Spartakov ustanak

U ratovima s brojnim državama Rimljani su stekli velike obradive površine – latifundije na kojima su u neodgovarajućim uvjetima radili po stotine tisuća robova. Ustanci robova potresali su Rim od 73. – 71. god. prije Krista gdje su se Rimljani morali upustiti u pravi rat. Vođa tog ustanka je bio Spartak koji je okupio oko 60 000 seljaka , što slobodnih koji su tražili bolje uvjete , što robova koji su tražili izlaz iz te situacije. Prve pobjede Spartakove vojske nisu previše značile pa se povukao s Apeninskog poluotoka i povede ustanike u domovinu : neke u Galiju , neke u Trakiju i dalje. Jedan dio ustanika predvođen Kriksom se izdvojio , no ubrzo su poraženi i otežali svojim suborcima put do konačnog cilja. Usprkos nedosljednosti , Spartak je Kriksa dao svečano pokopati. Kad nije uspio prijeći Alpe zbog manjka potpore seljaka u Italiji , Spartak je krenuo na Apeninski poluotok gdje je porazio 2 rimska konzula. Rimljani su svoju sudbinu povjerili Marku Krasu koji je vrlo brzo razoružao ustanike i dao ih nabiti na križeve cijelim putem od Kapue do Rima.

Prvi trijumvirat

Prvi trijumvirat se dogodio 60.god. prije Krista te su ga sklopili Gnej Pompej , veliki vojskovođa koji je od Sule dobio nadimak Magnus (Veliki) zbog svojih vojnih uspjeha nad Gaj Marijem i Kvintom Sertorijem , Marko Kras , najbogatiji pretor u Rimu koji se obogatio u vrijeme Sulinih proskripcija te junak u ustanku gdje je pala Spartakova vojska , te Gaj Julije Cezar , koji se u Senatu borio sa optimatima te podupirao one tribune koji su iznosili zakonske prijedloge i odredbe u korist pučanstva. Cezar je uz Krasovu i Pompejevu potporu izabran za konzula 59.god. prije Krista te je poslije uz potporu drugih tribuna predlagao zakone o dodjeli zemlje vojnicima koji su vjerno služili , te poboljšanje moralnih načela u provincijskoj upravi i proširenje državnih granica , no njegovi prijedlozi su odbijeni.

Drugi trijumvirat

Poslije Cezarove smrti nakratko su obnovljene republikanske uredbe koje nisu bile u skladu s novonastalom političkom situacijom te su izbijali brojni ustanci robova te siromašnih seljaka iz tih razloga. Poslije Cezara diktatorske vlasti su htjeli Marko Antonije , njegov časnik i čovjek od povjerenja , Oktavijan vojskovođa u ratu protiv Parta i Marko Lepid , zapovjednik jedne Cezarove konjice. Oni su 43. sklopili trijumvirat koji je za razliku od 1. bio javan te odobren od strane Narodne Skupstine koja im je povjerila vlast na 5 godina kako bi uveli red u državi. Odma je počeo teror protiv republikanaca koji su poraženi 42. U Makedoniji. Pobijedivši ih , Oktavijanu je pripao zapad s Ilirikom , Antoniju istok a Lepidu Afrika. Najveća prijetnja Rimu sad je bio Pompejev sin Seksto koji je spriječavao dovoz žita , no to je Oktavijan uspješno neutralizirao. U međuvremenu dolazi do razilaska , Lepid je lišen vlasti i ostala mu je samo titula velikog svećenika. No stvari nisu bile tako dobre ni među preostalom dvojicom trijumvira , jer je Antonije bio podložan Egiptu i Kleopatri te nije mislio na interese Rima zbog čega je 2.9.31.god. kod rta Akcija izbio rat gdje je Oktavijan trijumfirao i to je značilo kraj egipatske samostalnosti i Rimske Republike.

Josip II. i njegove reforme

Josip II. bio je sin Marije Terezije i Franje Lotarinškog , koji je vladao poput svoje majke apsolutistički , te je zapamćen kao vladar s velikim brojem reformi. Želio je postići jednakost između naroda te je tako 1781.god. donio Patent o vjerskoj toleranciji gdje je izjednačio sve vjere i dao slobodu izbora , pri čemu su najviše profitirali Židovi čiji je status u dotadašnjoj državi bio mizeran. Također je iste godine donio Patent o ukidanju kmetstva koji je nalagao da se u austrijskom dijelu monarhije ukine svaki vid kmetstva te se tako zamjerio plemićima. Također je provodio i germanizaciju. Oslabio je uvelike moć Crkve kojoj je uzimao zemljište i koristio ga u prosvjetiteljske svrhe , te je ukinuo velik broj samostana u Monarhiji gradeći umjesto njih škole. Njegove reforme bile su kratkog vijeka , sve ih je povukao 1790. njegov brat Leopold koji ga je naslijedio na tronu godinu dana.

Rat za neovisnost SAD – a

Rat za neovisnost SAD – a počeo je 18.4.1775. kraj Lexingtona između Velike Britanije i Amerike. U početku Amerikanci nisu imali pravu vojsku te su bili sastavljeni od običnog puka i policije. Pravu flotu zajedno sa generalom Georgeom Washingtonom dobijaju u svibnju gdje je sudjelovalo oko 250 000 ljudi. Britanci su ipak odnijeli prvu pobjedu kod Lexingtona pod vodstvom generala Williama Howea , no njihovi gubitci su bili preveliki te su se morali vratiti. Washington je 4.7.1776.god. svojim ljudima pročitao Deklaraciju o neovisnosti te se taj dan u Americi slavi kao dan nezavisnosti SAD – a , no bitka nije bila gotova tu. Da bi obranio New York , Washington je postavio svoje snage od Manhattna do Long Islanda , no Britanci su se iskrcali na Staten Islandu i otjerali pobunjenike sve do Brooklyna. Prva važna pobjeda dogodila se na moru 1778. kada je britanska mornarica bila poražena. Rat se nastavio sve do potpisivanja mira u Parizu 3.9.1783. , a zadnje britanske trupe su napustile New York 25.12.1778.god. što je priznavanje samostalnosti SAD - a od strane Velike Britanije.

BOSNA I HERCEGOVINA U DOBA REFORMNOG POKRETA U TURSKOJ

Mirom u Beogradu 1739. godine utvrđene su granice bosanskog pašaluka koje odgovaraju današnjim granicama BiH. Takav položaj bosanskog pašaluka i prilike u Turskom Carstvu pogodovali su jačanju moći domaćeg muslimanskog plemstva. Kako su ove snage preuzele glavnu ulogu u obrani zemlje , one preuzimaju vojne i političke poslove u pašaluku i početkom XIX.st. su imale stvarnu vlast.Sarajevo u Bosni i Mostar u Hercegovini postaju potuteža politici središnje vlasti , centri svih nemira i nereda. Bosansko plemstvo i janjičari uvode nove namete seljacima. Pokušaj Sultana Selima (1798. – 1807.) da provede reforme izazvao je otpor reakcionarnih snaga u svim krajevima Carstva i u BiH. Sultan je želio ukinuti spahije i janjičare i uvesti stalnu vojsku. Otpor ovim reformama pružilo je muslimansko stanovništvo što je uzrokovalo otvoren sukob sa sultanom Mahmutom II. Sultan je 1826.god. ukinuo janjičarsku vojsku i uveo vojnu službu za muslimane. Pašama je zabranio skupljanje vojske jer je to postalo pravo središnje vlasti. Odluka o ukidanju janjičarskog reda dovela je do otvorene pobune janjičara u Sarajevu. Pobuna je ugušena u krvi , a janjičarske vođe su ubijene. Nakon ugušenja pobune na čelo otpora su stali bosanski begovi – kapetani i ajani. Najsnažniji otpor sultanovim reformama pružili su bosanski begovi sa Huseinom Gradaševićem na čelu. Oni su se početkom 1831. godine sastali u Tuzli i donijeli odluku da se oružanom borbom suprostave uvođenju regularne vojske , a za vođu su izabrali Huseina-kapetana. Pobunjenici su zauzeli Travnik i vezira prisilili da vlast preda Husein-kapetanu.Pobunjeni begovi od sultana traže da prestane provoditi reforme u bosanskom pašaluku , da vezira biraju iz svojih redova , odnosno žele autonomni položaj bosanskog pašaluka. Središnja vlast nije pristala na te uvjete te je uputila vojsku da uguši otpor feudalaca. Pobunjenici uspijevaju potući vojsku kod Lipljana na Kosovu u srpnju 1831.godine. Sultanovi pregovarači su prihvatili sve zahtjeve bosanskih feudalaca , a Gradaševiću obećali mjesto bosanskog vezira. Ali-aga Rizvanbegović (stolački kapetan) i Smail-aga Čengić (gatački ajan) nisu htjeli prihvatiti zahtjeve. Sve je ovo omogućilo centralnoj vlasti da 1832. porazi ustaničku vojsku i skrši

pokret za autonomiju BiH.Nakon sloma Gradaševićevih snaga , središnja vlast je nastavila sa reformama. Iz bosanskog pašaluka je izdvojena Hercegovina sa Ali-pašom Rizvanbegovićem na čelu sve do ukidanja (1832.-1852.). Donesen je niz zakona pod imenom hajrije (spasonosne uredbe).Ovim zakonima je trebalo ukinuti spahijsku vojsku, olakšati položaj kmetova , no te su reforme naišle na ogorčen otpor feudalaca u oba pašaluka.Položaj seljaka posebno je postao težak nakon što je bosanski vezir Tahir-paša 1848. godine proveo agrarnu reformu. Ukinuo je kuluk i obvezao feudalce da seljacima na ustupljenoj zemlji podignu kuće i gospodarske zgrade , a zauzvrat feudalac je od kmeta dobivao trećinu žita i polovinu voća i sijena. Da bi konačno provela reforme, Porta je 1850. godine poslala u BiH regularnu vojsku s Omer-pašom Latasom koji je skršio otpor begova u BiH koristeći se širokim ovlastima. U boju je palo 6 00 Bošnjaka ,a 20 000 ih je ušlo u regularnu vojsku. Vođe otpora Omer-paša je dao likvidirati. Pogubljen je i hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. Tako je 1858. skršena moć bosanskih begova i otvoren put provedbi reformi.