347

X - GLAVA DESETA - PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, ODGOJNIM MJERAMA I O KAŽNJAVANJU

MALOLJETNIKA

Literatura: Bačić, F., Kazneno pravo, opći dio, str. 491-519, Informator, Zagreb, 1998.; Cajner-Mraović, I., Utjecaj obiteljskih prilika maloljetnika na izbor odgojne mjere u kaznenom postupku, HLJKPP, vol. 4, br. 1., 1997.; Cvjetko, B., Primjena maloljetničkih kaznenopravnih i kaznenopostupovnih propisa prema mlađim punoljetnim osobama u RH, HLJKPP, vol. 6, br. 1, 1999.; Cvjetko, B., Formalne i neformalne sankcije u maloljetničkom kaznenom pravu, HLJKPP, vol. 6, br. 2, 1999.; Grupa autora, redakcija Srzentić, N., Komentar Krivičnog zakona SFRJ, str. 286-330, Savremena administracija, Beograd, 1988.; Hirjan, F., Singer, M., Komentar Zakona o sudovima za mladež i kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika, Zagreb, 2002.; Hirjan, F., Singer, M., Maloljetnici u krivičnom pravu, Informator, Zagreb, 1978.; Horvatić, Ž. i dr., Rječnik kaznenog prava, Zagreb, 2002., Križ, Đ., Kriteriji za odabir odgojnih mjera maloljetnicima u svjetlu primjene Zakona o sudovima za mladež, HLJKPP, vol. 6, br. 2., 1999.; Perić, O., Priručnik za primjenu krivičnopravnih propisa o maloljetnicima, Beograd, 2003.; Perić, O., Maloljetnički zatvor, Privredna štampa, Beograd, 1979.; Sijerčić-Čolić, H., Asocijalno ponašanje djece i maloljetnika, uzroci i oblici reakcije u sistemu krivičnog pravosuđa u BiH na takvo ponašanje, Pravna misao, broj 9-10, Sarajevo, 2001.

Konvencija o pravima djeteta1 obavezuje države članice da priznaju pravo svakog djeteta2 za koje se tvrdi ili koje je optuženo ili za koje je utvrđeno da je prekršilo krivični zakon da se s njim postupa na način kojim se podstiče njegovo osjećanje dostojanstva i vrijednosti, jača njegovo poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda drugih i pri čemu se uzima u obzir uzrast djeteta i želja da se poboljša njegova reintegracija i da ono preuzme konstruktivnu ulogu u društvu (član 40.1.). Radi ostvarenja tih ciljeva, Konvencija u stavu 2. istog člana obavezuje države članice na striktno poštivanje načela zakonitosti i na osiguranje osnovnih procesnih garancija za svako dijete za koje se tvrdi ili je optuženo za kršenje krivičnog zakona, a stavom 3. države članice su obavezane na nastojanje da pomognu uspostavi zakona, procedura, vlasti i institucija koje se posebno bave djecom za koju se tvrdi, koja su optužena i za koju je ustanovljeno da su prekršili krivični zakon.

Potreba postojanja posebnih odredaba kojima se reguliše položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela istaknuta je i u jednom ranijem dokumentu Ujedinjenih naroda koji se odnosi na maloljetne učinitelje krivičnih djela – Standardnim minimalnim pravilima UN za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima (Pekinška pravila)3 (pravilo 2.3.). 1 Konvencija o pravima djeteta usvojena je od Generalne skupštine UN 20. novembra 1989., a stupila je na snagu 2. septembra 1990. Zakon o ratifikaciji Konvencije o pravima djeteta Skupština SFRJ je donijela 13.12.1990., a Konvencija je objavljena u Službenom listu SFRJ, Međunarodni ugovori broj 15/90. BiH je članica Konvencije po osnovu sukcesije od 1. septembra 1993. 2 Prema članu 1. ove Konvencije dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije. 3 UN Standard Minimum Rules for the Administration of Juvenile Justice – The Beijing Rules, usvojena od Generalne skupštine UN Rezolucijom broj 40/33 od 29. novembra 1985.

348

Zahtjevi za postojanjem posebnih propisa kojima se reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela proizašli su iz potrebe da se osigura da se sa maloljetnim učiniteljima krivičnih djela postupa na način koji je u skladu sa njihovim bio-psihološkim posebnostima vezanim uz njihov uzrast i dostignuti stepen zrelosti, koji uvažava potrebe i maloljetnih učinitelja krivičnih djela i društva i, obezbjeđujući njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj, stvara uvjete za njihovu socijalnu reintegraciju.

BiH za razliku od, na primjer, RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon kojim se reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Međutim, u skladu sa dosadašnjom zakonodavnom praksom, KZ BiH u posebnoj glavi sadrži odredbe o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika kojima se ustanovljava poseban krivičnopravni režim koji se primjenjuje na maloljetne učinitelje krivičnih djela. Te odredbe sadrže određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju učinitelja krivičnih djela kojima se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja krivičnih djela bude osnov i cilj krivičnopravne reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne samo sa težinom i okolnostima učinjenog krivičnog djela nego i sa ličnim svojstvima te ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

Osnovne karakteristike posebnog krivičnopravnog položaja maloljetnih učinitelja krivičnih djela, ustanovljenog odredbama ove glave KZ BiH, su: a) Prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela s propisanom novčanom

kaznom ili kaznom zatvora do tri godine mogu se primijeniti odgojne preporuke koje predstavljaju alternativni oblik reakcije na kriminalitet maloljetnika. Svrha odgojnih preporuka je da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela i da se njihovom primjenom utječe na maloljetnika da ubuduće ne učini krivična djela. Ovaj oblik reakcije na učinjenje krivičnog djela od strane maloljetne osobe (diverzioni model) podrazumijeva, dakle, preusmjeravanja maloljetnog učinitelja krivičnog djela od redovnog krivičnog postupka i, na taj način, izbjegavanje negativnih efekata koje vođenje krivičnog postupka može proizvesti na ličnost i razvoj maloljetnika.

b) Drugi oblik reagiranja na učinjenje krivičnog djela od strane maloljetnika je primjena posebnih krivičnopravnih sankcija za maloljetnike: odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora. Odgojne mjere su osnovne krivičnopravne sankcije za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Primjena kazne maloljetničkog zatvora je izuzetna i uvjetovana određenim uzrastom maloljetnog učinitelja krivičnog djela, težinom učinjenog krivičnog djela i ocjenom sudije za maloljetnike da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela ne bi bilo opravdano izreći mu odgojnu mjeru.

c) Po svojoj sadržini i svrsi, odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora se razlikuju od krivičnopravnih sankcija koje se primjenjuju prema punoljetnim učiniteljima krivičnih djela. One su mjere zaštite i pomoći maloljetnih učinitelja krivičnih djela, nadzora nad njima, njihovog stručnog osposobljavanja i razvijanja njihove osobne odgovornosti i imaju za cilj

349

osiguranja odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnika, a kazna maloljetničkog zatvora, osim toga, i osiguranje posebnog utjecaja na maloljetnog učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

d) S obzirom na ovakvu svrhu odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora, izbor krivičnopravne sankcije maloljetnom učinitelju krivičnog djela mora se zasnivati ne samo na ocjeni težine učinjenog krivičnog djela i okolnosti pod kojima je ono učinjeno nego i na sveukupnoj ocjeni ličnosti maloljetnika i njegovih potreba, ali i potreba društva da se zaštiti od činjenja krivičnih djela. Dobrobit maloljetnika mora, međutim, biti osnovna ideja pri izboru krivičnopravne sankcije maloljetnom učinitelju krivičnog djela. Široka ovlašćenja sudije za maloljetnike pri izboru krivičnopravne sankcije maloljetnom učinitelju krivičnog djela, uključujući i mogućnost izmjene odluke o odgojnim mjerama i obustave njenog izvršenje, takođe trebaju osigurati ostvarenje njihove svrhe.

e) Pod uvjetima propisanim odredbama ove glave, posebne odredbe o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela primjenjuju se i prema punoljetnim osobama kad im se sudi za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici, a izuzetno i na osobe koje su krivično djelo učinile kao mlađi punoljetnici.

Primjena posebnih krivičnih odredbi o maloljetnicima

Član 75.

(1) Na maloljetne učinioce krivičnih djela primjenjuju se odredbe ove glave ovog zakona, a ostale krivičnopravne odredbe iz drugih zakona primjenjuju se prema maloljetnicima samo ako ne izlaze iz okvira utvrđenih posebnim odredbama o maloljetnim učiniocima krivičnih djela.

(2) Posebne odredbe o maloljetnim učiniocima krivičnih djela primjenjuju se, pod uvjetima propisanim odredbama ove glave ovog zakona, i prema punoljetnim osobama kad im se sudi za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici, a izuzetno i na osobe koje su učinile krivično djelo kao mlađi punoljetnici.

Ovim članom određeno je na koje učinitelje krivičnih djela se primjenjuju

odredbe X glave ovog zakona kao i uvjeti primjene krivičnopravnih odredaba iz drugih zakona na maloljetne učinitelje krivičnih djela.

(1) Stavom 1. propisano je da se na maloljetne učinitelje krivičnih djela primjenjuju odredbe X glave ovog zakona. S obzirom na odredbu stava 2. istog člana, može se reći da ovo pravilo vrijedi bez ikakvih posebnih uvjeta i izuzetaka samo kada se radi o onim učiniteljima krivičnih djela koji su maloljetni i u vrijeme izvršenja djela i u vrijeme suđenja, tj., imajući u vidu značenje pojma maloljetnik

350

(član 1., Značenje izraza u ovom zakonu, stav 9.), te odredbu člana 8. ( Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva BiH prema djeci), samo kada se radi o onim učiniteljima krivičnih djela koji su u vrijeme učinjenja krivičnog djela i u vrijeme suđenja navršili četrnaest godina a nisu navršili osamnaest godina života.

Odredbe Glave X ovog zakona ne uređuju krivičnopravni režim maloljetnih učinitelja krivičnih djela na cjelovit način. Maloljetnom učinitelju krivičnog djela ne može se izreći odgojna preporuka ili neka od krivičnopravnih sankcija za maloljetnike isključivom primjenom odredaba ove glave. Stoga je bilo neophodno da zakon, u odredbi kojom propisuje na koga se primjenjuju odredbe Glave X, odredi i njihov odnos sa ostalim odredbama tog zakona. Međutim, u ovoj zakonskoj odredbi zakon određuje odnos posebnih odredaba o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela iz ove glave samo prema krivičnopravnim odredbama iz drugih zakona i to na taj način što propisuje da je primjena posebnih odredaba iz ove glave na maloljetne učinitelje krivičnih djela primarna, a da se krivičnopravne odredbe iz drugih zakona primjenjuju na maloljetne učinitelje krivičnih djela samo ako ne izlaze iz okvira utvrđenih posebnim odredbama o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela. Upotrijebljena formulacija pri određivanju uvjeta pod kojima se krivičnopravne odredbe iz drugih zakona mogu primjenjivati prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela praktično znači da će sud prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela moći primijeniti neku krivičnopravnu odredbu iz drugih zakona samo ako se njome ne reguliše neko pitanje na koje se odnose odredbe ove glave na način koji nije u skladu sa odredbama Glave X ovog zakona.

Odredba stava 1. ovog člana, dakle, ne kazuje ništa o odnosu posebnih odredaba o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, sadržanih u Glavi X, prema drugim odredbama ovog zakona. Za rješenje tog pitanje potrebno je ovu odredbu povezati s odredbama člana 9. i 13. ovog zakona. Članom 13. (Primjena općeg dijela ovog zakona) stav 2. određeno je da se odredbe općeg dijela ovog zakona primjenjuju prema maloljetnicima, osim ako zakonom nije drugačije propisano. To znači da se prema maloljetnim učiniteljima primjenjuju sve odredbe općeg dijela ovog zakona osim onih koje se odnose na određena pitanja koja su posebnim odredbama Glave X regulisana na drugačiji način. Primjena posebnih odredaba o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela iz Glave X ovog zakona je, dakle, primarna i druge odredbe općeg dijela KZ BiH primjenjuju se prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela samo ako pitanje na koje se one odnose nije na drugačiji način regulisano odredbama Glave X.

Prema tome, na maloljetne učinitelje krivičnih djela moći će se, na primjer, primijeniti odredbe o načinu, vremenu i mjestu učinjenja krivičnog djela, nužnoj odbrani i krajnjoj nuždi, pokušaju, nepodobnom pokušaju i dobrovoljnom odustanku, saučiniteljstvu, podstrekavanju i pomaganju, umišljaju i nehatu, stvarnoj i pravnoj zabludi.

Kada je pak u pitanju primjena odredaba posebnog dijela KZ BiH na maloljetnike, članom 9. (Primjena krivičnog zakonodavstva BiH prema maloljetnicima) određeno je da se krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje prema maloljetnicima u skladu s Glavom X ovog zakona i drugim zakonima BiH. To znači da se i odredbe posebnog dijela KZ BiH primjenjuju prema maloljetnicima

351

samo u skladu s Glavom X tog zakona. S obzirom na sadržinu Glave X, može se reći da su dispozicije zakonskih odredaba sadržanih u posebnom dijelu primjenjive na maloljetnike tako da se upravo na osnovu njih i cijeni da li je određeni maloljetnik učinio određeno krivično djelo, dok se sankcije zakonskih odredaba sadržanih u posebnom dijelu ne mogu primijeniti na maloljetne učinitelje krivičnih djela jer nisu u skladu s odredbama Glave X ovog zakona.

(2) Stavom 2. određeno je da se posebne odredbe o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela primjenjuju, ali samo pod uvjetima određenim u odredbama Glave X ovog zakona, i prema punoljetnim osobama kad im se sudi za krivična djela koja su učinili kao maloljetnici. Ti uvjeti sadržani su u članu 100. (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinili kao maloljetnici).

Takođe, stavom 2. određeno je da se pod uvjetima propisanim odredbama ove glave ovog zakona, posebne odredbe o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela mogu izuzetno primijeniti i na osobe koje su krivično djelo učinile kao mlađi punoljetnici. Ti uvjeti sadržani su u članu 101. (Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama). Takva mogućnost predstavlja izuzetak od pravila da se posebne odredbe o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela primjenjuju na osobe koje su u vrijeme učinjenja djela bile maloljetne.

Uvjeti primjene odgojnih preporuka

Član 76.

(1) Prema maloljetnom učiniocu krivičnog djela mogu se primijeniti odgojne preporuke za krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni tužitelj ili sudija za maloljetnike.

(3) Uvjeti primjene odgojnih preporuka su: priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika i njegova izražena spremnost za pomirenje s oštećenim.

KZ BiH predviđa dva oblika reagiranja na učinjenje krivičnog djela od

strane maloljetnika. Jedan oblik je primjena odgojnih preporuka a drugi je primjena krivičnih sankcija prema maloljetnicima. Prvi oblik, koji je moguć samo u slučaju izvršenja lakših krivičnih djela, predstavlja tzv. alternativni oblik reakcije budući da se odgojne preporuke maloljetnim učiniteljima krivičnih djela izriču bez vođenja formalnog krivičnog postupka, dok se odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora izriču u krivičnom postupku. Odgojne preporuke nisu, prema tome, krivične sankcije. To su alternativne mjere koje imaju za cilj izbjegavanje krivičnog postupka prema maloljetnim učiniteljima lakših krivičnih djela, pa samim tim i primjene krivičnih sankcija, onda kada se ocijeni da se i njihovom primjenom može utjecati na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

352

Postojanje alternativnih oblika reagiranja na kriminalitet maloljetnika jedan je od osnovnih zahtjeva koji se postavljaju savremenom maloljetničkom krivičnom pravu. Konvencija o pravima djeteta nalaže državama članicama da donesu zakone i uspostave postupke koji će omogućiti, gdje god je to odgovarajuće i poželjno, primjenu prema maloljetnim počiniocima krivičnih djela, mjera postupanja bez upuštanja u sudski postupak, uz uvjet da se u potpunosti poštuju ljudska prava i zakonska jamstva (član 40.3.). Standardna minimalna pravila UN za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima takođe preporučuju da se, kadgod je to moguće, razmotri mogućnost da se slučajevi maloljetnih prestupnika rješavaju bez pribjegavanja formalnom suđenju pred nadležnim organima (pravilo 11.1.).

Odgojne preporuke, na koje se odnose odredbe članova 76. - 79. ovog zakona, predstavljaju dakle mjere koje je maloljetnim učiniteljima krivičnog djela moguće izreći bez formalnog suđenja i predstavljaju jedan od zakonom predviđenih oblika preusmjeravanja maloljetnog učinitelja krivičnog djela od redovnog krivičnog postupka. Primjena načela oportuniteta krivičnog gonjenja maloljetnih učinitelja krivičnih djela, predviđena za određene slučajeve članom 352. ZKP BiH, je takođe jedan oblik preusmjeravanja maloljetnih učinitelja krivičnih djela od krivičnog postupka ali bez primjene alternativnih mjera.

Mjesto odredaba o odgojnim preporukama u sistematizaciji X glave (nalaze se prije odredaba o odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) odražava stav zakonodavca o supsidijarnosti primjene krivičnih sankcija prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela u slučaju učinjenja lakših krivičnih djela. To jasno proizilazi i iz odredbe člana 353. (Odgojne preporuke) ZKP BiH kojom je propisano da je Tužitelj dužan, prije donošenja odluke hoće li podnijeti zahtjev za pokretanje krivičnog postupka protiv maloljetnika za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom, razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke, kao i iz odredbe člana 354. (Odgojne preporuke i zahtjev za pokretanje postupka) stav 1. istog zakona kojom je propisano da je sudija za maloljetnike, prije donošenja odluke o tome hoće li se složiti sa zahtjevom tužitelja za pokretanje pripremnog postupka, koji se odnosi na krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom, dužan razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke u skladu s odredbama KZ BiH.

(1) Stavom 1. ovog člana mogućnost izricanja odgojnih preporuka maloljetnom učinitelju krivičnog djela ograničena je na slučajeve učinjenja krivičnog djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Odgojne preporuke su, dakle, predviđene kao alternativni oblik reakcije na učinjenje lakšeg krivičnog djela. Smatra se da, s obzirom na njihovu sadržinu i trajanje, te okolnost da se izriču van formalnog sudskog postupka, njihova primjena ne bi bila primjerena u slučaju učinjenja težih krivičnih djela.

Primjena odgojnih preporuka moguća je samo prema osobama koje su krivično djelo učinile kao maloljetnici i koje su i u vrijeme izricanja odgojnih preporuka maloljetne.

(2) Stavom 2. određeni su organi koji su nadležni za izricanje odgojnih preporuka. To su nadležni tužitelj i sudija za maloljetnike. Iako se izriču izvan

353

formalnog krivičnog postupka, ovlašteni za njihovo izricanje su organi krivičnog postupka. Standardna minimalna pravila UN za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima preporučuju da se takvo ovlašćenje da i policiji (pravilo 11.2.).

(3) Uz uvjet da se radi o učinjenju krivičnog djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, stavom 3. su određena još dva uvjeta za izricanje odgojne preporuke koja moraju biti kumulativno ispunjena: priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika i njegova izražena spremnost za pomirenje s oštećenim. Priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika kao uvjet za izricanje odgojne preporuke nije samo u funkciji utvrđenja učinjenja krivičnog djela nego, kao i izražena spremnost za pomirenje s oštećenim, treba da predstavlja i manifestaciju maloljetnikove spremnosti da preuzme odgovornost za učinjeno krivično djelo i da doprinese ponovnom uspostavljanju ravnoteže narušene učinjenjem krivičnog djela odnosno otklanjanju štete pričinjene učinjenjem krivičnog djela. U tom smislu, zakonski uvjet za izricanje odgojne preporuke određen kao izražena spremnost maloljetnika za pomirenje s oštećenim ne treba tumačiti tako kao da je izricanje odgojnih preporuka moguće samo za krivični djela čijim je učinjenjem oštećena određena osoba. Uz ostale uvjete propisane ovim članom, izricanje odgojnih preporuka je moguće i za krivična djela čijim učinjenjem nije oštećena određena osoba ako je maloljetni učinitelj krivičnog djela ispoljio spremnost da preuzme odgovornost za učinjeno krivično djelo i da sarađuje i pri izbora odgojnih preporuka i pri njihovom izvršenju.

Svrha odgojnih preporuka

Član 77.

Svrha odgojnih preporuka je: a) da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetnom učiniocu

krivičnog djela; b) i da se primjenom odgojnih preporuka utječe na maloljetnika da

ubuduće ne učini krivična djela.

Odgojne preporuke kao alternativne mjere imaju dvostruku svrhu:

nepokretanje krivičnog postupka prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela i utjecaj na njega da ubuduće ne čini krivična djela. Njihovom primjenom maloljetni učinitelj krivičnog djela preusmjerava se od redovnog krivičnog postupka i na taj način se izbjegavaju svi negativni efekti koje vođenje krivičnog postupka može imati na ličnost maloljetnika i njegov razvoj. Prije svega, primjenom odgojnih preporuka sprječava se stigmatizacija maloljetnika do koje dovodi samo vođenje krivičnog postupka i izricanje krivičnih sankcija. Primjena odgojnih preporuka izvan formalnog krivičnog postupka omogućava aktivnije učešće maloljetnog učinitelja krivičnog djela u odabiru i sprovođenju mjera kao i neformalniji i neposredniji kontakt maloljetnika i oštećenog u cilju otklanjanja štete nastale

354

učinjenjem krivičnog djela i isprike oštećenom. Sve to doprinosi jačanju odgovornosti maloljetnika za sopstvene postupke i njegovoj uspješnijoj rehabilitaciji.

Osim toga, izbjegavanjem vođenja krivičnog postupka prema maloljetniku zbog učinjenja krivičnog djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom rasterećuje se cjelokupni pravosudni sistem i time omogućava njegovo efikasnije angažovanje na složenijim i težim slučajevima.

Međutim, svrha odgojnih preporuka je i utjecaj na maloljetnika da ubuduće ne učini krivična djela. Odgojne preporuke, prema tome, imaju izraziti specijalnopreventivni karakter i stoga je neophodno da budu strogo individualizirane kako bi se njihovom primjenom moglo odgojno djelovati na maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

Nadležni tužitelj i sudija za maloljetnike moraju, dakle, pri odlučivanju da li će maloljetnom učinitelju krivičnog djela izreći odgojne preporuke cijeniti ne samo da li su ispunjeni uvjeti za njihovo izricanje propisani članom 76. ovog zakona nego i da li je, s obzirom na njihovu svrhu, opravdano u konkretnom slučaju izreći odgojne preporuke. Zaključak o opravdanosti ili neopravdanosti izricanja odgojnih preporuka mora se temeljiti na ocjeni da li se, s obzirom na okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika i učinjeno krivično djelo, može osnovano očekivati da će se bez pokretanja krivičnog postupka, primjenom odgojnih preporuka, moći utjecati na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

Vrste odgojnih preporuka

Član 78.

(1) Odgojne preporuke su: a) osobno izvinjenje oštećenom; b) naknada štete oštećenom; c) redovno pohađanje škole; d) rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice; e) prihvaćanje odgovarajućeg zaposlenja; f) smještaj u drugu obitelj, dom ili ustanovu; g) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi; h) posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjeto-

vališta. (2) Odgojne preporuke iz stava 1. ovog člana tačke a) do c) i h) ovog člana

primjenjuje ovlašteni tužitelj, a odgojne preporuke iz tač. d) do g) primjenjuje sudija za maloljetnike.

(1) Iako odgojne preporuke nisu krivične sankcije, zakon, u skladu s

principom legaliteta, taksativno određuje vrste odgojnih preporuka. Ovlašteni

355

tužitelj i sudija za maloljetnike ne mogu, prema tome, izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela odgojnu preporuku koja nije predviđena zakonom ma kako se ona u konkretnom slučaju činila opravdanom.

Zakon, međutim, ne određuje bliže uvjete za primjenu pojedinih odgojnih preporuka. S obzirom da imaju isključivo odgojni i rehabilitacijski karakter, a da njihovom primjenom treba ostvariti utjecaj na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela, osnovni kriterij pri odlučivanju koju će od njih ovlašteni tužitelj ili sudija za maloljetnike primijeniti u konkretnom slučaju trebaju u stvari biti identificirane manjkavosti u odgoju maloljetnika ili određena svojstva njegove ličnosti ili određene navike koje su doprinijele izvršenju krivičnog djela. Potrebno je, prema tome, uspostaviti vezu između učinjenog krivičnog djela, onoga što ga je izazvalo i odgojne preporuke.

Vrste zakonom predviđenih odgojnih preporuka jasno ukazuju da one treba da djeluju u pravcu socijalne integracije maloljetnog učinitelja krivičnog djela i otklanjanju činilaca koji bi mogli dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela.

Prema njihovoj sadržini, onom iz čega se sastoje i neposrednoj namjeni sve zakonom predviđene odgojne preporuke mogu se podijeliti u nekoliko grupa.

Prvu grupu čine one koje se tiču odnosa maloljetnog učinitelja krivičnog djela i oštećenog. To su: osobno izvinjenje oštećenom i naknada štete oštećenom. Neposredni cilj im je uspostavljanje kontakta između maloljetnika i osobe na čiju je štetu krivično djelo učinjeno i davanje prilike maloljetniku da iskaže svoj stav prema učinjenom krivičnom djelu i preuzme odgovornost za svoje postupke. Stoga je pretpostavka za njihovo izricanje ubjeđenje ovlaštenog tužitelja da je maloljetnik svjestan značaja i posljedica svoga djela, okolnosti da je njegovim učinjenjem povrijedio ili ugrozio drugu osobu i da je spreman angažovati se na otklanjanju ili ublažavanju negativnih efekata svojih radnji. Izricanjem navedenih odgojnih preporuka takvom maloljetnom učinitelju krivičnog djela se daje prilika da taj svoj stav manifestuje i na taj način doprinese svojoj socijalnoj integraciji.

U zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, a, prije svega, od stava oštećenog da li želi neposredni kontakt sa maloljetnim učiniteljem krivičnog djela ili ne, ali i od objektivnih prilika (na primjer, da li oštećeni i maloljetni učinitelj krivičnog djela prebivaju ili borave u istom mjestu), osobno izvinjenje oštećenom može biti u pismenom ili usmenom obliku.

Iako to zakon izričito ne određuje, izricanje odgojne preporuke naknade štete oštećenom uvjetovano je ličnim mogućnostima maloljetnog učinitelja krivičnog djela. Primjena ove mjere, naime, dolazi u obzir samo ako maloljetnik raspolaže sopstvenim sredstvima za izvršenje ove preporuke. Ukoliko bi ova odgojna preporuka bila izvršena sredstvima maloljetnikovih roditelja ili staratelja ona ne bi proizvela potrebne odgojne učinke na maloljetnika. Budući da maloljetni učinitelji krivičnih djela u pravilu ne raspolažu sopstvenim sredstvima, ova odgojna preporuka bi se mogla izreći i onda kada postoji spremnost maloljetnika, a i oštećenog, da maloljetnik štetu pričinjenu učinjenjem krivičnog djela otkloni svojim radom, naravno, uz dodatni uvjet da takav rad bude prilagođen maloljetnikovom uzrastu, da ne ometa njegovo redovno školovanje ili rad i da ne okupira svo njegovo slobodno vrijeme.

356

Pri izricanju odgojne preporuke naknade štete oštećenom, tužitelj je dužan odrediti vrstu i visinu štete koju je maloljetnik dužan nadoknaditi i način na koji će ta šteta biti nadoknađena.

Drugu grupu odgojnih preporuka čine one koje se odnose na školovanje i rad maloljetnika: redovno pohađanje škole, rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice i prihvaćanje odgovarajućeg zaposlenja. Ove odgojne preporuke takođe imaju za neposredan cilj socijalnu reintegraciju maloljetnika sticanjem i razvijanjem svijesti o neophodnosti ponašanja u skladu sa društvenim pravilima. Pretpostavka za njihovu primjenu je utvrđivanje postojanja veze između učinjenog krivičnog djela i određenih manjkavosti u odgoju maloljetnika, prije svega u pogledu usvojenog sistema vrijednosti, izazvanih neredovnim pohađanjem škole ili radnim neangažovanim maloljetnika u užoj ili široj lokalnoj zajednici. Primjenom ovih odgojnih preporuka maloljetnik se uči društvenim vrijednostima i osposobljava za preuzimanje konstruktivne uloge u društvu.

Pri izricanju ovih odgojnih preporuka, tužitelj i sudija za maloljetnike moraju voditi računa o potrebama, sklonostima i sposobnostima maloljetnog učinitelja krivičnog djela kako se njihovim izricanjem i primjenom ne bi povrijedila maloljetnikova sloboda izbora zanimanja ili osposobljavanja za određeno zanimanje.

U odluci kojom se maloljetniku izriče odgojna preporuka rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice odnosno prihvaćanje odgovarajućeg zaposlenja, sudija za maloljetnike je dužan bliže odrediti u čemu se one sastoje, a, kada je riječ o radu u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, i ukupno trajanje tog rada i njegov raspored vodeći računa o maloljetnikovim školskim ili radnim obavezama.

Treću grupu odgojnih preporuka čine one koje su usmjerene na uklanjanje ili ublažavanje određenih činilaca koji su doprinijeli izvršenju krivičnog djela a koji se odnose na lične karakteristike maloljetnika (psihofizičke, pedagoške, socijalne) ili sredinu i prilike u kojima živi. To su: smještaj u drugu obitelj, dom ili ustanovu, liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi i posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta. Ove će se odgojne preporuke, osim one koja se odnosi na smještaj maloljetnika u drugu obitelj, izreći onda kada je za neutraliziranje činilaca koji su doprinijeli učinjenju krivičnog djela i koji bi mogli utjecati na ponovno učinjenje krivičnog djela, neophodno angažiranje stručnih osoba iz oblasti medicine, psihologije, obrazovanje ili odgoja. Pri tome, zakon omogućava da se u određenim slučajevima takva stručna pomoć maloljetniku pruža ambulantno, a u nekim slučajevima uz smještaj maloljetnika u odgovarajuću ustanovu ili dom.

S obzirom da se radi o odgojnim preporukama, a ne o krivičnim sankcijama, i pri izricanju odgojnih preporuka iz ove treće grupe neophodno je voditi računa o spremnosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela da surađuje u njihovoj primjeni. Preduvjet za to je da maloljetnik bude svjestan potrebe njihove primjene.

(2) Stavom 2. određeno je da odgojne preporuke: osobno izvinjenje oštećenom, naknada štete oštećenom, redovno pohađanje škole i posjećivanje

357

odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta primjenjuje ovlašteni tužitelj a da odgojne preporuke: rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, prihvaćanje odgovarajućeg zaposlenja, smještaj u drugu obitelj, dom ili ustanovu i liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi primjenjuje sudija za maloljetnike. Očito je da je kriterij za tu podjelu bila sama priroda i sadržina pojedinih odgojnih preporuka. Na primjenu odgojnih preporuka koje, u odnosu na ostale, predstavljaju značajnije zadiranje u lični i obiteljski život maloljetnika, ovlašten je sudija za maloljetnike.

Potrebno je naglasiti da zakon u stavu 2. govori o organima ovlaštenim za primjenu odgojnih preporuka, a ne samo za njihovo izricanje. Stoga su tužitelj i sudija za maloljetnike dužni pratiti primjenu odnosno izvršavanje izrečenih odgojnih preporuka i, u skladu sa rezultatima njihove primjene, donositi odluke o njihovoj izmjeni ili ukidanju.

Izbor odgojnih preporuka

Član 79.

(1) Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužitelj ili sudija za maloljetnike uzet će u obzir sveukupne interese maloljetnika i oštećenog. Pritom će posebno voditi računa da se primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje maloljetnikovo redovno školovanje ili njegov rad.

(2) Odgojne preporuke mogu trajati najduže jednu godinu. (3) Odgojne preporuke mogu se u toku njihovog izvršavanja zamijeniti

drugom ili ukinuti. (4) Izbor i primjena odgojnih preporuka vrši se u saradnji s roditeljima ili

starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja. (1) Zakon ne određuje okolnosti koje će ovlašteni tužitelj ili sudija za

maloljetnike uzeti u obzir pri izboru odgojne preporuke. Umjesto toga, zakon ih obavezuje da pri izboru odgojne preporuke uzmu u obzir sveukupne interese maloljetnog učinitelja krivičnog djela i oštećenog. Time se ponovo naglašava da je dobrobit maloljetnika odnosno postupanje u njegovom najboljem interesu osnovni princip maloljetničkog krivičnog prava. Ovlašteni tužitelj odnosno sudija za maloljetnike izabrat će, dakle, onu odgojnu preporuku kojom će se, s obzirom na lična svojstva maloljetnika i njegove obiteljske i socijalne prilike, najbolje ostvariti svrha odgojnih preporuka – da se bez pokretanja krivičnog postupka, mjerama koje imaju odgojni i rehabilitacijski karakter, izvrši utjecaj na ličnost i ponašanje maloljetnika kako on u buduće ne bi činio krivična djela. Da bi odgojna preporuka mogla ostvariti taj cilj ona mora biti srazmjerna učinjenom krivičnom djelu. U protivnom, maloljetni učinitelj krivičnog djela shvatit će je kao nezasluženu kaznu, pa, samim tim, i kao nešto protivno njegovim interesima. U tom slučaju, njegovim

358

neprihvatanjem i neodobravanjem izrečene odgojne preporuke može u mnogome biti osujećeno ostvarenje njene svrhe.

Odredba stava 1. kojom su ovlašteni tužitelj i sudija za maloljetnike obavezani da pri izboru odgojne preporuke uzmu u obzir sveukupne interese maloljetnika, obavezuje ih i da pri izboru odgojne preporuke vode računa o stvarnim mogućnostima maloljetnika tako da mu se ne izriču odgojne preporuke koje on nije u mogućnosti ispuniti. Odgojna preporuka mora, dakle, biti prilagođena maloljetniku.

Iako to zakon izričito ne određuje, ovlašteni tužitelj i sudija za maloljetnike mogu maloljetnom učinitelju krivičnog djela izreći jednu ili više odgojnih preporuka ukoliko smatraju da je to opravdano s obzirom na njihovu svrhu. Pri izricanju više odgojnih preporuka neophodno je voditi računa da se one međusobno ne isključuju.

Zakon posebno obavezuje ovlaštenog tužitelja i sudiju za maloljetnike da pri izboru odgojne preporuke vode računa o tome da se njenom primjenom ne dovede u pitanje maloljetnikovo redovno školovanje ili njegov rad. Primjena odgojne preporuke ne smije da ometa maloljetnikovo školovanje ili rad budući da su i jedno i drugo osnovni načini socijalizacije maloljetnika.

Međutim, odredba stava 1. obavezuje ovlaštenog tužitelja i sudiju za maloljetnike da pri izboru odgojne preporuke uzmu u obzir i interese oštećenog. Izabrana odgojna preporuka mora predstavljati određenu kompenzaciju za oštećenog, ona treba da dovede do socijalne reintegracije maloljetnika, te je stoga neophodno da i sa stanovišta interesa oštećenog ona bude adekvatna reakcija na učinjeno krivično djelo. Ipak, uvažavanje interesa oštećenog ne smije dovesti do primjene odgojne preporuke koja ne bi bila u interesu maloljetnika.

(2) U stavu 2. zakon određuje da odgojne preporuke mogu trajati najduže jednu godinu. S obzirom na odgojnu i rehabilitacijsku prirodu odgojnih preporuka, kada su u pitanju one od njih koje podrazumijevaju određeno vremensko trajanje, odlukom kojom se izriče odgojna preporuka ne bi trebalo određivati njeno trajanje, osim što bi trebalo naznačiti da ona može trajati najduže jednu godinu. U skladu s postignutim rezultatima u primjeni izrečene odgojne preporuke, posebnom odlukom, i prije isteka zakonom određenog najdužeg trajanja odgojne preporuke, izrečena odgojna preporuka se može ukinuti.

Međutim, s obzirom na prirodu i sadržinu odgojne preporuke rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, odluka o izricanju ove odgojne preporuke, za razliku od ostalih, trebala bi sadržavati i određenje o njenom ukupnom trajanju i obimu.

(3) Stavom 3. propisano je da se odgojne preporuke u toku njihovog izvršavanja mogu zamijeniti drugom ili ukinuti. Ovo zakonsko rješenje u funkciji je ostvarenja svrhe odgojnih preporuka. Ono istovremeno znači da su ovlašteni tužitelj i sudija za maloljetnike dužni da prate izvršenje izrečenih odgojnih preporuka i da, u zavisnosti od rezultata primjene odgojne preporuke, od postignutog napretka u odgoju i rehabilitaciji maloljetnog učinitelja krivičnog djela, donesu odluku o zamjeni izrečene odgojne preporuke drugom ukoliko ocjene

359

da će se njome bolje ostvariti svrha odgojnih preporuka ili da izrečenu odgojnu preporuku ukinu kada ocjene da je postignuta njena svrha.

(4) Zakon obavezuje ovlaštenog tužitelja i sudiju za maloljetnike da pri izboru i primjeni odgojnih preporuka sarađuju s roditeljima ili starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja. Odredba ima za cilj da izbor i primjena odgojne preporuke zaista budu u skladu sa sveukupnim interesima maloljetnika. Jedino u saradnji s roditeljima ili starateljima maloljetnika i centrima za socijalni rad ovlašteni tužitelj i sudija za maloljetnike mogu steći uvid u lične, obiteljske i socijalne prilike maloljetnog učinitelja krivičnog djela i, na osnovu toga, izabrati odgojnu preporuku koja odgovara potrebama maloljetnika i koja je u potpunosti prilagođena konkretnom maloljetnom učinitelju krivičnog djela. Osim toga, obavezujući ovlaštenog tužitelja i sudiju za maloljetnike da pri izboru i primjeni odgojne preporuke surađuju s roditeljima ili starateljima maloljetnika, zakon izražava i stav da se pri izricanju i primjeni odgojnih preporuka kao alternativnog oblika reagiranja na učinjenje krivičnog djela od strane maloljetnika ne smije zanemariti pravo roditelja odnosno staratelja na odgoj maloljetnika. Međutim, zakon nije bio dosljedan u tom stavu jer ni za jednu od predviđenih odgojnih preporuka ne zahtjeva saglasnost roditelja ili staratelja maloljetnika.

Zakon ne obavezuje posebno ovlaštenog tužitelja ili sudiju za maloljetnike da pri izboru odgojne preporuke vode računa o spremnosti maloljetnika da surađuje u primjeni odgojne preporuke. Ta obaveza proizilazi iz same prirode i svrhe odgojnih preporuka. Njihov uspjeh u mnogome ovisi od stava maloljetnika prema izrečenoj odgojnoj preporuci i njegovog aktivnog učešća u procesu njenog izvršenja.

Krivične sankcije prema maloljetnicima

Član 80.

(1) Maloljetnom učiniocu krivičnog djela mogu se izreći odgojne mjere i određene mjere sigurnosti, a starijem maloljetniku izuzetno se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.

(2) Maloljetniku koji je u vrijeme učinjenja krivičnog djela navršio četrnaest, a nije navršio šesnaest godina života (mlađi maloljetnik), mogu se izreći samo odgojne mjere.

(3) Maloljetniku koji je u vrijeme učinjenja krivičnog djela navršio šesnaest, a nije navršio osamnaest godina života (stariji maloljetnik), mogu se izreći odgojne mjere pod uvjetima propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.

(4) Maloljetniku se mogu izreći mjere sigurnosti pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

(5) Maloljetniku se ne može izreći uvjetna osuda.

360

(1) Stavom 1. određene su krivične sankcije koje se mogu izreći maloljetnim učiniteljima krivičnih djela. Odgojne mjere su osnovna vrsta krivičnih sankcija prema maloljetnicima dok se kazna maloljetničkog zatvora, koja je, prema odredbi člana 42. (Kazna zatvora) stav 5. ovog zakona, po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode, može izreći samo starijem maloljetniku i to izuzetno. Odredba, takođe, naglašava da se maloljetnim učiniteljima krivičnih djela mogu izreći samo određene mjere sigurnosti. Koje se mjere sigurnosti mogu izreći maloljetnicima propisano je odredbom člana 102. (Izricanje mjera sigurnosti maloljetniku) stav 1. ovog zakona.

Zakon, dakle, u pogledu mogućnosti izricanja pojedinih krivičnih sankcija prema maloljetnicima, pravi razliku između mlađih i starijih maloljetnika.

(2) Stavovi 2. i 3. razrađuju odredbu stava 1. o krivičnim sankcijama koje se mogu izreći maloljetnim učiniteljima krivičnih djela i istovremeno određuju ko se smatra mlađim a ko starijim maloljetnikom.

Mlađim maloljetnikom smatra se osoba koja je u vrijeme učinjenja krivičnog djela navršila četrnaest a nije navršila šesnaest godina. Određeni broj godina jedne osobe navršava se protekom onog dana posljednje godine koji po svom broju odgovara danu njegova rođenja (Odluka VS BiH, Kr 42/69 od 24.3.1969., Zbirka sudskih odluka, knjiga XV, sveska I, Beograd, 1970.). Mlađim maloljetnicima mogu se izreći samo odgojne mjere.

(3) Starijim maloljetnikom smatra se osoba koja je u vrijeme učinjenja krivičnog djela navršila šesnaest a nije navršila osamnaest godina života. Osnovna vrsta krivičnih sankcija i prema starijim maloljetnicima su odgojne mjere, a izuzetno im se može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. U ovoj odredbi načelno izraženi stav zakonodavca o izuzetnosti izricanja kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku preciziran je odredbom člana 95. (Kažnjavanje starijih maloljetnika) u kojoj su određeni uvjeti za izricanje te kazne.

(4) Mjere sigurnosti, za koje je članom 102. stav 1. ovog zakona određeno da se mogu izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora, mogu se maloljetniku izreći samo pod uvjetima koji su i inače zakonom određeni za njihovo izricanje. Kada je u pitanju mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti, zakon, u članu 102. stavu 2., za njeno izricanje maloljetnom učinitelju krivičnog djela postavlja jedan dodatni uvjet koji se tiče vrste izrečene vaspitne mjere maloljetniku pa isključuje mogućnost izricanja te mjere sigurnosti uz disciplinsku mjeru.

(5) Iako to već proizilazi iz stava 1. ovog člana kojim je ustanovljen sistem krivičnih sankcija za maloljetnike, odredba stava 5. ovog člana izričito određuje da se maloljetniku ne može izreći uvjetna osuda. S obzirom da je uvjetna osuda zamišljena kao zamjena za kaznu u onim slučajevima kada se osnovano može očekivati da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti i bez izvršenja kazne, te da se uvjetnom osudom utvrđuje kazna, a da se kazniti može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina i to onda kada zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru, očito je da uvjetna osuda u takvim slučajevima ne bi mogla biti uspješna zamjena za kaznu

361

maloljetničkog zatvora. S druge strane, kada se ne radi o takvim slučajevima izvršenja krivičnog djela od strane starijeg maloljetnika, svrha koja se inače želi postići izricanjem uvjetne osude može se postići i izricanjem odgovarajuće odgojne mjere.

Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora

Član 81.

Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj. Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog učinioca da ubuduće ne učini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

Kao i u pogledu drugih vrsta krivičnopravnih sankcija, zakon određuje

posebnu svrhu i krivičnih sankcija za maloljetnike. Prema ovoj zakonskoj odredbi, svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora je zajednička, ali, uz tu zajedničku svrhu, kazna maloljetničkog zatvora ima još jednu dodatnu.

Zajednička svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora je osiguranje odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Zakonodavac, dakle, određene propuste i manjkavosti u odgoju maloljetnika i nepovoljne okolnosti u kojima se on razvijao smatra glavnim uzrokom delinkvencije maloljetnika. Stoga odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora moraju prije svega imati odgojni karakter i biti usmjerene na otklanjanje tih uzroka maloljetničke delinkvencije.

Odgoj maloljetnika podrazumijeva sve radnje koje se preduzimaju s ciljem da se kod maloljetnika izgradi pozitivan stav prema vrijednostima pojedinca i zajednice i na taj način osigura njegova konstruktivna uloga u društvu. Odgoj maloljetnika je u prvom redu zadatak porodice i škole kao i drugih pedagoških i socijalnih institucija, ali, u slučaju učinjenja krivičnog djela od strane maloljetnika, osiguranje odgoja maloljetnika postaje zadatak i pravosudnog sistema za maloljetnike. Izbor krivične sankcije koja će se izreći maloljetniku zavisiće, dakle, od odgojnih potreba maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

Preodgoj maloljetnika podrazumijeva preduzimanje mjera kojima se nastoje otkloniti posljedice manjkavog odgoja maloljetnika, njegov ravnodušan ili negativan odnos prema vrijednostima drugih pojedinaca i zajednice koji se nalazi u osnovi njegovog delinkventnog ponašanja. Preodgoj maloljetnika u pravilu zahtijeva angažovanje stručnih osoba.

Osiguranje pravilnog razvoja znači stvaranje uvjeta za pravilan razvoj maloljetnika. Osiguranje pravilnog razvoja maloljetnika ima za cilj prihvatanje

362

društvenih i pravnih normi ponašanja od strane maloljetnika kao preduvjeta njegove socijalne reintegracije.

Zakon određuje i načine kojima će se ostvariti navedena svrha krivičnih sankcija za maloljetnike: pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti. Time je određena i sadržina krivičnih sankcija prema maloljetnicima. One obuhvataju različite mjere zaštite, pomoći, nadzora, stručnog osposobljavanja i razvijanja osobne odgovornosti maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Sve te mjere su usmjerene ka socijalnoj rehabilitaciji i reintegraciji maloljetnih učinitelja krivičnih djela.

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora imaju, dakle, prvenstveno specijalnopreventivnu funkciju i zato moraju biti strogo individualizirane. Odredba o svrsi ovih krivičnopravnih sankcija stoga nema samo deklarativan karakter. Ona ima i praktičan značaj jer treba da pomognu sudu da iz širokog spektra krivičnih sankcija za maloljetnike izabere onu kojom će se najbolje utjecati na maloljetnog učinitelja krivičnog djela da ubuduće ne čini krivična djela.

Osim ove zajedničke svrhe odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora, kazna maloljetničkog zatvora ima i dodatnu svrhu: poseban utjecaj na maloljetnog učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne čine krivična djela. Izricanje kazne maloljetničkog zatvora ima za cilj da se izvrši poseban utjecaj na one maloljetne učinitelje krivičnih djela na koje se primjenom odgojnih mjera ne bi moglo utjecati da ubuduće ne čine krivična djela. Kazna maloljetničkog zatvora ima i funkciju generalne prevencije. Njeno izricanje ima za cilj ostvarenje utjecaja i na druge maloljetnike da ne čine krivična djela.

Iako zakon u ovoj odredbi funkciju generalne prevencije krivičnih djela vezuje samo za kaznu maloljetničkog zatvora, ne može se reći da odgojne mjere nemaju generalnopreventivni značaj. Odgojne mjere su krivičnopravne sankcije (član 5., Vrste krivičnopravnih sankcija) tako da je i njihova svrha, između ostalog, i preventivni utjecaj na druge da poštuju pravni sistem i ne učine krivična djela (član 6., Svrha krivičnopravnih sankcija). Takva generalnopreventivna uloga odgojnih mjera ostvaruju se njihovim propisivanjem i izricanjem čime se izražava društvena neprihvatljivost određenog ponašanja maloljetnika i riješenost društva da preduzme odgovarujuće mjere kojima će utjecati na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

Vrste odgojnih mjera

Član 82.

(1) Odgojne mjere su: a) disciplinske mjere; b) mjere pojačanog nadzora; c) zavodske mjere.

363

(2) Disciplinske mjere izriču se maloljetnom učiniocu krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti.

(3) Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učiniocu krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.

(4) Zavodske mjere izriču se maloljetnom učiniocu krivičnog djela kojemu treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Zavodske mjere ne mogu trajati duže od pet godina.

(1) Zakon predviđa tri vrste odgojnih mjera: disciplinske mjere, mjere

pojačanog nadzora i zavodske mjere. S obzirom na kriterije za primjenu svake od predviđenih vrsta odgojnih mjera, koje sadrže naredni stavovi, očito je da se one međusobno razlikuju po težini, odnosno mjeri u kojoj se njihovom primjenom zadire u lični i obiteljski život maloljetnog učinitelja krivičnog djela. Tu razliku u intenzitetu, trajanju i sadržini odgojnih mjera koje su zakonom predviđene unutar svake od navedenih vrsta odgojnih mjera izražava i redoslijed vrsta odgojnih mjera u zakonu. Osnovno pravilo je da se odgojna mjera iz teže vrste odgojnih mjera može izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela samo ako se svrha odgojnih mjera ne može ostvariti primjenom odgojnih mjera koje pripadaju blažoj vrsti odgojnih mjera.

U stavovima 2., 3. i 4. određeni su kriterijumi za primjenu svake od navedenih vrsta odgojnih mjera: stepen odgojne zapuštenosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela odnosno postojanje određenih psihofizičkih karakteristika maloljetnika koje su u vezi s učinjenjem krivičnog djela, te stanje sredine u kojoj maloljetnik živi.

Pri izboru odgojne mjere koju će izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela sud se, dakle, mora najprije opredijeliti za određenu vrstu odgojnih mjera vodeći računa o navedenim kriterijumima, a, potom, unutar određene vrste odgojnih mjera, za onu odgojnu mjeru kojom će se najbolja ostvariti njihova svrha. Prema tome, odredbe 2., 3. i 4. stava ovog člana sadrže osnovne kriterije za izbor odgojne mjere. Zakonske odredbe koje se odnose na pojedine odgojne mjere iz svake od vrsta odgojnih mjera određenih ovim članom razrađuju potom te osnovne kriterije određujući bliže uvjete za primjenu pojedinih odgojnih mjera predviđenih zakonom.

(2) Disciplinske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Riječ je, dakle, o vrsti odgojnih mjera predviđenoj za maloljetne učinitelje krivičnih djela čija je odgojna zapuštenost blažeg stepena i za koje se očekuje da se primjenom kratkotrajnih mjera odgoja i preodgoja može utjecati na njihovu ličnost i ponašanja i to, prije svega, razvijanjem njihove osobne odgovornosti.

364

Zakon posebno naglašava da će se disciplinske mjere izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Prema tome, one su naročito pogodne kada je učinjeno krivično djelo posljedica nedovoljno učvršćenog stava maloljetnika o potrebi poštivanja društvenih i pravnih normi ponašanja i osnovnih vrijednosti pojedinca i zajednice, a ne ozbiljnije odgojne zapuštenosti maloljetnika i kada je krivično djelo proizašlo iz naglosti, neobuzdanosti, neodmjerenosti, bezbrižnosti i nedovoljno razvijenog osjećaja odgovornosti za sopstvene postupke povezanih sa životnom dobi učinitelja.

(3) Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Mjere pojačanog nadzora primjenjuju se prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela za koje se utvrdi da je učinjenje krivičnog djela u vezi sa odgojnom zapuštenošću maloljetnika koja je takvog stepena da zahtijeva trajnije mjere odgoja i preodgoja kao i prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela za koje se utvrdi da je učinjenje krivičnog djela u vezi sa određenim psihofizičkim karakteristikama njihove ličnosti koje zahtijevaju liječenje maloljetnika kako bi se otklonile okolnosti koje bi mogle biti od utjecaja na ponovno učinjenje krivičnog djela. Uz to, uvjet za primjenu ove vrste odgojnih mjera je i da nije potrebno potpuno odvajanje maloljetnika iz njegove dotadašnje sredine. Pod sredinom u kojoj je maloljetnik do izricanja odgojne mjere živio zakon ne podrazumijeva samo obiteljsku sredinu i prilike maloljetnika nego šire socijalno okruženje i kontakte koje je maloljetnik u njemu ostvarivao, te mogućnosti da se u tom okruženju osigura odgoj, preodgoj i pravilan razvoj maloljetnika. Stoga se među mjerama pojačanog nadzora nalazi i odgojna mjera pojačanog nadzora u drugoj obitelji koja podrazumijeva privremeni smještaj maloljetnika u drugoj obitelji. Mjere pojačanog nadzora obuhvataju, u pravilu, odgovarajući stručni nadzor i pomoć u odgoju ili preodgoju maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

(4) Zavodske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Razlika između ove i prethodne vrste odgojnih mjera je u tome što se ove mjere primjenjuju prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela za koja se utvrdi da je za ostvarenje svrhe odgojnih mjera potrebno njihovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Ove se mjere izvršavaju u posebnim ustanovama ili domovima. Zakon određuje da one ne mogu trajati duže od pet godina. Prilikom opredjeljivanja za primjenu prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela neke od zavodskih odgojnih mjera potrebno je imati u vidu da se mjere institucionalnog karaktera trebaju primjenjivati kao krajnje sredstvo, tj. kao posljednja mjera i za najkraći neophodan vremenski period (Pekinška pravila, pravilo 19.1.). Zavodsku odgojnu mjeru sud će, dakle, izreći samo ako se svrha odgojnih mjera ne može ostvariti primjenom blaže vrste odgojnih mjera.

365

Odgojne mjere

Član 83.

Maloljetnom učiniocu krivičnog djela mogu se izreći ove odgojne mjere:

a) disciplinska mjera upućivanja u disciplinski centar za malo-ljetnike;

b) mjere pojačanog nadzora: od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja; u drugoj obitelji ili od strane nadležnog organa socijalne zaštite;

c) zavodske mjere: upućivanje u odgojnu ustanovu, u odgojno–popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje.

U ovom članu određen je sistem odgojnih mjera koje se mogu izreći

maloljetnim učiniteljima krivičnih djela. Zakon predviđa sedam različitih odgojnih mjera za maloljetne učinitelje

krivičnih djela, razvrstanih u tri vrste odgojnih mjera određenih prethodnim članom ovog zakona.

Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike je jedina disciplinska odgojna mjera.

Mjere pojačanog nadzora su: pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja, pojačan nadzor u drugoj obitelji i pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite.

Zavodske mjere su: upućivanje u odgojnu ustanovu, upućivanje u odgojno – popravni dom i upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje.

U članu 82. st. 2., 3. i 4. ovog zakona dati su osnovni kriteriji za izricanje pojedine vrste odgojnih mjera, dok su bliži kriteriji za izricanje svake od u ovom članu ustanovljenih odgojnih mjera dati u posebnim zakonskim odredbama: član 85. (Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike), član 86. (Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja), član 87. (Pojačan nadzor u drugoj obitelji), član 88. (Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite), član 90. (Upućivanje u odgojnu ustanovu), član 91. (Upućivanje u odgojno – popravni dom) i član 92. (Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje).

Izbor odgojne mjere

Član 84.

Pri izboru odgojne mjere sud će uzeti u obzir godine života maloljetnika, stepen njegove duševne razvijenosti, njegova psihička svojstva, njegove sklonosti, pobude iz kojih je krivično djelo učinio, dotadašnji odgoj, sredinu i prilike u kojima je živio, težinu krivičnog djela te da li mu je ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna i sve druge okolnosti koje mogu biti od utjecaja na izricanje odgojne mjere.

366

Svrha odgojnih mjera je osiguranje odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnih učinitelja krivičnih djela (član 81., Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora). Da bi ovako određena svrha odgojnih mjera mogla biti postignuta, odgojna mjera izrečena maloljetnom učinitelju krivičnog djela mora biti strogo individualizirana. Ona mora odgovarati svojstvima njegove ličnosti, stanju sredine u kojoj živi i njegovim odgojnim potrebama. Pravila o odgojnim mjerama, sadržana u X glavi KZ BiH, sadrže odredbe koje omogućavaju sudu izbor takve odgojne mjere kojom će se moći najbolje ostvariti svrha odgojnih mjera. Najprije, zakon predviđa ukupno sedam odgojnih mjera koje se međusobno razlikuju po sadržaju mjera zaštite, pomoći, nadzora, stručnog osposobljavanja i razvijanja osobne odgovornosti maloljetnih učinitelja krivičnih djela čime je stvorena osnovna pretpostavka za uspješan proces individualizacije odgojne mjere – postojanje više sadržajno različitih odgojnih mjera koje omogućavaju različitu krivičnopravnu reakciju na bitno različite pedagoške potrebe pojedinih maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Istom cilju posvećene su i odredbe zakona o obustavi izvršenja i izmjeni odluke o odgojnim mjerama (član 93.) i o ponovnom odlučivanju o odgojnim mjerama (član 94.).

Zakon sadrži i niz odredaba čiji je neposredni cilj upravo da omogući sudu da iz relativno širokog registra odgojnih mjera koje se mogu izreći maloljetnim učiniteljima krivičnih djela izabere onu kojom će se najbolje ostvariti svrha odgojnih mjera. Tako su odredbama člana 82. (Vrste odgojnih mjera) određeni osnovni kriterijumi za primjenu svake od tim članom predviđenih vrsta odgojnih mjera. Potom su zakonskim odredbama koje se odnose na pojedine odgojne mjere određeni bliži kriteriji za njihovo izricanje.

Međutim, da bi sud mogao ocijeniti da li u određenom slučaju maloljetnom učinitelju krivičnog djela treba izreći disciplinsku mjeru, mjeru pojačanog nadzora ili zavodsku mjeru, a potom i koju konkretnu odgojnu mjeru, on mora voditi računa o nizu činjenica i okolnosti iz čije sadržine će moći donijeti zaključak o stepenu odgojne zapuštenosti maloljetnika odnosno o postojanju određenih psihofizičkih svojstava maloljetnika koja su u vezi s učinjenjem krivičnog djela i o stanju sredine u kojoj maloljetnik živi, te, s obzirom na to, a ne zanemarujući okolnosti koje se odnose na učinjeno krivično djelo, i zaključak o njegovim pedagoškim potrebama i o mjerama zaštite, pomoći, nadzora i osposobljavanja maloljetnika koje je potrebno preduzeti kako bi se osigurao odgoj, preodgoj i pravilan razvoj maloljetnog učinitelja krivičnog djela i spriječio povrat. Odredba člana 84. određuje okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere maloljetnom učinitelju krivičnog djela kako bi se osigurao izbor takve odgojne mjere kojom će se najbolje moći ostvariti svrha odgojnih mjera.

Zakon obavezuje sud da pri izboru odgojne mjere uzme u obzir godine života maloljetnika, stepen njegove duševne razvijenosti, njegova psihička svojstva, njegove sklonosti, pobude iz kojih je krivično djelo učinio, dotadašnji odgoj, sredinu i prilike u kojima je živio, težinu krivičnog djela, te da li mu je ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna i sve druge okolnosti koje mogu biti od utjecaja na izricanje odgojne mjere.

367

Sve navedene okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere mogu se podijeliti u četiri grupe. Prvu grupu čine okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika i njegov pedagoški status: godine života maloljetnika, stepen njegove duševne razvijenosti, njegova psihička svojstva, njegove sklonosti i njegov dotadašnji odgoj. Drugu grupu čine okolnosti koje se odnose na sredinu i prilike u kojima je maloljetnik živio. Treću grupu čine okolnosti koje se vezane za učinjeno krivično djelo: pobude iz kojih je krivično djelo učinio i težina djela, a četvrtu grupu okolnosti koje se odnose na krivičnopravni povrat. Zakon obavezuje sud da, osim ovih izričito navedenih okolnosti, pri izboru odgojne mjere uzme u obzir i sve druge okolnosti koje mogu biti od utjecaja na izbor odgojne mjere.

Iako se u odredbi izričito navodi niz okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere, a potom sud i generalno obavezuje da uzme u obzir i sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere, odredba je ipak manjkava jer propušta da sud izričito obaveže da uzme u obzir još neke okolnosti koje su za izbor odgojne mjere od istog značaja kao i one koje su posebno istaknute i koje bi stoga morale biti uzeti u obzir pri svakom izboru odgojne mjere. Riječ je, naime, o okolnostima pod kojima je djelo učinjeno i okolnostima koje se odnose na ponašanje maloljetnika nakon učinjenja krivičnog djela.

Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, a, prije svega, vrijeme, mjesto, način, sredstva i objekt izvršenja djela, zatim brojnost izvršenih krivičnopravnih radnji i trajanje kriminalne aktivnosti maloljetnika su od značaja za ocjenu da li se radi o tzv. situacijskom krivičnom djelu ili o krivičnom djelu odnosno krivičnim djelima koja ukazuju na delinkventne sklonosti maloljetnika ili čak na ustaljeno delikventno ponašanje maloljetnika, te, u skladu sa tom ocjenom i za donošenje zaključka o odgojnim mjerama koje je prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela potrebno preduzeti kako bi se osigurala njegova rehabilitacija i socijalna reintegracija. Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno su, dakle, od velikog značaja pri izboru odgojne mjere. Pošto ih zakon u odredbi člana 84. izričito ne spominje, a pošto one u mnogome određuju konkretnu težinu učinjenog krivičnog djela, zakonom utvrđena obaveza suda da pri izboru odgojne mjere uzme u obzir težinu učinjenog krivičnog djela mora se tumačiti tako da obuhvata obavezu suda da pri izboru odgojne mjere uzme u obzir ne samo apstraktnu težinu učinjenog krivičnog djela izraženu kroz zakonom propisanu kaznu za to djelo nego i konkretnu težinu učinjenog djela izraženu, između ostalog, kroz okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.

Kada su pak u pitanju okolnosti koje se odnose na ponašanje maloljetnika nakon učinjenja krivičnog djela, a na čije uzimanje u obzir pri izboru odgojne mjere zakon takođe propušta izričito obavezati sud, ne preostaje ništa drugo nego da se obaveza suda na utvrđivanje i razmatranje i ovih okolnosti pri izboru odgojne mjere izvede iz njegove nedvosmislene obaveze da pri izboru odgojne mjere uzme u obzir sve relevantne okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnog učinitelja krivičnog djela. Naime, ponašanje maloljetnika nakon učinjenja krivičnog djela, okolnosti da li je maloljetnik pokušao spriječiti nastupanje posljedice ili naknadno je otkloniti, da li se osobno ispričao oštećenom, naknadio mu pričinjenu štetu ili

368

iskazao spremnost da tu štetu naknadi izražava stav maloljetnika prema učinjenom djelu. Na osnovu ponašanja maloljetnika nakon izvršenja djela moguća je donijeti zaključke o tome da li on odobrava izvršeno krivično djelo, da li je ravnodušan prema onome što je učinio ili žali zbog učinjenog i preuzima odgovornost za učinjeno. Sve su to okolnosti koje su od značaja za ocjenu o tome da li je prema maloljetnom učinitelju potrebno ili nije preduzeti trajnije mjere odgoja ili preodgoja, da li je potreban nadzor i pomoć odgovarajućih stručnih osoba ili ustanova ili su potrebne samo određene mjere usmjeravanja maloljetnika odnosno određene kratkotrajne mjere kojima će se utjecati na ličnost i vladanje maloljetnika.

Težina učinjenog krivičnog djela je, dakle, jedna od okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere. Zakon, međutim, primjenu određenih odgojnih mjera ne veže za određenu apstraktnu težinu učinjenog krivičnog djela izraženu kroz zakonom propisanu kaznu za to djelo niti traži da izrečena odgojna mjera bude srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela. Okolnosti koje je, prema ovom članu, sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere ustvari ukazuju da izrečena odgojna mjera mora odgovarati ličnosti maloljetnika i njegovim potrebama ali i težini učinjenog krivičnog djela. Ukoliko bi pri izboru odgojne mjere sud zanemario sociopedagoške ciljeve odgojnih mjera i dao prednost težini učinjenog krivičnog djela doveo bi u pitanje ostvarenje svrhe odgojnih mjera. S druge strane, zanemarivanje težine učinjenog krivičnog djela pri izboru odgojne mjere praktično znači i zanemarivanje stava da su odgojne mjere posebna vrsta krivičnopravnih sankcija i da je i njihova svrha, kao i ostalih krivičnopravnih sankcija, između ostalog, preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela (član 6., Svrha krivičnopravnih sankcija). Uostalom, odgojnom mjerom koja bi bila u znatnoj nesrazmjeri s težinom učinjenog krivičnog djela ne bi se mogla ostvariti ni posebna svrha odgojnih mjera – odgoj, preodgoj i pravilan razvoj maloljetnih učinitelja krivičnih djela jer bi je maloljetni učinitelj krivičnog djela shvatio ili kao nezasluženu reakciju suprotnu njegovim interesima i potrebama (u slučajevima kada je za relativno lako krivično djelo maloljetniku izrečena odgojna mjera čija primjena dovodi do značajnijih zadiranja u njegov lični i porodični život) ili kao spremnost društva da toleriše njegovo delinkventno ponašanje (u slučajevima kada bi se maloljetniku za relativno teško krivično djelo izrekla odgojna mjera koja pri njenom izvršenju u stvari ne nameće maloljetnom učinitelju nikakve značajnije obaveze). Stoga izrečena odgojna mjera ne smije biti neadekvatna težini učinjenog krivičnog djela jer se takvom odgojnom mjerom dovodi u pitanje dobrobit maloljetnog učinitelja krivičnog djela kao osnovne ideje maloljetničkog krivičnog prava.

Neke od okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere, sud će moći utvrditi samo uz pomoć određenih stručnih osoba. ZKP BiH obavezuje sudiju za maloljetnike da radi utvrđivanja okolnosti potrebnih za ocjenu duševne razvijenosti maloljetnika, okolnosti koje se odnose na sredinu u kojoj i prilike pod kojima maloljetnik živi kao i drugih okolnosti koje se tiču njegove osobe pribavi izvještaj i sasluša osobe koje mu mogu dati potrebne podatke (član 355. stav 2.). ZKP BiH određuje da podatke o ličnosti maloljetnika pribavlja sudija za maloljetnike ali i da on može zatražiti da te podatke prikupi određena stručna osoba

369

(socijalni radnik, defektolog, psiholog i dr.), a može njihovo pribavljanje povjeriti i organu starateljstva (član 355. stav 3.). Pekinška pravila takođe preporučuju pribavljanje izvještaja o socijalnom položaju maloljetnog učinitelja krivičnog djela prije donošenja konačne odluke o sankciji (Pravilo 16.1.).

Značaj pravilnog i potpunog utvrđenja okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika za izbor odgojne mjere došao je do izražaja i u odredbi člana 355. (Pribavljanje podataka o ličnosti maloljetnika) stav 4. ZKP BiH kojom je određeno da, kada je za utvrđivanje zdravstvenog stanja maloljetnika, njegove duševne razvijenosti, psihičkih svojstava ili sklonosti potrebno da maloljetnika pregledaju vještaci, za taj pregled odredit će se liječnici, psiholozi ili pedagozi, kao i da se takva ispitivanja maloljetnika mogu obaviti u zdravstvenoj ili drugoj ustanovi.

Na taj način ZKP BiH pruža procesne pretpostavke za potpuno i pravilno utvrđenje i tih okolnosti koje je sud, prema odredbi člana 84. KZ BiH, dužan, između ostalih, uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere.

Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike

Član 85.

(1) Sud će izreći odgojnu mjeru upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike kad je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i vladanje maloljetnog učinioca krivičnog djela.

(2) Maloljetnika kome je izrečena mjera iz stava 1. ovog člana sud može uputiti u disciplinski centar: a) na određeni broj sati u praznične dane, ali najviše četiri uzastopna

praznična dana; b) na određeni broj sati u toku dana, ali najduže u trajanju jednog

mjeseca; c) na neprekidni boravak za utvrđeni broj dana, ali ne duže od

dvadeset dana. (3) Pri izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će voditi računa da usljed

njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovne školske nastave ili posla.

(4) U disciplinskom centru maloljetnik se može uposliti na korisnim radovima koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.

(5) Pri izricanju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite, koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.

370

(1) Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike jedina je ovim zakonom predviđena disciplinska odgojna mjera. Kriteriji kojima se sud dužan rukovoditi pri odlučivanju da maloljetnom učinitelju krivičnog djela izrekne ovu odgojnu mjeru određeni su članom 82. (Vrste odgojnih mjera) stavom 2. ovog zakona i stavom 1. ovog člana. Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike izreći će se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti i, za kojega sud zaključi, uzimajući u obzir okolnosti navedene u članu 84. ovog zakona (Izbor odgojne mjere), da će se svrha odgojnih mjera moći ostvariti utjecajem na njegovu osobnost i vladanje putem odgovarajućih kratkotrajnih mjera.

Odredba ne govori o prirodi i sadržini kratkotrajnih mjera kojima se utječe na osobnost i vladanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela. S obzirom da je upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike odgojna mjera, mjere koje ima u vidu stav 1. ovog člana moraju po svojoj prirodi biti u prvom redu mjere pomoći, zaštite i razvijanja lične odgovornosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela. Po svom sadržaju, to će uglavnom biti mjere pedagoškog, obrazovnog i psihološkog karaktera. Cilj primjene tih mjera je da se maloljetnom učinitelju krivičnog djela ukaže na osnovne vrijednosti pojedinca i zajednice i na potrebu njihovog poštivanja i, uopšte, na potrebu ponašanja u skladu sa društvenim i pravnim normama ponašanja, te na taj način kod maloljetnika razvije ili učvrsti odgovornost za sopstvene postupke.

Zakon ističe da kratkotrajne mjere, kojima se primjenom ove odgojne mjere utječe na ličnost i vladanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela, moraju biti odgovarajuće. Na individualizaciju odgojne mjere pri njenom izboru nadovezuje se, dakle, individualizacija u procesu izvršenja izrečene odgojne mjere.

(2) Zakon predviđa tri oblika disciplinske mjere upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike: a) na određeni broj sati u praznične dane, ali najviše četiri uzastopna praznična dana; b) na određeni broj sati u toku dana, ali najduže u trajanju jednog mjeseca; c) na neprekidni boravak za utvrđeni broj dana, ali ne duže od dvadeset dana. Sud je pri izricanju ove odgojne mjere dužan u svojoj odluci odrediti i koji oblik ove mjere se izriče maloljetniku, te na koliko dana, a kada je riječ o oblicima ove mjere predviđenim u tačkama a) i b) stava 2. ovog člana, i na koliko sati u toku dana se maloljetnik upućuje u disciplinski centar za maloljetnike. Pod prazničnim danima podrazumijevaju se dani koji su zakonom određeni kao praznici, te neradni dani – subota i nedjelja.

Oblici ove mjere predviđeni u tačkama a) i b) imaju karakter poluinstitucionalnih mjera, dok je oblik mjere predviđen u tački c) institucionalnog karaktera i kao takav, bez obzira što se radi o kratkotrajnoj mjeri, može se izricati samo onda kada se utjecaj na osobu i vladanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela ne bi mogao ostvariti primjenom prethodna dva oblika ove mjere.

(3) Stavom 3. je utvrđena obaveza suda da pri izricanju mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike vodi računa o tome da usljed njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovne nastave ili posla. Time je ustanovljeno ograničenje za sud u pogledu broja sati na koje se maloljetnik upućuje u

371

disciplinski centar za maloljetnike u toku dana jer se taj broj sati mora kretati u okvirima raspoloživog slobodnog vremena maloljetnika. Kada se, pak, radi o upućivanju u disciplinski centar za maloljetnike na neprekidni boravak za utvrđeni broj dana, odredba stava 3. određuje da, tokom izvršenja ovog oblika odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike, maloljetnik nastavlja s redovnim pohađanjem nastave ili odlaskom na posao koji obavlja, a da u disciplinskom centru provodi preostalo vrijeme.

(4) Zakon ne određuje bliže sadržaj tretmana u disciplinskom centru za maloljetnike. Stavom 4. se samo određuje da se u disciplinskom centru maloljetnik može uposliti na korisnim radovima koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu. Korisnost radova na kojima se maloljetnik može uposliti mora se procjenjivati s aspekta svrhe odgojnih mjera i odgojnih potreba samog maloljetnika. Taj rad mora odgovarati sposobnostima i sklonostima maloljetnika. Ostali sadržaji kojima će biti ispunjen boravak maloljetnika u disciplinskom centru takođe moraju biti odgojnog karaktera i usmjereni ka razvijanju njegove lične odgovornosti.

(5) Stavom 5. je određeno da pri izricanju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite, koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike. U ovom slučaju, sud istovremeno izriče dvije odgojne mjere i stoga moraju biti ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje obje ove mjere. U tome se ogleda i određena nedosljednost i nelogičnost ove zakonske odredbe. Naime, prema odredbi člana 82. (Vrste odgojnih mjera) stava 2. disciplinske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, a prema stavu 3. istog člana mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Međutim, opravdanje za ovakvo zakonsko rješenje nalazi se u tome što ono predstavlja značajan doprinos ostvarenju načela individualizacije pri izricanju odgojne mjere maloljetnom učinitelju krivičnog djela jer omogućava adekvatnu krivičnopravnu reakciju prema maloljetnicima prema kojima je u stvari potrebno vršiti pojačan nadzor od strane nadležnog organa socijalne zaštite kroz jedan duži period i to nakon što se odgovarajućim stručnim i intenzivnim mjerama u disciplinskom centru za maloljetnike izvrši utjecaj na njihovu osobu i vladanje.

Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja

Član 86.

(1) Odgojnu mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja sud će izreći ako su roditelj, usvojitelj ili staratelj propustili nadzor nad maloljetnikom a u mogućnosti su da takav nadzor vrše.

372

(2) Pri izricanju odgojne mjere iz stava 1. ovog člana, sud može roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti za odgoj maloljetnika, za njegovo liječenje i za otklanjanje štetnih uticaja na njega.

(3) Pri izricanju odgojne mjere iz stava 1. ovog člana sud može odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o prestanku takvog provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

(1) Odgoj maloljetnika pravo je i obaveza prvenstveno roditelja, usvojitelja

ili staratelja. Izricanjem odgojne mjere maloljetnom učinitelju krivičnog djela roditelji, usvojitelji ili staratelji maloljetnika mogu praktično biti lišeni tog prava ili ga dijeliti s nadležnim organima. Budući da je iskustvo pokazalo da je primarna porodična sredina najpovoljniji ambijent za odgoj i pravilan razvoj maloljetnika, zakonodavac i pri određivanju odgojnih mjera pojačanog nadzora polazi od toga da šira i intenzivnija socijalna intervencija u odgoj maloljetnika ima opravdanja samo onda i u onoj mjeri koliko je to neophodno da se osigura dobrobit maloljetnika. Drugim riječima, odvajanju maloljetnika iz njegove primarne porodične sredine i primjeni intenzivnijih mjera nadzora treba pribjeći samo ako se svrha odgojnih mjera ne može ostvariti primjenom mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja.

Odgojnu mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja sud će izreći kad utvrdi da je učinjenje krivičnog djela od strane maloljetnika u vezi sa takvom njegovom odgojnom zapuštenošću ili određenim njegovim psihofizičkim karakteristikama koje zahtijeva izricanje trajnijih mjera odgoja, preodgoja odnosno liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine (član 82., Vrste odgojnih mjera, stav 3.), te da je do takve odgojne zapuštenosti maloljetnika došlo usljed toga što su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili vršiti potreban nadzor nad maloljetnikom a u mogućnosti su da takav nadzor vrše.

Iako to zakon izričito ne određuje, pretpostavka za izricanje ove odgojne mjere je i uvjerenje suda da se od roditelja, usvojitelja ili staratelja maloljetnika može osnovano očekivati da će ubuduće vršiti potreban nadzor nad maloljetnikom. Na to upućuje odredba člana 87. (Pojačan nadzor u drugoj obitelji) stava 1. ovog zakona, kojom je određeno da će odgojnu mjeru pojačanog nadzora u drugoj obitelji sud izreći i kad su roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika objektivno u mogućnosti da vrše nadzor nad maloljetnikom, ali da se to od njih ne može opravdano očekivati.

Pod nadzorom nad maloljetnikom podrazumijeva se, prije svega, staranje o životu i zdravlju maloljetnika, njegovom odgoju, obrazovanju, razvijanju odgovornosti za sopstvene postupke, odvajanju od osoba i sredine koji na njega štetno utječu.

373

(2) Pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja sud može roditeljima, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti u pogledu mjera koje trebaju preduzeti za odgoj maloljetnika, za njegovo liječenje i za otklanjanje štetnih utjecaja na njega. Radiće se, u pravilu, o uputama i dužnostima koji će se odnositi na školovanje maloljetnika, njegovo zapošljavanje, njegovo odvajanje od osoba koje na njega štetno utječu, otklanjanje štetnih navika ili sklonosti maloljetnika, nadzor nad slobodnim vremenom maloljetnika ili podvrgavanje maloljetnika određenim oblicima liječenja. Datih uputa i naloženih dužnosti roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika dužni su da se pridržavaju. Njihovo propuštanje da se ponašaju u skladu sa tim uputama i dužnostima može predstavljati znak da oni nisu u mogućnosti da vrše nadzor nad maloljetnikom i osnov za izmjenu odluke o odgojnim mjerama (član 93., Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama).

(3) Takođe, da bi odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja bila što efikasnija, zakon je u stavu 3. predvidio mogućnost da sud pri njenom izricanju odredi da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. U tom slučaju, organ socijalnog staranja, nadležan po mjestu prebivališta odnosno boravišta maloljetnika, provjerava da li se roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika pridržavaju datih uputa i naloženih dužnosti i o tome izvještava sud koji je izrekao odgojnu mjeru. Osim toga, tokom tog provjeravanja nadležni organ socijalnog staranja ukazuje pomoć roditeljima, usvojitelju ili staratelju davanjem savjeta, saradnjom sa odgovarajućim ustanovama kako bi se osigurao odgoj ili liječenje maloljetnika, pružanjem materijalne pomoći. Ovo provjeravanje ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine, a o njegovom prestanku sud će naknadno odlučiti.

Budući da prema ovoj zakonskoj odredbi sud provjeravanje izvršavanja odgojne mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja određuje pri samom izricanju mjere, to znači da ni odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja ne može trajati manje od jedne godine. O prestanku same mjere sud odlučuje naknadno, u skladu sa postignutim rezultatima.

S obzirom na zakonom određene uvjete za primjenu ove mjere i njene modalitete, može se reći da je mjera namijenjena prvenstveno primarnim maloljetnim delinkventima, tj. onima koji nisu iskazali sklonost ka delinkventnom i drugim oblicima asocijalnog ponašanja. Poseban oprez treba ispoljiti pri izricanju ove odgojne mjere maloljetnim učiniteljima krivičnih djela koji su ometeni u psihičkom razvoju. Takvim učiniteljima krivičnih djela ova se mjera može izreći samo ako sud prethodno, uz konsultacije odgovarajućih stručnjaka, utvrdi da je u konkretnom slučaju dovoljan njihov ambulantni tretman.

Pri izricanju ove odgojne mjere sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza ako je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere (član 89., Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora).

374

Pojačan nadzor u drugoj obitelji

Član 87.

(1) Ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da nad maloljetnikom vrše pojačan nadzor ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati, sud će maloljetniku izreći odgojnu mjeru pojačanog nadzora u drugoj obitelji koja je voljna da ga primi i koja ima mogućnosti da nad njim vrši pojačan nadzor.

(2) Izvršenje odgojne mjere iz stava 1. ovog člana obustavit će se kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da nad maloljetnikom vrše pojačan nadzor ili kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim nadzorom.

(3) Pri izricanju odgojne mjere iz stava 1. ovog člana sud će odrediti da za vrijeme njenog trajanja nadležni organ socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć obitelji u kojoj je maloljetnik smješten.

(1) Za primjenu odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji

potrebno je da se ispune uvjeti određeni članom 82. (Vrste odgojnih mjera) stavom 3. i stavom 1. ovog člana. Radi se o tri grupe uvjeta. Prva se odnosi na stanje odgojne zapuštenosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela ili na određene psihofizičke karakteristike maloljetnika koje su u vezi s učinjenjem krivičnog djela, tako da će sud ovu odgojnu mjeru izreći kad utvrdi da je prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela potrebno primijeniti trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine (misli se na šire socijalno okruženje maloljetnika, a ne isključivo na njegovu obitelj).

Druga grupa uvjeta odnosi se na stanje primarne obitelji maloljetnika. Sud će ovu odgojnu mjeru izreći samo onda kada utvrdi da roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika nisu u mogućnosti da nad maloljetnikom vrše pojačan nadzor ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati. Postavljanjem ovog uvjeta za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji zakon naglašava supsidijarnost njene primjene – ona će se izreći samo ako ne postoje uvjeti za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja. Uvjeti za izricanje ove odgojne mjere koji se odnose na stanje primarne obitelji maloljetnika postavljeni su alternativno: roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika nisu u mogućnosti da nad njim vrše pojačan nadzor (zbog nesređenih prilika u obitelji, alkoholizma, narkomanije, kriminalnog ponašanja ili drugih oblika asocijalnog ponašanja roditelja, usvojitelja ili staratelja, njihove teške bolesti ili dugotrajnog odsustva jednog ili oba roditelja) ili, iako su oni objektivno u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom, od njih se takav nadzor opravdano ne može očekivati zbog njihove nespremnosti da se brinu o životu i zdravlju maloljetnika, njegovom školovanju, odgoju, zapošljavanju, sređivanju prilika u kojima živi, otklanjanju štetnih utjecaja ili navika.

375

Treća grupa uvjeta za izricanje ove odgojne mjere odnosi se na drugu obitelj u koju se maloljetnik smješta. Potrebno je, naime, da je ta druga obitelj voljna da primi maloljetnika i da ima mogućnosti da nad njim vrši pojačan nadzor.

Da li su za izricanje ove odgojne mjere ispunjeni uvjeti koji se odnose na drugu obitelj u koju se maloljetnik smješta, kao i oni koji se odnose na primarnu obitelj maloljetnog učinitelja krivičnog djela, sud će utvrditi uz saradnju sa nadležnim organom socijalnog staranja.

Da bi se izbjeglo traumatiziranje maloljetnog učinitelja krivičnog djela do kojeg može doći usljed njegovog izmiještanja iz primarne obitelji i smještaja u drugu obitelj, treba nastojati da ta druga obitelj ne bude potpuno nepoznata maloljetniku. Stoga bi najbolje bilo kada bi se pri izricanju ove odgojne mjere mogao osigurati smještaj maloljetnika u obitelji maloljetnikovih srodnika ili drugoj njemu poznatoj obitelji.

(2) Supsidijarnost primjene ove odgojne mjere u odnosu na odgojnu mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja naglašena je i odredbom stava 2. ovog člana. Sud će izvršenje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji obustaviti kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da nad maloljetnikom vrše pojačan nadzor. Čim se ispuni taj uvjet sud je dužan donijeti rješenje o obustavi izvršenja odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji neovisno od toga koliko je trajalo izvršenje te mjere i kakvi su rezultati njene primjene. Rješenjem kojim se obustavlja izvršenje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji sud će istovremeno maloljetniku izreći odgojnu mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja.

Izvršenje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji sud će obustaviti i kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim nadzorom. Zakon ne određuje minimalno trajanje ove odgojne mjere tako da su za obustavu njenog izvršenja po ovom osnovu značajni samo odgojni rezultati njene primjene.

(3) Stavom 3. ustanovljena je obaveza suda pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji da odredi da za vrijeme njenog trajanja nadležni organ socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć obitelji u kojoj je maloljetnik smješten. Ovo provjeravanje traje tokom čitavog trajanja izrečene odgojne mjere. O rezultatima provjeravanja nadležni organ socijalnog staranja je dužan izvijestiti sud koji je izrekao odgojnu mjeru.

Iako to zakon izričito ne određuje, okolnost da nadležni organ socijalnog staranja tokom trajanja ove odgojne mjere provjerava njeno izvršavanje, ukazuje da je sud i pri izricanju ove odgojne mjere ovlašten obitelji u koju se maloljetnik smješta dati potrebne upute i naložiti određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti za odgoj maloljetnika, eventualno liječenje i otklanjanje štetnih utjecaja na njega.

Nadležni organ socijalnog staranja dužan je obitelji u kojoj je maloljetnik smješten ukazivati potrebnu pomoć (davanjem savjeta, pružanjem pomoći pri uspostavljanju kontakata između obitelji u kojoj je maloljetnik smješten i određenih ustanova u kojima se maloljetnik školuje, radi ili liječi, pružanjem materijalne pomoći).

376

Okolnost da zakon obavezuje sud da obustavi izvršenje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji čim roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika steknu mogućnost da nad maloljetnikom vrše pojačan nadzor, ukazuje da je sud dužan tokom trajanja ove mjere, putem nadležnog organa socijalnog staranja, pratiti stanje u primarnoj obitelji maloljetnika, a nadležni organ socijalnog staranja i raditi na sređivanju prilika u obitelji iz koje je maloljetnik izdvojen.

I pri izricanju ove odgojne mjere sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza ako je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere (član 89., Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora).

Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite

Član 88.

(1) Ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom, a ne postoje ni uvjeti za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji, sud će izreći maloljetniku odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite.

(2) Sud će naknadno odlučiti o prestanku odgojne mjere iz stava 1. ovog člana, s tim da njeno trajanje ne može biti kraće od jedne ni duže od tri godine. Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje ostaje da živi kod roditelja, usvojitelja ili staratelja, a pojačan nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite.

(3) Ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite brine se o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.

(1) Odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite sud će izreći kada je prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela potrebno primijeniti trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine (član 82. Vrste odgojnih mjera, stav 3.), te ako roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad njim, a ne postoje ni uvjeti za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji. Ovu odgojnu mjeru sud će, dakle, izreći kada ocjenom okolnosti navedenih u članu 84. (Izbor odgojne mjere) zaključi da maloljetnom učinitelju krivičnog djela treba izreći odgojnu mjeru pojačanog nadzora a da ne postoje uvjeti za izricanje druge dvije odgojne mjere pojačanog nadzora predviđene ovim zakonom – mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja (član 86., Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja, stav 1.) ni mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji (član 87., Pojačan nadzor u drugoj obitelji, stav 1.).

377

Razlozi zbog kojih roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom mogu biti različiti. Uzrok tome mogu biti nesređeni bračni ili obiteljski odnosi, teška bolest, dugotrajno odsustvo roditelja, usvojitelja ili staratelja ili njihova sklonost ka asocijalnom ponašanju. Međutim, kako pri izvršenju ove odgojne mjere maloljetnik ostaje da živi kod roditelja, usvojitelja ili staratelja, stanje u primarnoj obitelji maloljetnika mora biti takvo da ono ne onemogućava ostvarenje svrhe odgojnih mjera – osiguranje odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnika. Stoga nema mjesta izricanju ove mjere ako roditelji, usvojitelj ili staratelj maloljetnika nemaju nikakvih pedagoških mogućnosti ili se ne žele angažirati u odgoju i preodgoju maloljetnika. Izricanje ove odgojne mjere ima smisla samo ako roditelji, usvojitelj ili staratelj imaju bar minimum mogućnosti i spremnosti da sudjeluju u procesu odgoja, preodgoja i osiguranja pravilnog razvoja maloljetnika.

(2) Odgojna mjera pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite je relativno neodređenog trajanja. Pri izricanju mjere sud ne određuje njeno trajanje nego o tome odlučuje naknadno u zavisnosti od postignutih odgojnih rezultata, s tim da njeno trajanje ne može biti kraće od jedne ni duže od tri godine. Ona, dakle, traje ili do isteka zakonskog roka trajanja od tri godine ili do odluke suda kojom se obustavlja njeno izvršenje ili se ona zamjenjuje drugom odgojnom mjerom.

Za vrijeme trajanja ove odgojne mjere maloljetnik i dalje ostaje da živi kod roditelja, usvojitelja ili staratelja, a pojačan nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba organa socijalne zaštite nadležnog prema prebivalištu odnosno boravištu maloljetnika.

(3) Pri vršenju pojačanog nadzora ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite stara se o odgoju, preodgoju i pravilnom razvoju maloljetnika tako što se brine o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utječe, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi, ali i o svemu ostalom što može biti od značaja za rehabilitaciju maloljetnika i njegovu socijalnu reintegraciju. Prema tome, kod odgojne mjere pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite, za razliku od prethodne dvije odgojne mjere pojačanog nadzora, nadležni organ socijalne zaštite ne provjerava njihovo izvršavanje nego izvršava mjeru. Izvršavajući izrečenu odgojnu mjeru ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite ostvaruje redovne kontakte sa maloljetnikom i njegovim roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, ali i sa školom koju maloljetnikom pohađa, preduzećem u kojem je maloljetnik zaposlen ili zdravstvenom ustanovom u kojoj se maloljetnik liječi i na taj način neposredno vrši pojačani nadzor nad maloljetnikom. Navedene ustanove dužne su da sarađuju s ovlaštenom osobom organa socijalne zaštite i pružaju joj potrebnu pomoć u izvršavanju mjere. S obzirom da maloljetnik za vrijeme trajanja ove mjere ostaje da živi kod roditelja, usvojitelja ili staratelja oni nisu lišeni prava odgoja maloljetnika i ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite dužna je ne samo da vrši pojačan nadzor nad maloljetnikom nego i da radi na razvijanju pedagoških sposobnosti njegovih roditelja, usvojitelja ili staratelja i podstiče njihovo aktivno učešće u odgoju i preodgoju maloljetnika.

378

O toku izvršavanja mjere i njenim rezultatima ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite dužna je redovno izvještavati sud koji je izrekao mjeru. Na osnovu tih izvještaja sud donosi odluku o obustavi odgojne mjere ili o njenoj zamjeni drugom odgojnom mjerom.

Pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza, ako je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere (član 89., Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora). U tom slučaju, ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite vrši nadzor i nad izvršavanjem tih posebnih obaveza od strane maloljetnika, te i o tome izvještava sud.

Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora

Član 89.

(1) Pri izricanju neke od odgojnih mjera pojačanog nadzora iz člana 86. (Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja), 87. (Pojačan nadzor u drugoj obitelji) i 88. (Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite) ovog zakona, sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza, ako je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere, s tim da te obaveze ne mogu trajati duže od trajanja odgojne mjere.

(2) Sud može maloljetniku odrediti naročito ove obaveze: osobno izvinjenje oštećenom; naknada štete u okviru vlastitih mogućnosti; redovno pohađanje škole; osposobljavanje za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima; uzdržavanje od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga; posjećivanje odgovarajuće zdravstvene ustanove ili savjetovališta te uzdržavanje od druženja s osobama koje na njega štetno djeluju.

(3) Sud može obaveze koje je odredio naknadno ukinuti ili izmijeniti. (4) U slučaju neispunjenja obaveza iz stava 2. ovog člana sud može izrečenu

mjeru pojačanog nadzora zamijeniti drugom odgojnom mjerom. (5) Pri određivanju obaveza iz stava 2. ovog člana sud će maloljetnika

upozoriti na posljedice iz stava 4. ovog člana. (1) Mjere pojačanog nadzora sadrže, za one koji ih izvršavaju, obavezu

vršenja pojačanog nadzora nad maloljetnikom, koja uključuje, prije svega, staranje i brigu o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utječe, liječenju maloljetnika i, uopšte, sređivanje prilika u kojima on živi. Pri izricanju odgojnih mjera iz člana 86. (Pojačan nadzor, roditelja, usvojitelja ili staratelja) i iz člana 87. (Pojačan nadzor u drugoj obitelji) sud može roditeljima, usvojitelju ili staratelju maloljetnika, odnosno obitelji u koju se maloljetnik smješta dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti za odgoj maloljetnika, za njegovo liječenje i za

379

otklanjanje štetnih utjecaja na njega. Davanje tih uputa i nalaganje određenih dužnosti ima za cilj osiguranje ostvarenja svrhe odgojnih mjera. Ovim članom dato je ovlaštenje sudu da pri izricanju bilo koje od mjera pojačanog nadzora i maloljetniku odredi jednu ili više posebnih obaveza ako smatra da je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere.

Posebne obaveze nisu, dakle, samostalna odgojna mjera. One se ne izriču nego se određuju maloljetniku pri izricanju neke od odgojnih mjera pojačanog nadzora. Njihovim određivanjem osigurava se aktivno učešće maloljetnika u procesu njegovog odgoja ili preodgoja i na taj pojačavaju izgledi za ostvarenje svrhe izrečene odgojne mjere. Njihov je cilj razvijanje maloljetnikove lične odgovornosti za sopstvene postupke, njegove svijesti o potrebi poštivanja društvenih i pravnih normi ponašanja, pozitivnog stava prema osnovnim vrijednostima drugih pojedinaca i zajednice, te otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji bi mogli doprinijeti ponovnom izvršenju krivičnog djela. Stoga sud, pri odlučivanju da li će pri izricanju mjere pojačanog nadzora odrediti maloljetniku posebne obaveze i u čemu će se one sastojati, mora cijeniti sve okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika i izvršeno krivično djelo.

Pošto nisu samostalna odgojna mjera nego mjera koja se određuje pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora kako bi izvršenje izrečene odgojne mjere bilo što uspješnije, posebne obaveze ne mogu trajati duže od trajanja odgojne mjere.

(2) Zakon ne određuje taksativno posebne obaveze. Prema stavu 2. ovog člana, sud može maloljetniku odrediti naročito ove obaveze: osobno izvinjenje oštećenom, naknada štete u okviru vlastitih mogućnosti, redovno pohađanje škole, osposobljavanje za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, uzdržavanje od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga, posjećivanje odgovarajuće zdravstvene ustanove ili savjetovališta te uzdržavanje od druženja s osobama koje na njega štetno djeluju. Osim ovih, u zakonu izričito navedenih obaveza, sud može maloljetniku odrediti i neku drugu obavezu za koju ocijeni da je potrebna za uspješnije izvršenje izrečene mjere. Ovakvo ovlašćenje suda nije u suprotnosti s načelom zakonitosti jer posebne obaveze koje sud može odrediti maloljetniku pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora nisu posebne krivične sankcije.

U zakonu izričito navedene posebne obaveze koje sud može odrediti maloljetniku pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora, po svojoj sadržini i neposrednoj namjeni, mogu se podijeliti u tri grupe.

Prvu grupe čine obaveze osobnog izvinjenja oštećenom i naknade štete u okviru vlastitih mogućnosti. One imaju za cilj preuzimanje odgovornosti od strane maloljetnika za sopstvene postupke te davanje mogućnosti maloljetniku da to i manifestuje jasnim izražavanjem svoga stava prema učinjenom krivičnom djelu. Na taj način maloljetnik aktivno, svojim radnjama, doprinosi svojoj socijalnoj reintegraciji.

Drugu grupu čine obaveze redovnog pohađanja škole i osposobljavanja za zanimanje koje odgovara sposobnostima i sklonostima maloljetnika. Njihova namjena je osposobljavanje maloljetnika za preuzimanje konstruktivne uloge u

380

društvu i razvijanje njegove svijesti o potrebi ponašanja u skladu sa društvenim i pravnim normama.

Treću grupu čine obaveze koje imaju za cilj uklanjanje i ublažavanje činilaca koji bi mogli doprinijeti ponovnom učinjenju krivičnog djela od strane maloljetnika: uzdržavanje od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga, posjećivanje odgovarajuće zdravstvene ustanove ili savjetovališta te uzdržavanje od druženja sa osobama koje na njega štetno djeluju.

Zbog njihove različite sadržine i neposredne namjene, sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza. Pri njihovom određivanju sud mora voditi računa o okolnostima koje su dovele do učinjenja krivičnog djela i odgojnim potrebama maloljetnika jer samo tako određene posebne obaveze mogu doprinijeti uspješnijem izvršenju izrečene mjere. Sud može maloljetniku odrediti samo onu posebnu obavezu za koju ocijeni da je maloljetnik objektivno može ispuniti.

(3) Obaveze koje je odredio sud može naknadno ukinuti ili izmijeniti. Sud će ukinuti određenu obavezu kada ocijeni da je postignut cilj radi kojeg je određena ili kada ocijeni da je maloljetnik iz objektivnih razloga ne može ispuniti. Obavezu koju je odredio pri izricanju odgojne mjere sud može naknadno izmijeniti tako što će određenu obavezu zamijeniti drugom ukoliko ocijeni da će se njome bolje ostvariti svrha određivanja posebnih obaveza, pa, samim tim, i svrha odgojnih mjera.

(4) Stavom 4. određeno je da u slučaju neispunjenja obaveza iz stava 2. ovog člana sud može izrečenu mjeru pojačanog nadzora zamijeniti drugom odgojnom mjerom. Ovo ovlašćenje sud može koristiti samo ako prethodno utvrdi da je maloljetnik mogao ispuniti određenu obavezu i da neispunjenje određene obaveze ukazuje da se svrha odgojnih mjera neće moći ostvariti izrečenom odgojnom mjerom. Takođe, iako zakon ovo ovlašćenje suda vezuje samo za neispunjenje obaveza navedenih u stavu 2. ovog člana, smatramo da bi bilo suprotno svrsi određivanja posebnih obaveza pri izricanju odgojnih mjera pojačanog nadzora da takvo ovlašćenje sud nema u slučaju da maloljetniku odredi neku drugu obavezu koja nije pomenuta u stavu 2. ovog člana.

(5) Stavom 5. zakon obavezuje sud da pri određivanju obaveza iz stava 2. ovog člana upozori maloljetnika na posljedice iz stava 4., tj. da ga upozori da u slučaju neispunjenja određenih mu obaveza sud može izrečenu odgojnu mjeru pojačanog nadzora zamijeniti drugom mjerom. Takva obaveza suda postoji i pri određivanju maloljetniku nekih drugih obaveza osim onih izričito pomenutih u stavu 2. ovog člana. Takođe, s obzirom da je, u slučaju izricanja odgojnih mjera iz člana 86. (Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja) i člana 87. (Pojačan nadzor u drugoj obitelji) dužnost roditelja, usvojitelja ili staratelja odnosno druge obitelji da vrše nadzor nad maloljetnikom, pa i nadzor nad ispunjenjem obaveza koje su mu određene pri izricanju mjere, takvo upozorenje sud bi morao dati i roditeljima, usvojitelju ili staratelju maloljetnika odnosno drugoj obitelji u koju se maloljetnik smješta i koja će vršiti pojačan nadzor nad njim.

Ovlašćenja koja su sudu data u pogledu obaveza koje je odredio maloljetniku prilikom izricanja odgojne mjere pojačanog nadzora ukazuju da je sud

381

dužan da, tokom izvršavanja odgojne mjere, prati, između ostalog, i ispunjenje određenih obaveza od strane maloljetnika. On to može činiti neposrednim kontaktom sa maloljetnikom i njegovim roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, odnosno drugom obitelji koja vrši pojačan nadzor nad maloljetnikom ili preko nadležnog organa socijalne zaštite.

Upućivanje u odgojnu ustanovu

Član 90.

(1) Sud će izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu za odgoj maloljetnika maloljetniku nad kojim treba osigurati vršenje stalnog nadzora od strane stručnih odgojitelja u ustanovi za odgoj maloljetnika.

(2) U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najviše tri godine. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti (član 93. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama, stav 2. ovog zakona).

(1) Upućivanje u odgojnu ustanovu jedna je od tri, ovim zakonom predviđenih, zavodskih odgojnih mjera. Prema članu 82. (Vrste odgojnih mjera) stavu 3. ovog zakona, zavodske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Ovom odredbom i odredbom stava 1. ovog člana određeni su kriteriji za izricanje odgojne mjere upućivanje u odgojnu ustanovu.

Za izricanje zavodskih odgojnih mjera, pa i mjere upućivanja u odgojnu ustanovu, mjerodavne su, dakle, najprije dvije grupe okolnosti. Jedne se tiču stanja odgojne zapuštenosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela, a druge stanja sredine u kojoj maloljetnik živi. U vezi s tim okolnostima je i zahtjev koji zakon, prema odredbi stava 1. ovog člana, postavlja za izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu – da je za osiguranje odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnika potrebno vršenje stalnog nadzora nad njim od strane stručnih odgojitelja u ustanovi namijenjenoj za odgoj maloljetnika. Na taj način se ova zavodska odgojna mjera diferencira u odnosu na mjere pojačanog nadzora u poglede karaktera i načina vršenja nadzora nad maloljetnim učiniteljem krivičnog djela i tako, posredno, ističe da će se ova odgojna mjera izreći samo ukoliko se svrha odgojnih mjera ne bi mogla ostvariti izricanjem mjera pojačanog nadzora. Odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu izreći će se, prema tome, maloljetniku kod kojega se utvrdi teži stepen odgojne zapuštenosti koji zahtijeva trajnije i intenzivnije mjere odgoja i preodgoja od strane stručnih osoba i kada je radi uspješnog sprovođenja tog tretmana potrebno maloljetnika potpuno izdvojiti iz dotadašnje sredine i smjestiti ga u odgojnu ustanovu. Potreba potpunog odvajanja maloljetnika iz dotadašnje sredine postojaće u slučajevima kada sredina u kojoj

382

maloljetnik živi negativno utječe na odgoj i razvoj maloljetnika ali i kada sredina nema takav negativan utjecaj ali ne raspolaže odgojnim potencijalima neophodnim da se osigura odgoj, preodgoj i pravilan razvoj maloljetnika.

Zakon, za razliku od odredbe člana 91. (Upućivanje u odgojno–popravni dom) stava 2. ovog zakona, ne obavezuje sud da pri odlučivanju hoće li izreći ovu odgojnu mjeru uzme u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li prema maloljetniku ranije bile izricane odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora. Međutim, s obzirom da se radi o zavodskoj odgojnoj mjeri koja predstavlja značajno zadiranje u lični i obiteljski život maloljetnika, izricanje ove odgojne mjere zbog lakšeg krivičnog djela bilo bi u suprotnosti s načelom proporcionalnosti između težine djela i krivičnopravne reakcije na njega. Takođe, iako izricanje ove odgojne mjere nije uvjetovano okolnošću da su maloljetniku i ranije izricane odgojne mjere, njeno izricanje ne bi bilo opravdano u slučajevima u kojima je izvršenje krivičnog djela pretežno rezultat spleta okolnosti u kojima se maloljetnik našao u vrijeme izvršenja krivičnog djela a ne ozbiljnih propusta u njegovom odgoju koji bi ukazivali na potrebu preduzimanja trajnijih mjera njegovog odgoja i preodgoja vršenjem stalnog nadzora od strane stručnih odgojitelja u ustanovi za odgoj maloljetnika kako maloljetnik ne bi ubuduće činio krivična djela.

U svakom slučaju, pri odlučivanju hoće li izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu sud mora voditi računa o tome da: “Smještanje maloljetnika u institucije će uvijek biti rješenje koje se primjenjuje kao posljednja mjera i za najkraći neophodan vremenski period” (Standardna minimalna pravila za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima, pravilo 19.1.).

Prema odredbi stava 1. ovog člana izricanjem ove odgojne mjere maloljetnik se upućuje u “odgojnu ustanovu za odgoj maloljetnika”, dakle, ne u posebnu odgojnu ustanovu za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Smještaj maloljetnog učinitelja krivičnog djela u ustanovu za odgoj maloljetnika, uz stalni nadzor nad njim od strane stručnih odgojitelja i njegov kontakt sa drugim maloljetnicima koji se nalaze u toj ustanovi, a koji nisu učinitelji krivičnih djela nego su u ustanovu smješteni iz određenih pedagoških i socijalnih razloga, treba, dakle, da osigura rehabilitaciju i socijalnu reintegraciju maloljetnika. Međutim, okolnost da se izricanjem ove odgojne mjere maloljetni učinitelj krivičnog djela upućuje u odgojnu ustanovu za maloljetnike koja nije namijenjena specijalno maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, predstavlja obavezu za sud da pri izricanju ove odgojne mjere vodi računa i o tome da li bi se boravak maloljetnog učinitelja krivičnog djela u takvoj ustanovi, s obzirom na stepen njegove odgojne zapuštenosti i ispoljenu sklonost kriminalnom ponašanju, mogao negativno odraziti na ostale maloljetnike smještene u ustanovi.

Zakon ne određuje ni sadržaj tretmana maloljetnih učinitelja krivičnih djela koji su na osnovu sudske odluke upućeni u odgojnu ustanovu. On će obuhvatiti različite mjere zaštite, pomoći, obrazovanja i stručnog osposobljavanja maloljetnika kao i razvijanja njegove lične odgovornosti, a njihovu konkretnu sadržinu odredit će stručni odgojitelji u ustanovi u zavisnosti od uzrasta maloljetnika, svojstava njegove ličnosti i njegovih pedagoških potreba.

383

(2) Prema stavu 2. ovog člana, u odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najviše tri godine. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje nego će o tome naknadno odlučiti. Zakon, dakle, obavezuje sud da prati izvršenje izrečene odgojne mjere i da, kada ustanovi da je postignuta njena svrha ili da je radi ostvarenja svrhe odgojnih mjera potrebno je zamijeniti drugom odgojnom mjerom, donese odluku o obustavi njenog izvršenja ili o njenoj zamjeni drugom odgojnom mjerom. Međutim, čini se da bi veću garanciju za poštivanje pravila da smještaj maloljetnika u instituciji se primjenjuje na najkraći neophodan vremenski period predstavljalo zakonsko ustanovljenje obaveze suda da periodično ispituje dalju osnovanost izvršavanja izrečene odgojne mjere.

Upućivanje u odgojno-popravni dom

Član 91.

(1) Sud će izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojno–popravni dom za maloljetne učinioce krivičnih djela maloljetniku prema kojem treba primijeniti pojačane mjere preodgoja.

(2) Pri odlučivanju hoće li izreći odgojnu mjeru iz stava 1. ovog člana sud će posebno uzeti u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.

(3) U odgojno–popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje jednu, a najviše pet godina. Pri izricanju odgojne mjere iz stava 1. ovog člana sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti (član 93. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama, stav 2. ovog zakona).

(1) Upućivanje u odgojno–popravni dom je najstroža odgojna mjera. Na to

jasno upućuju sadržina ove odgojne mjere i uvjeti za njeno izricanje. Najprije, ona se izriče maloljetnim učiniteljima krivičnih djela prema kojima treba primijeniti pojačane mjere preodgoja i to u ustanovi koja je specijalno namijenjena za tu svrhu. Potom, za razliku od propisivanja uvjeta za izricanje drugih odgojnih mjera, zakon izričito obavezuje sud da pri odlučivanju hoće li izreći ovu odgojnu mjeru uzme u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora. Time se iskazuje stav zakonodavca da je riječ o odgojnoj mjeri koja je prvenstveno namijenjena maloljetnim učiniteljima težih krivičnih djela i za koje se, s obzirom da ranije izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora nisu postigle svoju svrhu, ne može očekivati da bi primjenom drugih odgojnih mjera mogla biti ostvarena njihova svrha. Osim toga, da je riječ o najstrožoj odgojnoj mjeri ukazuje i zakonom određeno maksimalno trajanje ove odgojne mjere koje je duže od zakonom predviđenog najdužeg trajanja drugih odgojnih mjera.

384

Odgojna mjera upućivanja u odgojno–popravni dom izriče se, dakle, maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine (član 83., Vrste odgojnih mjera, stav 4.) uz dodatni uvjet da sud, ocjenom okolnosti navedenih u članu 84. (Izbor odgojne mjere), zaključi da se radi o maloljetniku prema kojemu je potrebno preduzeti pojačane mjere preodgoja u odgojno–popravnom domu za maloljetne učinitelje krivičnih djela. U osnovi delinkventnog ponašanja takvog maloljetnog učinitelja krivičnog djela nalazi se visok stepen njegove odgojne zapuštenosti za čije je saniranje neophodno preduzeti ne samo trajnije nego i intenzivnije mjere preodgoja od strane stručnih odgojitelja u ustanovi koja je namijenjena specijalno za takve maloljetne učinitelje krivičnih djela, a kojim mjerama će se pokušati otkloniti posljedice njegovog manjkavog odgoja koji je doveo do učvršćenog negativnog odnosa maloljetnika prema osnovnim vrijednostima pojedinca i zajednice i, uopšte, prema društvenim i pravnim normama ponašanja. Pojačane mjere preodgoja koje se u odgojno–popravnom domu primjenjuju prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela sastoje se od raznih mjera zaštite, pomoći, nadzora, opšteg i stručnog obrazovanja i razvijanja osobne odgovornosti maloljetnika.

Stepen odgojne zapuštenosti maloljetnika i intenzitet mjera preodgoja koje je potrebno preduzeti radi osiguranja njegovog preodgoja i pravilnog razvoja je, dakle, prema stavu 1. ovog člana, kriterij za razgraničenje ove odgojne mjere i odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu.

(2) Stavom 2. obavezan je sud da pri odlučivanju hoće li izreći mjeru iz stava 1. ovog člana posebno uzme u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora. Zakon, dakle, mogućnost izricanja ove odgojne mjere ne vezuje za izvršenje krivičnih djela određene težine, ali propisivanjem obaveze suda da pri odlučivanju hoće li izreći ovu odgojnu mjeru uzme u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela ukazuje na potrebu postojanja srazmjere između težine učinjenog krivičnog djela i ove odgojne mjere tako da bi izricanje ove odgojne mjere trebalo ograničiti na slučajeve učinjenja težih krivičnih djela. Pri tome se ne misli samo na apstraktnu težinu krivičnog djela koja se ogleda u težini zakonom propisane kazne za učinjeno krivično djelo nego i na konkretnu težinu učinjenog krivičnog djela koja zavisi od načina njegovog izvršenja i nastupjelih posljedica. Zakon obavezuje sud da pri odlučivanju hoće li izreći ovu odgojnu mjeru uzme u obzir i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora čime se naglašava da izricanje ove odgojne mjere treba shvatiti kao krajnje sredstvo odnosno da izricanju ove odgojne mjere ima mjesta samo ako se radi o maloljetnom učinitelju krivičnog djela čija je odgojna zapuštenost tako teška da se ne može osnovano očekivati da bi se izricanjem neke druge odgojne mjere mogla ostvariti njihova svrha.

Međutim, odredbom stava 2. ovog člana sud je samo obavezan da pri odlučivanju hoće li izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojno–popravni dom posebno uzme u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora,

385

ali ne i da ovu mjeru izrekne ako je maloljetnik učinio teže krivično djelo i ako su mu ranije izricane odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora. I u slučaju učinjenja težeg krivičnog djela od strane maloljetnika kojemu su ranije izricane odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora, sud je dužan da ocjenom svih okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika, sredinu i prilike u kojima živi i učinjeno krivično djelo izabere onu odgojnu mjeru kojom će se najbolje osigurati odgoj, preodgoj i pravilan razvoj maloljetnika. S druge strane, činjenica da maloljetniku ranije nisu izricane odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora ne isključuje mogućnost izricanja ove odgojne mjere ako sud, s obzirom na okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika, sredinu u kojoj živi i učinjeno krivično djelo, utvrdi da je za ostvarenje svrhe odgojnih mjera neophodno izricanje ove odgojne mjere.

Prema tome, težina i priroda učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li prema maloljetniku ranije bile izricane odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora mogli bi, takođe, biti kriterij za razgraničenje ove odgojne mjere i mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ali samo u slučaju kada su i težina i priroda učinjenog krivičnog djela i ranije izricanje odgojnih mjera ili kazne maloljetničkog zatvora simptomi visokog stepena odgojne zapuštenosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela zbog čega je neophodno prema njemu primijeniti pojačane mjere preodgoja u odgojno–popravnom domu za maloljetne učinitelje krivičnih djela.

(3) U odgojno–popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje jednu, a najviše pet godina, s tim što sud o trajanju ove mjere ne odlučuje pri njenom izricanju nego naknadno, u zavisnosti od rezultata preodgoja. Sud je, dakle, dužan da prati izvršenje ove mjere i da je obustavi kada ustanovi da je postignuta njena svrha odnosno da je zamjeni drugom odgojnom mjerom kada ocjeni da se svrha odgojnih mjera može postići drugom odgojnom mjerom. Kao i kod odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu, zakon je propustio da obavezivanjem suda da periodično ispituje osnovanost daljeg izvršavanja ove odgojne mjere osigura poštivanje pravila da se smještaj maloljetnika u instituciji primjenjuje na najkraći neophodan vremenski period.

Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje

Član 92.

(1) Maloljetniku ometenom u psihičkom ili fizičkom razvoju sud može umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojne mjere upućivanja u odgojno–popravni dom izreći odgojnu mjeru upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.

(2) Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno radi njegovog liječenje ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovno će se ispitati potreba njegovog daljeg zadržavanja u toj ustanovi.

386

(1) Iz odredbe stava 1. ovog člana proizilazi da je odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje predviđena kao zamjena za odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno–popravni dom. Sud će, stoga, ovu odgojnu mjeru moći izreći kada utvrdi da su ispunjeni uvjeti za izricanje odgojne mjere upućivanje u odgojnu ustanovu odnosno odgojne mjere upućivanja u odgojno–popravni dom, uz dodatni uvjet da se radi o maloljetnom učinitelju krivičnog djela koji je ometen u psihičkom ili fizičkom razvoju. U kategoriju maloljetnika ometenih u psihičkom ili fizičkom razvoju ubrajaju se maloljetnici zaostali u psihičkom razvoju te maloljetnici s određenim fizičkim nedostacima (slijepi, nijemi, gluhi). Mjera je, dakle, namijenjena za one maloljetnike čiji se odgoj, preodgoj ili liječenje, zbog smetnji u psihičkom ili fizičkom razvoju, ne bi mogao osigurati u odgojnoj ustanovi ili odgojno–popravnom domu, nego je za ostvarenje svrhe odgojnih mjera potreban njihov smještaj u posebnu ustanovu za osposobljavanje u kojoj će se prema njima primijeniti poseban tretman prilagođen specifičnostima njihovog psihičkog ili fizičkog statusa.

Da li se radi o maloljetniku koji je ometen u psihičkom ili fizičkom razvoju sud će utvrditi uz pomoć vještaka (član 357. stav 4. ZKP BiH).

Zakon ne govori o ustanovi za osposobljavanje maloljetnih učinitelja krivičnih djela nego samo o ustanovi za osposobljavanje. Odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje izvršava se stoga u ustanovama socijalnog staranja o invalidnim maloljetnicima i maloljetnicima ometenim u psihofizičkom razvoju u kojima se osigurava njihovo zbrinjavanje, odgoj, obrazovanje i osposobljavanje u uvjetima koji su prilagođeni njihovim potrebama, ali se maloljetni učinitelj krivičnog djela kojemu je izrečena ova odgojna mjera može prilikom njenog izvršenja uputiti samo u onu od tih ustanova u kojoj postoje uvjeti za izvršenje ove odgojne mjere.

(2) Za razliku od prethodne dvije zavodske odgojne mjere, zakonom nije određeno ni minimalno ni maksimalno trajanje ove odgojne mjere. Prema stavu 2., maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno za njegovo liječenje ili osposobljavanje. Time je ustanovljena obaveza suda da prati izvršenje ove odgojne mjere i da, u zavisnosti od postignutih rezultata u liječenju i osposobljavanju maloljetnika, naknadno odluči o obustavi izvršenja ove mjere ili o njenoj zamjeni drugom odgojnom mjerom. Izričita obaveza suda da ponovo ispita potrebu daljeg zadržavanja maloljetnika kojemu je izrečena ova odgojna mjera u ustanovi za osposobljavanje i da o tome donese posebnu odluku zakonom je vezana samo za sticanje punoljetstva maloljetnika. S obzirom da se radi o odgojnoj mjeri institucionalnog karaktera, koja bi se kao takva trebala primjenjivati samo kao krajnje sredstvo i za najkraći neophodan vremenski period, zakon je propustio da obavezivanjem suda da u određenim vremenskim periodima ispita neophodnost daljeg izvršavanja odgojne mjere osigura poštivanje navedenog pravila.

387

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama

Član 93.

(1) Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od utjecaja za donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere se može obustaviti ili se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.

(2) Uz slučajeve iz stava 1. ovog člana, ukoliko za pojedine mjere nije šta drugo propisano, odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se postići svrha odgojnih mjera.

(3) Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske odgojne mjere drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja: a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se

obustaviti od izvršenja prije isteka roka od šest mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnom mjerom upućivanja u odgojno–popravni dom ili odgojnom mjerom upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;

b) odgojna mjera upućivanja u odgojno–popravni dom ne može se obustaviti od izvršenja prije isteka roka od jedne godine, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnom mjerom upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojnom mjerom upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.

(4) Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja u odgojno–popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i prije isteka rokova iz stava 3. tačke a) i b) ovog člana, ako posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih mjera.

Svrha odgojnih mjera je da se pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim

učiniteljima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj (član 81., Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora). Da bi se ovakva svrha odgojnih mjera mogla postići neophodno je da izrečena odgojna mjera bude strogo individualizirana. Zakon sadrži niz odredaba kojima se omogućava ostvarenja načela individualizacije pri izboru odgojne mjere maloljetnom učinitelju krivičnog djela. Zakonom su, naime, određeni kriteriji za izricanje svake od tri predviđene vrste odgojnih mjera, potom, kriteriji za izricanje pojedinih odgojnih mjera, kao i okolnosti koje je sud dužan uzeti u obzir pri izboru

388

odgojne mjere. I ova zakonska odredba, koja omogućava reviziju sudske odluke kojom je izrečena odgojna mjera odnosno obustavu izvršenja i izmjenu odluke o odgojnim mjerama, ima istu namjenu i u funkciji je ostvarenja svrhe odgojnih mjera. Takođe, s obzirom da sud pri izricanju odgojnih mjera pojačanog nadzora i zavodskih odgojnih mjera ne određuje njihove trajanje, ovom odredbom se osigurava da trajanje izrečenih odgojnih mjera ne bude duže od vremena neophodnog za ostvarenje svrhe odgojnih mjera.

Zakon razlikuje dva osnova za obustavu izvršenja i izmjenu odluke o odgojnim mjerama.

(1) Prema stavu 1. ovog člana, izvršenje izrečene odgojne mjere se može obustaviti ili se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom kada se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od utjecaja na donošenje odluke. Pod okolnostima koje, u smislu ove zakonske odredbe, mogu biti osnov za donošenje odluke o obustavi izvršenja ili zamjeni odluke o odgojnim mjerama, podrazumijevaju se okolnosti koje su od značaja za izbor odgojne mjere (član 84., Izbor odgojne mjere), kao i okolnosti koje se odnose na uvjete za izricanje pojedinih odgojnih mjera (na primjer, nakon donošenja odluke o izricanju odgojne mjere ustanovi se postojanje narkomanije u drugoj obitelji u koju je maloljetnik smješten pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj obitelji ili kada sud ustanovi da roditelji, usvojitelj ili staratelj ne postupaju po uputama i nalozima suda koji su im dati pri izricanju odgojne mjere pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja i iz čega proizilazi da oni nisu u mogućnosti da vrše pojačani nadzor nad maloljetnikom).

Po ovoj zakonskoj odredbi mogu se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom odgojnom mjerom samo odgojne mjere pojačanog nadzora i zavodske odgojne mjere. Izrečena odgojna mjera može se zamijeniti i “strožom” i “blažom” odgojnom mjerom. Takođe, izrečena odgojna mjera se može obustaviti ili zamijeniti drugom odgojnom mjerom neovisno od toga je li počelo njeno izvršenje. U slučaju da je, u međuvremenu, od donošenja prethodne odluke o odgojnoj mjeri, osoba kojoj je mjera izrečena postala punoljetna, pri zamjeni izrečene odgojne mjere drugom odgojnom mjerom sud će morati da vodi računa o odredbi člana 100. ovog zakona (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici).

(2) Prema stavu 2., osnov za obustavu izvršenja izrečene odgojne mjere ili za njenu zamjenu drugom odgojnom mjerom je postignuti uspjeh odgoja. I ova zakonska odredba odnosi se samo na odgojne mjere pojačanog nadzora i zavodske odgojne mjere, ali njena primjena dolazi u obzir ako je već započelo izvršenje izrečene odgojne mjere budući da je osnov za obustavu izvršenja mjere odnosno za njenu zamjenu drugom mjerom postignuti uspjeh u odgoju maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

Odluku o obustavi izvršenja izrečene odgojne mjere sud će donijeti kada, vršeći nadzor nad provođenjem izrečene mjere, na osnovu izvještaja nadležnog

389

organa socijalne zaštite ili uprave ustanove u koju je upućen maloljetni učinitelj krivičnog djela, drugih organa ili ustanova ili izvještaja određene stručne osobe (socijalnog radnika, defektologa i dr.) ustanovi da je postignuta svrha odgojnih mjera. Ukoliko sud, vršeći nadzor nad provođenjem izrečene mjere, ustanovi da će se svrha odgojnih mjera bolje postići nekom drugom odgojnom mjerom, donijeće odluku o zamijeni izrečene odgojne mjere pojačanog nadzora ili zavodske odgojne mjere drugom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom. U zavisnosti od postignutog uspjeha u odgoju maloljetnika i ocjene suda o tome šta je potrebno preduzeti da bi se uspješnije ostvarila svrha odgojnih mjera, izrečena odgojna mjera može se zamijeniti “blažom” ili “strožom” odgojnom mjerom.

S obzirom da se odredba stava 2. ovog člana primjenjuje “ukoliko za pojedine mjere nije šta drugo propisano”, mjera pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne zaštite iz člana 88. ovog zakona ne može se obustaviti od izvršenja prije proteka jedne godine jer je to njeno minimalno zakonsko trajanje. To isto se odnosi na odgojnu mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja iz člana 86. ovog zakona u slučaju kada je sud pri njenom izricanju odredio da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršenje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju jer to provjeravanje ne može trajati manje od jedne godine.

I kod zamjene izrečene odgojne mjere pojačanog nadzora ili zavodske odgojne mjere po osnovu iz stava 2. ovog člana osobi koja je u međuvremenu postala punoljetna sud će morati da vodi računa o odredbi člana 100. ovog zakona (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici).

(3) Stavom 3. određena su ograničenja u obustavljanju od izvršenja zavodske odgojne mjere i zamjenjivanju zavodske odgojne mjere drugom takvom mjerom. Odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno – popravni dom ne mogu se obustaviti od izvršenja prije isteka njihovog minimalnog zakonskog trajanja. To znači da se prva od njih ne može obustaviti od izvršenja prije isteka roka od šest mjeseci, a druga prije isteka roka od jedne godine. U odnosu na ove zavodske odgojne mjere, zakon, imajući u vidu uvjete za njihovo izricanje, polazi od pretpostavke da se, u pravilu, svrha odgojnih mjera ne može postići prije isteka minimalnog zakonskog roka njihovog trajanja. U stavu 4. ovog člana propisan je izuzetak od ovog pravila.

Prije isteka njihovog minimalnog zakonskog trajanja zavodske odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno – popravni dom mogu se zamijeniti samo jedna s drugom ili s trećom zavodskom odgojnom mjerom – upućivanjem u drugu ustanovu za osposobljavanje. Poslije isteka rokova njihovog minimalnog zakonskog trajanja ove zavodske mjere mogu se zamijeniti mjerama pojačanog nadzora.

U pogledu zavodske odgojne mjere upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje, zakon ne postavlja nikakve posebne uvjete za obustavu njenog izvršenja ili za njenu zamjenu drugom odgojnom mjerom po osnovu postignutog uspjeha u odgoja i osposobljavanja maloljetnih učinitelja krivičnih djela upućenih u tu ustanovu. Ovakvo rješenje u skladu je s odredbom člana 92. (Upućivanje u

390

drugu ustanovu za osposobljavanje) ovog zakona kojom nije određeno minimalno i maksimalno trajanje ove odgojne mjere nego je stavom 2. tog člana određeno da maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja.

(4) Iako zakon u odnosu na zavodske odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno – popravni dom, u stavu 3. ovog člana, s obzirom na uvjete za njihovo izricanje koji se odnose na stepen odgojne zapuštenosti maloljetnih učinitelja krivičnih djela kojima se izriču ove odgojne mjere, polazi od pretpostavke da se, u pravilu, svrha ovih odgojnih mjera ne može postići prije isteka minimalnog zakonskog roka njihovog trajanja, u stavu 4. ovog člana propisuje se izuzetak od pravila sadržanih u stavu 3. ovog člana koji se odnose na rokove poslije kojih se odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno – popravni dom mogu obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom odgojnom mjerom. Izuzetno, ako posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih mjera, odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno – popravni dom mogu obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom odgojnom mjerom i prije isteka rokova iz stava 3. tačke a) i b) ovog člana.

Postupak za obustavu izvršenja i izmjenu odluke o odgojnim mjerama propisan je članom 374. ZKP BiH (Izmjena odluke i obustava izvršenja).

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama

Član 94.

(1) Ako je od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera proteklo više od jedne godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.

(2) Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više od šest mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena a njeno izvršenje nije započeto.

(1) Nakon donošenja odluke o izricanju odgojne mjere maloljetnom

učinitelju krivičnog djela protekom vremena mogu se promijeniti okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost, obiteljske prilike i sredinu u kojoj žive. Odgojna mjera, koju je sud u vrijeme njenog izricanja smatrao pogodnom za ostvarenje svrhe odgojnih mjera, mogla bi protekom vremena, zbog izmjene okolnosti koje su od značaja za izbor odgojne mjere ili za ocjenu da li su ispunjeni uvjeti za izricanje određene odgojne mjere, postati neodgovarajućom. Stoga se, ukoliko izvršenje izrečene odluke nije ni započelo, može postaviti pitanje svrsishodnosti njenog izvršenja.

391

Iz navedenih razloga, stavom 1. ovog člana ustanovljena je obaveza suda da, ako je od pravomoćnosti odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera proteklo više od jedne godine, a izvršenje nije započeto, ponovno odluči o potrebi izvršenja izrečene mjere. Ponovno odlučujući o potrebi izvršenja izrečene mjere sud će, imajući u vidu svrhu odgojnih mjera, uzeti u obzir okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja prvobitne odluke i okolnosti koje karakterišu ličnost maloljetnika i njegove obiteljske i socijalne prilike u vrijeme ponovnog odlučivanja i na osnovu toga odlučiti da li da se ranije izrečena odgojna mjera izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.

U slučaju da je osoba, kojoj je bila izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera, u međuvremenu postala punoljetna, sud je pri eventualnoj zamjeni izrečene mjere drugom odgojnom mjerom dužan voditi računa o ograničenjima propisanim u članu 100. ovog zakona (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici).

Ova se odredba primjenjuje i u slučaju kada je sud zavodsku odgojnu mjeru izrekao punoljetnoj osobi za djelo koje je učinila kao maloljetnik (član 100., Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici) i mlađem punoljetniku (član 101., Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama).

(2) Prema tome, izvršenje odgojnih mjera pojačanog nadzora i zavodskih odgojnih mjera ne zastarijeva, ali je zakonom ustanovljena obaveza suda koji je donio odluku o izricanju ovih odgojnih mjera da, u slučaju kada izvršenje mjere nije ni započeto, po proteku više od jedne godine od donošenja pravomoćne odluke o izricanju ovih odgojnih mjera, ponovo odluči o potrebi izvršenja izrečene mjere. Za razliku od toga, stavom 2. ovog člana ustanovljen je, u određenom smislu, rok zastarjelosti izvršenja izrečene odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike na taj način što je propisano da se ova odgojna mjera neće izvršiti ako je proteklo više od šest mjeseci od pravomoćnosti odluke kojom je ova mjera izrečena a njeno izvršenje nije započeto. U ovom slučaju sud, dakle, ne odlučuje o tome da li je, s obzirom na svrhu odgojnih mjera, opravdano ili nije da se izrečena mjera izvrši, niti ima ovlašćenje da izrečenu odgojnu mjeru zamijeni drugom, nego će posebnim rješenjem, konstatujući da je od pravomoćnosti odluke kojom je mjera izrečena proteklo više od šest mjeseci i da njeno izvršenje nije započeto, odlučiti da se izrečena mjera neće izvršiti.

Kažnjavanje starijih maloljetnika

Član 95.

Kazniti se može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina, a zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.

392

Konvencijom o pravima djeteta države ugovornice su se obavezale da obezbijede da hapšenje, pritvor ili zatvaranje djeteta se odvija u skladu sa zakonom i da bude preduzeto samo kao posljednja mjera i na što kraće odgovarajuće vrijeme (član 37.(b)). I Standardna minimalna pravila UN za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima naglašavaju prioritetnu primjenu drugih oblika reakcije na učinjenje krivičnog djela od strane maloljetnika preporučujući da lišavanje lične slobode maloljetnika ne bude nametnuto osim ako je maloljetnik osuđen za ozbiljno djelo koje uključuje nasilje nad drugom osobom ili se ispoljava upornost u činjenju drugih ozbiljnih djela, kao i u slučajevima kad ne postoji drugi odgovarajući odgovor (pravilo 17.1. (c)).

KZ BiH takođe sadrži pravila koja osiguravaju da kazna maloljetničkog zatvora bude primijenjena samo kao krajnje sredstvo i na najkraće potrebno vrijeme. U članu 80. (Krivične sankcije prema maloljetnicima) stavu 1. ovog zakona izričito se određuje da se kazna maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku može izreći samo izuzetno, a članom 109. (Izvršavanje kazne maloljetničkog zatvora) stavom 5. predviđena je mogućnost uvjetnog otpuštanja s izdržavanja kazne osuđenog maloljetnika poslije izdržane trećine kazne, ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u kazneno–popravnoj ustanovi, koliki je, prema odredbi člana 96. (Kazna maloljetničkog zatvora) stav 1. ovog zakona, opći zakonski minimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora.

Odredba člana 95., propisujući uvjete za kažnjavanje starijih maloljetnika, osigurava praktično ostvarenje načelnog stava, izraženog u odredbi člana 80. stava 1. ovog zakona, o izuzetnosti izricanja kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku.

Prema ovoj zakonskoj odredbi, maloljetnom učinitelju krivičnog djela može se izreći kazna maloljetničkog zatvora, samo ako su kumulativno ispunjena četiri uvjeta.

Najprije, kazniti se može samo maloljetnik koji je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio stariji od šesnaest a mlađi od osamnaest godina (stariji maloljetnik).

Maloljetnik, koji je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio stariji od šesnaest a mlađi od osamnaest godina, može se kazniti samo ako je krivično odgovoran. Pošto zakon ne sadrži posebna pravila o krivičnoj odgovornosti maloljetnika, primjenjuju se opće odredbe o krivičnoj odgovornosti. Prema odredbi člana 33. (Elementi krivične odgovornosti) ovog zakona, učinitelj je krivično odgovoran ako je uračunljiv i ako je krivično djelo učinio s umišljajem ili iz nehata, naravno, kad je riječ o nehatu, samo u slučaju kad to zakon izričito propisuje. Prema tome, kazniti se može stariji maloljetnik koji je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i koji je krivično djelo učinio s umišljajem ili, kad to zakon izričito propisuje, iz nehata.

Treći uvjet tiče se apstraktne težine učinjenog krivičnog djela. Kazniti se može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora. Dakle, kažnjavanje starijeg maloljetnika dolazi u obzir samo ako je on učinio krivično djelo čiji je posebni maksimum zakonom propisane kazne preko pet godina. Na ovaj način je izricanje

393

kazne maloljetničkog zatvora ograničeno na slučajeve učinjenja težih krivičnih djela.

Četvrti uvjet za izricanje kazne maloljetničkog zatvora je ubjeđenje suda da u konkretnom slučaju ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru. Time se ponovo ističe supsidijarnost primjene kazne maloljetničkog zatvora u odnosu na odgojne mjere i naglašava da će se kazna maloljetničkog zatvora izreći samo onda kada se primjenom odgojnih mjera ne bi mogla ostvariti svrha krivičnih sankcija bilo zato što se primjenom odgojne mjere ne bi mogao osigurati preodgoj maloljetnog učinitelja krivičnog djela i ostvariti potreban utjecaj na njega da ubuduće ne čini krivična djela bilo zato što se odgojnom mjerom ne bi moglo utjecati na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

Zakon obavezuje sud da pri ocjeni da li bi u konkretnom slučaju bilo opravdano izreći odgojnu mjeru uzme u obzir težinu posljedica djela i stepen krivične odgovornosti maloljetnika. Uz ispunjenje prethodna tri uvjeta, sud može izreći kaznu maloljetničkog zatvora maloljetnom učinitelju krivičnog djela samo ako zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.

Da li se radi o teškim posljedicama djela mora se procjenjivati s obzirom na konkretnu prouzrokovanu posljedica djela. Međutim, neka krivična djela su po svojoj prirodi takva da ostvarenje njihovog zakonskog bića pretpostavlja nastupanje posljedice koja se, s obzirom na značaj zaštićenog dobra i prirodu njegove povrede, mora smatrati teškom i zbog toga se o ispunjenju ovog zakonskog uvjeta za izricanje kazne maloljetničkog zatvora kod takvih krivičnih djela može govoriti i onda kada konkretno nastupila posljedica po svom intenzitetu ne prevazilazi ono što se zakonom i inače traži za postojanje tog krivičnog djela. Kod nekih drugih krivičnih djela, pak, moći će se govoriti o teškim posljedicama djela u smislu ove zakonske odredbe samo onda ako konkretna prouzrokovana posljedica po svom intenzitetu ili obimu nadilazi ono što predstavlja uobičajenu posljedicu tog krivičnog djela. Prema tome, iako zakon o tome izričito ne govori, priroda učinjenog krivičnog djela i značaj zaštićenog dobra mora se imati u vidu pri ocjeni da li su u konkretnom slučaju nastupile teške posljedice djela koje bi, uz visok stepene krivične odgovornosti, ukazivale da ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.

S obzirom da se posljedica krivičnog djela može ispoljiti kao povreda ili kao ugrožavanje zaštićenog dobra, uz ispunjenje ovom zakonskom odredbom propisanih uvjeta, kazna maloljetničkog zatvora se može izreći i za krivična djela ugrožavanja.

Prema načelnom stavu br. 2/82 usvojenom na XIX zajedničkoj sjednici Saveznog suda i bivših republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, izraz “teške posljedice djela” obuhvaća kako posljedice koje se sastoje u konkretnoj teškoj povredi, tako i posljedice koje se ispoljavaju u konkretnom teškom ugrožavanju zaštićenog dobra (Zbirka sudskih odluka, knjiga VII, sveska II, Beograd, 1982.). Iz obrazloženja ovog načelnog stava proizilazi da je on imao u vidu slučajeve pokušaja učinjenja krivičnih djela, čija se posljedica inače izražava u povredi zaštićenog dobra, u kojima je izostala povreda zaštićenog

394

dobra nego je preduzetom radnjom izvršenja došlo samo do ugrožavanja zaštićenog dobra. Prema tom stavu, značaj zaštićenog dobra i njegova konkretna ugroženost do koje je došlo preduzimanjem radnje izvršenja mogu biti osnov za donošenje zaključka o postojanju teških posljedica djela.

Budući da su elementi krivične odgovornosti uračunljivost i krivnja, stepen krivične odgovornosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela zavisiće, prije svega, od stepena njegove uračunljivosti i stepena krivnje. Postojanje visokog stepena krivične odgovornosti, kao osnova za donošenje zaključka da izricanje odgojne mjere ne bi bilo opravdano, isključeno je u slučajevima kada je uračunljivost maloljetnika u vrijeme učinjenja krivičnog djela bila bitno smanjena ili smanjena. S druge strane, iako je nehat blaži oblik krivnje, sama okolnost da je djelo učinjeno iz nehata ne isključuje mogućnost donošenja zaključka o postojanju visokog stepena krivične odgovornosti pošto se kod nehata može raditi o tako visokom stepenu nepažnje koji ukazuje na visok stepen krivične odgovornosti.

Osim navedenog, pri ocjeni stepena krivične odgovornosti maloljetnog učinitelja krivičnog djela potrebno je uzeti u obzir i druge okolnosti subjektivne prirode, kao što su: motiv izvršenja djela, pobude iz kojih je djelo učinjeno, ispoljena odlučnost, upornost ili bezobzirnost pri učinjenju djela, ali i određene okolnosti objektivnog karaktera, kao što je, na primjer, djelovanje u grupi ili skupini.

U obrazloženju presude kojom se maloljetnom učinitelju krivičnog djela izriče kazna maloljetničkog zatvora sud je dužan navesti razloga na osnovu kojih je utvrdio da su ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora i, posebno, razloge na osnovu kojih je zaključio da usljed teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.

Kazna maloljetničkog zatvora

Član 96.

(1) Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.

(2) Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo sud ne može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to krivično djelo, ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te kazne.

(1) Prema odredbi člana 42. (Kazna zatvora) stava 5. ovog zakona, kazna

maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.

Posebnost kazne maloljetničkog zatvora u pogledu njenog trajanja ogleda se u tome što je minimum i maksimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora različit u odnosu na minimum i maksimum trajanja kazne zatvora. Prema stavu 1.

395

ovog člana, kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina. Radi se o općem zakonskom minimumu i maksimumu ove posebne kazne lišenja slobode unutar kojih se krivično odgovornom starijem maloljetniku može izreći kazna maloljetničkog zatvora, a ne o okviru unutar kojeg se za pojedina krivična djela može propisati kazna maloljetničkog zatvora jer se za krivična djela određena zakonom ne propisuje kazna maloljetničkog zatvora nego kazna zatvora i ta propisana kazna zatvora je od značaja kako za mogućnost izricanja maloljetnom učinitelju kazne maloljetničkog zatvora tako i za odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora.

Opći zakonski minimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora je duži od općeg zakonskog minimuma kazne zatvora koja ne može biti kraća od trideset dana (član 42. stav 1. ovog zakona). Dva su razloga za to. Kazna maloljetničkog zatvora, s obzirom na zakonom određene uvjete pod kojima se može kazniti krivično odgovoran stariji maloljetnik (član 95., Kažnjavanje starijih maloljetnika), može se izreći samo za teža krivična djela tj. za ona s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina, pa je i zakonom određeni minimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora prilagođen toj činjenici. Drugi razlog za ovakvo određivanje minimalnog trajanja kazne maloljetničkog zatvora je njena svrha – osiguranje odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnog učinitelja krivičnog djela, te poseban utjecaj na njega da ubuduće ne čini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine krivična djela. Smatra se, naime, da se navedeni ciljevi, koji se žele postići izricanjem kazne maloljetničkog zatvora, ne bi mogli ostvariti kaznom maloljetničkog zatvora čije bi trajanje bilo kraće od jedne godine.

S druge strane, zakonom određeno maksimalno trajanje kazne maloljetničkog zatvora je kraće od općeg zakonskog maksimuma kazne zatvora koji iznosi dvadeset godina (član 42. stav 1. ovog zakona). Smatra se da ovako određeni maksimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora, s obzirom da se radi o kazni koja se izriče maloljetnim učiniteljima težih krivičnih djela, u dovoljnoj mjeri omogućava ostvarenje principa srazmjernosti između kazne i težine krivičnog djela i stepena krivične odgovornosti maloljetnika, te ostvarenje ciljeva opće prevencije krivičnih djela, a da bi mogućnost izricanja kazne maloljetničkog zatvora u dužem trajanju, s obzirom na poznate negativne efekte kazne lišenja slobode, otežala socijalnu reintegraciju osuđenog maloljetnika.

Maloljetnički zatvor izriče se na pune godine ili na pola godine. On se, dakle, ne može izricati na mjesece i dane. Ovakvo zakonsko rješenje takođe je uvjetovano svrhom kazne maloljetničkog zatvora – osiguranjem odgoja, preodgoja i pravilnog razvoja maloljetnog učinitelja krivičnog djela, u okviru čega značajno mjesto zauzima školovanje maloljetnika i njegovo stručno osposobljavanje, čije provođenje zahtijeva određene duže vremenske jedinice.

Odredbe o odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora sadržane su u članu 97. (Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora) i članu 48. (Opća pravila o odmjeravanju kazne) ovog zakona.

(2) U stavu 2. ovog člana propisana su određena ograničenja sudu pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku. Sud ne može starijem maloljetniku izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne propisane za

396

krivično djelo za koje mu se izriče kazna maloljetničkog zatvora. Ukoliko bi, na primjer, za neko krivično djelo određeno krivičnim zakonodavstvom BiH bila propisana kazna zatvora teža od pet godina ali ne i kazna zatvora od deset godina, nego, recimo, kazna zatvora do osam godina, sud maloljetnom učinitelju krivičnog djela ne bi mogao izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od osam godina bez obzira na zakonom propisani maksimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora. Međutim, sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te kazne. Tako, ako je za neko krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje tri godine (na primjer, za krivično djelo terorizma iz člana 201. stava 1. ovog zakona), sud starijem maloljetniku koji je učinio to krivično djelo može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne do deset godina.

U izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom (član 56., Uračunavanje pritvora i ranije kazne). Međutim, “po pitanju uračunavanja u kaznu maloljetničkog zatvora i onog vremena koje maloljetnici poslije izricanja, a prije pravosnažnosti presude, provedu u vaspitno – popravnom domu, gdje su bili zbog ranijih krivičnih djela po pravosnažnoj odluci suda, zauzet je stav da se to vrijeme ne uračunava u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora, s obzirom na propis … prema kojem pravosnažno izrečena vaspitna mjera u toku čijeg izvršenja je stariji maloljetnik kažnjen kaznom maloljetničkog zatvora prestaje tek kad maloljetnik otpočne izvršavanje kazne maloljetničkog zatvora” (Stav sa sjednice krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Srbije od 24.12.1969., Zbirka sudskih odluka iz oblasti krivičnog prava, Beograd, 1972.).

Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora

Član 97.

Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (član 48. Opća pravila o odmjeravanju kazne), imajući posebno u vidu stepen duševne razvijenosti maloljetnika i vrijeme potrebno za njegov preodgoj i stručno osposobljavanje.

Kazna maloljetničkog zatvora je posebna kazna lišenja slobode i po načinu

njenog odmjeravanja. Odredbom stava 1. prethodnog člana, određujući da kazna maloljetničkog

zatvora ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina, te da se ona izriče na pune godine ili na pole godine, zakon postavlja opći okvir trajanja kazne maloljetničkog zatvora unutar kojega se sud može kretati pri njenom odmjeravanju i izricanju. Taj opći okvir unutar kojega se sud može kretati pri odmjeravanju kazne zatvora korigovan je odredbom stava 2. istog člana, kojom je određeno da sud pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora nije vezan samo općim

397

zakonskim maksimumom te kazne nego i posebnim maksimum kazne propisane zakonom za krivično djelo za koje se starijem maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora tako da sud starijem maloljetniku ne može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne propisane za to krivično djelo.

Odredba člana 97. ovog zakona sadrži pravila o odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora unutar okvira postavljenih odredbama prethodnog člana.

Ovom odredbom zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku uzme u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća. Pri tome zakon upućuje na član 48. koji sadrži opća pravila o odmjeravanju kazne. Prema tome, pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku sud je dužan uzeti u obzir sve one okolnosti koje je inače dužan da uzme u obzir i pri odmjeravanju kazne punoljetnom učinitelju krivičnog djela, dakle, sve one okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, a osobito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Direktno upućivanje na odredbu člana 48. ovog zakona, u kojoj su kao okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja navedene i stepen krivične odgovornosti učinitelja te jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, a koje okolnosti je sud dužan da cijeni i pri utvrđivanju da li su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora (član 95., Kažnjavanje starijih maloljetnika), ukazuje na stav zakonodavca da te okolnosti, osim što su od značaja za utvrđivanje da li su ispunjeni uvjeti za kažnjavanje starijeg maloljetnika, mogu biti od utjecaja i pri odmjeravanju kazne.

Međutim, ova zakonska odredba obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku posebno ima u vidu stepen duševne razvijenosti maloljetnika i vrijeme potrebno za njegov preodgoj i stručno osposobljavanje.

Pod stepenom duševne razvijenosti maloljetnika podrazumijeva se dostignuti nivo intelektualnih i voluntarističkih sposobnosti maloljetnika s obzirom na njegovu životnu dob, koji je, prema ovoj zakonskoj odredbi, od značaja ne samo za utvrđivanje krivične odgovornosti starijeg maloljetnika kao jednog od uvjeta za njegovo kažnjavanje nego i za odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora.

Obavezivanjem suda da pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku posebno ima u vidu vrijeme potrebno za njegov preodgoj i stručno osposobljavanje, zakon ponovno naglašava svrhu kazne maloljetničkog zatvora i potrebu da se pri njenom izricanju vodi računa o vremenu koje je neophodno da bi se ona mogla ostvariti. To znači da sud, cijeneći vrijeme koje je potrebno za preodgoj i stručno osposobljavanje maloljetnika zajedno sa svim okolnostima koje utječu da kazna bude veća ili manja, može maloljetnom učinitelju krivičnog djela izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju kraćem od onoga koje bi bilo srazmjerno stepenu krivične odgovornosti maloljetnika i težini učinjenog djela ukoliko zaključi da se i u tom vremenu može postići njegov

398

preodgoj i stručno osposobljavanje. Međutim, ni u tom slučaju sud ne bi mogao izreći kaznu maloljetničkog zatvora koja bi bila u potpunoj nesrazmjeri sa stepenom krivične odgovornosti maloljetnika i težinom učinjenog djela jer se takvom kaznom ne bi mogao ostvariti poseban utjecaj na maloljetnog učinitelja krivičnog djela da ubuduće ne učini krivično djelo a ni na druge maloljetnike da ne učine krivično djelo, što je takođe, prema odredbi člana 81. (Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora) ovog zakona, svrha kazne maloljetničkog zatvora. S druge strane, sud ne bi mogao maloljetnom učinitelju krivičnog djela izreći kaznu maloljetničkog zatvora u dužem trajanju od onoga koje bi bilo srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti maloljetnika ni onda kada bi to bilo neophodno za osiguranje preodgoja i stručnog osposobljavanja maloljetnika jer bi to bilo suprotno principu da kazna, pa ni kazna maloljetničkog zatvora, ne smije biti veća od one koja odgovora stepenu krivične odgovornosti učinitelja i konkretnoj težini učinjenog krivičnog djela.

Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za krivična djela u sticaju

Član 98.

(1) Za krivična djela u sticaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu

mjeru ili samo kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uvjeti za izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba izreći.

(2) Po odredbi stava 1. ovog člana sud će postupiti i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio krivično djelo.

S obzirom na posebnu prirodu i svrhu krivičnopravnih sankcija prema

maloljetnicima, zakon sadrži i posebna pravila o izricanju odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za krivična djela u stjecaju. Prema tome, pri izricanju maloljetniku odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora za više krivičnih djela učinjenih u stjecaju ne primjenjuju se odredbe člana 53. (Stjecaj krivičnih djela) ovog zakona.

(1) Odredba stava 1. ovog člana odnosi se na pravi stjecaj krivičnih djela, to jest na situacije kada se maloljetnom učinitelju istovremeno sudi za više krivičnih djela učinjenih u idealnom ili realnom stjecaju. U tom slučaju maloljetnom učinitelju krivičnih djela izriče se samo jedna odgojna mjera ili samo kazna maloljetničkog zatvora. Pri tome moguće se različite situacije.

Ukoliko se maloljetnom učinitelju krivičnih djela sudi za više krivičnih djela učinjenih u stjecaju, koja je on učinio kao mlađi maloljetnik ili kao stariji maloljetnik a nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora propisani članom 95. (Kažnjavanje starijih maloljetnika) ovog zakona, sud će jedinstveno cijeniti sva učinjena krivična djela i izreći jednu odgojnu mjeru vodeći

399

računa o zakonom određenim kriterijima za primjenu pojedinih odgojnih mjera i uzimajući u obzir sve okolnosti koje je sud, u smislu člana 84. (Izbor odgojne mjere) ovog zakona, dužan uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere. Prema tome, sud neće za svako od učinjenih krivičnih djela odrediti posebnu odgojnu mjeru jer bi onda to značilo istovremenu primjenu prema maloljetnom učinitelju krivičnih djela više odgojnih mjera što bi, s obzirom na prirodu i sadržinu odgojnih mjera, bilo bespotrebno a niti bi, iz istog razloga, u tom slučaju bilo moguće na osnovu više određenih odgojnih mjera za krivična djela učinjena u stjecaju izreći jedinstvenu odgojnu mjeru. Međutim, okolnost da je maloljetnik učinio više krivičnih djela sud će uzeti u obzir pri izboru odgojne mjere.

Ukoliko se starijem maloljetniku sudi za više krivičnih djela učinjenih u stjecaju i sud nađe da za jedno od njih maloljetniku treba izreći kaznu maloljetničkog zatvora a za druga krivična djela odgojne mjere, izreći će mu samo kaznu maloljetničkog zatvora vodeći pri tome računa o odredbama člana 96. (Kazna maloljetničkog zatvora) stava 1. i 2. ovog zakona. Krivična djela za koja nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora ne unose se u izreku presude jer se za ta djela stariji maloljetnik ne oglašava krivim niti mu se izriče kazna maloljetničkog zatvora, ali će se njihovo učinjenje utvrditi u obrazloženju presude. Okolnost da je stariji maloljetnik učinio više krivičnih djela u stjecaju, iako za sva krivična djela nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora, može mu, međutim, biti cijenjena kao otežavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora.

Ukoliko je stariji maloljetnik učinio više krivičnih djela u stjecaju i sud nađe da su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora za svako od učinjenih krivičnih djela, izreći će takođe jednu kaznu maloljetničkog zatvora u okviru zakonom određenog općeg minimuma i maksimuma trajanja kazne maloljetničkog zatvora. Dakle, u tom slučaju, sud nije vezan odredbom člana 96. stav 2. ovog zakona. Okolnost da je maloljetnik učinio više krivičnih djela u stjecaju i da su u odnosu na svako od njih ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora sud će uzeti u obzir pri odmjeravanju ove kazne. Na isti način sud će postupiti i kada se starijem maloljetniku sudi za više krivičnih djela učinjenih u stjecaju, a sud nađe da su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora ne za sva krivična djela učinjena u stjecaju nego samo za neka od njih. Ni u tom slučaju sud neće u izreci presude kojom se maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora oglasiti maloljetnika krivim i za djela za koja nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora nego će njihovo učinjenje utvrditi u obrazloženju presude.

(2) Stavom 2. ovog člana određeno je da će sud postupiti po odredbi stava 1. i kad poslije izrečene odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio krivično djelo.

To znači da će, kada se maloljetniku kojemu je ranije već izrečena odgojna mjera sudi za novoučinjeno krivično djelo ili za krivično djelo učinjeno prije izricanja odgojne mjere, a sud nađe da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora za krivično djelo učinjeno prije ili poslije izricanja odgojne mjere, rješenjem donijetim u novom postupku sud izreći jednu odgojnu mjeru

400

cijeneći jedinstveno krivično djelo ili krivična djela za koje je maloljetniku ranije bila izrečena odgojna mjera i krivično djelo učinjeno prije ili poslije izricanja te ranije odgojne mjere. To može biti ista ona odgojna mjera koja je bila maloljetniku izrečena i ranijim rješenjem ukoliko sud ocijeni da će se njome moći ostvariti svrha odgojnih mjera. U tom slučaju, trajanje te odgojne mjere računa se po novom rješenju. Vrijeme trajanja ranije izrečene odgojne mjere ne uračunava se u vrijeme trajanja odgojne mjere izrečene u novom postupku. Iz izreke novog rješenja treba da se vidi da je ovakvom odlukom obuhvaćena i ranija odgojna mjera (odluka VS BiH, Kž 477/85 od 11.9.1985., Bilten sudske prakse VS BiH, br. 3/85), a u obrazloženju novog rješenja o izricanju odgojne mjere moraju biti obuhvaćena i krivična djela iz ranijeg rješenja o izricanju odgojne mjere.

Ukoliko sud nađe da su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora za novoučinjeno krivično djelo ili za krivično djelo učinjeno prije izricanja odgojne mjere, onda će se presudom maloljetniku izreći samo kazna maloljetničkog zatvora. U izreci te presude mora biti naznačeno da se kazna maloljetničkog zatvora izriče maloljetniku kojemu je ranijim rješenjem bila izrečena odgojna mjera, a u obrazloženju presude moraju biti navedena krivična djela zbog kojih je maloljetniku bila izrečena odgojna mjera.

Ukoliko se maloljetniku, kojemu je već izrečena kazna maloljetničkog zatvora, sudi za novoučinjeno krivično djelo ili za krivično djelo učinjeno prije izricanja kazne maloljetničkog zatvora, takođe su moguće dvije različite situacije.

Ako nisu ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora za krivično djelo učinjeno prije ili poslije izricanja ranije kazne maloljetničkog zatvora, u novom postupku sud će presudom takvom maloljetniku opet izreći kaznu maloljetničkog zatvora, pri čijem odmjeravanju se ranije učinjeno ili novoučinjeno krivično djelo može cijeniti kao otežavajuća okolnost. Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora sud je u ovom slučaju vezan ograničenjima predviđenim u odredbi člana 96. stava 2. ovog zakona. Novoučinjeno ili ranije učinjeno krivično djelo se ne unosi u izreku presude niti se za njega maloljetnik oglašava krivim, ali to krivično djelo mora biti obuhvaćeno obrazloženjem presude.

Ako sud nađe da su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora i za novoučinjeno ili krivično djelo učinjeno prije izricanja kazne maloljetničkog zatvora, onda će presudom, donesenom u novom postupku, za sva ta krivična djela izreći maloljetniku jednu kaznu maloljetničkog zatvora, pri čijem odmjeravanju je sud vezan samo odredbom člana 96. stava 1. ovog zakona a ne i odredbom stava 2. tog člana.

U oba prethodna slučaja izdržani dio kazne maloljetničkog zatvora uračunava se u novoizrečenu kaznu maloljetničkog zatvora.

Međutim, u slučaju kada se poslije izricanja odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njenog izricanja učinio krivično djelo, tužitelju i sudiji za maloljetnike stoje na raspolaganju i odredbe člana 352. (Primjena načela oportuniteta), člana 361 (Obustava postupka) i člana 368 (Odluke sudije za maloljetnike) ZKP BiH. “Kad se sudi maloljetniku koji se nalazi u odgojno – popravnom domu za maloljetnike, za djela koja je učinio prije nego što mu je izrečena ta mjera, sud može rješenjem obustaviti postupak, ako

401

utvrdi da s obzirom na postignuti efekat u odgoju maloljetnika za vrijeme izvršavanja izrečene mjere, nije svrsishodno ponovno izreći tu mjeru” (Odluka VSM, Kž 373/69 od 11.9.1969., Zbirka sudskih odluka, knjiga XV, sveska I, 1970., Beograd).

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora

Član 99.

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena protekne:

a) deset godina ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko pet godina;

b) pet godina ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko tri godine;

c) tri godine ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do tri godine.

Ovim članom određeni su rokovi zastarjelosti izvršenja kazne

maloljetničkog zatvora. Ti rokovi su kraći od rokova zastarjelosti izvršenja kazne zatvora propisanih članom 16. (Zastarjelost izvršenja kazne) ovog zakona.

Rokovi zastarjelosti izvršenja kazne maloljetničkog zatvora računaju se od dana pravomoćnosti presude kojom je izrečena ta kazna.

S obzirom da zakon ne sadrži posebne odredbe o tome, na tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne maloljetničkog zatvora i apsolutnu zastarjelost njenog izvršenja primjenjuju se odredba člana 18. (Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne i mjera sigurnosti) ovog zakona.

I u odnosu na maloljetne učinitelje krivičnih djela primjenjuje se odredba člana 19. (Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne) ovog zakona o nezastarivosti izvršenja kazne za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti.

Zakon ne sadrži posebnu odredbu o zastarjelosti izvršenja mjera sigurnosti izrečenih maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, pa se i u odnosu na maloljetnike primjenjuju opće odredba o zastarjelosti izvršenja mjera sigurnosti iz člana 17. (Zastarjelost izvršenja sporednih kazni i mjera sigurnosti) stava 2. ovog zakona.

Izvršenje izrečenih odgojnih mjera ne zastarijeva, ali odluke o izrečenim odgojnim mjerama čije izvršenje nije započelo ni po proteku jedne godine od njihove pravomoćnosti, u skladu sa članom 94. (Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama) stavom 1. ovog zakona, podliježu reviziji o potrebi izvršenja izrečene mjere, dok se odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike, u skladu sa stavom 2. navedenog člana, neće izvršiti ako je proteklo više od šest mjeseci od pravomoćnosti odluke kojom je ova mjera izrečena a njeno izvršenje nije započeto.

402

Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici

Član 100.

(1) Punoljetnoj osobi koja je navršila dvadeset i jednu godinu života ne

može se suditi za djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik. (2) Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila dvadeset i jednu

godinu života, može joj se suditi samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina. Takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, vladanje učinioca, kao i svrhu te odgojne mjere.

(3) Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uvjetima iz člana 96. (Kazna maloljetničkog zatvora) ovog zakona i kazna maloljetničkog zatvora. Pri ocjeni hoće li i koju od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, vladanje učinioca, kao i svrhu koju treba postići ovim sankcijama.

(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila dvadeset i jednu godinu života, sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora su posebne krivičnopravne

sankcije za maloljetne učinitelje krivičnih djela i svojom prirodom, sadržinom i svrhom prilagođene su karakteristikama njihove ličnosti. Zbog toga se može postaviti pitanje opravdanosti njihove primjene prema punoljetnim osobama koje su krivično djelo učinile kao maloljetne. Odredbe ovog člana predviđaju, pod uvjetima koji su njima postavljeni, mogućnost izricanja krivičnopravnih sankcija za maloljetnike i punoljetnim osobama koje su krivično djelo učinile kao maloljetnici. Dva su glavna razloga koja opravdavaju takvo zakonsko rješenje. Najprije, nastupanje kalendarskog punoljetstva ne znači i sticanje takvog stepena biopsihičke i socijalne zrelosti koji bi isključivao potrebu primjene posebnih krivičnopravnih sankcija za maloljetnike na punoljetne osobe koje su djelo učinile kao maloljetnici. Osim toga, primjena krivičnopravnih sankcija predviđenih za punoljetne učinitelje krivičnih djela na osobe koje su postale punoljetne nakon učinjenja krivičnog djela samo zbog toga što iz određenih razloga krivični postupak prema njima nije pravomoćno okončan prije nastupanja njihovog punoljetstva značila bi nejednak tretman osoba koje su krivično djelo učinile kao maloljetnici.

403

Odredbama ovog člana regulisano je, međutim, izricanje ne samo krivičnopravnih sankcija za maloljetne učinitelje krivičnih djela punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici nego i izricanje takvim osobama krivičnopravnih sankcija predviđenih za punoljetne učinitelje krivičnih djela.

Kad je riječ o mogućnosti izricanja krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici, zakon najprije pravi razliku prema tome da li se radi o krivičnom djelu koje je takva osoba učinila kao mlađi maloljetnik ili kao stariji maloljetnik. Odredbe prva dva stava odnose se na mogućnost izricanja krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koje su učinile kao mlađi maloljetnici, a odredbe 3. i 4. stava se odnose na izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za djela koje su učinile kao stariji maloljetnici.

(1) Prema stavu 1., punoljetnoj osobi koja je navršila dvadeset i jednu godinu života ne može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik. Ukoliko takva osoba u toku sudskog postupka, prije donošenja pravomoćne odluke, navrši dvadeset i jednu godinu života, sud je dužan, u skladu sa članom 368. (Odluke sudije za maloljetnike) stavom 2. ZKP BiH, rješenjem obustaviti postupak jer navršenje dvadeset i jedne godine života učinitelja predstavlja okolnost koja isključuje krivično gonjenje.

S obzirom da se punoljetnoj osobi koja je navršila dvadeset i jednu godinu života ne može suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik, navršavanjem dvadeset i jedne godina života učinitelja krivičnog djela, bez obzira na kaznu propisanu zakonom za to krivično djelo, nastaje određen vid zastarjelosti krivičnog gonjenja takvog učinitelja za krivično djelo koje je učinio kao mlađi maloljetnik.

(2) Prema stavu 2. ovog člana, punoljetnoj osobi koja u vrijeme suđenja nije navršila dvadeset i jednu godinu života, može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik, samo ako se radi o krivičnom djelu s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina. To su krivična djela čiji je posebni zakonski maksimum kazne preko pet godina. S obzirom na životnu dob takvog učinitelja i protek vremena od izvršenja krivičnog djela, a i na to da se takvim učiniteljima može suditi samo za teža krivična djela, izricanje disciplinske odgojne mjere ili odgojne mjere pojačanog nadzora ne bi bilo opravdano, pa zakon određuje da takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru. Međutim, sud nije obavezan punoljetnom učinitelju takvog krivičnog djela, koji u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset i jednu godinu života, izreći odgovarajuću zavodsku mjeru. Sud će to učiniti samo onda kada nađe da je primjena te odgojne mjere u konkretnom slučaju opravdana. Zakon upućuje sud da pri ocjeni hoće li izreći ovu odgojnu mjeru uzme u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, vladanje učinitelja, kao i svrhu te odgojne mjere. Pri tome, sud je dužan voditi računa o zakonom određenim kriterijima za primjenu pojedinih zavodskih odgojnih mjera. Ukoliko sud ocjenom svih okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja, učinjeno krivično djelo i sredinu i prilike u kojima učinitelj živi, nađe da nije cjelishodno

404

izreći takvome učinitelju zavodsku odgojnu mjeru, rješenjem će, na osnovu člana 368. stav 2. ZKP BiH, obustaviti postupak.

(3) Punoljetnoj osobi, bez obzira da li je u vrijeme suđenja navršila dvadeset i jednu godinu života ili ne, za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, može se izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a, ako su ispunjeni uvjeti iz člana 95. (Kažnjavanje starijih maloljetnika) ovog zakona, i kazna maloljetničkog zatvora. I u ovom slučaju isključena je, dakle, mogućnost izricanja takvoj osobi disciplinskih odgojnih mjera i mjera pojačanog nadzora. Za samo suđenje punoljetnim osobama koje su krivično djelo učinile kao stariji maloljetnici zakon ne postavlja kao poseban uvjet određenu apstraktnu težinu učinjenog krivičnog djela izraženu kroz zakonom propisanu kaznu za to djelo, ali je određena apstraktna težina učinjenog krivičnog djela uvjet za izricanje kazne maloljetničkog zatvora. Međutim, izricanje krivičnopravnih sankcija za maloljetne učinitelje krivičnih djela, navedenih u stavu 3. ovog člana, punoljetnoj osobi za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik nije obavezno. Zakon i u ovom slučaju to predviđa samo kao mogućnost ukoliko sud nađe da je izricanje tih krivičnopravnih sankcija opravdano, pri čemu obavezuju sud da, pri odlučivanju hoće li i koju od tih sankcija izreći, uzme u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, vladanje učinitelja, kao i svrhu koju treba postići ovim sankcijama. Iako određena starosna dob učinitelja u ovom slučaju nije uvjet za mogućnost izricanja navedenih krivičnopravnih sankcija za maloljetne učinitelje krivičnih djela punoljetnoj osobi kojoj se sudi za djela koja je učinila kao stariji maloljetnik, o njoj će sud morati voditi računa pri odlučivanju hoće li i koju od ovih sankcija izreći. Ukoliko sud nađe da nije cjelishodno izreći takvome učinitelju zavodsku odgojnu mjeru ili kaznu maloljetničkog zatvora, rješenjem će, na osnovu člana 368. stav 2. ZKP BiH, obustaviti postupak.

(4) Stavom 4. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da se, pod uvjetima određenim odredbama prethodnih stavova, krivičnopravne sankcije za maloljetne učinitelje krivičnih djela izriču i punoljetnoj osobi kad joj se sudi za krivična djela koja je učinila kao maloljetnik. Ukoliko sud nađe da su ispunjeni uvjeti da se punoljetnoj osobi, kojoj se sudi za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik a koja je u vrijeme suđenja navršila dvadeset i jednu godinu života, izrekne kazna maloljetničkog zatvora, može joj umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu, dakle, krivičnopravne sankcije predviđene za punoljetne učinitelje krivičnih djela. Ovaj izuzetak predviđen je za slučajeve u kojima sud ocijeni da zbog starosne dobi učinitelja u vrijeme suđenja, a s obzirom na svrhu kazne maloljetničkog zatvora i način njenog izvršenja, ne bi bilo opravdano takvom učinitelju izreći kaznu maloljetničkog zatvora. Međutim, da primjenom tog zakonskog rješenja punoljetna osoba starija od dvadeset i jednu godinu, a kojoj se sudi za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, ne bi došla u nepovoljniji položaj od položaja u kojem bi bila da joj je suđeno ranije, zakon predviđa da kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.

405

Kazna zatvora izrečena umjesto kazne maloljetničkog zatvora punoljetnoj osobi, koja je je u vrijeme suđenja navršila dvadeset i jednu godinu života, za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, bez obzira na posebni maksimum kazne propisan zakonom za to krivično djelo, ne smije preći opći zakonski maksimum trajanja kazne maloljetničkog zatvora određen članom 96. (Kazna maloljetničkog zatvora) stavom 1. ovog zakona.

Mogućnost izricanja uvjetne osude punoljetnoj osobi, koja je u vrijeme suđenja navršila dvadeset i jednu godinu života, za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, predviđena je za slučajeve kada sud ocijeni da zbog proteka vremena od učinjenja krivičnog djela, vladanja učinitelja nakon učinjenja krivičnog djela, okolnosti krivičnog djela i ličnosti učinitelja primjena kazne nije nužna radi krivičnopravne zaštite i da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti i uvjetnom osudom. S obzirom da se, prema ovoj zakonskoj odredbi, uvjetna osuda izriče umjesto kazne maloljetničkog zatvora, bilo bi protivno smislu takvog zakonskog rješenja da primjena uvjetne osude bude isključena za krivična djela na koja se odnosi odredba člana 59. (Uvjetna osuda) stava 5. ovog zakona odnosno ograničena kada su u pitanju krivična djela na koja se odnosi odredba stava 4. člana 59. jer se kazna maloljetničkog zatvora može izreći i za ta krivična djela. Međutim, uvjetna osuda se i u ovom slučaju može izreći samo ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine (član 59. stav 3.).

Punoljetnoj osobi, kojoj je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora za krivično djelo koje je učinila kao maloljetnik, mogu se izreći mjere sigurnosti koje se mogu izreći i maloljetniku (član 102., Izricanje mjera sigurnosti maloljetniku).

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama

Član 101.

(1) Učiniocu koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset i jednu godinu života, sud može izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.

(2) Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanim ovim zakonom, izreći sve mjere sigurnosti propisane ovim zakonom, osim mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti.

(3) Izrečena odgojna mjera može trajati najviše dok učinilac ne navrši dvadeset i tri godine života. Odredbe ovog člana odnose se na posebnu starosnu kategoriju učinitelja

krivičnih djela – one koji su krivično djelo učinili kao punoljetni, a u vrijeme suđenja nisu navršili dvadeset i jednu godinu života.

406

(1) Stavom 1. ustanovljena je zakonska mogućnost izricanja, pod uvjetima sadržanim u toj odredbi, određene vrste odgojnih mjera učiniteljima koji su krivično djelo učinili kao punoljetni a u vrijeme suđenja nisu navršili dvadeset i jednu godinu života. Ovo rješenje, koje u našem zakonodavstvu postoji još od 1959. godine, u skladu je sa jednim od zahtjeva savremenog krivičnog prava - da osobe koje su krivično djelo učinile kao mlađi punoljetnici imaju poseban krivičnopravni položaj u smislu da se, pod uvjetima određenim zakonom, i na njih mogu primijeniti odredbe koje se odnose na maloljetne učinitelje krivičnih djela. Tako, na primjer, Standardna minimalna pravila UN za primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima (Pekinška pravila) kao jedno od općih načela ističu nastojanje da se načela iz tih Pravila prošire na mlade odrasle prestupnike (pravilo 3.3.), a Preporukom (2003) 20 Vijeća ministara državama članicama Vijeća Evrope o novim načinima bavljenja delinkvencijom mladih i ulozi pravosuđa za maloljetnike4 se sugeriše “Kad sudac procijeni da punoljetna osoba, mlađa od 21 godine, nije potpuno zrela i odgovorna kao odrasla osoba, treba joj omogućiti isti postupak i iste intervencije kao i maloljetnicima. Takva odluka odražava činjenicu da prijelaz u odraslu osobu može trajati duže vremensko razdoblje.” Poseban krivičnopravni položaj učinitelja koji su kao punoljetni učinili krivično djelo, a u vrijeme suđenja nisu navršili dvadeset i jednu godinu, u vezi je, dakle, sa iskustvenim saznanjima da kalendarsko stjecanje krivičnopravnog punoljetstva navršavanjem osamnaest godina života ne mora značiti i stjecanje takvog stepena biopsihičke i socijalne zrelosti koji karakteriše odrasle osobe i da stoga i takvi učinitelji krivičnih djela mogu imati potrebu za istom vrstom krivičnopravne reakcije na učinjenje krivičnog djela kao i maloljetni učinitelji.

Iako zakon u odredbi člana 75. (Primjena posebnih krivičnih odredaba prema maloljetnicima) stava 2. govori o izuzetnoj primjeni posebnih odredaba o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela i na osobe koje su krivično djelo učinile kao mlađi punoljetnici, u ovoj se odredbi izričito ne naglašava izuzetnost izricanja odgojnih mjera osobama koje su kao punoljetne učinile krivično djelo, a u vrijeme suđenja nisu navršile dvadeset i jednu godinu života. Stoga se izuzetnost primjene posebnih odredaba o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela na osobe koje su krivično djelo učinile kao mlađi punoljetnici, o kojoj govori odredba člana 75. stava 2. ovog zakona, svodi na zahtjev za ispunjenje posebnih uvjeta, propisanih ovim članom, za izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnicima. Prema tome, na osobe koje su krivično djelo učinile kao punoljetne, a u vrijeme suđenja nisu navršile dvadeset i jednu godinu života, primjenjuju se krivičnopravne odredbe koje važe za punoljetne učinitelje krivičnih djela, a sud može takvim učiniteljima izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru samo kada nađe da su ispunjeni uvjeti određeni stavom 1. ovog člana.

Zakon kumulativno postavlja dva uvjeta za izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama. Prvi uvjet odnosi se na starosnu dob učinitelja. Odgojna mjera može se izreći učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo

4 Ovu je Preporuku Vijeće ministara usvojilo 24. septembra 2003., na 853. sjednici zamjenika ministara

407

ako u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset i jednu godinu života. Prema tome, nema zakonskih uvjeta za izricanje odgojne mjere punoljetnom učinitelju krivičnog djela ukoliko on prije pravomoćnosti sudske odluke navrši dvadeset i jednu godinu života.

Drugi uvjet je ubjeđenje suda da se, s obzirom na ličnost učinitelja i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne. Ispunjenje ovog uvjeta pretpostavlja da je sud, sveukupnom ocjenom ličnosti učinitelja i učinjenog krivičnog djela, a to znači ocjenom okolnosti koje se odnose na lična svojstva i sklonosti učinitelja, njegov raniji život, ponašanje nakon učinjenja djela, prirodu učinjenog krivičnog djela, subjektivne i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo učinjenje, te imajući u vidu zakonske kriterije za primjenu pojedinih zavodskih odgojnih mjera, našao da bi bilo opravdano takvom učinitelju izreći neku od zavodskih odgojnih mjera. Međutim, zakon ovlašćuje sud da takvom učinitelju izrekne odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru samo ako sve navedene okolnosti ukazuju da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne. Na taj način se izricanje odgojne mjere učinitelju koji je krivično djelo učinio kao punoljetan, a u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset i jednu godinu života, ograničava samo na slučajeve kada sud ocijeni da će se primjenom odgovarajuće zavodske odgojne mjere moći ostvariti ciljevi i specijalne i generalne prevencije krivičnih djela.

Zakon mogućnost izricanja odgojnih mjera punoljetnim osobama ne ograničava apstraktnom i konkretnom težinom učinjenog krivičnog djela. To znači da se odgojna mjera može, pod uvjetima određenim ovom odredbom, izreći punoljetnom učinitelju i za teže krivično djelo. Međutim, uvjetovanje izricanja odgojne mjere punoljetnom učinitelju ocjenom suda da se može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne, isključuje izricanje odgojne mjere u onim slučajevima kada težina učinjenog djela zahtijeva primjenu kazne radi ostvarenja ciljeva generalne prevencije.

Prema odredbi stava 1. ovog člana, osobama koje su krivično djelo učinile kao punoljetne, a u vrijeme suđenja nisu navršile dvadeset i jednu godinu života, može se izreći samo odgovarajuća zavodska odgojna mjera. Takvim učiniteljima krivičnih djela ne mogu se dakle izreći druge vrste odgojnih mjera a ni kazna maloljetničkog zatvora. Ukoliko sud mlađoj punoljetnoj osobi izrekne neku zavodsku odgojnu mjeru, na nju će se primjenjivati odredbe člana 93. (Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama) i 94. (Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama) ovog zakona.

Uz ispunjenje uvjeta propisanih ovom zakonskom odredbom, punoljetnom učinitelju krivičnih djela koji u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset i jednu godinu života zavodska odgojna mjera se može izreći i za stjecaj krivičnih djela.

(2) Prema odredbi stava 2., mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanim ovim zakonom, izreći sve mjere sigurnosti propisane ovim zakonom, osim mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti. Za izricanje mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, obaveznog liječenja od ovisnosti i oduzimanja predmeta mlađoj

408

punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera važe, dakle, opći propisi o mjerama sigurnosti, koji su sadržani u IX glavi ovog zakona. Kao ni maloljetniku, ni mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera, ne može se izreći mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti jer bi njenom primjenom bila otežana socijalna reintegracija mlađeg punoljetnika.

(3) Trajanje zavodske odgojne mjere izrečene mlađoj punoljetnoj osobi ograničeno je do navršene dvadeset i tri godine života. Ova odredba predstavlja posebno pravilo o maksimalnom trajanju odgojnih mjera upućivanja u odgojnu ustanovu i upućivanja u odgojno–popravni dom u slučaju kada se one izriču mlađim punoljetnim osobama, a jedino zakonsko ograničenja trajanja odgojne mjere upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.

Izricanje mjera sigurnosti maloljetniku

Član 102.

(1) Maloljetnom učiniocu krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim zakonom, izreći mjere sigurnosti iz člana 69. (Vrste mjera sigurnosti) tač. a), b) i d) ovog zakona.

(2) Mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru.

(3) Umjesto mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje, ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha ove mjere sigurnosti. Pored toga može se izreći i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta.

(1) Odredbom stava 1. ovog člana određene su vrste mjera sigurnosti koje

se mogu izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela. Maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se izreći slijedeće mjere sigurnosti: obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno liječenje od ovisnosti i oduzimanje predmeta. Ove mjere sigurnosti mogu se izreći samo maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora. Ona se, dakle, ne mogu izreći samostalno.

Mjere sigurnosti maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se izreći pod uvjetima pod kojima se te mjere sigurnosti izriču punoljetnim učiniteljima a koji su propisani odredbama IX glave ovog zakona. Uz ispunjenje zakonom propisanih uvjeta, maloljetniku se može izreći jedna ili više mjera sigurnosti.

Mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti ne može se izreći maloljetnom učinitelju krivičnih djela jer bi izricanje ove mjere sigurnosti bilo protivno svrsi odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora, a njeno izvršenje bi u mnogome otežalo socijalnu reintegraciju maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

409

(2) Odredba stava 2. sadrži izuzetak od pravila da se mjere sigurnosti navedene u stavu 1. ovog člana, uz ispunjenje zakonom propisanih uvjeta, mogu maloljetnom učinitelju krivičnog djela izreći uz bilo koju odgojnu mjeru. Mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru. S obzirom na uvjete za izricanje ove mjere sigurnosti, određene u članu 72. (Obavezno liječenje od ovisnosti) stavu 1. ovog zakona i kriterije za izricanje disciplinske odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike, određene u članu 85. (Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike) stavu 1., očito je da izricanje ove mjere sigurnosti uz navedenu disciplinsku odgojnu mjeru ne bi bilo cjelishodno.

(3) Stavom 3. određeno je da se umjesto mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja može izreći odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje, ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha ove mjere sigurnosti. Prvi uvjet za izricanje odgojne mjere upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje po ovom zakonskom osnovu je da su ispunjeni uvjeti za izricanje maloljetnom učinitelju krivičnog djela mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja određeni članom 71. stavom 1. ovog zakona. Mora se, dakle, raditi o maloljetnom učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, odnosno smanjene uračunljivosti i mora postojati opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo. Drugi uvjet je da se u ustanovi za osposobljavanje može osigurati liječenje i time postići svrha ove mjere sigurnosti – otklanjanje uzroka koji su doveli do stanja bitno smanjene uračunljivosti, odnosno smanjene uračunljivosti, a koji bi mogli utjecati da učinitelj ubuduće čini krivična djela.

U slučaju izricanja odgojne mjere upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje umjesto mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, maloljetnom učinitelju krivičnog djela se pored te odgojne mjere može izreći i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta.

Učinak kazne na odgojne mjere

Član 103.

(1) Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog zatvora, odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te kazne.

(2) Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje godinu dana, odgojna mjera prestaje kada ta osoba započne izdržavanje kazne.

(3) Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora u kraćem trajanju od jedne godine, sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

410

(1) Odredbom stava 1. ovog člana regulisan je učinak kazne maloljetničkog zatvora izrečene starijem maloljetniku za vrijeme trajanja odgojne mjere koja se primjenjuje prema tom maloljetniku. Započinjanjem izdržavanja kazne maloljetničkog zatvora izrečene starijem maloljetniku za vrijeme trajanja odgojne mjere, ta odgojna mjera prestaje. Nebitno je da li je stariji maloljetnik krivično djelo za koje mu je izrečena kazna maloljetničkog zatvora učinio prije nego što je započelo izvršenje odgojne mjere, pa čak i prije njenog izricanja ili za vrijeme njenog trajanja. Bitno je da je izvršenje izrečene odgojne mjere bilo u toku u vrijeme izricanja kazne maloljetničkog zatvora. Međutim, odgojna mjera ne prestaje izricanjem kazne maloljetničkog zatvora niti pravomoćnošću presude kojom je ona izrečena, nego tek kad ta osoba započne izdržavanje kazne maloljetničkog zatvora.

(2) Stavom 2. regulisan je učinak kazne maloljetničkog zatvora ili kazne zatvora najmanje godinu dana izrečene punoljetnoj osobi za vrijeme trajanja odgojne mjere koja se primjenjuje prema njoj. Učinak ovih kazni na odgojnu mjeru čije je izvršenje u toku je istovjetan kao u prethodnom slučaju. Odgojna mjera prestaje kada ta osoba započne izdržavanje kazne. Nebitno je da li je odgojna mjera, za vrijeme čijeg trajanja je punoljetnoj osobi izrečena kazna maloljetničkog zatvora ili kazna zatvora najmanje jednu godinu, izrečena za vrijeme dok je ta osoba bila maloljetna ili kada je postala punoljetna ali za djelo koje je učinila kao maloljetna, primjenom člana 100. (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici) ovog zakona ili kao mlađoj punoljetnoj osobi za djelo koje je učinila kao punoljetna, primjenom člana 101. (Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama) ovog zakona.

(3) Međutim, ako je punoljetnoj osobi za vrijeme trajanja odgojne mjere izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od jedne godine, sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti. Izricanje punoljetnoj osobi, prema kojoj je u toku izvršenje odgojne mjere, kazne zatvora u trajanju kraćem od jedne godine ustanovljava, dakle, za sud koji izriče takvu kaznu dodatnu obavezu – da u presudi kojom izriče takvoj osobi kaznu zatvora u trajanju kraćem od jedne godine odluči da li će se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjeru ukinuti. Pri donošenju te odluke sud će, imajući u vidu vrstu izrečene odgojne mjere, dotadašnje vrijeme njenog trajanja, postignuti uspjeh u preodgoju, pedagoške potrebe te osobe, te dužinu trajanja kazne zatvora, voditi računa prije svega o svrsi odgojnih mjera i o tome da li je za njeno ostvarenje neophodno, po izdržavanju kazne zatvora, nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere.

Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora

Član 104.

(1) Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne posljeduju pravnim posljedicama osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava iz člana 114. (Vrste pravnih posljedica osude) stava 2. ovog zakona.

411

(2) Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno–popravni dom ili kaznu maloljetničkog zatvora primjenjuju se odredbe člana 108. (Rad osuđenih osoba) ovog zakona.

(1) Prema odredbi člana 113. (Nastupanje pravnih posljedica osude) ovog

zakona, osude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava. Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su propisane, ali pravne posljedice ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učinitelju izrečena novčana kazna, uvjetna osuda ili kad je učinitelj oslobođen od kazne.

Odredbom stava 1. ovog člana propisan je učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora u pogledu pravnih posljedica osude. Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne povlače pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava, a koje su određene članom 114. stavom 2. ovog zakona. To su slijedeće pravne posljedice osude: zabrana obavljanja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, privrednim društvima ili u drugim pravnim osobama, zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unaprjeđenja u službi i zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koje se izdaju odlukom organa vlasti. Nastupanje ovih pravnih posljedica osude u slučaju kada je učinitelju izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora bilo bi protivno svrsi ovih krivičnopravnih sankcija jer bi u mnogome otežalo socijalnu reintegraciju osoba kojima su ove sankcije izrečene.

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne posljeduju pravnim posljedicama osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava neovisno o tome da li su te sankcije izrečene maloljetnom učinitelju krivičnog djela ili punoljetnoj osobi, a na osnovu odredaba člana 100. (Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetnici) ili 101. (Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama) ovog zakona.

Zakon, međutim, ne isključuje mogućnost nastupanja, uz uvjete propisane zakonom, pravnih posljedica osude koje se sastoje u prestanku ili gubitku određenih prava i u slučajevima kada je učinitelju krivičnog djela izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora.

(2) Odredba stava 2. ovog člana ne odnosi se na učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora nego na režim izdržavanja određene zavodske odgojne mjere i kazne maloljetničkog zatvora. Ona stoga ima karakter opće odredbe o izvršavanju odgojne mjere upućivanja u odgojno – popravni dom i kazne maloljetničkog zatvora, te, pošto se opće odredbe o izvršenju krivičnopravnih sankcija, sadržane u XI glavi ovog zakona, izričito odnose i na kaznu maloljetničkog zatvora, upućivanje u stavu 2. ovog člana da se na osobe koje izdržavaju kaznu maloljetničkog zatvora primjenjuju odredbe člana 108. (Rad osuđenih osoba) ovog zakona je nepotrebno. Međutim, ovom odredbom je propisano i da se na rad osoba koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno–popravni dom primjenjuju pravila sadržana u članu 108. ovog zakona.

412

Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama

Član 105.

(1) Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na temelju propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine.

(2) Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati samo sudu, tužilaštvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere.

(1) Prema stavu 1., organ nadležan za poslove socijalne zaštite u FBiH, RS

i BD BiH donijeće propise o vođenju evidencije o izrečenim odgojnim mjerama. Ovom odredbom određeni su, međutim, i organi koji će na temelju tih propisa voditi evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama. To su nadležni organi socijalne zaštite.

(2) Za razliku od davanja podataka iz kaznene evidencije, u kojoj se nalazi i podaci o izrečenim kaznama maloljetničkog zatvora, koje je regulisano ZKP BiH (član 212.), davanje podataka iz evidencije o izrečenim odgojnim mjerama regulisano je odredbom stava 2. člana 105. ovog zakona. Ovom odredbom određeno je kojim se organima mogu dati podaci o izrečenim odgojnim mjerama i u koju svrhu. Ti se podaci mogu dati samo sudu, tužilaštvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite i to samo u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere. Pekinška pravila, međutim, sadrže preporuku da se evidencije maloljetnih prestupnika ne koriste u postupcima za odrasle, u naknadnim slučajevima koji se odnose na istog prijestupnika (pravilo 21.2.).

KZ BiH ne sadrži odredbu o brisanju iz evidencije podataka o izrečenoj odgojnoj mjeri.