2

3

I

Držeći pismo u desnoj ruci,

Ruth Tyack još nije mogla vjerovati slovima pred sobom. Dobila je posao kao nastavnica engleskog jezika u rimskoj Američkoj školi. Zaboga, zovu je u Rim, daleku Italiju! Javila se na natječaj tek tako, ne očekujući gotovo ništa, a uspjela je.

Pročitavši pismo nekoliko puta uzastopce, počne okretati telefonski brojćanik.

— Ovdje Chris Wilson – progovori dubok muški glas, uvijek samouvjeren.

— Ovdje Ruth Tyack – odvrati ona.

— O, zdravo, mala. Što je novo?

— Kako bi bilo da dođeš na odreske?

— Večeras? Nikad se ne sastajemo četvrtkom uvečer – reče Chris. – Petkom ujutro moraš uvijek biti rano na fakultetu.

— Znam. Ali ovaj put postoji osobit razlog.

— Dobro, rado ću prigristi nešto. O kakvom je razlogu riječ?

— Dobila sam posao.

— Sjajno! Rekao sam ti da će te netko poželjeti... mislim, osim mene.

— Da, ali i ne slutiš gdje mi nude posao.

— Pokušat ću pogoditi. U duševnoj bolnici?

— Baš smiješno. – Donekle se uvrijedila On ismijava najuzbudljiviji događaj u njenu životu. – E, neću ti otkriti o kakvom je poslu riječ dok ne dodeš ovamo. Pojedi se od znatiželje.

— Pravo mi budi. – Činilo se da nije baš previše radoznao.

— Dabome – reče ona razoćarana njegovom ravnodušnošću.

— Da donesem šampanjac? – pokuša joj se on dodvoriti.

— O, to bi bilo lijepo, Chris.

— Dobro. Do videnja, mala.

* * *

4

Upravo je izišla iz kade je začula Chrisovo uobičajeno bubnjanje po vratima. Brzo omota oko sebe velik ružičast ručnik i, dok je s nje kapala voda, potrči kroz dnevnu sobu. Sakrivši se iza vrata, otvori ih samo toliko da je Chris mogao ući. Vidio je jedino tragove mokrih nogu.

— Zažmiri – naredi mu ona stojeći iza vrata.

Poslušao ju je i nogom zatvorio vrata. Pokušala je protrčati mimo njega, ali je Chris, još žmireći, ispružio ruku u kojoj nije držao šampanjac i privukao je k sebi kako bi je ćedno poljubio.

— Čestitam ti što si se pridružila radničkoj klasi – reče joj.

— Chris, dobila sam najdivniji moguć posao!

On otvori oči, osmjehne se i malo je odmakne od sebe kako bi joj bolje vidio bijelu put. Još nikad nije bila tako razgolićena pred njim niti joj je vidio u oćima takvu odlučnost i uzbuđenje.

— Iako mi se sviđa ovaj prizor, bojim se da ćeš se

smrznuti ako se ne obrišeš prije nego što mi počneš pričati.

— Dobro, brzo se vraćam – reče ona izlazeći iz dnevne sobe. Ostavi vrata spavaće sobe odškrinuta. – Oprosti što se nisam još uredila. Nije mi jasno kako sam toliko zakasnila. Samo sam ispravila zadaće i okupala se. Ništa drugo nisam radila cijelo popodne.

— A, napravila si i ovo što je na stolu – dovikne Chris ušavši u kuhinju. – Izvrsno miriše.

— To je domaći kruh.

— Slutio sam da ćeš uz šampanjac poslužiti nešto originalno. – On stavi bocu šampanjca u hladnjak, zatim skine kaput i kravatu pa se ispruži na divanu zavrnuvši rukave košulje. Bio je visok, vitak i uvijek preplanule kože. Svako je jutro trčao prije posla pola sata. Nije bio zgodan... lice mu je bilo suviše koščato, kosa mu se previše prorijedila, a usne bile tanke kao u cjepidlaka. Ali doimao se sportski i zračio životnom snagom. – Znaš kakva mi je pjesma pala na pamet dok sam čekao pred vratima?

— Kakva?

5

— Kako bi lijepo bilo dolaziti kući k tebi – zapjeva on.

— Ako se ne varam, dogovorili smo se već, Crhis – reče ona izvirivši iz sobe.

— Dabome. Znaš što, srce? – On joj se nasmije sklopivši ruke pod glavom. – Tražim ženu koja dobro zarađuje i koja bi me htjela uzdržavati. – Kad je nestala u spavaćoj sobi, on povisi glas. – Dobivat ćeš neke pare za svoj rad, zar ne?

— Sedam tisuća na godinu.

— Dobro je za početak. Zajedno bismo mogli prikupiti pristojnu svoticu... dovoljnu za kuću.

— Chris... – Ruth se pojavi u plavoj suknji i plavo–bijelom prugastom puloveru Nosila je u ruci četku za kosu. – Večeras slavimo moj novi posao, a ne prosidbu. Nije još vrijeme za svadbena zvona; imam previše obaveza i želim još što šta vidjeti. Budući da sam do sada živjela samo u Pittsburghu, punom čeličana, i Akronu, gdje se sve vrti oko tvornica automobilskih guma, nemam baš pravu predodžbu o životu.

— Dobro, dobro, predajem

se. Pričaj mi sada o svom poslu i objasni mi kako ćeš, kao nastavnica, proširiti svoje životne vidike.

— Pogodi gdje ću raditi.

— Ovdje, u Akronu? U Ravenni? U Cievelandu? U Pittsburghu? – Budući da je svaki put odmahnula glavom, on napokon reče: – Odustajem.

— U Rimu. U Italiji.

— Ma ne šali se. Odgovori ozbiljno.

— Časna riječ, Chris, dobila sam posao u Rimu. U tamošnjoj Američkoj školi.

— Šališ se Ruth? – Chris više nije ležao, naglo je sjeo i zapanjeno je gledao.

— Ne šalim se, Chris – reče ona tiho.

— Ruth, već mjesecima ti govorim da bih se htio oženiti tobom.

— Mislila sam da je to samo šala.

— Da, šala na moj račun – promrmlja on kao nadureno dijete.

— Chris...

— Siušaj – reče on digavši se

6

i zakopčavajući rukave košulje – najbolje je da odem. Najednom sam izgubio apetit.

— Pričekaj, Chris, molim te. – Stajala je pokraj njega i pokušavala ga natjerati da je pogleda. – Zaista mi je žao. Trebalo je da ti unaprijed spomenem tu mogućnost, vidim sada. Zaista nisam očekivala da ću dobiti taj posao. A ako ga dobijem, mislila sam, lijepo ću te iznenaditi.

— O, da, to je prekrasno iznenađenje... žena koju volim odlazi iz zemlje.

— Ništa još nije konačno. Tek danas popodne dobila sam ponudu da se zaposlim. Ako je i prihvatim, ostat ću ondje samo godinu dana. – U očima joj se zasvjetlucaju suze kad je ispružila prema njemu ruku. – Molim te, ne kvari mi veselje. Vrlo sam sretna.

— Očito, tvoja se sreća privremeno ne podudara s mojom, jer tvoja sreća znači odlazak, a moja ostanak.

— Zašto ne bi i ti pošao sa mnom?

— Dabome. To je pametan prijedlog. Mogao bih, recimo,

prodati neke »Goodyearove« poslovne tajne »Pirelliju« ili nekoj drugoj tvornici. – Obukavši se i prišavši vratima, dobaci joj preko ramena: – Uživaj u svojim odrescima. Bu– dući da si izabrala samotnjački život, najbolje ti je đa se odmah počneš privikavati na nj. Pozovi me kad se probudiš.

Kad su se zalupila vrata, još dugo je sjedila i razmišljala, a onda se digne odlučno, obuče i iziđe iz stana.

Provela je večer u kinu i gledala film Walta Disneyja.

Ali, kad je izišla iz kina, opet ju je svladala potištenost. Kao i uvijek kad bi se iskreno ražalostila, počela je razmišljati o majci. Annie je bilo tek devetnaest godina kad je umrla rađajući Ruth. Cinilo se nevjerojatnim da bi se nešto takvo moglo dogoditi 1948. Moglo se zbiti 1848, ali ne i 1948. Pa ipak, dogodilo se. Dok je bila djevojčica, Ruth nije nikako mogla povjerovati u to. Zamišljala je majku kao slavnu brodvejsku glumicu koja će se jednog dana dovesti pred kuću i objaviti svima da više ne može živjeti ni glumiti bez voljenog djeteta Pokvareni ju je

7

menadžer prisilio da napusti obitelj, ali sad je spoznala svoju pogrešku i vratila se kući tražeći oproštenje od muža i kćerkice. Zamišljala je majku kako peče čokoladne kolačiće, previja joj koljena kad ih oguli i ljulja je u san kad je muče ružni snovi.

Napokon je otac, Ben Tyack, počeo voditi Ruth na groblje ne bi li prihvatila Annienu smrt kao stvarnost. Ruth je godilo što joj otac obraća veliku pažnju, jer inače je bio zauzet čitanjem i učenjem. Predavao je biologiju i skupljao evropske poštanske marke. Tih, plah i suzdržljiv, bio je dobar, pošten čovjek, no Ruth ga je smatrala prilično nesposobnim u životu. Imao je od djetinjstva slabo srce, pa se nije usudio upustiti ni u što. Jedina smjelost u njegovu životu bijaše tajno vjenčanje s osamnaestogodišnjom Annie Himmel, koja je pobjegla od kuće. S njom je doživio pet– naest mjeseci sreće.

– Hej, plavušo, hoćeš se voziti? – trgne je iz razmišljanja povik.

Iznenađeno digavši pogled, pokuša se osmjehnuti vozaču teretnjaka koji se zaustavio pred semaforom.

— Ne, hvala – odgovori mu.

— Dobro, plavušo, kako hoćeš. Samo pripazi na te svoje lijepe noge.

— Hoću. – Ruth se nasmije dok se udaljavao.

Sviđaju mu se moje noge, pomisli. Čudno je kako i površne rijeći iz usta nepoznate osobe mogu razveseliti. Svi mi želimo da nas netko opazi!

* * *

Kad se sutradan vraćala s fakulteta, gdje je privremeno radila kao asistentica, upravo je zazvonio telefon dok je prilazila vratima stana

— Halo – javi se.

— Gdje si, do vraga, cijeli dan? – upita Chris. – Vjerovao sam da ćeš mi telefonirati.

Ruth mirno spusti slušalicu na vilicu, ode u kupaonicu i počne se tuširati. Od vremena do vremena čula je zvonjenje telefona, ali je prala kosu, brijala noge, radila sve što bi joj palo na pamet samo da bi što dulje ostala pod vodenim mlazom. Kad se napokon obukla, opet je

8

zazvonio telefon. Ovaj put se javila.

— Halo.

— Oprosti, zlato. Jednostavno sam se zabrinuo.

— Žao mi je što ti nisam telefonirala. Bila sam zauzeta cijeli dan.

— Večerat ćemo kao i obično?

— Izvrsno. – Ruth odahne. Činilo se da se više ne ljuti što je potražila posao u Italiji. Htjela je sačuvati to prijateljstvo.

— U koji bi restoran htjela poći?

— Nekamo gdje svira džez.

— Zaista? Ja nekako nastojim odvojiti glazbu i jelo. No ako ti to želiš, naći ćemo nešto. Vidimo se u pola osam?

— Dobro. Do viđenja.

Nastavili su se sastajati i sljedećih tjedana Njihov je odnos bio opet onakav kao i prije. Nisu nijednom spomenuli Rim.

II

Jedanaestoga srpnja 1972. pozvao ju je iznenada u svoj ured profesor Brickhouse i obratio joj se tako povjerljivo kao da je ona jedina osoba na svijetu s kojom može tako razgovarati. Poznala je već njegov stil.

– Ruth, prijeko mi je potrebna vaša pomoć – rekao joj je. – Maloprije me pozvala telefonom supruga i javila mi da je otišla sa sinom u bolnicu. Slomio je ruku vozeći se na biciklu. Sad moram otići tamo i smiriti ih oboje. Iskreno rečeno, ne mogu zatražiti pomoć ni od koga drugog osim vas, Ruth. Vi znate da će današnjoj književnoj većeri prisustvovati pjesnik Tom Jeffers? Molim vas, dočekajte ga na aerodromu. – Govoreći to, neprekidno je gladio prerano posijedjelu bradicu; Ruth je ta njegova kretnja podsjećala na masturbaciju. – Evo vam dvadeset dolara, Ruth. Molim vas, dočekajte Jeffersa, odvedite ga na večeru i potom, u osam, dovedite u dvoranu. Pristajete? Hvala vam, Ruth. Zaista sam vam zahvalan. – Nakon toga je

9

otišao još gladeći bradicu.

Dočekavši avion kojim je trebalo da doputuje Tom Jeffers, Ruth je pažljivo promatrala putnike i pokušavala odgonetnuti koji bi među njima mogao biti pjesnik Smatrala je da on odudara izgledom. Vjerojatno je samouvjeren i upadljivo dlakav; ima previše dlaka ili na glavi, ili na licu, ili na tijelu. Nekako je povezivala dlakavost s neizvjesnošću tog zanimanja, smatrala je guste dlake nekakvim štitom.

Držeći u ruci neupadljivu sivu ploćicu na kojoj je štampanim slovima napisala »Tom Jeffers«, odbacivala je jednog po jednog putnika. Činili su joj se suviše obićnima.

K vragu, baš su meni morali uvaliti taj zadatak, mislila je nezadovoljno. Morat ću cijelu večer razgovarati s njim, a on neće pričati ni o čemu drugom osim o svojim pjesmama.

— Oprostite – obrati joj se muški glas. Iznenađeno je digla pogled; nije ga ni opazila dok joj je prilazio. – Što ćete s tim... mmm... – izusti neznanac promatrajući pločicu kako bi bolje vidio ime – s tim Tomom

Jeffersom kad ga pronađete? Ne ljutite se što vas to pitam?

Gledala je široka, čulna usta, nasmijane sive oči i kratku, kovrčavu, smeđu kosu. Ne, to ne može biti on. Nije dovoljno dlakav! Ruth se nasmije u sebi.

— Odvest ću ga na večeru i zatim u motel, iako nije pristojno što priznajem takve namjere. No, budući da se nije pojavio, morat ću smisliti neku čudoredniju zabavu za ovu večer – reče mu. Nasmiješio se slušajući je, ali nije ni otišao, ni nastavio razgovor. – Doputovali ste avionom iz Buffala? – upita ona.

— Jesam.

— Niste li, možda, vidjeli u avionu nekog pristojnog, dlakavog, plahog pjesnika?

On se veselo nasmije.

— Morat ću razbiti vaše zablude. – Izvadi iz džepa novčanik i iz njega izvuće vozačku dozvolu sa slikom ispod koje je pisalo »Thomas Jeffers«.

— O, nije moguće. – Ruth pocrveni. – Početak nije baš najbolji.

— Sve je u najboljem redu. Ako se ne varam, vi niste

10

profesor Brickhouse Razgovarajući s njim preko telefona, razabrao sam jasan njujorški naglasak, a kod vas ga ne zapažam. Nema sumnje, vi ste zamjena, uhvatili su vas u posljednji tren kad je profesorovu ženu zaboljela glava.

— Sin mu je slomio ruku.

— A, tako.

— Ja sam Ruth Tyack. Privremeno radim kao asistentica

Krenuše po prtljagu, zatim prema njenom žutom »corvairu«. Najednom se postidjela što je auto prljav. Dok je oklijevala držeći ključeve u ruci, on joj ih šutke uzme otvori prtljažnik i stavi unutra kovčeg, potom otvori desna vrata i pomogne joj pri ulaženju.

— Jeste li spretan vozač? – našali se ona

— Dok vozim pet kilometara na sat, nenadmašiv sam. Zapravo, trebalo je da vam prepustim izlaženje natraške s ovog parkirališta. Tu nam prijeti jedina opasnost Kad se dokopam auto–puta, pretvaram se u dinamit Kamo ćemo?

— Kako bi bilo da odemo u Virginia Beach i sunčamo se jedan tjedan?

Bože mili, zar je uistinu to rekla?

Ali on je zadivljeno pogleda prije nego što je upalio motor. A kad se trebao odlučiti između ceste na sjever, prema Akronu, i ceste na istok, prema Pittsburghu (i Virginia Beachu), skrenuo je na istok.

— Na sjever, molim vas – reče ona i položi ruku na upravljać. – Dužnost prije svega.

On joj skine ruku s upravljaća i zadrži je u svojoj spustivši je na nogu. Zadrhtala je, no i dalje mu se smiješila.

— Imate božanstven smiješak – reče joj on.

— Smijem li vas pitati koliko vam je godina? Što predajete?

— Četrdeset jedna godina. Istraživanje tržišta – odgovori on kao kompjutor i nasmije se.

— Ispitujem vas kao španjolska inkvizicija?

— Ni govora. Samo mi postavljate neka razumna pitanja. – Stisne joj ruku. Šake

11

mu nisu bile mnogo veće od njenih, ali bile su snažne. – Hoćete mi pokazati put do nekog motela? – Doda brzo: – Htio bih se istuširati i presvući košulju prije odlaska na večeru.

— Rado bih se igrala domaćice i skuhala vam večeru, ali tek sam u četiri sata doznala da vam se neću samo smiješiti iz četvrtoga reda i smijati se smiješnim stihovima u vašim pjesmama, nego da ćemo biti i prisniji.

— Bit ćemo prisni? – našali se on.

Ruth pokuša povući ruku, no držao ju je suviše čvrsto. Potpuno su je zbunile njene grozničave misli i njegove nasmijane oči.

— Ne znam – promrmlja. On joj opet samo stisne ruku. – Skrenite ondje i produžite ravno.

— Idem po ključ – reče on kad su se zaustavili pred motelom. Ubrzo se vrati i sjedne za upravljač. – Dobili smo kućicu otraga. Dvjesta trideset osam... dvjesta trideset osam – mrmljao je dok su se polako vozili.

Ruth prva spazi kućicu, namjerno ne razmišljajući o množini koju je upotrijebio: »dobili smo«.

– Dakle, oči su vam ne samo lijepe nego vas i dobro služe – reće joj. – Uđite sa mnom i vi– čite mi kroz vrata kupaonice dok budem prao sa sebe znoj. – Opet ju je uhvatio za ruku. Ponovo je potekla iz njega u nju nekakva čudna toplina. Što li se to događa? pitala se dok su ulaziii. – Posluga će nam donijeti vino. Natočite ga kad stigne – obrati joj se on, uzme pribor za brijanje i nestane u kupaonici.

Sjela je na rub naslonjača i pogledala oko sebe. Soba bijaše udobna. Nekako je odisala sredozemnim ugođajem.

Uto stigne vino. Natočila ga je kao što joj je savjetovao, a onda se upitala bi li trebalo da mu pokuca na vratima kupaonice i ponudi mu čašu. Uznemireno povuče velik gutljaj iz svoje čaše, ponovo je napuni (kako on ne biništa opazio) i pokuca.

— Da vam donesem čašu vina? – dovikne mu. K vragu, glas joj je zvučao vrlo

12

usplahireno!

On otvori vrata. Bio je gol do pojasa, jedan mu je obraz prekrivala pjena za brijanje, a drugi je već pažljivo obrijao.

— A, brijete se – prozbori ona.

— Možda vam se to čini kao obično brijanje, ali to je zapravo zambigadanski svećani obred.

— Zambigadanski svečani obred – ponovi Ruth i nasloni se na dovratak.

— Tako je. Ako sjednete – On pokaže bradom na zahodsku školjku – pokazat ću vam drugu polovicu obreda. Budete li me pažljivo gledali, možda vam čak otpjevam obrednu pjesmu.

Ruth žurno priđe školjci i sjedne držeći se ukočeno i čvrsto stisnuvši noge jednu uz drugu. Stavi čašu na umivaonik.

— Nipošto ne bih htjela propustiti nešto tako zanimljivo i jedinstveno. – Možda joj je pomoglo vino, no najednom nije više bila nimalo nervozna. – Da, ovo je pravo uživanje. Udobno sjedalo, čaša vina i... i... – Nije se mogla sjetiti naziva.

— Zambigadanski svečani obred. – Vladao se tako kao da

već gubi strpijivost.

— Oprostite. Ne znam kako sam to mogla zaboraviti – reče ona skrušeno. – Dakako, zambigadanski svečani obred.

On počne pjevušiti i nastavi se brijati. Naposljetku osvježi lice losionom.

Lice mu je vrlo privlačno, pomisli ona, iako nije lijepo. Nos i usne su mu preširoki, a oči su mu previše razmaknute. Na čelu i obrazima ima bore kao da je škiljio u sunce ili se smijao. Koža mu je brončana...

U tom trenu on korakne pod tuš.

— Hej, ne možete tamo u hlačama! – reče mu. – Čekajte, ja ću otići. – Ali nije otišla... nije mogla. Kao da je bila hipnotizirana.

— Ne mičite se nikamo – odvrati on i pruži joj hlače, zaklonjen iza bijelog plastičnog zastora. – Nećete vidjeti svršetak obreda. – Pusti vodu i počne opet pjevušiti. Ruth obuhvati rukama koljena i zažmiri slušajući. Poslije nekoliko minuta pojavio se svezavši ručnik oko bokova. – Veoma mi je godilo tuširanje – reče joj.

13

— Trebalo je da se i ja istuširam – prozbori Ruth i nakrivi glavu gledajući ga. – Najbolje bi bilo da sam vas ostavila ovdje, otišla kući i oprala se. Ne znam zašto sam najednom tako troma, Možda zbog obreda i svečanog pjevušenja?

— Stanite pod tuš. Donijet ću vam kućni ogrtač. – On iziđe. Kaa se vratio, donio je mek stari ogrtač i bocu vina. Na njeno veliko čuđenje, čaša joj je bila već prazna, pa je on napuni. – Evo, tu su vam ruho i vino. Nećete mi poslije moći reći da vam nisam ništa dao. – Napola joj potapše, a napola pogladi obraz.

Nasmijala se dok je izlazio, a onda je svezala kosu suhim ručnikom i istuširala se pazeći da ne poštrca vodom lice i kosu. Kad je izišla iz kupaonice, on joj pokaže rukom neka sjedne pokraj njega na krevet.

— Pripremam se za većerašnje čitanje pjesama – reče joj prebirući po papirima. – Htio bih nešto izmijeniti.

Ona oprezno sjedne na krevet. A onda, vidjevši da je on opet obratio svu pažnju

papirima, legne. Osjećala se nevjerojatno smirenom. Vino, tuš i njegovo prirodno držanje djelovali su kao najbolji lijek za opuštanje. Bilo joj je baš ugodno...

Kad je otvorila oći, ležao je kraj nje i žmirio. Ona pogleda na sat.

— O, Tome, već je za dvadeset osam. Požurite, nećemo stići na vrijeme. – Sjela je i pokušavala se razbuditi dok joj je srce uzbuđeno lupalo. On je uhvati oko struka i prisili da opet legne. Još je žmirio.

— Dakle, ovako grubo nije još nitko probudio nikoga u povijesti čovječanstva. – On otvori oči i pogleda je tako gnjevno da se morala nasmijati.

— Oprostite. – Ruth se ugrize za usnicu. – Jednostavno sam se zaprepastila vidjevši koliko je sati. Kako smo, uopće, zaspali? Dobro, sad ću barem moći pričati da sam spavala s poznatim pjesnikom.

— Da – promrmlja on gledajući je čudno, kao da joj želi prodrijeti u dušu.

Stalno mu govori ludosti! Zašto je sve nabijeno skrivenim

14

seksualnim značenjem?

U tom joj trenutku on polako prijeđe rukama po tijelu, od struka prema vratu, i poljubi je. Kad se odvojio od nje, oči su mu najednom bile tužne.

— Da, moramo krenuti – izusti tiho.

— Opet sam zaboravila – reče ona i skoči s kreveta. – Inaće sam vrlo odgovorna osoba.

Ne skidajući pogled jedno s drugoga, užurbano su se oblačili.

* * *

Književna je večer oduševila sve prisutne. Već odavna nisu čuli tako dobru poeziju. Ruth se zapanjila kad je pročitao vrlo kratku pjesmu, nazvanu »Soba 238«.

Nakon čitanja pjesama priređena je mala zakuska. Oko pola jedanaest počeo je doktor Tom Jeffers sve uočljivije zijevati.

— Htjeli biste poći? – upita ga napokon Ruth.

— Da. Bilo je vrlo ugodno, ali – on se osmjehne svima oko stola – počele su mi se već sklapati oči. Putovanje avionom uvijek me iscrpi.

No čim su izišli, uhvatio je Ruth za ruku i potrčao s njom zatraživši ključeve. Brzo joj je otkljčao desna vrata, a potom se, smijući se, s druge strane zavukao za upravljač.

— Već sam umalo poludio. Jedva sam dočekao da kidnem odande. – Kad je napokon došao do daha, zagrli je i privuće k sebi.

— Pomislila sam da nas progoni neki gangster i hoće opljačkati – prozbori ona zbunjeno.

— Ne – odvrati on gladeći joj lice – pobjegli smo pred lopovima koji su nam htjeli ukrasti vrijeme.

Vidi se da je pjesnik, pomisli ona dok su se ljubili.

— Trebalo bi da pojedemo nešto – reče on upalivši motor – ali ne bih htio tratiti vrijeme u restoranu.

— Da kupimo picu?

Otišli su u Trecatinov lokal i naručili veliku picu sa svim

15

prilozima, a onda su se vratili u sobu broj 238 i, stavivši između sebe picu i kokakolu, sjeli na krevet.

Nisu pričali o svojim životima. Ipak, razaznala je iz nekoliko njegovih riječi da je suprug i otac. Nije je pitao ima li momka Nisu donijeli u krevet svoju prošlost niti su razmišljali o budućnosti. Jednostavno, prihvatili su ono što im se događa.

Ruth je upravo veličala pjesme Johna Updikea kad ju je poljubio usred rećenice. Oboje shvatiše da je kucnuo čas. Bez riječi otišla je u kupaonicu. Tom je pustio glazbu, pogasio svjetla i razmaknuo zastore na prozorima Kad se vratila noseći cipele i čarape, sjedio je na rubu kreveta, obasjan mjesečinom, i odvezivao vezice na smeđim cipelama Pruži joj ruku. Kad mu je prišla, puna povjerenja, povuče je pokraj sebe na krevet.

— Ruth, ne znam što da kažem. Jasno mi je da nisi ovo još nikad učinila Možda mi nećeš povjerovati, no nisam ni ja Tek smo se upoznali, ali želja je nevjerojatno snažna. Nisam još nikad osjetio nešto takvo. Razumiješ me? – Ona kimne.

Držali su se za ruke kao utopljenici. – Nisam balavac koji ne može vladati sobom, Ruth. Možemo ućiniti sve, a ne moramo i ništa. Samo ostani ovdje. Grlit ću te cijelu noć. Učinit ćemo samo ono što hoćeš. No ostani ovdje.

— Znam da je ovo što ću ti reći velika ludost... ali ja te volim. Najednom me nije briga ni za što... nije mi važno što si u braku, što ja nisam, što nas dvoje nećemo nikad biti muž i žena, što je ovo zabranjeno. Bitno mi je da se osjećam ugodno uz tebe. Onako kako treba. Želim učiniti s tobom ono što nisam učinila još ni s kime. Znaš što? – Ona mu obuhvati rukama lice. – Neću se nimalo začuditi ako mi više nitko i ništa u životu ne bude moglo izazvati tako jake osjećaje. Takva ugoda nije dopuštena... nitko ne bi htio raditi ni...

Ne dovrši rečenicu jer ju je Tom podigao na noge i počeo je nježno i oduševljeno svlačiti. Napokon je stajala gola pred njim. Nije je ni dotakao, već mu se oči zalijepiše za njene grudi dok ga je svlaćila zadivljeno mu je gledala kovrče na prsima i dolje, a i čvrste mišiće.

16

Polako se sagao i uvukao bradavicu u usta. Tada ga svlada strast, pa je uhvati rukama ispod meke, oble stražnice i podigne, ne odvojivši usne od tamnocrvene bradavice. Tijela im se priljube jedno uz drugo, bedro uz bedro, i penis nabrekne dodirnuvši vlažne žute dlačice između Ruthinih nogu, Od uzbuđenja je tiho zastenjala

On je položi na krevet i obaspe joj poljupcima grudi i pupak. Milovao joj je noge, s unutrašnje i vanjske strane. Ruth se okrene prema njemu vapeći cijelim tijelom za njegovim dodirima. Osjećala je da je mokra i potpuno spremna da ga uvuče u sebe. Ali, on se zaustavi, pritisne je tako da je legla opet na leđa, a on klekne iznad njenih nogu. Netremice su se gledali dok joj je namještao ruke na penisu tako da su ga obuhvatile. Prijeđe joj palcima po rubu vagine i potom ih počne blago uvlačiti. Podizala je. bokove mameći ga i polako vodila njegov ukrućeni ud u sebe. Postupno, i ne baš sasvim ugodno, tvrdi penis sklizne u nju tako duboko da joj se činilo da joj dotiće pluća.

Čvrsto je držeći, Tom se

izvrne na leđa i povuče je na sebe. Minutu–dvije ležali su tako. Osjetio je njene suze na svom obrazu, pa joj uhvati ruku i prinese je svojim očima kako bi napipala njegove suze. Zapanjeno je podigla glavu. Nježno ju je privukao i poljubio joj usne. Uživali su u tom potpunom sjedinjenju.

Poljubac se postupno promijeni, tako da više nisu bili zadovoljni mirovanjem. Ponovo se okrenuše; ovaj put je ona bila na leđima. Iako je svršio prebrzo za nju, ipak nije još nikad iskusila niti mogla zamisliti strast kakvu je probudio u njoj.

— Oprosti, Ruth. Bio sam prebrz.

— Uživala sam. – Milovala mu je lice dok su se gledali. – Osjećajući te u sebi, imala sam dojam da sam na dnu oceana.

— Idući ćeš put proći bolje. Doživjet ćeš i ti vrhunac, obećavam ti.

Poljubi je i nasloni se na jastuk klizeći očima po njoj.

– Imaš čarobno tijelo, Ruth. – Podigne se na lakat kako bi je bolje vidio. – Pogledaj samo te svoje lijepe grudi.

17

— Nježno joj uhvati bujnu dojku. – Pogledaj se – zatraži uporno. Napokon ga je poslušala – Zar nisi divna? – Samo se nasmijala – Nije čudo što hodaš kao kraljica Kad bih ja imao takvo tijelo, i ja bih hodao kao kralj.

— Ti imaš lijepo tijelo, Tome. Sviđaju mi se tvoja prsa

— Samo prsa? Ništa drugo? – zadirkivao ju je.

— Nisam još pogledala ostalo.

— Onda pogledaj. Istraži. Pipaj me. Volim te. O, Ruth, zaista te volim.

Sljedećih su sati upoznali vrlo dobro jedno drugo. Zapamtio je za sva vremena njene dojke. A ona mu je znala tijelo već napamet. Još mnogo puta putovala je u oceanske dubine, a onda ju je Tom napokon, trljajući je rukama, doveo do zvjezdanih visina. Disala je prebrzo; najednom nije više ni mogla disati; potom je osjetila eksploziju. Zaustavio se svijet.

* * *

— Ne razumijem, Tome. Ne mogu povjerovati da je sve ovo istina. Hoćeš li mi, molim te, objasniti? – Ležala je priljubljena uz njega.

— Kad bih to mogao objasniti, bio bih velik mudrac. – On ušuti trenutak. – Ruth. – Glas mu je postao tako tih i ozbiljan da se uplašila. – Jasno ti je da ovo nema budućnost. Sutra ćeš se morati vratiti svom životu, a ja svome. Ne bih bih htio da jadikujemo i nagađamo kako bi bilo kad bi bilo sve drukčije. Imamo samo ovu noć. Zahvalan sam što sam je doživio. Zahvalan sam tebi. Zahvalan sam sudbini. – Glas mu se promijeni i ispuni dubokom nježnošću. – Ovo neće imati štetnih posljedica za tebe? Reci mi, molim te, da neće.

— Neće. Uvijek će mi biti drago što sam doživjela ovo. Sačuvat ću u srcu spoznaju da si me izabrao i da smo uspjeli dati jedno drugom čarobne trenutke. Budući da imamo samo ovu noć, iskoristimo je.

I iskoristili su je. Širom su otvorili zaključana vrata skrivenih misli i snova, tajnih čežnji i životnih ciljeva, i neprekidno su razgovarali,

18

riječima, rukama, očima i tijelima. U šest sati naručili su obilan doručak i hranili su potpuno goli, jedno drugo. Plakali su i smijali se.

U devet ujutro odvezla ga je na aerodrom. Kad se vratila kuci, zavukla se u krevet i plakala dok nije zaspala.

Probudivši se u petak ujutro, shvatila je da je, kad je doputovao Tom, bila još bezazlena djevojka, a na njegovu je odlasku bila već žena.

* * *

Prolazili su tjedni. Ruth se povremeno sastajala sa Chrisom. Njihov je odnos sada bio uljudan, ljubazan i bezličan. Poljubili su se samo nekoliko puta, i to zatvorenih usta Premda je Chris želio da taj odnos bude drukčiji, oboje su nastojali sačuvati prijateljstvo.

Približio se odlazak u Rim. Ruth je htjela prije putovanja posjetiti oca u Pittsburghu. Bojala se rastanka sa Chrisom. Očekivala je mučnu scenu. Stoga je zaključila da je napad najbolja obrana

— Kako bi bilo da za Novu godinu doputuješ u Rim? – reče mu.

— A kako bi bilo da ti doputuješ ovamo? Mogli bismo se tada vjenčati.

— Chris, mi se nećemo vjenčati. Tek toliko.

— Govoriš kao da si ćvrsto odlučila.

— I jesam. Gledaj istini u oči. Mi smo prijatelji. Prijatelji su prijatelji, a ne bračni drugovi.

— Dobro! Ja sam za proteklih mjeseci nastojao biti što strpljiviji i dati ti vremena da se sabereš. Ali zaista nisam očekivao da ćeš ustrajati u toj ludosti. Nije pametno što ideš u Rim sama, i to zbog brojnih valjanih razloga. Na primjer, odbijaš najbolju braćnu ponudu u svom životu. Iduće ću godine zarađivati, po svoj prilici, dvadeset tisuća. Mogli bismo sagraditi kuću i imati djecu. Mogla bi predavati u školi ili raditi što god te voija. Znaš da te oduvijek volim.

Bio je na rubu piača, pa se Ruth zapanji i zbuni. Zar je mislio da će ona odustati od Rima?

19

— Chris, vrio mi je žao. Moram postupiti ovako. Ne mogu se udati za tebe. Nisam žena za tebe. Ne želiš samostalnu i slobodoumnu ženu poput mene. Ja bih te, vjerojatno, natjerala na piće, ili drogu, ili kockanje, ili nešto drugo. No zaista si mi drag. Nikako ti ne mogu dovoljno zahvaliti za sve one lijepe trenutke koje si mi priredio. Bilo mi je i te kako potrebno tvoje prijateljstvo, i nisi me nikad iznevjerio.

Niz lice su joj već tekle suze, a Chris je ovladao sobom.

— Očito sam se previše nadao – prošapće on. Povuče je na krilo; zagrlivši se, vrlo su dugo ostali u takvom položaju.

Napokon se smeteno pozdraviše. Dok je Chris trčao niz stepenice, Ruth se baci na krevet i zapiače žaleći što se završilo još jedno životno poglavlje.

III

Tom Jeffers, sjedeći za pisaćim stolom, prisjećao se već stoti put pjesme koju je posvetio Ruth i poslao joj je. Znao je cijelo pismo napamet:

»Ruth,

Ako si već uhvatila ravnotežu, baci ovo, molim Te, ne pročitavši ništa. Jer ovdje priznajem da sam izgubio bitku, bacam ručnik, objavljujem poraz. Želim Te vidjeti.

Pretpostavljam da si imala lijepih i ružnih dana. Ja sam ih imao. Kad god zazvoni telefon ili se otvore vrata, nadam se da si to Ti i istodobno da nisi Vjerovao sam da će mi biti lakše kad se dani pretvore u tjedne, no istina se pokazala suprotnom.

Na dnu stranice moj je uredski broj. Ako se želiš sastati sa mnom, javi se.

Tom«

Zažmirivši, jasno je vidio njen lik pred sobom. Osjećao se kao balavac koji se prvi put zaijubio. Neprekidno razmišlja o njoj; postupio je pogrešno, nije

20

je smio ni dotaknuti; trebalo je da je preseli u Buffalo i nađe joj stan; nikako se nije smio toliko vezati uz nju. Muči sebe dvojbama dvadeset četiri sata na dan.

Nije postigao ništa. Prošli su tjedni, a tapka na mjestu. Do bijesa, tome, četrdesetjednogodišnjak ne bi se smio vladati tako. Saberi se. Pomakni se. Otiđi odavde i učini danas popodne nešto. Ponedjeljak je, devetnaesti kolovoza. Ona te potpuno zaboravila. Još je napola dijete. Godilo joj je što joj je stari blesavac poput tebe obratio pažnju. To je sve. Saberi se dok još nitko nije opazio kakva si budala.

Htio je poslušati svoj savjet i besciljno krenuo prema tajnićinu stolu. Baš kad je stigao do njega, zazvoni telefon. Budući da je tajnica Lynn užurbano pisala nešto, dade joj znak da će se on javiti.

— Istraživanje tržišta... Jeffers.

— Ti si, Tome?

Zapanjeno je šutio. Srce mu se zaustavi trenutak, a onda počne ubrzano kucati kao da

želi nadoknaditi propuštene otkucaje.

— Pričekajte samo trenutak, molim vas – reče mirnim glasom. Zatim se obrati tajnici: – Razgovarat ću u svojoj sobi.

Tajnica digne pogled s papira i osmjehne se gledajući ga kako napola skakuće a napola trći u svoj ured i žurno zatvara vrata. Otkad radim kod njega, nikad mi nije dosadno, pomisli ona veselo.

— Ruth? – progovori on u slušalicu. Bojao se i znojio kao boksač dok čeka sudačku odluku.

— Zdravo.

— Zdravo i tebi. – Volim te. Reci mi, molim te, ono što želim čuti.

— Da, htjela bih – reče ona kratko odgovarajući mu na pismo. – Što prije i što dulje.

Odmah ju je shvatio.

— Imaš li vremena ovog vi– kenda? – upita je nestrpljivo.

— Imam.

— Smislit ću nešto i javiti ti se. Bi li mi se htjela dovesti u susret? Mogli bismo se sastati negdje na polovici puta.

21

— Dogovoreno!

— Sjetio sam se jednog prijatelja koji ima kućicu blizu ceste Pennsylvania–New York.

— To bi bilo zgodno jer sam bez para.

— Da. Osim toga, mnogo lakše bih objasnio svoj odlazak.

— Tome, još nešto. Nastoj doznati telefonski broj. Ako u kućici ne postoji telefon, onda doznaj broj nekog susjeda. Uvijek ostavljam broj tati... zbog njegova srca.

— Dobro.

— Tome, nekako se bojim da nam to neće poći za rukom. Nešto će nas spriječiti, vidjet ćeš. Dva puta sam već rezervirala avionsku kartu za Buffalo i oba sam puta odustala posljednji tren.

— O, Ruth. – Iz glasa mu se moglo razabrati da je vrlo zadovoljan.

— Osim toga, napisala sam ti dva pisma, ali ih nisam poslala.

— Pošalji mi ih sada, molim te. Uistinu bih ih htio pročitati. Ne zanima me samo tvoje tijelo.

— Da, znam. Seksa bismo se

lako mogli odreći, je li tako?

— Tako je.

— Onda bismo ove subote i nedjelje mogli razgovarati telefonom umjesto da se sastanemo – zadirkivala ga je.

— Ipak, mnogo se lakše razgovora kad se sugovornik gleda u oči.

— Imaš. pravo. Možda bi ipak bilo najbolje da se sastanemo.

— Vjerojatno je svemu kriva moja sredovječnost Prolazim kroz burno razdoblje, kao i većina mojim vršnjaka Nastojim uhvatiti mladost koja mi izmiće iz ruku.

— Nije to posrijedi.

— Ipak, svi bi to pomislili.

— Neka misle što ih je volja Nisu doživjeli ono što smo mi. Nije to bio nikakav sredovječni očaj.

— Osjećam se krivim, Ruth.

— Znam. No mislim da za nas postoje olakotne okolnosti i da smo zaslužili oprost.

— Pokušaj pronaći neko načelo koje bi nam dopustilo da pobjegnemo i ostanemo zajedno

22

sljedećih četrdeset godina. Vidiš, donekle se osjećam krivim baš zbog te želje da potpuno odbacim oprez i obzire i kažem svima u lice neka se tornjaju do vraga. Još nikad se nisam osjećao ovako ugodno, nisam bio ovako jak i uvjeren u svoje pravo.

— Možda ćemo samo otežati sebi položaj ako se sastanemo.

— Možda. Želiš Ii odustati?

— Ne želim. – Gotovo se bojala upitati: – A ti?

— Ni ja. Znaći, dogovorili smo se?

— Jesmo. Volim te – izusti tiho Ruth.

Javio joj se u utorak ujutro, te su utanačili sastanak u gostionici u Wellsvilleu u petak, u deset uvečer.

Nakon toga porasla su mu krila. Sljedećih je dana završio sve one poslove što su mu se gomilali već tjednima. Osjećao se opet snažnim i sposobnim.

U gostionicu u Wellsvilleu dovezao se u petak u pola deset. Ondje ga je dočekao brzojav:

»Tata u bolnici, vjerojatno

upala slijepog crijeva, opasno zbog srca. Ne mogu reći koliko mi je žao.«

Odmah se vratio u auto. Morao se triputa zaustaviti i popiti kavu jer je bio toliko umoran. Stigavši u Pittsburgh, skrenuo je prema prvoj telefonskoj govornici i počeo zvati bolnice.

Imao je sreću, s obzirom na to koliko bolnica postoji u Pittsburghu. Već u trećoj pronašao je Bena Tyacka. Do bolnice se, kroz nepoznat mu grad, vozio gotovo cio sat, zatraživši dva puta upute na benzinskim stanicama. Popevši se na treći kat, gdje je bio odjel za intenzivnu njegu, naišao je na novu prepreku, nigdje nije vidio Ruth. Pomogla mu je jedna bakica u čekaonici. Voljna da razmišlja o tuđim problemima umjesto o muževim bubrežnim kamencima, upitala ga je, vidjevši ga kako stoji neodlučno, traži li možda »onu ljupku plavokosu djevojku«. Poslala ga je u restoran u prizemlju.

U četiri sata ujutro bio je bolnićki restoran gotovo prazan. Ruth je sjedila leđima okrenuta prema vratima i držala se objema rukama za glavu. Kad je

23

Tom ušao, svi digoše pogled osim nje. Prišao joj je, sjeo pokraj nje i, na veselje devetoro gostiju, smjestio je u krilo. Čim se našla u Tomovu zagrljaju, nestala joj je glavobolja kao da ju je odnio čarobnim štapićem. Kad je prestala plakati, vratio ju je na njenu stolicu. Sjedili su koljeno uz koljeno, držeći se za ruke, oboje blijedi i umorni.

– Jesi li stvaran? – prozbori Ruth i dotakne mu uvojke na ćelu. – Zaista si ovdje? Provjerimo kako je tati, a onda se odmorimo.

Devet glava u restoranu okrene se za njima smiješeći se dok su njih dvoje, držeći se oko struka, izlazili.

Čim su se zatvorila vrata dizala, Tom čvrsto zagrli Ruth i sretnu im se usne. Naslonila mu je glavu na rame, iscrpljeno i zahvalno.

Ostali su u čekaonici do sedam sati. Očevo se stanje nije promijenilo. Tada im reče glavna sestra da mogu otići kući ako ostave telefonski broj.

Dok su se vozili, oboje su šutjeli. Kad su ušli u stan, Tom se ode istuširati i obrijati, a Ruth pripremi jaja sa slaninom i kavu.

Pijuckajući drugu šalicu kave poslije doručka, oboje su neprekidno zijevali. Uhvativši se za ruku, krenuše u spavaću sobu. Bilo je već gotovo devet sati.

Gutali su očima jedno drugo dok su se svlačili. Napokon Tom legne na sredinu kreveta i povuče je na sebe. Priljubiše im se tijela od usana do nožnih prstiju. Ležali su tako dvije–tri minute i čekali da se razbukta strast, a onda je Tom izvrne na leđa i počne joj ljubiti grudi. Obuhvativši ga nogama, trljala se gore–dolje uz njegov trbuh. Provlačila je kroz njegove smeđe–sive kovrće svoje vlažne i žute, izazivajući u njemu mokrim i toplim milovanjem neobuzdanu žudnju. Svršila je vrlo brzo, stenjući i dozivajući ga uzbuđeno. Kao i ona, brzo je svršio. On se opet okrene i priljubi usta uz njena.

Stenjali su i šaputali osjećajući blaženo olakšanje. Pomislila je da će sada zaspati. No već poslije nekoliko minuta zapazila je kako mu se ukrućuje ud na njenu bedru. Ušao je u nju, sklisku i stopljenu s njegovim tijelom. Uhvatila ga je rukama i nogama dok je

24

prodirao sve dublje i dublje. Napokon stigavši do vrhunca, šaputali su jedno drugom ime i još drhtali od uzbuđenja, potpuno zbunjeni onim što su doživjeli. Nakon toga su zaspali.

U pola pet poslije podne odoše u bolnicu. Ruthin je otac bio pri svijesti i oporavljao se. Mogla je biti kod njega pet minuta svakog sata. U sedam sati savjetovao joj je neka ode kući i vrati se sutra.

Kad su došli kući, počeli su pripremati većeru, Ruth je još u četiri sata izvadila iz zamrzivaća odreske. Dok je Tom raspirivao ugljen za roštilj na balkonu, ona nareže rajčice i stavi kuhati grah. Potom mu priđe i sjedne u krilo. Grlili su se i ljubili.

— Preteška sam – prozbori ona napokon, ustane i sjedne pokraj njega.

— Ne, nisi preteška, ali te moram pustiti, inače neću moći kazati ono što moram. Kad si mi tako blizu, nisam sposoban da pričam. – Gutali su se očima. – Oženjen sam. Supruga mi je pouzdana. Da i nije, ne znam baš da li bih je mogao ostaviti. Ali bilo bi nevjerojatno sebično ako bih je ostavio, iako pošteno

obavlja svoju ulogu. Uz Helen ne osjećam, niti sam ikad osjećao, ono što doživljavam s tobom. Ovo je nešto sasvim drukčije. Kao da je s drugog planeta. Ima čudnovatu snagu. Ali glavni razlog zbog kojeg sam nemoćan, zbog kojeg moram ostati ondje gdje jesam, jest Tommy. Sad mu je šesnaest godina, a dosegao je duševnu razinu trogodišnjeg ili čet– verogodišnjeg djeteta, i to se stanje neće više osobito promijeniti. Prije deset godina rekao sam Helen da ćemo učiniti s Tommyjem ono što ona želi i da ću joj pomagati. Odlučila se osobno brinuti o njemu. I ne slutiš koliko to zahtijeva od nje. Ali namjeravam je i ubuduće podupirati. Ne ostaje mi ništa drugo. S obzirom na situaciju, Helen i ja ovisno jedno o drugome.

— Vrlo mi je žao, Tome. Razumijem te. Nisam te ni namjeravala salijetati. Ne očekujem nikakve ustupke. Oprosti što se nisam vladala bolje u svemu tome.

— Dušo moja. – Privuče je k sebi. – Pa ja ti ne prigovaram. Vrlo si hrabra. Čekaj malo da

25

okrenem odreske. – Poslije nekoliko trenutaka nastavi: – Ruth, vjerujem da oboje želimo biti zajedno. Želim, jednostavno, sjesti s tobom u auto i voziti se, voziti, ostaviti sve iza sebe. Razmišljao sam kako bi bilo da to učinim. No ne mogu. Možda sam kukavica. Možda sam suviše trom. Ali nije mi jasno kako ljudi mogu, ne trepnuvši okom, odbaciti dvadeset–trideset godina braka, obitelj i obaveze. – Uhvati je za ruke. – U srcu nam je ljubav, o tome nema sumnje. Ne možemo je istjerati ni poreći. Zar bi trebalo da se volimo samo duševno? Ne bismo smjeli tjelesno? Bili bismo sveci i patnici ako ne bismo ska– kali u krevet? Glupost! To je dvoličnost! Ako postoji ljubav, onda nije važno u kakvom se obliku pokazuje! Evo, da me ne mami miris ovih predivnih odrezaka, i sad bih te odvukao u krevet.

Prostrla je stol i zapalila svijeće. Većer je bila romantična.

Ujutro ih je probudilo sunce.

— U koliko sati moraš otputovati? – upita Ruth.

— U podne.

— Kako ćemo?

— Što?

— Rastati se?

— Ruth, ne ostaje nam ništa drugo – reče on, nalakti se i blago joj ukloni kosu s lica. – Učinit ćemo to zato što moramo. U petak putuješ u Rim. Možda se nećemo vidjeti godinama. Suočimo se s tim. Manje će nas boljeti ako pogledamo i najružniju stranu.

Niz obraze kotrljale su joj se suze. Činio joj se nemilosrdnim.

— Zar si ravnodušan?

— Ne reci to nikad više. – Uhvati je za bradu i okrene joj glavu prema sebi. Sad je vidjela da su i njemu oči napunjene suzama.

— O, Tome, oprosti mi. Znam da nisi ravnodušan. Ali sve je to previše bolno.

— Slušaj, Ruth, ako bi ti se ukazala prilika da odeš u Louvre, bi li je propustila samo zato što nećeš, po svoj prilici, nikad više ići tamo?

Shvatila ga je tek poslije dvadesetak sekunda. Osmjehne mu se.

— Ne, ne bih je, dabome,

26

propustila.

— Dobro, onda budimo razumni. Ovo paklenski boli. Ne mogu zamisliti da ću se dići iz ovog kreveta, obući, sjesti u auto i voziti deset sati. Pa ipak, u podne ću to učiniti. Slušaj, možemo ovih pet sati provesti tako što ćemo žaliti sami sebe, a možemo za tih pet sati u usrećiti jedno drugo. Bilo kako bilo, Ruth, ne očekuj samo od mene hrabrost. Ako želiš ležati ovdje i plakati, ležat ću pokraj tebe i plakati gorko kao i ti. Ako se želiš dići i raditi nešto ili ležati ovdje i voditi ljubav sa mnom pet sati, pridružit ću ti se. Ali, ne svaljuj cijeli tovar na mene, jer ja se, slatka moja Ruth, ne osjećaš baš jakim. Kao i uvijek u osjećam ljubavi, moramo sve obaviti zajedno, složno.

— Čini se kao da si mi upravo očitao lekciju.

— I jesam. – Smiješio joj se ustima i očima.

— Dobro, budimo sretni koliko možemo – reče ona. Privukao ju je k sebi, ljubio i milovao. – Smijem li ti pisati? Hoćemo li biti u dodiru?

— Nećemo – odgovori on tako brzo da je naslutila da je

već dobro promislio. – Samo bismo još više otežali sebi položaj. Nipošto ne smijemo ovisiti jedno o drugom. Bila bi to velika pogreška Nemoj me pogrešno shvatiti. I te kako bih se obradovao ako bi mi se javila Previše. Baš u tome je problem. Svi drugi dani, kad ne bih ćuo od tebe nikakva glasa, bilo bi mi još turobniji i prazniji nego inače. Razumiješ me?

— Razumijem, ali ti misliš, zapravo, na mene, zar ne? – Nekako mu je to pročitala u očima – Smatraš da neću nikome i ničemu obratiti pažnju ako mi to ostaneš u životu?

— Odakle ti to?

— Pogodila sam, zar ne, Tome?

— Jesi. Zaboga, tek su ti dvadeset tri godine. Pojma nemaš koliko si još mlada. Ne bih ti htio zarobiti srce i ukrasti mladost. Shvati, Ruth, rezultat naše ljubavi ovisi isključivo o nama Budemo li neoprezni, lako bismo mogli uništiti njome sebe ili ostale. Ali možemo je iskoristiti da nas obogati.

— Slažem se.

Bio je već gotovo jedan sat

27

kad su se zaustavili na bolnićkom parkiralištu. Tom ugasi motor Ruthina automobila i okrene se prema njoj.

— Vjeruješ li da ćemo se ponovo sastati, Ruth?

— Moram vjerovati, Tome. Inače ne bih, mislim, mogla podnijeti ovaj rastanak. Jednostavno, moram vjerovati. A vjeruješ li ti?

— Jamčim ti da ćemo se opet sresti – odvrati on nježno joj obuhvativši rukama lice i natjeravši je da ga pogleda u oči.

Gledali su se netremice, kao da se ne mogu zasititi jedno drugoga.

— Možda ti se ne upali motor – izusti ona.

— Možda nas zbriše sa Zemljina lica potres, pa umremo u zagrljaju.

— Tome, u ovom mi se trenutku čini smrt uz tebe dražom nego život bez tebe.

— Znam. I ja se osjećam tako, Ruth. Volim te. Za mene si najljepša na svijetu. Ni s jednom se ženom nisam osjećao tako ugodno kao s tobom.

— O, koliko te volim, Tome!

Štošta si me naučio. Hvala ti za sve što si me naučio o ljubavi.

— Predlažem ti nešto, Ruth: posvetimo se radu i učenju. Do sljedećeg sastanka naučimo što više, pa ćemo tada moći i mnogo više dati jedno drugom. – Nagnuše se jedno prema dfugom i poljubiše. – Hajdemo. Htio bih te prije odlaska vidjeti kako ulaziš u bolnicu.

— Bojiš se da ću sjediti ovdje i plakati. O, Tome, uvijek misliš na mene.

— I više nego što slutiš, ljubavi moja.

Iziđoše iz automobila i prenesoše Tomovu prtljagu u njegov auto.

— Volim te, Ruth.

— Volim te, Tome. Hvala ti.

— Hvala tebi.

Krenula je ne znajući kako joj je to pošlo za rukom. Stigavši do bolničkih vrata, okrene se, ali se nije mogla osmjehnuti niti mahnuti. Samo je gledala. I on je nju gledao. Stajala je kao okamenjena, kao da je potrošila svu snagu hodajući prema vratima i više ne može napraviti ni korak. Napokon Tom Jeffers sjedne u auto i odveze se.

28

IV

Doputovavši u Rim, Ruth se osjećala vrlo osamljenom i činilo joj se da tu neće moći dugo izđržati. Ali stisnula je zube i posvetila se poslu imajući na umu Tomov savjet. Za slobodnog je vremena obilazila rimske znamenitosti. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci.

Zapoćela je već nova školska godina

Jednog dana, za ručkom u školi, obratila joj se prijateljica Sally koja je predavala ekonomiju i, udavši se za talijanskog trgovca, trajno se naselila u Rimu.

— Ruth, baš ti si mi potrebna – reče. – Znaš igrati bridž, zar ne?

— O, da obožavam bridž, Sally. Ta je igra najpametnije što sam naućila u studentskom domu... naravno, izuzevši seksualni odgoj.

— Da seksualna izobrazba svima nam je bila najvažnija – nasmije se Sally. – Ali današnji klinci znaju već toliko da neće, bojim se, imati što naučiti kad stignu na fakultet. Nego, Nick i

ja pripremamo sutra uvečer igranje bridža, pa je on pozvao jednog mladog... može mu biti tridesetak godina... knjigovođu, a ja treba da dovedem jednu žensku. Ne, neće to biti nikakav žur – objasni ona odmah naslutivši da se Ruth nakostriješila i da smatra sve nekakvom klopkom – jer ćemo samo igrati bridž i mijenjati cijelu večer partnere. Hoćeš li doći? Zaista si mi potrebna.

— Dobro, Sally, ako me baš trebaš...

Ipak, oblačeći se za odlazak k Sally i Nicku, Ruth se donekle uzbudila. Nije bila ni u kakvom društvu od svibnja, kad se u školi slavilo dijeljenje diploma i kad se cijelu večer morala braniti od nasrtljivog i zaljubljenog nastavnika biologije... na sreću, on ove godine više ne predaje u školi.

Otvorivši joj vrata, Nick zadivljeno zafićuka gledajući je u novoj plavoj svilenoj haljini bez rukava. Zatim je povede kroz sobu prema knjigovođi. Veoma se razočarala: bio je sasvim običan. Zdepast, samo nekoliko centimetara viši od nje, imao je neupadljivu smeđu kosu, neupadljive smeđe oči i

29

prilično neupadljiv smiješak.

— Ruth Tyack, Bruno Sevini – upozna ih Nick. – Bruno, Ruth radi u istoj školi gdje i Sally. Bruno nam je dao neke korisne savjete, Ruth, i naš je stari prijatelj.

Rekavši to, žurno se udalji i ostavi ih da se snalaze kako znaju i umiju. Osmjehnuše se prilično hladno jedno drugom; činilo se da je ostavila na njega slab dojam, kao i on na nju. Nekako se, djetinjasto, osjećala prevarenom.

— Hoćete li popiti nešto, Ruth? Nick je ostavio ovdje piće kako bismo se mogli sami poslužiti. – Imao je ugodan glas... vrlo mek, ali ne i nesiguran.

— Da, moram popiti nešto da bih se malo ohrabrila i bolje igrala. – Gledala ga je dok joj je točio piće. – Izvrsno govorite engleski – reče mu.

— Pa sad, ne znam da li govorim baš izvrsno, ali nesumnjivo je da mi taj jezik ne stvara teškoće – odgovori on. – Naime, baka mi je, majčina majka, bila Amerikanka. Moja majka zna podjednako oba jezika, pa je nastojala naučiti i

mene sve što zna. Zahvalan sam joj. To mi znanje znatno pomaže u poslu. Često dobijem lakše zadatke samo zato što traže znanje engleskog jezika.

Ispitivaćki ga je promatrala pitajući se je li to lažna ili prava skromnost. Nesumnjivo je dobar knjigovođa i uspijevao bi u svom poslu i bez engleskog jezika.

— O čemu razmišljate? – upita on.

Ima dobro zapažanje, pomisli Ruth.

— Hm, da budem sasvim iskrena, pitala sam se da li tražite pohvalu.

On je pogleda bez smiješka Oči su mu bile tužne.

— Ne, nisam tražio pohvalu. Ne tražim gotovo nikad odobravanje ni od koga – reće joj vrlo polako i ozbiljno. – Dakle, nisam htio izmamiti pohvalu ni od vas.

Ruth se zbuni. Nije se doimao ljutito ni uvrijeđeno, prije bi se moglo reći da se razoćarao, pa joj se najednom činilo, sasvim neobjašnjivo, da ga je iznevjerila. Zašutjela je, stideći se. Inače nije nikad okrutna, a ovaj put je bila,

30

U prvoj su partiji bili partneri, pa ga je, premda je imala dojam da ga neće moći pogledati u oči, morala gledati zbog priopćavanja ponuda. Odgovarao joj je mirnim smiješkom, pa se smetenost izgubi. Igrala je grozno. Počela se stidjeti svojih glupih poteza

Potom su promijenili partnere. Često ga je pogledavala i pokušavala odgonetnuti zašto je on najednom privlači. Najradije bi mu bila naslonila glavu na rame. Ali, iako joj je odgovarao osmijehom kad god bi osjetio na sebi njen pogled, ni jednom ga nije uhvatila da je gleda, a kad su prekinuli igru da bi večerali, morala mu je prva prići. Bio je uljudan, postavljao joj je pitanja kako bi se mogao nastaviti razgovor i smijao se gdje god je to bilo prikladno, ali se činilo da mu nije nimalo žao što se razgovor prekida i nastavlja igra. Ipak, vjerovala je da će je barem odvesti kući.

No, kad se završio bridž, otišao je bez ikakve pitanja. Pozdravio se i nestao. Osjećala se napuštenom.

Kojeg vraga on umišlja sebi? Kako može tako postupati s

njom? Vladao se kao da ona i ne postoji! Nije joj ni ponudio da je otprati kući!

Tako se razljutila da je bila spremna otpješačiti kući. No tada je Sally zamoli da joj pomogne oprati posuđe.

– Slistimo ovaj kolač – reće napokon Sally, te ona, Nick i Ruth sjedoše za kuhinjski stol. U to zazvoni zvonce.

Nick uvede Bruna, koji im se odmah pridruži za stolom objašnjavajući da je morao odvesti kući majku; i ona je igrala bridž, sa svojim prijateljicama. Sally stavi kuhati kavu. Njih troje su pričali, a Ruth je pokušavala srediti osjećaje. Kad se maloprije vratio Bruno, čudno se uzbudila, odahnula je i najednom osjetila nekakvu neobićnu sigurnost da će sada sve biti u redu. Nikako nije mogla objasniti to svoje ponašanje i donekle se uznemirila vidjevši kakvu moć ima on nad njom.

Prošla su već tri sata kad su se napokon rastali od Sally i Nicka Izišavši iz kuće, Ruth se zapanji. Jedini auto na vidiku bijaše divan zeleni »maserati«. Nizak, sportski, uzbudljiv.

31

Potpuno je odudarao od tihog, ozbiljnog knjigovođe.

— Da se provozamo? – upita on otvorivši joj vrata.

— Vrlo rado.

Vozili su se šutke kroz tamnu noć. Poslije dvadesetak minuta iziđoše iz Rima i zapuštiše se cestom prema moru. Namirisala ga je prije nego što se pojavilo na vidiku. Kad su se približili obali, Bruno zaustavi auto. Hitro iziđe, otvori njena vrata i pruži joj ruku dok se uspravljala. Potom zadrži njenu šaku u svojoj.

– Ovdje je žal najravniji u cijeloj okolici, ali moramo na putu do pijeska prijeći preko kamenja – reće joj.

Kad su prešli preko neravnog terena, pusti joj ruku. Odmah je zastala očarana svijetlim pijeskom i tamnoplavom vodom, valićima kojima se bijeljela kresta, žutim polumjesecom i iskonskim mirisom.

— Smijem li izuti cipele, Bruno?

— Da. – On se osmjehne i također skine cipele. – Da prošećemo? – predloži joj.

Ruth kimne i pruži mu ruku. Čvrsto ju je uhvatio. Polako krenuše po žalu dok im je pijesak milovao nožne prste.

— O, Bruno, baš ovo mi je bilo potrebno – reče mu ona. Kad je okrenula glavu i pogledala ga, opazio joj je u očima bol.

— Znam. Stoga sam vas i doveo ovamo. Nisam u životu doveo još nijednu ženu na žal usred noći. Ali naslutio sam da je vama mjesto baš ovdje.

— Kako ste to naslutili?

— Zapazio sam u vama napetost i jade. More liječi sve. – On je povuče na pijesak, pa su neko vrijeme sjedili na žalu, okruženi tišinom. Jednolični valići kao da su joj ulazili u srce, ispirali iz njega čestice sumnji i očaja i odnosili ih u more. Kad je zadrhtala od hladnoće, Bruno joj prebaci desnu ruku preko ramena. Premjestiše se tako da. su im se sada doticala tijela,

Napokon se digoše i nastaviše šetati. Činilo joj se da bi mogla otpješačiti do Napulja, tako se dobro osjećala.

— Bruno – prozbori zaustavivši se usred koraka –

32

sjećate se kako se čovjek osjeća kad ode k zubaru i kad mu on očisti zube? Usta su mu potpuno svježa. Neprekidno prelazi jezikom po zubima, smiješi se svima i najradije bi rekao: »Pogledajte me. Osjećam se divno.« I ja se sada osjećam tako uz vas... kao da ste mi očistili dušu. Možete li me razumjeti?

— Svakako.

Čas su šetali, čas se odmarali, i tako prođoše dva sata. A onda je počelo svitati. Naglo se promijenila boja mora. Ruth iznenađeno opazi da su im tijela priljubljena i da joj licem dodiruje kosu. Okrene se i poljubi ga u obraz. On joj povuče glavu dolje i poljubi joj kosu.

— Da odemo na doručak? – upita je.

— Čini mi se kao da nisam jela već cijelu godinu – odvrati Ruth i otrese pijesak sa suknje.

Doručak u restoranu bio je vrlo obilan i ukusan. Čavrljali su i smješkali se jedno arugom.

Vozeći se u Rim, zaspala je i probudiia se tek kad su se zaustavili pred pansionom u

kojem je živjela već više od jedne godine.

— Vjerojatno je pametnije da uđete šami – savjetovao joj je Bruno napola u šali. – Bit ćete samo u još većem škripcu ako vam gazdarica ugleda muškarca koji vas je ujutro dovezao kući.

— O, potpuno šam zaboravila gazdaricu Lydiju! – zaprepasti se Ruth i naglo se razbudi. Pogleda zgužvanu suknju i odmah opipa kosu. – Možda se uspijem ušuljati. Ma, prestanite se smijati – lupne ga po nozi – i kažite mi radije koliko je sati.

— Pola osam – odgovori on smijuljeći se. Napokon nije više ni ona mogla odoljeti smijehu.

— Skupit ću hrabrost – reće mu – pa kako bude, bude. Hvala vam za ovu noć.

— Hvala vama – odvrati on kavalirski. Kad je htjela otvoriti vrata, upita je prividno nehajno – Ruth, smijem li vam se javiti telefonom?

— Svakako – odvrati ona i još jednom mu se nasmiješi. – Barem ću vam moći isprićati kako je Lydia podnijela skandal.

— Dobro, Ruth. Do viđenja.

33

— Do viđenja Bruno.

Ruth je lako mogla izbjeći Lydiju, koja je nešto radila u kuhinji, ali je obješenjaćki otišla baš u kuhinju i, smiješeći se što je ljupkije mogla, natočila sebi šalicu kave.

— Dobro jutro, Lydia – rekla je i, veselo mahnuvši, krenula prema svojoj sobi. Lydia je zaprepašteno, ne prozborivši ni riječ, gledala za njom.

Prvi put provela je subotu i nedlelju kod kuće. To je još više zapanjilo gazdaricu. Navikla se da njena mlada stanarka svakog vikenda razgledava rimske znamenitosti, a ovaj put nije se ni maknula iz kuće. Ruth joj nije htjela objasniti da čeka telefonski poziv.

Ali Bruno je nije zvao. Nije joj se javio ni u ponedjeljak. U utorak se već tako razbješnjela na njega da je odlučila ne razgovarati s njim ni ako joj bude telefonirao. U srijedu je zakijućila da joj se uopće neće javiti, a onda je, a pet sati, zazvonio telefon. Više nije očekivala njegov poziv, ali je, čim mu je začuia glas, odmah živnula.

— Večeras putujem u

Orvieto – reče on. – Moram raditi ondje u četvrtak i petak, a ponedjeijak i utorak proveo sam u Hamburgu. Vratio sam se prije podne. Ovaj mi je tjedan vrlo buran. Kako ste?

— Ne baš osobito.

— Zašto?

— Zato što mi se niste javili – prizna ona.

— Drago mi je što ste spoznali da me želite čuti. – On zadovoljno uzdahne.

— Da, prilično sporo kopčam.

— Bitno je da ste pronašli pravi odgovor.

— Bruno? – Htjela mu je jednostavno izgovoriti ime i potvrditi sama sebi da je on, uistinu, s druge strane žice.

— Molim?

— Ne znam. Pričajte mi samo.

— Da odemo ovog vikenda na obalu? – upita je.

— Hajdemo! – odgovori ona odmah.

— U subotu?

— Kad god vam odgovara. Nemam nikakvih obaveza.

34

— Dobro, onda provedimo ondje vikend. Doći ću po vas u subotu. prije podne, pa ćemo, ako vrijeme bude lijepo, ostati do nedjeljne večeri.

— Izvrsno. To bi mi se baš svidjelo. – Pritisne ruku na čelo ne bi li se donekle obuzdala.

— U redu. U jedanaest sati?

— Ne bismo li mogli krenuti u deset? – Ruka joj nije baš osobito pomogla.

— U pola jedanaest – nagodi se on.

— Dobro. No ne čekam nestrpljivo taj susret.

— Onda ćete vrlo lako dočekati subotu – zadirkivao ju je.

— Dabome – uvjeravala ga je kroza smijeh. – A vi? Hoće li vama čekanje biti mučno?

— Neće. Ni govora. Lako ću se usredotočiti na novčane poslove male tvornice keramike u Orvietu. Neću se ni jednom sjetiti kako smo sjedili na mjesečini i gledali valove dok sam vam naslanjao obraz na meku zlaćanu kosu.

— Bruno – prozbori Ruth dirnuta njegovim romantičnim

riječima – lijepo ste to kazali. –

Nastane dugačka stanka

— Dakle, sastat ćemo se u subotu prije podne u pola jedanaest – izusti on napokon.

— Čekat ću vas. Vrlo mi je drago što ste mi se javili.

Kad se u subotu u deset sati i dvadeset pet minuta zaustavio pred kućom, čekala ga je već s putnom torbom u rukama Ubacio joj je torbu u auto, pomogao joj da sjedne i uvukao se u promet ne progovorivši ni riječ. Tek tada joj uzme ruku iz krila poljubi joj prste i tiho je pozdravi. Osmjehnuše se srdačno jedno drugom. Potom se usredotočio na upravljanje automobilom. Uglavnom su šutjeli. Ruth se nagnula natrag i uživala Osjećala se uz njega neobično zaštićenom. Pogleda mu lice. Nos mu je bio prevelik da bi se mogao smatrati lijepim. Kraj ušiju počela mu je sijedjeti kosa Htjela ju je dodirnuti, ali joj on uhvati ruku u zraku.

— Za čime ste posegnuli? – upita je.

— Htjela sam vam dotaknuti sijedu kosu i provjeriti je li stvarna.

35

Bruno se tiho nasmije. Premda mu je smijeh bio suzdržljiv, ona se čudno obraduje zato što ga je nasmijala. Uvijek je vrlo ozbiljan. Lijepo bi bilo unijeti malo veselja u njegov život. Ne rekavši ništa, on joj vrati ruku u krilo i potapše je kao da joj želi kazati: »Držite ruke ondje gdje im je mjesto.«

Opet se nagnuia natrag i zažmirila.

— Jutros ste vrlo dobro raspoloženi – prozbori iznenada Bruno.

— Jesam. – Ruth mu se osmjehne, ali oči joj se iznenada zamute. – Osjećam se divno.

— Zar se ne osjećate tako svakog jutra?

— Već odavna nisam se osjećala ovako – odvrati ona iskreno.

— Hm, pokušat ćemo to popraviti. Možda bi trebalo produljiti liječenje ili bi trebalo češće uzimati lijekove. Evo, u ovom vam trenu liječnik preporućuje obilan talijanski ručak. Gladan sam, a vi?

— I ja. Umirem od gladi. Baš mi je drago što se slažemo. –

Njene su rijeći imale dvostruko značenje. Naslutio je što mu hoće reći.

— I meni – odgovori joj vrlo tiho.

Nakon tog vikenda provodili su svaku subotu i nedjelju na obali, dokle god nije potkraj listopada zahladnjelo. Potom su počeli iskorištavati vikende za razgledavanje okolnih gradića. Isprva je zvao samo jednom na tjedan da bi se dogovorili. Zatim je zvao dva puta na tjedan... i naposljetku svake večeri. U studenome odveo ju je u svoj stan, pa su zajeđno pripremili večeru. U prosincu su provodili svaku slobodnu minutu zajedno, gotovo uvijek u njegovu stanu.

Ali nisu spavali zajedno. Bili su u odvojenim sobama noću. Ljubili su se, katkad dugo i vrlo strasno, ali nisu išli dalje od toga Grlio ju je kad god bi osjetila potrebu za zagrljajem; katkad bi joj spustio giavu na krilo dok bi čitali ili giedali televiziju.

Kad mu je spomenula da bi htjela otputovati za Novu godinu u Sjedinjene Države, obradovao se. Gotovo je pomislila da ima negdje ženu i djecu i da im se mora vratiti

36

preko blagdana A onda joj je polako sinulo. Sjećala se kako mu je nekoliko puta htjela pričati o Tomu. Uvijek bi je prekinuo. »Ruth. Ne želim ništa znati,« rekao bi joj. »Učini ono što smatraš najpametnijim. Ne želim sudjelovati u tome. Samo mi reci kad se to poglavlje završi.« Shvatila je da on ne želi raspravljati o njenim bivšim odnosima i ne želi je dirnuti dok se sve ne sredi. Čeka da se ona oslobodi i priđe mu bez ikakvih prepreka

Shvatila je zašto je zadovoljno prihvatio njeno putovanje kući. Nada se da će se ona vratiti slobodna. Da pred njom je izbor; ili će zadržati Toma kao prepreku izmedu njih, dopustit će da joj on, kao što ju je upozorio, ukrade srce i mladost, ili će prekinuti to zauvijek i vratiti se Brunovoj ljubavi.

Zaprepastila ga je i razočarala kad mu je ispričala da nije posjetila oca otkad je doputovala u Italiju. Smatrao je da je krajnje vrijeme da ode kući i rezervirao joj je avionske karte za trinaesti prosinca i, za povratak, dvadeset osmi prosinca. Rasplakala se kad joj je

dao karte, jer joj se petnaest dana činilo predugim razdobljem. Ali on je bio uporan.

— Tko zna, Ruth, možda ćeš jednog dana morati živjeti potpuno bez mene – kazao joj je i donekle je zbunio. – Pokloni petnaest dana osamljenom ocu koji te voli, a onda se vrati ovamo, ako budeš htjela, i daj mi ostatak života.

Nije joj htio kazati da je voli. Baš kao što nije htio imati s njom ni spolne odnose. Nekoliko je puta pokušala svući njega ili sebe, ali uvijek bi je sprijećio.

— Zašto nećeš, zaboga, Bruno? – pitala bi ga ljutito i uvrijeđeno.

— Zato što još nije vrijeme – objašnjavao joj je mirno.

— A kad će biti vrijeme? – pitala ga je uzbuđeno.

— Ne znam točno. No znat ćemo. Kucnut će pravi čas, i sve će biti kako treba. Ja sam strpljiv.

— Ali ja nisam.

— Onda otiđi nekamo gdje ćeš dobiti ono što želiš.

37

— Sve što želim je ovdje.

— Morat ćeš i ti biti strpljiva – odgovorio bi joj on, izjurio iz sobe i vratio se nakon nekoliko minuta, smiren i skrušen. Prizor se ponavljao. Ruth je znala da se vlada djetinjasto i da ga dovodi u iskušenje. Katkad bi se on zavukao za pisaći stol i zaštitio poslom, ili bi se zaključao u kupaonici i istuširao hladnom vodom.

Kad se ukrcala u avion, odahnuo je i pripremio se za petnaestodnevno čekanje.

* * *

Ruth je ugodno provela dane kod kuće. Uspostavila je s ocem topliji i prisniji odnos nego ikad prije. Možda su se, ne vidjevši se dugo, zaželjeli jedno drugoga i više se cijenili uzajamno.

Ruth je bila zadovoljna sobom. Vjerovala je da je uspjela. Eto, spavala je u istom krevetu u kojem je ležala s Tomom. Služila se telefonom preko kojeg je razgovarala s njim. Bila je razmjerno blizu njega, a nije mu pisala, niti mu telefonirala, niti ga posjetila

Preživjela je sve to! Pa ipak, znala je da nikad više neće iskusiti onakvu ljubav kakvu je doživjela s Tomom. Ona voli Bruna, ali ta je ljubav tiha, smirena. Doduše, život joj je vrlo ugodan pod njenim okriljem. Željela se što prije vratiti u Brunov zagrljaj.

Izašavši dvadeset osmoga prosinca iz aviona, ugledala je Bruna u gomili, udaljenoj stotinjak metara, izdvojila se iz skupine putnika i potrčala mu u susret Zaprepastio se... očito je očekivao dostojanstveniji pozdrav... ali brzo se pribrao i zagrlio je sluteći da mu se vratila slobodna.

Kad su sjeli u auto i kad je htio upaliti motor, ona ga uhvati za ruku i nagne se pred njega

— Najprije me pozdravi – reće mu.

— Zdravo. – Gledao je ravno pred sebe.

— Pokušaj ponovo – zatraži Ruth tiho.

Zagrlio ju je i poljubio pokazujući strast koju je prije obuzdavao. Jezikom joj dotaJme vlažne kutove usta i rukom joj pomiluje napetu dojku pod

38

kaputom. Noge joj se malo pomaknu, grčevito, žudeći za njegovim ukrućenim udom između sebe. Dotakne mu prepone i osjeti eksplozivnu reakciju.

— Je li te ikada silovao netko na aerodromskom parkiralištu? – upita on promuklo.

— Ne može se govoriti o silovanju ako žena spremno sudjeluje. – Još više se priljubi uz njega.

— Dobro, pokušat ću se sjetiti puta do kuće. Opominjem te, djevojko, ne dodiruj me više, inače nećemo stići do kuće.

— Razumijem – odgovori Ruth spremno i zakopča sigurnosni pojas. Vozeći se k Brunu, pričala mu je o svom boravku u SAD.

Čim su ušli u stan, izula je cipele, bacila kaput na pod i uletjela mu u zagrljaj. Bruno je, ljubeći je, povede prema kauču i položi na nj, zatim klekne pokraj nje na pod. Iako se rasplamsala u njemu strast, polako joj je otkopćavao bluzu, dugme po dugme, i potom joj povukao s ramena naramenice grudnjaka. Obuhvativši joj

rukom jednu dojku, čvrstu i bijelu, drugu je milovao usnama i nježno je sisao. Osjećala je strast u žilama. A onda joj on, na njeno iznenađenje, namjesti opet grudnjak i kombine i nasloni joj glavu na grudi šuteći desetak sekunda.

— Ruth, moram otputovati za dva sata. Budući da smo čekali četiri mjeseca, možemo pričekati još malo. Ovo ne smijemo učiniti u žurbi. Slažeš se? Moram provesti dva dana u Napulju. Trebalo je da otputujem još jutros, ili čak sinoć, ali htio sam dočekati avion. Pitao sam se hoćeš li mi se uistinu vratiti. Razumiješ me? Došla si k meni, zar ne? – zapita je ozbiljno. Kimnula mu je. – Obavit ću posao što brže budem mogao. Sada, kad znam da me čekaš u Rimu, sve će mi mnogo lakše poći za rukom. Čekat ćeš me, zar ne?

— Hoću, dabome. I meni je drago što si dočekao avion, Bruno. To mi je bilo važno! Razumijem te. – Zaista ga je razumjela, iako je patila od čežnje.

— Ruth, htio bih da se upoznaš s mojom majkom. Znam da će sutra biti cijeli dan

39

kod kuće. Vjerujem da ćete se svidjeti jedna drugoj. Želim to iz dna duše. Vratit ću se kući na Staru godinu. Majka bi htjela da ručamo kod nje, a Sally i Nick zovu nas na doček Nove go– dine. No sve su te obaveze predviđene za petak. Dakle, u subotu i nedjelju moći ćemo raditi što nas je volja.

— Divno. – Ruth sjedne i poljubi ga. – Imamo na raspolaganju subotu i nedjelju. Kako bi bilo da kažemo svima da putujemo nekamo i potom se zavučemo ovamo?

Bruno joj prestane zakopčavati bluzu, iznenađen i oduševljen.

— Možda čak uspijemo pobjeći s proslave prije ponoći i doćekati novu godinu na svoj način – reče joj.

— Ne mogu ništa tvrditi, ali nadam se da je riječ o nepristojnom prijedlogu!

— Kako bih te mogao uvjeriti u to?

— Ne bi bilo loše da krevet bude već prostrt kad dođemo ovamo.

— Imaš li još neku želju? – Glas mu je opet promukao.

— Hm, mogao bi me još nekoliko puta poljubiti kao što si maloprije, ali bojim se da tada ne bismo dočekali novu godinu, pa je pametnije da ti vjerujem na riječ i pripremim neku večeru prije puta.

Skuhala je kobasice i prepržila kruh, pa su jeli, čavrljali i smijali se. Ali, kad ju je dovezao pred Lydijin pansion, najednom se pobojala za njega.

— Molim te budi oprezan na putu – reče mu.

— Doći ću po tebe u petak oko podneva. Vjeruj mi, draga, ništa me ne može spriječiti da se vratim.

Rastavši se s njim, legla je i spavala gotovo četrnaest sati.

Da bi ugodila Brunu, u srijedu prije podne otišla je k njegovoj majci. Bio je hladan prosinački dan. Zarumenjeli su joj se obrazi.

— Bruno mi je pričao aa ste divni – reće Nona Sevini pustivši je u stan i gledajući je trenutak. – Sad ga potpuno razumijem. Dođite, upravo sam ispekla kolaćiće. – Ruth pođe za njom u kuhinju. – Poznate mog sina tek nekoliko mjeseci...

40

— Da – potvrdi Ruth – no doživjeli smo prekrasnih trenutaka. Je li vam pričao o našim izletima?

— O, da. Uživa što vam je vodić. Pravo je osvježenje gledati svoju vlastitu zemlju očima nekoga tko je iz inozemstva. Zapaža se ono što se inače nikad ne vidi.

— Vrlo dobro govorite engleski, gospođo Sevini.

— Molim vas, Ruth, zovite me Nonom. Vjerojatno vam je Bruno već ispričao da mi je majka bila Amerikanka.

— Da, ispričao mi je. Umalo sam zaboravila.

— Umrla je vrlo mlada... od raka, reklo bi se danas... ali je duboko utjecala na moj život.

— Bili ste joj privrženi?

— Veoma – Nona trenutak uroni u uspomene, ali se brzo trgne. – A vaša majka?

— Umrla je pri mom rođenju. Zbog toga osjećam groznu prazninu. – Ali nikad to još nisam priznala nekoj stranoj osobi, pomisli Ruth.

— Svakako. Možda će vam, kada se udate, svekrva...

— Da, bilo bi mi to vrlo ugodno.

— Zacijelo bi bilo i njoj. Žene su potrebne jedna drugoj.

— Da, to je istina.

Pijuckale su čaj, grickale kolačiće i ćaskale o koječemu. Svidjele su se jedna drugoj. Dvije osamljene žene koje je povezivao Bruno.

U petak uvečer, dok su plesali na dočeku Nove godine kod Sally i Nicka, Bruno iznenada čvrsto zagrli Ruth i gurne joj nogu između njenih. Činilo se kao da je to neki nov plesni korak, no oboje su znali da je posrijedi nešto drugo.

— Hajdemo – šapne mu ona u uho.

Praveći se da idu u kuhinju po piće, nestali su iz sobe, zatim su se išuljali kroz strašnja vrata i spustili dizalom u prizemlje. Držeći se za ruku, potrčali su prema autu, žurno sjeli u njega i odjurili.

Došavši u Brunov stan, trenutak su stajali i gledali se prilično plaho. Tada je on gotovo sa strahopoštovanjem povede u spavaću sobu. Ruth se nasmiješi i poljubi ga u obraz:

41

nije zaboravio prostrijeti krevet i zavrnuti pokrivać. Tada spazi na jastuku draguljarsku kutijicu.

— Bruno – izusti tiho. Gotovo se razljutila što je smatrao potrebnim takav poklon.

— Ruth, htio sam ti to darovati – reče on i podigne joj bradu. – Htio sam da sve bude kako treba i da se osjećaš što bolje. Hoćeš li se udati za me?

— Hoću – odvrati ona poljubivši ga u usta i milijući mu ramena.

— Pogledaj poklon, a ja idem po vino što sam ga donio iz Napulja – reče joj on.

Prsten je bio lijep. Znala je da ga, kad ga stavi na prst, više neće skinuti. Imao je na sebi safir i smaragd. Naslutila je da pripada porodičnoj baštini.

Kad se Bruno vratio u spavaću sobu, noseći vino i dvije čaše, sjedila je prekriženih nogu na krevetu i polako okretala prsten kako bi se na njemu odražavalo svjetlo. Stavi ga na dlan.

— Čekala sam te da mi ga navučeš na prst. Molim te.

— Naravno. – Zagieđao se u

nju kao da je ošamućen dubinom svojih osjećaja prema njoj. Kad joj je stavio prsten, poljubiše se. Tada on legne na krevet i povuče je na sebe promatrajući je zadivljeno. – Lijepa si.

— Volim te, Bruno – izusti ona gledajući ga u oči.

Nasmiješio se kad je spustila svoje usne na njegove i počela mu jezikom šarati po ustima. Dok su se ijubili, povukao joj je patentni zatvarać na leđima i svukao joj haljinu i kombine do pojasa. Skine joj grudnjak i povuče je tako da su mu se njene dojke našle na požudnim ustima. Ljubio je i lizao glatku bijelu kožu, sisao je bradavice.

Tada je okrne na leđa i potpuno joj svuče naljinu i kombine. Krenuvši od nožnih prstiju, ljubio joj je svaki centimetar lijeve noge, još u čarapi. Stigavši do struka, svuče joj hulahupke i počne ljubiti drugu nogu.

Kad je ustao i počeo se svlačiti, Ruth je nepomićno ležala i smiješila se. Osjećala se vrlo zadovoljno. Ispruži ruke i, kad je legao, raširi noge kako bi ga obuhvatila. Bez ikakva je

42

uvoda ušao u njeno vlažno, toplo svetište i gotovo odmah našao olakšanje.

– Ležali su u tom položaju cijelu malu vječnost. Tada se izvrnuo na bok i spustio joj ruku na vlažne dlačice između nogu. Neumorno ju je trljao i dražio dok nije napokon stenjanjem odala da joj dodiruje baš pravo mjesto. Iz središta joj sijevne munja kroz cijelo tijelo, preplavi je čarobna toplina. Priljubiia se uz njega, a on ju je zagrlio tako kao da je neće nikad pustiti.

Potom su mu ruke počele kliziti po njenim leđima i stražnjici. Napokon ga je zamolila da ponovo uđe u nju. Ovaj put učinio je to vrlo polako, izazivao ju je i istraživao. Svršio je tek kad se uvjerio da se za nju zaustavio svijet i da su bljesnule tisuće zvijezda.

V

Iako je ponuda da održi niz predavanja u prosincu bila primamljiva, Tom Jeffers ju je odbio. Nije htio napustiti Helen i Tommyja uoči praznika Ali kad su mu ponudili pet tisuća dolara, prihvatio je. Nekako je smatrao da će mu novac biti kad–tad potreban za duševno zaostalo dijete.

Poslije nekoliko dana dok je boravio u Chicagu, javio mu se iznenada Bill Wallace, Tommyjev lijećnik i ujedno stari prijatelj.

— Helen mi je zabranila da te zovem, Tome – reće on – ali trebalo bi da se vratiš kući, Je li uopće razgovarala s tobom?

— Nisam razgovarao s njom dva dana, Bille. Što se dogodilo? U posljednjem mi je razgovoru rekla da je Tommy prehlađen.

— Dovezli smo ga jučer u bolnicu. Ima vrlo tešku upalu pluća. Žao mi je, Tome, što ti to moram reći, no stanje je vrlo loše,.. visi o niti. Prikijučili smo ga na umjetna pluća i dajemo mu lijekove, ali zasad se ne vidi nikakvo poboljšanje. Vrlo mi je

43

žao, Tome. Osim toga, mrsko mi je što sam prevario Helen i ipak te pozvao... ali ona se čudno vlada. Bojim se da je ova kap prevršila mjeru, Tome. Čini mi se da bi svaki čas mogla izgubiti vlast nad sobom.

— Ja sam kriv, Bille. – Tom stisne desnu šaku i udari po zidu. – Nisam smio krenuti na ovu turneju... zapazio sam već da joj popuštaju živci.

— Tome! – razljuti se lijećnik. – Zaboga, nitko nije kriv. Slušaj, ako se namjeravaš pridružiti ženi zato što se osjećaš krivim, onda možeš ostati u Chicagu. Meni je potrebna pomoć, a ne netko tko će samo buljiti tupo preda se.

Tom htjede u prvi ćas odgovoriti vikanjem, a onda se sabere i svlada.

— Dobro, upalilo ti je tvoje liječenje šokom. Vraćam se prvim avionom. Hvala ti, Bille.

Vraća se kući, U Buffalo. Proveo je petnaest godina života u Buffalu. Zašto? Zato što ondje postoji vrlo dobra škola za djecu poput, Tommyja. Osim toga, imaju lijepu kućicu na brežuljku, podalje od ceste, tako da se Tommy može slobodno

kretati ne izvrgavajući se opasnostima, pogotovu zadirkivanjima i izrugivanjima. A sad je dječak u bolnici i jedva diše. Tom provuče ruku kroz kovrčavu kosu.

Nikad neću shvatiti život, pomisli. U jednom je trenutku sve lijepo, a u sljedećem se ruši svijet. Ili je sve prazno i dosadno, a onda se dogodi nešto predivno. Na primjer, susret s Ruth... Gdje si sada, Ruth Tyack? Što radiš? Jesi li zaboravila? Prošla je godina i pol! Prava vječnost. Da si barem ovdje i da ti mogu nasloniti glavu na lijepe grudi i zajecati poput djeteta!

Šest sati nakon toga ušao je u dječju bolnicu u Buffalu. Iako je vjerovao da se dobro pripremio za ono što ga očekuje, prevario se.

Koraknuvši u sobu, ugledao je vrlo blijedog Tommyja, usnulog, dok su tiho zujali i pištali kontrolni aparati. I Helen je spavala naslonivši glavu na krevet i prebacivši jednu ruku preko Tommyjevih nogu. Stojeći i gledajući ih, pokušavao se pribrati. Još jučer bio je velik stručnjak... gledaoci u punoj dvorani pratili su napeto svaku

44

njegovu riječ i kretnju.

A sad je nemoćan... sinu mu visi život o niti, a žena mu je na rubu živčanog sloma.

Polako priđe Helen i blago joj prebaci ruku preko ramena. Naglo se uspravila na stolici i udarila ga tjemenom u bradu.

— O, Helen – promrmlja on i obuhvati bradu objema rukama. Helen se žustro okrene i ukočeno zagleda u njega. Zanijemio je vidjevši joj mržnju u očima.

— Van! – prosikće ona – Kako si se usudio doći ovamo? Kako se usuđuješ opet igrati spasioca? Misliš da će ozdraviti zato što mu je sada tu dragi tatica E, mogu ti reći jednu novost. Ja sam ga ubila. Čuješ ii me? Ja sam ga ubila!

Iako zgranut, shvatio je da moraju što prije izići iz Tommyjeve sobe. Povlačio se, a ona ga je uporno slijedila.

— Gade jedan – reče ona Nikad nije psovala pred njim... za gotovo dvadesetak godina njihova braka nikad nije izrekla ni »k vragu«. – Odvratni gade. Došao si zato da bi mi oprostio, ha? Kao što si mi opraštao za

proteklih osamnaest godina. E, ja to neću. Razumiješ? Neću tvoje velikođušno opraštanje.

Izišli su u hodnik. Na svu sreću. Barem Tommy neće čuti mamu kako viče. Promatrala ih je dežurna sestra. Začuđeno.

— Mrzim te, pjesniče – nastavi razjareno Helen mašući rukama i naginjući se prema njemu. – Je li ti jasno? Ostavi mog čudovišnog sina i mene da mirno umremo, razumiješ? Vrati se k svojim normalnim ljudima i ne govori mi više svoje dvoličnosti. Oboje znamo vrlo dobro zašto je Tommy onakav. Oboje znamo, đavo te odnio, tko je kriv za to. Ja sam mu to učinila. Sita sam tvog hrabrog podnošenja situacije. Popeo si mi se navrh glave svojom strpljivošću. Ti ga ne voliš. Nitko ga ne bi mogao voljeti. Ni ja ga ne volim. Nisam u svom životu vidjeia gadnije čudovište.

Tom je vidio sestru kako prilazi telefonu i diže slušalicu. Nadao se da zove pomoć. Osjećao se potpuno nedoraslim Heleninoj mržnji. Okamenjeno je stajao pred njom i gledao kako mu baca u lice dvadeset godina života. Prikovala ga je uza zid i naglašavala svoje riječi

45

bockajući ga prstom u ruke i prsa. Uzalud ju je pokušavao smiriti. Činilo se da ga i ne čuje.

Iza ugla pojavi se lijećnik i priđe sa sestrom. Stojeći iza Helen, sestra brzo napiše na papiru: »Ima li svog liječnika?«

– Holmes – tiho reče Tom.

Sestra odmah odjuri prema telefonu, a mladi liječnik, doktor Williams, ostane stajati iza Helen zapanjeno i nemoćno slušajući.

Helen nije zapazila što se zbiva. Neumorno je pričala. Spominjala je svaku zgodu kad Tom nije iznio smeće ili kad se u krevetu pokazao impotentnim. Udarala ga je po prsima i rukama dok je nabrajala gradove u kojima je čitao svoje pjesme otputovavši bez nje. Grebla mu je lice dok je poimence spominjala žene s kojima je, navodno, ljubakao. Udarala je nogom o pod otkrivajući mu da glupi dječak u bolničkoj sobi i nije njegov sin.

Za dvadesetak minuta pojavio se psihijatar Holmes. Gledajući je samo nekoliko sekunda, odmah je zatražio da donesu nosila. Potom joj priđe s leđa i čvrsto je uhvati za ruku.

Naglo se okrenula i pljusnula ga slobodnom rukom.

— Vi! – krikne ona prepoznavši ga. – Mislite da sam luda?

Holmes i ne pokuša razgovarati s njom. Opazivši da doktor Williams već drži u ruci injekciju, upita ga što je u štrcaljci.

— Deset miligrama valiuma – odgovori doktor Williams.

— Uštrcajte to u ruku, molim vas. Sestro, pomozite mi je držati – zamoli Holmes.

Jedra sestra Sally Maye čvrsto pritisne mršavu Helen uza zid dok joj je Williams davao injekciju. Helen je cijelo vrijeme psovala na sav glas, otimala se i udarala nogama.

Uskoro se našla na nosilima i već je počelo djelovati sredstvo za umirenje. Doktor Holmes ode s njom govoreći joj tiho i držeći je za ruku.

Zaboravili su Toma. Skliznuo je uza zid i sjedio na podu obuhvativši se rukama dok mu je krvarilo lice. Tresao se, pa Williams i Sally zaključe da je u šoku. Uhvativši ga ispod pazuha i podigavši, povedoše ga u

46

prostoriju za bolničko osoblje.

Kad su stigli tamo, doktor Williams ode po još jednu injekciju valiuma, a Sally posjedne Toma za stol. Objesivši glavu, sjedio je kao kip. Oprezno je učinila ono što je smatrala najpametnijim: nagnula se nad njega i zagrlila ga. Već nakon nekoliko minuta zabolješe je leđa, no osjetila je da se poćeo opuštati. Iznenada ju je povukao na krilo i priljubio lice uz njene grudi. Bio je to najbezazleniji zagrljaj koji je ikad doživjela, lišen bilo kakvih erotičnih primjesa.

Provirivši unutra, doktor Williams ugleda ih kako se grle i začuje je kako nježno mrmlja nešto Tomu, pa se povuče. Gotovo deset minuta stražario je pred vratima da ne bi nitko naletio na njih.

— Ako uskoro ne dignem s vašeg krila svojih sedamdeset pet kilograma – prozbori Sally Maye i blago mu podigne lice – nećete više moći hodati. – Odahnula je vidjevši da joj se uspio osmjehnuti jednom stranom usta. Uto je opazio da joj je uniforma na prsima krvava. Iznenađeno podigne ruke i opipa oguljeno lice. Sally

Maye još ga jednom zagrli čvrsto, a onda se digne i smoči krpu. – Evo, držite to na licu – reče mu – dok ne donesem sredstvo za dezinfekciju.

Iziđe i sudari se s doktorom Williamsom. Svečano kimnuše jedno drugom, te sada on uđe k Tomu i počne ga nagovarati da popije lijek za umirenje. Tom je pristao tek kad se vratila Sally Maye i ljupko ga zamolila, osmjehnuvši mu se, da uzme to sredstvo za umirenje. Ponudila mu je i šalicu slatke crne kave. Poslušno je srknuo velik gutljaj i zagrcnuo se.

— U, preslatka je.

— Šečer pomaže pri šoku – objasni mu Sally Maye.

— Šoku – ponovi on tu riječ kao je prvi put čuje.

— Da, šoku.

— Nije vam još nikad učinila nešto takvo? – upita znatiželjno doktor Williams. Upravo je sjeo za stol, baš kao i Sally Maye. Ona ga odmah udari nogom po cjevanici. Zagunđao je i ljutito je pogledao, ali ona se već okrenula prema Tomu Jeffersu.

— Čujem da ste pjesnik –

47

govorila mu je. – Upravo ste se vratili s neke turneje, zar ne?

— Da, bio sam u Chicagu. Držao sam ondje predavanja. Poslije podne pozvao me telefonom Bill Wallace.

— Želite li noćas ostati u bolnici uz Tommyja? – zapita Sally. Htjela ga je natjerati da priča i da razmišlja o budućnosti, a ne o groznim trenucima u bolničkom hodniku.

— Zar bih mogao? – Tom je pogleda kao da vidi pred sobom anđela. – Smijem ostati uz Tommyja? O, bit ću sretan ako budem mogao prosjediti pokraj njega cijelu noć.

— Pronaći ćemo vam nekakav ležaj. – Ona mu se toplo osmjehne. – Neće biti baš udoban, no Tommy će se, možda, već za dan–dva izvući.

— Vjerujete da će se oporaviti? – Tomu je očajnički bila potrebna utjeha.

— Da, da, vjerujem – potvrdi ona. – Djeca imaju čudesnu životnu snagu.

— A, tu si, Tome! – uzvikne doktor Holmes naglo ušavši.

Sally Maye odmah ustane i

pozove pogledom Freda Williamsa, koji kolebljivo iziđe za njom i pažljivo zatvori iza sebe vrata

— Tko vam je povjerio taj slučaj? – zapita on uhvativši je za ruku kad je htjela odjuriti niz hodnik.

— Oprostite, doktore Williamse – odvrati. ona – ne znam zašto sam tako postupila i preuzela glavnu riječ. Jednostavno sam naslutila što mu je potrebno.

Gledajući tu jedru seljančicu iz West Virginije, visoki i suhonjavi Fred Williams nije se mogao razljutiti na nju. Iako je tek stažirao u bolnici, spoznao je već da je ponekad najbolji lijek suosjećanje.

— Dobro, pripremimo mu ležaj – promrmlja on. – Ubrzo će početi da djeluje fenobarbiton.

Zajedno su, bez ijedne riječi, dovukli pokretni krevet, prostrli posteljinu i potom se vratili u prostoriju za osoblje. Tom Jeffers već je zaspao naslonivši glavu na ruke. Pokraj njega sjedio je doktor Holmes, utonuo u misli. Dva liječnika napola odnesu Toma u Tommyjevu sobu. Kad su izišli, izuvši mu

48

cipele i pokrivši ga, uđe Sally, svuče mu košulju i hlače, brižljivo ga pokrije, zatim ga poljubi u čelo i na prstima se išulja u hodnik.

Za sljedećih je devet dana Tom izlazio iz bolnice samo jednom na dan; otišao bi u praznu kuću, obrijao se i presvukao, te bi se brzo vratio. Inače je cijelo vrijeme provodio uz Tommyja. Pričao mu je satima svakog dana omiljele priče, opisivao mu kako će se zabavljati u budućnosti i obnavljao razne doživljaje iz prošlosti. Ujutro devetog dana Tommy više nije imao vrućicu. Čim se snizila temperatura, prestala ga je boljeti glava, vratio mu se apetit i poćela brzo obnavljati snaga.

Helen nije, otkad se probudila iz sna što ga je izazvalo sredstvo za umirenje, progovorila ni riječ. Osim toga, nije htjela jesti. Svakog se dana povlaćila sve više u sebe. Doktor Holmes nije davao nikakve lažne nade Tomu. Smatrao je da je sama izazvala takvo duševno stanje i da je nitko neće moći izvući iz njega. Odlučila se predati. Održavali su je u životu samo tako što su je hranili

intravenozno i stalno bdjeli nad njom. Nije pokazivala nikakvu volju za životom.

Za tih je mućnih dana postojala u Tomovu životu samo jedna svijetla točka: Sally Maye. Svake bi večeri došla po njega u Tommyjevu sobu i odvela ga na večeru u bolnički restoran. Nježno bi ga tjerala da jede.

Često su razgovarali. Budući da ga je, kad je prvi put došao u bolnicu, vidjela potpuno razgolićenog što se tiče osjećaja, nije imao smisla da joj išta taji. Pričao joj je o svom braku i mijenjanju Helenine ćudi. Napomenuo joj je koliko voli Tommyja. Pričao joj je čak i o Ruth.

— Dobro, što takva ljepotica iz West Virginije radi ovdje, daleko na sjeveru? – upitao ju je jednog dana. Ispričala mu je kako joj je otac umro od teške plućne bolesti i kako su ona i mama otputovale prvim autobusom.

Šesnaesti dan Tommy se mogao vratiti kući.

— Gdje je mama? – upitao je kad su ušli u kuću. Do tada je nije spomenuo nijednom riječi, gotovo kao da se ne čudi što mu

49

pokraj kreveta sjedi samo Tom.

— Mama je u bolnici – odgovori Tom spremajući im kapute u ormar. – Sjećaš se kako si se razbolio i kako te doktor Wallace smjestio u bolnicu, dao ti lijep krevet i brinuo se o tebi? To se sada dogodilo i mami.

Visok stotinu i sedamdeset centimetara i težak šezdeset pet kilograma, Tommy se zagleda u njega bistrim smeđim oćima što ih je naslijedio od Helen. Vidjelo se da napeto razmišlja i pokušava shvatiti podatke.

— Mama se razboljela? Prešla je na nju moja prehlada? – upita zabrinuto.

— Nije, sine. Ona boluje od nečega drugog.

— Ne kiše?

— Ne, sine, ne kiše.

— O, baš mi je drago što nije dobila moju prehladu. Rekla mi je da ne smijem kihati prema njoj. Ipak, jedanput sam kihnuo, slučajno.

— Nije to ništa, Tommy. Mama se nije razljutila.

— A, veoma se razljutila. Vikala je na mene.

— Već se razboljela i nije se

osjećala dobro. Samo zbog toga je vikala.

Promatrao je sina. Naoko se činio odraslim muškarcem, a zapravo je bio dijete. Tjelesno razvijen kao svi vršnjaci, možda donekle ženskast, imao je prozirnu blijedu kožu i u hodu se katkad spoticao baš joput male djece. Smeđa mu je kosa bila ravna kao Helenina, a ne kovrčava kao Tomova.

»On nije tvoj...«, no Tom otjera tu misao.

Kako ću se snaći u tom novom položaju? pitao se. Uskoro prestaju zimski praznici. Kako ću predavati u školi, pisati i istodobno se potpuno sam brinuti o djetetu? Zaboga, Helen, kako se sve to dogodilo? Hoćeš li se ikad vratiti? Ako se i vratiš, hoćemo li se moći pogledati u oći? Mogu li zaboraviti onakav napad?

Otvori hladnjak i ustanovi da se mlijeko u njemu pokvarilo. I štošta drugo nije više bilo prikladno za jelo.

— Hej, Tommy, donesi mi vreću za smeće – reče. Sjedeći za kuhinjskim stolom, Tommy spretno skoći sa stolice. – Moramo baciti ovo. Dok smo

50

bili u bolnici, jedan se dio hrane pokvario.

Tommy mu priđe noseći pobjedonosno smeđu plastićnu vrećicu za špecerajsku robu.

— Ne, sine. Vreću za smeće.

U dječakovim očima odmah se nakupe suze, iako Tom nije nimalo povisio glas.

— Ne znam gdje su, tata.

Tom se uspravi i sam potraži vraću. Potom, dok ju je Tommy poslušno držao, strpa u nju pola glavice kupusa, tri rajčice, sir, vrhnje i kruh.

— Dobro, Tommy, ja ću sada iznijeti ovu vreću, a ti pogledaj za to vrijeme ima li u zamrzivaču sladoleda – reče Tom. Kad se vratio, dječak je već izvadio iz zamrzivača tri konzervirana jela i dvije limenke s narančinim sokom. – Što radiš?

— Tražim sladoled. – Opet se pojaviše suze.

Tom uzdahne. O, bože, neću imati dovoljno strpljenja.

— Tommy, ne moraš izvaditi sve da bi vidio ima li unutra sladoleda. Čekaj, pokazat ću ti. – Zagrli dječaka i privuče

ga k sebi. – Evo, gledaj policu po policu. Počni od gornje i provjeri je li na njoj kutija u kakvoj je sladoled. Vidiš li kutiju na prvoj polici?

— Ne vidim – odgovori djećak nakon duge šutnje.

— Dobro. A na drugoj polici?

Tommy je opet šutio cijelu vječnost.

— Ne vidim! – uzvikne pobjedonosno.

— A na trećoj, Tommy?

— Da, vidim, tata – reće brzo dječak. – Tu je sladoled. – Oduševio se svojim uspjehom.

Tom izvadi sladoled i pogleda ga. Izgledao je grozno.

— Ne valja, Tommy. Prestar je.

Dječak pokuša kimnuti, no drhtala mu je usna. Sve se izmijenilo. U bolnici je dobivao što god bi zaželio. A kod kuće uvijek je bila mama. Sada je ona u bolnici i dobiva sve što zaželi, a njemu nije ostavila ni sladoled.

— Sjetio sam se! – prozbori Tom znajući da mora djelovati brzo kako bi spriječio plać. – Kako bi bilo da se obućemo,

51

odemo u trgovinu i kupimo nov sladoled, svježe mlijeko i možda čak neko iznenađenje za Tommyja... na rimjer, suho grožđe ili naranće? to veliš na to?

— Smijem li kupiti balone, tata? Ha? – upita Tommy bezazleno se oduševivši.

— Ako ih nađemo.

Bilo je pola šest. Već se smračilo. Sjeli su u auto i odvezli se do na bliže trgovine. Bila je zatvorena. A i sljedeća. Koji je to vrag? Zar je nedjelja? Tom odluči da kupi novine.

— Do bijesa! – izusti naglas. – Trideset prvi prosinca. Danas je jebena Stara godina.

Preklopivši novine i namjestivši na lice smiješak, vrati se u auto. Tommy je veselo brbljao uživajući u vožnji, sretan što vidi i nešto drugo osim zidova bolničke sobe.

Napokon su pronašli jednu trgovinu koja je radila neprekidno, i tu su kupili sve što im je bilo potrebno. Čak i balone.

Vrativši se kući, jeli su i gledali televiziju. Prekršili su jedno od glavnih kućnih pravila:

gledali su »Toma i Jerryja« za vrijeme obroka.

Kad su završili crtani filmovi, Tom spremi dječaka u krevet, dade mu lijek i vrati se u dnevnu sobu. Proćita novine i sve stare časopise, od prve do posljednje stranice. Nekako mu se nije išlo na spavanje. Tada začuje tiho kucanje na vratima.

Otvorivši ih, ugleda Sally Maye. Od hladnoće su joj se zarumenjeli obrazi. Držala je u ruci bocu vina.

Samo su se osmjehnuli jedno drugom, a onda ona uđe hitro u kuću, bježeći pred studeni. Tom zatvori vrata i, okrenuvši se, nasloni se leđima na njih. Iznenadila ga je.

— Iznevjerio me momak s kojim je trebalo da provedem ovu večer, iznenada su ga pozvali na kirurški odjel, pa mi je ostala u rukama boca vina, a nemam vadičep.

— Naslutili ste da ću biti vraški potišten u praznoj kući, s bolesnim djetetom i bez ikoga tko bi me tješio na pragu Nove godine – reće joj on. Sally pocrveni. – Slušajte me, Sally Maye. – Stavi joj ruke na ramena. – Bježite odavde.

52

Samo ga je promatrala smješkajući se, a onda se povuče, spusti bocu na stolić u predvorju, svuće kaput i baci ga na obližnju stolicu. Pruži mu ruku.

Tom ju je nijemo gledao. Shvaća li ona što radi?

— Dođite – reće mu svilenkastim glasom i ponovo se nasmiješi. Pošao je s njom. Ocijenivši prema svjetlu u kojoj je prostoriji do tada bio, povede ga u dnevnu sobu, sjedne na kraj divana i prisili ga da joj stavi glavu u krilo. Natjera ga da se raspriča. Otvoriše bocu i isprazniše je. Pijući opojan grožđani sok, sad su oboje pričali i otkrivali svoje boli i jade. – Hoćete upaliti vatru?

— Hoću, dabome – odgovori on iznenađen njenim pitanjem.

— Dobro. Vi upalite vatru, a ja ću pogledati kako je Tommy. – Sally ode. Vratila se za desetak minuta; imala je na sebi Tomov stari kućni ogrtać i nosila dva popluna. Zapanjeno ju je gledao. – Ne bi bilo loše da se malo odmorimo pokraj vatre.

Tom se odmah uozbilji. Osjećao se nevjerojatno starim.

— Slušajte me, Saily Maye!

— Ne, slušajte vi mene. Mi samo prolazimo jedno drugom kroz život. Znam to. Bazumijem to. Prihvaćam to. Ne tražim od vas ništa drugo osim ugode i prijateljstva koje vama nudim. Ne ocekujem ništa. Ne zahtijevam ništa. Stoga lezite i opustite se.

— Sally, ne mogu više ništa uzeti od vas. Uzeo sam već previše. Vi ste izvanredno suosjećajni i velikodušni. Čini mi se da vas pretjerano iskorištavam.

Sally prostre poplune, jedan preko drugoga, i legne na njih okrenuta prema vatri, sklopljenih očiju.

— Dobro – reće – ako ne želite nikakvu uslugu od mene, onda vi meni ugodite. Blago mi trljajte leđa. To me smiruje.

Oklijevajući časak–dva, Tom sjedne pokraj nje i počne joj zbunjeno gledati leđa.

— Čekajte – prozbori ona i naglo sjedne. Svuče kućni ogrtač do pojasa i ponovo legne. Treperenje odbljeska vatre na njenoj koži oćara Toma, neodoljivo ga zavede. Buke mu

53

se spuste na njena bedra, zatim na stražnjicu, i uskoro je, usprkos odluci da ne postupi tako, legao na nju. Potpuno zaboravivši suzdržljivost, uđe joj u tijelo. Nije ni svukao hlače. Samo mu je otvorila patentni zatvarač i uvukla ga u sebe. Brzo je svršio. Sve je to bilo vrlo prirodno. Ljudski i prijeko potrebno. Nikako nije mogao odvojiti ruke od njena tijela; cio ju je sat gladio ovdje, ljubio ondje, a ona je ležala poput zadovoljne mačkice i prela. Napokon je zaspao zadržavši joj ruku između nogu.

Kad se probudio, bio je pokriven, vatra se ugasila, a Sally Maye je otišla. Krenuvši u spavaću sobu, našao je na stoliću pisamce:

»Dragi Tome,

Hvala Ti za sve vatre koje si zapalio. Doći ću opet.

S. M.«

Objavivši novinski oglas kojim je tražio ženu koja bi radila kao domaćica i ujedno čuvala dijete, Tom je prihvatio prvu osobu koja se javila: gospođu Mott. Svidjela mu se zato što je potjecala iz Pictsburgha i što je imala lijepu

sijedu kosu. Tek za jedan mjesec spoznao je da je grdno pogriješio. Bila je vrlo ljubazna i strpljiva, ali postupala je s Tommyjem kao da je potpuno nemoćan. Vidjelo se da dječak radi sve manje i manje. Doduše, ona mu nije govorila: »Ti to ne možeš uraditi.« Možda bi ga to izazvalo i potaknulo ga da se potrudi. Umjesto toga, govorila mu je dobroćudno: »Evo, zlato, sad ću ti ja to napraviti. Prepusti to meni.«

Ili bi mu rekla: »Ne lutaj vani sam. Moglo bi ti se nešto dogoditi.«

Znajući da su joj namjere poštene i da je požrtvovna, Tom joj nije mogao kazati u lice istinu nego se poslužio laži. Ispričao je da im dolazi u dugački posjet jedna ženina rođakinja, pa će se sada ona moći brinuti o Tommyju. Spremno joj je napisao preporuku za sljedeće zaposlenje.

Nakon njena odlaska igrao se neko vrijeme s Tommyjem, a kad je dječak otišao na spavanje, ostao je u dnevnoj sobi i čekao Sally Maye. Dolazila je jednom na tjedan, a budući da tog tjedna nije još došla, vjerovao je

54

da bi se mogla pojaviti. Kad nije došla ni do pola dvanaest, pokušao je zatomiti bol zbog toga što ga je, sudeći prema svemu, zaboravila A onda je pozvonila. Otvorio joj je vrata, čvrsto je zagrlio i podigao. Dok ju je spuštao, trljanje njihovih tijela izazove iskonsku spolnu čaroliju. Spoje im se usta, otvorena vruća i vlažna

Svuće joj kaput i spusti ga na pod. Još se ljubeći, nastojali su hodati tako da im se tijela ne odvoje. Kad su ušli u dnevnu sobu, Tom zaključa vrata, svjestan da gore spava Tommy.

Nađoše se na podu, pred pucketavom vatrom. Imali su spolne odnose već četiri–pet puta, ali su oni uvijek bili jednostavni, samo prijeko potreban odušak. Ali večeras su iskušavali sve što bi im palo na pamet, a dva su položaja bila potpuno nova Tomu. Spoznao je sablažnjivu i istodobno divnu činjenicu: Sally Maye rado se ševi. Večeras se nije vladala pokroviteljski i majčinski.

Još nikad nije naućio tako mnogo za tako kratko vrijeme. Imala je glavnu riječ i predlagala igru za igrom. Vodila ga je iz položaja u položaj.

Oko četiri ujutro napokon se razdvojiše. Tomu je jezik tako otekao i umorio se da mu se činilo da ne može govoriti, pa je samo zastenjao. Sally sjedne, svježa i puna životne snage, izvrne ga na leđa i zajaše na njega priljubivši zdjelicu uz zdjelicu.

— Može li ti se opet dići? – upita ga tako kao da ga pita želi li još goveđeg gulaša.

— Ne vjerujem da će mi se ikad više dići – prostenje on.

— Koješta – reće mu ona govoreći kao medicinska sestra. – Nije moguće da se danas osjećaš umornim. Hajde, impotentan si samo ako misliš tako.

— Impotentan? – uzvikne on, sruši je sa sebe i, popevši se na nju, prikuje je uz pod. – Ja impotentan? – Tada klone na nju smijući se. – Dabome, impotentan sam sto posto. Iscrpila si mi svu snagu do kraja života. Moju je kvotu za idućih dvadeset godina iscijedila iz mene pohotna, nezasitna – glas mu se promijeni – osjećajna, susretljiva tješiteljica Zaista si lijepa, znaš li to? – Gledao ju je u oći. – Pravi si lijek za mene. Baš

55

ono što mi je bilo potrebno.

— Uzela sam samo dio ljubavnićkih sposobnosti što su se gomilale u tebi za proteklih dvadeset godina – izusti ona blago. – Ti si strastan, a živio si bez strasti. Imala sam sreću što sam se pojavila baš u trenutku kad nam je oboma bio potreban netko. No, mogu ti reći, sada mi je hladno. Obucimo se i popijmo kavu.

On se sagne i poljubi je što je nježnije mogao.

* * *

Silazeći u sedam ujutro u prizemlje, Tommy je začuo glasove i uletio u kuhinju vičući: »Mama, mama«. Ugledavši umjesto mame sestru koju je viđao u bolnici, zastane kao ukopan. Sally je stajala pokraj štednjaka i upravo točila Tomu kavu. Praveći se da ne vidi suze što mu se skupljaju u oćima, ona mirno priđe djećaku, razmrsi mu kosu, zagrli ga i poljubi u čelo.

— Vjerojatno bi rado pojeo za doručak palaćinke, ha? – upita ga.

— Bih – odvrati on prilično hladno. – Gledat ću televiziju dok se ne ispeku.

— Tommy – dovikne za njim otac prilično ljutito. No upravo kad ga je htio ukoriti zbog nepristojna vladanja, Sally zatrese glavom. Zaključivši da ona ima pravo, predomisli se i reče: – Doću ću i ja, pa ćemo zajedno gledati crtiće.

— Dobro, tata. – Tommy se osmjehne prvi put tog jutra.

— Zaprepastio se kad me ugledao ovdje, Tome – napomene tiho Sally čim je dječak otišao.

— Da, imaš pravo. Doživjet će još jedno neugodno iznenađenje. – Tom joj ispriča da je morao otpustiti gospođu Mott i da dječak ne zna još ništa o tome.

— Hm, ćini se da imarn jednu prikladnu osobu za tebe. Želiš nekoga tko će poticati Tommyja, je li tako? Tjerati ga da radi sve što može?

— Tako je. Do sada mi nije bilo jasno kakvo mu zlo nanosi Helen zato što obavlja štošta umjesto njega. Uvjeren sam da bi mogao mnogo više nego što

56

sada radi.

— Slažem se. Treba ga poticati i hrabriti.

— Znaš nekoga koga bi zanimao takav posao? Potreban mi je netko tko bi mogao biti ovdje kad se Tommy vrati iz škole, ostati uz njega i pripremiti večeru, ako je moguće. No mnogo me više zanima briga o Tommyju nego kuhanje, spremanje i ostali kućanski poslovi.

— U koliko se sati vraća kući iz škole?

— U četiri.

Obećala mu je da će Tommyja u ponedjeljak, kad se vrati kući iz škole, dočekati njegovateljica.

Javila se telefonom u nedjelju uvečer i obavijestila Toma da je sve u najboljem redu: kad se Tommy u ponedjeljak iskrca iz autobusa, dočekat će ga jedna mlada žena koja je završila školu za medicinske sestre i ima zdrave poglede što se tiče takve djece.

Pouzdavši se u nju, Tom se u ponedjeljak vratio kući oko šest sati.

— U kuhinji smo – dovikne

mu Sally čim je ušao u kuću.

— Zdravo, vas dvoje – reče Tom provirivši u kuhinju. Vidio ih je kako se kartaju za stolom. Sagne se i poljubi ih oboje u tjeme, najrije Tommyja, a onda upita: – Što se dogodilo? Nije mogla doći?

— Došla je. To sam ja Budući da od danas radim u bolnici danju, zaključila sam da ne postoje nikakve prepreke. Nemam nikakvih obaveza. Ako budeš morao otići na službeno putovanje ili nekamo drugdje, mogu i prenoćiti ovdje. Ja sam sestra, njegovala sam Tommyja i u bolnici, pa nitko neće ništa posumnjati. Inaće ću ići kući poslije večere ili kad Tommy legne. Je li u redu?

— Sally Maye...

— Smočit ćeš cijeli pod u kuhinji! Izuj te blatne cipele, molim te, i uzmi moje karte tako da mogu dovršiti većeru. – Ona mahne glavom prema dječaku kao da želi reći: "O tome ćemo razgovarati poslije."

Proveli su to večer vrlo veselo. Jelovnik je bio, nema sumnje, prema Tommyjevu ukusu: špageti s pekmezom od jabuka i čokoladni kolač. Nakon

57

većere vadili su iz kutije igračke i gradili na podu pravi mali grad. Sve troje su puzali, smijali se i pričali.

Sally je otišla dok je Tom spremao dječaka u krevet, pa joj nije stigao prigovoriti zbog toga što je preuzela takvu ulogu. Smatrao je da je ta večer izuzetak. Ali takve su se večeri nizale jedna za drugom, i uskogo prođoše dva mjeseca.

Seks je izbijao na površinu sve rjeđe. Kao da su se namjerno povlačili, sluteći da je njihova veza samo privremena.

Stoga se nije previše iznenadila kad se vratio kući jednog četvrtka potkraj ožujka i otkrio joj svoju iznenadnu odluku. To je jutro dobio pismo od svog izdavača; uredništvo ga je molilo da posveti više vremena pisanju pjesama i da napiše predgovore nekim knjigama. Po podne je, kao već mnogo puta, posjetio Helen, potpuno odvojenu od svijeta oko sebe, i još jednom dugo razgovarao s doktorom Holmesom, koji mu je ponovio da se ona, po svoj prilici, neće vratiti iz izgnanstva što ga je sama sebi nametnula. Najednom mu je pala na um odluka:

preselit će se s Tommyjem. Njih dvojica će, potpuno sami, otići nekamo drugdje, i on će se posvetiti pjesništvu i dječaku.

Bojao se Sallyne reakcije. Bez razloga. Jer ona se odavna pripremala za takav trenutak. Nasmiješila mu se, zaželjela mu sreću i kazala da joj to odgovara... dobila je povoljnu ponudu iz Dječje bolnice u San Franciscu i prihvatit će te ponudu. Bila je to puka izmišljotina, ali uvjerila je Toma. Te su večeri još jednom vodili ljubav, posljednji put. Potom su se počeli udaljavati. Odnos je ostao prijateljski, no oboje su znali da ne smije biti ništa drugo. Kako bi se što uspješnije povukla, Sally se počela sastajati s doktorom Williamsom. Dva tjedna nakon Tomova i Tommyjeva odlaska iz Buffala, Sally Maye i Fred Williams se vjenčaše.

58

VI

Ruth Tyack Sevini ukočeno je sjedila za upravljačem svog zelenog »maseratija«, što joj ga je Bruno poklonio za vjenčanje. Otmjeni joj je auto bio drag od prvog trenutka, a sada, otkad ju je Bruno prije godinu i pol, u listopadu 1976, zauvijek napustio poginuvši u prometnoj nesreći, bio joj je još draži.

Podsjećao ju je na sreću što ju je doživjela s Brunom.

— Ruth – trgne je iz misli Nona sjedeći pokraj nje i zabrinuto je promatrajući. – Ne mogu te pustiti na put u ovakvu raspoloženju. Vidim da si potištena – Nagovorila ju je da ode preko vikenda k njenom nećaku Peteru, no ćinilo se da je Ruth ta posjeta vrlo mrska. – Zlato moje – pokuša je Nona još jednom ponukati da se raspriča i položi joj ruku na nadlanicu. – Znam da te pitam u posljednji tren, ali bi, vjerujem, bilo dobro da mi ispričaš istinu prije odlaska. Što se dogodilo između tebe i Petera? On mi je nećak, Ruth, ali ti si mi snaha. Važnija si mi ti.

Nonine nježne i brižne riječi

sruše Ruthine bedeme.

— Prvi petak nakon mog povratka iz Sjedinjenih Država – prozbori zamišljeno Ruth – otišla si, kao obično, igrati bridž. Pola sata poslije tvog odlaska pokucao je netko na vratima. Bio je to Peter. Upravo sam izišla iz kade i imala na sebi spavaćicu i kućnu haljinu. Znao je da si otišla na bridž i pitao me želim li društvo. Potpuno me iznenadio. Samo sam kimnula, otvorila šire vrata i pozvala ga rukom unutra. Potom sam zatvorila vrata i zabuljila se u njega kao da je priviđenje. Zanijemila sam kao glupača.

— Da, vrlo je naočit – promrmlja Nona.

— Ma lijep je poput grčkih bogova, Nona. Visok je metar i osamdeset centimetara, guste crne kose, širokih ramena, vragolasta osmijeha. Dakako, izgledu mu je poprilično pridonio i novac; kad se ošiša kod najskupljeg brijača i obuče sportski sako za dvjesta dolara, svakako je privlačniji nego što bi inaće bio. No, rezultat je, kako se god postigao, pred nama. Peter očarava. Kad sam ga ugledala, zastao mi je dah. – Ruth uzdahne. – Treba dodati

59

još i to da se vidljivo usplahirio. Zbog toga je bio još ljupkiji. Peter Morelli se usplahirio! Zamisli to! Nekako smo ušli u dnevnu sobu, on u plavom sportskom sakou, a ja u spavaćici, svukao je kaputić i zavrnuo rukave kao da namjerava ostati neko vrijeme, pa smo se kriomice pogledavali i uspjeli upitati jedno drugo kako smo... na što smo oboje odgovorili vrlo domišljato: •Dobro.« Potom smo samo zurili jedno u drugo. Rasla je napetost, vrcale su iskre. – Promeškolji se na sjedalu i pogleda u stranu bojeći se da će zaprepastiti Nonu. – Doista, kao da su nam iz tijela sijevale iskre. Bio je to pravi vatromet. Peter napokon nije više mogao izdržati, pa se digao i prozborio: »Ruth?« A ja sam, hrabra kao i uvijek, rekla: »Skuhat ću nam kavu.« I otrčala sam u kuhinju. Dobro znaš, Nona, da ja ne volim kavu! Zašto sam mu je, zaboga, ponudila? Ne znam voli li je i on. Uglavnom, stajala sam bez daha u kuhinji, a onda sam ga začula kako dolazi. Ukočila sam se. Ušao je u kuhinju i prišao mi s leđa. – Snizi glas. – Vrlo nježno mi je položio ruke na ramena. Naglo sam se okrenula i našla se

prsa uz prsa. Nisam se mogla ni pomaknuti. Uhvatio me rukom ispod brade i prisilio da podignem glavu, pa sam se utopila u njegovim crnim očima. Zatim me... poljubio, Nona. Poslije tog dodira oboje smo pomahnitali. Nona, bilo je to kao... ne znam... kao da je netko pustio iz kaveza divlje zvijeri. Nismo se mogli prestati dodirivati, nismo se mogli prestati liubiti, nismo se mogli aovoljno približiti jedno drugom. Užurbano smo svukli jedno drugo. Krenuli smo prema spavaćoj sobi, još se ljubeći, oboje spremni i... – Zadršće joj glas. – Tada sam ugledala krevet. Brunov krevet. Naglo sam osjetila krivnju, skvrćila sam se kao da me netko udario u želudac. Nisam mogla razgovarati s Peterom, nisam mu mogla ništa objasniti. Posezao je za mnom i pokušavao me uvjeriti da je sve u redu, ali ja sam uporno uzmicala i govorila mu: »Odlazi.« Naposljetku sam počela vikati na njega – Skrušeno pogleda svekrvu. – Zaboga, Nona, kako bi mi to mogao oprostiti? Kako bi mogao zaboraviti nešto takvo? – Zakotrlja joj se niz obraz suza, a

60

Nona je odmah obriše lijevom rukom. – Od tada mi se nije javio. A ti sad hoćeš da se odvezem u Orvieto, u njegov dom, i da ga posjetim zbog nekakvih poslova

— Zlato moje, vrijeme je da se suoćiš s njim i oslobodiš osjećaja krivnje.

— Ipak, jasno ti je zašto se bojim otići? Ja želim otputovati k njemu. želim ga vidjeti. Nesumnjivo postoji uzajamna naklonost. Ali bojim se. Možda mi neće moći oprostiti... ili neće htjeti.

— Ruth, baš on je zatražio da ti dođeš. Tko zna zašto? Što se tiče posla, samo mu predaj sve tiskanice i priznanice i kaži mu da je sve kako valja Osim toga, reci mu da ne vjerujemo u glasine da zlostavlja svoje namještenike i ne poštuje propise o zaštiti na radu. To su gluposti! – doda prezirno Nona. – Slušaj, ako bude htio od tebe još nešto, osim izvještaja o oslovima, odluku prepuštam tebi. Što god raduje tebe, usrećit će i mene. – Nona joj stisne ruku i potom je poljubi u obraz. – Dakle, isprave sam spremila u torbu za spise, a torbu sam metnula u prtljažnik. Uzela si

kupaći kostim? Izričito je napomenuo da ga poneseš. Sve će biti dobro, Ruth. Pouzdaj se u sreću.

— Hvala, Nona. Vozit ću oprezno. Vidimo se u nedjelju uvečer. – Ruth je gledala za svekrvom dok je otvarala vrata svoje radionice, a onda krene.

* * *

Do Orvieta su ostala još samo četiri kilometra. Kako će je dočekati Peter? Do sada su se vidjeli samo nekoliko puta. Što onda ako se bude vladao sasvim poslovno? Ako joj nije oprostio? Kako će mu se obratiti prirodnim glasom iako nisu, zapravo, još nikad ni razgovarali? Kad god su se sreli, govorile su im samo oči. Prvi put vidjela ga je na svom vjenčanju i odmah se uspostavila između njih nekakva nevidljiva veza. Potom su se sreli još nekoliko puta.

Dovezla se pred njegovu kuću, bijelu i raskošnu, okruženu vrtom, oko šest sati. Začudo, Peter Morelli sjedio je na vanjskim stepenicama, sličio

61

je dječaku koji čeka da se netko vrati kući. Hitro je ustao, pritrčao automobilu, sagao se i poljubio je, zatim je zgrabio jednom rukom nju, a drugom kovčeg, i žurno je poveo u kuću cijelo vrijeme pričajući.

— Većeras ćemo pokraj jezera. Lago di Bolsena, Jesi li čula za to jezero? Lijepo je. Jesi li raspoložena za ples na njegovoj obali? Imaš li neku drugu haljinu? Ponesi pulover ili šal, jer ondje često puše hladan vjetrić. Pripremi se što brže možeš. Jesmo se dogovorili? Krenut ćemo čim budeš gotova. Evo, ovdje je kupaonica. Prićekat ću dolje. Dakle, požuri se. – Stajali su već u njenoj spavaćoj sobi, a on je otvorio vrata kupaonice. Spusti joj ruke na ramena – Dugo sam te čekao. – Opet je poljubi, ali ovaj put dulje. Polako joj je prelazio usnama po rubovima usta i istraživao jezikom, zahtijevao i pozivao.

Kad je otvorila oči, već je izišao. Okrene se i trenutak nasloni leđima na vrata Već odavna nije je dotakao nijedan muškarac.

Kad se okupala i obukla za izlazak, doćekao ju je u

predvorju. Pruživši joj ruku, povede je prema bijelom »fiatu«. Dok su sjedali u auto, Ruth se najednom počne smijuljiti. Upitno ju je pogledao. Pokaže mu na sebe, zatim na njega. Obukli su se vrlo slično. Ona je imala na sebi dugaćku bijelu suknju, plavu bluzu, plavu maramu kojom je svezala kosu i plavi šal preko ruke, a on bijele hlače i plavu svilenu košulju. Prasnuše u smijeh.

– Ne, ne možemo izići ovakvi – reče on. – Nezgodno je ljudi će pomisliti da smo se namjerno obukli ovako. – Poljubi je u usta. Toplo. Požudno. Još jednom. To mu je već postajalo navikom. – Presvući ću se.

Kad se vratio, imao je na sebi smeđu svilenu košulju i žućkaste hlače.

U restoranu je bilo čarobno. Večerali su na otvorenom i svaki čas plesali. Kad bi sjeli, pričali su o svemu i svačemu. O nogometnom prvenstvu, o najnovijim filmovima. Dok su plesali, nisu govorili ni riječi. Tijela su im bila potpuno pripijena jedno uz drugo. Omamljivali su je miris njegova sapuna, dlake na prsima gdje mu košulja nije bila zakopčana i

62

čvrsto bedro između njenih nogu. Njega je oduševio limunski miris njene Kose. I činjenica da nije nosila grudnjak.

Vrativši se kući, nježno se poljubiše u podnožju stepeništa.

— Misliš da bismo se utopili ako bismo sada pokušali zaplivati? – upita je on. Ruth kimne. – Onda ti dajem pet minuta da se zavučeš u krevet i zaspiš.

Opet je kimnula.

Htio ju je pljesnuti po stražnjici i potjerati, ali udarac se pretvori u milovanje.

Svukla je sa sebe sve osim gaćica i zaspala za tri minute.

* * *

Probudivši se, ustanovila je da joj je ruka na toplim, dlakavim grudima. Pokrivena tankim ružičastim pokrivačem, opazila je da je pokraj nje, ali izvan pokrivača, Peter. Ležao je okrenut leđima.

— Pristojni ljudi kažu »dobro jutro« – prene je njegov glas. – Došao sam provjeriti želiš

li plivati, no radije si spavala. Jesi li sada raspoložena za kupanje?

— Jesam.

On se hitro digne i ode iz sobe.

Opravši oči i zube, Ruth obuče tamnosmeđi dvodijelni kupaći kostim i iziđe iz kuće. Sjedne na rub bazena.

Peter odmah dopliva do nje i zaustavi se pred njom. Položivši joj ruke na unutrašnju stranu bedara, razdvoji joj noge i namjesti ih sebi oko struka, zatim joj počne prelaziti prstima po glatkoj mekoj koži, od koljena prema stražnjici, trenutak joj dodirne prepone budeći još veću želju, i počne se vraćati prema koljenima.

— U nedjelju popodne, prije tvog odlaska, porazgovarat ćemo o tome, ha? Do tada neka bude ovako. Što veliš?

— Da – odvrati ona hrapavim glasom. Kako je može tako uzbuditi i istodobno ostati hladan i nehajan?

Uhvati je rukama za stražnjicu i privuče k sebi držeći je iznad vode. Polako joj se nasmiješi i blago joj poljubi

63

usne, zatim je spusti u vodu. Onda zaplivaše.

Otplivavši dvanaest puta amo–tamo kroz bazen, obilno su doručkovali. Jelo je pripremio Peter. Ne pitajući ništa, naslutila je da je raspustio poslugu kako bi njih dvoje mogli sami provesti vikend. Poslije doručka obilazili su znamenitosti.

Vrativši se kući, obukli su se za večeru, ne nagovijestivši jedno drugome što će odjenuti. Umalo su im se boje opet podudarale. Oboje su obukli tamnosmeđe hlaće, ali on je imao na sebi žućkastu svilenu košulju, a ona čipkastu ružičastu bluzu, ispod koje je, na Peterovu žalost, bio grudnjak.

— Pa bluza je prozirna. Ne mogu biti bez grudnjaka ako nosim prozirnu bluzu.

— Što će ti, onda, prozirna bluza? – zapita on logično.

— Kad se vratimo kući, provjerit ćemo kako ti se bluza više sviđa. Zaboga, što to govoriš? Petera Morellija nije nipošto potrebno izazivati!

* * *

S večere u najotmjenijem hotelu u Orviet vratiše se nekoliko minuta poslije deset. Skinuvši grudnjak i došavši opet u prizemlje, Ruth se iznenadi zatekavši Petera u malom salonu. Sjedio je za stolićem na kojemu bijahu boca šampanjca, dvije kristalne čaše i karte. Zbunjeno se zaustavila na pragu sobe. Činilo joj se da se zbog prozirne bluze doima raskalašenije nego što bi gola. Peter ju je netremice promatrao dok su mu se oči zadivljeno svjetlucale.

— Iako ti se bluza nije promijenila – reče joj – ne bi bila mogla večerati u hotelu da si se pojavila ovakva. Kako bi bilo da zaigramo bridž udvoje? Igrajmo za tvoju bluzu.

— Što?

— Veoma mi se sviđa tvoja bluza. Htio bih je se dokopati. Kad god izgubiš, otkopčaj jedan gumb, a kad je potpuno raskopčaš, predaj mi je.

— A onda?

— A onda ćemo zaplivati u bazenu.

— O! – Pokušavala mu je odgonetnuti misli. Pokaže na

64

šampanjac ne bi li, promijenivši temu, smanjila seksualnu napetost. – Što slavimo?

— Slavimo to što ćemo večeras prvi put voditi ljubav – odgovori on polako, riječ po riječ. Zatim uzme sasvim mirno karte.

— Ja sam grozna kao ljubavnica.

— Dakako, do sada si bila loša u seksu jer si prava američka čistunka. A ja sam, dabome, dobar. I to zato što sam Talijan. Ali večeras ćemo oboje biti savršeni ljubavnici. Sjeti se samo kako uspijevamo uvijek razgovarati, riječima i bez njih. Čim smo se prvi put pogledali, razumjeli smo se. Zar ti nije jasno da će nam se i tijela slagati?

— Jasno mi je – odvrati ona iskreno.

Kartali su se sat i pol, ispraznili bocu šampanjca, dok nije napokon morala otkopčati i posljednje dugme na bluzi.

Uskoro su se našli u bazenu, a potom u krevetu.

Nedjeljno je prijepodne bilo sunčano. Sjedili su pokraj

bazena, za crnim stolom od kovana željeza, i šutjeli.

— Trebalo bi da razgovaramo – progovori iznenada Ruth.

— Zar ne govore dovoljno naše oči? – On približi svoju stolicu, priljubi svoje noge uz njene i posegne joj za rukom. – Slušaj, Ruth, ne bih ti nipošto prišao da je Bruno živ. Od početka bilo mi je jasno da nisi preljubnica Ali ti si žena kakvu sam odavna čekao. Baš stvorena za mene. Htio bih da se vjenčamo.

— Ah, Peter... ne znam.

— Što ne znaš? Hoćemo li se slagati? Bi li Bruno bio zadovoljan takvom odlukom? Zacijelo ti je jasno da je Nona namjestila sve ovo. Dakle, jasno ti je da ona to odobrava.

— Kako to misliš: Nona je sve namjestila?

— Tražio sam od nje pomoć i savjet. Protekle sam je godine zvao telefonom najmanje jedanput na tjedan. Ispričao sam joj sve o svojim osjećajima i o želji da se oženim tobom.

— Znači, ona je znala? – upita Ruth. On kimne i povuće

65

je na svoje krilo. – Nije mi ništa kazala. Kako je ona mudra! Što je tebi rekla?

— Ah, govorila mi je kako si, što radiš, i potom bi dodala »još nije vrijeme« ili »uskoro«. Ali, kad sam joj se javio prošlog tjedna, rekla mi je: »Ćini mi se da je sada pravi trenutak.« Stoga sam dao posluzi slobodan vikend, odgodio sam putovanje u London, i Nona te poslala ovamo tobože zbog isprava.

Poljubiše se.

— Ipak, Peter, zaista sam ti donijela poslovne isprave. Osim toga, Nona ti poručuje da ne vjerujemo ružnim glasinama o tebi.

— Hvala ti za povjerenje. Nadam se da ćeš uvijek biti takva. A što se tiće isprava, Ruth, nesumnjivo je da ih nisi donijela.

— Nona je stavila u prtljažnik torbu za spise.

— Hm, sada i mene zanima što je u njoj. Idem po nju.

Ruth mu dade automobilske ključeve, i on se žurno udaljio. Kad se vratio i otvorio torbu, opaziše da je u njoj samo jedan papir, Nonino pisamce.

»Dragi Pietro i Ruth,

Iskreno vjerujem u vas i u pravednost vaše ljubavi. Čestitam.

Voli vas Nona.«

Ispod pisamca bijahu dvije kristalne čaše i boca pjenušca.

66

VII

— Nona! – uzvikne Ruth čim je otključala vrata. – Nona.

— Ovdje sam, Ruth. – Nona je sjedila u krevetu i slagala pasijans. Pozove je da sjedne pokraj nje. – Baš mi je milo što si se vratila, zlato moje. Umirem od znatiželje.

— O, Nona, bilo je savršeno – uzdahne Ruth. – Nije moglo biti bolje. Ne bih htjela, kad bih i mogla, promijeniti nijednu riječ, nijedan pogled, ništa.

— I?

— Što?

— Ne muči me, Ruth. – Nona joj se osmjehne.

— Dobro. Za tri tjedna.

— Što će biti za tri tjedna? – prozbori nestrpljivo Nona.

— Prisustvovat ćeš vjenčanju.

Svekrva je naglo povuće k sebi i zagrli.

— O, divno – izusti tiho. – Divno, Ruth.

— Ti si prava spletkarica Pojma nisam imala da šalješ

izvještaje. Gora si nego CIA. Eto, u petak popodne pustila si me da pričam o svojim mukama svojim i Peterovim, a on ti je već ispričao sve to. Dobro je što ti je ispričao, Nona. Očito nam je bila potrebna pomoć. Neizrecivo mi je milo što si nam baš ti pomogla – Ruth se sagne poljubi joj blijed obraz. – Kako sam sretna što imam tebe, Nona! Bit ćemo uvijek zajedno. Kad se rode djeca pomoći ćeš mi oko njih. O, Nona, neopisivo želim djecu. Bruno je htio još malo pričekati... vjerovali smo da imamo još mnogo vremena. – Zašuti trenutak, pa nastavi: – Kupit ćemo lijepa kolica i šetati s djetetom po parku. Možeš li to zamisliti, Nona?

— Ne mogu povjerovati da je sve to istina – odvrati Nona dok su joj niz lice klizile suze. – Prelijepo je. Željela sam te ostaviti zbrinutu, sretnu, a sad, kad se udaješ za Petera, ostvarila mi se želja.

— O kakvu ostavljanju govoriš? Kamo ideš?

— Pričajmo večeras o tvojoj budućnosti, a ne o mojoj. Kako zamišljaš vjenčanje?

Suviše sretna da bi obratila

67

pažnju bojaznima što su ih izazvale Nonine riječi, Ruth počne veselo pričati.

* * *

— Ruth. – Nona je stajala nad njom, umivena, počešljana, u mekoj, plavoj prugastoj kućnoj haljini, i drmala joj rame. – Ruth, zove te Susan. Zvala je i u petak uvečer. Sinoć sam ti to, u uzbuđenju, zaboravila spomenuti.

— O, hvala ti, Nona. – Ruth polako sjedne. – Koliko je sati?

— Osam.

— Što li je tako važno da me zove u ovo doba? – Protrlja oči i strese glavom ne bi li se potpuno razbudila. Susan joj je bila stara prijateljica; radile su zajedno u Američkoj školi dok nije Ruth, udavši se za Bruna, napustila posao. – Zdravo, Susan – prozbori kad je bosonoga i ošamućena prišla telefonu i uzela slušalicu.

— Sjediš li, Ruth?

— Ne sjedim. Zašto? Što se dogodilo?

— Zinut ćeš od čuda.

Vjerujem da je vijest dobra.

— I ti ćeš začuđeno zinuti kad čuješ moju vijest – odvrati Ruth i namigne Noni koja je upravo išla u kuhinju.

— Kakvu vijest?

— A ne, neću ti je reći preko telefona.

— Ruth, od petka gorim od želje da ti predam to pismo...

— Koje pismo? – Ruth se potpuno razbudi.

— Pa zovem te baš zbog tog pisma U petak popodne opazila sam na stolu naše tajnice, gospođe Mayberry, pismo upućeno tebi. Napomenula mi je da ga upravo namjerava poslati na tvoju adresu u Pittsburghu. Rekla sam joj da si se vratila u Rim i da ću ga uzeti jer se viđamo dva puta na tjedan.

— Tko mi šalje pismo? – Ruth se bojala to pitati.

— Jesi li sjela?

— Jesam – odgovori Ruth sjed– nuvši na pod.

— Tom Jeffers.

— Ne mogu vjerovati – izusti zaprepašteno Ruth.

— Onda, može li tvoja vijest

68

nad– mašiti moju? – upita slavodobitno Susan.

— Ne znam – iskreno odgovori Ruth. – Prije nekoliko časaka vjerovala sam u to, ali sada ne znam. Kako bi bilo da večeramo zajedno?

— Na žalost, u to doba imam sastanak u školi – reče Susan i uzdahne – ali slobodna sam poslije ručka. Da se sastanemo u onom restorančiću blizu škole?

— Dobro. Donijet ćeš pismo?

— Hoću. Držim ga u džepu od petka i jedva sam odoljela iskušenju da ga ne otvorim na pari, pa sada nestrpljivo čekam da ga pročitaš.

* * *

Susan pričeka dok im konobar nije donio bocu vina, a onda posegne u torbicu i izvadi pismo.

— Bojim se, Susan – izusti Ruth gledajući poznati rukopis. Pritisne omotnicu uz obraz, zažmiri i napokon je otvori.

»Ruth,

Znam da su male nade da ću Te pronaći, ali htio sam pokušati. Odbor za kulturnu razmjenu s inozemstvom pripremio mi je turneju po Evropi, ćitat ću svoje pjesme i držati predavanja u osam amerićkih ambasada, a na popisu je i Rim. Potražit ću Te kad doputujem tamo ako me Ti prva ne nađeš. Predviđeno je da budem u Rimu od 11. do 13. lipnja Ako Te zanima toćan dnevni raspored, piši mi, pa ću Ti ga poslati. Osim toga, javi mi želiš li da malo produljim boravak u Rimu. Ako mi ne budeš pisala, produljit ću boravak u nekom dru– gom gradu, a ne u Rimu. Nipošto ne želim biti u istom gradu, a ipak daleko od Tebe.

Znaš li zašto su mi ponudili tu turneju? Smatraju me nadahnutim pjesnikom. Ti si me nadahnula!

Tvoj Tom«

Ruth šutke pruži pismo Susan.

— O, Ruth! Pa on dolazi ovamo – oduševi se prijateljica.

— Susan. – Ruth je uhvati za ruku. – Ja se udajem dvadeset petoga travnja. Peter već sve

69

pri– prema. Shvati, dvadeset petoga travnja!

— Provela si vikend s Peterom, Brunovim rođakom?

— Da. Vjenčat ćemo se, Susan. Tom je oženjen čovjek. Žena mu je u duševnoj bolnici. Ne može biti govora o razvodu... on je neće i ne može napustiti. – Zašuti i rastreseno premjesti pribor za jelo. – No sastat ću se, naravno, s Tomom. Objasnit ću sve Peteru. Tom i ja ne moramo nastaviti tjelesne odnose... ali moramo sačuvati prijateljstvo... i pomagati jedno drugome i ubuduće. Mislima. Dobro, kakvog bi zla moglo biti u tom?

— Nikakvog – odgovori Susan.

— Pa ipak, nemoj to učiniti.

— Što?

— Ne govori o tom Peteru – napomene Susan.

— Zašto ne bih? – Ruth srkne vina.

— Slušaj, znaš da sam vjerna svom Raphaelu, je li tako? – započne Susan. Ruth kimne. – Dakle, dva mjeseca nakon našeg vjenčanja svratila sam se jednog petka, poslije nastave, na čašicu s Johnom.

Upravo se završilo ocjenjivanje, a znaš kako se tada svi osjećamo. Uglavnom, kad se Raphael vratio kući, spomenula sam mu to. A on me pljusnuo.

— Raphael? – zapanji se Ruth.

— Da, Raphael! Ćušnuo me nekoliko puta. Dovela sam ga, znaš, u neugodan položaj. Kako sam to mogla uraditi? Stidio se. Ja sam razuzdana žena! Svemu je bila kriva ćašica što sam je popila s Johnom!

— Što si uradila?

— Izišla sam.

— I?

— Dojurio je za mnom. – Susan se nasmije. – Unio me u stan, okupao me, i vodili smo ljubav, najuzbudljivije do tada. Povremeno mi opet zaprijeti ćuškom... samo da bismo se potom mogli pomiriti.

Minuti–dvije jele su šutke.

— Znači, više ne ideš petkom popodne ni s kime na ćašicu? – prozbori Ruth.

— Misliš?

— Pa morala si odustati od toga – uzdahne Ruth.

70

— Idem s kim god hoću i kad god hoću – odgovori Susan i slegne ramenima – Ali više ne govorim ništa mužu. Ja ti ne predlažem da se ne sastaneš s Tomom ni da prekineš odnose s njim. Samo ti savjetujem da ne pričaš o tomu Peteru. Znaš, Talijani imaju dvostruka mjerila Muškarac može ne samo imati ljubavnicu nego se i hvaliti njome. A žena ne smije imati ni prijatelje. Kladim se da bi Peter, ako bi mu ispričala da želiš ručati s Tomom, ili zabranio taj ručak, ili zahtijevao da mu prisustvuje i Nona.

— Ozbiljno govoriš? – zaprepasti se Ruth. – Bruno nije bio takav!

— Bruno je bio pravi svetac – reče tiho Susan. – Ljubaznijeg i trpeljivijeg čovjeka nisam upoznala. Nije se vladao kao većina Talijana.

Ruth strese glavom još joj ne vjerujući.

— Ja volim Petera. Luda sam za njim. Zbog čega bi jedan Peter Morelli, mogao biti ljubomoran? Ima sve. Volim i Toma, ali na poseban način. Znam da se on neće pobuniti protiv moje udaje za Petera.

Dapaće, shvatit će me i još ponukati na takav potez. Eto, takva je naša ljubav. U njoj nema nikakvih sputavanja. Iako je bila tjelesna, mogla bi se, vjerujem, nastaviti i bez tjelesnih dodira. O, Susan, pomozi mi.

— Hoću, Ruth – Susan je odmah uhvati za ruku i zašuti zamišljeno. – Čini mi se da imaš pravo. Tom će te shvatiti i ohrabriti. Ukazala ti se prilika, nova prilika, da pronađeš svoju sreću, pa treba da objeručke zgrabiš tu šansu. Voliš Petera, dabome. A i on voli tebe, dabome. Iskoristi priliku, Ruth. Kad dođe Tom, smislit ćemo neki način kako da se sastaneš s njim.

— Da, pametno govoriš. Moram iskoristiti priliku. Samo, kao da me najednom prignječila stvarnost. Nisam onako radosna kao sinoć. Nekako sam vjerovala, sasvim podsvjesno, da će Tom postupno iščeznuti iz moga života. Ali, čim sam ugledala njegovo pismo, zaustavilo mi se srce. Moram se sastati s njim. No Peteru neću kazati ništa.

— Mudro. A sada se prestani mrgoditi. Hej, budi

71

sretna. Ne bi li se Tom uznemirio ako bi znao da si se zabrinula zato što ti se javio? Pisao ti je zato da bi te usrećio... a ne da bi... – Susan je tražila prave riječi.

— Da, imaš pravo. Razočarala bih ga. Razgovarali smo jednom o tome, i napomenuo mi je da bi bilo vrlo loše ako bih jadikovala. – Najednom se osjećala jaćom, samouvjerenijom. – Javio mi se. To je divno! Udajem se. I to je divno! Prihvatit ću život onakav kakav je i uživati u sadašnjosti. – Samopouzdanje joj izblijedi. – Ah, lako je to reći.

— Ti to možeš i učiniti.

VIII

Napola zaklonjen lišćem, Tom Jeffers stajao je na vratima staklenika i gledao sina i Stanleyja Ellisa kako ocjenjuju koji je kaktus najviši, koja begonija ima najljepše ružičaste cvjetove. Sin mu je za protekle četiri godine, otkad su se preselili, znatno napredovao. Očito je selidba bila najpametniji potez koji se mogao povući.

— Dobra večer – pozdravi ga tiho Emma Ellis pojavivši se iza njega.

— Dobra večer – odvrati on i osmjehne joj se. Okrene se i pođe za njom u kuhinju, gdje su mirisali pećeno meso, umak i svjež kruh. Ona otvori hlađnjak i pruži mu bocu tamnog piva

— Lijep prizor, zar ne? – reče mu i mahne glavom prema Tom– myju i Stanu Ellisu.

— Ne mogu rijećima izreći ko– liko sam zahvalan vama i vašem mužu što ste tako prigrlili Tommyja. Nigdje se nije razvijao bolje nego ovdje, okružen vašom ljubavlju i pažnjom.

— Ne, mi dugujemo vama

72

zahvalnost što ste nam doveli tog dečka. Živjeli smo bez ikakva cilja otkad nam je poginuo naš Harry, a onda ste se onog ljetnog dana dovezli vi s Tommyjem. – Ona zastane jer joj je zadrhtao glas. – Bili smo mrtvi, bez ikakve nade, pravi živi mrtvaci, siti života No čim je dećko izišao iz auta i nasmiješio nam se, granulo nam je sunce. Pazite, ja ne velim da nam on može zamijeniti Harryja nitko ne može nikoga zamijeniti, ali ukazala nam se prilika da opet živimo. Da, taj dan kad se pojavio Tommy i osmjehnuo nam se, ponovo smo oživjeli.

Tom je potapše po ruci, a onda odnese pivo u dnevnu sobu. Bio je to uobičajen obred koji su on i Emma Ellis ponavljali gotovo svake večeri. Mijenjale bi se riječi, ali sadržaj bi ostao isti: čudili su se što im se osmjehnula sreća.

Uzdahne i sjedne u smeđ kožnat naslonjać. Provuče prste kroz zamršenu kosu i sjeti se njene boje. Nevjerojatno je brzo posijedio. Nepunu godinu nakon Helenina odlaska u duševnu bolnicu, postao je potpuno sijed. Čudno.

Posijedjeli su mu kosa, brkovi, brada.. pa se doimao deset godina starijim. nego što je bio. U duši se ipak osječao opet mladim. Veselilo ga je što se Tommy i Ellisovi vrlo dobro slažu.

Kao i svake večeri, digne ćašu piva i nazdravi ženi na zidu. Smiješila mu se.

Čekam tvoje pismo, mislio je. Nema sumnje, iznenadila si se dobivši glase od mene. Da, rekao sam ti, ne smijemo se javljati jedno drugom, prekinut ćemo veze, Ruth! Tko je prvi iznevjerio to pravilo? Dabome, ja...

— Zdravo, tata – reće veselo Tommy, dvadesetdvogodišnje dijete, priđe ocu i poljubi ga. – Gospođa i gospodin Ellis upravo su otišli kući. Kazala je da je večera gotova.

— Onda je pojedimo – odvrati Tom i ustane.

U početku pokušavao je odvratiti Emmu Ellis od pripremanja večere, smatrajući da joj zađaje previše posla, ali ona je bila uporna. Kad god bi izbivao cijeli dan iz kuće, dočekala bi ga većera. Nije htjela ni čuti za novac. Ali ubrzo je

73

doznao da ona rado čita, pa joj sada ćesto kupuje knjige. Ta im nagodba odgovara oboma

Večerajući i slušajući Tommyja kako veselo prića o popodnevnom radu u malom stakleniku, Tom je ponovo zahvaljivao sudbini što se javio na novinski oglas kojim su Ellisovi nudili na prodaju ovu kuću. Na cijelom svijetu nije mogao naći bolje susjede.

Poslije večere povukoše se njih dvojica u dnevnu sobu kako bi jedan sat igrali remi. Prije četiri godine Tom nije mogao ni u snu sanjati da će Tommy naučiti da dobro igra remi, no Ellisovi su, strpljivo se trudeći, stvorili čuda Tommy je duševno zaostao i uvijek će biti, ali je za protekle četiri godine, otkad se druži s Ellisovima naučio štošta: računati, raspoznavati slova telefonirati. Ono što je naućio mora se neprekidno ponavljati da bi mu ostalo u glavi, no Ellisovi su neumorni. Doduše, još ne može nikako naućiti da sveže vezice na cipelama.. to jednostavno premašuje njegove sposobnosti.

Kad mu je dosadilo kartanje, Tommy odluči da gleda humorističnu emisiju na

televiziji, a Tom poćne pregledavati prispjelu poštu. Uzme pismo doktora Jeffreyja Holmesa i otvori ga

»Dragi Tome,

Žao mi je što nemam nikakvih dobrih vijesti u vezi s Helen. Na žalost, stanje joj se ne poboljšava. Potpuno je pasivna; ne oblači se sama ne češlja niti pere zube. Svaki je dan sestre moraju urediti. Naoko se čini normalnom, no potpuno se povukla u sebe... ne prepoznaje nikoga ne čuje ništa ne trza se ni ako pokraj nje padne pladanj.

Osobno smatram da je njen slučaj beznadan, ali, kao što znaš, ne predajem se baš lako. Vrlo je slaba, teška je samo četrdeset pet kilograma, pa Te moram upozoriti da bi jaka prehlada ili upala pluća mogle biti kobne za nju. Ne pokazuje baš nikakvu želju za životom.

Ne govorim Ti to zato da bih te obeshrabrio, nego zato da pokušaš nastaviti svoj život. Razvedi se od nje, Tome. Ona to neće znati niti će mariti za to.

Obećavam Ti da ćemo se pažljivo brinuti o njoj. Za onih osam godina, dok je dolazila k meni na razgovore, prije onog

74

ružnog prizora u bolnici, poprilično sam je zavolio. Kao što znaš, bila je duhovita i zanimljiva u razgovoru... i znala je slušati druge. Katkad su mi ti razgovori pomagali koliko i njoj.

Ali te Helen više nema Tome. Ona više ne postoji. Brinut ću se o praznom tijelu koje je još ostalo, no svoju sam prijateljicu Helen pokopao. Nadam se da ćeš i Ti učiniti to sa ženom. Čameći u toj svojoj ljušturi, nepomičan i sputan, nisi pravedan prema sebi i Tommyju. Razmisli o svemu.

Evo Ti i jedna vesela vijest iz bolnice. Sally Maye rodila je blizanke: Tabathu i Tomasinu,

Srdačno Te pozdravljam,

Jeff Holmes.«

Dakle, uspio je dodati i jednu veselu vijest! Rodile su se blizanke, a jedna se zove Tomasina. Zanimljivo ime! Fred Williams je sretnik, a ima i soli u glavi jer je spoznao koliko vrijedi Sally Maye.

Uzdahne i zaimiri od boli.

Neću se razvesti od Helen. Makar doživjela devedeset godina u tom svom čudnom stanju, neću se razvesti od nje.

Ipak, kako je mogla tako šenuti? Kako to da nikad nisam opazio ništa? Baš sam budala!

— Smiješno je, zar ne, tata? – prozbori Tommy i pogleda ga. Vidjevši da briše suzu, pomisli da i on uživa u emisiji.

— Da, sine, smiješno je.

Drugo ga je pismo veoma iznenadilo. Poslao mu ga je njegov zastupnik, Michael McGrogan, i predlagao mu posao o kojemu nije ni sanjao.

»K. C. Barkely želi Tvoju suradnju u jednom filmu,« pisalo je. »Napisat će glazbu, a. proćitavši Tvoje pjesme, eseje i predgovore, smatra da bi Ti mogao napisati scenarij. Sve je već pripremljeno. Dobit ćeš predujam od ’Paramonuta’.

Kako bi bilo da dođeš u New York na tjedan dana i da porazgovaramo o svemu...«

* * *

Sljedećeg je tjedna doputovao u velegrad. Ellisovi su bili presretni što će Tommy provesti nekoliko dana kod njih. Pripremili su za njega Harryjevu

75

negdašnju sobu.

— Tome! Tome Jefferse! – dovikne visok glas i probije se kroz žamor na njujorškom aerodromu.

Zaćuvši svoje ime, Tom se odmah okrene i ugleda nasmiješenog patuljka kako mu se približava Michael je, visok samo stotinu i petnaest centimetara, bio besprijekorno odjeven. Kao i uvijek.

— Zaboga, Michaele — prozbori Tom i srdačno ga uhvati za rame – nisi me morao dočekati. Znam da imaš tisuću obaveza

— A ne, ti si mi najdraži klijent Napokon sam te uspio dovući u New York. Sad ćemo se lijepo zabaviti. – Michael McGrogan uvijek se vlađao vrlo veselo.

U blizini ih je, ondje gdje je pisalo da se ne smije parkirati, čekao Michaelov auto, posebno preinačen za njega. Dok su žurili prema automobilu, Michael veselo mahne dežurnom policajcu, koji ih pozdravi dotakavši kapu. Tom se pitao što li je zastupnik ispričao predstavniku vlasti de bi se mogao tu parkirati. Pitao se,

osim toga, zašto mu Michael ovaj put posvećuje takvu pažnju. Sreli su se do sada desetak puta, otišli bi na ručak, no to je bilo sve. Ali ovaj put postupa Michael s njim tako kao da je Norman Mailer! Nije dobio odgovore na svoja pitanja, jer ga je Michael čvrsto odlučio zabaviti, te mu je vrijeme, dok su se vozili do »Waldorf–Astorije«, gdje je odsjeo, i potom do Michaelova ureda u Petoj aveniji, proletjelo u tren oka.

Kad su ušli u zgradu, bila su već gotovo četiri sata. Od smijeha ga je bolio trbuh. Bilo mu je drago što je Michaelu privukla pažnju u dizalu neka vitka plavuša, pa je mogao malo predahnuti.

— Baš mi je drago što vas vidim, Peggy — reče Tom došavši u ured i rukujući se s Michaelovom tajnicom, koja je bila već u visokom stadiju trudnoće.

— Obradovala sam se čim sam čula da dolazite.

— Dobro, kad se ovo dogodilo? – upita Tom i pogleda joj okrugao trbuh.

— A, prije osam mjeseci. – Peggy mu se osmjehne, zatim

76

pogleda Michaela i mahne glavom prema vratima iza sebe. – Unutra je.

— Kako dugo? – promrmlja Michael i iskrivi lice.

— Jedan sat.

— Dobro. Ti zabavljaj Toma, a ja ću umiriti damu. – Michael ode u susjednu prostoriju.

— Divno izgledate, Peggy – prozbori Tom. – Ali zašto još radite?

— Ma, ne želim sjediti kod kuće i razmišljati. Znate da je Michael vrlo susretljiv. Ako se previše umorim, prilegnem ili odem ranije kući. U ovoj agenciji rade još četiri žene. Ja sam lutka u izlogu.

— Vrlo lijepa lutka, slažem se.

Ljupko se zacrvenjela baš kad su se širom otvorila vrata i kad je izašla zgodna visoka, vitka, crnokosa žena koju je pratio Michael.

— Dobar dan, doktore Jefferse reče ona i pruži njegovanu ruku.

— Dobar dan – odvrati Tom.

— Dopustite da vas upoznam – umiješa se Michael i uspije se nekako ugurati između njih. – Doktor Tom Jeffers... K. C. Barkley.

K. C. uhvati Toma ispod ruke i povede ga u sobu iz koje je izišla. Michael je pokorno išao za njima.

— Vjerujem da nećete odbiti moje prijedloge – reče ona svilenkastim glasom kad su se zatvorila vrata.

U pola šest Peggy je još bila u uredu, iako je inače odlazila kući mnogo ranije. Htjela je vidjeti kako će Tom reagirati na crnokosu K. C.. Kad su se napokon otvorila vrata, crnokosa je opet držala Toma za ruku i govorila mu mazno.

— Onda, dušo, kamo ćemo na večeru? – pitala ga je.

Tom grozničavo pogleda Peggy, koja mu se osmjehne sjedeći za stolom, i oslobodi ruku.

— Vrlo mi je žao, ali večeras sam zauzet – reče on.

— Zacijelo se možete nekako izvući i poći sa mnom.

— Ne, ne mpgu. Znate, žena s kojom sam se dogovorio čeka

77

me ovdje. Je li tako, Peggy?

Trudna se tajnica osmjehne čedno i pocrveni.

— Da, tako je – odgovori ona tiho.

— Dobro, onda se vidimo ujutro. – K. C. poljubi Toma u usta. – Odmah ćemo se latiti scenarija. – Mahne Michaelu i žustro iziđe dok je na njoj zveckao srebrni nakit.

— Molim te, Peggy, zaključaj umjesto mene ured – prozbori Michael. – Veoma mi se žuri. Već kasnim na jednu kućnu zabavu. Vidimo se sutra, Tome.

Kad su se zatvorila vrata, Tom pogleda Peggy ispričavajući joj se očima.

— Oprost... – zausti. Ali, vidjevši da se ona od smijeha drži za trbuh, prasne i on u smijeh.

— Gadno ste je sredili. Još nikad je nitko nije tako udesio – izusti Peggy kroza smijeh.

— Očito se zaprepastila što sam uspio odbiti barem jedan njen prijedlog.

— Zinula je od čuda zato što vam je... – Peggy se tako smijala

da je jedva govorila – što vam je milija trudnica nego ona!

— I vi ste se zapanjili; uplašio sam se da ćete se poroditi na licu mjesta.

— O, sve me već boli od smijeha. – Ipak se još smijala.

— Biste li zaista htjeli izići sa mnom na večeru? – On sjedne na rub stola. – Bio bih oduševljen.

— Mnogo vam hvala, ali ne mogu više izdržati u odjeći i cipelama. Moram otići kući i raskomotiti se.

— Da, razumijem vas. Uostalom, što bi rekao vaš muž?

— Nemam muža. Istina, na mom stolu piše da sam gospođa Abbott, ali to je izmislio Michael kako bi spriječio skandal. Otac ovoga djeteta već je odavna oženjen. Sastajali smo se tri tjedna, i od tada ga više nisam vidjela. Niti ga želim vidjeti. Želim samo dijete.

— Oprostite, nisam vas htio navesti da mi se ispovijedate.

— Ne, ne smeta mi to. – Počela je spremati papire.

— Dakle, vidimo se sutra. Da pričekam i iziđem s vama iz

78

zgrade? Nimalo mi se ne žuri.

— Dobro. Treba samo da zaključam sva vrata. – Peggy ustane i krene od vrata do vrata zaključavajući ih.

Da sam slikar ili kipar, pokušao bih uhvatiti i ovjekovjećiti njenu čudnu skladnost i dostojanstvenost, mislio je. Budući da sam pjesnik, napisat ću o njoj pjesmu. Zvat će se »Mama medvjedica«.

— Gotovo je – trgne ga iz razmišljanja njen mek glas. Krenuše prema dizalu i spustiše se u prizemlje. Tek kad joj je rekao »do viđenja« i već se okrenuo, upitala ga je: – Biste li htjeli poći sa mnom kući i večerati kod mene?

— O, da, htio bih – odgovori on spremno i uhvati je za ruku.

U tom se trenu dogodilo nešto što se u New Yorku može smatrati čudom: pojavio se prazan taksi. Tom ga zaustavi i pomogne Peggy pri ulaženju. Za pet su minuta ušli već u njen stan. Zaputila se u kuhinju i otvorila hladnjak.

— Možemo večerati omlet i salatu, ili hladnu pećenu piletinu, ili neko jelo od usoljene

govedine i sira.

— Što biste vi najradije? – zapita je on.

— Hm, ne znam.

— Slušajte, reći ću vam nešto. – On joj priđe i položi joj ruku na ramena. – Prije svega, ja nisam u drugom stanju. Je li tako?

— Tako je. – Objesila je glavu i spustila pogled.

— Drugo, ja sam nas uvalio u ovo. Je li tako?

— Tako je. – Kolebljivo je digla pogled.

— Treće, htio bih vam nekako ugoditi i zahvaliti vam što ste mi pomogli u uredu. Točno?

— Točno! – Sada je već podigla glavu. Zainteresirala se.

— Dakle, presvucite se i prilegnite, a ja ću pripremiti večeru i potom čitati novine, a kad budete raspoloženi za jelo, jest ćemo. Nije li to savršena zamisao?

— Savršena je – oduševi se ona i, ne skrivajući umor, posluša ga. Ode u spavaću sobu, svuče se do gole kože, a onda navuče na sebe pamučnu kućnu

79

haljinu i priđe, bosnoga, divanu u dnevnoj sobi. Ispruži se na njemu. Tom joj se osmjehne kroz prozor između kuhinje i dnevne sobe.

— Našao sam bocu viskija i poslužio se. Što biste vi popili?

— Malo narančina soka, molim vas – odvrati Peggy i široko se nasmiješi.

Tom joj donese sok, namršti se zbog nečega, ode u spavaću sobu i vrati se noseći dva jastuka. Jedan joj podmetne pod glavu, a drugi pod noge. Tada se osmjehne i povuće u kuhinju. Kad je idući put pogiedao kroz prozorćić, Peggy je već čvrsto spavala.

Pripremivši večeru, zavalio se, zadovoljan svojim poslom, u naslonjač i počeo čitati novine.

— O, oprostite mi – progovori iznenada Peggy probudvši se i zbunjeno brišući oči. – Nisam ni slutila da ću zaspati.

— Je li vas okrijepio san? – upita on i spusti novine.

— Doktore Jefferse, nešto mi divno miriše.

— Kad god me nazovete doktorom Jeffersom, imam

dojam da sam liječnik kod kojeg ćete se poroditi. Kako bi bilo da me zovete Tomom?

— Hoću. Hvala vam. Kakva divota! Čeka me već pripremljena većera. Čak ste i stol prostrli.

— Što ćete popiti?

— Pa, mogla bih vodu s ledom – nasmiješi se ona.

Uživali su jedući većeru, smješkajući se svaki čas jedno drugom.

— Peggy, zašto mi je Michael zatajio kojeg je spola K. C. Barkley?

— Kako to mislite? – Očito ju je iznenadilo njegovo pitanje.

— Jeste li vidjeli pismo koje mi je poslao?

— Aha. Osobno sam ga napisala na stroju.

— K. C. će ovo, K. C. će ono, a nigdje nije spomenuo da je ona žena. To ne znači da je i ženstvena.

Nesumnjivo joj je bilo drago što mu se nije svidjela K. C.

— Ne znam. Vjerojatno vas je Michael htio zainteresirati za zamisao prije nego što vam

80

otkrije da ćete surađivati sa ženskom osobom. Dakie, ova vam je juha fantastična, Tome.

— Hvala. Još nikad nisam kuhao za usnulu trudnicu. Baš je zabavno – reće on. Peggy se nasmije. – Čini mi se da me htio uhvatiti u klopku.

— Zašto? Kako? Pa vi ste oženjeni, zar ne?

— Jesam i nisam. Žena mi je u bolnici. Umobolna je... i po svoj prilici neće ozdraviti. – Pokušao je govoriti trijezno, smireno, ali ga glas iznevjeri dok je izgovarao riječ »umobolna«; ne može se smireno kazati da je vlastita žena umobolna. Popije nekoliko gutljaja vode.

— Oboje nosimo težak teret. – Peggy pruži ruku preko stola.

— Da. – Stisne joj punačke prste i prvi je put pogleda kao ženu. Bila je niska, tamnokosa i donekle zdepasta, ali ipak skladna. Gledao joj je lijepe crne oči i savršenu put. Kad god bi ga slušala, ljupko bi nakrivila glavu. Vjerojatno se mladićima ne ćini osobito privlačnom, ali njemu je, iskusnijem i mudrijem, lijepa Osjeti iznenadnu žudnju, kakvu nije osjetio otkad je posljednji

put vidio Ruth.

— Hoćete nam skuhati čaj poslije večere? – upita ona

— Svakako. – Ali bojao se da će mu se ako ustane, vidjeti izdajnička izboćina

Tom ustane da bi skuhao čaj, spretno joj okrenuvši leđa – Prestat ćete raditi kad se rodi dijete?

— Neću. Ne mogu. Imam prijateljicu s trogodišnjom kćerkom, pa će se ona brinuti o djetetu dok ga ne budem mogla povjeriti dječjem vrtiću. Michael je vrlo susretljiv. Pomaže mi. Divan je. Jeste li vidjeli dječju sobu?

— Nisam.

— Dođite. Pokazat ću vam je. Nećete vjerovati očima – Ona nespretno ustane i posegne za njegovom rukom. Odvede ga u pravi svijet mašte.

Zidovi su bili obojeni ružičasto, a na prozorima su visile ružičasto–bijele zavjese. Na zidovima, podu i policama vidjelo se sve ono što može zatrebati dojenčetu.

— Ja sam ovdje kupila samo onog malog ružičastog medu u kolijevci – reče Peggy. – Sve

81

ostalo pribavio je Michael. Tjednima me, svaki dan kad bi se vratila kući s posla, dočekivalo nešto novo pred vratima. Jednog mi je dana, kad sam došia kući, rekao vratar: »Morao sam jutros otvoriti vaša vrata i pustiti u stan radnike. Zaboravili ste mi kazati da će oni doći.« Ušavši u stan, opazila sam da se cijela soba izmijenila. Nekako su uspjeli za jedan jedini dan obojiti zidove i postaviti tapison. Vjerojatno su i izmjerili prozore, jer su me sutradan, u kutiji pred vratima, dočekali zastori. Ne znam tko se više raduje tom djetetu... Michael ili ja.

— Da, razumijem.

— Michael mi je čak ponudio brak. Možete li to zamisliti? – Pogledala ga je pažljivo, kao da čeka njegovu reakciju. – Nema sumnje da najmanje od svega želi ženu!

— Mislim da se varate, Peggy. Vjerujem da više od svega na svijetu želi ženu, i to baš vas. Zar vam ovo – reče Tom i pokaže rukom oko sebe – ne otkriva ništa?

— Otkriva mi, dabome. Pokazuje mi da je Michael dobar

čovjek. Vrlo pažljiv.

— Peggy, uvjeren sam da nitko ne bi mogao nazvati Michaela McGrogana »dobrim ili upadljivo velikodušnim čovjekom«. On je smiješan, zabavan, lukav je u poslu i bogat, ali nipošto nije velikodušan. Je li ikad učinio nešto slično nekome drugom? – upita Tom. Pegy polako zatrese glavom. Nikad nije razmišljaia o tome. – Vratimo se u dnevnu sobu i sjednimo. – Uhvati je za ruku i povede prema stolici za ljuljanje. – Recite mi nešto: je li Michael u vašim očima kepec?

— Ni govora! – zaprepasti se ona.

— Pa sad, većina ljudi tako misli o njemu. Za većinu ljudi on je samo vraški domišljati patuljak. Ne mislite li da bi htio biti »normalan«? Ne mislite li da čezne za običnim, svagdašnjim životom? Ne mislite li da bi, vrlo vjerojatno, htio imati djecu?

— Ne znam, Tome. Jednostavno nikad nisam razmišljala o tome. Možda bi trebalo... trebalo bi da razmislim. Možda sam bila slijepa i nisam zapazila... ma, osjećam se kao budala!

82

— Ne, niste vi budala Tko zna možda se ja potpuno varam. Doduše, ne vjerujem. Ne čini li vam se da se vi i Michael dobro slažete? Razumijete se?

Sjedila je nijemo i samo kimala

Šutjeii su gotovo pet minuta.

— Slušajte, Peggy vrijeme je da krenem. Želim li sutra držati korak s Michaelom, moram se dobro naspavati.

— Svakako, odvrati ona još lutajući labirintom novih misli. – Hvala vam. Tom iziđe iz stana tiho zatvori vrata i nasmiješi se sam sebi dok se petnaest katova spuštao dizalom. Baš je zgodno što je postao ženidbeni posrednik. Do bijesa, što bi drugo mogla značiti onako lijepo uređena dječja soba? Možda je Michael preosjetljiv i boji se odbijanja, pa zbog toga šuti, no jasno je pokazao da nije ravnodušan. Hm, nije baš sasvim jasno želi li Peggy ili samo dijete. Tko zna, možda ih želi oboje. Zašto ne bi želio ono što žele svi drugi? Zar samo zato što je visok stotinu petnaest centimetara? Glupost!

* * *

Dani su u New Yorku prolazili vrlo brzo, ispunjeni radom i umorom. K. C. bila je tako izdržljiva kao da je uzela neka sredstva protiv iscrpljenosti, pa joj se Tom protiv volje divio.

— Tome – reče ona prijekorno.

— Samo sam se zamislio – branio se on.

— Učinilo mi se da ste zaspali – prozbori ona. Bio je to njihov posljednji dan zajedničkog rada. Sutra će se on vratiti u Maine. Surađivali su uspješno, no K. C. više nije imala vremena. – Siušajte, danas je vrlo topio i sparno, a mi smo cijeli tjedan zatvoreni u ovom Michaelovom uredu. Potrebna vam je promjena. Stoga hajdemo k meni. Pripremit ću nam ukusno hladno piće, i opet će nam proraditi mozak.

Tom je šutio. Nije mogao smisliti nikakvu ispriku. Morao se dići i poći s njom.

Zinuo je od čuda kad je ušao u njen stan. Bio je golem i raskošan. U dnevnoj sobi, usred

83

koje je stajao velik glasovir, lako se moglo okupiti sedamdesetak ljudi i još bi bilo dovoljno mjesta.

– Sjednite – reče mu ona. – Pripremit ću nam hladan koktel od viskija prema jednom tajnom obiteljskom receptu. – Potapše ga po obrazu i veselo ode u kuhinju.

Poćeo je razgledavati sobu. Zapazio je dvije originalne Chagallove slike, jednu Duchampovu i još nekoliko manje poznatih slikara. Na stolovima i policama za knjige bijahu svakakvi kipići.

Upravo je stavio papire na okrugao stolić pokraj prozora i htio sjesti, kad se vratila K. C. i pružila mu čašu. Pomiješala je, ispričala mu je, viski, čaj, naranćin sok, limunadu i mnogo leda, i potom dodala još viskija. Bio je oduševljen okusom.

Marljivo se prihvatiše posla. Oko šest sati otišla je opet u kuhinju i donijela sendviće i još jednu čašu koktela. Potom su radili još sat i pol. Nekoliko minuta prije osam protegnula se i predložila mu da se osvježe prije večere. Odvela ga je u sobu za goste, u kojoj je također bilo

pića. Vidio je i najnovije izdanje »New York Timesa«. Istuširao se i potom ispružio na krevetu uzevši piće i novine.

Ona se očito kupala i presvlačila, jer ga je dugo ostavila samog. Predugo. Dosađujući se, napokon je poćeo pregledavati i one novinske rubrike koje inače nije čitao, uključivši člančiće o društvenom životu. Tako je na sedamnaestoj stranici »New York Timesa« od 26. travnja pročitao da su se u srijedu, 25. travnja 1977, vjenčali talijanski kralj kože, Peter Morelli, i američka nastavnica Ruth Tyack Sevini. U tom mu se trenu srušio svijet.

Kad se probudio iz mrtvila, odjednom mu se tako smučilo da je jedva stigao do kupaonice. Povratio je sve što je popio.

Poslije nekoliko minuta oteturao je opet do kreveta i legao. Čvrsto zažmirivši, ponadao se trenutak da mu se u supijanom stanju pričinio onaj člančić. Ali uskoro je ustanovio da je sve istina Čim je uspio usredotoćiti pogled na stranicu, opazio je ono što mu je prvi put promaklo: sliku. Pokraj članka je stajala Ruth, u čarobnoj haljini, i

84

smiješila se naočitom Talijanu gledajući ga u oći.

Nije moguće, Ruth! On nije za tebe. Kako si se mogla udati za njega? Kako si mogla povjerovati čovjeku koji se doima tako ljigavo i podlo?

Evo što si joj učinio! reče sam sebi. Htjela je sačuvati vezu s tobom, ali ti si odbio. Ti i tvoja prokleta načela! Evo, vidiš što je sada učinila sebi! I tebi.

Natočivši veliku čašu viskija, nastavio je razmišljati i mučiti sam sebe.

Nestalo mu je tlo pod nogama. Visio je nad vulkanom, obješen o tanku strunu. Bio je pod osamljenim stablom dok su svuda oko njega sijevale munje. Sjeo je u kadu držeći u rukama uključen radio. Ukratko, imao je dojam da je umro.

U tom je trenu ušla u sobu K. C, u poluprozimoj kućnoj haljini, i maznim mu glasom rekla da ga čeka večera

Ne prozborivši ni riječ, dao joj je ono što je tražila od početka Kad se nagnula nad krevet da bi mu puhnula u uho, naglo ju je uhvatio, strgnuo joj s ramena tanku haljinu, povukao

je na sebe, otvorio patentni zatvarać na hlačama i ušao u njenu usku vaginu.

Uživala je u tom. Klizila je po njemu, ispuštaia krikove i ujedala ga za rame. Borili su se u spolnom odnosu kao što su se inače borili rijećima. Nije bilo nježnosti. Nisu se ljubili. Nisu milovali jedno drugom tijelo. Tom se pretvorio u divljaka i grubo se zabijao u nju. U jednom se trenutku osvijestio donekle i pokušao povući, ali brzo ga je vratila u sebe i natjerala da uhvati ritam.

Cijeli su sat ratovali tako, a onda se ona napokon klonulo ispružila. Ležali su neosjetljivi za sve oko sebe, ne dodirujući se.

Probudilo ga je njeno hrkanje. Tiho se digao, obukao i otišao. Odvezao se taksijem na aerodrom i sjeo u prvi avion za Bangor u Maineu. Čim je sletio u Bangor, poslao je Michaelu brzojav i obavijestio ga da odustaje od pisanja scenarija.

Dovezao se kući u pola tri u noći. Koraknuvši u dnevnu sobu, zastao je kao ukopan. Privuklo mu je pažnju gornje pismo na gomili pošte.

85

Dobro, ipak me upozorila pismom, pomisli dok je žustro otvarao omotnicu.

»Dragi Tome,

Oduševljena sam što si doživio takvu počast. Turneja kroz osam evropskih zemalja nije mačji kašalj. Bit će mi drago ako mi se javiš kad budeš u Rimu. Možeš me u svako doba pronaći preko Susan Cerrere, moje prijateljice. Njen je telefonski broj: 793980.

Život mi je privremeno vrlo uzbudljiv. Molim te, shvati me. No srce i duša pripadaju Tebi. Zauvijek.

Voli Te Ruth.«

Varaš se, Ruth. Prođala si svoju dušu, đavlu!

Skinuvši Ruthinu sliku sa zida, legao je, potpuno obučen, na krevet i zaplakao prvi put otkad je završio osnovnu školu.

* * *

Povukao se od svega. Nije se htio javljati na telefon, nije odgovarao na pisma, a ako bi se, slučajno, zaustavio neki auto, Ellisovi su morali govoriti da

nije kod kuće. Rado bi se bio povukao i iz života, ali to nije smio zbog Tommyja. Provodili su sada sve trenutke zajedno, bilo sami, bilo sa Stanleyjem Ellisom. Tommy i Stanley spremno su primili Toma u svoj svijet, pa je on sada sadio s njima biljke, obrezivao grane, pecao i vozio se čamcem. Nije dirao knjige, novine i časopise. Zanimalo ga je samo ono što je mogao raditi rukama; ako bi bilo potrebno razmišljanje, odmah bi se povukao.

A onda, kad mu se već činilo da je stigao do vrhunca potištenosti, kad su Ellisovi pokušavali noć na noć smisliti kako bi mu mogli pomoći, dobio je brzojav od doktora Jeffa Hollmesa. Obavještavao ga je da Helen umire od upale pluća i da, ako želi doći, mora doći odmah.

Uzeo je kovćeg, odvezao se na aerodrom i čekao pet sati avion za Buffalo. U deset uvečer ušao je u bolnicu.

— Doktor Holmes se odmara – reče mu medicinska sestra – ali zamolio je da ga probudimo čim stignete.

— Ne budite ga, molim vas, sestro. Htio bih samo sjediti uz

86

Helen ako smijem. Bit ću u sobi kad se doktor Holmes probudi. Uvjeren sam da mu je potreban san. Pustite ga neka spava, molim vas.

— Hvala vam – reče mu sestra i osmjehne se. – Vrlo ste obazrivi. Evo, u ovoj sobi leži vaša supruga. Pazite, ne smijete ništa dirati. Svi su instrumenti nadziru iz naše središnje prostorije, pa bismo, ako biste nešto dirnuli, to odmah opazili, no izgubili bismo dragocjeno vrijeme trčeći u sobu i spajajući opet cjevčice.

— Vjerujte mi, sestro, nije mi ni nakraj pameti da išta diram.

— Vjerujem vam. Ali gotovo nikad ne ostavljamo nekoga samog uz tako teškog bolesnika, pa sam vas morala upozoriti.

— Razumijem. – Tom uđe u sobu. Bilo je mračno. Gorjela je samo slaba žaruija iznad kreveta. Približi se kako bi bolje vidio Helen. Budući da joj je pokrivač bio navučen do brade, nije joj, na sreću, vidio mršave ruke i noge, ali je prema licu mogao zamisliti kakvo joj je tijelo. Izgledala ie jadno.

Zastao je kao ukopan i počeo

se tresti dok su mu se oči punile suzama. Nije moguće da je ovo biće u krevetu njegova žena! Uvijek je bila vrlo ljupka... kratke smeđe kose, pametnih smeđih očiju, uvijek dotjerana i umjereno našminkana. Iz dna se duše nadao da je potpuno šenula i da nema pojma što se zbiva s njom. Dobro je što je ovakvu ne vidi nitko osim njega.

Ležala je potpuno nepomično, a strojevi su obavljali tjelesne funkcije, omogućavali joj da diše, održavaii to prazno tijelo u životu. Sada mu je bilo sasvim jasno zašto ga je sestra opomenula da ne smije ništa dirati. Zaista je i te kako želio iskopčati naprave. Nema sumnje, nitko ne želi »živjeti« ovako.

Snuždeno se spusti na stolicu pokraj kreveta i sagne glavu. Prepusti se ogorčenim mislima. Zašto se događa ovo? Zašto? Ćemu takve patnje?

Nakon nekog vremena uđe Jeff Holmes, kimne mu i pregleda Helen. Tada mu prebaci ruku preko ramena i povede ga u bolnički restoran.

— Kolebao sam se da li da te

87

pozovem ili ne, Tome. Ali napokon sam shvatio da ti treba da odlučiš o tome, a ne ja, a moja je dužnost da ti javim što se đogađa.

— Pravilno si postupio, Jeffe. Vrlo mi je drago što si me obavijestio – odvrati Tom.

Jeff Holmes ostario je deset godina otkad ga je posijednji put vidio. Ćela mu se na tjemenu proširila i ramena se pognula.

— Jeffe, očito ti je život vrio naporan – napomene Tom.

Holmes ga iznenađeno pogleda. Očekivao je pitanja o Helen, a ne o sebi.

— Da, vrlo je naporan, Tome – odgovori iskreno. – Liječnik sam već trideset godina, ali još nisam doživio nešto ovakvo. Gubim pacijente jednog za drugim. Ljudi se jednostavno predaju, povlače se iz života. Za protekle sam se dvije godine nagledao slučajeva poput Helenina više nego za prethodnih dvadeset osam. Ne razumijem to. U čemu griješimo? Mladež uništava mozak drogama, bračni se drugovi upropaštavaju uzajamnim optužbama i krivnjom, starci propadaju zato

što se osjećaju suvišnima, beskorisnima; ukratko, ljudi svih životnih dobi ne mogu više izići nakraj s teškoćama. Dobro, kakvo je ovo pokoljenje? Zar smo postali slabići? Zaista sam se zabrinuo zbog onoga što vidim oko sebe. – Pogleda Toma usred svog predavanja i trgne se. – Oprosti mi, Tome. Baš sam tikvan što te opterećujem svojim problemima.

Tom se osmjehne prvi put otkad je doputovao u Buffalo.

— Naprotiv, Jeffe, baš mi je to bilo potrebno. Ohrabrenje. Spoznaja da nisam samo ja u nevoljama.

— Hm, muče me svakakve sumnje. Nadam se da sam pravilno postupio što sam te pozvao.

— Postupio si vrlo pametno, Jeffe.

— Ona ionako ne zna jesi li ovdje ili nisi.

— Ali ja to znam. Moram biti ovdje... zbog sebe. Ne bih htio da u posljednjim trenucima bude sama. Zelim biti uz nju.

Sljedeća dva dana proveo je na stolici pokraj Helenina kreveta Sjedio je, spavao, čitao.

88

Nije ju nijednom dodirnuo. Rijetko ju je i gledao. Ali nadao se da će, ako je svjesna bilo čega, osjetiti da nije sama.

Treće je večeri, oko osam sati, iznenada zapazio da, se promijenilo jednolično pijukanje aparata. Spustio je novine i pokušao odgonetnuti što se događa. Prvi put otkad je sjedio u sobi, Helen se pomakne i otvori oči. Pogleda ga i blijedo se osmjehne.

— Jan – prošapće. Nakon toga zažmiri i strese se.

U sobu uleti sestra. Uskoro dotrče doktor Holmes i još jedan lijećnik. Zamole Toma neka pričeka vani.

— Preminula je – progovori tiho Jeff izašavši nakon nekoliko minuta.

lako se odavno pripremio za tu vijest, Tom je doživio pravi šok.

* * *

Tek sutradan prikupio je hrabrost i javio se telefonom Ellisovima.

— Umrla je? – nasluti

odmah Emma Ellis.

— Da, sinoć – reče on drhtavim glasom. – Tek sad sam se osmjelio i pripremio za razgovor s Tommyjem.

— Ne govorite mu ništa o tome... pogotovu preko telefona. Objasnit ćemo mu sve Stanley i ja Bit će lakše ako nas bude mogao gledati. Pričat ću mu o našem Harryju. A, evo ih. Citali su u sobi priče, a sada su se, prije spavanja zaželjeli još malo pite. Slušajte, recite mu samo kad ćete se vratiti, razumijete? Zabrinuo se jer mu se čini da vas predugo nema.

— Stvarao je teškoće?

— Nije, ne brinite. Sve je u redu. Samo požurite kući. Nedostajete nam svima. Ah, evo Tommyja.

— Zdravo, tata. – Dječji glas bijaše oduševljen, pravi melem za Tomovu ranjenu dušu.

— Zdravo, dečko. Što radiš?

— Hm, ne znam. Tata, kad se vraćaš kući?

— Uskoro, Tommy, uskoro.

— Hoću da se odmah vratiš kući. Hoću spavati u svom krevetu i slušati priču o Robinu

89

Hoodu. Odmah.

— Tommy, ne mogu još doći, ali znaš što bih mogao učiniti?

— Što? – upita sumnjičavo Tommy.

— Donijet ću ti što god zatražiš.

— Što god zatražim?

— Da. Samo zatraži, i ja ću ti do donijeti.

Nastane tišina s druge strane žice.

— Obećavam ti – progovori opet Tom. – Onda, što želiš? Kakav poklon?

— Psa.

— Psa?

— Psa!

— Misliš, veliku punjenu životinju?

— Ne, pravog živog prijatelja

Tom zašuti trenutak smješkajući se zbog tog opisa. Da, Tommyju je potreban baš prijatelj.

— Dobro, sine. Obećao sam ti poklon, i dobit ćeš ga

Slušalica padne na pod.

Tommy je u uzbuđenju zaboravio oca s druge strane žice.

— Tata će mi donijeti psa tata će mi donijeti psa – Čuo se njegov uzbuđeni glas.

— Jeste li još na liniji, Tome? – javi se Stanley.

— Jesam. Dobra većer, Stan.

— Primite moju iskrenu sućut zbog onog što se dogodilo.

— Hvala – Tom je šutio dvije–tri sekunde. – Stan, vama i Emmi neće smetati pas?

— Nipošto. To je baš pametna zamisao. Naš Harry imao je psa koji je pazio na njega dok bismo majka i ja radili.

— Znate li, možda gdje bi se mogao nabaviti uvježban pas... pas kojemu bismo mogli povjeriti Tommyja?

— Znam. No neće biti jeftin. Postoji uzgajalište pasa dva kilometra od Bangora, pokraj ceste broj 92. Ondje ih dobro uvježbavaju, pa im se može vjerovati. Hoćete da telefoniram?

— O, bio bih vam zahvalan. Doputovat ću u petak po podne

90

ili u subotu ujutro. Molim vas neka mi pripreme psa. Znam da će se Tommy veoma obradovati. Još jednom vam hvala, Stan. Laku noć.

Nakon telefonskog razgovora Tom se istuširao, legao i spavao mirno, bez snova. Ali, Stan i Emma tek su za dva sata uspjeli toliko smiriti Tommyja da je zaspao. Nije mogao povjerovati da će napokon imati pravog pravcatog živog prijtelja. Mama mu ni bi dopustila da ima psa.

* * *

Sutradan nakon spaljivanja Heleninih ostataka, Tom se odvezao do njihove bivše kuće i zamolio novog vlasnika smije li malo prošetati po zemljištu oko nje... zbog starih uspomena.

— Ma svakako – odgovorio je novi vlasnik. – U svako doba. Samo prošećite. Mi smo očarani vašom kućom.

Vrativši se do auta, Tom je izvadio iz prtljažnika zamotuljak i krenuo u šumarak. Zaustavio se kad je stigao do krivudava potočića. Tu je bio velik plosnat kamen na kome je jednom

zatekao Helen kako se sunča, gola, i pjevuši nešto. Na tom su mjestu, tog popodneva, vodili ljubav. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad se ona doimala sretno i kad ju je on uspio usrećiti.

Stojeći na kamenu, istrese pepeo u bistru vodu.

* * *

Ne zaustavivši se da bi ručao, odvezao se u Jamestown da bi posjetio Janice Strepp, Heleninu prijateljicu iz studentskih dana, koja je radila već dvadeset godina kao nastavnica tjelesnog odgoja. Na fakultetu je dobio njenu adresu i lako pronašao stan.

Vrata mu otvori mršava, blijeda mlada žena.

— Htio bih razgovarati s Janice Strepp, molim vas.

— Tko ste vi? – upita ona drsko.

— Tom Jeffers.

— Samo trenutak. – I zatvori mu pred nosom vrata.

Čekao je dvije–tri minute, a

91

onda se vrata ponovo otvore i pojavi se pred njim Janice, visoka, sportski građena, neljubazna, kao i ona prva žena.

— Oho, to je doktor Jeffers glavom. Čemu mogu zahvaliti takvu čast?

— Heleninoj smrti.

Drago mu je bilo što joj vidi na licu zaprepaštenje. Zajedljivost i neprijateljsko držanje ustuknuše donekle.

— Uđi – reče mu i povede ga u dnevnu sobu. – Sjedni. – Pokaže mu na stolicu. Zatim se okrene prema mladoj prijateljici, ispuženoj na divanu. – Skuhaj nam kavu, Cindy.

— Skuhaj je sama. – Cindy je pogleda oholo.

— Dobro – reće Janice pomirljivim glasom – ali nestani odavde. Ovo je razgovor u četiri oka.

Slegavši ramenima, Cindy lijeno iziđe iz sobe i uskoro zalupi za sobom vrata.

Janice zaboravi kavu, koja bi i te kako bila prijala Tomu.

— Kad je umrla? – upita.

— U utorak, oko osam uvečer. Znaš da je bila u

duševnoj bolnici? – reče Tom. Zatresla je glavom. – Doslovce je poludjela. Napala me, govorila mi je da Tommy nije moj sin.. .*

— I nije – prekine ga ona mirno.

— Kako znaš, do vraga? – vikne on.

— Znam zato što mi je to ispričala Helen. Bile smo godinama vrlo bliske. Dok mi nije napokon postala prilično neugodna, pa sam morala prekinuti vezu.

Tom kao da je zanijemio dok je pokušavao shvatiti značenje njenih rijeći.

Činilo se da je utonula u misli.

— Teško je kad se izgubi prva ljubavnica – reče mu napokon.

— Ti i Helen bile ste ljubavnice? – upita on zapanjeno, gotovo ne poznajući svoj glas.

— Da. Zar ti to nije rekla?

Ovaj put trebalo je da on zatrese glavom, ali je samo buljio u nju i nije mogao pomaknuti glavu.

— Započelo je to dok smo

92

bile još brucošice. Pojma nismo imale da smo lezbijke. Spoznale smo to tek kad su nas smjestili u istu sobu u studentskom domu. Tada smo se doista sprijateljile. – Janice se kiselo nasmije. – Samo ja sam to mogla prihvatiti, a Helen nije. Stoga je prvih godina vašega braka ljubakala s mnogim muškarcima... nastojala je pronaći nekoga tko bi je zapalio. Budući da joj to nije uspjelo, vraćala mi se. Napokon me jednom, kad je došla, zatekla kako živim s prijateljicom i pomahnitala je. Kao da sam ja morala čekati samo sastanke s njom dva puta na godinu. Taman posla.

— Kad se to dogodilo? – uspije on prozboriti.

— Oko Božića, prije nekoliko godina... čini mi se, prije četiri godine. Doputovala je s klincem i htjela me iznenaditi. A iznenadila je samu sebe! Ostavila je maloga u hladnom autu cio sat dok smo se derale jedna na drugu. Naposljetku sam je izbacila iz stana.

To mu je bilo sasvim dovoljno. Mogao je još pitati čije je dijete Tommy, ali nije ga zanimao odgovor. Nakon toliko

godina, to više nije ni važno. Ustane bez riječi i iziđe iz stana. Dobio je mnogo više odgovora nego što je želio.

* * *

Pas je bio mlad, crn kao ugljen, pametan i poslušan. Vrlo je rado ušao s Tomom u auto. Pokušao mu je obliznuti lice, ali je, kad je Tom rekao »dosta«, odmah sjeo.

Dovezli su se kući u subotu popodne. Ellisovi i Tommy istrćaše iz kuće čim je Tom zatrubio, a crni Robby izjuri iz auta, prema sama i sjedne pred njim mašući repom. Tommy se topio od milja, hihoćući poput djeteta, pitao je kako mu se zove prijatelj i odmaii je počeo bacati Robbyju prutiće.

Našavši se napokon sam u dnevnoj sobi, Tom počne pregledavati prispjelu poštu. K. C. Barkley i Michael McGrogan nastojali su Talijanke nagovoriti da se predomisli i ipak prihvati pisanja filmskog scenarija. Kako bi pokazali svoje iskreno zanimanje za njega, povisili su ponudu na pedeset tisuća

93

dolara.

Znajući da duguje za Helenino bolničko liječenje četrdeset dvije tisuće, prihvatio je ponudu.

IX

Ruth je bila u braku četiri mjeseca i osjećala se divno. Uživala je. Izlazila je s Peterom vrlo često u društvo, barem pet puta svaki tjedan.

Jedina je mrlja na njenoj sreći bilo to što joj se nije javio Tom. Nije joj odgovorio na ono travanjsko pisamce. Lipanj je prošao, a on se nije pojavio u Rimu.

Ali, u rujnu telefonirala joj je Susan i prenijela joj Tomovu poruku. Htio je ručati s Ruth u četvrtak. Neka mu ostavi poruku u hotelu »Grand« i obavijesti ga može li ručati s njim, kada i gdje.

Ruth je predložila da se sastanu u »Hiltonu«.

Bio je lijep i topao rujanski dan. Radovala se rućku sa starim prijateljem. Kad je došla u hotel, već ju je čekao u predvorju. Odmah ga je spazila. O, kako je čaroban! Sav u sivom. Sivo odijelo, siva brada, siva kosa i nasmijane sive oći. Čudno je kako pogled može uzbuditi.

Zastala je trenutak. Kao da joj se i srce zaustavilo, a onda je

94

počelo bubnjati, nadjačalo je zvukove u hotelu, promet na ulici, sve.

Pozdraviše se gledajući se netremice. Osjećala je kako joj se tijelo želi nagnuti prema njegovom; ukočeno je držanje odalo da se i on odupire takvom porivu.

Tom je napokon uhvati za lakat i povede prema stolu pokraj prozora. Čim su je dotakli njegovi prsti, tijelom joj prođoše trnci. Zapanjeno su se pogledali znajući što se zbiva.

No još su šutjeli i samo se gledali.

— Do sada sam mislila da volim muža – progovori ona iznenada.

— Može se istodobno voljeti i nekoliko ljudi – odvrati on, – Zar roditelji koji imaju šestoro djece vole svoju djecu manje nego oni koji imaju jedince?

— Vjerojatno imaš pravo, Tome – prošapće Ruth – ali ovog se trenutka ne mogu sjetiti ni kako on izgleda. Ne, ovog trenutka ne mogu. Znam samo da bih htjela da se zaustavi život – Budući da su joj se oči punile suzama, izobličila je lice dok ih

je pokušavala zaustaviti. – Zaplakat ću.

— Ne, nećeš! – On se prisili da mu glas bude hladan i tobože se nehajno nasloni laktovima na stol. – Sjedit ćeš ovdje, pijuckati piće kad nam ga konobar donese i pričati mi o svom životu. – Čim je konobar spustio ćaše na stol, on podigne svoju i nazdravi joj kratko: – U tvoje zdravlje.

Grozničavo je tražila odgovor. U tvoje zdravlje! Pijmo za nas! Hajdemo u tvoju sobu. Molim te, čvrsto me zagrli. Molim te, protumaći mi ove grozne osjećaje. Ali rekla mu je samo »hvala«, tihim i skrušenim glasom.

— Hajde, čekam – navali on opet.

— Nemoj tako sa mnom, Tome. Vrlo dobro znaš da ti nemam što ispričati. Prije pet minuta mislila sam drukčije. Ali sad nemam o čemu pričati... sada, dok sam s tobom. ništa više nije važno. Zaboga. što da radim? – Opet joj se oči napune suzama i nekoliko ih sklizne niz obraze. Potražila je u torbici maramicu i obrisala oči trudeći se da ne razmrlja šminku, aii to

95

joj nije sasvim pošlo za rukom.

Tom ju je nijemo promatrao razmišljajući kako je nepravedna sudbina prema njoj; eto, prekasno je spoznala u što je uletjela. Ljutio se na nju zato što nije bila opreznija, a ljutio se i na sebe zato što joj nije na vrijeme pomogao.

Znao je zašto je zatražila da se sastanu na javnom mjestu, u hotelskoj blagovaonici u doba ručka... htjela je spriječiti prisnost. U redu, neka sada sjedi ovdje, objeduje i osjeća se zaštićenom!

Uto im priđe konobarica i upita žele li sada jesti. Ruth ga molećivo pogleda, ali joj on ne popusti.

— Da, donesite nam, molim vas, jelovnik – reče Tom. No, kad je konobarica donijela jelovnik, Ruth je već bila tako biizu sloma da je promrmljao: – Predomislili smo se. Naplatite nam piće.

Kad je pružio ruku Ruth, spremno ju je uhvatila a u očima joj se zrcalila zahvalnost Iziđoše iz blagovaonice.

Kao i većinu ljubavnika, privukla ih je rijeka. Šetali su

njenom obalom dok nisu stigli do jednog prilično skrovitog mjesta Ondje su sjeli na tlo, ne govoreći, ne gledajući se, samo se držeći za ruke.

— Tome, mislila sam da je sve divno – prozbori ona iznenada – Nisam do sada ni znala kako mi je prazan život. Ja živim u vakuumu.

— Razumijem te. I ja osjećam isto.

Potom joj je prićao o Heleninoj smrti, o svom nerazumnom bijesu kad joj je ugledao sliku u novinama A ona mu je pripovijedala o spokojnoj godini što ju je provela uz Nonu, i o burnim, a zapravo praznim, danima od tada.

Zašutješe oboje pateći zbog svega onoga što su izgubili. Proveli su cijelo popodne tako, u ljubavnoj agoniji. Znali su vrlo dobro što osjećaju oboje i što bi htjeli učiniti. No nekako nisu mogii udovoljiti osjećajima.

— Moram ići – progovori napokon Tom pogledavši na sat. – Predavanje mi počinje u šest. Kad ćemo se opet vidjeti?

— Kad si slobodan?

— Samo sutra ujutro.

96

Moram sutra prisustvovati svečanom ručku, poslije podne predviđeno je predavanje, a uvečer letim u Ženevu.

— Kad bismo se mogli sastati ujutro?

— Što ranije možeš.

— On ide na posao oko pola devet. Vjerojatno bismo se mogli sastati u devet. – Ruth ga pogleđa čekajući prave riječi.

— U mojoj hotelskoj sobi – reče on ne skrivajući žudnju. – Hotei »Grand«, soba 406. U devet sati.

— Jedva čekam.

Poljubiše se, prvi put tog popodneva, i čim su im se dodirnule usne, u tijelima im je buknuo vulkan. Tom brzo ustane i pruži joj ruku kako bi je podigao sa zemije, aii ona ostane sjediti.

— Moram ostati još neko vrijeme ovdje – reče mu – i sabrati se. Potpuno me zbunilo ovo što nam se dogodilo. Mislila sam da osjećaji ne mogu više imati takvu snagu. Moram razmisliti što ću,

— Svakako – izusti on kleknuvši pred njom – moraš neke odluke stvoriti sama, tu ti

ja ne mogu pomoći. No računaj na mene. Porazgovarat ćemo sutra ujutro. Osim toga, možeš mi pisati. Evo. – Pruži joj posjetnicu na kojoj je bila i adresa njegova njujorškog zastupnika. – Ujutro ćemo, udvoje, lakše smisliti nešto.

Nije mogao odoljeti želji da joj ponovo poljubi usta. Potom joj je ljubio oči i nos. Iznenada je zajecala i otrgnula se od njega.

— Možda bi bilo najbolje da skočim u rijeku i prekinemo te patnje.

— Zar da se odreknemo mogućnosti da moje tijelo ponovo ude u tvoje? – šaptao je on. – Da se odreknem Ijubijenja tvojih lijepih grudi? Da više nikad ne jedemo hladnu večeru u krevetu, ili razgovaramo o nekoj knjizi koju smo pročitali, ili smireno čitamo, ležeći jedno kraj drugoga u nedjelju ujutro, najnovije novine? Da te više nikad ne pljesnem krpom po stražnjici dok spremamo posuđe posiije večere? Zaboga, Ruth, nisam lud da se odreknem svega toga!

— Volim te, Tome – prošapće ona.

— I ja tebe, mila moja. – On

97

pogleda opet na sat. – K vragu, zakasnit ću. Vidimo se ujutro. – Poljubivši je na rastanku, otrči.

Ruth je sjedila još pola sata. Napokon se digne, polako ode do najbližeg stajališta taksija i sjedne u auto. Tek je pola sedam, mislila je. a Peter se gotovo nikad ne vraća kući prije pola osam, pa ću se moći bez žurbe okupati i koliko–toliko sabrati.

Ušavši u kuću, dovikne služvaci Sevi da se vratila kući.

— Gospodin – prozbori tiho služavka i pokaže laktom prema spavaćoj sobi. Ruth iznenađeno zastane. Nije još bila spremna za »gospodina«.

Vrata spavaće sobe bijahu zatvorena Čim ih je otvorila, shvatila je razlog: Peter je ležao gol na krevetu i čitao novine. Nehajno je pogledala dok je ulazila zatvarala iza sebe vrata i pozdravljala ga

— Svuci se – reče joj on ne odzdravivši.

Bila mu je okrenuta leđima upravo je spuštala torbicu na toaletni stolić i gleđala kosu u zrcalu, ali naglo se okrenula kad je začula njegov zahtjev. Zar se

šali? Zašto mu glas ima takav prizvuk? Gledajući mu strog izraz lica shvati da nije riječ ni o kakvoj šali.

Peter baci novine na pod i stisne šake kao da bi je najradije udario.

Kako bi izbjegla sukob, Euth ga kolebljivo posluša. Otvori patentni zatvarač i skine sa sebe haljinu, povuče svijetli kombine preko glave, baci s nogu sandale i svuče hulahupke. Ostavi na sebi grudnjak i gaćice.

— Nastavi – reče kratko Peter. Poslušala ga je. Skine sa sebe donje rublje i baci ga na pod. – Dođi ovamo – zatraži tada Peter.

Osjećala se neugodno i stidjela se. Što hoće od nje?

— Jesi li dobro proveo dan? – upita ga kad je sjela na krevet.

— Bez sumnje, ne tako dobro kao ti.

U tom joj trenu sine. Netko ju je vidio s Tomom ...

— Lezi – naredi Peter. Trpeći i to poniženje, ispružila se, a on joj je prodornim crnim oćima pretraživao sve obline. – Okreni se na trbuh. – Pregleda joj leđa, stražnjicu i noge. –

98

Dobro, barem nije ostavio nikakvih tragova.

Euth se pokuša opet okrenuti na leđa, ali on se iznenada nađe na njoj i prikuje je uz krevet. Nastojao je ući u nju odostraga. Otvor joj je bio suh i stegnut, ali Peter je uporno nasrtao, zabijao se u nju, nanosio joj bol, a onda ju je izvrnuo na leđa i ponovo navalio ostavljajući modrice i tragove zubi na mekoj koži. Ranjavao joj je tijelo, no još više duh i dostojanstvo.

Za posljednjih trenutaka svjesnog stanja čula je Petera kako se oblaći, izlazi i srdito zatvara vrata. Potom nije tri dana znala za sebe. U toku noći pojavila se groznica i bjesnjela je četrdeset osam sati. Peter je ostao kod kuće, nije išao na posao, i osobno ju je njegovao. Liječnik je rekao da ne može otkriti nikakav uzrok vrućice, ali privukle su mu pažnju površinske ozljede. Peter mu je ispričao da je netko provalio u stan i silovao mu ženu, a lijećnik je, dobivši bogatu novčanu nagradu, odlučio povjerovati u to i šutjeti.

Treće se jutro temperatura naglo snizila i Euth se probudila. Otvorivši oči, ugledala je Petera

kako sjedi pokraj prozora i drži se rukama za glavu. Javila mu se promuklim glasom.

Brzo joj je prišao i nagao se nad krevet.

— Veoma sam se zabrinuo za tebe – prošaptao je.

— Zar sam bila bolesna? – upitala je iznenađeno.

— Da, gotovo tri dana.

— O, Peter, užasno me boli glava.

— Evo, srce moje, dat ću ti lijek koji ti je prepisao liječnik.

— Zar me posjetio liječnik?

— Da. I to jedan od najboljih u ovom gradu.

Činilo joj se da će joj se glava rasprsnuti. Imala je dojam da je čeka neka obaveza, da se mora dići. Nije znala što bi trebalo učiniti ni kamo bi trebalo da ode, ali znala je da je zakasnila.

Peter joj dade lijek i ostane uz nju, umirujući je, dok ponovo nije čvrsto zaspala. Odahnuo je. Činilo se da se ona ne sjeća baš ničega.

Sjetila se nemilog događaja tek nakon nekog vremena. Postupno.

99

Tom ju je uzalud čekao u hotelskoj sobi. Mrzio ju je zato što ga je ostavila na cjedilu.

X

Ruth se protegne u snu i ispruži ruku prema drugoj strani kreveta. Ne napipavši ništa, polako se probudi. Oči joj potvrde ono što je već ustanovila ruka: sinoć Peter opet nije došao kući. Uzdahne i pogleda sat na noćnom ormariću. Pola devet. Mali Pietro već se digao i igra se. Prekasno je za hranjenje; uostalom, dadilja se uznemiri svaki put kad ona zaželi osobno nahraniti vlastito dijete.

— O, Nona, kako bi se razočarala u meni kad bi znala istinu o mom životu – promrmlja pospano. – Protekle je tri godine sve krenulo naopako. Ni s Peterom se više ne slažem kao prije. Da barem nisam zatrudnjeia tako brzo.

Čim joj se zaoblio trbuh, nije više izlazila nikamo s Peterom. Morala se preseliti u kuću u Orvietu.

Kako joj je mrska ova kuća! Nastojala se priviknuti na promjenu, ali uzalud. Ovdje je vrlo osamljena. Nema None, nema nikoga tko bi joj htio pomoći. Ovdje su samo Peterova

100

majka, dvije neudate tetke, razmažena i obijesna sestra i dvije rođakinje... posvuda su samo žene, a nijedna nije prijateljski raspoložena. Kako mogu biti tako podle i sebične? Misle samo na sebe.

Osjeća se ovdje kao riba na suhom. Potpuno suvišnom. Od prvog je dana imala dojam da treba samo da bude rasplodna kobila. Vladaju se prema njoj uljudno, ali suzdržljivo, bez ikakve prisnosti.

I Peter se promijenio. Kako joj je rastao trbuh, tako se povećavao i jaz između njih. Najprije je morao odlaziti na večernje sastanke; ostao bi u Rimu cijelu noć. Potom je počeo odlaziti na poslovne dogovore u Madrid, Tokio, New York, koji su trajali po tjedan dana.

— Htjela bih poći s tobom, Peter – govorila mu je.

— Niti govora – odgovorio bi joj. – Dijete mi je suviše dragocjeno. Moraš ostati u Orvietu i odmarati se. Samo se odmaraj, debljaj i uživaj u lagodnom životu.

— Onda mi barem dopusti da učim talijanski. – Proklinjala je svoju lijenost što nije već prije

naučila taj jezik. Ali Bruno je bio očaran engleskim, nastojao ga je naučiti što bolje, i nikad pred njom nije govorio talijanski... a uz Nonu je skupljala toliko novih divnih spoznaja da nije ni mislila na jezik. Osim toga, jezici joj nisu bili jaka strana; u srednjoj je školi jedva jedvice izvukla prolaznu ocjenu iz njemačkog. No sada je imala dovoljno slobodnog vremena i željela je razumjeti što se govori oko nje.

— Nemoj sada učiti – ponavljao joj je uporno Peter. – Ne smiješ se naprezati.

Potom se, nakon porodaja, morala neko vrijeme oporavljati. Kad je ojačala i opet htjela učiti talijanski, Peter je našao nov izgovor.

— Sad moraš nadzirati njegovanje našeg sinćića, draga – govorio je.

— Ali, Peter, nemam što nadzirati. Othranjuje ga dadilja i pomaže joj šest Talijanki koje žive ovdje. On i ne zna tko sam ja, do vraga. Kad vikne »mama«, javlja mu se osam osoba. Molim te, pusti me da odgajam sina sama

— On je i moj sin, Ruth, i

101

treba ga odgojiti kao pravog Talijana Naslijedit će sve moje poslove.

Ti su se razgovori ponovili toliko puta da ih je već znala napamet. Uvijek bi se uzbudila A on bi uvijek ostao miran i gledao je svisoka Nakon razgovora bi je zadirkivao, govorio joj kako je, budući da je tako razdražljiva i nerazumna zacijelo opet u drugom stanju, odveo bi je u krevet i razuzdao vodio s njom ljubav, ili bi se razljutio i, žustro izišavši iz sobe, otišao u prizemlje među žene koje nikad nisu razdražljive ni nerazumne.

Potom su se počele pojavljivati u novinama slike. Znala je samo nekoliko talijanskih riječi, ali prepoznala je Petera Ponajćešće su ga snimali samog, a ponekad s ljudima službena izgleda. Često mu je pogled uporno bio strog, mrk. Uzela je rječnik i dva popodneva prevodila uporno jedan članak. Doznala je da novinari optužuju Petera Morellija zbog kršenja propisa o sigurnosti na radu. Radnici su prijetili štrajkom, a tvornička je uprava zaprijetila otpuštanjem.

— Peter, što se događa,

zaboga? – pitala je. – Pročitala sam ovaj članak. Ima li u njemu istine?

Peter ju je dugo promatrao, zagonetna lica, a onda je prasnuo u smijeh i mahnuo joj neka mu sjedne u krilo. Nepopustljivo je zatresla glavom.

— Dodi ovamo, djevojko – rekao joj je tiho. – Htio bih ti kazati nešto.

Nerado mu je prišla i ukočeno mu sjela u krilo gledajući pred sebe.

— Jamčim ti – reče on zavukavši joj ruku pod bluzu i kružeći prstima po dojci – nemaš nikakvih razloga da budeš zabrinuta.

— Časna riječ, Peter?

— Da. – Poćeo joj je ljubiti vrat, otkopčavajući bluzu i grickajući joj meku kožu. Prilika za razgovor je propala.

Gotovo su uvijek tako završavali njeni pokušaji da ozbiljno porazgovara s njim. Uspijevao ju je razuvjeriti, a ona mu je rado vjerovala. Ali kad bi ostala sama, što se događalo vrlo često, vraćale su se sumnje i strepnje. Prevela je jedan članak

102

o umiranju radnika zbog nepovoljnih prilika na poslu. Osim toga, pročitala je da Morellijeva tvornica najmanje plaća radnicima. Zar on iskorištava to što vlada velika nezaposlenost, pa ucjenjuje i zarađuje na tuđim nevoljama?

Peter je sve ćešće izbivao iz kuće. A kad je i bio kod kuće, svojatalo ga je onih šest žena tako da je Ruth rijetko bila sama s njim, osim kasno uvečer, kad bi se zavukao u njihov krevet i njeno tijelo.

Što rjeđe je bila s njim, to se neugodnije osjećala među ženama. O, kako bi ga rado bila postavila u svoj položaj! Kad bi mogao, samo jednu većer, sjediti za stolom sa šestoricom muškaraca, slušati njihov nerazumljiv razgovor i hihotanje i gledati potajne poglede. Baš ju je zanimalo kako bi dugo on izdržao.

Ona je pokušala sve. Zaista se pokušala prilagoditi.

No nije smjela učiti talijanski. »Nitko u Orvietu ne govori tako dobro engleski da bi te mogao učiti.«

Nije smjela šetati Orvietom. »Moja žena ne smije lutati sama

gradom, to ne bi bilo pristojno. Ako želiš nešto, donijet će ti to poslužitelj Giovanni. Želiš li se razgibati, imaš dovoljno prostora na tratini oko ljetnikovca.«

Začudo, smjela je igrati tenis na igralištu iza ljetnikovca, ali nitko nije nikad imao vremena da igra s njom, premda su Talijanke već poslije desetak minuta igrale međusobno.

Nije smjela ući u kuhinju »jer bi uznemirila služinčad«.

Nije smjela ići na tržnicu ni u dućane. »Dame ne kupuju robu za kuću.«

Nije smjela davati satove iz engleskog. Bilo bi nečuveno da gospođa Morelli radi!

Osim toga, nije smjela šetati sa svojim djetetom... to je dadiljin posao... niti ga presvlaćiti ili hraniti. Doduše, donosili su joj malog Pietra na pola sata prije popodnevnog spavanja i na pola sata nakon večere, da bi se mogla igrati s njim. Ali, njih se dvoje nisu ni pošteno upoznali, nisu bili bliski jedno drugom, nisu znali što bi. Čim bi mali zaplakao, pritrčala bi dadilja i odnijela ga u krevet.

103

Sve bi bilo lakše da je Nona tu. Ali, ona je u Pittsburghu i polako umire.

Otputovala je tri mjeseca nakon Ruthina vjenčanja s Peterom. Prodala je stan i otišla k Benu Tyacku, Ruthinu ocu. Ruth se zaprepastila kao da joj je rekla da je odjednom zanima afričko kiparstvo i da namjerava ostatak života provesti u Čadu. No, odlazak joj je postao mnogo razumljiviji kad joj je otac otkrio jednu važnu pojedinost: Nona boluje od leukemije, a Sveučilišna bolnica u Pittsburghu ima suvremenu opremu i bogato iskustvo u liječenju te bolesti. Nona povremeno boravi u bolnici... katkad joj je bolje, katkad gore. Ona i Ben pišu Ruth svakog tjedna, stavljaju svoja pisma u istu omotnicu, pa je za Ruth jedan dan u tjednu ljepši od ostalih; tada doznaje vijesti iz vanjskog svijeta, javlja joj se dvoje od troje najdražih ljudi na svijetu.

Odgovarajući Noni, nastoji da joj pisma uvijek budu vesela. Budući da se Nona, prije odlaska u Sjedinjene Države, veoma radovala zato što ju je zbližila s Peterom i usrećila, piše joj

izmišljotine. Prikazuje joj svoj život onakvim kakav nije, izmišlja putovanja, razgovore, Peterove ljubazne postupke. Može li dati Noni, koja je već na pragu smrti, išta osim duševne smirenosti?

Razmišljajući o svemu tome, Ruth posegne za jućerašnjim očevim i Noninim pismom na noćnom ormariću i još jednom ih pročita.

»Draga Ruth,

Žao mi je što Ti moram javiti da se Nona ovaj put ne osjeća dobro. Jučerašnja je kemoterapija užasno djelovala na nju. Postupak traje samo tri sata, ali nakon njega povraća trideset sati. Jadna Nona. Nekako se uspijeva svladati dok ne stignemo kući, a onda izbaci iz sebe i dušu. Vjerojatno se u praonici rublja čude kako uspijevamo nas dvoje tako zaprljati rublje. Nona i ja smijemo se zamišljajuću svakakva naklapanja što se šire o nama

Poćeo sam obrađivati zemlju iza kuće. Tu ćemo urediti malen vrt. Nona rado jede svježe povrće, pa ćemo posaditi rajčice, špinat, salatu i mahune. Neću

104

uzgajati ništa drugo. Ako Nona bude ovdje, neću imati mnogo vremena, a ako me napusti, neće me više zanimati taj vrt.

Jućer su zvali iz škole i pitali da li bih htio predavati đacima. Zasad sam odbio. Ali bojim se da ću u jesen moći prihvatiti posao. Nona je svaki dan sve slabija. Sada je već nosim svuda... u auto i iz auta, uz stepenice i niz njih, kad god zaželi promjenu. Vrlo rado sjedi u mojoj stolici za ljuljane u blagovaonici, jer odande se lijepo vidi priroda iza kuće.

Piši nam, Ruth. Nona živi za Tvoja pisma. Prepričavamo ono što si nam napisala dok ne dobijemo sljedeće pismo. Vrlo si nam živopisno opisala svoj život; možemo sasvim jasno zamisliti Tvoj svijet.

Iskreno rećeno, ne razumijemo zašto nas ne možeš posjetiti... ali ako se Peter ne slaže s tim, u redu. Uostalom, možda je i bolje da je ne vidiš ovakvu. Neka Ti ostane u sjećanju lijepa i živahna kao nekoć. U duši se nije promijenila. Srdaćno Te pozdravlja

Tvoj otac.«

Ruth obriše oči i uzme Nonino pismo.

»Najdraža moja,

Hvala Ti za Pietrove slike. Baš je lijep! Ima divne krupne smeđe oči. Vrlo si ga uspješno snimila Uživamo čitajući što on govori i radi. Osim toga, milo nam je što Ti je život tako ispunjen. Živiš vrlo burno, Ruth. I lijepo.

Katkad se osjećam krivom što sam se nametnula Tvom ocu. Natovarali sam mu velik teret U početku. dok smo još mogli izlaziti, nije bilo strašno. Znaš li da smo čak išli zajedno gledati bejzbol? Gledali smo njegove Gusare. Sada slušamo prijenose svih natjecanja čak s Floride. Drago mi je kad se Ben uzbudi. Ima vrlo lijepo, mladenaćko lice.

Ali sad je sve mnogo teže. Ruth, sad mi mora donositi noćnu posudu, mijenjati prljavo rublje i presvlaćiti znojne spavaćice. Velike nam teškoće zadaje moja temperatura Teško je obuzdavamo. On je divan. Sve radi vrlo dobro raspoiožen. Veli da je razočaran samo zato što se nikad nisam osjećala toliko zdravom da bih mogla kušati

105

njegov grah. (Ne vjerujem da bih ikad mogla podnijeti njegov grah!)

Rado bih Ti još pisala, ali brzo se umaram.

Od srca Te volimo, Ruth, stalno prićamo o Tebi i želimo Ti sreću.

Voli TE

Nona.

P. S. Uvijek slušaj srce, Ruth.«

Uvijek slušaj srce? Što li joj to znači? Zar je naslutila da stanje nije onakvo kakvim ga prikazuje Ruth, da nije sve ružičasto?

Ruth pogleda na sat. O, za dvadeset minuta jedanaest. Eh, sada će onih šest naklapača opet imati materijala za ogovaranje za ručkom. Lijena je Ruth ostala u krevetu cijeli dan!

Ustane, ode u kupaonicu i, na svoje iznenađenje, najednom počne povraćati nad školjkom. Prokleta kuhinja. U jelima ima previše ulja. Nona nije kuhala tako. Pusti vodu i sjedne na školjku. Plakala je gotovo deset minuta. Tada se digne, umije i zagleda u sebe u zrcalu. Nikad nije izgledala lošije. Imala je

velike crne podočnjake, i cijelo joj se tijelo nadulo; otkad se udala, udebljala se desetak kilograma. Osjećala se trulo. Činilo joj se da joj je tijelo sidro koje mora vući uokolo cijeli dan. Nije imala snage, ni volje, ni cilja. Rado bi bila malo omršavila, ali nije imala dovoljno volje ni za to. Postala je, očito, malodušna.

Okupa se, obuče i iziđe iz kuće ne sretnuvši nikoga. Šetala je više od jednog sata ne zapažajući lijepo zelenilo oko sebe, pupoljke i proljetno cvijeće. Razmišljala je o svemu i ni o čemu.

Kad se vratila u kuću, upravo su se žene okupljale za rućak. Objed bijaše glavni obrok, vrlo obilan, a njoj je svaki zalogaj značio novo debljanje. Osim toga, jelo joj je danas nekako smrdjelo. Stoga je pojela samo salatu i komadić kruha. Potom se povukla u vrt i čekala da joj dadilja donese Pietra, no prije nje došla je Peterova sestra Sophia, koja je znala izvrsno engleski, ali se vrlo rijetko služila njime.

— A tu si, odmaraš se – reče peckavo Sophia.

106

— Zdravo, Sophia. Hoćeš mi se pridružiti?

— Ne, hvala. Doći će Giorgio, pa ćemo igrati tenis. Htjela sam ti samo kazati da je jutros zvao Peter i napomenuo da se pripremiš večeras za izlazak. Doći će kući oko sedam i izići ćete u pola osam.

— Kamo?

— To mi nije rekao – odgovori nehajno Sophia.

— Dobro, kako se mogu pripremiti za izlazak ako ne znam kamo idem?

— Ne znam. Ja sam ti samo prenijela poruku.

— Dobro, zar nije zatražio da razgovara sa mnom? – ponizi se Ruth.

— Nije, čini mi se. Zvao je ujutro, pa je netko spomenuo da si još u krevetu. – Okrenuvši se, Sophia dovikne preko ramena: – Ćao.

— Ćao – uspije promrsiti kroz zube Ruth.

Zvao je i naredio mi da se pripremim za izlazak. E. večeras ću ga iznenaditi!

Provela je deset groznih minuta s Pietrom, dijete je bilo

cijelo vrijeme nemirno i cmizdravo, a onda je obukla kupaći kostim i skočila u bazen. Otplivala je petnaest puta amo–tamo, odmarajući se u međuvremenu dva puta, i potom je zaspala na suncu. Kad se uoći večere vratila u svoju sobu, bila je zadovoljna svojim izgledom. Podočnjaci su joj se smanjili, a tijelo joj je bridjelo od tjelesnog napora i sunčanja. Okupa se, opere kosu i, osjećajući se mnogo bolje, siđe u dvorište da bi pročitala prispjele časopise.

Kad se Peter vratio kući, imala je na stoliću pred sobom čašu hladnog bijelog vina i kekse i podigla je, izuvši sandale, noge na stol.

— Ako se ne varam, rekao sam ti da se pripremiš za izlazak! – prozbori on zaustavivši se pred njom, savršen u svom sivom odijelu, nalikujući na grčkog boga ili ljepotana iz reklame za cigarete.

— Dobra večer – odvrati ona.

— Što radiš? Kako možeš tako sjediti? – Gledao ju je prezirno.

— Što hoćeš reći time?

107

— Sjediš kao nekakva drolja.

— Prigovor mi se čini neopravdanim. Sve Amerikanke sjede tako. – Bila je spremna popustiti. Nasmije se. – Za boga miloga, Peter.

— Ti nisi Amerikanka. – On se nagne nad stol mrko je gledajući. – Ti si sada talijanska supruga, pa treba da se vladaš pristojno i časno. Zbunjuješ mi porodicu.

— Ja ti zbunjujem porodicu! Sjajno! – Ruth uzme čašu i popije velik gutljaj vina.

— Pametnije je da razgovaramo o tome unutra, u četiri oka.

— Zašto? Ovdje nitko ionako ne zna engleski, pa nas nitko ne može razumjeti.

— Misliš da su glupe zato što ne znaju engleski!

— Ne, mislim da su bezobrazne zato što me neće naučiti talijanski.

— Ruth uzme opet čašu i iznenada izlije iz nje vino, za dlaku promašivši Petera.

— Kako bi te mogie naučiti kad provodiš cijeli dan u krevetu, ha? – Ljutito je mahao

rukama.

— A što bih drugo mogla raditi?

— Mogla bi pomoći ovdje, umjesto što sjediš kao Kleopatra i čekaš da te služe.

— Otkad sam ovdje, a čini mi se da je prošlo već tisuću godina, ni jednom nisam »čekala da me služe«.

— Hajdemo. Zakasnit ćemo. – On mahne prema kući.

— Idi sam. – Ruth se nagne natrag i uzme keks. – Nije mi ni nakraj pameti da još jednu večer provedem smiješeći se razgovorima koje ne razumijem i vladajući se ljubazno prema pokvarenim starcima i drskim mladim droljama.

Peter se udalji nekoliko koraka i srdito udari šakom po zidu, zatim se okrene prema njoj.

— Trebalo je da misliš na to prije nego što si se udala za mene.

— Da, trebalo je – odvrati ona grickajući keks. – Da nisam bila onako zaljubljena u tebe i da me nisi nastojao pošto–poto očarati, možda bih bila malo promislila o svemu. Ali, činilo

108

mi se tada da si širokogrudna duša, pravi svjetski čovjek. Osim toga, ti znaš engleski. Nisam slutila da ćeš me zatvoriti u kuću punu opakih, drskih žena koje govore samo talijanski.

— Idi u svoju sobu – reče joj prigušeno.

— Zašto? Da me ispljuskaš? – izusti ona izazovno. – Zašto to ne učiniš ovdje? Uvjerena sam da bi sve uživale gledajući kako dobivam ono što sam zaslužila.

— Gubi mi se s očiju.

— Vrlo rado. – Ruth ustane što je dostojanstvenije mogla Prijeteći je koraknuo prema njoj, ali ona uđe žurno u kuću i ne osvrne se. Popevši se u sobu, zaključa se u kupaonici, pusti vodu i sjedne na rub kade, gledajući tupo preda se. Osjećala se praznom, ružnom, bez ikakvih želja. Sve joj se činilo besmislenim.

Tek za pola sata opazi da se kada ne puni. Bila je pustila vodu, ali zaboravila je čepom zatvoriti otvor na dnu kade.

Uspravi se i sjedne na široku prozorsku dasku. Netko priđe vratima kupaone i pokuca Nije se obazirala. Sjedila je,

privukavši noge i naslonivši glavu na koljena, i gledala sunce kako polako tone iza planina.

Kad je napokon otključala vrata i izišla u spavaću sobu, već se smračilo. Nehajno pobacavši odjeću na pod, zavuče se u krevet. Bila je suviše umorna da bi obukla spavaćicu, pa je legla gola pod pokrivač.

Poslije nekoliko sati probudi je miris pića i škripanje krevetskih opruga.

— O, Peter – prošaptala je i odmah raširila ruke.

Nije kazao ništa, ali već je nakon nekoliko trenutaka ušao u nju. Iako nije ni osjećajno ni tjelesno bila spremna za spolni odnos, nije htjela upropastiti jedini uspješan način njihova općenja. No uskoro ga je ipak upropastila

— Jao – jaukne. – Moja noga, Peter.

— Što? – upita on već opijen seksom.

— Moja noga, Peter. Uhvatio me užasan grč. Protrljaj mi nogu, molim te. Strašno me boli.

— Idi do vraga – progunđa on i sjedne, nezadovoljen i

109

razočaran. – Protrljaj sama nogu. Dosta mi je. Nemoguća si. Popela si mi se navrh glave.

Ruth se skotrlja s kreveta na pod, stenjući od boli, i pokuša trljanjem ublažiti grć. Svemu je krivo ono popodnevno plivanje u bazenu!

Peter bijesno ode iz sobe i zalupi vrata.

Provela je noć na podu, bez sna, gledajući u tamu.

U zoru se zavukla u krevet kako je ne bi netko našao u »nečasnom« položaju.

XI

U četvrtak, 7. svibnja, javio se telefonom Ben. Nona je umrla. Jednostavno je prestala disati. Bila je u komi tri dana. U ponedjeljak ujutro nije je uspio probuditi. Cijelu ju je noć grlio i grijao svojim tijelom, no u ponedjeljak je ujutro bila već u komi, pa je tada pozvao hitnu pomoć. Izričito je napisala u oporuci da se ne smiju upotrijebiti nikakvi uređaji za puko produžavanje života, i Ben se pobrinuo da se udovolji njenoj želji. U četvrtak je ujutro preminula. Sjedio je pokraj nje i držao je za ruku. Nije ni opazio da je umrla dok joj ruka nije počela hladnjeti i kočiti. Umrla je mirno, kako je i živjela.

Doputovat će u Rim u subotu. Dopremit će Nonu da bi je pokopali između Bruna i muža.

Glas mu je zvućao smireno i sabrano. Ali Ruth je, doznavši tu vijest, imala dojam da se otvara pod njom zemlja. Gotovo tri godine lagala je Noni, uljepšavala je pred njom svoj život, lagala je ženi koja joj je bila najdraža od svih. None više

110

nema. Više ne može računati na njenu pomoć. Nanizao se poraz za porazom: Tom se povukao bez borbe; Peterova se ljubav pokazala plitkom i privremenom; Pietro voli onih šest naklapača i dadilju više nego nju... ili je, barem, ne može razlikovati od drugih; s ocem se nikad nije uspjela potpuno zbližiti; Bruno je poginuo; a sada je i Nona umrla. Nema više nikoga.

Spustivši slušalicu. Ruth iziđe iz kuće. Peter je otputovao u Tokio na dva tjedna. Dabome, ne može se ni očekivati od njega da bude kod kuće kad je prijeko potreban ženi, mislila je. Otac će se, nema sumnje, vratiti u Pittsburgh odmah poslije sprovoda... vjerojatno u ponedjeljak. Morat će ponovo srediti život. Kako je mogao govoriti onako smireno preko telefona? Sretnik, proveo je tri godine s Nonom. Ruth je i te kako cijenila onu jednu jedinu godinu što ju je proživjela s njom.

Lutajući tratinom, tražila je neko utočište u kojem bi mogla tugovati, ali utočišta nije bilo. Sve je bilo suviše njegovano, suviše umjetno... nije mogla naći

pravu prirodu, leći u visoku travu i zaplakati. Željela je potoćić ili more, a ne savršen bazen bogataški.

Napokon nade kameni zid, nasloni se na nj i zaplače.

– O, Nona kako si mogla umrijeti? Prijeko si mi potrebna.

Tada ukori sebe što misli na sebe umjesto na Nonu. Šmrcne i zagleda se u brežuljke sjećajući se Nonina lika. Visoka samo stotinu i šezdeset centimetara, Nona je tjelesno bila neupadljiva. Smeđu su joj kosu obilno prošarale sijede vlasi, imala je obične plave oči, velik nos i široka usta sa zlatnim zubom na jednoj strani (koji je u početku smetao Ruth). Ali u duši bila je divna. Znala je slušati sugovornika. Ruth još nikad niie naišla na takvu pažnju. Kad bi govorila svekrvi, Nona bi je samo gledala i slušala. Makar bile u restoranu punom gostiju, Nonine oči ne bi ni trenutka skrenule prema mnoštvu. Ako bi Ruth govorila u autu, Nona ne bi zapažala kuda se voze.

Osim toga, Nona je bila objektivna. Čak i kad bi govorila o Brunu, nije bila pristrana ni

111

kratkovidna.

— Bruno te čekao cijelog života – pričala je jednom. – Želio je djevojku koja ima srce. Bio bi ti ostao odan da je doživio i devedeset godina. Ali ti bi ga se, Ruth, bila zasitila. Dosadio bi ti. Bio je vrlo strpljiv, suzdržljiv, a tebi je potreban netko živahniji.

— Ali, Nona, ja sam ga voljela – pobunila se tada Ruth.

— Znam, draga moja, znam. Ne prigovaram ti. Bila si divna. Priuštila si mu najsretnije godine života. Nikad se nije vladao tako samopouzdano i zadovoljno kao s tobom. Zadrži to zauvijek na pameti, Ruth... bila si mu najveća sreća u životu.

Vodile su stotine takvih razgovora...

Ostavši dugo pokraj kamenog zida i prepustivši se sjećanjima, Ruth se napokon smiri donekle i polako vrati u kuću. Okupa se, opere kosu i spremi kovćeg. Ujutro će zamoliti nekoga da je odveze u Rim. U jedanaest sati ode na spavanje.

Probudivši se oko četiri

ujutro, osjećala se sasvim odmorenom. Ležala je još gotovo cio sat i nije mogla ponovo zaspati, a onda joj je pala na pamet sjajna zamisao. »Maserati«, koji joj je poklonio Bruno, zatvoren je u velikoj garaži, u kojoj ima mjesta za sedam automobila, a neki dan je opazila... dok je sređivala ladice jer nije imala nikakva pametnijeg posla... gdje Peter drži ključeve. Odvest će se sama u Rim! Nije li upravo sada najprikladnije vrijeme? Odjednom vrlo živahna, obuče hlače i pulover, uzme kovčeg i, tiho sišavsi niz stepenice, išulja se kroz stražnja vrata

Neću nedostajati nikome u ovoj kući, pomisli bez samosažaljenja. Javit ću im se iz Rima i reći im gdje sam.

Odahne ustanovivši da je »maseratijev« rezervoar pun, ali uznemiri se kad nije mogla odmah upaliti motor. Napokon, pri petom pokušaju, automobil tiho zabruji. Ruth se izveze iz garaže i potom zatvori njena vrata

Vozeći se prema Rimu, osjećala se čudesno slobodnom. Možda je tome pridonijelo to što je opet sjedila u Brunovu autu,

112

no najednom ju je ispunilo samopouzdanje za kakvim je već dugo ćeznula Možda joj je pomoglo i to što je opet sjedila za upravljačem; nije upravljala automobilom više od dvije godine. Uvijek bi je vozio netko drugi ... a ona je to mirno dopuštala

Iznad obzorja izviri sunce. Sjetila se noći što ju je provela s Brunom na morskoj obali. Uspomene je osokole.

Mogu uspjeti. Mogu biti onakva kakva želim. Mogu biti opet ono što jesam. Ja sam dobar čovjek. Bruno me volio. Voljela me i Nona Njih više nema, ali osoba koju su voljeli još je tu. Iskoristit ću život!

Sa svakim se kilometrom osjećala jačom. U budućnosti bit će još jača Nije ona bilo tko. Ona je Ruth. Tomova Ruth!

Ta je pomisao bocne poput komarca, zavuče joj se pod kožu i potpuno je iznenadi. Nije je mogla otjerati, morala ju je ispitati. Zašto je ona Tomova Ruth? Zašto ne bi bila Brunova ih Petrova? U čemu je razlika?

Brunova nije, naravno, zato što je on umro, a pripadanje nečemu mrtvom poriče život.

Dobro, zašto nije Petrova? Što je ona Peteru? Žena mu je, zaboga.. majka njegova djeteta Osim toga druži se s njim i razgovara Bolje rečeno, nekoć je razgovarala. Dobro, o čemu su njih dvoje tada razgovarali? Pa, kamo da odu, koga, da posjete, zatim o arhitekturi i povijesti.

A o čemu su razgovarali ona i Tom? O sebi i jedno o drugom., o bolima, jadima i zadovoljstvima. Razgovarali su o književnosti. Toma je uvijek zanimalo njeno mišljenje, a nju njegovo. Dobacivali su misli jedno drugom kao da igraju tenis.

Ali razgovor s Petrom nalikovao je uvijek na golf. Bili su zajedno, a misli su se nizale svaka svojorn stazom, no nisu se presijecaie. Nikad nisu dobacivali lopticu jedno drugom. Da, Peter je ne smatra bitnom za svoj život. Oria mu je samo dodatak. Uljepšanje. Premaz na kolaču.

No za Toma uvijek je biia kruh. Hranili su se međusobno. Kad god bi bili zajedno, rasli bi i cvali.

Pripremit ću Nonin sprovod, mislila je, i pobrinuti se da sve

113

bude kako treba. Ja to mogu. Okupit ću sve njene prijatelje. Neka na njenom pogrebu bude obilje ljubavi.

Utješit ću oca i uvjeriti ga da je neopisivo pomogao Noni. Kazat ću mu da se ona uz njega pomladila i bila sretna; razabrala sam to iz njenih pisama. Kad završim sve to, trgnut ću se i izvući iz mrtvila u koje sam upala. Bit ću opet samostalna osoba. Možda ću se opet zaposliti u školi, ili pisati, ili raditi nešto drugo, ali nipošto neću ljenčariti i čekati da se od besposlenosti usmrdim. Ako budem mogla biti samostalna uz Petera, osamostalit ću se bez njega.

Čvrsto odlučivši da mora promijeniti život, parkirala je auto u podzemnoj garaži Peterove kuće u Rimu. Iznenadi se opazivši unutra njegov auto; zaključi da ga je netko drugi odvezao na aerodrom. Popne se teretnim dizalom i tiho uđe kroz stražnja vrata.

– Sevi – gotovo šapatom po– zove služavku. Bilo je tek pola osam. Možda se Sevi nije još digia. Nije je htjela probuditi. Uto začuje glasove iz blagovaonice. Pomislivši da je to

Sevi s nekim momkorn i ne želeći da je dovede u neugodan položaj, priđe na prstima malom dvostranom zrcalu na kubinjskom zidu. Peter je ugradio to zrcalo prije nekoliko godina kad se Svi požalila da nikad ne zna kad bi trebalo pokupiti sa stola posuđe između jela. Iz blagovaonice se vidjelo obično ogleđaice sa srebrnastim okvirom, a iz kuhinje se mogla kroz to ogieđalce vidjeti blagovaonica.

Tiho prišavši zrcalu, Ruth se iznenadi ugledavši Petera i izvjesnog Dominiquea di Gura. Zaboga, što Peter radi ovdje? Trebalo bi da bude u Tokiju,

Nije mogla shvatiti taj prizor. Pa, Dominique di Guro je "neprijatelj". Slušala ih je često kako govore o njemu i razabrala je bijes u giasu onih šest žena kad bi mu spomenule ime. Osim toga vidjela mu je nekoliko puta sliku u novinama. Jednom, kad su ona i Peter večerali u jednom otmjenom rimskom restoranu, u prvim danima njihova braka, zatekao se u istom lokalu di Guro.

– Ono je neprijatelj, Ruth – rekao joj je tada Peter i pokazao na njega. – Sudjeluje u raznim

114

odborima, govori o sigurnosnim propisima, o kojima nema pojma, i nastoji drugima zagorčiti život. Nevjerojatno. Ne gledaj to smeće.

Htjela je doznati više. Nije joj bilo baš sasvim jasno zašto je taj sijedi, pristojni čovjek, s otmjenom mladom ženom, neprijatelj, no Peter je zavukao ruku pod stol i počeo joj milovati nogu tako da je uskoro u zbudenju zaboravila di Gura.

Ali sad njih đvojica sjede u blagovaonici i ne vladaju se neprijateljski. Naprotiv, doimaju se kao prijatelji. Piju kavu i čavrljaju. Povremeno se čuje smijeh. Možda su se pomirili.

Upravo se htjela osmjeliti, ući i pozdraviti ih, kad je spazila na stolu otvorenu torbu za spise. Niz hrptenjaću joj prostruje srsi. Još nikad nije vidjela takvu gomilu talijanskih lira. Do vraga, što će taj novac na stolu u blagovaonici? Zaboga, kakvom prizoru prisustvuje?

Htjela je pobjeći, čvrsto uvjerena da ne smije to gledati, ali ukočila se od straha. Uto se njih dvojica digoše rukujući se. Peter potapša po leđima di Gura, koji zatvori torbu s

novcem i uzme je.

Gledajući ih kako idu prema prednjim vratima, Ruth žurno priđe štednjaku i stavi na njega čajnik. Tada se spusti na stolicu i pokuša protumačiti ono što je maloprije vidjela. Peter podmićuje di Gura, to je gotovo nesumnjivo. Zbog toga se ne mogu pronaći nikakvi dokazi da Peter ne poštuje državne propise o sigurnosti na radu. Očito su glasine istinite. Da je nevin, ne bi davao lire kao pljevu.

— Što radiš ovdje? – grubo je trgne iz razmišljanja Petrov glas.

— Umrla je Nona. Otac će dopremiti njeno tijelo u Rim. Došla sam pripremiti pogreb.

— Kad si stigla ovamo?

— Prije nekoliko trenutaka. Tek sam stavila čajnik na štednjak. A kad si ti došao?

— Sinoć. Završio sam poslove u Tokiju prije nego što sam mislio. – On priđe štednjaku i, tobože rastreseno, opipa čajnik. Očito zadovoljan, sjedne za stol. – Ja ću pripremiti Nonin sprovod... ne brini zbog toga.

115

— Ne ja ću ga pripremiti – odvrati ona odmah. – Nona je moja... želim to učiniti za nju. Nije mi potrebna tvoja pomoć, Peter. Razumiješ?

— Ne razumijem, dabome. Zašto bi se ti bavila time kad ja mogu obaviti sve vrlo lako i, po svoj prilici, bolje?

— Makar ti to mogao obaviti i dva puta brže i bolje nego ja, ipak ću to ja obaviti Peter, i gotovo. Točka. – Govorila je odlučno i ljutito.

— Dobro, dobro. Pozovi me ako ti bude potrebno nešto. – On naglo ustane i ode u spavaću sobu da bi se presvukao za odlazak u ured.

* * *

Ruth je pripremila Nonin ispraćaj što je bolje mogla. Pozvala je stotinjak ljudi, odanih pokojnici. Kad se zatvorila grobnica, gotovo nije mogla izdržati tugu. Tek tada je potpuno shvatila da se zauvijek rastaje s Nonom. Nije mogla prozboriti ni riječ.

Nakon sprovoda okupili su se Nonina rodbina i najbliži

prijatelji u Peterovoj kući. Ruth se iznenadi kad joj je prišao otac i poveo je u kuhinju. Izvadio je iz džepa neku kutiju i predao joj je.

— Ovo ti je ostavila Nona – reče joj i iziđe.

Čim je otvorila kutiju i vidjela što je u njoj, navrle su joj suze na oči. Gledala je Nonine najdraže stvari: vjenčani prsten s velikim, lijepim dragim kamenom, Brunovu narukvicu iz rodilišta, priču koju je Bruno napisao o njoj kao đak i opisao je u njoj kao najbolju mamu na svijetu, vjenaćnu sliku Bruna i Ruth, s Benom i Nonom u pozadini, i omiljele karte za bridž s plavim cvjetićima Tako malo, a tako mnogo! Ruth spusti glavi i zajeca

Kad se isplakala, uzme pismo što je bilo na dnu kutije.

»Najdraža moja,

Ne plači. Slutim da već piačeš. Nemoj, molim Te. Žalostiš me. Moj je život bio vrlo lijep, Ruth. Djetinjstvo mi je bilo sretno, muž dobar, sin privržen, a snahu volim iz dna duše. Donijela mi je neizmjernu sreću. A onda kad sam već pomislila da ne mogu više ništa očekivati u

116

životu. pojavio se Tvoj otac. Kakvog li iznenađenja! Sa šezdeset osam godina osjećam se kao šesnaestogoaišnjakinja. Smijemo se, povjerljivo šapćemo, namigujemo jedno drugom. Crvenim se kad me poglade rijegove oči, dršćem od radosti kad me dodirnu njegove ruke.

Pročitala sam jednom da se čovjek, kad umire, osjeća pun života. To je glupost, prava pravcata glupost, Ruth. Da nema ljubavi kojom me okružio Tvoj otac, osjećala bih se mrtvom i prije nego što sam umrla. Ljubav me čini živom, Ruth, ljubav. Ne seks! Nemoj me pogrešno shvatiti.

Ljubav o kojoj govorim jesu oči koje mi se smiješe, ruka koja mi pridržava glavu nad zahodskom školjkom poslije kemoterapije, čvrst zagrljaj noću kad se bojim veseli smiješak koji me hrabri, smirenost što je nalazim uz Tvog oca. Ta mi ljubav omogućuje da se osjećam vrlo živom i da bez straha gledam smrti u oči.

Nikad ne oćajavaj, drago dijete. Kad bih imala dovoljno snage, rado bih Ti napisala stranice i stranice svakakvih

savjeta... otkrila bih Ti sve što sam naučila. Na žalost, ne mogu. Uostalom, bilo bi uzalud. Svatko mora ići svojom stazom i učiti svoju lekciju. Ali zauvijek zapamti jedno: ne boj se otvoriti srce ljubavi.

Volim Te, drago dijete, iz dna duše,

Tvoja Nona.«

— Nona – prostenje Ruth kroz suze – kazala si mi baš ono što mi je potrebno. Hvala ti, Nona.

Kad su se gosti razišli, Peter i Ben još su ostali u dnevnoj sobi i pijuckali viski. Ruth ode u kupaonicu, umije se hladnom vodom, proguta četiri aspirina i ode na spavanje. Noninu je kutijicu držala cijelu noć na jastuku poraj sebe.

Osjeti kako je netko drma i ugleda Peterovo obrijano lice. Već je jutro!

— Tvoj otac mora na aerodrom za pola sata. Hoćeš da ga ja odvezem ili ćeš ga ti odvesti?

— Hvala ti, Peter. – Uspije mu se osmjehnuti prvi put u posljednje vrijeme. – Ja ću ga odvesti. Drago mi je što si me

117

probudio.

— Dobro – promrmlja on i ode.

Okupala se i obukla što je brže mogla, psujući sebe zato što su joj sve hlaće bile preuske. Tada sjedne za stol i popije s ocem šalicu čaja.

— Osjećaš li se jutros bolje, zlato moje? – upita on.

Inače joj nikad nije govorio nježno, pa se umalo rasplakala. Kimne mu, zatim mu se zagleda u lice. Doimao se smireno.

— Kako možeš biti tako sabran, tata?

— Kad je doputovala u Pittsburgh, znao sam da je neizljećivo bolesna. Dopisivali smo se još od tvog vjenčanja s Brunom. Najprije su to bila vrlo kratka pisamca, ili bi mi poslala neku neobićnu poštansku marku koju bi pronašla. – Ben počne mazati maslac na pecivo, a onda spusti nož i uzdahne. Odlučio je biti iskren prema Ruth i ispričati joj sve. – Potom smo poćeli pisati prava pisma sve češće. Naposljetku svaki dan. Postali smo bliski prijatelji. Prisni. Kad sam doputovao na tvoje vjenčanje s Peterom,

odsjeo sam kod nje, sjećaš se. Bili smo stalno zajedno.

Nekako nije mogao kazati kćeri: »Spavali smo zajedno.« Nadao se da ona razumije.

— Tada sam je pozvao da pođe sa mnom u SAD – nastavi on. – Nije mogla. Kazala je da bi rado, ali boji se iščupati svoje korijene. A onda, kad je pouzdano doznala da boluje od leukemije, shvatila je da će joj se korijenje ionako iščupati. Rekla je da se mnogo više boji umiranja bez ljubavi nego umiranja u stranoj zemlji. Doći će, rekla je, ako je želim prihvatiti u takvim okolnostima Odgovorio sam joj, sasvim iskreno, da bih je prihvatio u bilo kakvim okolnostima. Kad je došla k meni, iznenadili smo se oboje. Znali smo da se slažemo, ali doživjeli smo i nešto mnogo dublje. Bilo nam je divno, Ruth. Izvrsno smo se razumjeli. Trebalo je da je ćuješ kako me zadirkuje, izaziva, tjera me da živnem. Promijenila mi je život. Svi ljudi s kojima se sprijateljila u bolnici postali su i moji prijatelji; kad se vratim kući, moram ih posjetiti. A kako su se tek izmijenili odnosi sa susjedima! Kad sam se prve

118

većeri, pošto ju je hitna pomoć odvezla u bolnicu, vratio kući, našao sam na verandi svakakva jela. Jane Mullins mi je pripremila čokoladnu tortu, Annie McBride ispekla je pitu od jabuka, a stara Eve Stewart skuhala je goveđi gulaš. Nevjerojatno! Eto, prije odlaska zatražile su da im dadem ključeve kako bi mi očistile kuću. Ne znam da li me razumiješ, Ruth. Trideset godina živimo ondje, ali samo smo se pozdravljali. A sada, najednom, znam da je Janeina kćerka rodila blizanke i da Anniena sestra umire od raka. Nona nas je zbližila. Sada živim među prijateljima. Stoga se laka srca vraćam kući.

Iz hodnika oglasi se zidna ura.

— O, tata – prozbori Ruth – moramo se požuriti. Zakasnit ćemo na tvoj avion.

— Dobro. Idem po kovćeg.

Dok su se vozili prema aerodromu, čavrljali su o svemu i svačemu. U trenutku kad su se već rastajali, Ben izvadi neki kožni omot i pruži joj ga.

— Nona je zatražila da ti ovo dam u četiri oka, pa sam

odlučio pričekati do posljednjeg trenutka. Ne znam što je unutra. Bila je vrlo tajnovita. Kad se vratiš u auto, po gledaj.

— Hvala ti, tata. Volim te.

— I ja volim tebe, Ruth. Uvijek si mi bila izvor velike sreće. Nadam se da si dobro, zlato.

— Bit ću dobro, tata – odgovori ona dirnuta njegovom neočekivanom otvorenošću. Poljubiše se, zagrliše, i potom je otišao. Stajala je i gledala za avionom dok se nije izgubio na nebu, a onda se vratila u auto i otvorila kožnati omot. Unutra je bio ček na deset milijuna lira.

Uskoro se zaustavila pred bankom, uložila najveći dio novca na račun i ostatak uzela u gotovu.

Nakon toga pozvala je iz javne govornice Petera

— Slušaj, Peter, moram privremeno otići – reće mu. – Odletjet na nekoliko tjedana u Grčku. Slažeš se?

Nastane duga šutnja

— Da, draga to će ti koristiti. No ja ću ti se pridružiti. Kaži mi kamo ideš... ili, još bolje, ja ću ti mjesto rezervirati u

119

hotelu. Na povratku kući navratit ću se u turističku agenciju, uzeti prospekte i raspitati se o...

— Slušaj, Peter – prekine ga ona – moram ići. Javit ću ti se.

Objesi slušalicu i polako ode do auta. Zaputi se na sjever, vozeći se sporednim cestama umjesto auto–putom. Nije znala hoće li je Peter pokušati pronaći ili ne, ali htjela je pošto–poto izbjeći susret s njim. Nije otputovala iz Italije već prvog dana nego je odsjela u jednom malom pansionu blizu Parme. Ujutro se digla rano i krenula u Švicarsku.

Sjećala se kako joj je Nona pričala o ljetovanju u gradiću Zwingli, pa je i ona htjela potražiti svoj mir u tom mjestancu.

Provela je u Zwingliju već tri tjedna kad je napokon odlučila napisati pismo Tomu.

»Dragi moj Tome,

Znam, izvrgavam se velikoj opasnosti pišući Ti, ali moram Ti otvoriti dušu.

Je li moguće da je prošlo već devet godina? Zar smo potratili devet godina živeći odvojeno

umjesto zajedno?

Jasno mi je da će ovo pismo, možda, zakasniti. Ponovit ću ono što si rekao prije devet godina: 'Ako si već uhvatio ravnotežu, onda baci ovo pismo ne pričitavši ništa.’ Ipak, htjela bih čuti Tvoj odgovor... kaži mi, molim Te, jesam li zakasnila ili sam Te već toliko razočarala da mi više ne vjeruješ.

Ako si slobodan, htjela bih Ti nadoknaditi sve one boli koje sam Ti nanijela. Obećavam Ti, više nam se nitko i ništa neće ispriječiti na putu.

Ali moram odmah spomenuti jednu nezgodu. Zapravo, mogla bi biti riječ o nezgodi gledajući s Tvoje strane. Čini mi se da sam trudna. Nisam još posjetila liječnika, ali čini mi se da sam već tri mjeseca u drugom stanju. Nipošto neću izvesti pobačaj. Nekako vjerujem da ću ovaj put roditi djevojčicu. Dakle, spremna sam doći k Tebi i prihvatiti Tvoje uvjete... brak, zajednički život, život u blizini, povremeno sastajanje, što god Ti odgovara... ali ne dolazim sama.

Napustila sam Petera zauvijek. Neću se vratiti k

120

njemu. Odrekla sam se malog Pietra. Dijete je, u svakom pogledu, Peterovo. Moje je samo zbog toga što sam ga nosila u sebi devet mjeseci. Ovaj se put kao trudnica osjećam drukčije. Već mi je djevojčica prava prijateljica.

Onog dana kad smo se sastali u ’Hilton’ vidio nas je neki Peterov službenik. Kad sam se popodne vratila kući, Peter je ležao gol na krevetu i čekao me. Ukratko, doživjela sam nešto vrlo ružno. Te sam noći dobila vrućicu i buncala tri dana. Kad sam se napokon osvijestila, nisam se sjećala ničega, ni u vezi s Tobom, ni u vezi s Peterovim zlostavljanjem. Sjetila sam se svega tek kad sam rađala Pietra, začetog te noći.

Eto, tek sad sam se osmjelila i pišem Ti. Vrlo mi je žao. Nije mi jasno zašto si se tada povukao bez borbe, ali znam da postoji tisuću mogućih razloga i ne moraš mi ništa objašnjavati.«

Ruth priđe prozoru tražeći nadahnuće. Mora mu nekako natuknuti da on može slobodno odlučiti, da nema nikakvih obaveza.

»Ovdje mi je vrlo lijepo.

Živim na obali divnog jezera. Mogla bih ostati ovdje koliko hoću. Nona je umrla, Tome, i ostavila mi određenu svotu. Što god Ti odlučio, naposljetku ću se vratiti s djetetom u domovinu. Moram se zaposliti i osjećati se korisnom.

Ljubavi moja, nadam se da me razumiješ. Bojim Ti se pisati više. Bojim se kazati koliko čeznem za Tobom, jer ne znam jesi li slobodan i želiš li me saslušati..

Uglavnom, ponavljam Ti još jednom, ovdje mi je vrlo lijepo. Ako Ti je potrebno određeno vrijeme za odluku potpuno Te shvaćam.

Ali, javi mi, molim Te, svoju odluku, kakva god bila.

Voli Te Tvoja Ruth.«

Sutradan je otišla u cirišku bolnicu i pouzdano ustanovila da je u drugom stanju.

* * *

121

Prolazili su tjedni, a odgovora nije bilo. Plakala je i umirala u duši, a onda je čvrsto odlučila preživjeti i to. Namjeravala je ostati u Zwingliju do prvog rujna, zatim se vratiti u SAD i zaposliti. Samo, đavo ga odnio zbog toga što joj nije odgovorio, iako ga je usrdno zamilila.

Završavao se lipanj. Subotnje je jutro bilo vedro i sunčano. Već se pomirila s time da joj se Tom neće javiti i da će morati živjeti bez njega. Pa ipak, u podsvijesti joj je još tinjala žeravica nade.

Ta je žeravica naglo planula kad je Ruth iznenada ugledala poštara na biciklu. Prije nego što je upitao živi li tu Ruth Tyack, znala je da nosi poštu za nju.

Grozničavo je otvorila brzojav i pročitala ga. Bio je vrlo kratak.

»Draga moja Ruth,

Kada se Ti i Beth vraćate kući? Slijedi pismo.

Voli Te Tvoj Tom.«

Tomu Jeffersu ledila se krv kad god bi pomislio na to kako je malo nedostajalo da mu se Ruthino pismo nikad ne nađe u

rukama. Prokleti je poštar umetnuo pismo i račun za struju u književni časopis!

Na svu sreću, dobio je još jedan račun za struju i opomenu zato što nije piatio na vrijeme. Razljutio se i čvrsto odiučlo dokazati napuhanim činovnicima da nije do tada ni dobio nikakav račun. Zatražio je pomoć od poštara.

— Sjećam se tog računa za struju, gospodine Jefferse – rekao je poštar. – Stigao je isti dan kad i ono avionsko pismo iz inozemstva.

— Avionsko pismo? Kakvo avionsko pismo... nisam dobio takvo pismo. – Tom je odmah povisio glas, a srce mu je počelo lupati kao da je u groznici! Čim je čuo za pismo poslano avionom, čvrsto je povjerovao da mu je pisala Ruth. Mora pošto–poto pronaći to pismo.

Poštar se polako »sjetio« časopisa koji je donio tog dana i zatim se »sjetio« da je gurnuo pismo i račun u časopis da se ne bi smočili na kiši.

Tom je počeo, kao sumanut, pretraživati sve časopise što su mu stigli posljednjih mjeseci, i napokon je pronašao dragocjeno

122

pismo i račun za struju.

Zagiedao se u rukopis. Premda još nije otvorio pismo, naslutio je što je u njemu. Nekako je vjerovao da mu ne bi pisala ako ne bi bila spremna doći.

Polako je prišao hladnjaku, odgađajući otvaranje pisma, i izvadio bocu tamnog piva. Potom se spustio u naslonjač u dnevnoj sobi i sjedio kao kip. Uživao je u iščekivanju, kao ljubavnik koji odgađa vrhunac sladostrašća.

Napokon je pročitao pismo. Potom ga je pročitao još jednom. Iskapio je nadušak cijelu bocu piva, a onda je pročitao pismo još tri puta, osobito obraćajući pažnju neizrečenom, čitajući između redaka i otkrivajući bol i poniženje, uzdrmano dostojanstvo i poljuljano samopouzdanje.

Ražalostio se. Ruth ima, očito, duboke rane. Nadao se da će ih Švicarska zaliječiti. Budući da je čekao tako dugo, može još malo pričekati, Neka se ona potpuno oporavi, neka mu bude opet ravnopravna. Ne smije ovisiti o njemu.

U životu se nagledao mnogih bračnih drugova koji vladaju jedno drugim, ili krivnjom, ili strahom, ili nesigurnošću, ili čak seksom. Nadao se da Ruth i on nikad neće biti takvi jedno drugom. Moraju ostati zasebne, samostalne ličnosti, sposobne da se u svako doba podupiru međusobno, hrabre, da kreću u pustolovinu, u romantiku.

Ponovo pročita pismo.

Dijete. Ruth će mu donijeti dijete. Jedva je čekao da je vidi trudnu... da vidi one lijepe dojke nabrekle od mlijeka i okrugli trbuh u kojem se koprca živahno i razigrano tjetešce. To je predivna vijest. Bože moj, kako će Tommy zavoljeti dojenče. Zažmirivši, zamišljao je već Tommyjev ođuševljen izraz lica. Njegov će sin sjediti i zadivljeno promatrati ručice i nožice. Tommy još nikad nije bio u blizini dojenčeta; bit će očaran. Prvi će zapažati svaku sitnicu. I bit će, nema sumnje, nagrađeni prvim smiješkom.

Opet uzme pismo i pročita ga. Neka se mala zove Beth, odjednom mu padne na pamet. Elizabeth Jeffers. Osjećao ju je već u svom naručju, laganu kao perce, u ružičastom povoju,

123

priljubljenu uz njegova prsa.

Poslao je brzojav i zatim napisao pismo na šest stranica.

Ruth je dobila brzojav u subotu, a u nedjelju je stigao Tomu odgovor.

»Dušo,

Prvoga rujna. Tko je Beth?

Tvoja Ruth«

Poslao joj je odgovor u nedjelju uvečer. U ponedjeljak se pred švicarskim pansionom pojavio opet onaj mladi poštar na biciklu.

»Srce moje,

Elizabeth Jeffers naša je kćerka.

Ponosim se Tobom, Tom.«

Nakon tih brzojava stizala su pisma. Pisali su svaki dan. I svakog se dana radovali pošti.

* * *

Tom je pisao i kad je otputovao u New York. Pripremio je sa K. C. već četiri filma i upravo su namjeravali napisati scenarij za peti. Rad je bio vrlo unosan. Budući da je

imao sina koji nikad neće moći sam zarađivati za život, Tom je htio, kao pedesetogodišnjak, prikupiti što više novca i ostaviti mu ga za budućnost. Pristao je da surađuje s nadarenom K. C. jer jednostavno nije smio odbiti tako bogatu zaradu.

Doputovavši u New York, svaki bi put odsjeo u hotelu, ali proveo bi dvije–tri noći kod K. C. Njihovi su spolni odnosi bili razuzdani... strasni, požudni i raznoliki. S druge strane, u njima nije bilo nikakve romantike ni ljubavi. Bili su strani Tomovoj duši, no tijelo mu je žudjelo za njima. Podsjećali su ga na narkomaniju: dok bi dobivao svoju dozu, uživao bi i osjećao se božanski, a kad bi se to završilo i neposredno bi djelovanje oslabilo, bio bi potišten i izbjegavao bi svoj pogled u zrcalu.

Nakon svojih bi spolnih bitaka zaspali iscrpljeni, a Tom bi, čim bi se probudio, otišao pod tuš i dugo ostao ondje. Napokon je spoznao da pokušava sprati sa sebe sve ostatke zajedničkih trenutaka u krevetu. K. C. zadirkivala ga je zbog tih dugih tuširanja,

124

nazivala ga pretjerano osjetljivim, govorila mu kako on, po svoj prilici, i ne voli seks, kako je, sudeći prema svemu, u duši pravi čistunac. Naposljetku je shvatio da ona ima pravo: zaista ne voli »seks«, poslije takvih se spolnih odnosa osjeća praznim i utućenim.

Nije mogao o tom razgovarati s njom. Njegovi su osjećaji prema njoj bili, zapravo, uvredljivi. Pitao se da li je zadovoljavaju njihovi akrobatski položaji. Očito nije jedini muškarac s kojim ona spava. Slušao je kako je zovu telefonom deseci muškaraca Dvojica–trojica su je čak htjeli posjetiti baš dok su ona i Tom radili, ili jeli, ili se ljubili, pa ih je morala otjerati s kućnog praga. Pitao se je li njen odnos s bilo kojim od njih dublji nego što je s njim. Nadao se da jest.

Iako je želio napisati i peti scenarij, nekako je oklijevao i bojao se latiti tog novog posla Već je pisao K C. o Ruth... o svojim namjerama da se oženi. Stoga se sada bojao da će mu K. C. praviti teškoće. Ušao je vrlo oprezno u njen stan tog srpanjskog ponedjeljka.

Bojazni su mu bile

neosnovane. Dobila je njegovo pismo, htjela mu je čestitati zbog budućeg braka i predložila je da se odmah prihvate posla. Kad je prošao taj dan i ona je, očito, shvatila njegov novi položaj, odahnuo je i počeo se opuštati. Marljivo su radili četiri dana, prepirući se oko svake pojedinosti kao i obično. Svakog bi dana počeli oko devet i završili oko četiri sata.

Čim bi prekinuli posao, Tom bi smislio neku ispriku i žurno otišao. Dugo bi šetao, navratio se u zoološki vrt, ili u muzej, ili u knjižaru, zatim bi večerao sam i pisao Ruth.

U petak ujutro otvorila mu je vrata služavka i rekla mu da je K. C. Barkley još u krevetu. Uvela ga je u dnevnu sobu i ostavila ondje. Za desetak minuta ušla je K. C. u jednostavnoj ružičastoj pamućnoj spavaćici. Kosa joj je bila raščupana i nije se našminkala. Prišla je divanu i sjela na nj podvukavši noge pod sebe.

— Zdravo – reče mu vrlo mekim glasom.

— Što je?

— Ah, jutros sam užasno

125

sjetna – odvrati ona, okrene lice u stranu i turobno se zagleda pred sebe.

Udaljen od nje samo metar i pol, opazi joj suzu na obrazu, i taj ga prizor dirne. Još nikad je nije vidio bez šminke, upadljivo ranjivu. Negdje duboko u njemu zazvonilo je zvonce za uzbunu, ali on se nije obazirao na njega; prišao joj je i sjeo pokraj nje na divan.

— Želiš li pričati o nečemu? – predloži joj, spreman da sluša.

Ona mu spusti glavu na krilo plačući tiho.

Gladeći joj kosu, pitao se koji se to vrag zbiva. Ovakvo je držanje potpuno odudaralo od nje. Osjećao se kako mu vlažnim obrazom trlja strateške točke. Okrene je da bi je poljubio. U tom je trenutku iznenadi i spazi joj pobjedonosan sjaj u očima i smiješak koji nije na vrijeme izbrisala, te shvati da mu je pripremila klopku. Sve je to, kao što je u prvi tren i posumnjao, obična predstava.

Izvuće se ispod nje i ustane. Zapazivši mu izboćinu na hlačama, zaključila je da joj je pothvat uspio i da se digao da bi se svukao. Raširi ruke, ispruži

noge i podigne spavaćicu do struka, otkrivajući vlažne crne kovrče i topla zavodljiva bedra.

Tijelo mu se naginjalo samo od sebe prema njoj, pa je potražio pogledom pomoć. Oči mu se zaustave na suvremenom kipiću kraj divana Ta ga je apstraktna skulptura zanimala od prvog trena i često se pitao što prikazuje. Podsjećala ga je na stablo koje se njiše na vjetru; ali ovaj je put vrlo jasno razabrao da je riječ o trudnici. Ukoči se i tjelesna mu se tempratura snizi tri stupnja, kao da ga je netko bacio u hladno švicarsko planinsko jezero.

Uspravi se gurajući košulju u hlaće i priđe prozoru. Nasloni se na njegov okvir dajući joj vremena da se sabere. Za trenutak je zapanjeno buljila u njega, nije ga mogla shvatiti, a onda ućini što joj je prvo palo na pamet. Baci na njega željezni kipić. Vrlo je dobro gađala. Bila bi ga pogođila u potiljak da nije začuo njenu kretnju i naglo se okrenuo. Teška mu skulptura samo okrzne obraz. Dok ga je užasnuto gledala, dugačka posjekotina na obrazu postane jarkocrvena.

Nije gotovo ni osjećao bol.

126

Znao je samo da je za dlaku izbjegao veću opasnost nego što je bol od udarca.

— Razumiješ? – prozbori izvadivši maramicu i nastojeći njome zaustaviti krv.

Samo je kimnula Bez riječi.

— Možemo surađivati i ubuduće – nastavi on. – No to je sve. Za sva vremena Pokušaš li još jednom nešto ovakvo, među nama je svršeno.

— Razumijem. Oprosti mi, Tome.

— Kako bi bilo da radimo sutra i nadoknadimo današnji dan?

Opet je nijemo kimnula Kad je izišao iz stana, legla je poleduške na divan i iskreno zaplakala znajući da ga je zauvijek izgubila.

Za sljedećih su šest dana obavili golem posao radeći uspješnije nego ikada, bez seksualne napetosti koju je ona uvijek stvarala i koja ih je ometala u poslu.

U subotu se vratio u Maine, gdje ga je čekalo Ruthino pismo.

»Dragi Tome,

Upravo sam razmišljala o

seksu i želim Ti odati što sam spoznala.

Spolni odnosi s Brunom bili su poput klasične glazbe. Spori, lijepi i programirani. Nikad ih nisam zatražila, ali kad bi došlo do njih, godili su mi Jednostavno, bili su ugodni. Katkad nisam uspijevala ostati budna.. spavaš li i Ti za vrijeme simfonija?... no uvijek bih se probudila na vrijeme i osjećala se zadovoljna na svršetku koncerta.

Spolni odnosi s Peterom bili su poput rokenrola. Divlji, donekle životinjski. Zanio bi me ritam, katkad bih razabrala nekakvu melodiju, no seks je kod njega bio površinski. Razumiješ me? Nikad me nije duboko dirnuo. Zaustavio bi se svijet i bljesnule bi zvijezde, ali to bi bila tlapnja. Probudivši se sutradan ujutro, imala bih dojam da sam ga usrećila, no srce mi nije bilo puno. Kao da sam pojela neki slatkiš... jedan sat bih imala energiju, ali ne bi bilo prave sitosti.

Spolni odnosi s Tobom, srce moje, za mene su džez. Izviru iz duše. Budeći se svakog jutra, punih devet godina, znam tko sam zato što se mogu odrediti s

127

obzirom na Tebe.

Volim Te, Tome, Tvoja Ruth.«

* * *

Tom je bio vrlo zauzet cijelog ljeta. Bojeći se da će, ako ne bude imao pune ruke posla, teže podnijeti čekanje do 1. rujna, kad je trebalo da doputuje Ruth, brzopleto je obećao K. C. da će završiti scenarij do kraja kolovoza. Stoga je morao raditi kao mrav.

Istodobno je preuređivao kuću. Promijenio je tapete, zastore i sagove.

Pažljivo je proučavao svako Ruthino pismo i pokušavao odgonetnuti koliko se oporavila. Činilo mu se da je sada već mnogo jača nego u početku. Prije se, gotovo u svakom pismu, uzrujavala zbog malog Pietra. Jednom je napisala:

»Ne razumijem svoj postupak, Tome. Uistinu sam zabrinuta zbog sebe i pitam se što mi nedostaje u karakteru. Kako se može majka odreći djeteta? Kako sam ga mogla onako napustiti? Prođe i

nekoliko sati da ne pomislim na njega. A kad i razmišljam o njemu, podnošljive su mi te misli. Zaboga, zaista sam čudovište. Ne vjerujem da me želiš takvu.«.

Razmišljao je o tim rečima, pokušavao je gledati s njenog stajališta i pronaći iskrene riječi i misli koje bi je utješile. Napisao joj je ovo:

»Što se tiče djece, čudan je život. Tommy nije, gledajući biološki moj, a neće biti ni Elizabeth. No oba su djeteta potpuno moja. Da, moja su duševno. Ne bih ih mogao voljeti više ni da su mi rođena djeca (Elizabeth je već za mene stvarno biće. Katkad se budim noću i osjećam je u naručju. Čudno, zar ne?)

Ljudi su potrebni jedni drugima, i to ih veže. Evo, Ti i ja trebamo jedno drugo da bismo se upotpunili. Potrebni smo jedno drugom da bismo ispunili prazninu koju, kako smo otkrili, ne može ispuniti nitko drugi.

Vjerujem da se to događa i između djece i roditelja. Potreban sam Tommyju. Oduvijek. Potrebno mu je ono što mu mogu jedino ja priuštiti.

128

Ispunjavam mu život maštom i sigurnošću. Nastojim mu dati ono što mu treba za sreću.

Tako ćemo postupiti i prema Elizabeth. Okružit ćemo je, koliko god budemo mogli, ljubavlju i sigurnošću. Pripremit ćemo je za život tako da može visoko dići glavu i reći ponosno: – Ja sam Elizabeth Jeffers, jedinstvena na svijetu. Barem mi tako govori tata.

Žalosno je, vrlo žalosno, što nisi mogla tako učiniti s Pietrom. Uskratili su Ti sve ono što roditelji žele i moraju raditi s djecom. Nisi mu se smjela približiti i postati mu prisnom. Nisi mu potanko upoznala tijelo, jer Ti nisu dopustili da se brineš o njemu. Ne poznaš mu dušu, jer nisi mogla biti uz njega i gledati ga kako se razvija i raste.

Nisam nikakav psihijatar, srce moje, ali čini mi se sasvim prirodnim što Ti ne nedostaje Pietro. On je za Tebe stranac. Istina, rodila si ga, izišao je iz Tvog tijela, ali mnoge žene radaju svake godine i potom daju djecu na usvajanje. Upravo to si i Ti učinila... samo što si živjela s obitelji koja ga je usvojila i gledala si ga izdaleka

dvije godine. Prošla si vrlo loše. Nijedan sud ne bi dopustio majci, koja se morala odreći svog djeteta, da nastavi živjeti u djetetovoj biizini.

Budući da Te poznam vrlo dobro, draga moja Ruth, znam da ćeš se uvijek osjećati donekle krivom zbog toga. Svako ima svoje jade. I ja ih imam. Žena mi je poludjela. Nisam potpuno nevin. Aii ne podnosim osjećaj krivnje, Ruth. Krivnja je najrazorniji osjećaj. Ne smijemo dopustiti da nas uništi. Naša će uzajamna ljubav djelovati, nadam se, kao lijek. Moramo uljepšati život jedno drugome. Moramo se oduprijeti krivnji koja nas vuče u ponor i prihvatiti život koji nas vuče uvis.«

Osvanuše posljednji dani kolovoza. Sad je već bilo jasno da će scenarij završiti na vrijeme. Napokon se približio Ruthin dolazak.

Ali nije mu htjela otkriti kojim će avionom doletjeti... nije mu htjela odati ni kojeg će dana doputovati.

»Ne bih htjela da se brineš zbog mene, Tome,« pisala mu je. »Doći ću, budi bez brige. Ako

129

se avion sruši nasred oceana, Beth i ja doplivati ćemo do Mainea. Nepotopljiva sam.

Ne bih htjela da me dočekaš na aerodromu. Želim sama doći k Tebi. Svojim vlastitim nogama, u vrijeme koje izaberem, na svoj način. Imao si pravo kad si rekao da želim doći kao ravnopravna osoba.«

Potom je Tom poslao u Švicarsku posljednje pismo:

»Više Ti neću pisati. Ako budeš htjela čuti opet nešto od mene, morat ćeš mi se toliko približiti da ćeš mi čuti glas. Ili, još bolje, morat ćeš biti tako blizu da ćeš mi čuti kucanje srca.

Jedva čekam da Ti dotaknem tijelo. Više ne mogu izdržati bez Tebe. Sjeti se svih erotičnih položaja o kojima si čula, ili čitala, ili ih zamišljala. Sve ćemo ih iskušati.

Dva puta. A najbolje i tri puta. Čeznem za Tobom kao što čovjek slomljene vilice čezne za kruhom. Bit ću nezasitan!

Cijelo sam jjeto čitao Tvoje natuknice o vjenčanju i prešućivao ih. Mislim da je tek sada pravo vrijeme. Tko zna,

možda Te i zaprosim. Vidjet ćemo znaš li još peći pitu ođ jabuka kao nekoć i ljubiti slatko kao prije. Ne obećavam ništa, ali možda ćemo ozakoniti našu vezu.

Obožavam Te, ljepotice moja. Pribavio sam dozvolu za vjenčanje još 18. srpnja. Neđostaje mi samo mlada. Ah, sitna pojedinost! VOLIM TE... DOĐI OVAMO... ODMAH. VIŠE NE MOGU ČEKATI... POTREBNA SI MI.«

Ruth se zaustavi pred bijelom kućom, uvjerena... na osnovi Tomova opisa... da tu žive Ellisovi.

Bila je umorna od vožnje avionom, zgrčena od dvosatnog sjedenja u autu i veselija nego ikada.

Polako iziđe iz automobila i krene prema širokoj verandi. Vrata se otvore prije nego što je podigla ruku da bi pokucala.

Pojavi se niska, sijeda žena i zagleda u nju kao da je priviđenje.

— Tražim Toma Jeffersa – progovori uznemireno Ruth zaboravivši da je pozdravi.

— Napokon. – odgovori

130

Emma Ellis. – Stanley, dođi ovamo. Nećeš vjerovati svojim očima – Okrene se i obrati opet pažnju ženi pred sobom. – Dobar dan, Ruth – izusti vrlo blagim glasom uhvativši Ruth za nadlaktice. – Ostat ćete Ovdje, zar ne?

Ruth kimne.

— Da, ostat ću, gospođo Ellis – reće. – Ali kako ste znali da sam to ja?

U tom trenutku začuje čvrste korake i ugleda visokog muškarca bijele brade, koji se upravo pojavio iza ugla.

— Ruth! – prozbori on i ljubazno se nasmiješi, a onda se naglo uozbilji. – Doselili ste se ovamo? Zauvijek? – Kad je klimnula, on doda: – Jer, ako ne namjeravate ostati ovdje, neću vas odvesti u susjednu kuću.

— Ostat će ovdje, Stanley, već mi je rekla. Nego, Stan – nastavi Emma donekle plaho, jer nije htjela zbuniti Ruth, a istodobno nije mogla obuzdati uzbuđenje – pogledaj što je donijela.

— Što? – upita on smeteno.

Emma, opet plaho, ispruži ruku i lagano dodirne Ruthin

trbuh.

— Dijete, Stanley – reče.

— A! – Stanleyju pocrveni naborano lice. – Hm, baš zgodno. Neće nam nimalo smetati klinac.

Ruth se glasno nasmije, korakne prema njemu i poljubi ga u obraz. On joj smeteno potapša ruku.

— Drago mi je što ste došli – promrmlja.

— Još nigdje nisam naišla na takvu dobrođošlicu – izusti Ruth.

Stanley i Emma pogledaju se i nasmiju.

— A tek vas čeka prava dobrodošlica, nije li tako, Emma?

— Da, baš je tako – složi se Emma i uhvati je za ruku. – Hajdemo.

— Tommy upravo sadi sjemenje nevena koje smo nedavno nabavili – dovikne za njima Stanley. – Maloprije sam bio kod njega.

— A Tom i Robby su otišli u šetnju. – reče Emma.

— Da Hoćete da odem po

131

njega? – zapita Stanley.

— Nemojte – odgovori Ruth nakon kratke stanke. – Radije bih se upoznala s Tommyjem nasamo.

Ostavivši Stanleyja na verandi, Ruth i Emma produže puteljkom.

— Tommy, dođi ovamo – dovikne Emma kad su se približile kućnim vratima. – Imam iznenađenje za tebe.

U sljedećem trenutku izviri zgodan smeđokos mladić, visok kao i Ruth, ali bezazlenih, radoznalih očiju, kao i malenog djeteta Zastane, zatim potrči u susret i zagrli blatnim rukama Ruth.

— Došla je Ruth, došla je Ruth – zapjevuši. – O, napokon ste došli. Napokon ste došli.

Ona mu ovije ruke oko vrata i htjede ga čvrsto zagrliti, ali on osjeti nešto izmedu njih i ustukne.

— Prilićno ste debeli, zar ne? – reče gledajući joj izbočen trbuh. Ruth za trenutak pogleda svoju žućkastu bluzu i opazi posvuda na njoj blatne otiske prstiju.

— Ne, Tommy, nisam

debela Znaš li što je to? To je tvoja nova prijateljica – Nesvjesno je upotrijebila njegovu čarobnu rijeć: prijatelj. – Imat ću bebu. – Brinut ćemo se o njoj, hraniti je mlijekom iz boćice, poslije ćemo je učiti hodati i govoriti, a ti ćeš je naučiti sve o cvijeću i biljkama

Oduševio se, a i ona Nisu ni opazili Emmu Eliss dok se povlaćila prema vratima i tiho ih zatvarala iza sebe.

— Hoćeš mi pokazati svoj staklenik?

— O, da da – Oponašao je Tomove kretnje.

Uhvativši je za ruku, povede je u toplu, mirisnu, suncem obasjanu prostoriju i poćne joj potanko opisivati biljku po biljku. Pažljivo ga je slušala jer su i nju zanimale, i znala je već da će se njih dvoje dobro slagati,

— Tommy – progovori ona kad je zašutio trenutak – znaš što?

— Što? – Zaiskre mu se oči.

— Užasno sam ogladnjela A ti?

— Gospođa Ellis veli da sam uvijek gladan. – Najednom se snuždio. – Ali ja ne znam ništa

132

pripremiti.

— Neka ja ću. Dobro kuham.

— Kad biste barem mogli i mene naučiti – reče on čeznutljivo.

Ruth ga uhvati za ramena i pogleda ga u oči.

— Obećavam ti da ću te naučiti kuhati – reče mu.

— Zaista? O, baš mi je drago što ste došli. – Opet je zagrli blatnim rukama.

Ruth zažmiri uživajući u njegovoj prostodušnoj dobrodošlici, a onda se nasmije.

— Dobro, hajdemo sada u kuhinju, ortače – predloži mu.

Tommy je povede.

O jelovniku su se morali nagoditi. Ruth je odbila kruh s maslacem i pekmezom, a on kajganu. Napokon su se dogovorili da će pripremiti prepečene sendviče sa sirom. Tommy napomene da moraju prirediti četiri: jedan za nju, jedan za njega, jedan za Toma i jedan za Robbyja.

Pokazala mu je kako se kruh maže maslacem i kako se unutra stavlja sir. Upravo mu je

objašnjavala da se sendvići moraju prepeći s obje strane, kadli su se naglo otvorila vrata i unutra je uletjelo nešto veliko i crno, zaustavilo se pred njenim nogama, zalajavši kratko, i počelo veselo mahati repom.

— To je Robby – reče Tommy ponosno.

Budući da je pas pristojno sjeo, Ruth čučne da bi ga pozdravila. U tom ju je položaju zatekao Tom.

— Tata, Ruth me uči kako se pripremaju prepečni sendviči sa sirom – uzvikne Tommy. – Zar nije to divno?

Počne pažljivo opisivati cijeli postupak dok su se Ruth i Tom nijemo gledali.

Tom se nije mogao od iznenađenja ni pomaknuti. Nije mogao vjerovati svojim očima. Ruth je u njegovoj kuhinji kao da je tu oduvijek.

Pokušala se dići, ali to joj nije bilo lako.

— Čini mi se da sam preteška – reče mu i smeteno se nasmije.

U tren oka joj je prišao i kleknuo kraj nje. Uhvati je ispod pazuha, dotakavši joj pri tom

133

prsa, i oduševljeno se nasmiješi zapazivši joj na bluzi otiske blatnih prstiju. Ustadoše složno, kao da su im tijela srasla. Zagrlio ju je, osjećajući njenu toplinu, znajući da nikad nije izgledala ljepše nego u tom trenutku, iako se gotovo rušila od umora, bila raščupana i imala prljavu bluzu. Ušla je u njegov dom, očarala mu sina, došla je zauvijek k njemu.

Polako se nagme prema njoj i poljubi je u čelo. Potom joj, vrlo blago, dodirne ustima usne.

— Ostat ćeš ovdje – reče joj. Bio je to zaključak, a ne pitanje. Pa ipak, htio je to ćuti iz njenih usta.

— Ostat ću. Više me se nećeš riješiti. Makar me izbacio iz kuće, pobjegao daleko od mene, urlao na mene, premlatio me na mrtvo ime, ostajem ovdje. Kud puklo da puklo. Pronašla sam svoj dom. Čudim se samo što mi je za to trebalo toliko vremena.

— Ruth, bi li trebalo okrenuti sendviče? – upita Tommy.

— Da vidimo, dušo. – Uhvativši Tomovu ruku kao utopljenik, ona priđe štednjaku i

pogleda donju stranu sendviča. Bili su već smeđi.

— Tako je, Tommy. Izvrsno si odredio vrijeme. Pokušaj okrenuti sve sendviče.

Šutke stojeći jedno pokraj drugoga i priljubivši obraz uz obraz, gledali su Tommyja kako pažljivo okreće sendviče, zadovoljan svojim uspjehom.

— Dođi – prošapče Tom i povede je u radnu sobu. Kad su ušli, opet je zagrli. – Jedva čekam da ti dodirnem tijelo.

Ruth mu ovije ruke oko vrata, i odmah je buknula negdašnja strast, još jača zbog duge razdvojenosti i čežnje. Pripiše se usta uz usta i nesputano počeše lutati ruke.

— Zar ćete se vas dvoje stalno ljubiti? – upita ih s praga Tommy.

— Ne, nećemo stalno – odgovori mu otac privremeno popustivši zagrljaj i zagledavši se Ruth u oči.

134

— Ne pusti me nikad više, Tome – prošapće ona.

— Neću. Više ničega nema između nas. – U tom trenutku, baš kad ju je opet zagrlio čvršće, zakoprca se dijete. Naglo je ustuknuo, zapanjen i istodobno oduševljen.

Ruth se nasmije, a on joj nježno pogladi trbuh.

— Oprosti kćerkice, nehotice smo te prignječili –

prozbori on.

Pogleda Ruth. – Više se ništa neće ispriječiti između nas... ne računajući bebe.

— Mislim da su sendviči gotovi – napomene Tommy.

— Dobro, sine – odvrati sretno Tom i zagrli jednom rukom njega, a drugom Ruth.