View
62
Download
0
Category
Preview:
DESCRIPTION
savremene koncepcije drzave, s. brankovic
Citation preview
SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVEObjavljeno u časopisu Srpska politička misao, 1/1997
Problem uloge države u društvu oduvek je bio jedna od centralnih
preokupacija političke filozofije, politikologije, ekonomije i sociologije.
Kriza koncepta države blagostanja, dugotrajna kriza kapitalističke
ekonomije i posebno krah komunističkog projekta i aktuelizacija
problema države u tranziciji, sve to učinilo je da interes za ovu temu u
socijalnoj nauci bude izuzetno velik. Taj interes je istovremeno praćen
dinamičnim i povremeno oštrim teorijskim rasprvama.
Ovaj tekst ima za cilj da ukratko izloži poglede vodećih teorijskih
pravaca u savremenoj literaturi na neka ključna pitanja uloge države u
društvu.
Savremene rasprave o državi bez sumnje nose pečat epigonstva. One
zvuče kao teorijski rimejk izvornih novovekovnih teorija: uglavnom
ćutke prelaze preko fundamentalnih pitanja – šta je država, iz čega ona
nastaje, na čemu se temelji – smatrajući ih već apsolviranim u
postojećoj teoriskoj baštini, tj. u radovima rodonačelnika moderne misli
o državi (Hobsa, Loka, Mila, Marksa, Vebera) ili, ako se i upuštaju u
raspravu o tim pitanjima, uglavnom ostaju u okvirima osnovnih ideja
koje su razvili ovi mislioci; glavna pažnja koncentriše se na dva osnovna
pitanja: odnos država – društvo i uloga države u upravljanju
savremenim društvom, a u okviru toga posebno problem veličine i
organizacionih, materijalnih i ljudskih kapaciteta države da odgovori
ulozi koja joj se dodeljuje. I ovaj kraći pregled zadržaće se uglavnom na
tim pitanjima.
U bloku koji sledi dajemo prevode tri teksta: prvi izlaže ideje nove
desnice, odnosno minimalističku koncepciju države, drugi predstavlja
pogled na državu iz suprotne, neoveberijanske perspektive – reč je o
jednom od analitičara tzv. razvojne države koji problematizuje ulogu
države u zemljama u razvoju; treći na upečatljiv način slika sudar svih
glavnih koncepcija o državi na poligonu postsocijalističkih društava.
Glavne pravce u savremnoj literaturi o državi klasifikovaćemo prema
njihovim pogledima na gore pomenuta pitanja. Pet pravaca smatramo
glavnim: 1. Pristup nove desnice, ili neoliberalizam sa svojom
minimalitičkom koncepcijom o državi koja posebno postaje aktuelna
kada kejnzijanski intervencionistički polet počinje da zapada u krizu i
jenjava; 2. Pluralistički, ili neo-utilitaristički pristup u kome se država
takoreći svodi na vladu a njena politika na lanac reakcija na socijalne
inpute; 3. Neoveberijanski pristup, posebno koncept razvojne države
koji državu smatra ne samo samostalnim činiocem, već i inspiratorom i
glavnim protagonistom razvojnih programa; 4. Levičarske koncepcije,
pre svih koncepcija države blagostanja[1]. Ovde će ukratko biti
prikazana i lepeza neo-marksističkih pogleda na državu, ali pre svega
na kapitalističku državu – iskustva država inspirisana marksizmom
izgubila su posle kraha komunizma na praktičnom značaju i teorijskoj
relevantnosti te se na njih nećemo osvrtati; 5. Neokorporativistički
pristup koji insistira na uključivanju socijalnih, pre svih ekonomskih
aktera u globalni sistem interesne medijacije u kome najvažniju
posredničku ulogu igra država.
Donja tabela je pokušaj da se ovi pravci razvrstaju prema tome koja je
ključna vrednost čija se zaštita ili promovisanje očekuje od države i koja
su osnovna sredstva kojima se ta vrednost nastoji ostvariti. Kao i svaka
šema, ona se daje radi preglednosti, uz sav rizik neophodnog
uprošćavanja.
Osnovna vrednost – ključni
pojam
Glavno sredstvo – metod
Nova desnica – neo-
liberalizam
sloboda pojedinca slobodno tržište
Pluralistički koncept demokratska procedura,
politička kompeticija, grupni
interes
pregovori i “trgovina” interesnih
grupa sa državom
Država blagostanja (Welfare
state)
“jednakost” – “socijalna
pravda”*
klasni kompromis
Neo-veberijanski koncept;
razvojna država
efikasnost države, nacionalna
moć i prestiž
stručan jak i efikasan državni
aparat
Neo-korporativistički pristup efikasnost upravljanja
društvom
pregovori među nosiocima
suprotstavljenih interesa uz
posredovanje države
1. Neo-liberalna stanovišta (“nova desnica”)
Pojam “nova desnica” označava širok spektar ideja i nije ga baš
jednostavno jasno teorijski omeđiti. Uz to ideje koje pripadaju ovom
korpusu se često označavaju i drugim imenima: neo-liberalizam,
posebno kad se rasprava vodi na filozofskom planu i koncentriše na
staru dilemu sloboda ili jednakost, neo-klasicizam, kad se prevashodno
referiše na ekonomsku problematiku. U ovom tekstu nas, međutim,
zanima odnos pisaca nove desnice prema pitanjima države i pomenute
termine ćemo ravnopravno koristiti u zavisnosti od toga o čemu se
raspravlja.
Prvobitnu desnicu, konzervativizam osamnaestog i devetanaestog veka,
karakterisala je vatrena odbrana tradicije, ne samo u duhovnom
značenju te reči, već i u značenju koje apostrofira tradicionalne forme
društvenog uređenja: oni veličaju klasnu strukturu i poredak
pretkapitalističkih društava i ogorčeni su protivnici demokratije,
masovnog društva i njegovih vrednosti (Burke, de Maistre, de Bonald,
kasnije Le Bon). Veličajući mudrost tradicije i običaja, oni su
istovremeno oštri protivnici racionalizma jer u prosvetiteljskoj uverenosti
da se stvari svesnom akcijom ljudi mogu dovesti u bolji red vide glavni
izvor svih zala koje donosi novo doba.
Novu desnicu od stare razlikuje ne samo prihvatanje racionalističke
argumentacije, već i filozofska i teorijska sofisticiranost i čak izrazita
superiornost u odnosu na većinu svojih oponenata. Druga razlika je u
tome što mislioci nove desnice vatreno zastupaju upravo one vrednosti
sa kojima je stara desnica ogorčeno polemisala: reč je o liberalizmu, pre
svega kao filozofskoj koncepciji koja u prvi plan ističe pitanje slobode, a
potom i kao skupu ekonomskih i politički ideja.
Obično se ističu dva ključna pravca u novoj desnici: teorija javnog
izbora (public choice theory) i Austrijska škola (Dunleavy, O’Leary,
1987).
Nesumnjiva su dva izvora teorije javnog izbora. To je pre svega teorija
društvenog ugovora sa svojom bazičnom idejom o sporazumu između
ljudi kao racionalnih aktera – sporazumu koji se temelji na racionalnoj
proceni da je ostanak u prirodnom stanju nepovoljan izbor za svakog
pojedinačno i za sve zajedno te da se kao najpovoljnije rešenje nameće
sklapanje formalnog ili prećutnog ugovora kojim se reguliše pitanje
javne vlasti u društvu i koji ujedno predstavlja osnov legitimiteta države i
vlasti.
Drugi važan izvor je teorija igara, ili matematička politička teorija. Ona
proučava logiku igre u kojoj se od pojedinca traži da razmišlja ne samo
o vlastitim potezima, već i da svoju strategiju temelji na proceni mogućih
poteza i strategija drugih učesnika. Ovakvo analiziranje ponašanja
učesnika, kao i tipologizacija igara (na kooperativne i nekoopreativne,
igre sa nultim i pozitivnim ishodom i sl.) u velikoj meri su primenjivi i na
politiku i njene individualne i kolektivne aktere. Ta analitička aparatura i
klasifikacije pojedinih učesnika i igračkih situacija u političkoj nauci su
odavno dobile nezaobilazno mesto, bilo kao korisni analitički modeli, ili
kao prigodne i efektne ilustracije u opisima i analizi stvarnih političkih
odnosa[2].
Bazično teorijsko (ali i epistemološko pa i etičko) stanovište neo-
liberalizma je individualizam. Oni odbacuju ideje o postojanju nad-
individualnih entiteta – kolektiva, kolektivnih ponašanja – smatrajući ih
holističkim zabludama. U političkim raspravama neoliberalizam se
socijalističkim idejama suprotstavlja argumentima ekonomske
efikasnosti. Filozofski i teorijski neoliberalizam je prilično daleko od
takve trivijalne argumentacije. Premda ne skrivaju svoje utilitarističko
stanovište, oni ostaju u daleko sofisticiranijim sferama moralne filozofije,
stavljajući slobodu na najviše mesto na lestvici vrednosti, ali
zadržavajući istovremeno normativistički pristup kao i oni koje kritikuju.
Ključna vrednost za pisce nove desnice je sloboda i to, razume se,
sloboda pojedinca i njena definicija je uglavnom variranje starog refrena
da pojedinac mora biti slobodan od svake prinude drugog, tj da je
granica njegove slobode samo ista takva sloboda drugog. Pisci nove
desnice zauzimaju vrlo rezervisan ili čak neprijateljski stav prema
demokratiji ako ona znači institucionalni okvir kojim se daje prednost
jednakosti nad slobodom, posebno ako je ona sredstvo kojim većina
ugrožava manjinu, ili instrument kojim se volja većine može preobraziti
u nasilje nad pojedincem (Nozik, Rotbard).
Pisci tzv. austrijske škole (Hajek, Nozik) su naročito protiv ideje
“socijalne pravde”, budući da ona pretpostavlja redistribuciju dohotka.
Koristimo uobičajenu sintagmu “socijalna pravda”, ali je i ovde, kao i
gore u tabeli stavljamo pod navodnike jer je ne smatramo
najprikladnijom, s obzirom na to da postoje i druge ideje o pravdi u
društvu. Ideje “socijalne pravde” u konceptu pravednog naglašavaju
atribut (re)distributivnog. U novodesničarskoj viziji pravde se u poznatoj
disjunkciji “sloboda – jednakost”[3] naglasak stavlja na slobodu, a ta
vrsta pravde se obično naziva alokativnom; kao instrument pravedne
alokacije uzima se, naravno, tržište (jezgrovito o tome kod nas piše V.
Gligorov (1985, 1988), ali su nezaobilazni Nozik (1974) i Rols (1971),
iako on zastupa suprotno stanovište u odnosu na pisce nove desnice).
Država se u izvesnom smislu shvata kao politički analogon tržišta, tj.
kao političko tržište, te se u skladu sa tom analogijom u njenoj strukturi
razlikuju strana potražnje (demand side) i strana ponude, tj. strana
snabdevanja javnim dobrima (supply side). Ključni koncept strane
potražnje je tzv. teorema srednjeg birača koja kaže da državni budžet
inklinira ka preferencijama srednjeg birača jer on (budžet) mora biti tako
sačinjen da privuče glasove birača. Snabdevačka strana polazi od
predstave o državi kao snabdevaču javnim dobrima i uslugama. No
budući da ima monopol na snabdevanje tom vrstom dobara, ona je
podložna raznim anomalijama, pre svih permanentnoj tendenciji da se
težnja ka kolektivnim ciljevima pretvori u težnju ka privatnim.
Tržište je, dakle, ne samo univerzalni princip, već, može se reći, i
svojevrsni analitički model, te se i država iz te perspektive posmatra kao
preduzeće: kako je preduzeću imanentna težnja ka uvećanju profita,
tako je i državi imanentna težnja ka uvećanju budžeta, ali i ka uvećanju
svog aparata. Jednini limit toj njenoj težnji je strah da se daljim
povećanjem ne smanji blagostanje društva. Tu težnju pisci nove
desnice veoma oštro kritikuju, ispoljavajući neskriveni prezir prema
birokratiji. No i mere koje se protiv toga predlažu inspirane su logikom
tržišta: jedan od načina da se spreči uvećanje birokratije i budžeta jeste
federalizacija države i razvijanje lokalne samouprave: ako je vaša
lokalna vlast suviše gramziva, te vam guli kožu velikim nametima, vi
ćete svoj biznis preseliti u drugi okrug, gde su porezi manji (tzv,
glasanje nogama) i time ćete tržišnim sredstvima delovati na birokratiju
da optimalizuje svoje usluge, tj. da vam pruža što više može po što nižoj
ceni.
Pisci nove desnice veoma efektno kritikuju pluralističku[4] koncepciju
države, tvrdeći da takav koncept zakrivljuje izvornu političku volju
građana i da takvo javno odlučivanje nužno vodi društvo ne samo u
ekonomsku, već i u moralnu krizu: razne interesne grupe i lobiji vrše
pritisak na državu, ne bi li iznudile što veći udeo u raspodeli javnih
dobara (rent-seeking); da bi odgovorila toj eskalaciji tražnje, država
povećava svoj budžet i aparat, što u krajnjoj instanci završava u državi
Levijatanu; sve to nužno prati povećanje poreza, smanjivanje plata i
investicija, porast nezaposelnosti. Ovo uvećanje države znači i
ugrožavanje privatne sfere i slobode pojedinca, a taj kurs Hajek naziva
dobro poznatom sintagmom put u ropstvo. Eroziju tržišta prati
istovremeno i erozija moralnog kapitala, tj. sistema vrednosti na kojima
se temelji kapitalizam: radne etike protestantizma, štedljivosti i sl. Pisci
neoliberalne orijentacije predlažu nekoliko načina da se to izbegne: 1)
ustavno ograničavanje poreskih zahvata države; 2) pitanja ustavnog
uređenja moraju se rešavati po principu jednoglasnosti; 3) koncepcija
minimalne države koja će štititi samo prirodna prava ljudi.
Jedna od najzanimljivijih ideja nove desnice je ideja višestrukog glasa:
umesto da biračko pravo pojedinca sažmemo u jedan glas kojim se
nekome daje pravo da uređuje celokupni socijalni univerzum, zašto se
taj glas, poput kupovne moći potrošača ne bi podelio na posebne
glasove o svakom vitalnom pitanju u društvu, kao što se na
ekonomskom tržištu količina novca koju smo zaradili može deliti i
usmeravati u različite segmente potrošnje po našem sopstvenom
nahođenju. Kao što neograničena sloboda kupca na izbor vrste i marke
robe podiže ukupni kvalitet robe i kvalitet zadovoljavanja potrošačevih
potreba, tako bi pomenuto usitnjavanje biračke monete moralo popraviti
kvalitet upravljanja društvom.
Ideje nove desnice neprekidno su izložene oštrim kritikama. Pol Striten
slikovito opisuje poziciju neoklasičarske skepse prema ulozi države u
ekonomiji: stari romantičarski teoretičari države još od Platona su tvrdili
da država ne može učiniti ništa pogrešno; neoklasičari tvrde suprotno –
da ona ne može učiniti ništa dobro. Bilo kakva intervencija “pljačkaške
države” u “magiju tržišta” nije rešenje, to je problem – nevidljiva noga
(traženje renti) gazi nevidljivu ruku”. Jedan od njenih najspornijih
postulata koji, međutim, ne nailazi na adekvatan teorijski odjek, je po
našem sudu predstava o racionalnom građaninu koji zna svoj
(prevashodno ekonomski) interes, te ga stoga nije moguće ubediti da
glasa protiv tog interesa. Koliko je ta predstava varljiva možda najbolje
svedoči žalosna politička stvarnost koju dele građani naše zemlje i
nekih drugih balkanskih država.
2. Pluralističko stanovište
Pluralistički koncept koji neki nazivaju i neoutilitarizmom (glavni pisci
Lasvel, Truman, Dal, Iston), razvija se u društvima u kojima političke
podele nemaju naglašen ideološki karakter (SAD, Velika Britanija,
[vedska) već se u velikoj meri svode na borbu interesa različitih grupa
(interesne grupe, sindikati, profesionalne asocijacije poslodavaca,
religiozne i etničke grupe, razni lobiji). Te grupe su uglavnom politički
neutralne i prevashodni cilj im je ostvarivanje svog interesa.
Fundamentalno pruralističko polazište je da je moć u društvu
disperzivno i nehijerarhijski alocirana. Ona je predmet neprekidne
utakmice i trgovine između različitih društvenih grupa, pre svih
profesionalnih asocijacija, sindikata itd. Grupe imaju različit pristup
resursima, među njima vlada šarenilo i nejednakost. Ali skoro svaka
grupa ima izvesne adute koji mogu biti iskorišćeni u demokratskom
procesu, ponuđeni i razmenjeni na političkom tržištu za druge vrednosti
koje su grupi potrebne. Politika, naročito njena supply side je rezultanta
tih neprekidnih inputa.
Najsporniji u pluralističkom konceptu je put, tj. sredstvo ostvarivanja
grupnog interesa: grupe se, naime, upućuju na državu (vladu, lokalne
vlasti, parlament) kao nosioca “autoritativne alokacije vrednosti”.
Politički izbor građana nije izbor javnog dobra, već je definisanje tog
dobra otvoren proces čiji ishod, a time i sam sadržaj javnog dobra
zavise od odnosa snaga interesnih grupa. Time i državna politika gubi
konzistentnost i pretvara se u fragmentiranu, zbrkanu skupinu poteza -
reakcija na hitne zahteve grupa. Klasičan primer takvog formiranja
politike je tzv. trgovina glasovima, tj. uzajamna pomoć različitih grupa:
dve grupe imaju različite interese koji se međusobno ne isključuju (npr.
farmeri i proizvođači elektronike): postiže se dogovor da jedna grupa
svojim glasovima podrži zahtev druge, a da za uzvrat to isto učini i
druga kad se bude odlučivalo o interesima prve. Ove (da se poslužimo
izrazom iz naše bliže političke istorije) neprincipijelne koalicije izazivaju
gnev liberalnih čistunaca jer se u njima gubi identitet i konzistentnost
državne politike i javnog dobra koje ona zastupa, a glas birača se,
daleko od njihovih očiju, krivotvori i koristi za ciljeve za koje oni nisu dali
mandat svojim predstavnicima.
Pluralistička stanovišta su izazvala snažan talas kritika. Razlog žestoke
netrpeljivosti neoliberalističkih pisaca prema pluralističkom konceptu
države i politike, razume se nije u političkoj parafrazi tržišne filozofije,
već u tome što je kompeticija usredsređena ka državi i osvajanju javnih
dobara, pošto takav metod nepovratno kompromituje ideju neutralne
države i ruši izvornu logiku tržišta kao automatskog samoregulišućeg
mehanizma koji deluje potpuno odvojeno od države. Država odgovara
na zahteve brojnih grupa tako što svojim favoritima dodeljuje
subvencije, poslove, kredite, ili jednostavno tako što kroz
zakonodavstvo menja odnose na tržištu u korist onih koji su uspeli da joj
se nametnu. Državna politika je kao rezultat košarkaške utakmice koja
se neprekidno igra, sve je otvoreno, tako da se gubi svaki identitet i
konzistentnost politike. Država jednostavno ne može da radi ništa drugo
nego da komunicira sa liderima interesnih grupa, kako primećuje Held.
Ono što Dal slavodobitno naziva poliarhijom izvrgava se u polianarhiju.
Država je s jedne strane arena u kojoj se sudaraju ili udružuju razni
socijalni inputi, a s druge strane institucija raspodele beneficija
pobednicima tog neprekidnog takmičenja. Država se, drugim rečima,
“ne uzima suviše ozbiljno kao nezavisni subjekt”, kako to kaže Theda
Skocpol. Ona je samo odraz slike društva, beskonačan broj
organizovanih interesa i grupa koje se takmiče za pravo na društvene
resurse; politika je samo formalna ratifikacija tih procesa (Kouson). Ovo
stanovište dobro odslikava čuvena metafora Dejvida Istona o crnoj kutiji
u koju se ulivaju inputi i iz koje izlaze outputi, ali u čiju unutrašnjost nije
neophodno zavirivati. Teorijsku snagu tog modela opisuje i njegova
prigodna ilustracija koju Kouson s dobrim razlogom naziva običnom
tamnom žvrljotinom.
I pisci koji problemima države pristupaju iz neo-veberijanske
perspektive napadaju pluralističku viziju države kao klimave institucije
bez vlastitog identiteta i snage da se izdigne iznad društva. Piter Evans
će neoutilitarističko slavljenje “rent-seeking-a” ironizirati ukazujući na
žalosnu sudbinu države u Mobutuovom Zairu koju on naziva
“kleptopatrimonijalnom” državom i udžbeničkim primerom pljačkaške
države.
3. Država blagostanja; neomarksistički pogled na državu
U konceptu welfare state državi se daje drugačija uloga od one koja joj
se namenjuje u minimalističkim koncepcijama. Ona ne samo da
preuzima aktivnu ulogu u društvu, pre svega prema glavnim socijalnim
akterima, predstavnicima kapitala i rada, već se nameće i kao ključni
faktor rešavanja razarajućeg socijalnog (klasnog) konflikta, gradi i
garantuje novi institucionalni aranžman koji se temelji na klasnom
kompromisu. Ova koncepcija se od neoveberijasnkog pristupa (koji
takođe zastupa ideju snažne i aktivne države) razlikuje pre svega po
snažnoj ulozi u redistribuciji dohotka i po mestu koje ta redistribucija ima
u ostvarivanju klasnog mira.
Država blagostanja je, kako kaže Ofe, bila politički institucionalizovani
klasni kompromis, drugim rečima, ona je iz temelja izmenila prirodu
bazičnog klasnog konflikta, menjajući dotadašnje pitanje “ili-ili” sa
“manje ili više”, ili “pre ili kasnije”. Odustajući od svog političkog
fundamentalizma, radnička klasa je u tom globalnom aranžmanu
zauzvrat dobila mnoge, možda strateške ustupke: garantovani
minimalni životni standard, zaštitu sindikalnih i političkih prava i sloboda,
izbegavanje masovne nezaposlenosti do koje bi surova logika
nekontrolisanog tržišta mogla dovesti. Ključna tekovina Kejnzovog
koncepta je po Ofeu što je nadmetanje socijalnih subjekata prešlo u igru
sa pozitivnim ishodom, umesto dotašnje igre sa nultim ishodom.[5]
Smirivanju klasnog konflikta značajno doprinose i radničke partije.
Prihvatajući logiku političke utakmice, one su prisiljene da se bore za
glasove najšireg kruga birača, te stoga moraju da deradikalizuju svoje
političke zahteve; to širi krug njihovih pristalica, ali i dovodi do erozije
kolektivnog (klasnog) identiteta i partije sve više približava
Kirchheimerovom konceptu “catch-all-party”; s druge strane, ta ista
logika međupartijske utakmice ih prinuđuje da razvijaju snažne i
centralizovane birokratske organizacije; one pak zapošljavaju visko
obrazovane profesionalce te se socijalni sastav tih aparata, koji imaju
odlučujući uticaj na koncipiranje politike, bitno razlikuje od biračke baze
stranaka.
Neposredno, najvidljivije su beneficije radničke klase, ali je posredno i
kapitalistička klasa na velikom dobitku – moglo bi se samo pretpostaviti
kuda bi sve moglo odvesti dalje produbljivanje i zaoštravanje klasnog
konflikta. Dve su ključne tekovine države blagostanja u zapadnim
zemljama: ekonomski rast i klasni mir i one su se međusobno
podsticale: rast je smanjivao nezaposlenost i potencijalne izvore novih
konflikata, a time je smanjivao potrebu većih socijalnih izdataka, dok je
iz atmosfere mirnih međuklasnih odnosa sledila bolja predvidljivost i
lakše planiranje nacionalne ekonomske strategije, kao i strategije
pojedinih aktera u biznisu. Taj kompromis nije bio samo praktične, već i
ideološke prirode, budući da se osnovna zamisao socijalne države ne
zasniva samo na idejama evropske posleratne levice, već i na idejama
katoličanstva, pa i nekih konzervativnih izvora. Ovaj projekat se uzima
kao školski primer konstruktivnog iskoraka države u sferu građanskog
društva i efikasnog uređivanja bazičnih, strukturnih odnosa u njemu.
Razume se, ovako ambiciozan cilj zahtevao je i radikalnu promenu u
samom državnom organizmu. Država se morala snabdeti neophodnim
instrumentima za ostvarivanje te nove uloge, drugim rečima, morala je
radikalno povećavati svoje kapacitete, pre svega svoju veličinu i budžet,
i ona je to i činila. No u tome se začinju ozbiljni razlozi njene krize. Po
Ofeu, dva su ključna: jedan je takozvana patologija očekivanja: radna
etika se potkopava, širok krug socijalnih subjekata se, umesto
oslanjanja na svoje snage, na šta ih je upućivala logika tržišta, u sve
većoj meri okreće ka državi i od nje sve više očekuje. Da bi odgovorila
tim očekivanjima, država stalno uvećava svoj budžet i aparat, a to
redukuje investicije i generiše novu krizu. Ovo pak ponovo produbljuje
socijalni konflikt i time se ista ona blagotvorna spirala uzajamnih
podsticanja ekonomskih i socijalnih procesa pretvara u zloćudnu, a
socijalna igra se ponovo vraća na nulti ishod.
Ovi aspekti koncepta države blagostanja bili su predmet žestokih
osporavanja u drugim teorijskim školama.
3a: Neo-marksistički pristupi
I među piscima neo-marksističke orijentacije postoji čitavo šarenilo tema
i pristupa. Habermas ukazuje na krizu legitimiteta savremene
kapitalističke države: kriza kapitalizma se izmešta iz ekonomske sfere u
sam državni aparat i(li) u kulturni sistem. Habermas smatra da,
intervenišući u ekonomiji, država potkopava ideologiju kapitalizma o fer
razmeni i “prirodnom” regulišućem mehanizmu tržišta (što su argumenti
i bojazni i pisaca neo-liberalne orijentacije); druga, možda ključna, je
davno uočena kontradikcija da se javno proizvedeno bogatstvo prisvaja
privatno. Ipak prethodna dva problema nemaju razarajući efekat na
kapitalizam. Takav efekat po Habermasu ima pre svega motivaciona
kriza koja nastaje iz činjenice da kapitalistički (potrošački) način života
razara temljene tradicionalne vrednosti kapitalizma, protestantsku radnu
etiku, religiozni fatalizam, štedljivost.
Funkcionalistički pristup ističe da je osnovna funkcija države da
koordinira i upravlja ekonomskim krizama koje generiše kapitalistički
način proizvodnje. Tri su osnovne funkcije: zaštita poretka, promocija
kapitalističke akumulacije i proizvodnja legitimiteta. (O’Connor 1973,
Wolf 1977). Iz strukturalističke perspektive država se posmatra kao
faktor kohezije društva i ona svojom intervencijom zadire u strukturni
sklop društva, s osnovnom namerom da organizjue vladajuću i
dezorganizuje potčinjenu klasu, koristeći pre svega državne ideološke
aparate (školstvo, religiju, masovne medije, sindikate, porodicu) (Altiser)
Poulantzas ukazuje na tendencije ka intenzivnoj državnoj kontroli nad
svim sferama socijalno-ekonomskog života. One su kombinovane sa
radikalnim opadanjem institucija političke demokratije i drakonskim
sužavanjem “formalnih” sloboda što ističe autoritarnu prirodu
kapitalističke države. Po njemu nije važna politička pripadnost birokratije
na kojoj neki insistiraju, koliko strukturni sklop kapitalizma čije
održavanje je glavni zadatak kapitalističke države.
Klaus Ofe na sličan način problematizuje pitanje državne intervencije u
kapitalizmu. Po njemu iskustva države blagostanja na dramatičan način
aktuelizuju staru dilemu o konvergenciji ili međusobnoj isključivodsti
slobode i demokratije. Odrečan odgovor na ovo pitanje bio je jedna od
retkih dodirnih tačaka između Marksa i njegovih liberalnih antipoda –
Mila i Tokvila. Ali šta se danas može odgovoriti na pitanje da li se ipak
kapitalizam i demokratija isključuju? Ofe odgovara “i da i ne”. Da,
upravo zbog razloga koji su doveli do krize države blagostanja. Ne, jer
su snage koje učestvuju u novom (starom) konfliktu sada veoma
hetergone, tako da raniji bipolarni klasni sukob prelazi u visoko
fragmentirani konflikt koji nikako ne dovodi u pitanje temelje poretka i
koji delom i zbog toga ponovo upućuje glavne aktere na međusobnu
saradnju.
Demonstrirajući neobično snažnu sklonost levičara ka skraćenicama
jedna grupa teoretičara svoju teoriju naziva stamocap (state monopoly
capitalism), definišući taj poredak kao fuziju države i monopolističkih
korporacija u jedinstveni instrument ekonomske eksploatacije i političke
dominacije.
4. Neoveberijanski pristup; koncepcije razvojne države[6]
Posle kejnzijanske države blagostanja postalo je moderno da se o
državi govori kao o instituciji koja uobličava društvo, a nije tu samo da bi
ga opsluživala, što Theda Skocpol naziva vraćanjem evropske
kontinentalne perspektive u njeno izučavanje. “Država se mora
posmatrati kao nešto više od vlade, ona je kontinuirani administrativni,
legalni, birokratski sistem i sistem prisile koji pokušava ne samo da
struktuira odnose između građanskog društva i javne vlasti, već i da
struktuira mnoge temeljne odnose u samom građanskom društvu”
(Stepan, 1978)
Teoretičari razvojne države (Peter Evans, Dietrich Rueschemeyer, Alice
Amsden) svoju raspravu koncentrišu na tri ključna pitanja: autonomija
države[7], kapaciteti i snaga države da opsluži društvo u razvoju i
aktivna uloga u projektovanju i sprovođenju razvojne politike. Oni svoje
polazište nalaze u Veberovom odbacivanju tvrdnje o državi kao
parazitskoj organizaciji, tj. u njegovom isticanju da je snaga države u
njenoj organizaciji i racionalnosti. Obilato se koriste i Veberovi
argumenti o prednostima i nadmoći državne administracije utemeljene
na modernoj birokratiji koju krase: preciznost, brzina, nedvosmislenost,
poznavanje predmeta, kontinuitet, diskrecija, jedinstvo, stroga
subordinacija, redukovanje ljudskih i materijalnih troškova.
Ključna stvar koja razlikuje razvojni od pluralističkog koncepta države je
organska koherencija birokratije i aktivna uloga države u planiranju i
opsluživanju razvoja ali i njena snaga da svoju viziju nametne
društvenim akterima. @eleći upravo da naslika kontrast između
efikasnosti ova dva tipa države, Evans analizira dva suprotna primera:
prvi je primer države u Zairu koju je zaposela Mobutuova kamarila i koja
je princip rent-seekinga dovela do njegovih krajnjih konsekvenci, tj. do
ogoljene i gotovo legalizovane korupcije državnih službenika; to je
rezultiralo enormim bogaćenjem ljudi iz vlasti, neviđenom pljačkom
nacionalnih dobara i, razume se, opštim siromašenjem stanovništva;
suprotni je primer azijskih džinova u kojima je razvoj iniciran i vođen od
same države: najpre je preuređena administracija i to tako što su
zahtevi u pogledu obrazovanja budućih službenika podignuti na najviši
mogući nivo, snažno je podstican i sistematski izgrađivan korporativni
identitet kao i svest o misiji službenika u administraciji, državnim
agencijama su dati veliki stepen autonomije i posebna ovlašćenja.
Glavni prigovor koncepcijama nove desnice iz neo-veberijanske
perspektive mogao bi biti konceptualne prirode: njihov diskurs i
agrumentacija su pretežno deduktivni i normativistički, dok Evans i
druge pristalice razvojne države navode moćnu empirijsku
argumentaciju, kako protiv ideja neoklasičara i neoutilitarista, tako i u
prilog vlastitim tezama.
Neoveberijanskom se može nazvati i antiminimalistička argumentacija
Pola Stritena. Potpuno suprotno od neoklasicista, on smatra da su
“veličina države i javnih troškova u pozitivnoj korelaciji sa ekonomskim
rastom u zemljama u razvoju” i tu tvrdnju argumentuje pozivajući se na
više od sto empirijskih ekonometrijskih studija. On smatra da tržište
može raditi u interesu ljudi, ali da to nije moguće bez prethodnih
povoljnih uslova koje može da stvori samo država. Ona može da
obezbedi: povoljan pravni ambijent, primenu zakona i očuvanje
poretka, uključujući i garanciju sprovođenja ugovora, mora da kreira i
vodi dobru makro-ekonomsku politiku, ohrabruje konkurenciju
antimonopolsikm zakonodavstvom i na druge načine, da stvara i
održava socijalnu stabilnost, obezbeđuje infrastrukturu neophodnu za
ekonomski razvoj (npr. istraživanja i informacije koje su neophodne za
donošenje dobrih poslovnih odluka).
5. Korporativistički pristup
Reč je o konceptu koji insistira ne samo na aktivnoj ulozi države u
društvu, već i na elementima organske isprepletanosti države i raznih
interesnih asocijacija građanskog društva na zajedničkom zadatku
efikasnog upravljanja. Mnogi autori (Manojlesku, [miter, Kouson)
razlikuju takozvani državni i društveni korporativizam. Državni nastaje u
društvima u kojima kapitalistička proizvodnja i samo građansko društvo
nisu dovoljno razvijeni. Grubo rečeno, u takvim društvima država
inkorporira u sebe institucije građanskog društva i to prevashodno kao
instrumente ostvarivanja svoje dominacije. Društveni korporativizam
nastaje u razvijenim kapitalističkim društvima u kojima se uporedo sa
jačanjem državnog intervencionizma stvaraju moćne interesne
grupacije. Odnos državnih organa i ovih korporativnih grupa je, prema
Kousonu takav da ni jedna ni druga strana ne može do kraja da ostvari
svoje interese bez aktivne saradnje.
Ključna razlika između pluralističkog i korporativističkog pristupa je u
tome što se u pluralističkom konceptu interesne grupe tretiraju isključivo
kao zajednice interesa, nezainteresovane za politiku, dok se sama
politika smatra nečim što je ekskluzivno rezervisano za izabrane vlade i
druge državne organe. Po teoretičarima korporativizma, korporativne
grupe aktivno učestvuju u kreiranju politike, zapravo preuzimaju deo
policy-makinga i njihovi međusobni aranžmani i aranžmani s vladom
imaju trajni karakter i mnogo dublji zahvat nego reakcije vlade na
zahteve interesnih grupa. Ovi aranžmani po teoretičarima
korporativizma imaju osnovni cilj da povećaju “upravljivost” društvom.
[trek i [miter ističu zanimljivu pravilnost: što je više slojeva interesnog
posredovanja institucionalizovano, to je društvo više upravljivo
(governable). Time se vlast štiti od preteranih zahteva i očekivanja i
ujedno obezbeđuje veću “prohodnost” svojih odluka.
No postoji još jedna važna razlika: na nju ukazuje fon Bajme: po njemu
o korporativizmu se može govoriti samo kad postoje najmanje tri
partnera: najmanje dve suprotstavljene interesne grupe i država (vlada,
ili državna agencija) koja posreduje u konfliktu. U protivnom, kad
naspram vlade postoji samo jedna monopolizovana struktura (npr.
udruženje lekara, farmera i sl.) koji od vlade traži za sebe neke
beneficije, može se govoriti o pluralizmu, ali ne o korporativizmu.
6. Država u tranziciji
Gotovo sve gore pomenute koncepcije dobile su priliku da se ogledaju u
transformacionim procesima koji se odvijaju u bivšim socijalističkim
zemljama. Brust i Stark, dva značajna analitičara tzv. tranzicije, ukazuju
na zanimljiv početak tog procesa: oni govore o dobro poznatoj sklonosti
ljudi u ovim zemljama da, napuštajući jednu krajnost, završavaju u
drugoj. Tako je i najveći broj političara u ovim zemljama u početku bio
fasciniran liberalnim idejama o slobodnom tržištu. Iz te perspektive
osnovna dilema nove vlasti je izgledala jednostavno: slobodno tržište ili
jaka država. Tako se nastavljalo sa pogubnim zaletanjem iz krajnosti u
krajnost, a za zemlje iscrpljene takvim avanturističkim politikama bilo je
neophodno da se klatno zaustavi.
Osnovni problem liberalne ekonomije po njima je što potcenjuje
socijalno okruženje: umesto sebičnog, ali racionalnog pojedinca kakav
postoji u premisama liberalističkog zaključivanja, postkomunističkim
društvima i državama dominirajupaternalistički obrasci ponašanja
nasleđeni iz decenijskog življenja pod nečijim tutorstvom. Po
liberalističkom rezonu brza privatizacija mora da ubedi ekonomske
aktere da nema pomoći, da su prepušteni sebi; ali to dovodi do talasa
štrajkova i demonstracija, što politički potkopava liberalne projekte -
biračko telo odbacuje programe slobodnog tržišta. Njima nasuprot stoje
neoetatisti koji se zalažu za jaku državu. Po autorima ovog članka
problem je u tome što istočno-evropskim zemljama jednako nedostaju i
slobodno tržište i koherentna, jaka država. Oni porede partijsku državu
iz vremena komunizma sa džinom koji ima snagu patuljka i smatraju da
velika država nije isto što i jaka država. Zato se, smatraju Brust i Stark,
prethodno mora postaviti osnovno pitanje: šta se iz starog režima može
iskoristiti i odgovaraju: ako nema jakog tržišta i jake države, postoji
višedecenijsko iskustvo jakih interesnih organizacija i asocijalcija, mreža
interesnih udruženja (i neoetatistii liberali su neprijateljski raspoloženi
prema njima). Njihova osnovna uloga je 1) da osiguraju širu podršku
programima reformi, tj. da kao partneri sa vladom rade na postizanju
dugoročnijih aranžmana, a da među svojim članstvom rade na
podizanju spremnosti za investiranje u budućnost; 2) da doprinesu
redukovanju rent-seekinga 3) da učestvuju u stvaranju zajednica rizika
koje imaju za cilj da spreče talase bankrotstava. Po tom konceptu
jedinice prestruktuiranja nisu pojedine firme, već mreže firmi.
* * *
Verovatno je da će politička praksa post-socijalističkih društava
značajno prizemljiti teorijsku raspravu o pitanjima države. Ta rasprava je
ponekad ličila na razgovor gluvih, naročito po tome što su se često
ukrštali argumenti normativne i empirijske prirode. Sada se kao na
čistom poligonu ponovo oprobavaju različite strategije i snagu
argumenata nemaju samo teorijski razlozi, već i mnogi drugi koji su
sasvim praktične prirode. Kao po poznatoj Tomasovoj teoremi: ono što
je stvarno u glavama ljudi, to je i delatno, odnosno stvarno po
posledicama. Moglo bi se pretpostaviti da će ta okolnost doprineti da se
težište rasprave o državi u većoj meri nego do sada pomeri na teren
iskustvenih nauka.
Recommended