1-2011 | Liturgija i obitelj

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn112011

od 16. siječnja do 12. veljače 2011.od 16. siječnja do 12. veljače 2011.od 16. siječnja do 12. veljače 2011.od 16. siječnja do 12. veljače 2011.od 16. siječnja do 12. veljače 2011.od 16. siječnja do 12. veljače 2011.

Liturgija i obitelj

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 1God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Liturgija u svetištu obitelji

naša tema: Liturgija i obitelj 2 Obitelj – biblijsko mjesto bogoslužja, D. Runje

Liturgijska slavlja u obitelji, A. Crnčević

Elementi obiteljskoga života u liturgijskim slavljima, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Šaško, S. Slišković,I. Raguž, Ž. Tanjić

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Četvrta nedjelja kroz godinu

Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica

Peta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 D. Anđić / I. Andrić:

Gospodin mi je svjetlost i spasenje

M. Martinjak: Čestitima sviće

trenutak: pisma čitatelja 40 Riječi ustanovljenja euharistije i »lomljenje kruha«

Aleksandr A. Zvjagin, Ljubav, 2000. Zbirka umjetnina Franj. samostana na Humcu

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 1–2011

MLiturgija u svetištu obitelji

Među mnogim »svetištima« u kojima kršćanski osjećaj vjere prepoznaje očitovanje Božje prisutnosti posebno mjesto pri-pada obitelji. Obitelj je svetište Crkve (domesticum sanctua-

rium Ecclesiae; AA 11) u kojem obiteljska zajednica vjernika, kao »Cr-kva u malom«, po svojim molitvenim i obrednim činima vrši djela bogoslužja te tako raste u krsnoj svetosti i snažno doprinosi posveće-nju svijeta. Svojim djelima pobožnosti, a osobito molitvenim činima koji su nadahnuti liturgijom Crkve, obitelj aktualizira Kristovu sveće-ničku službu u svijetu te sami članovi obitelji, po snazi zajedništva u ljubavi i molitvi, postaju »svećenici« jedni drugima. Snaga krsnoga ili općega svećeništva Kristovih vjernika nigdje nije na tako jasan način očitovana kao u međusobnoj molitvenoj upućenosti članova obitelji. Crkva, Familia Dei, zajednica Božjih sinova i kćeri, svoj vidljivi i djelo-tvorni izraz pronalazi u kršćanskoj obitelji, koja je produžetak i slika ot-kupljenoga Božjega naroda.

Obitelj nije skup istomišljenika, sazvanih i okupljenih ljudi, nego za-jednica onih koji na najeminentniji način tvore jedno biće, jedno tijelo. Liturgija Crkve, težeći prema punomu zajedništvu vjernika, nalazi na-dahnuće u kršćanskoj obitelji. Vjernička će se zajednica zato rado nazi-vati obitelji, zajednicom sinova i kćeri, braćom i sestrama... No, i sama će kršćanska obitelj, kao najjasniji izdanak Božjega naroda, slijediti put Crkve, pa će se nazivati kućnom crkvom, svetištem, Božjom obitelji, za-jednicom koja je rođena iz sakramenta, a njezino poslanje u svijetu bit će identično temeljnom poslanju Crkve. Življenje sakramenta ženidbe u kršćanskoj obitelji jest čin uzajamnog posvećenja i bogoštovni čin kojim se proslavlja Bog. U takvom razumijevanju obiteljskoga života molitve-ni se čini nadahnjuju u mnogim segmentima na liturgijskim slavljima Crkve, pa se s pravom može govoriti o liturgijskim činima koji su vlasti-ti kršćanskoj obitelji. Uzajamnost Crkve i obitelji daje nam iznova otkri-ti obiteljsko lice Crkve, poglavito njezine liturgije, ali i eklezijalnu na-rav obitelji te liturgijsku dimenziju obiteljske molitve i obrednih slavlja unutar obitelji. Hodeći kao obitelj kroz započetu Godinu obitelji korisno je suživjeti i snažnije međuprožeti poslanje Crkve u svijetu s poslanjem obitelji u Crkvi i društvu. A liturgija može biti mjesto istinskoga susreta-nja i prepoznavanja Crkve u obitelji i obitelji u Crkvi.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija i obitelj

UObitelj – biblijsko mjesto bogoslužjaStarozavjetne slike obiteljske liturgije

Domagoj Runje

U Svetome je pismu bogoslužje neodvojivo vezano uz obiteljske od-nose. Ovdje se zadržavamo u okvirima Staroga zavjeta gdje se to očituje kako u pozitivnim tako i u negativnim primjerima.

Kajin i AbelZnakovito je da je prvo bogoslužno prinošenje žrtava, opisano u biblij-skoj prapovijesti čovječanstva, povezano s dramom narušene obitelji. Ri-ječ je o dobro poznatoj epizodi o braći Kajinu i Abelu (Post 4,1-16) ko-ja je završila bratoubojstvom. Prvu žrtvu prinio je stariji Adamov i Evin sin, zemljoradnik Kajin, a potom i njegov mlađi brat, stočar Abel. Među-tim, Bogu se Abelova žrtva svidjela, a na Kajinovu, iz nepoznata razloga, nije ni pogleda svratio. Podatak da je Abel prinio »od prvine svoje stoke sve po izbor pretilinu« (Post 4,4) navodi na zaključak da je njegova žr-tva bila bolja od Kajinove. U tom smislu se, primjerice, u Poslanici He-brejima ide i korak dalje veličajući Abelovu vjeru: »Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan – Bog nad njegovim darovima posvjedoči – po njoj i mrtav još govori.« (Heb 11,4).

Ipak, ne oduzimajući ništa takvom obrazloženju, koje je sasvim logič-no i u kontekstu jedinstva Pisma sasvim ispravno, ne smije se previdjeti činjenicu da tekst Knjige Postanka nigdje izričito ne kaže da je Kajinova žrtva u bilo čemu manjkava. Stoga u svom najužem kontekstu pravi ra-zlog zašto Bog nije pogledao na Kajinovu žrtvu ostaje trajnom zagonet-kom, a daljnje se biblijsko pripovijedanje usredotočuje na njegov stav prema Abelu i prema Bogu. No, polazeći od kontekstualne činjenice da u vrijeme kada se sve to odvija na svijetu postoji samo jedna obitelj, koja se sastoji od Adama i Eve i njihovih sinova Kajina i Abela, jedna je stvar ipak jasna. U pozadini prvoga bratoubojstva u povijesti svijeta stoji indi-vidualno prinošenje žrtava koje je inicirao upravo Kajin. I Abel je, dodu-še, pojedinačno prinio žrtvu, ali tek poslije Kajina, koji se u svome činu nije obazirao na svoju pripadnost određenoj obitelji. Važnost te činjeni-ce za razumijevanje problema na relaciji Kajin – Bog – Abel možda će bi-ti jasnije postavimo li pitanje što bi se dogodilo da su Kajin i Abel prinije-li Bogu zajedničku žrtvu? Barem jedan odgovor je siguran. U tom slučaju ne bi postojala mogućnost da se Bogu jedna žrtva svidi, a druga ne. Kako god Bog pogledao na njihovu žrtvu, njegova bi reakcija u odnosu na obo-jicu bila ista. Dvojica braće stajala bi pred Bogom jedan uz drugoga i ne bi došlo do bratoubojstva. Barem ne zbog individualnog prinošenja žrtava.

Stvorivši muškarcai ženu na svoju sliku, Bog

u ljudsku narav upisuje poziv a time i sposobnost

za ljubav i zajedništvo. Taj se poziv ostvaruje

na jedinstven način u ljudskoj obitelji.

Objava Božje ljubavi prema čovjeku nalazi

svoje očitovanje u ljubavi muškarca

i žene u zajednici braka i obitelji. Obitelj, jednako,

postaje mjesto slavljenja Boga, mjesto prinosa žrtve

i obrednoga blagovanja. Prvi svetopisamski govor

o prinosu žrtve progovara o prvoj ljudskoj obitelji.

3

11živo vrelo1živo vrelo12011

NoaNedostatak obiteljskog zajedništva u slučaju Kajina i Abela nije se ponovio u drugoj, također dobro poznatoj biblijskoj epizodi, koja opisuje početak poslijepotopnog svijeta i obnovljenog čovječanstva, koje potječe od pravednog Noe, čovjeka koji je usred pokvarenog svijeta »hodio s Bogom« (Post 6,9).

Zbog nasilja i nepravde koja se raširila ze-mljom Bog je odlučio na zemlju pustiti potop koji u prvom planu izgleda kao kazna, dok du-blja analiza teksta pokazuje da se zapravo ra-di o vraćanju zemlje u stanje u kojem je bila na početku stvaranja, tj. sva pod vodom (Post 1,2.9), da bi, kada se ponovno pokaže kopno (usp. Post 1,9 i 8,13), sva stvorenja na zemlji dobila priliku za novi početak.

Kada je potop napokon prestao, i ponovno se pojavilo kopno, Noa s čitavom obitelji, to jest sa svojom ženom, sinovima i njihovim ženama te sa svim životinjama, izlazi iz korablje, podiže žr-tvenik i Bogu prinosi žrtve paljenice od svih či-stih životinja (usp. Post 8,20). Miris te žrtve ko-ja je doslovno prinesena u krugu čitave ljudske obitelji i svih drugih preživjelih stvorova Bogu

se svidio: »Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: ‘Nikada više neću zemlju u propast stro-valiti zbog čovjeka, tà čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikada više uništiti sva ži-va stvorenja, kako sam učinio...’« (Post 8,21).

Tako, dok Kajinova i Abelova pojedinačno prinesena žrtva Bogu ‘pruža mogućnost’ da mu se jedna žrtva svidi, a druga ne, sveljudski i koz-mički karakter Noine žrtve potiče Boga da, bez obzira na čovjekovu opakost, pokaže svoju bla-gonaklonost ne samo prema ljudima nego i pre-ma svakomu živom stvorenju. Treba istaknuti kako je Božja odluka da više neće uništiti svije-ta, u potpunosti utemeljena u njegovoj volji, ali u pozadini te odluke stoji Noina žrtva koja po-staje temeljem i mjerilom Bogu ugodnog bogo-služja. A bitni samorazumljivi element te žrtve svakako je taj da je ona prinesena Bogu u ime i u prisutnosti čitave ljudske obitelji i svijeta.

JakovNakon spomenutih primjera obrednih žrtava iz biblijske prapovijesti koja se tiče povijesti čita-voga svijeta, daljnji se interes biblijskog teksta preko povijesti Abrahama i Izaka sve više i vi-še usredotočuje na Jakova, oca dvanaestorice sinova od kojih je nastao čitav Izraelski narod. Posebno važni trenutci u Jakovljevoj povijesti svakako su njegova dva boravka u Betelu. Prvi put Jakov stiže u Betel bježeći pred svojim sta-rijim bratom Ezavom (Post 28,10-22). Ondje je usnuo san u kojem mu se objavio Bog i obećao mu: »Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti kao praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blago-slivljati svi narodi zemlje.« (Post 28,13-14). Na mjestu te Božje objave Jakov je odmah podigao kamen koji mu je te noći poslužio kao uzglavlje i na nj izlio ulje. No, žrtvu će prinijeti tek kasni-je pošto se pomiri s bratom Ezavom (Post 33) i ponovno stekne obitelj.

Sve to ispunja se prigodom njegova drugog boravka u Betelu, kamo odlazi po Božjoj zapo-vijedi: »Ustani, idi gore u Betel te ondje ostani!

Obitelj je središnje mjesto slavljenja Pashe. (M. Chagall)

NAŠA TEMA

4

Liturgija i obitelj

Načini ondje žrtvenik Bogu koji ti se objavio kad si bježao od svoga brata Ezava!« (Post 35,1). Ja-kov u Betel ovaj put ne ide sâm i onamo ne stiže slučajno. S njime je čitava njegova brojna obitelj i imovina koju je stekao služeći svom tastu La-banu. Na put se spremaju čisteći se od svih ku-mira koje je Jakov zakopao pod hrast kod Šeke-ma (usp. Post 35, 4).

Subota, dan posvećen Gospodinu, slavi se u krugu obitelji, a članom obitelji postaje svatko

tko se nađe »unutar vrata«. Tako slavlje briše razliku između domaćih i došljaka jer svi zajedno

pripadaju jednoj Božjoj obitelji.

su bili izvan dosega egipatskih ruku, to jest već u noći izlaska iz Egipta Izraelci u svojim kućama slave Pashu. Propisi vezani uz to slavlje izrazito su obiteljskog karaktera: »Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno ži-vinče. Tako, jedno na obitelj.« (Izl 12,3). Jedna obitelj, koliko god bila brojna, ne smije, dakle, za Pashu žrtvovati više od jedne životinje, nego svi članovi obitelji trebaju jesti od iste žrtve. No, ukoliko je obitelj toliko mala da ne može sama potrošiti čitavo živinče, treba da se, već prema broju osoba, pridruži najbližoj kući (Izl 12,4). U Izl 12,21 izričito se navodi da je žrtvovano živin-če prve pashalne večere bilo janje koje ujedinju-je u jednu obitelj sve koji od njega blaguju.

U daljnjim propisima za Pashu koja će se slaviti u obećanoj zemlji, mjesto žrtvovanja i blagovanja pashalne žrtve vezano je uz mjesto na koje će Bog odabrati da ondje »nastani svo-je Ime« (Pnz 16,2.6). Povijesno to će biti hram u Jeruzalemu, a u drugim gradovima neće bi-ti dopušteno žrtvovati Pashu (usp. Pnz 16,6). Zbog toga Pasha, povezana sa sedmodnevnim blagdanom beskvasnih kruhova, za one koji ži-ve izvan Jeruzalema postaje jednim od tri veli-ka hodočasnička blagdana: »Triput u godini ne-ka se pokažu svi tvoji muškarci pred Jahvom, Bogom tvojim, na mjestu koje on odabere: na Blagdan beskvasnog kruha, na Blagdan sedmi-câ i na Blagdan sjenica.« (Pnz 16,16). No, to ho-dočašće no dokida obiteljski karakter pashalne žrtve, nego ga još više ističe podsjećajući člano-ve čitave izraelske zajednice okupljene u jeruza-lemskom hramu da svi potječu od dvanaestori-ce sinova istoga oca Jakova. U hramu je, naime, čitav narod ujedinjen u jednu obitelj koja blagu-je za istim stolom, tj. na istom žrtveniku prinosi Bogu sve svoje prinose i žrtve.

U kontekstu blagovanja pashalne žrtve na poseban se način ističe i to da je ona popraćena poukom o njezinu značenju: »Kad vas vaša dje-ca zapitaju: ‘Što vam taj obred označuje?’, od-govorite im: ‘Ovo je pashalna žrtva u čast Ja-hvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.’« (Izl 12,26-27). Pouka o vlastitom podrijetlu bit-na je sastavnica svakoga obiteljskog odgoja, a za

U Betelu Bog Jakovu potvrđuje svoje obeća-nje o daru zemlje i brojnoga potomstva, mije-nja mu ime u Izrael te on u prisutnosti čitave svoje obitelji na mjestu gdje mu se Bog prethod-no objavio podiže žrtvenik i prinosi žrtvu (Post 35,4). Nakon toga događaja Jakovu se rađa i najmlađi sin Benjamin (Post 35,16-18) te je ti-me definirana obitelj iz koje će nastati čitav izra-elski narod. Potom se, uz poneku zgodu iz živo-ta ostalih Jakovljevih sinova i kćeri, biblijsko pripovijedanje usredotočuje na Josipa, čija po-vijest dovodi čitavu Jakovljevu obitelj u Egipat, a potom i u egipatsko ropstvo.

PashaKnjiga Izlaska započinje opisom Izraelaca u egi-patskom ropstvu. U tome stanju Jakovljevo po-tomstvo ne poznaje nikakva bogoslužnog slav-lja. Njihov odnos s Bogom izražavao se jedino u vapaju: »Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapi-li su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzla-zio je k Bogu.« (Izl 2,23). Suprotno tomu, njihov izlazak iz ropstva obilježen je pravom obrednom gozbom. Zapravo je čitavo oslobođenje od rop-stva izjednačeno s iskazivanjem štovanja Bogu (Post 3,12), a Mojsije se faraonu treba obratiti riječima: »Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.« (Post 3,18). No, i prije dolaska u pustinju, gdje

5


da su neki ipak i sedmi dan izišli skupljati manu Bog se obraća Mojsiju: »Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zako-nima? Pogledajte! Zato što vam je Jahve dao su-botu, daje vam hrane šestoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest; neka nitko u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana.« (Izl 16, 28-29). Drugim riječima, obdržavati i svetkovati subotu znači ostati kod kuće, u svojoj obitelji, »unutar svojih vrata«. Prorok Izaije piše o radosti koju Bog obećava onima koji postupaju na taj način:

»Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotui u sveti dan ne obavljaš poslove;nazoveš li subotu milinom,a časnim dan Jahvi posvećen;častiš li ga odustajuć’ od puta,bavljenja poslom i pregovaranja –tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći,i ja ću te provesti po zemaljskim visovima,dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova,jer Jahvina su usta govorila.« (Iz 58,13-14)

‘Zadržati nogu u dan počinka’ i ostati u svo-joj obitelji može se nazvati prvom subotnjom zapovijedi. Ostavljajući mnoge poslove čovjek se na taj dan mora potpuno uključiti u život obi-telji kojoj pripada. Tek subotom obitelj živi svo-jim punim životom. Zanimljivo je pri tome uo-čiti kako se među ukućanima koji se spominju u kontekstu zabrane rada subotom (Izl 20,10; Pnz 5,14) ne navodi žena. Tu se može vidjeti ja-sna aluzija na to da subotnji počinak ne dokida one poslove koji su nužni za svakodnevni, pa ta-ko i subotnji, obiteljski život. Kao što svećenici u hramu ‘krše’ subotu (usp. Mt 12,5), prinoseći na taj dan i više žrtava nego običnog dana, tako i žena, kao tradicionalno glavni lik obiteljskog ognjišta, može ‘kršiti’ subotu pripremajući goz-bu za svoje ukućane.

U svakom slučaju, mjesto obdržavanja su-bote jest obitelj koja se okuplja oko zajednič-kog, pripravljenog stola, a član te obitelji svat-ko je tko se na taj dan nađe »unutar vrata«. U radosnom svetkovanju Dana posvećenog Gos-podinu nema nikakve razlike između domaćina i došljaka jer svi koji ga zajedno slave pripadaju jednoj Gospodinovoj obitelji.

Izraelce je blagdan Pashe vezan uz temeljni do-gađaj njihove povijesti koji se po slavljenju Pas-he neprestano aktualizira.

Stoga svakogodišnje blagovanje pashalne žrtve ne postaje običajem čiji bi nastanak izbli-jedio u sjećanju, nego ima za cilj upravo to da kroz čitavu povijest podsjeća Božji narod na izlazak iz egipatskog ropstva. Čak i više od toga. Blagovanje pashalnog janjeta nije samo podsje-ćanje, nego obredno uprisutnjenje one noći u kojoj su Izraelci prestali služiti faraonu kao ro-bovi, da bi mogli služiti Bogu u slobodi. A jedna od bitnih oznaka slobodnoga čovjeka jest njego-vo pravo na počinak (šabat) koji predstavlja još jednu temeljnu i najistaknutiju odrednicu sta-rozavjetnog bogoslužja.

ŠabatSubotnji počinak – šabat – sigurno je najprepo-znatljivija odrednica Izraelova vjerničkog iden-titeta. O njegovoj temeljnoj važnosti govori i či-njenica da je to jedini blagdan koji se spominje među deset Božjih zapovijedi: »Sjeti se da svet-kuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvo-ja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvo-ja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata.« (Izl 20, 8-10; usp. Pnz 5,12-14).

U Knjizi Izlaska zapovijed o počinku obra-zložena je time da je i Bog šest dana stvarao svi-jet, a sedmi otpočinuo (Izl 20,11; 31,17; usp. Post 2,2-3), dok u Ponovljenom zakonu ona treba podsjećati Izraela kako je bio rob u Egiptu i ka-ko ga je Bog odande izbavio (Pnz 5,15). Zbog na-glaska na odmor od svake vrste rada, kao sadr-žaj subotnjega dana istaknuta je zapovijed da se tada ne smije obavljati nikakav posao te ostaje pomalo nedorečeno kako se zapravo treba od-marati i svetkovati subotu. No, već i prije nego je zapovijed subotnjeg počinka istaknuta među Deset zapovijedi, jasno je rečeno gdje se ona sla-vi. U epizodi o màni u pustinji (Izl 16) navodi se kako je Bog šesti dan učinio da narod i ne zna-jući nakupi dvostruku količinu hrane, jer je sed-moga dana neće biti (usp. Izl 16,5. 25-26). A ka-

NAŠA TEMA

6

Liturgija i obitelj

DLiturgijska slavlja u obiteljiLiturgijski trenutci obiteljske duhovnosti

Ante Crnčević

Dom i obitelj nerazdružive su odrednice ljudskoga života. Ljudski život nastaje i raste kroz obitelj i njezino zajedništvo, kroz odgo-vornost za primljeni dar života i za poslanje u svijetu i društvu.

Biti lišen obitelji ili biti uskraćen za radost obiteljskoga zajedništva za dijete znači uskraćenost »dostojnoga života«. Obitelj nije samo zajedni-ca osoba, vezanih istim korijenom rođenja, nego i zbilja koja proniče u sva područja života, oblikujući ih i oplemenjujući ih zajedništvom i bli-zinom najdražih. Tako razmišljanje o obitelji vodi i k temi mjesta živ-ljenja, odnosa prema drugima, prema svijetu… Sama riječ ‘obitelj’ izve-denica je iz praslavenskoga denominala vitati, obitavati, stanovati (lat. habitare), pa se uz temeljno značenje obitelji veže zajedništvo doma ili »mjesta življenja«. I latinski pojam familia, preko imenice famul ili fa-mulus (doslovno »kućanin«, potom sluga, »onaj koji je primljen u ku-ću«), vodi do oscičkoga korijena faama, kuća, mjesto stanovanja. Obi-telj tako postaje izraz sveukupnih životnih upućenosti i zajedništava. Upravo jer je obitelj vezana za dom, za mjesto u kojem se očituje i čuva zajedništvo života, korisno je naznačiti važnost mjesta u životu obite-lji. Nekoć je ognjište bilo središte obiteljskoga života, mjesto okupljeno-sti i zajedništva, mjesto blagovanja, pripovijedanja, zajedničke molitve i pouke. Danas je sve teže govoriti o nekom tako snažnom mjestu obitelj-skoga zajedništva jer i obiteljski stol postaje sve rjeđim mjestom susreta. Unatoč suvremenom rastakanju obitelji, stol postaje »središnje mjesto« okupljanja, mjesto kod kojega za svakoga ukućanina ima mjesta.

Ta »mjesnost« obitelji pokazuje da obitelj nije ni apstraktni pojam za-jedništva niti zajedništvo koje bi se ostvarivalo tek u mjeri koja je nužna za rađanje i rast ljudskoga života. Navezanost obitelji na dom i životno poi-stovjećivanje obitelji i obiteljskoga doma (kuće), otkrivaju da obitelj kroz svoje »mjesno određenje doma« traži stalnost, postojanost, ustaljenosti životnih oblika, navika, običaja… Kako li je u tom pogledu govorljiva do-bro nam znana priča o djetetu koje strahotu rata i raseljenost obitelji zbi-ja u jezgrovitu rečenicu: »Ubili su mi kuću!«. Kuća čuva uspomene i kada više ne pripada obitelji. Slike i sjećanja iz djetinjstva uvijek su »smješteni« u neki prostor ili kutak obiteljskoga doma. Mjesnost, interpretirana kao jamstvo stalnosti i sigurnosti obitelji, daje prostornost i religijskomu isku-stvu unutar obitelji. Zbog vezanosti uz mjesto i uz ustaljeni vremenski ri-tam, takva duhovna iskustva, kao primjerice obiteljska večernja molitva, zadobivaju dimenziju obrednosti, a po pripadnosti obitelji široj zajednici, Crkvi, i po upućenosti na zajednička slavlja Crkve, takva obredna iskustva u obitelji zadobivaju i dimenziju liturgičnosti.

Obitelj je mjesto življenja i susretanja gotovo svih

životnih iskustava, pa i kulta. Kršćanska obitelj,

kao zajednica vjernika koji pripadaju jednoj Crkvi, postaje »Crkva

u malom«. Obitelj, primajući od Boga zadaću

da bude »prva i životna stanica društva« (prima et

vitalis cellula societatis), svoje poslanje u svijetu ispunjava uzajamnom

ljubavlju svojih članova i zajedničkom molitvom

u kojoj se očituje kao »domaće svetište Crkve«

(domesticum sanctuarium Ecclesiae).

7


Svaka obitelj ima vlastite načine i oblike zajedništva, vlastite »obrede« u kojima se prepoznaje i kojima se rado vraća. Premda u obitelji vlada nesebič-no povjerenje i zajedništvo, svatko će imati »svoje mjesto« za stolom ili u kru-gu večernjega zajedništva; svatko će imati »svoje vrijeme« koje će drugi pošti-vati. Svi ti elementi zajedništva, koje poštuje i čuva vlastitost svakoga pojedinca, pokazuju kako zajedništvo i sklad traže obred, mjesto i ustaljenu formu života. Obred se uvijek ukorjenjuje u neko mjesto te u stalnost ili pravilnu ritmičnost vremena. I duhovni kršćanski život obitelji traži svoje mjesto i vrijeme. Traži obred, ustaljene oblike molitve i pobožnosti, oblike slavlja, pa je moguće govori-ti o obiteljskoj obrednosti, štoviše o liturgičnosti obiteljske duhovnosti. Puno je razloga zašto govoriti o obrednosti i liturgičnosti kršćanskih slavlja unutar obi-telji. Razlozi su danas tim veći što obitelj sve više živi nametnutu razjedinjenost koja i život vjere sve više smješta u osobni život pojedinaca unutar obitelji.

Crkvenost i liturgičnost obiteljskih slavljaObitelj je mjesto življenja i susretanja gotovo svih životnih iskustava: rađanja, rasta, odgoja, dozrijevanja, bolovanja, umiranja, sukobljavanja i protivljenja, nadmetanja i mirenja, ali i religijskog izražavanja. Živeći iskustvo svijeta i di-jeleći njegovu ‘sudbinu’ obitelj je »svijet u malom«, svijet za sebe. Kršćanska obitelj, kao zajednica vjernika koji pripadaju jednoj Crkvi, ne može biti dru-go doli »Crkva u malom«. Obitelj, primajući od Boga zadaću da bude »prva i životna stanica društva« (prima et vitalis cellula societatis), svoje poslanje u svijetu ispunjava uzajamnim poštovanjem svojih članova i zajedničkom moli-tvom u kojoj se očituje kao »domaće svetište Crkve« (domesticum sanctuari-um Ecclesiae; AA, 11).

Trenutciobiteljskogazajedništva.

(Henry Moore, studija)

NAŠA TEMA

8

Liturgija i obitelj

Krsna pritjelovljenost svih krštenika Crkvi, Kristovu Tijelu, rađa životnom međuovisnošću liturgije Crkve i osobne molitve pojedinaca. Upućenost liturgi-je prema osobnome molitvenom životu i osobne molitve prema liturgiji Crkve, nalazi svoj djelatni izraz u obiteljskoj molitvi i drugim »slavljima« kršćanske obitelji. »Važan cilj molitve kućne Crkve jest da ta molitva bude prirodni uvod u liturgijsku molitvu čitave Crkve« (Familiaris consortio, 61). Obitelj je mjesto gdje se pripravlja, produžuje i razvija slavlje Crkve. Zato je zajednička molitva obitelji, kućne Crkve, nadahnuta liturgijskom molitvom sveopće Crkve, slavlji-ma liturgijskih vremena i blagdana, osobito nedjeljnom liturgijom, ali i slavlji-ma koja obilježavaju neki životni trenutak pojedine krajevne ili mjesne Crkve. Premda »osnovni sadržaj obiteljske molitve jest sâm život obitelji, koji se tuma-či kao poziv što od Boga dolazi« (FC, 59), ipak će se u molitvi kršćanske obite-lji, zbog njezine izraslosti iz vjere i molitve Crkve, naći mjesta za nakane i potre-be cijele Crkve, a na poseban način mjesne Crkve i župne zajednice kojoj i sama pripada. U tu će molitvu, u duhu kršćanske ljubavi, biti uključene i sve tjeskobe i iskušenja kroz koja prolazi zajednica vjernika, razumijevajući da sva trpljenja i grijesi braće u vjeri jesu trpljenje svakoga uda na Kristovu Tijelu, Crkvi.

Podsjetimo li se da je liturgija Crkve spomen-čin i aktualizacija Kristova dje-la spasenja, nužno je uočiti da i sama »liturgija obitelji« postaje mjesto spome-na i iskustva istoga otkupiteljskog djela. U obiteljskoj božanskoj službi kršćanski su supružnici jedno drugomu i vlastitoj djeci ‘svećenici’, nositelji »svete službe«

koja uprisutnjuje Božje djelo spasenja (Hrvatski biskupi, Direktorij za obiteljski pastoral, 26). Otajstvo krštenja i sakramentalnost kršćanske ženidbe postaju temeljnim pozivom i snagom svetosti života supružnika, kao i cijele

njihove obitelji. Kršćanska je obitelj pozvana da udi-oništvom u liturgiji Crkve i živeći poslanje koje iz

nje proizlazi vrši »svećeničku službu« posveći-vanja ljudske zajednice i svijeta. Obiteljski tre-nutci molitve nisu, stoga, usmjereni prema ga-jenju osobne pobožnosti ili duhovnosti samih

članova obitelji; kao »Crkva u malom« obitelj je zajednica slavljenja vjere, pa je nužno trajno posvje-

štenje o liturgičnosti obiteljske molitve.Izraslost kršćanske osobne i obiteljske molitve iz li-turgijske molitve i obrednosti Crkve vidljiva je u go-tovo svim oblicima obiteljske pobožnosti – od prve »molitve nade i iščekivanja« koja prati dijete u utro-bi majke, preko slavlja krštenja, prvoga roditelj-skoga znaka križa na čelu djeteta, prvih molitvenih riječi na djetetovim usnama, upiranja djetetova pr-

sta u Kristov križ i svete slike, do roditeljskih bla-goslova i sposobnosti djece za osobnu molitvu

i vlastitu duhovnost. Česti oblik obiteljske molitve, krunica, eminentni je pokazatelj izraslosti iz liturgije Crkve. Po svom nastan-ku i nadahnuću krunica je pučki oblik Litur-

grijesi braće u vjeri jesu trpljenje svakoga uda na Kristovu Tijelu, Crkvi.Podsjetimo li se da je liturgija Crkve spomen-čin i aktualizacija Kristova dje-

la spasenja, nužno je uočiti da i sama »liturgija obitelji« postaje mjesto spome-na i iskustva istoga otkupiteljskog djela. U obiteljskoj božanskoj službi kršćanski su supružnici jedno drugomu i vlastitoj djeci ‘svećenici’, nositelji »svete službe«

koja uprisutnjuje Božje djelo spasenja (Hrvatski biskupi, Direktorij za obiteljski pastoral,i sakramentalnost kršćanske ženidbe postaju temeljnim pozivom i snagom svetosti života supružnika, kao i cijele



članova obitelji; kao »Crkva u malom« obitelj je slavljenja vjere, pa je nužno trajno posvje-




8

grijesi braće u vjeri jesu trpljenje svakoga uda na Kristovu Tijelu, Crkvi.Podsjetimo li se da je liturgija Crkve spomen-čin i aktualizacija Kristova dje-

la spasenja, nužno je uočiti da i sama »liturgija obitelji« postaje mjesto spome-na i iskustva istoga otkupiteljskog djela. U obiteljskoj božanskoj službi kršćanski su supružnici jedno drugomu i vlastitoj djeci ‘svećenici’, nositelji »svete službe«

koja uprisutnjuje Božje djelo spasenja (Hrvatski biskupi, Direktorij za obiteljski pastoral,i sakramentalnost kršćanske ženidbe postaju temeljnim pozivom i snagom svetosti života supružnika, kao i cijele



članova obitelji; kao »Crkva u malom« obitelj je zajednica slavljenja vjere




Kršćanski su supružnici, vršeći poslanje koje proistječe

iz sakramenta ženidbe, »svećenici« jedno drugomu

i djeci koja su darovana njihovoj ljubavi.

(Henry Moore, 1950., Barclay School, Stevenage,

Hertfordshire, Engleska)

9


gije časova, a što se otkriva u paralelnosti ustrojbenih elemenata krunice i li-turgije časova (dostatno je samo usporediti 150 psalama sa 150 ‘Zdravo Marijo’ u ‘klasičnom’ ružariju; pet otajstava krunice s pet psalama, koliko ih je nekada bilo u velikim molitvenim časovima Jutarnje i večernje ili pak litanijske zaziv s prošnjama ili molbenicom iz liturgije časova). Molitva krunice raznolikošću svojih elemenata nosi i mogućnost raznih ‘liturgijskih službâ’ unutar obitelji. Pred obiteljskom su zajednicom velike mogućnosti da svoje molitvene trenut-ke uvijek oblikuje kao »liturgijsko obiteljsko slavlje« – prije svega usmjerujući svoju duhovnost prema liturgiji Crkve i svoje molitvene nakane prema potrebama čita-ve Crkve, ali također po unošenju izvornih liturgijskih elemenata u ta obiteljska ‘slavlja’. Izdvajamo samo neke liturgijske oblike prikladne za obiteljska slavlja: čitanje Božje riječi, molitva psalama, pjesme, litanijski (dijaloš-ki) zazivi, molitve u formi »sveopće molitve vjernika«, trenutci šutnje, razdioba slavlja na više pojedinaca (obi-teljskih liturgijskih služitelja), blagoslovi...

Od pobožnosti do liturgije u obiteljiTragom iznesenih naznaka o usmjerenosti obiteljske molitve i duhovnosti pre-ma liturgiji Crkve čini se korisnim ukazati na neke specifične liturgijske oblike kojima Crkva daje mjesto unutar obitelji. No, prije toga naglasimo da izvori-šte i vrhunac molitvenoga života kršćanske obitelji i slavljâ u obitelji jest udio-ništvo u nedjeljnomu euharistijskom slavlju. Bilo bi hvalevrijedno kada bi su-vremeni pastoral više poticao na zajedničko sudjelovanje cijele obitelji na istoj nedjeljnoj euharistiji. U našemu se pastoralu očituje proturječje kada se živo potiče obitelji na svakodnevnu obiteljsku molitvu, a istovremeno se ne omo-gućuje da u nedjeljnomu euharistijskom slavlju sudjeluju »zajednice obiteljî«, nego se ponegdje, štoviše, potiče odijeljenost sudjelovanja kroz posebne mise »za djecu«, »za mlade«, »za odrasle«… Da bi se obitelj mogla osjetiti subjek-tom u Crkvi i prepoznati svoje specifično poslanje u krilu Crkve i društvu u ko-jemu živi, nužna je pretpostavka da župa ne bude shvaćena i organizirana sa-mo kao »zajednica zajednicâ«, »živih vjerničkih krugova« i raznih »interesnih skupina«, nego neizostavno (ili možda na prvome mjestu!) kao »zajednica obi-teljî«. Hrvatski su biskupi s razlogom tu zadaću godine 2002. stavili pred na-ša pastoralna nastojanja u (čini se već zaboravljenom) Direktoriju za obiteljski pastoral obitelji Crkve u Hrvatskoj.

U sakramentalnome životu vjere obitelj ima važno mjesto. Priprava za ne-djeljno slavlje euharistije čitajući zajedno u obitelji nedjeljna svetopisamska čitanja i razmatranje nad liturgijskim molitvenim tekstovima (danas dostu-pnima u više oblika), pokazuju se kao oblici koji uvelike mogu pripomoći »pu-nom, svjesnom i djelatnom« udioništvu u nedjeljnoj liturgiji, ali i oblikovanju same Crkve kao istinskoga subjekta slavlja. U pripravi za sakramente kršćan-ske inicijacije obitelj ima nezamjenjivu ulogu. Roditeljskom brigom, praće-njem, mogućim katehetskim tumačenjem te zajedničkom obiteljskom moli-tvom za djecu koja pristupaju sakramentima bit će pokazano da kršćanskom inicijacijom djeca ne bivaju »izvedena« iz kruga obitelji da bi na potpuniji na-

Premda osnovni sadržaj obiteljske molitve jest sam život obitelji, ipak će se u molitvi kršćanske obitelji, zbog njezine izraslosti iz vjere i molitve Crkve, naći mjesta za nakane i potrebe cijele Crkve, a na poseban način mjesne Crkve i župne zajednice kojoj i sama pripada.

NAŠA TEMA

10

Liturgija i obitelj

čin bila pritjelovljena Crkvi, zajednici vjernika, nego da upravo kroz obitelj bi-vaju inicirana te da svoju novu sraslost s Kristom i Crkvom na najživotniji na-čin doživljavaju baš u vlastitoj obitelji.

I slavlje sakramenta pomirenja ima svoje obiteljske trenutke. Ponegdje još živi hvalevrijedan oblik prožetosti eklezijalne i obiteljske dimenzije sakramen-ta pokore na način da ukućani prije odlaska na sakrament pomirenja pristupaju jedni drugima »tražeći oproštenje«, i to kroz ustaljenu obrednu formu pružanja ruke i davanja bratskoga cjelova. Obitelji koja svakodnevno moli i zajedno slavi nedjeljnu euharistiji ne će se činiti zahtjevnim prijedlog da unutar redovitih mo-litvenih trenutaka, u određene dane, predvide i poticaje za osobnu pripravu za sakrament pomirenja, osobito razmatrajući grijehe koji ranjavaju zajedništvo, međusobno povjerenje i požrtvovnost u obitelji.

Liturgijski oblik koji je posebno prikladan za slavlje u obitelji jest liturgi-ja časova, osobito neki njezini dijelovi, kao Jutarnja i Večernja molitve te Po-večerje. Brojna iskustva i primjeri pokazuju da tim oblikom slavlja kršćanski supružnici mogu po molitvi Psalama i čitanju Božje riječi dublje proniknuti u otajstvo Krista i u molitvu Crkve. Liturgija časova nosi također specifičnu sna-gu zajedništva s čitavom Crkvom jer su u iste molitvene riječi, vlastite svakome pojedinom danu unutar liturgijske godine, sliježu glasovi hvalospjeva i vapaja milijuna kršćana sa svih krajeva Zemlje.

Po liturgijskoj su formi također prikladni obiteljski blagoslovi koje će ro-ditelji izgovarati nad svojom djecom. To mogu biti oni ‘jednostavni’ i svakod-nevni, oblikovani u kratkom blagoslovnom zazivu i znaku križa na čelu, pri-

mjerice prije odlaska u školu, na noćni počinak ili na završetku obiteljske molitve, ali i oni ‘svečani blagoslo-vi’, oblikovani u strukturi liturgijskoga čina, a predvi-đeni za posebne trenutke života u obitelji. S posebnom osjetljivošću za važnost takvih slavlja Crkva je obrascu »Blagoslova djece u obitelji« dala mjesto u obrednoj li-turgijskoj knjizi »Blagoslovi«. Prepuštajući jednu »cr-kvenu formu« slavlja »liturgiji obitelji« i predsjedanju roditelja nedvojbeno se priznaje dostojanstvo obitelji u krilu Crkve, ali i njezina zadaća za liturgijski život za-

jednice vjernika. Ista obredna knjiga donosi i »Blagoslov zaručnika« pred-viđajući da slavljem toga blagoslova u prigodi sklapanja zarukâ, kad se oku-pe dvije obitelji, ukoliko nije prisutan svećenik ili đakon, predsjeda jedan od roditelja.

Naznačeni primjeri liturgijskih trenutaka obiteljskoga života pokazuju da zrelost i zajedničko življenje vjere vode korak dalje od obiteljske pobožnosti te obiteljsku zajednicu osposobljuju da bude »liturgijska zajednica kućne Cr-kve«. Odgoj djece za liturgijske trenutke obitelji započet će, bez sumnje, mo-litvom prije počinka i molitvom kod obiteljskoga stola. U obitelji u kojoj je molitva redovita, zajednička, otvorena potrebama i životnim trenutcima svih članova obitelji, potrebama bližnjih te nadahnuta eklezijalnošću i ritmom li-turgijske godine – tu obiteljska molitva lako postaje »liturgijskim slavljem obi-telji«. Za kršćanske je roditelje, vjerujem, teško naći sretniji trenutak od ono-ga u kojem će vidjeti vlastito dijete kako umije sâmo moliti i izvan trenutaka

Ponegdje još živi hvalevrijedan oblik prožetosti eklezijalne i obiteljske dimenzije sakramenta pokore na način da ukućani prije odlaska na

sakrament pomirenja pristupaju jedni drugima »tražeći oproštenje«, i to kroz ustaljenu obrednu formu pružanja ruke i davanja bratskoga cjelova.

11


obiteljske molitve. No, za Crkvu je još sretniji trenutak kada zajednička molitva jedne obitelji biva mjestom življenja duhovnosti i brigâ Crkve te oblikom odgoja za tješnju združe-nost s Crkvom i za puno, svjesno i djelatno sudjelovanje vjernika u li-turgiji Crkve.

Duhovnost obitelji i liturgijska vremenaSuvremena obitelj, suočena sa sve zahtjevnijim ritmom života svih svo-jih članova, od roditelja do predškol-ske djece i njihovih aktivnosti, sve teže uspijeva uskladiti »zajedništvo vremena« u krugu obitelji. Doga-đa se da svatko u obitelji živi »svo-je vrijeme« te se na taj način dijele i raspoređuju dužnosti i obveze. Pre-ostaje premalo vremena za zajed-ništvo, premda je jasno da se obitelj kao »zajednica života« definira ta-kođer i u svojoj vremenskoj odred-nici, kao »umijeće sinkroniziranja vremenâ« svih članova. Ta se uskladba ne tiče samo različitosti obvezâ pojedi-nih članova obitelji, nego i različitosti vremenâ svakoga pojedinog člana. Nuž-no je, naime, razlikovati vrijeme rada, slobodno vrijeme (ili vrijeme odmora) i vrijeme slavlja. Nepodudarnost tih triju vremena u svih članova obitelji stva-ra sve veće teškoće.

Govoreći o vremenu slavlja površnim se pristupom pomišlja da je trenut-ke za slavlje najprikladnije tražiti unutar vremena odmora. No, korisno je na-glasiti da vrijeme odmora, kao vrijeme slobodno od rada – dakle kao vrijeme s »negativnim« predznakom – ne može biti najpoželjnije vrijeme za iskustvo slavlja (A. Grillo). Osim toga, vrijeme slavlja traži zajedništvo i živi se samo kao zajedništvo, dok vrijeme rada i vrijeme odmora dopuštaju, a katkada i traže sa-moću. Zato vrijeme za obiteljska liturgijska slavlja ne traži nužno slobodno vri-jeme nego »oslobađa vrijeme«, s uvjerenjem da je vrijeme slavlja nužno po-trebno za sklad i zajedništvo obitelji. Vrijeme slavlja ne nastaje iz prisile života nego iz opredijeljenosti za slavlje, iz spremnosti da se daruje vrijeme te da se svemu vremenu i svemu tijeku života dade nova dimenzija – upućenost na bo-žansko i onostrano. Vrijeme liturgijskoga slavlja u obitelji nadahnjuje se i daje voditi liturgijskim vremenom Crkve, ritmom liturgijske godine koja u povijest svijeta i Crkve unosi dimenziju vječnosti. Kršćanska obitelj moli u ritmu s tim vremenom, s liturgijskom godinom, u ritmu slavljenja Kristovih otajstava, ka-ko bi i vrijeme rada i vrijeme odmora bilo preobraženo slavljem te kako bi či-tav život zadobio miomiris životne proslave Boga.

Obiteljska molitvai obredna obiteljska

slavlja nalaze svoj vrhunac u nedjeljnoj

euharistiji Crkve. (Miriam Walter)

NAŠA TEMA

12

Liturgija i obitelj

DElementi obiteljskoga životau liturgijskim slavljima

Ivan Šaško

Da bismo što ispravnije mogli govoriti o suodnosu između obitelji i liturgije, važno je uočiti poveznicu između obitelji i Crkve. Naime, u novije se vrijeme sve više ponovno otkriva ono što je u početcima

Crkve bilo važno: obiteljski život kao iskustvo Crkve; iskustvo Crkve i cr-kvenosti u svjetlu obiteljskoga života. Domus ecclesiae kao da priziva ži-votnost crkvene obitelji (familia ecclesialis).

Na početcima kršćanstva, domaće, obiteljsko ognjište često je polazi-šte naviještanja evanđelja i oblikovanja crkvene zajednice pa možemo re-ći da se Crkva rađa poput velike obitelji, ali i u različitosti od pojma koji se zaustavlja na ljudskoj obiteljskoj zajednici, jer nije nošena poglavito ze-maljskim poveznicama. Razvoj i suodnos kršćanstva prema obitelji zahti-jeva razumijevanje religijsko-kulturološkoga ozračja u kojemu se razvi-jalo kršćanstvo. To se odnosi, doduše manjim dijelom, na grčko-rimsku, helenističku kulturu, ali osobito na židovstvo, gdje je obiteljsko bogosluž-je oduvijek imalo temeljno značenje, a ponekad (u nomadskome načinu življenja) ostalo jedinim oblikom bogoštovlja.

S obitelji su povezane: žrtve, govor o Savezu, obrezanje, blagoslovi, pa i samo poimanje Boga ‘Abrahamova, Izakova i Jakovljeva’. I onda kada je središnju ulogu imao Hram ili sinagoga, obiteljsko ozračje nije prestalo imati svoje obredne specifičnosti. Tako i najveća slavlja, kao što je Pasha (Vazam) živi svoju dvojakost: obrede u Hramu i obrede u obitelji. Povijest spasenja, izražavana obredom (molitvom, gestama, naviještanjem Bož-je riječi, blagovanjem, paljenjem svijeća…), u židovstvu je neodvojiva od obiteljskoga konteksta. Obitelj je u židovstvu važno mjesto bogoslužja.

Ustroj kršćanskoga obiteljskog žarištaIsus je živio sve vidike toga obiteljskog života, baš kao što je sudjelovao i u drugim oblicima obrednoga spomen-čina spasenja (blagdani, hodoča-šća). On daje važnost ljudskoj obitelji, ali pokazuje znakove prevladavanja zemaljskih odnosa, budući da su poveznice koje proviru iz Duha snažni-je od onih koje su vezane uz krv (usp. Lk 2,49; 11,28). U obrednome izra-žaju, ali ne samo u njemu, ostaju tragovi i okosnice bogoslužja vezanoga uz dom i obitelj (lomljenje kruha se događa u kućama). Domovi su zajed-nička jezgra i susretišta.

Iz apostolskih poslanica, osobito svetoga Pavla te iz Djela apostolskih, izranja euharistijski ustroj kršćanskoga obiteljskog žarišta, što je vidljivo u suodnosu euharistije i kršćanske ženidbe (usp. Ef 5,25), dok Djela apo-stolska povezuju kršćanska blagovanja s davanjem hvale Bogu (usp. Dj 2,47). Euharistijski stav, nutarnja logika zauzimanja za zajedništvo pro-žimala je cijeli obiteljski život, a svoj je najdublji izražaj dobivala u obre-

Kao što obitelj iz liturgije Crkve, čiji je

dio, preuzima neke od prepoznatljivih obrednih

gesta i nosivih simbola, tako i liturgija vjerničke

zajednice iz govora obiteljske obrednosti

preuzima neke simbole i obredne oblike. Pritom

se misli osobito na blagovanje i na vrijednost

zajedništva za stolom te na simbole poput doma,

vrata, ključa, ognja, svjetiljke... Da bi se

dosegnula punina njihova značenja, potrebno je

posegnuti za njihovom obiteljskom uporabom

i kontekstom.

13


dima zajedničkoga ‘lomljenja kruha’ i općenito okupljanja. I onda kada su kršćanske kuće za-mijenjene novim obrednim prostorima, ostalo je živjeti iskustvo ljubavi i zajedništva (agape). S obrednoga antropološkoga gledišta slavlje je osobito vezano uz blagovanje, što u kršćanstvu ima vrhunac u euharistiji, koja ima svoje produ-ženje i nastavak u raznim oblicima zajedništva.

U cijelome spletu obiteljske obrednosti izni-mno važno mjesto ima dnevna i tjedna (obitelj-ska) molitva. Zbog toga se i na kućama mogu na-ći tragovi natpisa koji govore o Božjoj prisutnosti i blagoslovnim zazivima. U molitvama koje su slijedile židovsku dinamiku podjele dana uvijek se našla kršćanska interpretacija, s kristološkim naglaskom (Krist kao mlado Sunce i novi Dan). U prvim trima stoljećima kršćanstva ne posto-ji rez između obiteljskoga i liturgijskoga ozrač-ja. Poveznica je na tjednoj razini bila euharistija i dnevne molitve, a na godišnjoj Vazam i blagda-ni. Srednjovjekovna liturgija i duhovnost unijela je klerikalizacijom liturgije poseban tip privatne i obiteljske molitve koja je po sadržaju i po izra-žajnim oblicima bila jednostavnija.

U 4. i 5. st., u doba crkvenih otaca, kada se liturgija Crkve institucionalizi-rala, žive tri oblika koji čuvaju obitelj-sko obilježje: molitva za stolom, jutar-nja i večernja molitva te kerigmatska molitva, vezana uz navještaj Božje ri-ječi. Nositelji tadašnje duhovnosti ne-prestano potiču da se od obitelji i doma stvara ‘mala Crkva’. No, i dalje živi po-veznica između euharistije i obiteljske molitve. To treba uočiti kao konstan-tu. Time se postiže i nutarnja dinamika molitve Crkve (časoslova) i interakcija između molitve, liturgije i načina življe-nja i ponašanja.

Srednji je vijek na te temeljne oko-snice unio nove elemente, osobito puč-kih pobožnosti i specifičnih molitvenih izražaja (krunica, molitva ‘Anđeo Gos-podnji’, odjeci liturgijske godine na obi-teljski život, obiteljski vidici slavlja sa-kramenata, sakramentala i blagoslova, osobito sprovoda i pastorala umirućih).

Suvremeni pomaciSociološke promjene i valovi ‘sekularizacije’ ra-znih profila poljuljali su mnoge oblike tradici-onalne molitve. Pritom se ne smije zanemari-ti širenje novoga zamaha shvaćanja crkvenosti obitelji i obnovljenoga pastorala koji ponovno vraća na temeljna liturgijska uporišta: euharisti-ju, molitvu, Božju riječ.

Prvi korijen crkvenoga shvaćanja obitelji rađa se iz otkrivanja velikih vrijednosti Bož-jega naroda (izabranje, savez, posveta, obe-ćanja i dr.), a ostvaruje se u promatranju obitelji kao slike Presvetoga Trojstva, poput ‘ćelije’ unutar Kristova mističnoga tijela. Za-tim treba uzeti u obzir poimanje liturgije kao vršenja Kristove svećeničke službe, pri če-mu je tomu služenju pridružena Crkva (usp. SC, 7). Treći je čimbenik svakako produblji-vanje istine o zajedničkome svećeništvu vjer-nika, sa svojim odražajem u svakidašnjici i liturgijskim slavljima, naročito u slavljenju kršćanske ženidbe, iz kojega se rađa kršćan-ska obitelj.

Obitelj, po snazi krštenja i sakramenta ženidbe,nosi posvećujuću i preobražajnu snagu za cijelu ljudsku zajednicu.(Stanko Ćosić, Zbirka umjetnina Franjevačkog samostana na Humcu)

NAŠA TEMA

14

Liturgija i obitelj

je to upravo njegova obitelj. Tako nailazimo na izraze kao što su: »familia tua«, »universa fa-milia tua«. To je obitelj koju tvore svi ljudi i svi narodi (»familia populorum« ili »familia homi-num«, »humana familia«). Najizravnije se takav govor susreće u slavlju blagdana Svete Obitelji, u suodnosu s božićnim otajstvom, gdje se naziru tri ideje vodilje: Bog je začetnik i temelj obitelj-skoga života u povijesti spasenja; unošenje obi-teljskoga iskustva u otajstvo Utjelovljenja, ima-jući pred sobom Nazaretsku obitelj; liturgijska usmjerenost koja kršćansku obitelj ne proma-tra u sebi, nego je uvijek otvorena širini ‘Božje obitelji’.

U svakome od slavlja sakramenata posto-ji posebna obiteljska dimenzija: u ženidbi je to obitelj u nastajanju, oslonjena na otajstvo odno-sa ljubavi Krista i Crkve; u ređenjima je neizo-stavno ozračje obitelji iz kojega se zajedničarski smisao obitelji lako proteže na cijelu Crkvu, uko-rijenjen u brižnosti i predanju; u sakramentu pomirenja doživljava se, s jedne strane, iskustvo grijeha koje raskida veze/Savez i zajedništvo, s druge, susret s Bogom milosrđa, koji je ljubavlju i oproštenjem snažniji od grijeha; u sakramentu bolesničkoga pomazanja neizostavan je obitelj-ski kontekst u više oblika (služba ljubavi, sudio-ništvo u slavlju, često u domu bolesnih).

U obredu sprovoda vrjednuje se dom pokoj-nika bdijenjem, zajedničkom molitvom i mogu-ćim početkom samoga sprovoda; u molitvi ča-soslova postoje elementi koji tu molitvu lako ucjepljuju u obitelj. Ona je zajednička po svojoj

naravi; ona je biblijska i evanđeoska po svome sadržaju; ona je crkvena po svome obliku,

a ima puno mogućnosti uključivanja spe-cifičnosti obiteljskoga života (na pose-

ban način u molitvi vjernika) dotične obitelji. Blagoslovi su polje koje dopušta puno

kreativnosti i uronjenosti u konkret-ne prilike života. Osim godišnje-

ga blagoslova obitelji, mogući su obredni oblici koje mo-

gu koristiti i laici, naročito članovi obitelji (blagoslov djece, majki, zaručnika,

druge, susret s Bogom milosrđa, koji je ljubavlju i oproštenjem snažniji od grijeha; u sakramentu bolesničkoga pomazanja neizostavan je obitelj-ski kontekst u više oblika (služba ljubavi, sudio-ništvo u slavlju, često u domu bolesnih).

U obredu sprovoda vrjednuje se dom pokoj-nika bdijenjem, zajedničkom molitvom i mogu-ćim početkom samoga sprovoda; u molitvi ča-soslova postoje elementi koji tu molitvu lako ucjepljuju u obitelj. Ona je zajednička po svojoj

naravi; ona je biblijska i evanđeoska po svome sadržaju; ona je crkvena po svome obliku,

a ima puno mogućnosti uključivanja spe-cifičnosti obiteljskoga života (na pose-

ban način u molitvi vjernika) dotične obitelji. Blagoslovi su polje koje dopušta puno

kreativnosti i uronjenosti u konkret-ne prilike života. Osim godišnje-

ga blagoslova obitelji, mogući su obredni oblici koje mo-

gu koristiti i laici, naročito

Važna je svrha domaće Crkve izgraditi za djecu prirodno uvođenje u liturgijsku moli-tvu Crkve (časoslov) koja se odnosi na osobni, obiteljski, ali i sveukupni društveni život. Oda-tle nužnost da svi članovi kršćanske obitelji su-djeluju u euharistiji (osobito nedjeljnoj) i sa-kramentalnim slavljima, među kojima se ističu slavlja kršćanske inicijacije vlastite djece. Kr-šćanska obitelj također slavi različita slavlja li-turgijske godine.

Mjesto obitelji u obredima zajednicePromatrajući pojedine obrede, lako se uviđa mjesto koje u njima ima obitelj. U inicijaciji čla-novima obitelji pripada uloga unutar pripreme katekumena, a kum u duhovnome smislu proši-ruje obitelj krštenika, surađujući s roditeljima u vođenju kroz život po vjeri. Prva briga za kršte-nje djeteta pripada roditeljima, a i sami se treba-ju za njega pripremati, kako bi mogli dijete vo-diti prema zreloj vjeri. Slično vrijedi i za ostala dva sakramenta kršćanske inicijacije. Iznimnu pozornost valja posvetiti sakramentu kršćanske ženidbe i njegovu suodnosu prema euharistiji koja je vrelo kršćanskoga braka. Kršćanska obi-telj ima svoje utemeljenje u euharistijskome da-ru ljubavi. Liturgijska se zajednica često u mo-

litvama naziva imenom ‘obitelj’ i kao ta-

kva se obraća Bogu, spo-minjući da

Požrtvovnost i ljubav unutar obitelji slika su Kristove ljubavi prema Crkvi.

15


staraca). Tu je možda najvidljivije kako su obi-teljski običaji i vjerničke geste ušle u liturgiju.

Liturgijska obnova nije pružila dostatnu po-zornost suodnosu liturgijske godine i obitelj-skoga života. Zbog toga bi trebalo razvijati obli-ke obiteljskoga slavljenja liturgijske godine. U hrvatskim se kršćanskim obiteljima stoljećima udomila molitva krunice Blažene Djevice Mari-je, koja može doživjeti i svoje razvijanje, bilo u časoslovnu molitvu ili u čitanje Svetoga pisma (lectio divina).

Obilježja obitelji u liturgijskoj dinamiciSvijest o obitelji kao kućnoj Crkvi i poimanje Crkve kao subjekta liturgije u novije vrijeme može biti novi zamah za pastoral. Tipično je za narav obitelji to da je oblik zajedništva; najčvr-šća naravna veza između ljudi, koja – prosvijet-ljena i prožeta vjerom – postaje novom obite-lji, ne umanjujući naravnu poveznicu. Obitelj, nadalje, uvijek sa sobom nosi podrijetlo i vla-stiti spomen, što također pronalazi odjeka u li-turgijskim slavljima. Ona je ozračje slavlja sa-dašnjega, ali i iščekivanja budućega.

Kao što obitelj iz liturgije Crkve, čiji je dio, preuzima neke od nosivih simbola i u značenje kojih je inicirana, tako i liturgija vjerničke za-jednice iz govora obiteljske obrednosti preuzi-ma neke od nosivih simbola. Pritom se misli na blagovanje i na vrijednost zajedništva za sto-lom; na simbole poput: doma, vrata, ključa… Da bi se dosegnula punina njihova značenja, potrebno je posegnuti za njihovom obiteljskom uporabom i kontekstom.

Obiteljska životnost poznaje ponovljivost, ali je puno slobodnija; nije vezana uz propisa-nost koja lako unosi osjećaj otuđenosti i kru-tosti. Obitelj pruža prostor spontanosti, kre-ativnosti, lakšu promjenu govora i rječnika; zahtijeva sudjelovanje svih prema vlastitim mogućnostima; bliska je stvarnomu životu, no-seći sa sobom njegovu neposrednost.

Na svim razinama svoga života, duhovnoj, čuvstvenoj i intelektualnoj, čovjek se izražava pomoću ritualiziranih simboličkih sustava. Ro-đenje, smrt, ženidba, slavlje…, sve se živi obred-no. U liturgiju zajednice i obitelji uključeni su:

tijelo sa svom raznolikošću gesta; osobe koje su uključene u obred; predmeti, odjeća, boje, cvi-jeće, arhitektonski elementi s podjelom prosto-ra, slike i kipovi, vrijeme… Unutar obreda su uključena i sva osjetila koja primaju i šalju po-ruke. Sve to što izgleda kao izvanjska danost, pokreće i ostvaruje otajstvo koje se slavi.

Povijest spasenja i svakidašnjost događanjaNije nimalo teško zaključiti da obrednost, od-nosno otajstvo vidljivo po njemu, utemelju-je kršćanski brak i obitelj. Obitelj ima pravo i dužnost slaviti, snagom službe koja proizlazi iz sakramenata kršćanske inicijacije i ženidbe. To je slavlje zbiljska liturgija koja se ne mo-že prenijeti na nekoga drugoga, a ta se litur-gija nalazi u komplementarnome (ne u alter-nativnome) odnosu prema liturgiji vjerničke zajednice (Crkve). Čini se da je, pred plural-nošću modela shvaćanja obitelji, važno da kr-šćanska obitelj ponovno otkrije svoj identitet i poslanje.

Oslanjajući se na ta polazišta G. Venturi-ja te uvažavajući općenite značajke slavlja, po-kušajmo naznačiti glavne elemente obiteljskih slavlja koja se zrcale u liturgijskim slavljima. Slavljenje je uvijek pod oznakom djelovanja, a kršćansko slavlje ima dva subjekta koji djelu-ju: Boga i čovjeka (ovdje obitelj). Slaviti znači uspjeti stvoriti cjelinu između djelovanja Boga (nekada, sada, uvijek) i sadašnjega djelovanja čovjeka. To se ostvaruje putem simbola i obre-da. Slavlje je mjesto i vrijeme u kojemu se su-sreću (sklapaju savez, združuju) Bog i čovjek. Tako i u ovome slučaju vrijedi da slavlje tvore

Liturgija zajednice i liturgija obitelji, sa svim svojim različitostima, jesu liturgija Crkve. Važno je rećida sve ono što se događa u obitelji na razini obrednosti, za kršćane ne bi imalo svoju puninu bez sudjelovanja u liturgijskome slavlju zajednice vjernika. Kao i suprotno: liturgija zajednice, bez poveznice sa svakidašnjicom, bila bi svima strana i daleka.

NAŠA TEMA

16

Liturgija i obitelj

tri elementa: Božje djelovanje (otajstvo), ljud-ski život i simbolički obred, koji ih spaja u sa-dašnji (posadašnjeni) čin.

Obiteljska se slavlja odnose na dva niza do-gađaja: na one koje je ostvario Bog u povijesti spasenja i na događaje iz svakidašnjega živo-ta. Ta se dva niza nužno spajaju, tvoreći cjeli-nu u jednome obredu. Prvi od njih svoj vrhunac ima u Gospodinovu Vazmu, a obitelj te doga-đaje slavi pripovijedajući ih i spominjući ih se; u zajedništvu sa zajednicom Crkve, ali kori-steći vlastiti govor, posadašnjujući te događa-je u obiteljskome okrilju; prevodeći slavljeno u stvarni život obitelji.

U kršćanskome domu Isus je jedan od čla-nova obitelji. Pripovijedanje je važan obredni element koji ne čuva samo prošle događaje u memoriji obitelji, nego prenosi obvezu, vjer-nost, povezanost s naraštajima. Sve je to sve-divo na temeljnu rečenicu: »Ovo činite meni na spomen.«

Prvi način pripovijedanja je praćenje tijeka liturgijske godine, ali jednako tako i stavljanje tih događaja u odnos s prigodama koje su važ-ne za život obitelji, kako u redovitosti ritmova, tako i u iskustvima snažnih značenja. Ni jedan trenutak nije (niti bi trebao biti) beznačajan, od ustajanja do lijeganja, te svaki od njih po-staje prostor mogućega slavlja. To još više vri-jedi za najvažnije događaje u obitelji, kao što su očekivanje rođenja djeteta s brigama i ra-dostima trudnoće, biranje imena i sl., pri če-mu svaki takav trenutak otajstvenoga doga-đanja može pratiti služba Riječi i molitva. Sve se to nužno prenosi i na kontekst cijele vjerničke zajednice.

Odražaj obiteljskih slavlja vidljiv je po-sebice u nedjeljnim euharistijama koje se ne ograničuju na vrijeme slavlja u crkvi, nego počinju od pripremanja u obiteljima. Sjetimo se samo važno-sti odijevanja, zajedničkoga hoda i odlaska do crkve u predslavlje-ničkim trenutcima, kao i pripre-manja jela, stola, poziva u goste i posjeta nakon slavlja.

Obredni obiteljski ritam, koji ostavlja trag na zajednice, specifičan je kada se radi o slavljima sakramenata u povlaštenim životnim trenutcima obitelji: rođenje, preuzimanje neke važne uloge u društvu, bolest… Sakramenti su živi obredni zna-kovi/ozračja u kojima se susreću Kristovo otaj-stvo i stvarni život vjernika, preobražavajući ga.

Elementi obiteljskoga življenja kao put do šire obrednostiPo obrednosti obitelj (ne pojedinac u/iz obite-lji) postaje ključem za razumijevanje i suvreme-nih gibanja koja su oslonjena na individualnost. Razgrađivanjem obitelji događa se gibanje ko-je se odmiče od bitne antropološke odrednice te ima utjecaja i na religijske obrede. Pojedinac ni-je dostatan za obred i ako ne postoji povezanost s drugima, koja je rasla ponajprije u okruženju obiteljskih sastavnica, ne sa-mo da ostaje okrnjen doseg biblijske se-mantike, nego se teže živi blizina crkvenosti.

Obiteljska iskustva molitve daju prostor liturgijskim gestama dodira, poljupca, zagrljaja, polaganja ruku... (Ivan Meštrović)

17


Liturgijski kalendar

30 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 31 P Sv. Ivan Bosco, prezbiter, spomendan

Heb 11,32-40; Ps 31,20-24; Mk 5,1-20

VELJAČA 1 U Svagdan: Heb 12,1-4; Ps 22,26b-28.30-32; Mk 5,21-43 2 S PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA, blagdan 3 Č Svagdan; ili: Sv. Blaž (Vlaho); Sv. Oskar

Heb,12,18-19.21-24; Ps 48,2-4.9-11; Mk 6,7-13 4 P Svagdan: Heb 13,1-8; Ps 27,1.3.5.8b-9; Mk 6,14-29 5 S Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Heb 13,15-17.20-21; Ps 23,1-6; Mk 6,30-34 6 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Svagdan: Post 1,1-19; Ps 104,1-2a.5-6.10.12.24.35c;

Mk 6,53-56 8 U Svagdan; ili: sv. Jeronim Emiliani; Sv. Jozefina Bakhita

Post 1,20 – 2,4a; Ps 8,4-9; Mk 7,1-13 9 S Sv. Skolastika, djevica, spomendan

od dana: Post 2,4b-9.15-17; Ps 104,1-2a.27-28.29b-30; Mk 7,14-23

10 Č Bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik, spomendanod dana: Post 2,18-25; Ps 128,1-5; Mk 7,24-30

11 P Svagdan; ili: Blažena Djevica Marija LurdskaPost 3,1-8; Ps 32,1-2.5-7; Mk 7,31-37

12 S Svagdan: Post 3,9-24; Ps 90,2-6.12-13; Mk 8,1-10

SIJEČANJ 16 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Sv. Antun Opat, spomendan

Heb 5,1-10; Ps 110,1-4; Mk 2,18-22 18 U Svagdan: Heb 6,10-20; Ps 111,1-2.4-5.9.10c;

Mk 2,23-28 19 S Svagdan: Heb 7,1-3.15-17; Ps 110,1-4; Mk 3,1-6 20 Č Svagdan; ili: Sv. Fabijan; Sv. Sebastijan

Heb 7,25 – 8,6; Ps 40,7-10.17; Mk 3,7-12 21 P Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan

Heb 8,6-13; Ps 85,8.10-14; Mk 3,13-19 22 S Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik

Heb 9,2-3.11-14; Ps 47,2-3.6-9; Mk 3,20-21 23 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P Sv. Franjo Saleški, biskup i crkv. nauč., spomendan

Heb 9,15.24-28; Ps 98,1-6; Mk 3,22-30 25 U OBRAĆENJE SV. PAVLA APOSTOLA, blagdan

vl.: Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 S Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan

vl.: 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.10;Lk 10,1-9

27 Č Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici, djevicaHeb 10,19-25; Ps 24,1-6; Mk 4,21-25

28 P Sv. Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendanHeb 10,32-39; Ps 37,3-6.23-24.39-40; Mk 4,26-34

29 S Svagdan: Heb 11,1-2.8-19; Otpj. ps.: Lk 1,69-75;Mk 4,35-41

Ne treba zanemariti činjenicu da je Crkva započela slavljenjem u kući, prije prjelaska u bazilike. Obitelj odgaja i za prostornost, bez ob-zira koliko prostori bili mali (čak i kada su sve-deni na najmanju mjeru). Osim toga, u liturgiji postoji taktilni govor: polaganje ruku, pomaza-nje, zagrljaj (poljubac). Prvi oblik, koji je u li-turgiji obredno stiliziraniji, nalazi se u obitelji: od majčina i očeva poljupca, od izražavanja bli-zine supružnika. Euharistija, po svome obliku, a dijelom i u sadržaju (uzajamnost darivanja i solidarnosti) ima svoje podrijetlo u svečanoj

obiteljskoj večeri. Onaj tko nema iskustva me-đusobnoga dijeljenja, teško usvaja i logiku eu-haristijskoga zajedništva.

Liturgija zajednice i liturgija obitelji, sa svim svojim različitostima, jesu liturgija Crkve. Važno je reći i to da sve ono što se događa u obi-telji na razini obrednosti, za kršćane ne bi ima-lo svoju puninu bez sudjelovanja u liturgijsko-me slavlju zajednice vjernika. Opasnost postoji i u suprotnome smjeru. Naime, liturgija zajed-nice, bez poveznice sa svakidašnjicom, bila bi strana i daleka.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

16. siječnja 2011.


Ulazna: 108 Kliči Bogu (+ 2. strofa psalma)Otpj. ps.: 102 Evo dolazim, GospodinePrinosna: 224.1 i 3 Oče naš dobriPričesna: III Gospodin je pastir mojili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

Ulazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!

Ps 66,4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga naroda i udijeli mir našem vremenu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem. Kad god se slavi spomen Kristove žrtve,vrši se u nama djelo otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 49,3.5-6Postavit ću te za svjetlost narodima,da spas moj budeš do nakraj zemlje.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin mi reče: »Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A sad govori Gospodin, koji me od utrobe slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova,da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 40,2.4.7-10

Pripjev: Evo dolazim, Gospodine,vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnimi on se k meni prignu i usliša vapaj moj.U usta mi stavi pjesmu novu,slavopoj Bogu našemu.

Žrtve i prinosi ne mile ti se,nego si mi uši otvorio;paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikomi usta svojih zatvoriti neću,Gospodine, sve ti je znano.

Drugo čitanje 1Kor 1,1-3Milost vam i mir od Boga, Oca našega,i Gospodina Isusa Krista!

Početak Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaPavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoju Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 1,14a.12b

Riječ tijelom postade i nastani se među nama; onima koji Njega primiše podade moć da postanu djeca Božja.

19


Braćo i sestre, po Kristu Isusu nebeski nam je Otac darovao spasenje i među nama uspostavio svoje Kraljevstvo. Otvoreni tome daru uputimo nebeskome Ocu svoje molitve.

Crkvu, zajednicu tvojih vjernika, prodahni svojim 1. Duhom da među ljudima pripravlja put tvome ponovnome Dolasku te u njoj svi ljudi prepoznaju očitovanje tvoje blizine i snagu tvoga spasenja, molimo te. Papu Benedikta, za čiji se pohod našoj domovini 2. u molitvi pripravljamo, podrži snagom života i mudrošću Duha Svetoga da u svim izazovima svijeta kao mudar pastir ravna tvojim svetim narodom i upravlja ga na put tvoga Kraljevstva, molimo te.Sve kršćane rasvijetli svojom riječju da po 3. krsnoj povezanosti očituju istinsko jedinstvo vjere te grade evanđeosko zajedništvo koje obnavlja svijet, molimo te. Sve očeve i majke nadahni da budu odgovorni4. za obitelji koje si im povjerio: daj da svaka obitelj, po zajedničkoj molitvi i razmatranju tvoje riječi, bude mjesto rasta u vjeri i kršćanskoj odgovornosti za svijet, molimo te.Nas ovdje sabrane pohodi svojom milošću 5. da uvijek umijemo čuti tvoju riječ i prepoznati tvoje lice u svima koji trpe, molimo te.

Gospodine, Bože naš, iz tvoje smo ljubavi stvorenii po otajstvu krštenja na novi život preporođeni. Neka, molimo te, snaga Duha Svetoga siđe na nas da u vjeri i pouzdanju u tebe uvijek hodimo te budemo svjedoci tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima i namai povjerovali joj.

Iv 4,16

Evanđelje Iv 1,29-34Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Ivan ugleda Isusagdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«Riječ Gospodnja

Molitva vjernika

Popričesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimou bratskoj slozi. Po Kristu.

Za mnom dolazi Onaj koji je preda mnom jer bijaše prije mene.

(Vitraj u crkvi St. Etheldreda, Ely Place, London)


20


Levitski zakonik, Aron uzeo dva jarca. Jedno-ga bi žrtvovao Gospodinu kao žrtvu za grijeh naroda, a drugi je bio određen za obred od-nošenja grijeha u pustinju. Aron (kasnije sve-ćenik) položio bi ruke na jarca, priznao bi sve grijehe, krivnje i prijestupe naroda, prenio ih na jarca i onda ga poslao u pustinju. Tako bi jarac u pustinju, u beživotno mjesto pod vla-šću demona Azazela, odnio sve grijehe naro-da. Grijesi bi nestali u pustinji, a narod bi bio olakšan. Bez grijeha. S darovanom prigodom novoga početka. Grijesi, tragovi smrti usred života, vraćeni su u pustinju pod vlast smrti. Time je prostor života, obećana zemlja, opet postalo mjestom života.

Ivan u Isusovu dolasku vidi istu ulogu. Isus će na sebe uzeti grijehe i krivnje naroda. Narod će biti oslobođen od grijeha, a on će nji-hove grijehe na sebi odnijeti u smrt. Ivan već od prvoga pogleda sasvim jasno razumije da Isus dolazi odnijeti grijehe naroda. Kada Isus za sebe bude govorio da nije došao suditi nego osloboditi, u njegovim će riječima odzvanjati suglasje s Kristiteljevim riječima.

Dragovoljni pristanak na ulogu žrtveno-ga jarca i spremnost da prihvati odbačenost,

Dan nakon Ivanova svjedočanstva o se-bi i svojoj ulozi, Ivanu dolazi Isus. Ivan ga opaža izdaleka. Farizeji-

ma koji su iz Jeruzalema došli ispita-ti ga Ivan je već rekao kako među nji-ma stoji netko koga oni ne poznaju. Svoju je ulogu shvaćao kao glas koji služi prepoznavanju onoga koji do-lazi. No, ni sâm Ivan nije poznavao Isusa. S njim se nije ranije susreo. Pa ipak, razlika između Ivana i farizejâ je velika. U trenutku kada se Isus pojavi, Ivan će ga prepoznati. Preko njega pre-poznat će ga i drugi. Farizeji to neće. U če-mu je Ivan drukčiji? Kako on prepoznaje Isu-sa, a farizeji ne? Što Ivan vidi, a oni ne vide?

Ivan svoje krštenje vodom shvaća kao čin koji je sasvim u službi Isusova dolaska. Ivan krsti da se Isus očituje Izraelu. Što Ivanovo kr-štenje ima s Isusovim očitovanjem? Ivan je svoje krštenje nazivao krštenjem za oprošte-nje grijeha. Grijesi čovjeku ne dopuštaju da prepozna Krista. Grijesi ometaju ispravan po-gled. Isusa se ne vidi kao Krista. Isus će pri-hvatiti ovakvo shvaćanja grijeha. Evanđelist Ivan će u opisu ozdravljenja slijepca od rođe-nja uputiti na neobične razlike između Isusa i Židova. Židovi su, a među njih se u ovom slu-čaju ubrajaju i Isusovi učenici, u slijepcu vi-djeli grješnika i smatrali da je slijep upravo zbog nečijega grijeha. Isus će Židovima pred-baciti upravo to što ne vide svoga grijeha pa ostaju slijepi i kod zdravih očiju. Ivan će Kr-stitelj vidjeti isto. On je jedini koji u Isusu pre-poznaje Krista. Ostali to neće. Oči će se otvori-ti onima koji su pustili da im Ivanovo krštenje spere grijehe. Tek jasni uvid u svoje grijehe otvara oči za približavanje Svetoga.

Jaganjac odnosi grijehKada Ivan opazi Isusa, kaže: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Židovima koji su ga slušali u ušima je odzvanjao obred Dana pomirenja. Tada bi, kako to propisuje

Prepoznavanje Jaganjca

an nakon Ivanova svjedočanstva o se-bi i svojoj ulozi, Ivanu dolazi Isus. Ivan ga opaža izdaleka. Farizeji-

ma koji su iz Jeruzalema došli ispita-ti ga Ivan je već rekao kako među nji-ma stoji netko koga oni ne poznaju.

lazi. No, ni sâm Ivan nije poznavao Isusa. S njim se nije ranije susreo. Pa ipak, razlika između Ivana i farizejâ je velika. U trenutku kada se Isus pojavi, Ivan će ga prepoznati. Preko njega pre-poznat će ga i drugi. Farizeji to neće. U če-mu je Ivan drukčiji? Kako on prepoznaje Isu-sa, a farizeji ne? Što Ivan vidi, a oni ne vide?

Ivan svoje krštenje vodom shvaća kao čin koji je sasvim u službi Isusova dolaska. Ivan

Prepoznavanje Jaganjca

an nakon Ivanova svjedočanstva o se-bi i svojoj ulozi, Ivanu dolazi Isus. Ivan ga opaža izdaleka. Farizeji-

Ivan će ga prepoznati. Preko njega pre-poznat će ga i drugi. Farizeji to neće. U če-mu je Ivan drukčiji? Kako on prepoznaje Isu-

Evo Jaganjca Božjega koji

odnosi grijeh svijeta(Iz numizmatičke zbirke

pape Pavla VI., 1967. )

21


Odjeci RiječiPripadati Crkvi Božjoj uz: 1Kor 1,1-3U preskriptu Poslanice doznajemo da Pavao i Sosten pišu Crkvi Božjoj u Korintu. Pavao nastupa kao apostol u Crkvi. Opominje kršćane da ne budu na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj. Crkvu Božju oni možda preziru kad se tako ponašaju.Pavao je progonio Crkvu Božju. Crkve Božje nemaju običaj prepiranja. Crkva Božja jesu (posvećeni) u Kristu Isusu (usp. 1Sol 2,14; 1Kor 1,2). To »u Kristu Isusu« za Pavla znači »kršćani« (posvećeni). To su oni koji su po krštenju ušli u spasenjsko Božje djelovanje u Kristu Isusu. Zajednica se razumije kao konačni Božji narod, kao izabrano i posvećeno mnoštvo konačnog vremena koje je uzeto u Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću i koje će izdržati sud (usp. Rim 8,33-39). Riječ je o Božjem spasenjskom djelovanju u Isusovoj pomirbenoj smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8). Stoga kristologija uvjetuje ekleziologiju.

Mario Cifrak

Zrnj

e

krivnju i smrt koji su se pokazali na koncu Isu-sova puta, već odzvanjaju u Ivanovim riječima na njegovu početku.

Grijeh svijeta Ivan o grijehu govori u jednini. Grijesi naroda se tako vide kroz prizmu grijeha svijeta. Isus ne odnosi zbroj grijeha pojedinaca, nego gri-jeh svijeta. Grijeh svijeta upućuje na struktu-ru koja je iznad pojedinačnih grijeha i iznad zbroja grijeha svih pojedinih ljudi. Ta struktu-ra je jedna i svi koji čine grijeh služe toj nevid-ljivoj, sveprisutnoj strukturi. Ona živi od toga što uvijek iznova u svoju službu uvlači no-ve pojedince. Stoga osobni grijesi nisu samo pojedinačni prekršaji. Oni doprinose pora-stu grijeha svijeta. Grijeh svijeta je okrenutost svijeta od svoga Stvoritelja. Za Isusa evanđe-list Ivan kaže da je došao k svojima, a njego-vi ga nisu primili. Tako se već od početka po-kazala struktura grijeha pod kojom svijet trpi. Isus se suočio s grijehom svijeta. On jedini ni-je potpao pod njegovu strukturu. Nikada nije sudjelovao u njemu. Izložio mu se. Osjetio je svu njegovu gorčinu i oštrinu. Iskusio je gri-

jeh samo s jedne strane, kao onaj koji je na se-bi ponio njegove posljedice.

Crkva je u Ivanovim riječima o Isusu kao jaganjcu prepoznala srce Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. To je razlog zašto svećenik, neposredno prije pričesti, po-dižući hostiju izgovara Ivanove riječi. Među vjernicima stoji netko koga se ne vidi i ne pre-poznaje. Potreban je netko kao Ivan da po-kaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove pri-sutnosti među ljudima. Isus je tu, ali ga nije lako prepoznati. Približava se, ali bez jasnoga glasa ostaje neopažen. Tu je, ali njegova uloga odnošenja grijeha svijeta zamagljena je ljud-skim raspravama. Crkva nastavlja naviješta-ti oslobođenje grijeha kao središnje Isusovo djelovanje. Preko Ivanovih riječi, izrečenim za vrijeme euharistije, zajednica vjernika u ra-zlomljenom (‘slomljenom’) kruhu prepoznaje prisutnoga Krista i kliče mu.

Ivan na Isusu vidi Duha. Duh je sišao i ostao na njemu. Odnošenje grijeha i prisut-nost Duha Ivanu su dovoljni znakovi da za-ključi kako je Isus Sin Božji.

Ante Vučković

Istinu da on nije Mesija, Ivan Krstitelj pojašnjava činjenicom

da on krsti samo vodom. Nakon njega dolazi Onaj koji će krstiti Duhom Svetim. To razlučivanje opominje današnje vjernike da se Kristovim učenikom ne biva

bez životnoga prihvaćanja Duha Svetoga koji krštenike preporađa na božanski život. Zato Ivanovo

svjedočanstvo »Ja nisam Mesija« otkriva tko danas nije Kristov učenik. Kršćani smo u mjeri u

kojoj smo uronjeni (tj. »kršteni«) u Duha i božanski život.


22

23. siječnja 2011

Treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

Ps 96,1.6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ravnaj našim životomda vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove: posveti ih snagom svoga Duha, da nam budu na spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 8,23b–9,3U Galileji poganskoj narod vidje svjetlost veliku!

Čitanje Knjige proroka IzaijeU prvo vrijeme obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljednje on će proslaviti put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku.Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen.Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.4.13-14

Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje 1Kor 1,10-13.17Svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaZaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja,o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 4,23

Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu, i liječio svaku bolest u narodu.

Ulazna: 82 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: Gospodin mi je svjetlost

(glazbeni prilog str. 38)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 100 ili 101 Kušajte i viditeZavršna: 183.1 i 3 Ti, Kriste, Kralj si vjekova


23


Braćo i sestre, Bog je u Kristu pohodio svijeti obdario nas svjetlom koje pobjeđuje svaku tamu i svaki grijeh. U otvorenosti tome daru spasenja molitvom se utecimo Kristu Gospodinu:

Rasvjetljuj, Gospodine, svojim Duhom put Crkve1. da svojim hodom bude uvijek vjernaevanđeoskom poslanju te u svim kušnjama i izazovima svijeta bude svjedok tvoje pobjede, molimo te. Obdari svojom mudrošću papu Benedikta2. i sve pastire Crkve da tvoj narod vjerno predvode putem spasenja te budu vjerni učitelji evanđelja koje osvaja svijet, molimo te. Potakni u srcima naših mladih radosnu spremnost 3. da se odazovu tvome pozivu na život svećeništva i redovništva, molimo te. Pogledaj, Gospodine, nas ovdje sabrane i pomozi 4. da u tvome pogledu prepoznamo svjetlo koje raspršuje tamu i pobjeđuje svaki grijeh, molimo te.Primi, Gospodine, u nebesko kraljevstvo 5. našu pokojnu braću i sestre: nagradi ih radošću vječnoga gledanja tvoga lica, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si evanđelje spasenjadošao navijestiti svim narodima svijeta. Usliši molitve ovdje okupljenih vjernika i svojom nas Duhom okrijepi da budemoustrajni graditelji tvoga kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaPristupiteka Gospodinu i razveselite se, da se ne postide lica vaša.

Ps 34,6

Popričesna molitva Svemogući Bože, ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom božanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost. Po Kristu.

Evanđelje Mt 4,12-23Nastani se u Kafarnaumuda se ispuni što je rečeno po Izaiji.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulu-novu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jorda-na, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prola-zeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vasribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Gali-lejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i lije-čeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.I glas se o njemu pronese svom Sirijom.I donosili su mu sve koji bolovahu od najraz-ličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjeseča-re, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim jepohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola,Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaMolitva vjernika

Prolazeći uz Galilejsko more, Isus ugleda dva brata…(terakota, Musei Civici Santa Giulia, Brescia)


24

Svjetlo Isusova pogleda

Osjećamo okus božićne liturgije. Pro-rok Izaija govori o svjetlu, o čežnji za svjetlom u osmome stoljeću prije Kri-

sta, u doba velikoga asirskoga širenja cijelim Srednjim Istokom. Plemena Zebulon i Nafta-li, na sjeveru Izraela, zahvaćana su pustošenji-ma, nasiljem, izgonima, nametima mezopota-mijskih vladara. Izaija govori o poniženju koje Gospodin dopušta kao kušnju pobjede tame nad svjetlom. U galilejskome kraju kao da se vratio kaos prije stvaranja svijeta, kada su tame prekrivale bezdan (usp. Post 1,2). Narod je iz-gubio nadu; pomirio se s time da je Put uz more zauvijek u rukama asirskih vojnika. I baš tada, u tami beznađa, prorok upućuje riječ o svjetlu novoga dana, o vraćanju mira i vladavini novo-ga kralja iz Davidova roda, misleći vjerojatno na Ezekiju u koga je polagao puno nade.

No, što se uistinu dogodilo? Povijesno gle-dano ništa. Asirsko se osvajanje nastavilo; Eze-kija je bio zatočen u Jeruzalemu poput ptice u kavezu, kako se može pročitati na jednome Se-naheribovu natpisu pronađenom u Ninivi. Što, dakle? Prorok se prevario? Ili pak to ovisi o na-ma. Ako ne vidimo da se odmah ostvaruju naši planovi, mislimo da nas je Bog zaboravio. Kao vjernici moramo se kloniti zlih nastojanja koje susrećemo iz dana u dan. U ljudskoj povijesti i našim životima nakon asirskih tlačitelja dolaze drugi; onaj tko izgubi, biva maknut, a onaj tko pobijedi, odmah se mora suočiti s drugim pre-tendentima na prijestolja, premoć i vlast.

‘Korisnost’ tame za objavu svjetlaBog ne ulazi u taj sukob. On ispunjava proroš-tvo na svoj način – u Kristu, skoro osam stoljeća kasnije. Kada se Isus pojavio na obalama jezera, asirsko je kraljevstvo već stoljećima bilo opustje-lo, ali tama svijeta nije bila dokinuta; tama nasi-lja i prevlasti, sebičnosti i ljudske pokvarljivosti. Ta se tama počela rastakati onda kada je na gali-lejske brežuljke palo svjetlo Isusova pogleda.

Nakon poslanja Ivana Krstitelja, Isus od-lazi u Kafarnaum koji je bio središtem njego-

Treća nedjelja kroz godinu

va djelovanja gotovo tri godine. Kafarnaum je mjesto ribara i poljodjelaca, pružen tristotinjak metara uz zapadnu obalu Genezaretskoga jeze-ra. Nije bio ugledan kao Tiberijada niti bogat kao Magdala. Ipak, Kafarnaum je bio na Pu-tu uz more, znamenitoj carskoj cesti koja je od Egipta preko Damaska vodila u Mezopotamiju; granično mjesto koje je dijelilo Galileju od Go-lana; mjesto s carinarnicom na kojoj su se pla-ćale pristojbe za svu trgovačku robu.

Galileja je smatrana polupoganskom ze-mljom jer je stanovništvo raslo miješajući se s različitim narodima. Jeruzalemci su Galilejce smatrali neukim ljudima koji ne poštuju ni tra-diciju niti rabinske odredbe. To je ‘Galileja po-ganska’; u njoj, ne među pravovjernima i čisti-ma, nego među isključenima i dalekima, Isus započinje svoje djelovanje. Tu, u Kafarnaumu, pred vjerom jednoga stotnika Isus će reći da u Izraelu nije našao takve vjere. Tu, u Kafarnaumu svećenicima i starješinama naroda reći će da će u kraljevstvo Božje prije njih carinici i bludnice. Taj narod, uronjen u tamu, vidjet će svjetlo.

Put iz ozračja smrtiNa istome tragu životnoga svjetla dohvaća nas Isusov poziv. Poziv apostolâ ilustracija je zna-čenja obraćenja. Petar, Andrija, Ivan i Jakov ostavljaju mreže, lađu i oca… Govoreći o zva-njima zbunjuje, a donekle i plaši ta prirodnost napuštanja jednoga ozračja života; spremnost i velikodušnost koja kao da otkida od najvećih ljubavi. Ali, mjera je uvijek svjetlo. Tu nije ri-ječ samo o svećeničkim i redovničkim zvanji-ma, nego o kršćanstvu.

Ostaviše mreže i oca, i pođoše za Isusom.(Susanne Haun, 2009.)

25


Odjeci Riječi

Poziv prvih učenika ne naslanja se na riječ Isusova propovijedanja;

odaziv nije plod njihova traganja za istinom. Evanđelist pokazuje da

se poziv temelji na Isusovu pogledu: »Isus ugleda dvojicu braće

i reče im...«. Riječ je o Božjem odabiru običnih i slabih ljudi. Istinu

će spoznati kasnije, hodeći za njim i slušajući njegovu riječ. Za početak

je dostatno povjerenje. Spremnost »ostaviti sve« i krenuti za njim.

To je preduvjet spoznanja istine.

Da se ne obeskrijepi križ Kristov uz: 1Kor 1,10-13.17Pavao piše u Korint. Ondje su kršćani podijeljeni i u svađi. Pavao ih podsjeća na svoju zadaću apostola: »Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besje-de, da se ne obeskrijepi križ Kristov.« Očito je duhovno iskustvo Korinćana potisnulo ili zanemarilo temeljni navještaj koji nalazimo u 15,3-5: »Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestori-ci.« Pavlovo evanđelje, njegova evangelizacija je križ Kristov. Iako je Krist već kao uskrsli prisutan, o njemu se uvijek mora govoriti i kao o raspetom. U protivnom, križ postaje nešto prazno, bezna-čajno. Pavlova je zadaća propovijedati tu istinu da bi je ljudi pri-hvatili, obratili se, u nju povjerovali te to posvjedočili svojim kršte-njem. Početak kršćanske vjere je križ Kristov. Paradoks – ludost poganima, sablazan Židovima, nama pak mudrost. (usp. 1,22).

Mario Cifrak

Svaki vjernik koji je susreo »svjetlo gali-lejskoga kraja«, koji je razbio tamu svoje du-še, zna o čemu govorim. Evanđelje ne poti-če nebrigu za roditelje, za najbliže; ne promiče bezdušnost… Ovdje je otac simbol povezano-sti s prošlošću, navezanosti na tradicije pređa. Sve što sprječava prihvaćanje novosti evanđe-lja, postaje zaprjekom za život. I povijest i ba-štinu i kulturu treba poštovati i vrjednovati, ali dobro znamo da i u našoj kulturi, u prenoše-nim običajima i načinu življenja ima puno toga što je teško povezivo s evanđeljem. Isus je sto-ga upozoravao da će njegovi učenici često bi-ti neprihvaćeni i isključeni iz društvenoga kri-la, pa i iz vlastitih obitelji. Ostaviti oca ovdje ne znači napustiti brigu za drage ljude, za one ko-ji nas trebaju. Bila bi to ne neljudska gesta i po-krivač lažne pobožnosti. Ostaviti oca u današ-njemu evanđelju znači poglavito napustiti sve što nije spojivo s novošću Kristova hoda.

Ribari koji su pozvani, mrežom su iz mor-ske tame izvlačili ribe. U biblijskome simboliz-mu morske su dubine promatrane kao boravi-šte demonâ, opasnosti, bolesti i raznih prijetnja. Ribari ljudî trebali su izvlačiti druge iz ozračja smrti; istrgnuti ih iz sila zla koje su prijetile po-

tapanjem. Bili su pozvani biti svjetlo u tami, čak i onda kada su sami osjećali teret iste tame.

Privlačna običnost pozivaČesto u ovome evanđelju vidimo Krista koji poziva apostole. Vrijedno je moliti na nakanu da Bog pozove ljude u svećeništvo i redovniš-tvo jer je i u Hrvatskoj sve veća prijetnja da za-jednice vjernika ostanu bez euharistijskih slav-lja; da pristup sakramentima bude otežan jer je malo onih koji se odazivaju na služenje Bogu. No, takvih će zvanja biti ako bude ljudi koji pre-poznaju zvanje kršćanina. Bog zove, a mi moli-mo da taj zov čujemo u svome životu! Da se ne preplašimo tame.

Evanđeoski se poziv događa u ozračju redo-vitih ljudskih poslova. U čemu se sastoji? Tekst bilježi dva pojma koja određuju poziv: Isus ugleda i reče. ‘Vidjeti’ i ‘reći’ - čitav se poziv i odluka nalaze u tim običnim riječima. Vidjeti nije ovdje oznaka banalnoga primjećivanja, već temelj susreta. Pogled je to koji stavlja u žarište neku osobu; pogled koji izabire, izvlači iz ma-se i govori: »Ovaj me čovjek zanima.« Nije to hladan pogled, već pogled pun osjećaja. Pogled postaje porukom i ponudom zajedništva.

Ivan Šaško

Zrnj

e


26

30. siječnja 2011.

Četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Spasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.

Ps 106,47

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušomte u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sef 2,3; 3,12-13Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod.

Čitanje Knjige proroka SefanijeTražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove!Tražite pravdu,tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.»Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni. Moći će pâsti i odmarati se i nitko im neće smetati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146,6c-10

Pripjev: Blago siromasima duhom;njihovo je kraljevstvo nebesko!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje 1Kor 1,26-31Slabe svijeta izabra Bog.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaGledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano:Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaGospodine,donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja. Po Kristu.

Ulazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine

Otpj. ps.: 126 Blago siromasima duhom

Prinosna: 228 Po obećanju

Pričesna: 287 Blaženstva

Završna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi

27

Pjesma prije Evanđelja Mt 5,1-12a

Radujte se i kličite:velika je plaća vaša na nebesima!

Evanđelje Mt 5,1-12aBlago siromasima duhom!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlago siromasima, duhom; njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago krotkima – oni će baštiniti zemlju!

Mt 5,3.5a

Popričesna molitva Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spasenja neprestano rastemo u vjeri. Po Kristu.

Molitva vjernika

Svemogućemu Bogu, koji je izvor prave radosti i put do vječnoga blaženstva, uputimo svoje ponizne molitve:

Za Crkvu koju si pozvao na život 1. evanđeoskog blaženstva: da svjedočanstvom života bude znak novog neba i nove zemlje, molimo te. Za pastire Crkve: udijeli im evanđeoske 2. mudrosti kako bi po njihovu vodstvu i naučavanju sva Crkva živjela životom koji proslavlja tvoje ime i naviješta tvoj slavni dolazak, molimo te. Za sve kršćane: prodahni ih Kristovom 3. ljubavlju da radosno dijele patnju i bolsvih koji trpe te tako u svijetu gradetvoje kraljevstvo, molimo te. Za nas ovdje sabrane: ispuni nas mudrošću 4. Duha Svetoga da umijemo pravo vrjednovati zemaljska dobra i uvijek težiti za onim nebeskima, molimo te. Za pokojnu našu braću i sestre: izliječi ih 5. od rana ljudske nesavršenosti i obdari ih vječnim blaženstvom, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu pokazao si nam put blaženstva. Čuvaj nas ustrajne na putu vjere te jednom dospijemo do vječnog zajedništva s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

neprestano rastemo u vjeri.

Molitva vjernikaMolitva vjernika

Svemogućemu Bogu, koji je izvor

Ugledavši mnoštvo, Isus uziđe na goru i stade naučavati.(Đ. Seder, 1985.)


28

biti »blago« siromasima, ožalošćenima, glad-nima, žednima i progonjenima?! Gotovo sva-kodnevno smo svjedoci sličnih situacija i ne vidimo ništa privlačno u takvom stanju. No, upravo zato sveti Pavao poručuje kako »lude svijeta izabra Bog da posrami mudre«. Kristov učenik mora prihvatiti da ga, kao i njegova Uči-telja, svijet smatra ludim zbog toga što naslje-duje »ludost Božje ljubavi«. U toj je »ludosti« Bog postao čovjekom, živio i umro za njega. Nakon toga ludost je ne vjerovati njegovu spa-senju. Uistinu, vjera nas često stavlja u oprječ-nost sa svijetom koji ima svoju »mudrost«. Svi-jetu u kojem vladaju nepravda, oholost, nasilje, laži i prijevare zasigurno je »ludost« Božji po-ziv upućen po proroku Sofoniji: »Tražite prav-du, tražite poniznost.« Taj svijet gubitnicima smatra one za koje se veli da »neće više čini-ti nepravdu, neće više govoriti laži, u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni«. Zar se i u našem društvu, u kršćanskim zajednica-ma, pa čak i među službenicima Crkve, s pod-smijehom i sažaljivo ne gleda na one koji se »ne znaju snaći«, koji uredno plaćaju poreze, uvijek rade pošteno i ne nalaze »rupe u zakonu«?! No, njima je obećano da će »možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjeg«. Stoga ostaje zapitati se: Tko je luđi – oni koji ulažu u prolazno ili oni koji svoju sigurnost traže u vječnome?

Privlačnost U Blaženstvima osim teško prihvatljivih stvar-nosti, kao što su glad, žeđ, plač i siromaštvo, na-laze se i one koje su, vjerujem, svima privlač-ne. Sumnjam da bismo imali što protiv toga da budemo krotki, milosrdni, mirotvorci i čisto-ga srca. Vjerojatno ih ne uspijevamo tako često ostvariti u svom životu, ali zasigurno svi prizna-jemo da su to istinske vrjednote. Možda ih čak više cijenimo što ih manje imamo. Isus nas po-tiče da za njih budemo spremni podnijeti i ono što je neprivlačno i teško. U zalaganju za mir, milosrđe, čistoću srca i pravednost treba biti spreman i na pogrde, progone, suze i siromaš-

Svatko je od nas tražitelj ‘blaženstva’ u smislu težnje za puninom života u miru, radosti, sreći i ljubavi. Neprestano čezne-

mo, djelomično uspijevamo i neprekidno gu-bimo. Blaženstvo nam uvijek izmiče. Čak i kad bi netko dostigao sreću na zemlji, čeka ga smrt pa mu sreća brzo nestaje. Još je Sofoklo zaklju-čio da nikoga na treba proglašavati sretnim pri-je smrti. To je istina o čovjeku na ovom svije-tu. Ne iznenađuje, stoga, da Isus započinjući svoje propovijedanje govori upravo o blažen-stvu. Čini to odmah nakon poziva na obraćenje zbog blizine Kraljevstva nebeskoga te nakon iz-bora nekolicine učenika. Govor na gori čak su prve njegove riječi koje evanđelist donosi u ci-jelosti. Matej na taj način poručuje da je u Bla-ženstvima opisan duh Kraljevstva nebeskoga, ali jednako tako put nasljedovanja Isusa i bi-vanja njegovim učenikom. Ona otkrivaju koje vrijednosti čovjek treba u sebi razvijati ako želi ići za Kristom i biti dionik njegova blaženstva. No, evanđelist nas odmah upozorava da »Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru«. »Mnoštvo« su svi ljudi u potrazi na blaženstvom, a ostvaru-ju ga samo oni koji su spremni uzdići pogled iznad zemlje te se odluče za uspon pa makar on tražio napore i žrtvu.

LudostKad ne bismo znali tko je izgovorio evanđeoski Govor na gori, lako bismo zaključili da je teško naći više ludosti u tako malo riječi. Kako može

Graditelji blaženstva

Četvrta nedjelja kroz godinu

29


Odjeci Riječi

tvo. Ako Isusu vjerujemo u svemu drugom, on-da bismo trebali vjerovati i njegovu obećanju da ćemo za to biti nagrađeni. Čak nas i samo život-no iskustvo uči da koliko god izgledalo kako svi-jet ide u drugome pravcu, uvijek na kraju upra-vo te vrijednosti budu pobjednice. Ništa manje privlačna nije činjenica da Isusov Govor na gori jamči kako je Bog uvijek uz one koji su ugroženi, »siromašni duhom«, te imaju jedino Njega za uzdanicu. Posvjedočio je to liječeći, tješeći i pro-povijedajući radost, ali i potpunom identifika-cijom s takvima. Spremnost da ga u njima pre-poznamo »cijena« je našeg vječnog blaženstva. Bio sam gladan, žedan, bolestan, osamljen, tu-žan… a ti si mi pomogao ili nisi pomogao.

Blaženstvo ili nesrećaIsusov trud oko pomoći ugroženima te poziv na solidarnost uče nas da su sitost, bogatstvo, mir i radost pravo blaženstvo, dok mu je oprjeka glad, siromaštvo i svaka vrsta nesreće. No, ujedno nas upozorava da ni na ovom području, kao ni na drugima, čovjek nije sačuvao od Boga darovano mu stanje. Vidio je oko sebe i u sebi neprestanu težnju za blaženstvom te preprjeke koje se nala-ze na putu njegova ostvarenja. Mislio je da mora

postojati ravnoteža između blaženstva i nesreće pa da će nesreća drugih biti dovoljna za njego-vu sreću. Tako je u želji za blaženstvom postajao nesretan i druge takvima činio. Htijući biti bla-žen zaboravio je da su i drugi pozvani na isto, pa čak i sami izvor blaženstva. Nije, dakle, problem u bogatstvu, sreći i sitosti, nego u nemogućnosti da u svemu tome prepoznaš Božji dar pa ometaš druge da i sami budu njegovi dionici.

Poziv na blaženstvoVjerujem da se u Blaženstvima svi možemo ba-rem ponekad prepoznati. Najlakše se identifi-ciramo s onima kojima nešto nedostaje, bilo da smo tužni i plačemo ili smo gladni i žedni pra-vednosti, ljudskosti, obzira, ljubavi… Tada nas tješi Isusov govor i očekujemo Božju pomoć. Međutim, on nas poziva da se otkrijemo i u vr-jednotama krotkosti, milosrđa, mirotvorstva i čistoće srca te se oko njih trudimo i za njih žr-tvujemo. Zahvaljujući tome bit će manje ugro-ženih, svijet će biti bogatiji radosne vijesti, pra-vih vrijednosti i međusobne solidarnosti, a Bog neće biti gladan, žedan, pogrđen i progonjen. To je način da od tražitelja postanemo gradite-lji blaženstva.

Slavko Slišković

Bog izabire slabe i prezrene uz: 1Kor 1,26-31Pavao korintskim kršćanima želi reći da ni po čemu nisu izvanred-ni, nego su u svemu obični ljudi (1,26), pa ipak pozvani da budu Kristovi vjernici. On to shvaća kao dio ‘Božje taktike’. Bog se slu-ži nejakima i slabima, kako bi se pokazala njegova, Božja snaga (1,27-28). Bog uzdiže malene i prezrene, kako bi pokazao da je važ-na njegova veličina. Upravo se po ljudskoj slabosti očituje Božja ja-kost. A sve to čini »da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom« (1,29). Sva hvala pripada isključivo Bogu. I sami kršćani Božjom snagom sada doista postoje: oni »jesu« u Isusu Kristu (1,30). Tek po Bogu stvarno »jesu«, a bez njega su ništa. Bez njega su sama ne-pravednost i grijeh i ropstvo, a po Kristu su pravednost i posveće-nje i otkupljenje (1,31). Kršćanska mudrost svoj izvor ima u Kristu i njegovu križu, a ne u spoznajama intelekta. Samo se tom mudro-šću dolazi do spasenja.

Darko Tepert

Zrnj

e

Isusov Govor na gori predstavlja očitovanje Božjega kraljevstva.

U tim riječima očituje se Božje viđenje svijeta i života. Zato za kršćanina

nije ključno pitanje u kojoj su mjeri ostvarivi ‘zahtjevi’ Blaženstava,

nego jesu li te riječi postale dio »moje volje«. Usmjeravam li svoj život prema

takvom viđenju svijeta i života? Nije nužno tražiti posebno ‘teške’ situacije u

kojima bismo živjeli duh blaženstava. Blaženstva su model življenja i onda

kada nismo progonjeni i kad ne osjećamo tegobu života.


30

2. veljače 2011.

Prikazanje Gospodinovo. SvijećnicaUlazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže; puna je pravde desnica tvoja.

Ps 48,10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,na današnji je dan Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, htio si da se tvoj jedinorođeni Sin tebi prinese kao neokaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove, što ti ih Crkva u radosti prikazuje. Po Kristu.

Prvo čitanje Mal 3,1-4Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka MalahijeOvo govori Gospodin Bog:Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.Riječ Gospodnja.

Ili: Heb 2,14-18Trebalo je da u svemu postane braći sličan.

Čitanje Poslanice HebrejimaBudući da djeca imaju zajedničku krvi meso, i sâm Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onogakoji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24,7-10

Pripjev: Tko je taj Kralj slave?To je sam Gospodin.

Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u boju!

Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave!


Kod paljenja svijeća: 340.3 Evo Gospodin će u sjaju doći 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik Ophod: 138 Svjetlost na prosvjetljenjeUlazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: XII Tko je taj Kralj slave?Prinosna: 233 Punina kad dođe vremena Pričesna: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo

31


Pričesna pjesmaVidješe oči moje spasenje tvojekoje si pripravio pred licem svih naroda.

Lk 2,30-31

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama svoje milosno djelo. Ti si ispunio Šimunovu nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj dai mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Lk 2,32

Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga izraelskoga.

Evanđelje Lk 2,22-32Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Svetida neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,po riječi svojoj, u miru!Ta vidješe oči moje spasenje tvoje,koje si pripravio pred licem sviju naroda:svjetlost na prosvjetljenje naroda,slavu puka svoga izraelskoga.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, na dan kad je Isus bio prikazanOcu nebeskom u hramu, i mi istom Ocu nebeskom prinesimo sebe iznoseći pred njega svoje ponizne molitve. Molimo zajedno:

Pokaži nam, Gospodine, svoje spasenje!Crkvu, zajednicu vjernika, rasvijetli svojim 1. svjetlom da uvijek razaznaje put evanđeljate svjedočanskim životom radosno služi spasenju svijeta, molimo te. Papu Benedikta i sve pastire Crkve čuvaj2. u svetosti života kako bi svojim primjeromi mudrim vodstvom služili posvećenju Crkvei svega svijeta, molimo te.Svima starima i osamljenima budi danas bliz3. i osnaži ih da se poput Šimuna i Ane u ustraj-noj nadi raduju susretu s tobom, molimo te. U svima osobama posvećenoga života, 4. redovnicima, redovnicama i osobama koje ti se posvetiše živeći u svijetu, obnovi zanos duha i predanost da svojim životom doprinesu posvećenju svijeta, molimo te. Sve nas ovdje sabrane obdari snagom za 5. potpunije predanje i posvećenje u našem krsnom pozivu, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše smjerne molitve i s njima život koji ti posvećujemo.Očisti nas od svakoga grijeha da jednom budemo dostojni prispjeti u tvoj nebeski hram,po Kristu Gospodinu našemu.

Uziđoše u Hram da Isusa prikažu Gospodinu.(Luis de Morales, 1560.-68., Museo del Prado, Madrid)


32

ga istodobno me izaziva u mojoj neovisnosti, potiče me da i sam darujem. Naime, u daru je utisnut drugi i njegova gesta darivanja. Primi-ti dar od drugoga jest poziv da i sam darujem. Darivanjem se tako uspostavlja odnos jer da-rivatelj i obdarenik ne ostaju kod sebe, nego dolaze drugomu. Pa čak i interesno darivanje (»dam da daš«) očituje da je čovjek potrebito biće, biće koje je ‘prisiljeno’ otvoriti se drugo-mu. Nadalje, iz iskustva znamo da postoje ra-zličiti darovi koji potiču na različita darivanja. Postoji i tako velik dar koji od obdarenika za-htijeva ne samo da daruje nešto, nego sebe sa-moga, i to sebe samoga u cijelosti: primjerice, netko daruje sebe sama, svoj život za mene. Dar tada postaje nešto više od dara, dar tada prerasta u žrtvu. U tom je smislu žrtva radikal-ni dar, a žrtvovanje radikalno darivanje. Više se ne daruju objekti, nego osobe.

Imajući u vidu žrtvu kao radikalni dar, po-staje jasno zašto se odnos prema Bogu tumači žrtvom. Bog nam daruje život. Zahvaljujući nje-mu mi opstojimo. Naš život, svako novo buđe-nje na novi dan, jest njegov dar. I ne samo to. U Isusu Kristu Bog nas nije obdario samo opstoj-

nošću, nego nas je obdario sobom. On je darovao se-be, odnosno žrtvovao se-be za nas. Što li nam dru-go preostaje nego da i sami postajemo dar Bogu, da se sami pridružimo Božjemu darivanju, da se žrtvuje-mo Bogu. Sada uviđamo da žrtva nema u sebi ni-šta mračnoga, ništa mazo-hističkoga, nema uništenja vlastite autonomije. Žrtva je samo gesta radikalnoga darivanja, kao odgovor na gestu radikalnoga Božjeg darivanja, njegove žrtve u Isusu Kristu. To uzajamno žrtvovanje ne ništi Boga i

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Prikazanje Gospodinovo

Crkva danas slavi dan kada je Isus Krist bio prikazan u hramu, kada je bio pri-kazan kao žrtva Bogu. Današnji nas ta-

ko blagdan nuka da se nakratko zaustavimo na žrtvi, na važnosti žrtvovanja za kršćanski život. No, čim nam netko spomene žrtvu i žrtvovanje, odmah se u nama pojavi odbojnost i nelagoda te se pitamo: Koji je smisao žrtve? Zašto Bog od nas zahtijeva žrtvu? Ne ugrožava li žrtva naše dostojanstvo i slobodu? Ne gubimo li sebe u žr-tvi? Posve je razvidno da ovdje ne možemo od-govoriti na sva ta i slična pitanja. Pokušat ćemo samo ukazati na neke vidove teologije žrtve ko-ji bi nam mogli pomoći da bolje shvatimo zna-čenje žrtve, ali i da produhovljenije proslavimo blagdan Svijećnice.

Žrtva kao radikalni darO žrtvi se može razmatrati na različite načine. Jedan od pristupa žrtvi jest dar. Žrtva pretpo-stavlja dar, odnosno, ona je radikalni dar. Radi se o sljedećemu: netko mi je nešto darovao, ne-što što nije moje, što je došlo od drugoga. Da-rom koji je došao od drugoga posve neovisno raspolažem i suvereno vladam, ali dar drugo-

O daru, žrtvi i rođenju

Isusovo prikazanje u Hramu nagoviješta njegovo predanje na žrtveniku križa.(Psaltir sv. Luja IX., 13. st., Bibliothèque nationale de France, Paris)

33


Luka je »evanđelist malenih«.Daje važnost siromaštvu

nazaretske obitelji, a proročica Ana dolazi iz Ašerova plemena,

najmanjeg u Izraelu. Ta skromna starica slika je ustrajne vjere:

njezino dugo udovištvo pokazuje ustrajnu vjernost Zaručniku,

a cjeloživotni boravak u hramu govori o nadi i iščekivanju.

I njezine godine govore o punini izraelskoga iščekivanja: 84 je

umnožak broja 7 (u značenju punine) i 12 (izraelski narod). Događaj prikazanja objavljuje

Božji spasenjski silazak među ljude.

Zrnj

e

Odjeci Riječi

nas, nego stvara novi odnos, radikalni odnos, odnos ljubavi između nas i njega. Kako to zna-mo? Znamo vjerujući u Isusa Krista. U njemu, u njegovoj osobi uviđamo kako se Bog »prika-zuje«, žrtvuje za nas i kako se čovjek žrtvuje za Boga i za nas. On nam svojim riječima i djeli-ma, svojom osobom pokazuje što ta logika čini na njemu: Isus Krist nigdje ne djeluje kao mrzo-voljna i sadistički-mazohistička osoba. Žrtva ga, naprotiv, čini otvorenim, sućutnim i predanim za drugoga. Žrtva ga čini ljubiteljem, a ne mrzi-teljem života, ljubiteljem, a ne mrziteljem ljudi.

Zaborav rođenostiA ipak, kako to da tako teško prihvaćamo žr-tvu, kako to da je govor žrtve gotovo iščeznuo iz našega odnosa prema Bogu? Iz dosad reče-noga postaje razvidno da je tomu glavni razlog izgubljena svijest obdarenosti Bogom i drugi-ma. Usudili bismo se reći da smo zaboravili ne-pobitnu i jednostavnu činjenicu rođenosti: po-četak svojega života ne dugujemo sebi, nego drugomu, roditeljima, Bogu. I tako bez obda-renosti, bez žrtvovanja bivamo prepušteni sebi bez drugoga, bez Boga. Postajemo poput onih

samotnih ljudi iz Maloga princa koji žive sami na svojemu planetu i bave se samo sobom. Tu i tamo još obdarujemo druge zbog interesa, ali ne darujemo sebe. O, kad bismo si više posvje-šćivali da naš život nije toliko usmjerenost pre-ma smrti koliko otpočetost od rođenja! Život bi nam bio drukčiji. Otvorili bismo se ritmu rođe-nosti utisnutom u naše biće, ritamu darivanja i žrtvovanja. Ne bismo ljubomorno čuvali se-be, nego bismo živjeli »Svijećnicu«: pridruži-li bismo se Kristovu prikazanju, njegovoj žrtvi. On je Sin, »rođen od Oca«, osoba koja savrše-no ostvaruje i jest dar, žrtva i rođenost. On nas danas potiče da u miru razmatramo o vlastitom rođenju, točnije o dvostrukom rođenju: biološ-kom i krsnom. Stoga, zahvaljujmo Bogu na to-mu dvostrukom daru rođenja, prikazujmo, da-rujmo i žrtvujmo sebe Bogu i bližnjima. Možda nam u tomu pripomogne i molitva svetoga Ber-narda iz Clairvauxa: »Gospodine, dva mala da-ra imam: tijelo i dušu. O, kad bih ti mogao pri-nijeti savršenu žrtvu hvale. Dobro mi je, a još pohvalnije i korisnije da se više tebi prinosim nego da budem prepušten samome sebi.«

Ivica Raguž

Punina Saveza u Kristu uz: Heb 2,14-18Poslanica Hebrejima prikazuje Isusa Krista kao Velikog svećenika koji ulazi u nebeski, nerukotvoreni Hram. Prethodno, on je očitovao svoje jedinstvo s ljudima, jer ih je sâm nazvao braćom (Heb 2,11). Na taj je način mogao i umrijeti i svojom smrću pobijediti đavla (2,14). To je pak značilo oslobođenje za sve ljude (2,15). Piscu po-slanice osobito je važno naglasiti da je taj veliki Kristov potez uči-njen za ljude, a ne za anđele, a sve to zbog obećanja koje je dano »potomstvu Abrahamovu« (2,16). Riječ je o obećanju Abrahamo-va potomstva (Post 12,1-3) i obećanju saveza između toga potom-stva i Boga (Post 17,2-5). Ako su se žrtve toga saveza nekoć prino-sile u jeruzalemskome hramu, u Isusu Kristu ta je žrtva prinesena jednom zauvijek u nebeskom Svetištu. Kristovo utjelovljenje i mu-ka ostvaruju jedinstvo s ljudima da bi oni po njemu postigli pristup Bogu po oproštenju grijeha (Heb 2,17-18).

Darko Tepert


34

6. veljače 2011.

Peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Dođite, prignimo koljena i padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

Ps 95,6-7

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim dobročinstvima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 58,7-10Sinut će poput zore tvoja svjetlost.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom.Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ’Evo me!’Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 112,4-8a.9

Pripjev: Čestitima sviće ko svjetlost u tami.Čestitima sviće ko svjetlost u tami:milostiv, milosrdan i pravedan Gospodin.Dobro je čovjeku koji je milostivi daje u zajam,koji poslove svoje obavlja pravedno.

Dovijeka neće on posrnuti:u vječnome će spomenu biti pravednik. Žalosne se vijesti neće bojati,stalno je njegovo srceuzdajuć se u Gospodina.

Postojano mu je srce, ničeg se ne boji. On rasipno dijeli, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka, njegovo će se čelo slavno uzdići.

Drugo čitanje 1Kor 2,1-5Navijestih vam svjedočanstvo Krista raspetoga.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaKada dođoh k vama, braćo,ne dođoh s uzvišenom besjedomili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.Riječ je Gospodnja.


Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitoga života. Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja. Po Kristu.

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpj. ps.: Čestitima sviće

(glazbeni prilog str. 39) Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 200 O Kruše živi, milosniZavršna: 260 O da bude radost

35


Pjesma prije evanđelja Iv 8,12

Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin, tko ide za mnom, imat će svjetlost života.

Evanđelje Mt 5,13-16Vi ste svjetlost svijeta.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaNeka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,za čudesa njegova sinovima ljudskim! Jer gladnu dušu on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima.

Ps 107,8-9

Popričesna molitva Bože, htio si da jedemo od jednoga kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ocu nebeskom, koji nas je u Kristu obdario svjetlom spasenja, uputimo svoje molitve:

Obnovi, Gospodine, u svojoj Crkvi 1. zanos duha i vjernost evanđelju da i danas uzmogne biti svjetlo narodâ, molimo te.Svima koje si pozvao u službu naviještanja 2. tvoje Riječi pomozi da vjerno žive što riječju propovijedaju te tako budu sol zemlje i svjetlo svijeta, molimo te.Prodahni, Gospodine, evanđeoskom mudrošću 3. sve učitelje i odgojitelje svoga naroda i pomozi im da pred naukom ovoga svijeta ne posustanu u naviještanju tvoga spasenja, molimo te. Pohodi svojom milošću sve naše obitelji da, 4. okrijepljene snagom obiteljske molitve, budu sveto mjesto zajedništva u vjeri i ljubavi, molimo te.U nama, ovdje okupljenima, probudi usahlu 5. vjeru i ražezi svjetlo koje si nam na krštenju darovao, molimo te.

Oče, izvore svakoga dobra, s pouzdanjem u tvoju dobrotu izričemo ti ove molitve. Ti ih usliši i svojim nas svjetlom obdari da uzmognemo vjerno živjeti ono što te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta.(Giovanni Hajnal, 1959., Pro civitate museum, Assisi)


36

njegovu ozbiljnost. Ona kao da nas se ne do-tiče. Kao da ne želimo da njegove riječi zvuče ozbiljno. Biti svjetlost svijeta i sol zemlje oz-biljan je poziv. Kao što je i ozbiljna Isusova opomena da sol može obljutaviti, da se može baciti i gaziti. Ozbiljne riječi koje još jednom potvrđuju Isusovu zahtjevnost kada govori o nasljedovanju.

To što nas gaze, što nas izbacuju, to što smo skriveni ispod stola, nije samo zbog toga

što nas mrze ili ne vole. To je i zbog toga što smo obljutavili i što nismo spremni da nas se stavi na svijećnjak kako bismo rasvijetlili tamu svijeta. Ne vo-limo da nam se kaže kako smo bljutavi i kako nas treba gazi-ti. Ali Isus nam ozbiljno govo-ri da će nam se to dogoditi ne-budemo li sol i svijetlo.

Je li moguće biti sol zemlje i svjetlo svijeta? Čini nam se da nije. Pomišljamo kako ni-je moguće odgovoriti Isuso-vom pozivu, njegovu impera-tivu koji ne ostavlja prostora sumnji. A ipak, moguće je ako shvatimo da je ključ u poveza-nosti s Kristom. On je »svjetlo istinsko«. On je onaj koji so-li daje pravi okus. On je lice i okus svijeta i zemlje. Njegov je zemaljski život vrijeme iskon-skoga, stvaralačkoga prožima-nja i prodiranja svjetla u tamu svijeta. O tome u proslovu i na drugim mjestima posebi-ce svjedoči sveti Ivan u svome evanđelju. Već u proslovu bo-žanski je Logos onaj koji pro-svjetljuje svakog čovjeka. Ri-ječ koja sve stvara, u stvaranju čovjeka djeluje kao svjetlost. Prosvjetljuje ljude. Kao što

I sus u svojim prispodobama koristi jed-nostavne usporedbe i riječi koje su pri-sutne u njegovom životnom okruženju,

riječi koje su razumljive njegovim slušatelji-ma, često vezane uz prirodu i agrarnu kul-turu. Duboko ukorijenjene u Pismima, te su riječi svojom jednostavnošću i dubinom, po-gotovo kad ih je Isus izgovarao, ostavljale i još uvijek ostavljaju dojam na slušatelje i či-tatelje Pisma. U tim se Isusovim jednostav-nim riječima uvijek iznova otkriva posebnost kojoj se ne prestajemo diviti i koja nas ne ostavlja ravnoduš-nima. Njihova posebnost vezana je upravo uz njego-vu osobu. Ona tim riječima daje posebnost značenja.

Sol i svjetlo – izvor životaVi ste sol zemlje! Vi ste svjetlost svijeta! Nema u tim riječima ničega spek-takularnog. A ipak su po-sebne. Isus ih izgovara svojim učenicima i govori ih nama danas. Vi ste ono bitno za život zemlje i svi-jeta. Te riječi izgovara uče-nicima koje poziva da ga nasljeduju premda zna sve njihove slabosti. Izravan je, bez ‘ako’ ili ‘ali’. Vi jeste sol zemlje i jeste svjetlost svijeta. To su ozbiljne rije-či koje ohrabruju, ali i stra-še. Zar mi možemo biti sol zemlje i svjetlost svijeta? Možemo, ali i ne moramo. Isusove riječi su poticaj-ne i ozbiljne. Istovreme-no ohrabrujuće i riječi su-da. Često zaboravljamo tu

Kršćani – okus i vid svijeta

6. veljače 2011.

Očitost svjetla i snaga soli.(J. B. Dini, vitraji u crkvi Bezgrješnog

začeća bl. Dj. Marije, Zagreb, Dubrava)

37


Odjeci Riječi

Zrnj

e

u organskom svijetu imamo receptore koji-ma primamo sunčevu svjetlost, oči koje kroz svjetlo mogu vidjeti svijet, tako i božansko svjetlo prožima prema njemu okrenuti lu-men rationis čovjeka. Isus je pravo svjetlo koje prosvjetljuje svijet (Iv 1,9). Nakon što je tama grijeha obuzela svijet, božansko svjetlo čini novi korak. Riječ postaje tijelom, svjetlo dolazi na svijet. No, upravo njegovi ga nisu primili, a oni koji su ga primili postali su dje-ca Božja, u vjeri otvoreni novom svjetlu. Isus je u evanđeljima često opisivan kao onaj koji vraća vid slijepima, kao onaj koji omogućuje da se vidi novo svjetlo – njega samoga.

Za Krista, protiv zaslijepljenostiDanas, kada se govori i o »svjetlosnom za-gađenju«, svjesni smo kako postoji mnoštvo izvora svjetla, veoma različitih intenziteta. Do te mjere da smo njima i sami zaslijeplje-ni. Od silnoga svjetla ništa ne vidimo. I dok je nekada problem bila tama, danas je problem previše lažnog svjetla i sjaja koji privlači lju-

de i koji nisu svjesni svoje zaslijepljenosti ko-ja isto tako vodi u tamu.

Isus je onaj koji nas od toga liječi. On nas oslobađa zaslijepljenosti i pokazuje nam gdje je pravi izvor svjetla, svjetla koje ne zasljepljuje nego rasvjetljava i razgoni tamu. Odnos s nji-me omogućuje nam da i mi budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Upravo stoga što primamo od njegove svjetlosti, što nas obasjava svjetlost s njegovog lica i što nas ono obuhvaća svojim svjetlom. No, i mi se kršćani moramo čuvati da ne postanemo zaslijepljeni. Danas se zasli-jepljenost može prevesti riječima fanatizam ili fundamentalizam. Biti zagledan u Isusa, njega svjedočiti i s njime oblikovati svoj život, ne čini nas fanaticima i fundamentalistima, nego nas čini onima koji, čvrsto ukorijenjeni u Kristu, slobodno i odgovorno žive dar vjere. Znademo da je moguće biti ono što on traži od nas. Mo-guće je biti svjedok svjetla i svjedok slave Oče-ve tako da i druge zovemo i privlačimo u ovo zajedništvo, ne odbijajući ih vlastitom zaslije-pljenošću.

Željko Tanjić

Snaga Raspetoga 1Kor 2,1-5Pavlova slabost i neuglednost očituju prividnu Kristovu slabosti neuglednost na križu i stoga apostol ne želi među Korinćanima ništa drugo znati »osim Isusa Krista, i to raspetoga« (1Kor 2,2).Njegov »strah i veliko drhtanje« s kojim nastupa pred Korinćanima izriče bogobojaznost potaknutu sviješću o Božjoj veličini, koja pro-žima Pavlov život i propovijedanje. Takvu bogobojaznost on savje-tuje i drugima, pa Filipljanima piše: »sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja« (Fil 2,12). I za njih je bitna svijest o tome da je Bog u njima na djelu te izvodi u njima »i htjeti i djelovati« (Fil 2,13). Ljudska snaga i ljudska mudrost nisu od ključne važnosti za navje-štaj i življenje evanđelja. Snaga križa i Duha Svetoga stoji nasuprot ljudske nedostatnosti, pa i vjera Korinćana i svih kršćana mora bi-ti utemeljena na toj snazi, a ne na sposobnostima pojedinih propo-vjednika i duhovnih učitelja.

Darko Tepert

Svjetlo i sol slike su radikalnosti života po riječi evanđelja. Zato

je u soli potrebno tražiti snažnije značenje od ugodnog okusa u hrani. Sol ima moć čišćenja i

čuvanja od propadanja, a stavljena na ranu stvara bol. Kršćanin

je »sol« svijetu koji je protivan evanđelju. Po toj »soli« kršćanstvo je beskompromisno: ono pročišćuje

svijet i čuva ga od pobjede zla, dajući svakom zlu i grijehu

oštrinu boli. Biti sol, znači trpjeti protivljenje, ali i liječiti svijet od

boli grijeha.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Go spo- din- mi je svjet lost- i spa se- nje.-

2. Za jedno1. Gospodin mi je

3. Vjerujem da u uživati

Psalam 27 (26)

svjemodo

tlostlimbra

---

iGo

spaspoGo

-sedi

spo

---

nje:na,

dnja

--- u

kogasamo

dato

zem

sejalji-

botraži

jim?žim:vih.

---

1. Gospodin je štit ži

2. da živim u Domu Gospodnjem sve dane ži3. U Gospodina se uzdaj, ojuna i se, vrsto nek bude sr

vo

vo

- - - -

- -ce

ta

ta-

-

-

mo

svotvo

ga:

ga.je:

-

--

1.

3.

pred ki

u Gospodi2. da uživam milinu Gospodnju i dom nje

me

na

- - - - - -

- - - - - -govda

se- gle

stre

uzdam.pim?

daj!--

-

D. Anđić / I. Andrić

Gospodin mi je svjetlost i spasenjeOtpjevni psalam za Treću nedjelju kroz godinu – A

39


e stiti- ma- svi e- ko svjet lost- u ta mi.-

2. Do

3. Po

1. e

vije

sto

sti

-

-

-

ka

ja

ti

-

-

-Dobro je ovjeku koji je milostiv i daje u

ne e on poŽalosne se vijesti ne e

no mu je srce, ni eg se ne

ma svi e ko svjetlost u

pravednost njegova ostaje-

zata

srbo

bodo

- - - - nuja

vije

--

-

ti:ti,

ji,

mi:

ka,

jam,--

-

--

-

njegovo e se elo3. On rasipno dijeli, da

koji poslove svoje o

2. u vje nome e spomenu

1. milostiv, milosrdan i prave

stalno je njegovo srce uzdaju se ubi

je

danbav

slav- -

- -- -

ti

si

Golja

no

Go-

-

-

spopra

pra

ro

spo

uz-

-

-

di

ve

vedi

ti

-

-

-

-

-

dnik.

dno.din.

nji.

na.

i.

-

-

-

--

-

M. Martinjak

Čestitima svićeOtpjevni psalam za Petu nedjelju kroz godinu – A

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Gesta lomljenja kruha, prije njegova dije-ljenja i blagovanja, u semitskoj je kulturi bila boga-ta značenjima. Ona je znak darivanja i zajedništva, pa postaje važnim trenutkom obiteljskih obrednih gozbâ (osobito u slavljenju Pashe). Tu gestu susre-ćemo kod Isusova umnoženja kruha i nahranjenja mnoštva (Mk 8,6), ali i kod blagovanja oproštajne večere uoči njegove muke (Mk 14,22) te kod ukaza-nja učenicima u Emausu (Lk 24,30). Zbog toga či-tavo otajstvo euharistije, kao spomen-čina Kristo-ve muke, smrti i uskrsnuća, biva nazvano »lomljenjem kruha« (fractio panis). Isusove geste s oproštajne večere (»uze, zahvali, razlomi i dade«) prva je Crkva prihvatila kao »temeljnu strukturu« obrednoga čina kojim će vršiti spomen Kristova predanja na križu, pa je »euharistijska služba« strukturirana u tri obredne slike: priprava darova (uze), euharistijska molitva (zahvali ili iskaza hva-lu), obredi pričesti (razlomi i dade).

Euharistija je, međutim, spomen-čin Kri-stova vazmenoga otajstva – njegove muke, smrti i uskrsnuća – a ne njegove oproštajne ve-čere s učenicima. Riječi ustanovljenja euhari-stije, izgovorene unutar euharistijske molitve, uvode u euharistijsku anamnezu, u »spomen-čin« Kristova Vazma (»slaveći, dakle, spomen smrti i uskrsnuća tvoga Sina…«), te nemaju za-daću obrednoga preslikavanja oproštajne veče-re. Stoga bi unošenje obrednoga gozbenog ele-menta (kao što je lomljenje hostije) u obredni kontekst spomena na Kristovu žrtvu i iskaziva-nja hvale za to djelo otkupljenja, bio značenjski neprikladan, a k tomu i suprotan samoj obred-noj dinamici slavlja. Rimska je liturgijska tra-dicija lomljenje kruha oblikovala kao zaseb-nu obrednu gestu, smještenu neposredno prije pričesti, uz pjesmu »Jaganjče Božji«, omogu-ćujući na taj način jasnije viđenje euharistije kao »spomen-žrtve« Krista na križu, a pričest

Riječi ustanovljenja euharistije i »lomljenje kruha« Poštovani, u jednoj raspravi čuli smo tvrdnje da bi središnji do slavlja euharistije bio obredno jasniji i Isusovim gestama s oproštajne večere vjerniji ako bi sveće-nik kod riječi ustanovljenja euharistije (»…uze kruh, zahvali, razlomi i dade…«) razlomio hostiju umjesto da to čini u pričesnim obredima (dok se pjeva pjesma »Jaganjče Božji«). Znajući da pojedinci tako i čine, molimo vaše pojašnjenje.

M. R.

kao udioništvo na toj Kristovoj žrtvi. Takvom obrednom rasporedbom spomena i lomljenja-blagovanja kruha (nakon anamneze) pokazuje se da pričest nije blagovanje kruha, nego blago-vanje »Jaganjca« koji je sebe prinio kao žrtvu na križu.

Radi jasnoće moguće je napraviti usporedbu: ako bi riječi ustanovljenja euharistije (»uze, za-hvali, razlomi i dade«) bile prikladan trenutak za gestu lomljenja hostije, onda ne bi bilo nikakve zaprjeke da te iste riječi (»razlomi i dade«) budu jednako prikladan trenutak i za »dijeljenje« ra-zlomljene hostije, tj. za čin pričesti. Ova uspored-ba pokazuje apsurdnost svakoga pokušaja da se obredu dade zadaća mimetičkoga ili dramatsko-ga insceniranja nekoga Kristova čina.

Kada se razumijevanje slavlja euharistije i njegove obredne dinamike odmakne od teološ-kog temelja i ustroja, lako se zapada u iskuše-nje neposrednoga obrednoga interpretiranja te u »potrebu« da svaka riječ bude prevedena u neku obrednu gestu koja bi služila vizualizaci-ji i »jasnijem shvaćanju« same riječi. Obredi i obredne geste u kršćanskome liturgijskom isku-stvu imaju, međutim, šire značenje od pukoga mimetičkoga prikazivanja ili interpretiranja. Liturgija Crkve nije mimesis (obredno opona-šanje) nego anamnesis (spomen-čin) Kristo-vih gesta koje nose snagu otkupljenja. Potreba za mimetičkim i dramatskim ‘prikazom’ obred-nih riječi javlja se danas kao plod »kulture sli-ke«, koja nastoji »vizualizirati« svaku poruku i time ponuditi jednoznačnost njezina značenja (ne vodeći brigu koliko ta jednoznačnost može biti daleka od cjelovitosti istine). No, nesumnji-vo je da potreba za obrednom vizualizacijom i oponašanjem na polju liturgije svjedoči o zabo-ravu teološkoga i otajstvenoga značenja litur-gijskih čina Crkve.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

ŽIVO VRELO NA INTERNETUOd sada nas možete pratiti i na internet stranicama.

Članci, nedjeljna i blagdanska čitanja, molitve vjernikai prijedlozi za pjevanje – sve na jednom mjestu.

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKza 2011. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Tvrdi uvez. Dvije stranice za svaki tjedan. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 kNNaručite na: [email protected] ili na naše brojeve telefona.

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: 01 3097 117 • faks: 01 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKLITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKLITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKLITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKza 2011.

Dopunska tablica rasporeda pomičnih slavljai liturgijskih vremena uz Božanski časoslov za pukdo 2023. godine. Potražite u katoličkimknjižarama ili na: www.hilp.hr.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

Prijenos liturgijskih slavljaTemeljni dokument za televizijskii radijski prijenos liturgijskih slavlja

24 str. � 25 knPastoralne upute i liturgijske smjernice Hrvatske biskupske konferencije za televizijske i radio prijenose liturgijskih slavlja.

Documents

1-2011 | Liturgija i obitelj