I REGIONALNA ZNANOST I EKONOMIJA

1.1. Osnovna obilježja prostora

- Prostor je od početka civilizacije u direktnom i indirektnom interesu ljudi budući da je

prostor univerzalna egzistencijska pretpostavka. Rane civilizacije karakterizira

prostorna razdvojenost i niska razina mobilnosti ljudi i dobara između prostora.

- Unazad, ne više od jednog stoljeća, praktični interes za prostor i prostorne sadržaje

uglavnom je zadovoljavala fizička geografija.

- Ekonomski procesi imaju svoju prostornu i vremensku dimenziju iako se prva često

zanemarivala u ekonomskoj znanstvenoj literaturi. No, postoje dva razloga zašto bi

(ljudska) geografija kao empirijska socijalna znanost sa svojim teorijskim izvorima

dala znatan doprinos boljem razumijevanju ekonomskih procesa. Prvo, prostor je

neizostavna podloga koja oblikuje svaku ekonomsku aktivnost i stoga se mora

inkorporirati u ekonomsku teoriju. Drugo, nastanak specifičnih geografskih subjekata

poput gradova, se može objasniti ekonomskom modelom ponašanja (manje-više)

racionalnih ekonomskih agenata (Thisse, 1998).

- U novije vrijeme veliki znanstveni doprinos u vrednovanju prostora u ekonomiji su

dali teoretičari Novog ekonomskog zemljopisa. Primjerice Krugman (1991) koristi

teoriju industrijske lokacije kako bi odgovorio na pitanje zašto je industrija

koncentrirana u samo nekoliko regija ostavljajući ostale regije nerazvijenima što

predstavlja znatan doprinos boljem shvaćanju obrasca centra-periferije. Naime, pogled

na noćnu sliku Europe jasno otkriva postojanje obrasca centar-periferija, odnosno

dualnog razvoja svake zemlje na industrijski „centar“ i poljoprivrednu „periferiju“.

Krugmanov model koncentracije industrije koji se temelji na interakciji ekonomije

obujma s transportnim troškovima ne pokušava odgovoriti na pitanje zašto je određena

industrija koncentrirana na određenom prostoru, nego što uzrokuje koncentraciju

industrije u jednu ili više regija i zašto ostale regije postaju „periferni“ opskrbljivači

poljoprivrednim proizvodima za „centralne“ regije. Ovakva nejednaka distribucija

industrijske proizvodnje u prostoru ima važne implikacije na postojanje regionalnih

razlika u razvoju.

- Istekom XIX. stoljeća nestaju prostori nad kojima nisu uspostavljeni individualno ili

kolektivno vlasništvo, a novi oblici gospodarenja prostorom se pojavljuju i danas.

- Oblici raspolaganja prostorom i prirodnim izvorima su uvjetovani tehnološkim

napretkom.

- Prostor kao ambijent teritorijalizacije prirodnih resursa, proizvedenih vrijednosti i

stanovništva čini temelj za uspostavljanje ekonomskih odnosa u procesu proizvodnje,

razmjene, raspodjele i potrošnje. Ljudske se aktivnosti odvijaju na konkretnom

prostoru i koriste prirodne resurse. Prostori su više ili manje razdvojeni i specifični s

obzirom na zemljopisne karakteristike, prirodne izvore, demografiju i proizvedeno

bogatstvo. Prostorne različitosti motiviraju nastajanje znanstvenih disciplina i

praktičnih politika usmjerenih na nove spoznaje i praktične politike u svrhu upotrebe i

zaštite u prostoru lociranih vrednota.

- Prostor zauzima središnje mjesto u regionalnoj ekonomici, a prostorna raznolikost

neravnomjernost su rezultat zemljopisa, prirodnog rasporeda dobara i razvojnih

procesa. Prirodne resurse obilježavaju tri osnovne karakteristike:

(1) neravnomjerna prostorna raspoređenost;

(2) ograničenost ili oskudnost i

(3) nesavršena mobilnost.

- Suvremeni razvoj sve uspješnije kompenzira neravnomjernu prostornu raspoređenost i

nesavršenu mobilnost putem tehnološkog razvoja, otklanjanja barijera i razbijanjem

fizičke razdvojenosti između prostornih dijelova. Međutim, ograničenost prostora i

prirodnih izvora sve više dolazi do izražaja.

- Regionalni razvoj, osim povijesnih i razvojno strateških determinacija uvjetuju i tri

naznačene karakteristike resursa. Suvremeni razvoj sve više briše razne

administrativne barijere, što povećava mobilnost dobara i ljudi. To svakako pridonosi

amortiziranju neravnomjernog rasporeda prirodnih izvora i njihove nesavršene

mobilnosti.

1. 2. Pojam i značaj regionalne ekonomike

- Regionalna je ekonomika interdisciplinarna i proučava fenomene u okviru realnih

prostora obilježenih političkim, ekonomskim, socijalnim, demografskim,

zemljopisnim, povijesnim i drugim karakteristikama.

- Genezu regionalne ekonomike koja od sredine prošlog stoljeća bilježi impresivan

razvoj, prije svega valja tražiti u širenju disproporcija u razini razvijenosti. Kumulirani

razvojni neskladi su potencirali interes znanstvenika i pragmatične politike i

pridonijeli da relativno mlada znanost zauzme mjesto u sveučilišnim programima,

stručnim časopisima i istraživanjima instituta specijaliziranih za regionalne fenomene.

- Raznolikosti prostornih sadržaja nalaze odraz u teoretskim razmatranjima regionalne

ekonomike. Različitosti i međuodnosi u prostoru s ekonomske točke gledišta obično

intrigiraju ekonomsku znanost i praksu s tri aspekta i to:

(1) nejednako raspoređenih, oskudnih i nesavršeno mobilnih resursa;

(2) razlika u formiranju ponude i potražnje (optimum u razvoju) i

(3) razlika u mogućnosti zadovoljavanja potreba ljudi.

- U čemu se očituje regionalni pristup ekonomskim fenomenima u prostoru u odnosu na

ostale pristupe? U ovom slučaju pozornost nije usmjerena na striktno određivanje

granica, pa i izoliranje regionalnog ekonomskog aspekta od drugih točaka

promatranja, jer isti čini simbiozu sa granskim i globalnim aspektom. Već je naglasak

na traganju za specifičnim sadržajnim i strukturnim značajkama ove discipline u

odnosu na druge pristupe ekonomskim fenomenima. Ukazivanja na sadržaje koji

razlikuju teoretski i praktično regionalnu od ostalih ekonomika dovest će nas i do

utvrđivanja njene znanstvene relevantnosti.

- Brojni su pristupi prostoru, prostornoj razdvojenosti i sadržajima koji su locirani u

separiranim prostorima koji mogu poslužiti poimanju i definiranju regionalne

ekonomike. Jedan od tih je i pristup koji se veže uz neoklasično poimanje opće

prostorne ravnoteže. U tom se pristupu ističe da je zbog zanemarivanja prostornih

varijabli u sklopu opće teorije ravnoteže teško objasniti optimalne izbore lokacije,

koncentraciju proizvodnje u određenim prostornim točkama i povremene masovne

migracije radne snage.

- U ekonomskoj literaturi regionalna ekonomika se poistovjećuje s regionalnom

ekonomskom politikom. Regionalna politika je znanost o odlučivanju u kontekstu

utvrđenih razvojnih ciljeva, te s tim u vezi izbora i upotrebe instrumenata. No, i ti su

pristupi, iako fragmentarni, doprinos definiranju regionalne ekonomike. To će sve, na

izvjestan način, poslužiti u traženju definicije discipline čije se postojanje temelji na

ljudima i teritorijalizaciji. U razradi se ističu tri temeljna polazišta u njihovom

jedinstvu:

(1) ljudske se aktivnosti i njihove popratne pojave odvijaju na određenom

fizičkom prostoru, to vrijedi i za resurse, a između prostora postoji veća ili manja

separiranost;

(2) proizvodnja i potrošnja resursa je nejednako raspoređena u prostoru i ta se

stvarnost u vremenu mijenja. To rezultira razlikama u rasporedu proizvodnih

aktivnosti i regionalnim disproporcijama u razvoju i

(3) potencijalno raznolike ljudske aktivnosti i njihove krajnje rezultate

determinira oskudnost resursa, ili s ekonomske točke gledišta postoji problem

alokacije i povećanja oskudnih resursa.

- Izložena polazišta omogućavaju izvođenje definicije regionalne ekonomike kao

znanstvene discipline koja s ekonomske točke gledišta proučava različitosti i

međuodnose područja i u prostoru nejednako raspoređenih i nesavršeno mobilnih

resursa.

- Uvažavajući polazišta koja uzimaju u obzir resurse i karakteristike resursa,

teritorijalizaciju ljudi i njihovih aktivnosti, lokacijske i de lokalizacijske procese u i

između regionalnih prostora i osnovni zadaća regionalne ekonomike na kraju se može

izvesti i slijedeća sintetička definicija: Regionalna je ekonomika znanstvena disciplina

koja s ekonomske točke gledišta izučava regiju i međuregionalnu interakciju obilježja

koja tvore regionalnu ekonomsku strukturu. Izučavanje ekonomskih sadržaja je

usmjereno na osnovne karakteristike, raspoloživost, alokaciju i reproduciranje resursa

u svrhu maksimiziranja regionalnog blagostanja.

1. 3. Sadržaj regionalne ekonomike

- Induktivni pristup višedimenzionalnim makroekonomskim fenomenima u okviru

regije pokazuje nedostatke, prije svega zbog teškoća koje nosi svaka klasifikacija,

nabrajanje i parcijalna analiza. Regionalni je aspekt svakako makroekonomska razina

promatranja ekonomskih i socijalnih sadržaja. U regionalnom prostoru se manifestira

odnos čovjeka prema prirodi, prirodnim izvorima, proizvodnji, razmjeni, raspodjeli i

potrošnji materijalnih i duhovnih dobara. U tom kontekstu regionalna ekonomika

posebnu pozornost posvećuje demografiji, ljudskom kapitalu, zaposlenosti i

nezaposlenosti, te faktorskoj kombinaciji u svrhu dinamiziranja rasta regionalnih

makroekonomskih agregata.

- Sadržaj regionalne ekonomike određuje razina promatranja, odnosno jedinice koje

figuriraju kao regije. U okviru nacionalnog prostora to su regije, a u integracijskim

uvjetima regije mogu predstavljati i zemlje. Dok u globalnom smislu uz zemlje se

mogu promatrati i grupe zemalja regionalizirane po srodnim karakteristikama.

- Svakako makroekonomski uz mikroekonomske i prirodne sadržaje čine temelj

izučavanja regionalne ekonomike. Međuregionalni ekonomski odnosi također ulaze u

sferu regionalnih sadržaja. Intenzitet međuregionalnih tokova ovisi od veličine,

ekonomske snage, prostornih raznolikosti, organizacijske i političke stvarnosti regije.

Regionalna ekonomska strukture uvjetuje formiranje tri toka i to: (a) unutar regionalni

tok; (b) međuregionalni tok u okviru nacionalnog prostora i (c) međuregionalni tok

izvan nacionalnog prostora.

- Primarno je usmjerenje regionalne ekonomike na izučavanje unutar regionalnog

prostora, prirodnih izvora, alokacije resursa, organizacije i usklađenosti sadržaja za

zadovoljavanje potreba ljudi lociranih u regiji. Međutim, na unutarnja stanja svake

regije djeluju i međuregionalni tokovi i odnosi u okviru i izvan nacionalnog prostora.

1. 3. 1. Unutarregionalni sadržaji i tokovi

- Regija sa svojim subjektivitetom ima zadaću djelovanja na gransku alokaciju i

efikasno korištenje raspoloživih resursa. Unutrašnja organizacija regije i usklađenost

strukturnih sadržaja determinira proizvodnost, utječući ujedno na regionalnu podjelu

rada, specijalizaciju i međuregionalnu mobilnost dobara i ljudi.

- Unutarregionalni bi se optimum uglavnom temeljio na stvaranju uvjeta za rast

proizvodnosti i blagostanja u regiji temeljeno na:

(a) potpunom i efikasnom korištenju prirodnih, proizvodnih i demografskih

potencijala regije;

(b) tehnološkoj infrastrukturi i tehnološkom napretku;

(c) obrazovanju stanovništva i poboljšanju ljudskog kapitala;

(d) usklađenosti materijalne i duhovne strukture regije i zadovoljavanje

materijalnih i duhovnih potreba;

(e) regionalnoj mikro i makroorganizaciji primjerenoj suvremenim tržišnim

funkcijama i međuregionalnoj konkurenciji u svrhu maksimalizacije dohotka

regije i zemlje;

(f) korištenju, uređenju i očuvanju prostora i prirodnih izvora u skladu sa

simbiozom suvremenog razvoja i rasta životnog standarda stanovništva i

(g) širenju urbanih sadržaja na ruralna područja i minimiziranju troškova u

urbanoj strukturi.

1. 3. 2. Međuregionalni sadržaji i tokovi

- Regionalni strukturni optimum putem svojih žarišta prelazi okvire regije i sudjeluje u

formiranju međuregionalnog i nacionalnog strukturnog optimuma. Strukturne

međuregionalne interakcije vode regionalnoj podjeli rada, specijalizaciji i razbijanju

regionalne razvojne autarkije. Decentralizirani gospodarski nacionalni sustav

pridonosi otvaranju regionalnih struktura i razbijanju raznih negativnih regionalizama.

1. 3. 3. Specifični regionalni tokovi i sadržaji

- Specifični regionalni fenomeni predmetom su interesa regije i nacionalnih struktura.

Globalni i regionalni integracijski procesi otvaraju prostore za nove suvremene

perspektive bilateralne i multilateralne suradnje između država i njihovih regija. U

otvorenim integracijskim modelima specifični regionalni prostorni i strukturni sadržaji

postaju uočljiviji i dostupniji širokim potencijalnim gospodarskim krugovima.

- Posebno je značajna izgradnja infrastrukture u pograničnim područjima kojoj se

poklanjala mala pozornost, ranije iz strateških, a sada iz ekonomskih razloga.

Pogranična ili rubna nacionalna područja tradicionalno su slabije razvijena od ostatka

zemlje. Međuregionalni projekti te vrste pridonose suradnji između zemalja što se

odražava na dinamiku gospodarskog rasta regija.

1. 4. Kriteriji regionalizacije i utvrđivanje regija

1. 4. 1. Pojam regije

- Regija je dio neke cjeline u okviru koje se odvijaju ekonomski i socijalni procesi i na

koje u značajnoj mjeri utječu regionalni institucionalni činitelji. To nas razdvaja od

raznih praktičnih upotreba termina regije. Otklon o kojem je riječ polazi od postojanja

ili nepostojanja regionalnog subjektiviteta na ekonomskom i socijalnom polju. Slijedi

da valja razlikovati regiju koja ima subjektivitet na ekonomskom i socijalnom polju od

regije kao prostornog objekta.

- Zadaća je regije da uz pomoć državnih instituta i drugih egzogenih formi efikasno

raspolaže prirodnim potencijalima, efikasno kombinira proizvodne faktore, razvija

proizvođačke i potrošačke funkcije i zadovoljava potrebe stanovništva. Kolektivni

regionalni interes dio je globalnog interesa, a sintetički promatrano to je rast

blagostanja stanovništva.

- Regionalna podjela nacionalnog prostora trebala bi činiti prikladan prostorni okvir za

rješavanje kolektivnih sadržaja relevantnih za unaprjeđivanje razvoja i zadovoljavanje

potreba stanovništva regije i zemlje u cijelosti. Na taj način, na osnovi prava i

odgovornosti, razvija se i regionalna i lokalna samouprava. Regionalni razvoj i lokalna

samouprava tako su u funkciji nacionalnog razvoja.

- Pod pojmom regije podrazumijevamo ekonomsku i socijalnu prostornu stvarnost u

kojoj su locirani prirodni i proizvodni potencijali, te ljudi s njihovim

višedimenzionalnim proizvođačkim i potrošačkim funkcijama i aktivnostima. Ljudi,

prirodni resursi i fizički kapital, dinamički gledano, podrazumijevaju proces

interakcija u svrhu rasta blagostanja.

1. 4. 2. Kriteriji regionalizacije

- Suvremeni razvojni procesi i novi ekonomski zemljopis sugeriraju prilagodbu kriterija

regionalizacije novoj stvarnosti. Integracijski i globalni procesi neke klasične kriterije

regionalizacije smještaju u povijesnu kategoriju. To se osobito odnosi na regionalnu

ekonomsku samostalnost i samodovoljnost. Razvoj i brojni procesi suradnje između

država i njihovih regija argumentiraju pristup regionalizaciji kao otvorenom modelu

koji generira mobilnost faktora, dobara i ljudi.

- Međutim, neki se klasični kriteriji mogu kombinirati sa suvremenim razvojnim

tokovima i na taj način stvarati uvjete za povijesni kontinuitet. To se osobito odnosi

na:

(a) homogenost područja s aspekta gospodarske strukture, zemljopisnih

karakteristika, prirodnih izvora, demografije i povijesnih procesa i karakteristika;

(b) gravitaciju u odnosu na urbane centre i/ili koncentrirane proizvodnje koji

formiraju žarišta rasta i

(c) funkcionalnost na gospodarskom, socijalnom, političkim i drugim

karakterističnim poljima nacionalnog prostora, a u svrhu obavljanja sustavom

delegiranih funkcija.

- Kriteriji regionalizacije nisu konstantni i univerzalni za sve zemlje.

- Izbor i primjena kriterija regionalizacije pretpostavljaju analitički pristup koji se

temelji na višedimenzionalnosti regionalnih sadržaja, od prirodnih i proizvodnih do

tekućih tokova dobara i ljudi. Testirajući isticane kriterije očito je da homogenost

podrazumijeva prirodna, proizvodna i demografska obilježja određenog prostora.

Gravitacija kao često primjenjivani kriterij regionalizacije polazi od utjecaja urbanog

i/ili granskog centra i žarišta rasta na okruženje i tokove iz okruženja prema žarištima

rasta. Svakako se radi o koncentraciji realnih, financijskih, obrazovnih, zdravstvenih,

kulturnih, sportskih i drugih relevantnih sadržaja u gradu koji zračenjem čini polugu

rasta gravitacijskog okruženja.

- Kriterije regionalizacije moguće je kombinirati kako bi se došlo do zajednice

dugoročnih razvojnih interesa.

- U integracijskim uvjetima treba napraviti simbiozu egzogenih i endogenih kriterija

regionalizacije. Tako, primjerice, pristup Europske unije koji se temelji na

kvantitativnom demografskom kriteriju ne isključuje pristupe o kojima je prethodno

bilo riječi. Početkom 80-tih godina prošlog stoljeća u okviru statističkog ureda Unije

(EUROSTAT) ustanovljena je hijerarhijska klasifikacija poznata pod terminom

Nomenklatura jedinstvene regionalne statistike (NUTS). U praktičnoj izvedbi NUTS

regionalizacija ima primarnu zadaću uspostaviti regije i regionalne račune relevantne

za analizu stanja i usmjeravanje regionalnog razvitka. NUTS sadrži samo jedan

kvantitativni pokazatelj, a to je brojnost stanovništva, što omogućava uvažavanje

drugih kriterija i argumentacija od strane zemalja članica.

- NUTS podrazumijeva tri razine, ali i mogućnosti uključivanja četvrte, koju

primjenjuju neke zemlje, a odnosi se na jedinice koje su agregirane između općine i

županija, dok bi primjerice NUTS-5 obuhvaćao općine ili njima slične jedinice lokalne

uprave i samouprave.

1. 4. 3. Regionalizacija u praksi

- Na europskom prostoru regionalizaciju i regionalnu politiku uvjetovala je industrijska

revolucija koja je za posljedicu imala ekonomsko, socijalno i političko raslojavanje u

prostoru. Pod pritiskom praktične stvarnosti regionalni fenomeni intrigiraju u XIX

stoljeću znanstvenike u Francuskoj i drugim europskim zemljama. U Francuskoj je

pozornost usmjerena prema decentralizaciji upravnih, ekonomskih i drugih

centraliziranih društvenih funkcija. Francuska znanost izučava pitanja decentralizacije

i osmišljenog usmjeravanja razvitka na svim razinama pomoću planiranja i njegove

simbioze s tržišnim mehanizmima. Od europskih prostora regionalna teorija i praksa

tradicionalno najdublje korijene ima u Francuskoj.

- Logično je to da su naznačeni sadržaji aktualizirali gravitaciju kao kriterij

regionalizacije u Francuskoj. Gravitacija i funkcije središnjih gradova sredinom su

prošlog stoljeća potaknuli i teoriju polova i žarišta razvitka. Uzevši u obzir stajališta

francuskih teoretičara u formiranju regija u prvom su planu kriteriji koji uključuju

homogenost gospodarske strukture, demografske karakteristike i gravitaciju.

- Sasvim su drugi motivi postojali u zemljama „realnog socijalizma“. Kriteriji

regionalizacije i formiranja regija u okviru bivšeg SSSR-a podređeni su političkim

motivima i centralističkom modelu upravljanja društvom i gospodarstvom. U izboru i

primjeni kriterija regionalizacije ipak su dominirali politički razlozi. Ideološki se

motivi manifestiraju isticanjem planske funkcije koja je u ingerenciji političkog

monopola, a potom se dodaju nepostojeće ekonomske, socijalne i druge funkcije

regije.

- Značenje regionalne ekonomike, regionalizacije i regionalne politike bilježi

najplodnije razdoblje u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U

praksi su dominirali politički, ekonomski, statistički i zemljopisni motivi i pristupi u

regionalizaciji država.

- Uz regionalne integracije, praktična su rješenja uvjetovana i globalnim sustavom.

Najširi globalni prostorni okvir predstavlja svijet sa svim svojim sadržajima i, u

institucionalnom smislu, svojim političkim (Ujedinjeni narodi) i ekonomskim

stupovima (MMF, Svjetska banka i WTO). U tom najširem okviru regije kolokvijalno

po određenim karakteristikama mogu predstavljati i predstavljaju kontinenti i dijelovi

kontinenata.

- Europski model regionalnog razvitka ima i svoje linearne ključne pretpostavke kao što

su: (a) regionalizacija zemalja članica; (b) primjena sustava računa na regionalnoj

razini; (c) suradnja i stvaranje uvjeta za komplementarne aktivnosti na svim razinama

kreiranja i vođenja ekonomske politike i (d) razvijanje međuregionalne suradnje. U

integracijskim uvjetima regionalizacija zemalja članica uključuje identičan pristup

zbog eliminiranja subjektivnih pristupa motiviranih kratkoročnim „racionalizacijama“

u korištenju različitih oblika potpore. Europska unija sa svojih 27 članica prihvatila je

NUTS kriterij kao polazište za regionalizaciju svojih članica. Tako su u okviru unije

formirane 92 regije po NUTS-1, 269 regija po NUTS-2 i 1291 regionalna jedinica po

NUTS-3 klasifikaciji (slika 1.1.). Praksa pokazuje da postoji i određena tolerancija u

kvantitativnom odstupanju u odnosu na kvantitativne granice koje određuje pojedini

NUTS, ali pod pretpostavkom da to pojačava regionalna funkcionalnost. Europski

parlament 1988. godine prihvatio je Povelju o regionalizaciji, a Skupština europskih

regija 1996. godine donijela je deklaraciju o regionalizmu u Europi.

Slika 1.1. NUTS 2 regije Europske unije 2008. godine

1. 4. 4. Regionalizacija Hrvatske

- Regionalizaciji Hrvatske više se pozornosti počelo posvećivati u pedesetim i

šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Sredinom šezdesetih ukidaju se kotarevi i

reorganiziraju općine kao osnovni instituti lokalne uprave i samouprave. U

šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u pristupu su dominirali

statističari i geografi, ali i prostorni i društveni planeri.

- Međutim, prvom regionalizacijom hrvatske djelomično se može smatrati

donošenje zakona o izmjenama zakona o općinama, raspuštanju oblasne

samouprave i podjeli Kraljevine Jugoslavije na banovine, kotareve i općine koja je

napravljena godine 1929. u okviru šesto-januarske diktature. Umjesto 33 oblasti

tadašnja je država podijeljena na 9 banovina i to: Dravsku, Drinsku, Dunavsku,

Moravsku, Primorsku, Savsku, Vardarsku, Vrbasku i Zetsku. Cilj regionalizacije

bio je isključivo političke naravi i bio je usmjeren na brisanje povijesnih

nacionalnih granica, razbijanje nacionalne homogenosti, negiranje nacionalnih

interesa i ekonomske suverenosti zemalja koje su tvorile Kraljevinu Jugoslaviju.

Hrvatska je podijeljena na Savsku i Primorsku banovinu. Imajući na umu da su

sjedišta hrvatskih banovina bili Zagreb i Split, te povijesna stremljenja prema

jakim urbanim centrima i posebno prema Jadranu, može se smatrati da je u

određenoj mjeri prisutna i gravitacija, regionalno gledano (slika 1.2.).

Slika 1.2. Banovine u Kraljevini Jugoslaviji

- Na osnovi gravitacije izrađen je 1954. godine prijedlog privrednih rajona

Hrvatske. Gravitacija je pritom shvaćena kao zajednica putova i orijentacija

prometa prema nekim centrima, ali je naglašena i homogenost, odnosno poštuje se

ekonomska, socijalna i demografska struktura pojedinih područja. U kasnijim

razdobljima, sve do devedesetih godina u regionalizaciju Hrvatske uključuju se uz

gravitaciju i drugi kriteriji, a osobito strukturna homogenost i funkcionalnost.

Regionalizacija iz sedamdesetih godina i definirane makroregije i regije čine

temelj kasnijih rješenja u Hrvatskoj sve do devedesetih godina prošlog stoljeća.

- Utvrđene makroregije i regije za plansko razdoblje od 1966. do 1970. godine čine

podlogu svim kasnijim regionalnim podjelama Hrvatske do 1990. godine, s

neznatnim izmjenama. U to vrijeme Hrvatska je imala ukupno oko 110 općina koje

su svrstane u makroregije, regije i od 1976. godine u Zajednice općina. Od godine

1966. do 1975. postojale su četiri makroregije i to: Slavonska, Srednjehrvatska,

Primorsko-lička s dvije regije i Dalmatinska makroregija (slika 1.3.). Do 1970.

Srednjehrvatska makroregija imala je i tri regije (Zagrebačka, Zagorsko-

međimurska i Bilogorsko-podravska).

Slika 1.3. Regionalizacija SR Hrvatske 1966.-1970.

- Devedesetih godina prošlog stoljeća napravljena je nova političko

teritorijalna podjela Republike. Novi ustroj utvrđuje 571 jedinicu lokalne

uprave i samouprave. Danas tako postoji 427 općina koje su razvrstane u

20 županija i grad Zagreb koji ima status županije i glavnog grada. Općina

je oko 4 puta više nego ih je naslijeđeno iz prethodnog sustava, dok je broj

županija udvostručen u odnosu na prethodne zajednice općina. Uz to,

definirano je i 127, gradova. Od 2008. godine primjenom kriterija NUTS-2

utvrđene su i tri regije.

- Očito je kako je u toj novoj teritorijalnoj podjeli Hrvatske upitan je broj

jedinica, ali još i više vertikalna usklađenost u obavljanju funkcija. Visoka

razina centralizacije dovodi u pitanje funkcionalnu transparentnost, pa i

opravdanost postojanja regija, županija i lokalne samouprave. Gospodarski

je subjektivitet minoran, a brojnost jedinica čini upitnim obavljanje i

minornih gospodarskih zadaća.

- Princip je gravitacije dugo prevladavao u našoj praksi regionalizacije.

Gravitacijsko je područje do devedesetih u Hrvatskoj utvrđivano s više

stajališta, ali prije svega s geografskog, gospodarskog, socijalnog,

prometnog, i sa stajališta rasporeda naselja. Gravitacija je pritom shvaćena

kao zajednica putova i tokova dobara i ljudi prema urbanim centrima, ali

naglašena je homogenost, te gospodarska, socijalna i demografska

funkcionalnost.

- Koncentracija potencijala u gradskim centrima jačala je njihovu lokacijsku

supremaciju. Međutim izostajala je njihova adekvatna aktivnost kao polova

rasta prema širem okruženju, što je posljedica provođenog modela razvoja i

neadekvatne lokacijske politike. Hrvatski gradovi koji imaju primarnu

snagu, što se manifestira u industrijskim, financijskim, trgovinskim

administrativnim, obrazovnim, znanstveno-istraživačkim, kulturnim i

sportskim sadržajima, imaju ambiciju permanentnog vlastitog fizičkog

rasta i ne ulažu napore u razvoj svoga okruženja. To je posljedica razvojne,

a napose lokacijske politike koja nije uzimala u obzir urbane troškove, niti

povijesnu spoznaju da je grad nastao zahvaljujući svome okruženju kojemu

praktično još uvijek pripada, a ne obrnuto.

- U našim uvjetima dominiraju četiri grada koji bi mogli imati ulogu urbanih

polova rasta i koji se po povijesnim tokovima dobara i ljudi nameću kao

regionalni centri. To su Osijek, Rijeka, Split i Zagreb. U našoj urbanoj

strukturi ujedno postoji lepeza gradova s takozvanom sekundarnom

razvojnom snagom koji su već funkcionirali kao centri nekog regionalnog

zajedništva, pa i danas funkcioniraju kao centri županija. Poštujući

povijesne procese, strukturnu homogenost, gravitaciju, funkcionalnost s

aspekta dugoročnih gospodarskih i političkih interesa regija, Države i

Integracije (zadovoljavanje NUTS-2 kriterija) Hrvatska je najbliža podjeli

na četiri regije.

1.5. Regionalni računi

- Uz regionalizaciju, drugi je važan uvjet konzistentne regionalne politike integralni

sustav regionalnih računa. Proizvodni faktori, ostvarena proizvodnja i njene finalne

namjene čine ishodište regionalnih i nacionalnih računa. Računi su temelj praćenja

strukturnih stanja, kao i postavljanja budućih kvantitativnih ciljeva. Regionalni su

računi skup egzaktnih, konzistentnih i sveobuhvatnih statističkih informacija –

podataka kojima je svrha predočavanje tekuće i dinamičke slike stanja regionalnog

gospodarstva. Ishodište svih računa osnovne su pravne poslovne jedinice, kućanstva

kao dio demografske strukture i vlasnici proizvodnih faktora. U sustavu računa

vrijednosno se bilježe međufazni tokovi finalnih dobara.

- Razvijenost i stanje strukture regije izražava se pomoću navedenih računa. Primarni

informacijski milje kojeg tvore računi omogućava izvođenje brojnih sekundarnih

pokazatelja koji kvantitativnom stanju pridodaju i kvalitetnu dimenziju regionalnog

gospodarstva.

- Osnovne regionalne račune trebali bi sačinjavati:

(a) račun regionalne proizvodnje ili dohotka;

(b) račun regionalnih financijskih tokova;

(c) međusektorske regionalne tablice;

(d) bilanca proizvedenog regionalnog bogatstva;

(e) bilanca prirodnog bogatstva regije i

(f) demografska regionalna bilanca.

1.5.1. Račun regionalne proizvodnje ili dohotka

- Račun formiranja i raspodjele regionalne proizvodnje ishodište nalazi u realnim

tokovima evidentiranim na računima gospodarskih subjekata lociranih u regiji. Račun

omogućava sagledavanje primarne i sekundarne raspodjele. Finalne namjene

ostvarenih rezultata upućuju na ekonomsku politiku i preferencije sudionika koji u tom

procesu sudjeluju. Tako regije koje su na relativno niskoj razini razvijenosti imaju

značajniju naturalnu proizvodnju i potrošnju, što se primjenom proizvodne metode

obračuna može aproksimirati.

Slika 1.5. Formiranje regionalnih makro agregata

+

=

-

=

- +

=

-

=

- Prikaz formiranja regionalnih makro agregata univerzalan je i vrijedi za regionalnu i

nacionalnu razinu. Regionalna razina prethodi nacionalnoj razini agregiranja.

1.5.2. Račun regionalnih financijskih tokova

- Snimanje i analiza financijskih tokova, osim informacija o djelotvornosti poslovnih

aktivnosti, pruža i temeljne spoznaje za strukturiranje monetarne, kreditne, pa i

fiskalne politike. Naime, financijski račun regije/države pokazuje razinu tekućih

transakcija vezanih uz robe i usluge, te štednju i investicije. Pored toga, račun

pokazuje stanje i strukturu transakcija s obzirom na financijske instrumente i

sudionike. Bolje rečeno, prikazuje stanje obveza, potraživanja i neto financijski

Regionalna potrošnja

(potrošnja, investicije, regionalne institucije)

Ukupno domaći proizvod regije

Izvoz

(regije u zemlje i u druge zemlje)

Uvoz

(iz drugih regija i drugih zemalja)

Brutoproizvod regije

(u tržišnim cijenama)

Porezi na potrošnju

(+)Subvencije

Bruto regionalni proizvod

(u troškovima faktora)

Potrošnja kapitala (amortizacija)

Neto regionalni dohodak

(u troškovima faktora)

rezultat svakog sudionika u okviru sektor, te između nefinancijskog i financijskog

sektora. Račun generiraju osnovni sudionici u procesu reprodukcije (stanovništvo,

poduzeća i ustanove) i dalje se agregira granski i prostorno. Na svim razinama

poslovnih aktivnosti prisutni su brojni sudionici, pa je zbog mobilnosti regionalnih

aktivnosti nefinancijskog, a posebno financijskog sektora agregiranje izuzetno

složeno.

1. 5. 3. Regionalna input – output analiza

- Preteča ideje međusektorskih računa svakako je Francois Quesnay i njegove

ekonomske tablice. Međutim teorijsku genezu svakako je dao Karl Marx u shemama

reprodukcije i utvrđivanju odjeljaka i pododjeljaka. Empirijska primjena i razrada

Marxovih postavki prvi je put zaživjela u sovjetskim bilancama napravljenim 1925.

godine. Slijedeći naznačene izvore, W. Leontief prvi oblikuje suvremenu

međusektorsku ili input-output analizu koristeći originalni matematički oblik

linearnog programiranja.

1. 5. 4. Bilanca proizvedenog regionalnog bogatstva

- Proizvedeno regionalno bogatstvo kao izraz kumuliranih investicija dio je ukupnog

nacionalnog bogatstva i temeljna sastavnica regionalne gospodarske strukture. Čine ga

dobra u koja je uložen ljudski rad i čije je trajanje duže od jedne godine.

- Proizvedeno regionalno bogatstvo kumulirani je fizički kapital sadržan u:

građevinama, opremi, osnovnom stadu, višegodišnjim nasadima, patentima i

licencama. Fizički kapital ili proizvedeno bogatstvo promatra se s aspekta

funkcionalnosti, pa tako trajna potrošna dobra u kućanstvima nesporno predstavljaju

proizvodno bogatstvo, ali u njega se uključuju jedino ako služe kao materijalna osnova

gospodarske aktivnosti. Proizvedeno društveno, kao i regionalno bogatstvo, šire je od

navedenog. To upućuje na nedostatke klasifikacijskog pristupa u sagledavanju

složenih pojava. Statistika proizvedenog društvenog bogatstva spada u red

nerazvijenih ekonomskih statistika.

- U našoj, u ovom trenutku nerazvijenoj statistici, valjalo bi početi razvijati pouzdanu

metodu granskog, regionalnog i nacionalnog bilanciranja proizvedenog bogatstva.

Bilanciranje bi polazilo od stanja imovine poduzeća ili, računovodstveno rečeno,

praćenja aktive koja može imati oblik realnih dobara, gotovoga novca i potraživanja

od dužnika, dok bi pasiva bilance stanja poduzeća prikazivala izvore sredstava aktive,

tj. imovine poduzeća. To se može dopuniti stanjem fondova i vjerovničko-dužničkim

odnosima.

- Proizvedeno bogatstvo ne stvara autonomno nove vrijednosti, nego čini materijalnu

pretpostavku gospodarskog rasta. Sintetičko bilančno iskazivanje proizvedenog

regionalnog bogatstva po jedinstvenoj metodologiji obuhvaća bilance tri sektora:

poduzeća, kućanstava i regionalnih institucija.

1. 5. 5. Bilanca prirodnog bogatstva regije

- Prirodno bogatstvo u regionalnom prostoru treba promatrati kao dio šireg društvenog

bogatstva, a do spoznaje o stanju bogatstva dolazi se inventarizacijom i utvrđivanjem

proizvodnih, prirodnih i kulturnih sadržaja lociranih u prostoru. Jednom napravljena

inventarizacija aktualizira se u skladu s lokacijskim promjenama i spoznajama do

kojih se dolazi istraživanjem prostora i prirodnih izvora. Inventarizacija na lokalnoj i

regionalnoj razini, pored ostalog, sadrži:

(a) fizičku, namjensku i kvalitativnu strukturu zemljišta;

(b) prirodne specifičnosti, postojeće, i sugeriranje novih sustava zaštite

prostora i mineralnih izvora;

(c) šumski fond i relevantne sadržaje u šumama;

(d) rudno i mineralno bogatstvo;

(e) vode s gospodarskog, egzistencijalnog, ekološkog i međuregionalnog

značaja:

(f) zemljopisni položaj i mogućnost valorizacije;

(g) klimatske prilike i

(h) faunu i floru

1. 5. 6. Demografska regionalna bilanca

- Brojnost, strukture i kvalitativne karakteristike stanovništva utječu na izbor strategije

regionalnog gospodarskog rasta. Dinamiku promjena regionalnog stanovništva

uvjetuju prirodno i mehaničko kretanje.

- Regionalni natalitet i mortalitet kao determinante prirodnog priraštaja stanovništva

ovise o brojnim činiteljima. Dinamički gledano, jedan od činitelja i mehaničko je

kretanje stanovništva koje putem imigracija i emigracija u prvoj fazi znači direktni i

indirektni odljev, dok se u drugoj fazi to odražava i na prirodno kretanje. Naime, u

mehaničko se međuregionalno kretanje stanovništva najizraženije uključuje starosna

grupa između 20 i 40 godina starosti.

- Mehaničko kretanje stanovništva osobito je naglašeno u okviru regije između ruralnih

i urbanih područja, te između regija u okviru zemlje. Unutarregionalne i

međuregionalne migracije uzrokuju otvorena i skrivena nezaposlenost, visina nadnica

i ekološki milje.

- Bilanca stanovništva ima zadaću prikazati kvantitativnu i kvalitativnu demografsku

sliku regije. Svaka demografska činjenica čini pretpostavku za regionalnu politiku od

razvojne do obrazovne i socijalne. U tom regionalnom demografskom prikazu, pored

ostalih, relevantne su informacije koje se odnose na:

a) brojnost stanovništva;

b) prirodno i mehaničko kretanje stanovništva;

c) dobnu strukturu stanovništva;

d) radni kontingent i radno aktivno stanovništvo;

e) socijalno-ekonomsku strukturu stanovništva;

f) obrazovanost i ljudski kapital i

g) zaposlenost i nezaposlenost.