17. STOLJEE

1.1. OSNOVNA OBILJEJA:

- Veliko stoljee, klasicistiko stoljee: reda, discipline, metode - Vrijeme Richelieua i Luja XIV. - slika 17. st. bila je idealizirana u 19. stoljeu (izmeu 1830. i 1850.) zbog politike situacije tog razdoblja (govorili su da je u 17. st. bio uspostavljen sklad izmeu monarhije i klasicizma) - francuski klasicisti djeluju u ime univerzalnog razuma - klasicistiki pisac obraa se ne obraa ovjeku svih vremena, nego ovjeku razliitih klasa svog vremena, a to je estit ovjek (honnte homme) odnosno estitost (honntet (u to vrijeme je to bio ideal ovjenosti)) - refleksija o dosegnutom, o tekovinama renesanse i antici, ali ih oni nisu slijepo oponaali ve kritiki gledali - konstituira se moderni francuski jezik - pojavljuju se nove knjievne vrste

1.2. UVOD:

- pogreno je poistovjeivati itavo razdoblje 17. stoljea s klasicizmom (to se dugo prakticiralo)! 1.2.1. PRVA POLOVICA 17. STOLJEA doktrina klasicizma je bila tek u nastajanju i suprotstavljala se ostalim poetikama (npr. baroka). Izmeu baroka i klasicizma javlja se struja precioznosti. Ideal heroja i estitosti, u drugoj polovici 17. stoljea samo ideal estitosti.

Precioznost s jedne strane je jedna od krajnjih i zavrnih konsekvenci baroka, a s druge strane klasicizam je od te iste precioznosti preuzeo neka od svojih obiljeja.

Sama doktrina, tj. poetika klasicizma je dovrena i ope priznata 1660. kada poinju pisati Boileau i veina klasicista! Strogim pravilima doktrine dodat e pravilo ukusa, to je znailo odreenu stvaralaku slobodu.

Prvi dio stoljea od 1600. do 1660. je razdoblje puno nedoumica, odmjeravanja snaga i otvorenih politikih bitaka, oduevljenja novom znanou, ateizma. U tom prvom dijelu koegzistiraju ideali baroka i nastupajueg klasicizma.

1.2.2. DRUGA POLOVICA 17. STOLJEA od 1660. do kraja stoljea. Vrijeme dolaska na vlast Luja XIV. Izbora nema, samo je jedan heroj, a to je kralj.

1.2.3. TO JE KLASICIZAM?

1. knjievna doktrina 2. knjievni pokret 3. knjievnopovijesni period

Vremenski se prostire na 25 godina apsolutne monarhije Luja XIV.

Pisce koje smatramo velikim klasicistima piu izmeu 1660. i 1685. Sve dok postoje termini estitost i estit ovjek dotle ne postoji termin klasicizam (classicisme), a ni tadanji veliki pisci nisu se smatrali klasicistima. Rije classique (imenica i pridjev) u prvom rjeniku Francuske akademije oznaava one autore koje tradicija smatra provjerenim uzorima i koji su stoga pogodni za promatranje u klasama, tj. u kolama. Dakle termin classique oznaavao je tekstove grke i rimske antike. Stari pisci (Les Anciens) u tom razdoblju imaju aureolu klasinih modela, a tu istu aureolu savrenstva e kasnije priznati piscima 17. st.) -> za njih e naziv classique postati uobiajen u 19. stoljeu kada ih se poinje suprotstavljati romantiarima. Svi su oduevljeni Descartesom i slobodnom milju. Knjievnost ima veliku vanost u drutvu! Sve drutvene grupe koje imaju priznat utjecaj u ivotu drutva, ako dre do sebe, moraju sudjelovati u ivotu knjievnosti. U 17. stoljeu poinje moderna francuska kultura.

1.2.4. POVIJESNI KONTEKST:

1. Henrik IV. umire 1610. 2. regentkinja Marija de Medici (jer je Luj XIII. maloljetan) 3. Luj XIII. + kardinal Richelieu prvi ministar (od 1624. smrti 1642. najvanija linost u Francuskoj) 4. regentkinja Ana Austrijska (majka Luja XIV. koji je maloljetan) + vlast uz pomo kardinala Mazarina (suradnik Richelieua) 5. Luj XIV. Kralj Sunce

S poetkom apsolutne monarhije poinje dokidanje feudalnog svijeta, s time i ideal heroja. Ve nekoliko stoljea francuski kraljevi pokuavaju ojaati monarhiju da omogue primjenu i potivanje kraljevih naredbi u cijeloj zemlji. Apsolutna monarhija ostvarila se tek za vrijeme Luja XIV.

Glavni neprijatelj kralja: feudalno plemstvo, jansenisti Glavni saveznik kralja: trei stale (graanstvo), crkva (kardinali Richelieu i Mazarin praktiki prvi ljudi kraljevstva prije dolaska Luja XIV.)

Prije Luja XIV. -> Henrik IV. i Luj XIII. koji su takoer eljeli uspostaviti apsolutnu monarhiju, ali im je za to trebalo vie od 60 godina i naili su na mnotvo problema. Plodove njihovih napora ubire tek Luj XIV. nakon 1660.

Henrik IV. preobratio se s katolicizma na protestantizam i zbog njega je usvojen Nantski edikt 1598. godine. Za njegova vremena umjerena monarhija. Nastojao je modernizirati poljoprivredu, razviti trgovinu i manufakturnu proizvodnju.

Vrijeme dolaska na vlast regentkinje Marije de Medici poetak je stvaranja fronde (plemike pobune protiv monarhije).

Richelieu najenerginiji borac za apsolutnu monarhiju. elio ukinuti Nantski edikt, nije mogao,

ukinuo ga je Luj XIV. Trudi se kontrolirati kulturni i knjievni ivot, pruajui za uzvrat piscima mecenatstvo. 1635. godine osniva Francusku akademiju jer je na taj nain elio oslabiti utjecaj salona i privatnih akademija!

Mazarin nakon smrti Luja XIII. na vlast dolazi Mazarin (s Anom Austrijskom) i poinju se stvarati fronde koje izmeu 1648. i 1652. godine poprimaju dimenzije graanskog rata. Dakle, sredinom stoljea privreda zemlje je u potpunosti iscrpljena. Pobuna frondista zapoinje 1648. godine kao pobuna sudsko-inovnike buroazija. Plemii se pridruuju frondi. Fronda e biti napokon svladana 1652. godine.

Apsolutna monarhija Luja XIV. naziva se i Boanskom monarhijom, a sam Luj XIV. naziva se Kralj-Sunce. Otpor apsolutnoj monarhiji pokazuju jansenisti prema kojima je monarhija stroga. Zbog toga jansenisti stvaraju jednu od najizrazitijih traginih vizija u cijeloj povijesti francuske knjievnosti, i to posredstvom svojih velikih pisaca Pascala i Racinea. Apsolutna monarhija ne poistovjeuje se ni s jednom drutvenom klasom pa zato postaje sinonim za politiku ravnotee. Apsolutna monarhija Crkvu nikada nije eljela prihvatiti kao jaku i samostalnu pa ju je namjeravala podrediti svojim ciljevima (ckrvenjaci su bili nazivani partijom bogomoljaca). Luj XIV. izravno i sam sudjeluje u svim dravnim poslovima i odlukama, ukida funkciju prvog ministra. Oslonio se na trgovakog sina Colberta koji s uspjehom radi na unapreivanju financija i trgovine. Troio je puno novaca, od 1671.-1681. gradi se Versailles. Od 1685. godine pa nadalje moemo uoiti osporavanje i krizu apsolutne monarhije. Te godine je Luj XIV. ukinuo Nantski edikt jer je elio biti katoliki kralj i postii presti izvan Francuske. 1715. godine Luj XIV. umire i 2o milijunska Francuska doekat e njegovu smrt s osjeajima izrazitog neprijateljstva. tovie, narod Pariza ispratit e ga s otvorenim izrazima mrnje.

1.2.5. ESTITOST

Neka vrsta vize za pristup novoj aristokraciji. estitost je otvorena ljudima razliita podrijetla, to znai obrazovanoj i monoj buroaziji. To je i dalje elita, ali ta elita ne pripada unaprijed automatski priznatim kvalitetama. Sada se eliti pripada zbog osobnih zasluga i kvaliteta koje se moraju stalno potvrivati u drutvu estitih ljudi. Vana je konverzacija, u tom razdoblju tiskaju se brojne rasprave o umijeu konverziranja. Umijee konverziranja je bilo mjerilo prema kojem je estit ovjek mogao razabrati s kim se moe druiti. U tom umijeu se ispreplie estetsko i moralno i to je jedna od najvanijih znaajki francuskog klasicizma. Raaju se pisci moralisti to nikako ne znai moralizatori! Francuski moralist uspostavlja vezu izmeu problema duha i problema ivota. Neki moralisti su Pascal, La Rochefoucauld i Molire. Tenja estita ovjeka k univerzalnosti upuuje na kartezijanski racionalizam kao vlastitu filozofsku svijest koja govori da je razum uvijek isti i da je razum pravino raspodijeljen te da ga svi ljudi imaju podjednako. Grad kao organizirani prostor u kojem ive razumni estiti ljudi nije vie spreman prihvaati razliitost, ako je ona izrazito neadaptirana novom idealu razumnosti. Posebno smetaju i uznemiravaju figure i prizori bijede: prosjaci, skitnice i uope besposliari. Michel Foucault je analizirao tu pojavu u knjizi Povijest ludila u epohi klasicizma u poglavlju Veliko zatvaranje gdje zatvaranje ima smisao utamnienja ili zatoenja. 1656. godine

kraljevskim dekretom se u Parizu osniva Opa bolnica (Hpital gnral) u koju odlaze prosjaci, skitnice, ljudi bez posla itd. Politiki moral estita ovjeka izraava se u traenju zlatne sredine (juste milieu). To je odbijanje partije bogomoljaca, tj. Rima i feudalnog teokratskog svijeta s njegovom inkvizicijom i tiranijom. Juste milieu oituje se takoer u uvjerenju da ovjek nije, kao to je formulirao Pascal ni aneo ni ivotinja, tj. ni aneo ni sotona nego samo ovjek. estit ovjek si postavlja problem ukusa kao poziv na osvajanje univerzalne estetske svijesti.

1.2.6. SALONI

U prvoj polovici stoljea estiti ljudi nalaze se u krugu aristokratskih salona, jedan od najslavnijih je salon markize od Rambouillet. S obzirom na oslabljeni poloaj plemstva, saloni su postali stanovita potreba novog drutvenog ivota aristokracije. Slavna markiza smatrala je da e pridonijeti zanimljivosti i ivosti konverzacije ako u svoj salon pozove i pisce. Tako su oni dobili povlasticu da zalaze u njen, ali i u druge salone. Malherbe, Corneille, Voiture i drugi postaju esti gosti salona. Gotovo svi pisci su graanskog podrijetla i njihovo kooptiranje u aristokratski krug je socioloki gledano nova pojava. Ona e postati jo rasprostranjenija u drugoj polovici stoljea, nakon fronde, kada e salonima peat davati buroazija, a ne plemstvo. U dodiru sa salonima pisci sve manje nastupaju kao knjiki kabinetski ljudi, oboruani pedantnom erudicijom. Sve vanijim postaje umijee jasnog i ugodnog komuniciranja. Utjecaj sredine (salona) na pisca je znaajan. Pravi aristokrati najprije nisu prihvaali pisce, no nakon 2-3 desetljea u salonima se poinje raspravljati i o knjievnosti (do tada o moralu i psihologiji koje su zanimale ene) pitanja poetike. Dolazi do stvaranja nove publike koja je sastavljena i od aristokracije i od buroazije, publike estitih ljudi. Da bi parirao utjecaju salona, Richelieu je 1635. osnovao Akademiju. Zbog razliitih stalea salona dolazi do kompromisa -> plemii ne smiju biti surova i arogantan, a pisci u razgovoru trebaju izbjegavati sve to zvui pedantno i suvie specijalistiki. U doba Luja III. i Richelieua najpoznatiji salon je bio salon markize de Ramobouillet, a sredinom stoljea je to bio salon Madeleine de Scudry. U tim je salonima pedesetih godina u zaetku itava klasicistika knjievnost. Najpoznatiji teoretiar knjievnosti tada je Antoine Gombaud, obino nazivan chevalier de Mr. Drui se s Pascalom i naglaavaju obiljeje univerzalnosti estita ovjeka. Najee spominjana norma u ponaanju je uglaenost ili pristojnost (politesse) u ophoenju s drugim ljudima. Uljudnost estita ovjeka ima na neki nain demokratski karakter jer se obraa ovjeku kao ovjeku, a ne kao pripadniku neke vie klase. 1.3. POEZIJA

Predstavnici: Franois Malherbe, Franois Mainard, Honorat de Racan, Mathurin Rgnier, Thophile de Viau, Antoine Girard de Saint-Amant, Franois Tristan L'Hermite

1.3.1. Franois Malherbe

Utire putove modernoj francuskoj knjievnosti na modernom francuskom jeziku. Na prijelazu 16. u 17. stoljee koji se poklapa s prijelazom feudalnog drutva u apsolutnu monarhiju,

Malherbe se priklanja monarhiji i njezin je energini zagovornik. Iz Provanse je i tamo je doao u kontakt s talijanskim jezikom i knjievnou i 1587. objavio dugu poemu Pla svetog Petra (Les larmes de Saint-Pierre). Pjesma je tipino barokna: opsenost, puno metafora. 1605. dolazi u Pariz na dvor Henrika IV. i po kraljevoj narudbi pie stance u obliku molitve za kralja. Napisao je: Molitva za kralja Henrika Velikog na njegovu putu u Limousin (Prire pour le roi Henri le Grand allant en Limousin). Henrika prikazuje kao junakog, mudrog kralja. Stihovi su se svidjeli kralju pa je Malherbe postao dvorski pjesnik. elio je provesti reformu pjesnitva. Da bi je proveo trebao se obraunati s tradicijom likvidacija renesansne poezije. Dakle obraunao se s tradicijom prije svega Plejadom. Vie nema mjesta za uzviene ideale doktrine Plejade, koje zahtijevaju intelektualnu slobodu, koje od knjievnosti trae da ovjeku otkrivaju najdublji smisao ivota. Poezija u Malherbeovo doba treba biti ugodna uhu i ne zamarati duh. Zahtjeva da jedna oda, sonet ili stanca posjeduje strogu logiku disciplinu, da ih krasi jasnoa, preciznosti i osjeaj za mjeru. Treba biti jasan i koncizan da bi se misao shvatila odmah, bez napora i naprezanja. Malherbe je gramatiar te je njegovo znaenje mnogo vee za razvoj modernog francuskog jezika nego za razvoj francuske lirike. Nije pisao puno, a najuspjeniji je u ljubavnoj poeziji. Imao je uenike, vie o njima u nastavku.

1.3.2. Franois Mainard i Honorat de Racan

Uenici Malherbea. Mainard pisao je ode, sonete i stance u kojima je molio Boga i hvalio kralja. Naravno, taj ambiciozni graanin iz redova sudskoga stalea pri tomu je neiskren i kao pjesnik dosadan. Tematski je raznolikiji i kontradiktorniji pjesnik od Malherbea, dok je po stavu prema pjesnikom jeziku zaokupljen u istoj mjeri kao i njegov uitelj radom na jasnoi pjesnikog iskaza i doraenosti pjesnike forme. Jedna od njegovih najee citiranih pjesama je oda Lijepa starica (La belle vielle) koja zvui gotovo nekrofilski. Racan odan Malherbeu. Napisao Memoari za Malherbeov ivotopis (Mmoires pour la vie de Malherbe) i u njima je zabiljeio mnogo detalja o njegovu ivotu i radu. Vjerno je slijedio Malherbeovu doktrinu rada. Slavu je stekao pastoralnom poemom dramskog oblika Pastirski prizori (Bergeries) napisanom pod utjecajem Astreje Honora d'Urfa. Napisao je i Stance o samoi (Stances sur la retraite) u kojoj govori o tuzi nailazee starosti.

1.3.3. Mathurin Rgnier

Knjievno se suprotstavlja Malherbeu i to s pozicije tradicije humanizma. Po svom shvaanju jezika jedan je od posljednjih izdanaka Plejade, a njegov knjievni senzibilitet nosi obiljeja cjelokupne tradicije 16. stoljea. Smatra se Desportovim uenikom. Nostalgiar prolosti je, koji se zduno pokorava disciplini tradicije, tj. tradiciji i Horacija i Ronsarda dok Malherbe radikalno raskida s tradicijom, djelujui na tragu novih drutveno-politikih snaga koje pripremaju apsolutnu monarhiju u ime univerzalnog razuma. Rgnierova knjievnost zadojena idejama Montaignea ne vjeruje u univerzalnost razuma, te za razliku od Malherbea odbija se pokoriti ukusu i duhu nove drutvene elite. U povijesti francuske knjievnosti Rgnier je ostao prvenstveno kao pjesnik satiriar, autor esnaest satira (Satires) pisane su u aleksandrincu u skladu s doktrinom Plejade po kojoj je

aleksandrinac u francuskom jeziku najbolja zamjena za heksametar latinskih satiriara. U svojim satirama biljei siluete prolaznika, obrise parikih mostova, uline scene, sijela odrpanih pjesnika. Pored djelovanja Malherbea i Rgniera djeluje jo jedna skupina pjesnika koji su se udaljili od oba dvojice, to su Thophile de Viau i Sain-Amant.

1.3.4. Thophile de Viau

Protestan koji je preao na katoliku vjeru. Za svoj knjievni pseudonim uzima samo svoje ime, Thophile, kako ga i danas najee naziva knjievna povijest. Njegova najranija iskustva vezana uz pretjerani oev autoritet daju njegovu senzibilitetu peat nemira i bunta koji e kasnije nai obilnu hranu pri susretu s vladajuom politikom, idejnom i knjievnom klimom poetka stoljea. Noen svojim intimnim nemirom snanom tenjom za nesputanom potvrdom vlastite osobnosti i slobode Thophile nosi u sebi klicu koja e se bogato oploditi pri susretu s novim idejama o prirodi. Postaje prvi i vrlo smioni predstavnik francuskog slobodnog mislilatva (pense libre ili libertinage). Njegovo novo vienje svijeta pomae mu da osmisli svoju poeziju, da je oslobodi tradicije i dogmatskih natruha malherbovskog racionalizma, da od nje stvori poeziju slobode. Thophileova doktrina sree i slobode u sebi nosi zahtjev sree za sve ljude bez obzira na rasu, vjeru. Bio je emancipiran prerano, zbog toga je kanjen, zbog toga je prerano i tragino zavrio njegov ivot. Thophile se povezuje s onim slojem koji se suprotstavlja struji nailazeeg apsolutizma. Borio se protiv monarhije i zbog toga je smetao Crkvi. Zbog raspusnosti i bezbonosti 1619. je prognan iz Francuske. Kasnije je osuen na smrt. Bio je zatvoren i iscrpljen umire 1626. Njegova poezija odie senzualnou i velikodunou. Napisao je Gospodinu de L. o smrti njegova oca (A monsieur de L. sur la mort de son pre). U njegovim pjesmama isprepliu se osjeaji tjeskobe i sree u korist sree. Kod Thophilea i u tome je baroknost njegova senzibiliteta nema osjeaja traginoga. Njegovo vienje svijeta je ponekad zaista halucinantno kao u odi Tlapnje (Vertiges):

Potok tee uzbrdice; Na zvonik se krava penje; Krv se toi niza stijene; Zmije ljube medvjedice; Na vrh jedne kule stare; Guje deru leinare; Sunce zaas pomralo; Usred leda dim se pui; Vidim mjesec gdje se rui; Drvee se kretat stalo.

Barok Thophilea, kao i Cyranoa de Begeraca, proistjee iz novog vienja prirode na tragu Bruna i Kopernika. Njegova poezija pokazuje da je i libertinstvo jedan od vidova baroka u prvoj polovici 17. stoljea. U ranijem periodu napisao je ode Jutro (Le matin) i Samoa (La solitude). Kasniji stihovi posveeni su prirodi, kao oda Pismo bratu (Lettre son frre) koju Thophile pie iz tamnice. Objavio je stihove i u kolektivnim zbirkama u djelu pod naslovom Djela gospodina Thophilea

(Oeuvres du sieur Thophile).

1.3.5. Antoine Girard de Saint-Amant

Prijatelj Thophilea, a po svojim pjesnikim pogledima i stihovima moderan je nain Thophilea, a ne Malherbea. Pouen gorkim Thophileovim iskustvom nije u svoju poeziju izriito ugraivao slobodoumne ideje. Njegova prva zbirka pjesama naslovljena je Djela Saint-Amanta (Oeuvres de Saint-Amant). Bio je vrlo obrazovan, ali protivnik kabinetske erudicije. Napisao je odu Samoa (La solitude). Pie ju u isto vrijeme i pod istim naslovom kao i Thophile, ali kao i kod Tristana L'Hermitea neto kasnije rije je o samoi u dvoje. Pojava te teme u lirici 17. st. odgovara stanovitoj potrebi da se nesputani ivot u prirodi suprotstavi sve kruim drutvenim konvencijama ivota na dvoru i u salonima. Sklonost fantastinom, na granici sna i jave, spada u jedno od stalno prisutnih obiljeja u poeziji Saint-Amanta. Ostala djela: poema Snovienja (Visions), Ravo prenoite (Le mauvais logement), pjesma Kapris (Caprice). Pisao je i ljubavnu liriku, najvie utjecaja na nju je imao Marin. Djela: alopojka o smrti Silvije (Plainte sur la mort de Sylvie), Uivanje (Jouissance) nose izrazit peat marinizma. Na neki nain je pretea romantiara. Kritika 20. stoljea smatra Saint-Amanta, Thophilea i Tristana L'Hermitea predstavnicima baroknog senzibiliteta.

1.3.6. Franois Tristan L'Hermite

Posljednji je lirski pjesnik 17. stoljea. Izrazito je sklon sanjarenjima, nonim predjelima i ulnoj deskriptivnosti prirode i ljubavi. Poemu More (La mer) smatra se pravim remek-djelom baroknog osjeanja svjetlucave i hirovite vode. etnja dvoje zaljubljenih (Promenoir des deux amants) podsjea na Thophileovu Samou, a None strave (Les terreurs nocturnes) nastavljaju Saint-Amantova Snovienja. Nadasve je marinistiki pjesnik. O tome svjedoe brojne pjesme Plava kosa (Cheveux blonds), Ljepotica u crnini (Belle en deuil). Njegov izraziti marinizam donekle se pribliava precioznosti. Za ivota je izdao nekoliko zbirki pjesama Ljubavi (Les amours), Lira (La lyre). Napisao je nekoliko tragikomedija i jedan autobiografski roman.

U drugoj polovici 17. stoljea nemogue je govoriti o lirskoj poeziji u pravom smislu rijei, osim donekle u djelu La Fontainea. Razlog tome je sve sigurnije napredovanje apsolutizma i vjerskog konformizma.

1.4. PRECIOZNOST KAO DRUTVENA I KNJIEVNA POJAVA

1.4.1. UVOD

Termin precioznost pojavljuje se sredinom stoljea. Precioznost je onaj trenutak u razvoju duha i drutva kada knjievnost postaje drutvena igra, jedan od oblika ivota i saobraanja u drutvu.

Postoji uzajamna uvjetovanost drutvenog i knjievnog. Na prvi pogled precioznost je dah stanovite otmjenosti: ljupko avrljanje proeto blagom ironijom, svjetlucanje nakita, miris parfema. Smjeten u gradske palae uglednih plemia salon postaje neka vrsta plemikog utoita, simbol bespomonosti i prkosa aristokracije. U njima knjievnost zauzima prilino istaknuto mjesto. Sjecite je plemikih krugova neprijateljski raspoloenih prema apsolutnoj monarhiji, u njemu se kuju zavjere i otpor koji e kulminirati sredinom stoljea u Mazarinovo vrijeme, to jest u vrijeme fronde. Od sredine stoljea u salone ulaze i predstavnici buroazije koji prihvaaju aristokratsku mondenu eleganciju, ali u mnogo veoj mjeri unose smisao za moralnu i psiholoku analizu, djelujui u smislu vee emancipacije ovjeka kao jedinke. Tako se precioznost (kao uostalom drutvo i kultura u 17. stoljeu) iskazuje kao rezultat koegzistencije izmeu plemstva i graanstva. Utjecaj precioznosti i salona u knjievnosti bio je odluujui za razvoj poezije, romana i malih proznih vrsta kao to su pismo, portret, maksima.

1.4.2. POEZIJA

Poezija dobiva obiljeja precioznosti onda kada postaje neka vrsta produetka duhovite konverzacije u salonu, kada se pjesnik u velikoj mjeri poistovjeuje sa svojim sluaocima. Preciozni pjesnik treba biti vjet, delikatan, ugodan otmjenim damama. On zazire od vrtoglavih prostranstava baroka, njegov pjesniki svijet ne prelazi dimenzije salona.

Primjeri

BAROK PRECIOZNOST

slika preobrazbi, svijeta voda kristal ili pitko u kretanju i mijenama srebro

vihorni kovitlac, beskrajni snijeg fino tkivo koe, ples leptira, izbezumljeni ples bjelina ruke, sjena i duhova led srca

1.4.2.1. PJESNICI

Vincent Voiture najpoznatiji preciozni pjesnik prve polovice stoljea. Uope ne pie s namjerom da mu stihovi budu objavljeni. Tek nakon njegove smrti neak e mu skupiti stihove i objaviti pod tada uobiajenim nazivom Djela (Oeuvres). Voiturove pjesme bile su zapravo ili stihovana ilustracija zbivanja u najslavnijem parikom salonu toga vremena ili stihovima izraeni romaneskni ideali nostalginog feudalnog plemstva. On je bio deurni pjesnik i zabavlja u slavnom salonu markize de Rambouillet. Voiture je graanskog podrijetla, najbolje se osjea u markizinom salonu i najradije pie za njegovu publiku. Njegovi soneti nemaju nita zajedniko s petrarkistikom lirikom on se obraa eni koja je tu, u salonu. Neko vrijeme u modi su kratki prozni sastavci metamorfoze.

Charles Cotin poznate su bile i enigme, u tome je bio najbolji, objavio je Zbirka enigmi naega

vremena (Recueil des nigmes de ce temps)

Isaac de Benserade galantna ljubavna poezija, najpoznatiji.

1.4.3. ROMAN

Roman kao vrsta bio je iv tijekom cijelog stoljea. Roman su osuivali samo fanatino poboni, asketski i jansenistiki krugovi, u kojima se na roman gledalo kao na tivo po moral pogubnog utjecaja. Iako je roman u mnogim krugovima smatran proizvodom trivijalne knjievnosti, romane su itali svi. Za vladavine Henrika IV. roman je u punom zamahu. To su viteki ili pastoralni romani, ljubavni romani ili pak kombinacija vitekih i pastoralnih. Najei uzori su Amadis ili Montemayorova Dijana. U to vrijeme nastaje i najvaniji roman cijelog stoljea Astreja (Astre), napisao Honor D'Urf. Nakon Astreje vie nema toliko pastoralnih romana, javljaju se herojski romani.

1.4.3.1. ASTRE, HONOR D'URF

Iz aristokratske obitelji, katolik. Asimilirao je renesansne oblike osjeaja ivota, posebno u odnosu na ljubav. Francuskoj aristokraciji Astre nudi idilinu pastoralu pomijeanu s elementima vitekog romana pastiri i pastirice, u kojima je lako prepoznati predstavnike plemstva, ive u prekrasnoj prirodi istim i poetskim ivotom, elegantno askaju i raspravljaju o ljubavi te pjevaju ljubavne pjesme, a pastiri, kada je to potrebno, iskazuju se u junakim podvizima da bi zasluili ljubav svojih pastirica. Ljubav i junatvo! Astreja je istodobno simbol onoga to je aristokracija nekad bila i onoga to je postala: iz Astrej izranja nostalgini san o zlatnom dobu. U salonima ga oduevljeno itaju i komentiraju. To je golema knjiga (kao i mnogi romani 17. stoljea), tonije 5 knjiga na ukupno 5500 stranica. Radnja romana odvija se u 5. st. u Forezu, rodnom mjestu autora, na obalama rjeice Lignon, natopljene ljubavnim suzama pastira i pastirica. Forez je u romanu idealizirano malo kraljevstvo u Galiji, potpuno zatieno od ratova, u kojem pastiri uivaju u divnoj prirodi i u potpunom predavanju svojim ljubavima. Sredinji likovi romana su Astre i Cladon koji se beskrajno vole usprkos neslaganju njihovih obitelji, no usred jednog nesporazuma koji je prouzrokovao Astrejinu ljubomoru, Cladon mora otii, dugo lutati i doivjeti mnogo problema da bi na kraju dokazao ljubav Astreji koja se udaje za njega. U djelu postoji mnogo sporednih pria izmeu njihovog rastanka i ponovnog susreta. Trudi se povezati sporedne prie sa sredinjom -> uspijeva postii tematsko jedinstvo. Pisac je uspio pokazati putove koji ljubavlju vode do sree. U djelu je mnogo analiza ljubavi s mnogo psiholoke i moralne profinjenosti. Astreja je originalno ostvarenje, prvi veliki roman nakon srednjeg vijeka. Astreja otvara novu civilizaciju ljubavi, proetu junatvom i elegancijom, bez nje je nezamisliv razvoj precioznosti, utjee na kazalite, svi je oboavaju.

1.4.3.2. PISCI ROMANA

Marin le Roy de Gomberville autor pustolovnih romana. Jedan od najpoznatijih Poleksandar (Polexandre), djelo u 22 knjige na gotovo 4500 stranica. Nemogue je rezimirati taj golemi roman jer autor uope nije vodio rauna ni o narativnom ni o tematskom jedinstvu djela. Glavni

junak je Poleksandar, francuski plemi, njegovo ratniko junatvo i ljubavni jadi odvest e ga svuda: u Dansku, Maroko, Afriku, Junu Ameriku, Kanare i druge otoke, meu kojima povlateno mjesto ima Nedostupni otok (le inaccessible) na kojem vlada lijepa i kreposna kraljica Alcidijana u koju je zaljubljen. Poleksandar se sviao tadanjoj publici jer je moderan vitez beskrajno hrabar u boju ili pri brodolomu, ali beskrajno ponizan i posluan svojoj ljubljenoj. Alcidijana je pak prva prava precioza zaokupljena analiziranjem same sebe, uspijeva izbjei robovanje mukarcu, to jest braku. Gombervillea su svi itali! Nakon toga herojsko-pustolovni roman nee se smatrati dovoljno ozbiljnim anrom pa se pojavljuje na sceni herojski epsko-povijesni roman.

Gautier de Costes de la Calprende autor epsko-povijesnih romana. Napisao je romane Kasandra (Cassandre) i Kleopatra (Cloptre). Radnja Kasandre smjetena je na obalama Eufrata u vrijeme Aleksandra Velikog, a Kleopatre u Aleksandriju u vrijeme Julija Cezara. eli publici ponuditi plemiko junatvo osnaenog unoenjem poznatih povijesnih izvora. U voenju radnje ni u donoenju likova nema nimalo mate, lirizma ni finije psiholoke opservacije. Od svih slavnih romana 17. st. njegovi se doimlju najneitkijima i kao kakva suhoparna oficirska proza. Ipak, publici tog vremena su se dopadali jer su nudili odreeno idealizirano vienje plemstva.

Madeleine de Scudry usmjerila je roman drugim putem. Iako po svojoj konvenciji epsko-povijesni, njeni romani ipak pripremaju teren psiholokom romanu. Pripadala je narataju precioza. Izmeu 1650. i 1660. drala je najslavniji salon. Bila je aristokratskog podrijetla. Njezini romani bili su iznimno popularni. Najpoznatiji su Veliki Kir (Le Grand Cyrus) i Klelija (La Cllie). U njima se javlja nova psihologija likova. Analize ljudskog srca su sve detaljnije i suptilnije, one su zapravo rezultat novog vienja linosti, osjeaja i strasti kojima se ljudsko bie rukovodi u svojim akcijama i u uspostavljanju odnosa s drugim biima. Ti romani su neka vrsta prelaznog oblika koji utire put psiholokom romanu Madame de Lafayette. Veliki Kir bavi se zbivanjima iz stare perzijske povijesti i odvija se u 6. st. prije nae ere. Prva 4 sveska kao herojski roman. Od petog sveska sve je vie portreta koji su izvedeni sa smislom za istananiju psiholoku i moralnu analizu, a polazita su im moralne linosti iz svijeta u kojem je Scudry ivjela. Svoj vlastiti portret je dala kroz lik Sapfe i od tada su je mnogi nazivali nova Sapfa. U posljednjem svesku Velikog Kira pojavljuju se i ideje i teme koje e biti jo prisutnije i produbljenije u Kleliji. Pojavljuje se apologija prijateljstva galantnog, delikatnog i njenog, nespojivog s brakom. Klelija radnja je takoer smjetena u daleku prolost, stari Rim. Gospoica Scudry protestira protiv stega koje sputavaju enu njenog vremena: odnos djece prema enskoj djeci, nemogunost da djevojka slobodno odabere svog branog partnera. Klelija energino zahtjeva emancipaciju ene. Takoer zaokuplja ju prijateljstvo. Ona ui svoje itatelje da razlikuju polu-prijatelje, nove prijatelje, prijatelje, prijatelje iz navike, solidne prijatelje, posebne prijatelje te konano njene prijatelje. Ona je naime dokazala da je unutranji ivot likova materija od koje se moe graditi itav roman. Djelovala je pedesetih godina, u vrijeme kada se u javnosti pojavio naziv precioza (prcieuse), a neto kasnije i termin precioznost (prciosit). Naziv je oznaavao cijenjene ene. One su bile na cijeni zbog svoje otmjenosti i elegantnosti. Napadaju ih pravovjerni moralni dogmatici zbog ideja o braku. Precioznost je najtipiniji proizvod salona, a saloni su najtipinija i najbrojnija

institucija tog vremena.

Rezime: romani koji su se javili u precioznosti su 1. pastoralni romani 2. herojski romani: a) pustolovni b) epsko-povijesni

1.4.3.3. OBLICI ROMANA U SUSRETU SA ZBILJOM SVOGA VREMENA

U ovom razdoblju oblikovat e se neka vrhunska ostvarenja knjievnosti traginog osjeanja svijeta: Pascal, Racine, romani Madame de Lafayette. Na itavoj toj putanji koja vodi od neustraivog do u sebe uronjenog i zato esto traginog junaka moemo pratiti razvoj romana i njegove mijene. Kao i uvijek tako je i u 17. stoljeu, jedna od osnovnih dilema romana: to sa zbiljom? Bjeati li od svoje suvremenosti ili je nekako preuzeti na sebe i izriito ukljuiti u svoj sustav prikazivanja, to jest oblikovanja svijeta romana.

! Vidjeli smo da je preciozni roman bjeao od zbilje vlastitog vremena u odreeni idealizirani svijet, te da je sredinom stoljea pripremao teren za neku vrstu polubijega u psiholoko.

Meutim, postoji i razvija se jedna druga vrsta romana, koja je razliita od precioznog romana. Ta razlika je u drukijem odnosu romana prema zbilji svog vremena i shodno tome posezanja za knjievnim uzorima razliitim od uzora precioznog romana. Rije je o romanima koji se od 19. stoljea u povijesti knjievnosti nazivaju realistiki romani. Njihovi autori su ih nazivali kominim romanima. Ti romani su komini utoliko to su satirini, a ismijavaju podjednako obiaje i moral svoga vremena koliko i dominantni oblik romana tog vremena preciozni roman. Uostalom, tu istu situaciju nalazimo i u kazalitu: stvarnost je dostojna jedino komedije. Svi najvaniji predstavnici kominog romana su graanskog podrijetla, a to su:

Charles Sorel, Paul Scarron i Antoine Furetire

Charles Sorel napisao je prvi francuski komini roman i privukao publiku. Nakon to se okuao u precioznom romanu, napisao je Kominu priu o Francionu (Histoire comique de Francion). Tada su libertinci poput Sorela i Thophilea (s kojim je prijateljevao) jo prilino otvoreno i militantno nastupali protiv stega i predrasuda tradicija, kao i protiv prisila nailazeeg apsolutizma. Francion je tipian predstavnik buntovne libertinske mladei, koja je vrlo kritino nastupala spram mnogih vladajuih religijskih i drutvenih vrijednosti. Francion, kao lik i kao roman, predstavlja jednu od najpoznatijih knjievnih transpozicija libertinstva. Francion je plemi (kao da ni ivot ni roman jo ne doputaju Sorelu da jedan izrazito slobodan duh dodijeli predstavniku nekog drugog stalea) i zaokupljen je nadasve strasnom eljom da ivi slobodno i u raznolikosti uitaka to ih doziva njegova nesputana priroda. On jedino individualizmom pokuava parirati socijalnim i moralnim kontradikcijama svog vremena -> individualistiki moral. Dakle, kritiko libertinstvo i individualizam su klima i tlo na kojima izrasta prvi francuski komini roman. Autobiografski oblik pripovijedanja. On iba aroganciju i neukost velikog dijela plemstva i

podrugljivo izjavljuje da je njihova jedina zasluga u tome to su se rodili kao plemeniti. Takoer ismijava crkvu i religiju. On ne ostaje samo na kritici, ve nudi stanovit pozitivni moral: neku vrstu dostojanstva sazdanog od uzvienosti duha i moralne smjelosti, to on naziva gnrosit. Nuno je istaknuti i njegovo poimanje ljubavi, on u njoj trai potpunu slobodu. Francionovo libertinstvo je manifestacija jedne klime koja je dokinuta dolaskom Richelieua! Usprkos tome u kominim romanima emo i dalje nalaziti odreenu realistiku dimenziju u njima defiliraju svi slojevi drutva tog vremena, iako sve vie u tonu burleske. Vrlo ilustrativan primjer parodije precioznog romana je njegov Nastrani pastir (Le berger extravagant) koji je u jednom izdanju bio naslovljen i kao Antiroman (L'Anti-roman). Pravi je pamflet protiv pastoralnog romana.

Paul Scarron sljedei predstavnik francuskog kominog romana. Bio je blizak Francionovu slobodoumlju. ivio je u doba fronde i Mazarina napisao je pamflet protiv njega naslovljen Mazarinada (Mazarinade). Nakon toga napisao je svoje najznaajnije djelo Komini roman (Roman comique), koji za razliku od Franciona ne sadri dimenziju drutvene i politike kritike. Stvarnost njegova vremena je za njega farsa nad kojom odjekuje autorov urnebesni smijeh. Za njega je sve farsa i humor. On ne eli itatelja preodgajati ve mu poruuje: Sve je farsa, smijmo se, u smijehu je spas! Roman comique pojavljuje se u vremenu kada u knjievnosti prevladava klima burleske. Roman se odvija u ritmu lutanja i slikovitih dogodovtina neke putujue kazaline druine, u vrijeme kada je Molire sa svojim kazalitem putovao po provinciji. Bilo je naime sasvim neuobiajeno i neoekivano pisati roman o kazalinim ljudima, o sredini koju je tadanji vladajui crkveni pa i knjievni moral smatrao vulgarnom i moralno sumnjivom. Ne postoji snano pripovjedako jedinstvo romana: veze meu poglavljima su labave, pripovjedake digresije este.

Antoine Furetire posljednji komini roman jest njegov Buroaski roman (Roman bourgeois). Zanimljiv je zbog stavova o estetici romana koje u njemu nalazimo. Pie o svakodnevnom ivotu sitne i srednje buroazije nastanjene oko parikog trga Maubert. Na gotovo dokumentaran nain zapisuje niz nepovezanih i banalnih epizoda o stanovnicima te parike buroaske etvrti. Njegov roman upuuje na sve znaajnije mjesto koje buroazija zauzima u francuskom drutvu druge polovice 17. stoljea. Postoji podjela graanstva na dvije skupine inovnika buroazija, oni su pohlepni, krti itd. i advokati, precioze i uene ene koje zanimaju saloni, uene akademije, dvorska moda i najvanije im je da se svojim nainom ivota izjednae s plemstvom. Druei se s ljudima iz salona i s dvora postao je pristaa moralnog ideala kojemu tei estit ovjek. Prihvaa pravila i novi knjievni ukus klasicizma! Sukladno tim pravilima odbija oba oblika romana koje poznaje njegovo doba i herojski i komini roman. Buroaski roman nastupa kao negacija herojskog precioznog romana, ali i kao negacija kominog romana pa i romana uope. Buroaski roman je antiroman. U vremenu stanovitog saveza buroazije i apsolutne monarhije prevladava statiko vienje ovjeka. Zbog toga se roman tada usmjerava k takozvanom psiholokom romanu, nastojei produbiti poznavanje ljudske naravi i ljudskog srca. Roman mu nije bio itan, neuspjeni je pokuaj kominog romana.

Savinien Cyrano de Bergenac pasionirani je uenik i sljedbenik filozofa libertinaca

Gassendija i La Mothe Le Vayera. Oduevljen je Kopernikovim vienjem svijeta, prati radove Descartesa. Njemu se ini da naune spoznaje i otkria njegova vremena nadilaze i samu matu, izbijaju snagom snova. Zato i on ima potrebu putovati na Mjesec, Sunce, otkrivati nove svjetove Svoje kritike i znanstvene preokupacije pretoio je u umjetniku prozu romana. Napisao je dva kratka romana koji su izdani nakon njegove smrti, a to su Drave i carstva mjeseca (Les tats et Empires de la Lune) i Komina pria drava Sunca (Histoire comique des tats du Soleil). Kasnije su ta dva romana tiskana zajedno pod naslovom Drugi svijet (L'Autre Monde). Cyrano vodi itaoca, uglavnom tehnikom pripovijedanja u prvom licu, na imaginarno i fantastino putovanje na druge planete. U svojim romanima Cyrano itaocu daje lekciju o relativnosti mnogih vrstih uvjerenja. Ismijava stare koncepcije po kojima su Zemlja i ovjek sredite svemira.

1.5. KAZALITE 17. STOLJEA, OD BAROKNE NEUJEDNAENOSTI DO KLASICISTIKE RAVNOTEE

1.5.1. U ZNAKU KAZALINOG PLURALIZMA

U prvoj polovici 17. stoljea djeluje barokno kazalite koje se povezuje s aristokratskim potrebama onih koji se uklapaju u intelektualno ozraje kontrareformacije, dok se klasicistiko kazalite ograniava na drugu polovicu 17. stoljea i povezuje s tenjama humanistikog graanstva. U prvoj polovici 17. stoljea postoje dvije osnovne tenje: tenja za spektakularnom, kvanitativnom, dinaminom, slobodnom dramskom radnjom i tenja za dramskom koncentracijom i umjetnikim oblikovanjem u okviru suvremenog vienja antikih uzora. Nakon prvih trideset godina barokne neujednaenosti u prvi plan e poeti izbijati naela klasicistike tenje za ravnoteom, a u drugoj polovici stoljea u potpunosti ovladava francuskom scenom. Poetkom stoljea nastupa razdoblje mira i konsolidacije apsolutizma nakon graanskih odnosno vjerskih ratova u 16. stoljeu. Poetkom stoljea zavrava prijelaz s otvorenih na zatvorene scenske prostore. O tome kolika je oskudica scenskih prostora svjedoi i podatak da poetkom stoljea u Parizu postoji samo jedno stalno kazalite u palai Bourgogne (Htel de Bourgogne). Kasnije se javlja i kazalite Marais. Nakon Molirove smrti kazalite Marais vie ne djeluje i Luj XIV. u duhu centralizacije nareuje spajanje preostalih dvaju kazalite Htel de Bourgogne i Palais-Royal u Comdie-Franaise. Postojala su i brojna sajmina kazalita (Thtre de la Foire) i provincijske improvizirane scene. U pogledu oblika, dominira iz 16. st. naslijeena dvorana la italienne u kojoj je uoljiva diferencijacija prema drutvenoj hijerarhiji. Poetkom 17. st. glumci i dramski pisci piu po narudbi, njihov rad je gotovo anoniman, ni ime im se ne spominje uz naslov predstave. Tek e s pojavom Corneillea moi govoriti o relativnoj neovisnosti i ugledu dramskih pisaca. Pisac tijekom cijelog stoljea nije mogao ostvariti autorska prava na djelo (tek u 18. stoljeu). Odreeni pisci su imali zatitu i pokroviteljstvo kralja. Ali njihov poloaj openito nije bio dobar. Njihov drutveni ugled bio je jo bjedniji. Drutvo ih esto progoni, crkva izopuje. Kako kazalite dobiva sve znaajniju ulogu u drutvenom ivotu, posebno za vladavine Luja XIV. i poloaj glumaca se openito poboljava. No na kraju stoljea zbog netolerancije ponovno se pogorava.

Kazaline vrste s poetka 17. stoljea. Tragedija, a pogotovo pravilna tragedija, nije u prvom planu kazalinog ivota tako da e nastati zastoj u njezinu razvoju prema klasicistikoj tragediji. Slina sudbina prati i komediju. Nove kazaline vrste pastorala i tragikomedija uzrok su zastoja u razvoju tragedije prema klasicistikom uzoru. Brz uspjeh pastorala duguje svojim talijanskim i panjolskim uzorima. Pastorale ele pruiti zamjenu za nemirnu i nestabilnu realnost. Radnja poinje neuspjehom u osjeajnom ivotu, a rasplet mora biti sretan. Sretan ishod duguje se viim silama, boanskim, kraljevskim

Kao i na pastoralu, i na tragikomediju su veliki utjecaj izvrile Italija i panjolska. Treba naglasiti nedefiniranost tragikomedije, u njoj vie prevladavaju melodramatski nego tragini elementi. Radnja je zamrena, likovi pripadaju najrazliitijim sredinama. Uz tragine elemente prikazuju se i scene iz svakodnevnog ivota. Uz pastoralu i tragikomediju treba svakako spomenuti i nepravilnu tragediju. Ne nastavlja tradicije humanistike tragedije, nije u skladu s Aristotelovim principima ni s onima koji brane pravilnu tragediju. Dramatiari ne preu od prikazivanja scena zloina, borbi i okrutnosti svih vrsta. Kor potpuno nestaje, a sadraji se vie ne ograniavaju na antiku i Bibliju.

Sagledamo li dramsko stvaralatvo prvih 30 godina 17. stoljea, moemo zakljuiti da se u njemu oituju dvije krajnosti: hipertrofiranje i s druge strane zanemarivanje dramske radnje.

1.5.2. DRAMSKI PISCI PRVE POLOVICE 17. STOLJEA

Alexandre Hardy gostuje u Htel de Bourgogne. Pisao je pastorale, pastorale, tragikomedije i tragedije. Ima osjeaj za brzu, ekstravagantnu dramsku radnju s vrijednim psiholokim analizama i snanim emocijama. Napisao je: Snaga krvi (La force du Sang), Teagen i Harikleja (Thagne et Charicle), tragedije Didona (Didon) i Marijana (Marianne). Uz pravilnu tragediju u duhu Plejade, njeguje i nepravilnu tragediju.

Honorat de Racan (Malherbeov uenik) napisao najbolju francusku pastoralu Pastirski prizori (Les Bergeries). Njegovi pastiri i pastirice vole i voljeni su, ili su nesretni u ljubavi pa otuda tualjke, ljubomore. Kroz ive opise prirode pojaava se svakako dojam realnosti. Da forma, dramski postupci i likovi nisu konvencionalni bila bi to prava komedija obiaja.

Thophile de Viau za kralja i aristokratsku dvorsku sredinu je napisao tragikomediju Piram i Tizba (Pyrame et Thisb). Thophile progovara o modernim osjeajima, o ljubavi kao o velikoj ivotnoj ansi. ivjeti za njegove junake znai voljeti, ljubav oplemenjuje, a boriti se protiv strasti uzaludno je. Na putu do sree ispreuju se zapreke, dolazi do dramskog sukoba koji razrjeuje tek smrt. Thophile se izraava primitivnom dramskom tehinkom.

Jean Mairet uspjeniji u dramskom pogledu od Viaua u pastorali Silvija (Sylvie). Po nekim znaajkama, kao i Racanovu pastoralu, mogli bismo uvrstiti u komediju obiaja. Uz pastire uvodi i likove drutvene hijerarhije.

1.5.3. OBNOVA TRAGEDIJE I KLASICISTIKA DRAMATURGIJA

Do obnove tragedije u smislu zgusnutije, jednostavnije i vjerodostojnije radnje dolazi oko 1630.

godine. Kazalite, kao i saloni, postaje u to vrijeme jedan od oblika drutvenog, mondenog ivota. Drutveni sastav publike se mijenja njezin ranije preteno puki dio seli na sajmine predstave, a praznine popunjavaju pridolice iz redova aristokracije i obrazovanog graanstva. Poinje prevladavati tip estitog ovjeka i prihvaa novu formu pravilne tragedije, odnosno sama pravila kao instrument za stvaranje boljeg kazalita, to se oituje kod mlaih dramatiara (Racan, Thophile, Mairet). Za pravilnu tragediju koja se razvija prema klasicistikoj vano je da slijedi opu tenju, nametnutu u doba Richelieua, da se cjelokupno drutvo razvija u smislu vie reda, discipline i veliine. Novi dramatiari prelaze od kvantitativne, vanjske radnje, na unutarnju, psiholoku. Istodobno se opredjeljuju za veu jasnou i jednostavnost. Novom narataju dramatiara pomae i Richelieu koji je zainteresiran za kazalite i koristi ga za svoje ideoloke propagande. Vano je spomenuti i neke teoretiare. Franois Ogier i Antoine Godeau istupaju protiv pravila. Odgovara im Jean Chapelain pismom u kojem istie da nije rije o autoritetima koje treba slijepo slijediti, nego o oslanjanju na razum. On u svojim zakljucima polazi od naela da gledalac treba srei dojam da prisustvuje stvarnoj drami. I jedinstvo vremena i mjesta pridonose tom cilju, jer bi u protivnom gledalac predstavu smatrao lanom i apsurdnom. Na poticaj Richelieua Chapelainu e se pridruiti Jules Pilet de La Mnardire. Objavio je Poetike (Potique) u kojoj obrauje probleme dramskog pjesnitva. Zahvaljujui Richelieuovom pokroviteljstvu Franois d'Aubignac postaje najistaknutiji tuma novih gledita! Ostavio je dva teoretska djela Govor o treoj Terencijevoj komediji (Discours sur la troisime comdie de Trence) i Praksa kazalita (La pratique du thtre). I on temelji svoja djela na razumu, a ne na autoritetu. Definiciju tragedije preuzima od Grka. Za njegovu koncepciju tragedije vana je uloga koju pripisuje radnji i strastima koje je pokreu. Radnja treba biti kontinuirana, jednostavna, sadrajno neoptereena. Mairetova zasluga je ne samo to je ostvario uspjeh pravilne tragedije, nego to se u njegovoj Sofonizbi tragedija definira kao vrsta. Kako vidimo iz svih rasprava i dramskih pokuaja, u skladu s njima iskristalizirat e se malo-pomalo odreene ideje koje e u obliku normi i pravila postati osnova klasicistike dramaturgije. Sumirat e ih 1674. Nicolas Boileau u svom djelu Pjesniko umijee.

PRAVILA KLASICISTIKE TRAGEDIJE: usredotoavanje na unutarnji ivot traginog junaka (eliminiraju se svi suvini barokni elementi i postie se dramski intenzitet), pravilo o jedinstvu vremena, radnja poinje u asu krize, tragini sukob dosee ubrzo svoju kulminaciju i tei raspletu. Na taj nain se moe sauvati pozornost gledatelja. Jedinstvo radnje i vremena! Postoji zahtjev za vjerodostojnou (vraisemblance) i dolinou (biensance). Radnja je strukturirana kroz pet inova. Jezik mora biti plemenit i odgovarati aristokratskoj sredini. 1.6. CORNEILLE DIJALEKTIKA HEROJA

Kad je rije o Corneilleovu djelu valja rei da ga je kritika ograniavajui se na tzv. velike tragedije osiromaila za itavo kompleksno kreativno bogatstvo iz mladenakih dana, kao i za ono iz posljednjeg razdoblja ivota. Njegovo djelo se nije prouavalo u kontinuitetu (to nije sluaj kod Racinea i Molirea). Suvremena francuska kritika je Corneillevo djelo vratila u drutveno idejni kontekst. U pogledu etike i morala 17. stoljee nudi tri moralne opcije: 1. aristokratsko-herojski moral 2. strogo kranski moral 3. moral bez iluzija

Aristokratsko-herojski moral otvara put i utvruje uvjete za afirmaciju ovjekove veliine. Strogo kranski moral negira ljudsku prirodu. Moral bez iluzija je kompromis izmeu apsolutiziranja i negiranja ovjekove veliine dakle moral koji ne prihvaa ideju o ovjekovoj veliini, ali ga niti ne liava nade. Corneillea emo naravno sagledavati u svjetlu aristokratsko-herojskog morala. Corneillevo djelo tumai se na osnovi aristokratsko-herojskog morala i njegova egzistencijalnog prvotnog poriva u traenju autentinog odnosa prema drugom i prema svijetu. Ve od Corneilleovih komedija nazire se tenja prema individualnoj afirmaciji, prikazivanju slobodnih linosti, herojskih likova, to e ostvariti tek prijelazom u jedini za to mogui svijet, svijet tragedije. To je ujedno prijelaz od uskog vidokruga privatnog ovjeka prema irim horizontima povijesnog ovjeka koji ne gubi individualne osobine i tenje. Njegovo djelovanje, u nekoliko etapa:

1. Etapa komedija i tragikomedija, zavrava Cidom 2. Etapa velikih tragedija (najpoznatija etapa) 3. Etapa povijesnih rimskih tragedija 4. Etapa iz posljednjih godina ivota

Djela: Prvi najvei uspjeh Cid. Velike tragedije: Horacije (Horace), Cinna, Polijekt (Polyeucte) Razdoblje velikih tragedija odgovara privremenoj drutveno-politikoj ravnotei i vjeri graanstva u mogunost postojanja drutva koje objedinjuje kralj.

Rimske tragedije: Pompejeva smrt (La Mort de Pompe), Rodogina (Rodogune), Teodora (Thodore), Heraklija (Hraclius), Nikomeda (Nicomde) i Pertarita (Pertharite). Razdoblje povijesnih rimskih tragedija odgovara opadanju homogenosti drutva, a pogotovo kad se nakon fronde sve vie oituje drutvena frustracija plemstva.

Posljednje razdoblje ivota: tragedije Edip (Oedipe), Sertorij (Sertorius), Sofonizba (Sophonisbe), Oton, Atila, Tito i Berenika (Tite et Brnice). Unosi varijante svoje osnovne opsesije velianje linosti odgovara povijesnom demantiju o odravanju ravnotee pod Lujem XIV.

Nakon neuspjeha fronde, od afirmacije svojih likova na moralno-akcionom planu prelazi na moralno-uvstveni plan. U Corneillevom sluaju moes se govoriti o situacijskom kazalitu, zato postoje razlike koncepcija njegovih heroja. U Francuskoj se dogodilo mnogo promjena za 45 godina njegova djelovanja. On prerasta i aristokratsko-monarhistike okvire od kojih je poao. Aristokratska borba protiv apsolutizma kod njega se pretvara u borbu protiv prisile, u optimistiku viziju o ovjekovim mogunostima.

Pisao je o estetsko-teoretskim problemima kazalita. Traio je uvijek nova rjeenja u pogledu oblika. O njegovoj teoretskoj aktivnosti svjedoe njegovi predgovori i Razmatranja (Examens) uz pojedina djela, a pogotovo tri teksta poznatija kao Rasprave (Discours). Fatalnost antike grke tragedije potpuno je iskljuena iz Corneilleove tragedije. Njegovi junaci su slobodne

linosti, gospodari svoje sudbine. Nema mnogo dogaaja u tragediji, pokuava ujednaiti dramsku radnju za to je potreban prijenos radnje na unutarnji ivot. Vana mu je dramska dinamika neizvjesnost i obrati. Povijest se interpretira slobodno, podreujui je dramskom interesu. Corneillu nije vana vjerodostojnost. Izjavio je ak: Sadraj lijepe tragedije ne mora biti vjerodostojan. Vjerodostojnost je ono to je u skladu s racionalnim navikama, a istina je za Corneilleova junaka upravo ono to je suprotno opoj, obinoj istini. Dok je Aristotel smatrao da junak ne smije biti ni potpuni pravednik ni potpuni prestupnik, Corneille ne vidi zapreke da se na sceni prikau ili vrlo kreposni ili vrlo zli likovi. On je sudjelujui u klasicizmu bio svjestan relativne vrijednosti pravila i odbijao je takav klasicizam ukruen pravilima.

Najvei uspjeh doivio je tragikomedijom Cid. Bio je oduevljen priom Cidova mladost, panjolskog autora kada ju je primio u ruke. Radi se o junaku iz 11. stoljea koji uzima za enu kerku plemia kojeg je ubio. Zbog toga je odluio i sam napisati tragikomediju.

Radnja: Rodrigue, pobjednik nad Maurima, zbog hrabrosti nazvan Cidom, branei oevu i svoju ast ubije u dvoboju oca mlade plemkinje Chimne s kojom ga vee strasna ljubav. To ne mijenja njihove osjeaje, ali ih obvezuje da u ime uzvienih shvaanja asti brane svoju vlastitu. I Rodrigue i Chimne svjesni su svojih obaveza, ali i svojih osjeaja. Rjeenje je dao kralj. Nova pobjeda nad Maurima moi e ga ponovno pribliiti njoj koja ga nikada nije prestala voljeti. Publika je oduevljeno prihvatila ovu dramu mladosti, ljubavi i asti.

Nakon 4 godine Corneille e se potpuno posvetiti tragediji. Veliki sadraji iz rimske povijesti sluit e mu kao garancija vjerodostojnosti. Tragedijom Horacije Corneille eli doktrinama pokazati da moe ostvariti tragediju u skladu s prikazivanjem velikana koji ilustriraju njegovu koncepciju ljudske veliine. Od Horacija zapravo datira klasicistika tragedija! VANO! U Horaciju je istaknuo ope ljudske i patriotske vrline u okviru monarhije. Cinna je prva politika tragedija. Corneille u njoj otvoreno suprotstavlja dva principa: republikanski i monarhistiki kroz borbu i urotu grupe republikanaca protiv Augusta. On im oprata -> taj primjer je trebao simbolizirati idealnog vladara u vrijeme procvata apsolutizma u Francuskoj. Polijekt nas uvodi u podruje uzdizanja heroizma do boanske apsolutizacije. Heroizam je zajedniki element ovih triju velikih tragedija. Lina energija likova je njihova velika vrijednost, a cilj nije kranska poniznost, nego slava kao najvii ideal.

Nakon velikih tragedija slijedi razdoblje povijesnih, tj. rimskih tragedija. Slijedi Corneilleov pad sve do Nikomeda. Nikomed je ista klasicistika tragedija s traginim junakom koji podsjea na likove iz suvremenih romana jer je i on okrenut slavi i ljubavi.

CORNEILLEOVI SUVREMENICI: Jean de Rotrou Dijana (Diane), Amelija (Amlie), Umirui Herkul (Hercule mourant), Sveti Genezije (Saint Genest) Thomas Corneille Timokrat (Timocrate), Laodika (Laodice), Hanibalova smrt (La Mort d'Hannibal) Philippe Quinault Kirova smrt (La Mort de Cyrus), Astrat (Astrate)

1.7. RACINE DIJALEKTIKA STRASTI

Od 1660. novi klasicistiki narataj knjievnika prihvaa klasicistika naela, tj. rezultat puta koje je francusko kazalite prelo od poetka stoljea: bio je to put od barokne neujednaenosti do klasicistike ravnotee. Ve od 1667. bit e jasno da se pojavio dramatiar koji je sposoban ostvariti suglasje izmeu umjetnikog oblika i umjetnikog sadraja. Te godine, 30 godina nakon Cida, Jean Racine osvaja publiku svojom tragedijom Andromaha (Andromaque) nakon to se okuao u tragedijama Tebaida (La Thbade) i Aleksandar (Alexandre). S Tebaidom i Aleksandrom postigao je neuspjeh to dokazuje da tei za brzim uspjehom i slijedi ukus vremena, izvrava nasilje nad unutarnjim porivom koji je vezan za jansenistiki odgoj i njegovu pravu prirodu. U trenutku kada Racine poinje pisati za kazalite, u tragediji se iskazuju dvije tenje: prva u znaku Corneillea, druga u znaku Quinaulta. Racine e se okuati u obje mogunosti Tebaida, politiko-ratna tragedija nastavlja Corneilleovu tradiciju, a Aleksandar je pisan u Quinaultovom galantnom duhu. Andromaha predstavlja prijelaz k novom traginom izrazu Racinea dramatiara. Slijedeih 10 godina Racine e ostvariti svoju traginu viziju svijeta i traginog junaka u tragedijama Britanik (Britanicus), Berenika (Brnice), Bajazit (Bajazet), Mitridat (Mithridate), Ifigenija (Iphignie), Fedra (Phdre). Tri vana biografska podatka: jansenistiki odgoj, povezanost s dvorom i Lujom XIV. i strastvena priroda. Njegov jansenistiki odgoj je vaan bez obzira to je prekinuo s jansenistima koji su smatrali da je dramski pisac javni trova. Njegov jansenizam oituje se u pesimistikoj viziji, u koncepciji traginog junaka i u samoj strukturi njegove tragedije. Istie se takoer i njegova strastvena priroda i burni sentimentalni ivot. On se prenosi na neobuzdane i strastvene prirode njegovih likova. Raskinuvi s jansenistima Racine nije istodobno iskorijenio teinu svoje povijesti, to nas navodi na pomisao da je ve od poetka Racine projicirao podvojenost vlastite linosti u tragini svijet svojih junaka. U tom svijetu susreemo elju za ispunjenjem jakih strasti, a s druge strane vidimo pesimizam, prevlast zla i nemogunost da se strasti potpuno realiziraju. Za tu Racineovu podvojenost nalazimo potvrdu u stihovima iz njegovih duhovnih pjesama (Cantiques spirituelles) u kojima kae:

Boe moj kakav je to okrutan rat! / U meni se nalaze dva ovjeka. / Jedan hoe punu ljubav za te / da ti moje srce uvijek bude vjerno; / Drugi, protivei se tvojoj volji / buni se protiv tvojih zakona.

Andromaha, njegov prvi kazalini uspjeh, znai prekid s tradicijom aristokratsko-herojske koncepcije ljubavi, unoenjem nesublimiranih osjeaja, a time i nove psihologije strasti u svijet tragedije. Radnja: Pir, epirski kralj pobjednik nad Hektorom i Trojancima, eli svoju zarobljenicu Andromahu, Hektorovu udovicu. Ona ga odbija elei ostati vjerna uspomeni na Hektora, ali strepi za sina Astijanaksa. Hermiona je Pirova zarunica, a Orest glasnik. Svi oni usmjeravaju svoja djela u skladu s Andromahinim odlukama. Hoe li ona pristati na Pirovu ucjenu da bi

spasila sina kojega Grci trae preko Oresta? Meutim, ljubomorna Hermiona nagovara Oresta da ubije Pira i tako Andromaha nije primorana da svoju odluku o odbijanju ivota provede u djelo, kako je namislila uiniti nakon vjenanja s Pirom. Odnos rtve i krvnika stvara pravu traginu situaciju. Kritiari su mu prigovarali zbog pomanjkanja dostojanstva, zbog toga se i odluio napisati povijesnu tragediju Britanik.

Britanik predstavlja sutu suprotnost Corneilleovoj povijesnoj tragediji. Racinea prvenstveno zanimaju igre strasti, analiza podsvjesnih poriva ljudskog ina. Junak tragedije je Neron koji kad dobije vlast zavrava u zloinu i potpunoj degradaciji ljudskih kvaliteta. Odnos rtve i krvnika iskazuje se na relaciji Neron Junija. Ambicije i dvostruka igra Agripine, Neronove majke, daju nadu Juniji i Britaniku. Ali Neron djeluje bre i Britanik umire od otrova. Junija odbija ivot na dvoru i sklanja se u hram vestalki. Sadraj posuen od Tacita djeluje kao da ga je Racine naao na dvoru Luja XIV.

Sljedeom tragedijom, Berenikom, Racine se direktno suprotstavlja Corneilleu koji u to vrijeme prikazuje svoju verziju istog sadraja pod naslovom Tito i Berenika. Kao i u Corneillea, dravni interes nalae Titu, rimskom caru da se odrekne voljene Berenike, palestinske kraljice. Kod Racinea sve je u znaku elegine poezije i patetine dirljivosti odricanja. Tema ljubavi koja se ne moe ostvariti zbog drutvenih prisila ula je u knjievnost (roman Princeza od Clvesa i Pisma portugalske redovnice). Racineov Tito jedini je vladar koji istodobno nije tiranin. Takva koncepcija vladara koji rtvuje svoju vlastitu sreu dravnom interesu odgovarala je eljama monarhistikog drutva. Berenika moe posluiti kao primjer za klasicistiku jednostavnost radnje.

Bajazid okrutna ljubavna drama s okrutnim zavretkom. Odigrava se na nekom orijentalnom dvoru. Dvije ene, Roksana, sultanija i princeza Atalida vole Bajazida ali je samo jedna voljena. Roksana, koja po svojoj neobuzdanoj strasti i ljubomori podsjea na Hermionu iz Andromahe izazvat e vlastitu smrt i dovesti do potpunog istrebljenja protagonista.

Racine se Ifigenijom vraa grkoj tragediji i doivljava najvei uspjeh u karijeri. U toj je u toj tragediji dao najvjerniju sliku svoga vremena. Postoji identinost zakona koji vladaju u toj tragediji i u drutvu 17. st. u Francuskoj.

Kasnije pie Fedru. Fedra, Tezejeva ena osjeajui se od njega naputenom, svu svoju ljubavnu matu usmjeruje na njegova sina Hipolita. Na lani glas o Tezejevoj smrti, ona svoju ljubav priznaje Hipolitu, ali kad se Tezej vraa, ona ne pree pred lanom optubom pastorka, potaknuta tek otkrivenu ljubav Hipolita prema Ariciji. Skrivivi Hipolitovu smrt, Fedra se na kraju osvjeuje i nalazi izlaz u smrti

U razdoblju izmeu Andromahe i Britanika Racine je napisao i jednu komediju, Paniari (Les Plaideurs). U toj komediji obiaja dotakao je drutvenu pojavu svoga vremena: prikazuje suce i odvjetnike koji ele sauvati vanost svoje profesije i poloaja u vrijeme kad kraljevi komesari umjesto njih poinju dijeliti pravdu.

Njegova posljednja tragedija je Atalija sakralnog sadraja.

Corneilleova dijalektika heroja ustupila je mjesto dijalektici strasti u Racineovoj tragediji. Od otvorenosti optimistike vizije doli smo do zatvorenosti bezizlaznog pesimizma. Racineov junak je osamljenik sve vie zaokupljen svojim strastima, i na tom nivou trai afirmaciju. Kroz Racineove likove progovara ovjekova priroda, instiktivna, spontana, s cijelom gamom popratnih pojava, od mrnje do zloina. I kod Corneillea je bilo estine, grubosti, osvete, mrnje, nasilja, ali se one odvijaju u podruju svijesti. Kod Racinea, ba naprotiv, strasti stalno negiraju svjesnost, pa i volju. Tako nastaje izvjesna podvojenost linosti. Dok je Corneillov heroj uvijek stajao do kraja iza svojih rijei, postojalo je dakle podudaranje izmeu rijei i dijela, kod Racinea izmeu rijei i dijela postoji uvijek raskorak. Rijei kod Racineovih junaka ne znae uvijek ono to iskazuju. Ispod njih je uvijek skriven neki podsvjesni poriv. Corneilleovi junaci saopavaju odreenu svjesnu sliku o sebi, dok se Racineovi junaci otkrivaju kroz vlastite rijei, ali se dokraja rijetko sami upoznaju. Osnovna razlika dakle je u svjesnosti odnosno nesvjesnosti. Teoretski problemi nisu zaokupljali toliko Racinea koliko Corneillea. To je razumljivo jer je klasicistika dramaturgija u njegovo doba ve priznata i prihvaena. Cijeli Racineov dramski sustav temelji se na elji za jednostavnou u emu on u potpunosti prihvaa D'Aubignacove sugestije. Zatvorenik prostora, Racineov junak je istodobno zarobljenik vremena, a to znai svojih strasti, jer on traje koliko i njegove strasti. Interval trajanja tragedije sav je okrenut prolosti koja negira sadanjost. Monolog kao strukturalni element dobiva novu funkciju: on nije vie samo mogunost da se iznesu osjeaji, nego materijalizacija ili ekstrapoliranje strepnje i osamljenosti monika, njihovih strasti i kontradikcija. Za razliku od Corneillea Racine kae: Samo ono to je vjerodostojno, dirljivo je u tragediji. Krajnji cilj mu nije bila povijesna ve umjetnika istina, uvjerljivost likova. No pravila nisu cilj po sebi jer glavno pravilo je svidjeti se i dirnuti.

1.8. MOLIRE TENJA ZA RAVNOTEOM ILI ETIKA MJERE

U prvih 30 godina 17. st. komedija je gotovo sasvim nestala s francuske scene. Elementi komedije obiaja prisutni su u pastorali, a na tu tradiciju nadovezuju se i Corneilleove komedije. Corneilleove komedije su zanimljive i s dramaturkog stajalita, jer se on ve na tom podruju pokazuje kao inovator, bilo da prvi uvodi jedinstvo vremena ili vodi brigu o povezanosti scena, dolinosti itd. Corneille romaneskni sadraj komedija prenosi iz idilinog svijeta pastorale u graansko-aristokratsku sredinu. Prva komedija Melita ili lana pisma (Mlite ou Les fausses Lettres) otvorila mu je put iz Rouena do parikih scena. Napisao je i komediju Udovica (La Veuve), Galerija dvorca (La Galerie du Palais), Pratilja (La Suivante), Kraljevski trg (La Place Royale). Posljednja u nizu mladenakih komedija je Komina iluzija (L'Illusion comique).

U toku kratke i sjajne karijere Molirea pravo ime Jean-Baptiste Poquelin povijest kominog teatra poistovjeuje se s povijesti njegove komedije. Postavljao je sam svoja djela i tako inicirao zvanje redatelja. Njegov put do slave bio je tei i dui od Corneilleva i Racineova. U poetku je doivljavao neuspjehe. Nakon toga sljedeih 13 godina troit e svoj talent po francuskim provincijskim mjestima. Poput kazalinih trupa iz Scarronova Kominog romana, Molire putuje sa svojom trupom stjeui kazalino iskustvo. U tom razdoblju nastale su komedije u pet inova Vjetrogonja (L'turdi) i Ljubavni jad (Le Dpit

amoureux) s nadom da ostvari pravu ljudsku komediju. Vjerujui i dalje da je njegova prava vokacija tumaenje traginih likova, pred dvorskom publikom i kraljem prikazuje Corneilleovog Nikomeda -> publika ne prihvaa. Nakon tog neuspjeha Molire prikazuje zabavno djelo Zaljubljeni doktor (Le Docteur amoureux) i to mu donosi uspjeh. Tada prihvaa ulogu zabavljaa. Tek 1669. kad dobiva dozvolu za izoveenje Tartuffea postaje openito priznat i prihvaen. Okuao se u svim tehnikama (gesta, rijei, komika govora, situacije, komika karaktera) i dramaturkim postupcima (farsa, komedija obiaja, komedija intrige, komedija-balet, velike komedije). Molireovo kazalite posebno je usklaeno s drutvenom i moralnom dinamikom 17. st. Molire je bio veliki glumac prije nego to je postao veliki pisac. Bio je jedan od rijetkih pisaca 17. st. koji je snano traio pravo na zemaljski ivot, na spontanost i prirodnost. Kategorija tjelesnosti kao medij ljudske egzistencije ne preuuje se. Suprotstavlja se ekstremnim apsolutizacijama, odbacuje herojsko sublimiranje i jansenistiko negiranje ovjekovih mogunosti. Molire nastoji postii ravnoteu animalnog i spiritualnog, drugim rijeima eli dati ljudski smisao svijetu koji je prvenstveno prirodan. Naime, nasuprot kranskom zahtjevu, Molire, ostaje u granicama etike mjere (l'thique de la mesure). Svijet, vanjski i unutarnji, s njegovim datostima, nije mogue ni potpuno odbiti, ni potpuno prihvatiti, tako da prevladava neprestana tenja za ravnoteom, odnosno prijelazom iz neautentinog egzistiranja u autentino. Ne upozorava li nas na to Molire svojom galerijom neautentinih likova: lanih lijenika, lanih uenjaka, lanih bolesnika, lanih vjernika, lanih puritanaca s njihovim maskama koje suprotstavlja autentinosti, spontanosti u granicama prirode. Dakle od ekstremnih manifestacija, apsolutiziranja ili negiranja ovjekove veliine (Corneille, Racine) doli samo kod Molirea do morala koji ne prihvaa ideju o ovjekovoj veliini, ali ga ne liava ni nade. Smijeh u njegovim komedijama dobiva drutveni smisao razgoliivanja, naglaavanja neke manjkavosti, a istodobno tei da se taj nedostatak potisne, dokine, uspostavi ravnoteu.

Kaiperke (Les Prcieuses ridicules), njegov prvi veliki uspjeh, komedija obiaja, izvrgava smijehu sve one precioze koje su od feministikog protesta prihvatile samo ono vanjsko, snobovsko pretjerivanje. Dakle, njihova pretvornost, ukruenost, maska, u suprotnosti su s njihovom pravom prirodom i izvor su smijeha.

kola za mueve (L'cole des maris) i kola za ene (L'cole des femmes) Molire se zaustavlja na pitanju odgoja djevojaka i poloaju ene u obitelji kao drutveno-moralnom pitanju svoga vremena. Bio je protiv ugovorenih brakova itd. Crkva ga nije prihvaala. U jednoinkama Kritika kole za ene (La Critique de l'cole des femmes) i L'Impromptu de Versailles, improvizaciji izvedenoj pred kraljem, Molire odgovara svim neprijateljima, odnosno napadima na njegovu navodnu neudorednost i svetogre, kao i na odstupanja od pravila.

No, prava bitka zapoinje 1664. s komedijom u 3 ina o lacu koji se zove Tartuffe. U prvotnom obliku komedija se zove Tartuffe ili hipokrit (Tartuffe ou l'Hypocrite), da bi se konano 1669. zahvaljujui kraljevoj dozvoli izvela u definitivnoj verziji u 5 inova Tartuffe ili varalica (Tartuffe ou l'Imposteur). Ve sama injenica da je Molire imao hrabrosti postaviti problem iskrenosti na religioznom planu objanjava nam sve otpore na koje je naiao. Pripisivao mu se ateizam, napad na isusovce, janseniste Molire je htio ukazati na jednu pojavu svog vremena, lanu pobonost, hipokriziju i pokvarenost u liku Tartuffea koji uspijeva iskoristiti iskrenu

pobonost, ali i naivnost i ogranienost bogatog graanina Oragona. Uspijeva unijeti razdor u bogatu Oragonovu obitelj da ga posvaa sa sinom i dobije ruku njegove keri, ak i njegovu enu i sav imetak. Na kraju Oragon spoznaje prijevaru, a Tartuffe ga ak eli strpati u zatvor. Meutim, zahvaljujui kraljevoj intervenciji, Oragon je spaen, a Tartuffe kanjen. Nakon Tartuffea, unato pobjedi, Molire je slomljen. Obeshrabrenost i gorina uoavaju se ve u Don Juanu, Mizantropu, Georgeu Dandinu, krcu, djelima koja pie u tijeku borbe za Tartuffea.

Don Juan (Dom Juan), koji je uz Tartuffea i Mizantropa najintelktualistikija Molireova komedija, izazvao je ve kod prve izvedbe skandal. Molire se zapravo odluuje napisati Don Juana vidjevi uspjeh koji postiu njegovi rivali scenskim prikazivanjem legende o don Juanu (od panjolske do Italije). Temu preuzima od Tirsa de Moline. Ostvaruje kompleksan lik, obogaujui arhetip zavodnika crtama bogohulnitva, hipokrizije i libertinstva.

Na granicama drame kree se i u Mizantropu (Le Misanthrope) u kojem postavlja problem iskrenosti na drutveno-moralnom planu. Uvodi nas u plemiku sredinu, gdje se ispod bljetave spoljanosti esto krije mediokritet. U iroku sliku aristokratskog drutva Molire je upleo ljubavnu dramu glavnog lika Alcestea. Alceste prezire plemiko drutvo, ali se protiv njega bori donkihotovski, pa je u tome i njegova komika i tragika. Radnja se odvija u salonu mlade udovice Climne oko koje oblijeu plemii-udvarai koji su snobovi i on ih osuuje. Njegova otrina i dosljednost zataje u odnosu na Climnu ijim arima ne moe odoljeti.

krtac (L'Avare) je najotrija osuda osnovnog svojstva graanstva elja za zgrtanjem novca. Ta elja je u njegova Harpagona prela u maniju. Harpagon sve rtvuje novcu koji je njegova opsesija, fiksna ideja, simbol kojega je kutija puna zlatnika koju se eli sauvati netaknutu, makar rtvovao vlastitu ker udajom, ali bez miraza.

Graanin plemi (Le Bourgeois gentillhomme) tenja graana da ue u vie drutvo. Gospodin Jourdain tipian je skorojevi koji oponaa u svim vanjskim manifestacijama plemie i daje se iskoritavati od beskrupuloznog plemia Dorantea. Graanska glupost jednaka je plemikoj beskrupuloznosti. Napisao je i Uene ene (Les Femmes savantes) i naruenu komediju-balet Umiljeni bolesnik (Le Malade imaginaire) u kojoj izvrgava smijehu sve to je lano. U Uenim enama izvrgava ruglu pedanteriju uenih ena.

Molirov jezik je dinamian, svako njegovo lice govori svojim jezikom, ovisno o strukturi i karakteru, i tako stvara svoj stil, to je u skladu s Molireovom realistikom koncepcijom kazalita. Situirajui svoje likove u ivotnu stvarnost Molire je dao satiriki prikaz svih drutvenih sredina i slojeva, ostavljajui netaknut jedino dvor i kralja. U najboljim ostvarenjima, individualna istina prerasta u jednu viu, opeljudsku istinu. Ta dvostruka istina, povijesna i opeljudska istina o ovjeku i njegovoj prirodi donijela mu je univerzalno priznanje.

1.9. NAKON MOLIREA I RACINEA

Nakon Molireove smrti komedija zauzima sve znaajnije mjesto u francuskom kazalitu. Imena Dancourt, Baron i Regnard sve se vie spominju uz tzv. veliku komediju. Trae se jednostavni sadraji, vrst plan, potivanje zdravog razuma i dolinosti. Vjerodostojnost poiva na prirodi, odnosno razumu. I pisci komedije karaktera kao Dufresny, Regnard, misle da nastavljaju Molirea, a to znai pobjedu zdravog razuma. Neki manje pretenciozni pisci daju novi tip Parianke (Champmesl) i razgoliuju nemoral vieg drutva (Dancourt). No konzervativni duhovi negiraju te nove tendencije, jer velika komedija treba biti pouna, prikazivati ono vjeno u ovjekovoj prirodi, poticati na razmiljanje, a prije svega ne smije nasmijavati! Komedija e se toliko ukorijeniti u drutvu da e u sljedeem stoljeu nai svoj put i mjesto za razliku od tragedije Le Sage, Marivaux, Beaumarchais e to potvrditi. 2.1. IDEJNA STRUJANJA I KNJIEVNOST

2.2. LIBERTINCI, DESCARTES, PASCAL

Idejna strujanja 17. stoljea obino se obuhvaaju dosta irokom kategorijom slobodne misli (la libre pense), nazvane tako to se oslobaa jo uvijek slubene skolastike misli. Naime, slobodna misao raskida sa skolastikom tako to nudi novo tumaenje svijeta i pri tome odvaja podruje znanosti od vjere. Kad se eli oznaiti slobodnog mislioca u uem smislu rijei to jest ovjeka kod kojega slobodoumlje poprima obiljeje agnosticizma, pa ponekad ak i ateizma, za takvog ovjeka tada se upotrebljava naziv libertinac (libertin), a njegov se stav naziva libertinstvo (libertinage). Za one koji su bili bliski tom stavu, biti libertinac znailo je biti ovjek nezavisnog, slobodoumnog, dakle smionog duha. Za njihove protivnike, pak, biti libertinac znailo je biti bogohulan, raspojasan, razvratan ovjek. Prva generacija libertinaca, na samom poetku 17. st., do dolaska Richelieua na vlast, gradi svoj misaoni svijet na onoj kritici aristotelizma koju je proizvela talijanska padovanska kola iz prethodnog stoljea. Rije je o jednom obliku materijalizma ije su osnovne koordinate sljedee: negacija uda, negacija besmrtnosti due i afirmacija vjenosti prirode/svijeta. Samim time rije je o jednom obliku racionalizma koji u prvi plan stavlja slobodu misli u odnosu na religijsku dogmu. Dolaskom Richelieua na vlast zamire djelovanje prve generacije libertinaca koji su se povukli ili poput Thophilea fiziki nestali. Sredinja linost druge generacije bio je Pierre Gassendi. On sebe zacijelo nikad nije smatrao libertincem, ali je po svom djelovanju u krugovima u kojima se kretao i po djelima koje je napisao tipian i najutjecajniji slobodni mislilac druge generacije libertinaca, koju se obino naziva eruditsko-libertinskom. To je generacija koja naputa otvoreno vanjsko djelovanje i gotovo konspirativno izuava nove ideje u malim zatvorenim krugovima uenih ljudi uglavnom buroaskog podrijetla. Njegov najsmioniji gest nesumnjivo je objavljivanje filozofskog djela kojim se suprotstavlja uenju Aristotela i indirektno skolastikom uenju crkve: Paradoksna razmiljanja protiv Aristotela (Exercitationes paradoxicae adversus Aristoteleos). Suprotstavlja se svakoj metafizici, svakoj ideji o racionalnim evidentnostima. Tako dolazi u sukob s Descartesom. Descartesovoj postavci o ovjeku uroenim idejama on suprotstavlja stav prema kojem nae spoznaje dolaze od ula. Lu slobodne misli u malim krugovima slobodnih duhova libertinaca nee se ugasiti sve do kraja 17. st., kada e ona, zajedno sa snanim kartezijanizmom postati jedna od iskri kojima e upaliti svjetla prosvjetiteljstva 18. st. Najzanimljivija linost tree generacije libertinaca bio je Charles de Marquetel, poznatiji po imenu svog imanja kao Saint-Evremond. Ostvaruje sintezu dviju prethodnih generacija

libertinaca. Otvoren je prema epikurejskom moralu, s kojim se susreo i oduevljeno ga prigrlio u dodiru s drugom generacijom libertinaca na elu s Gassendijem. U kritici religije Saint-Evremond ide prilino daleko, o emu svjedoi njegov najslavniji spis Konverzacija marala d'Hocquincourta s isusovcem Canayeom (Conversation du marchal d'Hocquincourt avec le pre Canaye). Stavlja u isti ko pobonost kako isusovaca tako i jansenista. itatelj osjea da za Saint-Evremonda estit ovjek naprosto ne moe biti poboan. Pisao je pisma, dijaloge, eseje, kratke rasprave o problemima morala, politike i knjievnosti. Saint-Evremond je eklatantan primjer specifine vrste pisaca 17. stoljea koje od tada nazivamo francuski moralisti. U isto vrijeme kao i Pascal pisao je o zabavi, ali se razilaze oko tog pitanja. Zabava i razonoda za Pascala su nitavna ovjekova lukavstva, dok je jedini spas u vjeri. Za Saint-Evremonda njegovanje uitaka najbolji je put u svladavanju tjeskobe i dosezanju vedrine, sree.

Ren Descartes smatra se najznaajnijim misliocem 17. stoljea. Povijest filozofije i povijest znanosti u njemu vide jednog od utemeljitelja moderne novovjekovne filozofije i znanosti. On NIJE sudjelovao u knjievnom ivotu svoga vremena. Idejna klima u kojoj se Descartes formirao peat je davala upravo grupa knjievnika modernista Thophile ili Saint-Amant. U njihovoj knjievnosti naiao je na stavove koje e kasnije energino i sistematski razvijati. Pripadnik je univerzalistike ideje po kojoj kod svih ljudi u svim vremenima i svim krajevima svijeta postoji identian razum kao pouzdano svojstvo i instrument da se dosegne istina. Osjea odbojnost prema erudiciji, izuavanju povijesti, starih jezika. eli raskinuti s prolou, to znai raskid sa skolastikom, ulagao je napor da se filozofija osamostali i emancipira kako bi prestala biti slukinja teologije, napor da se znanost odvoji od vjere. Njegovi radovi u podrujima fizike, biologije, fiziologije i psihologije utiru put francuskom materijalizmu 18. st. Njegova misao pak sjajno ilustrira formiranje buruaskog individuuma i njegove samosvijesti. Ve u prvoj reenici slavne Descartesove Rasprave o metodi (Discours de la mthode) nalazimo demokratski i optimistian uzvik: Zdrav razum je najbolje raspodijeljena stvar na svijetu!. A ta poetna reenica nagovjetava sredinju Descartesovu postavku bitnu za njegov racionalizam: Mislim, dakle jesam. Misao ili razum tako postaje bitnim ovjekovim atributom, onim to ovjeka razlikuje od svekolikog ostalog ivog i neivog svijeta i to mu omoguava da njime vlada. Takoer poziva na usvajanje kritikog duha, to jest sumnje kao kritikog pratioca svakog spoznajnog akta. Rije je o metodnoj sumnji i prvoj etapi metode na pobjedonosnom putu do istine, ije su sljedee tri etape: analiza, sinteza i provjera. Descartes djeluje na tri usko isprepletena i uzajamno uvjetovana fronta: on rui staru misao, gradi novu zasnovanu na ljudskom razumu i disciplini metode. Njegova rasprava Strasti due (Les Passions de l'me) ne uspijeva rijeiti odnos psihikog i fizikog, iako valjda priznati da je ta rasprava jedan od prvih pokuaja da se konstituira moderna psihologija.

Blaise Pascal ovjekov razum ili intelekt po Pasclau ne vodi niemu ako se zatvara sam u sebe. Dapae, Pascal nijee autonomnost misli, pa prema tome i njenu sposobnost da sama dosegne istinu. Pascalovo paradoksalno, statiko i tragino vienje ovjeka teko da moe imati drugi cilj osim da uzdrma samozadovoljstvo racionalizma. Za Pascala se ovjekova bit ili priroda ne moe svesti na misaonost. Priroda je mnogostruka, racionalna i nagonska, podlona navici, odgoju, obiaju: Oevi se boje da prirodna djeja ljubav ne iezne. Pa kakva je to priroda koja je u stanju ieznuti? Navika je druga priroda koja unitava onu prvu. Pascal u svemu inzistira na nesvedivoj paradoksalnosti svekolikog ljudskog realiteta. ovjek je razuman i nerazuman,

prirodan i neprirodan, velik i jadan, trai spokoj a ne moe bez koprcanja, a svaka od tih istina prihvatljiva je i razumljiva samo u svjetlu vlastite suprotnosti u nekoj vrsti pomirenja suprotnosti. Pripada jansenistima. Bezizlaznom poloaju te grupacije sigurno mnogo duguje i tragina vizija Pascalovih Misli. Jansenistiki neprijatelji bili su isusovci. Pascal sudjeluje u polemikama izmeu njih, naravno na strani jansenista. Napisao je Pisma provincijalcu (Lettres crites un Provincial), ve od poetka skraeno nazivana Les Provinciales. Rije je o 18 pisama koja se tiskaju ilegalno u kojima Pascal napada kazuistiku, brani jansenistiku koncepciju potpuno neizvjesne i teko zadobive milosti Boje. Istodobno Pisma brane slobodu misli i znanstvenog istraivanja: Pascal se izruguje Rimu i isusovcima koji misle da e dekretom protiv Galileja sprijeiti zemlju da se okree. Na djelu Misli (Penses) Pascal je radio potkraj ivota. Sastoji se od biljeaka i fragmenata. Pascalova misao, noena njemu svojstvenom dijalektikom, ne moe se drukije ni oblikovati nego kao paradoksalno razmiljanje u obliku fragmenata, te je njena koherentnost rekli bismo dapae i njena dovrenost upravo u njenoj nedovrenosti. Bez obzira to su njegovi fragmenti komadii rasprsnute svijesti, sinteza je oita u kategoriji koju naziva srce. Srce Pascal suprotstavlja razumu kao svojstvo koje zahtijeva i omoguuje sintezu materije i uha, teoretskog i praktinog, sintezu suprotnosti. Poznati je fragment Oklada (Le Pari) u kojem poziva itatelja neka se kladi da Bog kao najvea vrijednost postoji.

Augustinizam izuzetno stroga kranska doktrina zahvatila je krugove obrazovane sudsko-parlamentarne buroazije. U tim krugovima razvio se pokret religijskog karaktera nazvan jansenizam po imenu flamanskog sveenika Janseniusa strastvenog propagatora svetog Augustina. Jansenizam pokazuje mnogo srodnosti s protestantizmom.

2.3. IVOT SALONA I KNJIEVNOST NAKON 1660.: MAKSIME, MEMOARI, PISMA, ROMAN

Razgovori, diskusije i uope atmosfera to je prevladavala u salonima oko 1660. godine nisu vie pogodovali bijegu i idealizirani herojski svijet feudalne prolosti. Fronda je sasvim nedavno rasprila iluzije toga svijeta.

Saloni su stvarali kodeks preciozne ljubavi, a u njemu jedno od povlatenih mjesta imalo je tako zvano njeno prijateljstvo (tendre amiti): ono je neka vrsta emotivne veze izmeu mukarca i ene, veze koja je u naelu platonska, koja se odrava izvan braka, i koja je, uglavnom, i uperena protiv braka.

Salon markize de Rambouillet esto se naziva Plava soba (Chambre bleue) u parikoj palai Rambouillet. Njezin salon postao je sastajalite aristokracije od poetka do sredine 17. st. Njezini posjetitelji bili su Vincent Voiture, Madame de Svign i Madame de Lafayette ak i nakon njezine smrti. U salonu su na cijeni sve lijepe stvari, prvenstveno knjievnost. U salon Rambouillet zalazi Malherbe (oslukuje suvremeni francuski jezik), Corneille (dolazi itati svoj novi komad), Bossuet (probno izvodi svoju prvu propovijed), Vaugelas (najpoznatiji francuski gramatiar, crpi inspiraciju za jezino djelovanje). No dua markizinog salona je Voiture. Knjievno galantna epizoda salona je Julijin vijnenac (La Guirlande de Julie). To je stihovani buket cvijea, u kojem svaki cvijet poklanja po jedan madrigal za roendan markizinoj kerki Juliji, a gotovo svaki od pjesnika stalnih gostiju kue sastavio je po jedan madrigal.

Salon Madame de Sabl bila je redoviti gost salona markize de Rambouillet, ali je u 30.-im i 40.-im godinama otvorila svoj vlastiti salon u kojem se vatreno bavila knjievnou i politikom. Prva je autentina precioza. U knjievnosti je imala veliki talent za psiholoku analizu ljubavi. Nije se posvetila romanu, nego pisanju i populariziranju malih proznih vrsta: pisama, maksima i portreta. Utjecala je na knjievnu vokaciju Pascala i La Rochefoucaulda. Zanimljiv je jer se u njemu sastaju frondisti i jansenisti, a znaajan je po plodnim rezultatima na podruju knjievnosti. Najzanimljivija linost njenog salona je Franois de la Rochefoucauld.

Salon Madeleine de Scudry izmeu 1650. i 1660. drala je najslavniji salon.

Franois de la Rochefoucauld genijalni pisac maksima. Pripadnik je vrlo stare plemike porodice i nosilac visoke titule vojvode. U mladosti, za vladavine Richelieua, doputao si je izgrede za koje je bio kanjavan. Sredinom stoljea bio je na strani fronde, protiv Mazarina i monarhije. U salonu Madame de Sabl, okruen ljudima slinog raspoloenja, sklonima da zapiu razgovore i rasprave u koje se uputaju, budi se u La Rochefoucaulda elja da i sam pribiljei vlastita razmiljanja nastala u tom krugu. On isprva ima dojam da sudjeluje u spontanoj razmjeni refleksija, razmjeni koja e uroditi nastajanjem jednog kolektivnog djela. Njegove Maksime (Maximes) su dakle u stanovitom smislu in kolektivne inspiracije salona. Vana je uloga sredine koja je bila poticajna za njegov rad. S jedne strane je heroj, a s druge estit ovjek. Njegova linost i njegovo djelo na osebujan nain saimlju upravo tu metamorfozu heroja u estita ovjeka. Vano je uoiti specifian oblik maksime kao prozne vrste, njenu konciznost i lapidarnost, te upravo stoga, tj. zbog izostajanja svakog konteksta, njenu estu vieznanost ili enigmatinost. Maskima dolazi od maxima sententia, to znai vrlo openita rekleksija ili misao. To je oblik koji nastoji iskazati maksimum misli uz minimum rijei. Prvo se izdanje pojavljuje poetkom 1665. pod naslovom Reflekcije ili moralne sentencije i maksime (Rflexions ou sentences et maximes morales). Kasnija izdanja najee nose naslov Maksime. Maksima je neka vrsta raskra smislova i dio njenog uitka je i u uitku diskusije, to jest neslaganja oko smisla maksime. Maksime postaju neka vrsta labirinta ispunjenog zrcalima koja ovjeku odrazuju njegovu nedokuivost. Dodue, u tim zrcalima, umjesto prieljkivanih vrlina i lijepih osjeaja, ovjek najee uoava vlastiti egoizam ili kako kae La Rochefoucauld samoljublje (amour-propre). Paradoksalna ljepota tog djela je u tome da je ono skup definicija koje ovjeku uvjerljivo poruuju da nema definitivne istine o njemu. Poput mnogih bivih aktera fronde, La Rochefoucauld je pisao i memoare. Priaju o sudjelovanju u graanskom ratu. Publiku u salonima vie ne zanima idealizirani svijet romana nego prava i opora istina o ovjeku.

Franois-Paul de Gondi zauzima prvo mjesto u pisanju memoara, snazi misli, virtuoznosti i modernoj ljepoti stila. U knjievnosti je poznatiji pod imenom kardinal de Retz. Po vlastitoj, posve ispravnoj ocjeni imao je najmanje sveeniku duu na svijetu. Razmetljivo je srljao u dvoboje, javno se uputao u skandalozne ljubavne avanture, ali je unato tome postao pomonik parikog biskupa. U frondi se angairao duom i tijelom. Njegovi Memoari (Memoires) pokazuju izuzetno duboko poniranje u probleme fronde koju je on doivljavao kao sloen odnos i sukob drutvenih snaga. Retzovi Memoari fasciniraju izuzetnom dubinom i snagom misli, pa u tom

pogledu sigurno nadmauju i mnogo slavnije, nekoliko desetljea mlae Saint-Simonove Memoare. Retzov postupak sjajno ilustrira metodu francuskih moralista u traganju za opom istinom o ovjeku koji polaze od promatranja konkretnog i doivljenog, pokuavajui dosei opu istinu. Kod Retza povlateno mjesto pripada tonu prirodne konverzacije, nauene u parikim salonima, tonu koji prevladava u cijelokupnim Memoarima. On svoje memoare posveuje zagonetnoj dami, za koju se s prilino sigurnosti pretpostavlja da je bila Madame de Lafayette. Memoari su bili objavljeni posmrtno, nakon smrti Luja XIV.

2.3.1. EPISTOLARNA KNJIEVNOST

Pismo kao knjievni oblik, veoma oito ilustrira nastajanje jednog specifinog knjievnog prostora namijenjenog prvenstveno drutvenoj komunikaciji. Vana je korespondencija filozofa, uenjaka, istraivaa koji su se dopisivali s cijelom uenom Europom. Kasnije su objavljena, pa tako npr. od dvanaest tomova Descartesovih sabranih djela pet otpada na korespondenciju.

Jean Guez de Balzac prva popularna zbirka pisama. Ta su pisma prvenstveno moralne i politike rasprave. Epistolarna knjievnost ostat e pod njegovim utjecajem gotovo trideset godina. Prekretnicom se moe smatrati objavljivanje Voitureovih pisama 1649. I peripetije ljubavnih romana Madeleine de Scudry ve su protkane ljubavnim pismima. ezdesetih godina nastaju slavna Pisma (Lettres) Madame de Svign. Njena pisma su dnevna kronika i fait divers; umnoena, ona kolaju po salonima,

Marie de Rabutin-Chantal, poznata u knjievnosti kao Madame de Svign ima jedan od najvanijih salona. U intimnom je prijateljstvo s La Rouchefoucauldom, Retzom i Madame de Lafayette. Dopisivala se s mnogim suvremenicima, a najvei broj pisama upuivan je kerki Franoise. Neka od tih pisama doimlju se kao ljubavna: u osjeajima Madame de Svign prema keri ima neeg opsesivnog i njenu odsutnost doivljava veoma bolno (ker joj se preselila u Provansu). Iako se u njezino vrijeme suvino pokazivanje vlastitih osjeaja smatra nedolinim, autorica zna da njezina pisma imaju iru publiku.

EPISTOLARNI ROMAN!

1669. pojavljuje se epistolarni roman Portugalska pisma (Lettres portugaises) kao prvi francuski i europski epistolarni roman. Publika 17. stoljea veoma je sklona pismu upravo stoga to je pismo nain da se u pisanom obliku produi razgovor u drutvu u salonu, ono je dakle oblik razmjene, dijaloga, kontakta. U Portugalskim pismima radi se o traginom dijalogu, tj. ljubavnom monologu. Portugalska pisma sadre pet pisama to ih nepoznata portugalska redovnica upuuje iz svog samostana nekom francuskom plemiu oficiru, kojega je upoznala i zavoljela za vrijeme njegova boravka u Portugalu, ali koji nakon povratka u Francusku zaboravlja svoju ljubav. Iz bezizlazno zatvorenog svijeta samostana strau usplamtjela redovnica odailje ljubavna pisma na koja ne dobiva odgovora. No ona ih i dalje pie. Portugalska pisma imaju oblik iste dramaturgije strasti. Tragedija slomljene heroine inila se publici 17. st. toliko istinitom da joj je bilo nezamislivo da iza nje stoji kakav autor romana. Ne zaboravimo uostalom da Marijana nesretna junakinja Portugalskih pisama ivi i sagorijeva u svom samostanu samo za svoju grenu ljubav. Publika je ronila suze tim oduevljenija to je

vjerovala da otkriva jednu stvarnu ljubavnu dramu. Pisma su novi izraz knjievnog jezika ljubavi. Ljudi 2. pol. 17. st. vie ne vjeruju herojsko-precioznim romanima u kojima je ljubav idealizirana. Za Racinea, La Rochefoucaulda, Pascala ljubav je tamna strast. Portugalska pisma nastaju kao osebujan spoj novog moralnog i knjievnog senzibiliteta. Ona nastaju u trenutku kada u drutvu i knjievnosti triumfira novo vienje strasti. Ne znam ni to sam, ni to radim, ni to elim. Razdire me tisuu suprotnih elja - biljei nesretna Marijana u Treem pismu. Publici se Marijanina strast uinila toliko istinitom da je najveim dijelom povjerovala da pred sobom nema roman ve spontanu transkripciju jedne nesretne ljubavi. U salonima se nagaalo o identitetu plemia koji je s francuskom vojskom boravio u Portugalu i kojemu je portugalska redovnica slala pisma. Tek 50.-ih god. 20. st. nedvojbeno je utvreno da je navodni prevoditelj zapravo bio autor romana!! Pisma su 3 stoljea doivljavana kado udo autentine ljubavi, a sredinom 20. st. postaju udo kulture, tj. roman. Otkrie da je autor romana Guilleragues bilo je iznenaujue.

Gabriel-Joseph de Lavergne vikont de Guilleragues autor Pisama. Tipian predstavnik svoga vremena. Zanimala ga je knjievnost te je boravio u salonima 60.-ih godina. Pojavu Portugalskih pisama moemo smatrati kolektivnom inspiracije parikih salona. Zacijelo je Guillargues nauo neto o postojeoj ljubavnoj vezi izmeu neke portugalske redovnice i francuskog oficira, i ta ga je pria zaokupila kao materijal za roman po ukusu tadanje knjievne publike. Godine 1663. Voiture izdaje zbirku ljubavnih pisama kao djelo zasebne knjievne vrste, a 1669. Portugalska pisma pojavljuju se kao roman u kojem pisma zapremaju itav prostor. Portugalska pisma su remek-djelo svjetske knjievnosti posveenih ljubavi. Od Prvog do Petog pisma kazivanje u prvom licu jednine potpuno dokida distinkciju izmeu pripovijedanja i radnje romana. Roman demolira prijanje herojsko i stoiko poimanje morala. Vana je tenja emancipacije ljubavi. Ubrzo nakon Portugalskih pisama pojavljuje se i najslavniji roman francuskog klasicizma Princeza od Clvesa (La Princesse de Clves) takoer objavljen bez imena autora. To je uobiajen postupak ako se radi o autoru iz plemikih krugova i pristai koncepcije estitosti. Za estita ovjeka neelegantno je i nedolino svako razmetanje, a naroito isticanje vlastitog ja (zato se ne potpisuju). Uglaeni ovjek ne potpisuje svoj roman. No zbog bogatog ivota autor je znao da e ga publika prepoznati. Tako se i u sluaju Princeze ubrzo saznalo ime autora: Marie-Madeleinde de la Vergne, poznata u knjievnosti pod muevim prezimenom Madame de Lafayette. Poznavala je parike salone, simpatizer jansenista i prijatelj mnogih plemia koji su se borili u frondi. Njezina knjievna djelatnost nije ni u kakvoj vezi sa zahtjevima njezina drutvenog ugleda, nego je rezultat njezine potrebe za pisanjem. Zavidnim talentom Madame de Lafayette uspjela je u svom slavnom romanu psiholoki analizirati nesretnu svijest svoje klase u drugoj polovici 17. st. Svodei na minimum vanjska zbivanja fabule kao i materijalni pojavni svijet uope, ona se usredotouje na unutarnji ivot svojih likova, to je prava novina u romanu tog vremena. To je udno jer je u mladosti bila fascinirana herojsko-pustolovnim romanima, no u meuvremenu fronda je razbila iluzije o idealiziranom svijetu aristokracije i nakon 1660. publika vie ne trai knjievni bijeg u iluziju, nego otkrivanje opore istine o ovjeku!!! U Princezi od Clvesa, ne vie u prvom nego u treem licu, izraava i organizira trajanje radnje romana. Kritika obino naziva Princezu od Clvesa romanom analize prvim romanom psiholoke i moralne analize. Poput Marijane u Portugalskim pismima, i princeza od Clvesa tragina je junakinja koju je

zahvatila snana ljubavna strast i prijeti da je potpuno otui. Princeza od Clvesa ve je udana kad se u njoj sve neumitnije i sve jae raa ljubav prema vojvodi od Nemoursa, ispunj