Gospođa Sabina- sažetak

likovi:

Sabina Lozar, Ivan Lozar, Zorka Lozar, Jakov Vojnić, Viktor Ribičević, Mavro Šarinić, Jela Martinić, Ruža Martinić, Celestin Solarić, Ilija Hribar, Milan Krišković

Radnja se događa u pokladno vrijeme u Zagrebu...

Viktor Ribičević mladi je podstanar kod gospođe Regine Lukaček, sprema se za izlazak i veoma je veseo jer ide u kuću k Zorki Lozarovoj u koju je zaljubljen. Zamoli gospođu Reginu da mu posudi novaca,ali ona nema tako da mu obeća 5 dukata za sutra. Ribičević hvali Zorku, njezinu ljepotu i vrline, a gđa Regina mu povjeri da je obavljala neke poslove za Sabinu Lozar, Zorkinu majku. Nosila je njezinu srebrninu u zalagaonicu, ovo začudi Ribičevića jer su Lozarovi bogata obitelj. Zatim po njega dolazi njegov prijatelj Mavro Šarinić, kojeg zanima hoće li na domjenku kod Lozarovih na koji idu biti i Ruža, lijepa djevojka u koju se on zagledao još kad je služio u vojsci u Karlovcu. Dolazi trhonoša i donosi Ribičeviću košulju koja mu je premalena, a nakon toga prijatelji veselo odlaze k Lozarovima. Usput Ribičević priča i opisuje Sabinu kao ženu koja je dobra i plemenita iako se pomalo povodi za modom i društvom, te napominje kako je Zorka divna djevojka, Mavro je malo ozbiljniji te govori kako nije dobro da se mnogo čuje o nekoj djevojci, a o Zorki se mnogo čuje. Ribičević se žali kako želi stupiti u brak s djevojkom iz neke dobre obitelji te kako mu je dosta pijančevanja jer doista mnogo piju, on se želi smiriti. Uz put na zabavu vide Milana Kriškovića kako razgovora s nekom djevojkom u kavani. Potom dolaze na zabavu kod Lozarovih gdje sreću Iliju Hribara i potom gđu. Sabinu koja ih veoma srdačno pozdravi, ali nakon što ih otpremi u dvoranu k mlađim gostima požali se mužu Ivanu Lozaru kako ih nije trebao pozvati na zabavu jer oni k njima dolaze samo jesti, piti i lagati djevojkama. Mavro odmah ugleda Ružu i očito je da su oboje potreseni i začarani tim susretom, on se pođe predstaviti njoj i njezinoj tetki Jeli koja je bogata udovica blage i pomalo naivne naravi. Na zabavi je i Zorka koja dolazi k njima i Ribičević je njom očaran, potom, tu je i Irena Lozar, Ivanova sestra koju nitko ne voli jer je stara djevojka i vječno namrgođena, te se poslije dogodi neugodan prizor s njom i Sabininim drugim djetetom, malim Silvijem koji Irenu u jednom trenutku zabave izmakne stolicu tako da ona padne. Potom svi odlaze na večeru, a zatim dolazi i sjeda za stol Jakov Vojnić, mladić koji radi kao učitelj Silviu i Zorki. Nakon njega dolazi i Milan Krišković koji se ispričava što kasni jer je bio na sjednici za ples za dobrotvorne svrhe, govori kako su imenovali Sabinu patronesom, ali Ribičević i Mavro znaju da je to laž jer su ga vidjeli u kavani s onom djevojkom. Njihov zavjerenički pogled primjeti Zorka koja prisili Mavra da joj oda što je taj pogled značio. U međuvremenu razgovaraju Sabina i Solarić o udovici Jeli. Milan i Zorka se došaptavaju i on ju nagovori da se nađu sutra zbog nepoznatog razloga. Potom Hribar i Solarić jedan za drugim održe govor u kojem jedan hvali drugoga i u biti se jako ulizuju jedan drugom. Potom svi ustaju od večere i odlaze plesati, Zorka pleše s Ribičevićem i osjeća se sretnom, zamišlja kako će se udati za njega, ali zatim joj bude loše jer joj Ribičević počne govoriti o ljubavi. Nakon nekog vremena Sabina i Hribar razgovoraraju o udovici Jeli, obojica, i on i Solarić voljeli bi se domoći njezinog bogatstva ženidbom. Mavro i Ruža su jako sretni jer plešu skupa. Sabina se sada opet dogovara sa Solarićem kako bi on mogao oženiti udovicu Jelu i tako pomoći i Sabini u njezinim novčanim poteškoćama. Sabina odlazi nagovarati Jelu. Jela joj napominje da bi joj trebala vratiti 500 forinti koje joj je posudila, a Sabina obećaje da će to biti sutra. Sada plešu Zorka i Vojnić a ona je vrlo blijeda i tiha te joj ubrzo pozli pa pobjegne u svoju sobu. Tu ju

1

slijedi Vojnić i ona mu dopusti da ju poljubi jer on voli nju i ona njega. Na taj prizor naleti Sabina i veoma ljutita otjera Vojnića jer zna da on nema novaca. Mavro prati Ružu i Jelu doma.

Ujutro se Sabina budi i otkriva da je Ribičević ostao prespavati kod njih jer je previše popio. Muž joj odlazi na posao i ona mu spominje da joj treba još novaca ali on govori kako nema i da će ga otjerati u bankrot. Ribičević se budi a Sabina koja je u međuvremenu krivotvorila mjenicu i potpisala ju Jelinim potpisom, pošalje ga da pokupi te novce od Petra Vojnića ( sada Sabina tek doznaje od Ribičevića da je to stric Jakova Vojnića) jer je to kao novac koji treba Jeli ali je nju sram to sama napraviti. Uputi ga neka donese novac njoj a ona će ga poslati Jeli. Usput ga nagovara i mami pričama o Zorkinoj i njegovoj ljubavi. R ode, a Zorka se budi, sada Sabina i Zorka koje su se bile posvađale nakon onog prizora s Vojnićem se pomire i Zorka tvrdi da se prevarila i da ne voli Vojnića zapravo. Sabina potom šalje Zorku k ocu u ured, Zorka putem sreće Vojnića koji ne zna kako bi joj pristupio međutim ipak to učini na kraju, oni razgovaraju i Zorka mu potvrdi da ga voli, ali potom dolaze do ureda njezinog oca i ona odlazi obećavši mu samo da će se još vidjeti. Sada doznajemo nešto više o Vojniću, on je seljačko dijete koje je došlo u grad k svom bogatom stricu nakon što je završio mnoge škole i stekao dobro obrazovanje, sada i on želi biti dio gospodskog kruga, međutim puno je kartao i trošio tako da ga je stric koji ga nije mogao promijeniti odlučio izbaciti iz kuće. Sada on živi od svoje plaće kao učitelj i sanjari o Zorki jer je uistinu zaljubljen u nju. Putem on sreće Ribičevića koji je jako sretan. Zorka se vraća k Sabini i govori da nije uspjela dobiti novac od oca, k Sabini dolazi i Solarić i njih dvoje se dogovaraju kako će se on „ žrtvovati“ da oboje dobiju Jeline novce, s tim da bi Solarić radije htio dobiti mladu i lijepu Ružu. Ribičević dolazi s novcima kod Sabine i otkriva joj svoje osjećaje za Zorku, a njoj bi pogodovalo da Zorku uda za njega tako da mu ona pomaže i nagovara ga još uz to.

Lozar dolazi kući i oni se svađaju jer nemaju novaca, a zatim mali Silvio izda Zorku i kaže kako je ona poljubila Kriškovića na stubama još prije i kako je on to vidio. Sabina opet oštro ukori Zorku. Potom Sabina odlazi kod udovice Jele i priča joj o Solarićevoj ljubavi i nagovara ju tako da Jela na kraju pristane da ju Solarić posjeti. Sabina joj spominje kako su se na plesu Ruža i Mavro pogledavali.

Idući kući Sabina primjeti kako Zorka odlazi iz stana Milana Kriškovića te bijesna odlazi po nju. Zorka se brani kako će ju Milan oženiti, ali potom joj Sabina spominje kako ju Ribičević ljubi, Zorka govori da to zna i tako se zapravo one dogovore da će se Zorka udati za Ribičevića. Solarić posjeti Sabinu i nije sretan jer će dobiti udovicu umjesto Ruže, ali ipak pristane zbog novca. Potom dolazi i Hribar a Sabina tješi i njega da ga udovica voli te da će mu ona pomoći.

Sutradan, šećući Ilicom Ivan Lozar sretne Milana i natjera ga da dođe k njima na ručak iako to Milan nikako ne želi s obzirom da je Sabina uhvatila njega i Zorku, međutim ne može odbiti Lozara i odlazi na ručak gdje je i Ribičević. Nakon ručka Sabina odvuče Ribičevića i Zorku i ostavi ih same u sobi da se sporazumiju u vezi braka i oni izjave ljubav jedno drugome ( više nitko živ ne zna u koliko se mjeri Zorka pretvara zbog svoje majke a koliko to misli) i ona pristane biti njegovom ženom. Sretni objave vijesti Sabini i Lozaru. Odluče se što prije vjenčati i nakon te odluke Ribičević provodi sve više vremena kod Lozarovih, a tijekom jedne šetnje s Mavrom po Ilici, Mavro mu kaže kako je poslao pismo Ruži, a i ona ga svaki dan čeka na prozoru da on prođe. Obojica vide Solarića kako ulazi u udovičinu kuću. On dolazi nagovoriti udovicu da se uda za njega i to mu i uspije pomoću laži i pretvaranja. Usput mu udovica pokaže pismo koje je Mavro ostavio Ruži a koje je ona uzela bez

2

njenog znanja, Solarić ocrni Mavra pred udovicom i kaže kako on nije za Ružu jer je propalica. Dogovore se da će Solarić ponovno posjetiti ju kako bi se sve još dogovorili, također i u vezi novca.

Udovica objavi tu vijest Ruži, a ona joj prizna da joj se ne sviđa Solarić jer je ogavan i jer je buljio u nju na plesu, ali joj udovica ne vjeruje jer misli da ovaj voli nju. U sumrak Mavro opet šeće u blizini Ružine kuće i tako ju sretne, oni su oboje uzbuđeni i smeteni zbog tog susreta, on joj spominje pismo koje joj je poslao ali ona ne zna za njega i uvjerava ga da bi mu inače odgovorila. On ju zamoli da joj ponovno piše a ona pristane sretna i obeća mu odgovor. Mavro je zbog toga vrlo sretan.

Ribičević je otkazao ugovor za stan kod gospođe Regine i sada joj pomaže sastaviti oglas za nove stanare. Zamoli ju da mu da novca jer mu treba za vjenčanje ali ona nema. On joj laže kako ima bogatu tetku u Beču koja će mu dati novce tako da joj može vratiti on što joj već duguje. On je zapravo do grla u dugovima i zadužen je kod svih lihvara. K njemu dolazi Jakov Vojnić i priča mu kako Zorka zapravo voli njega te da su se onda na plesu kod Lozara poljubili. Ribičević je bijesan i izbacuje Vojnića iz sobe. Potom očekuje Kriškovića da ga odvede Hribaru kako bi mogao posuditi novac od njega. Krišković ga odvede ali Hribar tvrdi da nema novca, potom ipak da mu može nešto posuditi ali u međuvremenu dolazi neka udovica nesretna do njega i Ribičević čuje kako ju Hribar iskorištava i shvati koliki je on lopov tako da ni slučajno ne želi imati veze s njim. Sastaje se sa Zorkom nakon toga i ne može izdržati a da joj ne spomene što mu je Vojnić rekao, ali ona laže i tvrdi da se je Vojnić ljubio sa sobaricom, i da ga se ona gotovo i ne sjeća. Ribičević je potom ponovno sretan.

Solarić i Sabina se dogovaraju oko njegove ženidbe a nakon što on ode dolazi Hribar koji zahtjeva natrag novce koje je Sabina još prije posudila od njega i žali se jer udova Jela ne želi njega, Sabina mu laže da je udova zaljubljena u Solarića i da tu ona nije mogla ništa učiniti. Hribar ne vjeruje u to te nakon što oni svi odlaze u kazalište on se vraća k Lozarovoj kući pod izgovorom da je ostavio kišobran i susreće Irenu koju nagovara da se uda za Solarića jer ga jedino ona može spasiti od propasti i toga da ostane zao čovjek. Nagovori ju neka napiše pismo udovi Jeli u kojem ocrnjuju Solarića tako da se ona ne želi udati za njega. Zadovoljan svojom spletkom on odlazi.

Jakov Vojnić nakon što je otjeran iz kuće Lozarovih s mjesta učitelja sada živi u hladnom i pljesnivom stanu i tu ga zatekne vijest da mu je stric, bogati Petar Vojnić, bolestan i da ga zove k sebi. On odlazi k njemu i oni se pomire te mu stric sve oprosti. Udova Jela se žali Sabini kako je primila pismo koje ocrnjuje Solarića i želi doznati tko joj je pisao. Doznajemo da je Petar Vojnić umro i da je Jakov sada bogati nasljednik svog strica i tako najpoželjniji ženik u Zagrebu. Zorka koja je s Ribičevićem sada je otresita i ljuta na njega te on ne razumije zašto je takva. Čini se da Sabina i Zorka nešto smišljaju.

Jakov nakon sprovoda strica je tužan i razmišlja o tome kako voli Zorku. Hribar dolazi k njemu i pretvara se da je bio najbolji prijatelj njegovog strica i da mu je pokojni stric preporučio Jakova. On mu ne vjeruje i to se dokaže istinitin kada dođe sluga i prepozna Hribara kao čovjeka kojega je jednom izbacio iz Vojnićeve kuće, a potom i ona stara udovica koja potvrdi da je Hribar lopovc i lihvar, te Jakov kaže slugi neka izbaci Hribara ponovno na ulicu. Zorka i Sabina sreću Jakova na ulici i sada mu se obje smiješe i lijepo ga pozdravljaju. Večer je, Zorka ignorira Ribičevića te se ona i Sabina pretvaraju da je Sabini loše te da idu spavati, ali zapravo odlaze na krabuljni ples gdje se nadaju da će sresti Vojnića jer ga sada obje žele uhvatiti i natjerati da se ipak oženi Zorkom. Nakon nekog vremena na ples ipak odluči poći i Ribičević. Svi su na krabuljama, a Sabina i Zorka doznaju koja maska je Vojnić i šalju maskiranu Ružu da sve ispriča Vojniću o Zorkinoj ljubavi. Ona to učini i on pristane

3

ponovno vidjeti Zorku, te se njih dvoje sastanu i izjave si ljubav i odmah počnu planirati kako će se oženiti jer ga Zorka voli zbog njega samog, a ne zbog njegovog novca. Međutim, dogodi se nesporazum i Ruža se obrati jednoj drugoj maski koja je ista kao Vojnićeva, te mu spomene Zorkino i njegovo pomirenje, a ispadne da je pod tom maskom bio Ribičević. On je sada bijesan i odlazi u grad gdje počne piti i smišljati osvetu. U međuvremenu Ruža i Mavro plešu i drže se skupa neprestano. Udova Jela primila je još nekoliko pisama i sada misli kako će otkriti pravo lice Solarićevo na plesu jer je počela vjerovati tim pismima. Namjerno nije rekla sve Sabini kako on to ne bi mogla spriječiti. U pismu je navedeno kako će prava Solarićeva ljubav doći kao Mlečanka na zabavu i naposlijetku se pokaže da je doista tako i ispadne da je to Rezika, sluškinja Lozarovih. Jela to sve povjeruje i to ju skrha te joj zamaskirani Hribar pomaže kako bi joj se dodvorio, a cijela ta spletka s Mlečankom je zapravo ideja Hribara i Irene koji su to i omogućili.

Sabina ujutro dočeka udovu Jelu koja je ljuta na Solarića, ali ju ona uspije pomalo razuvjeriti, međutim sada je Sabina pomoću Jele doznala da je Irena pisala ona pisma, također misli o tome kako će joj sada Vojnić postati zet te kako se može riješiti Ribičevića. Zorka spava jer je bolesna od pretjodne noći, a Vojnić dolazi k Lozarovima a oni ga sretni dočekuju. Sabina razgovara s njim i nagovara ga da oženi Zorku pričajući kako su to sve bile glasine da se je ona s Ribičevićem trebala oženiti, te da je čak i sam Ribičević lagao Vojniću onda kad ga je Vojnić posjetio. Potom Vojnić odlazi do bolesne Zorke i njih dvoje si izjavljuju ljubav. Ribičević uto dolazi ali ga Sabina izgrdi i kaže mu kako ga Zorka sada ne želi jer je išao na krabuljni ples, a Zorka i ona su bile tamo samo da provjere hoće li on biti tamo. Nakon što ona ode on proplače a potom ode iz njihove kuće.

Nakon 4 mjeseca cijelo društvo dolazi na posjed udove Jele koja se ipak pomirila sa Solarićem i udat će se za njega, ali ne vjeruje mu posve, a i on je bolestan u zadnje vrijeme. Vojnić je počeo živjeti sa Lozarovima i postao gazda u obitelji koji plaća sve, a Sabina i Zorka su često naručivale skupocjene stvari. Milan Krišković isto tako stanuje s njima jer ga Vojnić smatra svojim tajnikom. Ruža spominje Zorki kako joj je Mavro Šarinić opet poslao podugačko pismo i oni se zbilja vole. Nakon ručka gosti odlaze a Ruža čita Mavrova pisma i odlazi se naći s njime na njihovom skrovitom mjestu. Tamo ju međutim dočeka Solarić koji joj govori da je s njezinom tetkom samo da može biti u njezinoj, Ružinoj, blizini. Uhvati ju oko pasa ali dolazi Mavro koji ga odgurne i oni pobjegnu pred Solarićem.

Nakon tri mjeseca Mavro dolazi do Ribičevića koji još uvijek živi kod gđe Reginem, on mu govori kako je vidio Vojnića u kavani i izgrdio ga jer je bio pijan, i da mu Zorka više nije u srcu, potom oni odlaze k ljetnikovcu udove Jele. Solarić je umro od bolesti, tako da sada nitko više nije govorio protiv Šarinića i on je uspio u svom naumu da bude s Ružom, a zavoljela ga je i udova Jela koja je uvidjela da je on dobar čovjek.A sada je Mavro uspio združiti i udovu Jelu sa Ribičevićem tako da će se i oni oženiti.

Nakon nekog vremena oni se svi sretnu u kazalištu na operi Faust, te se Lozarovi zgražaju kako su Ruža i Mavro otišli u Italiju na putovanje.

Jakov Vojnić je postao doktor i iako je nakon toliko vremena koliko je živio s Lozarovima uvidio sve njihove mane i njegova ljubav za Zorku je ohladnjela, on se svejedno oženi njome jer ga Sabina i Zorka nagovore pomoću grofa Roberta, njihovog rođaka koji mu obeća ono zadnje što Vojnić želi, da postane plemić.

4

Dozna se da je Ivan Lozar pronevjerio deset tisuća forinti i sada Hribar želi da mu vrate sve novce, očajna Sabina odluči ukrasti novce od Jakova Vojnića nakon što on ode u Peštu poslom. Ona nagovori Zorku da joj pomogne i tako one ukradu 16 tisuća iz sefa. Nakon što se Vojnić vrati iz Pešte gdje je postao plemić one i grof Robert ga prestraše jer su u krabuljama, a potom mu ispričaju kako je netko ukrao novce Lozaru te da su morali uzeti novce od grofa Roberta kako bi to podmirili. Vojnić ih kori kako su trebali uzeti novce od njega, a potom mu oni objave kako je gorf Robert izgubio okladu a Sabina je dobila. Na upit kakva je to oklada oni mu kažu da se je Sabina kladila da se on neće ljutiti ako uzmu njegove novce, a grof da hoće. Pošto je grof izgubio okladu sada će morati učiniti Vojnića barunom, koji je to, navodno i zaslužio.

KRAJ

Realizam je književno razdoblje koje traje od 30-ih do 80/90-ih godina 19. stoljeća. Nakon

romantizma koji ističe izdvojenog pojedinca, realizam opisuje svakidašnju sadašnjost. Dok su

romantičari njegovali liriku, realisti se okreću prozi – roman postaje glavna književna vrsta. Glavni

nositelji hrvatskog realizma: Eugen Kumičić, Ante Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac,

Vjenceslav Novak i Silvije Strahimir Kranjčević (rođeni krajem pedesetih i početkom šezdesetih

godina 19. stoljeća) - u književnosti se pojavljuju oko 1881. godine , tj godine smrti A. Šenoe.

Likovi u realizmu su obični ljudi iz svakodnevnog života i iz svih društvenih slojeva. Realistični junak

teži ka društvenom usponu, uspjehu. Prostori su također obični – stanovi, ulice, tržnice, noćni lokali...

Interijeri otkrivaju socijalnu motivaciju likova koja uvjetuje njihove postupke, ponašanje, psihologiju i

svjetonazor. Detaljni opisi ambijenata socijalno i psihološki karakteriziraju likove koji su najčešće i

uvjetovani sredinom iz koje potječu. U težnji za istinitim prikazom, pisci unose autentične govore

(narječja, provincijalizme, žargonizme...).

Naglašena je socijalno-moralna problematika u kojoj se pisac kritički odnosi prema stvarnosti.

Realistički pripovjedač najčešće je objektivan, iskazan u trećem licu i nenazočan u radnji. Fabula

slijedi kronološki red zbivanja, a događaji su povezani čvrstim uzročno-posljedičnim vezamate je

podređena stvaranju karaktera koji je u pravilu socijalno motiviran.

Motivacija likova određena je njihovim karakterima i socijalnim okolnostima pa tako možemo

pronaći socijalnu, psihološku te genetsku (biološku) motivaciju.

Najčešći su postupci portretiranje, portretiranje s pomoću ambijenta, detaljno i precizno opisivanje i

pripovijedanje.

Realisti su književnost približili znanosti i uveli analitičku metodu prikazivanja stvarnosti.

Pojavljuje se nova polemika u kojoj su opet glavnu ulogu igrale političke opcije: narodnjačka i

pravaška. Glavno pitanje je bilo treba li se opredijeliti za realizam ili naturalizam u suvremenom

hrvatskom stvaralaštvu. Polemika nastaje kao odjek traženja uzora među piscima vodećih europskih

literatura. Kumičićevprogramatski članak O romanu otvara polemiku te pokreće lavinu napisa i

polemika za i protiv naturalizma ili realizma. Epitet naturalista E. Kumičić stječe upravo timčlankom

5

objavljenim u Hrvatskoj vili, br. 8, iz 1883. godine pod pseudonimom JenioSisolski. U njemu iznosi

misli koje pokazuju da je dobro poznavao poznati Zolin manifest Le roman experimental, a o samome

članku ćemo nešto više reći kasnije.

Realistima je temelj predbacivanja bio „bezidejnost“ naturalista. Ibler smatra da je naturalizam samo

korak dalje u razvitku realizma. Spor oko realizma i naturalizma jednak je donkihotskom boju s

vjetrenjačama. Sve je ostalo na problemu treba li književno djelo imati jasnu poruku i treba li ga

graditi na imaginacijskoj viziji tzv. bolje budućnosti i visoko postavljenih etičkim mjerilima i

standardima.

Eugen Kumičić rođen je 11.siječnja 1850. godine u malom istarskom mjestu Brseču. Bio je prvi

hrvatski modernist i francuski đak, prvi Francuz naše literature. Jedan je od pokretača lista Primorac, a

također uređuje Hrvatsku vilu i dnevnik Hrvatska. On je također prvi naturalist i socijalni pripovjedač.

Svi putevi vodili su ga u Pariz. Zanimao se za kulturne i političke društvene manifestacije, a posebno

za suvremenu francusku književnost i pisca EmileaZolu. Čitao je Zoline romane i upoznao se s

njegovom naturalističkom doktrinom te je na njegovo pisanje Zola jako utjecao. Eugen Kumičić

preminuo je 13. svibnja 1904.

Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri

skupine:U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke u kojima na pretežno romantičan način opisuje

istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i

dr.).Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani u kojima se naročito primjećuje utjecaj

naturalizma(Olga i Lina, gospođa Sabina).U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-

Frankopanska i Kraljica Lepa).

Matoš tvrdi da je Kumičić naš prvi naturalist, dok drugi kritičari naglasak stavljaju na Janka Iblera.

Podsjetimo se da Šenoa u svom programatskom članku Naša književnost naglašava da suvremeno

stvaralaštvo mora djelovati na socijalni život. Tematiku treba crpiti iz svakodnevnog života puka i

treba biti realistična, dok pisci trebaju pisati izvorne stvari o životu, manama ili predrasudama našeg

naroda. Šenoa je i teorijski potpuno definirao poetiku realizma, dok je Kumičić na isti način pokušao

suvremenicima približiti obilježja naturalizma u književnosti.

Dok pobornici realizma naglašavaju vjernost u crtanju života, potrebu izražavanja istinske slike

stvarnosti, istinitu sliku važnih karaktera i zdrave oči, pobornici naturalizma ističu shvaćanje istine,

zdrav naravni razum, dijagnozu duše i srca, više istine i manje zanosa, povratak k naravi, objektivnost

i zdrave oči. Naturalisti traže istinu i povratak k naravi bez naglašene poruke i tendencije. Odabir

općenito važnih predmeta i zanimljivih socijalnih problema pobuđuje živ interes naobraženih ljudi.

Pisci poput psihologa zarone svom oštrinom duha u izučavanje čovjekove naravi i duše, ističući kod

pojedinih karaktera osebujna svojstva i općenito ljudske crte. Pripovjedač nam razotkriva svu

6

psihologiju lica u pripovijesti, uhodi trag njihovim čuvstvima i strastima i pokazuje dojmove okoline,

odgoja i temperamenta. Kumičić nije shvatio jezgre naturalizma, budući da je bio daleko od naučnih

postavki, od kojih je polazio Zola.

Važno je Kumičićevo nastojanje nasljedovanja Zoline koncepcije o romanu i njegov način opisivanja

društvene stvarnosti, te koliko je hrvatsku književnost približio suvremenim strujama europske, tj.

francuske književnosti. Barac ističe kako je Kumičić svoja zapažanja o društvu povezao s problemima

tadašnje hrvatske politike. Nastojao je pokazati kako elementi ekonomskog i moralnog rasula u

hrvatskom građanskom društvu dolaze od ljudi koji su i hrvatski politički protivnici (to su Nijemci,

Talijani i Mađari). Po uzoru na Zolu je Kumičić htio otkriti naličje društvenog života, oštrinom je htio

prikazati svu pokvarenost, laž i plitkost društvenih klasa koje hoće u narodnom životu voditi glavnu

riječ. Prikazao je majke koje zbog novca ili titula žrtvuju vlastite kćeri bogatim pohotnicima, zatim

muškarce koji se zbog položaja ili miraza prodaju starim, bogatim ili utjecajnim ženama, djevojke koje

u odnosima prema muškarcima vodi samo strast ili novac, političare, naoko velike patriote, koji su za

novac spremni učiniti najveće prljavštine. Također je prikazao propadanje hrvatske aristokracije zbog

rastrošnosti i nesposobnosti da stegne svoje užitke, propadanje hrvatskih obrtnika zbog lijenosti i

težnje za gizdom i teškoće hrvatskih činovničkih obitelji koje bi htjele da u društvu znače više nego

im to dopuštaju sredstva. Kumičić je svojim djelima nastojao stvoriti obrasce hrvatskog socijalnog

romana, pisanog realističkom metodom. Izrađivao je djela na osnovu opažanja, promatrao je čovjeka u

raznim situacijama i nije izmišljao. Pišući se prepustio temperamentu, baš poput Zole, a čitatelje je

nastojao iznenaditi neobičnim događajima i velikim kontrastima.

Među protivnicima Kumičićevog naturalizma i naturalizma općenito ističu se Josip Pasarić i

Milivoj Šrepel. Protivili su se zahtjevu naturalista da se pisac ne smije prepustiti mašti, da mora imati

zdrave oči i u svoje djelo unositi samo stvarne činjenice. Josip Pasarić je posebno istaknuo Kumičićev

roman Olga i Lina, čije je djelovanje smatrao pogubnim, jer će svaka djevojka, pročitavši taj roman, iz

njega zaključiti da u životu dobre i skromne Olge stradavaju, a pokvarene Line uspijevaju. Pasarić se

javlja kao najgorljiviji protivnik Kumičićevom zagovoru naturalizma, te negativno ocjenjuje njegov

roman Gospođa Sabina. On smatra da Kumičić ne piše prema vlastitom iskustvu, već po Zolinim

kalupima. Milivoj Šrepel je samo u svojoj prvoj fazi bio protivnik naturalizma. Smatrao je da

naturalisti prikazuju samo najogavnije ljude i najružnije strasti. I Pasarić i Šrepel protive se

Kumičićevoj tvrdnji da su za pisanje romana u prvom redu potrebne zdrave oči. Nasuprot tome oni

ističu potrebu stvaralačkog talenta. Ostali protivnici naturalizma su Dinko Politeo, koji je naturalizam

smatrao estetikom rugobe i Čedomil Jakša, koji traži kompromis između realizma i naturalizma.

Protivnici naturalistima zamjeraju da nemaju osjećaja za moral, etiku i optimističku verziju

budućnosti, protive se unošenju ružnog i odvratnog elementa u umjetnost. Zamjera im se i bavljenje

isključivo prljavštinom, truleži, divljim strastima i životinjskim nagonima.

7

Kumičić nije Zolijanac, jer dok Zola promatra čovjeka u vezi s nasljedstvom, Kumičićeva su lica

odgovorna za svoja djela, njegove su fabule jednostavne i naivne kao kod Šenoe. Zola promiče

objektivnost, a kod Kumičića je prisutan glas autora. Zola nema dobro ocrtanih lica i karakteristika,

već samo karikatura, a kod Kumičića se uvijek ponavlja ista fabula, tj. kako nastaju ljubavi i kako

završavaju. Zato on nije nositelj novih vrijednosti, već Šenoin nastavljač. Od Šenoe preuzima osnovne

sheme u stvaranju zapleta i raspored aktanata, pripovjednu tehniku, sladunjave idealizacije, beskrajne

intrige, neočekivane rasplete. Tu počinju njegovi problemi i nesporazumi: umjesto odupiranja i

suprotstavljanja Šenoinoj, u krajnjoj liniji, romantičarskoj koncepciji književnosti, Kumičić polazi

upravo od nje i sam sebe dovodi do raskoraka između vlastite teorije i prakse.

Pošto je Zola utjecao na Kumičićevo pisanje, navest ću sličnosti Zolinog i Kumičićevog romana: U

Kumičićevom je romanu lik Lozara nemoćan pred hirovima svoje žene Sabine, kao i Josserand pred

svojom ženom u Zolinom romanu PotBouille; i Sabinu i gospođu Josserand zanosi život na visokoj

nozi; ni jedna ni druga ne vole nikoga, ali pred svakim pokazuju svoje ljubazno lice; pune su žudnje

za novcem i ne prežu pred krivotvorenjem; u oba romana su djevojke u potjeri za muževima, a

muškarci za mirazom; bitno je bogato se udati, zato je svejedno za koga; brak je kao predrasuda gdje

je glavno sačuvati fasadu, a potajno činiti preljub i sl. Dok Zola crta situacije u detalje, Kumičić je

sramežljiviji, jer je hrvatska književnost u njegovo doba zazirala od opisa kojima vrve Zolini romani.

Kumičić nije zalazio u jezgru Zolina učenja; sasvim je pustio s vida objektivnost, što je Zola tražio od

pisca, a uhvatio je sekundarne oznake novog pravca, primjerice iznošenje ružnih strana života i

moralističku tendenciju.

U svom programatskom članku O romanu Kumičić se bavi pitanjem romana i iznosi 3 teze:

1. “ Temelj romana mora biti shvaćanje istine, poimanje realnosti. Ako pisac ne vidi istinu onakva

kakva jest uistinu, bolje za njega da se mani ćorava posla. Pisac mora imati nešto u glavi, vrlo zdrav

naravni razum i posve zdrave oči”

2. “ Prikazati čitaocu ljude od mesa i kosti; koji se smiju i plaču, koji su lijepi i ružni, čisti i blatni.

Pisac čim je naravniji tim je bolji”

3. “Danas malo hasni bujan i sjajan slog; više se istine zahtjeva, a manje zanosa. Roman u kome nema

shvaćanja realnoga malo vrijedi”

Poziva se na ZolinLe roman Experimental i samo je teorijski prihvatio neke od Zolinih tema (teza o

racionalnom pristupanju fenomenu ljudskog života).

Gospođa Sabina najbolje je Kumičićevo djelo , točnije neobična sinteza socijalnog i trivijalnog

romana. Roman je to s građom iz zagrebačkog života (opisi klasnih previranja, svakodnevice, portreti

socijalnih tipova i sl.). Kumičić među prvima u hrv. književnosti aktualne društvene probleme

8

postavlja kao centralnu temu. Podjednako mu je stalo do atraktivnosti priče i do kritike socijalnog

konteksta u kojoj je priča smještena. U tome se krije pukotina koja razdvaja njegovu romanesknu

teoriju i praksu. Paradoks je očit: ono što u teorijskom kontekstu odbacuje, prihvaća u svojim

romanima.

Likovi u Gospođi Sabini postavljeni su u osnovne tijekove društvenih kretanja i njima su presudno

određeni – ovo djelo izvrsno ilustrira već spomenuti raskorak između Kumičićeve teorije i prakse.

Tema je tipično balzacovska: socijalna kritika, prikaz ekonomskog i moralnog rasula, agonija

plemstva, grad kao leglo poroka i laži – u kritičkom je tekstu ustvrdio da je dosta bavljenja salonima, a

u ovome je romanu poprište zbivanja upravo građanski salon kao mjesto intenzivne društvene

komunikacije i ogledalo života viših slojeva zagrebačkog društva. Pokretači radnje su trač, skandal,

pohlepa za novcem i užicima, flert, bračna nevjera i sl. Sve želje, nade, kompleksi, porivi i problemi u

romanu određeni su jednim jedinim faktorom – novcem. Kumičić je prvi hrvatski romansijer koji je

uočio snagu novca u društvu i njegovo razorno djelovanje na sve instance. Njime je određena svaka

fabularna napetost, npr. Sabini se oči zacakle kad vidi novac, a Vojnić je sretan kad ustanovi da mu je

stric na samrti i da će uskoro naslijediti lijep imetak. Kada postane bogati baštinik, primjećuje da ga

mnogi nekako drugačije pozdravljaju, za njim se okreću i djevojke i gospođe itd.

Uočavamo i obrnutoproporcionalnuvezuizmeđunovca i

morala.Pohlepazanovcembrišesvakumoralnuogradu – ambicioznamalograđanka Sabina zbognovca i

željezaživotomnavisokojnoziguramuža u pronevjeru, moralnokompromitiravlastitukćerku, a

samafalsificiramjenice i kradenovacizblagajnesvog zeta. Novac je jedinicilj i ideal, auz to

vladajuegoizam, prijetvornost, licemjerje i beskrupuloznost. Zatonemanitijednogpozitivnoglika:

svisuuvučeni u spletlaži, prevare, intrige i lakomosti. To je pravakronikarušenjatradicionalnogmorala i

idiličneŠenoineslikepatrijarhalneobitelji i „zdravogdruštva“ –zalikovepoputVojnićaništanijesveto i

zasvemogunaćiopravdanjeako od toga imajuosobnekoristi.

U romanu dominira Sabinin temperament, to se vidi po tome što su joj svi podređeni, a pogotovo se

članovi njezine obitelji pokoravaju njezinoj volji i svi su pod njenim utjecajem. U opisima Sabininog

desetogodišnjeg sina Silvia problematiziraju se metode odgoja i neuspješni rezultati odgoja. Ukazuje

se na činjenicu da je razmažen, čak i u njegovom životu novac igra veliku ulogu. Na kraju ispadne da

ga Jakov Vojnić odgaja u ime njegovih roditelja, i to boljim metodama. To se vidi u prizoru gdje otac

ne spriječi Silvija u ispijanju vina nego dolazi Vojnić i prima ga za uho. Nakon toga mu Sabina

zahvaljuje što je preuzeo brigu da joj lijepo odgoji sina, a njen muž mu zahvaljuje usiljenim

osmijehom.

U djelu uočavamo i eksplicitnost društvene kritike – Kumičić je okrenuo hrv. roman prema

realističkom prikazu stvarnosti s reprezentativnim karakterima sa naglašenom socijalno-psihološkom

motivacijom i jasnom dijagnozom društvenih anomalija. Možemo zaključiti da Gospođa Sabina

9

predstavlja osobito značajnu stepenicu u evoluciji hrv. romana. Značenjsko je težište pomaknuto

prema socijalnoj kritici. Zbog čvrste motivacijske osnove uočava se povezanost sa suvremenim

realizmom. U Gospođi Sabini Kumičić se ujedno najviše približio idealima i ciljevima iz

programatskog članka O romanu – ne nedostaje zdravog naravnog razuma, zdravih očiju, ljudi od krvi

i mesa koji se smiju i plaču, lijepi su i ružni, čisti i blatni – ne nedostaje ni analize i anatomije društva.

Članak O romanu ima veliku važnost za hrvatsku književnost 19. stoljeća, ne toliko zbog ideja koje je

promovirao, već zbog reakcija koje je izazvao. Iako su rasprave zapravo bile politički i ideološki

intonirane, donijele su mnoge polemike o naturalizmu i realizmu. S Kumičićevim se imenom povezuje

pokušaj uvođenja naturalizma u hrvatskoj književnosti - on je naturalistički program preuzeo samo

deklarativno i površno. Bio je najveći romantik među hrvatskim realistima i jedan od najčitanijih

hrvatskih romansijera 19. stoljeća – pisao je lako i brzo te je uz Gjalskog najproduktivniji romansijer.

Eugen Kumičić: Gospođa Sabina

I.

U jednoj od najzabačenijih ulica živi Viktor Ribičević koji plaća stanarinu udovici Regini Lukaček, osim njezine mačke, on joj je najmiliji stvor na svijetu. Viktor je vječito izlazio van, ostajao dugo, zabavljao se posebice u pokladno doba, a imao mnoge dugove koje je lažima odgađao za plaćanje. Dolazi udovica i govori Viktoru da se bolje obuče kako se ne bi smrznuo, a on kaže da ide svojoj Zorkici Lozarovoj te je traži da mu posudi 5 forinti, a ona kaže da nema. Podsjeća da je vidio udovicu kod Lozarovih, ona prizna da je išla odnijeti srebrninu i zlato gospođe Sabine pl. Lozarove u zalagaonicu kod lihvara Ilije Hribara, stari prijatelj Lozarovih. Spominje kako ju je Hribar prevario za 1000 forinti. Dolazi Viktorov prijatelj da ga pokupi, činovnik Mavro Šarinić(upoznao Viktora u Beču, zajedno na naucima), trhonoša donosi Viktoru košulju za večeras koja je veća, on ga naziva magarem. Na putu do tamo, Viktor se pravi da je zaboravio novčarku te Mavro kaže da će mu dati novca. Kaže Mavro da se o Zorki svašta govori: Zlo po muškarca o kome se ne govori, zlo po ženu o kojoj se govori. Viktor govori da previše pije, prestar za to-preko 30 godina-te da ga može smirit samo obiteljski život i pametna žena. Razmišlja o svojoj plavokosoj Zorki, a Mavro o jednom prozoru u Karlovcu i crnokose djevojke na njemu. Oni stižu na Jelačićev trg gdje vide Milana Kriškovića u jednoj kavani kako priča sa nekom djevojkom. Dolaze u Ilicu i ulaze u stan Lozarovih gdje je Sabina organizirala ''zabavnu večer'' i gdje se skupljao najotmjeniji cvijet društva.

II. Vide Hribara kako tepa Reziki, lijepoj sobarici gospođe Sabine. Sabina pri njihovom dolasku govori kako oni iščekuju njihov dolazak, a potom prigovara svom mužu Ivanu pl. Lozaru što ih je doveo jer su oni samo došli najesti se i napiti, kaže da ga ne bi dala Zorki jer je on zadužen preko glave. Sabina Šarinića upoznaje sa svojom prijateljicom udovicom Jelom Martinić i njezinom nećakinjom Ružom, Zorkinom najboljom prijateljicom(ona

10

Mavrina iz Karlovca, sada živi u Zagrebu s tetkom). Kod glasovira je stajao Celestin Solarić, Zorka je stajal kraj glasovira sa knjigom i pravila se zamišljena koliko je kod mogla dok je nije pozvala majka po treći put. Jela, sama je bila jako bogata i lijepa za svoje godine, se čudila što troše toliki novac, a još joj nije ni vratila dug, Sabina se jako zadužila. Dolazi gospođica Irena Lozar, Ivanova sestra i Zorkin brat Silvio(10 godina) koji je bio u ratu s Irenom te joj je izmaknuo stolicu da joj se osveti što ga je ispljuskala taj dan. On zbriše, a Irena prigovara Sabini kako ga je odgojila, kaže da više ne može živjeti u toj kući, a Sabina joj kaže da ode u samostan. Dolazi i Jakov Vojnić koji je bio učitelj Siviju, a Zorki pokazivao povijest i zemljopis. On nije bio plemenita roda, ali se volio družiti sa takvim ljudima i ponašati kao da je jedan od njih, prezirao je svoje seljačko podrijetlo, negirao da je u rodu sa svojim stricem Petrom Vojnićem, nekad bio seljak, a sada jako bogat, Jakov je živio kod njega, počeo kartati i trošiti novac, ukrao stricu 2000 forinti te ga je stric istjerao iz svoje skromne građanske kuće te Jakov već dvije godine nije bio kod njega. Dolazi Krišković, laže daje bio na sjednici gdje su izabrali Sabinu za patronessu svog plesa, a Zorka sazna od Mavra da je Milan bio u kavani te se naljuti na Milana. Krišković zasvira na glasoviru, Ribičević zašleše sa Zorkom. Irena leti za Solarićem koji gleda udovicu i često njezinu nećakinju, Hribar traži Sabinu za pomoć jer želi udovicu. Solarić traži Sabininu pomoć oko Ruže. Sabina Jeli govori kako bi se trebala udati jer svašta ljudi govore. Ivan se napio kao i uvijek. Jela i Hribar podsjete Sabinu na njezin dug. Zorka(bilo joj je loše) i Jakov odu u drugu sobu i poljubi je Jakov, priznaju si da se vole, naiđe Sabina te istjera Vojnića iz kuće i kaže Zorki da ide spavati. Mavro isprati Ružu i Jelu, a Viktor ode do Lozara koje je već puno popio.

III.Lozar krene u ured i kad se Sabina probudi, kaže joj da je Ribičević prespavao u sobi do njih što je smetao Sabini. Kaže da će mu poslati Zorku u ured za dva sata da joj da novca, on joj govori da ga je uništila, ali njezinom nježnošću navede ga da zaboravi na to. Sabina na mjenicu od 500 forinti krivotvori potpis Jele(toliki je njezin dug kod Jele) te daje Ribičeviću da to unovči kod Petra Vojnića i kaže da ga je Jela poslala. Budi Zorku i prigovara joj zbog ''beskućnika'' kojeg je ljubila, na kraju se pomire i poašlje Zorku ocu.

IV.Zorka i Sabina su rijetko izlazile jer nisu htjele naići na zagrebačko građanstvo-''svjetina'', a kad je izašla, imala je jato obožavatelja. Jakov je vidi sjedeći u kavani i zbriše te potom dođe do nje i govori o teškoj uvredi njezine majke. Ribičević pozdravi veselo Jakova jer mu je Sabina povjerila ozbiljnu zadaću, a oko podneva Jakov vidi Kriškovića kako ulazi u kuću. Zorka dolazi kući i kaže majci da nije dobila novce. Silvio ulazi i kaže da neće više u školu jer ga je učitelj natukao jer mu je on napisao na zimski kaput ''Ja sam magarac.'' T3 traži i velociped novi jer je stari razbio te kaže ako mu ne kupi da će biti zločest i sve razbiti. Isto kaže majci da je vidio Zorku kako se ljubi s Milanom na stubama. Ode Silvio i pretuče sina nekog postolara. Solarić dođe i kaže sabini da će podijeliti Jelino bogatstvo te da bi radije Ružu. Zorka i Ribičević se drže za ruke, one je poljubi i vidi ih Irena. Ribičević daje novac Sabini, kaže da je Vojnić odbio kamate i čudio se da Jela treba novaca, ona mu kaže da može

11

imati Zorku i da ima njezin blagoslova, ali kaže da Zorka odlučuje i tako se ogradila znajući da Zorka voli Jakova.

V. Lozar dolazi na ručak, Silvio govori ocu da će dobiti novi velociped. Sabina traži uvijek samo jednu bocu na stolu jer kad Ivan puno popije, onda joj on ide na živce. On tajno ide u jednu krčmu svake večeri. Ode Lozara u kavanu, a Sabina prigovori za poljubac na stubama, Zorka se isplače i ode gospođici Soberici, svojoj učiteljici pjevanja. Sabina se sjeti svojih mladenačkih sitnih grijeha i požali što je tako jako ukorila Zoku. Odlazi kod Jele i tamo ispred kuće vidi Mavra, on je pozdravi kao i sve druge ljude što njoj zasmeta jer ona nije bilo tko. Ulazi u Jelin stan na prvom katu. Daje joj novac i priča o Solariću, kako je dobar čovjek, dolazi Ruža i kaže da je vidjela Zorku u onoj najvećoj kuću u n… ulici. Sabina dođe do te kuće u uđe u Milanov stan gdje vidi Zorku koja kaže da će je Milan ženiti, ali Sabina i ona se na kraju dogovore da uzme Viktora koji ju voli i već ima dobru plaću. Zorka je zagrli, a iako je to ganulo Sabinu nije do suza. Kaže da je čula da je Jakovu stric obolio, ali ne može se čekati da umre. One naiđu na Viktora i Solarića, kaže mu Sabina da ništa od Ruže, ali nije udovica za odbacit. Solarić se složi. Na večeri kaže Sabina da treba Viktora pozvati na ručak kad ga se vidi, Lozar je uvijek predviđao ženine želje. Nakon večere dođe Hribar te govori da ga udovica voli, ali da nije mogla razgovarati zbog Ruže-laže.

VI.Lozar špozove Viktora na ručak i dovuče i Milana koji stvarno nije htio doći, njegov dolazak naljutio je Sabinu i Zorku. Obje su ga uglavnom ignorirale, Ribičević je pogledavao Zorku, a Milan koji je sjedio do nje stalno bi joj stiskao ruku. Sabina zamoli Milana da svira na glasoviru, ali ga pretekne Zorka. One zatraže da Viktor sveže na Zorki nekakvu vrpcu, ali su se njemu ruke drhtale, kaže da će to naučiti kad bude imao ženu. Dođe Hribar i ostavi Sabina njih dvoje same. Kasnije se vrati Sabina i dogovore zaruke za koji dan, a vjenčanje za mjesec dana. Sabina odvede Milana i da mu novac i kaže da šuti o poljupcima sa Zorkom, Lozar sazna za vjenčanje i presretan je.

VII.Nije išao u gostionicu, gotovo je stalno bio kod Lozarovih. Mavro je bio ispred Jeline kuće, vidi Solarića kako ulazi. Ribičević komentira:- Jeste, dragi amice, mnogo ih ima, a valjalo bi da se ožigošu ti nepoštenjakovići, ne poimence, nego sav njihov ceh.- A kako da ih ožigošemo? - pitaše Mavro.- Kako? Rušiti ih sa pijedestala njihove slave! Pokazati ih svijetu kakvi su, bičevati ih kao Isukrst one Farizejce!- Viktore, to je veoma teško kod nas; mi smo malen narod, pa čuj da ti kažem: pred koji dan govorio sam baš o tome s jednim starijim piscem, a on mi reče da je kod nas u modi zabašurivanje, da se općinstvo plaši istine...

Jela je uzela pismo koje je Mavro napisao Ruži, Mavro je bio zbunjen zašto mu nije odgovorila, dala ga je Solariću koji je napričao laži o Mavri, da je propalica, pije karta.

12

Udova mu se srdačno zahvaljivaše najslađim riječima na tom iskrenom savjetu, ponižavajući samu sebe i sav ženski spol, jer mu je ponovo rekla: - Ah, šta ćemo, mi žene, mi ne znamo ništa!

Dolazi Ruža, tetka joj govori sve što joj je rekao Solarić za Mavra. On otiđe, a Ruža prizna da ne voli Solarića jer je buljio cijelo vrijeme u nju kod Lozarovih te je tetki teško palo što ne odobrava njezin izbor.

VIII.

Ruža izađe van jer je išla svojoj učiteljici francuskoga jezika, Mavro joj priđe na Zrinjevcu i kaže joj za pismo, a ona kaže da ga nije primila, pita ga što noću radi i sazna da je Solarić lagao, Mavro shvati da je Solarić pričao o njemu. Vidi Jakova u kavani i pomisli da on ne zna kako mu je stric bolestan, ali Jakov je znao.

IX.

Udovica Lukaček govori Viktoru što da napiše na ceduljicu za njegov stan jer se on iseljava i ona treba novog stanara, ona ga podsjeća na dugove, on kaže da će sve vratiti. Viktor čekaše Jakova te Milana ss kojim je trebao kod lihvara Hribara. Misli da se mora oženiti:Ako se ne oženim, propao sam: propit ću se, a to bi bila šteta i za narod, jer nisam baš glupan! Brak - to je moj spas! Društvo mi mora pomoći, jer se uistinu želim spasiti!

Jakov dođe i kaže da će mu brak biti nesretan jer Zorka njega ljubi. Kasnije on ode s Milanom kod Hribara i traži 300 forinti, ali Hribar kaže da je to previše. On mu ne želi dati jer zna da je zadužen, Viktor kaže da ne poznaje te krvopije-lihvare-a Milan ga pogleda jer zna da laže. Unatoč molbama, ne uspije, kaže da dođe za koji dan. Oni izađu van i čuju ženu koja je sad ušla kod Hribara kako se svađa s njim i moli ga za još vremena jer je ona udovica sa petero djece, kaže da će cijelom svijetu reći kakva je krvopija, on kaže da će je pričekat, ali ona sad ne želi, Viktor čuvši sve to ne želi njegov novac.

X.Viktor je ispitivao Zorku za Jakova, ali ona kaže da se on ljubakao sa sobaricom. Večeras se ide u kazalište. Hribar sazna da je Solarić dobio udovicu Jelu, Sabina se pravi kako nije znala, Hribar traži sada da mu isplati ona dug. Zorka priča Viktoru kako opera koju idu gledati se odlično izvodi u Beču, a u Zagrebu je to samo smiješna parodija, u Lozarovoj kući se priča samo njemački, a Zorka i Sabina pričaju na francuskom kad su vani. Hribar s vratio kod Lozarovih koji mu je Silvio bacio na dvorište, naiđe na Irenu i kaže joj da Solarić nije njegov prijatelj, da ne voli udovicu već nju i da ona treba napisati anonimno pismo udovici na što Irena pristane.

XI.Nakon što je istjerala Vojnića, on stanuje u gornjem gradu, u maloj sobici. Saznaje da ga je dvaput posjeetio neki čovjek koji je rekao da dođe svojem stricu. Pomišljao je o stričevoj smrti. Dolazi kod ujaka koji mu kaže da ga je njegov sluga Marko teško pronašao. Stric kaže da mu je oprostio, ali misli da se još nije promijenio, traži ga da živi s njim ovo malo vremena što mu je ostalo, tri dana kasnije je umro.

13

XII.Jela dođe Sabini zbog pisma koje joj je poslano o Solariću, ali Sabina joj kaže da on nju voli. Zorka gleda sprovod Vojnića kroz prozor, hladna je prema Viktoru, loše joj je. Jakov uspije zaplakati na stričevom sprovodu sjetivši se majčina sprovoda, bio je sretan jer je mogao plakati. Jedan dan dođe Hribar kod Jakova govoreći da je bio najbolji prijatelj njegova strica, a Jakov ga pita zašto ga onda nije posjetio dok je bio na smrtnoj postelji. Kaže da mu je njegov stric rekao da mu on posudi novac ako mu zatreba, Jakov kaže da mu ne treba. Uđe Marko i kaže da je bio kod njih samo dva puta te da je po nalogu njegova strica bacio njega van niz stube, jer ga je prevario za nekoliko stotina forinti. Uđe udovica (ona je bila kod Hribara kad su bili Viktor i Milan) te na Jakovo pitanje je li poznaje Hribara sve mu kaže te ga Marko izbaci van, a Jakov obeća pomoći udovici. Zorka i Sabina pozrdave Jakova, on je sada živio u gostionici ''Car austrijski'', uživao je čitati novine koje su lijepo o njemu govorile jer mu je stric puno donirao humanitarnim zavodima.

XIII.Odluči se kod Lozarovih da razgovor zapinje kad je tu Viktor. Sabina želi Jakova za zeta. Ribičević odluči otići na krabuljni bal u streljanu. Ruža-ljubičasti domino-ode crnom dominu sa žutim vrpcama-Jakovu- te mu kaže da ga Zorka ljubi, da je majka sili na udaju za Viktora. Zorka ode do Jakova i oni pričaju, na kraju on odluči oprostiti Sabini uvrede, Ruža uđe s svojim plesačem Mavrom. Ruža ode do domina koji je imao isto što i Jakov i kaže mu slučajno sve, shvativši ode do Jakova i Zorke i Jakova odluči da mora saznati tko je ta krabulja. Došla je i Jela jer je dobila pismo da će doći Solarić obučen kao Turčin i naći se sa svojom dragom koja će se obući kao Mlečanka. Solarić se pojavi jer je dobio pismo od žene koja uzdiše za njim, a cijelu su stvar organizirlai Irena-ženski domino i Hribar-seljak koji su bili krabulje koje su pratile Mlečanku, a to je bila Rezika, Solariću se predstavila kao Eleonora (Irena je znala da id i Sabina i Zorka jer joj je Rezika sve govorila). Jela i Ruža su pratile Mlečanku i vidjele da je to Rezika. Jela je pala u ruke seljaka-Hribara. Ribičević koji je bio pijan, skine Vojnićevu krinku i toliku strku napravi da su ga izbacili. Zorki nije bilo dobro.

XIV.Sabina je spavala u Zorkinoj sobi, a kad ih je Irena pokušala prisluškivati, Ivan je pokucao na vrata od sobe da spriječi Irenu koja se naljutila. Sabina kaže kćeri da će Vojnić danas doći do njih, Sabina ode, a Zorka zaspe i sanja da je umrla. Sabina govori Ireni i ona shvati da Sabina zna da je ona bila na plesu i smislila onu zbrku oko Solarića sa Hribarom, ali udovici Sabina nije ništa rekla. Dobivaju posjetnicu od Jakova-Jacques Voinics. Sabina govori Jakovu kako nije istina da se Zorka trebala udati za Ribičevića i traži da ostane na ručku. Irena kritizira Sabinin odgoj Silvija. Lozar ode u kavanu, Jakov spomene da je njihova kuća njegova. Sabina ode i ostavi Jakova sam u salonu, s otvorenim vratima Zorkine sobe koja je bila budna i ode porazgovarati s Viktorom. Kaže mu da su one otišle na krabuljni ples jer su htjele vidjeti hoće li on kao zaručnik ići i zato ga Zorka ne želi vidjeti i s njima je gotovo. Viktor odlazi.

XV.

14

Jela i Ruža su otišle na svoj posjed u zagrebačkoj okolici, ljetnikovac. Dolaze Sabina, Zorka, Jakov, Solarić, Lozar, Irena, Silvio i Krišković. Solarić je stalno želio naići na Ružu nasamo. Ruža kaže Zorki da joj je pisao Mavro. Jakov govori Jeli za onu mjenicu(koju je Ribičević donio), ali ona ne zna o tome te kaže da neće platiti, kasnije Sabina kaže Jakovu nasamo da je je Jela iz stida šutjela, ali da je uzela taj novac te da će ga dati njemu preko Sabine. Vojnić je sve plaćao Zorki i Sabini što bi naručile iz Beča, ali mu je to polako išlo na živce. Krišković je bio stalno u stanu Vojnića i Zorke. Hribar je odustao od udovice i izbjegavao Irenu jer je sad njemu laskala. Lozar je pričao sinu čudnu bajku o Medvedgradu. Zorka opominje Milana jer ju je stalno pogledavao za stolom. Tog dana se u kazalištu pjevao Faust. Jela je otišla u kazalište, Solarić je rekao da mu je loše kako bi mogao otići do Ruže za koju je znao da je sama u ljentikovcu jer nije otišla u kazalište, a ona nije otišla kako bi se u vinogradu mogla naći s Mavrom. Solaić je zgrabi, ali ga Mavro gurne i odvede Ružu.

XVI.Ribičević ponovno živi kod Regine. Dolazi Mavro po njega i kaže da ih čeka kočija, Viktor kaže da je usnuo čitajući Hribarov govor za Solarića koji je imao sprovod. Mavro i Ruža su ispričali tetki što se dogodilo, on je sada dolazio svaki dan u vinograd, a Viktor je pravio društvo udovici te mu Mavro kaže da bi bilo odlično kad bi joj on bio muž. XVII.U Narodnom kazalištu pjevao se Faust. Na pozornici se tresao i napinjao tenor izgovarajući hrvatske riječi na talijansku.

Ruža je s Mavrom u Italiji, Jela je u sretnom braku s Ribičevićem. Grof Robert Czarinovics stalno pogledava Zorku. Vojnić je odgađao vjenčanje dok ne položi ispite, ljubav mu se ohladila i bojao se braka. Sabina mu je rekla da će taj grof njemu napisati nekoliko pisama, on će otići u Peštu i dobiti plemstvo. Hribar podsjeti opet Sabinu na dug. Lozar kaže Sabini da je pronevjerio 10000. Ona kaže da će obojica dobiti novac preksutra. Pozove kćer i kaže da je netko ukrao 15 000 i da j njezin otac navodno kriv te da će on u zatvor ako se ne nađu novci. Ona zatraži grofa da napiše pisma, on nevl+oljko pristane te kad ode Jakov u Peštu one će uzeti taj novac. Tri pisma je napisao: primadonna, pjevačica-vrijednost 2000,drugo-1000, treće-tajnik,3000. Kaže grofu da dođe kod njih poslije opere. Sabina uzme 16 000. Da novac mužu.

XVIII.Sabina je platila i Hribaru. Dođe Jakov, iznenađen jer nema nikog, ali poslao je brzojav noću. Uđu tri krabulje-Sabina, Zorka i grof i on uzme revolver. Jedan se krabulja sruši na stolicu, kažu da su se samo šalili. Ispričaju mu za Lozarov problem te on kaže da su trebali uzet od njega novac, oni kažu da su se kladili da se on neće ljutiti ako uzmu, grof je izgubio okladu. Grof govori Vojniću-Vojnics de Vojnicsdol- da će mu priskrbiti i barunstvo jer je to mora s obzirom da je izgubio okladu. Jakov je oduševljen.

Eugen Kumičić

15

O romanu

PSHK, knj. 62, Zora, Zagreb, 1976.

'' Temelj romana mora biti shvaćanje istine, poimanje realnosti. Ako pisac ne ima dara da vidi

prirodu onakovu kakva jest uistinu, bolje za nj da se mane ćorava posla. Pisac mora imati

nešto soli u glavi, vrlo zdrav naravni razum i posve zdrave oči.''

I u prvobitnom historičnom romanu trebalo je bujne imaginacije jer kako da se drukčije

izazovu iz prošlih vremena junaci kakvih nije nikada na svijetu bilo ikakvih neće nikada biti.

I realistični romanopisac mora osnovati svoj plan, no on ga ne traži u maglušinama što se

valjaju po obroncima Himalaje, jer ga takav pisac lasno nađe u svagdanjem životu. Izmisliti

neistinite i nenaravne ljude, vrst nadzemnih ili podzemnih bića, to nije bogbiznao kako teško.

Prikazati čitaocu ljude od mesa i kosti; koji se smiju i plaču, koji su lijepi i ružni, čisti i blatni,

toje, brajane, velika i mučna zadaća. Pisac čim je naravniji, time je bolji.

Balzac i Turgenjev su veliki pisci jer im romani nisu puke priče. Oni su u svojim djelima

znali opisati svoje vrijeme naravno i istinito. Njih dvojica su dva velika reformatora; dobri

pisci se boje imaginacije kao vrag tamjana.

Neprijatelji naturalizma vrlo su čudnovati ljudi. Njih srdi što naturaliste i veriste opisuju

njihove kreposti.Zolu psuju što se nije žacao da iznese na vidjelo sve jade i nevolje ono četiri

stotine hiljada pariskih radnika. Čemu da se uvijek bavimo salonom? Zar nisu i propale žene

vrijedne da im pomognemo?

Mnogi ljudi predbacuju Zoli da su mu knjige nepristojne, da se ne bi smjele dati u ruke

mladim ljudima. Smiješno. Pa zar misle ti ljudi da je Zoli drago da mladići čitaju njegova

djela? Zar ne ima ilustriranih medicinskih knjiga koje ne bi smjela djeca listati kriomice? Reći

će se: E, ta znanost! I knjige naturalističkih pisaca su znanost, analiza, anatomija društva.

''Liječnici se bave dijagnozom tijela, naturalisti bave se dijagnozom duše i srca.''

Obično se predbacuje Zoli da piše nepristojno i raskalašeno. Zola uistinu otkriva svaku

društvenu ranu najvećom bizarnošću, no ne može da probudi u razumnu čovjeku grešne

misli nego ga prisli da se zgraža i da razmišlja.

Naš neumrli Šenoa imao je veliki um i posve zdrave oči. Njegov najbolji roman bio je Mladi

gospodin, taj roman pisan je naravno, istinito i vješto te je duhovito opisan.

16

No da vidimo kako pišu današnji realistični i naturalistični pisci. Što je naturalizma, kakva je

to neman? To je povratak k izvoru, k naravi. Pisac hoće da napiše roman o tragičnom svijetu.

On mora izaći iz sobe, mora tražiti izvore. Tuj će se upoznati sa silom svijeta, zapazit će si

mnogo prizora, razvidjeti će razna mjesta pa će sve pobilježiti i proučiti. Kada pisac prouči

mjesto i ljude ona sjeda i kreće pisati. Razne slike slijede u romanu jedna za drugom,

naravnim i neprisiljenim tijekom, od analize do analize. Takav roman pokazuje nam se posve

naravnim; osjećamo se među ljudima, upoznajemo svoje vrline i mane, radujemo se, ljutimo

se i sramimo se, već kakva nam je prošlost.

Velebna narav i silan život dršću oko svakoga pisca, no mnogi ne vide onoga što im se zbiva

pred očima, zalijetajući se u lažni svijet imaginacije. Pred zjenicom tih pisaca razvijaju se

prekrasne slike, pune milja i čara, a oni blude u maglušinama i u kaosu te se trse da si stvore

novi svemir, nove ljude, nova čuvstva, da natkrile sve što opstoji.

Hrvatska vila, 1883.

„Gospođa Sabina“ - Eugen Kumičić

Tomić, Josip, Kumičić i Zola, u: Hrvatska književnost prema europskim književnostima - od narodnog preporoda k našim danima, Liber, Zagreb, 1970:

A.G.Matoš, u: In memoriam Eugena Kumičića:

-Kumičić je „francuski đak“, prvi hrvatski modernist, prvi naturalist i socijalni pripovjedač

-kao Flaubert opisuje dokumentiranom realističnom metodom

-Kumičić odlazi 1875 u Pariz, gdje provodi 2 godine

-zanima ga Zola, proučava njegovu naturalističku doktrinu

-prva Kumičićeva pripovijest – „Slučaj“ (Sloboda, 1879.) – sadrži reminiscencije na boravak u Parizu

-Zolin roman „Nana“ izlazi u Parizu u nastavcima 1879.

-Zolini članci o romanu „Eksperimentalni roman“ – kritičari ga napadaju

-1880. „Nana“ izlazi kao knjiga – kritika nije jednoglasna:

- „Nana“ je drugorazredna skitnica, jedini istiniti i autentični tip života

17

- knjiga je bez ikakve vrijednosti, opscenosti koje ju krase mamac su samo putenim starcima i znatiželjnicima, ima razvodnjen stil, glupostima i prljavštinama je posvećeno mnogo mjesta, …

- Zola u „Nani“ stvara kurtizanu svojih snova, Zola je romantičan pjesnik

- Zolina su djela od onih u kojim je stvarnost temeljito transformirana umjetnikovim temperamentom, njegov je realizam senzualna i mračna poezija

-nakon što je Kumičić pročitao „Nanu“ počeo je pisanje romana „Olga i Lina“ (1881. u Slobodi)

-HRVATSKA KRITIKA:

- pobornik naturalizma Janko Ibler kaže da je Kumičiću prvo bio uzor Zola, a kasnije Flaubert

- kasnije Ibler mijenja stav o Kumičiću i sa stajališta umjetničkog realizma zaključuje kako najveći broj Kumičićevih strana malo vrijedi

- kao primjer se uzima Kumičićeva „Teodora“ – umjesto ljudi pisac je stvorio karikature, nema prave psihologije likova, „Teodora“ se izvrgla u kriminalnu novelu upitne vrijednosti

-Josip Pasarić – protivnik naturalizma u 80-ima, u Vijencu 1883. napisao studiju „Hoćemo li naturalizmu?“ gdje kaže kako naturalizam pod krinkom istine uvodi samo rugobu i moralnu iskvarenost, da proučavanje ubojica treba ostaviti vještacima te da naturalizam naviješta estetiku rugobe

-Pasarić iznosi princip „zdravog realizma“ – pjesnik treba uljepšavati svoje prikaze, uzor se treba tražiti u Šenoi te da naturalistička djela daju loš primjer

-Milivoj Šrepel – u prvoj fazi je protivnik naturalizma, u članku „O impresionizmu“ (Vijenac, 1884.) piše da naturalisti prikazuju samo najogavnije ljude i najružnije strasti, kao da u društvu uopće nema dobrote, ali mijenja mišljenje i kasnije u Vijencu piše o Zoli kao o jednom od najvećih europskih duhova

-Čedomil Jakša – 1888 objavljuje članak „O romanu“ – traži kompromis između „skrajnog naturalizma i umjerenog realizma“, izjavljuje kako je kod nas naturalizam besmislica, dok je u Francuskoj vrlo logična pojava, te da „Kumičić propada jer se ne zna snaći između svog uzora (E. Zola) i svoje intimne nutrinje“

-po Jakši, Kumičić nije nikakav „Zolijanac“ jer Zola promatra čovjeka u vezi s nasljedstvom i okolinom, a Kumičićeva lica su odgovorna za svoja djela, Kumičićeve fabule su naivne i jednostavne, opisi su mu nanizane dekoracije, u djelima mu se čuje glas autora, a Zola je potpuno objektivan. Romani mu se svode na 3-4 tipa, ponavlja se ista fabula, a tajna njegova uspjeha nije u umjetničkoj vrijednosti, nego u političkoj podlozi hrvatskog književnog života

-Kumičić nije ni naturalist, ni realist, već romantik

18

-Eugen Kumičić na napade romana „Olga i Lina“ odgovara člankom O romanu (Hrvatska vila, 1883.), svojim literarnim credom. U njemu razvija Zoline misli iz Eksperimentalnog romana

-Savković tvrdi da se u Kumičićevoj „Gospođi Sabini“ nalazi isto društvo kao i u Zolinu romanu „Pot-Bouille“, (sličnosti: obje junakinje zanosi život na visokoj nozi, žude za novcem), ali Kumičić ne crta situacije u detalje kao Zola jer je hrvatska književnost u njegovo doba zazirala od opisa kakvih su puni Zolini romani

-nije važno tražiti sličnosti u radnji ili licima, važno je koliko je Kumičić nastojao nasljedovati Zoline koncepcije o romanu, znači koliko je hrvatsku književnost time približio suvremenim strujama europske književnosti. O tome Antun Barac kaže: „Svoja zapažanja o društvu povezao je s problemima tadašnje hrvatske politike. Nastojao je pokazati kako elementi ekonomskog i moralnog rasuda u hrvatskom građanskom društvu dolaze od ljudi koji su i hrvatski politički protivnici, Nijemci, Talijani i Madžari.“…i dalje nastavlja da je Kumičić sve to „iznio više kao plod osjećanja i pojedinačnih opažanja negoli kao posljedicu jednoga gledanja na stvari.“ Kumičić je, tvrdi Barac, htio pokazati koliko pokvarenosti, laži i plitkosti ima u klasama koje hoće da u narodnom životu vode glavnu riječ, on je socijalni kritičar, opisuje pojedine klase prema karakteristikama: propadanje aristokracije zbog raskošnosti i neobuzdanosti, propadanje obrtnika zbog lijenosti, teškoće činovničkih obitelji,… te ukazao na strane elemente (njemačke, talijanske) koji krše slogu hrvatskog naroda.

-Kumičić je djela izrađivao na osnovu opažanja, ali se pišući prepustio svom temperamentu

-iako je od pisca tražio da proučava životne pojedinosti i da na osnovu njih izgrađuje djelo, nije do kraja slijedio to načelo, nego je pažnju posvetio pripovijedanju, nastojao iznenaditi čitatelja neobičnim događajima i velikim kontrastima, nastojao je zabaviti.

-Kumičićevi biografi pričaju kako je on proučavao sredinu, dokumente, itd. da bi sastavio realistično djelo, ali ga je u pisanju ponio temperament.

-Antun Barac kaže da su Kumičićeva djela plod borbe protiv stranih ugnjetavača i protiv rastvornih domaćih elemenata

-sav je njegov rad imao jasnu društvenu, političku, nacionalnu i moralnu tendenciju

Šicel, Miroslav, Polemike u realizmu i naturalizmu u hrvatskoj književnosti, u: Dani hvarskog kazališta - Razdoblje realizma u hrvatskoj književnosti, HAZU/Književni krug, Zagreb/Split, 2000:

-još i prije spora oko realizma i naturalizma, realizam kao stilsku formaciju osmišljavali su i neki pisci prethodne generacije:

-Janko Jurković, o problemima kazališta, kako treba pisati drame, on naime tvrdi kako treba potanko i temeljito poznavati život i ljude, sa svim različitostima spola, ćudi, sve strasti, svu prirodu čovjeka…

-August Šenoa u „Naša književnost“ – tvrdio kako suvremeno stvaralaštvo mora djelovati na socijalni život, biti realistično. U Vijencu objavljuje traktat o realizmu, u kojem kaže: „Uzmite naš narod raskrojen političkom uredbom, rastavljen vjerom i obrazovanjem, uzmite naše političke nevolje,

19

nesretnu našu povijest, neradinost, neznačajnost, nehajnosti, naravske sposobnosti puka i zanemarenost i nekulturu njegovu, uzmite silno tuđe neprijateljstvo, domaće izdajstvo… - pa eto vam silna gradiva… Zato valja zaviriti u srce naroda, pronicat u njegovo mišljenje i osjećanje…Budimo realistični, proučimo narod, pa ćemo polučiti svoj cilj“ – time je Šenoa definirao poetiku realizma

„Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lijepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, korisno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati…“ Ante Starčević

-Kumičićev tekst „O romanu“ naturalistički je manifest, stvara sukob: hoće li u hrvatskoj književnosti 80-ih i 90-ih godina prevladati naturalizam i njegove forme (verizam, objektivizam), ili će se razvijati putem realizma

-i sam Kumičić nije znao razlikovati realizam od naturalizma, prepisujući jedino od Zole kako su „knjige naturalističkih pisaca znanost, analiza, anatomija društva“

-javlja se kritika o štetnosti naturalizma: V. Mažuranić smatra kako je ispod Zolina pera izašao album ogavnih karikatura nedostojan ozbiljne ocjene à sve to je natjeralo Kumičića da napiše „O romanu“

-temeljne teze iz članka „O romanu“: 1. temelj romana mora biti shvaćanje istine, poimanje realnosti, pisac mora imati zdrave oči da bi vidio prirodu onakvu kakva jest, 2. zadaća književnosti je prikazati ljude kakvi jesu, od mesa i kosti, koji se smiju, plaču, lijepi su i ružni, 3. danas se zahtijeva više istine, manje zanosa, roman u kojem nema shvaćanja realnog svijeta malo vrijedi

-od Zole je Kumičić prihvatio samo teorijski pr. tezu o ovisnosti čovjekove sudbine o sredini (milieu) i to da književno djelo ne smije nastajati iz mašte, nego stvarnosti

-u hrvatskoj književnosti Kumičić ističe Augusta Šenou, ali umjesto odupiranja i suprotstavljanja Šenoinoj romantičnoj koncepciji, Kumičić upravo od nje polazi

-Pasarić o naturalističkoj književnosti: „U svojim djelima prikazuju većinom bolesne i abnormalne pojave modernog svijeta, „zdrave“ njihove oči opažaju gotovo samo prljavštinu i trulež u čovječjem društvu, oni se najrađe bave proučavanjem najružnijih i najbestijalnijih tipova, te potanko analiziraju divlje strasti i živinske nagone pijanaca, nitkova i prostih bludnica, pred kojima svaki čestit čovjek u običnom životu vrata zatvara…“

-Šicel tvrdi kako neke značajne razlike poetike realizma i naturalizma ustvari i nema:

Realisti naglašavaju vjernost u crtanju života, potrebu izražavanja istinske slike stvarnosti i zdravi, vedar realizam, istinitu sliku važnih karaktera, osuđuju preživjeli romantizam, traže zdrave oči,…

Naturalisti ističu shvaćanje istine, zdrav naravni razum, dijagnozu duže i srca, više istine, a manje zanosa, povratak k naravi, objektivnost,…

-Janko Ibler o književnosti: „Ali novi zahtjevi i nova teorija potkrijepljena velikim uspjehom u praksi, traži od pjesnika neka zaboravi da je roman i novela pjesma, epos u prozi, nego neka si utuvi da su to samo veće ili manje fotografije iz života i prirode…“

„Pravo umjetničko djelo nije tek proizvod razuma, duha, talenta, ili tek plod mašte. Za nj se doduše hoće svega toga, i još oštra oka, mnogostrana iskustva, tehničke vještine, ali se hoće i srca…“

20

- dakle u tom velikom književnom sporu se nije radilo o različitim literarnim shvaćanjima i stavovima, već samo o drukčijim shvaćanjima društvene, nacionalno-socijalne funkcije književnosti: naturalisti traže istinu, povratak k naravi, bez naglašene poruke ili tendencije, a protivnici naturalizma tvrde kako naturalisti nemaju osjećaja za moral, etiku, kao ni za optimističku viziju budućnosti. Oni se protive unošenju elemenata ružnog i odvratnog u književnost.

- Problemi u tom sukobu – u svojim koncepcijama ni jedni ni drugi ne polaze od djela hrvatskih pisaca nego od Zole, a drugi problem je što se vrijeme tog literarnog spora poklopilo sa Khuenovom mađarizacijom, pa su svi u krajnjoj liniji polazili od toga da književnost mora biti u funkciji društvenog (političkog) života.

- Konačno Ibler, neutralan u tom sporu, piše da je naturalizam samo jedan korak dalje u razvitku realizma. Pisac po njemu treba imati slobodu, te biti u isto vrijeme umjetnik i prorok narodni.

-Šicel čitavi sukob naziva boj s vjetrenjačama.

-Podolski, o prekidu s romantizmom: „Umjesto krasnih predjela što ih stvori pjesnikova imaginacija, naći će (čitatelj) krutu zbiljnost, umjesto spletenih zgoda što ih je pisac vješto složio naći će čovjeka u njegovoj borbi za opstanak, čovjeka istinitog, od kosti i mesa…“

Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana (od početka do kraja 19. stoljeća), Zagreb, 1994.

ZLATNO DOBA HRVATSKOG ROMANA

-u hrvatskoj književnopovijesnoj znanosti nema suglasnosti o početku realizma. Kao rubna godina često se spominje 1881., godina Šenoine smrti, ujedno i godina objavljivanja Kumičićeva romana „Olga i Lina“. Naravno, realizam se može pronaći znatno ranije, npr. kod Šenoe (iako zbog favoriziranja literature koja će koristiti narodnom životu, idealizacije nacije i stalnog isticanja narodnog jedinstva, Šenoa ostaje na razini nerazvijenog realističkog programa), ali i u Starčevićevoj noveli Prikaz iz života (1853.), u Tkalčevićevoj Zagrepkinji (1855.), u Jurkovićevom Pavlu Čuturiću (1855.), itd.

-plodovi zrelog realizma na planu romana u hrvatskoj književnosti javljaju se tek krajem 19. i početkom 20.st. (Novak, Gjalski), iako u pravilu pravog realističkog mimesisa ima više u novelistici nego u romanima (Pod starim krovovima K.Š. Gjalskog)

-roman ovog razdoblja realističan je po intenciji, temi i idejnim postavkama

-hrvatsko čitateljstvo – preplatnici Vijenca

-početak 80-ih godina – agrarna kriza – raspad seljačkih zadruga, propadanje plemstva, Hrvatska gubi ekonomsku i financijsku samostalnost, Khuenova politika šteti svim sferama razvoja Hrvatske - ograničavanje slobode tiska

-osamdesete su obilježene i usponom Starčevićeve Stranke prava – Hrvatska je samostalna država koja nema zajedničkih poslova ni s Austrijom, ni s Ugarskom, nego je s njima povezana samo osobom vladara, cilj stranke je politička sloboda hrvatskog naroda

-novi književnici okupljeni na pravaškoj ljevici, i sam Starčević podupirao realizam21

-pravaši negiraju tradiciju, iz Šenoinog opusa priznaju samo djela bliska realizmu, npr. novelu Prijan Lovro

-Janko Ibler, „Literarna pisma“ (Sloboda, 1881.), Šenoi spočitava pretjerani subjektivizam, uzdiže Kumičićev roman Jelkin bosiljak (1881.) iznad Šenoina Prosjaka Luke

-književnost se u pravaškim tekstovima često koristi samo kao sredstvo za ideološko-politički obračun

-stav „stekliša“ prema tradiciji vidljiv je u djelima poput Smrti babe Čengićkinje Ante Kovačića, kao i u njegovim ostalim satiričnim spisima

-većina književnika tog doba je bila pravaški orjentirana: Kumičić, Kranjčević, Folnegović, Kovačić, Novak, Ibler,...

-pravaši pokretači brojnih književnih i političkih novina, časopisa i almanaha kao što su Sloboda, Hrvatska vila, Balkan,...

-za razliku od francuskog ili engleskog realizma, hrvatski nije zasnovan ni na kakvim filozofskim koncepcijama, niti je strani fenomen preslikan u hrvatsku književnost; on je autohton i originalan, proizvod je niza društvenih, političkih, ideoloških i literarnih elemenata. Dakako, hrvatski je realizam dio europskog kruga, s njime dijeli temeljne poetičke značajke, ali ima niz posebnosti proizašlih iz domaće kulturne situacije, a to su: naglašena romantična i idealistička komponenta, nacionalna funkcionalnost književnosti, regionalizam, interferiranje s naturalizmom i modernističkim poetikama, itd.

-naš realizam je proturječno razdoblje: pisci imaju vrlo različite literarne koncepcije, čak je i unutar opusa jednog književnika vidljiva podvojenost, pr. Kovačićev roman U registraturi i roman Baruničina ljubav (trivijalan roman natopljen romantizmom) ili Kumičićeva Gospođa Sabina (socijalno-kritički roman) i naivni idealistički Jelkin bosiljak

-vidljiv utjecan Turgenjeva i francuskih realista, ali i pisaca trivijalne literature poput Dumasa

-prema mišljenju Aleksandra Flakera protorealizam i realizam su u biti dva različita stupnja istog procesa

-prevlast proze, ali nemamo čistih, pravih realističkih romana, čak i najznačajnija djela ovog perioda (U registraturi, Mrtvi kapitali) zapravo su mješavina romantizma i realizma, Frangeš: realistički u cjelinama, romantički u detaljima i izvedbi

-roman kao realistička vrsta zbog: tehnika naracije najzgodnija za razvijanje realističke teme i za posredovanje ideoloških programa, te su potrebni određen prostor i vrijeme da bi se pokazao junakov razvoj, da bi se izrekla društvena kritika

-što se lirike tiče – S. S. Kranjčević

-naš roman: suvremena tematika, oblikuje svakodnevni život svakodnevnim jezikom, interes za svakodnevicu, nastoji se osloboditi pedagoške funkcije i usmjeriti na analizu društvenih tipova, pokušava otkriti korjene klasnih suprotnosti i zakone ekonomskog razvoja. Iako je roman sa

22

povjesnom tematikom još zastupljen (Kumičić, Gjalski,...), romani sa socijalnom tematikom u prvom su planu

-karakteristične teme: školovanje seljačke djece u gradu, nastanak inteligencije, propadanje aristokracije, slom tradicionalnih moralnih vrijednosti, duhovne krize intelektualaca, politička previranja, sukob između sela i grada,...

-Ibler inzistira na 3 važne kvalitete presudne za pripovjedni koncept: načelo uvjerljivosti karaktera, načelo tendencioznosti, načelo realističnosti

-časopisi: Vijenac (Baruničina ljubav, U registraturi, Začuđeni svatovi, Janko Borislavić, Mrtvi kapitali,... prijevodi Gogolja, Zole, Dostojevskog), Sloboda (Olga i Lina, Fiškal, Urota zrinsko-frankopanska,...), Balkan (Među žabari), Hrvatska vila (najveći konkurent Vijencu, pravaški časopis, objavljuje novelistiku i prijevode djela ruskog i francuskog realizma)

-brojni romani tiskani i u obliku knjiga, u izdanjima Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika (Gospođa Sabina)

EUGEN KUMIČIĆ

-vatreni pravaš, ali je za razliku od npr. Kovačića ostao Šenoin pobornik

-od svih naših realista Kumičić se najviše približio fabularnim stereotipima karakterističnim za trivijalnu književnost – zabava, napetost, ugađanje publici, jer čitateljstvo tada još nije naviklo na romane bez zanimljivih fabula

-naturalistički literarni program preuzeo samo djelomično, i to dosta površno, bio je najveći romantik među hrvatskim realistima

-od Dumasa i Šenoe preuzima sladunjave idealizacije, intrige, neočekivane rasplete, pripovjednu tehniku

-nekoliko Kumičićevih romana ima gotovo potpuno istu fabularnu shemu

-Ibler o Kumičiću: pretjerana subjektivnost, sklonost nepotrebnim digresijama, nečist jezik, borba idealizma i realizma

-likovi su polarizirani na dobre i zle, unutrašnje borbe i dileme su rijetke, psihološko nijansiranje nezamjetno

-neka njegova djela predstavljaju neobičnu sintezu socijalnog i trivijalnog, a riječ je o romanima s građom iz zagrebačkog života: Gospođa Sabina (1883.), Pobiješnjeli grobovi (1896.)

-Kumičić među prvima aktualne društvene probleme postavlja kao centralnu temu narativne fiksacije

Gospođa Sabina – tema je balzacovska (socijalna kritika, prikaz ekonomskog i moralnog rasula, agonija plemstva, grad kao leglo poroka i laži), poprište zbivanja je građanski salon, kao mjesto komunikacije i ogledalo života viših slojeva, a pokretači radnje su trač, pohlepa za novcem i užicima, bračna nevjera, udvaranje, itd.

23

-Kumičićev cilj je kritika zagrebačkog društva – osiromašena aristokracija, netom obogaćeno građanstvo željno vanjskog sjaja, svodnici, varalice, malograđanke željne avantura, siromašni studenti koji sanjaju o velikim karijerama, itd.

-u Gospođi Sabini sve se vrti oko novca, Kumičić je prvi koji je uočio pokretačku snagu novca u društvu i njegovo razorno djelovanje – dobra udaja, miraz, dugovi, oporuke,...

-za Viktora Ribičevića kaže da je ponajviše čeznuo za novcem, Sabini se oči zacakle kad vidi novac, a Vojniću srce zadrhti od sreće kad ustanovi da mu je bogati stric na samrti – pohlepa za novcem briše svaku moralnu granicu

-ambiciozna malograđanka Sabina gura muža u propast u želji za životom na visokoj nozi

-u Gospođi Sabini nema niti jednog jedinog pozitivnog lika – svi su uhvaćeni u krug laži, prijevare, intrige i lakomosti

-Gospođa Sabina je „kronika sutona tradicionalnog morala i rušenja idilične šenoinske slike patrijarhalne obitelji i zdravog društva“ i to je djelo u kojem je Kumičić najbolje primjenio teoriju iz traktata „O romanu“ u praksi

-Kumičićevi povijesni romani: Urota zrinsko-frankopanska (1892.) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (1902.) – ti su romani nastali kao rezultat pravaške interpretacije povijesti sa centralnom idejom samostalnosti i izrazito antiaustrijskim i antimadžarskim stavom – u ovim je romanima sve podređeno ideji nacionalnog, a likovi su interpretirani u okviru modusa mita (idealizirani su i hiperbolizirani)

-mana Kumičićevih povijesnih romana – povijesno i romaneskno je često strogo odijeljeno, Kumičić često „prepisuje“ čitave odlomke iz službene povijesti – umrtvljena radnja

EUGEN KUMIČIĆ

11. 01. 1850. Brseč – 13. 05. 1904. Zagreb osnovna škola u Brseču – gimnazija u Rijeci – studij medicine u Pragu – povijest, zemljopis,

filozofija u Beču – 1875. odlazi u Pariz na dvije godine – posvećuje se književnom i političkom radu (Starčevićev sljedbenik)

prva objavljena novela: Slučaj 1879. – posljednji roman: Kraljica Lepa 1902. u rasponu od dvadesetak godina objavio oko 30 romana, pripovijedaka, drama i nekoliko

kritičkih članaka (uz Đalskog i Novaka najplodniji pisac hrvatskog realizma) jedan od prvih književnika koji se zalagao za naturalističku metodu najizrazitiji predstavnik Istre i Hrvatskog primorja u razdoblju realizma Matoš: francuski đak, prvi hrvatski modernist, prvi naturalist i socijalni pripovjedač; opisuje

dokumentiranom realističnom metodom, poput Flauberta vješt pripovjedač: interesantna fabula, dinamična radnja, miješanje realističkih detalja s

romantičnim postupcima aktivno angažiran u društvenom smislu socijalnom problematikom Hrvatske, a istodobno

inspiriran Zolom ponekad je ostao nedovoljno definiran tražeći “zolinsku” tematiku u Hrvatskoj

velik doprinos u stvaranju čitalačke publike – znao razvijati vrlo interesantne fabule, s puno dinamike i akcije

24

DJELA pripovijetke i romani u kojima se tematski vraća rodnom kraju Istri i uspomenama iz

djetinjstva (Primorci, Začuđeni svatovi, Jelkin bosiljak) pripovijetke i romani iz zagrebačkog života (Olga i Lina, Gospođa Sabina) povijesni romani (Urota Zrinsko – Frankopanska, Kraljica Lepa) eseji (O romanu, Ivan Turgenjev, Zablude naše kritike) drame (Sestre, Poslovi) komedija Obiteljska tajna 1883. O romanu 1883. Gospođa Sabina

JAKŠA ČEDOMIL o Eugenu Kumičiću (izdano: Iskra, Zadar, 1891.)

Kumičić se rodio u Istri, dio godina proveo u tuđini, a pisati je počeo kada je Šenoa bio u oblaku slave. Kumičić je upoznao naše rane, vidio kako ih liječi Šenoa. U njegovoj duši križale su se orgije Zolinih romana i idile istarskog primorja. No, proglasiti Kumičića zolijancem bila bi ludorija.

Kumičić je težio upoznati karaktere našeg naroda. Smatra da je naš narod čist i plemenit. Nevolje i podlosti unose stranci. Sve njegove knjige vrte se oko toga da dobro proizlazi iz našeg naroda, a zlo od stranaca.

SVIJET KUMIČIĆEVIH ROMANA

Kumičićevi junaci pokažu svoje pravo lice uglavnom u ljubavnim zgodama. Pisac nam u malo riječi crta njihov život, a kada su zaljubljeni oni ili idilom ili tragedijom zanose čitatelja. Ljubav koju opisuje gotovo je jednaka u svim djelima – čista, idealna i anđeoska u kontrastu s putenom požudom. Nadalje, Kumičić prikazuje kontrast između čiste, plemenite ljubavi i ogavnih namjera tuđinaca, a katkad i rastrovanih Hrvata koji žive po gradovima.

U nekim romanima umjesto samih razbludnih namjera jednog ili drugog propalice, pisac nam predočuje po dva ili više para zaljubljenika, jedni od tih su dobri, plemenitih namjera, drugi su pokvareni moralno, te se opet sve svodi na to da s jedne strane imamo sliku čiste ljubavi koju ne smućuje nikakav oblačak, a s druge strane sliku ogavnih pustolova i ljudi bez srca i čuvstva.

Kada se govori o zaljubljenim parovima način ponašanja također se ponavlja u različitim romanima: zaljubljuju se iz istih razloga, vode iste razgovore, očituju ljubav gotovo istim riječima, u istim prigodana, kradomice u kakvoj sobici, ili obasjani u perivoju bijedim zrakama mjeseca; a kad se rastanu od svoje drage, ona im u snu lebdi pred očima.

Kumičić se najviše povezao sa Šenoom, a to je očito u njegovim zapletima romana i shvaćanju ljudi i ljubavi.

Kumičić nam u svojim romanima pokazuje dvostruku tendenciju: političku i društveno – moralnu. Politička tendencija nam se svuda čisto i bistro predstavlja, a pisac ne žali govoriti o tome preko svojih likova; dok je društveno-moralna rendencija ponekad zavijena u magli ili pod tankom koprenom ironije.

25

Ljude koje on predstavlja u svojim romanima sve su redom dobri rodoljubi koji se zanimaju za izbore; neprijatelje našeg naroda nikako ne može zavoljeti (to mogu biti trgovci, stražari, načelnici ili bogataši).

Sav svijet Kumičićevih romana svodi se na tri-četiri tipa koji mijenjaju samo ime u jednom ili drugom romanu. Ribari, trgovci, načelnici, bogataši, svi su jednaki, bili oni iz Začuđenih svatova, bili iz Sirote, bili iz Jelkinog bosiljka. Lihvari, grofovi, činovnici također, tražili ih u Otrovanim srcima, ili u Olgi i Lini, ili u Saveznicima, ili Gospođi Sabini; svuda su isti. Ako su pravi Hrvati, jaki su, čvrsti i dobri, ako su krvnici našeg naroda, opaki su.

Ako usporedimo likove sa sela i one iz grada, vidljivo je sljedeće:

Na selu ćemo uvijek pronaći župnika, poštena Hrvata, milostiva srca i bogoljubna; zatim načelnika i njegovu obitelj (načelnici su uglavnom strašni bedaci, gledaju kako da iz kamena izbiju novac, strepe pred svojim ženama koje ih nemilo psuju i tuku); na selu viđamo i bogataše koji su pohlepni za bogatstvom, a seljake smatraju marvom, a seoske djevojke ropkinjama svojih pakosnih namjera. Zalazeći u niže slojeve susrećemo stražare, finance, nakaze, kopiladi.

Ako se stupi u velikaške kuće u gradovima, upada se u smrad i kugu. Najobičniji tipovi koje tamo pronalazimo su lihvari i njihovi pomagači koji hlepe za novcem i putenim nasladama. Što su bogataši na selu, to su oni u gradu. S njima su u kontrastu (kao na selu primorci s gospodom) jadni siromašniji građani odgojeni kod kuće.

KUMIČIĆ ZOLIJANAC

Jakša Čedomil oštro se protivi tome da se Kumičića naziva zolijancem. Taj naziv ne može dokazati ni njegova Gospođa Sabina. Glavni razlog je da Kumičić niti roman, niti ljude, niti prirodu ne smatra s onog gledišta kao Zola. Naime, po Zoli je zadaća romanopisca „Izložiti činjenice, analizirajući do kraja, ne izvrgavajući se opasnosti sinteze.“ Zolini romani temelje se na fiziologiji i atavizmu, a toga ne pronalazimo kod Kumičića, također, Kumičić ne dijeli Zolina razmišljanja o ljudima i prirodi. Puno je značajniji i očitiji Šenoin utjecaj na Kumičića.

Zolini junaci djeluju nagnani neumoljivom silom izvanjskog svijeta, bez moralne odgovornosti. Kumičićevi junaci su pokretači svijeta, cilj im je da narod dovedu k spasu, da ga oplemene, preobrazit će svijet, teže za tim čak i kada su propalice. Kumičićeva djela su slavospjev svojoj rodnoj zemlji.

GOSPOĐA SABINA svakako je najbolje Kumičićevo djelo . U Sabini odskače piščeva originalnost. Mali Silvio, stara Irena, bogata Jele, pa i sam Hribar dosta su krasne crte. Kod Zorke je vješto opisana nestašnost isprošene djevojke. Ivan Lozar dosta je smiješan, kao što je i Ribičević dosta opijen svojim idejama, da ga samo obiteljski život može spasiti. Jakov Vojnović nesretan je tip, koji se na žalost u svim djelima ističe pod raznim krinkama svojom karakterističnom pohlepom za barunstvom. A Sabina? Još neodgonetnuta zagonetka!

EUGEN KUMIČIĆ (O romanu) izdano: Hrvatska vila 1883.

26

Temelj romana mora biti shvaćanje istine, poimanje realnosti. Ako pisac ne ima dara da vidi prirodu onakovu kakva jest uistinu, bolje za nj da se mane ćorava posla. Pisac mora imati nešto soli u glavi, vrlo zdrav naravni razum i posve zdrave oči.

Problem je što velika većina pisaca ima, prividno, zdrave oči, a ipak ne vide ni prirodu ni ljude u pravoj slici, u potpunoj istini.

U povijesnom romanu piscu je potrebna bujna imaginacija kako bi drugačije iz prošlih vremena dozvao junake koji nikada nisu postojali i kakvih nikada neće biti. Realistični pisac također mora imati plan, no pronalazi ga u svakodnevnom životu, a ne u imaginaciji.

Običaji,odgoj, društvo u kojem čovjek živi razlog su zašto mnogi govore s prezirom o realističkoj školi.

Većina velikih pisaca i pjesnika pojavila se iza ogromnih nesreća koje su zadesile svijet; tako je i skoro sva naša poezija posljedica raznih narodnih katastrofa.

ZOLA I NATURALIZAM

Zola, kao i ostali naturalisti braneći svoja djela dokazuju tvrdoglavom svijetu dosta jasno da se nebi smjele njegove knjige nazivati romanima.

Zoli se obično predbacuje da piše nepristojno i raskalašeno. Zola uistinu otkriva svaku društvenu ranu najvećom bezobzirnošću, no ne može da probudi u razumnu čovjeku grešne misli nego da ga prisili da se zgraža i razmišlja. Za Zolu nema dvojbe da je sila i nedostiživ majstor.

Sablazan je dozvoljena, no mora biti otmjena, drzovita, jer samo takva ne smeta nježnim frakovićima.

Kumičić smatra da roman u kojem nema shvaćanja realnog svijeta, malo vrijedi.

Hrvatska književnost ima dosta izvrsnih pripovijedaka, no to su većim dijelom proizvodi imaginacije. Prostori u kojima se miču mnogi naši pisci nalaze se izvan kruga divne istine. Analizi i eksperimentalnoj metodi ne vidimo traga. Ti pisci ne bi se smjeli upuštati u istraživanje, ne bi smjeli slikati prirodne slike i oblike i realni život. Kad pisac opisuje ljude kakvih nije nikada na svijetu bilo, može mirno spavati, jer nije spomenuo nikoga od svojih suvremenika.

27