njegovog osobnog iskustva pridošlice u Sjedinjene Države. "Kao imigrant sam
se suočio sa svim važnim redefinicijama svega onoga što čovjek izgubi u momentu kada
gubi svoj jezik na kojemu su bili bazirani svi koncepti, kao i značenje bitnih impresija".
Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja
Erikson je identificirao 8 stadija psiho-socijalnog razvitka, od rođenja do kasne
odrasle dobi, za vrijeme kojih se osoba mora uhvatiti u koštac sa specifičnim krizama ili
konfliktima. Svaki stadij je definiran prema razvojnim zadacima. Osoba se mora odlučiti
između dva suprotna zahtjeva: da ih dovede u ravnotežu ili da ih integrira.
Za mladu osobu se ovaj konflikt sastoji u opredjeljenju za izolaciju ili intimnost –
sposobnost da se potpuno preda drugoj osobi? Ovo zahtijeva prihvaćanje odgovornosti i
djelomično odricanje na privatni život i neovisnost. Neuspjeh u rješavanju ove razvojne krize
može dovesti do izolacije, do nedostatka značajne psihološke veze sa drugim ljudima.
159
Istraživanja pokazuju da sve ono što nas izolira od oslonca u društvu može rezultirati u
mnogobrojnim fizičkim i duševnim problemima.
Slijedeća kriza, kao i mogućnost za rast, dolazi u tridesetim i četrdesetim godinama.
U srednjim godinama ljudi obično napuštaju koncentriranost na sebe, prihvaćaju šire
odgovornosti prema obitelji, radu, društvu. Međutim oni koji nisu riješili raniju krizu
identiteta i intimnosti mogu upasti u takozvanu "krizu srednjih godina". Ljudi u krizi
srednjih godina ugađaju vlastitim sklonostima; žele pobjeći od odgovornosti da dožive još
jedan zadnji plamen, opredjeljuju se za slobodu, ili iluziju slobode, na račun sigurnosti i
odgovornosti prema drugima.
Posljednja kriza prema Eriksonu dolazi na kraju životnog toka. Ako je osoba riješila
krize ranijih stadija, u starosnim godinama će moći gledati unatrag bez žaljenja, uživajući u
smislu kompletnosti. Međutim ako još postoje nerazriješene krize, previše neispunjenih želja,
kraj je zasjenjen beskorisnošću, očajem i ljutnjom.
Levinsonova shema razvojnih razdoblja
Na Sveučilištu Yale Daniel Levinson proučavao je tok života kao niz razvojnih
razdoblja.
Predložio je slijedeću ideju životnog ciklusa od kojih svaki traje 20-25 godina.
Prvo razdoblje je djetinjstvo, koje traje do otprilike dvadesete godine. Time završava
ono što se obično naziva djetinjstvom i mladenačkom dobi.
Drugo razdoblje je rana odrasla dob i traje od oko dvadesetih do početka četrdesetih
godina. Ovo je doba kada radimo da bismo uspostavili svoje mjesto kao odrasle osobe u
društvu, formirajući posao za sebe, stvarajući obitelj, podižući djecu na noge, te napredujući
prema korisnim ciljevima.
Treće razdoblje on naziva srednjom odraslom dobi, a proteže se od ranih četrdesetih
do ranih šezdesetih godina. Ovo je razdoblje kada postajemo stariji članovi odraslog svijeta,
kada preuzimamo glavne odgovornosti koje ćemo ikada preuzeti u svom čitavom životu na
ovom svijetu.
Četvrto razdoblje on naziva kasnom odraslom dobi, a proteže se od otprilike ranih
šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Negdje u šezdesetim godinama počinjemo se
udaljavati od centra društvene scene, više nemamo glavne odgovornosti, manje osjećamo
želju obavljati onu vrstu posla koju smo ranije obavljali. Imamo mogućnost da više uživamo
160
u životu, da se više zabavljamo. Međutim postoji i rizik da postanemo nevažni. I tako nam
studija o strukturiranju životnog razvitka u smislu razvojnih razdoblja nudi kontekst unutar
kojega možemo razmatrati specifične probleme kao na primjer rad, obitelj, slobodno vrijeme,
religiju, politiku, itd. Ovakva teorija neće u potpunosti objasniti ove probleme, no pomaže
nam jasnije uočiti njihovo značenje, kao i njihovu uzajamnu vezu.
Na kraju životnog ciklusa dolazimo, naravno, do starosti. Međutim većina ljudi ima
zapravo malo razumijevanja o tome kako je to biti star. Kako stariji ljudi osjećaju promjene
kroz koje prolaze? Kako ih društvo tretira?
U posljednjih stotinu godina prosječni životni vijek ljudskog bića produžio se za
gotovo trideset godina. Sve se više pažnja svraća na ove godine, što s njima raditi.
Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju
Psiholog Lora Kasternsen istražuje emocionalni život u starijem razdoblju života.
U svojim istraživanjima došla je do dosta zanimljivih podataka. Mladi ljudi imaju
veću tendenciju biti osamljeni nego li starije osobe. Stariji ljudi iskazuju puno manje
negativnih osjećaja. Poteškoće sa osjećajima i procesiranje osjećaja zapravo se poboljšavaju
sa brojem godinama. Čak se otkrilo da kognitivna živost redovito ne opada u starijim
godinama.
U istraživanjima ispituju pamćenje starijih ljudi koje provociraju materijalima
emotivne, osjećajne naravi. Daju im slike koje ih podsjećaju na obitelji ili događaje i one
koje su neutralne naravi.
Stariji ljudi pokazuju da im pamćenje opada za stvari koje su neutralnog značenja ali
ne za stvari koje su od osjećajne važnosti za njih.
U području emotivnog razvoja imamo dosta podataka da se ljudi emotivno razvijaju
sve do kraja svoga života.
Mislite da će problemi starenja izazvati osjećaj samilosti i želju mlađeg društva da
pomogne starcima, umjesto ravnodušnosti, pa čak i neprijateljstva koga se nerijetko iskazuje?
Pat Moore, bila je mlada reporterka koja se transformirala u 85.godišnju ženu i hodala
ulicama stotinu gradova. Zavezala je noge da bi teže hodala, svezala vrpcom ruke da bi
simulirala artritis, potamnila vid kontakt-lećama, te smanjila sluh čepićima za uši. Vrlo brzo
je shvatila da je jako teško funkcionirati u svijetu koji je napravljen za mlade, i to one u
dobroj fizičkoj formi. U jednoj situaciji je čak bila napadnuta od strane adolescenata.
161
Naše društvo nije pravedno prema starijima. O njima se misli da su bespomoćni ali da
u isto vrijeme imaju novca i neku imovinu. Radeći ovaj eksperiment ostala je iznenađena
kako prisustvo starijih osoba u našem društvu ne utječe na mlađe generacije da malo više
razmišljaju o staračkim godinama.
Procesi biološkog starenja genetski su neizbježni. Psihološki aspekt starenja može biti
determiniran mnogim faktorima uključujući vlastita očekivanja, vlastiti osjećaj
samopoštovanja, te osjećaj osobne kontrole, kao i sposobnost da osoba živi neovisno uz
oslonac u okviru zajednice. Možda je čak moguće modificirati neke posljedice starenja sa
mentalnim strategijama, željom da se povisi individualni osjećaj za optimizam, kao i
samodostojanstvo.
Istraživanja pokazuju da stariji ljudi kao cjelina ne pripadaju psihološki krhkoj grupi.
Oni su, naprotiv, iznenađujuće čvrsti uzevši u obzir njihove fizičke promjene, izvore stresa,
kao i negativno stereotipiziranje staraca u društvu. Stariji ljudi, kao grupa, usredotočuju se
također na elemente potrebne da budu zadovoljni i sretni životom. To mi nazivamo
"selektivnom optimizacijom" - dobivanjem maksimuma od onoga čime raspolažemo. Na
primjer: vježbati, ali pažljivo, da bi se izbjeglo padove ili ozljede, te ograničiti društvene
kontakte na one koji su osobi najvažniji. Nepovratno psihološko propadanje je zapravo
iznimka, a ne pravilo u starosti, naročito kada ne postoji žestoke fizičke bolesti. Primjerice:
postoji opadanje u emocionalnim izljevima koje dolazi sa godinama, kao i opadanje
psihosomatskih simptoma. Izgleda da starije odrasle osobe lakše uđu u srž problema. Ovo se
tradicionalno naziva "mudrošću koja dolazi s godinama".
Čak i najzamjetljivija kognitivna promjena kod staraca, gubitak memorije, može se
poboljšati raznim tehnikama koje modificiraju ponašanje. Premda nisu brzi kao njihovi mladi
partneri, stariji ljudi imaju isto tako dobre rezultate, ili čak bolje, u rječniku i testovima
memoriranja općih informacija.
Sherrie Willes na Sveučilištu Pennsylvania razvija nove metode u obrazovanju koje
pomaže starijima da što bolje funkcioniraju. Mnogi stariji ljudi se boje da ne izgube mentalne
sposobnosti; svuda vide publikacije o senilnoj demenciji. Znaju da se ne mogu natjecati za
vrstu posla, koja zahtijeva onu vrstu mentalne sposobnosti koju su imali prije mirovine.
Vidimo određenu redukciju njihovih kognitivnih sposobnosti ili vještina, koje jednostavno
rezultiraju manjkom upotrebe tih sposobnosti. Radi se o fenomenu tipa "što se ne
upotrebljava, gubi se".
162
Neke vrste nesposobnosti su izvan granica tretmana. Ozbiljno opadanje mentalnih
sposobnosti kao rezultat oštećenja mozga je poznato kao demencija. Senilna demencija je
stanje u kasnom životu u kojem dolazi do postupne redukcije u mentalnom kapacitetu,
pojavljuje se zbog biokemijskih i neuronskih promjena u mozgu. Demencija može imati
teške posljedice uključujući gubitke pamćenja, učenja, jezičnih sposobnosti, orijentacije, te
smanjenja brige za samog sebe. Sve ovo može dovesti do neodređenog i besciljnog
djelovanja, neumjesnog seksualnog ponašanja, apatije i agresije.
Samo 5% svih ljudi preko 65 godina, i samo 20% onih preko 80 godina boluju od
demencije.
Suprotno općem mišljenju, pojava depresije i tjeskobe među starijima nije veća u
kasnijim godinama. Premda postoji porast paranoidnih poremećaja čiji uzrok obično leži u
gubitku sluha ili vida. Ako se uzmu u obzir stresovi povezani sa starenjem, od prisilnog
penzioniranja do smanjenja financijskih prihoda, do pogoršanja zdravlja, te smrti supruga,
iznenađeni smo da stariji ljudi ipak ne pokazuju odgovarajući porast poremećaja uzrokovanih
ovim stresovima. Od ovog ne pate više, često čak manje, od ljudi srednje dobi. Možda stariji
imaju povećanu toleranciju prema stresu kao prirodnom dio života.
Znanstvenici također tvrde da se kod starijih osoba ne mijenja puno i kad su u pitanju
seksualna zadovoljstva, naravno ukoliko se ne radi o bolesnim ljudima. Istraživanja o
starenju postavljaju u pitanje naš stav, stav mlađih ljudi. Zbog čega mislimo da postoji daleko
više poremećaja i očaja među starijima, nego objektivno postoji? Krivi su izgleda mediji koji
prečesto naglašavaju loše pamćenje, dajući pretjeranu sliku starenja. Mi isto tako ne
naglašavamo izvanredna postignuća među starijim ljudima - među onima koji su daleko
vitalniji i kreativniji od njihovim mlađih kolega........................................................................
Na državnom sveučilištu Pennsylvania psiholog Verner Shy je napravio dugoročno
istraživanje o posljedicama starenja. On i njegove kolege su proučavali odrasle osobe od
dvadesetih do osamdesetih godina života u posljednjih 30 godina. Slijedili su iste ljude kroz
sve to vrijeme, vršili komparacije sa ljudima istih godina u raznim povijesnim razdobljima.
Konstatirali su da se promjene s godinama događaju daleko sporije nego većina ljudi misli.
Ljudi obično dostignu svoj maksimum u srednjim godinama, četrdesetim ili pedesetim, a
nakon toga je samo pitanje kako zadržati to stanje. Mnogi nakon toga prekinu većinu
aktivnosti, mirovina često znači prestanak izazova. Ljudi kojima dobro ide u prvom redu kad
ostare oni koji se brinu za sebe, koji vode zdrav i aktivan život. Drugo, neki ljudi imaju
163
fleksibilne stavove, koji ne moraju uvijek sve imati na svom mjestu, koji ne moraju sve
uvijek činiti na isti način, nego se akomodiraju na razne situacije, uživaju u novim
iskustvima, te prihvaćaju promjene koje im se događaju dok pomalo stare. Njima starost
postaje kao izazov, a ne poraz.
No što je sa procesom starenja u društvu? Povijest nam govori o društvu koje ostavlja
starce da umru onda, kada više ne mogu doprinositi. U novije vrijeme naša civilizacija
"humaniji način napuštanja staraca" – stavlja starije osobe u staračke domove, u kojima je
fizička i psihološka briga često neadekvatna. Statistike pokazuju da otprilike 5% ljudi preko
65. godina, i 23% onih preko 85. žive u staračkim domovima. Međutim ovaj broj se
dramatično povećava s obzirom da populacija stari. Što je loše sa životom u staračkom
domu? Gotovo sve. Čovjek gubi privatnost, individualnost i upravljanje svojim poslom. Gubi
vezu sa svojom prošlošću, svojim prijateljima i susjedima. Osoba živi u stranom ambijentu sa
strancima, u svijetu pretjeranog odmaranja u krevetu, i lijekova. Veze sa obitelji se često
smanjuju, jer je atmosfera većinom neugodna, a i rodbina ima osjećaj krivnje. I pored
najbolje medicinske njege, osoblje koje je dobro potkovano u psihologiji, često se ponaša
prema starcima kao prema djeci, a ne kao prema razumnim starijim građanima. Što ih se više
ovako tretira, to više postaju ovisni i počinju ličiti djeci.
Nova istraživanja također ukazuju na određene faktore koji ukazuju na brže
propadanje i raniju smrt među onima koji su stavljeni u starački dom. Ironično je da gore
prolaze oni koji su veseli, koji surađuju, koji su ekstrovertni, nego li sumnjičavi i agresivni.
Drugim riječima, dobri umiru ranije. Kada osobe sa najvećom dozom nade, budu
premještene iz svog poznatog ambijenta u nekakav novi i umjetni okoliš, onda osobe u biti
jako pate i ta patnja se pretvara u bol i razočarenje.
Mnoge poteškoće starijih ljudi mogu biti smanjene, uz pomoć treninga i mijenjanja
okoline i mijenjanja našeg mentaliteta. Društvo bi trebalo u obzir uzeti činjenicu da u
europskim zemljama kao i u sjeverno američkim imamo sve više starijih ljudi za koje se
moramo brinuti. Tu brigu ostavimo na savjest onima koji vode države.
164
SOCIJALNA PSIHOLOGIJA
Socijalne karakteristike ljudskog bića
Veći dio psihologije koncentrira se na pojedinca i njegovu osamljenost, ponašanje,
mišljenje, osjećaje. Međutim socijalna psihologija pokušava razumjeti ljudsko ponašanje u
jednom širem društvenom kontekstu. Socijalni psiholozi istražuju sve vrste utjecaja jedne
grupe ljudi na drugu grupu, društvene kontakte i proces interakcija. U svakoj fazi života od
rođenja pa do smrti, okruženi smo ljudima. Ljudi nas nagrađuju, kažnjavaju, vesele,
frustriraju, nasmijavaju, rastužuju. Potrebno nam je ljudsko društvo da bismo mogli razviti i
realizirati svoje sposobnosti i obogatiti svoje živote. Socijalni kontekst također može biti i
nešto što ugrožava naš ljudski integritet pa katkada i život. Tijekom 1930-tih i 40tih, svijet je
bio svjedokom fašizma i gotovo mu je podlegao. Zbog Hitlera se rat se razbuktao Evropom.
Adolf Hitler je uspio stvoriti političku strukturu dovoljno jaku da preuzme kontrolu
nad Njemačkim narodom. Nacistička vrhovna komanda mogla je izvanredno uspješnom
propagandom opravdati takozvano konačno rješenje. Sociolozi su se pitali kako diktatori
mogu od miroljubivih i racionalnih individualaca napraviti agresivnu i iracionalnu masu. .......
Lewinov eksperiment – o dinamici vođe i sljedbenika
Američka ekipa socijalnih psihologa, neposredno pred početak drugog svjetskog rata
odlučila se podrobnije pozabaviti fenomenom dinamike vođa i sljedbenika. Kurt Lewin, koji
je u red rat pobjegao iz Njemačke, želio je dublje zaviriti u pitanje magične moći vođa. Do
Lewinovog vremena socijalna psihologija se studirala u laboratorijima jedino na modelu
životinja. No, trebalo je istražiti fenomen kako uniforma promjeni čovjeka i kako su lideri u
stanju manipulirati ljudskim ponašanjem. Lewin se dakle 1939-te odlučio za studij sa djecom
kao subjektima. Razdijelio je djecu u tri grupe. Svaka grupa je imala svog vođu.
Grupa kojoj je na čelu bio autokratski vođa, slušala je vođu koji je sve odluke donosio
sam. Djeca su svojstveno radila samo kada je vođa bio prisutan. Ovaj vođa je u grupi stvorio
agresivno i neprijateljsko ponašanje, podložnost, ulizivanje i slijepo izvršavanje naredbi. U
biti stvorio je minijaturne fašiste.
Druga grupa je imala nezainteresiranog i permisivnog vođu koji nije davao gotovo
nikakvih uputa. Vrlo malo posla je napravljeno, a i ono što su napravili nije vrijedilo ništa. U
grupi je vladao kaos, lijenost, nezainteresiranost i apatija.
165
Treća grupa je imala demokratskog vođu koji je zahtijevao da cjelokupna grupa
donosi odluke. Članovi grupe su se međusobno pomagali, osjećao se visoki stupanj
motiviranosti i originalnosti, međusobnih pohvala i igre.
Djeca su potom ponovno razvrstana u grupe kako bi bila u stanju iskusiti sva tri
ponuđena tipa grupe.
Rezultati studija su pokazali da je grupa sa demokratskim vođom uvijek najbolje
funkcionirala. Drugi važan zaključak je da su stil vodstva i društvena atmosfera koja je iz tog
proizlazila bili kritični faktori studije a ne osobne karakteristike pojedinaca u grupi. Centralni
zaključak je da društvene situacije značajno kontroliraju ponašanje pojedinca. Za Lewina je
ljudsko ponašanje uvijek u funkciji individualne i društvene stvarnosti. Najbolje i najgore
osobine čovjeka može se otkriti manipuliranjem određenih vidova društvene stvarnosti. Čak i
naše najočitije zapažanje može biti izmanipulirano.
Utjecaj autoriteta – Eksperiment Solomona Asha
U drugom klasičnom eksperimentu pokazalo se da čak i naše najočitije uvjerenje
može biti izmanipulirano ako je u našoj prisutnosti autoritet koji drugačije misli. Eksperiment
Solomona Asha, poduzet je tako što su sudionici vjerovali da im se ispituje vid. U stvari
istraživanje je bilo posvećeno prilagođavanju. Trojici sudionika bi sjedila među ekipom
psihologa. Prikazali su im tri linije A, B i C i pitali koja od njih je identična nacrtanoj liniji
D. (Linija B je bila identična liniji D). No psiholozi su tvrdili da je to vrlo kratka linija
označena sa slovom C. Rezultati su pokazali da je 70% sudionika barem jednom potvrđivalo
netočne prosudbe grupe psihologa, iako su znali da su netočne. Osobe kojima je bilo jasno da
su psiholozi u krivu, osjećale su se neugodno ako se nisu priključile mišljenju i stavu grupe
makar se sa stavovima grupe nisu slagali.
Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama
Najpoznatiji primjer konformizma i slijepe poslušnosti vođi napravljen je u
eksperimentu Stanley Milgrama. Naime, Milgram je htio istražiti da li su zlodjela koja su
nacisti činili u ratu izvršavana zbog osobnih poremećaja pojedinaca ili se radi o fenomenu da
je svatko u stanju učiniti zlo ukoliko se nađe u dovoljno poticajnoj društvenoj sredini.
Hitlerovom generalu Hajmanu su 1961 sudili zato što je izvršavao Hitlerove naredbe. Pitanje
je da li bi običan čovjek isto tako bio u stanju izvršavati naredbu ubijanja ljudi. I Milgram se
166
odlučio na ovaj experiment. Sudionicima eksperimenta rečeno je da se istražuju vidovi
poboljšanja pamćenja. Sudionik je imao ulogu učitelja koji je trebao đaku (koji je u drugoj
sobi i koga nije vidio ali mu je čuo glas) pomoći pri učenju. Učitelj bi pročitao riječ a đak ju
je trebao pamtiti. Svaki puta kada đak ne bi zapamtio, učitelj ga je trebao kazniti električnim
šokom. (Naravno da nije davan pravi šok, međutim učitelj to nije znao). Đak je u drugoj sobi
imao za zadatak davati što više netočnih odgovora i vrištati prilikom primljene kazne. I što se
dogodilo? Sudionici u ulozi učitelja bi pod nagovorom psihologa davali šokove od onih
najblažih pa do smrtonosnih čak do 450. volti. Četrdeset. posto sudionika nije htjelo dati veće
šokove od 150. volti. Šezdeset posto učitelja je davalo maksimalne šokove u iznosu od 450.
volti, iako su znali da je već šok od 250. volti smrtonosan. Mnogi učitelji su se protivili
povišenju elektro šoka, no podlegli bi sugestiji psihologa jer nisu željeli otkazivati
poslušnost. Milgrama su poslije tog eksperimenta pitali koliko je učitelja odustalo od
eksperimenta i pošlo pomoći đaku bez pitanja za dozvolu. Odgovor je bio niti jedan.
Slijepa poslušnost nije isključivo fašistički mentalitet, nego je to bitna ljudska
karakteristika koju diktiraju situacijske snage. Daleko više zločina je učinjeno u ime
poslušnosti nego u ime osvete. U pokušaju da se razumiju neki neobični aspekti ljudskog
ponašanja kao na primjer ponašanje čuvara u logoru ili pak ponašanje iz poslušnosti, svi
imamo tendenciju to objašnjavati preko osobnih sklonosti počinitelja ili eventualno bolestima
a vrlo rijetko u obzir uzimamo utjecaj situacije i sugestija.
Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima – Eksperiment Philipa Zimbarda
Početkom sedamdesetih godina Amerikanci predvođeni Philipom Zimbardom,
poduzeli su istraživanje sa ciljem da vide kako se ljudi dobre naravi ponašaju u lošim
uvjetima, u ovom slučaju u zatvoru. Studenti su se dobrovoljno prijavili za studij. Nasumice
su odabrani jedni za ulogu čuvara u zatvoru a drugi za zatvorenike. Da bi se od početka
stvorio dojam realnosti, one koji su odabrali za zatvorenike došla je doma uhapsiti policija.
Zatvorenici su prošli kroz tipične zatvorske procedure, dobili su pravila ponašanja, svezali su
ih, odveli u zatvorske ćelije i izolirali od vanjskog svijeta. Čuvari su pak imali osmosatno
radno vrijeme i poslije toga odlazili kućama. Ono što se dogodilo iznenadilo je sve pa čak i
psihologa koji je vodio studiju. Najednom je nestalo granice između uloge i osobnog
identiteta. Miroljubivi dečki su postali brutalni zatvorski čuvari, zdravi dečki su se razboljeli,
aktivni su postali pasivni. Situacija se dramatično pogoršala u roku od nekoliko sati. Neke
167
sudionike se moralo diskvalificirati jer nisu podnosili užasan stres. Međutim niti jedan od
sudionika nije tražio da se eksperiment obustavi jer su se toliko uživjeli u svoju sudbinu da
im nije bilo do ničega. Pokus je trebao trajati petnaest dana, no trajao je svega šest. Ljudi su
se ponašali tako da se niti sami nisu bili u stanju prepoznati. Kako su ti čuvari koji su u stvari
jako dobri ljudi, mogli tako okrutno postupati sa svojim kolegama? Zato što svatko od nas u
sebi posjeduje kapacitet dobra i zla.
Nekoliko godina nakon ovog eksperimenta pozvani su sudionici na razgovor. Niti
jedan od njih nije imao nikakvih negativnih posljedica od eksperimenta. No svi su se složili
da su kroz tih nekoliko dana u sebi otkrili osobu koju nikada nisu očekivali. Jedan sudionik
koji je bio čuvar rekao je "ponašao sam se kao dio sustava. Činiš ono što ti uloga propisuje.
Uzmeš palicu i udaraš ga jer nije poslušan". Jedan od zatvorenika je izjavio: "i pored toga što
sam znao da psiholog vodi zatvor i da se radi o eksperimentu, ipak je to u mojoj svijesti bio
zatvor. Bio sam broj 416 i taj 416 u meni je odlučivao. Samo sam čitao o tome što su ljudi u
stanju postati kad im vlast zapuhne u glavu. No nikako nisam mogao vjerovati da ćeš me ti
(rekao je kolegi koji je imao ulogu policajca), s kojim sam skupa odrastao onako, krvnički
tući. Znam da si dobar čovjek, ali spoznao sam u što se možeš pretvoriti".
Ovaj eksperiment je osvijetlio tamnu stranu ljudske prirode i ovakva istraživanja su
danas zabranjena. Stoga su kasnije socijalni psiholozi počeli s istraživanjima koja se
usredotočuju na pozitivnije strane socijalnih reakcija i društva. Pitajući se koliko su ljudi
voljni jedan drugome pomoći.
Tom Mariorly poduzeo je eksperiment na plaži. Objavio je da na plaži psiholozi vrše
istraživanja. Tada je jedan tobožnji stranac simulirao krađu radija od ekipe psihologa. I kad
je ukrao radio, nitko nije reagirao. Međutim kada se nekoga zamolilo da pričuva stvari,
vidjeli ste kako je reagirao onaj podeblji gospon. Dakle ako pokušate ljude zapitati za nešto,
doživjeti ćete kako se njihovo ponašanje mijenja i kako ljudi nisu neosjetljivi za drugoga.
Pozitivno ponašanje zbog situacije – Langerov eksperiment
I pripomenimo još studiju fenomena pozitivnog ponašanja prema situaciji. Dr. Langer
je poduzeo istraživanje u vojnoj bazi gdje se uvježbava pilote letenju uz pomoć simulacija.
Odabrane su dvije grupe. Obje su prošle uredan test vida. Jednoj grupi je rečeno da svaki
pilot mora imati dobar vid. Ako prođu test biti će primljeni u školu za pilote. Obukli su im
pilotska odjela i stavili u maketu aviona. Za vrijeme leta pilot je pitao sudionika pokusa da
168
pročita natpis na simuliranom avionu koji se približavao. Sudionici su isti tekst imali na
prethodnom početnom testu. Četrdeset posto ovih sudionika testa imalo je bolji vid nego na
prvom početnom testu. U drugoj grupi, kojoj nisu rekli da piloti trebaju imati dobar vid kako
bi radili svoj posao, dogodilo se da niti jedan subjekt prilikom drugom testa u avionu nije
pokazao poboljšanje svog vida.
Socijalna realnost
Kultne organizacije kao što je Crkva ujedinjenja (Protestantski ogranak) mijenja
realnost kako bi se prilagodila situaciji.
Kao rezultati socijalne realnosti rađa se kultno ponašanje koje kontrolira misli i akcije
pojedinca. Kad razmišljamo o pripadnicima kultnih organizacija obično mislimo da se radi o
tupim i slabim ljudima koji dolaze iz razrušenih obitelji, no iskustvo nam pokazuje da je
stvar potpuno drugačija. Tamo srećemo vrlo visoko školovane osobe, inteligentne,
realistične, ambiciozne koji su uhvaćeni u kultne organizacije u nekom od svojih kritičnih
trenutaka života.
Kultni pokreti nisu samo religiozne naravi. Znanstvenik Steven Hutson ističe kako
kultno ponašanje može čitave nacije okrenuti u smjeru destruktivnog ponašanja. Kultovi
imaju mnoge oblike, no članovi tih grupa ne mogu biti ono što jesu, oni moraju slijediti
imidž lidera dok su njihove vlastite sposobnosti svedene na minimum. Svi članovi nastoje
isto misliti, isto činiti, isto se odijevati. Cilj kultnih organizacija je ne dozvoliti članovima da
djeluju neovisno.
Kultne organizacije imaju nekoliko taktika pri regrutiranju novih sljedbenika.
Sugestivna pitanja, hipnoza ili nedostatak sna učine ljude ranjivim i izoliranim i na kraju se
predaju. Jedna od metoda je i zabrana da se uđe u njihove krugove. To je strategija kojom se
sprječava svaka mogućnost kritične misli. U slučaju Munove sekte svakom članu se kaže da
će ga bilo kakva kritika na račun osnivača Muna pokvariti. Dobar Munov sljedbenik u svakoj
situaciji se mora braniti od napasti kritike uz pomoć molitve. Molitvom se zapravo pokušava
zakočiti svaku mogućnost uviđanja realnosti i kritičnosti. Ljudi se u biti lako adaptiraju, mi
smo društvena bića i ukoliko netko dovoljno dugo kontrolira okolinu u kojoj osoba živi, onda
će biti u stanju održati osobu pod kontrolom da ne misli, pogotovo da ne misli kritički.
Druga lekcija iz socijalne psihologije koja je bitna za ovu situaciju, ne samo glede
objektivne realnosti, već i glede načina na koji je shvaćena, zamijećena i objašnjena od ljudi
169
koji su se u njoj našli, odnosi se na subjektivnost promatrača. To je onaj subjektivni pogled
na realnost koji stvara temelj za najveći dio socijalnog ponašanja. Psiholozi govore o ovoj
sposobnosti za stvaranje subjektivne realnosti kao o sposobnosti kognitivne kontrole, snazi
ljudskih uvjerenja koja daju različita značenja situacijama u kojima se nalaze. Ta uvjerenja
mogu postati ponekad vodeća snaga socijalnog ponašanja koja nadvladava objektivne
činjenice o danoj situaciji. Kadgod zaželite razumjeti ponešto neobično ili različito ponašanje
drugih, upitajte: Kakva je njihova situacija? Da li je ti ljudi na situaciju gledaju drugačije od
nas?
Predrasude
Ne bismo trebali pretpostavljati da su opažanja drugih ljudi pogrešna samo zbog toga
što su različita. Na nesreću mi stvaramo tu pretpostavku svaki dan, a ona često vodi do
predrasuda. U stvari začuđujuće je kako male razlike među ljudima mogu pokrenuti lavine
predrasuda i kako je teško zaustaviti predrasude kada do njih dođe. U trenutku možemo
stvoriti potpuno novu konstrukciju realnosti kako bi etiketirali one koje ne volimo i kojih se
bojimo, često samo zbog toga jer su različiti.
Ilustracija ovoga o čemu govorim, dakle o prirodi predrasuda i tome kako neki ljudi
mogu patiti cijeloga života ni krivi ni dužni, napravljena je u Americi u jednoj školi i to u
trećem razredu osnovne. Nakon ubojstva američkog borca za građanska prava, Martina
Luthera Kinga, 1968. godine, Jane Eliot, učiteljica u trećem razredu osnovne škole u
Riceville-u, u saveznoj državi Iowa, odlučila je naučiti svoj razred što to znači iskusiti
takozvanu "arbitrarnu diskriminaciju". Ona je podijelila razred u dvije skupine: na skupinu
inferiornih i skupinu superiornih. Objasnila je djeci da svi oni koji su inferiorni imaju smeđu
boju očiju, a superiorni plavu. Rekla im je također da su ljudi s plavim očima bolji i
pametniji od ljudi sa smeđim očima.
Djeci smeđih očiju rečeno je da se ne mogu igrati u dvorištu s djecom plavih očiju.
Učenicima smeđih očiju dali su ovratnike tako da bi ih se moglo prepoznati. U razredu je
učiteljica dobila povratnu informaciju (feedback): učenici smeđih očiju rekli su da su ih
nazivali pogrdnim imenima, da im je rečeno da su glupi. Završili su na dnu hrpe djece dok su
se igrali, pa nisu više željeli ništa učiniti, i započeli su se tući zbog toga što su ih nazivali
pogrdnim imenima.
170
Gospođica Eliot je imala priliku vidjeti da su se čudesna, prekrasna, pažljiva i dobra
djeca (s plavim očima) najednom pretvorila u diskriminatore, zle i pokvarene malene trećaše
u roku od 15 minuta. Više informacija je dobila od djece plavih očiju nego li od djece
smeđih, zbog toga jer su se osobne karakteristike smeđaša najednom promijenile.
Petnaest godina kasnije, učiteljica je upriličila susret nekadašnjeg razreda. Zapitala je
sada već odrasle ljude zbog čega su pred petnaest godina u hipu diskriminirali jedni druge.
Uslijedili su zanimljivi odgovori. Nakon objašnjenja da su smeđaši niža klasa ljudi, plavokosi
su najednom shvatili da su oni u svemu bolji.
Rekli su učiteljici i jedni i drugi da je i sada poslije petnaest godina mrze iz dna duše
jer ih je stavila na težak test.
Ovaj eksperiment pokazao je kako je lako promijeniti objektivnu realnost. Bez obzira
na to koliko razlike među ljudima mogu biti površinske, jednom kada te razlike postanu
indikatori superiornosti nasuprot inferiornosti, vrijednosti nasuprot bezvrijednosti,
prihvaćanja nasuprot odbacivanja, one postaju institucionalizirane, stvaraju se pravila,
stvaraju se norme i očekivanja o tome kako se trebaju ponašati ljudi različitog statusa. Jaz
između nas i njih sve više se širi. Subjektivna realnost postaje jedina realnost za sve koji su u
to uključeni. Oni koje se etiketira inferiornima (ili pak nekako drugačije) počinju se i
ponašati i osjećati inferiornima, a oni koje se vidi kao superiorne, počnu djelovati i osjećati
se u skladu s tim. Na sreću, pozitivna očekivanja mogu promijeniti percepciju neke osobe o
situaciji jednako dramatično kao i negativna očekivanja.
Psiholozi to nazivaju pigmalionskim efektom, a dobio je ime po scenariju George-a
Bernarda-a Shaw-a u kojem čak i neobrazovana odrpanka može biti transformirana u pravu
pravcatu damu.
Dvojica američkih psihologa Robert Rosenthal i upraviteljica jedne osnovne škole,
Llenor Jacobson, otišli su korak dalje glede pigmalionskog efekta. Oni su željeli pokazati
kolikog učinka može imati ono što učitelj očekuje od studenta, na intelektualnom planu, kao
što su na primjer rezultati testova inteligencije (IQ). Djeci su dani testovi no nisu im
saopćeni rezultati. Rezultate nisu vidjeli niti nastavnici ali je njima rečeno da su određeni
dečki i cure u stanju bolje napredovati od drugih. Godinu dana kasnije, ta djeca za koju se
učiteljima kazalo da će postići intelektualni napredak, zaista su pokazala intelektualni
napredak. Postala su pametnija onda kada je učitelj očekivao od njih da postanu pametnija.
171
Četiri su čimbenika prisutna u komunikaciji ovih samo-ispunjavajućih predviđanja posebno
u razredu, ali i ne samo u razredu. Ti čimbenici su:
1. Klima - učitelj stvara topliju klimu oko onih koji imaju pozitivna očekivanja, i to kako
riječju tako i ponašanjem.
2. Način predavanja - učitelj pokazuje više pažnje studentima od kojih se očekuju dobri
rezultati.
3. prilika za pružanje odgovora - učitelj dopušta više vremena za odgovor, pomaže učeniku
oblikovati odgovore, češće ih proziva i zajedno s njima radi kako bi im pomogao odgovoriti.
4. FEEDBACK - ako se više očekuje od studenta, on je pohvaljen i pozitivno više potaknut
za dobar odgovor. Diferenciraniji feedback dobiva se čak ako je odgovor bio niske kvalitete
ili pogrešan. Ukoliko je učitelj malo očekivao od nekih učenika, njihovi odgovori, ako su
niske kvalitete ili pogrešni, prihvaćeni su bez objašnjenja. Učitelj je vjerojatno osjetio da taj
student neće imati koristi od dodatnog objašnjenja.
Dakle u ovom eksperimentu se pokazalo da su djeca koja su trebala biti inferiorna
imala loše rezultate zbog negativnih očekivanja profesora a i same djece i napetosti stvorene
predrasudom; a djeca koja su trebala biti superiornija, dobila su potporu kako bi brže išli
naprijed. U oba slučaja subjektivna realnost postala je sama sebi dostatna prekrivajući
objektivne činjenice dane situacije. Bez obzira na to kako se to dogodilo, informacija o tome
koliko smo dobri ili loši, i načini na koje se odnose prema nama, mogu promijeniti način na
koji vidimo sebe te način našeg ponašanja.
Eliot Aronson i Alex Gonzales, poduzeli su eksperiment kako bi vidjeli mogu li
promijeniti način na koji studenti gledaju sebe i ostale u razredu. Umjesto da se natječu jedan
protiv drugog kako bi zadobili pozor učitelja, studente se može naučiti da se vide kao dio
ekipe koja uči. Uspostavili smo strukturu gdje su studenti surađivali jedan s drugim, umjesto
da se natječu jedan protiv drugog, gdje su biti neovisni, osjećali potrebu jedan za drugim
kako bi dobro obavili zadatak. Razred je podijeljen u nekoliko skupina. Svaka skupina dobila
je jedan dio lekcije za taj dan. Svaka skupina proučavala je jedan aspekt lekcije, naučila ga,
ponovila gradivo i znala ga toliko da je mogla podučavati druge studente. Potom je učitelj
ponovno podijelio takozvane "ekspertne" skupine u nekoliko grupa. U svakoj grupi bio je
predstavnik ekspertne skupine koji je prezentirao svoj materijal skupini kao cjelini. Tijekom
tog procesa, svaki student podučava druge članove skupine dio lekcije koju je on dobro
naučio, i na kraju su svi naučili cijelu lekciju. Studenti koji su bili plašljivi, neartikulirani,
172
koji su izgledali glupi, sada su se ponašali inteligentnije, jasno se izražavajući, i kako su
razvijali više samopouzdanja, počeli su davati bolje rezultate. Kako su se drugi članovi
razreda odnosili prema njima s više poštovanja, njihovi rezultati postajali su još bolji. Ovi
eksperimenti u razredu ukazuju nam koliko je važna situacija, ne samo zbog svojih
objektivnih karakteristika, već i zbog načina na koji je doživljena i interpretirana od strane
ljudi koji se u njoj nalaze.
Pokazali smo koliko je važna situacija ne samo zbog njenih objektivnih
karakteristika nego i zbog toga kako je viđena i protumačena od osoba koje žive u njoj . Taj
subjektivni vid razumijevanja realnosti u biti određuje društveno ponašanje i ta subjektivna
realnost nigdje nije tako dobro manipulirana kao u TV reklamama.
Ima više profesionalaca koji koriste manipulativne strategije nego li psihologa koji to
proučavaju. Cilj je jednostavan. Žele da kažemo «da» na ono što nude. Treba doći do toga da
kažem «da to je ono što želim, to je ono što trebam». Da želim biti moderan.
Psiholog Robert Chaldini proveo je tri godine istražujući univerzalne principe i
taktiku ovih profesionalaca u reklamiranju. On navodi šest principa koje trgovci koriste u
reklamiranju svojih proizvoda.
Prvi princip je princip reciprociteta koji sugerira da imamo dužnost uzvratiti oblik
ponašanja koga nam reklame nude. Ukoliko nam naime netko nešto ponudi, tendencija nam
je to prihvatiti, oni za uzvrat traže da im se uzvrati na ponuđeno. Pripadnici hari krishne će
na primjer doći pred vas i dati vam nešto, cvijet, knjigu, časopis i slično prije nego od vas
zatraže milodar.
Drugi princip je princip isticanja posebnosti nečega, stvari ili artikala koji su rijetki,
vrijedni, atraktivni. Tada ih zaželimo imati. Mnogi trgovci koriste strategiju gdje nam tvrde
da ćemo biti u stanju to nabaviti samo do tog i tog datuma, ili tvrde kako određenog produkta
ima još samo toliko i toliko primjeraka. Naravno da ćemo se požuriti to nabaviti prije nego li
nestane.
Treći princip koga u reklamama koriste je princip autoriteta. Puno lakše ćemo pasti
ne neki proizvod ako ga reklamira netko tko nam je poznat, važan, neki autoritet.
Četvrti princip je princip vlastite dosljednosti. Kad smo pokazali da nam se nešto
sviđa, lako ćemo reći svoje «da» kako bismo ostali dosljedni sami sebi. Trgovci to itekako
koriste. Na primjer jedna studija u Kanadi je pokazala da nagovorivši ljude da nose na reveru
173
svoga sakoa jedan bedž u kome piše pomozimo slijepe, već nakon dva tjedna nošenja
takvoga bedža osoba je dvostruko više sklonija dati donaciju za pomoć slijepima.
Peti princip trgovaca je princip poznavanja. Dakako da ćemo lakše kupiti neki
proizvod kod trgovca koga poznajemo jer vjerujemo da će on baš za nas uvijek odabrati
najbolju stvar i k tomu će mi još dati i popust.
Šesti princip je princip konsensusa. Puno lakše ćemo se odlučiti z neki proizvod ako
ljudi oko nas govore o tom proizvodu i još ga hvale. S lakoćom ćemo reći pa zašto to ne bih
imao i ja kad već svi moji poznati to imaju.
174
PSIHOLOGIJA KULTURE
Što je kultura, je li to odjeća koju nosimo, jezik koji govorimo, hrana koju jedemo ili
hrana koju ne jedemo, je li to vjera ili umjetnost koju stvaramo? Je li to način na koji živimo
ili način na koji se igramo?
Kultura predstavlja sve ovo što smo rekli ali i više od toga. Kultura uključuje i način
kako mislimo, kako se osjećamo, kako se odnosimo prema drugima, tko smo—sve to ovisi o
kulturi u kojoj živimo. Način kako objašnjavamo ponašanje može otkriti našu kulturnu
pozadinu.
Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike
Neki znanstvenici proučavaju kako ljudi različitih kultura tumače određena
ponašanja. Koriste metode crtanih filmova sa ribama koje u biti predstavljaju društvene
interakcije. U jednoj studiji se pitalo Azijce i Amerikance da objasne kako gledaju na jato
riba gdje je iza jata zaostala jedna riba. Amerikanci veću pažnju polažu na pokrete
pojedinačne ribe dok Azijati veću pažnju posvećuju cijelom jatu riba. Slijedeće pitanje je bilo
da se usredotoče na zaostalu ribu pri kraju kolone te da objasne razloge ponašanja te
osamljene ribe. Amerikanci govore o ribi koja ima svoj identitet, individualnost, ribi koja želi
pobjeći od svoje grupe, koja želi biti neovisna, koja želi biti vođa; dok Azijati ističu kako s
ribom nešto nije u redu jer se ne snalazi u grupi, te da grupa zapravo ovu ribu tjera iz svojih
redova jer ju grupa ne tolerira.
Ove kulturne razlike i to kako tumačimo ponašanje mogu dovesti do potpuno drugačijih
tumačenja događaja.
Imali smo slučaj Kineza koji je ubio ženu a potom sebe. To ubojstvo je američki
tisak tumačio na jedan način, a kineski tisak na drugi. Američki tisak je komentirao da je
Kinez ubio ženu a zatim sebe i svrstao je to u tipični kriminal. Kineski tisak je ovaj slučaj
tumačio tako što je istakao da je Kinez ubojica bio osoba teške naravi te da se nije uspio
prilagoditi životu u američkoj kulturi. Također su se raspisali o tome kako je u Americi lako
doći do pištolja i zaključak je bio da do ubojstva sigurno ne bi došlo da je ovaj Kinez ostao u
svojoj domovini.
175
Kao što vidimo postoje fundamentalne razlike u interpretaciji ponašanja drugih, no kako
vidimo sebe, naše vlastito ponašanje?
Znanstvenici ističu da naš doživljaj svijeta u velikoj mjeri ovisi o onome što i kako mislimo o
sebi i svojoj svrsi na ovom svijetu.
Kultura i psihološki procesi
Hesel Markus, bavi se pitanjem komunikacije našega vlastitoga «ja» i kako nas
kultura nadopunjuje. Na ljude gledamo kao na aktere kulturom oblikovanih bića u vlastitoj
kulturi. Oblikovani smo kulturom i funkcioniramo u sklopu svih tih simbola kulture. No
svojim ponašanjem u biti oblikujemo i kulturno obilježje. Ljudska priroda je pod velikim
utjecajem socijalnih faktora. Znanstvenici ovaj proces međusobnog oblikovanja nazivaju
«obostranim nadopunjavanjem». Svaka kultura proizvodi svojstvene psihološke procese.
Jedan od tih procesa je proces neovisnosti dok je drugi međuovisan. Neovisni način
ponašanja najviše se očituje u Americi i Zapadnoj Europi. Međuovisni način ponašanja u
odnosu na kulturu očit je u azijskom a posebno istočno azijskom društvu. U američko-
europskom društvu pojedinci o sebi misle da su sami odgovorni za svoje ponašanje. Oni
nastoje kontrolirati svoj svijet tako što pokušavaju utjecati na druge. Važno je jasno reći što ti
je drago i što želiš, te biti u stanju donijeti brzu odluku. Za mnoge Amerikance i Evropljane
donošenje vlastitih odluka smatra se dobrom i pozitivnom kvalitetom. To se odražava i na
način kako tretiramo svoje goste. Amerikanci će redovito reći služite se sami. Za istočne
Azijce to je pomalo čudan način ophođenja s gostima. U japanskom kulturnom kontekstu
pozdravljanje gosta je važna ceremonija. Prema gostima se mora iskazati puna pažnja,
ponuditi im ono najbolje što imate. Ovaj način tretiranja gostiju povezan je i sa religioznom
tradicijom. Jedna od tih tradicija u Japanu je budizam. Budizam naglašava simpatije i
razumijevanje te transcendenciju koja nadilazi želje pojedinaca. Tijekom stoljeća ova snažna
duhovna dimenzija ostavila je u ljudima osjećaj da se naglašava važnost drugoga. Religija u
velikoj mjeri doprinosi osmišljavanju vlastitoga «ja» i u protestantskom okružju u Americi.
Protestantizam naglašava važnost osobnog uspjeha, osobne odgovornosti, samodostatnosti i
kontrolu nad okolinom. Različitost u poimanju samoga sebe vidi se i u načinu kako ljudi
govore o sebi.
Znanstvenici snimaju studente kako daju opis samih sebe. ".Ja sam radišna,
optimistična, prilično organizirana" reći će neka Amerikanka.. Kad američki studenti opisuju
176
sebe onda obično ističu četiri pozitivne karakteristike i jednu negativnu. Kad na primjer kažu
da su prijateljski raspoloženi opisuju i svoj odnos s okolinom te ističu svoju nutarnju
karakteristiku otvorenosti. Često će reći kako bi željeli utjecati na nešto važno".
Ljudi govore o svojoj nutarnjoj volji i želji da budu dio svijeta, odgovorni za razvoj događaja
ili da mogu biti u kontroli događaja.
Japanci pak imaju drugačije poglede na sebe. Mlada Japanka sebe redovito opisuje
kao osobu koje je prisutna u mnoštvu društvenih događaja kao dio te stvarnosti. Sebe opisuje
kao pesimističnu, lijenu, sporu. Njen fokus na sebe je usredotočen na potrebu neprestanog
rada na sebi. Uvijek moraju u sebi pronaći nešto negativno kako bi radili na ispravljanju toga.
Upirući na negativne strane svoga «ja» japanska kultura potiče ljude da rade na sebi umjesto
da sa svojim problemima opterećuju druge ili da prednjače pred drugima.
Preživljavanje u drugoj kulturi
U Americi u prisustvu mnoštva kultura pojedinac je u stanju preživjeti. Američki
crnci koji su dovedeni kao robovi doprinose američkom pluralizmu. Neki emigranti su dobro
dočekivani u dominantnu američko-europsku kulturu drugi pak nisu.
James Jones, ukazuje na teško iskustvo robovanja američkih crnaca. Njima se bilo teško
prilagođavati, posebno kad se radi o pitanju shvaćanja vremenske dimenzije, ritma potrebe
improvizacije, morala i duhovnosti. On ima teoriju koju naziva TRIOS. Ta teorija obuhvaća
ovih pet nabrojenih dimenzija i identitet američkih crnaca.
Vrijeme je u Americi dimenzija kojom se određuje budućnost, regulira ekonomija i
uređuje naše ponašanje. Međutim za crnce vrijeme ima drugačiju dimenziju, vrijeme je
prvenstveno usredotočeno na sadašnjost. U crnačkoj kulturi vrijeme kao dimenzija nema
neko nezavisno značenje koje bi određivalo i ograničavalo naše ponašanje. Crnačko
razumijevanje vremena ostavlja veliki prostor za improvizaciju. Jones tumači kako ovakvo
razumijevanje dimenzije vremena pomaže crncima u Africi da se lakše nose sa rasizmom.
Rasizam je potencijalno prisustvo u svakoj situaciji. Kako se nositi s time? Kako stvoriti
vlastite vrijednosti? Improvizacija je zapravo rješenje situacije u nejasnim i teškim uvjetima i
mogućnost da se izrazim tko sam i što imam ponuditi. Kulturni kontekst Afro-Amerikanaca
ima svoje izvore u ritmu i pokretima, načinima pričanja događaja, propovijedanju i držanju
govora. Sve ove stvari manifestiraju isti način kombinacija ritma i stila i postaju način
izražavanja iskustva koga ljudi imaju pri organizaciji svoga života. Važna dimenzija tog
177
života je duhovnost, vjerovanje da više sile utječu na naše živote. Duhovnost daje ozbiljnost i
snagu američkim crncima kako bi se borili s nepravdama u društvu. Crnci su u stanju živjeti
u uvjetima koji su za druge rase deprimirajući i demoralizirajući. Oni se ne uzdaju u sebe i
svoje snage. Stoga su u sebi slobodni, u sebi pronalaze nutarnji mir.
Američki Indijanci se također moraju prilagođavati teškim okolnostima. U
devetnaestom stoljeću, zahvaljujući nama Evropljanima, nad Indijancima je počinjen
genocid. Usprkos mnogim nevoljama kroz koje su prošli, oko 500. plemena američkih
Indijanaca još uvijek je preživjelo.
Joseph Tripl proučava kako su se američki Indijanci adaptirali modernoj američkoj
kulturi. Povijesno su sva plemena imala zajedničke kulture koje su bile na visokom nivou.
Svatko je u tom društvu imao svoju ulogu, odgovornost, i to je predstavljalo integralni dio
života zajednice i rada. U mnogim plemenima se uočavala posebna arhitektura i preko
arhitekture se izražavalo shvaćanje duhovnosti određenih plemena.
Preko duhovnosti se razumije sve što je u njima i oko njih. Duhovnost je prema
njihovoj kulturi prisutna ne samo u čovjeku nego i u životinjama, oblacima, drveću, vodi, u
svoj prirodi. U takvom kontekstu sve stvoreno je u direktnoj ovisnosti jedno od drugoga.
Način da se poštuje tu ovisnost sastoji se u tradiciji da se doživljaj svijeta i svega što nam on
nudi međusobno dijeli. Nesebičnim darivanjem odaje se poštovanje svemiru i time se
ostvaruje balans života. Upravo ovakav pristup i ovakva tradicija zbunjivala je europske
doseljenike. Druge kulture a posebno evropske, imaju koncept posjedovanja stvari. Kad je
Kristofer Colombo došao u Ameriku bio je preplavljen darovima domorodaca. Kad je odbio
te darove, uvrijedio je plemenske poglavice. Odbiti dar je uvreda za pojedinca, za njegovu
obitelj, za njegov narod. Ove prve interakcije razvile su se u tragičnu povijest Indijanaca.
Povijest onoga kako se Indijance prisiljavalo na adaptaciju anglo-saksonske kulture više je
nego brutalna. Ideologija "melting pota" zahtijevala je da se Indijanci prilagode bez oporbe i
u potpunosti. Ideja prihvaćanja američke kulture bila je slati indijansku djecu u javne škole
braneći im upotrebu vlastitog jezika. Prisiljavali su ih da se moraju šišati, da nose europski
tip odjeće. Najgore je što su prisiljavali različita plemena s mjesta na mjesto i miješali ih,
tako da plemena međusobno nisu mogla komunicirati zbog nepoznavanja jezika. Danas
većina psihologa smatra da je teorija melting pota zapravo mit. Prilagoditi se nekoj kulturi je
dugoročan proces, a on je još teži kada domaća kultura ne prihvaća postojanje neke druge
kulture.
178
Dr. Rikardo Munjos bavi se ovim pitanjima proučavajući mentalne poteškoće
emigranata iz latinske Amerike u Sjevernoj Americi.
U Americi je oko 35 milijuna latinoamerikanaca. Amerika je jedna od većih zemalja latinosa
u svijetu. Polovica latinosa ne govori engleski. Imaju dosta poteškoća a među inima su i
poteškoće mentalnog zdravlja. Na žalost usluge za mentalno zdravlje su rijetke. Općenito
ovakve usluge među hispanicima nisu jako popularne jer su na lošem glasu. Tko god se
približi ustanovi za mentalno zdravlje bude proglašen ludim. Budući da latinosi izbjegavaju
psihologe (kao i Hrvati) dr. Munjos se prilagođava situaciji. Organizira društvo dobrovoljaca
koji odlaze među emigrante i pomažu im na licu mjesta u njihovim naseljima. Nedavno
napravljena studija kaže da među meksikancima koji rade po kalifornijskim farmama raste
oboljenje od depresije, posebno za one koji su u Americi više od 13 godina. Među nedavno
prispjelim emigrantima depresija je prisutna kod 3% slučajeva, a kod onih koji su ovdje 13 i
više godina stupanj depresije iznosi 14,4%. Među cjelokupnim američkim stanovništvom
stopa depresivnosti je 17%. Dakle, čini se da imigranti postaju sve depresivniji s dužim
boravkom u Americi.
Zašto se s vremenom povećava depresivnost kod imigranata? Psiholozi pokušavaju
nuditi objašnjenja. Prvo je to da što imigrant duže živi u zemlji emigracije to je više izložen
stresu. Kad imigranti tek dođu u Ameriku, još uvijek imaju jake veze sa zemljom rođenja,
prijateljima i rodbinom. S vremenom te veze sve više slabe. Tako da njihov sustav društvene
podrške polako slabi. Sustav podrške je vitalan za svačije mentalno zdravlje. Za hispanike je
važnije imati obitelj i društvo nego imati bogatstvo u terminima novca i standarda. Obitelj je
za njih nešto sveto, a sveta je i ona toplina odnosa sa prijateljima. Takve potrebe uske i tople
komunikacije nisu među visokim vrednotama u američkom društvu nezavisnosti i izoliranosti
pojedinca. Stoga hispanici imaju tendenciju povlačiti se iz takvoga društva. No velike
poteškoće susreće prva generacija rođenih hispanika u Americi. Oni su rođeni u zemlji gdje
se govori drugi jezik nego u njihovim obiteljima. Budući da su rođeni u Americi smatraju da
moraju biti prihvaćeni od društva kao i svi pravi Amerikanci, no na žalost nisu.
Drugi razlog depresivnosti je taj da prva generacija sve više postaje generacija koja
usvaja običaje Amerikanaca. Oni iskazuju prepoznatljiva psihološka opterećenja. Današnja
psihološka opterećenja su puno drugačije naravi nego ona s kojima se suočavao Freud u
Beču.
179
Dok broj stanovnika zemlje raste i dok se usavršavaju nove tehnologije, kulturalni kontekst
sve manje dolazi do izražaja. Svima su nam posljedice budućnosti novoga konteksta
nepoznate.
ZDRAVLJE, UM, PONAŠANJE
Kad bih vas upitao da li psihologija ima udjela u nastanku raka, bolesti srca ili čak
obične prehlade, što biste odgovorili? Kada sam bio student, i moj odgovor bi bio negativan.
Odrastao sam u starom poimanju da je tijelo isključivo pod utjecajem fizičkih i bioloških
faktora. Smatralo se da je psiha možda važna za emocije, vjerovanja ali da nema puno
zajedničkog sa tijelom. Današnja istraživanja nas prisiljavaju na ponovno razmišljanje o
odnosu između aktivnosti mozga i tijela. Postoji naime priličan broj dokaza da ljudski um
utječe na prijemljivost i otpor tijela prema bolestima. Kao rezultat toga tradicionalni
biomedicinski model združen je sa bio-psiho-socijalnim modelom. Ovaj novi pristup
uključuje ne samo tretiranje tijela nego i cjelokupne osobe u njihovom socijalnom kontekstu.
Na svakog pojedinca se gleda kao na ljudski sustav u kojem su mentalni i fizički procesi u
stalnoj interakciji i pri tom utječu jedan na drugoga. Ovakav cjelovit pristup se već
stoljećima primjenjuje u nekim kulturama. Američki Indijanci su tradicionalno jako puno
pažnje posvećivali vezi odnosno harmoniji između uma i tijela. U konceptu Navaho
Indijanaca zvanom HOZO: ljepota, mir uma, blagostanje i zdravlje nedjeljivi su jedan od
drugoga. Stoga, okoliš, ljepota i umjetnost kao i odnosi unutar obitelji - sve to skupa mora
biti u skladu. Bolest se u svijetu Indijanaca smatrala posljedicom poremećaja te harmonije.
Dok se plemenskim ritualima pokušava vratiti zdravlje i odagnati bolest, članovi obitelji rade
skupa kako bi postigli sklad. Bolesnici nikada nisu prepuštani strancima i nepoznatoj bolnici
na dulje vremensko razdoblje, kao što je to slučaj u našem suvremenom društvu. Ono što je
Navaho Indijancima od pamtivijeka bilo poznato, zdravstveni psiholozi su tek sada počeli
priznavati.
180
Psihologija i medicina
Područje zdravstvene psihologije je danas jedno od najinventivnijih područja
psihologije. Znanstvenici tog smjera bave se razlozima oboljenja osobe, načinima na koje
ljudi održavaju svoje zdravlje.
Postoje barem četiri identificirane metode povezivanja psihologije i medicine. Prvo,
jasno je da neki organski poremećaji ili oštećenja tkiva mogu direktno uzrokovati psihičke
poremećaje, što znači da je bolest direktno uzrokovana psihološkim stanjima anksioznosti,
napetosti i depresije. Čirevi želuca mogu biti direktno uzrokovani pretjeranom anksioznošću,
isto kao i povišeni krvni tlak, alergije i bolesti kože. U drugu kategoriju odnosa um-tijelo,
spadaju sve pritužbe koje pacijenti iznose liječniku a koje nemaju vidljivu organsku podlogu:
glavobolje, iscrpljenosti, slabosti. Naime radi se o fizičkim simptomima naglašene napetosti i
osobnih psihičkih poteškoća. Ako se problemi riješe, simptomi nestaju. Treće, psihološki
faktori mogu djelovati indirektno, oslabljujući ili pojačavajući našu otpornost prema bolesti.
Oni mogu utjecati na razvitak bolesti, potiskujući ili podržavajući imuni sustav organizma. I
konačno postoje psihološki faktori koji mogu dovesti do nezdravog ponašanja, koje onda
može uzrokovati bolest. Polovica svih smrtnih slučajeva u svijetu danas se pripisuje
nezdravim oblicima ponašanja kao što je npr. piće, pušenje, droge. .........................................
Zdravstveni psiholozi, kao što je Judith Rodin sa sveučilišta Yale nadaju se da će
pronaći načine unapređenja zdravlja i općeg blagostanja. U jednom od istraživanja ova
znanstvenica je otkrila kako relativno mali psihološki faktori mogu dovesti do značajnih
psiholoških promjena. Naime vjeruje se da postoji genetski uzrokovana psihološka
deterioracija kao popratna pojava starenja. No naše istraživanje je pokazalo da ljudi stareći
mogu osjetiti neku vrstu psihološkog propadanja, ali to nije neizbježno. Napravljene su cijele
serije studija u staračkim domovima gdje se u stvari kod tih starijih osoba povećalo osjećaj
kontrole, dan im veći izbor aktivnosti, zaduženja i usađen im osjećaj moći i kontrole nad
okolinom. Pri tom su mjerene vrijednosti cijelog niza fizičkih faktora zdravlja i uspoređivani
s faktorima koji su uzrokovali smrt. .........................................................................................
Pronašli smo da se ljudi sa većim osjećajem kontrole i odgovornosti pokazuju boljim
bilo na području fizičkog zdravlja bilo duljine života. Kad smo jednom u stanju pokazati da
psihički faktori mogu utjecati na zdravlje, goruće pitanje na koje treba odgovoriti je kojim se
mehanizmom ostvaruje ova povezanost? Studirajući taj mehanizam usredotočili smo se na
studij imunog sustava organizma, bolje na kompliciranu mrežu specijaliziranih organa i
181
stanica koje brane tijelo od antigena, stranih organizama kao što su virusi i bakterije. Da bi
organizam bio u stanju odstraniti antigene, on uključuje čitav niz sustava obrane. Na prvom
mjestu su površinski sustavi obrane: koža i sluznice prikrivene protutijelima. Ukoliko antigen
prijeđe ovu barijeru, još uvijek se mora suočiti sa bijelim krvnim stanicama - limfocitima.
Kako psihološki faktori mogu utjecati na ovaj kompleksni biološki sustav? Putem mozga.
Dogodila se prava eksplozija u bazičnim imunološkim istraživanjima kada je
pokazano da postoji veza između mozga i imunog sustava. Postalo je jasno da mozak
direktno surađuje sa imunim sustavom i da je utjecaj mozga na imunološki sustav jako veliki.
Dokaz da se radi o stvarnoj fizičkoj povezanosti između mozga i imunog sustava vidi se na
primjeru živčanih vlakana koja povezuju različita područja mozga sa limfocitima i ostalim
organima imunog sustava. Potpuno je jasno da bi mogla postojati direktna komunikacija
putem neurotransmitera. Drugi dokaz je očit preko endokrinog sustava, to je ono što
nazivamo tekućim vezama. Naime na limfocitima postoje receptori za različite hormone i
imuni sustav je putem njih u mogućnosti odgovoriti na promjene u endokrinom sustavu.
Jedno od područja interakcije između psiholoških faktora i imunog sustava može
imati izuzetno važan utjecaj, je bez sumnje, područje humane reprodukcije. ............................
Psiholog Roden ovo pitanje istražuje u radu sa parovima koji nisu u stanju imati
potomstvo. Njega i suradnike zanimaju parovi kod kojih je neplodnost nepoznatog porijekla.
Mnogi od njih se uključuju u programe umjetne oplodnje. Dok je umjetna oplodnja biološki
vrlo određena procedura, njen uspjeh je svega 20. postotni. Njihov studij s se bavi pitanjima
stresa kao zapreke začeća, odnosno oplodnje, jer smatraju da imuni faktori mogu dovesti do
odbacivanja oplođene jajne stanice tijekom eksperimentalnog postupka.
Postoje i drugi dramatični načini putem kojih um može utjecati na tijelo. To je
vidljivo običnim očima. Temperatura kože, krvni tlak, napetost mišića ili čak crvenjenje,
mogu se povećati ili smanjiti putem običnog razmišljanja. Iako možda zvuči neobično, sve
ovo je prisutno kod mehanizma biološke povratne sprege.........................................................
Psiholog Neal Miller sa sveučilišta Yale, začetnik je istraživanja u ovom području.
On koristi primjer košarkaša i kaže: kada početnik uči igrati košarku i ukoliko su njemu i
njegovom treneru zavezane oči, niti jedan od njih dvojice neće znati gdje je lopta završila.
Početnik neće ništa naučiti jer nije imao nikakve spoznaje o rezultatima koji bi mu služili kao
nagrada za uspjeh ili kazna za neuspjeh. Većina poruka naših unutrašnjih organa ne zapaža se
dovoljno, tako da je osoba u poziciji košarkaša sa povezom na očima. Mehanizam biološke
182
povratne snage otklanja taj povez sa očiju i tako nam uz pomoć mjernih aparata pruža
informaciju o događajima unutar organizma. Miller je pokazao da životinje mogu naučiti
mijenjati funkciju nekih unutrašnjih organa.
Najzastupljenije područje znanstvene psihologije je područje stresa. Stres je
znanstveno definiran kao obrazac odgovora organizma na događanja koja narušavaju
ravnotežu i smanjuju ili pak povećavaju mogućnosti organizma. Dakle uznemirujući događaji
za organizam nazivaju se stresori. Oni mogu biti dio fizičke okoline: buka, gužva, bolesti,
prirodne nepogode ili dolaze iz socijalne okoline: nezaposlenost, kriminal, problemi u obitelji
ili gubitak voljene osobe. Stres predstavljaju i sitne životne gnjavaže poput zakašnjavanja.
Tablica stresnih događaja, počinje relativno nevažnim događajima: zakonski prekršaji, Božić,
praznici, promjena kreveta ili vremena za spavanje, promjena škole, promjena stana,
problemi sa šefom, početak ili završetak školske godine, neki izvanredni uspjeh, problemi s
punicom. Događaj kad vam sin ili kćer odlaze od kuće, odluka o podizanju kredita, svađa sa
ženom ili mužem, promjena posla, smrt bliske osobe, rađanje novoga člana obitelji,
seksualne poteškoće, trudnoća, oboljenje nekoga iz obitelji, odlazak u mirovinu, otkaz na
poslu, ulazak u brak, osobna povreda ili bolest, smrt člana obitelji, zatvorska kazna, razvod,
smrt bračnog druga. Gotovo svako događanje koje dovodi do promjene svakodnevnice može
biti stresor. Stresor je tuga, bolest i neuspjeh isto tako kao i nenadana sreća, pretjerana radost
itd. Nagomilavanjem stresa sve veće su šanse obolijevanja..........................Važno je uočiti da
stres nije samo rezultat vanjskih događaja. Sami sebi možemo biti izvor ogromnog stresa
prevelikim ambicijama, agresivnošću, ljutnjom, prevelikom samokritičnošću itd.
Najranije studije o stresu počeo je kanadski liječnik Hans Seyle. Reakciju na stres on
je podijelio u tri stupnja. Prvo, reakcija koja dovodi do uzbune u organizmu stimulira
hipofizu i nadbubrežnu žlijezdu da otpuste hormone koji mobiliziraju obrambene mehanizme
organizma. Zatim slijedi drugi stupanj, stupanj otpornosti. Naime tada su izlučeni i aktivirani
neki hormoni kako bi se suprostavili utjecaju stresora. No u isto vrijeme odgovori organizma
na ostale stresore su oslabljeni. Stalnim daljnjim izlaganjem kontinuiranim kroničnim
izvorima stresa, svaki otpor organizma se slama, kulminirajući u trećem stupnju a to je
stupanj iscrpljenosti. Iako je Syle pomogao pri objašnjenju stresa, previdio je psihološki
značaj stresora na osobu. Naime, snaga stresora ovisi o osobi koja je pod njihovim utjecajem.
Za neke osobe je jedna situacija stresna za druge nije. Za nekoga je nešto stresno dok je to
isto za drugoga nešto izazovno..................................................................................................
183
Individualnu procjenu stresa psiholog Richard Lazarus nazvao je "spoznajnom
procjenom". Stres je neizbježan, no na nama je naučiti kako se djelotvorno nositi s njime. A
to je područje zdravstvene psihologije. Početkom prošlog stoljeća uzrok smrti bile su zarazne
bolesti, boginje, tuberkuloza, groznica. Danas je glavni uzročnik smrti način života: bolesti
srca, rak, ciroza jetre, nesreće, samoubojstva. Umiremo jer previše pušimo, pijemo, jedemo,
vozimo prebrzo, radimo preteško. Naša psihoza čini naša tijela podložnijima trošenju i više
nego bi normalno trebala biti. Ukoliko se traži bolest koja dinamično povezuje psihološke i
medicinske probleme onda je to Sida (Aids)- stečeni sindrom imunodeficijencije. Postoji
emocionalna komponenta Side koja djeluje na pacijente, članove njihovih obitelji i prijatelje.
Postoji strah od Side u grupama visokog rizika za dobivanje bolesti: među homoseksualcima,
narkomanima i hemofiličarima. Postoji strah u općoj populaciji a postoji čak i psihološki
element u prijenosu i prevenciji bolesti.
Tomas Coates sa sveučilišta u Kaliforniji bavi se proučavanjem side sa psiho-
socijalnog stajališta. On kaže da je epidemija side primarno problem ponašanja. Iako
izazvana virusom, širi se neurednim načinom života. Treba vidjeti gdje oboljeli od side
najčešće odlaze, s kime uspostavljaju dublji odnos. Uglavnom su to različiti klubovi i kućne
zabave. Otkriveno je da je užitak u većini slučajeva uzrok side, bilo da se radi o drogama,
alkoholu ili seksualnim užicima.
Ukoliko želimo kontrolirati ovu epidemiju nije dovoljno samo ljudima reći koje vrste
ponašanja predstavljaju veliki rizik od oboljenja, nego ih je potrebno motivirati različitim
sredstvima, a duhovnost je bez sumnje jedno od djelotvornijih da stil života treba mijenjati
ako se želi živjeti. Dakle protiv epidemija potrebna je intervencija na različitim razinama, ne
samo medicinska, ili psihološka nego i duhovna i socijalna. U edukaciju preventivne
medicine ili medicinske psihologije treba svakako uvrstiti i medije kako bi se doprlo do što
većeg broja ljudi.
Aids je vjerojatno jedna od najtežih bolesti našeg vremena. Za tu bolest još uvijek
nema lijeka. Potrebna je velika briga društva za tu vrstu bolesnika. Ono što je neophodno je
povisiti kvalitetu života tih osoba. Drugo ne pokušavati negirati tu bolest i treće potrebna je
briga oko ovih bolesnika kad su hospitalizirani. Poznato nam je da depresija dovodi do težeg
stanja kod oboljenja od side, stoga je ove pacijente potrebno neprestano ohrabrivati.
184
PSIHOLOGIJA NA DJELU
Praktična primjena psihologije je djelotvornija od svih poznatih terapija. Koristeći
psihologiju u svrhu unapređenja kvalitete života oduvijek je bio ključni aspekt psihologije
kao znanosti. Ovdje navodimo brojne situacije realnog života gdje nas psihologija upućuje u
mnoge praktične sfere.
Važan aspekt psihološke pomoći u kontekstu realnog života je san. Provodimo trećinu života
u spavanju.
Najranija istraživanja ciklusa spavanja počela su 1950-tih godina s istraživanjima
psihologinje Roslin Kartrajt. Ona je istraživala poremećaje sna i kako se snovi odražavaju na
naše emocije. Njena istraživanja su temelj suvremenog pristupa sve većem problemu
današnjice a to je snu.
U njenim istraživanjima između ostalog pronalazimo i slijedeće zaključke. Osjećaj
umora tijekom dana je abnormalno stanje. Pedeset i šest posto ljudi zaspi na radnim mjestima
barem jedanput tjedno. Ljudi putuju na druge kontinente. Imamo slučaj jednog kapetana
prekooceanskog aviona koga su znanstvenici pitali da li kada zaspi vozeći avion. On je
odgovorio «da dogodi se da zaspim i po dvadesetak minuta a onda se trgnem iz sna te često
opazim kako su oba moja pomoćnika u čvrstom hrkanju».
Odrasli ljudi trebaju osam sati solidnog spavanja tijekom noći. Školskoj djeci i
studentima potrebno je devet i više sati dnevno. No većina ljudi spava 6 ili čak manje sati.
Jedna od zanimljivih tema je objasniti što se događa kad provedete noć bez spavanja.
Uzmimo za primjer situaciju kad normalno odmornom studentu damo neki test iz matematike
da ga riješi. Dok student to rješava njegov mozak je izrazito aktivan u području moždane
kore, jer student se naravno muči s rješavanjem problema. Ako isti test date studentu koji
prethodne noći nije spavao, svaki znanstvenik će biti sretan ako uoči bilo kakvu aktivnost
moždane kore kod tog studenta..
Bez obzira da li se radilo o akademskom poslu ili atletskim aktivnostima, spavanje
nam omogućava zadržavanje novo pridošlih informacija i pibavlja fizičko uskladištavanje
informacija u mozak. Spavanje pomaže pri kontroli rada srca, hormonalnim aktivnostima a
kritično je u formiranju dugoročnog pamćenja.
185
U prva dva i posljednja dva sata spavanja naše kratkoročno pamćenje odlazi u sferu
dugoročnog pamćenja. Ukoliko spavate manje od osam sati dnevno, funkcionirate sa
energijom napola ispražnjene baterije, drugim riječima malo ste tupavi. Živimo brzim
ritmom od dvadeset i četiri sata. Za mnoge je spavanje luksuz i stoga nije čudno da ne
prepoznajemo koliko smo pospani. Svatko se u svako vrijeme može zanijeti u san i klanjati
glavom.
Analiza spavanja je znanstveni pristup koga psiholozi često koriste za razumijevanje
poremećaja spavanja poput poremećaja zvanog «Apmija». Apmija je jako hrkanje nakon
čega prestaje disanje i do četrdeset i pet sekundi. To se takvoj osobi dogodili lijepih 600 puta
tijekom noći. Naravno da takva osoba slijedećeg dana ne može biti odmorna jer se svaki puta
morala gotovo probuditi da bi počela disati. Toga su osobe u biti nesvjesne, no zato se
tijekom dana osjećaju pospano.
Apmija često dovodi do problema kao što su gubitak memorije, visoki tlak i naravno
kronični nedostatak sna. Da li zbog poremećaja spavanja ili hektičkog stila života, nedostatak
sna ima teške posljedice. Psiholozi i dalje proučavaju negativne posljedice pomanjkanja sna i
nastoje upozoravati javnost na prisutnost problema.
Psiholozi nisu samo zabrinuti kako živimo ovdje na zemlji. Jedno od najvećih
dostignuća naše civilizacije je istraživanje svemira. Dok su fizika, inženjerstvo i
kompjutorske znanosti doprinijeli da ljudi i žene mogu letjeti u svemir, psihologija također
misli da i ona u tome ima nešto reći. Naime ljudska bića odlaze u svemir. Zamislite kako je
živjeti u bestežinskom stanju gdje ono što je gore postaje ono dolje. Istodobno se od
astronauta traži da obavljaju teške i komplicirane radnje. Za astronaute je ovo veliko
fiziološko i psihološko opterećenje.
Psiholog Mel Koen studira efekte mikro-gravitacione okoline na ljudska bića. U nedostatku
gravitacije krv protječe našim tijelom drugačije nego na zemlji. Veća količina krvi koja se
slijeva u glavu, napuhne lice te je teško ustanoviti da li se osoba smije ili ne. Drugi problem u
svemiru je i taj što astronauti prilikom komuniciranja ne vide direktni izražaj lica jedan
drugoga i to zapravo onemogućava pravu komunikaciju. Svemirske stanice su k tomu vrlo
bučna mjesta. Kad smo u buci redovito imamo tendenciju pratiti izraz lica i čitati sa usana
sugovornika. Zahvaljujući ovim poteškoćama, komunikacija u svemiru može postati
problem. S povećavanjem broja svemirskih ekspedicija i novih zahtijeva astronauta, sve veća
pažnja se posvećuje pitanjima kako se svemirski uvjeti odražavaju na funkcije ljudskog
186
organizma. Možda ćete jednog dana i vi biti odabrani da prevedete neko vrijeme u svemiru.
Ako e to dogodi očekujte da ćete biti izloženi ogromnom stresu, anksioznosti, depresiji i
agresivnosti. U posljednje vrijeme NASA financira program u kome se ispituju fiziološke i
psihološke posljedice svemirskih letova. Ta istraživanja su se vršila i u ruskoj svemirskoj
stanici MIR. Ta stanica je boravila kroz 15. godina u svemiru od 1986. pa sve do 2001.
Međunarodna ekipa astronauta radila je mnoštvo bioloških i psiholoških eksperimenata.
Psihijatar Nick Kanas proučavao je ponašanje različitih spolova, kultura te
međuljudske odnose u svemirskoj stanici MIR.
Proučavali su 13. astronauta i kozmonauta te 59. osoba na zemlji koji su se nalazili u
kontrolnom tornju svemirske misije. Promatrali su napetosti kod astronauta u svemiru i
napetost posade na zemlji, te međuljudske odnosi između onih u svemiru i onih na zemlji.
Fenomen nazvan «dispolaritet» kad ste u prostoru kome ne pripadate, ili ste izbačeni iz takta
pa imate potrebu na nekomu se iskaliti je inače čest fenomen u svemiru. Oni gore se ljute na
one dolje. Takve stvari je potrebno studirati da bi se ustanovilo kako će se ljudski faktor
ponašati u budućim sličnim misijama.
Od rješavanja međuljudskih odnosa u svemiru pa do rješavanja društvenih izazova,
psihološka istraživanja mogu utjecati na poboljšanje naših života.
Jedno od područja u kome psihologija igra veliku ulogu je i naš pravosudni sustav.
Psiholozi u Americi pomažu pri izboru porote. U sudnici su od velike važnosti tužbe koje
dolaze od strane djece zbog maltretiranja, seksualnih zlostavljanja i slično. Psiholozi su
potrebni zbog odabira kritičnih informacija u procjenjivanju istinitosti dječjih navoda.
Početkom 1990-tih sedam osoba u državi Sjeverna Karolina optuženo je sa seksualne
prekršaje nad djecom, isključivo na temelju svjedočanstva djece. Jedan od optuženih bio je i
Bob Kelly koji je osuđen na puno godina robije. Nakon nekoliko godina provedenih u
zatvoru, poništena mu je kazna. Psiholog Steven Chechi bavi se pitanjem pouzdanosti dječjih
svjedočenja.
Ako pogledate na brojne optužbe na račun osoba koje čuvaju djecu, uvidjet ćete da
sve te optužbe imaju nešto zajedničko. Obično se radi o optužbi jednog djeteta. Dijete nešto
kaže što nas upućuje da trebamo biti pažljivi u njegovoj priči. Obično pravnici dijete pitaju i
ispituju ali pri tom i sugeriraju određene stvari. Ako se prilikom ispitivanja dijete ohrabruje,
onda dijete polako počne fantazirati. Oni koji ga ispituju često ispitivanja usmjeravaju na
potvrde svojih pretpostavki. Kad psihijatri ispituju djecu onda često uviđaju da dijete ne
187
govori istinu zbog neke emocionalne blokade, obično zbog straha. Mnogi će djeci govoriti,
ne boj se, nemaš razloga za strah. U takvim situacijama takvo ohrabrenje može povećati
dječju maštu. Djeci često predstavlja problem razlučiti ono čega se uistinu sjećaju od onoga
što su zamislili u svojoj mašti.
Iako znamo da su djeca po sebi naivna i iskrena, psiholog Steven Chechi.pokazuje
kakva djeca mogu biti kad im se nešto opetovano sugerira. Kad su četvergodišnjaka pitali da
li mu se ikada prstić zaglavio u mišolovci pa je nakon toga morao u bolnicu, mali je
odgovorio da nikada nije bio u bolnici i da u kući nemaju mišolovku. Psiholog ga je zapitao
da li može pokušati zamisliti da mu se to dogodilo. Maloga su pitali da to zamisli jednom
tjedno kroz dva mjeseca. Nakon toga mali je počeo pričati kako mu se to uistinu dogodilo.
Na snimci koju ste vidjeli, mali priča priču kao da mu se sve to dogodilo. Psiholog ga je pitao
gdje ti se to dogodilo? Mali je odgovorio «u podrumu». Vidjeli ste snimku na kojoj je mali
dječak vrlo uvjerljivo pričao iako je u biti izmišljao, odnosno lagao. Dijete je usvojilo svoju
fantaziju i imaginaciju kao istinu. No treba također znati da kad dijete laže, onda su uvijek
prisutne nelogičnosti.
Zašto donosimo ovakve primjere? Zato što je svjedočanstvo djece postao ogromni problem
za roditelje i druge. U Americi i Kanadi je dovoljno da dijete nazove policiju i roditelj je
odmah pod istragom.
Jedan od pristupa psihologije gleda i na problem konflikata i nasilja među mladima
što postaje sve izraženija i sve tragičnija realnost. Ljutnja, strah i svađe često su očitovane na
najgori način.
Psiholog Jery Kuren razvio je program pregovora za mlade. Taj program nudi
efektivnu tehniku pri rješavanju konfliktnih situacija. U njegovim istraživanjima on i njegov
tim ukazuju studentima što se sve može dogoditi ako ne koristimo efektivne načine
pregovora i obratno. Studenti uče tehniku pregovora tako da glume uloge u raznim
konfliktnim situacijama. Otkrivaju što se događa s ljudskim bićem ako mu se približiš.
Cilj ovog programa je trenirati mlade da budu efektivni u postizavanju ciljeva bez
uporabe nasilja. Uče ih istim metodama tehnike koje se primjenjuju u strategiji pregovora u
poslovnom, političkom ili pravnom svijetu.
Postoji puno vrsta pregovora. Ljudi obično misle da su pregovori nešto gdje
dobivate ono što želite i da je pregovarački proces, proces u kome dobivaš ono što si
namjeravao dobiti. Međutim tajna je u tome da su pregovori zapravo izmjena ciljeva onoga
188
što želimo. To znači ulazak u situacije i odabiranje onoga što će nas zadovoljiti. Uglavnom
putem procesa pregovora zapravo učimo što želimo.
Nasilje i sukobi onemogućavaju nam miran život kao pojedincima a također i kao
nacijama. Otkrivanjem metoda kojima ćemo smanjiti napetost i promovirati mir među
ljudima cilj je mnogih psihologa koji se bave psihologijom mira.
189
ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI
Znanstvene metode
Psiholozi se sučeljavaju s teškim zadatkom kada trebaju razumjeti prirodu ponašanja
te rad mozga i uma. Međutim u tom pokušaju imaju jednog jakog saveznika koji uspjeh čini
mogućim: Znanstvenu metodu, skupinu općih procedura za prikupljanje i interpretaciju
podataka. Da bi bili točni, podaci moraju biti prikupljeni tijekom pomno kontroliranog
promatranja i mjerenja a drugi istraživači koji rade neovisno moraju imati mogućnost postići
iste rezultate uporabom istih metoda. Intervjui, ispitivanja, upitnici i psihološki testovi samo
su neke od metoda koje psiholozi rabe za istraživanje naših osobnosti, naših vrijednosti i
talenata.
Psiholog Kristina Mazlak sa kalifornijskog sveučilišta Berkley, koristi znanstvene
metode u istraživanju iscrpljenosti na poslu zbog stresa, nedostatka potpore, ili lošeg radnog
učinaka. Doktorica Mazlak koristi psiho-metrički pristup te uz pomoć testova sakuplja
podatke u pokušaju objašnjenja psiholoških fenomena.
O ovom istraživanju je rekla: «Ovo je istraživanje koje je počelo u realnom svijetu.
Mi smo vršili intervjue, anketiranje i išli smo na radna mjesta. Pokušavamo razumjeti kroz
što ljudi prolaze. Nakon uvida u situaciju izrađujemo novu verziju upitnika i u konačnici
izrađujemo standardizirane testove za fenomen koga pronalazimo. Prethodno vršimo psiho-
metričke testove».
Usavršavajući svoju metodologiju doktorica Mazlak je izašla sa skalom kojoj se mjeri
iscrpljenost. Ta skala je praktičan način dijagnosticiranja.
Počela je raditi primijenjeno istraživanje organizacija umjesto individualnih osoba
kako bi omogućili subjektima da sami organiziraju ispitivanja svojih djelatnika kako bi
sačuvali dobro zdravlje kolektiva.
Svojom metodom istraživanja doktorica Mazlak pokazuje da je svako radno mjesto
svojevrsni laboratorij u kome i subjekti i znanstvenici dobivaju beneficije.
Znanstveni eksperimenti
Neki psiholozi izvode eksperimente u laboratoriju. Laboratorij je jedno mjesto gdje
znanstvenici testiraju hipoteze, što znači, predviđaju u kakvoj će svezi biti dva ili više
190
čimbenika. Kako bi testirali hipotezu istraživači nasumično dodjeljuju određene subjekte
eksperimentalnoj skupini koja prima terapiju; drugi subjekti dodjeljuju se kontrolnoj skupini
koja ne prima terapiju. Rezultati se potom uspoređuju.
Druga istraživanja izvode se na terenu gdje se prirodne situacije, tekuće ponašanje
može promatrati. Npr. istraživanje o tome kako socijalno ponašanje majmuna «babuna»
utječe na njihovo zdravlje.
Psihološko istraživanje također se provodi na lokacijama tako neobičnim kao što je
simulator letenja u ratnom zrakoplovstvu.
Bilo gdje da se događa i koja god se metoda koristi, temeljno psihološko istraživanje
izvedeno na znanstveni način, pruža nam dobar pogled na istinu. I ako razumijemo kako
znanstvena istraživanja dijele činjenice od fikcije, možda možemo izbjeći neke od zamki
krivog razmišljanja i neutemeljenih zaključaka u našem svakodnevnom životu.
Uvodeći vas u ova istraživanja ne pokušavamo od svakoga od vas napraviti psihologa
nego samo dati mali uvid da bolje razumijemo život oko nas.
Potreba kritičkog pristupa
Jedna od najznačanijih karakteristika nas ljudi jest da puno toga prihvaćamo bez
postavljanja pitanja. To povjerenje stvara subjektivnu realnost koja može utjecati na to kako
vidimo svijet. Ona mogu utjecati na naše svakodnevne planove, s kim ćemo se družiti i kome
ćemo vjerovati. Neka od naših uvjerenja dolaze iz naše kulture, na primjer naša percepcija o
ulogama muškaraca i žene, ljepoti i hrabrosti. Svaka kultura ima svoj osobni sustav
vjerovanja i smisla za humor.
Druga moćna vjerovanja dolaze iz osobnih iskustava i motivacija razvijenih kroz
osobnu interakciju sa svijetom. Naše osobno iskustvo može također uključiti učenje kritičnih
vještina mišljenja tako da možemo testirati naša vjerovanja u usporedbi sa pogledom koga
ima znanost. Ako ne naučimo kritički misliti, može nam se dogoditi da povjerujemo u
nedokazano i neobjašnjeno, ili da postanemo voljni pristupiti neprekidnoj rijeci vjerskih,
socijalnih i političkih kultova. Istraživanje provedeno u Americi otkriva na primjer da je za
mnoge od 25 milijuna Amerikanaca, koji nemaju završenu srednju školu, svijet konfuzno i
opasno mjesto.
Ti ljudi često osjećaju da ih kontrolira sudbina, mogu malo učiniti glede kontrole
svog života. Mnogi od njih također naginju vjerovanju u proročanstva, mistične sile i
191
astronomske znakove, što doduše nije samo odlika slabije educiranih. U stvari, vjerovanje u
mistične sile, npr. Haićanski voodoo (vudu), može biti tako jako da može transformirati
psihološki i biološki realitet bilo na bolje ili na gore. Ponekad može izliječiti bolesne ili ubiti
zdrave.
Na Sveučilištu John Hopkins, psihijatar Jerome Frank proučava zajedničke
karakteristike čudesnih izlječenja, liječenja vjerom, političke i vjerske konverzije i
psihoterapije. On tvrdi da svi oblici psihološkog liječenja, a to je, pokušaj utjecaja na ljude
riječima, imaju određene zajedničke iscjeliteljske crte.
(1) Prva je vrsta veze s iscjeliteljem, osobom koja potječe povjerenje u pacijentu. Ta veza
čini da pacijent osjeća da iscjelitelju može vjerovati, potiče nade pacijenta, što je izuzetno
važan čimbenik.
(2) Potom tu je uvijek, ili gotovo uvijek, mjesto na kojem se događa izlječenje, hram,
ordinacija, čak klinika.
(3) Treće je povećanje pacijentovog osjećaja za premoć, za kontrolu nad onim što se događa.
Ono što ljudsko biće najteže podnosi jest kaos; to je najstrašnije iskustvo koje postoji i bilo
što, što ljudima daje osjećaj da ponovno imaju kontrolu nad situacijom, izuzetno je važan
poticaj njihovom moralu. Pacijent osjeća neke rezultate: sreću, tugu, zaplašenost, ljutnju,
uglavnom, reklo bi se, olakšanje. Ponekad tjeskobu, zato jer ulazite u područja koja pacijenta
čine još tjeskobnijim nego li prije. Vjerovanje je zaista ključno za bilo koji iscjeliteljski
proces. Bez vjerovanja osoba ne sudjeluje u procesu na nikakav stvaran način. Oni mogu
činiti pokrete, mogu uljudno slušati kao što to čine mnogi pacijenti, ali im se ništa ne događa
dok zaista ne povjeruju da bi im to moglo pomoći.
Placebo efekt
Ponekad je moć ovih vjerovanja snaga koja čini da tretman postigne uspjeh i izliječi,
a ne nikakva specijalna sila samog tretmana. Termin koji ovo opisuje naziva se «placebo
efekt». U medicini placebo je tvar, kao npr. tableta šećera, te nema izravnog farmakološkog
učinka, ali može imati terapeutski učinak na bol i bolest. Kod ljudi koji vjeruju, biti će
učinkovit. Povijest nas uči da je placebo odgovoran za mnoge od terapijskih uspjeha tijekom
stoljeća. U drevnom Egiptu pacijenti su često dobivali gušterovu krv i krokodilsku balegu.
Kasnije su liječnici rabili pijavice koje su sisale pacijentovu krv, ili su kod pacijenata
izazivali povraćanje, ili su ih smrzavali, ili pak pregrijavali. Mnogi su od tih pacijenata
192
umirali, ali oni koji su preživjeli često su bili zagovornici dotičnog tretmana. Placebo može
biti tako učinkovit da gotovo bilo koji uvjerljiv, društveno prihvaćen tretman, koji se provodi
u okviru odgovarajućeg konteksta, može pokazati umjeren uspjeh. Čak i jedva vjerojatna
sugestija da će tretman imati uspjeha dovoljna je da poboljša stanje oko jedne trećine
bolesnika. Možete zamisliti kako placebo efekt komplicira posao znanstvenika. Kako ćete
znati da li je određeni tretman zaslužan za rezultat, ili samo činjenica da je osiguran bilo
kakav tretman? Jedno rješenje je double-blind (dvostruko-slijepa) procedura. Nekim
subjektima date stvarni tretman, a drugima placebo i ne kažete im koji je koji. U stvari, čak i
istraživač ili terapeut ne smiju znati razliku između placeba i prvoga lijeka. Tek tada se može
govoriti o objektivnim rezultatima.
Katkada se problem sastoji i u tomu da nam se umjesto placeba nude prave prevare i
začudo ljudi nasjedaju. Svake godine se na sceni pojavljuju takozvani čudotvorni iscjelitelji i
tisuće ljudi pohrle k njima. Takvi tipovi dobro zarađuju. Često se radi o neobjašnjivim
fenomenima, o bioenergiji, o energiji koja dolazi iz svemira. Ako bolje pogledate oko sebe
začuditi ćete se koliko ima suvremenih vračara i iscjelitelja i koliko im se ljudi obraća.
Čimbenici odgovorni za učinak
Kada imamo veći broj čimbenika koji bi mogli biti odgovorni za zamijećeni učinak,
želimo znati koji je čimbenik zaslužan za to, tada trebamo izvesti eksperiment. Bit nekog
eksperimenta je sustavna manipulacija varijacija jednog ili više čimbenika ili zadržavanje
konstantne svih drugih koji bi mogli biti važni.
Procjenjuju se učinci manipuliranih događaja na neke reakcije ponašanja. Dakle, i
kada znamo da se dogodila dramatična promjena, ne možemo pretpostaviti da znamo zašto i
da postoji uzročno-posljedična sveza. Mnoge stvari za koje se čini da su u
uzročno-posljedičnoj svezi, u stvari nisu. Često se radi o trećem čimbeniku koji prouzrokuje
druga dva. Na primjer, kada znamo da padaju ocjene učenika na testovima kako se povećava
broj sati koje provode gledajući televiziju, ne možemo zaključiti da televizija prouzrokuje
loše ocjene, ili da je ključ za postizanje boljih ocjena kada roditelji isključe televizijski
prijemnik. Umjesto toga, moguće je da manje sposobni učenici više gledaju televizijski
program zbog toga jer ne vole školu ili domaći rad, što u ovom slučaju prouzrokuje njihove
loše ocjene. Dobri učenici možda također mnogo gledaju televizijski program.
193
Odabir uzorka u istraživanju
Drugi potencijalni problem u analiziranju podataka dolazi od uporabe malog uzorka
za donošenje značajnih zaključaka. Psiholozi obično mjere nekoliko odgovora na malom
broju subjekata u eksperimentima i pokušavaju zaključiti nešto važno o ljudskom ili
životinjskom ponašanju općenito. Najbolji način da bi se to osiguralo jest da uzorak bude
izabran slučajno, inače može doći do ozbiljne greške u istraživanju. Spomenimo primjer žena
i ljubavi, kontroverznu američku studiju o ženskom ponašanju glede seksa i braka koja je bila
na naslovnim stranicama diljem zemlje. Prema Shere Hite, autorici studije, 98. posto udanih
žena izjavilo je da nisu zadovoljne s nekim od ključnih aspekata svojih veza, a 75. posto je
izjavilo da su imale aferu izvan braka. Međutim, samo 4. posto žena u anketi Shere Hite
poslalo je poštom svoje odgovore. Te su žene mogle biti motivirane da pošalju svoje
odgovore zbog toga jer su bile nesretne, što je uzorak učinilo beznadno pristranim.
Kada je isto pitanje Hite postavila uzorku žena, koje su izabrane slučajno, rezultati su
se jako razlikovali. Prema anketi ABC NEWS i WASHINGTON POST-a, 93. posto žena je
izjavilo da su zadovoljne svojom vezom, a 7. posto je izjavilo da su imale ili imaju aferu
izvan braka.
Dakle, čuvajte se znanošću obojenog žurnalizma gdje se brojke rabe kako bi se dobilo
znanstvenu dimenziju. I dok o ovome govorimo recimo da se također treba čuvati i
pseudo-znanstvenih tehnologija.
Pseudo znanstvene tehnologije
Na filmu ste vidjeli poligrafski test - detektor laži. Svake godine više od 2 milijuna
Amerikanaca prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj test pouzdan?
Leonard Saxe, sa Sveučilišta u Bostonu, ekspert za uporabu i zlouporabu poligrafa
tvrdi da ti testovi koji odlučuju o tome da li će netko dobiti posao, da li će ići u zatvor, da li
će dobiti starateljstvo nad djecom, da li može raditi na najvažnijim i najosjetljivijim
dužnostima u vladi, u znanosti itd. uopće ne vrijede. Detektor laži nije valjan test jer ga se
može prevariti.
Instrument koji se rabi u poligrafskom testu zove se poligraf i mjeri neke jako
jednostavne autonomne procese: srčani ritam, znojenje i disanje. Osoba koja provodi test
postavlja veći broj kontrolnih pitanja gdje se pretpostavlja da subjekt govori istinu. Potom se
rezultati uspoređuju s rezultatima kada subjekt daje odgovore na važna pitanja gdje bi mogao
194
lagati. Ljudi koji lažu ponekad su nervozni, i ponekad im se ubrzava rad srca ili se pojačano
znoje. Međutim također je istina da se ljudi koji lažu ponekad ne znoje, srce im ne počinje
ubrzano kucati, dakle nema izravne sveze i nema apsolutne sveze između laganja i ovih
psiholoških stanja.
Poduzeto je istraživanje da se razmotri pitanje valjanosti detektora laži. Ispitaniku je
omogućeno da ukrade novac i onda mu se reklo da na testu kaže da ga nije ukrao. Ako
detektor ne otkrije da on laže novac će biti njegov. Neki subjekti su uvjereni da je svaki
detektor laži moguće prevariti, neki su uvjereni da je detektor uvijek bio u pravu. Rezultati su
jasni. Oni koji su bili uvjereni da se detektoru laži ništa ne može sakriti uglavnom su bili
uhvaćeni u laži, oni pak koji nisu vjerovali u detektore laži na njemu su prolazili kao čisti.
Stvar se sastoji u tome. Ukoliko osoba koja testira na detektoru laži uspije uvjeriti
pacijenta da je detektor vrlo pouzdan test, onda će detektor laži biti pouzdan. Ako se subjekt
osjeća krivim on će naravno biti nervozan i lako će pasti pod sugestiju. Ako pak subjekt
vjeruje da je detektor laži samo predstava, «šou» onda detektor nije u stanju ništa otkriti jer
subjekt neće biti uplašen ili nervozan.
Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima
U znanstvenim istraživanjima doći do jasne istine je teško, ali na sreću postoji
nekoliko vodilja koje možemo slijediti kako bismo izbjegli najčešće pogreške:
1. Otkriti tko su subjekti u nekoj studiji, koliko ih je bilo uključeno i kako su izabrani.
2. Izbjeći pretpostavku da dvije stvari koje idu zajedno predstavljaju uzrok i
posljedicu. Korelacija ne znaci nužno uzročno-posljedičnu vezu.
3. Ne zaboravite da nešto vidjeti ne znači da je to što smo vidjeli automatski istina jer
možda je neka važna informacija skrivena od vas.
4. Stavite u pitanje svaki podatak koji nije prikupljen uporabom rigoroznih procedura
znanstvene metode.
5. Bilo koji zaključak o ljudskom ponašanju točan je onoliko koliko su točni podaci
na kojima je utemeljen.
6. Držite na pameti učinak placeba za procjene realiteta
7. Uzdržite se od entuzijazma za znanstvenim otkrićima sve dok rezultati ne budu
potvrđeni od drugih istraživača.
195
Recommended