Uvod u prapovijesno drutvo

Emil Herak ehersak@gmail.com ehersak@ffzg.hr

1.Vrijemeprijepovijesti

Za razliku od hrvatske rijei prapovijest, u veini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u pravilu se koristi opi neologizam pretpovijest (engl. prehistory, fr. prhistoire, panj. prehistoria, tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljea. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo danski povijesniar i knjievni kritiar Christian Molbech (17831857).

Tonije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= pretposvijesni) u svojim preda-njima 1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustolienja danskoga kralja Gorma Starijeg (900940). To doba poinje davno prije dolaska legendarnog Odina (inn < germ. *Wanaz) sa svojom drunom Asa (sir) iz Asgarda na istoka, to je prema skandinavskim sagama dovelo do neodlunog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvoenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vla-davinu vedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveke, Harald I. Lijepo-kosi (stnord. Haraldr Hrfagri, 850933).

No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje, danas bismo rekli da se njihovo vrijeme koje je Molbech oznaio kao pretpovijesno odnosi na skandinavsko eljezno doba: tj. na tzv. predrimsko i rimsko eljezno doba Sjeverne Europe (5 st. pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije germansko eljezno doba (400800 n.e.), ili pak na predvikinko vendelsko razdoblje (priblino od 550. do prvog vikinkog napada 793. godine, na samostan Lindis-farne u Northumbriji).

S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od do-ba eljeza: do nordijskog bronanog doba (1700500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj. do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (1110. tis. pr. Kr.).

Zanimljivo je da je podjelu na kameno, bronano i eljezno doba u modernu znanost prvi uveo takoer jedan Danac: Christian Jrgensen Thomsen (17881865), svojedobno glavni uvar zbirke starine u Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed, hrv. Vodilja kroz nordijske starine.

Thomsenova podjela imala je, dodue, jednu vanu preteu. Jo u 1. stoljeu pr. Kr. rimski pjesnik Lukrecije (9655. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: Oruje drevno ruke, nokti i zubi bjee / te kameni i odlomci umskoga granja / i plameni i oganj tek to ih [ljudi] upoznae. A odmah u nastavku je dodao: Poslije se otkri mo eljeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od eljeza, jer je uslunije prirode i obilnija (De res natura, V: 12831288).

Meutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili oznaio pojam pretpovijesti, nego je samo govorio o starim vremenima (oldtid).

Ipak, u iduih desetljea pridjevski oblik pretpovijesni uao je i u francuski jezik (prhistorique) i poslije u engleski (prehistoric).

U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Sligmann d'Eichthal (18041886), a u engleski kotski znanstvenik Daniel Wilson (18161892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim kao prvi predsjednik Sveuilita u Torontu.

2

Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= Arheologija i pretpovijesni anali kotske) bilo je objavljeno 1851. godine i premda je izgledno da se oslanjao na francuske pred-loke, prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveki povijesniar Peter Andreas Munch (18101863), koji mu je tri godine prije predloio da pronae engleski pandan za dan-ski forhistorik.

Jedno od kljunih djela u 19. stoljeu, koje je pomoglo odrediti davnu prolost, bila je knjiga Pre-historic times (= Pretpovijesna vremena) koju je 1865. objavio John Lubbok (18341913), engleski bankar, biolog i rani arheolog.

U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu pretpovijest, kao i Thomsenovu podjelu na kameno, bronano i eljezno doba. Meutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik (staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba).

Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (18211898) razdvojio paleolitik na donji i gornji.

Napokon, izmeu tih faza, poetkom 1950-ih francuski geolog i arheolog Franois Bordes (19191981) umetnut e jo i srednji paleolitik.

Na njemakom govornom podruju, jedno je vrijeme postojala konkurencija izmeu uporabe pojma Vorgeschichte (ili istog neologizma Prhistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala naj-stariju odnosno iskonsku povijest. Druga je inaica napokon prevagnula, i to iz sadrajnih razloga.

Prema njemakom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, ekog pravk, slov. prazgodovina, pa i maarskog skor (dosl. pravrijeme). U ruskom se takoer pojavio oblik , no dok je pridjevska izvedenica ostala poprilino uobiajena, u rus-kom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti ( ), uz zapadnoeuropske ideje o pretpovijesti ( ).

Iskonskisvijetidealnostanjeilidivljatvo

Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prolosti, spome-nuo pomak prema metalnom oruju, za njega to nije zapravo znailo napredak priroda mu je ostala ideal.

Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipina za prola stoljea i da se tek uvrstila u modernom razdoblju.

U antici i u drevnom svijetu, i openito sve do kraja europske renesanse, este su bile sheme ili o ciklinom razvoju ili o postupnom propadanju ovjeanstva.

Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamiljeno kao najblie savrenstvu. Staroindijska tradicija govorila je o etiri kozmika doba, pod imenom yuge (dosl. jarmovi), naz-

vane prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tret-, 3) dvpara i napokon 4) kaliyuga, i ti-jekom kojih ovjeanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti.

U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu etvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz etiri doba svijet se unitava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje.

Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan dan (tj. dan i no) u ivotu Brahme.

U historijskom smislu, staroindijski ep Mahbhrata bio je smjeten u doba kaliyuge i na kraju to-ga doba, kako se kae u epu, uslijedit e mijeanje dunosti kasta i zavladat e barbari (mleha).

Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme eljeza, to predstavlja paralelu s antikom shemom o vijekovima ovjeanstva, poevi od zlatnoga doba.

3

Postoji i mogunost da je antika slika o srozavanju ovjeanstva kroz etiri doba oznaena metali-ma sve manjeg sjaja imala pretee u indijskim i staroiranskim predajama.

Antika shemu prvi je iznio grki pjesnik Heziod (7. stoljeu pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani. Prvobitni zlatni rod ljudi, kae Heziod, ivjeli su poput bogova, bez grinje savijesti i slobodni od

muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli, bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja.

Slijedilo je manje savreno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio uasnu i nasilnu ra-su bronanih ili mjedenih ljudi ( ). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su broncu, ivjeli u bronanim domovima, nosili bronano oruje. No svladani vlastitim orujem, nesta-li su bez imena u ledenim dubinama Hada.

Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadanji) rod eljeznih ljudi sklon razdoru i silnikoj vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima ruili gradove.

Heziod je koristio izraz rod/rasa (), no poslije e se uvrijeiti zamisao o dobu ili vijeku. Kasniji grki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa.

Vergilije (7020 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba istaknuo samo prvo i posljednje zlatno i eljezno (Ekloge, IV: 4 17). No njegov mlai suvreme-nik Ovidije (43 pr. Kr.17 n.e.) vratio se etverolanoj podjeli: zlato doba (sada izriito aurea ae-tas), i idue narataje (proles) srebrenih, mjedenih/bronanih i eljeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89150).

Isto tako, u antiku predodbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov potop, okonio je srebreno doba. Platon (428427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najvei potopa od svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio bronano doba od eljeznoga, odnosno od vremena ivuih ljudi. Grki izvori spominje jo i Darda-nov potop, no kontekst nije razraen.

Padovjeka

Indijske i antike sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s opom idejom o padu ovjeka koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji.

U biblijskoj tradiciji Bog stvara ovjeka prema svojoj slici, to bi znailo da je ovjek na poetku savren ("I ree Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, da bude gospodar ribama mor-skim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima to puze po zemlji!'", Post I,26)

U poetku ovjek ivi u rajskom vrtu i sve to treba ili eli nalazi se u njegovoj blizini, kao boanski dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla.

Uz motiv o padu ovjeanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu. Biblijski potop, ili Noin potop, najee se usporeuje s bliskoistonim primjerima s potopom iz

sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inaicom te prie u Epu o Gilgameu, u kojem je potop preivio Utnapitim.

Noin se potop povezuje i s grkim mitom o Deukalionu, a slinost je tu jo vea jer boanska sila a-lje potop kao kaznu za sve vee izopaenosti ili oholosti meu ljudima (u sumersko-babilonskoj tra-diciji potonji motiv nije jasno izraen, barem u ouvanim tekstovima).

Arkadija

Zamisao da je davna prolost bila bolja od dananjice, zadrala se od antike sve do kraja renesanse. I to je bilo logino, uzevi u obzir injenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti

stanje ili vrijeme kada su ljudi ivjeli u dodiru s boanstvom i u skladu s prirodom.

4

I u tom smislu jo su antiki pisci zamislili da su ostaci nekadanjeg naina ivota postojali u ideal-nim pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga.

Arkadija je postala snaan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okre-nuta prema prolosti, tj. prema preporodu grkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovje-kovnom svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila.

Arkadija je ostala snaan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja.

Znanjeoprostoruivremenu

S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prolosti bilo jo vrlo ogranieno.

Premda je i prije bilo dalekih dodira primjerice izmeu Europe i Dalekog istoka za vrijeme mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile vie do pria o udesima, nego do znanja o dalekim krajevima s drukijim kulturama.

Isto tako, prolost je bila viena kao razmjerno kratka. Prema kranskom obraunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadrala u bizantskoj tradiciji (sve

do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr. I od poetka svijeta do potopa, prema shvaanju u 16. stoljeu, nije proteklo ni 2000 godina ("...do

Potopa vodenoga, ima let iezero est sto petdeset i est", Vramec, Kronika, 1578) Meutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada poelo iriti

znanje o svijetu i prolosti. Kljuno je bilo otkrie tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku. Indigene kulture Amerike poticale su oprena shvaanja. S jedne strane, ameriki starosjedioci koji su naizgled ivjeli u skladu s prirodom podsjetili su Euro-

pljane na ideal Arkadije, to je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam. S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene

kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljake. Iz toga e nastati tvrdi primitivam. Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne

kulture amerikih indigenih naroda zaostajale za europskim i uope za starosvjetskim sklopom, i to ak u tako osnovnim izumima kao to je kolni prijevoz.

Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najvei dio Amerike (osim Arktika), u trenutku kada je doao u dodir s Europljanim, jo nije dosegnuo stupanj razvitka eljeznoga doba.

Bez obzira na to to su neka amerika drutva postigla visok stupanj sloenosti (Maje, Azteci, Inke), i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., openito su u tehnologiji ostala na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih puaka i eljeznih topova, njiho-vi noevi i maevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti.

Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajai nisu svoju fiziko-vojnu nadmo tumaili ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Ameriki starosjedio-ci bili su im inferiorni, jer nisu bili krani, jer su imali divljake obiaje poput kanibalizma, itd.

Sve ei kontakti s Indijancima jo su vie potencirali razdvajanje shvaanja izmeu pobornika me-kog i tvrdnog primitivizm.

5

Prvi su zadrali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, to je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju ovjeanstva, dok su drugi pripisivali negativni predznak primitivizmu i veliali progres civilizacije.

Primjerice, u 16. stoljeu, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolom de las Ca-sas (14851566) osudio je okrutne panjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, nagla-sivi da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodreeni za kranstvo,

U iduem stoljeu, idealizirana slika ve se uvelike naruila (takoer zbog samog pokoravanja No-vog svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (15881679) istaknuo da je ivot primitiv-noga ovjeka samotan, siromaan, opasan, ivotinjski i kratak, te da je u prirodnom stanju ovjek ovjeku vuk (Levijatan, 1651).

Hobbsovo tumaenje oznailo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na kon-cepciju o drutvenom razvitku.

Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio jo doraen. Naime, tek godinu dana prije nego to je Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvo-ren tono u noi prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650).

Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo oznaavati neko iskonsko (idealno) stanje na-kon stvaranja, nije bilo tako davno.

U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (16381686) prvi je povezao fosile s nekada ivuim or-ganizmima i s geolokim slojevima, to je imalo vane implikacije za razvitak geologije.

No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljeu, u doba prosvjetiteljstva, kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 17071788) ustvrdio da je zemlja stara 75.000 godina.

Autori prosvjetiteljstva i openito 18. st. ve su raspolagali mnogo veim fondom znanja o svijetu od njihovih prethodnika.

Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim vie, to je "prirodno stanje" dobivalo veu vanost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno drutvo.

U tom ozraju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, ka-da je ovjek i u najbliem dodiru s Bogom.

Primjerice, u svom Eseju o ovjeku (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (16881744) spjevao je jednostavnu ali vieznanu pohvalu o Indijancima, koja poinje rijeima: Pogledaj ga, bijednog Indijanca! iji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili uje ga u vjetru

Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski filozofi. Ali ipak, kljuni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres.

U 19. st. konano se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemakom govornom podruju, doveo i do pojma prapovijesti.

U tom stoljeu znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama u sferi tehnologije, jo potkraj pri-janjeg stoljea kotski je izumitelj James Watt (17361819) stvorio prvi praktini parni stroj, a do kraja 19. stoljea ve su postojale elektrine arulje, telegrafi i telefoni.

Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, takoer i sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proirila su se diljem svijeta i u svijesti Europljana nije vie bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda.

tovie, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (18651936) napisao je svoje glasovite stihove Breme bi-jeloga ovjeka (1899), koji su zagovarali vodeu ulogu Europljana u irenju civilizacije prema dru-gim narodima u svijetu.

6

Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji za-tim potie i duhovni razvitak.

I to je znailo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje raz-vijena od dananjice.

Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (18091882). Ali Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prolosti.

Ve su geolozi poput Louisa Agassiza (18071873) otkrili da je zemlja prola kroz ledeno doba i da je mnogo starija nego to se prije moglo pretpostaviti(raunica je ve dostizala milijune godina).

Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (18041892) odredio je naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati a tijekom 19. stoljea znanost je upoznala i prve ljudske fosile

Zamisao o progresu, da su neka ivotinjska bia izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene.

I dok se razraivala shema o fizikom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora (18321917) i Lewisa Henry Morgana (18181881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje ra-zvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih.

Tylor je prvenstveno istraivao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture (Primitivna kul-tura) iznio tezu da se religije razvijaju iz poetnih politeistikih oblika u smjeru prema monoteizmu. Osim te evolucijske sheme, Tylor je predloio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je nje-gova teza o razvitku religije bila tona ili kriva, injenica je da se smjer razvitka odredio od primiti-vizma prema suvremenom drutvu.

Morganovashema

Jo vei utjecaj imala je shema koju je razradio ameriki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo ka-pitalno djelo Ancient Society (Drevno drutvo), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojma-nje kulturnog razvitka i prijanjih stanja drutva.

Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato to su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. sto-ljea (ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadanjeg real-nog socijalizma.

Iako danas moemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opu primjenji-vost njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze tim vie to naslov njegove knjige uvelike evolucira naziv ovog kolegija

Morgan nije u svojoj shemi koristio trolanu podjelu razvitka od drevnosti koja je ve postojala u njegovo vrijeme (kameno, bronano, eljezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etnikim razdobljima

Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka etniki u ovom sluaju odnosila na njegovu kategoriju etna (ethna), to se obino prevodi kao jedinica novina, otkria ili vrsta domaih ustanova.

Morganova tri etnika razdoblju bila su: divljatvo (koje je bilo oznaeno opstankom na prirodnoj osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija niu, srednju i viu. Razdoblje divljatva poelo je prije 60.000 godina

1. U nioj fazi divljatva ovjek se izdvaja od ivotinja negdje u tropskim ili suptropskim dije-lovima svijeta. Glavna su mu prehrana voe i korijene, barem djelomino jo ivi u drveu, razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i braa i sestre se pare zajedno.

7

2. U razdoblju srednjeg divljatva, ovjek razvija ribolov, poinje rabiti vatru i naseljavati oba-le. Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko mueve ene za nekoliko ena (punaluanska obitelj).

3. Na viem stupnju divljatva ovjek poinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu ukljuuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmika, tj. mono-gamna ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje vieslogovni i drutvo se poinje organizi-rati u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu oboavanja sila prirode.

Razdoblje barbarstva poinje prije 35.000 godina. 1. U nioj fazi ovjek se poinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemen-

ska saveznitva i ograena sela. Religija se usredotouje na Veliki Duh. To je vrijeme nas-tanka arijske i semitske jezine porodice.

2. U srednjoj fazi barbarstva poinje uzgoj ivotinja meu Arijcima i Semitima, te obrada bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajedniki u obliku utvrda.

3. Na viem stupnju barbarstva, poinje uzgoj itarica i drugih biljaka meu Arijcima, kao i metalurgija eljeza. Razvija se pjesnitvo i mitologija. Grade se utvreni gradovi. Nastaje kolni prijevoz i metalno oruje. Obitelj je monogamna i vlasnitvo je pojedinano; odrava se gradski ivot i stvaraju se narodna vijea.

Razdoblje civilizacije poinje prije 5.000 godina. 1. Nii stupanj odgovara antikoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja eljeznim plugom na i-

votinjskoj vui. Izvori za opstanak su ve neogranieni. Ljudi koriste fonetsko pismo i arapske brojeve. Rat je umijee. Postoje gradovi, trgovina, novac i drava utemeljena na teri-toriju i vlasnitvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotai i kanalizacije.

2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obiljeja su tog stupnja gotika arhi-tektura, feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape.

3. Vii stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, mo-derna znanost, vjerska sloboda, javne kole, predstavnika demokracija, klase, razliite vrste zakona.

Dakako, Morgana je vie zanimala divljatvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja vie vezivala za njegova osobna etnoloka istraivanja. Zapravo je tek oznaio prijelaz u razdoblje civili-zacije.

To posljednje razdoblje vie je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasnitva i drave (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zakljuaka. No Engels je u svemu is-taknuo motiv vlasnitva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka nestalo prijanje ensko pravo i mukarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece.

Budui da je Morganov rad, ili tonije Engelsova recepcija tog rada, bila ukljuena u marksistiku dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, ak i nakon to su nove spoznaje tijekom 20. stoljea dokazala da obiljeja koja je pripisivao pojedinim etnikim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir, ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti

Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolu-cijske sheme na stanovit nain bile nadahnute njegovim radom.

Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljea, polazila je od uslonjavanja oblika organi-zacije u drutvu. Rije je o modelu to koji je razradio Elman Service (19151996), i dopunio Mor-ton H. Fried (19231986), a po kojem postoje tri razvojne etape u drutvenoj sloenosti: 1) lovako-sakupljake druine (engl. bands) s preteito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska drutva

8

s poetnim elementima drutvenog rangiranja i razlika u prestiu, 3) stratificirana plemenska drutva pod vodstvo poglavara tzv. poglavita (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa sloenim dru-tvenim hijerarhijama i ureenim vladama s posebnim institucijama vlasti.

Povijestiprapovijest

Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljea definitivno je nestala prijanja predodba o prolosti kao o nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se vie razraivala slika o drutvenom napredovanju tijekom vremena, barem u smislu materijalnog progresa.

Nastanak pojma pretpovijesti u prvom dijelu 19. stoljea odredilo je polazino, ili iskonsko doba kao neto to je postojalo prije povijesti, a daljnji razvitak do poetka povijesti bio je saet u troetapnoj shemi kame-nog, bronanog i eljeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljatva do civilizacije.

Meutim, sintagma da neto postoji prije povijesti dovodi do problema odreivanja to je uope povijest. Grki predloak izveden je od indoeuropskog korijena *weid znati, vidjeti, koji je takoer prisutan u

hrvatskoj rijei povijest. U tom smislu logina je bila definicija koju je u 16. stoljeu predloio engleski filo-zof Francis Bacon (15611626), a po kojoj je povijest znanje predmeta odreeno vremenom i prostorom. Meutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history

Kada je rije o povijesti u smislu registriranja dogaaja iz prolosti, povjesniari su se sluili ili pisanim izvo-rima, ili usmenom tradicijom, a katkad i fizikim ostacima iz prolosti. Potonje bi moglo znaiti da i podruje arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesniari obino se ograniavali poglavito na pismene izvore, pa se tako uvrijeila i shvaanje da je pretpovijest jednako razdoblju prije pismenosti.

Ipak, iako se pismenost esto koristi kao razgranienje izmeu povijesti i pretpovijesti, postoji i gledite da je zapravo sve dio povijesti.

Prapovijest (prema njemakom Urgeschichte) u takvom je vienju bolja oznaka od zamisli o pretpovijesti.

2.Kanibalizam(posebnatema)

Rijeiopiprimjeri

Sama rije kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba. Tonije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad nai-

ao kau da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandsimo temor de los Caniba o Canima...).

Etnonim Kariba znailo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je uo od Arawaka, prvom skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi i ta ga je rije jo vie potakla u za-misli da je stigao do drugog kraja Eurazije ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana ("[vjeruje] da Caniba nije nita drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa sino la gente del Gran Can, 11.12.1492).

Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo takoer zapisao da neki te ljude nazi-vaju Karibima.

Kljuno je, meutim, sadraj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo uao u jedno karipsko selo na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kua i dijelove tijela na rotilju prila su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti.

Kolumbo je bio uasnut i tako je nastala veza izmeu etnonima jednog tek upoznatog naroda i jed-nog specifinog oblika ponaanja konzumiranja pripadnika vlastite bioloke vrste koji je ve imao dugu pisanu povijest.

9

Iz dananje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer ljudoderskog naroda (iako su bili na glasu kao estoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju poj-ma.

Kanibalizamiljudoderstvo

Ljudoderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje ali ljudderstvo ne mora nuno biti kanibalizam.

Ljudoderi mogu biti ivotinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno boanska bia, koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grkoj mitologiji, rakase u hinduizmu, katkad bogovi ko-jima se rtvuju ljudi ili njihov krv, itd.).

U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, ko-ji je pojeo dio Odisejeve druine, prije nego to ga je Odisej uspio prijevarom svladati.

Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokuao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za to je bio kanjen "Tantalovim mukama".

S druge strane, u Herodotovoj Povijesti moemo nai kratak opis naroda koji je on nazvao jednos-tavno "Ljudoderi" ().

Androfazi (= "ljudoderi") imaju najsuroviji nain ivota od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se dr-e bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjeu nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106).

Tono tko su bili Androfazi nije jasno premda veina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofin-skim ili samodijskim narodom koji je ivio u zaleu Skita. U tom smislu, jedna je mogunost da se opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno vie-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i te-za da je rije o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), ije bi ime navodno potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek puka etimologija.

S druge strane, Herodot dao nam je jo jedan opis iz Skitije, koji je etnografski jo vaniji. Naime, govorei o Masageanima, spomenuo je i ovaj obiaj:

... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi roaci i rtvuju ga zajedno sa svom njegovom stokom, pa se goste tim mesom, poto su ga skuhali. To smatraju najveim blaenstvom. No onoga tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesrea jer ga nisu uspijeli rtvovati (I, 216)

Osvrti na ljudoderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u kranskoj tradiciji. Katkad, takvi osvrti oito imaju znaenje "barbarizacije drugih", to vidimo u prvom izriitom povi-

jesnom komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljeu n.e. napisao Pseudo-Cezarije: "[Oni su] divlji, slobodni i bez poglavari, jer voe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na

putu, i hrane se lisicama i divljim makama i veprovima, i meusobno se dovikuju kao vukovi kad zavijaju... [i] rado deru enske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenad po stijenama kao takore..."

Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije sluajna, jer je od antike vukodlak (gr. ) po-vezan s idejom o ljudoderstvu, i pogotovo s pojedinanim patolokim sluajevima.

Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vjeticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vje-tica u prii o Ivici i Marici je ljudoderka, itd.)

I mnogo kasnije, nakon otkria Amerike, Europljani e se upoznati s osobitim duhom ljudoderom meu algonkvinskim Indijancima, poznatim pod razliitim inaicama imena Wendigo; lik Wendiga je bio osobit, jer se smatralo da i ovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi moe postati Wendigo.

10

U 7.stoljeu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjeve-ra, to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet e jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastav-ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljea i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih sku-pina putnika u nevolji. Slika Thodorea Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simboli-zira takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakop-lovska, koji se sruio u Andima 13. listopada 1972.

U 7.stoljeu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjeve-ra, to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet e jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...."

Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za

vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastav-ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljea i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)

Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih sku-pina putnika u nevolji. Slika Thodore Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizi-ra takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakop-lovska, koji se sruio u Andima 13. listopada 1972.

U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve vie incidenata tzv. "medicinskog ljudoderstva" i "poli-tikog ljudoderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest.

"Medicinsko ljudoderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u irem smislu ulazi sve od jedenja neroenih fetusa u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u 16. stoljea takoer ubraja u ovu kategoriju.

"Politiko ljudoderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplai neprijatelja. Takvi su incidenti bili zabiljeeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih) ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji.

Na kraju, postoji i osobit oblik ljudoderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa "gastronomski kanibalizam". Tako je veliki meksiki slikar Diego Rivera (18871957), zapisao u svojoj autobiogra-fiji: "... otkrio sam da volim jesti enske noge i grudi, jer, kao i u drugim ivotinjama, ti su dijelovi poslastice. Takoer sam volio pohana rebra mladih ena. Najvie, meutim, oboavao sam enski mozak u vinegretu".

11

Tipologija

Riverova usporedba ljudskog mesa sa ivotinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do ope bioloke tipologije i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudoderstvo s pojmom kanibalizma, koji je bioloki toniji.

Prema procjeni, oko 1500 ivotinjskih vrsta pokazuju vee ili manje sklonosti prema kanibalizmu (udio je gotovo 90% meu vodenim vrstama).

Tipini su oblici: 1. Kanibalizam zbog gladi 2. Kanibalizam prema veliini (engl. size structured cannibalism), to je najee potvreno u me-

tafori da velike ribe jedu male ribe. 3. seksualni kanibalizam (razni pauci pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i korpioni). 4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mujaci ubijaju i jedu mladunad drugih mukaraca

kada preuzimaju enke (impanze, make, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svo-je potomstvu (est primjer meu ribama)

5. kanibalizam u maternici jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni dadev-njak)

Od ovih opih biolokih oblika, meu ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi premda je bilo sluajeva kanibalizma veliine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih lju-doera - i tu je i simboliki primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u lite-raturi).

Ipak, apstrahirajui kanibalizma iz nude (gladi), za ljude je kljuan drutveni i kulturni kontekst. Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: ovjek, za razliku od ivotinje, ne smije jesti sebi sli-

ne, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuega i drugo, jednako va-no, treba razlikovati osobito (ili individualno) od opega.

S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lvi-Straussa, po kojemu je tijelo nuan uvjet ljudske samoi-dentifikacije pa ako se jede tue tijelo to je jednako jedenju tue individualnosti.

Na drutvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv drutvenog poretka i zato bi se smatralo neljuds-kim, to je taj poredak vie razgraen. I alternativno, oekivali bismo veu sklonost prema kanibali-zmu u manjim i manje sloenim zajednicama.

Najira shema ljudskog kanibalizma ukljuit e, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili rtva ljudodera (njegova pripadnost), i na koji je nain kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja).

Prema tome, prva je podjela izmeu ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite kulture, naroda, plemena ili drutvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadni-ka drugih kultura, naroda, plemena ili drutvenih skupina.

Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba ve bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALI-ZAM), ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se moe dalje dijeliti prema razini dobrovoljnosti u prihvaanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili rtva najee nije voljna da bude ubijena i pojedena, bilo je sluajeva da je rtva prihvaalo svoju sudbinu i ak je prieljkivala.

Potonje nije samo rezultat neke patologije rtve (iako ima i takvih sluajeva), nego moe nastati iz kulturnih naela asti i dunosti (u Azteka, i moda u nekim junoamerikim narodima).

Herodotov opis Masageana tipian je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se moe oznaiti kao endo- + nekrokanibalizma.

12

U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i po izbijanju epidemije bolesti kuru.

Kanibalizam zbog gladi moe dovesti i do sluajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo- +nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije iskljueno ni nasilje (ubijenje nevoljnih rtvi).

Tada ljudoer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preivjela. Vukodlak, djelomino, simbolizi-ra takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vjetice u prii o Ivici i Marici moda su imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Ame-riki Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u kanibalizam.

Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam moe imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzuma-ciju ve mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem.

Ratniki i politiki kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki prim-jeri obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno reeno, "gastronomski kanibaliz-ma".

Meutim, treba naglasiti da razliite kategorije katkad proimaju. Moemo navesti jo neke sheme ralanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma: Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedee svrhe ka-

nibalizma: 1. Da bi se utaila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi

preivljavanje (kanibalizam radi opstanka) 2. Da bi se izlijeila ili sprijeila bolest (medicinski kanibalizam) 3. Da bi se odravale veze zajednice s mrtvima roacima (pogrebni kanibalizam) 4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje moi neprijatelja (rtveni kanibali-

zam) 5. Radi zastraivanja susjeda ili neprijatelja (politiki kanibalizam)

U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf Schiefenhvel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije:

1. Prehrambeni kanibalizam: a) sluajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio prehrane), c) zbog biolokih imbenika (sluajnih, dugotrajnih ili obrednih

2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetniki, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b) nasilni (obino egzokanibalizam).

3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike) 4. Rivalski kanibalizam (zbog prijanjeg potomstva, muko uzurpiranje) 5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinani psiholoki poremeaji).

Neke ove kategorije odnosile bi se openito na ivotinjski svijet. Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, mogue je isto tako kategorizirati tko ili to se jede, i ko-

ja skupina u zajednici prakticira kanibalizam. U tom smislu, "jelo" mogu biti ili mukarci (ratnici), ili ene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u ka-

nibalistikoj gozbi mogu sudjelovati ili samo mukarci ili samo uglednici, ili svi lanovi zajednice. to se tie dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zato se neki dio tijela

jeo, a drugi bacao. Najee su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutranji organi mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboliko znaenje (srce kao znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraivaima rekli koje

13

dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima enske ruke i prsa, itd.)

Kanibalizamkaoantropolokatema

Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvanijih tema u antropologiji, i to upravo zato to je problematizirala samo znaenje ljudskosti. Osim toga, budui da je ta tema bila vrlo provokantna, ona je takoer izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u opem razvitku antropologije.

Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno znaenje i rasprostranjenost kanibalizma u ljudskim zajednicama.

Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and Anthropophy, 1979), koji minimiziraju rairenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i drutvu, tvrdei da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni traiti egzotine primjere.

S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju miljenje da je kanibalizam bio vrlo est. Harris je, primjerice, zakljuio da je azteko carstvo zapravo predstav-ljalo "kanibalsko kraljevstvo".

Povijesno gledano, kako smo vidjeli, kljuni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kani-balizmu kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkria Novog svijeta.

Europski osvajai Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma (primjerice Bernardino de Sahagn, Diego Durn, Juan de Grijalva, Hernn Corts, Juan Daz, Ber-nal Daz, Anrs de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy Gonzlez i anonimni pisac Osvajanja Meksika).

Prema jednom tumaenju, oni su te opise potencirali, jer im je omoguilo porobljavanje Indijanaca. Naime, jo 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u sluajevima ka-

da bi ropstvo pod kranskim gospodarima toboe bilo "bolje" za te narode to se jamano odnosi-lo na narode koji su prakticirali kanibalizam.

Ipak, sredinom 16. stoljea, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (15251579), nakon to je 1552. pro-veo devet mjeseci u zarobljenitvu brazilskog naroda Tupinamb koji ga je kanio pojesti, objavio je opirno djelo koje e bitno utjecati na europska poimanja.

Rije je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita pria i opis zemlje divljih, golih, gadnih ljudoderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557).

Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doivjela je ukupno 76 izdanja. U njoj je Staden opisao razne aspekte ivota brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilu-strirao i slikama.

Na temelju Stadenovih prvih i jo grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige.

U meuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (15331592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i glasovita reenica: Ne vidim... nita barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu to mi je bilo re-eno : osim to svatko naziva barbarskim, to to se razlikuje od njegovih obiaja (Or je trouve, ... qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, ce qu'on m'en a rapport : sinon que cha-cun appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage).

Nadalje, Montaigne je hvalio ivota kanibala, koji ive bez pisma, brojeva, sudaca i politike nad-moi, koji nemaju obiaj sluenja, nemaju bogatsva ili siromatva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele vlasnitva, ni zanimanja... ni odjeu, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni ito, i niti rijei za "la", "izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "pratanje".

14

Osim toga, tvrdio je da dok osuujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite jer je barbarskije pojesti ovjeka ivog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie manger un homme vivant, qu' le manger mort).

I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti. Prema jednom zakljuku, Montaigne je uveo naelo kulturnog relativizma, ili ak multikulturalizma,

koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se rairilo i u druge discipline. Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politine koreknosti, pa je tako Bogdanov zakljuio da je u da-

nanjem kozmopolitanskom vienju ve jednako promatrati kanibalistiki obred ili gledati izvoenja flamenca.

Nekolikozanimljivihprimjera

Meu najzanimljivim primjerima drutava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti slijedei:

U Melaneziji: narodi otoja Fidi, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom podruju i

Tupinamb u Junoj Americi Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele defini-

tivno ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma. Carstvo Azteka je pak osobito zbog golemih razmjera rtvovanja i kanibalizma u visokocivilizira-

nom okviru. Procjene broja ubijenih rtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kreu se izme-u maksimuma od 80.400 u etiri dana prilikom posveenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487. godine do minimalnog broja od 300-600 rtvi godinje.

Karibi, razumije se, vani su zato to se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasni-ja prouavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali.

Vanost naroda Tupinamb vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod, koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlino etnografske podatke ve iz 16. stoljea.

Povijest Maora, pak, rjeito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolo-nisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome moda pomogli takori, koji su stigli s kolonistima na otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su preli na uzgoj batate (kumara), bilj-ke koja se moe uskladititi i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno drutveno raslojavanje, nego i uestale pljakake pohode i porobljavanje jedne skupine od druge. Maori su poeli graditi obrambene utvrde (pa) i troiti viak proizvodnje na ratovanje koje im je pos-talo sredinjim dijelom ivota. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudoderstva. Ljudoderstvo nije imalo neke osobite obredne vanosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od glavnih izvora bjelanevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skuen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratniki stil ivota odr-ao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnoteu.

Na Rapa Nuiu je takoer dolo do ekolokih promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja ali u ovom sluaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), to je utjecalo na nestanak drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih amaca. Unutranja tenzija je poticala borbe izmeu pojedinih skupina na otoku a kanibalizma postao je dio tih borbi.

15

Melanezijski primjeri su vani jer su povijesno gledano najmlai Fore i Asmati su prakticirali ka-nibalizam do sredine 20. stoljea, a Korowai gotovo do kraja stoljea. Na otoju Fidija, kanibalska vilica postala je u novije vrijeme ak i lokalni suvenir.

Film

Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena: 1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - L Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden Evo do-

lazi nae jelo, skakutajui"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji vie fokusira na psiholoke aspekte Stadenovog zatoenitva.

2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francs (= "Kako je bio ukusan moj Fran-cuz"), 1971. Rije je o brazilskom filmu, koji se nekada oznauje (ne ba tono) kao "crna ko-medija".

Komentarofilmovima

Moe se rei da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izvijea samoga Hansa Stadena, i zato ne istie elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova rtvovanja na kanibalskoj gozbi.

Naime, Stadenovo izvijee sadri dva dijela: u prvomu on opisuje to se njemu osobno dogodilo, i u drugomu se usredotouje na obiaje n narodu Tupinamb. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da je dobio enu i da je bio faktiki ukljuen u zajednicu, iako je naznaio u drugom dijelu da zaroblje-nici dobivaju ene, s kojima ive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, takoer mo-gu postati rtve kanibalizma).

Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira ba na taj aspekt "integracije", i s druge strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izvijea, pa tako glavni junak nije vie Staden, ne-go bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubija-nja rtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst.

Isto tako, Pereira dos Santos izriito je oznaio povijesni kontekst: radnja je smijetena u doba kada je francuski pomorski asnik Nicolas Durand de Villegaignon (15191571) pokuao ostvariti projekt "Antarktike Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila juno od ekvatora (na mjestu gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom takoer pokuavao stvoriti utoite u Novom svijetu za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estcio de S (15201567), koji je spomenut na kraju filma.

U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s uroenicima. Francuzi ulaze u podruje koje je papa udijelio iskljuivo Portugalcima i panjolcima, te stvaraju vlastite sa-veze s pojedinim indijanskim narodima, u opreju prema savezima koje stvaraju Portugalci i pa-njolci.

Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinamb, logino se po-vezuje s Francuzima i kao to u "meuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, budui da su Portugal-ci prijatelji Tupinaquina, to znai da ih Tupinamb mogu ubijati i jesti.

Europljani potiu takav konflikt. Francuski trgovac kae Tupinambama da mogu pojesti svog zarob-ljenika, jer je Portugalac, a ta njegova reenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa: "Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, va neprijatelj i moj". Zato, da bi se spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili prijatelj Francuza (to je takoer preuzeto iz Stadenovog izvijea).

16

Inae, ini se da povijesni Staden nije imao odreenu poziciju u tom europskom sukobu. On je sluio i panjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sas-vim izmiljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protes-tantski prvak, grof Filipa I Velikoduni (15041567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve vi-e afirmirao i u Francuskoj.

Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na uroenike preko trgovine: Europljani donose uroenicima noeve, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila.

U kulturo-tehnolokom pogledu, Tupinamb su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no rije je o neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima.

Kanibalizam, dakle, moe se smatrati u ovom sklopu nastavak obiaja iz neolitika. Dakako, Tupinamb jedu i Portugalce, ali ipak rtve su im obino bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji pos-tupaju prema njima na isti nain.

"Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit jo u vremenu Montaignea, koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. budue jelo) gotovo radosno prihvaaju svoju sudbinu, i "... u ta dva ili tri mjeseca koliko ih dre ponaaju se veselo; nukaju gospodare da se poure s tom ku-njom; izazivaju ih, vrijeaju, predbacuju im plaljivost, nabrajui im sve ratove to su ih protiv njih izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi miii... ovo meso i ove ile, sve je to od vas, o vi luaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni jo uvijek kola sr tije-la vaih predaka: uivajte u mojem mesu i nai ete u njemu okus svojeg mesa."

U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je vano da rtva u trenutku pogubljenja odri svoje dostojanstveno (da ne plae "kao Portugalac"), i da se ponaa u skladu s obrednim formulama, prije nego to bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme).

Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "ena" (nazvana Seboipepe u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprjeava njegov pokuaj bijega prije pogu-bljenja).

Kanibalizamudaljnjojprapovijesti

Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potjeu iz povijesnih ili knjievnih izvora, iz etnolokih ra-dova i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni).

To se odnosi takoer na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu Tupinamb o kojem smo upravo govorili

No za daljnju prapovijest tj. za prapovijest koja je ak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni unutranji izvori ni izvijea vanjskih promatraa i tovie, ograniene su i mogunosti primjenji-vanja analogija.

Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumaenju nekih likovnih izraaja iz gornjeg paleolitika.

Ali sloenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osno-vu kada poemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekoloki drukiji od naega, nego u ko-jem su i ljudske vrste drukije.

Kanibalizam se moe pretpostaviti ako uoimo da su ljudske kosti u nekom nalazitu "obraene" na isti nain kao i kosti ivotinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti nain kao i ivotinj-ske, i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izloene vatri, onda je mogue pretpostaviti da je rije o kanibalizmu.

17

Metolodoki, meutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem zasad) uvijek rije o posrednim indikacijama. Bilo bi drukije jedino ako bismo mogli pronai i ana-lizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i tono utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u takvim sluajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet".

S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne ba jednostavnim alter-nativnim objanjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju).

U tom smislu, ugledni francuski prapovjesniar Andr Leroi-Gourhan (19111986) nije smatrao da treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zakljuku, tu nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako izmeu sebe prodiru".

U novije vrijeme Tim White (1950) izrazio je slino miljenje da je kanibalizam bila vrlo esta po-java u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i openito sve dok su ljudi ivjeli u malim lovakim skupi-nama. Prema njemu, snaan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (do-due, azteki povijest potvruje da se kanibalizam moe ugraditi i u ideoloki okvir civilizacija).

Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, ak u daljnjoj prapovijesti, pokuava opravdati na nain da mu se pripie neko obredno znaenje.

Takav je pristup, ini se, povezan sa shvaanjem da je ovjek nekako uzvieniji ako jede pripadnike vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to ini iz jednostavnih prehrambenih razloga.

I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji ive u civiliziranim drutvima (odnosno u drutvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlake prataju incidente kanibalizma zbog gladi a to bi znailo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga.

U krajnjoj liniji, budui da ne moemo prenositi etnoloke analogije o nekom obrednom znaenju kanibalizma u daleku prapovijest, sve to moemo rei je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako su postupali prema njihovim kostima na isti nain kako su postupali prema ivotinjskim kostima. I budui da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila rije o jednos-tavnom prehrambenom kanibalizmu.

U nastavku razmotrit emo nekoliko poznatih primjera.

Homoerectus

U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti nain kao i ivotinjske i na kostima postoje znakovi re-zanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove kanibalizma, i gotovo su sve rtve bili mladi ljudi ili djeca.

U Zhoukoudianu (nalazitu pekinkog praovjeka) ljudske kosti takoer su lomljene na isti nain kao i ivotinjske i baze pronaenih lubanja su proirene, po mogunosti radi vaenja mozga (vremenski je kontekst 500.000 do 200.000 PD)

Neandertalci

Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od nae ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu izazvale vee dvojbe. Zapravo se oekivalo da je bio "divljak". No u sluaju neandertalca nastao je stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio na predak).

U tom smislu neki su strunjaci predloili da bi dokazi koje je Gorjanovi-Kramberger uoio na kra-pinskim kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije.

Meutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upuuju na vjerojatnost kanibalizma i u jednom nalazitu (El Sidrn), ini se da je kanibalizam bio i rezul-tat gladovanja.

18

Naaljudskavrsta(Homosapiens)

Znakovi o kanibalizmu postoje ve na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (kon-kretno kosti ljudi suvremene vrste iz nalazita na uu rijeke Klasies u Junoj Africi, stare 125.000 godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri).

Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici nae vrste jeli neandertalce. Jedna takva indikacija je mogui prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploi iz nalazita Isturitz u francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazitu les Rois (Vi-enne) u Francuskoj.

3.Vremenovanjeprolostipregledrazliitihvrstaepoha

Opipojamvremena

Vrijeme i prostor, dvije su temeljne odlike koje odreuje nae postojanje u trenutanom svemiru. Naime, prema danas prevladajuoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se

stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Ne-ki znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filo-zofske rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje.

Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili tonije protijek vremena, tek iluzija u ljudskoj svijesti. Budistika filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta op-enito.

Meutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i nain kako se vrijeme kree bio je drukije tumaen takoer od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo vieno kao kruno, kao da se vjeito vraa i ponavlja, i katkad kao linearno: prolost je uvijek okonano vrijeme, i budunost je uvijek ispred nas.

Ciklino vrijeme potvreno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka, Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te ciklinosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vla-stiti rep.

Poetakvremena

Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljea koje su ukazale na irenje svemira iz jedne fiksne toke.

Kljuni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmikog jajeta" iznio je 1931. beligijski as-tronom i katoliki sveenik Georges Lematre (18941966). Godine 1949., engleski astronom Fred Hoyle (19152001), koji je bio kritian prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big Bang).

Prema dananjem izraunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 0,12 milijardi godina i to bi, da-kle, oznaavalo poetak vremena.

Uroboros

Ili doslovce "repojed" (gr. < "rep"+ "jesti") tumai se kao jedan od najstarijih simbola ciklinosti vremena, ivota i svemira.

U Kini postoje pretee iz petoga tisuljea pr. Kr. i jasni primjeri ve od vremena dinastije Shang (vie manje od 1600. pr. Kr.).

U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo).

19

Smatra se da je iz Egipta, preko Feniana stigao u Grku, no jedan od najpoznatijih prikaza potjee iz helenistike Aleksandrije iz 2. st. n.e.

U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa.

Etimologija

Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. rije "vrijeme" (stcslav. ) odraava ciklino ili kruno poimanje vremena. Etimoloki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav. , ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti" (usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)".

S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obino od korijena *t, koji je oz-naavao"protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a ini se da je slino izvorno znaenje imao lat. tempus, a moda i gr. .

Zanimljivo je da je grki prabog vremena, Kron (, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (), bio zamiljem u zmijolikom ob-liju. Na poetku stvaranja Kron i njegova takoer zmijolika supruga Ananka () savili su se oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je takoer u grkoj i gr-korimskoj mitologiji figurirao kao Eon (), bog vjenosti.

Grki znaio je "sila, ivotnost, ivotni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim znae-njem, koji je prisutan takoer u lat. aevus, u sans. ayu "ivot", i u germ. oblicima kao to su got. aiws "doba, vjenost", stnor. aevi "ivotni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav. ) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, ivot", stnor. veig "sila", got. weihan "bo-riti se", pa i lat. vincere).

Zamiljanje vremena i kao Eon i kao Kron odraava pokuaje da se vrijeme shvati ujedno kao vjei-to kruenje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prolosti preko sadanjosti do budunos-ti).

Dakako, krunost i protezanje moraju se meusobno nadopuniti da bi se vrijeme uope shvatilo: da-ni i noi, mjeseeve mijene, godinja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u opem protijeku vremena omoguuje da se vrijeme doivi i mjeri.

Tako postaje mogue podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba". Jedna od ponuenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odraava. Lat. rije bila bi u

srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", to bi odgovaralo ideji o zavrenom krugu svake godine. Gr. , nalaost, nije tako izriit (obino se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Meutim, od i.e. *iro-, "ljeto", razvio se gr. te lat. hora, kao i germ. korijen *jram (> njem. Jahr i engl. year). U poetku je gr. i lat. oblik oznaavao godinja doba. Tek se poslije razvilo znaenje "sat", koje je danas ouvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, panj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour).

Vano je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem naelno, od potrebe rasporeiva-nja ljudskih djelatnosti u vremenu ili drugim rijeima, uz svako godinje doba ile su odgovarajue ljudske djelatnosti.

U tom smislu, smatra se da je hrv. rije "dob, doba" izvorno znaila upravo: "to to je prikladno" (pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to to je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "to pristaje").

Ista se semantika moe nazreti u svezi izmeu sveslav. rijei "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "sloiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se neto "sloi kako treba".

20

Shvaenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grkom primjeru, postojala je razlika izmeu vremena ili vjenosti openito ( ili ), i pojma , tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog asa".

Druga je stvar to danas u novogrkom jeziku znai upravo "meteroloko vrijeme". Zanimlji-vu paralelu predstavlja rus. i ukr. rije , ili polj. pogoda, "meteroloko vrijeme", koja isto tako polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metroloko vrijeme nije oznaeno posebnom leksemom u hrv. i u drugim junoslav. jezicima, niti u veini rom. jezicima (osim u rumunjskom, ko-ji je za meteroloko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit od weather/Wetter drukije vrste (weather/Wetter see do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav. ).

No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opi tijek, iddan ( ` ) od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zman ( ). To je zacijelo izvorni, praktini, odnos ovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadraj i za sva naa djela postoji trenutak. Ti-ming is everything ("Sve ovisi o pravom asu") rekli bi dananji anglofoni.

I napokon - to je "as"? Tu rije, koja je u hrv. jeziku i dulja i kraa od trenutka, Petar Skok je izveo iz obiaja promatranja neba, radi utvrivanja protijeka vremena.

Ciklinostilinearnostfilozofijaipraktinost

Rekli smo da se krunost i protezanje vremena, ili drugim rijeima ciklinost i linearnost, moraju nadopuniti da bi se vrijeme uope shvatilo, i napokon mjerilo.

Ali razliite kulture obino naglaavaju ili ciklinu ili linearnu perspektivu vremena. A kad je polazite ciklino, trajanje ciklusa moe biti vrlo razliita. Azteci su, primjerice, vjerovali

da svjetski ciklus traje samo 52 godine i da e se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bo-govi ne hrane ljudskim rtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus jedan vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduistikom shvaanju, ak 1022 godina!

Na nau zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokranska tradicija, u kojoj vrijeme napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme kako je sv. Augustin vrlo jasno oznaio u svo-jiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11).

I kako smo vidjeli, zamisao o poetku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome ra-spravljati.

Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu: postoji obino linearno vrijeme, koje se pomie naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenuta-nih stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom i postoji relativno vrijeme, koje ovisi o brzini kretanja aktera.

Prvi se vrsta vremena naziva jo i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku Isaacu Newtonu (16431727), a druga se vrsta najee povezuje s Albertom Einsteinom (18791955) i njegovom teorijom relativnosti.

Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog ivota i to je vrije-me koje se najlake doivljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlake razdjeljuje, od-nosno mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu stgr. , hebr. zman i izvornog znaenja hrv. rijei "doba".

21

Meutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geolokom vremenu i "intenzitetu" promjena u razliitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom vremenu.

Vrijemeikalendar

Moemo, dakle, utvrditi da je nae shvaenje vremena uvjetovano i naom domovinom u svemira (planetom Zemljom) i biologijom nae vrste.

Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i moda mjeseca bile bi drukije. A te "vrtnje", da ponovimo, omoguuju podjelu vremenu.

to se tie biologije,u sluaju vinske muice, koljkaa ili kornjae metabolizam vrste utjee na nje-zin ivotni vijek i to je potencijalno povezano s osjeajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vr-lo je teko govoriti kada je rije o ovim primjerima. Moe li vinska mukica ili koljka, ili komplek-snija vrsta poput kornjae, pojmiti? I to rei o biljnjim vrstama, koje katkad ive tisue i tisue go-dina.

U ljudi, biologija je moda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na potrebu praenje protijeka vremena utjecale su ene. Poticaj je dao, navodno, enski menstrualni cik-lus. Stoga bi ene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, takoer za razvitak matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Pa-pers/Menses/Menses.htm).

U svakom sluaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku pa moemo naga-ati koji je tada bio motiv za praenje vremena.

No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo izum kalendara odraavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrs-tama, poput neandertalaca.

Jesu li moda ene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz La-ussela (25000 PD) , koji moda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta to se protumailo kao ozna-ka 13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je nacrtao 28 tokica, to odgovara broju dana u jednom mjeseevom ciklusu

Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (19182004), na komadu kosti iz spilje Abri Blan-chard nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar.

Jedno od najveih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktika godina, koja traje 225-250 milijuna zemaljskih godina

Geolokovrijeme(iklima)

Citat Ernsta Blocha: Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i stotine tisua godina uvijek jednolino udaraju o obalu, tek due od nabijene ruske 1917. godine, ili je jednako s njom po gustoi (Tbingenski uvod u filozofiju).

Ernst Bloch (18851977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustoe vremena" ili moda relativnosti vremena koji se pojavljuje svaki put kada razmiljamo o geolo-kom vremenu.

Naime, s jedne strane, u kontekstu geolokog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj meta-fora, ako se dosadanja prolost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek 19 sekundi prije polnoi.

Meutim, pitanje je moemo li uope usporediti geoloku prolost s naim shvaanjem vremena. Kriteriji su sasvim drukiji i subjekt je drukiji.

22

Pa ipak, geologija nas dovodi do problema meuodnosa izmeu ivih i neivih bia (ili anorganske i organske tvari), koji je i dalje kljuan za nau vrstu.

tovie, kao to smo vidjeli na poetku kolegija, razmiljanje o prolosti Zemlje bilo je vano i u stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) ovjeanstva.

Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: moda u savr-enijem obliku, ali s istom fizikom prirodom i ivim biima.

Sve do 18. stoljea, malo je tko shvaao suprotne poruke koje su se mogle iitati iz razliitih geolo-kih slojeva ili iz fosila. Nije se shvaalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili vieni tek kao sluajne "igre prirode".

Zatim je u spomenutom stoljeu krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate izmeu tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objanjavali izgled zemlje polazei od utjecaja oceana i voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i slinim pojavama.

Polazei od neptunistike teorije talijanski je uenjak Giovanni Arduino (17141795) prouio rela-tivne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geoloku podjelu slojeva na primarne (nastale navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale poslije potopa). Ta njegova podjela djelomino se zadrala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvar-tarnom vremenu.

Dakako, u 19. i 20. stoljeu geolozi i prirodoslovci openito razradili su mnogo sloenija vremeno-vanja prolosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta ivota koje su se po-javile u razliitim fazama te prolosti.

Ukratko, najvea podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vjenosti", koje se dalje dijele na ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsjeke") i doba.

KolikojestaraZemlje?

Starost zemlje (i suneva sustava openito) utvrdio je 1953. ameriki geokemiar Clair Cameron Patterson (19221995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na primjeru nekoliko eljeznih meteorita iz Vrajeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni.

Prema Pattersonovoj analizi, naa je Zemlja nastala prije 4,55 0,07 milijardi godina.

Tri pune "vjenosti", ili u geolokom rjeniku "eona", ve su protekle od nastanka zemlje, dok etvr-ta jo traje: 1. Hadij (engl. Hadean) (< gr. ili , "bog podzemlja, Had"), 2. Arhaik (< gr. , "iskon"), 3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom ivotu, ili praivota), i 4. Fanerozoika (< gr. + , u smislu "pojavljivanja ivota).

23

Treba ipak rei da nazivlje najstarijih vremena jo nije standarizirano, iako e uskoro vjerojatno biti. Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predloio je 1972. ameriki paleontolog i geograf Preston

Ercelle Cloud (19121991). Ali u udbenici moemo i dalje proitati da je arhaik, zajedno s protero-zoikom, poetak geoloke prolosti. Prva geoloka vremena esto su i openito grupirana u opu ka-tegoriju "prekambrij" ili "kriptozoik" (od ,+ , "skriveni ivot").

ARHAIK i PROTEROIK, drugi i trei eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se di-jeli na eru eoarhaik (od gr. , "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Pod-jela proterozoika je slina (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik).

FANEROZOIK, koji jo traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog ivota" (u koje ulaze razdob-lja kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg ivota" (razdoblja trijas, jura, kreda) i kenozoik (< gr. , "nov" + "ivot"), vrijeme "novog ivota" (s razdob-ljima paleogen "staroroeni" i neogen "novoroeni").

Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell (17981875) uveo sljedee nazive: 1. paleogen obuhvaa: paleocen (< "starije" + "novo" tj. "starije novo vrijeme",

eocen (dosl. nova zora), i oligocen ( "malo" + "novo", u smislu "malo novih vrsta"; 2. u neogenskom ulaze: miocen (, "manje + "nov), pliocen ( "vie"+

"nov" i pleistocen (, "najvie" + "nov"), to bi, dakle, znailo, "manje novo", "novije" i "najnovije" vrijeme.

Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas ivimo, Lyell je predloio englesku oznaku Recent ("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (, "sasvim"+ "novo").

Semantiki niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvui i malo zabavno ("staro-novo", "od zore novo"... "manje novo", "vie novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobina pojava u znanstvenoj terminologiji.

24

Treba dodati i da se za etiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: ter-cijar (za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen).

U razmatranju tema poput prapovijesnog drutva, razumljivo je da e nas najvie zanimati razvitak u neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit e korisno i saeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka geoloke prolosti.

HadijvrijemenastankaZemlje(iMjeseca).

Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zakljuak da je zemljina kora najprije bila uarena magme. Temperatura zemljine povrine bila je u poetku iznad 1100 oC.

No postupnim hlaenja na povrini su nastala prva vrsta podruja, kratoni, koji e se stabilizirati do kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u podruju Jack Hills) ukazalo je na starost od pribli-no 4,3 milijardi godina.

Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najvie od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih koliina duika, ugljikova monoksida, vodika, me-tana i inertnih plinova.

Nije sasvim utvreno otkuda je stigla prva vodena para. Prema miljenju koje je dugo vremena prev-ladavlo, nastala je tijekom vulkanizacije, no sve ee se govori o utjecaju kometa i ponajprije hon-drita (meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju.

Bilo kako bilo, zbog postupnog hlaenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se iskondenzirala i u obliku kie stvorila prvobitne oceane.

Milleroveksperiment Godine 1952. ameriki kemiari Stanley L. Miller (19302007) i Harold Urey (18071981) izveli su

znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to prema hipotezi koju su prije predloili ruski biokemiar Aleksandar Oparin (18941980) i britanski genetiar J.B.S. Haldane (18921964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zat-vorili su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kruni sustav posuda, zajedno s vodom ("pra-more"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te elektrikim iskrama simulirali su uinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronali aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili su 1953. godine.

Fanerozoikstvaranjedananjegivogsvijeta

Paleozoik(era"starogaivota") Ve u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542488 milijuna godina), uvelike su se namnoile

nove ivotinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat e i prvi kraljenjaci.

Prijelaz iz kambrija u idui period, ordovicij, bio je obiljeen novim pomorom (izumrlo je oko 57% svih biolokih vrsta), nakon ega je slijedila nova raznovrsnost.

Tako su u ordoviciju (448416 milijuna godina) nastali koralji, ramenoci i prve ivotinje s nogama, triboliti. Na kopnu, u obalnim podrujima i oko movara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke. Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta.

Idua tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i karbon (359-299 milijuna godina) protei e u znaku postupnog razvitka i irenja biljnih i ivotinj-skih vrsta po kopnu.

U siluru su se na kopnu pojavili lankonoci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci.

25

Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konanici eliminira-la oko 50% svih ivih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (pretee gmazova i ptica) i prvi sinapsidi (pretee sisavaca). Potonji su dominirali meu kopnenim na kopnu na kraju paleozoika, u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina).

Meutim, perm je zavrio najveim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova

Mezozoik(era"srednjegivota") Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je

predloio 1915. godine njemaki geolog Alfred Wegener, 18801930). Za razliku od prijanjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je

vrvjela ivotom. Raspored istih biolokih vrsta diljem Zemlje djelomino potjee iz tog doba. U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutranjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali openito

Pangea je bila povoljno smjetena za razvitak ivota, iako e se ve u drugom razdoblju mezozoika poeti raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu.

Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251200 milijuna godina), jura (prije 200146 milijuna godina) i kreda (14666 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura.

Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura.

26

Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijee i to vie-manje u isto vrijeme kada se ra-zvili i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim tobolari (Metatheria) i vii sisavci (Eut-heria).

Meutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje evolucije sisavaca, da na kraju mezozoika nije uslije-dila jo jedna bioloka katastrofa, koji je naglo dokrajila premo dinosaura i drugih gmazova.

Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66 milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog tijela, konkretno asteroida, sa Zemljom, o emu svjedoi ostaci kratera na rubu dananjeg Yucatana, koji datiraju ukupnog iz tog vremena. Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i poela je era "novog i-vota", kenozoik, koja e biti obiljeena "dominacijom" razliitih vrsta sisavaca.

Kenozoik(era"novogivota") Da ponovimo: kenozoik se dijeli na paleogen (dosl. "starorodno vrijeme") i na neogen ("novorodno"

vrijeme), te na epohe paleocen, eocen, oligocen u prvom razdoblju, i miocen, pliocen, pleistocen i holocen u drugom.

Treba dodati da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: raspon od paleocena do pliocena ulazi u tercijar, a od poetka pleistocena poinje kvartar.

to se tie opih uvjeta ivota, na poetku kenzoika klima je bila jo gotovo tropska, ali je od paleo-cena do oligocena i pogotovo u miocenu i pliocenu postala sve hladnija, ve u miocenu.

Napokon je epoha pleistocena (poetak kvartara) bilo vrijeme redovite smjene ledenih i meuledenih doba.

Glavnetendencije

Openito moemo prepoznati barem tri ope tendencije kroz svu geoloku prolost: Prvo, veza izmeu neive i ive prirode vrlo je bliska, i stjee se dojam da je na poetku ak meup-

roeta. Drugo, tri dinamina imbenika odreuju uvjete ivota na Zemlji: 1) toplina (visina temperature

Zemljine kore, ili klima), 2) atmosfera (koliina kisika), 3) odnos izmeu mora i kopna (razvitak i kretanja kontinenata).

Tree, razvitak ivota redovito je popraen povremenim pomorima i nestankom biljnih i ivotinjskih vrsta. Sve se ini kao da se "karte ponovno mijeaju" prilikom svakog takvog pomora, to dovodi do smjene "vodeih vrsta".

27

Ledenadoba

Ako postavimo ovjeka u taj geoloki sklop, moemo rei da se sva po-vijest i prapovijest nae ljudske vrste (H. sapiens) odvijala u sklopu ple-istocene i holocena, dok je prolost naih hominidnih zapoela njranije u zavrnici miocena.

Moglo bi se takoer rei da su specifini uvjeti u pleistocenu bili odgo-vorni za "konano usavrenje" nae vrste.

Sam broj ledenih doba je donekle upitan, meutim, radi jednostavnosti, moe se rabiti shema glacijacija u alpskom podruju: Dunavska glacijacija ili Donau, meulee Donau-Gnz, ledeno doba Gnz, meulee Gnz-Mindel, ledeno doba Mindel, meulee Mindel-Riss, ledeno doba Ris, meulee Riss-Wrm i ledeno doba Wrm.

Polazei od te sheme, smjena pleistocenskih ledenih doba obuhvaa raz-doblje od prije nekih 1.800.000 godina do prije 10.000 godina.

Ako razmotrimo samo postojanja suvremene ljudske vrsta, i ne prijanjih hominida, relevatno razdoblje je poelo prije 300.000 godina, od kraja ledenog doba Mindel.

No u prvom dijelu toga razdoblja ljudi suvremene vrste nisu imali izravni dodir sa zaleenim krajolik. Tado su jo ivjeli navjerojatnije u istonoj Africi, dok su zaleena sjeverna podruja nastanjivali kasne skupine sta-rije vrste, H. erectus.

Tek prije nekih 50-40.000 godina, ljudi nae vrste e prodrijeti na sjever, i otada e ledenodobni uvjeti bitno utjecati na njihov daljnji razvitak.

to se pak tie samog razloga ledenih doba: obino se navode tri vrste : 1) svemirske promjene (putanje sunca kroz svemir i orbita zemlje oko sunca, promjenljivost suneva zraenja, premjetanje polova), 2) zemaljski razlozi (promjene morskih struja, promjene reljefa kontine-nata i utjecaj na vjetrove i padine), 3) faktori u atmosferi zemlje (koliina CO2 u zraku, ili vulkanske praine, itd.).

28

Klimaiizgledsvijeta

Na znatnom dijelu sjeverne polutke bilo je vrlo hladno:

LEDENE PLOE pokrivale su Skandinaviju, Karsko i ukotsko more i Britansko otoje, Pribaltik i svu sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolja i sjeverne dijelove Sibira. Proireni ledenjaci nalazili su se oko Alpa, Pireneje, u predjelima od istonoga Sibira do srednjoazijskih gorja i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike bila je pod ledom.

ZEMNE SPONE postojale su izmeu Sibira i Aljaske, izmeu Azije i japansko-sahalinskog podruja, uz istonokinesku obalu, izmeu jugoistone Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s Novom Gvinejom i Tasmanijom ("Australaziju"), ali je zbog Walaceove i Weberove crte odvojena je od Sunda.

PREKIDI ZBOG JEZERA postojali su u sredinjoj Euraziji; Mansijsko paleojezero, istono od Urala u zapadnosibirskoj nizini oko dananjih sredinjih tokova Oba, Irtia i Jeniseja. Kaspija je proirena i postoje prostrane movare oko Aralskog jezera. Prema geolokim pokazateljima, razgranati jezerski i/ili movarni sustavi postoje i na podruju Mongolije i oko srednjoazijskih gorskih masiva.

Rasporedraslinjaiivotinja Od Francuske do Sibira i Japana iri se tundra s liajevima, ili movarna tajga s neto borova i breza. ume su rasle samo u rijenim dolinama, zaklonjene od jakog vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na

Balkanu i drugdje gdje su se mijeale sa stepskim raslinjem. Arktiki tip krajolika postojao je u srednjoj i istonoj Europi, ali ipak klimatski uvjeti nisu dostigli

krajnje domete dananjeg Arktika. I nije ni bilo dugih arktikih noi. Tundra je privukla mnotvo krupne i male divljai za paleolitskog lovca najvaniji bili su