13/2013...nastavi, kako piše sarajevski Dnevni avaz, „pokazali su visok stepen zainteresovanosti i senzibiliteta za pitanja humanitarnog prava“. U aktualnoj fazi projekta kome

Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM

1

13/2013mart / ožujak

BHSC

Inicijativa za REKOM

2

IMPRESSUM !Glas je publikacija Incijative za REKOM koja izlazi jednom mesečno. Svi brojevi dostupni su na veb sajtu ZaREKOM.org. Vesti o Incijativi za REKOM se mogu pratiti i na Facebook profilu: http://www.facebook.com/ZaREKOM.PerKOMRA.ForRECOM, kao i na Twitteru: @ZaREKOMPerKOMRA Kontakt: email: [email protected]; Tel: +381 (0)11 3349 766; Fax: +381 (0)11 3232 460; Mob: +381 (0)63 393 048Beograd, Za izdavača: Fond za humanitarno pravo, ISSN 2334-6728 COBISS.SR-ID 512388023

!Glas Inicijative za REKOM. –

God-1, br.1 (2011) - . – Beograd : Fond

za humanitarno pravo, 2011-. – 22 cm

Dostupno i na: http://zarekom.org/

Glas-Inicijative-za-REKOM/index.sr.html.

- Broj 1 (2011) na srp., od br. 1 (2012) na

srp., hrv. bos. i crnogorskom jeziku. –

Izlazi i engl., alb. i slov. izdanje

ISSN 2334-6728 = !Glas Inicijative

za REKOM

COBISS.SR-ID 512388023


1

SADRŽAJ

UVODNIK !REKOM izišao iz kome?.................2

AKTUELNO - NOVOSTI O REKOM-u!Predsednik Slovenije Borut Pahor: REKOM potreban radi pomirenja..................4

AKTUELNO!Naslijeđe Haaga: Za ladice ili sudnice.................5

!Obitelj Zec: sjećanje i dalje na čekanju..................8

TRANZICIONA PRAVDA U REGIONU!UNDP: Pomirenje važno većini građana Kosova..................10

!Sud u Kninu: Država odgovorna za zločine u Oluji.................13

!Presude u korist žrtava, odštete neadekvatne..................16

MEĐUNARODNA TRANZICIONA PRAVDA!Zločin u Katinskoj šumi pred Sudom posle sedam decenija.................19

INTERVJU: !Mirela Rebronja, koordinatorka Koalicije za REKOM u Crnoj Gori..................21

GLAS ŽRTAVASvjedočenje: Jusuf Trbić..................25

Evropska Komisija. Ovaj dokument je izdat uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost Koalicije za REKOM i Fonda za humanitarno pravo kao nosioca projekta i ne može se ni pod kojim okolnostima smatrati da odražava stav Evropske unije.


2

Postupak (mučnoga) dospijevanja do Regionalne komisije koja bi, koliko je uopće moguće, ustanovila žrtve rata/ratova na području Jugoslavije sve više liči na pripovijest o socijalističkoj ideologiji. Od njemačkih socijaldemokrata prije stoljeća i pol do razmjerno nedavnih real-socijalističkih sistema, ideolozi su se svagda iznova nalazili pred zadaćom uvođenja sve novih i novih faza, podfaza i međufaza u socijalističkome razvoju, jer je proces trajao predugo za početna očekivanja, pa je trebalo stalno izmišljati nove termine da ga koliko-toliko korektno opišu.

I Rekomovci su se posljednjih mjeseci bili našli u sličnoj situaciji – na početku je zadaća izgledala teško ostvarivom, ali sadržajno jednostavnom: trebalo je „samo“ skupiti mnogo potpisa, sa skupinom stručnjaka sastaviti suvisao prijedlog statuta i posredovati poratnu humanitarnu problematiku poslije-jugoslavenskim moćnicima. Njihovom bi odlukom potom, pa makar i uz određena dnevno-politički uvjetovana okolišanja, u konačnici došlo do formiranja regionalne komisije. Svi su napori javnoga zagovaranja pritom bili usmjereni na šefove država, jer se pretpostavljalo da će lakše donijeti odluku (i tako utjecati na ostale institucije u svojim državama).

U zbilji se je, međutim, još jednom pokazalo da stvarnost najčešće doista nije crno-bijela; s nekim je predsjednici(a)ma išlo lakše, s drugima teže, s trećima nikako. To i nije bilo iznenađenje, ali činjenica da ni pristanci predsjednikâ (crnogorskoga, makedonskog, hrvatskog, kosovskog…) nisu bili dostatni, svakako jest. Jer, njihovo je (političko) priklanjanje inicijativi zahtijevalo razradu; pokazalo se je da im trebaju ekspertni izaslanici/e koji bi „pročešljali“ prijedlog statuta i razmotrili njegovu prihvatljivost u kontekstu pravnoga poretka svake pojedine poslijejugoslavenske države. Tako se pojavila još jedna (među)faza u dugotrajnome planinarenju bespućima novih političkih realnosti.

UVODNIK

REKOM izišao iz kome?

Žarko Puhovski photo: Nacional


3

Potrebno je da se ozbiljna suradnja iz jednoga dijela poslijejugoslavenskoga političkog univerzuma interpretira kao (moralni) pritisak na one koje zaostaju.

Pripravnost crnogorskoga, makedonskog i hrvatskog predsjednika, te kosovske predsjednice (a, djelomice, i novoga slovenskog predsjednika) da ozbiljno surađuju s našom inicijativom značila je da čitav proces ipak nije bez izgleda. Bitno je tomu pomogla odluka predsjednika Josipovića da ode i korak dalje, te imenuje svoju izaslanicu za REKOM, to više što se je pritom odlučio za uglednu stručnjakinju, profesoricu Zlatu Đurđević koja, uza sve ostalo, ima i značajno iskustvo u suradnji s civilnim sektorom.

Ovom odlukom inicijativa za REKOM se našla u situaciji u kojoj, svakako, izlazi iz neke vrsti hiberniranosti, ali, doslovce, funkcionira u raskoraku, na svojevrsnome dvovisinskom razboju. S jedne strane, u potpunosti je ostvarena suradnja sa već spomenutim šefovima država koji ne samo da načelno podržavaju inicijativu, nego već poduzimaju i konkretne korake da obave svoje funkcije unutar nje. S druge su strane

političke zajednice (Srbija i BiH) s čijih vrhova još nema ni načelne javne potpore inicijativi.

Iz ovakva se raskoraka, međutim, može izići na samo jedan način, tako da se ozbiljna suradnja iz jednoga dijela poslijejugoslavenskoga političkog univerzuma interpretira kao (moralni) pritisak na one koje zaostaju. Jer oni se, ostane li stanje ovakvo, javno pokazuju kao političari kojima nije do razrješavanja teških i brojnih humanitarnih problema što ih je rat ostavio i u njihovim državama. To

bi, svim ideologijama unatoč, dugoročno bilo ipak teško prihvatljivo za bilo kojega od aktualnih političara, a baš tu se i nalazi šansa za konkretnije približavanje onome što REKOM predstavlja – nikako samo za njegove aktiviste!

Žarko Puhovski

Autor je profesor političke filozofije Sveučilišta u Zagrebu i javni zagovarač za osnivanje REKOM-a u Hrvatskoj


4

!Predsednik Slovenije Borut Pahor: REKOM potreban radi pomirenja i jačanja poverenja među narodima

AKTUELNO - NOVOSTI O REKOM-u

Predsednik Borut Pahor, inicijator »procesa Brdo«, ocenjuje Inicijativu za REKOM kao veoma potrebnu radi pomirenja i jačanja poverenja među narodima.

Predsednik Republike Slovenije Borut Pahor primio je 17.02.2013. godine na razgovor Igora Mekinu, javnog zagovarača Inicijative za REKOM. Tokom iscrpnog razgovora sa predsednikom Slovenije, javni zagovarač Inicijative za REKOM je predstavio dosadašnji razvoj procesa REKOM i glavne zadatke komisije.

Ljubljana, 17.02.2013.


5

AKTUELNO

Nije li u povodu skorog zatvaranja Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, te osobito nakon konačnih haaških presuda generalima Gotovini i Markaču te Perišiću, nužna rasprava o naslijeđu toga tribunala? Ona bi se ticala aspekata tranzicijske pravde u sve četiri cjeline: institucionalnim reformama, procesuiranju ratnih zločina, reparacijama i dokumentiranju činjenica o zločinima i stradanjima. Konkretno, koliko vrijede dokazi koji su korišteni na suđenjima i kako mogu poslužiti u novim predmetima, te uopće u suočavanju društava s prošlošću?

Jedno je od materijalnih naslijeđa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), osnovanog prije 20 godina, golema arhiva, bez koje se teško može zamisliti rad na dokumentiranju teških kršenja ljudskih prava, reparacijama, suočavanju s prošlošću i odavanja priznanja žrtvama, „našim“, „vašim“ i „njihovim“ – svima. U studenom (novembru) prošle godine, na sarajevskoj konferenciji o naslijeđu Haškog suda, istaknuto je da civilno društvo i pravosuđe u regiji moraju odgovoriti što (će) učiniti s golemim brojem materijala, dokaza i svjedočenja koji su u posjedu MKSJ-a. Pritom se još ne zna kada će, bude li uopće, arhiva biti prebačena na tzv. Zapadni Balkan, iako se Sarajevo spominje kao novi domicil.

Dio javne građe MKSJ koristi u sklopu suradnje sa udrugama civilnog društva, žrtvama, medijima, pravnim stručnjacima i širom javnošću kroz prezentacije dostignuća toga tribunala utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima. Jedna je u veljači (februaru) održana u gradačačkoj gimnaziji Mustafa Novalić. Učenici te škole - koja nosi ime bivšeg profesora koji je poginuo u ratu - upoznati su s podacima koji se ne obrađuju u nastavi, kako piše sarajevski Dnevni avaz, „pokazali su visok stepen zainteresovanosti i senzibiliteta za pitanja humanitarnog prava“. U aktualnoj fazi projekta kome je cilj potaknuti kritičko razmišljanje o temama tranzicijske pravde sudjeluje još 14 srednjih škola iz Bosne i Hercegovine. Takve je prezentacije MKSJ-ov zagrebački ured s

!Naslijeđe Haaga: Za ladice ili sudnice

Postanu li odštete za žrtve masovno pravomoćne, možda će doista prakse Hrvatske, BiH i drugih bivšejugoslavenskih zemalja postati čimbenici poboljšanja međunarodnog prava


6

partnerima organizirao 2012, ali ne i 2011. godine, kad je na vlasti još bio HDZ, tvrde u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska. Na raspravi o pomirenju i pravdi, koju je FHP organizirao u prosincu (decembru) lani u Beogradu (o skupu je !Glas izvijestio u prošlom broju), veleposlanik Vincent Degert, šef Delegacije Europske Unije u Srbiji, pak, izjavio je da se s takvim akcijama ušlo u škole u Vojvodini, ali ne i u ostalim dijelovima Srbije. Kakvo će biti prihvaćanje ovakvih alternativnih programa, koji su u dubokom nesuglasju sa strategijom organiziranog zaborava?

Na pitanje !Glasa o naslijeđu Haškog suda, u Inicijativi mladih kažu da je, bez obzira na pogreške i previde, MKSJ omogućio suđenja vojnim i političkim moćnicima koji inače sud ne bi vidjeli ili im procesi ne bi bili pošteni. Sada „postoji nada“ da će domaća državna odvjetništva (tužilaštva), sudovi i druga državna tijela biti pravednija, što znači učinkovitija u primjeni međunarodnog prava koje je „obogaćeno haškim iskustvom“. U Inicijativi naglašavaju da je MKSJ postavio i „presedane u vezi sa seksualnim deliktima kao zločinima protiv čovječnosti“, budući da prije silovanja kao mehanizmi etničkog čišćenja nisu bila sankcionirana.

Doista, kada je 1993. osnovan Haški sud, nitko nije mogao ni zamisliti da će svi optuženi i biti izvedeni pred lice pravde, ali to se ipak dogodilo. To je u studenom 2012, na zagrebačkoj konferenciji o naslijeđu Tribunala ponovio sudac Carmel Agius. Potpredsjednik MKSJ-a ocijenio je da je taj tribunal postao izvor pravnih procedura za progon ratnih zločina pred međunarodnim sudovima i da je njime popunjena praznina (nakon suda u Nürnbergu) u procesuiranju zločina međunarodnih razmjera. Ana Garačić, zamjenica predsjednika Vrhovnog suda, naglasila je lokalnu institucionalnu reformu: u Hrvatskoj su nedavno prilagođeni zakoni kako bi se mogli koristiti dokazi (s) Haškog suda. Koliko će se ti dokazi koristiti, tek ćemo vidjeti.

Denis Romac, komentator Novog lista koji je izvještavao iz Haaga, smatra da je jedna od najvažnijih stečevina MKSJ-a to što je zemljama u regiji svojim radom pomogao da same mogu vjerodostojno procesuirati „svoje“ ratne zločine odnosno zločince. Glede nedavne presude suda u Kninu da država isplati odštetu nasljednicima supružnika Berić, staraca likvidiranih u Varivodama nakon Oluje (vidjeti tekst o tom slučaju u ovom broju), Romac je za Radio Slobodnu Europu izjavio da je njome „Hrvatska otišla i korak dalje od Haškog suda“. Naime, Statut MKSJ ne predviđa obeštećenje žrtava ratnih zločina, a ne možemo reći da je pravda zadovoljena i da se pravosuđe zna nositi sa ratnim zločinima sve dok ono nema snage obeštetiti žrtve zločina, rekao je bivši glavni urednik riječkog dnevnika. To ne znači da je varivodski zločin apsolviran (naime, ni varivodske ubojice još nisu kažnjeni), nego je hrvatski presedan u smislu sudske materijalne reparacije.

Postanu li odštete za žrtve masovno pravomoćne, možda će doista prakse Hrvatske, BiH i drugih bivšejugoslavenskih zemalja pridonijeti da se obeštećenja za državni terorizam, kao i za silovanja kao poluge etničkog čišćenja, postanu čimbenici


7

poboljšanja međunarodnog prava. U međuvremenu, koliko će domaća pravosudna tijela (po)stići u procesuiranju predmeta koje im je, u sklopu strategije zatvaranja, prebacio MKSJ, te s koliko će prilježnosti raditi na novim, „svojim“ slučajevima, osobito onima glede najvećih zločina(ca)?

Sudac Suda BiH Hilmo Vučinić na sarajevskom je skupu o haškom naslijeđu fino rekao da je MKSJ označio „početak kraja nekažnjivosti“. Naravno, da bude kraj nekažnjivosti (koliko je ona moguća) trebaju se pobrinuti domaće snage na domaćem terenu. Tužitelji i suci išli su na obuku u Haag ili su se u uredima MKSJ-a povezali video linkovima. MKSJ je Hrvatskoj i drugim republikama transferirao i slučajeve u istražnim fazama (tzv. slučajeve druge kategorije), pa ćemo, za razliku od drugih generacija, imati direktan prijenos povijesti: gledat ćemo kako će ovdašnja istražna tijela iskoristiti dokumente, hoće li slijediti tragove ili će dokumenti, čak i ako ima dovoljno dokaza za optužnice, umjesto u sudnicama završavati u ladicama. I pored suradnje s MKSJ-om, pod haško naslijeđe spada i to da ni jedno domaće pravosuđe još nije pokazalo savjesnost i učinkovitost u procesuiranju primjerenom razmjerama stradanja nevinih ljudi. Za polaganje ispita imaju literature, uključujući dokaze korištene na haškim suđenjima.

Mirko Mlakar

Zgrada Haaškog tribunala Photo: ICTY


8

U Zagrebu se skupljaju potpisi javnih osoba za novi zahtjev za imenovanje parka obitelji Zec, bračnog para i njihove kćeri ubijenih u prosincu (decembru) 1991. godine; te za imenovanje ulica Josipa Reihl-Kira, mirotvornog policajca ubijenog 1991, i Milana Levara, haškog svjedoka ubijenog 2000. godine. Sven Milekić, koordinator programa tranzicijske pravde u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska, kaže za !Glas da su zasad zahtjev potpisali povjesničar dr. Hrvoje Klasić, novinar Boris Pavelić i kazališni redatelj Oliver Frljić. Milekić ističe da je slučaj obitelji Zec „teška trauma za hrvatsko društvo, posebno za Zagreb. To je zločin počinjen protiv civila, uključujući 12-godišnjakinju. Sve što se na dostatan način ne komemorira, podložno je zaboravu. I to je razlog zašto obitelj Zec zaslužuje trg ili ulicu“.

Zajedno sa Sašom Šimpragom, urbanističkim aktivistom, autorom knjige Zagreb, javni prostor, Inicijativa mladih je u studenom (novembru) 2011. – uoči 20 obljetnice likvidacije obitelji Zec - Odboru Gradske skupštine za imenovanje naselja, ulica i trgova poslala zahtjev za imenovanje parka

obitelji Zec, a Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mirovne studije podnijeli su zahtjeve za ulicama Reihl-Kira i Levara. Predložena je i lokacija za park obitelji Zec, koja je izabrana iz pragmatičkog i simboličkog razloga. Naime, park na Trešnjevci još je bez imena, što znači da se postojeći naziv ne mora mijenjati, te je smješten pokraj osnovne škole koju je pohađala Aleksandra Zec. Osim toga, ulice koje bi memorirale Reihl-Kira i Levara su novosagrađene, neimenovane i u neposrednoj blizini toga parka. Tako bi se nazivlje uklopilo u zagrebačku tradiciju tematskog imenovanja naselja i ulica.

Godinu dana nakon prvoga, ponovljen je zahtjev Odboru, te je desetak aktivista za ljudska prava tražilo njegovo javno izjašnjavanje. Milekić nam kaže da Odbor o inicijativi za trg i dvije ulice još nije službeno raspravljao, i to iako Marin Knezović,

!Obitelj Zec: sjećanje i dalje na čekanju

Obitelj Zec zaslužuje trg ili ulicu.


9

predsjednik toga tijela Gradske skupštine, u medijima načelno nije imao ništa protiv inicijative, samo treba se razmisliti o predloženim lokacijama.

Trg obitelji Zec ne bi bio jedini oblik memorijalizacije u javnom prostoru tih srpskih civilnih žrtava. Primjerice, u siječnju (januaru) 2010. književnik Zoran Ferić u kolumni u tjedniku Nacional predložio je da se na Sljemenu (vrhu Medvednice, planine iznad Zagreba), podigne spomenik Aleksandri Zec na čijem bi postolju izletnici mogli pročitati: „Ovu djevojčicu ubili su hrvatski kriminalci, ali nije ih osudio hrvatski sud, nego većina hrvatskih građana.“

Oliver Frljić, jedan od zasad rijetkih potpisnika trećeg zahtjeva koji je u pripremi, krajem ove godine trebao je u zagrebačkom kazalištu Gavella ostvariti svoj autorski projekt o Aleksandri Zec, čiji je cilj „propitivanje dominantno autoviktimizacijskog diskursa u hrvatskom društvu“. No, otkazao je suradnju s tim teatrom, što je bilo „iskazivanje principijelnog neslaganja s bilo kojim oblikom cenzure“ zbog uklanjanja plakata za predstavu „Fine mrtve djevojke“ (na kojem jedna figurica Gospe grli drugu). Osim toga, redatelj predstava kao što su „Preklet naj bo izdajalec svoje domovine“, „Kukavičluk“ i „Zoran Đinđić“, smatra da bi njegova drama, koja propituje jednu od „najsramotnijih epizoda“ i uopće karakter Domovinskog rata, mogla izazvati sličnu situaciju kao plakat za predstavu Dalibora Matanića, te se nada da će „Aleksandru Zec“, kao „prilogom u suočavanju s recentnom prošlošću“, uskoro realizirati u nekom drugom kazalištu. Prema svemu sudeći, predstava o Aleksandri, Zagrepčanki koja je „ubijena jer je tadašnji politički vrh na sve strane namigivao da jedan dio naših sugrađana trebamo svesti na razumnu mjeru”, mogla bi oživjeti u Rijeci.

M. Mlakar

Park Trešnjevka Photo: Index.hr


10

TRANZICIONA PRAVDA U REGIONU

Utvrđivanje istine o ratnim zločinima suštinski je povezano sa izgledima na pomirenje među pripadnicima dve najveće etničke zajednice na Kosovu, kaže se u izveštaju kancelarije UNDP na Kosovu “Percepcije o tranzicionoj pravdi: Kosovo, 2012”.

“Od oružanog sukoba 1999. godine do danas, Kosovo je postiglo značajan napredak od neposrednog oporavka prema dugoročnoj perspektivi razvoja koji vodi ka integraciji u Evropsku uniju”, konstatuje se u najnovijem izveštaju kancelarije UN programa za razvoj (UNDP) na Kosovu. U izveštaju se upozorava da se “ne može ignorisati očigledan uticaj stradanja iz perioda rata na svakodnevni život”. Glavna poruka je da je unapređenje tranzicione pravde taj ključni korak koji je potreban Kosovu da bi se “prevazišla podela između zajednica, i ostvarivanje vizije solidarnog, multietničkog društva”.

Ovaj izveštaj Kancelarije UNDP Kosovo nastavlja se na rezultate istraživanja, koji su objavljeni u izveštaju iz 2007. godine. Pre pet godina, istraživanje je pokazalo da ogroman broj građana smatra da su njihova prava kršena tokom rata na Kosovu, kao i da im je rešavanje pitanja nestalih lica “bez obzira na etničku pripadnost žrtava” primarno pitanje.

Istraživanje, na kojem se zasniva izveštaj iz 2012. godine, obuhvatilo je 1250 osoba svrstanih u tri grupe, od kojih je 850 albanske nacionalnosti, 200 srpske, i 200 iz drugih manjinskih zajednica. Dobijeni rezultati upoređivani su sa onima iz 2007. godine, analizirani, a potom su diskutovani u fokus grupi sačinjenoj od eksperata, predstavnika pravosuđa, međunarodnih organizacija za monitoring i lokalnih nevladinih organizacija koje rade u oblasti tranzicione pravde.

Kao jedan od najvažnijih nalaza izdvaja se činjenica da većina ispitanika na Kosovu identifikuje kosovske Albance kao najveće žrtve kršenja ljudskih prava pre i tokom

Evidentno je da su pomirenje i miran suživot mogući samo ako se postigne pravda za žrtve.

!UNDP: Pomirenje važno većini građana Kosova


11

oružanog sukoba. Razmimoilaženja postoje u percepciji toga ko je najveća žrtva pre, za vreme i posle sukoba na Kosovu. Istraživanje je pokazalo da se ne menja stav ni Srba ni Albanaca u vezi sa tim. Kao i pre pet godina, Albanci i manjinske zajednice bez Srba, u procentu od preko 40 odsto smatraju Albance najvećim žrtvama pre i za vreme sukoba, dok se procenat Srba koji to isto smatra povećao za oko 7 odsto – sa 20 na 27 odsto.

Stav Albanaca o tome da li je bilo kršenja ljudskih prava Srba je ostao nepromenjen - oko 80 odsto njih tvrdi da nikada nije čulo za tako nešto, a tek 13 odsto njih kaže da jeste čulo o tome.

Sa druge strane, većina ispitanika smatra da su kosovski Srbi najveće žrtve u periodu nakon sukoba: tako misli 36 odsto Srba i preko 40 odsto pripadnika ostalih manjinskih zajednica.

Ukupno gledano, upitani da li su u bilo kom trenutku bili izloženi kršenju ljudskih prava, 84 odsto ispitanih je reklo da jeste; 40 odsto njih su žene.

U vezi sa suđenjima za ratne zločine, sve tri kategorije ispitanika beleže porast u procentima onih koji znaju da se ona odvijaju (60 odsto Albanaca, 50 odsto Srba i 25 odsto pripadnika manjinskih zajednica). Međutim, razlike u oceni rada međunarodnih sudija i tužioca na Kosovu su drastične: 60 odsto pozitivnih kod Albanaca prema 65 odsto negativnih ocena kod Srba. Pritom se beleži porast nezadovoljstva Srba u odnosu na 2007. godinu.

Ispitanici imaju vrlo slične stavove i prema radu MKSJ: 71 odsto Albanaca i 63 odsto pripadnika manjinskih zajednica bez Srba smatra da taj sud zadovoljava međunarodne standarde, dok 83 odsto Srba smatra da taj sud ne zadovoljava međunarodne standarde. Pritom, broj Srba koji nemaju poverenje u ovaj sud je značajno porastao u odnosu na period od pre pet godina. Tada je oko 30 odsto Srba verovalo da MKSJ poštuje standarde, dok je 2012. godine taj procenat samo jedan odsto. Otprilike isti procenti beleže se i po pitanju poverenja u kosovske sudove, i kod Albanaca i kod Srba.

UNDP ističe kao pozitivan znak činjenicu da je značajno porastao broj Albanaca koji pozitivno ocenjuju rad Veća za ratne zločine u Beogradu, sa četiri na 30 odsto.

Ogromna većina ispitanika smatra da je utvrđivanje istine važno. Razlike u tome kojim sredstvima doći do istine, ipak postoje. Tako se suđenja za ratne zločine i dalje smatraju najboljim načinom da se utvrdi istina, ali je oslanjanje na činjenice utvrđene u sudskim procesima u padu kod obe zajednice: sa 33 na 26 odsto. Međutim, važan podatak, specifičan za Kosovo, je da preko 20 odsto građana Kosova navodi rad nevladinih organizacija koje se bave istragom ratnih zločina kao svoj izbor sredstva za utvrđivanje istine. Kako se navodi u ovom izveštaju UNDP Kosovo, NVO koje su radile na utvrđivanju i dokumentovanju činjenica o događajima u vezi sa oružanim


12

sukobom 1998-1999. doprinele su da poraste oslanjanje građana na njihov rad. Navodi se da su tome ključno doprinele publikacije Fonda za humanitarno pravo “Kosovska knjiga pamćenja 1998-2000” i izdavanje monografije Saveta za odbranu ljudskih prava i sloboda o ratnim zločinima na Kosovu 1998-1999. godine. Postoji i porast poverenja u medije kao izvor informisanja, ali je generalno taj procenat mali, svega 16 odsto.

Kada je u pitanju pomirenje, 56,3 odsto svih ispitanika smatra da je ono veoma važno, a još 28,4 odsto smatra da je važno u nekoj meri. Slični procenti su i kod ispitanika koji smatraju da je utvrđivanje istine o ratnim zločinima veoma važno (63,2 odsto) i važno u nekoj meri (27,8 odsto). Utvrđivanje istine je važno svima i jer preko 94 odsto ispitanika bez obzira na njihovu nacionalnost podržava rešavanje sudbine nestalih lica, dok preko 4 odsto njih to podržava “u nekoj meri”.

“Pomirenje često izaziva dosta kontroverzi, i ne bi trebalo da se povezuje sa prinudnim oproštajem, nekažnjivošću i amnestijom. Glavni cilj pomirenja je miran suživot i prevazilaženje podela na etničkoj osnovi, kroz razne mehanizme tranzicione pravde”, objašnjava se u izveštaju. Tumačeći procente, UNDP zaključuje da je “utvrđivanje istine o ratnim zločinima suštinski [...] povezano sa izgledima na pomirenje među pripadnicima dve najveće etničke zajednice na Kosovu. Evidentno je da su pomirenje i miran suživot mogući samo ako se postigne pravda za žrtve.”

U delu izveštaja nazvanom “Aktuelna dešavanja i mehanizmi tranzicione pravde na Kosovu”, navode se svi napori i promene u kosovskom društvu u tri oblasti: krivična suđenja, traganje za istinom i institucionalna reforma. Kao prva stavka u oblasti “traženje istine” navodi se Inicijativa za REKOM, a potom sledi formiranje međuministarske radne grupe za suočavanje sa prošlošću i pomirenje.1

Među preporukama – pored standardnih, u vezi sa unapređenjem rada institucija – koje se navode u izveštaju je i organizovanje nacionalnih konsultacija o tranzicionoj pravdi, koje će doprineti osmišljavanju nacionalne strategije za tranzicionu pravdu na Kosovu.

Preporučuje se i promovisanje tranzicione pravde, obuka novinara preko postojećih medijskih mreža za pisanje o ovim temama, kao i prepoznavanje uloge nevladinih organizacija u tom procesu.

Osnat Lubrani, stalni predstavnik UN programa za razvoj za Kosovo, napisao je za ovu publikaciju da se, “u pozadini važnih akcija koje se preduzimaju od strane Vlade Kosova i drugih institucija na konsolidaciji i uspostavljanju mehanizama za suočavanje

1 Osnovana je 4. jula 2012. godine, sa ciljem da pripremi nacionalnu strategiju za tranzicionu pravdu na Kosovu. Tekst o tome možete pročitati u !Glasu broj 7-http://www.zarekom.org/Glas-Inicijative-za-REKOM/Glas-Inicijative-Za-REKOM-7/2012.sr.html.


13

sa prošlošću”, UNDP nada da će ovaj novi izveštaj poslužiti kao korisno sredstvo za strateško planiranje i donošenje odluka od strane kreatora politika, aktera izgradnje mira, organizacija civilnog društva i međunarodnih partnera koji se bave tranzicionom pravdom2.

Jelena Grujić

2 Izveštaj je dostupan na http://www.kosovo.undp.org/repository/docs/English-Web_965257.pdf.

Općinski sud u Kninu presudio je 23. siječnja da Republika Hrvatska mora isplatiti 540.000 kuna (oko 72.000 eura) djeci Radivoja i Marije Berić, ubijenih 28. rujna 1995. godine u Varivodama. Ovo je prva presuda za naknadu štete u Hrvatskoj, u kojoj je priznata odgovornost države za zločine počinjene tijekom i nakon vojno-policijske operacije Oluja. Eugen Jakovčić iz Documente, koja je zastupala tužitelje, ocijenio je u izjavi zagrebačkom tjedniku Novosti da hrvatsko pravosuđe još nije donijelo nijednu pravomoćnu presudu za ratne zločine počinjene u Oluji i nakon nje, pa „kninska odluka predstavlja prvo istinsko institucionalno suočavanje sa zločinom – doduše u građanskoj parnici, ali i to je nešto“.

Jovan Berić prati suđenje u Kninu Photo: TPortal.hr

!Sud u Kninu: Država odgovorna

za zločine u Oluji


14

Do presude u korist tužitelja Jovana Berića i njegove dvije sestre došlo je u ponovljenom procesu, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske vratio suđenje na prvostepeni postupak. Naime, taj je sud još u siječnju 2012. donio rješenje da se žalba tužitelja prihvaća i zato ukida presude Županijskog suda u Šibeniku i Općinskog u Kninu, te se predmet vraća na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da je smrt bračnog para Berić bila uzrokovana terorističkim aktom, dakle, nasiljem izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti. Temeljem toga odgovorna je Republika Hrvatska, i to po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja. Jovan Berić i njegove sestre imaju pravo na odštetu bez obzira na to što ubojice njihovih roditelja nisu poznati i procesuirani.

Tužbu protiv države za naknadu štete zbog ubojstva roditelja, podignutu 2006. godine, prethodno su odbacili kninski i šibenski sud kao neutemeljenu - s obrazloženjem da se ne može utvrditi točan motiv ubojstva; te je bilo određeno da državi, koja je očito bila zakazala u svojoj bitnoj funkciji zaštite sigurnosti građana, Barić i sestre moraju platiti 54.000 kuna sudskih troškova. U ponovljenom postupku pred sudom u Kninu koji je rezultirao presudom u korist tužitelja, sutkinja Ana Jeleč Pecirep obrazložila je da nije sporno da je selo Varivode oslobođeno 5. kolovoza 1995. godine i da je nepuna dva mjeseca nakon oslobađanja ovog područja došlo do nasilne smrti kako roditelja troje tužitelja tako i još sedam civila, redom pripadnika srpske nacionalnosti, da se radilo o starijim osobama (od 60 do 85 godina) koji su ubijeni na svojim kućnim pragovima te da je Vrhovni sud u svojoj odluci zauzeo stajalište da uzrok štete teroristički akt.

Umjesto traženih 900.000 kuna dosuđeno je 540.000 kuna odštete. Sud je umanjio traženu odštetu, koliko su po orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda mogli dobiti oštećeni, sukladno zakonskom ograničenju po kome se može dosuditi samo 60 posto iznosa traženog za terorističke akte.

„Ovo je neka mala satisfakcija, a vjerujem da će i djeca preostalih žrtava biti ohrabrena ovom presudom“, izjavio je Jovan Berić, koji sve manje vjeruje da će ubojice njegovih roditelja, rođaka i susjeda, ikada biti uhvaćeni i kažnjeni. Eugen Jakovčić je rekao medijima da Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, vodi još 118 slučajeva obitelji koje čekaju odštetu za ubojstvo svojih srodnika. Istaknuo je da, iako se obitelji žrtava neće moći pozivati na kninsku presudu (hrvatski pravni sustav nije presedanski, kao anglosaksonski), ona omogućava drugim obiteljima varivodskih žrtava da dobiju odštete (ako su na vrijeme pokrenuli građanske parnice), te ohrabrujuća je kao signal sucima da u parnicama mogu ocjenjivati širi kontekst u kojemu su se pojedini zločini dogodili i dosuđivati odštete bez obzira što počinitelji nisu poznati i procesuirani - a što do sada nije bio slučaj.

Reparacije u potpunosti zavise od političke volje, što je poražavajuće.


15

Jakovčić se nada da je u kninskoj presudi riječ o „zaokretu u odnosu prema civilnim žrtvama rata, bar što se tiče hrvatskog pravosuđa“. A Državno odvjetništvo godinama odbija obeštetiti obitelji u izravnim nagodbama i tjera ih na sudove. U konkretnom slučaju, još nije otkrilo uniformirane ubojice civila iz Varivoda, ali je činilo sve da Berići ne dobiju odštetu, uključujući i pozivanje na zastaru, a što je sutkinja Jeleč Pecirep odbacila.

Presuda u korist tužitelja Jovana Berića i njegovih sestara nije pravomoćna, ali da ima značaj presedana govori i to što je šest dana nakon nje usvojen još jedan odštetni zahtjev sinova i kćeri ljudi likvidiranih 1995. u Varivodama. Općinski sud u Zagrebu usvojio je tužbeni zahtjev te dosudio da troje djece usmrćenog Marka Berića dobiju po 220.000, a Bošku Beriću, kojemu su ubijeni otac Jovo i majka Milka, 440.000 kuna. Inače, pred tim općinskim sudom u tijeku su još tri procesa za naknadu nematerijalne štete radi usmrćenja srodnika u Varivodama.

M. Mlakar

Ime i prezime

Organizacija Država Adresa Email Website Telefon Potpiši.Zbog sebe. Da se zna.Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi.Da krenemo dalje.

Pristupanje Koaliciji za REKOM


16

Dve presude za reparacije u korist žrtava nezakonitog postupanja MUP-a Srbije izrečene su nedavno u Srbiji, ali se i dalje ne može govoriti o promeni izrazito negativnog odnosa sudova prema pravu žrtava kršenja ljudskih prava. Fond za humanitarno pravo (FHP) ukazuje da sudovi u Srbiji i “dalje dosuđuju odštete koje su

Ime i prezime Država Adresa Email Matični broj/Osobni identifikacijski brojBroj lične karte/Broj osobne iskazniceBroj pasoša/Broj putovniceBroj vozačke dozvole

Potpiši.Zbog sebe. Da se zna.Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi.Da krenemo dalje.

Potpis podrške za osnivanje REKOM

!Presude u korist žrtava, odštete neadekvatne

Baraka u Šljivovici u kojoj je organizovan logor Photo: Šumadija press


17

neadekvatne ozbiljnosti kršenja ljudskih prava i višestruko su niže od odšteta za kršenje ljudskih prava koje nije u vezi sa oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije”.

Krajem prošle godine (22.11.2012.), Prvi osnovni sud u Beogradu doneo je prvostepenu presudu u korist Muje Vatreša za pretrpljeno zlostavljanje u logoru Šljivovica, u drugoj polovini 1995. godine. Reč je o prvoj presudi za teška kršenja ljudskih prava počinjena u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje, formiranim u julu 1995. godine, u kojima su, na način protivan odredbama humanitarnog prava, držani Bošnjaci iz Žepe. Grupa od 800 do 1000 Bošnjaka izbegla je u Srbiju bežeći pred Vojskom Republike Srpske u ofanzivi u julu 1995, kada se dogodio i genocid u drugoj zaštićenoj zoni BiH, Srebrenici. U Srbiju su pobegli preplivavajući Drinu, gde su odmah uhapšeni, i odvedeni u logore formirane specijalno za njih. Odatle su do aprila 1996. godine svi oslobođeni i odvedeni u treće zemlje ili nazad u Bosnu i Hercegovinu, a pod nadzorom Međunarodnog Crvenog krsta i Visokog komesarijata UN za izbeglice.3

FHP je još 2007. godine podneo više tužbi protiv države Srbije zbog torture nad Bošnjacima, zatočenim u logorima u Srbiji, koji i danas trpe posledice i imaju umanjenu radnu sposobnost. Jedino je u slučaju Vatreša dosuđena presuda u njegovu korist. Sud je obavezao Republiku Srbiju da Vatrešu isplati odštetu od oko 5000 evra.

Pred sudovima u Srbiji vodi se još pet suđenja povodom tužbi FHP-a u ime 15 ratnih zarobljenika iz logora Šljivovica i Mitrovo Polje. U isto vreme, za isti zločin nema pomaka na polju krivične pravde. Tužilaštvo Republike Srbije za ratne zločine nije reagovalo na krivičnu prijavu koju je FHP podneo 2011. godine protiv 50 pripadnika srpske policije, službi bezbednosti i vojske. U prijavi, oni se terete da su počinili ratni zločin nad ratnim zarobljenicima u ova dva logora u periodu od jula 1995. do aprila 1996. godine.

Druga i pravosnažna presuda za reparacije donesena je pred Apelacionim sudom u Beogradu. Ona se odnosi na teška kršenja ljudskih prava počinjena nad kosovskim Albancima 1999. godine, koji su nezakonito pritvoreni i mučeni, zbog čega su zadobili trajne fizičke i mentalne povrede. Prema podacima FHP-a, objavljenim 21.02.2013. godine, sud je doneo presudu u korist Sylejmana Bajgorija iz Podujeva/Podujevë, i obavezao Republiku Srbiju da mu isplati odštetu u iznosu od 200.000 dinara zbog torture koju su nad njim izvršili pripadnici MUP-a Srbije 1999. godine. Istom presudom je odbijena tužba Ekrema Nebihua iz Glogovca/Gllogoc, jer je veštak procenio da on nema trajnih posledica zbog svega što je preživeo u logoru. Sud je doneo dve različite presude za ista dela na osnovu procena sudskih veštaka o tome da li kod Bajgore i Nebihua postoji ili ne posttraumatski stresni sindrom kao posledica preživljene torture, usled čega su nasupile i trajne posledice po životnu aktivnost. Veštak je izneo mišljenje

3 Podaci dobijeni od zatočenika logora Ć.S. i od Međunarodnog Crvenog krsta.


18

da Nebihu nema PTSP, pa tako ni životne posledice. Tokom procesa, Sud je utvrdio da su pripadnici MUP-a RS bez osnova uhapsili Bajgoru i Nebihua i da su obojica u pritvoru proveli više od četiri, odnosno pet meseci, te da su u više navrata bili fizički i psihički zlostavljani. Tako je još jednom potvrđen paradoks koji karakteriše tranzicionu pravdu u regionu bivše Jugoslavije: ima sudski dokazanih zločina, ima žrtava, a nema osuđenih počinilaca niti adekvatnih odšeta za žrtve.

“Presude gde su dosuđivane odštete, iako nisu pravnosnažne, nesumnjivo imaju ogroman značaj za žrtve jer predstavljaju priznanje njihovih patnji od strane institucija države koja je odgovorna za kršenje njihovih prava. Sa druge strane, jako mali broj ovih presuda postane pravnosnažan, i uvek su dosuđene odštete ispod svakog minimuma. Iako su reparacije samo jedan deo ogromnog mehanizma tranzicione pravde, one u potpunosti zavise od političke volje, što je poražavajuće ako se ima u vidu da se postupci vode pred sudovima koji moraju da budu nezavisni”, kaže Petar Žmak iz Fonda za humanitarno pravo.

Nema pravosnažne presude za još jedan slučaj dosuđenih reparacija iz oktobra prošle godine. Presuda u Prvom osnovnom sudu u Beogradu je donesena u korist Mustafe Kolgecija, a protiv Republike Srbije koja snosi odgovornost zа zlostavljanje i nehumano postupanje koje su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije počinili nad ovim Albancem iz Suve Reke/Suharekë, tokom pritvora u periodu od septembra 1998. do januara 2000. godine. Sud je utvrdio da je Kolgeci tokom 16 meseci pritvora u četiri različita zatvora, neprestano bio izložen fizičkom i psihičkom zlostavljanju od strane policajaca, kao i da je tokom pritvora bio i bez elementarnih uslova dostojnih čoveka, uključujući i redovnu dostupnost hrane i vode. Jedan od zatvora u kojem je bio pritvoren je i Dubrava, gde se nalazio u trenutku kada je zatvor bio bombardovan. Kada je prošla neposredna opasnost iz vazduha, srpska policija je postrojila zarobljenike u Dubravi u dvorištu i na njih otvorila rafalnu paljbu. Ubijeno je 88 zatvorenika. Kolgeci je preživeo. Utvrđeno je da su svim tim prouzrokovane trajne posledice po njegovo zdravlje. Dosuđena je odšteta od 380.000 dinara. FHP, koji je u Kolgecijevo ime podneo tužbu, ocenio je odmah posle prvostepene presude da je iznos odštete i u ovom slučaju daleko od pravičnog.

Jelena Grujić


19

MEĐUNARODNA TRANZICIONA PRAVDA

Članovi petnaest porodica žrtava masovnog ratnog zločina u Katinskoj šumi počinjenog na samom početku Drugog svetskog rata, više od 70 godina kasnije bore se pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu (ESLJP) za svoje pravo na istinu o okolnostima stradanja njihovih srodnika.

Slučaj Janowiec v. Russia Suda u Strazburu sastoji se od dve tužbe protiv Ruske federacije po osnovu kršenja člana 34. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencije), podnete 19.11.2007. i 24.5.2009. godine. Tužbe su podneli advokati u ime 15 Poljaka, preživelih

žrtava iz Katinske šume i u ime njihovih naslednika, državljana Poljske i Sjedinjenih Američkih Država. Oni su optužili Rusku federaciju da nije vodila adekvatnu istragu o zločinu koji su počinili ruski vojnici egzekucijom oko 22.000 poljskih vojnika, ratnih zarobljenika, i time prekršili odredbe članova 2. (pravo na život) i 3. (zabrane nehumanog postupanja) Konvencije. Andrzej Janowiec je sin poljskog poručnika ubijenog aprila 1940. godine u Katinu, i jedan od podnosioca tužbi protiv Ruske federacije.

Zločin u Katinskoj šumi je jedan od najvećih masovnih zločina koji se dogodio u Drugom svetskom ratu, i za Poljake predstavlja jedno od najbolnijih mesta sećanja. Zločin je bio velikih razmera, i veoma brutalan. Mnogi od zarobljenih poljskih vojnika bili su izloženi strahovitim mučenjima i poniženju, pre nego što bi bili likvidirani metkom u potiljak. Fotografije o tom masakru koje su kasnije pronađene dokumentovale

Vladimir Putin pred spomikom Katinskim žrtvama Photo: Reuters

!Zločin u Katinskoj šumi pred Sudom posle sedam decenija

U Rusiji, istraga je zatvorena jer “su osobe koje su počinile zločin mrtve”.


20

su zastrašujuće scene: masakrirani leševi su visili po drveću i bili nasumice razbacani po čitavoj šumi, dok je velika većina ubijenih završila u masovnim grobnicama, razbacanim po čitavom regionu. Zločin je otkriven tek nekoliko godina nakon što se dogodio. U godinama koje su usledile nakon Drugog svetskog rata, zvanična Rusija odbijala je da prihvati odgovornost za taj masakr, i optuživala Nemačku da je izvršila zločin. Takvu interpretaciju sadržali su i školski udžbenici širom Ruske federacije, koji su obrazovali mnogo generacija građana iz čitavog područja bivšeg Sovjetskog saveza.

Važan korak bliže istini načinjen je nakon raspada SSSR. Do javnosti je (1990. godine) došao dokument sa potpisom šefa KGB-a Alexandera Schelepina upućenog 1959. godine tadašnjem predsedniku Komunističke partije Nikiti Khrushchevu, gde se navodi da je po Stalinovoj naredbi „u operaciji ubijena 21.857 osoba“. Ruski državni tužilac je pokrenuo istragu, ali nije bilo velikih pomaka. Potom, 2004. istraga je zatvorena jer „su osobe koje su počinile zločin mrtve“. Dokumenti iz istrage su većim delom postali dostupni javnosti, ali je jedan deo njih - ispostaviće se, onaj ključan za utvrđivanje istine o tom zločinu - označen kao „državna tajna“ i do danas je najvećim delom zapečačen.

No, istraga ruskih državnih organa iz 1991. godine obuhvatila je ekshumaciju oko 200 tela iz regiona Kharkov, Tver i Smolensk, i tom prilikom su u dokumentaciji o zarobljenima pronađena i imena Poljaka čiji naslednici sada vode spor protiv Rusije. Desetak godina kasnije, porodice su pokrenule više sporova pred ruskim sudovima, pozivajući se na pravo kao naslednika, na uvid u proceduralne dokumente zločina kao i u lične dokumente žrtava, pronađene tokom istrage. Svi njihovi pokušaji, koji su trajali sve do 2007. godine, odbijeni su. Sud u Moskvi zaključio je da se naslednicima ne može dodeliti status žrtve, pa time i pravo na dokumenta, jer tela njihovih srodnika nisu pronađena među ekshumiranih 200 tela.

U aprilu 2010. godine, Vladimir Putin posetio je mesto stradanja u Katinu, i položio cveće na spomenik. U izjavi datoj na licu mesta koju je preneo AFP, kaže se: “ Zločin se ničim ne može opravdati. Moramo očuvati sećanje na prošlost. Nemamo moć da promenimo prošlost, ali možemo da utvrdimo istorijsku istinu i pravdu.” Putin se nije izvinio zbog zločina. Poseta je usledila nakon što se srušio avion sa poljskim predsednikom Lech Kaczyńskim i još 95 poljskih državnika, na putu na komemoraciju u Katinskoj šumi. Ubrzo je Dimitrij Medvedev skinuo oznaku “državna tajna” sa velike većine dokumenata (ali ne sa svih), koji su ubrzo objavljeni i na njegovom zvaničnom veb sajtu. A potom je na državnoj televiziji u udarnom terminu prikazan i film poljskog režisera Andrzeja Wajde “Katin”, koji se bavi zločinom počinjenim nad poljskim vojnicima. Kako je tada javila Radio televizija Vojvodine, nakon prikazivanja filma i brojnih novinskih članaka u kojima se govorilo o tome zbog čega je Kaczyński leteo u Katin, drastično se povećao broj građana Rusije koji znaju ko je počinio zločin u Katinskoj šumi, i to sa 43 na 74 odsto.


21

Iste (2010. godine) u novembru, ruska Duma osudila je Jozefa Staljina što je naredio egzekuciju poljskih vojnika, i u saopštenju izdatom tim povodom navela da su izvršioci bili pripadnici sovjetske tajne policije.

Ostaje da porodice žrtava u potpunosti ostvare svoje pravo na istinu. Navi Pillay, Visoki komesar za ljudska prava UN, rekao je da „žrtve teških kršenja ljudskih prava i njihovi srodnici imaju neotuđivo pravo da znaju istinu o prošlim događajima koji su u vezi sa gnusnim zločinima izvršenim nad njima“4. Sud je 2012. godine objavio da još nije dobio sva dokumenta koja potražuje od Rusije, i polovinom februara je održano saslušanje argumenata obe strane.5

Jelena Grujić

4 Citirano prema “Families of Katyn Victims Invoke the Right to Truth”, Open Society Foundation, http://www.opensocietyfoundations.org/voices/families-katyn-victims-invoke-right-truth.

5 Svi detalji iz predmeta dostupni su na veb sajtu Suda u Strazburu: http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-110513#{%22itemid%22:[%22001-110513%22]}.

INTERVJU

Mirela Rebronja je koordinatorka Koalicije za REKOM u Crnoj Gori. Sprovela je izuzetno uspešnu kampanju za REKOM prošle jeseni. Radi u Centru za građansko obrazovanje, referentnoj organizaciji Koalicije za REKOM u Crnoj Gori. Završila je osnovne i specijalističke studije novinarstva na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Za !Glas govori o svom iskustvu kao zagovarača REKOM-a.

Mirela Rebronja, koordinatorka Koalicije za REKOM u Crnoj Gori

!REKOM je jedinstvena prilika za rešavanje bolnih pitanja u regionu

Ja duboko vjerujem da je vrlo teško bilo kome ko je spreman realno sagledati Prijedlog statuta koji je sačinila Koalicija za REKOM, da kao čovjek, i kao neko ko želi dobrobit sebi i društvu u kojem živi, ne podrži jednu takvu ideju.


22

Ni jedan ratni zločin nije kažnjen u Crnoj Gori, a sa druge strane, ta država je učinila najviše od svih država u regionu na polju reparacija. Kako to razumeti?

Kada su u pitanju suđenja za ratne zločine situacija u Crnoj Gori je veoma specifična. Do prije nekoliko godina, to apsolutno nije bila tema u javnom diskursu a sami sudski procesi su počeli prilično kasno. Mi imamo paradoksalnu situaciju da postoje ratni zločini, žrtve počinjenih zločina, ali ne i počinioci. Takva realnost ne vodi zadovoljenju pravde za žrtve a suđenja u konačnim ishodima su samo još jednom pokazala da jednostavno ne postoji volja, prije svega politička, da se odgovorni za počinjene zločine izvedu pred lice pravde. Zahvaljujući prvenstveno naporima civilnog društva, suočavanje sa prošlošću postalo je ipak pitanje o kojem se govori, i to pitanje sve više dobija na svojoj važnosti.

Pokazalo se da postoji snažna želja crnogorskog društva da pokaže spremnost i otvorenost ka procesu suočavanja sa prošlošću i zadovoljenju pravde za žrtve, na što svakako ukazuje i podrška inicijativi za REKOM, a to više ni političke elite ne mogu ignorisati. Sada postoji neka vrsta pritiska na njih da nešto urade. Shodno tome, polako se ti procesi pomjeraju sa mrtve tačke. Naravno, još je dug put pred nama, put koji će nas dovesti do punog zaživljavanja principa pravde za sve žrtve.

Mediji su za REKOM najviše zainteresovani u Crnoj Gori, čini se. Kako ste prevazilazili teškoće u animiranju medija za tešku temu suočavanja sa prošlošću?

Inicijativa za REKOM je ponudila jedinstven, prije svega pošten i inkluzivan pristup uspostavljanju tranzicione pravde, a ključ da mediji i uopšte javnost budu

Zahvaljujući prvenstveno napori-ma civilnog društva, suočavanje sa prošlošću postalo je ipak pi-tanje o kojem se govori.

Mirela Rebronja Photo: Centar za građansko obrazovanje


23

zainteresovani da prate razvitak tog procesa nalazi se u iskrenom i vjerodostojnom prikazu onoga čemu Inicijativa za REKOM teži i što ona u svojoj biti jeste.

Svakako je poseban izazov bilo to što se u Crnoj Gori o ratnim zločinima dugi niz godina sistemski ćutalo. To je razlog više što mogu reći da sam izuzetno ponosna na činjenicu da je Koalicija za REKOM doprinijela zapaženom rastu broja onih koji su svjesni da odgovornost za zločine leži na svim dijelovima društva, i da je naša moralna obaveza prema budućim generacijama da damo doprinos krajnjem cilju - a to je da se zločini na prostoru bivše Jugoslavije nikada više ne ponove, i da se pravda za žrtve učini dostižnom.

Prikupljen je veliki broj potpisa građana Crne Gore.

Veliki broj građana i građanki Crne Gore je potpisao podršku osnivanju REKOM-a, a posebno raduje i ohrabruje činjenica da je taj proces nastavljen i nakon kampanje koju smo realizovali od 26. aprila do 6. juna 2011. godine. U tom periodu prikupljeno je više od planom predviđenih 30 000 potpisa, ukupno 31 087, što dodatno ilustruje snagu i razmjere podrške koju je Inicijativa za REKOM dobila u Crnoj Gori. Ta brojka je za crnogorske prilike impozantna imajući u vidu i da predstavlja 10 odsto biračkog tijela.

Nakon 6. juna, Centar za građansko obrazovanje (CGO) je ostao adresa na koju su nastavili dolaziti oni koji su svojim potpisom željeli pomoći uspjeh Inicijative za REKOM, a taj proces traje i dalje, i broj potpisa se uvećava sa svakom aktivnošću Koalicije za REKOM u Crnoj Gori.

Predsednik Crne Gore Filip Vujanović je snažno podržao REKOM, i prvi primio javne zagovarače na razgovor. Kakvo je opšte raspoloženje prema REKOM-u u vašoj zemlji?

Iako to nije pravilo, u ovom slučaju možemo reći da opšte raspoloženje prema REKOM-u odgovara i odnosu predsjednika države, ali i ostalih političkih subjekata u Crnoj Gori. Tokom kampanje javnog zagovaranja mi smo se susreli sa predstavnicima svih parlamentarnih partija, kako vladajućih tako i opozicionih, i dobili nedvosmislenu podršku daljem razvoju Inicijative za REKOM.

Ja duboko vjerujem da je vrlo teško bilo kome, ko sasluša zagovarače osnivanja REKOM-a i ko je spreman realno sagledati Prijedlog statuta koji je sačinila Koalicija za REKOM nakon višegodišnjih konsultacija i otvaranja najšire ikada zabilježene regionalne debate o suočavanju sa prošlošću, da kao čovjek, i kao neko ko želi dobrobit sebi i društvu u kojem živi, ne podrži jednu takvu ideju.

Na drugoj strani, pitanje suočavanja sa prošlošću je jako osjetljivo i nepoželjno za političke elite, pa ga nije jednostavno pozicionirati u našim društvima. To nije tema koja donosi političke poene u Crnoj Gori, a čini mi se ni u regionu.

Kampanja „REKOM za budućnost“ u Crnoj Gori je pokazala da je podrška Inicijativi za REKOM odavno izašla iz krugova civilnog društva.


24

Mi u Koaliciji za REKOM smatramo da je vrijeme da vlasti svih zemalja bivše Jugoslavije postanu svjesne potrebe uspostavljanja tranzicione pravde i utvrđivanja činjenica o svim žrtvama. Ratno nasljeđe i dalje u znatnoj mjeri opterećuje postjugoslovenska društva i predstavlja prepreku za njihov dalji razvoj, i upravo iz tih razloga vjerujemo da će u skoroj budućnosti, bez obzira na dinamiku društveno-političkih zbivanja, vlasti zemalja regiona pristupiti otvaranju međudržavnog dijaloga o osnivanju regionalne komisije za koju se dugi niz godina zalaže skoro 2 000 udruženja i istaknutih pojedinaca iz svih zemalja bivše Jugoslavije. U prilog tome ide i činjenica da su predsjednici Crne Gore, Hrvatske i Makedonije imenovali lične izaslanike za REKOM, a očekujem da će to ubrzo učiniti i predsjednici ostalih zemalja, kako bi zvanično otpočela međudražavna komunikacija o Prijedlogu statuta REKOM koji je podnijela Koalicija za REKOM. Mišljenja sam da je osnivanje REKOM-a možda i posljednja prilika koju zemlje nasljednice Jugoslavije ne bi smjele propustiti, da na institucionalnom nivou riješe još uvijek brojna otvorena pitanja iz prošlosti.

Organizovali ste kampanju u saradnji sa marketinškom agencijom McCann Erickson. Kako je ona izgledala, i koji su njeni efekti? Šta iz tog vašeg iskustva može biti korisno za druge zagovarače REKOM-a u drugim zemljama?

Kampanja “REKOM za budućnost“, koju smo realizovali u saradnji sa PR agencijom McCann Erickson još jedan je dokaz u nizu da se uz iskren pristup, posvećenost i razumijevanje ideje može učiniti mnogo, a sa veoma malo sredstava. U kampanji je učestvovao veliki broj javnih ličnosti iz svijeta filma, muzike, pozorišta, književnosti, medija, alternativnih struktura, a odvijala se kroz dvije faze. Krajnji produkt je set fotografija ovih javnih ličnosti koje šalju poruku da je vrijeme za REKOM, i promo video koji podsjeća na stradanja koja su se dogodila 90-tih godina u svim zemljama bivše Jugoslavije, ali i pokazuje da je REKOM način da gradimo svjetliju, manje opterećenu i bezbrižniju budućnost sebi i generacijama koje dolaze.

Kampanja „REKOM za budućnost“ u Crnoj Gori je pokazala da je podrška Inicijativi za REKOM odavno izašla iz krugova civilnog društva, i da iz dana u dan dobija sve više javnih zagovornika, čime jača svoj legitimitet i poziciju u regionalnoj debati u oblasti suočavanja sa prošlošću.

Posebno želim da istaknem podršku agencije McCann Erickson, koja je na ovaj način postala naš saveznik u nastojanju da izvršimo pritisak na donosioce odluka da preduzmu nove korake u procesuiranju prijedloga za osnivanje REKOM-a. Cijenim da je izuzetno pozitivno i ohrabrujuće da se i privredni subjekti uključuju u našu kampanju cijeneći da je ona od javnog interesa, jer to na koncu pokazuje da su prethodne faze uspjele da senzibilišu širu javnost za ove teme i da jednostavno utemelje REKOM kao inicijativu od šireg društvenog značaja.

Naša saradnja sa McCann Erickson-om i upečatljiva kampanja „REKOM za budućnost“


25

može da posluži kao primjer svim zagovaračima da se kontinuirano mogu pronalaziti novi načini da javnosti svake od zemalja podsjetimo na važnost i potrebu uspostavljanja REKOM-a.

REKOM je zaista jedinstven, drugačiji mehanizam koji ima za cilj uspostavljanje pravde za sve žrtve ratnih stradanja, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu, geografsku pripadnost. Ima za cilj vraćanje dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama, i vodi uspostavljanju krajnje neophodne kulture sjećanja i saosjećanja među narodima postjugoslovenskih zemalja. U značajnoj mjeri će doprinijeti stabilizaciji odnosa u regionu i međusobnom pomirenju, i sa takvim ciljevima, duboko sam uvjerena, zaslužuje podršku svih onih koji žele da društva u kojima živimo učine boljim i doprinesu njihovom daljem razvoju.

Jelena Grujić

GLAS ŽRTAVA

Novinar Jusuf Trbić, koji smatra da je Bijeljina bila „generalna proba rata“, svjedočio je o svom stradanju na Trećem Regionalnom forumu o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, održanom u Beogradu, 11. i 12. februara 2008. Ispovijest njegovog komšije Đorđa Krstića objavljujemo u sljedećem broju.

Svjedočenje: Jusuf Trbić!Odgovorni su svi koji su okretali glavu

Mi žrtve bolujemo od iste bolesti i za sve nas su isti lijekovi i to moramo shvatiti.


26

Ja i moj prijatelj Đojo Krstić dolazimo iz Bijeljine. Mi smo dio jedne iste priče. Jedne priče, koja će vjerujem, unijeti bar iskru svjetlosti u ovaj veliki mrak koji je pao na naše živote. […] Vijekovima je to bio u pravom smislu riječi multinacionalni grad u kojem nikad nije bilo međunacionalnih sukoba. Čak ni u Drugom svjetskom ratu. Naprotiv, krajem 1941. godine u Bijeljini je potpisana jedna od šest poznatih muslimanskih rezolucija. To su bile peticije upućene ustaškoj vlasti za zaštitu Srba. Poput drugih gradova: Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banja Luke i Prijedora, i u Bijeljini su peticiju potpisali i svi imami, dakle vjerski službenici koji su vodili džamije. I mi smo živjeli, rađali se i odrastali u takvoj atmosferi. I to je trajalo sve do 1. aprila 1992. godine, kada su rano ujutro iz Srbije došli ljudi u uniformama, poslije smo saznali da su oni bili pripadnici specijalne policije na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Njih su raširenih ruku dočekali domaći SDS-ovci, pripadnici stranke koja je imala apsolutnu, potpunu vlast u Bijeljini tih dana, a koja je na vlasti i danas. I Bijeljina je poslužila kao generalna proba rata.

S jedne strane su bili uvježbani uniformisani ljudi a sa druge bespomoćni civili koji nisu znali šta se dešava. Arkanovci su počeli da upadaju u kuće u kojima su na svoje veliko iznenađenje, zaticali uvijek isti prizor; Bošnjaci i Srbi zajedno. Meni se dogodilo da sam odveden iz kuće mog punca, odveden u Arkanov štab. Nakon cjelovečernje torture ja nisam ličio na ljudsko biće. U kući iz koje sam odveden bilo je dosta ljudi, među njima i komšije Đojo Krstić sa svojom ženom Marom, komšija Miloš Đurković i neki drugi ljudi [...]. Poslije smo shvatili da su oni bili s nama zbog nas a ne zbog sebe. Ja sam čudom preživio. Mnogi drugi nisu, jer sam u to vrijeme za tako malu sredinu bio suviše poznat a neko je iz Bijeljine javio na Radio Sarajevu da sam ja odveden, pošto novinari nisu imali pristupa Bijeljini, osim nekolicine probranih iz Beograda i Novog Sada. Onda su to prenjeli svi ostali mediji i došla je naredba Arkanu da me [se] ostavi, privremeno vjerovatno, živog, jer svejedno nisam imao kud. Bijeljina je bila potpuno opkoljena i potpuno u rukama te tadašnje vlasti i arkanovaca i ja sam doveden nazad kući.

Nakon toga je čovjek koji je došao sa mnom u Beograd, Đojo Krstić, sklonio sve nas [...] u kuću svog brata Drage. Da biste shvatili šta je on, u stvari, uradio, treba da znate da su u Bijeljini tih dana ubijani ljudi na ulicama, u svojim dvorištima. Ubijane su čitave porodice bez ikakvog, naravno, razloga. Ljudi nisu znali uopšte o čemu se radi, jer 1. april, to je bio dan prije bilo kakvih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, prije bilo kakvih masovnih ubistava. Niko nije imao predstavu o tome šta se događa. Ja sam znao da će me domaći patrioti tražiti i da će me naći. Na ulazu u dvorište ja sam rekao Đoji da je bolje da nađem neko drugo rješenje, jer ne želim da njima nanesem zlo. Ako me nađu kod njih, mogu i oni stradati. On me je pogledao u oči i rekao mi: „Ti si, Jusufe, naš gost. I ako neko u ovoj kući treba da pogine, to ćemo biti prvo moj brat i ja, pa onda ti.“ Oni su me liječili tih nekoliko dana, čuvali su nas i kad smo krenuli, taj dan je bio Bajram, oni su napravili bajramski ručak, i ispratili nas plačući, kao da smo čitav život proveli zajedno. Nakon toga, naravno, mi smo održavali kontakte čak i u toku rata.


27

Bijeljina je kraj u kojem nije bilo nikakvih ratnih sukoba. Linija fronta je bila jako daleko a protjerano je više od 35.000 od ukupno 37.000 Bošnjaka. Stotine ljudi je pobijeno, hiljade je prošlo kroz logore i prinudni rad. Bilo je mnogo silovanja. Svi su opljačkani, poniženi i toliko užasa je počinjeno da to nije moglo stati u knjigu, drugu moju knjigu o tim događajima koja je nedavno izašla. [Trbić misli na Majstore mraka, publikaciju izdanu 2007. godine] A pominjem je zbog sledeće zanimljivosti: dva recenzenta te knjige zovu se Duško Tomić i Lazar Manojlović. Dakle, u moru tog mraka o kojem ta moja knjiga govori, pojavljuju se zrnca svjetlosti. Pojavljuju se ljudi koji svojom dobrotom nadrastaju to vrijeme i koji nama koji smo se vratili u svoj kraj, govore da mi tu možemo ostati i da ima nade za sve nas.

Danas [...] vlast govori da ne možemo živjeti zajedno a mi živimo zajedno. U Bijeljini nema nikakvih problema među Bošnjacima i Srbima, pogotovo onim Srbima koji su živjeli prije rata u Bijeljini. Ali mi svi zajedno, pogotovo, naravno, mi Bošnjaci, imamo velikih problema sa vlašću. Kod nas su na vlasti danas kao što su i nekad bili SDS i radikali. Ta vlast se trudi svim silama da očuva rezultate etničkog čišćenja. Bijeljina

Jusuf Trbić Photo: FHP arhiva


28

je danas isti grad kakav je bio i 1995. godine. Imamo i ulicu Draže Mihajlovića, čak i ulicu Arkanove garde. To je jedna velika ulica kojom je ta garda ušla u Bijeljinu. Imamo iste zastave, simbole. Imamo iste nazive ustanova. Isti jako visoki nivo diskriminacije Bošnjaka, zbog koje je ta vlast natovarila na leđa opštine ekonomske sankcije američke administracije i Evropske unije. I zbog tih sankcija patimo i ja i Đojo podjednako. I Bošnjaci i Srbi u Bijeljini. Ne pate samo oni koji su toliko napunili džepove da njima nikakve sankcije ne mogu naškoditi.

Drago mi je da sam bio ovdje. Čovjeku sa strane bilo bi teško povjerovati da se i ovakve priče kakve smo sad čuli, mogu čuti usred Beograda. Znam da Nataša Kandić nije naročito masovna pojava, ali ovo što sam vidio ovdje može svima nama da kaže jednu veoma važnu stvar – mi žrtve, svi koji se smatramo žrtvama na bilo koji način, zapravo pripadamo jednom narodu. Mi smo i manipulisani i progonjeni i ubijani zbog ciljeva koji su za nas bili manje-više daleki i nepoznati i mi smo sada suprotstavljeni jednoj drugoj strani koja je sve to organizovala i napravila a koja međusobno nema nikakvih problema, nema nikakvih sukoba i koja jako dobro živi na svemu onome što je uradila. Jedina šansa svih žrtava jeste da zajednički podignu svoj glas, da usprave tu svoju zajedničku patnju, koja je ista kod svih ljudi, kod svih žrtava, bez obzira na to kako se oni zovu, da dignu tu patnju kao zastavu i da traže ono što im pripada. Da traže u prvom redu istinu o onome što se dogodilo, jer bez te istine može nam se za koju godinu ponovo dogoditi ovo što nam se sada dogodilo. Da traže odgovornost za one koji su krivi. Da svi pogledaju sebe u oči da vide kolika je njihova moralna pa ako hoćete i politička odgovornost, kolika je njihova odgovornost zato što su glasali za te ljude, zato što su ćutali, zato što su svojim okretanjem glave pomogli tim kolovođama zla da naprave to što su napravili.

Mi žrtve svi bolujemo od iste bolesti i za sve nas su isti lijekovi i to moramo shvatiti. Želim samo da vas pozovem da sa ovog skupa ponesemo jedno zrnce nade da će u ovom mraku koji je pao po nama ipak kad-tad doći poneki trag svjetlosti i da će ta svjetlost vjerovatno krenuti sa ovakvih mjesta kao što je ovo danas.


29

PROCES REKOM Debata o instrumentima za otkrivanje i kazivanje činjenica o prošlosti pokrenuta je u maju 2006. godine na Prvom regionalnom forumu za tranzicionu pravdu, koji su organizovali Fond za humanitarno pravo (Srbija), Istraživačko-dokumentacioni centar (BiH) i Documenta (Hrvatska). Učesnici, predstavnici nevladinih organizacija i udruženja porodica nestalih i žrtava iz post-jugoslo-venskih zemalja, zauzeli su se za regionalni pristup u utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, s obrazloženjem da se rat odvijao na području više država i da žrtve i počinioci, u većini slučajeva, ne žive u istoj državi.

Koalicija za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u ratovima u bivšoj Jugo-slaviji (REKOM) osnovana je na Četvrtom regionalnom forumu za tranzicionu pravdu, 28.10.2008. godine u Prištini. Inicijativa REKOM je tokom preko tri godine intenzivnih konsultacija u celom regionu nekadašnje SFRJ, sa preko 6000 različitih učesnika, podstakla najo-bimniju društvenu debatu ikada organizovanu na ovim prostorima. Na osnovu predloga, zahteva, potreba i stavova učesnika tog konsultativnog procesa za osni-vanje REKOM, napisan je i 26.03.2011. godine javnosti predočen predlog Statuta REKOM, koji je, zajedno sa više od pola miliona potpisa podrške, upućen najvišim insti-tucijama država u regionu.

U oktobru 2011. godine formiran je regionalni tim zagovarača za REKOM, koji predvode finalnu fazu pro-cesa REKOM. Od država regiona se traži osnivanje neza-visne, međudržavne Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji bivše SFRJ u periodu 1991-2001. Stav Koalicije za REKOM je da osno-vni zadatak REKOM-a treba da bude utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i imenovanje stradalih, ubijenih i nestalih, a o ostalim ciljevima i zadacima konačnu odluku bi trebalo da donesu vlade, koje će zajednički osnovati REKOM.

!Glas je publikacija čiji je osnovni cilj da informiše članove i članice Koalicije za REKOM, brojne podržavaoce Ini-cijative i svu zainteresovanu javnost o procesu REKOM. Publikacija se bavi i progresom tranzicione pravde u regionu. Izdanja su na bosansko/hrvatsko/srpsko/crno-gorskom, kao i albanskom, engleskom, makedonskom i slovenačkom jeziku.


30

13/2013mart / ožujak

BHSC

Documents

13/2013...nastavi, kako piše sarajevski Dnevni avaz, „pokazali su visok stepen zainteresovanosti i senzibiliteta za pitanja humanitarnog prava“. U aktualnoj fazi projekta kome