KS-ROMANI»ZRNO«Kolo III., knjiga 3

IzdavačKRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Marulićev trg 14Zagreb

Za izdavačaVjekoslav Bajsić

Zagreb,Kaptol 31

Lektura DubravkoHorvatić

KorekturaLidija Belinc

OpremaAlfred Pal

GRAHAM GREENE

KRAJ LJUBAVNE PRlCE

TisakGORENJSKI TISK

Kranj

Prevela LjerkaRadović

KRŠĆANSKA SADAŠNJOSTZAGREB

1984

Naslov originala: Graham Greene, The End of the Affair ©1951 by Graham Greene

© za hrvatski prijevod: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb 1984.

PREDGOVOR

Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individual-ne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele go-dine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nemakontrole nad svojom metodom, postao je, naime,njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno duljerazdoblje — zvano l'ennui1 — kad mu izgleda da jesve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati po-voljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer oneprve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotava-ju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisacmnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnostida i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one ko-načno pojave na policama knjižara, kritičar gapodsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset go-dina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljenodošla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljenaje prije skoro dvadeset godina u jednom odlomkugdje on . . .

Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući zafilm, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još

1 l'ennui (franc.) = dosada

KS-ROMANI »ZRNO«Kolo III., knjiga 3

IzdavačKRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Marulićev trg 14Zagreb

Za izdavačaVjekoslav Bajsić

Zagreb,Kaptol 31

Lektura DubravkoHorvatić

KorekturaLidija Belinc

OpremaAlfred Pal

GRAHAM GREENE

KRAJ LJUBAVNE PRIČE

TisakGORENJSKI TISK

Kranj

Prevela

Ljerka Radović

KRŠĆANSKA SADAŠNJOSTZAGREB

1984

Naslov originala: Graham Greene, The End of the Affair ©1951 by Graham Greene

© za hrvatski prijevod: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb 1984.

PREDGOVOR

Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individual-ne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele go-dine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nemakontrole nad svojom metodom, postao je, naime,njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno duljerazdoblje — zvano l'ennui' — kad mu izgleda da jesve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati po-voljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer oneprve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavajunepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisacmnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnostida i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one ko-načno pojave na policama knjižara, kritičar gapodsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset go-dina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljenodošla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljenaje prije skoro dvadeset godina u jednom odlomkugdje on . . .

Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući zafilm, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još

1 l'ennui (franc.) = dosada

luksuzniji zatvor. Prije nego što sam se vratio ono-me što smatram svojim pravim poslom, čitao samVelika očekivanja. Dickensa nikada prije toga ni-sam smatrao vrlo simpatičnim piscem, ali sam sadabio opčinjen prividnom lakoćom kojom je upotre-bljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. Činilo mise: ovdje se nalazi izlaz iz određenoga, ustaljenogauzorka, u ovakvom postupku, u kojemu se još nisamogledao. Prvo je lice jednine oduvijek pružalo oči-gledne prednosti: izabrana je točka gledišta jamčilaprotiv bilo kakvog iskušenja od zastranjivanja,tj. »ja« može promatrati samo ono što »ja« promatra,ali kad sam se upoznao s upotrebom prvog lica u ro-manima gospodina Somerseta Maughama i njego-vih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak po-malo prelak i suh, previše blizak nespretnom ljud-skom govoru, da je bezbojan . . .

Možda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mno-go puta sam zažalio što sam slijedio to »ja« na nje-govom zlosretnom putu i promišljao započeti Krajljubavne priče sasvim ispočetka, s Bendrixom viđe-nim izvana, u trećem licu. Nikad se prije toga nisamtako naporno morao boriti da bih ostvario zanimlji-vo pripovijedanje. Na primjer, kako sam mogao uči-niti raznolikim onaj najvažniji »ton«, kad je postojalasamo jedna ličnost koja stalno komentira? Već je naprvoj stranici Bendrix odredio ton: »Tako je ovozabilješka o mržnji daleko više nego o ljubavi« —a ja sam se užasavao pomisli da se zbog njegovemržnje cijela knjiga ne osuši poput dimljene ribe.Dickens je na neki čudesan način varirao svoj ton,ali kad sam pokušao analizirati tajnu njegovoguspjeha, osjećao sam se poput čovjeka koji ne razli-kuje boje i koji pokušava razumski razlikovati jed-

nu boju od druge. Za moju su knjigu postojale samodvije nijanse iste boje — pomamna ljubav i pomam-na mržnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i nje-gov sin bili su pokušaj da uvedem još dva tona, hu-moristički i patetični.

Knjiga je počela da oživljava u prosincu 1948. go-dine, u jednoj sobi hotela Palma, u Capriju. Uvijekzamišljam da je na mene utjecala knjiga što sam ječitao u to vrijeme, tj. jedan izbor djela Barona vonHiigela, poimence odlomci iz njegove studije osv. Katarini Denovskoj. Imam običaj da obilježa-vam knjige koje čitam, pišući zabilješke na margi-nama, pa ipak ne mogu naći ni jednu bilješku uz od-lomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala nekiznačaj. Ali, u drugom jednom Hiigelovom eseju nai-lazim na slijedeći podvučeni odlomak: »pročišćava-nje i polagano konstituiranje pojedine osobe u lič-nost posredstvom naizgled slijepog determinizmaprirodnog zakona i prirodnih događaja . . . Ništa nemože biti sigurnije od toga da moramo priznati ismjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i si-lu negdje u naše živote: ako ga ne priznamo posred-nikom, ščepat će nas kao našu posljedicu.«

Ništa nije moglo biti dalje od von Hiigelovog zna-čenja, od pripovijetke koja je sada počela da mi kop-ka po glavi — o čovjeku koji je gonjen i nadjačannagomilavanjem prirodnih slučajnosti, sve dok senije uplašio da će, zbog samo jedne slučajnosti, is-prika o slučajnosti propasti. Na žalost! Bila je to na-mjera koju sam ja iznevjerio. Ima mnogo toga štomi se sviđa u ovoj knjizi — čini mi se da je jedno-stavnije i bolje napisana od svojih predhodnica ivješto konstruirana da bi izbjegla razvučenost vre-menskoga slijeda kojega sam spomenuo negdje

drugdje (naučio sam, ponešto, neprekidno i ponovnočitajući izvanredni roman Dobar vojnik — FordaMadoxa Forda), ali sve dok nisam stigao do kona-čnoga dijela, nisam shvatio ogroman problem kojisam sebi postavio.Šarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se na-

stavi bar isto toliko i poslije njene smrti, a ipak,poput Bendrixa, shvatio sam da nemam velike že-lje nastaviti u trenutku kad je moja glavna ličnostzauvijek nestala i kad je iza nje ostala samo filo-zofska tema. Počeo sam juriti prema kraju i madau posljednjem dijelu ima prizora, naročito onih kojiizražavaju razvoj nježnosti između Bendrixa iSarinog muža, koji mi se čine dovoljno uspješnim,prekasno sam uvidio kako sam varao — varao sa-moga sebe, varao čitaoca, varao Barona von Hiige-la. Događaj sa jagodastim mladežom nije trebaobiti u knjizi; svako takozvano čudo, kao što je izli-ječenje Parkisova sina, trebalo je imati potpunoprirodno objašnjenje. Slučajnosti su se trebale na-staviti tokom godina, nagrađujući Bendrixov um,namećući mu neradu sumnju u njegov vlastitiateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo istekao što su i napisane (stvarno mi se vrlo sviđajuposljednje stranice), ali previše sam ubrzavao ka-ko sam se primicao kraju.

Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokušao vratitibliže mojoj prvobitnoj namjeri. Smvtheov je jago-dičasti biljeg zamijenjen kožnim oboljenjem, kojeje moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivoozdravljenju kroz vjeru.

Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritiča-rima nije svidjela, jest otkriće da je Saru njenamajka potajno krstila kad je bila malo dijete.

Agnostičnom čitaocu — s kojim sve više suosjećam— izgleda kao da ova epizoda uvodi ideju magije.Ali, ako hoćemo vjerovati u neku silu koja je neiz-mjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada ma-gija zaista formira dio našega vjerovanja — ili radi-je, magija je termin koji upotebljavamo za tajan-stveno i neobjašnjivo — poput stigmi2 Oca Pija, kojesam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je ončitao Svetu misu jednog ranog jutra u svom mana-stiru, u južnoj Italiji.

Epizodu Sarinog tajnog krštenja izveo sam izživota Rogera Casementa. Katolički se kapelan unjegovom zatvoru, koga je on zamolio da ga primiu katoličku vjeru, raspitivao i saznao da je ovajbio potajno kršten kad je bio dijete. Ovdje nismonužno u carstvu »magije« ili slučajnosti — moždasmo u području Dunneovog Eksperimenta s vre-menom.

Roman Kraj ljubavne priče imao je većeguspjeha kod čitalaca nego kod kritičara. Toliko samsumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis poslaosvom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolioga za savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jed-nostavno zaboravim na nju? Iskreno mi je odgovo-rio da mu se roman ne sviđa, ali ga, ipak, moram ob-javiti — mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca,koji nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako1 loše stvari. I tako sam je objavio. Umnogome sume utješile pohvalne riječi Williama Faulknera. Poslije sam bio zahvalan dvogodišnjem vježbanju krozkoje sam prošao u upotrebi prvoga lica jednine pišući ovaj roman, jer sam kasnije možda mogao straho-2 Stigma, eccl. Pl. stigmata, (lat.) = stigme, rane, kakve su na Isu

sovu tijelu ostavili čavli i koplje (nap. prev.)

8 9

vati da upotrijebim tu metodu u Mirnom Ameri-kancu, romanu koji je takav način pisanja impera-tivno zahtijevao i koji je, možda, što se tehničkestrane tiče, uspješnija knjiga.

Prijevod: DušankaJovanović

Posvećeno C.

10 11

»Čovjek u svom srcu ima mjesta koja još nisuoživjela, a patnja se uvlači u njih da bi tamjesta mogla oživjeti«

LEON BLOY

PRVA KNJIGA

1.

Pripovijetka nema ni početka ni kraja: čovjek svojevoljno odabire onaj trenutak doživljaja od kojega će se osvrnuti unatrag i odkojega će pogledati unaprijed. Kažem »čovjek odabire« s nemarnim ponosom profesionalnog pisca koga su — kad se sasvim proslavio— hvalili zbog njegove vještine pisanja, ali ja ću zapravo od vlastite volje odabrati tu tamnu kišovitu siječanjsku noć na Commonu,

1946. godine, kad sam ugledao Henrvja Milesakako se nakrivio gazeći preko široke rijeke, amožda su te slike i prilike odabrale mene? Zgodnoje i ispravno, prema pravilima moga

12 13

P

zanata, početi baš tamo, ali da sam tada vjerovaou Boga, isto tako sam mogao vjerovati u jednu rukuu blizini koja me je gurkala, i nagovarala »Oslovi ga,još te nije vidio.«

Ali zašto bih ga oslovio? Ako mržnja nije previšekrupan izraz da se primijeni na ijedno ljudsko biće,mrzio sam Henrvja — a i mrzio sam njegovu ženuSaru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslijedogađaja te večeri: kao što je kadšto zacijelo mrziosvoju ženu i onog drugog u kojega, srećom, u to dobanismo vjerovali. Tako je ovo zabilješka o mržnji da-leko više nego o ljubavi, pa ako kažem što u prilogHenrvja i Šarah, onda mi se može vjerovati. Pišemprotiv predrasuda, jer moj profesionalni ponos viševoli poluistinu, pa čak i, da tako kažem, polumržnju.

Neobično je bilo vidjeti Henrvja vani u takvoj no-ći: volio je svoju udobnost i, na kraju krajeva — ilisam to tako shvatio — imao je Saru. Za mene jeudobnost nešto kao pogrešno sjećanje na krivommjestu ili vremenu. Ako je čovjek osamljen, više volineudobnost. Bilo je previše udobnosti čak i u kom-biniranoj sobi koju sam imao na krivoj — južnoj —strani Commona, u uspomenama iz prošlosti drugihljudi. Poželio sam da se malo prošetam po kiši i dapopijem nešto u gostionici. Malo prenatrpano pred-soblje bilo je puno stranih šešira i kaputa, a ja samslučajno dohvatio nečiji kišobran — čovjek na pr-vom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio samza sobom vrata od obojena stakla i pažljivo silaziostubištem koje je bilo uništeno eksplozijom1944. godine i nikad nije bilo popravljeno. Imao samrazloga da se sjećam te zgode, i kako je obojenostaklo, izdržljivo i ružno i viktorijansko, podnijeloudarac kao što bi ga podnijeli i naši djedovi.

Čim sam prešao preko Commona, opazio sam dasam ponio tuđi kišobran jer je počeo propuštati vodukoja mi se slijevala pod ovratnik kabanice. Ondasam spazio Henrvja. A tako lako sam ga mogao iz-bjeći; nije imao kišobrana, a na svjetlu svjetiljke vi-dio sam da su mu oči zaslijepljene od kiše. Tamno dr-veće bez lišća nije bilo zaštita od kiše; stajalo je po-put razbijenih vodovodnih cijevi, a kiša je kapala sHenrvjeva crna kaputa državnog službenika. Dasam prošao pokraj njega, ne bi me vidio, a da samstupio s kolnika samo dvije stope, bio bih sasvim si-guran, ali ja rekoh: — Henry, izgledaš kao neki stra-nac — i primijetih kako mu oči zasjaše kao da smostari prijatelji.

— Bendrix — reče on ljubazno, a ipak ljudi bi rekli da je on imao razloga za mržnju, a ne ja.

— Kud si pošao, Henry, po toj kiši? — Ima ljudiprema kojima čovjek osjeća nesavladivu želju da ihzadirkiva, ljude čije vrline ne dijelimo. Izbjegavajućiotvoren odgovor, on reče: — Oh, želio sam se maloprošetati na zraku — i za vrijeme iznenadnog jakogudara vjetra i kiše, on na vrijeme prihvati svoj šeširda se ne otkotrlja prema sjevernoj strani.

— Kako je Šarah? — upitah, jer bi se moglo činitičudno da nisam pitao, premda se ničemu ne bih tolikoobradovao kao tome da je bolesna, nesretna, da umire. U to vrijeme zamišljao sam da bi svaka patnja koju je ona trpjela, olakšala moju patnju, a da je mrtva,bio bih slobodan: više ne bih zamišljao sve one stvarikoje čovjek zamišlja pod mojim podlim prilikama. Ada je Šarah mrtva, možda bih mogao zavoljeti tog jadnog glupog Henrvja, pomislih.

— Oh, večeras je nekamo izašla — a đavo u mojojduši opet se pokrenu, sjetivši se onih dana kad je

14 15

i'mf «*-",

Henry morao baš tako odgovarati drugim znatiželj-nicima, dok sam samo ja znao gdje je Šarah. — Dapopijemo jednu čašicu? — upitah, i na moje iznena-đenje on pođe ukorak sa mnom. Nikad još nismo za-jedno pili izvan njegove kuće.

— Odavno te nismo vidjeli, Bendrix. — Ne znamzbog čega, ali ja sam čovjek poznat po svom prezimenu — nije trebalo ni da me krste jer me svi mojiprijatelji nazivaju prilično izvještačenim imenomMaurice, kojim su me moji učeni roditelji nazvali.

— Dugo vremena.— Pa mora biti — preko godinu dana.— Lipnja 1944. godine — rekoh.— Tako dugo — gle, je li moguće. — Budala, po

mislih, budala kad ništa nije primijetio tijekom godine i pol dana. Naše dvije »strane« razdvajalo jemanje od petsto jardi ravnog travnjaka. Zar munikad nije palo na pamet da kaže Sari: — Kako jeBendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? —a zar mu se njeni odgovori nikad nisu činili. . .čudni, izbjegavajući, sumnjivi? Potpuno sam im nestao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak. Mislimda je žubor vode uzbuđivao Saru tjedan dana, mjesec dana, ali Henrvjevi naočnjaci bili su čvrsto privezani. Mrzio sam njegove naočnjake čak i ondakad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao i svidrugi.

— Da li je u kinu? — upitah.— Oh ne, ona gotovo nikada ne ide u kino.— Išla je.»Pontefract Arms« bila je još za Božić ukrašena

papirnatim trakama i zvončićima svijetloljubičastei narančaste boje, i stajala kao sjećanje na komer-cijalno božično veselje, a mlada gostioničarka na-

slonila se grudima na bar, promatrajući svoje mu-šterije s omalovažavanjem.

— Lijepo — reče Henry a da nije ozbiljno mislio,pa se, očigledno ne snalazeći se, poče ukočena pogleda sramežljivo osvrtati okolo da negdje objesi šešir. Imao sam dojam da je najsličniji lokal koji jeikad posjetio bio onaj jeftini restoran blizu North-humberland Avenue, gdje je objedovao sa svojimkolegama iz ministarstva.

— Što ćeš ti?— Ništa ne bih imao protiv jednog whiskyja.— Niti ja, ali ćeš se morati zadovoljiti rumom.Sjedili smo za stolom i prebirali prstima po čaša-

ma. Nikad nisam imao mnogo toga da kažem Henry-ju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upo-znam Henryja, ili Šarah, da nisam 1939. godine po-čeo pisati pripovijetku u kojoj je glavna ličnost biovisoki državni službenik. Henry James je jednom urazgovoru s Walterom Besantom rekao da jednamlada žena s dovoljno talenta treba samo proći is-pred prozora zajedničke blagovaonice u baraci stra-že i pogledati unutra, i već bi mogla napisati roman obrigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja knji-ge smatrala da je potrebno poći u krevet s jednim odgardista, pa makar da samo provjeri pojedinosti.Razumije se da ja nisam legao s Henryjem u krevet,ali učinio sam nešto bolje, i prve večeri kad sam iz-veo Saru na večeru imao sam namjeru hladnokrvnoizvlačiti ideje iz žene državnog službenika. Ona nijeznala što radim; mislila je, siguran sam, da me iskre-no zanima njen obiteljski život i možda je baš to uprvom redu probudilo njenu sklonost prema meni.U koje vrijeme Henry doručkuje, pitao sam je. Ide liu ured podzemnom željeznicom, autobusom ili tak-

16 17

šijem? Donosi li uvečer posao kući? Ima li torbu za

spise s kraljevskim grbom na torbi? Naše prijatelj-

stvo je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo

zadovoljna što netko uzima Henrvja ozbiljno. Hen-

ry je bio važan, ali bolje rečeno važan kao što je slon

važan, po veličini njegova odsjeka; postoje neke vr-

ste važnosti koje ostaju beznadno osuđene na neoz-

biljnost. Henry je bio važan kao pomoćnik tajnika u

ministarstvu za mirovine, a poslije u ministarstvu

unutrašnjih poslova — poslije sam se tome smijao u

onim trenucima kad mrzite svoga druga i tražite ne-

ko oružje . . . Došlo je vrijeme kad sam namjerno re-

kao Sari da sam Henrvja izabrao u namjeri da ga

kopiram, i to da ga kopiram kao ličnost koja je bila

smiješan, komičan element u mojoj knjizi. Tada joj

je moja knjiga postala mrska. Osjećala je golemu

odanost prema Henrvju (to nikad nisam mogao po-

reći) i za vrijeme tih pomućenih sati kad je vrag

uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Hen-

rvja čak mrzio, iskoristio bih roman i izmišljao epi-

zode previše obične da se napisu . . . Kad je jednom

Šarah provela sa mnom cijelu noć (tome sam se ra-

dovao kao što se pisac raduje posljednjoj riječi svoje

knjige), tu sam zgodu iznenada pokvario slučajnom

riječju koja je uništila raspoloženje, koje se kadšto

satima bez prekida činilo kao prava ljubav. Oko dva

sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad

sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim

da sam želio da opet sve popravim, dok moja žrtva

nije prema meni okrenula svoje lice, mutnih i od sna

lijepih očiju i punih povjerenja. Zaboravila je pre-

pirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti našao čak

novi povod. Svi smo mi neurotična ljudska bića, a

opet kažu da nas je Bog stvorio. Kraj svega toga

teško mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije

isto tako jednostavan kao savršena jednadžba i

čist kao zrak. Rekoh joj: — Ležim budan i raz-

mišljam o petom poglavlju. Da li Henry prije ne-

kog važnog sastanka izgricka zrna kave da proči-

sti zadah iz usta? — Ona odmahnu glavom pa

poče tiho plakati, a ja sam se naravno pravio da

ne razumijem razlog — jednostavno pitanje, mu-

čilo me zbog moje ličnosti, to nije bio napad na

Henryja, kadšto najsimpatičniji ljudi grickaju zrna

kave . . . Tako sam nastavljao. Ona je malo

plakala, pa zaspala. Imala je tvrd san, a mene se

ta njena sposobnost da čvrsto spava dojmila još i

kao uvreda.

Lutajući tužno pogledom između svijetloljubičas-

tih i narančastih traka, Henry je brzo pio rum. Upi-

tah ga: — Lijepo ste proveli Božić?

— Vrlo lijepo. Vrlo lijepo — reče on.

— Kod kuće? — Henry me pogleda kao da je

moja modulacija te riječi čudno zvučala.

— Kod kuće? Da, naravno.

— Kako je Šarah?

— Dobro!

— Hoćeš li još jedan rum?

— Na menije red.

Dok je Henry pošao po pića, ja sam otišao u za-

hod. Po zidovima bile su naškrabane rečenice:

»Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu ženu.« »Svim

svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gono-

reja.« Brzo sam se vratio veselim papirnatim traka-

ma i zveckanju čaša. Ponekad vidim sebe previše

odraženog u drugim ljudima pa se mogu osjećati

udobno, i tada dobijem golemu želju da vjerujem u

svece, u junačku vrlinu.

18 19

Ponovio sam Henrvju dvije rečenice koje sampročitao u zahodu. Želio sam ga zgranuti, a iznena-dilo me kad je rekao jednostavno: — Ljubomora jegrozna stvar.

— Misliš ono o prsatoj ženi?— I jedno i drugo. Kad si nesretan, drugim ljudi

ma zavidiš na sreći.Nikad nisam očekivao da će to naučiti u mini-

starstvu unutrašnjih poslova. A eto — u toj rečenici— gorčina je opet procurila s moga pera. Kako jeta gorčina bešćutna i bez života. Kad bih mogao,pisao bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati sljubavlju, bio bih drugi čovjek: nikad ne bih izgu-bio ljubav. No odjednom sam preko sjajne površi-ne stola obloženog pločicama osjetio nešto — ni-šta tako krajnje veliko kao što je ljubav, moždaništa više od drugarstva u nesreći. Rekoh Henrvju:— Jesi li nesretan?

— Bendrix, zabrinut sam.— Kaži mi.Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio

svjestan koliko ja znam o njemu? Šarah je bila oda-na, ali u vezi kakva je bila naša, tomu se ne da po-moći da čovjek ne dozna jednu dvije stvari. .. Znaosam da ima madež lijevo od pupka, jer je Saru nato jednom podsjetio jedan moj madež: znao sam dapati od kratkovidnosti, ali da nije htio nositi naoča-le u društvu stranih osoba (ja sam još bio dovoljnostranac i nikad ga nisam vidio s naočalama). Znaosam da u deset sati voli popiti čaj, čak sam znaonjegove navike spavanja. Je li on bio svjestan da javeć toliko znam, da jedna nova činjenica nećepromijeniti naš odnos? On reče: — Plašim se zbogSare, Bendrix.

Vrata bara se otvoriše a ja sam na svjetlu vidiokako šiba kiša. Neki mali veseli čovjek jurnu unu-tra i uzviknu: — Zdravo, svima — no nitko mu neodgovori.

— Je li bolesna? Mislim da si rekao . . .— Ne, nije bolesna. Mislim da nije. — On se

tužno osvrnu okolo — ovo nije bio njegov milieu*.Primijetio sam da su mu bjeloočnice zakrvavljene;možda nije dosta nosio naočale — uvijek ima takomnogo stranih osoba, ili je to možda bila posljedicasuza. On reče: — Bendrix, ovdje ne mogu razgovarati — kao da je nekoć imao naviku da negdje razgovara. — Hajde sa mnom kući.

— Hoće li se Šarah vratiti?— Mislim da neće.Platio sam piće, a to je opet bio predznak Hen-

rvjevog nemira; nikad nije lako prihvaćao ljubaz-nost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u taksijuima u ruci pripremljen novac, dok smo svi miostali prtljali tražeći novac. Kiša je još tekla naavenijama Commona, ali do Henrvja nije bilo da-leko. Otključao je vrata ključem patentne bravekoja se nalazila na ulaznim vratima ispod polu-kružnog prozorčića u stilu Kraljice Anne, ušao idoviknuo: — Šarah, Šarah! — Čeznuo sam za od-govorom premda sam ga se bojao, ali nitko nijeodgovorio. On reče: — Još se nije vratila. Hajde-mo u moju radnu sobu.

Još nikad nisam bio u njegovoj radnoj sobi: uvi-jek sam bio Sarin prijatelj, a kad sam sreo Henrvja,bilo je to na Sarinom teritoriju, njezinoj nasumcenamještenoj dnevnoj sobi gdje se ništa nije slagalo,

Milieu = sredina; (franc.) (Prev.)

20 21

ništa nije bilo u stilu ili planirano, gdje se sve čini-lo kao da pripada onom istom tjednu, jer nikad ni-čemu nije bilo dopušteno da ostane kao znak sjeća-nja na nekadašnji ukus ili minule osjećaje. Sve jetamo bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henrvje-voj radnoj sobi, sada sam osjećao kako je vrlo malotoga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da su oda-brana Gibbonova djela i jednom otvorena, a oda-brana Scottova djela bila su tamo jer su vjerojatno— pripadala njegovu ocu, kao i brončana kopija ki-pa Bacača diska. Pa ipak bio je sretniji u svojojneupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga štoje bila njegova, njegovo vlasništvo. Pomislio sam sogorčenjem i zavišću: ako čovjek sigurno posjedujeneku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi.

— Whisky? — upita Henry. Sjetio sam se njegovih očiju i upitao se ne pije li on više nego što je pionekada. Dva dvostruka whiskyja što ih je natočiosvakako su bila obilna.

— Što te muči, Henry? — Odavno sam napustioonaj roman o višem državnom službeniku, više nisam tražio sliku i priliku ličnosti.

— Šarah. — reče on.Bih li se uplašio da je to rekao na isti način prije

dvije godine? Ne, mislim da bih bio ushićen — čov-jeku tako očajno dojadi obmana. Sa zadovoljstvombih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojalama kako mala šansa, zbog koje sam nekom njego-vom taktičkom pogreškom, mogao pobijediti. A ni-kad u životu, ni prije ni poslije toga, nisam tolikoželio pobijediti. Čak nikad nisam osjećao ni takojaku želju napisati dobru knjigu.

On me pogleda onim svojim od plakanja crvenimočima, pa reče: — Bendrix, bojim se. — Više se ni-

sam prema njemu mogao vladati pokroviteljski.Prošao je istu školu, i prvi put sam ga smatrao sebiravnim. Sjećam se jedne stare potamnjele fotografi-je njegova oca, što je u okviru stajala na njegovompisaćem stolu, i gledajući je pomislio sam kako jebio sličan Henryju (fotografirana je otprilike uistim godinama, sredinom četrdesetih), i opet kakonije slična. Nije se razlikovala zbog brkova — većzbog viktorijanskog izgleda samopouzdanja, što seon osjećao kao kod svoje kuće, što je poznao načinei odjednom me opet obuzeo onaj osjećaj prija-teljstva i drugarstva. Više sam ga volio nego štobih volio njegova oca (koji je radio u ministarstvufinancija). Mi smo bili znanci, a zapravo stranci.

— Čega se bojiš, Henry?On sjede u naslonjač kao da ga je netko gurnuo

i reče sa gnušanjem; — Bendrix, uvijek sam mislioda je najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedančovjek može učiniti. . . — u ono drugo vrijeme sva-kako bih bio kao na mukama: kako mi je bila stra-na, kako beskrajno dosadna ta nepomućenost be-zazlenosti.

— Znaš da mi se možeš povjeriti, Henry. Moždaje, pomislih, sačuvala jedno moje pismo, premdasam napisao tako malo pisama. To je profesionalnirizik kojemu su izloženi pisci. Žene su sklone dauveličavaju važnost svojih ljubavnika, a nikada nepredvide dan razočaranja kad će se u autograf skomkatalogu po cijeni od pet šilinga, pojaviti jedno indiskretno pismo obilježeno oznakom »zanimljivo«

— Pogledaj ovo — reče Henry.Pružio mi je jedno pismo. Rukopis nije bio moj.

— Hajde. Čitaj! — reče Henry. Pismo je bilo od ne-kog Henrvjeva prijatelja koji piše: »Predlažem da

22 23

se taj čovjek kome želite pomoći, obrati na izvjes-nog čovjeka imenom Savage, 159 Vigo Street. Po-znato mi je da je taj čovjek sposoban i diskretan,a njegovi pomoćnici manje su odvratni nego što suobično takvi momci.«

— Ne razumijem, Henry.— Pisao sam tom čovjeku i rekao da jedan moj

znanac traži moj savjet o privatnim detektivskimagencijama. To je užasno, Bendrix. Mora da je prozreo tu izliku.

— Zaista misliš . . .?— U tom pogledu ništa nisam poduzeo, ali to

pismo stoji na mom pisaćem stolu i podsjećame . . . Izgleda tako glupo, zar ne, što potpuno mogu vjerovati da ga ona neće pročitati, premda dolazi ovamo svaki dan po desetak puta. Čak ga ine stavljam u ladicu. A ipak nemam povjerenja ... sada je u šetnji. Šetnji, Bendrix. — Kišamu je promočila i obrub odijela, pa je rub rukavasušio kraj plinske peći.

— Žao mi je.— Uvijek si bio njen naročiti prijatelj, Bendrix.

Uvijek kažu, zar ne, da je muž posljednja osoba koja upozna svoju ženu . . . Sinoć, kad sam te vidio naCommonu, pomislio sam ako ti to kažem, a ti mi sebudeš smijao, moći ću spaliti pismo.

Sjedio je tamo s vlažnom ispruženom rukom, od-vrativši od mene pogled. Nikad mi nije bilo manjedo smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio na-smijati.

— Nije to situacija kojoj bi se čovjek mogao smijati, makar jest fantastično pomisliti . . .

On me molećivo upita: — I jest fantastično. Timisliš da sam budala, zar ne . . . ?

Trenutak prije bio sam spreman da se nasmijem,a ipak sada, kad sam samo morao lagati, sva staraljubomora se vratila. Jesu li muž i žena u tolikojmjeri jedno tijelo, da, kad čovjek mrzi ženu, tako-đer mrzi i muža? Njegovo me pitanje podsjetilo ka-ko ga je lako bilo obmanuti: tako lako da se gotovočinilo da je sudionik u nevjeri svoje žene, kao štočovjek koji ostavlja novčanice u hotelskoj sobi pre-šutno odobrava krađu, i mrzio sam ga zbog iste oneosobine koja je jednom pomogla mojoj ljubavi.

Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plin-ske peći i on ponovi, i dalje me ne gledajući: — Na-ravno, vidim da misliš da sam budala.

Tada progovori zloduh: — Oh ne, ja te ne sma-tram budalom, Henry.

— Misliš, zaista misliš da je . . . moguće?— Naravno da je moguće. Šarah je ljudsko biće.On reče ogorčeno, kao da sam ja napisao to pismo:

— A ja sam uvijek mislio da si ti njezin prijatelj.— Naravno — rekoh — ti je mnogo bolje pozna

ješ nego što sam je ja ikad poznavao.— Na neki način — reče on tužno, a ja sam znao

da je mislio upravo na one stvari u kojima sam jeja najviše poznavao.

— Pitao si me, Henry, smatram li te budalom.Samo sam rekao da u toj sumnji nema ništa glupo.Ništa nisam rekao protiv Sare.

— Znam, Bendrix. Oprosti. U posljednje vrijemene spavam dobro. Noću se budim i pitam što da radim s tim nesretnim pismom.

— Spali ga.— Želio bih da to mogu. — Još ga je držao u ruci

i na tren sam pomislio da će ga zaista zapaliti.— Ili posjeti gospodina Savagea — rekoh.

2425

— Ali pred njim se ne mogu pretvarati da nisamnjen muž. Zamisli, Bendrix, sjedim tamo ispred pisaćeg stola na stolcu na kom su sjedili svi oni ljubomorni muževi, pričajući istu priču . . . Misliš li datamo postoji neka čekaonica tako da jedan drugome vidimo lica dok prolazimo?

— Čudno, pomislih, Henrvja bismo gotovo moglismatrati čovjekom bujne mašte. Osjetio sam kakose moja superiornost uzdrmala, i u meni se probudila stara želja za zadirkivanjem. Rekoh: — Zaštoja ne bih pošao onamo, Henry?

— Ti? — Za trenutak sam pomislio nisam li otišao predaleko i neće li čak i jedan Henry početisumnjati?

— Da — rekoh, poigravajući se s opasnošću; jeršto sad smeta ako Henry sazna nešto o prošlosti?Bit će to dobro za njega, a možda će ga naučiti dabolje pripazi na svoju ženu. — Mogao bih se pretvarati da sam ljubomorni ljubavnik — nastavih. —Ljubomorni ljubavnici su poštovaniji, manje smiješni od ljubomornih muževa. Njih podržava utjecajknjiževnosti. Pomisli na Troila. Neću izgubiti svojeamour propre* kad budem razgovarao s gospodinom Savageom.

Henrvjev rukav se osušio, ali ga je još pridr-žavao pokraj vatre i tkanina se počela paliti. Onreče: — Zar bi ti to zaista uradio za mene, Ben-drix? — a oči mu se ispuniše suzama, kao danikad nije očekivao ili zaslužio taj najveći znakprijateljstva.

— Naravno da bih uradio. Gori ti rukav, Henry.On pogleda rukav kao da nije njegov.

'Amour propre = samoljublje; franc. (Prev.)

— Ali to je fantastično — reče. — Ne znam štosam zapravo mislio. Najprije da ti kažem, a ondada te to zamolim. Čovjek ne može uhoditi vlastituženu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvarakao da je njen ljubavnik.

— Oh, to nije uobičajeno, —rekoh — ali to nisuni preljub ni krađa, niti se ne bježi ispred neprijateljske vatre. Svakog dana čine se stvari koje se nepristoje, Henry. To je dio modernog života. Većinutih stvari i sam sam učinio.

— Ti si dobar čovjek, Bendrix. Meni je bio potreban samo jedan pravi razgovor da razbistrim glavu. — I ovaj put zaista je zapalio pismo. Kad je posljednji neizgoreni komadić papira stavio u pepeljaru, rekoh: — Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159ili 169 Vigo Street.

— Zaboravi to — reče Henry. — Zaboravi štosam ti rekao. To je besmisleno. U posljednje vrijeme jako me boli glava. Posjetit ću liječnika.

— Čujem škripu vrata — rekoh. — Šarah se vratila.

— Oh — reče on — to će biti služavka. Bila jeu kinu.

— Ne, to je Sarin korak.On pođe prema vratima pa ih otvori, a njegovo

lice automatski zadobije izraz nježnosti i ljubavi.Uvijek me je ljutilo to mehaničko reagiranje nanjenu prisutnost jer ništa nije značilo, čovjek sene može uvijek radovati ženinoj nazočnosti, čak iako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mije rekla da se njih dvoje nikad nisu voljeli. Vjeru-jem da je u mojim trenucima mržnje i sumnje, biloiskrenije dobrodošlice. Ona je za mene bila baremličnost sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kuće,

26 27

poput komada porculana kojim se mora pažljivorukovati.

— Sa-rah, — doviknu on. — Sa-rah — rastavljajući slogove s nepodnošljivom neiskrenošću.

Kako da je opišem strancu dok je stajala u pred-soblju na dnu stubišta i okrenuta prema nama?Čak ni svoje izmišljene ličnosti nikad nisam mo-gao drukčije opisati nego samo po njihovim po-stupcima. Uvijek mi se činilo da čitaocu romanamora biti dopušteno da sam sebi predstavi ličnostonako kako je njega volja; ja mu ne želim pružitigotove ilustracije. Sada me je iznevjerila vlastitatehnika, jer ne želim da bilo koja druga žena zami-jeni Saru, želim da čitalac vidi ono široko čelo i sa-mopouzdana usta, oblik lubanje, a sve što mogu iz-raziti to je da se neka neodređena osoba pojavila ukišnom kaputu s kojega kaplje voda, rekavši: —-Da, Henry? — a zatim — Ti? — Uvijek me je zvala»ti«. »Jesi li to ti pri telefonu?« — »Možeš li ti?« »Ho-ćeš li ti?« tako da sam ja budala već umišljao da nasvijetu postoji samo jedan »ti« i da sam to ja.

— Milo mi je što te vidim — rekoh. Ovo je opetbio jedan od trenutaka mržnje. — Bila si u šetnji?

— Da.— Gadna noć — rekoh optužujući, a Henry doda

s neprikrivenim strahom: — Posve si mokra, Sa-rah. Jednog dana ćeš se na smrt nahladiti.

Otrcana fraza sa svojom mudrošću ponekad mo-že razgovoru dati prizvuk zle kobi, a ipak čak dasmo i znali da govori istinu, pitam se bi li i jedan odnas dvojice, hladnokrvnošću, nepovjerenjem i mrž-njom, osjetio pravi strah za njenu sreću.

2.

Ne znam koliko je prošlo dana. Stari nemir sevratio, a u tom tmurnom stanju čovjek ne možerazlikovati dane kao što slijepac ne može razlučitisvjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvidan kad sam odlučio da krenem u akciju? Sada,pošto su prošle tri godine, nejasno se sjećam, bdi-jenja duž granice Commona, kako sam iz daljinepromatrao njihovu kuću stojeći pokraj jezera iliispod trijema crkve iz osamnaestog stoljeća, malovjerujući da će se vrata otvoriti, a Šarah sići onimnerazbijenim i dobro izglačanim stubama. Pravičas nikad nije otkucao. Kišni dani su prestali i no-ći su bile ugodne, rosne, a kao iz neke oštećene ku-ćice s figurama muškarca i žene, od kojih jednapokazuje kišovito a druga suho vrijeme, ni muška-rac ni žena nisu izlazili. Nikad više nisam vidioHenrvja kako poslije sumraka prolazi Commo-nom. Možda se stidio zbog onoga što mi je rekao,jer je bio vrlo konvencionalan čovjek. Pišem tajpridjev uz podrugljivi osmijeh, a ipak ako ispitamsebe, za konvencionalnost osjećam samo divljenjei povjerenje, kao za sela koja čovjek vidi s autoce-ste kojom prolaze automobili, a pod slamnatim

28 29

krovovima i s kamenim zidovima čine se tako tihai ulijevaju mir.

Sjećam se da sam u tim mračnim danima i tjed-nima mnogo sanjario o Sari. Kadšto bih se probu-dio s osjećanjem bola, kadšto sa zadovoljstvom.Ako čovjek cijeli dan misli na jednu ženu, ne bi tre-balo da noću o njoj sanja. Pokušao sam pisati knji-gu koja mi jednostavno nije išla. Napisao sam svo-jih svakodnevnih pet stotina riječi, ali osobe nikadnisu oživjele. Pisanje tako mnogo ovisi o površnostičovjekova dana. Čovjek može biti zauzet kupo-vinom i uštedom na porezu i slučajnim razgovori-ma, ali tijek podsvijesti, rješavajući probleme iunaprijed planirajući, nesmetano teče dalje. Riječikao da dolaze s neba, situacije koje su se činile blo-kirane u nekom beznadnom ćorsokaku počinju serazvijati, posao je obavljen dok je pisac spavao ilikupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta mržnjai sumnja, ta strast za uništenjem, prodire dublje odknjige — podsvijest je dalje radila, dok se jednogjutra nisam probudio i saznao — kao da sam toisplanirao noću — da ću danas posjetiti gospodinaSavagea.

Kako je čudna ta kolekcija pouzdanih profesija.Čovjek ima povjerenja u svog odvjetnika, svog lije-čnika, ako je katolik u svog svećenika, a sada samtom popisu dodao svog privatnog detektiva. Potpu-no je bila pogrešna Henrvjeva pomisao da će gadrugi klijenti oštro promatrati. Ured je imao dviječekaonice, i mene su samoga primili u jednu. Biloje to neobično, i tako nešto nije se moglo očekivatiu Vigo Streetu — gdje je vladala neka zagušljivaatmosfera ureda u odvjetničkoj čekaonici, spoje-nom s pomodnim izborom materijala za čitanje,

i koja je više podsjećala na zubarsku čekaonicu —bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskihmodnih časopisa. Čovjek koji me je uveo, bio je ne-što malo previše pažljiv i dobro odjeven. Privukaomi je stolac do vatre i vrlo pažljivo zatvorio vrata.Osjećao sam se kao pacijent, a mislim da sam to ibio, dovoljno bolestan da pokušam poznato liječe-nje ljubomore šokom.

Prvo sam na gospodinu Savageu uočio njego-vu kravatu: mislim da je bila znak nekog udru-ženja bivših polaznika istih ekskluzivnih škola,koji sada drže vodeće položaje u društvu. Zatimkako mu je lice dobro izbrijano i naprašeno tan-kim slojem pudera, pa onda njegovo čelo, s kojegmu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumi-jevanjem, sućuti, željom da pomogne. Kad smo serukovali, osjetio sam kako mi je na čudan načinsvinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, ida sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja,vjerojatno bih kod njega imao posebne privile-gije.

— Gospodine Bendrix — reče on — sjednite. Mi-slim da je ovo najudobniji stolac. — Potreptao jepo jastuku i brižno stao pokraj mene dok se nisamuspješno spustio na stolac. Onda privuče do meneobičan stolac, kao da će mi opipati bilo. — Sada misve recite vlastitim riječima — reče on. Ne moguzamisliti koje bih inače druge riječi mogao upotri-jebiti osim vlastitih. Osjećao sam se zbunjen iogorčen; nisam došao ovamo zbog sućuti, već daplatim za neku praktičnu pomoć, ako budem imaosredstava.

Počeo sam: — Ne znam kolike su vaše pristojbeza praćenje?

30 31

Gospodin Savage je blago gladio svoju prugastukravatu. — Za to se sada ne brinite, gospodineBendrix. Za ovo pripremno savjetovanje naplaću-jem tri gvineje, ali ako ne želite dalje nastaviti,ne naplaćujem ništa, baš ništa. Znate — ubaci oncliche kao da mi stavlja termometar — zadovoljanklijent je najbolja reklama.

U običnoj situaciji, mislim, svi se mi ponašamovrlo slično i upotrebljavamo iste riječi.

Rekoh: — Ovo je vrlo jednostavan slučaj — irasrdivši se razabrao sam da gospodin Savage za-pravo sve zna o tome i prije nego sam počeo pripo-vijedati. Gospodinu Savageu ništa ne bi bilo stra-no, ništa novo ne bi on mogao iščeprkati iz zemlješto ove godine nije već bezbroj puta bilo iščeprka-no. Čak i liječnika kadšto neki pacijent dovede unepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist kojise bavio samo jednom bolešću koje je svakisimptom poznavao.

On reče s neshvatljivom blagošću: — Ne žuritese, gospodine Bendrix.

Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. —Zaista više ništa nemam reći — objasnih.

— Ah, to je moja briga — reče gospodin Savage.— Vi mi samo opišite raspoloženje, atmosferu. Mislim da razgovaramo o gospođi Bendrix?

— Ne baš tako.— Ali ona se pojavljuje pod tim imenom?— Ne, sasvim ste me pogrešno razumjeli. Ona je

supruga mog prijatelja.— I on vas je poslao?— Nije.— Možda ste vi i ta dama — u intimnim odno

sima?

— Nismo. Vidio sam je samo jednom od 1944.— Žao mi je, ali još mi nije jasno. Ovo je uhoda-

renje, rekli ste.Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. —

Zar čovjek ne može voljeti ili mrziti — planuo samna njega, — i nakon toliko vremena? Nemojte gri-ješiti. Ja sam samo jedan od vaših ljubomornih kli-jenata, ne tvrdim da sam drukčiji od ostalih, aliu mom slučaju postoji vremenski razmak.

Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kaoda sam neko prgavo dijete. — U ljubomori nemaničeg nečasnog, gospodine Bendrix. Uvijek jepozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imaterazloga da pretpostavljate da je ta dama o kojojsmo razgovarali sada — intimna s drugim?

— Njen muž misli da ga ona vara. Ima tajne sastanke. Laže gdje je bila. Ima svoje tajne.

— Ah, tajne, da.— Možda u tome nema ništa, naravno.— U mom dugom iskustvu, gospodine Ben-

drix, bez iznimke uvijek ima nešto. — Kao da meje sada dovoljno umirio da bi mogao početi s liječenjem, gospodin Savage se vrati pisaćem stolu ipripremi da piše. Ime, adresa. Zanimanje muža?Vrteći olovku spreman da zapiše, gospodin Savage upita: — Zna li gospodin Miles za ovaj razgovor?

— Ne.— Gospodin Miles ne smije primijetiti našeg

čovjeka.— Svakako ne.— S time bi se stvar zamrsila.— Možda ću mu kasnije pokazati vaše izvješta

je. Još ne znam.

32 33

— Možete li mi dati neke podatke o njihovu kućanstvu? Imaju li služavku?

— Imaju.— Koliko joj je godina?— Ne bih znao. Trideset osam?— Znate li ima li ona udvarača?— Ne. A ne znam ni kako je ime njene bake.Gospodin Savage mi se umirujuće osmjehne; za

trenutak sam pomislio da namjerava ustati od pi-saćeg stola i opet me potreptati. — Vidim, gospodi-ne Bendrix, da niste imali iskustva s raspitiva-njem. Služavka je vrlo važna osoba. Ona nam mo-že ako hoće mnogo reći o navikama svoje gospoda-rice. Vi bi se iznenadili što je sve korisno čak zanajjednostavnije raspitivanje. — To jutro svakakoje dokazao svoju namjeru: ispisao je cijele stranicesvojim sitnim rukopisom. Prekine s pitanjima, pame upita: — Biste li imali nešto protiv toga — akobi bilo hitno potrebno — da moj čovjek dođe k va-ma kući?

Rekao sam mu da nemam ništa protiv i odmahme obuzeo osjećaj da sam pustio neku zarazu usvoju sobu.

— Kad bi se to moglo izbjeći. . .— Naravno. Jasno. Razumijem — i uistinu sam

vjerovao da je razumio. Mogao sam mu reći da bimi nazočnost njegova čovjeka bila kao prašina napokućstvu što prlja moje knjige poput čađe, a on sene bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bilada pišem na čistom papiru s linijama. Mrlja, pa čaki samo trag čaja na kojoj stranici, čini ga neupotrebljivim, pa me obuze neobična pomisao da moramzaključati svoje papire za slučaj ako dođe neželjeniposjetilac. Rekoh: — Bilo bi lakše kad bi najavio

dolazak...— Svakako, ali to nije uvijek moguće. Vaša

adresa, gospodine Bendrix, i vaš broj telefona?— To nije izravna linija. Moja gazdarica ima

priključak.— Svi moji ljudi su izvanredno diskretni. Želite

li izvještaje tjedno ili više volite da primite konačnirezultat istrage?

— Tjedno. Istraga možda nikad neće biti završena. Vjerojatno nema što da se pronađe.

— Niste li često bili kod liječnika a da ništa nijepronašao? Znate, gospodine Bendrix, činjenica dačovjek treba naše usluge neminovno znači da ipakima nešto da se pronađe.Čini mi se da sam imao sreću što je gospodin Sa-

vage prihvatio taj posao. Preporučen je kao manjeneugodan nego što su to obično ljudi njegove profe-sije, ali meni je njegov način uvjeravanja ipak bioodvratan. Kad čovjek dobro promisli, to nije sas-vim častan posao, to uhođenje nedužnih, jer — ni-su li ljubavnici uvijek nedužni? Oni ne čine nika-kav zločin, u duši su uvjereni da nisu učinili nika-kvo zlo. »Tako dugo dok nikome ne nanosim bol,osim sebi samom«, — stara otrcana fraza uvijek jespremna na njihovim usnama, i ljubav, naravno,isprika je za sve — tako oni vjeruju, upravo kao štosara i ja vjerovao u ono vrijeme kad sam volio.

A kad smo došli do plaćanja, gospodin Savagebio je iznenađujuće umjeren: tri gvineje na dan itekući troškovi koji, naravno, moraju biti odobreni.Objasnio mi je te troškove kao »povremeno po ne-ku kavu, znate, a ponekad u tim zgodama naš čov-jek mora nešto i popiti«. — Malo sam se našalio do-davši da ne priznajem whisky, ali gospodin Savage

34 35

nije razumio šalu. — Znao sam jedan slučaj — rečemi — kad je jednomjesečno istraživanje bilo spaše-no dvostrukim whiskyjem, ali u pravo vrijeme — ito najjeftinijim wbiskyjem što ga je moj klijentikad platio. — Objasnio je da neki njegovi klijentivole dobiti dnevne izvještaje, ali sam mu rekao daću biti zadovoljan tjednim.

Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izla-zio iz Vigo Streeta, gotovo me je uvjerio da je to biorazgovor što ga prije ili poslije dozive svi muškarci.

3.

— A ako ima još nešto važno što biste mi moglireći? — sjećam se da mi je rekao gospodin Savage.Mora da je detektivu važno, kao i piscu, da nagomi-la beznačajan materijal prije nego izabere pravunit. A kako je teško to izabiranje — i stavljanjeu pokret prave teme. Golemi pritisak vanjskog svi-jeta pritišće nas kao peine forte et dure*. Sada kadpočinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti,ali teži - ima mnogo više činjenica, pa ih ne moramizmišljati. Kako mogu iznijeti ponovno na vidjeloljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje - dnev-nih novina, dnevnog jela, prometa koji monotonoškripi prema Batterseau, galebova koji dolijeću sTemze tražeći kruh, i ranog ljeta 1939. godine kojese svjetluca preko parka gdje djeca puštaju u vodujedrilice da plove — jednog od onih predratnih iz-gubljenih ljeta? Pitao sam se bih li mogao, kad bihdugo razmišljao, otkriti njenog budućeg ljubavnikana zabavi koju je priređivao Henry. Prvi put smose vidjeli, pijući loš južnoafrički sherry, zbog rata

*Peine forte et dure = bol jaka i mučna — franc. (Prev.)

3637

u Španjolskoj. Primijetio sam Saru, čini mi se, zbogtoga što je bila sretna; tih godina osjećanje sreće du-go je umiralo pod burom koja se približavala. To seosjećalo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Od-mah mi se svidjela, jer je rekla da je čitala mojeknjige i nije se okanila tih tema — odmah sam osje-tio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom bi-ću, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da ću seu nju zaljubiti. Prije svega, bila je lijepa, a lijepe že-ne, naročito ako su i inteligentne, u meni potiču nekiduboki osjećaj inferiornosti. Ne znam jesu li psiho-lozi već pronašli naziv za »Copethua complex«*, alimeni je uvijek bilo teško da probudim seksualnu že-lju bez nekog osjećaja bilo mentalne bilo fizičke su-periornosti. Prvi put sam u nje primijetio samo nje-nu ljepotu i njenu sreću i način na koji ljude dodirujerukama kao da ih voli. Sjećam se samo jednestvari koju mi je rekla, osim one tvrdnje kojom jepočela, »Čini se da mnoge ljude ne volite.« Moždasam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima.Ne sjećam se.Kakvo li je to ljeto bilo. Neću ni pokušati da sesjetim koji je mjesec bio — morao bih se vratiti iproći kroz toliko bola, ali sjećam se da sam izišaoiz tople i pretrpane sobe, pošto sam popio previšesherrvja, i prošetao se s Henrvjem po Commonu.Sunce je palilo zemlju oko Commona i trava je iz-blijedjela. U daljini kuće su bile u viktorijanskomstilu, male i točno razmaknute i tihe; samo je ne-gdje u daljini plakalo dijete. Crkva iz osamnaestogstoljeća stajala je kao neka igračka na otoku trave— ta igračka se mogla ostaviti noću po lijepom vre-" »Copethua complex«. Odnosi se na legendu o kralju Copethuaii prosjakinji.

menu. Bili su to trenuci kad se čovjek povjeravastrancu.

Henry reče: — Kako bismo svi mogli biti sretni.— Zaista!Neobično mi se svidio, dok je sa suzama u očima

stajao tamo na Commonu, daleko od svog društva.Rekoh: — Imate divnu kuću.

— Pronašla ju je moja žena.Upoznao sam ga tek prije tjedan dana — na ne-

koj drugoj čajanci. U to doba radio je u ministar-stvu financija, a ja sam ga zadržao i gnjavio zbogmaterijala za svoju knjigu. Dva dana kasnije pri-mio sam dopisnicu. Potom sam čuo da ga je Šarahnagovorila da je pošalje. — Jeste li dugo oženjeni?— upitao sam ga.

— Deset godina.— Ljupka vam je žena.— Ona mi je od velike pomoći — odgovori on.

Jadni Henry. Ali zašto treba da kažem jadni Hen-ry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igraće kartena koje se dobiva, karte nježnosti, skromnosti ipovjerenja?

— Moram se vratiti — reče on. — Ne smijem jojostaviti sav teret, Bendrix — i on spusti dlan namoju ruku, kao da se poznajemo godinama. Nije litaj pokret naučio od nje? Bračni drugovi postajuslični jedno drugome. Išli smo jedan pokraj drugoga, a kad smo otvorili vrata predsoblja u zrcalusam ugledao odsjaj kako se dvije osobe razdvajajukao nakon poljupca — jedna je bila Šarah. Pogledao sam Henrvja. Ili nije vidio ili nije mario. — Ili,pomislih, kako on mora biti nesretan čovjek.

Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor važnim?Poslije sam doznao da je to nije poljubio ljubavnik

38 39

već neki Henrvjev kolega iz ministarstva financija,čija je žena prije mjesec dana pobjegla s nekimkršnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, ačini se nevjerojatno da bi on još mogao sudjelovatiu prizoru iz kojega sam ja tako odlučno isključen.Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama iscrpi.Volio bih da sam ostavio na miru to prošlo vrijeme,jer kad pišem o 1939. godini osjećam kako se svamoja mržnja vraća. Čini se da mržnja upravlja istimžlijezdama kao ljubav: čak proizvodi ista djela. Danismo naučili kako da protumačimo priču oMuci, bismo li samo iz njihovih djela mogli reći je liljubomorni Juda ili bijedni Petar volio Krista?

4.

Kad sam se vratio kući od gospodina Savageai kad mi je gazdarica rekla da me je telefonskinazvala gospođa Miles, osjetio sam ushićenje kaonekad kad bih čuo kako se prednja vrata zatvarajui njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanunadu da je moja pojava u njoj probudila — neljubav, naravno, već neki osjećaj, uspomenu nakojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme činilomi se, kad bih je mogao imati još jednom — makarkako brzo i grubo i nepotpuno — opet bih stekaomir, odbacio bih je iz svoje duše, a poslije bih jaostavio nju, a ne ona mene.Čudno je bilo nakon osamnaest mjeseci šutnje

nazvati taj broj: Macaulav 7753, a još čudniješto sam ga morao potražiti u imeniku, jer nisambio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i slušaokako telefon zvoni i razmišljao je li se Henryveć vratio iz ministarstva i što ću reći ako se onjavi. Tada sam uvidio da u istini nema više ni-šta loše. Laži su me napustile i ja sam se osje-ćao osamljen kao da su one bile moji jediniprijatelji. Glas neke dobro izvježbane služavke

40 41

ponovi mi telefonski broj u usni bubnjić. Upitah: —Je li gospođa Miles kod kuće?

— Gospođa Miles?— Zar to nije Macaulav 7753?— Jest.— Želim razgovarati s gospođom Miles.— Imate pogrešan broj — i spusti slušalicu. Ni

kad mi nije palo na pamet da se s vremenom i malestvari mijenjaju.

Potražio sam Miles u imeniku, ali stari broj jošje bio tu, imenik je zastario više od godinu dana.Upravo sam htio upitati informacije, kad telefonponovno zazvoni, a to je bila Šarah osobno. Onareče zbunjeno: — Jesi li to ti? — Nikad me nijenazvala imenom, pa se sada bez njenih starihljubavnih izreka našla u neprilici. Rekoh: — Ov-dje Bendrix.

— Ovdje Šarah. Zar nisi dobio moju poruku?— Oh, htio sam te nazvati, ali sam morao za

vršiti neki članak. Međutim mislim da sada neznam tvoj sadašnji broj. U imeniku je, pretpostavljam . . .?

— Ne, još nije. Promijenili su ga. Sada je Macaulav 6204. Htjela sam te nešto upitati.

— Da?— Ništa tako strašno. Htjela bih s tobom na

objed,to je sve.— Zašto ne. Bit će mi drago. Kada?— Možeš li sutra?— Ne. Sutra ne. Znaš, jednostavno moram zavr

šiti taj članak . . .— U srijedu?— Može li četvrtak?— Da — reče ona, i gotovo sam mogao zamisliti

razočaranje u tom slogu — tako nas obmanjuje našponos.

— Onda ću te čekati u jedan u Cafe Royal.— To je lijepo od tebe — reče ona, a po njenom

glasu mogao sam zaključiti da je tako i mislila. —Do četvrtka.

— Do četvrtka.Sjedio sam i držao telefonsku slušalicu u ruci

i gledao na mržnju kao na nekog ružnog i glupogčovjeka, koga čovjek nije želio poznati. Pozvao samnjen broj; mora da sam je zatekao prije nego jeimala vremena da ode od telefona, pa rekoh: — Ša-rah. U redu — sutra. Nešto sam zaboravio. Naistom mjestu. U isto vrijeme — i sjedeći tamo, s pr-stima na tihom aparatu, imajući nešto čemu da seradujem, pomislih u sebi: Sjećam se. Ovako izgledanada.

42 43

5.

Raširio sam novine na stolu i više puta pročitaoistu stranicu, jer nisam htio gledati prema ulaznimvratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam htio biti jedanod onih koji glupim spuštanjem i podizanjem glaveodaje iščekivanje. Što svi mi imamo da očekujemokad sebi dopuštamo da nas razočarenje tako zao-kupi? U večernjim novinama pisalo je o uobičaje-nom umorstvu i prepirci u parlamentu, o racionira-nju šećera, a ona je zakasnila pet minuta. Imaosam smolu da me uhvati kako gledam na sat. Za-čuh je kako reče: — Oprosti. Došla sam autobusom,a promet je zakrčen.

Rekoh: — Podzemna željeznica je brža.— Znam, ali nisam htjela da se žurim.Često me je istinom dovela u nepriliku. U ono

vrijeme kad smo se voljeli, pokušavao sam je nago-voriti da kaže više od istine — da naša ljubav nikadneće prestati i da ćemo se jednog dana vjenčati. Nebih joj vjerovao, ali bih volio čuti te riječi s njenihusana, možda samo zbog toga da mi pruži to zado-voljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tuigru pretvaranja, a onda iznenada, neočekivano,

skršila bi moju hladnoću nekom izjavom takvemiline i obilja . . . Sjećam se kako sam jednom bionesretan zbog njene hladne pretpostavke da će sejednog dana naša veza završiti, i čuo neizmjernosretan: — Nikad nisam, nikad nisam voljela nekogmuškarca kao što volim tebe, i nikada više neću ta-ko ljubiti. — Eto, nije znala — pomislio sam — alije i ona igrala istu igru pretvaranja.

Sjela je pokraj mene i zamolila čašu piva. — Re-zervirao sam stol kod Rulesa — rekoh.

— Zar ne možemo ovdje ostati?— Obično smo išli tamo.— Da.Možda je naše ponašanje odavalo napetost, jer

sam primijetio da smo privukli pažnju jednogmalog čovjeka koji je sjedio nedaleko na tapeci-ranoj klupi. Pokušao sam mu'odvratiti pogled zu-reći u nj i to s uspjehom. Imao je duge brkove,blage oči i brzo je odvratio pogled; pri tom jelaktom zapeo za čašu piva, srušio je na pod, isav se zbunio. Bilo mi ga je žao, jer mi je palona pamet da me je možda prepoznao prema foto-grafijama; možda je to bio čak jedan od mojih ri-jetkih čitalaca. S njim je sjedio mali dječak, akako bi to bilo okrutno poniziti oca u prisutnostisina. Dječak se zacrvenio kad je konobar žurnoprišao, a njegov se otac počeo ispričavati s nepo-trebnom vatrenošću.

Rekoh Sari: — Naravno, možeš objedovati gdježeliš.

— Znaš, više nikad nisam bila tamo.— Pa to nikad nije bio tvoj restoran, zar ne?— Ideš li često tamo?— Meni je to zgodno. Dva tri puta na tjedan.

44 45

Ona naglo ustade pa reče: — Idemo — i odjednomje uhvati kašalj. Činilo se da je to prejak kašalj zanjeno slabašno tijelo: čelo joj se oznojilo od napre-zanja.

— Neugodan kašalj . . .— Oh, nije to ništa. Oprosti.— Taksi?— Radije bih se prošetala.S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo

pokraj jedne veže i ograde od željeznih rešetki a danismo progovorili ni jednu riječ. Poslije prve veče-re, na putu do podzemne željeznice, kad sam jeispitivao o Henrvjevim navikama, a ona se zagrijalamojom pažnjom — prilično nespretno sam je po-ljubio. Ne znam zašto sam to učinio, jedino ako ni-sam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo ni-sam imao namjeru da s njom vodim ljubav, nisamimao naročitu namjeru ni da je ponovno pogledam.Bila je previše lijepa da uzbudi u meni pomisao dabih joj se mogao približiti.

Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi reče:— Odavno niste bili ovdje, gospodine — i ja sampožalio što sam protivno tvrdio Sari.

— Oh — rekoh — sada objedujem na gornjemkatu.

— A vi, gospođo, također odavno . . .— Gotovo dvije godine — reče ona s točnošću

koju sam kadšto mrzio.— Ali sjećam se da ste voljeli veliku čašu piva.— Imate dobro pamćenje, Alfred — a on zasja

od zadovoljstva sjećajući se toga. Uvijek je imalaobičaj da se dobro odnosi prema konobarima.

Jelo je prekinulo naše dosadno ćaskanje, i tekkad smo završili objed, nagovijestila je zašto je tu.

—Željela sam da sa mnom objeduješ — reče ona.—Htjela sam te pitati nešto o Henrvju.

— O Henrvju? — ponovih pokušavajući da seu mom glasu ne primijeti razočaranje.

— Zabrinuta sam za njega. Gdje si ga pronašaoone noći? Je li se čudno ponašao?

— Nisam ništa neobično primijetio — rekoh.— Željela sam te pitati — oh, znam da si jako

zauzet — bi li ga mogao kadšto posjetiti. Mislim daje osamljen.

— Uz tebe?— Ti znaš da on mene zaista nikad ni ne primje

ćuje. Godinama.— Možda te počinje primjećivati kad nisi tamo.— Ne izlazim mnogo — reče ona — sada — a ka

šalj u pravi čas prekide tijek razgovora. Kad se napadaj smirio, ona je smislila početni potez, premdanije bio njen običaj da izbjegava istinu. — Pišeš linovu knjigu? — zapita ona. Činilo se to kao da govori neki stranac i to stranac koga čovjek sretne nakoktelu. Nije učinila tu primjedbu čak ni prvi putkad smo pili južnoafrički sherrv.

— Naravno.— Posljednja mi se knjiga nije naročito svidjela.— Bila je to prava muka baš tada pisati — rat je

završavao . . . — A isto tako sam mogao reći da jemira nestalo.

— Kadšto sam se plašila da ćeš se vratiti na onustaru temu — onu koju sam mrzila. Neki muškarcibi to učinili.

— Treba mi godina dana da napišem knjigu. Toje previše težak posao za jednu osvetu.

— Kad bi ti samo znao kako malo toga ima zaštobi se morao osvetiti. . .

4647

rer e-m

— Razumije se da sam se šalio. Nas dvoje smose lijepo zabavili; mi smo odrasli ljudi, znali smo dajednom mora doći kraj. Pa, znaš, možemo se sastati kao prijatelji i razgovarati o Henrvju.

Platio sam račun pa smo izišli, a dvadeset jardiniz ulicu bila je ona veža i željezna rešetka. Zausta-vih se na pločniku i rekoh: — Čini mi se da ideš naStrand?

— Ne, na Leicester Square.— Ja idem na Strand. — Stajala je u veži a ulica

je bila prazna. — Ovdje ću se oprostiti. Milo mi jebilo što sam te vidio.

— Meni također.— Nazovi me telefonom kad god bude š slobod

na.Pošao sam prema njoj; osjećao sam rešetku pod

nogama. — Šarah — rekoh. Ona naglo okrene gla -vu, kao da hoće vidjeti dolazi li netko, da vidi je li toprilika . . . ali kad se opet okrenula, uhvatio ju jekašalj. Previjala se u veži i kašljala i kašljala. Očisu joj se zakrvavjele od ka šlja. U krznenom ogrta-ču činila se kao neka životinjica stjerana u kut.

— Oprosti.Rekoh s gorčinom kao da mi je nešto oteto. — Ti

moraš liječniku.— To je samo kašalj. — Ona pruži ruku i reče, —

Zbogom Maurice. — To ime bilo je kao neka uvreda.Rekoh: Zbogom — ali nisam prihvatio njenu ruku.Otišao sam žurnim korakom a da se nisam ni osvrnuo, pokušavajući ostaviti dojam zaposlena čovjekai kao da mi je odlanulo što odlazim. A kad sam ponovo čuo kašalj, poželio sam da zazviždim neku melodiju, nešto obijesno, pustolovno, sretno; ali nisamimao dara za glazbu.

6.

Kad čovjek u mladosti stekne radne navike vjerujeda će one trajati cijelog života i odoljeti svakojkatastrofi. Preko dvadeset godina sam pisao prosje -čno petsto riječi na dan, radeći pet dana u tjednu. Ugodinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzetou obzir vrijeme za reviziju i ko rekturu rukopisa.Uvijek sam bio vrlo metodičan a kad je moja normarada bila ispunjena prekidao sam čak usred rečeni-ce. Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg radaizbrojim što sam učinio i na rukopisu označim stoti-ce. Nije bilo potrebno da se slagar m uči s brojenjemredaka, jer je već na prednjoj stranici rukopisa za -bilježena brojka — 83.764. Kad sam bio mlad, čak niljubavna avantura nije mogla promijeniti moj ras -pored. Ljubavna avantura morala je po četi poslijeobjeda, i makar kako kasno oti šao spavati - takodugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - pročitaobih jutarnji posao i s njim zaspao. Čak je i rat jedvamijenjao tijek mog rada. Zbog sakate noge nisamprimljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj obrani,moji drugovi u poslu bili su presretn i što nikad ni-sam tražio smjenu u prijepodnevnim satima. A re -

48 49

zultat je bio da sam, sasvim nezasluženo došao naglas po zalaganju, međutim, zalagao sam se samo zasvojim pisaćim stolom, za svojim listom papira, zaonu normu riječi koje su sporo, ali metodično kapaleiz pera. Bila je potrebna Šarah da uznemiri mojudisciplinu koju sam sebi nametnuo. Bombe su se iz-među tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI ra-keta 1944. godine držale meni prikladnih noćnih ra-sporeda, ali najčešće jedino sam ujutro mogao vidjetiSaru, jer poslije podne nikad nije bila sigurna odsvojih prijateljica koje su poslije kupovine željeledruštvo i ćaskanje prije večernjih sirena. Kadšto bidošla između dva čekanja u redu, a mi bismo vodililjubav između kupovine u voćarnici i kupovine umesnici.

Ali čak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratitise poslu. Tako dugo dok je čovjek sretan, možepodnijeti svaku disciplinu: nesreća ruši radne navi-ke. Kad sam počeo shvaćati kako smo se čestosvađali, kako sam joj neprestance srdito i nervoznoprigovarao, postao sam svjestan da je naša ljubavosuđena na propast; ljubav se pretvorila u ljubavnuvezu s početkom i krajem. Mogao sam navesti tre-nutak kad je počela, a jednog dana sam znao da ćumoći navesti posljednji čas. Kad bi Šarah otišla izkuće, nisam se mogao primiti posla; prisjećao bih sešto smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebignjev ili grižnju savjesti. A cijelo sam vrijeme znaoda ubrzavam kraj. Tjerao sam, tjerao iz svoga životajedino što sam volio. Tako dugo dok sam se pret-varao da ljubav traje bio sam sretan — mislim da sesa mnom moglo dobro živjeti, i tako je ljubav traja-la. Ali ako je ljubav morala umrijeti, želio sam daumre brzo. Činilo se kao da je naša ljubav bila malo

stvorenje uhvaćeno u klopku i da smrtno krvari; tre-balo je zatvoriti oči i zakrenuti joj vratom.

A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao štosam već rekao, u piščevu radu toliko toga odvija se upodsvijesti, u tim dubinama posljednja je riječ napi-sana prije nego li se prva pojavi na papiru. Pisacpamti pojedinosti priče, ne izmišlja. Rat nije uzmu-tio te duboke morske spilje, ali sad je za mene po-stojalo nešto od neusporedivo veće važnosti od rata,od mog romana — kraj ljubavi. To se sad završavalokao pripovijetka. Oštra riječ koja bi Saru natjeralau plač, koja kao da se spontano pojavila na usnama,naoštrila se u tim podvodnim dubinama. Moj romanje polako odmicao, ali je moja ljubav poput inspira-cije jurila kraju.

Ne čudim se što joj se nije svidjela moja posljed-nja knjiga. Cijelo vrijeme pisana je na silu, bez po-moći, bez ikakva razloga, osim što sam morao dalježivjeti. Kritičari su ocijenili da je to posao umjetni-ka; to je bilo sve što mi je ostalo od nekadašnje stra-sti. Pomislio sam da će se strast možda vratiti sa sli-jedećim romanom, uzbuđenje probuditi u sjećanjuonoga što čovjek svjesno nikad nije znao, ali tjedandana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, višeništa nisam mogao raditi. Ponovno počinje — ono:Ja, ja, kao da je to pripovijest o meni, a ne o Sari,Henrvju i, naravno, onom trećem kojega sam mrzio,a da ga još nisam ni poznavao ili čak u nj vjerovao.

Pokušao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za ob-jedom sam previše pio tako da je i poslijepodne pro-palo. Kad se snoćalo stajao sam kraj prozora priugašenom svjetlu i preko ravnog mračnog Commo-na gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani.

50 51

Bilo je vrlo hladno, a plinska peć grijala me samoako sam se skupio kraj nje, a onda bi me opekla.Nekoliko pahuljica snijega zalepršalo je oko svjeti-ljaka s južne strane i svojim debelim vlažnim prsti-ma ovlažilo prozorska stakla. Nisam čuo kad je za-zvonilo zvono. Moja gazdarica zakuca na vrata ireče: — Došao je neki gospodin Parkis — označava-jući tom neodređenom zamjenicom društveni statusmoga posjetioca. Nikad nisam čuo to ime, ali sam jojrekao neka ga uvede.

Pitao sam se gdje li sam vidio te blage molećiveoči, te duge staromodne brkove vlažne od magle?Čim sam upalio stolnu svjetiljku on mi kratkovidnozureći priđe, nije me mogao razabrati u sjeni. Upitame: — Gospodin Bendrix, gospodine?

— Da.On reče: — Ja sam Parkis — kao da bi to meni

trebalo nešto značiti. I doda: — Čovjek gospodinaSavagea, gospodine.

— Oh, da. Sjednite. Izvolite cigaretu.— Oh ne, gospodine — reče on — ne na dužnosti

— osim, naravno, u svrhu privikavanja.— Ali vi sad niste na dužnosti?— Na neki način, gospodine, jesam. Zapravo ću

biti razriješen dužnosti, čim završim izvještaj. Gospodin Savage je rekao da biste željeli imati tjedniizvještaj — s tekućim troškovima.

— Imate li neki izvještaj? Nisam bio siguran da liosjećam razočaranje ili uzbuđenje.

— Nije sasvim prazna stranica, gospodine — primijeti on samodopadno, pa iz džepa izvuče neobičnomnogo papira i omotnica, tražeći pravu.

— Molim vas sjednite. Inače se osjećam neugodno.

— Kako god želite, gospodine. — Pošto je sjeo,mogao me je bolje vidjeti. — Zar vas nisam već negdje vidio, gospodine?

Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis tro-škova, ispisan vrlo urednim rukopisom, kao da ga jenapisao neki učenik. Rekoh: — Vrlo čitko pišete.

— To je pisao moj sin. Vježbam ga za posao. — Iodmah doda: — Za njega ne podnosim nikakav račun, gospodine, jedino ako ga ostavim na straži kaosada.

— On je na straži?— Samo dok završim izvještaj, gospodine.— Koliko mu je godina?— Prošao je dvanaest — reče on kao da mu je

sin sat.— Mladić može biti od koristi a da ne stoji ništa,

osim od vremena do vremena koji strip. I nitko gane primjećuje. Dječaci su rođena oklijevala.

— Neobičan posao za jednog dječaka.— Pa, gospodine, on ne shvaća pravi smisao.

Kad bi došlo do upadanja u neku spavaonicu, nebih ga poveo sobom.

— Čitao sam:18. siječnja: dvoje večernje novine 2 d

povratak podzemnomželjeznicom 1/8 dkava, pecivo 2/—

Dok sam čitao, pažljivo me promatrao. — Kavaje bila mnogo skuplja nego što sam želio — reče on— ali to je bilo najmanje što sam mogao naručiti ada ne privučeni pažnju.

19. siječnja: podzemna željeznica 2/4 dpivo u bocama 3/—koktel 2/6 dvrč piva 1/6 d

52 53

Ponovno me prekinuo u čitanju. — Pivo mi je po-malo na savjesti, gospodine, jer sam zbog vlastitenepažnje prevrnuo čašu. Ali bio sam pomalo nervo-zan, bilo je nešto za izvještaj. Znate, gospodine, kad-što prolaze tjedni razočaranja, ali ovaj put već drugidan . ..

Naravno da sam ga~se sjetio, kao i njegovog zbu-njenog sina, pod 18. siječnja vidio sam na prvi po-gled da su bile navedene samo beznačajne stvari:»Stranka o kojoj se radi otišla je autobusom do Pic-cadillv Circusa. Bila je uzrujana. Nastavila je AirStreetom do Cafe Rovala, gdje ju je čekao jedan go-spodin. Ja i moj sin . . .

Nije me pustio na miru. — Primijetit ćete, gospo-dine, da je ovo pisano drugim rukopisom. Nikad nedam svom sinu da napiše izvještaj ako se slučajnoodnosi na neki intimni događaj.

— Jako se brinete za njega — rekoh.»Ja i moj sin sjeli smo na najbližu tapeciranu

klupu« čitao sam dalje. »Stranka i gospodin bilisu očito vrlo bliski, vladali su se jedno premadrugom odano i bez ceremonije, i čini mi se dasu se jednom ispod stola držali za ruke. U to ni-sam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se mo-glo vidjeti, a ni desnu ruku gospodina, što običnoznači stisak takve prirode. Poslije kratkog i in-timnog razgovora krenuli su pješice prema jed-nom mirnom i zabitnom restoranu, što ga njego-vi gosti nazivaju Rules, i izabravši tapeciranuklupu, a ne stol, naručili su dva svinjska odre-ska.«

— Jesu li svinjski odresci važni?— Oni bi mogli predstavljati znakove za identifi

kaciju, gospodine, ako često u njima uživaju.

— Dakle, niste identificirali tog čovjeka?— Vidjet ćete, gospodine, ali nastavite čitati.»Tu narudžbu primijetio sam pijući koktel za ba-

rom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg konobarani od gospođe za barom identitet toga gospodina.Premda sam pitanja postavljao zaodjenuto u nekineodređen i nehajan način, ona su očito izazvalaznatiželju, pa sam pomislio da je bolje da se togaokanim. Međutim sklopivši poznanstvo s vrataromstražnjeg ulaza Vaudeville kazališta, mogao sam res-toran držati na oku.«

— Kako ste se — upitah — upoznali?— Za barom »Bedford Heada,« gospodine, videći

da su spomenute osobe zauzete narudžbom kotleta,a poslije sam ga otpratio do kazališta, gdje je stražnji ulaz kazališta . . .

— Poznam to mjesto.— Pokušao sam sažeti svoj izvještaj, gospodine,

na bitne elemente.— Potpuno ispravno.Izvještaj se nastavljao: »Poslije objeda stranke su

nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jednetrgovine mješovitom robom. Imao sam dojam da ihmuči veliko uzbuđenje, i učinilo mi se kao da se ra-staju zauvijek, što bi bio ovoj istrazi sretan završe-tak, ako mogu reći.«

Opet me prekide zabrinuto: — Oprostit ćete ovajosobni ton?

— Naravno.— Čak i u mojoj profesiji, gospodine, kadšto su

duboko dirnuti osjećaji, a meni se sviđala gospođa —naime stranka o kojoj je riječ.

»Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili strankuo kojoj je riječ, ali sam ocijenio da mi moje instruk-

54 55

čije ne bi dopustile ono prvo. Zbog toga sam pratio

potonju osobu. Išla je malo prema Charing Cross Ro-

adu i činila se jako uzbuđena. Onda je skrenula u

National Portrait Gallerv, ali tamo je ostala samo

nekoliko minuta . . .«

— Ima li još što važno?

— Nema, gospodine. Mislim zapravo da je tražila

mjesto gdje da sjedne, jer je zatim ušla u crkvu.

— Crkvu?

— Rimokatoličku crkvu, gospodine, u Maiden

Laneu. Sve ćete pročitati u izvještaju. Ali ne da se

moli, gospodine. Samo da sjedi.

— Čak i to znate, zar ne?

— Naravno. Ušao sam za strankom u crkvu. Klek

nuo sam nekoliko klecala iza nje da bih izgledao kao

bona fide* vjernik, a mogu vas uvjeriti, gospodine,

ona se nije molila. Ona nije rimokatolikinja, zar ne,

gospodine?

— Nije.

— Morala je sjediti u mraku, dok se ne umiri.

— Možda je imala sastanak?

— Nije, gospodine. Ostala je samo tri minute i ni s

kim nije razgovarala. Ako mene pitate, željela se do

bro isplakati.

— Možda. Ali ono s rukama griješite, gospodine

Parkis.

— Rukama, gospodine?

Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno obasjalo

lice.

— Nismo se čak ni rukama dotakli.

Sad mi ga je bilo žao kad sam se našalio — žao mi

je bilo što sam još više uplašio čovjeka koji je bio ta-

* bona fide = u dobroj vjeri; lat. (Prev.)

ko plašljiv. Promatrao me je malo otvorenih usta,

kao da mu je iznenada nanijeta bol, a sad je parali -

ziran čekao na idući udarac. Rekoh: — Mislim da se

takve pogreške često događaju, gospodine Parkis.

Trebalo je da nas gospodin Savage upozna.

— Oh, ne, gospodine — reče on nesretan — to

ovisi o meni. — Onda obori glavu, i sjedio je zagle

davši se u šešir koji mu je bio na koljenima. Poku

šao sam ga ohrabriti. — To nije ozbiljno — rekoh.

— Ako to promatrate izvana, zaista je jako smi

ješno.

— Ali ja sam već unutra, gospodine — reče on.

Vrtio je šešir i nastavio glasom potištenim i turob

nim kao što je bio Common. — Ne marim ja zbog

gospodina Savagea, gospodine. On je uviđavan čov

jek kakve sve srećete u našoj profesiji — već zbog

mog sina. On je o meni stvorio sjajno mišljenje. —

Iz dubine svoga jada tražio je omalovažavajući i

uplašen osmijeh. — Znate što oni čitaju, gospodine.

Nick Čartera i slično.

— Zašto bi trebalo da ikad za ovo sazna?

— S djetetom treba postupati pošteno, gospodine,

a on će sigurno postavljati pitanja. Željet će znati

kako sam pratio — to sada uči, pratiti.

— Zar mu ne možete reći da sam ja uspio identi

ficirati tog čovjeka — samo to, i da me nije zani

malo?

— Ljubazno je od vas što to predlažete, gospodi

ne, ali vi sve to morate gledati. Ne kažem da to ne

bih učinio čak mom sinu, ali što će on misliti ako

vas ikad sretne — tijekom istrage?

— To nije potrebno.

— Ali bi se moglo dogoditi, gospodine.

— Zašto ga ovaj put ne ostavite kod kuće?

56 57

— To bi bilo mnogo gore, gospodine. On nemamajke, a sada ima školske praznike, i ja sam se prihvatio da ga za vrijeme praznika odgajam — i tos punim odobrenjem gospodina Savagea. Ne. Ovajput napravio sam od sebe budalu i s time se morampomiriti. Bar da nije tako ozbiljan, gospodine, pa dane uzima k srcu kad ja napravim neku grubu pogrešku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice —to je pomoćnik gospodina Savagea, gospodine: »Jošjedna od vaših grubih pogrešaka, Parkis« tako da jedječak čuo. To mu je prvi put otvorilo oči. — Ustaoje, a njegovo držanje odavalo je veliku odlučnost(tko smo mi da mjerimo hrabrost drugog čovjeka?) irekao: — Zadržao sam vas, gospodine, i pripovijedao o svojim problemima.

— Bilo mi je milo, gospodine Parkis — rekoh bezironije. Budite bez brige. Vaš sin se mora ugledati uvas.

— On je naslijedio pamet svoje majke, gospodine— reče on tužno. — Žuri mi se. Vani je hladno. Prijenego sam pošao, pronašao sam mu lijepo, zaklonjeno mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjerenja da će ostati suh. Budite tako dobri pa odobritetroškove, gospodine, ako ste voljni?

Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa za-vrnutim ovratnikom kišnog kaputa i starim obore-nim šeširom; snijeg je sve jače padao, a već se ispodtreće svjetiljke činio kao mali snjegović kroz kogaje provirivala zemlja. Primijetio sam da, začudo, de-set minuta nisam mislio na Saru ili na svoju ljubo-moru; postao sam gotovo dovoljno čovječan da raz-mišljam o mukama drugog čovjeka.

7.

Ljubomora — ili sam barem uvijek tako vjerovao— postoji samo ako to želimo. Pisci Starog zavjetasu rado upotrebljavali riječi »ljubomorni Bog«, amožda su tako na svoj grub i prikriven način izražavali vjeru u Božju ljubav prema čovjeku. Ja pakmislim da postoje različite vrste želje. Sada je mojaželja bila bliža mržnji nego ljubavi, a Henry je,(imao sam razloga da vjerujem — po onome što mije jednom rekla Šarah) prestao prema njoj osjećatibilo kakvu fizičku želju. A ipak, mislim, bio je takoisto ljubomoran kao i ja. On je jednostavno osjećaoželju za drugarstvom. Prvi put se osjetio isključenim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade— nije znao što se događa ili što će se dogoditi. Živioje u strašnoj nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugodan položaj bio je gori od moga. Ja sam bio siguranda ništa nemam. Ništa više nemam što bih još mogao izgubiti, dok je on još mogao izgubiti njenu nazočnost za stolom, šum njenih koraka na stubištu,otvaranje i zatvaranje vrata, poljubac u obraz, pasumnjam da je sada bilo išta više, ali kako je i tomnogo za čovjeka koji umire od čežnje. A da stvar

58 59

bude još gora, on je nekoć uživao u osjećaju sigur-nosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa, eto, sad kadse gospodin Parkis vraćao preko Commona, čak ni-je ni znao da smo Šarah i ja jednom bili ljubavnici. Idok pišem tu riječ, moje misli protiv moje volje ne-savladivo lutaju točno tamo gdje je bol počela.

Prošao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog po-ljupca u Maiden Laneu prije nego sam telefonomnazvao Saru. Spomenula je za ručkom da Henry nevoli kino, pa je rijetko išla u kino. »Warner« je pri-kazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako —djelomice »da se razmećem«, djelomice zato što samsmatrao da se s tim poljupcem od uljudnosti moranekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga štome je još uvijek zanimao bračni život državnog služ-benika — pozvao sam Saru da pođe sa mnom. —Mislim da nema smisla pozvati Henrvja?

— Ni najmanje — odgovori ona.— On nam se može poslije pridružiti pri večeri?— On donosi kući mnogo posla. Neki bijedni libe

ral postavljat će idući tjedan u parlamentu pitanja oudovicama. — Tako biste mogli reći da nam je taj liberal, mislim da je bio Velšanin, a zvao se Lewis, tenoći namjestio postelju.

Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolnogledati situacije koje su mi bile tako stvarne, kakose na platnu izvrću u uobičajene klišeje. Poželiosam da sam sa Sarom išao pogledati što drugo. Naj-prije sam joj rekao: — To nije ono što sam napisao,znaš — ali nisam mogao to stalno ponavljati. Onami je dirljivo dodir nula ruku, i otad smo sjedili drže-ći ruke u nedužnom stisku kao što to običavaju dje-ca i ljubavnici. Iznenada i neočekivano, samo za ne-koliko trenutaka, film je oživio. Zaboravio sam da je

to moja priča i da je to barem dio mog dijaloga, aiskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinomrestoranu. Ljubavnik je naručio odrezak s lukom;žena je za trenutak oklijevala da jede luk, jer njenmuž nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeđen iljutit, jer je spoznao što se krije iza njenog oklijeva-nja, a u duši je zamislio neizbježan zagrljaj kad seona vrati kući. Prizor je uspio: želio sam izraziti os-jećaj strasti putem obične, jednostavne epizode bezikakve retorike u riječima ili akciji, i to mi je pošloza rukom. Nekoliko sekundi bio sam sretan — to jebilo pisanje: ništa drugo me nije zanimalo na svije-tu. Želio sam da odem kući i ponovno pročitam tajprizor; želio sam raditi na nečem drugom. Žaliosam, kako li sam žalio, što nisam pozvao Saru Milesna večeru.

Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad sunam posluživali odreske, ona reče: — Ima jedan pri-zor što si ga zaista napisao.

— Ono s lukom?— Da. — I isti tren spustili su zdjelu s lukom na

stol. Upitao sam je — te večeri nije mi još palo napamet da je poželim; — Ima li Henry nešto protivluka?

— Da. Ne podnosi ga. A ti ga voliš?— Da. — Ponudila me lukom, pa se zatim sama

poslužila.Je li moguće da se čovjek zaljubi uz porciju luka?

To se čini nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakletida sam se baš tada zaljubio. Naravno, nije to bilo iz-ričito zbog luka. Iznenada sam osjetio osebujnostžene, iskrenost koja me poslije tako često učinilasretnim, ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stol-njak i stavio je na njeno koljeno, a njena ruka je pa-

60 61

la na moju i nije je ispuštala. Rekoh: — Dobar odre-zak — a njen odgovor začuh kao poeziju: — Najboljišto sam ga igda jela.

Nije bilo nikakva traženja ni nikakva zavođenja.Ostavili smo pol toga dobrog odreska na tanjurimai trećinu boce crvenog vina i izašli na Maiden Lanes istom namjerom u našim dušama. Točno na istommjestu kao i prije, pokraj veže i rešetke, poljubilismo se. Rekoh: — Zaljubljen sam.

- I ja.- Ne možemo poći kući.- Ne.Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo tak-

si, i rekao sam šoferu neka nas odveze u ArbuckleAvenue — tako smo među sobom nazivali Eastbour-ne Terrace, niz hotela što su stajali uzduž kolodvoraPaddington, s raskošnim imenima, kao Ritz, Carl-ton i tome slično. Vrata tih hotela uvijek su bila ot-vorena i u bilo koje doba dana uvijek se mogla dobitisoba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno samposjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona stranagdje su bili hoteli bila je bombama raznesena na ko-madiće, a ono mjesto gdje smo one noći vodili lju-bav, bilo je tračak zraka. Bio je to Bristol. U pred-vorju stajali su lonci s paprati, plavokosa direktoricauvela nas je u najljepšu sobu; pravi edvardovski stils velikim pozlaćenim bračnim krevetom i zastorimaod crvena baršuna i zrcalom do poda. (PosjetiociArbuckle Avenue nikad nisu tražili sobu sa dvakreveta.) Vrlo dobro se sjećam beznačajnih pojedi-nosti: kako me direktorica upitala želimo li ostatipreko noći; kako je soba stajala petnaest šilinga zakratak boravak; kako je strujomjer primao samodva šilinga, a nas dvoje nismo imali ni jedan komad

od dva šilinga, ne sjećam se ničeg drugog — kako jeŠarah prvi put izgledala, ni što smo radili, osim dasmo oboje bili nervozni i da smo loše vodili ljubav.No to nije bilo važno. Počeli smo — to je bilo bitno!Tad je pred nama bio cio život koji smo s veseljemočekivali. Oh, još se jedne stvari dobro sjećam. Navratima naše sobe (»naša soba« poslije samo pol sa-ta), kad sam je ponovno poljubio i rekao kakomrzim i samu pomisao da se vraća kući Henrvju,ona reče: — Ne brini, on se marljivo bavi udovica-ma.

— Mrzim i pomisao da će te poljubiti — rekoh.— Neće. On ništa ne mrzi tako kao što mrzi luk.Otpratio sam je kući na njenu stranu Commona.

Henrvjevo svjetlo sjalo je ispod vrata njegove radnesobe, a mi smo se popeli gore. U dnevnoj sobi smose zagrlili i nismo se mogli rastaviti. — Doći će gore— rekoh — svakog trenutka.

— Možemo ga čuti — reče ona, i doda užasno razgovijetno: — Jedna stuba uvijek zaškripi.

Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubilismo se i začuli škripu stuba, a kad je Henry ušaotužno sam promatrao mir njena lice. Ona reče: —Nadali smo se da ćeš doći gore i ponuditi nas nekimpićem.

Henry reče: — Naravno. Što želiš, Bendrix? — Re-kao sam da ne želim ništa piti; moram raditi.

— Mislio sam da si rekao da nikad ne radiš noću.— Oh, ovo je važno. Recenzija.— Zanimljiva knjiga?— Ne osobito.— Želio bih da imam tvoju snagu — da pišem.Šarah me otpratila do vrata i mi smo se ponovno

poljubili. Toga trenutka ja sam volio Henrvja, a ne

62 63

Saru. Činilo se kao da su svi muškarci u prošlosti,a da će i u budućnosti, zasjenjivati sadašnjost. —Što ti se dogodilo? — zapita me. Uvijek je brzo čitalaznačenje koje se krilo iza poljupca, pa i šapatu duši.

— Ništa — odgovorih. — Ujutro ću ti telefonirati.— Bolje da ja tebe nazovem — reče mi ona. Op

rez je oprez, pomislih. Kako li dobro zna voditi takve ljubavne avanture; pa se ponovno sjetih one stube koja uvijek zaškripi — »uvijek« bila je fraza štoju je često upotrebljavala.

DRUGA KNJIGA

1.

sjećaj nesreće mnogo je lakše izraziti negoli osjećaj sreće. Čini se da smo u nevolji svjesni svog vlastitog postoja-nja, pa makar to bilo u obliku čudovišne sebičnosti: ova bol je moja osobna, taj živac koji se trgne od boli pripadameni i nikom drugom. Ali sreća nas, međutim, uništava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali riječiljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, čini mi se, mi možemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije,

razmatranja da bismo objasnili snagu ljubavi što jeosjećamo prema nekoj ženi. Mi se odričemouspomene, duševno-

64 65

O

sti, inteligencije, i doživljavamo gubitak, nocheoscura*, a kadšto kao nagradu neku vrst mira.Sam ljubavni čin opisan je kao smrt u malom, aljubavnici kadšto dozive blagi mir. Čudno mi je štootkrivam kako te fraze pišem kao da volim ono štozapravo mrzim. Kadšto ne prepoznajem vlastitemisli. Što ja znam o frazama kao što je »mračnanoć« ili o molitvi, ja koji znam samo jednu molit-vu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kaomuž kojemu je smrt ostavila beskorisnu ženinuodjeću, mirise, lončiće s kremom . . . A ipak, tajmir je postojao . . .

Tako razmišljam o tim prvim ratnim mjesecima— nije li to bio lažan mir kao što je bio lažan rat?Sad se čini kao da je taj mir raskrilio ruke utjehe iumirenja nad svim tim mjesecima sumnje i čekanja,ali da je mir čak i u ono vrijeme bio prekidan nera-zumijevanjem i sumnjom. Isto tako kao što sam seone prve večeri vraćao kući bez vedrine i zapravo sa-mo s osjećajem tuge i ravnodušnosti, tako sam sedrugih dana opet vraćao kući u uvjerenju da sam jasamo jedan od mnogih muškaraca — zasad omiljeniljubavnik. Ta žena, koju sam volio tako pomamno,čim bih se probudio ovladala mi je mislima, i akosam se noću probudio bila mi je ponovno u mislima iviše nisam mogao zaspati, ta žena je sve svoje vrije-me posvećivala meni. A ipak nisam osjećao neko po-vjerenje: u ljubavnom činu znao sam biti drzak, alikad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u og-ledalo, pa da vidim sumnju; povod za izborano lice ihrome noge — pa zašto baš ja? Bilo je dana kad senismo mogli sastati — kad je imala zakazani posjet

* noche oscura — mračna noć; španj. (Prev.)

zubaru ili frizeru, kad je Henry imao goste, ili kadsu bili zajedno sami. Ništa mi nije koristilo da se uv-jeravam kako u vlastitoj kući nije imala priliku dame prevari (sebičnošću ljubavnika već sam upotreb-ljavao riječ prijevara kao da je Šarah imala obvezeprema meni, dok Henry kod kuće radi na mirovina-ma za udovice ili — jer je uskoro bio premješten stoga posla — na raspodjeli plinskih maski i na na-crtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i samznao da je — ako postoji želja — moguće voditi lju-bav i u najopasnijim okolnostima? Nepovjerenjeraste s ljubavnikovim uspjehom. Eto, upravo kadsmo se idući put sastali, upravo se to dogodilo na na-čin što bih ga mogao nazvati nemogućim.

Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog po-sljednjeg opreznog savjeta koji mi je još počivao naduši, ali za nekoliko minuta nakon buđenja njenglas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prijeni poslije nisam upoznao ženu koja bi mogla promi-jeniti raspoloženje pukim razgovorom putem telefo-na, a kad je ušla u sobu i stavila ruku na moj bok,odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gu-bio pri svakom rastanku.

— Halo — reče ona — spavaš li?— Ne. Kada te mogu vidjeti? Danas prije podne?— Henry je nahlađen. Ostat će kod kuće.— A kad bi ti mogla doći ovamo . . .— Moram ostati doma za slučaj da netko nazove

telefonom.— Samo zbog toga što je nahlađen?Sinoć sam prema Henrvju osjećao prijateljstvo

i simpatiju, ali sad mi je već postao neprijatelj komese valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti.

— Potpuno je promukao.

6667

Osjetio sam zlobnu radost zbog besmislenosti nje-gove bolesti: državni službenik bez glasa koji pro-muklo i nerazgovjetno šapuće o mirovinama za udo-vice. Rekoh: — Zar nema načina da te vidim?

— Pa naravno da ima.Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tišina

kao da je prekinut spoj. Zvao sam: Halo, halo. — Aliona je razmišljala i to je bilo sve; pažljivo, sabrano,brzo, tako da bi mogla odmah dati pravi odgovor: —U jedan sat odnijet ću Henrvju objed u postelju. Mimožemo pojesti sendviče u dnevnoj sobi. Reći ću muda želiš sa mnom razgovarati o filmu — odnosno0 onoj tvojoj pripovijetki. Čim je spustila slušalicuosjećaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko lije puta prije planirala na isti takav način? Kad samotišao k njenoj kući i pritisnuo zvonce, osjećao samse kao neki neprijatelj — ili detektiv koji pazi nanjene riječi kao što su Parkis i njegov sin pratili njeno kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su sevrata otvorila a s njima i povjerenje.

U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko kogaželi — želja je bila obostrana. Henry je dobio objedna pladnju, sjedio je — podbočen na dva jastuka —u zelenom vunenom kućnom ogrtaču, a u sobi ispodnjegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu1 samo s jednim jastukom za podupiranje, dok suvrata bila širom otvorena. Kad je došao trenutak,morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako bihprigušio onaj čudni tužni i ljutiti krik prepuštanjada je Henry gore ne bi čuo.

Kad samo pomislim da sam jednom želio da iz njeizvlačim činjenice. Čučao sam na podu pokraj nje,gledao je i promatrao, kao da to više nikad neću vi-djeti — kosu neodređeno smeđe boje kao tekućinu

razlivenu po parketu, znoj na njenom čelu, teško di-sanje kao da je trčala na natjecanju pa sada kaomladi atleta leži iscrpljena nakon pobjede.

A onda zaškripaše stube. Za trenutak se nismo nipomakli. Sendviči su stajali na stolu netaknuti, a ča-še prazne. Ona šapnu: — Sišao je dolje. — Sjela jena stolac, a ja sam joj stavio tanjur na krilo i čašupokraj sebe.

— Možda je čuo — rekoh — dok je prolazio.— Zacijelo nije mogao znati što je to bilo.Mora da sam odavao izgled čovjeka koji ni sam

u to ne vjeruje, jer ona neutješno i nježno doda: —Jadni Henry. Nikad se to nije dogodilo, ne u cijelihdeset godina.

Ali svejedno nismo baš bili sasvim sigurni: sjedje-li smo tiho osluškujući dok stuba nije ponovno za-škripjela. Kad sam preglasno rekao: — Milo mi ješto ti se sviđa ona scena s lukom, — glas mi je zvu-čao hrapavo i lažno.

Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je ter-mofor umotan u sivu flanelsku navlaku. — Zdravo,Bendrix — šapnu on.

— Nije trebalo da to sam doneseš — reče ona.— Nisam te htio smetati.— Razgovarali smo o sinoćnjem filmu.— Nadam se da imaš sve što ti treba — šapnu mi

pa pogleda crveno vino što mi je Šarah natočila. —Trebala si mu dati vino iz '29. godine — zadahta onglasom neodređena raspona i ponovno se izgubi, stežući termofor u flanelskoj navlaci, a mi smo opet ostali sami.

— Imaš li što protiv? — upitah je, a ona klimneglavom. Uistinu nisam znao što sam time zapravomislio — valjda sam pomislio da se u njoj probudilo

68 69

kajanje kad je ugledala Henrvja. Za razliku od osta-lih ljudi, nju nije progonio osjećaj krivnje. Po nje-nom rasuđivanju, kad je nešto bilo učinjeno, bilo jeučinjeno; kajanje se ugasilo s činom. Da nas je zate-kao, ona bi smatrala od Henrvja nerazumnim, što seljuti više od nekoliko časaka. Kažu da katolici u is-povjedaonici bivaju oslobođeni tereta prošlosti; s togstanovišta mogli biste je nazvati rođenom katoliki-njom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. Isad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio.

Ako ova moja knjiga ne uspije održati predviđenitijek, onda je to zbog toga što sam se izgubio u stra-nom kraju i nemam zemljopisnu kartu. Kadšto seupitam je li išta istinito od ovoga što sam ovdje napi-sao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povje-renje kad mi je iznenada rekla a da je nisam pitao:— Nikad nisam niš ta i nikoga vol jela kaotebe.

Sjedeći tamo na stolcu s preostalom polovicomsendviča u ruci, činilo se da se potpuno prepustilakao što se prepustila prije pet minuta na tvrdomdrvenom podu. Većina ljudi oklijeva da da jednu ta-ko potpunu izjavu, mi se sjećamo i slutimo i sumnja-mo. Ona nije gajila sumnje. Važan je bio samo tre-nutak. Kažu da vječnost nije produženo vrijeme, većnepostojanje vremena, a meni se kadšto činilo danjeno prepuštanje dostiže onu zagonetnu matema-tičku točku beskonačnosti, točku bez širine, koja neispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je imalovrijeme — svi budući i bivši muškarci koje je pozna-la (opet ta ista riječ) od vremena do vremena ili svabudućnost u kojoj će davati isto takvo očitovanje sosjećajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da je vo-lim na isti takav način, ja sam bio lažljivac, a ne

ona, jer ja nikad ne gubim svijest o vremenu, za me-ne sadašnjost nikad nije nazočna, ona uvijek značiprošlu godinu ili idući tjedan.

Nije lagala ni onda kad je rekla: — Nikog drugog.Nikad više.

U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje umatematičkoj točki, to je sve. Imala je tako mnogoviše snage da voli nego što sam je imao ja. Ja nisammogao navući zastor oko toga trenutka, nisam mo-gao zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. Čak utrenucima ljubavi bio sam poput policajca što skup-lja dokaze o zločinu koji još nije počinjen, a kad samnakon više od sedam godina otvorio Parkisovo pis-mo, dokazi su se nagomilali u sjećanju da mipovećaju gorčinu.

70 71

2.

»Poštovani gospodine«, počinjalo je pismo. »Milomi je što vas mogu obavijestiti da smo ja i moj sinstupili u prijateljsku vezu sa služavkom na broju 17.To je omogućilo da se istraga nastavi mnogo brže, jerkadšto mogu kradomice pogledati u rokovnik stran-ke i na taj način više saznati o njezinom kretanju.Također mogu povremeno provjeriti košaru za otpat-ke, iz koje prilazem zanimljiv dokument, koji molimda mi uz primjedbu vratite. Stranka također vodidnevnik i vodi ga već nekoliko godina, ali do sad slu-žavka — koju ću ubuduće zbog veće sigurnosti zvatimoj prijatelj — nije ga se mogla domoći, jer ga strankadrži pod ključem, što može ali ne mora biti povod zasumnju. Bez obzira na važnost dokumenta što gaprilazem, čini se da stranka troši mnogo vremena neodržavajući zakazane sastanke prema svom rokovni-ku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premdaosobno ne želim steći loše mišljenje ili da ne budemobjektivan u istrazi koja zahtijeva točnu istinu nakorist svih zainteresiranih stranaka.«

Ne povređuje nas samo tragedija. I groteska nosisa sobom oružje, nedostojno, smiješno oružje. Kad-

što sam poželio da te nesuvisle vrludave i neefikas-ne izvještaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to unazočnosti onog njegovog sina. Saru sam želio na-mamiti u stupicu (ali u koju svrhu?). Da ranim Hen-ryja ili da povrijedim sebe? S time bih pustio jednogklovna da bezglavo uleti u našu prisnost. Prisnost.Čak i ta riječ miriši na izvještaje gospodina Parkisa.Nije li on jednom napisao: »Premda nemam nikakvapravog dokaza o intimnosti koja se dogodila u CedarRoadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeruda nekoga zavara«. Ali to je bilo poslije. Iz tognjegovog izvještaja saznao sam da se Šarah u dvamaha nije pojavila na zakazanim sastancima, kaošto je zapisala, kod zubara i krojačice; ako su ti sas-tanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima.A onda, okrenuvši neotesan izvještaj gospodina Par-kisa, napisan njegovim sitnim drhtavim rukopisomna jeftinom svijetloljubičastom listovnom papiru, vi-dio sam izraziti i čisti Sarin rukopis. Nisam znao daću ga prepoznati poslije gotovo dvije godine.

To je bio samo otrgnuti komadić papira pribodenna poleđini izvještaja, i bio je crvenom olovkom oz-načen velikim slovom A. Ispod A, gospodin Parkis jenapisao: »S obzirom na mogući ponovni postupak,važno je da se sav dokazni materijal vrati zbog odla-ganja u kartoteku.« Papirić je bio pokupljen iz koša-re za papir i pažljivo izravnan, kao da ga je gladilaljubavnikova ruka. U svakom slučaju bio je pisanljubavniku: »Nemam potrebe da ti pišem ili da s to-bom razgovaram, ti sve znaš prije nego što ja moguizreći, ali kad čovjek voli, osjeća potrebu da se poslu-ži istim starim sredstvima koje je i dosad upotreb-ljavao. Znam da tek počinjem ljubiti, ali već sada že-lim napustiti sve i svakoga, osim tebe; priječe me sa-

72 73

mo strah i navika. Dragi. . .« To je bilo sve. Riječi sume uporno gledale, a ja nisam mogao da ne pomis-lim kako sam zaboravio svaki redak svih onih pisa-ma koje mi je nekoć napisala. Zar ih ja ne bih saču-vao da su igda tako potpuno iskazivala njenu lju-bav, a zar nije, od straha da ih ne bih sačuvao, ona uonim danima bila oprezna i pisala »između redaka«kao što je to i sama govorila? Ali ova posljednja lju-bav provalila je rešetke kaveza. Odbila je da se držii krije između redaka. Sjećam se da je ipak postojalajedna šifrirana riječ — »luk«. Bilo je dopušteno dase ta riječ unese u naše dopisivanje i da potajnopredstavlja našu strast. Ljubav je postala »luk«, čaki sam ljubavni čin postao je »luk«. »Već želim da na-pustim sve i svakoga, osim tebe«, a luk, pomisliosam s mržnjom, luk — tako je to bilo u mojevrijeme.

Na dnu tog komadića papira napisao sam »ne-mam primjedbi«, stavio ga natrag u omotnicu inaslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se unoći probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoritinapamet, a riječ »napustiti« poprimila je mnogovrsta fizičkih predodžbi. Ležao sam i nisam mogaospavati, dok me je sjećanje za sjećanjem podbadalomržnjom i željom. Njena kosa raširena kao lepezana parketu, i stuba koja škripi, dan u prirodi kadsmo legli u jarak da nas ne vide sa ceste i kadsam gledao kako se mraz iskri između peras-tihpramenova njene kose na tvrdoj zemlji i traktorkoji je vozio cestom u našem najslađem trenutkua da se vozač uopće nije osvrnuo. Zašto mržnjane ubije želju? Sve bih dao da sam mogao zaspati.Ponašao bih se kao neki školarac da sam vjerovaou mogućnost da nešto može zamijeniti

nju. Ali bilo je razdoblje kad sam pokušao naći za-mjenu, ali nije uspjelo.

Ja sam ljubomoran čovjek — mislim da je glupopisati te riječi u nečem što je, čini mi se, dugačak za-pis o ljubomori — na Henrvja, ljubomori na Saru iljubomori na onog drugog kojem je gospodin Parkistako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripadaprošlosti, osjećam ljubomoru prema Henrvju samoonda kad sjećanja naročito ožive (jer, kunem se, dasmo se vjenčali, uz njen pristanak, i moju želju,mogli smo do kraja života biti sretni). Ali još ostajeljubomora prema mom suparniku — melodramskariječ, do boli nedovoljna da bi se njome izrazilo ne-podnošljivo samozadovoljstvo, povjerenje i uspjehkoji on uvijek uživa. Kadšto pomislim da me on čakne bi ni prepoznao kao dio te slike, pa osjetim velikuželju da svratim pozornost na sebe, da mu zavičem uuho: »Ne možeš me ignorirati. Tu sam. Makar što seposlije dogodilo, Šarah me je tada ljubila.«Šarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori.

Bio sam ljubomoran čak i na prošlost o kojoj mi jeiskreno pripovijedala onako kako se događalo — oavanturama koje uopće ništa nisu značile (osimmožda nesvjesne želje da upozna onaj krajnji grčkoji Henry, na žalost, nije uspio izazvati). Svojimljubavnicima bila je isto tako odana kao i Henrvju,ali ono što je trebalo da mi pruži neku utjehu (jer biona nesumnjivo i meni bila odana), to me ljutilo.Jedno vrijeme smijala bi se mojoj srdžbi, jednostav-no odbijajući da vjeruje da sam iskren. Isto takokao što je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepo-tu; ja sam se ljutio što nije bila ljubomorna na mojuprošlost, na moju eventualnu budućnost. Nisam htiovjerovati da ljubav može zadobiti bilo kakav drugi

74 75

oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav premastupnju svoje ljubomore, a prema tom sam mjerilu,naravno, zaključio da me ona uopće ne ljubi.

Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat ćusamo jedan osobit slučaj, jer se tom prilikom prepir-ka svršila glupošću koja nije ničemu vodila, osimmožda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kadpočinjem pisati; osjećaj da je ona na kraju krajevaimala pravo, a ja krivo.

Sjećam se kako sam ljutito rekao: »To je samo os-tatak tvoje nekadašnje frigidnosti. Frigidna žena ni-kad nije ljubomorna; ti jednostavno još nisi nadok-nadila zaostale obične ljudske osjećaje.

Ljutio sam se što se nije usprotivila. — Moždaimaš pravo. Ja samo kažem da želim da budeš sre-tan. Nije mi drago kad si nesretan. Neće me smetatimakar što ti uradio samo da budeš sretan.

— Ti tražiš izgovor. Ako ja spavam s nekom drugom, ti smatraš da možeš isto to učiniti — bilo kad.

— To je bez osnove. Ja želim da budeš sretan, toje sve.

— I krevet bi mi pripremila?— Možda i to.Nesigurnost je najgori osjećaj koji obuzima lju-

bavnike; kadšto se i najdosadniji brak bez želje činiboljim. Nepovjerenje izvrće značenja i truje povjere-nje. U čvrsto opsjednutom gradu svaki stražar je po-tencijalni izdajnik. Čak i prije vremena gospodinaParkisa kušao sam da je iskušavam: uhvatio bih je umalim lažima, u riječima koje nisu značile ništaosim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku lažuvećati do izdajstva, pa sam čak u najiskrenijim ri-ječima znao čitati skriveno značenje. Kako nisammogao podnijeti ni pomisao da bi ona rukom mogla

dodirnuti nekog drugog muškarca, cijelo sam vrije-me bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu nje-ne ruke vidio sam intimnost.

— Zar ti ne bi više volio da sam sretna nego dasam nesretna? — upitala me s neumoljivom logikom.

— Radije bih umro ili tebe vidio mrtvu — odgovorio sam — nego da te vidim s drugim muškarcem.Nisam čudak. To je obična ljudska ljubav. Pitaj bilokoga. Svi će ti reći isto — ako su ikada ljubili. — Izrugivao sam joj se. — Svatko tko ljubi taj je i ljubomoran.

Bili smo u mojoj sobi. Došli smo tamo u sigurnodoba dana, u kasno proljetno poslijepodne da vodi-mo ljubav; konačno smo jednom imali sate i satevremena, ali sam ih ja sve potratio u svađi tako danismo imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet irekla: — Žao mi je. Nisam te htjela naljutiti. Mislimda imaš pravo. — Ali je nisam ostavio na miru.Mrzio sam je, jer sam sam sebe želio uvjeriti da mene voli; želio sam da je udaljim iz svog živčanogsustava.

Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajioprotiv nje, voljela me ili ne voljela? Bila mi je odanagotovo godinu dana, pružila mi je mnogo zadovolj-stva, podnosila je moje ćudi, a što sam ja njoj pru-žio za uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Ušao samu tu avanturu otvorenih očiju, znajući da će jednogdana ipak doći kraj, a ipak kad me je iznenada obu-zeo osjećaj nesigurnosti, logično vjerovanje u bespo-moćnu budućnost, ja bih je mučio i mučio kao dasam tog časa želio uvesti budućnost na vrata, toganeželjenog i preranog gosta. Moja ljubav i moj strahdjelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u grijeh

76 77

jedva da bi naše ponašanje bilo drugačije.— Ti bi bila ljubomorna na Henrvja — rekoh.— Ne. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je bes

mislica.— Kad bi vidjela da ti je brak ugrožen?— To se nikad ne bi moglo dogoditi — reče ona

hladno, a ja sam njene riječi primio kao uvredu i izašao iz sobe, spustio se stubištem i ravno na ulicu. Jeli ovo kraj? — pitao sam se glumeći sam sebi. Nemapotrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izbaciti iz svoje duše, ne bih li mogao negdje pronaći miran prijateljski brak koji bi jednostavno trajao? Tada možda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih dovoljnoljubio; bio bih siguran, a moje samosažaljenje imržnja išli bi podruku preko Commona, nad kojimse spustila tama, kao dva idiota bez čuvara.

Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovi-jetka o mržnji, ali sada nisam u to uvjeren. Možda jemoja mržnja isto tako nepotpuna kao i moja ljubav.Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio slikusvoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaćeg stola, papomislih: da li mržnja zbilja tako izgleda? Jer me jeono lice podsjetilo na ono lice koje smo svi mi vidjeliu djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica za-magljene našim dahom, dok s toliko čežnje zurimona sjajne i nedohvatne predmete u izlogu.

Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju1940. godine. Rat nam je pomogao na vrlo mnogo na-čina, i zbog toga sam ga smatrao zapravo svojim ne-časnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi. (Na-mjerno bih stavio kaustičnu sodu riječi »priča« nasvoj jezik, s nagovještajem da je to početak kraja.)Mislim da su Nijemci tada već izveli invaziju u Nizo-zemsku: proljeće je poput lešine mirisalo na zle kobi,

ali mene ništa drugo nije zanimalo osim dviju prak-tičnih činjenica — Henry je bio premješten u minis-tarstvo sigurnosti i radio do kasno u noć, a mojagazdarica, od straha pred zračnim napadima, prese-lila se u podrum i više nije vrebala preko ogradastubišta nepoželjne posjetioce. Moj se život ništa ni-je promijenio, zahvaljujući mojoj hromosti (jednanoga mi je bila malo kraća od druge zbog jednog ne-sretnog slučaja u djetinjstvu); tek kad su počelizračni napadaji, smatrao sam svojom dužnošću dase javim civilnoj protuavionskoj zaštiti. Dosad kaoda sam se bio ogradio od rata.

Te večeri kad sam stigao na Piccadillv još sambio pun mržnje i nepovjerenja. Više nego išta nasvijetu želio sam povrijediti Saru. Želio sam povestineku ženu i legnuti s njom na isti krevet na komesam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da jejedini način da je mogu povrijediti samo takav dapovrijedim sebe. U to doba noći ulice su bile mrač-ne i tihe, premda su po nebu bez mjesečine šaralikrugovi i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjetilica žena koje su stajale u vežama i na ulazima uprazna skloništa. Poput krijesnica one su moralesignalizirati svojim džepnim svjetiljkama. Duž cije-le Sackville Street palila su se i gasila mala svjetla.Zatekao sam se kako razmišljam o tome što sadaradi Šarah. Je li otišla kući ili čeka da se ja kojomsrećom vratim kući?

Neka žena zasvijetli svjetiljkom pa reče: — Hoćešsa mnom kući, dragi? — Odmahnuo sam glavom iprodužio. Malo dalje na ulici jedna djevojka jerazgovarala s jednim muškarcem: kad si je osvije-tlila lice, načas sam ugledao nešto mlado, tamno isretno i još nepokvareno: životinju koja još nije

78 79

svjesna da je u ropstvu. Prošao sam, ali sam se ipakvratio i pošao prema njima; dok sam se približavao,onaj muškarac ode, a ja je upitah: — Hoćeš li neštopopiti?

— Hoćeš li poslije sa mnom kući?— Hoću!— Rado bih jednu čašicu na brzinu.Ušli smo u gostionicu na kraju ulice i ja sam naru-

čio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao vi-djeti lice, jer mi je pred očima stalno bilo Sarino. Bi-la je mlađa od Sare, nije joj moglo biti više od devet-naest, bila je ljepša, moglo bi se čak reći manje po-kvarena, ali jedino zbog toga što je u njoj bilo mnogomanje pokvarljivog: spoznao sam da je ne želim višenego što želim društvo psa ili mačke. Pripovijedalami je kako ima lijep stan na najvišem katu samo ne-koliko kuća dalje; rekla mi je koliko plaća stanarinui koliko joj je godina i gdje je rođena i kako već godi-nu dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kući sasvakim tko je nagovori, ali da je odmah vidjela dasam gentleman. Rekla je i da ima kanarinca koganaziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je da-rovao. Počela je objašnjavati kako je u Londonu teš-ko nabaviti hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Ša-rah još u mojoj sobi, mogao bih je nazvati. Čuo samdjevojku kako me pita imam li vrt i bih li se ponekadsjetio njenog kanarinca i donio joj ptičje hrane. Re-če: — Ne ljutite se što vas to pitam, zar ne?

Gledajući je preko čaše whiskyja pomislio sam ka-ko je to čudno da prema njoj uopće ne osjećam nika-kvu želju. Kao da sam nakon svih tih godina slobod-nog seksualnog života najednom sazreo. Moja strastprema Sari zauvijek je ubila jednostavnu požudu.Nikad više neću moči uživati ženu bez ljubavi.

A ipak, zacijelo me nije ljubav dovela u ovu gostio-nicu; cijelo vrijeme dok sam išao od Commona govo-rio sam sam sebi da je to mržnja, kao što još uvijeksebi govorim dok pišem ovu priču o Sari, pokušava-jući da je zauvijek izbacim iz svojih misli. Uvijeksam znao reći — mogao bih je zaboraviti samo da jemrtva.

Izašao sam iz gostionice, ostavivši djevojku daispije svoj whisky i s novčanicom od jedne funtekao melem za njen ponos, i pošao New BurlingtonStreetom do telefonske govornice. Nisam poniodžepnu svjetiljku pa sam morao kresati šibicu zašibicom dok nisam okrenuo svoj broj. Čuo sam is-prekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon namom pisaćem stolu; točno sam znao koliko je Saripotrebno koraka do telefona ako sjedi u naslonjačuili leži na krevetu. A ipak sam pustio da telefon zvo-ni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefoniraonjenoj kući, a njena djevojka mi je rekla da se Ša-rah još nije vratila. Zamišljao sam kako se setaCommonom za vrijeme zamračenja — u one daneto nije bilo baš sigurno mjesto i pogledavši na sat,pomislih: da nisam bio budala, mogli smo još tri sa-ta provesti zajedno. Vratio sam se kući i pokušaočitati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud osluški-vao neće li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije daoda joj ponovno telefoniram. Najzad sam otišao ukrevet i uzeo dvostruku dozu napitka za spavanje.Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio je Saringlas na telefonu; razgovarala je kao da se ništa nijedogodilo. Osjećao sam ponovno potpun mir, ali čimsam spustio slušalicu stari mi je đavao došapnuomisao kako ona tri protraćena sata njoj uopće ništanisu značila.

80 81

Nikad nisam razumio zašto se ljudi, koji moguprogutati golemu nevjerojatnost osobnog Boga, uste-žu od osobnog đavola. Ali sam intimno tako točnoznao na koji način đavao radi u mojoj mašti. Nikak-va tvrdnja koju je Šarah igda izrekla nije bila dokazprotiv njegovih prepredenih sumnji, premda bi obič-no čekao dok ona ode prije negoli ih je izgovorio. Onbi poticao naše svađe davno prije nego su se odigra-le; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bioneprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo očekivatiod đavola? Mogu zamisliti — kad bi postojao Bog kojiljubi, đavao bi se osjetio ponukan da uništi čak inajslabiju i najlošiju imitaciju te ljubavi. Zar se onne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar nebi pokušao da nas sve namami u stupicu, pa da svipostanemo izdajnici i da mu pomognemo u iskorje-njivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu služimokao materijal za pravljenje svetaca, onda i đavaomožda ima svoje ambicije; možda sanja da uvježbačak i takve osobe kao što sam ja, ili čak jadni Parkis,da postanu njegovi sveci, spremni s posuđenim fana-tizmom da uništimo ljubav gdje god je nađemo.

3.

Učinilo mi se da sam u narednom Parkisovu iz-vještaju otkrio pravo oduševljenje za đavolsku igru.Najzad je uistinu nanjušio ljubav i kradom je slije-dio, dok mu je sin bio za petama kao lovački pas. Ot-krio je gdje je Šarah provodila toliko dragocjenogvremena: štaviše, zacijelo je znao da su ti posjeti bilipotajni. Morao sam priznati da je gospodin Parkisdokazao da je lukav detektiv. Uz pomoć svog sina us-pio je izvesti Milesovu služavku iz kuće baš u onomtrenutku kad je »osoba u pitanju« išla Cedar Roadomprema broju 16. Šarah se zaustavila i razgovarala saslužavkom, koja je imala slobodan dan, a služavkajoj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Šarahprodužila i zamakla za idući ugao, gdje je osobno če-kao Parkis. On je vidio kako se malo prošetala i vra-tila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka ne-stali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Par-kis se tada bacio na posao da provjeri stanovnikebroja 16. To nije bilo lako, jer je kuća imala više sta-nova, a on nije znao na koje je od triju zvona Šarahpozvonila. Obećao je konačni izvještaj za nekolikodana. Sve što je trebao uraditi kad se Šarah ponovno

8283

uputi u tom smjeru, bilo je da pođe prije nje i da svatri puceta napraši puderom. Razumije se, bez obzirana prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je »osoba u pita-nju« učinila nešto loše. Ako budu potrebni takvi do-kazi na temelju izvještaja u svrhu sudskog postup-ka, možda će biti potrebno da se stranku, nakon ne-kog vremena, prati u stan. Bit će potreban i drugisvjedok koji će identificirati stranku. Nije potrebnouhvatiti stranku na djelu: da bi sud donio presududovoljna je izvjesna neurednost haljina i uzbuđe-nost.«

Mržnja je vrlo slična fizičkoj ljubavi: ima svojekrize a zatim razdoblja mira. Jadna Šarah, pomisliosam čitajući izvještaj gospodina Parkisa, to je bio tajtrenutak orgazma moje mržnje, i sad sam bio zado-voljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je žali-ti. Ništa nije počinila osim ljubavi, a tu su bili Parkisi njegov sin i pazili na svaki pokret, kujući zavjeru snjenom služavkom, stavljajući puder na zvonca, pla-nirajući žestoke upade, možda u jedini mir u kojemuje danas uživala. Gotovo sam htio poderati izvještaj iopozvati uhode. Možda bih to i učinio da nisam, u ot-rcanom klubu kome sam pripadao, otvorio Tatler iugledao Henrvjevu fotografiju. Henry je sada braolovorike: u povodu kraljeva rođendana za vrijeme di-jeljenja plemstva i odlikovanja za svoje zasluge uministarstvu primio je orden komtura britanske im-perije; imenovan je predsjednikom Kraljevske komi-sije: a ovdje je bio na svečanoj večeri britanskog fil-ma »Posljednja sirena«, blijed i touljook pod fleševi-ma, držeći Saru ispod ruke. Šarah je spustila glavuda izbjegne bljesku, ali ja sam prepoznao onu gustuisprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se odu-pirala. Odjednom sam poželio da pružim ruku i do-

taknem je, kosu na njenoj glavi i tijelu. Poželio samda leži pokraj mene i da okrenem glavu na jastuku irazgovaram s njom; želio sam gotovo nezamjetljivmiris i okus njene kože, a tu je bio Henry, gledajućiu novinarsku kameru samodopadnošću i sigurnošćušefa odjela u ministarstvu.

Sjeo sam ispod uštavljene jelenje glave što ju jedarovao Sir Walter Besant 1898, i napisao pismoHenrvju. Pisao sam mu da imam nešto važno s njimraspraviti i bi li htio sa mnom objedovati — neka iza-bere bilo koji dan idućeg tjedna. Bilo je tipično zaHenrvja da me je odmah nazvao i u isto vrijemepredložio da ja objedujem s njim; nikad nisam sreonikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjećam se točnošto je bio izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekaoda njegov klub ima neki osobito dobar portugizac, alipravi razlog bio je taj što ga je osjećaj obveze zama-rao — čak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutiokako će malena biti njegova obveza. Odabrao je su-botu, a toga je dana moj klub gotovo prazan. Novinaridnevnih novina ne izdaju novine, školski inspektorisu otišli kući u Bromlev i Streatham, a nikad mi nijebilo sasvim jasno što se toga dana događa sasvećenicima — možda ostaju kod kuće da pripremajunedjeljne propovijedi. Što se tiče pisaca (za koje jeklub osnovan), gotovo svi vise na zidu — ConanDoyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Go-uld, i još pokoje slavnije i glasovitije lice; žive piscemožete izbrojati na prste jedne ruke. U klubu samse uvijek osjećao kao kod svoje kuće, jer je bilo malovjerojatnosti da ću sresti kojeg kolegu pisca.

Sjećam se da je Henry izabrao bečki odrezak —bio je to znak njegove bezazlenosti. Uistinu vjeru-jem da nije imao pojma što naručuje i da je očekivao

84 85

nešto poput »Wiener-Schnitzela«. Izvan svoje kuće

osjećao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigo-

vara jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ru-

žičastu raskvašenu smjesu da siđe niz grlo. Sjetio

sam se one pompozne pojave pred fleševima i nisam

pokušao da ga opomenem kad je naručio Cabinet

Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgova-

rali smo opširno — ni o čemu! Henry se trudio što je

najbolje mogao da velom tajnovitosti prekrije sjedni-

ce Kraljevske komisije o kojima su svakog dana iz-

vještavale novine. Zatim smo pošli u predvorje da

popijemo kavu i našli se posve sami ispred kamina i

između praznih crnih naslonjača ispunjenih konj-

skom dlakom. Pomislio sam kako rogovi po zidovima

odgovaraju situaciji, i spustivši noge na starinsku

nisku ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henrvju

izlaz iz njegovog kuta. Promiješao sam kavu i

upitao: — Kako je Šarah?

— Prilično dobro — reče Henry izbjegavajući is

kren odgovor. Pažljivo je i sumnjičavo okusio svoje

vino; i pretpostavljam da nije zaboravio bečki odre

zak.

— Jesi li još uvijek zabrinut? — upitah ga.

On tužno podigne pogled. — Zabrinut?

— Bio si zabrinut. Tako si mi rekao.

— Ne sjećam se. Ona je prilično dobro — objasni

on kao da sam ga pitao za njeno zdravlje.

— Jesi li igda konzultirao onog detektiva?

— Nadao sam se da si to zaboravio. Nisam se do

bro osjećao — znaš, kuhalo se ono oko Kraljevske

komisije. Bio sam izmoren radom.

— Sjećaš li se da sam ti ponudio da ću ga posjetiti

umjesto tebe?

— Mora da smo obojica bili pomalo premoreni. —

Zagledao se gore u stare rogove iznad naših glava

stisnuvši oči i pokušavajući da pročita ime darova-

telja. Reče glupo: — Čini se da ovdje imate mnogo

trofeja. — Nisam namjeravao da ga pustim da se iz-

vuče, pa rekoh: — Posjetio sam ga nekoliko dana

kasnije.

On spusti čašu pa reče: — Bendrix, ti uopće nisi

imao nikakva prava da . . .

— Ja plaćam sve troškove.

— To je strahovita drskost. — Ustade, ali sam ga

ukliještio tako da nije mogao izaći bez sile, a sila nije

pristajala Henrvjevu karakteru.

— Sigurno bi volio da se provjeri i opravda? —

rekoh.

— Ništa nema da se provjeri i opravda. Molim te

hoću da odem.

— Mislim da bi trebalo da pročitaš izvještaje.

— Nemam namjeru . . .

— Onda smatram da bi trebalo da ti pročitam ne

što o potajnim sastancima. Njeno ljubavno pismo

sam vratio detektivima za odlaganje u kartoteku.

Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren.

Pomislio sam da će me zaista udariti. Da me je

udario, ja bih mu sa zadovoljstvom uzvratio udarac,

udario bih tog glupana kome je Šarah na svoj način

ostala odana kroz toliko godina, ali u taj čas uđe

u klub tajnik kluba. Bio je to čovjek duge sijede bra-

de, a nosio je prsluk zamrljan juhom, podsjećao je

na viktorijanskog pjesnika, ali je zapravo pisao krat-

ke tužne uspomene na pse koje je nekoć vidio. (Nje-

gov »Zauvijek Fido« imao je veliki uspjeh 1912.)

— Ah, Bendrix — reče on — dugo vas nisam ov

dje vidio. — Predstavio sam ga Henrvju, a on reče

brzo poput frizera: — Svaki dan pratim izvještaje.

86 87

— Kakve izvještaje? — Henrvju valjda prvi putnije pao na pamet njegov posao kad je ta riječ bilaizgovorena.

— Kraljevske komisije.Kad je napokon otišao, Henry reče: — Sad mi daj

te izvještaje i pusti me da idem.Pomislio sam da je promišljao o tim stvarima dok

je tajnik bio s nama, pa sam mu pružio posljednji iz-vještaj. Bacio ga je ravno u vatru i žaračem ga nabiou ognjište. Nisam mogao a da ne pomislim kako u tojgesti ima dostojanstva. — Što ćeš poduzeti? — upi-tah.

— Ništa.— Nisi se oslobodio činjenica.— Do đavola s činjenicama — reče Henry. Nikada

ga prije nisam čuo da psuje.— Uvijek ti mogu dati kopiju.— Hoćeš li me konačno pustiti da odem? — reče

Henry. Demon je završio svoj posao; osjećao samkao da mi je sav otrov istekao. Skinuo sam noges ograde i pustio Henrvja da prođe. Smjesta je otišaoiz kluba, zaboravio šešir, onaj crni naduti šešir s kojeg se cijedila kiša kad sam ga sreo na Commonu.Činilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne pri-

je nekoliko tjedana.

88

4.

Nadao sam se da ću ga dostići, ili barem da ću gaugledati na dugačkom preglednom Whitehallu, pasam ponio sa sobom njegov šešir, ali ga nigdje nisamvidio. Okrenuo sam se ne znajući kamo da pođem.Danas je najgore s vremenom — ima ga previše.Svratio sam u malu knjižaru blizu kolodvora pod-zemne željeznice Charing Cross i pitao se je li Šarahu ovaj čas možda spustila ruku na napudrano zvonceu Cedar Roadu, a gospodin Parkis čeka iza ugla. Dasam mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pus-tio da Henry, zaslijepljen kišom, prođe pokraj mene.Ali počinjem sumnjati bih li igda mogao svojom vo-ljom promijeniti tijekdogađaja. Sad smo Henry i jasaveznici, svaki na svoj način, no nismo li mi savez-nici protiv sve bujnijeg tijeka događaja?

Prešao sam preko ulice, pa pokraj uličnih prodava-ča voća, ušao u Victoria Gardens. Toga tmurnog ivjetrovitog dana nije mnogo ljudi sjedilo na klupa-ma, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je tre-bao koji tren da ga prepoznam. Vani, bez šešira, kaoda se pridružio anonimnim i izvlaštenim ljudima ko-ji dolaze iz najsiromašnijih predgrađa i koje nitko

89

ne poznaje; starac koji hrani vrapce, žena sa smeđimpaketom označenim »Swan & Edgar's«. Sjedio je ta-mo pognute glave gledajući u cipele. Tako dugo samžalio isključivo sam sebe da mi se činilo čudno štožalim svog neprijatelja. Tiho sam stavio šešir na klu-pu pokraj njega i bio bih otišao da nije digao poglediz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je pre-šao dugačak put. Suze pripadaju jednom svijetu kojise razlikuje od Kraljevske komisije.

— Oprosti, Henry — rekoh. Kako li je lako vjerovati da se običnim kajanjem možemo ukloniti svojojkrivnji.

— Sjedni — zapovjedi Henry autoritetom svojihsuza, a ja ga poslušah. On reče: — Razmišljao sam.— Jeste li vas dvoje bili ljubavnici, Bendrix?

— Po čemu sudiš . . .?— To je jedino objašnjenje.— Ne znam o čemu govoriš.— To je također jedino opravdanje, Bendrix. Zar

ti ne shvaćaš da je to što si učinio — čudovišno? —Dok je to govorio, prevrtao je šešir i provjeravao imeproizvođača. — Čini mi se da me držiš strašnom budalom, Bendrix, što to nisam naslutio. Zašto me nijenapustila?

Zar da ja njega podučavam o karakteru vlastitežene? Otrov je u meni ponovno proradio. Rekoh: —Imaš dobar siguran prihod. Ti si način života koji jeona prihvatila. Ti si sigurnost. — Slušao je ozbiljno ipažljivo kao da sam ja svjedok koji pod zakletvomsvjedoči pred Kraljevskom komisijom. Ogorčenosam nastavio: — Nisi nam zadao neprilika više negodrugima.

— Zar je bilo i drugih?— Ponekad sam mislio da ti je sve poznato, ali da

te nije briga. Katkad sam čeznuo da se s tobom otvo-reno porazgovaram — kao što to sada radimo kad jeprekasno. Htio sam ti reći što mislim o tebi.

— Što si mislio?— Da si njen svodnik. Podvodio si je meni i podvo

dio si je njima, a sad je podvodiš onom posljednjem.Vječni makro. Zašto se ne naljutiš, Henry?

— Nikad nisam ništa znao.— Podvodio si svojim neznanjem. Podvodio si je,

jer nikad nisi znao kako da vodiš s njom ljubav, paju je morala tražiti drugdje. Podvodio si pružajući jojpriliku . . . Podvodio si, jer si bio gnjavator i budalatako da sada netko tko nije dosadan i budala, doživljava s njom izvanbračne avanture u Cedar Roadu.

— Zašto je tebe ostavila?— Zbog toga što sam i ja postao gnjavator i glup.

Ali se nisam takav rodio, Henry. Ti si me takvimstvorio. Nije te ostavila, pa sam ja postao gnjavator,dosađivao sam joj svojim tužaljkama i ljubomorom.

On reče: — Ljudi imaju visoko mišljenje o tvojimknjigama.

— A kažu da si ti prvorazredan predsjednik komisije. Koga bijesa znači naš posao?

On reče tužno: — Ne znam što bi drugo moglo bitivažnije, — i nastavi promatrati tmuran kumulus štoje plovio iznad južne obale. Galebovi su nisko letjeliiznad teretnih brodića, a kula s topovskim puškarni-cama stajala je crna u zimskom svjetlu između poru-šenih skladišta. Otišao je čovjek koji je hranio vrap-ce kao i žena s paketom od smeđeg papira, a proda-vači voća u sumraku ispred stanice urlali su poput ži-votinja. Činilo se kao da će cijeli svijet zatvoriti za-store, kao da ćemo uskoro svi biti prepušteni samisebi. — Pitao sam se zašto me cijelo vrijeme nisi po-

90 91

sjetio — reče Henry.— Slutim — na neki način — da se naša ljubav

završila. Više nije bilo ničeg drugog što bismo moglizajedno raditi. S tobom je mogla ići u kupovinu,kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditiljubav.

— Ona te jako voli — reče on kao da je bio njegovposao da mene tješi, kao da su moje oči nabrekle odsuza.

— Čovjek se ne zadovoljava nježnošću.— Ja sam bio zadovoljan.— Želio sam da ljubav traje u nedogled i da se

nikad ne umanji. . . — Nikad nisam tako ni s kimrazgovarao, osim sa Sarom, ali Henrvjev odgovor nije bio Sarin odgovor. On reče: — To nije u ljudskojprirodi. Čovjek se mora zadovoljiti . . . — Ali to nijebilo ono što je Šarah rekla, i sjedeći tamo pokrajHenrvja u Victoria Gardensu i gledajući kako se dangasi, prisjetio sam se svršetka cijele »ljubavne priče«.

5.

Rekla mi je — bile su to gotovo posljednje riječikoje sam čuo od nje prije nego što je ušla u trijem sazakazanog sastanka: — Ne trebaš se toliko bojati.Ljubav neće prestati samo zato što se nećemo viđati. . . — Već je stvorila odluku, ali nisam to znao doidućeg dana kad telefon ništa drugo nije predstav-ljao do tiha otvorena usta nekog mrtvaca. Ona reče:— Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli život vole Bogaa da ga ne vide, zar ne?

— Naša ljubav nije te vrste.— Kadšto ne vjerujem da postoji neka druga vrst

ljubavi. — Mislim da je trebalo da već tada uočimda je bila pod utjecajem nekog stranca — nikad takonije govorila kad smo prvi put bili zajedno. Mi smose bili sretno složili da isključimo Boga iz našeg svijeta. Dok sam joj pažljivo džepnom lampom osvjetljavao put kroz opustošeno predsoblje, onaponovno reče: — Sve će biti u redu ako se dovoljnovolimo.

— Ja te ne mogu jače voljeti — rekoh. — Već sidobila sve.

— Ne znaš — reče ona. — Ti to ne znaš.

92 93

Prozorsko se staklo mrvilo pod našim nogama.

Samo je staro viktorijansko obojeno staklo iznad

vrata ostalo čitavo. Staklo je bivalo bijelo gdje se

raspadalo u prašinu, kao led što ga djeca razbiju na

mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno

reče: — Nemoj se bojati. — Znao sam da ne misli na

ona čudna nova oružja koja još uvijek, poslije pet

sati, monotono kao pčele zuje s juga.

Bila je to prva noć što smo je poslije lipnja

1944. godine, nazvali V-l. Bili smo se odvikli od zrač-

nih napadaja. Osim kratkih razdoblja u veljači 1944.

nije bilo uznemiravanja otkako je »blitz« presahnuo

nakon zadnjih velikih zračnih napadaja 1941. Kad

su opet počele zavijati sirene i kad su dolijetali

prvi roboti, pretpostavljali smo da se nekoliko aviona

probilo kroz našu noćnu obranu. Tjeskobno smo se

osjećali kad se znak prestanka uzbune nije začuo ni

nakon sat vremena. Sjećam se da sam rekao Sari:

— Mora da su naši popustili. Predugo nisu imali

posla. — I u taj tren, ležeći u mraku na mom krevetu,

ugledali smo prvog robota. Preletio je nisko iznad

Commona i mi smo pomislili da je to avion u

plamenu, a njegovo čudno duboko brujanje poput

bumbara učinilo nam se kao da je to odjek motora

bez kontrolnog uređaja. Došao je drugi, pa treći.

Tad smo promijenili mišljenje o našoj obrani: —

Ruše ih kao golubove — rekoh, — mora da su polud-

jeli kad i dalje nastavljaju. — Ali su navaljivali, sat

za satom, čak i kad je zora svanula, dok i mi nismo

spoznali da je to nešto novo.

Upravo smo bili legli u krevet kad je počeo napa-

daj. Bilo nam je svejedno. U ono vrijeme smrt nije

ništa značila; u početku sam čak želio da dođe smrt;

to razorno uništenje koje bi zauvijek spriječilo usta-

janje, odijevanje, gledanje kako njena džepna svje-

tiljka klizi na drugu stranu Commona, poput straž-

njeg svjetla nekog sporog automobila koji se polagano

udaljava. Kadšto sam se pitao nije li vječnost na

kraju krajeva beskonačno produženje trenutka

smrti, a to je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji

bih još i sad izabrao da je ona još uvijek živa, čas pot-

punog povjerenja i potpunog užitka, čas kad je bilo

nemoguće svađati se, jer nismo mogli misliti. Tužio

sam se na njenu opreznost, i s gorčinom uspoređivao

naše upotrebljavanje riječi »luk« s komadićem pisma

što ga je gospodin Parkis skupio iz otpadaka, ali čita-

jući njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku

manje bih bio povrijeđen da nisam znao kako je u

stanju da se poda. Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok

ljubavni čin nije bio završen. Iscrpio sam sve što

sam imao, ležao sam na leđima s glavom na njenom

trbuhu i s njenim okusom — rijetkim i neuhvatlji-

vim poput vode — u mojim ustima, kad se jedan ro-

bot srušio na Common i mi smo čuli kako se lomi

staklo tamo preko, dolje na južnoj strani.

— Mislim da bismo trebali sići u podrum — re

koh.

— Tamo će biti tvoja gazdarica. Ne mogu se poja

viti pred drugim ljudima.

Nakon posjedovanja pojavljuje se nježnost pomi-

ješana s odgovornosti, i kad čovjek zaboravi da je sa-

mo ljubavnik koji uopće ni za što nije odgovoran. Re-

koh: — Možda je ona otišla. Idem dolje da vidim.

— Nemoj ići. Molim te, ne idi.

— Vratit ću se za čas. — Bila je to fraza koju smo

stalno upotrebljavali, premda smo znali da u tim da

nima taj trenutak lako može biti vječno dug. Obukao

sam kućni kaput i upalio džepnu svjetiljku. Gotovo

94 95

je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenojsobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica.

Ona reče: — Požuri se!Dok sam trčao niza stube, čuo sam kako dolijeće

slijedeći robot, a onda kad je motor bio ugašen, na-stade iznenadna tišina iščekivanja. Još nismo imalivremena da naučimo da je to trenutak opasnosti ka-da se trebalo maknuti od stakla i ispružiti po zemlji.Uopće nisam čuo eksploziju, a probudio sam se na-kon pet sekundi ili pet minuta u promijenjenom svi-jetu. Mislio sam da sam još na nogama, a tama mezbunila: činilo se kao da mi netko pritiska hladnupesnicu na obraz, a usta su mi bila slana od krvi. Ti-jekom nekoliko trenutaka duh mi je bio od svega os-lobođen, osim osjećaja umora, kao da sam dugo pu-tovao. Uopće se nisam sjećao Sare i bio sam potpunoslobodan od straha, ljubomore, nesigurnosti, mržnje.Duh mi je bio čisti list papira, na kojemu je netkoupravo htio napisati poruku sreće. Bio sam siguran,kad mi se sjećanje vrati, da će se pisanje nastaviti ida ću biti sretan.

Ali kad se sjećanje vratilo bilo je drukčije. Prvosam razabrao da ležim na leđima; ono što je iznadmene balansiralo, bila su prednja vrata i da mi onazaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarilepo vratima i zadržale ih nekoliko desetaka centime-tara iznad mog tijela. Bilo je čudno kad sam poslijeprimijetio da sam imao modrice od ramena do kolje-na kao da me izubijala sjena tih vrata. Šaka, koja mije pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vra-tima, i ona mi je izbila dva zuba. Nakon toga sam se,naravno, sjetio Sare i Henrvja i straha od svršetkaljubavi.

Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe praši-

nu. Viknuo sam u podrum, ali ni tamo nije bilo niko-ga. Kroz vežu uništenu od artiljerijske vatre, ugle-dao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo osje-ćaj velike praznine koja se širila iz porušenog pred-vorja: spoznao sam da je ono drvo, što je zaklanjalosvjetlo, jednostavno nestalo — čak nije bilo ni tragaoborenom stablu. Negdje daleko požarne straže zviž-daljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube.Na prvom nizu stuba ograda je nestala i bila pokrive-na stopu debelom žbukom, ali — u tadašnjim raču-nanjima — kuća zapravo i nije bila teško oštećena.Pun su pogodak pretrpjeli naši susjedi. Vrata mojesobe bila su otvorena i idući hodnikom ugledao samSaru; sišla je s kreveta i zgurila se na podu — odstraha, čini mi se. Izgledala je smiješno mlada, poputgolog djeteta. Rekoh: — Ovaj put je bilo blizu.

Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene.Nisam znao da je moj kućni kaput bio razderani sav zaprašen žbukom; kosa mi je bila bijela od žbu-ke, a na usnama i obrazu zgrušala mi se krv. — Oh,Bože — reče ona — živ si.

— Glas ti zvuči kao da si razočarana.Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeću. Rekoh

joj: — Nema smisla da već ideš. Uskoro će sirenadati znak svršetka uzbune.

— Ja moram ići — odgovori ona.— Dvije bombe ne padaju na isto mjesto — rekoh

automatski, jer to je bila poslovica koja se često pokazala pogrešnom.

— Ranjen si.— Izgubio sam dva zuba, to je sve.— Dođi ovamo da ti operem lice. — Obukla se

prije nego sam uspio bilo što odgovoriti — nijednažena koju sam igda poznavao nije se znala tako brzo

96 97

obući. Isprala mi je lice vrlo polagano i pažljivo.— Što si radila na podu? — upitah.— Molila sam se.— Komu?— Bilo komu ili čemu što možda postoji.— Bilo bi razumnije da si sišla dolje. — Njena oz

biljnost me plašila. Htio sam da je od toga odvratimzadirkivanjem.

— Sišla sam — reče ona.— Nisam te čuo.— Tamo nije bilo nikoga. Nisam te mogla vidjeti,

a onda sam ugledala tvoju ruku ispruženu ispod vrata. Pomislila sam da si mrtav.

— Mogla si prići i provjeriti.— Pokušala sam, ali nisam mogla dignuti vrata.— Bilo je mjesta da me izvučeš. Vrata me nisu

pritisnula. Osvijestio bih se.— Ne razumijem. Bila sam uvjerena da si mrtav.— Onda nisi imala zašto da se moliš, zar ne? —

zadirkivao sam je. — Osim za čudo.— Kad je čovjek potpuno bespomoćan — reče ona

— možeš moliti i da se dogodi čudo. Čuda se događaju bijednima, zar ne, a ja sam bila bijedna.

— Ostani do svršetka uzbune. — Ona odmahnuglavom i izađe ravno iz sobe. Pratio sam je niza stube i protiv svoje volje počeo sam je zadirkivati. —Hoću li te vidjeti danas poslije podne?

— Ne. Ne mogu.— Sutra bilo u koje doba ...— Henry se vraća.Henry, Henry — to ime odzvanjalo je kroz naš

odnos, prigušujući svaki ugođaj sreće ili radosti ilivedrine podsjećavajući nas da ljubav umire, a pri-vrženost i navika odnose pobjedu. — Ne trebaš se to-

liko plašiti — reče ona — ljubav nema kraja . . . — Iprošle su gotovo dvije godine do onog sastanka upredsoblju i. . . Ti?

98 99

6.

Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Po-mislio sam da je to samo slučaj što telefon ne odgo-vara, a kad sam nakon tjedan dana sreo njenu slu-žavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu,uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pismalako izgube. Jutro za jutrom osluškivao bih klopota-nje u poštanskom ormariću i namjerno sam ostaogore, dok mi gazdarica nije donijela poštu. Nisamhtio pregledati pisma — kako bih odgodio razočara-nje i održao nadu što je moguće dulje. Čitao sampisma po redu i tek kad sam stigao do dna hrpe, biosam siguran da od Sare nema ništa. Zatim se danotezao do poslijepodnevne pošte u četiri sata i ondasam morao opet progurati noć.

Gotovo tjedan dana nisam joj pisao, sprečavaome ponos, dok ga jednog jutra nisam potpuno odba-cio. Pisao sam zabrinuto i ogorčeno, naslovio nasjevernu stranu Commona i na omotu dodao »hit-no« i »Molim uputite dalje«. Nisam dobio odgovor itada sam izgubio nadu; točno sam se sjetio što jerekla: — Ljudi cijelog života vole Boga, zar ne, a daga ne vide. — Pomislio sam s mržnjom: ona se uvi-

V

jek želi isticati u svojim očima, miješa religiju s bi-jegom da bi joj to samoj zvučalo plemenito što meje napustila. Neće priznati da sada više voli ićiu krevet s X-om.

To je uopće bilo najgore razdoblje: moja je profesi-ja da zamišljam i da mislim u slikama pedeset putana dan, a čim bih se noću probudio, zastor bi se di-gao a igra počela; uvijek ista igra, Šarah vodi ljubav,Šarah sa X-om, radi isto ono što smo nas dvoje radi-li. Šarah cjeliva na svoj naročiti način, izvija se u luku seksualnom činu i ispušta krik kao od bola, Šarahse prepušta. Noću bih uzimao pilule da odmah za-spim, ali nikad nisam našao pilule od kojih bih spa-vao do jutra. Tijekom dana samo su me roboti moglirastresti, samo nekoliko sekundi između tišine i pa-da bombe moj duh je bio oslobođen Sare. Prošla sudva tjedna a slike su bile jednako jasne i česte, i čini-lo se da neće nikada prestati, i sasvim ozbiljno sampočeo razmišljati o samoubojstvu. Čak sam bio odre-dio dan, te sam skupljao pilule za spavanje s nekimosjećajem nade. Govorio sam sebi: na kraju krajevane mora se živjeti beskonačno. Tada je došlo vrije-me, a igra se i dalje nastavljala i nastavljala i ja senisam ubio. Bio je to kukavičluk, spriječila me jednauspomena — sjećanje na razočarani izgled Sarinoglica kad sam ušao u sobu nakon pada V-l. Nije li seona u duši nadala mojoj smrti tako da bi njena novaveza s X-om manje pekla njenu savjest? Jer ona jeimala neku vrstu elementarne savjesti. Ako se sadubijem, ona se uopće više neće morati zbog mene uz-nemirivati, a svakako nakon naših četiriju zajednič-ki provedenih godina bilo bi zacijelo trenutaka zabri-nutosti čak i uz X-a. Neću joj pružiti to zadovoljstvo.Da sam znao način, ja bih povećao njenu zabrinutost

100 101

da je do kraja slomi. Ljutila me moja nemo ć . A ka-ko sam je mrzio!

Naravno, i mržnja i ljubav imaju svoj kraj. Nakonšes t mjesec i pr imi je t i o sam da jedan ci je l i dannisam mislio o Sari i da sam bio sretan. Nije to mo -gao biti baš kraj mržnje, jer sam odmah oti šao u pa-pirnicu da kupim razglednicu i napi šem ushićenuporuku koja bi joj mogla — tko zna? — prouzročititrenutačnu bol . Ali kad sam napisao njenu adresu,izgubio sam želju da je povrijedim, pa sam razgled -nicu bacio na cestu. Bilo je čudno kako je moj sa -stanak s Henrvjem o ž ivio mržnju. Sjećam se kakosam — dok sam otvarao idući izvještaj gospodinaParkisa razmi šljao: kad bi samo i ljubav mogla takooživjeti.

Gospodin Parkis je dobro obavio svoj posao:puder je uspio i stan je bio prona đen — stan nanajgornjem katu u Cedar Roadu broj 16: stanari ,neka gospođica Smvthe i njen brat Richard. Pitaosam se je li gospođica Smvthe bila isto tako pogod nasestra kao što je Henry bio pogodan mu ž . To imeraspalilo je sav moj pritajen snobizam — taj »y«, ana kraju ono »e«. Razmi šljao sam, zar je pala takonisko kao š to je jedan Smvthe u Cedar Roadu? Je lion bio kraj jednog dugog lanca ljubavnika posljed njedvije godine, ili ću — kad ga budem sreo (a odlu čiosam da ga vidim manje nejasno nego u izvje štajimagospodina Parkisa) — ugledati čovjeka zbog kogame napustila u lipnju 1944.?

— Bih li pozvonio i odmah u šao i suočio se s njimkao uvrijeđeni muž? — upitao sam gospodina Par -kisa (s kim sam se sastao prema dogovoru u re -storanu A. B. C. — sam je to predlož io, jer je nje -gov sin bio s njim i on ga nije mogao odvesti u bar).

— Ja sam protiv toga, gospodine — reče gospodinParkis , dodajuć i t reću ž l ič icu šećera u čaj . Njegovs i n s j e d i o j e z a s t o l om t a ko da n i j e m oga o ču t irazgovor, zabavljaju ć i se čašom oranžade i kolač ićem s grožđ i cama i vo ćem. Primi je t io je svakogatko bi ušao. Dok su gosti otresali vodenasti snijeg sašeš ira i kaputa, promatrao ih je sme đim, okruglim isjajnim očima, kao da poslije mora podnijeti izvje štaj — možda je morao, kao dio Parkisova u čenja. —Znate , gospodine — reče Parkis — to kompl ic i rastvar pred sudom, osim ako mo žete pruž i t i dokaze.

— To nikad neće stić i pred sud.

— Prijateljska nagodba?— Nedostatak interesa — rekoh ja. — Zbilja, ne

može se napravi t i gu žvu zbog nekoga tko se zoveSmvthe. Jednostavno želim ga vidjeti — to je sve.

— Najsigurniji način bio bi, gospodine, da se pojavite kao pregleda č brojila za plin.

— Ne mogu valjda staviti tu š i l jastu kapu.— Razumijem va še osjećaje, gospodine. To je

stvar koju pokušavam izbjeći. A volio bih da to i mojsin izbjegne kad dođe vrijeme. — Pogled mu je pratio svaku dječakovu kretnju. — Zaželio je sladoled,ali sam rekao da danas nije vrijeme za sladoled — ion malo zadrhta kao da ga je od pomisli na sladoledzazeblo. U prvi tren nisam shva ćao značenje njegovih riječi kad je rekao: — Svako zanimanje ima svoje dostojanstvo, gospodine.

Upitao sam ga: — Biste li mi posudili svog sina?— Ako mi obećate da neće bi t i ni š ta neugodno,

gospodine. — odgovori on sumnjičavo.— Neću ga posjetit i dok je tamo gospo đa Miles.

Taj prizor dobit će univerzalnu svjedod žbu.— Ali š to vam treba moj sin, gospodine?

l«02 103

— Reći ću da mu je pozlilo, da smo se zabuniliu adresi. Uvjeren sam da će pustiti da malo sjedne.

— Dječak će to dobro izvesti — reče gospodinParkis ponosno — i nitko ne može odoljeti Lanceu.

— Ime mu je Lance, zar ne?— Po Sir Lancelotu, gospodine; od Okruglog

stola.— Iznenađen sam. To je bila prilično neugodna

epizoda.— Našao je svetog Grala — reče gospodin Parkis.— To je bio Galahad. Lancelota su zatekli u kre

vetu s Guineverom. — Zašto osjećamo želju da zadirkujemo nedužnog? Je li to zavist? Gospodin Parkis reče tužno, gledajući preko stola u svog sina kaoda ga je izdao: — Nisam znao.

7.

Idući dan, prije nego što smo pošli u Cedar Road,— za inat njegovu ocu — kupio sam dječaku sladoled u High Streetu. Henry Miles je priredio koktel--partiju — tako je obavijestio gospodin Parkis, i zrakje bio čist. Predao mi je dječaka, poravnavši mu odijelo. Dječak je, u čast prvog stupanja na pozornicus jednim klijentom, obukao najbolje odijelo, dok samja obukao najlošije. Malo sladoleda od jagoda palomu je sa žličice i uprskalo odijelo. Sjedio sam šutećidok nije progutao zadnju kap. Zatim sam ga upitao:—Još jedan? — On kimne glavom. — Opet jagode?

On reče: — Vaniliju — i nakon duže stanke doda:—Molim.

Drugi sladoled je jeo jako polako, pažljivo ližućižličicu kao da odstranjuje otiske prstiju. Zatim smo,držeći se za ruku, otišli kao otac i sin, preko Commo-na prema Cedar Roadu. Ni Šarah ni ja nismo imalidjece. Zar ne bi bilo pametnije da smo se vjenčali ida smo imali djecu i živjeli zajedno u slatkom i do-sadnom miru, a ne u ovoj mješavini požude i ljubo-more i izvještaja gospodina Parkisa?

Pozvonio sam na najgornjem katu u Cedar Roadu

104 105

broj 16. Rekoh dječaku: — Zapamti — tebi je zlo.— A ako mi daju sladoled . . . — poče on: Parkis ga

je naučio da bude na sve spreman.— Neće.Pretpostavio sam da je vrata otvorila gospođica

Smvthe — žena srednjih godina sijede ukrašene ko-se kao na sajmu u dobrotvorne svrhe. Rekoh: — Sta-nuje li ovdje gospodin Wilson?

— Ne. Žao mi je . . .— A znate li slučajno stanuje li kat niže?— U ovoj kući ne stanuje nitko s imenom Wilson.— Oh, bože — rekoh — doveo sam ovog dječaka

čak dovle, a sada mu je zlo . . .Nisam se usudio pogledati dječaka, ali po načinu

kako ga je gospođica Smvthe motrila, bio sam sigu-ran da on tiho i uspješno glumi svoju ulogu. Gospo-din Savage bi bio ponosan da ga prizna članomsvoga tima.

— Molim vas uđite, neka malo sjedne — rečegospođica Smvthe.

— Vrlo ste ljubazni.Pitao sam se koliko puta je Šarah prošla kroz

ova vrata u malo prenatrpano predsoblje. Evo meuX-ovu stanu. Smeđi meki šešir na kuki vjerojatnoje pripadao njemu. Prsti mog nasljednika — prstikoji su dirali Saru — svaki dan su hvatali kvakuovih vrata koja su sada bila otvorena prema blije-dom plamenu plinske peći, prema ružičastim sjenili-ma svjetiljki koje su sjale kroz tmurno snježno posli-jepodne i na mnoštvo kretonskih nepotpuno zateg-nutih navlaka na pokućstvu. — Mogu li donijeti dje-čaku čašu vode?

— To je vrlo ljubazno. — Prisjetio sam se da samto već rekao.

— Ili malo oranžade?— Nemojte se truditi.— Oranžade — reče dječak odlučno. Opet duga

stanka i: — molim — dok je ona izlazila kroz vrata.Sad smo bili sami pa sam ga pogledao: šćućurivši sena kretonu zaista je izgledao bolestan. Da mi nijenamignuo pomislio bih da je zaista bolestan . . . Gospođica Smvthe se vratila, noseći oranžadu, a ja rekoh: — Pa kaži hvala, Arthur.

— Ime mu je Arthur?— Arthur James — rekoh.— Posve staromodno ime.— Mi smo staromodna obitelj. Njegova majka je

voljela Tennvsona.— Ona je . . .?— Da — rekoh, a ona sa sažaljenjem pogleda dje

čaka.— Mora da vam je on utjeha.— I briga — rekoh. Počeo sam se stidjeti; ni malo

nije posumnjala, a kakva mi korist od toga što samovdje? Moj sastanak s X-om ništa nije bio bliži, a dali bih bio išta sretniji da sam se s tim čovjekom našao licem u lice? Promijenio sam taktiku. Rekoh: —Trebalo je da se predstavim. Zovem se Bridges.

— A ja Smvthe.— Čini mi se da smo se već negdje upoznali.— Mislim da nismo. Vrlo dobro pamtim lica.— Možda sam vas vidio na Commonu.— Kadšto prođem onuda sa svojim bratom.— Da to nije slučajno John Smvthe?— Ne — reče ona — Richard. Kako se osjeća mali

dječak?— Gore — reče Parkisov sin.— Da mu izmjerimo temperaturu?

106 107

— Mogu li dobiti još malo oranžade?— To ne može ništa škoditi, zar ne? — upita gos

pođica Smvthe. — Jadno dijete. Možda ima groznicu.

— Dovoljno smo vam smetali.— Moj brat mi nikad ne bi oprostio da vas nisam

zadržala. On jako voli djecu.— Je li vaš brat kod kuće?— Očekujem ga svaki čas.— Vraća se s posla?— Pa njegov radni dan je u stvari nedjelja.— Svećenik? — upitao sam s prikrivenom zlobom

i dobio zagonetan odgovor.— Zapravo nije. — Izraz zabrinutosti spustio se

između nas poput zastora i ona se povukla iza njegasa svojim osobnim brigama. Kad je ustala, vratapredsoblja se otvoriše a na njima se pojavi X. U polumraku predsoblja ostavljao je dojam čovjeka s lijepim glumačkim licem — licem koje se prečesto gledalo u ogledalo, s licem na kojem je tračak prostote,a ja sam tužno i bez zadovoljstva pomislio kako bihželio da je imala bolji ukus. Onda se to lice pokazalou svjetlu svjetiljaka. Debele modrice koje su mu prekrivale lijevi obraz, izgledale su skoro kao znakoviprepoznavanja — oklevetao sam ga, on nije mogaobiti zadovoljan gledajući se u ogledalo.

Gospodjica Smvthe reče: — Moj brat Richard.Gospodin Bridges. Sinčić gospodina Bridgesa se os-jeća slabo. Pozvala sam ih da uđu.

Dok smo se rukovali on je gledao dječaka: primije-tio sam kako su mu ruke suhe i tople. On reče: — Va-šeg sina sam već negdje vidio.

— Na Commonu?— Možda.

— Bio je previše snažan za ovu sobu; nije pristajao uz kreton. Je li njegova sestra tamo sjedila doksu oni u drugoj sobi . . . ili su je poslali iz kuće da po-svršava sitne poslove dok su oni vodili ljubav?

Dakle, vidio sam tog čovjeka; nije bilo razloga dadulje ostanem — sad kad sam ga ugledao javilo semnoštvo pitanja — gdje su se upoznali? Je li onaprva počela? Što je vidjela u njemu? Kako dugo, ka-ko često su bili ljubavnici? Znao sam napamet njeneriječi, koje je napisala: »Nemam potrebe da ti pišemili da razgovaram s tobom . . . Znam da tek počinjemvoljeti, a već sve želim napustiti svakoga osim tebe«,i zagledao sam se u oteklinu jagodaste boje na njego-vu obrazu i pomislio— nigdje nema sigurnosti; grba-vac, bogalj — svi oni imaju okidač koji pokreće lju-bav.

— Što je bio pravi razlog vašeg dolaska? — upadne on iznenada u moje misli.

— Rekao sam vašoj sestri, gospođici Smvthe —neki čovjek imenom Wilson . . .

— Ne sjećam se vašeg lica, ali se sjećam lica vašeg sina. — Učinio je kratak bojažljivi pokret, kao daje želio pomilovati dječakovu ruku: oči su mu odava-le neku apstraktnu nježnost. On reče: — Ne trebateme se bojati. Navikao sam da ljudi dolaze ovamo.Uvjeravam vas da sam vam želio samo pomoći.

Gospođica Smvthe objasni: — Ljudi su često takostidljivi. — Ni za živu glavu nisam mogao razumjetio čemu se sve tu radi.

— Samo sam tražio čovjeka koji se zove Wilson.— Vi znate da ja znam da takav čovjek ne postoji.— Molim vas da mi dopustite da pogledam u tele

fonski imenik, kako bih provjerio njegovu adresu . . .— Sjedite još časak — reče on i turobno se pre-

108 109

pusti teškim mislima o dječaku.— Moram ići. Arthur se osjeća bolje, a Wilson .. .

— njegova dvosmislenost me je zbunjivala.— Ako želite, vi možete otići, naravno, ali mogli

biste ostaviti dječaka ovdje — barem samo na pol sata? Želim s njim razgovarati. — Učinilo mi se kao daje prepoznao Parkisova pomoćnika i da će mu postavljati unakrsna pitanja. Rekoh: — Sve što ga želite pitati, možete pitati mene. — Svaki put kad je prema meni okrenuo svoj neobilježen obraz, moj bijesje rastao, jer svaki put kad sam ugledao njegov ružni tamnomodri obraz, moja se srdžba ugasilai nisam mogao vjerovati — kao što nisam mogao vjerovati da ovdje među kretonom sa cvjetnim šaramapostoji žudnja, dok gospođica Smvthe priprema čaj.Očaj uvijek može naći odgovor, ali me očaj sada i pitao: bih li više volio da se radi o ljubavi, a ne o požudi?

— Vi i ja smo prestari — reče on — Ali profesorii svećenici — tek oni su počeli da ga kvare svojim lažima.

— Nemam, dovraga pojma što vi to govorite, —rekoh i odmah prema gospođici Smvthe dodah: —Oprostite.

— Eto vidite, tako — reče on — dovraga, a da samvas naljutio, vi biste vjerojatno rekli moj Bože!

Učinilo mi se da sam ga šokirao; možda je bio ne-konformistički propovjednik. Gospođica Smvthe jerekla da radi nedjeljom, ali ipak je to strašno bizar-no da takav čovjek bude Sarin ljubavnik. To je od-jednom smanjilo njenu važnost, njena ljubavnaavantura postala je vic. Na mojoj idućoj večeri Sarubih mogao iskoristiti kao junaka komične anegdote.Načas sam je se oslobodio. Dječak reče: — Zlo mi je.

Mogu li dobiti još čašu oranžade?Gospođica Smvthe reče: — Dragi moj, mislim da

bi bilo bolje da više ne piješ.— Zaista moramo otići. Ovo je bilo vrlo lijepo od

vas. — Nastojao sam da modre mrlje dobro držimpred očima. Rekoh: — Vrlo mi je žao ako sam vasmožda uvrijedio. To je bilo sasvim slučajno. Ja, eto,ne dijelim vaše religiozno vjerovanje.

On me začuđeno pogleda. — Pa ja nemam nikakvoreligiozno uvjerenje. Ni u što ne vjerujem.

— Pomislio sam da se niste složili...— Mrzim pompu koja je preostala. Oprostite mi.

Pretjerao sam, gospodine Bridges, znam, ali kadštose bojim da će čak konvencionalne riječi — kao naprimjer zbogom, ljude podsjetiti na pompu. Kad bihbarem mogao vjerovati da moj unuk čak neće ni znati da nam jedna riječ, kao Bog, nije značila više negošto nam je značila ikoja riječ u svahili jeziku.

— Imate unuka?On reče potišteno: — Nemam djece. Zavidim vam

na vašem sinu. To je velika dužnost i velika odgovor-nost.

— Što ste ga htjeli pitati?— Želio sam da se osjeća kao kod svoje kuće jer

možda bi tada opet došao. Čovjek toliko toga želi rećisvom djetetu. Kako je postao svijet.. . Želio sam mupripovijedati o smrti. Želio sam ga osloboditi svihonih laži koje im ubrizgavaju u školi.

— Mnogo za pol sata.— Sjeme se može posijati.Rekoh zlobno: — To je iz Evanđelja.— Oh, i mene su pokvarili. Nije potrebno da mi na

to ukazujete.— Da li vas ljudi zaista posjećuju — potajno?

110 111

— Bili biste iznenađeni — reče gospođica Smvthe.— Ljudi čeznu za porukom nade.

— Nade?— Da, nade — reče Smythe. — Zar ne shvaćate

kakvo bi to bilo smirenje, kad bi svi na svijetu znalida ne postoji ništa drugo, već samo ovo što mi ovdjeimamo? Nikakve buduće naknade, nagrade, kazne.— Lice mu je odavalo neku luđačku plemenitost kadse jagodasta oteklina na jednom obrazu nije vidjela.— Onda bismo počeli uređivati ovaj svijet poputraja.

— Zaista ima mnogo toga da se najprije objasni— rekoh.

— Smijem li vam pokazati svoju knjižnicu?— To je najbolja racionalistička knjižnica u juž

nom Londonu — objasni gospođica Smvthe.— Mene ne treba obraćati, gospodine Smvthe.

Onako ni u što ne vjerujem. Osim od zgode dozgode.

— S tim se moramo pozabaviti — od zgode do zgode.

— Čudno, baš to su trenuci nade.— Ponos se može prerušiti u nadu. Ili sebičnost.— Mislim da to nema nikakve veze. To se događa

iznenada, bez ikakvog razloga, miris . . .— Oh — reče Smvthe — građa cvijeta, dokaziva

nje zbog konstrukcije, sve ono o satu kojemu je potreban urar. To je staromodno. Schwenigen je na tosve odgovorio prije dvadeset pet godina. Da vara protumačim . . .

— Ne danas. Zaista moram odvesti sina kući.Ponovno je učinio onaj pokret nemoćne nježnosti,

poput odbijenog ljubavnika. Odjednom sam pomisliona koliko mu je smrtnih postelja bio zabranjen pri-

;f

stup. Poželio sam da ja njemu pružim neku porukunade, ali kada je okrenuo onaj ružni obraz, ugledaosam samo arogantno glumačko lice. Više mi se svi-đao kad je bio za žaljenje, nedorastao, zastario. Ay-er, Russell, oni su danas u modi, ali sam sumnjao daon ima mnogo baš tih logičkih pozitivista u svojojknjižnici. On je imao samo križare, a ne nepristrane.

Primijetio sam da na odlasku nije upotrijebioopasni izraz — zbogom. Odapeo sam ravno u njegovlijepi obraz:

— Trebali biste se upoznati s mojom prijatelji-com, gospođom Miles. Nju zanima . . . i tada sam za-stao. Strelica je pogodila. Činilo se kao da je oteklinajače pocrvenjela, i ja začuh gospođicu Smvthe kakoreče: — Oh, moj Bože — a on se naglo okrenuo. Nijebilo sumnje da sam mu zadao bol, ali ta je bol bila is-to toliko moja koliko i njegova. Kako li sam poželioda je moje tane promašilo.

Vani, Parkisov sin je povraćao u slivnik uz pločnik.Pustio sam ga da povraća, stojeći tamo i pitajući se,zar ju je i on izgubio? Zar tome nema kraja? Moramli sada otkriti Y-a?

112 113

8.

Parkis reče: — Zbilja je to bilo vrlo lako, gospodi-ne. Nastala je takva gužva, i gospođa Miles je mislilada sam jedan od njegovih prijatelja iz ministarstva,a gospodin Miles je mislio da sam jedan od njenihprijatelja.

— Je li bila ugodna koktel-partija? — upitah, sje-tivši se ponovno onog prvog susreta kad sam ugledaoSaru s onim strancem.

— Rekao bih vrlo uspješna, gospodine, ali mi sečini da se gospođa Miles nije osjećala dobro. Domogla se vrlo gadnog kašlja. Slušao sam ga sa zadovoljstvom: možda na toj zabavi nije bilo ljubljenja pokutovima ni pipanja. — On s ponosom spusti na mojpisaći stol paketić zamotan u smeđi papir. — Od djevojke sam doznao gdje je njena soba. Da me je netkoprimijetio, rekao bih da tražim nužnik; ali nitko menije primijetio. Bio je tamo, na njenom pisaćem stolu; mora da je toga dana na njemu radila. Naravno,možda je bila vrlo oprezna, ali moje iskustvo s dnevnicima mi uvijek govori da oni odaju tajne. Ljudi izmišljaju svoje male šifre, ali ih se vrlo brzo prozre,gospodine. Ili izostave pojedinosti, ali uskoro dozna-

te što su izostavili. — Dok je on govorio, odmotaosam knjigu i otvorio je. — To je u ljudskoj naravi,gospodine, ako već vodite dnevnik, onda i želite da senekih događaja sjećate. Čemu biste ga inače pisali?

— Jeste li ga pročitali? — zapitah.— Ocijenio sam njegovu prirodu, gospodine, a po

jednom opisu procijenio sam da ona nije oprezan tip.— Nije od ove godine — rekoh. — Star je dvije go

dine.Na trenutak se zbunio.— Ipak će mi poslužiti — rekoh.— Također će postići cilj, gospodine — osim ako

joj oprostite.Dnevnik je pisan u velikoj trgovačkoj knjizi, nje-

nim poznatim čvrstim rukopisom precrtanim crve-nim i plavim linijama. Nije bilo svakodnevnog upisi-vanja, pa sam mogao umiriti Parkisa: — Obuhvaćanekoliko godina.

— Mislim da ju je nešto nagnalo da ga izvadi i čita. — Je li moguće, pitao sam se, da se u njoj toga dana probudila neka uspomena na mene, na našu ljubav, pa je nešto uzmutilo njen mir? Rekoh Parkisu:— Drago mi je što sam to dobio, vrlo drago. Znate,zaista mislim da sad možemo zaključiti naše račune.

— Nadam se da ste zadovoljni, gospodine.— Sasvim zadovoljan.— I da ćete tako pisati gospodinu Savageu, gos

podine. On dobiva loše izvještaje od klijenata, a dobre nikad nitko ne napiše. Što je neki klijent zadovoljniji, to više želi zaboraviti; odmah nas izbrisati izsjećanja. Zbog toga ih se ne može osuđivati.

— Napisat ću.— I hvala vam, gospodine, što ste bili ljubazni pre

ma mom dječaku. Bio je malo uzbuđen, ali ja znam

114 115

kako je — teško je dječacima kao što je Lance, za-braniti da jedu sladoled. Izvuče vam ga gotovo bez ri-ječi.Želio sam čitati, ali Parkis je odugovlačio. Možda

mi zapravo nije posve vjerovao da ću ga se sjetiti, paje želio da mi čvršće usiječe u sjećanje te molećiveoči i otegnute brkove.

— Uživao sam u vašem društvu, gospodine — akose uopće može reći da čovjek uživa pod tim tužnimokolnostima. Ne radimo mi uvijek za prave gentle-mane, pa makar oni imali i titule. Jednom sam radioza nekog plemića iz Gornjeg doma, gospodine, kojise razbjesnio kad sam mu predao izvještaj, kao dasam ja krivac. To čovjeku oduzima volju, gospodine,što više uspijete, to im je milije da vas više ne vide.

Znao sam da više ne želim vidjeti Parkisa i njego-ve su riječi pobudile u meni osjećaj krivnje. Nisammogao čovjeka najuriti. On nastavi: — Razmišljaosam, gospodine, htio bih vam dati neku malenkost zauspomenu — ali se bojim da ne biste htjeli primiti.

Kako je to čudno kad te netko voli. To automatskiizaziva izvjesnu odanost. Pa sam slagao Parkisu: —Uvijek sam uživao u našim razgovorima.

— Koji su počeli, gospodine, tako nesretno zbogone glupe zabune.

— Jeste li to ikad ispripovjedili dječaku?— Jesam, gospodine, ali tek nakon nekoliko dana,

poslije uspjeha s košarom za papir. To je otupilogrižnju savjesti.

Spustio sam pogled na dnevnik i pročitao: »Takosam sretna. M. se sutra vraća.« Na časak se nisamdosjetio tko je taj M. Kako je to čudno i neobičnokad čovjek pomisli da je bio voljen, da je nečija na-zočnost jednoć imala tu moć da stvori razliku između

sreće i mrtvila u jednom danu drugog čovjeka.— Ali ako zaista ne biste zamjerili za jednu uspo

menu, gospodine ...— Naravno da ne bih, Parkis.— Imam ovdje nešto, gospodine, što bi vas možda

moglo zanimati i što biste mogli upotrijebiti. — Onizvadi iz džepa jedan predmet zamotan u svileni papir i stidljivo ga spusti na pisaći stol. Odmotao samga. Bila je to jeftina pepeljara s oznakom »HotelMetropole, Brightlingsea.« — Ima o tome cijela pripovijetka, gospodine. Sjećate li se slučaja Bolton?

— Ne bih mogao reći da se sjećam.— Svojedobno bila je to velika senzacija, gospodi

ne. Lady Bolton, njena služavka i muškarac, gospodine. Svi su zatečeni zajedno! Ova pepeljara stajalaje pokraj kreveta. Na onoj strani gdje je bila gospođa.

— Mora da ste sakupili cijeli mali muzej.— Trebao sam to predati gospodinu Savageu — to

bi ga naročito zanimalo — ali sad mi je drago,gospodine, što mu nisam dao. Vidjet ćete da će ta oznaka pobuditi komentare kad vaši prijatelji budustresali pepeo sa cigareta — a vi imate spreman odgovor — slučaj Bolton. Svi će poželjeti da čuju više otome.

— Zvuči senzacionalno.— Sve je to ljudska priroda, gospodine, zar ne,

i ljudska ljubav. Premda sam bio iznenađen. Nisamočekivao trećeg partnera. A soba nije bila ni velikani otmjena. Tada je gospođa Parkis još bila živa, alinisam imao volje da joj opisujem pojedinosti. Takvesu je stvari uzbuđivale.

— Svakako će mi ovo biti draga uspomena —rekoh.

116 117

— Kad bi pepeljare mogle govoriti, gospodine.— Da, zaista.S tom dubokoumnom mišlju čak je i Parkis za-

vršio svoje pripovijedanje. Posljednji pomalo ljepljivistisak ruke (možda je bio u dodiru s Lanceovomrukom), i otišao je. Nije bio jedan od onih ljudi koječovjek očekuje da će ih ponovno vidjeti. Tada sam ot-vorio Sarin dnevnik. Najprije sam potražio onaj danu lipnju 1944, kad se sve završilo. Kad sam otkriorazlog tome, pronašao sam mnogo drugih datuma izkojih sam mogao točno saznati uspoređujući ih sasvojim dnevnikom, kako se njena ljubav postupno iz-gubila. Želio sam da s ovim postupam kao što se po-stupa s dokumentom u parnici pred sudom — jednojod Parkisovih parnica — ali nisam imao potrebnumjeru mirnoće. Jer ono što sam našao kad sam otvo-rio dnevnik, nije bilo ono što sam očekivao. Mržnja isumnjičavost i zavist odveli su me tako daleko dasam njene riječi čitao kao ljubavnu izjavu stranca.Očekivao sam mnoštvo dokaza protiv nje — zar jenisam tako često uhvatio u laži? — a sad je ovdje bionapisan potpun odgovor u koji sam mogao vjerovatikad već nisam mogao vjerovati njenim riječima. Naj-prije sam pročitao nekoliko posljednjih stranica, aonda sam ih ponovno pročitao da bih bio potpuno si-guran. Čudno je to kad čovjek otkrije da ga netko vo-li, a zna da u njemu ne postoji ništa što bi itko osimroditelja ili Boga, mogao voljeti.

TREĆA KNJIGA

1.

.. . ništa nije ostalo, kad smo završili, osimtebe. Ni za jedno od nas dvoje. Mogla sam provesticijeli život trošeći zaredom po malo ljubavi, dopunja-vajući je tu i tamo s ovim ili onim muškarcem. Aliveć prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, potrošilismo svu ljubav koju smo imali. Ti si bio tamo,učeći nas kako da je potratimo kao što si učio onogbogataša, tako da nam jednog dana ne ostaneništa osim te Tvoje ljubavi. Ali ti si previše dobarprema meni. Kad Te molim za bol, Ti mi pružaš mir.Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je više po-treban.

118 119

12. veljače 1946.

Prije dva dana obuzeo me poseban osjećaj mirai ljubavi. Život će opet biti sretan, ali noćas sam sa-njala da se penjem dugačkim stubama da bih se navrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sret-na jer kad dođem na vrh stubišta, mi ćemo voditi lju-bav. Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgo-vorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog stranca ko-ji je tutnjao kao sirena u magli opominjući izgublje-ne brodove, i uplašio me. Pomislila sam: iznajmio jesvoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je; i spuštajući seniza stube, voda se podigla i doprla mi iznad struka,a predsoblje je bilo puno guste magle. Tada sam seprobudila. Više nemani mira. Isto ga toliko želim kaošto sam ga nekad željela. Htjela bih s njim jesti sen-dviče. Želim s njim piti u baru. Umorna sam i ne že-lim više nikakve patnje. Želim Mauricea. Želim obič-nu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Bože, ti znaš daželim Tvoju patnju, ali ja je ne želim sada. Uzmi jena neko vrijeme i daj mi je drugom zgodom.

Poslije toga počeo sam čitati dnevnik od početka.Nije ga pisala svaki dan, a ja nisam ni želio pročitatisve odlomke. Kazališta koja je posjećivala s Henry-jem, restorane, društva — sav taj život o kojemnisam ništa znao još je uvijek mogao raniti.

2.

12. lipnja 1944.

Kadšto se tako umorim pokušavajući ga uvjeritida ga volim i da ću ga uvijek voljeti. On se obara namoje riječi kao tužitelj na sudu i izvrće ih. Znam dase boji one pustinje koja bi ga opkolila kad bi našaljubav prestala, ali on ne može shvatiti da ja to istoosjećam. Ono što on kaže glasno, ja tiho govorim sa-ma sebi i ovdje upisujem. Što može čovjek izgraditi upustinji? Kadšto, nakon dana tijekom kojeg smo ne-koliko puta vodili ljubav, pitam se je li uopće mogućedoći do kraja seksa, a znam da se i on to isto pita iboji one točke gdje počinje pustinja. Što ćemo raditiU pustinji ako izgubimo jedno drugo? Kako čovjekmože poslije toga živjeti?

On je ljubomoran na prošlost i sadašnjost i buduć-nost. Njegova ljubav je poput srednjovjekovnog poja-sa nevinosti. Samo kad je nazočan, sa mnom, u meni,onda se osjeća sigurnim. Kad bih samo mogla u nje-mu pobuditi osjećaj sigurnosti, onda bismo se moglivoljeti mirno, sretno a ne divljački, pretjerano, i pus-tinja bi se polako udaljila. Možda za cijeli život.

120 121

Kad bi čovjek mogao vjerovati u Boga, bi li On is-punio pustinju?

Uvijek sam željela da me netko voli ili da mi se di-vi. Osjećam strašnu nesigurnost ako me koji muš-karac napadne ili ako izgubim prijatelja. Čak ne že-lim izgubiti muža. Ja želim sve, zauvijek, svuda. Bo-jim se pustinje. Bog vas voli, govore u crkvama, Bogje sve. Ljudima koji to vjeruju ne treba divljenja,oni ne moraju spavati s nekim, oni se osjećaju si-gurni. Ali ja ne mogu izmisliti neko vjerovanje.

Maurice je cijeli današnji dan bio prema meni vrlodrag. Često mi govori da još nikad ni jednu ženu nijetoliko volio. Misli da ću mu vjerovati ako mi to čestokaže. Ali ja to jednostavno vjerujem, jer i ja njegana isti način volim. Kad bih ga prestala voljeti, pre-stala bih vjerovati u njegovu ljubav. Kad bih voljelaBoga, vjerovala bih u Njegovu ljubav prema meni.Nije dovoljno samo to da čovjek nešto treba. Prvomoramo sami voljeti, no ja ne znam na koji način.Ipak, meni je to potrebno, još kako mi je potrebno.

Cijelog dana bio mi je drag. Samo jednom, kad jebilo spomenuto ime nekog muškarca, primijetila samkako je odvratio pogled. On misli da ja još uvijek spa-vam s drugim muškarcima, a kad bih i spavala, zar bito bilo tako važno? Ako on kadšto ima neku ženu, da lise ja tužim? Ja ga ne bih lišila nekog malog društva upustinji, ako tamo ne bismo mogli imati jedno drugo?Katkad pomislim kad bi do toga došlo, odbio bi mi čaki čašu vode; natjerao bi me u takvu potpunu osamlje-nost da bih bila sama bez igdje ikoga i ičega — poputpustinjaka; ali pustinjaci nikad nisu sami, ili baremtako kažu. Tako sam smušena. Što mi to jedno drugo-me činimo? Jer ja znam da mu činim isto ono što onradi meni. Kadšto smo tako sretni, a nikad u životu

122

nismo znali za veću nesreću. To je kao da zajednoklešemo isti kip klešući ga iz uzajamne nevolje. Alija čak ne znam ni skicu toga kipa.

17. srpnja 1944.

Jučer sam otišla s njim njegovoj kući i radili smosve kao obično. Nemam hrabrosti da sve to zapišem,ali bih voljela, jer sada — dok ovo pišem — već jesutra, i bojim se doći do kraja od jučer. Tako dugodok ovo pišem, jučer je danas i mi smo još zajedno.

Dok sam ga jučer čekala na Commonu, tamo jebilo govornika. Po jedan član nezavisne laburističkepartije i komunističke partije, zatim neki čovjek ko-ji je jednostavno pripovijedao viceve, i jedan koji jenapadao kršćanstvo, koji je — mislim — pripadaoRacionalističkom društvu South Londona ili tomeslično. Bio bi lijep da nije imao neku oteklinu kojamu je pokrivala jedan obraz. Imao je jako malo slu-šatelja i nitko ga nije prekidao upadicama. Napadaoje nešto što je već mrtvo, i ja sam se pitala čemu semuči. Stajala sam i slušala ga nekoliko minuta: po-bijao je dokaze da postoji Bog. Uistinu nisam znalada postoje — osim ove kukavičke potrebe koju osje-ćam da ne budem sama.

Iznenada me obuzeo strah da je Henry promije-nio mišljenje i da je poslao brzojav kojim me obav-ještava da će se vratiti kući. Nikad ne znam čega senajviše bojim — svoga ili Mauriceovog razočaranja.Djeluje isto: počinjemo se svađati. Ja se ljutim nasamu sebe, a on na mene. Otišla sam kući, a brzojavnije stigao. Zakasnila sam deset minuta na sasta-nak s Mauriceom i počela se ljutiti kako bih sesukobila s njegovom srdžbom, a on je neočekivanopostao ljubazan prema meni.

123

Još nikad nismo zajedno proveli tako dug dan,

nakon kojeg je slijedila cijela noć. Kupili smo ze-

lene salate i zemičke i racionirani maslac; nismo

namjeravali mnogo jesti, i bilo je vrlo toplo. I sad

je toplo; svatko će reći: kakvo divno ljeto, a ja

sam u vlaku, putujem na selo da se pridružim

Henrvju, i svemu ja zauvijek kraj. Strah me je:

ovo jest pustinja, i nema nikoga i ničega milje i

milje naokolo. Da sam u Londonu, možda bih

brzo poginula, ali kad bih bila u Londonu otišla

bih do telefona i nazvala onaj jedini broj što ga

znam napamet. Često zaboravim i vlastiti broj;

mislim da bi Freud rekao da ga želim zaboraviti,

jer je to i Henrvjev broj. Ali ja volim Henrvja i

želim da bude sretan. Samo ga danas mrzim, jer

on i jest sretan, a ja i Maurice nismo. A Henry

neće ništa znati. Reći će da izgledam umorna i

mislit će da je to zbog menstruacije — on se više

ne trudi da vodi računa o tim danima.

Večeras su opet zavijale sirene — mislim sinoć,

ali zar je to važno? U pustinji ne postoji vrijeme. Ali

ja mogu izaći iz pustinje kad god zaželim. Mogu sutra

stići na vlak, odvesti se kući i telefonirati Mauri-

ceu. Henry će možda još biti na selu, i mi ćemo moći

zajedno provesti noć. Zavjet uopće nije tako važan

— i to nekomu koga nikad nisam poznala, nekome

u koga zapravo ne vjerujem. Osim mene i Njega ni-

tko neće znati da sam prekršila zavjet. — On ne po-

stoji, zar ne? On ne može postojati. Ne može posto-

jati milosrdan Bog i ovaj očaj.

Ako se vratim, gdje ćemo biti? Tamo gdje smo bili

jučer prije nego su počele zavijati sirene, i godinu da-

na prije toga. Bijesni jedno na drugo od straha da će

doći kraj, pitajući se što ćemo učiniti sa životom kad

nam više ništa ne ostane. Više se ništa ne moram pi-

tati; više se nemam čega bojati. Ovo je svršetak. Ali,

dragi Bože, što da radim s tom željom da volim?

Zašto pišem »dragi Bože«? On nije drag — ne, meni

on nije drag. Ako postoji, onda mi je on usadio taj

zavjet u dušu i ja ga zbog toga mrzim. Mrzim.

Svakih nekoliko minuta projuri natraške niz prugu

neka siva kamena crkva ili gostionica; pustinja je pu-

na crkava i gostionica. I poduzeća s mnogo prodavao-

nica, i ljudi na biciklima, i trave i krava, i tvorničkih

dimnjaka. Vidim ih kroz pijesak kao ribu kroz vodu

u akvariju. I Henry čeka u akvariju i pruža svoju gu-

bicu na poljubac.

Nismo obraćali pažnju na sirene. Nisu nam bile

važne. Nismo se plašili umrijeti na taj način. Ali na-

padaj se i dalje nastavljao i nastavljao. Nije to bio

običan napadaj; još nije dopušteno da o tome novine

pišu, ipak to svi znaju. To je ona nova stvar o kojoj

su nam govorili. Maurice je sišao niza stube da vidi

ima li koga u podrumu — bojao se za mene, a ja za

njega. Znala sam da će se nešto dogoditi.

Nisu prošle ni dvije minute kako je otišao, kad li je

na ulici eksplodiralo. Njegova soba nalazila se na

stražnjoj strani i ništa se nije dogodilo, osim što je

otpalo malo žbuke, a vrata se razvalila. Znala sam da

je on bio u prednjem dijelu kuće kad je pala bomba.

Sišla sam niza stube; bile su zakrčene krhotinama i

polomljenom ogradom, a predsoblje je bilo u užas-

nom neredu. U prvi čas nisam vidjela Mauricea, a

onda sam ugledala njegovu ruku kako se pruža ispod

vrata. Dodirnula sam mu ruku: zaklela bih se da je to

bila mrtva ruka. Kad se dvoje ljudi vole, oni ne mogu

prikriti nedostatak nježnosti u poljupcu, a zar ja ne

bih otkrila život da ga je i malo ostalo, kad sam mu

124 125

dodirnula ruku? Znala sam ako ga primim za ruku ipovučem je k sebi, da će ona sama od sebe otpasti.Sada, naravno, znam da je to bila histerija. Bila samprevarena. Nije bio mrtav. Je li čovjek odgovoran zaono što obeća u histeriji? Ili za ona obećanja kojaprekrši? Sad sam histerična, dok sve ovo zapisujem.Ali nigdje nema ni jedne jedine osobe kojoj bih čakmogla reći da sam nesretna, jer bi me upitali zašto, iispitivanja bi počela, a meni popustili živci. Ne smijumi popustiti živci, jer ja moram braniti Henrvja. Oh,dovraga s Henrvjem, dovraga s Henrvjem. Hoću ne-koga tko će prihvatiti istinu o meni i kome zaštita nijepotrebna. Ja sam beštija i varalica, zar nema nikogatko može voljeti beštiju i varalicu?

Klekla sam na pod; bila sam luda što sam tako ne-što učinila: nisam to morala raditi čak ni kad sam bi-la dijete — moji roditelji nikad nisu vjerovali u molit-vu kao ni ja. Nisam imala pojma što da kažem. Mau-rice je bio mrtav. Umro je. Nešto kao duša nije posto-jalo. Čak i ono polusreće koju sam mu pružila istekloje iz njega poput krvi. Više nikad neće imati prilikeda bude sretan; nikad ni s kim neće biti sretan. Raz-mišljala sam: možda bi ga neka druga mogla voljeti iusrećiti više nego što sam mogla ja, ali sada on višeneće imati prilike. Kleknula sam i spustila glavu nakrevet i poželjela da mogu vjerovati. Dragi Bože,rekla sam — zašto dragi, zašto dragi? — učini da vje-rujem. Ja ne mogu vjerovati. Učini da vjerujem. Rek-la sam: ja sam beštija i lažljivica i mrzim samu sebe.Ja ništa ne mogu učiniti od sebe. Učini da vjerujem?Čvrsto sam zatvorila oči i zarinula nokte u dlanovedok više ništa drugo nisam mogla osjećati već samobol, i rekla sam: ja ću vjerovati. Daj da bude živ, i jaću vjerovati. Daj mi priliku. Daruj mi sreću. Učini to

i ja ću vjerovati. Ali to nije bilo dovoljno. Vjerovatine nanosi bol. Zato sam rekla: volim ga i učinit ću svesamo ako ga oživiš. Rekla sam vrlo polagano: odrećiću ga se zauvijek, samo daj da živi i daj mu priliku; istiskala sam nokte i stiskala dok nisam osjetila kakomi koža puca, i rekla sam; ljudi mogu voljeti i akojedno drugo ne vide, zar ne, oni Tebe vole cijelogsvog života a da Te ne vide; i tada se on pojavio navratima, i bio je živ, i ja sam pomislila: sada počinjesmrtna muka zbog toga što sam bez njega, i poželjelasam da je opet tamo pod vratima, siguran, mrtav.

9. srpnja 1944.

Henry i ja uhvatili smo vlak u 8,30. Prazan vagonprvog razreda. Henry je glasno čitao izvještaje Kra-ljevske komisije. Uhvatili smo taksi kod Paddingto-na i Henrvja sam ostavila kod ministarstva. Natjeralaga da obeća da će večeras doći kući. Vozač je pogri-ješio i odvezao me na južnu stranu, iza broja 14. Vratasu popravljena, a prednji prozori zabijeni daskama.Užasno je osjećati se mrtvim. Čovjek želi da se opetosjeća živ na bilo koji način. Kad sam stigla nasjevernu stranu, našla sam tamo stara pisma, kojanisu otpremljena dalje, jer sam naredila »ne otpre-majte ništa«. Stari katalozi, stari računi, jedno pismooznačeno sa »Hitno. Molim proslijediti«. Htjela samga otvoriti i vidjeti da sam još živa, ali sam ga pode-rala zajedno s katalozima.

126 127

3.

10. srpnja 1944.

Mislila sam da neću prekršiti svoje obećanje akona Commonu slučajno sretnem Mauricea, pa samizašla poslije zajutarka a onda opet poslije objeda parano uvečer i šetala se unaokolo, ali ga nisam vidjela.Nisam mogla ostati vani poslije šest, jer je Henryimao goste na večeri. Govornici su opet bili na Com-monu kao u lipnju, a čovjek s oteklinom na licu još jeuvijek napadao kršćanstvo, ali nitko se nije na njobazirao. Pomislila sam, kad bi me bar on mogao uv-jeriti da čovjek ne mora držati obećanje nekome ukoga ne vjeruje i da se čuda ne događaju, i prišlasam i neko ga vrijeme slušala, ali sam se stalno os-vrtala ne bih li slučajno ugledala Mauricea. Čovjekje govorioio postanku Evanđelja i kako je najranijeEvanđelje napisano više od sto godina od Kristova ro-đenja. Nikad nisam znala da su tako rana, ali nisamrazumjela zašto je tako važno kad je legenda nasta-la. A zatim je govornik rekao da Krist u Evanđeljunikad nije tvrdio da je Bog. Ali, je li uopće postojaotaj čovjek Krist i što uopće znači Evanđelje u uspo-

redbi s patnjom čekanja i patnje što ne vidim Mauri-cea? Neka žena sijede kose dijelila je male posjetni-ce, na kojima je bilo otisnuto ime, Richard Smvthe, injegova adresa u Cedar Roadu; bio je to poziv svimaneka dođu i osobno s njim razgovaraju. Neki slušate-lji su odbili primiti posjetnice i otišli kao da ženaskuplja milodare, a drugi ih bacili na travu. Vidjelasam kako je neke pokupila, vjerojatno zbog štednje.Činilo se to vrlo tužno — užasna oteklina, pripovije-danje o nečem što nikoga ne zanima, a odbačene po-sjetnice bile su kao odbačeno prijateljstvo. Stavilasam karticu u džep i nadala se da me je vidio kako točinim.

Na večeru je došao Sir William Mallock. On je biojedan od savjetnika Llovda Georgea u pitanju nacio-nalnog osiguranja, vrlo star i ugledan čovjek. Henrynaravno više nije imao veza s mirovinama, ali ga tajpredmet dalje zanima i rado se sjeća onih dana. Nijeli on radio na mirovinama za udovice kad smo Mau-rice i ja prvi put zajedno večerali i kad je sve počelo?Henry je počeo dugu debatu s Mallockom punu sta-tistike o tome bi li mirovine udovica dosegle istu onuvisinu koju su imale prije deset godina, kad bi im semirovina podigla za jedan šiling. Nisu se slagali u pi-tanju životnih troškova; bila je to vrlo akademskadiskusija, jer su obojica tvrdili da nacija ne bi moglapodnijeti povišenje mirovina. Morala sam razgovaratis Henrvjevim šefom u Ministarstvu sigurnosti, aništa mi nije palo na pamet o čemu sam mogla razgo-varati, osim o V-l, i odjednom sam poželjela da svi-ma ispripovijedam kako sam sišla niza stube i kakosam našla Mauricea zatrpanog. Htjela sam im reći,da sam bila gola, jer nisam imala vremena da se obu-čem. Bi li se Sir William Mallock barem osvrnuo, i bi

128 129

li Henry i čuo? Imao je divnu sposobnost da ništa nečuje, osim ono o čemu se upravo razgovara, a pred-met razgovora tog časa bio je indeks životnih troško-va za 1943. Htjela sam im reći da sam bila gola, jersmo Maurice i ja čitavu večer vodili ljubav.

Pogledala sam Henrvjeva šefa. Njegovo ime jeDunstan. Imao je slomljen nos, a njegovo zgnječe-no lice podsjećalo je na lončarske otpatke — liceodbijeno za izvoz. Jedino je znao, pomislila sam, dase smiješi: i ne bi se naljutio i ostao bi ravnodušan— on bi to prihvatio kao nešto što čine ljudska bi-ća. Imala sam osjećaj da moram učiniti samo prvikorak, pa će on odgovoriti. Pitala sam se: zašto nebih? Zašto ne bih pobjegla iz te pustinje, pa makarna pol sata? Ništa nisam osjećala za strane ljude,samo za Mauricea. Ne mogu cijelog svog životaostati sama s Henrvjem a da mi se nitko ne divi,da nikoga ne uzbudim, da slušam kako Henry raz-govara s drugim ljudima, da se skamenjujem podkapanjem razgovora kao onaj polucilindar siga uCheddar spiljama.

15. srpnja 1944.

Ručala s Dunstanom u Jardin des Gourmets. Re-kao je . . .

21. srpnja 1944.

Popila nekoliko čaša pića s Dunstanom kod kuće,dok je on čekao Henrvja. Sve je išlo ...

23. srpnja 1944.

Večerala sa D. Poslije je došao sa mnom kući najoš jednu čašicu. Ali nije uspjelo; nije uspjelo.

2 3. — 30. srpnja 1944.

Telefonirao D. Rekla da nisam doma. Pošla naput s Henrvjem. Civilna zaštita u južnoj Engles-koj. Konferencija sa šefovima civilne protuavionskezaštite i gradskim inženjerima. Problem štete odeksplozija. Problemi dubokih skloništa. Problem dase čovjek pravi da je živ. Henry i ja spavamo jednopokraj drugog noć na noć kao figure na nadgrob-nim spomenicima. U novom pojačanom skloništu uBigwell-on-Sea načelnik civilne zaštite me poljubio.Henry otišao u drugu prostoriju s gradonačelnikomi inženjerom, a ja zaustavila načelnika zaštite, do-dirnula mu ruku i postavila pitanje o ugrađenim če-ličnim ležajima u kabini, nešto glupo o tome zaštonema dvostrukih ležajeva za oženjene. Htjela samga navesti da me poljubi. On me okrenuo i pritis-nuo o jedan ležaj, tako da me metal zabolio u leđi-ma, i poljubio me. Zatim je izgledao tako začuđenda sam se nasmijala i uzvratila mu poljubac. Ali ni-šta nije uspjelo. Zar više nikad neće uspjeti? Gra-donačelnik i Henry su se vratili. Govorio je: — Uslučaju nužde možemo naći mjesta za dvije stotine.— Te noći, dok je Henry bio na službenoj večeri,zamolila sam glavnu telefonsku centralu da mi daMauriceov broj. Ležala na krevetu i čekala spoj.Rekla sam Bogu: održala sam svoje obećanje šesttjedana. Ne mogu u Tebe vjerovati, ne mogu Te vo-ljeti, ali sam održala obećanje. Ako opet ne oživim,postat ću drolja, jednostavno drolja. Sama ću sebenamjerno uništiti. Svake ću se godine sve više na-vikavati. Hoće li se Tebi to nešto više svidjeti negoda prekršim svoje obećanje? Bit ću poput onih ženapo barovima što se glasno smiju, a oko njih se tis-

130 131

ka po trojica muškaraca, diraju ih bez intimnosti.Već se raspadam na komadiće.

Strpala sam slušalicu uz rame, a telefonska cen-trala je odgovorila: — Sad nazivamo vaš broj. —Rekla sam Bogu: ako on odgovori, vraćam se sutra.Točno sam znala gdje stoji njegov telefon pokrajkreveta. Jednom sam ga u snu oborila, udarivši garukom. Glas jedne djevojke reče: — Halo — a jasam gotovo spustila slušalicu. Željela sam da Mau-rice bude sretan, no jesam li željela da baš takobrzo nađe sreću? Noćas me spopala muka u želucu;ali mi je logika pritekla u pomoć, pa sam počeladiskutirati sa svojim razumom — zašto on ne bibio sretan? Ostavila si ga; ti želiš da on bude sre-tan. Rekoh: — Mogu li razgovarati s gospodinomBendrixom?

Ali sve je propalo. On možda ne bi ni htio da ja sa-da prekršim svoje obećanje; možda je našao nekukoja će ostati s njim, jesti s njim, ići svakamo snjim, spavati s njim jednu noć za drugom, sve dokmu se ne osladi i postane navika, odgovarati mjestonjega na telefonske pozive. Onda glas reče: — Gos-podin Bendrix nije ovdje. Otišao je na nekoliko tje-dana. Ja sam u međuvremenu unajmila njegov stan.

Spustila sam slušalicu. Najprije sam bila sretna, azatim sam opet postala nesretna. Nisam znala gdjeje. Izgubili smo vezu. U istoj pustinji, možda tražećiisti izvor, ali ne videći jedno drugo, uvijek sami. Jerda smo bili zajedno to ne bi bila pustinja. Rekla samBogu: Dakle to je to. Počinjem vjerovati u Tebe, aako budem vjerovala u Tebe, ja ću Te mrziti. Imamslobodnu volju da prekršim svoje obećanje, zar ne,ali nemam snage da bilo što postignem ako ga pre-kršim. Dopustio si da telefoniram, a onda si mi pred

nosom zatvorio vrata. Pustio si me da griješim, ali simi oduzeo plodove moga grijeha. Pustio si me da po-bjegnem s Dunstanom, ali mi nisi dopustio da u to-me uživam. Natjerao si me da otjeram ljubav, a on-da kažeš da za mene nema ni požude. Što očekuješda ću sada uraditi, Bože? Kamo da idem odavle?

Kad sam išla u školu učila sam o jednom kra-lju — bio je to jedan od Henrvja, onaj koji jedao ubiti Becketa — i on se, kad je vidio da sunjegovi neprijatelji zapalili njegovo rodno mjesto,zakleo, jer mu je to Bog učinio, »zbog toga što simi oteo grad koji sam najviše volio, mjesto gdjesam rođen i odgojen, ja ću Ti oteti ono što u meninajviše voliš.« Začudo sjetila sam se te molitvenakon šesnaest godina. Kralj se tako zakleo nasvom konju prije sedam stotina godina, a ja tosada molim i ponavljam, u hotelskoj sobi hotelaBigwell Regis u Bigwell-on-Sea: otet ću ti, Bože,ono što najviše u meni voliš. Nikad nisam na-pamet znala Očenaš, ali ovoga se sjećam — je lito molitva? Je li to ono što u meni najviše voliš?Što najviše voliš? Da vjerujem u Tebe, mislim

da bih vjerovala u besmrtnu dušu, no je li to onošto Ti voliš? Zar je zbilja možeš vidjeti ispod mojekože? Čak ni Bog ne može voljeti nešto što nepostoji, ne može voljeti nešto što ne može vidjeti.Kad me on pogleda, vidi li nešto što ja ne vidim?Mora da je to krasno kad on to može voljeti. Pre-više od mene traži da vjerujem — da u meni imanešto vrijedno ljubavi. Želim da mi se muškarcidive, ali to je smicalica koju se nauči u školi —pokret očiju, boja glasa, laki dodir prstima na ra-menu ili na glavi. Kad oni misle da im se divite,oni će vam se diviti što imate dobar ukus, a kad

132 133

vas obožavaju, za trenutak imate iluziju da tu

ima nešto što je vrijedno divljenja. Cijeli svoj ži-

vot pokušavala sam živjeti u toj iluziji — to je umi-

rujući lijek koji mi pomaže da zaboravim da sam

beštija i lažljivka. Ali što Ti onda možeš voljeti u

ovakvoj beštiji i lažljivki? Gdje nalaziš tu besmrtnu

dušu o kojoj toliko pripovijedaju? Gdje vidiš u meni

tu divnu stvar vrijednu ljubavi — baš u meni izme-

đu svih ljudi? Mogu razumjeti da to nalaziš u Hen-

ryju — mom Henrvju, hoću reći. Možeš to naći u

Mauriceu. On je plemenit i dobar i strpljiv i voli

me, uvijek me voli. On voli čak i svoje neprijatelje.

Ali u toj beštiji i lažljivki, gdje nalaziš išta što se

može voljeti?

Kaži mi to, Bože, a ja ću se latiti da Ti to otmem

zauvijek.

Kako je kralj održao svoje obećanje? Željela bih da

se mogu sjetiti. Ničeg drugog se ne sjećam osim što

je naredio da ga redovnici bičuju na Becketovom gro-

bu. To ne zvuči kao odgovor. Mora da se to dogodilo

prije.

Henry opet noćas nije kod kuće. Ako siđem dolje

u bar i slučajno upoznam kojega muškarca i od-

vedem ga na plažu pa legnem s njim između pješ-

čanih humaka, zar Ti neću oteti ono što najviše vo-

liš? Ali ne vrijedi. To više ne ide. Ne mogu Te raniti,

ako u tome ništa ne uživam. Mogla bih isto tako

zabadati u sebe čavle kao što su činili pustinjaci.

Pustinja. Hoću učiniti nešto u čemu ću uživati i što

će Tebe raniti. Inače što je to nego samo obamira-

nje, a to je kao neki izraz vjerovanja. I vjeruj mi,

Bože, ja još u Tebe ne vjerujemjoš ne vjerujem u

Te.

4.

12. rujna 1944.

Objedovala kod Petera Jonesa i kupila novu svje-

tiljku za Henrvjevu radnu sobu. Usiljen objed, okru-

žena drugim ženama. Nigdje muškarca. Kao da sam

bila dio neke vojničke čete. Gotovo osjećaj mira. Po-

slije otišla na Piccadilly u kino s jednosatnim progra-

mom kratkih filmova i vidjela ruševine u Normandiji

i dolazak nekog američkog političara. Ništa nemam

da radim do sedam kad dolazi Henry. Sama popila

nekoliko čašica pića. Bila je to pogreška. Moram li se

odreći i pića? Ako izbacim sve, kako ću postojati? Ja

sam bila osoba koja je voljela Mauricea, a provodila

se s drugim muškarcima i uživala u piću. Što se doga-

đa kad čovjek raskrsti sa svim onim što čini njegovo

ja? Henry se vratio. Primijetila sam da je zbog nečeg

vrlo zadovoljan: očigledno je želio da ga pitam zbog

čega, ali nisam htjela. Ipak mi je rekao u krevetu: —

Predlažu me za O. B. E.

— Što je to? — upitah.

Prilično se začudio što ja to ne znam. Objasnio je

da će iduća etapa za godinu dvije, kad bude šef svog

134 135

odjela, biti C. B. E, »a poslije toga« — rekao je — kadodem u mirovinu, vjerojatno će mi dati K. B. E.

— To je konfuzno — rekoh — zar se ne možešdržati istih slova?

— Zar ti ne bi bilo drago da budeš Lady Miles? —upita Henry, a u meni se nešto pobuni: jedino što želim jest da budem gospođa Bendrix, ali sam tu naduzauvijek napustila. Lady Miles — koja nema ljubavnika i ne pije, nego razgovara sa Sir Williamom Mal-lockom o mirovinama. Gdje bi moje ja bilo cijelo tovrijeme?

Sinoć sam promatrala Henryja dok je spavao.Tako dugo dok sam bila ono što zakon naziva ok-rivljenom strankom, mogla sam ga gledati s pri-vrženošću kao da je dijete kome je potrebna mojazaštita. Sad sam bila ono što nazivaju nedužnom,i on me stalno dovodi do ludila. Imao je tajnicukoja mu je kadšto telefonirala kući. Rekla bi: —Oh, gospođo Miles, je li H. M. doma? — Svetajnice upotrebljavaju te nepodnošljive inicijale,što ne znači intimnost već kolegijalnost. H. M. —razmišljala sam gledajući ga kako spava — H. M.His Majesty* i supruga His Majestyja. Kadšto bise nasmiješio u snu kao da kaže: da, vrlo zabav-no, ali bolje da se nastavi s poslom, zar ne?

Jednom sam ga bila upitala: — Jesi li ikad imao ko-ju avanturu s nekom tajnicom?

— Avanturu?— Ljubavnu avanturu.— Ne, naravno da nisam. Kako si došla na tu

pomisao?— Ne znam. Jednostavno me zanima.

— Nikad nisam volio neku drugu ženu — reče oni poče čitati večernje novine. Nisam mogla a da sene upitam: zar je moj muž tako neprivlačan da ganikad nijedna žena nije poželjela? Osim mene, na-ravno. Mora da sam ga nekoć na neki način željela,ali sam zaboravila zašto; i bila sam premlada da bihznala što izabirem. To je tako nepravedno. Dok samvoljela Mauricea, voljela sam Henryja, a sada sam,što se kaže, dobra i nikoga uopće ne volim. A ponaj-manje Tebe.

' His Majesty = Njegovo Veličanstvo; engl. (Prev.).

136 137

5.

8. svibnja 1945.

Sišli smo u St James's Park uvečer da promatra-

mo proslavu dana pobjede. Pokraj vode obasjane

reflektorima, između zgrade konjaničke garde i

kraljevske palače bilo je vrlo tiho. Nitko nije vikao

niti pjevao niti se opio. Ljudi su po dvoje sjedili na

travi, držeći se za ruke. Vjerujem da su bili sretni,

jer je tada bio mir i više nije bilo bombi. Rekoh

Henrvju: — Ne sviđa mi se ovaj mir.

— Razmišljam kamo će me premjestiti iz

ministarstva sigurnosti.

— U ministarstvo informacija? — upitah pokuša

vajući da budem zainteresirana.

— Ne, ne, to ne bih prihvatio. Ono je puno privre

menih državnih službenika. Kako bi ti se sviđalo

ministarstvo unutrašnjih poslova?

— Sve što se tebi sviđa, Henry — rekoh. Uto je

kraljevska obitelj izašla na balkon, a gomila svijeta

je vrlo pristojno zapjevala. Nisu to bili vođe poput

Hitlera, Staljina, Churchilla, Roosvelta: bila je to

jednostavno obitelj koja nikome nije ništa nažao

učinila. Poželjela sam da je Maurice uz mene. Željela

sam početi iznova i da i ja također pripadam jednoj

obitelji.

— Vrlo dirljivo, zar ne? — reče Henry. — Eto,

sada svi možemo noću mirno spavati — kao da

smo igda noću radili što drugo već samo mirno

spavali.

10. rujna 1945.

Moram biti razumna. Prije dva dana kad sam is-

praznila svoju staru torbicu — Henry mi je neočeki-

vano darovao novu kao »dar mira« — zacijelo ga je

stajala mnogo novaca — našla sam posjetnicu na

kojoj je pisalo: »Richard Smvthe, 16 Cedar Road,

privatno i savjeti, dnevno od 4 do 6. Svatko je dobro

došao.« Pomislila sam: — Dosta su sa mnom nemilo

postupali. Sad ću uzeti drukčiji lijek. Ako me on

uspije uvjeriti da se ništa nije dogodilo, da moje

obećanje ne vrijedi, pisat ću Mauriceu i upitati ga

želi li nastaviti. Možda ću čak napustiti Henrvja. Ne

znam. Ali najprije moram biti razumna. Više neću

biti histerična. Bit ću razumna. I tako sam otišla i

pozvonila u Cedar Roadu.

Sad se kušam sjetiti što se dogodilo. Gospođica

Smvthe je pripremila čaj i poslije čaja otišla osta-

vivši me nasamu s njenim bratom. Pitao me kakve

imam poteškoće. Sjedila sam na sofi presvučenoj

satiniranom tkaninom, a on je sjedio na prilično

tvrdom stolcu s mačkom u krilu. Gladio je mačku, i

imao je lijepe ruke, ali meni se nisu sviđale. Gotovo

da mi se više dopala jagodasta oteklina, ali on je

namjerno sjedio tako da mi je pokazivao samo zdravi

obraz.

138 139

Rekoh: — Recite zašto ste tako sigurni da nemaBoga?

Promatrao je svoje ruke što su gladile mačku, imeni ga je bilo žao, jer se ponosio svojim rukama.Da njegovo lice nije bilo nagrđeno, možda se s timene bi ponosio.

— Slušali ste moje govore na Commonu?— Da — rekoh.— Tamo moram postavljati stvari u vrlo jednos

tavnom obliku da potaknem ljude da sami razmišljaju. Vi ste počeli sami razmišljati?

— Mislim da jesam.— U kojoj ste Crkvi odgojeni?— Ni u kojoj.— Znači niste kršćanka?— Možda sam krštena — to je društveni običaj,

zar ne?— Ako ni u što ne vjerujete, zašto tražite moju

pomoć?Zaista, zašto? Nisam mu mogla ispripovijedati

o Mauriceu kako je ležao ispod vrata i o svomobećanju. Zasad još nisam mogla. A to nije bilosve, jer koliko sam obećanja dala i prekršila uživotu? Zašto je ovo obećanje trajno ostalo, po-put neke ružne vaze dobivene na dar od nekogprijatelja; čovjek čeka da je služavka razbije; go-dinama ona razbija vrijedne predmete, a ružnavaza ostaje. Zapravo nikad prije nije mi to pita-nje palo na um, a sada ga je baš on morao po-noviti.

Rekoh: — Nisam sigurna da ne vjerujem. Ali i neželim vjerovati.

— Pripovijedajte mi — reče on, i kako je zaboravio ljepotu svojih ruku i okrenuo prema meni svoj

ružni obraz zaboravivši se u želji da pomogne, poče-la sam pripovijedati — o onoj noći i kako je palabomba i o onom glupom zavjetu.

— I vi zbilja vjerujete — reče on — da jemožda...

— Da.— Pomislite na tisuće ljudi širom cijelog svijeta

koji se ovog časa mole, a molitve im ne bivajuuslišane.

— Tisuće su ljudi umirale u Palestini kad je Lazar . . .

— Mi ne vjerujemo u tu priču, vi i ja, zar ne? —reče on kao da smo sudionici.

— Naravno da ne vjerujem, ali milijuni ljudi jesuvjerovali. Mora da su to držali neophodnim . . .

— Ljudi ne zahtijevaju da neka stvar bude razumna, ako su im povrijeđeni osjećaji. Ljubavnici nisu razumni, zar ne?

— Možete li razjasniti i ljubav? — upitah.— Oh da — odgovori on. — U nekih je to želja za

posjedovanjem, poput pohlepe; u drugih želja da sepredaju, da izgube osjećaj odgovornosti, želja da imse netko divi. Kadšto jednostavno želja da se može snekim razgovarati, da predaju svoj teret nekomekomu to neće biti teško. Želja da ponovno nađu ocaili majku. I pod svim tim, naravno, biološki motiv.

Pomislih: — Sve je to istina, ali nema li povrh to-ga još nešto? Sve sam ja to u sebi iskopala, i u Mau-riceu također, ali lopata još uvijek nije dodirnulastijenu. — A ljubav prema Bogu? — upitah ga.

— Sve je to isto. Čovjek je stvorio Boga na svojusliku, pa je prirodno da ga voli. Znate ona ogledala na sajmovima što izobličuju. Čovjek je napravio i jedno ogledalo koje uljepšava, u kojem sebe vi-

140 141

di lijepa i moćna i pravedna i razumna. To je njego-va predodžba o samom sebi. On se ovdje lakše pre-poznaje nego u ogledalu koje izobličuje i koje ga na-goni da se smije, a kako li on sam sebe voli u ovomogledalu.

Dok je govorio o ogledalima koja izobličuju i po-ljepšavaju, nisam se mogla sjetiti o čemu on to za-pravo pripovijeda, jer sam razmišljala o onom vre-menu od njegova puberteta kad se cijelo to vrijemegledao u ogledalo i jednostavnim namještanjem gla-ve pokušavao da ga ogledala uljepšavaju, a ne izob-ličuju. Pitala sam se zašto nije pustio dovoljno dugubradu da sakrije oteklinu; možda na tom mjestu nijerasla dlaka, ili možda zbog toga što je mrzio ob-manu? Palo mi je na pamet da je to čovjek koji zaistavoli istinu, ali tu je opet bila ta riječ — ljubav, abilo je sasvim jasno na koliko se želja njegova lju-bav prema istini mogla razdijeliti. Naknada zanedostatak od rođenja, čežnja za vlašću, želja damu se dive, to više što njegovo jadno sablasno licenikad neće moći pobuditi požudu. Obuzela me straš-na želja da mu lice dodirnem rukom, da ga tješimljubavnim riječima, trajnim kao što je trajna njego-va oteklina. Činilo mi se kao onda kad sam ugledalaMauricea pod vratima. Željela sam se moliti, prido-nijeti neku pretjeranu žrtvu samo da se izliječi, alimi nije preostalo ništa što bih mogla žrtvovati.

— Draga moja — reče on — izostavite iz toga pomisao o Bogu. To je samo pitanje vašeg ljubavnikai vašeg muža. Nemojte tu stvar brkati s fantomima.

— Ali kako da se odlučim — ako ne postoji neštokao što je ljubav?

— Morate se odlučiti za ono što će na kraju krajeva biti najveća sreća.

— Vjerujete li vi u sreću?— Ne vjerujem ni u kakvu potpunu sreću.Pomislila sam da je njegova jedina sreća koju

ikad može postići ovo: pomisao da može utješiti,savjetovati, pomoći, spoznaja da može nekome ko-ristiti. To ga svakog tjedna tjera na Common da go-vori ljudima koji naiđu pa odu ne pitajući ga ništa, anjegove posjetnice bacaju na tratinu. Ima li ljudikoji tako često dolaze kao što sam ja danas došla?Pitala sam ga: — Imate li mnogo posjetilaca?

— Ne — reče on. Njegova ljubav prema istini bilaje jača od njegova ponosa. On reče: — Nakon dugogvremena — vi ste prva.

— Koristio mi je razgovor s vama — rekoh. — Viste mi razbistrili mnoge pojmove. — To je bila jedina utjeha koju mu čovjek može pružiti — podržatinjegovu iluziju.

On reče stidljivo: — Ako imate vremena, zaistabismo mogli početi od početka i ići do korijena pita-nja. Hoću reći, na filozofske argumente i povijesnedokaze.

Vjerojatno sam odgovorila nešto izbjegavajući ot-voren odgovor, jer on nastavi: — To je zaista važno.Ne smijemo potcjenjivati svoje neprijatelje. Oniimaju svoje argumente.

— Imaju?— Da, ali to nisu čvrsti argumenti, već nešto po

vršno. To su varavi dokazi.Promatrao me zabrinuto. Mislim da se pitao ni-

sam li i ja jedna od onih koje samo prolaze. Činilose da malo traži kad nervozno reče: — Jedan sat natjedan. To bi Vam mnogo pomoglo. — A ja pomislih:zar ja nemam sada i previše vremena? Mogu čitatiknjigu ili ići u kino, a ne shvaćam riječi ni slike ne

142 143

pamtim. Ja i moja nesreća — stalno mi bubnja uušima i puni oči suzama. Ovo poslijepodne načassam ih zaboravila. — Da — rekoh — doći ću. Lijepoje od vas što nalazite vremena i za mene. — Rekohto zgrtajući svu nadu koju sam mogla u njegovo kri-lo, moleći se Bogu od kojeg me obećao izliječiti: —Daj da mu pomognem.

2. listopada 1945.

Danas je bilo jako vruće i sipila je kiša. Otišlasam u mračnu crkvu na uglu Park Roada da tamomalo posjedim. Henry je bio kod kuće, a ja ga ni-sam željela vidjeti. Kad je bio kod kuće, kušala samda za zajutrakom budem srdačna, prijazna za obje-dom i večerom, ali sam kadšto zaboravila na to; onje ipak bio srdačan. Eto, dvoje ljudi koji su cijelogživota srdačni jedno prema drugom. Kad sam ušla isjela i osvrnula se naokolo, vidjela sam da je to ri-mokatolička crkva, puna sadrenih kipova i loše um-jetnosti, realističke umjetnosti. Mrzim te kipove, toraspelo, sve to isticanje ljudskog tijela. Nastojalasam pobjeći od ljudskog tijela i svega onoga što muje potrebno. Mislila sam da bih mogla vjerovati uneku vrst Boga koji nije sličan nama, nešto neodre-đeno, bez oblika, svemirsko — čemu sam ja neštoobećala, a koje mi je nešto dalo za uzvrat — neštošto se proteže iz neodređenosti u stvaran ljudski ži-vot, poput guste pare koja se provlači između stola-ca i zidova. Jednog dana i ja ću postati dio te pare —i zauvijek pobjeći od sebe same. A onda sam ušla utu mračnu crkvu u Park Roadu i ugledala sva ona ti-jela kako stoje oko mene na svim oltarima — od-vratni sadreni kipovi spokojnih lica. Sjetila sam se

da katolici vjeruju u uskrsnuće tijela, onog tijela ko-je sam zauvijek htjela uništiti. Ovom tijelu nanijelasam toliko rana. Pa kako bih mogla poželjeti da gasačuvam za vječnost. Iznenada sam se sjetila jedneRichardove izreke — kako ljudska bića izmišljajudoktrine da bi zadovoljila svoje želje, i pomislilasam kako griješi. Kad bih ja izmislila neku doktri-nu, postavila bih da se tijelo ponovno ne rodi, da is-trune sa svim prošlogodišnjim crvima. Čudno je tokako se ljudska duša njiše amo-tamo, od jedne kraj-nosti do druge. Leži li istina u nekoj točki putanjenjihala, u točki u kojoj njihalo nikad ne miruje, a nena sporoj vertikali gdje se na kraju njiše kao zasta-va bez vjetra, već pod nekim kutom, bliže jednojkrajnosti nego drugoj? Kad bi barem neko čudomoglo zaustaviti njihalo pod kutom od šezdesetstupnjeva, čovjek bi mogao povjerovati da je istinatamo. Pa njihalo se i danas njihalo, a ja sam razmiš-ljala o Mauriceovu tijelu umjesto o svom. Razmiš-ljala sam o izvjesnim crtama koje mu je život ure-zao u lice, crtama koje su isto tako lične, kao što sucrte njegova rukopisa. Razmišljala sam o svježojbrazgotini na njegovu ramenu, koju ne bi zadobioda nije jednom zgodom pokušao zaštiti tijelo drugogčovjeka od zida koji se rušio. Nije mi htio reći zaštoje ta tri dana proveo u bolnici; Henry mi je to ispri-povijedao. Ta brazgotina bila je dio njegova karak-tera kao i njegova ljubomora. I tako sam razmišlja-la, želim li da to tijelo bude para (moje da, ali njego-vo?), i spoznala sam da želim da ta brazgotina trajekroz svu vječnost. Ali bi li moja para mogla voljetitu brazgotinu? Tada sam počela željeti da i moje ti-jelo koje sam mrzila postoji, ali samo zbog toga štoje moglo voljeti tu brazgotinu. Možemo voljeti u du-

144 145

hu, ali možemo li voljeti samo duhom? Ljubav se

stalno širi tako da možemo voljeti čak i svojim neos-

jetljivim noktima; volimo čak i svojom odjećom ta-

ko da rukav može osjetiti rukav.

Richard ima pravo, pomislih, mi smo izmislili us-

krsnuće tijela, jer su nam potrebna naša tijela, i od-

mah sam priznala da on ima pravo, a da je ovo bajka

koju pričamo jedno drugom za utjehu; otad više

nisam osjećala nikakvu mržnju prema tim kipovi-

ma. Oni su bili kao obojene slike u Hansu Anderse-

nu; bili su poput loše poezije, ali netko je osjetio po-

trebu da je napiše, netko tko nije bio tako ponosan

da te kipove radije sakrije nego da izloži svoju glu-

post. Hodala sam crkvom promatrajući te kipove

jednog za drugim. Pred najružnijim od svih — ne

znam koja je to bila svetica — molio je jedan sre-

dovječan čovjek. Spustio je pokraj sebe svoj polu-

cilindar, a u polucilindru bilo je nekoliko korijena

celera umotanog u novinski papir.

A na oltaru, naravno, bilo je i jedno tijelo — tako

poznato tijelo, poznatije od Mauriceova, tako pozna-

to da mi nikad nije palo na pamet da je to tijelo sa

svim tjelesnim dijelovima, čak s onim dijelovima

koje je sakrivala tkanina oko bokova, što je bila je-

dina odjeća. Sjetila sam se jednog takvog tijela u

nekoj španjolskoj crkvi koju sam bila po -

sjetila s Henrvjem, tijela s kojeg je tekla krv skrlet-

ne boje iz očiju i ruku. To mi se smučilo. Henry je

želio da se divim stupovima iz dvanaestog stoljeća,

ali mi je bilo zlo i željela sam izaći na svježi zrak.

Pomislila sam: — Ovi ljudi vole okrutnost. Para ne

bi mogla šokirati krvlju i kricima.

Kad sam izašla na plažu, rekla sam Henrvju: —

Ne mogu podnijeti sve te obojene rane. — Henry je

bio vrlo razborit; on je uvijek razborit. On reče: —

Naravno, to je vrlo materijalistička vjera. Puna

magije . . .

— Zar je magija materijalistička? — upitah.

— Jest. Daždevnjakovo oko i žablja noga, prst

djeteta koje se ugušilo pri porodu. Ništa ne može bi

ti više materijalističko od toga. Oni još uvijek vjeru

ju da u misi dolazi do pretvorbe kruha i vina u tijelo

i krv Isusovu.

Sve sam to znala, ali sam mislila da je to više-

manje nestalo za vrijeme reformacije, osim, na-

ravno, za sirotinju. Henry me je ispravio (kako je

često Henry ispravio moje zbrkane misli): — Ma-

terijalizam nije samo razmišljanje siromaha —

reče on. — I neki najizvrsniji umovi bili su mate-

rijalisti: Pascal, Newman; tako oštroumni u nekim

smjerovima, a tako nemilosrdno praznovjerni u

drugim. Možda ćemo jednog dana znati zašto;

možda je to neki nedostatak u žlijezdama.

I tako sam danas gledala to materijalno tijelo na

tom materijalnom križu i pitala se: kako je svijet

mogao tamo zabiti čavlima u paru? Para, naravno,

ne osjeća ni bol ni radost. Bilo je to samo moje praz-

novjerje kad sam zamišljala da ona može odgovoriti

na moje molitve. Dragi Bože, rekla sam, a trebalo je

da kažem: draga paro. Rekla sam da mrzim, ali ka-

ko se može mrziti paru? Mogla bih mrziti taj lik na

križu s njegovim prisvajanjem prava na moju za-

hvalnost — »Ja sam ovo propatio zbog tebe«, ali pa-

ru . . . A ipak Richard je vjerovao u nešto još ništav-

nije od pare. Mrzio je bajku, borio se protiv bajke,

shvaćao je bajku ozbiljno. Ja ne bih mogla mrziti

Ivicu i Maricu, ne bih mogla mrziti njihovu kućicu

od šećera kao što je on mrzio legendu o raju. Dok

146 147

sam bila dijete, mogla sam mrziti zlu kraljicu izSnjeguljice, ali Richard nije mrzio svog Đavola izbajke. Davao ne postoji, ni Bog ne postoji, ali svanjegova mržnja bila je uperena protiv dobrog lika izvilinske bajke, ne protiv zlog u vilinskoj bajci. Za-što? Pogledala sam gore na to dobro poznato tijelo,protegnuto u imaginarnoj boli, spuštene glave kao učovjeka koji spava. Pomislila sam: kadšto sam mrzi-la Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga nisam i volje-la? Oh, Bože, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bito značilo?

Jesam li ja na kraju krajeva materijalist?, pitalasam se. Imam li neki nedostatak u žlijezdama dame tako malo zanimaju te uistinu važne nepraznov-jerne stvari i ideje — kao što su Dobrotvorna komi-sija i indeks životnih troškova i više kalorija za rad-ničku klasu? Jesam li ja materijalist jer vjerujem unezavisan život onog čovjeka s cilindrom, metal nakrižu, u ove ruke kojima se ne mogu moliti? Pret-postavimo da Bog postoji i da je imao tijelo poputovoga — zašto je krivo vjerovati da je njegovo tijelopostojalo u istoj mjeri kao i moje? Zar bi ga itko mo-gao voljeti ili mrziti da nema tijelo? Ne mogu voljetiparu koja je bila Maurice. To je surovo, to je životin-jski, to je materijalistički, znam, ali zašto da ne bu-dem životinjska i surova i materijalistička? Izašlasam iz crkve. Kipeći od bijesa, i uprkos Henrvju isveg razumnog i objektivnog učinila sam nešto štosam vidjela da ljudi čine u španjolskim crkvama:umočila sam prste u takozvanu svetu vodicu i učinilanekakav znak križa na čelu.

6.

10. siječnja 1946.

Noćas nisam mogla izdržati kod kuće, pa sam izašlana kišu. Sjetila sam se onog trenutka kad sam zarilanokte u svoje dlanove; ja tada nisam znala da si se toTi uselio u bol. Rekla sam: — Daj mu da živi — nevjerujući u Tebe, ali moje nevjerovanje Tebi nijebilo važno. Ti si ga obuhvatio svojom ljubavlju i pri-hvatio kao žrtvu. A noćas mi je kiša promočila kaputi haljinu i kožu, i ja sam drhtala od hladnoće, i tadakao da sam Te prvi put gotovo voljela. Šetala sam pokiši ispred Tvojih prozora i željela sam čekati isprednjih cijelu noć, samo da bih Ti pokazala da nakonsvega mogu naučiti da volim i da se više ne bojimpustinje, jer si Ti bio tamo. Vratila sam se kući i ta-mo našla Mauricea s Henrvjem. Tako si ga po drugiput vratio u moj život; prvi put sam Te zbog togamrzila, a Ti si moju mržnju kao i moje nevjerovanjeobuhvatio svojom ljubavlju, čuvajući ih da bi mi ihkasnije pokazao tako da bismo se oboje mogli smijati— kao što sam se kadšto smijala Mauriceu govoreći:— Sjećaš se kako smo nekada bili glupi. . .?

148 149

7.

18. siječnja 1946.

Objedovala sam s Mauriceom prvi put nakon

dvije godine; — telefonirala i zamolila ga da se vidi-

mo, a moj autobus je zapeo u prometu na Stock-

wellu i zakasnila sam deset minuta. Načas sam

osjetila nekadašnji strah da će se nešto dogoditi da

pokvari dan, da će se naljutiti na mene. Ali nisam

imala želju da mu se najprije umiljavam svojom

srdžbom. Kao i toliko drugih stvari čini se da se u

meni ugasila i sposobnost da se srdim. Željela sam

ga vidjeti i pitati o Henrvju. U posljednje vrijeme

Henry je bio nekako čudan. Bilo je neobično za njega

da izađe i s Mauriceom pije u pubu. Henry pije samo

kod kuće ili u svom klubu. Pomislila sam da je možda

razgovarao s Mauriceom. Čudila bih se da se brine za

mene. Otkako smo se vjenčali nije bilo manje razloga

da se brine. Ali kad sam bila s Mauriceom činilo se

da nema drugog razloga da budem s njim osim da

— budem s njim. O Henrvju ništa nisam doznala.

Od vremena do vremena Maurice je kušao da me

uvrijedi i uspio je, jer je zapravo sebi

nanosio bol, a ja ne mogu podnositi da on sebe ra-

njava.

Jesam li prekršila ono staro obećanje s tim što

sam objedovala s Mauriceom? Prije godinu dana ta-

ko bih mislila, ali sad ne mislim tako. U ono vrijeme

sve sam to shvaćala doslovno, jer sam se bojala i jer

nisam znala o čemu se sve radi, jer nisam imala po-

vjerenje u ljubav. Objedovali smo kod Rulesa i bila

sam sretna, jednostavno zato što sam bila s njim.

Samo sam na kratko bila nesretna kad smo se op-

raštali iznad one rešetke. Vjerovala sam da će me

opet poljubiti i čeznula sam za tim, a zatim me uh-

vatio napadaj kašlja i taj trenutak je nestao. Znala

sam, kad je odlazio, da razmišlja o svim mogućim

neistinitim stvarima i da ga one bole, a mene su ta-

kođer boljele jer su njega boljele.

Htjela sam zaplakati a da me nitko ne vidi, pa

sam ušla u Nacionalnu galeriju portreta, ali na stu-

dentski dan — bilo je tamo previše ljudi, zato sam

se vratila u Maiden Lane i ušla u jednu crkvu, koja

je uvijek previše mračna da bi čovjek mogao pro-

matrati svog susjeda. I sjela sam. Bila je gotovo

prazna osim mene i nekog malog čovjeka koji je

ušao i tiho se molio u klupi iza mene. Sjetila sam se

kako sam prvi put bila u jednoj od tih crkava i kako

sam ih mrzila. Nisam se molila. Jednom sam se i

previše molila. Rekla sam Bogu, kao što bih rekla

svom ocu, da sam se mogla sjetiti da sam imala oca:

— Dragi Bože, umorna sam.

3. veljače 1946.

Danas sam vidjela Mauricea, ali on mene nije vi-

dio. Išao je u »Pontefract Arms«, a ja sam ga pratila.

150 151

Provela sam jedan sat u Cedar Roadu — dugi, oteg-nuti sat, pokušavajući da pratim dokazivanja jad-nog Richarda, a iz njih sam samo izvukla osjećaj iz-vrnutog vjerovanja. Zar bi itko mogao tako ozbiljnoi tako polemično raspravljati o jednoj legendi? Akosam uopće išta razumjela, bila je to pokoja neobičnačinjenica koju nisam poznala, a čini mi se da bi tačinjenica teško pomogla njegovom dokazivanju. Do-kazivao je da je postojao čovjek koji se zvao Krist.Izašla sam osjećajući se umorna i bespomoćna. Išlasam k njemu da me oslobodi praznovjerja, ali svakiput kad sam se vratila, njegov fanatizam je još dub-lje učvršćivao to praznovjerje. Ja sam pomagalanjemu, ali on meni nije. Ili jest? Cijeli sat uopće ni-sam mislila na Mauricea, ali se on odjednompojavio prelazeći ulicu.

Držeći ga na oku cijelim sam ga putem pratila.Tako smo često bili zajedno kod »Pontefract Ar-msa«. Znala sam u koji bar će otići, što će naručiti.Bih li ušla za njim, upitala sam se, i naručila piće davidim kako se okreće i sve počinje iznova? Jutra bibila puna nade, jer bih mu mogla telefonirati, čimHenry ode, a onda bih se radovala večerima kad bimi Henry rekao da će se kasno vratiti kući. A moždabih sada napustila Henrvja. Učinila sam sve najbo-lje što sam mogla. Nisam imala novaca da ih done-sem Mauriceu, a njegove knjige donosile su neštomalo više nego što je bilo dovoljno za njega samog.Ja bih mu tipkala, pa bismo mogli uštedjeti pedesetfunti na godinu. Ne plašim se siromaštva. Uvijek jebolje pružiti se prema veličini pokrivača, jer ćeši onako požnjeti kako si posijao.

Stajala sam u vratima lokala i promatrala ga ka-ko ide prema baru. Ako se okrene i ugleda me, rekla

sam Bogu, ući ću, ali on se nije okrenuo. Pošla samkući, ali sam stalno mislila na nj. Gotovo dvije godi-ne bili smo stranci. Nisam znala što radi u određenodoba dana, ali sad on više nije bio stranac jer samznala kao nekoć gdje se nalazi. Popio bi još jednučašu piva, a zatim bi se vratio u onu poznatu sobu dapiše. Njegove dnevne navike bile su još uvijek iste, ija sam ih voljela kao što čovjek voli stari kaput. Os-jećala sam se zaštićena s tim njegovim navikama.Nikad nisam voljela nepoznatost.

I pomislila sam kako bih ga mogla učiniti sretnimi kako lako. Čeznula sam da ga opet vidim kako sesmije od sreće. Henry nije bio kod kuće. Bio je po-zvan na objed poslije ureda i telefonirao je da se ne-će vratiti do sedam. Čekala bih do šest i trideset, aonda telefonirala Mauriceu. Rekla bih: dolazim k te-bi noćas i sve ostale noći. Sita sam života bez tebe.Spremila bih modri veliki kovčeg i onaj mali smeđi.Uzela bih dovoljno odjeće kao za mjesec dana ljeto-vanja. Henry je civiliziran čovjek i za mjesec danasve bi se pravne stvari sredile, trenutačna bi gorčinaprestala, a sve ostalo što bi mi trebalo od kuće moglabih uzeti bez žurbe. Ne bi bilo mnogo gorčine;Henry i ja više nismo bili ljubavnici. Brak je postaoprijateljstvo, a to prijateljstvo bi se ubrzo moglonastaviti kao i prije.

Odjednom sam se osjetila slobodnom i sretnom.Više se neću zbog Tebe brinuti, rekla sam Bogu doksam prelazila preko Commona, postojiš li ili ne po-stojiš, jesi li Ti Mauriceu pružio drugu šansu ili samja to sve zamislila. Možda je to ta druga šansa kojusam molila za njega. Ja ću ga usrećiti, to je mojadruga zakletva, Bože, i zabrani mi ako možeš, zabra-ni mi ako možeš.

152 153

Popela sam se uza stube u svoju sobu i počela pi-

sati Henrvju. »Dragi Henry«, napisala sam, ali to je

zvučalo neiskreno. »Najdraži« bila je laž, i tako je

moralo biti kao znancu: — Dragi Henry, tako sam

napisala — Dragi Henry, bojim se da će ti ovo biti

priličan udarac, ali posljednjih pet godina voljela

sam Mauricea Bendrixa. Dvije godine se nismo vi-

djeli i nismo jedno drugom pisali, ali ne pomaže. Ja

ne mogu sretno živjeti bez njega; zato sam otišla.

Znam da dugo vremena nisam bila osobita žena, ali

uopće nisam bila ničija ljubavnica od lipnja 1944. ta-

ko da smo svi odreda jadni. Nekoć sam mislila da ću

jednostavno samo doživjeti tu ljubavnu avanturu i

da će ona polagano i sa zadovoljstvom iščeznuti, ali

nije se tako dogodilo. Volim Mauricea više nego sam

ga voljela 1939. Čini mi se da sam bila djetinjasta,

ali sad znam da svaki čovjek prije ili poslije mora

izabrati svoj put, inače će napraviti neprilike na sve

strane. Zbogom. Bog te blagoslovio. Precrtala sam

»Bog te blagoslovio« tako jako da se nije moglo pro-

čitati. Zvučalo je samozadovoljno, a uostalom Henry

ne vjeruje u Boga. Zatim sam htjela napisati »Voli

te«, ali je ta riječ bila neprikladna, premda sam znala

da je to istina. Ja volim Henryja na neki svoj neo-

bičan način.

Stavila sam pismo u omotnicu i označila »Vrlo

osobno«. Mislila sam da će to opomenuti Henryja da

ga ne otvara ni u čijoj nazočnosti — jer je mogao do-

vesti kući kojeg prijatelja, a nisam željela da povri-

jedim njegov ponos. Izvukla sam kovčeg i počela

spremati stvari, a onda sam odjednom pomislila: ka-

mo sam stavila pismo? Odmah sam ga našla i opet

pomislila: pretpostavimo da ga u brzini zaboravim

ostaviti u predsoblju, a Henry me čeka i čeka da se

vratim kući. Zato sam pismo odnijela dolje da ga os-

tavim u predsoblju. Gotovo sam sve spremila — sa-

mo da smotam večernju haljinu, a Henry neće doći

još pola sata.

Upravo sam spustila pismo na stol u predsoblju

na vrh popodnevne pošte kad začuh ključ u bravi.

Ponovno sam zgrabila pismo, ne znam zašto, a onda

je ušao Henry. Činio se bolestan i uznemiren. Reče:

— Oh, ti si tu? — i prođe pokraj mene ravno u svoju

radnu sobu. Čekala sam časak i pošla za njim.

Pomislila sam: — Sad mu moram predati ovo pismo

u ruke; za to će biti potrebno više hrabrosti. Kad

sam otvorila vrata ugledala sam ga kako sjedi

pokraj kamina da se nije potrudio da zapali vatru i

plače.

— Što je, Henry? — upitah ga. On reče: — Ništa.

Jako me boli glava, to je sve.

Zapalila sam vatru u kaminu. Rekoh: — Imam

malo veganina.

— Nemoj se mučiti, — reče on. — Već mi je bolje.

— Kako si proveo današnji dan?

— Oh, gotovo kao i obično. Malo napornije.

— S kim si objedovao?

— S Bendrixom.

— S Bendrixom? — rekoh.

— Zašto ne s Bendrixom? Pozvao me na objed

u svoj klub. Užasno jelo.

Stala sam iza njega i stavila ruku na njegovo čelo.

Bilo je neobično ovo što sam uradila čas prije nego

što ću ga napustiti zauvijek. Poslije vjenčanja on bi

to tako meni učinio kad sam bila nervozna i imala

strašne glavobolje, jer ništa nije išlo kako treba. Na-

čas sam zaboravila da sam se onda samo pretvarala

da me je na taj način izliječio. On stavi svoju ruku

154 155

na moju pa mi je čvrsto pritisne na svoje čelo. —Volim te — reče on — Znaš li ti to?

— Znam — rekoh. Mogla sam ga mrziti zbog togašto je to rekao; to je bilo kao da postavlja svoje pravo na mene. Da me zbilja voliš, pomislila sam, ponašao bi se kao svaki drugi povrijeđeni muž. Naljutiobi se i tvoja bi me ljutnja oslobodila.

— Ne mogu bez tebe — reče on. Oh, možeš, željela sam da se pobunim. Bit će nezgodno, ali možeš.Jednom si promijenio novine i brzo si se privikao.To su riječi, konvencionalne riječi konvencionalnogmuža, i one uopće ništa ne znače; a onda sam pogledala njegovo lice u ogledalu i vidjela da još plače.

— Henry? — rekoh — Što ti je?— Ništa. Rekao sam ti.

— Ne vjerujem ti. Je li se nešto dogodilo u uredu?On reče s nekom čudnom gorčinom — Što bi se tamo moglo dogoditi?

— Je li te Bendrix na neki način uzrujao?— Naravno da nije. Kako bi mogao?Htjela sam maknuti ruku, ali ju je dalje čvrsto

držao. Bojala sam se što će zatim reći; bojala sam senepodnošljivog tereta kojim mi je opterećivao sav-jest. Maurice je već sada zacijelo kod kuće; da seHenry nije vratio, ja bih za pet minuta bila s njim.Vidjela bih sreću umjesto jada. Ako čovjek ne vidinesreću, ne vjeruje u nju. Svakome možemo bol za-dati iz daljine. Henry reče: — Draga moja, nisammnogo vrijedio kao muž.

— Ne znam što misliš — rekoh.— Dosadan sam ti. Moji prijatelji su dosadni. Mi

više — znaš — ništa ne radimo zajedno.Rekoh: — U svakom braku jednom to mora pre-

stati. Mi smo dobri prijatelji. — To je trebala da bu-

de taktika za moj bijeg. Kad on to prihvati, dat ćumu pismo, reći što namjeravam i izići iz kuće. Ali onje taj mig propustio, i ja sam još ovdje, a vrata su sepred Mauriceom opet zatvorila. Samo ovaj put za tone mogu kriviti Boga: sama sam zatvorila vrata.Henry reče: — Nikad ne mogu o tebi misliti kao oprijatelju. Čovjek može biti bez prijatelja. — Pogle-da me iz ogledala i reče: — Nemoj me ostaviti, Ša-rah. Ustraj još nekoliko godina. Pokušat ću . . . — alise nije mogao dosjetiti što će to pokušati. Oh, bilo bibolje za nas oboje da sam ga napustila prije mnogogodina, ali mu ne mogu zadati taj udarac kad je pri-sutan. I sad će uvijek biti tu, jer sam vidjela kakoizgleda njegov jad.

Rekoh: — Neću te napustiti. Obećajem. — Još jed-no obećanje koje moram držati, a kad sam ga većdala, više nisam mogla izdržati uza nj. On je pobije-dio, Maurice izgubio, a ja sam ga mrzila zbog njego-ve pobjede. Bih li mrzila Mauricea da je on pobije-dio? Popela sam se uza stube i poderala pismo u ta-ko sitne komadiće da ga više nitko ne bi mogao sas-taviti, i gurnula nogom kovčeg pod krevet, jer sambila previše umorna da ga ispraznim, i počela pisatiovo. Mauriceova bol ulazi u njegovo pisanje; u nje-govim rečenicama može se čuti trzanje živaca. Paako bol može stvoriti pisca, i ja također učim pisati,Maurice. Željela bih samo jednom s tobom razgova-rati. Ne mogu razgovarati s Henryjem. Ni s kim nemogu razgovarati. Dragi Bože, daj mi da razgova-ram.

Jučer sam kupila raspelo, jeftino ružno raspelo,jer sam kupovala na brzinu. Pocrvenjela sam kadsam zamolila da ga kupim. Mogao me je netko vi-djeti u trgovini. Trebali bi na vrata staviti neprozir-

156 157

na stakla kao u trgovinama prezervativa. Kad za-ključam vrata svoje sobe, mogu ga izvaditi s dnasvoje kutije za nakit. Željela bih da znam jednu mo-litvu koja nije ja, pa ja, ja. Pomozi mi. Daj mi da bu-dem sretnija. Daj mi da uskoro umrem. Ja, ja, ja.

Daj mi da mislim na onu strašnu oteklinu na Ri-chardovu licu. Daj mi da vidim Henrvjevo lice nizkoje teku suze. Daj mi da zaboravim sebe. Dragi Bo-že, pokušala sam voljeti, a napravila sam takvuzbrku od toga. Kad bih mogla voljeti Tebe znala bihkako da volim njih. Vjerujem u legendu. Vjerujemda si-se rodio. Vjerujem da si umro za nas. Vjerujemda si Bog. Nauči me kako da volim. Ne marim zabol. Njihovu bol ne mogu izdržati. Daj da ja i daljepatim, ali ublaži njihovu bol. Dragi Bože, kad bi Timogao samo na kratko vrijeme sići sa svog Križa ipustiti mene da se tamo popnem umjesto Tebe. Kadbih mogla patiti poput Tebe, mogla bih liječiti kaošto to Ti činiš.

4. veljače 1946.

Henry danas nije pošao na posao. Ne znam zašto.Pozvao me na objed, zatim smo otišli u Nacionalnugaleriju, rano večerali i pošli u kazalište. Ponašao sepoput roditelja koji dođe pred školu i izvede dijeteu šetnju. Ali dijete je bio on.

5. veljače 1946.

Henry računa da u proljeće odemo na odmor uinozemstvo. Ne možemo se odlučiti između dvoracau dolini Loire i Njemačke gdje bi mogao napisati iz-vještaj o držanju Nijemaca za vrijeme bombardira-

nj a. Željela bih da proljeće nikad ne dođe. Opet poči-njem: želim, ne želim. Kad bih mogla voljeti Tebe,mogla bih voljeti i Henrvja. Bog je postao čovjekom.On je bio Henry sa svojim astigmatizmom, Richardsa svojom oteklinom, samo ne Maurice. Kad bihmogla voljeti rane gubavca, zar ne bih mogla voljetiHenrvjevo dosađivanje? Ali mi se čini da bih se ok-renula od gubavca da je ovdje isto tako kao što sezatvaram od Henrvja. Želim uvijek nešto dramatič-no. Umišljam sebi da sam spremna za bol Tvojih ča-vala, a ne mogu izdržati dvadeset četiri sata zemljo-pisnih karata i Michelinovih vodiča. Dragi Bože, jan i s a m n i o d k a k v e k o r i s t i . J a s a m j o šuvijek ista beštija i lažljivka. Makni me s puta.

6. veljače 1946.

Danas sam imala strašnu scenu s Richardom. Go-vorio mi je o kontradikcijama u kršćanskim Crkva-ma; kušala sam slušati, ali nisam najbolje uspijeva-la i on je to primijetio. Odjednom me upita: — Zbogčega vi dolazite ovamo? — a prije nego sam se snaš-la, uteče mi: — Da vas vidim.

— Mislio sam da dolazite učiti — reče on, a jasam odgovorila da sam to i htjela reći.

Znala sam da mi ne vjeruje i mislila da će njegovponos biti povrijeđen i da će se naljutiti, ali on seuopće nije naljutio. Ustao je iz svog naslonjača pre-svučenog satiniranom tkaninom i sjeo pokraj menena baršunastu sofu s one strane s koje se nije vidionjegov bolesni obraz. On reče: — Mnogo mi značišto vas vidim svaki tjedan — a tada sam znala da ćemi se udvarati. Spustio je svoju ruku na moj zglob iupitao: — Volite li me?

158 159

— Da, Richard, naravno — rekoh — inače ne bihbila ovdje.

— Hoćete li se udati za mene? — upita on, a njegov ponos ga natjera da me tako upita kao da me pita želim li još jednu šalicu čaja.

— Henry bi se mogao usprotiviti — rekoh kušajući da to skrenem u šalu.

— Ništa vas ne bi moglo natjerati da napustiteHenrvja? — a ja ljutito pomislih, ako ga nisam ostavila zbog Mauricea, koga đavola očekuješ da ću gazbog tebe ostaviti?

— Udata sam.— To ništa ne znači ni vama ni meni.— Ipak znači — rekoh. — Jednom sam mu to mo

rala reći. — Ja vjerujem u Boga — rekoh — i u sveostalo. Vi ste me tome naučili. Vi i Maurice.

— Ne razumijem.— Uvijek ste govorili da su vas svećenici naučili

da ne vjerujete. Pa može biti i obrnuto.On pogleda svoje lijepe ruke — one su mu preos-

tale. Reče vrlo polagano: — Nije me briga što vi vje-rujete. Što se mene tiče možete vjerovati u cijelu tuglupu torbu trikova. Ja vas volim, Šarah.

— Žao mi je — rekoh.— Volim vas više nego što sve to mrzim. Kad bih

s vama imao djecu dopustio bih vam da ih pokvarite.

— Ne biste trebali tako nešto reći.— Nisam bogat čovjek. To je jedino mito koje mo

gu ponuditi — da se odreknem svoje vjere.— Ja volim drugoga, Richard.— Ali ga ne volite mnogo kad se osjećate vezani

onom glupom zakletvom.Rekoh očajno: — Učinila sam sve najbolje što

sam mogla da je prekršim, ali nije uspjelo.— Zar me smatrate budalom?— Zašto?— Zar da očekujem da ćete voljeti muškarca s

ovim — i okrene svoj ružni obraz prema meni. — Vivjerujete u Boga, — reče on. — To je lako. Vi ste lijepi. Nemate se na što žaliti, ali zašto da ja volimnekog Boga koji je ovo dao jednom djetetu?

— Dragi Richard — rekoh — nema ničega takojako lošeg . . . — zatvorila sam oči i stavila usne nanjegov ružni obraz. Načas mi se smučilo, jer se bojim nakaznosti, a on je mirno sjedio i pustio da gacjelivam. Mislila sam da cjelivam bol, a bol pripadaTebi kao što sreća nikad ne pripada. Volim Te uTvojoj patnji. Gotovo sam osjetila metalni okus slane kože i pomislila: kako si Ti dobar. Mogao si nasubiti srećom, a puštaš nas da budemo s Tobomu patnji.

Osjetila sam kako se naglo odmaknuo i otvorilaoči. On reče: — Zbogom.

— Zbogom, Richard.— Više se ne vraćajte — reče on — ne mogu pod

nijeti vaše žaljenje.— To nije žaljenje.— Učinio sam budalu od sebe.Otišla sam. Nije vrijedilo ostati. Nisam mu mogla

reći da mu zavidim što nosi na sebi znak patnje i štovidi Tebe svaki dan u ogledalu umjesto one dosadneljudske stvari koju nazivamo ljepota.

10. veljače 1946.

Nemam potrebe da Ti pišem ili da razgovaram sTobom, tako sam Ti počela pisati pismo prije nekoli-

160 161

ko dana, i stidjela sam se i poderala ga, jer se činilotako glupo pisati pismo Tebi koji znaš sve prije ne-goli ja i pomislim. Jesam li igda tako jako voljelaMauricea prije nego što sam Tebe zavoljela? Ili samuistinu cijelo vrijeme samo Tebe voljela? Jesam lidodirnula Tebe kad sam njega dotakla? Jesam limogla dodirnuti Tebe a da nisam najprije dodirnulanjega, dodirnula ga tako kao što nikad nisam dodir-nula Henrvja ili bilo koga? A Maurice me volio i do-ticao kao što nikad nije dodirnuo neku drugu ženu.Ali je li on volio mene ili Tebe? Jer je on u menimrzio one stvari koje Ti mrziš. On je uvijek bio naTvojoj strani a da toga nije bio svjestan. Ti si želionaš rastanak, ali i on ga je želio. Radio je na tomesvom svojom srdžbom i svojom ljubomorom, i radiona tome svojom ljubavlju. Jer on mi je pružio tolikomnogo ljubavi, a ja sam njemu pružila također mno-go ljubavi, da osim Tebe ubrzo drugo ništa i nije os-talo. Ni za jedno ni za drugo. Mogla sam provesti ci-jeli život darujući pomalo ljubavi zaredom, dopunju-jući je tu i tamo, na ovog ili onog muškarca. Ali većprvi put, u hotelu blizu Paddingtona, mi smo svusvoju ljubav iscrpjeli. Ti si bio tamo učeći nas kakoda je potratimo kao što si učio onog bogataša takoda nam jednog dana ne preostane ništa drugo osimove ljubavi prema Tebi. Ali Ti si previše dobar pre-ma meni. Kad Te molim patnju, Ti mi pružaš mir.Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je potreb-niji.

noć sam sanjala kako se penjem uz dugačke stubeda bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvi-jek bila sretna, jer kad se popnem na vrh stuba mićemo voditi ljubav. Doviknula sam mu da dolazim,ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glasnekog stranca koji je tutnjao poput sirene u maglišto opominje zalutale brodove, i uplašio me. Pomislilasam: napustio je svoj stan i otišao, a ja ne znamgdje je on. I dok sam silazila niza stube, podigla sevoda i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilopuno guste magle. Uto sam se probudila. Više ne-mam mira. Želim ga kao što sam ga nekad željela.Htjela bih s njim jesti sendvič, i piti s njim u baru.Umorna sam i ne želim više nikakve patnje. ŽelimMauricea. Želim običnu pokvarenu ljudsku ljubav.Dragi Bože, Ti znaš da sam htjela željeti Tvoju pat-nju, ali je sad ne želim. Uzmi je na neko vrijeme idaj mi je drugi put.

12. veljače 1946.

Prije dva dana imala sam divan osjećaj mira ispokojstva i ljubavi. Život će opet biti sretan, ali si-

162 163

ČETVRTA KNJIGA

1.

iše nisam mogao čitati. Neprestano sampreskakao neki odlomak koji bi mepreviše zabolio. Želio sam otkriti sve o

Dunstanu, premda nisam želio otkriti previše, alisada — pošto sam čitao dalje — sve se vraćalo udaleko vremensko razdoblje kao neki dosadan da-tum u povijesti. I nije imalo važnosti za sadašnjost.Ostalo mi je poglavlje koje je bilo staro tjedan dana.»Želim Mauricea. Želim običnu pokvarenu ljudskuljubav.«

To je sve što ti mogu dati, pomislih. Ne poznamnikakvu drugu ljubav, ali ako misliš da sam svu po-

tratio griješiš. Ostalo je dovoljno za naša dva života,i pomislio sam na onaj dan kad je spremila svojkovčeg, a ja sam sjedio ovdje, ne znajući da je srećatako blizu. Bilo mi je jako drago što nisam znao i štosada znam. Sad sam mogao nešto poduzeti. Dun-stan nije bio važan. Pripadnik civilne protuavion-ske zaštite nije bio važan. Pošao sam do telefona inazvao njen broj.

Odgovorila je služavka. Rekoh: — Ovdje gospodinBendrix. Želim razgovarati s gospođom Miles. —Ona mi reče neka pričekam. Dok sam čekao Saringlas, osjećao sam da mi ponestaje dah kao da sampri kraju duge trke. Ali javio se opet glas služavkekoji mi reče da gospođa Miles nije kod kuće. Neznam zašto joj nisam vjerovao. Pričekao sam petminuta, a onda sam čvrsto nategnuo rupčić prekomikrofona, i ponovno nazvao.

— Je li gospodin Miles kod kuće?— Ne, gospodine.— Mogu li onda razgovarati s gospođom Miles?

Ovdje Sir William Mallock.Nakon samo kratke stanke javila se Šarah.— Dobar večer. Ovdje gospođa Miles.— Znam — rekoh. — Poznam ti glas, Šarah.— Ti. . . ja sam mislila . . .— Šarah — rekoh — doći ću da te vidim.— Ne, molim te, nemoj. Slušaj, Maurice. U kreve

tu sam. Govorim iz kreveta.— To bolje.— Ne budi lud, Maurice. Hoću reći da sam boles

na.— Onda ćeš me morati vidjeti. Što je, Šarah?— Oh, ništa. Jaka nahlada. Slušaj, Maurice. —

Polagano je rastavljala riječ po riječ kao neka gu-

164 165

V

vernanta, i to rne je naljutilo. — Molim-te-ne-moj-doći-ne-mo-gu-te-primiti.

— Volim te, Šarah, i dolazim.— Neću biti ovdje. Ustat ću. — Pomislih, ako po

trčim, trebat će mi samo četiri minute da prijeđemCommon; za to vrijeme ona se ne može obući. —Reći ću služavki da nikoga ne pusti unutra.

— Ona nema takvu tjelesnu gradu da bi memogla izbaciti. A mene bi trebalo izbaciti, Šarah.

— Molim te, Maurice . . . Ja te molim. Nisam odtebe već dugo ništa tražila.

— Osim jednog objeda.— Maurice, nisam baš zdrava. Jednostavno te da

nas ne mogu primiti. Idući tjedan . . .— Prošlo je užasno mnogo tjedana. Hoću da te vi

dim sad. Večeras.— Zašto, Maurice.— Ti me voliš.— Kako znaš?— Svejedno. Hoću da te zamolim da pođeš sa

mnom.— Ali, Maurice, to ti isto tako mogu odgovoriti

putem telefona. Odgovor je: ne.— Ne mogu te dodirnuti putem telefona, Šarah.— Maurice, dragi moj. Obećaj da nećeš doći.— Dolazim.— Slušaj, Maurice. Užasno sam bolesna. Imam

jake bolove. Ne želim ustati.— I ne moraš.— Kunem se da ću ustati i otići iz kuće, ako mi

ne obećaš...— Ovo je za nas oboje važnije, Šarah, od nahlade.— Molim te, Maurice. Molim te. Henry će se us

koro vratiti kući.

— Neka se vrati — i spustih slušalicu.Ovo je bila gora noć od one kad sam prije mjesec

dana sreo Henrvja. Ovaj put je padala susnježicaumjesto kiše; snijeg je već bio na pol puta, i kapi suse probijale kroz rupice za dugmad kišnog kaputa;zasjenile su svjetiljke na Commonu tako da je bilonemoguće trčati, a ja i onako nisam mogao brzotrčati zbog svoje noge. Krivo mi je što nisam poniodžepnu svjetiljku iz doba rata, jer mi je trebalo do-brih osam minuta da stignem do kuće na sjevernojstrani. Upravo sam sišao s pločnika da prijeđem uli-cu, kad se vrata otvoriše, a Šarah iziđe. Pomisliosam pun sreće: sad je imam. Znao sam posve sigurnoda ćemo prije nego što prođe noć opet spavati za-jedno. A kad se to jednom obnovi, sve se može dogo-diti. Nikad je prije nisam poznao i nikad prije tolikovolio. Što čovjek više pozna, to više voli, pomislim.Vratilo mi se opet povjerenje.

Previše se žurila a da bi me mogla vidjeti krozsusnježicu preko širokog kolnika. Skrenula je ulije-vo i brzo se udaljavala. Pomislih: morat će negdjesjesti, pa ću je uhvatiti u klopku. Išao sam za njomna udaljenosti od dvadesetak metara, ali ona se nijednom nije osvrnula. Obišla je Common, prošla po-kraj ribnjaka i bombardirane knjižare, kao da ideprema podzemnoj željeznici. Pa ako bude potrebno,bio sam spreman da razgovaram s njom čak i u pre-punoj podzemnoj željeznici. Sišla je niza stube pod-zemne željeznice i prišla blagajni, ali nije ponijelatorbicu, a kad je pretražila džepove, nije našla ni sit-niša — čak ni tri novčića od po pol penija, što bi jojomogućilo da se vozi amo-tamo od jutra do ponoći.Ponovno se popela uza stube pa prešla ulicu kojomvoze tramvaji. U jednu jazbinu bila je utjerana, a si-

166 167

gurno se dosjetila i druge. Likovao sam. Bojala se

sebe, ali se nije bojala mene, bojala se sebe i onoga

što će se dogoditi kad se sretnemo. Osjećao sam da

sam već dobio igru, i već sam mogao osjećati izvjes-

nu samilost prema svojoj žrtvi. Želio sam joj reći: ne

brini se, nemaš se čega bojati, oboje ćemo uskoro biti

sretni, noćna mora je gotovo prošla.

Uto sam je izgubio. Bio sam previše siguran u sebe

i dao joj preveliku prednost. Prešla je cestu dvadeset

metara ispred mene (opet sam zbog bolesne noge

zakasnio kad sam se penjao uza stube); jedan

tramvaj je između nas prošao i ona je nestala. Možda

je skrenula lijevo niz High Street ili pošla ravno

Park Roadom, ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se

jako zabrinuo — ako je ne nađem danas, naći ću je

sutra. Sad sam znao cijelu tu apsurdnu pripovijest o

zavjetu; sad sam bio siguran u njenu ljubav — ona

me u to uvjerila. Ako se dvoje ljudi vole, oni spavaju

zajedno; to je matematička formula, iskušana i do-

kazana ljudskim iskustvom.

U High Streetu bio je jedan A. B. C. restoran pa

sam i tamo pokušao. Tamo je nije bilo. Zatim sam

se sjetio crkve na uglu Park Roada i odmah sam

znao da je otišla tamo. Slijedio sam je i, zaista, sje-

dila je tamo u sporednoj lađi blizu jednog stupa i ruž-

nog kipa Djevice. Nije se molila. Jednostavno sjedila

je zatvorenih očiju. Vidio sam je samo pri svjet lu

svijeća ispred kipa, jer je cijela crkva bila vrlo

mračna. Sjeo sam iza nje, kao nekad gospodin Par-

kis, i čekao. Sad kad sam znao kraj priče, mogao

sam godinama čekati. Bilo mi je hladno i bio sam

prokisao, ali vrlo sretan. Čak sam s blagošću mogao

gledati na oltar i na lik koji je tamo visio. Ona nas

obojicu voli, pomislih, ali ako treba da dođe do suko-

ba između lika i čovjeka, znam tko će pobijediti. Ja

sam mogao spustiti ruku na njeno bedro ili usne na

njene grudi; lik je zatvoren iza oltara i nije se mo-

gao maknuti da brani svoj ideal.

Odjednom je počela kašljati, pritiskajući ruku na

grudi. Znao sam da je boli i nisam je mogao ostaviti

samu u boli. Prišao sam i sjeo pokraj nje i stavio ru-

ku na njeno koljeno dok je kašljala. Pomislio sam:

kad bi bar čovjek posjedovao moć da dodirom može

izliječiti. Kad je napadaj kašlja prestao, ona reče: —

Molim te, pusti me na miru.

— Nikad te neću pustiti na miru — rekoh.

— Što te spopalo, Maurice? Onog dana na objedu

nisi bio takav.

— Bio sam ogorčen. Nisam znao da me voliš.

— Zašto misliš da te volim? — zapita ona, ali je

pustila da držim ruku na njenom koljenu. Onda sam

joj ispripovijedao kako je Parkis ukrao njen dnev

nik — nisam želio da među nama bude ikakve laži.

— To nije bilo lijepo — reče ona.

— Nije. — Ponovno je počela kašlj ati, a zatim se

iscrpljena ramenom naslonila na mene.

— Mila moja — rekoh — sve je prošlo. Čekanje,

hoću reći. Odlazimo zajedno.

— Ne — reče ona.

Zagrlio sam je i rukom joj dodirnuo grudi. — Ov-

dje počinjemo ispočetka — rekoh. — Bio sam loš

ljubavnik, Šarah. Tome je bila kriva nesigurnost.

Nisam ti vjerovao, nisam te dovoljno poznao. Ali sad

sam siguran.

Ništa nije rekla, ali se i dalje naslanjala na mene.

To se činilo kao pristanak. Rekoh: — Reći ću ti kako

bi bilo najbolje. Vrati se kući i odleži u krevetu ne-

koliko dana — ne možeš putovati s takvom nahla-

168 169

dom. Telefonirat ću ti svaki dan i pitati kako ti je.Kad se budeš dovoljno oporavila, doći ću i pomoći tida spremiš stvari. Nećemo ostati ovdje. U Dorsetuimam rođaka koji ima praznu kuću; možemo sekoristiti njome. Ostat ćemo tamo tjedan dana i od-moriti se. Ja ću moći završiti svoju knjigu. Zatimmožemo urediti s odvjetnicima. Potreban nam je od-mor oboma. Umoran sam i nasmrt izmučen bez te-be, Šarah.

— I ja. — Rekla je to tako tiho da ne bih mogaočuti te riječi da mi nisu bile poznate. Ali bio je to karakterističan znak koji je odjekivao kroz cijeli našodnos, od prvog ljubavnog čina u Paddington hotelu.— I ja — to se odnosilo na usamljenost, tugu, razočaranje, radost i očaj, to je bila tvrdnja da ćemo svepodijeliti.

— Novaca će biti malo — rekoh — ali ne premalo.Naručili su da napišem Život generala Gordona ipredujam je dovoljan da možemo tri mjeseca udobno živjeti. Zatim ću moći predati roman i za njegadobiti predujam. Obadvije knjige će izići ove godinei one će nas uzdržavati dok ne dovršim iduću. Kad siuza me moći ću raditi. Znaš, sad svakog trenutkamogu uspjeti. No ipak bit će to običan uspjeh i ti ćešga mrziti, i ja ću ga mrziti, ali ćemo kupiti svega, pai raskošnih stvari i bit će nam lijepo, jer ćemo bitizajedno.

Odjednom sam primijetio da spava. Iscrpljena bi-jegom, zaspala mi je na ramenu kao toliko puta utaksiju, u autobusima, na klupi u parku. Sjedio sammirno i pustio je da se odmara. U mračnoj crkvi ni-šta je nije moglo uznemiriti. Svijeće su treperile okoDjevice, a nikog drugog nije bilo u crkvi. Zbog njenetežine sve više me je boljela ruka, ali to mi je bio

najveći užitak koji sam ikad iskusio.Kažu da na djecu utječe što im se šapće u snu,

i ja sam počeo šaptati Sari, tiho da je ne probudim,nadajući se da će moje riječi hipnoticki ući u njenupodsvijest.

— Volim te, Šarah — šaptao sam. — Nikad te prije nitko nije volio, kao što te ja volim. Bit ćemo sretni. Henry neće mariti, osim zbog ponosa, a ponosbrzo zacijeli. U zamjenu za tebe, on će pronaći nekunovu naviku — možda će skupljati grčke novčiće.Odlazimo, Šarah, odlazimo. Sad nas nitko ne možezaustaviti. Ti me voliš, Šarah, — i zašutio sam jersam počeo razmišljati treba li kupiti novi kovčeg.Onda ju je kašalj probudio.

— Spavala sam — reče ona.— Sad moraš poći kući, Šarah. Ozebla si.— Ono nije moj dom, Maurice — reče ona. —

Neću nikamo odavle.— Hladno je.— Svejedno mi je što je hladno. A mračno je.

U mraku mogu u sve vjerovati.— Jednostavno vjeruj u nas.— To sam i mislila. — Opet je zatvorila oči, a kad

je pogledala na oltar pomislio sam pobjedonosno,gotovo kao da je On živi suparnik: Vidiš — ovi argumenti pobjeđuju, i blago sam joj milovao grudi.

— Umorna si, zar ne? — upitah.— Vrlo umorna.— Nisi trebala tako bježati preda mnom.— Nisam ja bježala od tebe. — Ona odmakne

rame. — Molim te, Maurice, sad idi.— Ti bi morala biti u krevetu.— Bit ću uskoro. Neću da se vratim s tobom. Jed

nostavno želim da se ovdje oprostimo.

170 171

— Obećaj mi da nećeš dugo ostati.— Obećajem.— I da ćeš mi telefonirati?Kimnula je glavom, ali kad sam pogledao njene ru-

ke, što ih je držala u krilu kao nešto odbačeno, vidiosam da je prekrižila prste. Upitah je sa sumnjom: —Govoriš li mi istinu? — Rastavio sam joj prste, pa re-koh: — Ne planiraš li opet pobjeći od mene?

— Maurice, dragi Maurice, — reče ona — nemamsnage za to. — I zaplače stavivši šake na oči kao štorade djeca.

— Oprosti — reče ona. — Sad idi. Molim te, Maurice, smiluj se.Nakon te molbe više nisam mogao nastaviti dodi-

javanjem i domišljanjem; nisam mogao nastavitislušajući tu molbu. Poljubio sam joj gustu kovrčastukosu, a odmičući se osjetio njene usne, vlažne i slaneu kutu svojih usana. — Bog te blagoslovio — rečeona, a ja pomislih: — Te riječi prekrižila je u svompismu Henrvju. Kad se kaže zbogom, onda mučovjek uzvrati zbogom, jedino ako taj čovjek nijeSmvthe, i tako sam nehotice odgovorio na njen bla-goslov. Ali kad sam se na izlazu iz crkve okrenuo iugledao je onako sklupčanu na rubu svjetla svijeće,poput prosjaka koji je ušao da se ogrije, zamisliosam Boga kako je blagosliva, ili Boga koji je voli.Kad sam počeo pisati našu priču mislio sam da pišempriču o mržnji, ali mržnja se nekamo zametnula i jajedino znam da je Šarah usprkos njenim pogreška-•ma i nepouzdanosti bila bolja od većine ljudi. Isto takoje dobro što bar jedno od nas dvoje u nju vjeruje; onasama nikad nije u sebe vjerovala.

2.

Idućih nekoliko dana morao sam se dobro potru-diti da budem razborit. Sad sam radio za nas oboje.Odredio sam sebi ujutro najmanje sedamsto pedesetriječi romana, ali obično sam uspio da do jedanaestsati napišem tisuću riječi. Djelovanje nade zapa-njuje; roman koji se vukao cijelu prošlu godinu, žur-no se približavao kraju. Znao sam da Henry odlazina posao oko devet i pol, i najvjerojatnije je bilo daće ona telefonirati između deset i dvanaest i pol.Henry je počeo dolaziti kući na objed (tako mi jerekao Parkis); nije se moglo očekivati da će mitelefonirati sve do tri sata. Do dvanaest i pol, jabih pregledao svoj dnevni rad i pisao pisma, a tadsam bio oslobođen očekivanja, makar kako da mije bilo teško. Do dva i pol mogao sam provesti učitaonici Britanskog muzeja praveći zabilješke zaŽivot generala Gordona. Nisam se mogao tako us-redotočiti na čitanje i unošenje zabilješki kao štosam to mogao pišući knjigu, a pomisao na Sarurazdvojila bi me od misionarskog života u Kini.Često sam se pitao zašto su meni povjerili da na-pišem tu biografiju. Bolje bi bili uradili da su

172 173

izabrali pisca koji je vjerovao u Gordonova Boga.

Mogao sam ga cijeniti zbog nepopustljiva stava

kod Khartouma, zbog mržnje prema političarima

koji su zaštićeni sjedili kod kuće, ali Biblija na pi-

saćem stolu pripada drukčijem svijetu misli nego

što je moj. Možda se izdavač ponadao da će moj

cinički način obrađivanja Gordonova kršćanstva

izazvati succes de scandale*. Nisam imao nikakve

namjere da mu ugodim; taj Bog bio je također

Sarin Bog, i ja se neću bacati kamenjem ni na

kakva fantoma kojeg je ona vjerovala da ga voli.

Za vrijeme tog razdoblja nisam osjećao nikakve

mržnje prema njenom Bogu, pa — zar se na kraju

nije pokazalo da sam ja jači?

Jednog dana dok sam jeo sendviče koji su uvijek,

i ne znam zašto, bili uprljani mojom tintanom olov-

kom, sa susjednog stola pozdravi me poznati glas

prigušenim tonom iz obzira prema drugim čitaoci-

ma. — Nadam se da je sad sve u redu, gospodine,

ako ćete mi oprostiti osobnu nametljivost.

Pogledao sam preko svog pisaćeg stola u te neza-

boravne brkove. — Vrlo dobro, Parkis, hvala. Izvolite

jedan zabranjeni sendvič?

— Oh, ne, gospodine. Nikako ne bih mogao . . .

— Hajdete, izvolite. Zamislite da je to na račun

tekućih troškova. — Oklijevajući uzeo je jedan, a

kad ga je počeo jesti, primijeti s nekom vrsti užasa

kao da je primio novčić, a onda vidio da je zlatan. —

To je prava šunka.

— Moj izdavač poslao mi je jednu konzervu iz

Amerike.

— To je vrlo lijepo, gospodine.

* succes de scandale = uspješan skandal; franc. (Prev.)

— Još uvijek imam vašu pepeljaru, Parkis —

prošaptah, jer me je moj susjed ljutito pogledao.

— Pepeljara predstavlja samo sentimentalnu vri

jednost — odvrati on šaptom.

— Kako vaš sin?

— Pomalo je razdražljiv, gospodine.

— Iznenađen sam što vas nalazim ovdje. Posao?

Nadam se da ne uhodite koga od nas? — Nisam mo

gao zamisliti da bi itko od ovih prašnjavih žitelja či

taonice — ljudi koji su i u sobi nosili šešire i šalove

da bi se ugrijali, ovaj Indijac koji je s mukom prou

čavao sabrana djela Georgea Eliota, ili onaj čovjek

koji je svaki dan spavao glavom položenom pored

iste gomile knjiga — da bi bilo koji od njih bio uple

ten u neku dramu seksualne ljubomore.

— Oh ne, gospodine. Ovo nije posao. Danas

imam slobodan dan, a dječak je danas otišao u ško

lu.

— Što čitate?

— Sudske izvještaje iz »Timesa«, gospodine. Da

nas proučavam Russellov slučaj. To našem radu

pruža neku vrst podloge, gospodine. Otvara vidike.

Čovjeka odvraća od svakodnevnih sitnih detalja.

Poznavao sam jednog od svjedoka u ovom slučaju,

gospodine. Radili smo u istom uredu. Pa on je ušao

u povijest, što ja neću nikada postići.

— Oh, nikad se ne zna, Parkis.

— Zna se, gospodine. To je ono što obeshrabruje.

Slučaj Bolton bio je sve što sam mogao dostići. Za

kon kojim se zabranjuje da se svjedočenje u brako

razvodnim parnicama objavljuje bio je udarac za

ljude iz moje profesije. Sudac, gospodine, nikad nas

ne spominje imenom, a često ima predrasuda pre

ma našoj profesiji.

174 175

— To mi nikad nije palo na pamet — rekoh sućutno.Čak je i Parkis mogao pobuditi čežnju. Nikad ga

nisam mogao vidjeti a da ne pomislim na Saru. Vra-tio sam se kući podzemnom željeznicom u nadi daću biti u njenom društvu, i sjedeći kod kuće, očeku-jući telefonski poziv, spoznao sam da se moja druži-ca ponovno udaljila, to neće biti danas. U pet satinazvao sam njen broj, ali čim sam čuo kako telefonzvoni, spustio sam slušalicu; možda se Henry ranijevratio, a ja sad nisam mogao razgovarati s Henry-jem, jer sam ja bio pobjednik, jer je Šarah voljelamene i htjela napustiti njega. Ali odgođena pobjedaisto tako može napeti živce kao i odgođeni poraz.

Prošlo je osam dana kad je telefon opet zazvonio.To nije bilo u doba dana kad sam ga očekivao, jer jezazvonio prije devet sati ujutro, a kad sam rekao: —»Halo« — javio se Henry.

— Je li tamo Bendrix? — zapita on. U njegovuglasu bilo je nešto vrlo čudno i ja pomislih: je li murekla?

— Da, pri aparatu.— Dogodilo se nešto užasno. Moraš znati. Šarah

je mrtva.Kako se konvencionalno vladamo u takvim trenu-

cima. Rekoh: — Strašno mi je žao, Henry.— Radiš li nešto večeras?— Ne.— Želio bih da dođeš na čašicu. Da ne budem

sam.

PETA KNJIGA

1.

stao sam cijelu noć s Henryjem. Prvi putsam spavao u Henrvjevom domu. Imali susamo jednu sobu za goste, a Šarah se u nju

preselila prije tjedan dana (da ne bi uznemiravalaHenryja svojim kašljem), i tako sam spavao na sofiu dnevnoj sobi gdje smo nekoć vodili ljubav. Nisamhtio prenoćiti, ali me je on molio.

Mora da smo skupa ispili bocu i pol whiskyja. Sje-ćam se da je Henry rekao: — Čudno je to, Bendrix,kako čovjek ne može biti ljubomoran na mrtve.Mrtva je samo nekoliko sati, a već sam zaželio dabudeš sa mnom.

176 177

O

— Nisi imao razloga da budeš tako ljubomoran.Odavno se sve to završilo.

— Sad mi takva utjeha nije potrebna, Bendrix.Ni u jednog ni u drugog od vas dvoje nikad nije sveprošlo. Ja sam bio sretan čovjek. Bila je moja sveove godine. Mrziš li me?

— Ne znam, Henry. Mislio sam da te mrzim, alisad ne znam.

Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi bez svjetla.Plinska peć nije davala dovoljno svjetla da bismomogli vidjeti lica, pa sam samo po zvuku njegovaglasa mogao znati kad je Henry plakao. Bacač diskaciljao je iz tame na nas obojicu. — Pripovijedaj miHenry, kako se to dogodilo.

— Sjećaš li se one noći kad sam te sreo naCommonu? Prije tri ili četiri tjedna, zar ne? Tenoći se jako nahladila. Nije htjela uzimati lijekove. Nisam ni znao da joj je zahvatilo pluća. O timstvarima nikad nikom nije pripovijedala, čak nisvom dnevniku, pomislih. U njemu nije bilo ni riječi o bolesti. Nije imala vremena da u dnevnikubude bolesna.

— Na kraju je legla u krevet — nastavi Henry —ali nitko je tamo nije mogao zadržati, i nije htjelak liječniku — nikad nije u njih vjerovala. Ustala je iprije tjedan dana izišla van. Bog zna kamo i zašto.Rekla je da joj je potrebno gibanje. Prvi sam se vratio kući i vidio da je izišla. Vratila se tek u devet, svaprokisla, gore nego prvi put. Mora da je satima hodala po kiši. Cijelu noć ju je tresla groznica, nekomeje govorila, ne znam kome; ni tebi, ni meni, Bendrix.Poslije toga sam je natjerao da primi liječnika. Rekao je da bi se spasila da je prije tjedan dana dobilapenicilin.

Obojica nismo imali što da radimo, osim da nata-čemo whisky. Mislio sam na stranca za koga samplatio Parkisu da ga otkrije; stranac je sigurno nakraju pobijedio. Ne, pomislih, ne mrzim Henryja.Mrzim Tebe, ako postojiš. Sjećam se što je reklaRichardu Smytheu: da sam je ja naučio vjerovati. Niza živu glavu ne znam kako; ali kad pomislim štosam odbacio, onda mrzim i samog sebe. Henry reče:— Umrla je jutros u četiri. Nisam bio nazočan.Bolničarka me nije na vrijeme pozvala.

— Gdje je bolničarka?— Obavila je svoj posao vrlo uredno. Imala je

drugi hitan slučaj i otišla prije objeda.— Želio bih ti pomoći.— Pa već jesi s tim što tu sjediš. Bio je to grozan

dan, Bendrix. Znaš, nikad nisam imao posla sasmrću. Uvijek sam pretpostavljao da ću ja prvi umrijeti — a Šarah bi znala što treba da radi — ako bitako dugo ostala sa mnom. — Na neki način to ježenski posao — kao rađanje djece.

— Mislim da ti je liječnik pomogao.— On je ove zime u strašnoj žurbi. Telefonirao je

pogrebniku. Ja ne bih znao kamo da se obratim. Nikad nismo imali poslovni telefonski imenik. Ali liječnik mi ne može reći što da uradim s njenom odjećom — ormari su je puni. Pudrijere, mirisi — nemogu te stvari tek tako baciti. . . Kad bi bar imalasestru . . . — Odjednom je zastao, jer su se kućnavrata otvorila i zatvorila, isto onako kao one noćikad je on rekao: — Služavka — a ja odgovorio. — Toje Šarah. — Osluškivali smo kako služavka koračauza stube. Kako neobično prazna može biti kuća ukojoj se nekoć nalazilo troje ljudi. Ispili smo whiskyi ja sam natočio još po jednu čašu. — Imam puno

178 179

whiskyja u kući — reče Henry. — Šarah je pronašlanov izvor . . . — on ponovno zastane. Ona je stajalana kraju svakog puta. Više nije imalo nikakva smis-la pokušavati da je izbjegne makar na trenutak. Po-mislih: — Zašto si nam Ti to morao učiniti? Da nijevjerovala u Tebe, još bi bila živa, i još uvijek bismobili ljubavnici. Bilo je tužno i čudno sjetiti se da samprije bio nezadovoljan s tom situacijom. Sad bih jerado dijelio s Henrvjem. Rekoh: — A pogreb?

— Bendrix, ne znam što da radim. Dogodilo senešto vrlo zagonetno. Kad je bila u bunilu (naravno,nije znala što govori) bolničarka mi je rekla da jestalno tražila svećenika. Stalno je ponavljala: Oče!Oče!, a to nije mogao biti njezin rođeni otac. Nikadga nije upoznala. Naravno, bolničarka je znala dami nismo katolici. Bila je vrlo razborita. Umirila juje. Ali ja sam zabrinut, Bendrix.

Pomislio sam ogorčeno i srdito: — Ti si mogao os-taviti na miru jadnog Henrvja. Godinama smo živjelibez Tebe. Zašto se odjednom uplićeš u sve situacijepoput nekog nepoznatog rođaka koji se vratio sdrugog kraja svijeta?

Henry reče: — Kako živimo u Londonu, spaljiva-nje je najjednostavnija stvar. Dok mi to bolničarkanije rekla, imao sam namjeru da se to obavi u Gol-ders Greenu. Pogrebnik je nazvao krematorij. Onimogu urediti za Saru prekosutra.

— Bila je u bunilu — rekoh — ne moraš se obazirati na ono što je rekla.

— Pitam se bih li se trebao o tome posavjetovatisa svećenikom. Ona je tako mnogo krila. Koliko jaznam, možda je postala katolkinja. U posljednje vrijeme bila je tako čudna.

— Oh, ne, Henry. Ni u što ona nije vjerovala, ništa više od tebe ili od mene.

Htio sam da je spale. Želio sam da mogu reći: Us-krisi to tijelo ako možeš! Moja ljubomora nije za-vršila njenom smrću kao Henrvjeva. Bilo je to kaoda je još uvijek živa, u društvu ljubavnika kojega jeviše voljela od mene. Kako li sam samo želio da mo-gu poslati za njom Parkisa da uznemiri njihovuvječnost.

— Jesi li sasvim siguran?— Sasvim siguran, Henry. — Pomislih, moram

biti oprezan. Ne smijem biti kao Richard Smythe,ne smijem mrziti, jer kad bih zaista mrzio ja bihvjerovao, a kad bih vjerovao kakve li pobjede zaTebe i za nju. To je kao igranje teatra, to pripovijedanje o osveti i ljubomori, to je nešto s čime sebi punim mozak kako bih zaboravio stvarnost njene smrti. Prije tjedan dana trebalo je samo da jojkažem: — Sjećaš li se kad smo ono prvi put bilizajedno i kako nisam imao šiling za plinski sat?— i taj prizor pojavio bi se pred nama oboma. Sadje taj prizor bio samo preda mnom. Ona je zauvijek izgubila sve naše uspomene i kao da mi jesvojom smrću otela dio mene samog. Gubio samsvoju individualnost. Bila je to prva faza mojesmrti, uspomene su otpadale poput gangrenastihudova.

— Mrzim sve te gluposti oko molitava i kopačagrobova, ali ako je to Šarah željela, pokušat ću sveto urediti.

— Odabrala je vjenčanje u matičnom uredu —rekoh — pa prema tome ne bi željela svoj pogrebu crkvi.

— Ne, mislim da je to uistinu tako, zar ne?

180 181

— Matični ured i spaljivanje — rekoh — idu zajedno. — A Henry u tami podiže glavu kao da je posumnjao ne govorim li ironično.

— Prepusti sve to meni — predložih isto tako kaošto sam u ovoj istoj sobi, kraj ovog istog kamina, biopredložio da posjetim gospodina Savagea umjestonjega.

— To je lijepo od tebe, Bendrix. — On natoči preostali whisky u naše čaše, vrlo pažljivo i do iste visine.

— Ponoć je — rekoh — moraš malo odspavati.Ako možeš.

— Liječnik mi je ostavio neke pilule. — Ali još nije želio ostati sam. Znao sam točno kako se osjeća,jer sam i ja poslije jednog dana provedenog sa Sarom odlagao što sam dulje mogao samoću svojesobe.

— Stalno zaboravljam da je ona mrtva — rečeHenry. I ja sam isto iskusio tijekom cijele 1945. —teška godina — ujutro kad sam se probudio zaboravljao sam da je naša ljubavna priča svršila, da ćetelefon prenijeti svaki drugi glas osim njenog. Bilaje isto tako mrtva tada kao i sada. Mjesec dva ovegodine neki me duh mučio nadom, ali duh je otjeranu grob, a bol će uskoro prestati. Svakog ću dana pomalo umirati, ali kako li sam čeznuo da to usporim.Čovjek živi dok pati.

— Idi u krevet, Henry.— Bojim se da ću sanjati o njoj.— Nećeš ako uzmeš jednu liječnikovu tabletu.— Hoćeš li i ti jednu, Bendrix?— Ne.— Zar ne bi htio . . . možda . . . ostati preko noći?

Vani je ružno.

— Ne smeta mi vrijeme.— Učinit ćeš mi veliku uslugu.— Onda ću, naravno, ostati.— Donijet ću dolje plahte i pokrivače.— Nemoj se mučiti, Henry — ali on je već otišao.

Pogledao sam parkete i sjetio se točno boje zvukanjenog krika. Na pisaćem stolu, gdje je pisala pisma, stajala je hrpa raznih predmeta, a svaki sampredmet mogao protumačiti poput šifre. Pomislih:Nije čak bacila ni taj oblutak. Smijali smo se njegovu obliku, a eto još je tu kao pritiskač za papire. Štoće Henry uraditi s njim, i s minijaturnom bočicomlikera za koju ni jedno od nas dvoje nije marilo, i skomadićem stakla što ga je uglačalo more, i s malimdrvenim kunićem što sam ga našao u Nottinghamu?Bih li sve te predmete ponio sa sobom? Inače će otićiu košaru za otpatke kad Henry najzad stigne sveočistiti; a hoću li moći podnijeti njihovo društvo?

Dok sam ih gledao, ušao je Henry natovaren po-krivačima. — Zaboravio sam ti reći, Bendrix, ako tuima nešto što želiš . . . ne vjerujem da je ostavila po-ruku.

— To je jako lijepo od tebe.— Sad sam zahvalan svima koji su je voljeli.— Uzet ću ovaj kamenčić ako smijem.— Čuvala je najčudnovatije stvari. Donio sam ti

svoju pidžamu, Bendrix.Henry je zaboravio donijeti jastuk, pa sam ležao

glavom na tvrdom jastučiću. Učinilo mi se da osje-ćam njen miris. Želio sam stvari koje više nikad ne-ću imati — jer zamjena ne postoji. Nisam mogaospavati. Utisnuo sam nokte u dlanove, kao što je onačinila, kako bi bol spriječila mozak da radi, klatnomoje želje njihalo se zamorno amo-tamo kao želja

182 183

da zaboravim i da se sjećam, želja da umrem i da

još neko vrijeme živim. I napokon sam zaspao. Še-

tao sam se Oxford Streetom i bio zabrinut, jer sam

morao kupiti neki dar, a sve trgovine bile su pune

jeftinog nakita koji se svjetlucao pod prigušenim os-

vjetljenjem. Od vremena do vremena učinilo mi se

da sam vidio nešto lijepo, a kad bih se približio izlo-

gu i vidio nakit izbliza, bio je isto tako umjetan kao

svi ostali; na primjer neka grozna ptica sa skrletnim

očima, koje su trebale pružiti dojam rubina. Imao

sam malo vremena, pa sam žurio od dućana do du-

ćana. Tad je iz jednog dućana izišla Šarah, i ja sam

znao da će mi pomoći. — Jesi li nešto kupila, Šarah?

— Ne ovdje — reče ona — ali tamo malo dalje imaju

neke lijepe bočice.

— Žuri mi se — zamolih je — pomozi mi. Moram

nešto naći, jer je sutra rođendan.

— Ne brini se — reče ona. — Nešto će se naći. Ne

brini se — i odjednom se više nisam brinuo. Oxford

Street se protegnuo u veliko sivo zamagljeno polje,

noge su mi bile bose, a ja sam hodao po rosi, sam, i

posrnuvsi u nekoj plitkoj udubini probudio sam se,

a još uvijek mi je u ušima zvučao glas: — Ne brini se

— poput šapta, proljetnog zvuka koji pripada dje

tinjstvu.

U vrijeme zajutraka Henry je još uvijek spavao, a

sobarica koju je Parkis potkupio donijela je kavu i

prženi kruh na pladnju. Razmakla je zastore, a sus-

nježica se pretvorila u snijeg zaslijepljive bjeline.

Još su mi oči bile mutne od spavanja i zadovoljna

sna, pa sam se iznenadio kad sam vidio da su slu-

žavkine oči crvene od plača. — Nešto nije u redu,

Maud? — upitao sam, i tek kad je spustila pladanj

na stol i bijesno izišla, ja sam se posve razbudio —

u praznoj kući i praznom svijetu. Uspeo sam se gore

i pogledao u Henrvjevu sobu. On je još uvijek bio u

dubokom snu, smiješio se poput pseta, a ja sam mu

zavidio. Zatim sam sišao dolje i pokušao pojesti

prženi kruh.

Zvonce je zazvonilo i ja sam čuo kako služavka

vodi nekoga gore — pogrebnika, čini mi se, jer sam

čuo da se vrata gostinjske sobe otvaraju. Taj čovjek

je gleda mrtvu: ja je nisam vidio, nisam to ni želio,

kao što ne bih želio da je vidim u naručju nekog

drugog muškarca. Neki bi se muškarac možda u

tom slučaju uzbudio; ja nisam. Ja ne. Nitko me neće

natjerati da smrti postanem svodnik. Sabrao sam

svoje misli i razmišljao: Sada kad je zbilja svemu

kraj, moram početi ispočetka. Jednom sam se bio

zaljubio; a mogu se opet zaljubiti. Premda nisam bio

uvjeren u to: činilo mi se da sam razdao sav svoj

seks.

Opet zvono. Koliko se posla obavljalo u ovoj kući,

dok je Henry spavao. Ovaj put mi priđe Maud i reče:

— Dolje je neki gospodin i pita za gospodina Milesa,

ali ga ne bih htjela probuditi.

— Tko je to?

— Onaj prijatelj gospođe Miles — reče ona

i s tim je prvi i jedini put priznala svoj udjel u našoj

bijednoj suradnji.

— Radije ga dovedite gore — rekoh. Sada sam se

osjećao superioran prema Smvtheu, sjedeći u Sari-

noj dnevnoj sobi obučen u Henrvjevu pidžamu, zna

jući toliko toga o njemu, dok on nije ni šta znao

o meni. On me zbunjeno pogled^, pa otrese snijeg

na parket. Rekoh: — Već smo se jednom upoznali.

Ja sam prijatelj gospođe Miles.

— S vama je bio jedan mali dječak.

184 185

Tako je.Došao sam u posjet gospodinu Milesu — reče

on.— Čuli ste novost?— Zbog toga sam i došao.— On spava. Liječnik mu je dao neke tablete.

Bio je to strašan udarac za sve nas — dodah glupo. On se osvrtao po sobi; u Cedar Roadu, dolazećini od kuda, bila je bez dimenzija, čini mi se, poputsna. Ali ova joj je soba davala sadržajnost — i toje bila Šarah. Snijeg je polagano napadao na prozorski žlijeb poput hrpe na lopati. I sobu su zakopali sa Sarom.

On reče: — Doći ću ponovno — i okrene se turob-no tako da je njegov ružni obraz bio okrenut premameni. Pomislih: Ovo je ljubila svojim usnama. Saža-ljenje ju je uvijek moglo namamiti u zamku.

On ponovi glupo: — Došao sam posjetiti gospodi-na Milesa i reći mu kako mi je žao . . .

— U takvim prilikama obično se nešto napiše.— Mislio sam da bih možda mogao nešto pomoći

— reče on neodlučno.— Nije potrebno da obratite gospodina Milesa.— Obratim? — zapita on osjećajući se u neprilici

i zbunjeno.— Za krutu zbilju da od nje ništa nije ostalo.

Kraj. Nestanak.On odjednom plane: — Želio sam je vidjeti, to je

sve.— Gospodin Miles čak ne zna da vi postojite. To

nije od vas jako razborito, Smvthe, što dolaziteovamo.

— Kad je pogreb?— Sutra u Golders Greenu.

— To ona ne bi željela — iznenadi me on.— Ona ni u što nije vjerovala, upravo kao što vi

tvrdite za sebe.On reče: — Zar nitko od vas ne zna? Ona je treba-

la postati katolkinja.— Glupost.— Pisala mi je. Ona se odlučila. Moje riječi ništa

nisu pomogle. Počela je s . . . poukom; upotrebljavaju li oni tu riječ? — Tako, imala je još tajni, pomislih. To nije nikad zapisala u dnevnik, kao ni svojubolest. Koliko će se toga još otkriti? Ta pomisao bilaje poput očaja.

— To je za vas bio udarac, zar ne? — doviknuhmu podrugljivo, pokušavajući da na njega prebacimsvoju bol.

— Oh, naravno, ljutio sam se. Ali ne možemo sviu isto vjerovati.

— Nekoć niste to tvrdili.On me pogleda kao da ga moje neprijateljstvo

zbunjuje. Pa upita: — Nije li slučajno vama imeMaurice?

— Tako je.— Pripovijedala mi je o vama.— A ja sam čitao o vama. Napravila je budalu od

nas obojice.— Bio sam nerazuman — reče. — Zar je ne bih

mogao vidjeti? — doda — a ja začuh teške cipelepogrebnika kako silaze niza stube i začuh onu istustubu kako škripi.

— Leži gore. Prva vrata lijevo.— Ako gospodin Miles . . .— Nećete ga probuditi.Dok je sišao ja sam se obukao. On reče: — Hvala

vam.

186.A.

187

— Meni ne zahvaljujte. Ona više nije moja kaošto nije ni vaša.

— Nemam prava pitati — reče on — ali bih želiokad biste vi — voljeli ste je, znam, — i doda kao daguta gorak lijek — ona je vas voljela.

— Što hoćete s tim reći?— Želio bih da za nju nešto učinite.— Za nju?— Dajte joj njen katolički pogreb. To bi ona vo

ljela.— U čemu je tu uopće razlika?— Za nju mislim da nema razlike. Ali uvijek se

isplati biti plemenit.— A kakve veze imam ja s tim?— Uvijek je govorila da vas njen muž vrlo poštuje.Želio sam smijehom razbiti mrtvilo ove pokojniči-

ne sobe. Sjeo sam na sofu i počeo se grohotom smi-jati. Pomislio sam kako gore leži mrtva Šarah, Hen-ry spava s glupim osmijehom na licu, a ljubavnik soteklinom na licu raspravlja o pokopu s ljubavni-kom što je uposlio Parkisa da pospe puderom njegoozvono na vratima. Suze su mi potekle niz obrazekoliko sam se smijao. Jednom sam za vrijeme bom-bardiranja vidio čovjeka kako se smije ispred svojekuće ispod koje su bili pokopani njegova ženai dijete.

— Ne razumijem — reče Smvthe. Stisnuo je pesnice kao da se pripremio na obranu. Bilo je toliko toga što ni jedan od nas dvojice nije razumio. Patnja jebila poput neke neobjašnjive eksplozije koja nas jesrušila na jednu hrpu. — Idem — reče on i lijevomrukom uhvati kvaku. Obuze me čudna pomisao, jernisam imao razloga da pretpostavljam da je ljevak.

— Morate mi oprostiti — reče on. — Uzrujan

sam. Svi smo uzrujani. Pružih mu ruku. On je okli-jevao a onda je prihvati svojom lijevom rukom.

— Smvthe — rekoh — što imate u ruci? Jeste linešto uzeli iz njene sobe? — On otvori šaku i pokažemi čuperak kose. — To je sve — reče.

— Niste imali nikakva prava . . .— Oh, ona sada ne pripada nikome — reče on, i

odjednom je ugledah onakvu kakva je bila — otpadak koji čeka da ga uklone. Ako vam je potrebanpramen kose, uzmite ga, ili joj odsijecite nokte, akoodresci nokata imaju za vas neku vrijednost. Kao usvetice, njene kosti se mogu podijeliti — ako ih netko traži. Uskoro će je spaliti, pa zašto ne bi svatkoprije toga mogao imati ono što želi? Kakav sam jabio glupan za te tri godine kad sam zamišljao da jena neki način posjedujem. Nitko nas ne posjeduje,čak ni sami sebe ne posjedujemo.

— Oprostite — rekoh.— Znate li što mi je napisala? — zapita Smvthe.

— Bilo je to tek prije četiri dana — a ja s tugom pomislih kako je imala vremena da piše njemu, a nijeimala vremena da telefonira meni. — Pisala je: »Molite se za mene«. Zar to ne zvuči čudno, traži od mene da molim za nju?

— Što ste uradili?— Oh — reče on — kad sam čuo da je umrla, mo

lio sam se.— Jeste li znali neke molitve?— Nisam.— Ne čini mi se ispravnim moliti se Bogu u koga

ne vjerujete.Izišao sam s njim iz kuće; nije imalo smisla ostati

dok se Henry probudi. Prije ili poslije morat će sesuočiti s činjenicom da ostane sam, isto kao i ja.

188 189

Promatrao sam Smvthea kako trzajući se korača is-pred mene preko Commona, pa pomislih: histeričantip. Nevjerovanje može biti proizvod histerije istokao i vjerovanje. Mokar snijeg, što se topio pod ko-racima mnoštva ljudi koji su prolazili, ulazio mi jekroz potplate i podsjećao me na rosu iz mog sna, alikad sam se pokušao sjetiti njenog glasa koji kaže:— Ne brini se — spoznao sam da ne pamtim zvuko-ve. Nisam mogao imitirati njen glas. Čak ga nisammogao ni karikirati. Kad sam ga se pokušao sjetitibio je anoniman — kao svaki drugi ženski glas. Po-čeo je proces zaboravljanja. Moramo čuvati glasovena gramofonskim pločama kao što čuvamo foto-grafije.

Uspeo sam se razbijenim stubama u predsoblje.Ništa nije bilo isto kao one noći 1944., osim oboje-nog stakla na vratima. Nitko ne zna ničemu počet-ka. Šarah je zaista vjerovala da je kraj počeo kad jeugledala moje tijelo pred vratima. Nikad nije htjelapriznati da je kraj već odavno počeo - sve rjeđi tele-fonski pozivi zbog ovog ili onog nedovoljnog razlo-ga, svađe koje sam s njom počinjao jer sam razab-rao opasnost od svršetka ljubavi. Počeli smo gledatiiznad ljubavi, ali sam samo ja bio svjestan puta ko-jim smo gonjeni. Da je bomba pala godinu dana pri-je, ona ne bi dala to obećanje. Pokidala bi nokte po-kušavajući da me oslobodi. Kad dođemo do krajaljudskih bića, moramo se zavaravati vjerom u Boga,poput gurmana koji traži složenije umake uz svojajela. Pogledao sam u predsoblje, prazno poput ćeli-je, odvratne zelene boje, pa pomislih: željela je daimam drugu priliku i eto je - prazan život, bez miri-sa, antiseptičan, zatvorski život. I optuživao sam jeza to kao da su njene molitve zaista izazvale tu pro-

mjenu. Što sam ti učinio da si me morala osuditi naživot? Nove stube i ograda škripale su sve do gore.Nikad se nije njima penjala. Čak su i kućni poprav-ci bili dio procesa zaboravljanja. Kad se sve mije-nja, potreban je Bog izvan vremena koji ne zaborav-lja. Jesam li još volio ili sam samo žalio ljubav?

Ušao sam u sobu, a na mom pisaćem stolu ležaloje pismo od Sare.

Bila je mrtva više od dvadeset i četiri sata, a jošdulje bez svijesti. Zašto je pismo trebalo tako dugoda prijeđe preko komada tratine? Tada sam vidio daje napisala pogrešan kućni broj, pa se opet iskopalomalo stare gorčine. Prije dvije godine ne bi zabora-vila moj broj.

Obuzela me takva bol pri pomisli da ću čitati njenrukopis da sam pismo gotovo primakao plinskoj pe-ći, ali je radoznalost bila jača od boli. Bilo je napisa-no olovkom, vjerojatno zato što je pisala u krevetu.

»Najdraži Maurice« — pisala je, »željela sam ti pi-sati one noći kad si otišao, ali sam se prilično slaboosjećala, a Henry se mnogo brinuo oko mene. Pišemti umjesto da telefoniram. Ne mogu ti telefoniratijer bih mogla čuti tvoj pomalo smušeni glas kad bihti rekla da neću poći s tobom. Jer ja zbilja neću otićis tobom, Maurice, najdraži Maurice. Volim te, ali vi-še te neću vidjeti. Ne znam kako ću živjeti u toj pat-nji i čežnji i cijelo vrijeme molim se Bogu da ne bu-de prema meni nesmiljen i neka me ne ostavi na ži-votu. Dragi Maurice, ja želim imati i jedno i drugo,kao svaki drugi čovjek. Dva dana prije nego si menazvao otišla sam jednom svećeniku i rekla mu daželim postati katolkinja. Ispripovijedala sam mu osvom obećanju i o tebi. Rekla sam mu da zapravo vi-še nisam udana za Henrvja. Ne spavamo zajedno —

190 191

od prve godine provedene s tobom. A to zapravo i ni-je bio brak, rekla sam; matični ured ne možeš na-zvati vjenčanjem. Pitala sam mogu li postati katol-kinja i udati se za tebe? Znam da se ti ne bi protivioda prođeš taj obred. Svaki put kad sam mu postavi-la neko pitanje, imala sam mnogo nade; upravo kaoda sam otvarala kapke na prozorima nove kuće itražila vidik, a svaki prozor je jednostavno gledao uprazan zid. Ne, ne, ne — govorio je on; ja se ne mo-gu udati za tebe, ne mogu se više s tobom sastajati,ako postanem katolkinja. Pomislila sam: dovraga sasvima njima i izišla sam iz sobe u kojoj sam ga po-sjetila i zalupila vratima da pokažem što mislim osvećenicima. Oni su se postavili između nas i Boga,pomislila sam; Bog ima više milosrđa. Tada samizišla iz crkve i ugledala raspelo koje tamo stoji i po-mislila: naravno, On ima milosrđa, samo što je toneko čudno milosrđe, koje kadšto izgleda kao kaz-na. Maurice, moj najdraži, osjećam neku podmukluglavobolju, kao da ću umrijeti. Bar da nisam takojaka kao konj. Ne želim živjeti bez tebe, i znam daću te jednog dana sresti na Commonu, ali tada bašneću mariti ni za Henrvja ni za Boga ni za što dru-go. Ali kakve mi koristi, Maurice? Vjerujem da po-stoji Bog — vjerujem u svu tu vreću smicalica i ne-ma ničega u što ne vjerujem; oni bi mogli rastavitiTrojstvo na bezbroj dijelova, i ja bih vjerovala. Mo-gli bi iskopati zapise koji bi dokazivali da je Pilatizmislio Krista kako bi bio unaprijeđen, a ja bih i uto vjerovala. Zaražena sam vjerom kao nekom bo-lešću. Zavoljela sam vjeru kao da sam se u nju za-ljubila. Nikad prije nisam voljela kao što tebe volimi nikad nisam ni u što vjerovala kao što sada vjeru-jem. Sigurna sam. Prije nikad nisam ni u što bila si-

gurna. Kad si se pojavio na vratima krvav u licu, po-stala sam sigurna. Jednom za svagda. Premda to ta-da nisam znala. Borila sam se protiv vjere dulje ne-go što sam se borila protiv ljubavi, ali izgubila sambitku potpuno.«

»Maurice, dragi, nemoj se ljutiti. Žali za mnom,ali se nemoj ljutiti. Ja sam varalica i lažljivka, aliovo nije ni varanje ni laž. Mislila sam da sam sigur-na u sebe i da znam što je pravo a što krivo, a ti sime naučio da ne budem sigurna. Ti si uklonio svemoje laži i varanje same sebe, kao što se počisti kršsa ceste da bi netko nesmetano prošao tim putem.Netko važan, i sada je On došao, ali ti si mu samočistio put. Kad pišeš pokušavaš biti točan, a naučiosi me da i ja tražim istinu, i upozorio si me kad ni-sam govorila istinu. Zar zaista tako misliš, rekao bi,ili samo smatraš da tako misliš? Eto vidiš, svemu siti kriv, Maurice, svemu si ti kriv. Molim se Bogu dame ne ostavi ovako na životu.«

To je bilo sve. Bila je majstor da joj se molitve us-lišaju prije nego ih izgovori, jer nije li počela umiratione noći kad je izišla na kišu i našla me s Henry-jem? Da sam pisao roman, mogao sam ga tu završi-ti; roman — tako mislim — negdje mora svršiti. Alipočinjem vjerovati da je moj realizam cijelo to vrije-me bio na krivom putu, jer kao da se u životu nikadništa ne završava. Kemičari tvrde da se materija ni-kad ne može potpuno uništiti, a matematičari kažuda čovjek kad prelazi sobu, svaki korak smanji napolovicu, nikad neće stići do suprotnog zida. Pa ka-kav li bih ja bio optimist da sam i pomislio da se ovapriča ovdje završava. Uza sve to, poželio sam, kao iŠarah, da nisam tako jak kao konj.

192 193

2.

Zakasnio sam na sprovod. Otišao sam u grad dase sastanem s čovjekom po imenu Waterbury, kojije namjeravao u jednom od malih časopisa napisatičlanak o mom radu. Bacio sam novčić uvis hoću li sesastati s njim ili ne. Vrlo dobro sam poznavao pom-pozne fraze u njegovu članku, pa prikrivena znače-nja koja će njegov članak otkriti, a kojih nisam uop-će bio svjestan, i pogrešaka kojih sam bio sit da se snjima suočim. Na kraju će me pokroviteljski staviti— vjerojatno nešto iznad Maughama, jer je Maug-ham popularan, a ja još nisam počinio taj zločin —još ne; ali premda sam zadržao malo ekskluzivnostineuspješnog pisca, mali časopisi, kao mudri detekti-vi, mogu nanjušiti da je popularnost na vidiku.

Zašto sam se uopće mučio da bacim novčić uvis?Nisam se želio sastati s Waterburyjem, a svakakonisam želio da piše o meni. Jer sad je prestalo mojezanimanje za posao; nitko me ne može mnogo obra-dovati hvalom niti me uvrijediti pokudom. Kad sampočeo pisati roman o državnom službeniku još sambio zainteresiran, ali kad me je Šarah ostavila, ot-krio sam kakav je moj posao: tako nedužna droga,

poput cigarete, da proguram tjedne i godine. Ako segasimo smrću kao što pokušavam vjerovati, zar imaviše svrhe da čovjek za sobom ostavi nekoliko knji-ga, umjesto bočica, odjeće ili jeftinog nakita? A akoŠarah ima pravo, kako li je nevažna sva važnostumjetnosti. Bacio sam uvis novčić, mislim, jedno-stavno zbog osamljenosti. Nisam imao što da radimprije sprovoda; htio sam se samo ohrabriti čašom,dvije pića. Čovjek može prestati obazirati se na svojrad, ali se nikad ne smije prestati obazirati na kon-vencije, a muškarcu ne smiju popustiti živci na jav-nom mjestu.

Waterbury je čekao u malom baru u ulici koja vo-di od Tottenham Court Roada. Nosio je crne hlačeod rebrasta baršuna i pušio jeftine cigarete; poveoje djevojku koja je bila mnogo viša i zgodnija odnjega, nosila istu vrst hlača i pušila iste cigarete. Bi-la je vrlo mlada, a ime joj je bilo Sylvia. Vidjelo seda je na dugom tečaju studija što ga je tek počelas Waterburyjem — bila je u fazi imitiranja svogaučitelja. Pitao sam se gdje će završiti s tim pogledi-ma, s tim živahnim dobroćudnim očima i zlatnomkosom. Hoće li se za deset godina uopće sjećati Wa-terburyja i bara pokraj Tottenham Court Roada? Bi-lo mi ga je žao. Sad je bio tako ponosan, tako se pre-ma nama oboma ponašao pokroviteljski, ali je biona strani koja gubi. Pa, pomislih, uhvativši njen po-gled preko svoje čaše, dok je on izricao neku osobitoidiotsku primjedbu o tijeku svijesti, čak sam mu je isad mogao oteti. Njegovi su članci bili uvezani u pa-pir, a moje knjige u platno. Znala je da od mene mo-že više naučiti. A ipak, jadnik, imao je hrabrosti daje ignorira kad bi povremeno stavila neku jedno-stavnu, ljudsku neinteligentnu primjedbu. Htio sam

194 195

ga opomenuti na praznu budućnost, ali umjestotoga popio sam još jednu čašu, pa rekoh: — Nemogu dugo ostati. Moram stići na pokop u GoldersGreenu.

— Pokop u Golders Greenu! — uzviknu Water-bury. — Tipično za osobe iz vaših romana. Morao jebiti Golders Green, zar ne?

— Nisam ja izabrao to mjesto.— Život oponaša umjetnost.— Neki prijatelj? — upita Svlvia suosjećajno,

a Waterbury se zagleda u nju zbog te njene primjedbe, bez veze s prethodnim predmetom razgovora.

— Da.Primijetio sam da ona razmišlja — muškarac? —

žena? — kakav prijatelj? i to mi je godilo. Jer samza nju bio ljudsko biće, a ne pisac: čovjek čiji su pri-jatelji umirali i koji je išao na njihove pogrebe, kojije osjećao radost i bol, kojemu bi možda čak utjehabila potrebna, a ne samo vješt pisac čija djela uživa-ju možda veću simpatiju nego gospodina Maugha-ma, premda ga naravno ne možemo svrstati tako vi-soko kao ...

— Što mislite o Forsteru? — zapita Waterbury.— Forster? Oh, oprostite. Upravo sam razmišljao

koliko vremena mi treba do Golders Greena.— Morate računati dobrih četrdeset minuta —

reče Sylvia. — Morate čekati na vlak za Edgware.— O Forsteru — ponovi Waterbury razdražljivo.— Od stanice morate autobusom — reče Svlvia.— Zaista, Svlvia, Bendrix nije došao ovamo da

razgovara o tome kako će stići u Golders Green.— Oprosti, Peter, samo sam mislila . . .— Prvo ispeci, pa reci, Svlvia — reče Waterbury.

—A sad, možemo li se vratiti na Forstera?— Moramo li? — upitah.— Bilo bi zanimljivo, jer pripadate tako različi

tim školama . . .— Pripada li on nekoj školi? Čak nisam znao da

i ja pripadam nekoj školi. Pišete li udžbenik?Svlvia se osmjehnu, a ja primijetih njen osmijeh.

Znao sam da će on od toga trenutka oštro nabru-siti oružje svog zanata, ali bilo mi je svejedno.Ravnodušnost i oholost su vrlo slične, a on je vje-rojatno mislio da sam ja ohol. Rekoh: — Zaistamoram otići.

— Ta ovdje smo samo pet minuta. Zaista je važno da taj članak bude dobar.

— Meni je zaista važno da ne zakasnim u Golders Green.

— Ne razumijem zašto.Svlvia reče: — I ja idem do Hampsteada. Pokazat

ću vam put.— Nisi mi o tome rekla ni riječi — reče Waterbu-

ry sumnjičavo.— Znaš da svake srijede posjećujem svoju

majku.— Danas je utorak.— Onda ne moram ići sutra.— To je vrlo lijepo od vas — rekoh. — Bit će mi

ugodno vaše društvo.— U jednom od vaših romana služili ste se tije

kom svijesti — reče Waterbury u očajničkoj žurbi.— Zašto ste taj način napustili?

— Oh, ne znam. Zašto čovjek promijeni stan?— Jeste li to smatrali neuspjehom?— Tako smatram sve svoje knjige. Pa zbogom,

Waterbury.

196197

— Poslat ću vam otisak članka — reče on kao dase prijeti.

— Hvala.— Nemoj kasno, Svlvia. Bartok je na trećem pro

gramu u šest i pol.Zajedno smo izašli u ruševine Tottenham Court

Roada. Rekoh: — Hvala vam što ste prekinuli sa-stanak.

— Oh, znala sam da želite otići — reče ona.— Kako vara je prezime?— Black.— Svlvia Black* — rekoh — to je dobra kombina

cija. Gotovo predobra.— Je li bio dobar prijatelj?— Da.— Žena?— Da.— Žao mi je — reče ona. Imao sam dojam da

to iskreno kaže. Imala je mnogo toga da nauči štose tiče knjiga i glazbe, i kako da se odijeva i razgovara, ali nikad je neće trebati učiti čovjekoljublju.Sišla je sa mnom u prenatrpanu podzemnu željeznicu i stajali smo jedno uz drugo držeći se za kožnatedržače. Osjećajući je pripijenu uza me, podsjetiosam se želje. Hoće li to sad uvijek biti tako? Ne želja, već samo sjećanje na želju. U Goodge Streetuokrenula se da propusti novog putnika, a ja samosjetio njeno bedro na svojoj nozi kao neštočega je čovjek svjestan da se dogodilo prije mnogovremena.

— Ovo je prvi pogreb kojemu prisustvujem — rekoh samo da povedem razgovor.

— Onda su vam majka i otac živi?— Otac mi je živ. Majka mi je umrla dok sam bio

na školovanju. Htio sam uzeti nekoliko dana dopusta, ali moj otac je držao da bi me to uzrujalo tako dame se to nije dojmilo. Samo su me one večeri kad jestigla vijest oslobodili učenja.

— Ne bih voljela da me spale — reče ona.— Više volite crve?— Da, više bih voljela crve.Glave su nam bile tako blizu da smo mogli razgo-

varati a da ne podižemo glas, ali zbog stiske nismose mogli gledati. Rekoh: — Meni bi bilo sasvim sve-jedno — i odmah se upitah zašto li sam slagao, jerje bilo važno, mora da je bilo važno, jer ja sam nakraju nagovorio Henrvja da je ne pokopa.

Black = crn (Piev.)

198 199

3.

Jučer poslije podne Henrv se pokolebao. Telefoni-

rao mi je i molio me da dođem. Čudno kako smo se

zbližili otkako je nestalo Sare. Ovisio je sada o meni

isto onoliko koliko je prije ovisio o Sari — bio sam

domaćin u kući. Čak sam sebi prisvajao pravo da se

upitam hoće li me on zamoliti da se preselim k nje-

mu kući kad prođe pogreb, i kakav bih mu dao odgo-

vor. Što se tiče želje da zaboravim Saru, bilo je sve-

jedno u kojoj sam kući. Šarah je pripadala i jednoj i

drugoj.

Kad sam stigao, on je još uvijek bio omamljen li-

jekovima. Inače bih imao s njim više muke. Neki

svećenik ukočeno je sjedio na rubu naslonjača u

njegovoj radnoj sobi — čovjek zlovoljna upala lica,

vjerojatno jedan od redemptorista, koji nedjeljama

servira priče o paklu u onoj mračnoj crkvi u kojoj

sam posljednji put vidio Saru. Vjerojatno se ispočet-

ka protivio Henrvju i to mi je pomoglo.

— Ovo je gospodin Bendrix, pisac — reče Henrv.

— Otac Crompton. Bendrix je bio vrlo dobar prija-

telj moje supruge. — Imao sam dojam da to otac

Crompton već zna. Nos mu se objesio niz lice poput

potpornja, a ja pomislih: — Možda je baš taj čovjek

pred Sarom zalupio vrata nade.

— Dobar dan — reče otac Crompton tako zlovolj

no, da sam osjetio da nije daleko od toga da me pro-

kune u deseto koljeno.

— Gospodin Bendrix mi je vrlo mnogo pomogao

oko pogreba — objasni Henrv.

— Da sam znao vrlo rado bih za vas sve poduzeo.

Nekoć sam mrzio Henrvja. Sad mi se moja

mržnja činila bezvrijednom. Henrv je bio žrtva isto

tako kao što sam i ja bio žrtva, a pobjednik je bio taj

grozni čovjek sa smiješnim ovratnikom. Rekoh: —

To sigurno ne biste mogli učiniti. Vi ne odobravate

spaljivanje.

— Mogao sam urediti katolički pogreb.

— Ona nije bila katolkinja.

— Izrazila je želju da to postane.

— Je li to dovoljno da postane katolkinja?

Otac Crompton je iznio jednu formulu. Položio ju

je pred nas kao neku novčanicu. — Mi priznajemo

želju za krštenjem. — Novčanica je ležala tamo iz-

među nas očekujući da je netko podigne. Nitko nije

posegnuo. Otac Crompton nastavi: — Još ima vre-

mena da otkažete svoje aranžmane. — Pa ponovi: —

Sve ću za vas urediti — i to tonom upozorenja kao

da se obraća Lady Macbeth i obećava joj neki bolji

postupak da namiriše svoje ruke, nego što su to

miomirisi iz Arabije.

Henrv reče iznenada: — Je li to zbilja jako važno?

Naravno, ja nisam katolik, oče, ali ne razumijem . . .

— Ona bi bila sretnija . . .

— Ali zašto?

— Crkva daje povlastice, gospodine Miles, a ne

samo odgovornosti. Za naše mrtve služe se posebne

200 201

mise. Redovno se čitaju molitve. Mi se sjećamo na-

ših mrtvih — doda on, a ja ljutito pomislih: kako ih

se to sjećaš? Tvoje su teorije u redu. Propovijedaš

važnost pojedinca. Naša kosa je sva izbrojena, ka-

žeš, ali ja osjećam njenu kosu na dlanu svoje ruke;

sjećam se finih pahuljica na završetku njene hrpte-

njače dok je potrbuške ležala na mom krevetu. I mi

se sjećamo naših mrtvih, ali na svoj način.

Promatrajući Henrvja kako postaje neodlučan,

smjelo slagah: — Mi apsolutno nemamo razloga da

vjerujemo da bi ona postala katolkinja.

Henry poče: — Naravno bolničarka je rekla — ali

ga prekinuh: — Na kraju bila je u bunilu.

Otac Crompton reče: — Nikada ne bih mogao ni

sanjati da vam se namećem, gospodine Miles, bez

nekoga ozbiljnog razloga.

— Dobio sam pismo od gospođe Miles tjedan da

na prije njene smrti — rekoh mu. — Kad ste je vi

posljednji put vidjeli?

— Otprilike u isto vrijeme. Prije pet-šest dana.

— Čini mi se vrlo čudno što taj predmet čak nije

ni napomenula u svom pismu.

— Možda vi, gospodine . . . gospodine Bendrix, ni

ste uživali njeno povjerenje.

— Možda vi, oče, prenaglo stvarate i to pogrešne

zaključke. Ljude može zanimati vaša vjera, mogu

oni o toj vjeri postavljati pitanja, ali ne zato da bez

uvjetno postanu katolici. — Brzo sam nastavio Hen-

ryju: — Bilo bi apsurdno da sad sve promijenimo.

Upute su izdane. Pozvani su prijatelji. Šarah nikad

nije bila fanatik. Ona bi bila posljednja koja bi že

ljela neugodnosti zbog nekog hira. Napokon — tje

rao sam dalje, fiksirajući pogledom Henrvja — to će

biti savršen kršćanski obred. Makar Šarah nije ni

bila kršćanka. Mi nigdje o tome nismo vidjeli nika-

kav znak. Ali uvijek možemo ocu Cromptonu dati

novac za jednu misu.

— To nije potrebno. Jutros sam jednu odslužio.

— On pokrene ruke na krilu; bila je to prva promje

na u njegovoj ukočenosti. Činilo se kao da gledaš

kako se pomiče i naginje debeli zid nakon pada

bombe. — Svakako ću je danas spomenuti u misi —

reče on.

Henry reče s olakšanjem kao da je to riješilo

stvar. — Vrlo lijepo od vas, oče — i pomakne kutiju

za cigarete.

— Čini se čudno i drsko što vam to kažem, gospo

dine Miles, ali čini mi se da vi ne razumijete kako je

bila dobra vaša supruga.

— Ona mi je bila sve — reče Henry.

— Mnogi ljudi su je voljeli — rekoh.

Otac Crompton okrene pogled prema meni poput

školskog ravnatelja koji je čuo kako neki balavac iz

dna razreda dobacuje upadicu.

— Možda ne dovoljno — reče on.

— Pa — rekoh — da se vratimo na ono o čemu

smo raspravljali. Mislim da sad ne možemo promi

jeniti stvar, oče. To bi prouzročilo i mnogo govorka

nja. Tebi se ta naklapanja ne bi sviđala, zar ne,

Henry?

— Ne. Oh, ne.

— Izašao je oglas u The Timesu. Morali bismo tis

kati ispravak. Ljudi primjećuju takve stvari. Izazva

lo bi komentare. Napokon, ti nisi nepoznat, Henry.

Trebalo bi razaslati brzojave. Mnogi ljudi su već po

slali vijence u krematorij. Razumijete što mislim,

oče.

— Ne mogu reći da razumijem.

202 203

— Ono što vi tražite nije nerazumno.— Čini se da vi imate čudnu skalu vrijednosti,

gospodine Bendrix.— Ali vi sigurno ne vjerujete da spaljivanje

utječe na uskrsnuće tijela, oče?— Naravno da ne vjerujem. Već sam vam rekao

svoje razloge. Ako se oni gospodinu Milesu ne činedovoljno jakima, onda se tu više nema što reći. —On ustade sa stolca; kako je to bio ružan čovjek!Dok je sjedio, barem je odavao dojam snage, ali sumu noge bile prekratke za njegovo tijelo, a kad jeustao, začudio sam se kako je nizak. Činilo se kaoda je iznenada krenuo u daljinu.

Henry reče: — Da ste došli malo ranije, oče. Mo-lim vas, nemojte misliti . . .

— Ne mislim o vama ništa loše, gospodine Miles.— Možda o meni, oče? — upitah ga izazovno.— Oh, ne brinite, gospodine Bendrix. Makar što

učinili, to sad neće na nju djelovati.Ispovijedanje nauči čovjeka da prepozna mržnju.

On pruži ruku Henrvju, a meni okrene leđa. Želiosam mu reći: — O meni krivo sudite. Ja ne mrzimSaru. Griješite i prema Henrvju. On ju je pokvario,ne ja. Htio sam se obraniti: »Ja sam je volio«, a u is-povjedaonici sigurno nauče kako da prepoznajui taj osjećaj.

4.

— Iduća stanica je Hampstead — reče Svlvia.— Morate sići da posjetite svoju majku?— Mogla bih produljiti do Golders Greena da

vam pokažem put. Obično ne posjećujem majkuutorkom.

— To bi bilo dobro djelo — rekoh.— Mislim da morate uzeti taksi, ako želite stići

na vrijeme.— Čini mi se da zapravo nije grijeh ako propu

stim početak obreda.Ispratila me do izlaska iz stanice, a zatim se

htjela vratiti. Činilo mi se čudnim što se tolikotrudila. Nikad u sebi nisam vidio nikakve vrednotekoje bi neka žena voljela, a sada manje negoikad. Bol i razočaranje su poput mržnje. Čovjekpostane ružan od samožaljenja i gorčine. A kakoga također čine sebičnim. Nisam imao ništa dapružim Svlviji; ja nikad ne bih mogao biti jedanod njenih učitelja. Ali trebao sam njenu ljepotuda me podrži, jer sam se bojao idućih pola sata,bojao sam se lica koja će uhoditi moju osamlje-nost pokušavajući da otkriju po mom ponašanju

204 205

kakve su bile moje veze sa Sarom, tko je koganapustio.

— Ali ne mogu se pojaviti ovako obučena —pobunila se ona kad sam je zamolio da mi pravi društvo. Vidio sam kako joj je milo što sam želio da bude sa mnom. Znao sam da bih je odmah mogao oduzeti Waterburyju. Njegovo vrijeme je već isteklo.Ako hoću, on će slušati Bartoka sam.

— Stajat ćemo otraga — rekoh. — Vi možete bitistrana osoba koja okolo seta.

— One su barem crne — reče ona misleći na svoje hlače. U taksiju sam spustio svoju ruku na njenunogu kao neko obećanje, ali nisam imao namjeru daobećanje održim. Iz tornja krematorija se dizaodim, a voda je stajala u pol tuceta napola smrznutihbarica na pošljunčanim stazama. Mimo nas prošloje mnogo ljudi — s prethodne kremacije, pretpostavljam; imali su živahno veselo držanje ljudi kojisu napustili neku dosadnu zabavu i sada mogu »nastaviti«.

— Ovim putem — reče Svlvia.— Vi vrlo dobro poznajete ovo mjesto.— Tata je ovdje pokopan prije dvije godine.Kad smo stigli do kapelice, svi su se razilazili. Wa-

terburvjeva pitanja o tijeku svijesti baš su me pre-dugo zadržala. Osjetio sam čudan konvencionalnižalac boli što na kraju nisam vidio Sarin kraj i tupopomislih: — To je, dakle, bio njen dim što se vijaoiznad vrtova u predgrađu. Henry je izašao sam, savzaslijepljen od plača; plakao je i nije me vidio. Ni-kog drugog nisam poznao osim Sir Williama Malloc-ka koji je nosio cilindar. On me pogleda s negodova-njem i požuri dalje. Bilo je tu tucet muškaraca s iz-gledom državnih službenika. Je li tu bio Dunstan?

No to nije bilo tako važno. Neke supruge bile suu društvu svojih muževa. Barem su one bile zado-voljne obredom — to im se gotovo moglo pročitatina šeširima. Poslije Sarina nestanka sve su se osje-ćale sigurnijima.

— Žao mi je — reče Svlvia.— Nije vaša krivnja.Pomislih: Da smo je balzamirali, one nikad ne bi

bile sigurne. Čak bi i njeno mrtvo tijelo određivalomjerilo po kojemu bi se sudilo o drugim tijelima.

Prošao je Smvthe i brzo odgacao po baricamane govoreći ni s kim. Začuh kako neka žena reče: —Carterovi su nas pozvali za vikend desetog u mjese-cu.

— Želite li da odem? — upita Svlvia.— Ne, ne — rekoh — volio bih da ostanete.Prišao sam vratima kapelice i pogledao unutra.

Pristup do peći bio je na časak prazan, ali onda supočeli iznositi stare vijence i unositi nove. Neka sta-rica klečala je tu i molila se, što se nije podudaralos ovom situacijom; bila je kao neki glumac iz nekedruge predstave koga je iznenadilo dizanje zavjese.Neki poznati glas iza mene reče: — Drago mi je, ali itužno što vas vidim ovdje, gospodine, odakle semrtvi ne vraćaju.

— Došli ste, Parkis! — uzviknuh.— Vidio sam osmrtnicu u The Timesu, gospodine,

pa sam zamolio gospodina Savagea da mi da slobodan dan.

— Pratite li uvijek svoje ljude čak tako daleko?— Ona je bila vrlo fina gospođa — reče on prije

korno. — Jednom me je na ulici upitala za put neznajući dakako razlog zašto se tu nalazim. A nakoktel-partiji pružila mi je čašu serija.

206 207

— Južnoafričkog serija? — zapitah ga s mukom.— Ne bih znao reći, gospodine, ali način kako je

to uradila — oh, takvih kao što je ona bila nije bilomnogo. I moj sin također. . . Stalno pripovijedaonjoj.

— Kako vaš sin, Parkis?— Nije dobro, gospodine. Ima žestoke bolove

u želucu.— Jeste li bili kod liječnika?— Još ne, gospodine. Vjerujem da je najbolje

stvari prepustiti prirodi. Do neke granice.Ogledao sam se na te strane ljude koji su svi po-

znali Saru. Upitah: — Tko su ovi ljudi, Parkis?— Onu mladu djevojku ne poznam, gospodine.— Ona je došla sa mnom.— Oprostite. Onaj tamo dalje je Sir William Mal-

lock, gospodine.— Poznam ga.— Onaj gospodin što je upravo zaobišao baricu,

gospodine, šef je odjela u kojem radi gospodin Mi-les.

— Dunstan?— Tako mu je ime, gospodine.— Kako vi mnogo znate, Parkis.Mislio sam da je ljubomora posve mrtva; mislio

sam da bih bio spreman da je dijelim s mnoštvommuškaraca kad bi samo opet bila živa. Ali kad samugledao Dunstana u meni se na nekoliko sekundiprobudila stara mržnja. — Svlvia — viknuh kao dabi me Šarah mogla čuti — jeste li večeras kamo po-zvani na večeru?

— Obećala sam Peteru . ..— Peteru?— Waterburyju.

— Zaboravite ga.Jesi li tu, Šarah. Promatraš li me? Gledaj kako

mogu bez tebe. Nije to tako teško, rekao sam joj.Moja mržnja mogla je vjerovati u njeno preživlje-nje, samo moja ljubav je znala da ona više ne posto-ji, kao da je neka mrtva ptica.

Skupljao se novi pogreb, a žena pokraj ogradezbunjeno ustade ugledavši strane ljude kako ulaze.Umalo se nije našla na spaljivanju nekog drugog.

— Mislim da bih mu mogla telefonirati.Mržnja se prevukla preko predstojeće večeri kao

dosada. Opredijelio sam se. Bez ljubavi morat ću iz-voditi ljubavne pokrete. Osjećao sam krivnju prijenego sam počinio zločin — zločin što nedužnog uvla-čim u svoj labirint. Seksualni čin ne mora predstav-ljati ništa, ali kad čovjek dođe u moje godine ondanauči da se u svako doba može pokazati da možebiti sve. Ja sam bio zaštićen, ali tko zna na kakvebih mogao neuroze naići u tog djeteta? Na kraju ve-čeri ja bih nespretno vodio ljubav i sama moja ne-spretnost, čak moja impotencija, ako se pokaže dasam impotentan, mogla bi riješiti pitanje. Ili ćustručno voditi ljubav, pa bi je i moje iskustvo tako-đer moglo dovesti u nepriliku. Zaklinjao sam Saru:— Izvuci me iz ovoga, izvuci me, zbog nje, ne zbogmene.

Svlvia reče: — Mogla bih mu reći da mi je majkabolesna. — Bila je spremna lagati; bio je to kraj zaWaterburyja. Jadni Waterbury. S tom prvom lažitrebali smo postati sukrivci. Stajala je tamo u crnimhlačama između zaleđenih barica, a ja pomislih, daovdje može početi čitava duga budućnost. Zaklinjaosam Saru: »Izvuci me iz toga. Neću počinjati sve is-početka i nanijeti joj bol. Ja sam nesposoban za lju-

208209

bav. Osim prema tebi, prema tebi«. Ona sijeda stari -

ca krene prema meni, drobeći tanki led.

— Jeste li vi gospodin Bendrix? — upita ona.

— Jesam.

— Šarah mi je pripovijedala — reče ona, i dok je

oklijevala obuze me neka luda nada da ona ima da

mi preda neku poruku, da mrtvi mogu govoriti.

— Vi ste bili njen najbolji prijatelj — često mi je

pripovijedala.

— Bio sam jedan od njenih prijatelja.

— Ja sam njena majka. — Nisam se čak ni sjetio

je li njena majka živa. U ono vrijeme uvijek smo

imali tako mnogo toga da pripovijedamo tako da su

cijela područja naših života bila prazna poput ravne

novootkrivene zemljopisne karte koju je trebalo po

slije popuniti.

Ona reče: — Vi niste znali za mene, zar ne?

— Pa zapravo . . .

— Henry me nije volio. To je bilo prilično nezgod

no, pa sam se držala po strani. Govorila je mirno i

razborito, a ipak su joj suze tekle iz očiju kao same

od sebe. Muškarci i njihove supruge svi su se raziš

li; drugi su ljudi prolazili između nas troje i ulazili u

kapelu. Samo je Parkis oklijevao. Mislio je valjda

kako mi možda može biti na pomoći dajući mi dalj

nje obavijesti, ali se držao podalje, znajući, kako bih

rekao, svoje mjesto.

— Moram vas zamoliti za veliku uslugu — reče

Sarina majka. Pokušao sam se sjetiti njenog prezi

mena — Cameron, Chandler, počinjalo je sa C. —

Došla sam danas u takvoj žurbi iz Great Missende-

na . . . — ona obriše suze s očiju tako ravnodušno

kao da briše krpom za pranje posuđa. Bertram, sje

tih se, tako joj je ime, Bertram.

— Da, gospođo Bertram — rekoh.

— I zaboravila sam premjestiti novae u svoju

crnu torbicu.

— Mogu li vam nešto pomoći?

— Ako biste mi mogli posuditi jednu funtu, go

spodine Bendrix. Znate, treba da nešto večeram pri

je odlaska. U Great Missendenu rano zatvaraju lo

kale — i dok je govorila ponovno obriše oči. Nešto

me na njoj podsjećalo na Saru. Trijeznost u njenoj

boli, možda neka neodređenost. Nije li nekoć pre

često vrijeđala Henrvja? Rekoh: — Večerajte sa

mnom, rano.

— Ne bih vam htjela smetati.

— Volio sam Saru — rekoh.

— I ja sam je voljela.

Vratio sam se Svlviji i objasnio joj: — To je njena

majka. Moram je pozvati na večeru. Ispričavam se.

Mogu li vas nazvati da se dogovorimo za drugu

priliku?

— Naravno.

— Je li vaše ime u telefonskom imeniku?

— Waterbury je u imeniku — reče ona turobno.

— Idući tjedan.

— Bit će mi drago. — Ona mi pruži ruku i reče: —

Zbogom.

Vidio sam da ona zna da je to bio propu šten

trenutak koji se ne ponavlja. Hvala Bogu, to nije

bilo važno. Blago žaljenje i radoznalost dok ne

dođe do stanice podzemne željeznice i jedna lju-

tita riječ Waterburyju zbog Bartoka. Dok sam se

vraćao gospođi Bertram, opazio sam da govorim

opet Sari: »Vidiš, volim te. Ali ljubav se ne može

čuti tako uvjerl j ivo kao š to se može čuti

mržnju.«

210 211

Kad smo se približavali vratima krematorija, pri:

mijetio sam da je Parkis nestao. Nisam vidio kad je

otišao. Jamačno je shvatio da mi više nije potreban.

Gospođa Bertram i ja večerali smo u Isola

Belli. Nisam htio onamo gdje sam igda bio sa

Sarom, i naravno, odmah sam počeo uspoređivati

ovaj restoran sa svim ostalim restoranima ko je

smo zajedno posjećivali. Šarah i ja nikad nismo

pili chianti i sad me je način pijenja podsjetio

na tu činjenicu. Mogao sam baš naručiti naše

omiljelo crveno vino; i mislio sam na nju najviše

što je bilo moguće. Čak je ispunila i prazninu.

— Obred mi se nije sviđao — reče gospođa Ber

tram.

— Žao mi je.

— Bio je tako neljudski. Kao na tekućoj vrpci.

— Činilo mi se prikladno. Napokon bilo je i moli

tava.

— Onaj svećenik — tko je bio onaj svećenik?

— Nisam ga vidio.

— Govorio je o Velikom Svemu. Dugo ga nisam

razumjela. Mislila sam da kaže Veliki Sem. — Po

novno su joj suze počele kapati u juhu. Ona nastavi:

— Gotovo sam se nasmijala i Henry me vidio. Vidje

la sam da mi je to pripisao na teret.

— Ne slažete se s njim?

— On je vrlo podao čovjek — reče ona, pa obriše

suze ubrusom i počne žestoko zveckati žlicom po ju

hi miješajući rezance. — Jednom sam morala od

njega posuditi deset funti, jer sam došla u London

u namjeri da ostanem, a zaboravila torbicu. To se

svakome može dogoditi.

— Naravno da može.

I

— Uvijek se ponosim s tim što nikome na svijetu

ništa ne dugujem.

Njeno pripovijedanje podsjećalo je na sistem pod-

zemne željeznice; kretalo se u krugovima i zavoji-

ma. Uz kavu sam počeo primjećivati povratne stani-

ce: Henrvjeva podlost, njeno financijsko poštenje,

njena ljubav prema Sari, njeno nezadovoljstvo s po-

grebnim obredom, Veliko Sve — iz tih stanica neki

su vlakovi išli prema Henrvju.

— Bilo je tako smiješno — reče ona. — Nisam se

htjela smijati. Nitko nije volio Saru više od mene. —

Kako mi svi uvijek to isto tvrdimo i kako se ljutimo

kad to čujemo iz tuđih usta. — Ali Henry to nije htio

razumjeti. On je hladan čovjek.

Jako sam se trudio da promijenim tijek razgovo-

ra. — Ne znam kakav smo drukčiji obred mogli

izabrati.

— Šarah je bila katolkinja — reče ona. Uzela je

čašu i u jednom gutljaju ispila pol čaše vina.

— Glupost — rekoh.

— Oh — reče gospođa Bertram — ona to ni sama

nije znala.

Odjednom, neobjašnjivo, osjetio sam strah poput

čovjeka koji je počinio takozvani savršeni zločin, pa

promatra prve neočekivane pukotine u zidu svoje

obmane. Kako duboko zadire ta pukotina? Može li

se na vrijeme zatrpati?

— Ništa ne razumijem što govorite.

— Zar vam Šarah nikad nije rekla da sam nekoć

bila katolkinja?

— Nije.

— Nisam bila neka naročita katolkinja. Znate,

moj muž je mrzio sve to. Ja sam bila njegova treća

žena, i prve godine, kad bih se naljutila na njega,

212 213

znala bih mu reći da nismo propisno vjenčani. Bio

je opak čovjek — doda ona mehanički.

— Ako ste vi katolkinja, to ne znači da je i Šarah.

Ona otpije još jedan gutljaj vina i reče: — To još

nikad ni živoj duši nisam rekla. Mislim da sam malo

pripita. Mislite li da sam pripita, gospodine Ben-

drix?

— Naravno da niste. Želite li još vina?

Dok smo čekali vino kušala je prebaciti razgovor,

ali sam je nepopustljivo vraćao natrag. — Što ste

s tim htjeli reći — Šarah je bila katolkinja?

— Obećajte da nećete reći Henrvju.

— Obećajem.

— Neko vrijeme bili smo u Normandiji. Šarah

je tek navršila dvije godine. Moj muž je običavao

ići u Deauville. Tako je on govorio, ali sam znala da

posjećuje svoju prvu ženu. Jako sam se razljutila.

Šarah i ja pošle smo u šetnju duž pješčane obale.

Šarah je stalno htjela sjesti, a ja sam joj dopustila

da se malo odmori pa smo se opet još malo šetale.

Rekla sam: — »Šarah, ovo je tajna između tebe i

mene.« Već tada je znala čuvati tajnu — ako je htje

la. Bojala sam se da vam to ispripovijedam, ali to je

bila dobra osveta, zar ne?

— Osveta? Ne razumijem vas dobro, gospođo

Bertram.

— Mom mužu, naravno. Nije to bilo samo

zbog njegove prve žene. Rekla sam vam da mi

nije dopuštao da budem katolkinja? Oh, nastale

bi takve scene kad sam kušala poći na misu, pa

sam pomislila: Šarah će postati katolkinja, a on

neće znati i ja mu neću reći, osim ako se stvarno

razljutim.

— I rekli ste mu?

— Godinu dana poslije toga otišao je i ostavio

me.

— Tako ste opet mogli biti katolkinja?

— Oh, pa nisam mnogo vjerovala, znate. A tada

sam se udala za Židova; i on je bio težak. Kažu da su

Židovi vrlo plemeniti. Ne vjerujte. Oh, ovaj je bio

opak čovjek.

— Ali što se dogodilo na obali?

— Ništa se, naravno, nije dogodilo na obali. Htje

la sam samo reći da smo se tim putem šetale. Osta

vila sam Saru pred vratima i ušla da nađem sveće

nika. Morala sam mu malo slagati — nedužne laži

— da bih mu objasnila stvar. Mogla sam sve svaliti

na svog muža. Rekla sam da je prije vjenčanja obe

ćao, a poslije prekršio obećanje. Mnogo je pomoglo

što nisam znala dobro francuski. Kad čovjek ne zna

prave riječi sve zvuči strašno istinito. Uostalom, on

je to odmah učinio, a mi smo poslije objeda uhvatile

autobus da se vratimo.

— Što je učinio?

— Krstio je na katoličku vjeru.

— Je li to sve? — upitah s olakšanjem.

— Pa to je sakrament — bar tako kažu.

— Najprije sam pomislio da ste rekli da je Šarah

bila prava katolkinja.

— Pa, znate, bila je, samo to nije znala. Željela

bih da ju je Henry propisno pokopao — reče gospođa

Bertram, a groteskne suze ponovno počeše kapati.

— Ne možete ga kriviti kad čak ni Šarah nije

znala.

— Uvijek sam željela da je se to »primi«. Kao

cijepljenje.

— Čini mi se da se kod vas baš nije jako »primi

lo« — nisam se mogao suzdržati da to ne kažem, ali

214 215

ona se nije uvrijedila. — Oh — reče ona — imalasam mnogo iskušenja u svom životu. Nadam se daće na kraju sve biti dobro. Šarah je bila vrlo strplji-va sa mnom. Bila je dobra djevojka. Nitko je nijebolje razumio od mene. — Popila je još malo vina,pa reče: — Da ste je bar vi dobro poznavali. Eto, daje bila odgojena kako treba, da se ja nisam udala zatako nemoguće muškarce, iskreno vjerujem da jemogla postati svetica.

— Ali se jednostavno nije primilo — rekoh suro-vo i doviknuh konobaru neka donese račun. Na leđi-ma sam osjetio kao da me je uhvatio vjetar od letaonih sivih gusaka što lete iznad naših budućih gro-bova, ili sam se nahladio u ledenom perivoju Samoda je to smrtonosna nahlada kao što je bila u Sare.

Nije se primilo, ponavljao sam sam sebi cijelimputem kući u podzemnoj željeznici, pošto sam osta-vio gospođu Bertram kod Marvlebonea i posudio jojjoš tri funte »jer je sutra srijeda i ja moram biti kodkuće zbog dvorkinje«. Jadna Šarah, ono što se »pri-milo« to je bio taj niz muževa i očuha. Njena majkaju je uspješno naučila da jedan muškarac nije dovo-ljan za cijeli život, ali ona sama je prozrela lažnerazloge udaja svoje majke. Kad se udala za Henry-ja, udala se za cijeli život; to sam u očaju spoznao.

Ali ta mudrost nema veze s onim podmuklim ob-redom blizu obale. Nisi se Ti »primio«, rekao samBogu, u koga nisam vjerovao, tom imaginarnom Bo-gu za koga je Šarah mislila da mi je spasio život(može li se zamisliti: u koju svrhu?) i koji je u svomnepostojanju uništio jedinu duboku sreću koju samigda doživio. O, ne, nisi se Ti primio, jer to bi bilamagija, a ja u magiju vjerujem još manje nego štovjerujem u Tebe. Magija je Tvoj križ, Tvoje us-

krsnuće tijela, Tvoja sveta katolička Crkva, Tvojazajednica svetaca.

Ležao sam na leđima i promatrao kako se sjenedrveća Commona prepliću na mom stropu. To je sa-mo slučajnost, pomislih, užasna slučajnost koja juje na kraju gotovo vratila Tebi. Ne može se s malovode i jednom molitvom za cijeli život obilježiti dvo-godišnje dijete. Kad bih u to vjerovao, vjerovao bihu Tijelo i Krv. Nije bila Tvoja sve ove godine, bila jemoja. Ti si na kraju pobijedio. Nije potrebno da mena to podsjećaš, ali ona me nije varala s Tobom, dokje ovdje ležala sa mnom, na ovom krevetu s ovimjastukom pod križima. Dok je spavala, ja sam bio snjom, ne Ti. Ja sam je uzimao, ne Ti.

Sva su se svjetla pogasila i tama pala preko kre-veta, a ja sam sanjao da sam na sajmu s puškom uruci. Pucao sam u boce koje su se činile kao da sunapravljene od stakla, ali moja tanad odskakala jeod boca kao da su bile presvučene čelikom. Pucaosam i pucao i ni jednu nisam mogao razbiti. U petujutro sam se probudio s istom mišlju u glavi: tije-kom onih godina ti si bila moja, a ne Njegova.

216 217

5.

Kad sam pomislio da bi me možda Henry mogao

pozvati da živim s njim u njegovoj kući, bila je to

moja sablasna šala. Nisam zapravo očekivao tu po-

nudu, a kad ju je iznio bio sam iznenađen. Čak i nje-

gov posjet tjedan dana nakon pogreba bio je iznena-

đenje; još nikad nije bio u mojoj kući. Sumnjam da

se igda približio mnogo bliže južnoj strani Commo-

na nego li one noći kad sam ga po kiši sreo na Com-

monu. Čuo sam da netko zvoni i pogledao kroz pro-

zor, jer nisam želio nikakvih posjetilaca; pomislio

sam da bi to mogao biti Waterbury i Svlvija. Svje-

tiljka pokraj platane išarala je Henrvjev crni šešir.

Sišao sam niza stube i otvorio vrata. — Slučajno

ovuda prolazim — lagao je Henry.

— Uđi.

Stajao je i nespretno oklijevao dok sam vadio piće

iz ormarića. On reče: — Čini mi se da te zanima ge-

neral Gordon.

— Traže da napišem biografiju.

— Hoćeš li je napisati?

— Mislim da hoću. Sada mi se baš ne radi.

— Ni meni se ne radi — reče Henry.

218 i

— Zasijeda li još Kraljevska komisija?

— Da.

— To ti daje mogućnost da o nečem razmišljaš.

— Zbilja? Da, mislim da je tako. Do prekida za

objed.

— Uostalom, to je važan posao. Izvoli svoj sherry.

— To nije ni živoj duši od koristi.

Kako je dugačak put prevalio Henry od one samo-

dopadne fotografije u »Tatleru« koja me je onako na-

ljutila. Dao sam povećati Sarinu fotografiju s obične

amaterske fotografije, pa sada leži preokrenuta na

mom pisaćem stolu. On je prevrne. — Sjećam se kad

sam je fotografirao — reče on. Šarah mi je rekla da

ju je fotografirala jedna njezina prijateljica. Pretpos-

tavljam da je lagala da bi poštedjela moje osjećaje.

Na slici se činila mlađa i sretnija, ali ne i ljepša nego

u godinama kad sam je ja upoznao. Želio bih da sam

joj ja mogao pridonijeti da tako izgleda, ali sudbina

je ljubavnika da promatra kako se nesreća poput

sadre stvrdnjava oko njegove ljubavnice.

Henry reče: — Pravio sam budalu od sebe da bih

je natjerao da se nasmiješi. Je li general Gordon za-

nimljiva ličnost?

— Na neki način jest.

— Ovih dana čudno se osjećam u kući. Kušam što

je više moguće da ne ulazim u kuću. Pretpostavljam

da nisi slobodan da večeramo u klubu? — reče Hen-

ry-— Imam mnogo posla koji moram dovršiti.

On se ogleda po mojoj sobi i reče: — Ovdje nemaš

mnogo mjesta za svoje knjige.

— Nemam. Neke moram držati pod krevetom.

On podiže časopis što mi ga je poslao Waterbury

prije intervjua da mi pokaže primjerak svog rada i

219

reče: — U mojoj kući ima mjesta. Zapravo bi mogaoimati vlastiti stan. — Bio sam previše zapanjen dabih mogao odgovoriti. On žurno nastavi, prevrćućistranice časopisa kao da ga u stvari ne zanima nje-gov prijedlog. — Razmisli. Ne moraš sada odlučiti.

— To je vrlo lijepo od tebe, Henry.— Ti bi meni učinio uslugu, Bendrix.Pomislih: zašto ne? Smatraju da pisci nisu nekon-

vencionalni. Zar sam ja konvencionalniji od nekogvišeg državnog službenika?

— Noćas sam sanjao — reče Henry — o svimanama.

— Zaista?— Mnogo toga se ne sjećam. Zajedno smo pili. Bi

li smo sretni. Kad sam se probudio mislio sam da nije mrtva.

— Ja o njoj sada ne sanjam.— Želio bih da smo pustili onog svećenika da radi

kako želi.— To bi bilo apsurdno, Henry. Ona nije bila ništa

veća katolkinja od tebe ili mene.— Vjeruješ li u zagrobni život, Bendrix?— Ako misliš osobni život poslije smrti — ne.— Ne može se pobiti, Bendrix.— Nemoguće je bilo što pobiti. Pišem, recimo,

roman, pa kako možeš dokazati da se opisani događaji nikad nisu dogodili, da ličnosti nisu stvarne? Slušaj. Danas sam na Commonu sreo čovjekasa tri noge.

— Užas — reče Henry ozbiljno. Izrod?— I bile su pokrivene ribljim ljuskama.— Šališ se.— Ali dokaži mi da se šalim, Henry. Ti ništa više

ne možeš pobiti moju priču, kao što ja ne mogu pobi-

ti postojanje Boga. Ja jednostavno znam da je onlaž, isto kao što ti znaš da je moja priča lažna.

— Naravno, postoje dokazi.— Oh, mogao bih i ja izmisliti filozofski dokaz za

svoju priču, rekao bih, zasnovan na Aristotelu.Henry naglo vrati razgovor na svoju prethodnu te-

mu. — Ako dođeš i stanuješ u mene, možeš nešto iuštedjeti. Šarah je uvijek govorila da tvoje knjigenemaju onaj uspjeh koji zaslužuju.

— Oh, sjena uspjeha pala je na njih. — Pomisliosam na Waterburyjev članak. Rekoh: — Naiđe trenutak kad možeš čuti kako popularni kritičari zama-ču pera za pisanje hvalospjeva čak prije nego li jeiduća knjiga napisana. To je samo pitanje vremena.— Govorio sam, jer se još nisam odlučio.

Henry reče: — Nema više gorčine, zar ne, Ben-drix? Naljutio sam se na tebe u tvom klubu — zbogonog čovjeka. Ali zar je to sad uopće važno?

— Pogriješio sam. On je bio samo neki suludi ras-paljivački racionalist koji ju je zainteresirao sa svojim teorijama. Zaboravi to, Henry.

— Ona je bila dobra, Bendrix. Ljudi pripovijedaju, ali ona je bila dobra. Nije bila njena krivnja da jeja nisam mogao . . . pa . . . voljeti kako treba. Znašda sam strašno razborit i oprezan. Nisam od onevrsti koja može biti ljubavnik. Ona je željela nekogakao što si ti.

— Ostavila je i mene. Otišla, Henry.— Znaš li da sam jednoć pročitao jednu tvoju

knjigu; Šarah me natjerala. Opisao si kuću posliježenine smrti.

— »Častohlepan domaćin.«— To je bio naslov. U ono vrijeme mi se činilo da

je sve u redu. Smatrao sam da je vrlo uvjerljiva, ali

220 221

si potpuno pogriješio, Bendrix. Opisivao si kako semužu kuća činila užasno prazna; hodao je sobama,pomicao stolce, pokušavajući stvoriti dojam kreta-nja kao da je još netko tamo. Kadšto bi si natočio pi-će u dvije čaše.

— Zaboravio sam. Zvuči pomalo književno.— To nekako ne pristaje, Bendrix. Muka je u

tome što se kuća ne čini prazna. Vidiš, u starovrijeme često sam se vraćao kući iz ureda, a onabi bila negdje vani — možda s tobom. Dozivaobih je, a ona ne bi odgovorila. Tada je kuća bilaprazna. Gotovo sam očekivao da neću naći ni pokućstva. Znaš da sam je na svoj način volio, Ben-drix. Posljednjih mjeseci, kad sam se vratio kućia nje nije bilo tamo, užasavao sam se da me čekapismo. »Dragi Henry« . . . znaš kako se to već pišeu romanima?

— Da.— Ali sad se kuća više nikad ne čini tako prazna.

Ne znam kako da to opišem. Zato što je više nema— uopće nije otišla. Znaš, nikad nije negdje drugdje.Ne objeduje ni s kim, nije s tobom u kinu. Nigdjeona ne može biti osim u svom domu.

— Ali gdje je njen dom? — upitah.— Oh, moraš mi oprostiti, Bendrix. Vrlo sam na

pet i umoran. Ne spavam dobro. Kako ne mogu razgovarati s njom, razgovaram o njoj; a to mogu jedinos tobom.

— Ona je imala mnogo prijatelja. Sir WilliamMallock, Dunstan . . .

— S njima ne mogu razgovarati o njoj. Kao ni sonim čovjekom, Parkisom.

— Parkis! — uzviknuh, zar je on zauvijek ušao unaše živote?

— Rekao mi je da je bio na njenoj koktel-partiji.Šarah je skupljala čudne ljude. Rekao je da ga i tipoznaš.

— Što je zaboga htio od tebe?— Rekao je da je ona bila vrlo ljubazna prema

njegovu sinu — sam Bog zna kada. Dječak je bolestan. Čini se da želi nešto njeno za uspomenu. Daosam mu jednu ili dvije njene stare dječje knjige. Bilo ih je mnogo u njenoj spavaonici i sve išarane olovkom. To je dobar način da ih se riješim. Čovjek ihjednostavno ne može poslati »Fovlesu«, zar ne? Nema ništa loše u tome da ih poklonim, zar ne?

— Ne. To je bio čovjek iz Savageove detektivskeagencije koga sam namjestio da je prati.

— Mili Bože, da sam to znao . . . Ali činilo mi seda ju je zaista volio.

— Parkis je čovječan — rekoh. — Njega je lakoganuti.

Ogledao sam se po svojoj sobi. Odakle Henry do-lazi, tamo neće biti ništa više od Sare, čak možda imanje, jer će ona tamo biti razvodnjena.

— Preselit ću se k tebi, Henry, ali mi moraš dopustiti da platim dio stanarine.

— Vrlo mi je milo, Bendrix. Ali ta kuća je slobodan posjed i ne plaćam ništa. Ali možeš platiti svojdio općinskog prireza.

— Uz tromjesečni otkaz kako bih mogao naći drugi stan za iznajmljivanje kad se budeš ponovno oženio.

Shvatio me je sasvim ozbiljno. — Nikad se više nebih želio oženiti. Nisam tip za brak. Sari sam nanioveliko zlo kad sam se njome oženio. To sada znam.

222 223

6.

I tako sam se preselio na sjevernu stranu Commo-na. Propala mi je stanarina za tjedan dana, jer jeHenry želio da se odmah preselim. Platio sam petfunti za kamion koji je prevezao moje knjige i odje-ću. Dobio sam gostinjsku sobu, a ostavu je Henrvpreuredio u moju radnu sobu. Gore na katu bila jekupaonica. Henrv se preselio u svoju dnevnu sobu, anjihova zajednička soba s hladnim bračnim kreveti-ma ostavljena je za goste, koji nikad nisu dolazili.Nakon nekoliko dana počeo sam razumijevati što jeHenrv mislio kad je rekao da kuća nikad nije praz-na. Radio sam u Britanskom muzeju do zatvaranja,a zatim se vratio i čekao Henrvja, pa smo običnoizišli da nešto popijemo u »Pontefract Arms«. Jednoćkad je Henrv otišao na neko savjetovanje u Bourne-mouth, pokupio sam neku djevojku i doveo je kući.Nije išlo. Znao sam to odmah; bio sam impotentan. Ida poštedim njene osjećaje rekao sam joj da samjednoj ženi, koju sam volio, obećao da to nikad nećučiniti ni s jednom drugom. Bila je vrlo zlatna i punarazumijevanja; prostitutke imaju veliko poštovanjeprema osjećajima. Taj put u duši nisam tražio ni-

I

kakve osvete, nego sam samo osjećao tugu što zauvi-jek napuštam nešto u čemu sam tako mnogo uživao.Poslije sam sanjao o Sari; bili smo opet ljubavnici umojoj staroj sobi na južnoj strani, ali i opet nije išlo,samo ovaj put zbog toga nisam bio tužan. Bili smosretni i nismo se žalili.

Nekoliko dana poslije otvorio sam ormar u svojojspavaonici i našao hrpu dječjih knjiga. Henrv je op-ljačkao ovaj ormar za Parkisova sina. Bilo je tu ne-koliko knjiga bajki Andrewa Langa s koricama u bo-ji, mnogo knjiga Beatrix Potters, »Djeca iz Nove Šu-me«, »Rugoba na Sjevernom polu«, i još nekolikostarijih knjiga za odraslu djecu — »Posljednja ek-spedicija Kapetana Scotta« i pjesme Thomasa Hoo-da. Ova posljednja bila je uvezana u kožu na školskinačin, s natpisom da je ta knjiga poklonjena SariBertram za napredak u algebri. Algebra! Kako sečovjek mijenja.

Te večeri nisam mogao raditi. Ležao sam na podumeđu knjigama i kušao otkriti barem nekoliko zna-čajki u praznim poljima Sarinog života. Kadšto lju-bavnik čezne da bude također otac i brat; ljubomo-ran je na godine koje nije podijelio s njom. »Rugobana Sjevernom polu« vjerojatno je jedna od Sarinihprvih knjiga jer je gotovo sva bila zaprljana kreda-ma šarenih boja, besmisleno, uništavajuće. U jednojod knjiga Beatrix Potters ime joj je bilo napisanoolovkom; jedno štampano slovo bilo je napisano na-opako. U knjizi »Djeca iz nove šume« napisala je vrlouredno i točno: »Šarah Bertram. Njena knjiga. Mo-lim traži dozvolu da posudiš, a ako je ukradeš, bit ćeto na tvoju žalost.« Bile su to primjedbe svojstvenesvakom djetetu koje je igda živjelo; tragovi takoanonimni kao otisci ptičjih nogu zimi u snijegu. Kad

224 225

sam zatvorio knjigu, odmah ju je prekrila prolaz-nost vremena.

Sumnjam da je igda čitala Hoodove pjesme. Stra-nice su bile jednako čiste kao onda kad joj je njenarazrednica ili neki odličan posjetilac predao tu knji-gu. A kad sam htio vratiti knjigu u ormar, na pod jeispao tiskani list papira — vjerojatno program togistog dodjeljivanja nagrade. Meni poznatim rukopi-som na cedulji je bilo napisano: »Kakva jezovita glu-post« (Ali čak i naši rukopisi počinju kao mladi pa svremenom prelaze u umorne arabeske). Mogao samzamisliti Saru kako to piše i pokazuje svojoj susjedidok se razrednica vraća na svoje mjesto, a roditeljijoj s poštovanjem plješću. Ne znam zašto, ali kadsam ugledao tu izreku jedne učenice, s uzbuđenjem,nerazumijevanjem i povjerenjem — sjetio sam sejedne druge njene rečenice: »Ja sam lažljivka i vara-lica«. Ovdje pod rukom bila je nedužnost. Kakva štetašto nije živjela još samo dvadeset godina da bi tosama na sebi osjetila. Lažljivka i varalica. Jesam lije ja tako opisao u trenutku bijesa? Uvijek je podr-žavala moju kritiku, samo su se pohvale okliznuleod nje poput snijega.

Okrenuo sam list i pročitao program od 23. srpnja1926: »Muzika na vodi« J. Handela, svira gospođicaDuncan, R. C. M*; recitacija Beatrice Collins: »Lutahusamljena kao oblak« Tudora Avresa izvodi Školskopjevačko društvo; Chopinov valcer u A-molu, violin-ski recital izvodi Mary Pippitt. Dugo ljetno poslije-podne od prije dvadeset godina proteglo je svoje sje-ne prema meni, a ja sam mrzio život, koji nas takomijenja na gore. Pomislih, da sam tog ljeta

upravo počeo pisati svoj prvi roman; kad sam počeoraditi, bilo je tako mnogo uzbuđenja, ambicije, nade;tada nisam bio ogorčen, bio sam sretan. Vratio samlist u nepročitanu knjigu i gurnuo je u dno ormaraispod »Rugobe« i Beatrix Potters. Oboje smo bilisretni dok nas je razdvajalo samo deset godina i ne-koliko pokrajina, koje će se poslije spojiti bez nekeosobite svrhe, osim da jedno drugom zadamo takomnogo boli. Uzeo sam Scottovu »Posljednju eks-pediciju«.

To je nekoć bila jedna od mojih omiljenih knjiga.Sada se činila neobično zastarjela. To junaštvo gdjeje led bio jedini neprijatelj, samožrtvovanje koje uk-ljučuje vlastitu smrt i ničiju drugu. Između nas injih stajala su dva rata. Pogledao sam fotografije:brade i zaštitne naočale, male mogile od snijega, bri-tanska državna zastava, poniji dugačkih griva kaostaromodnih frizura između ogoljenih stijena. Čakje i smrt predstavljala »odsjek onog vremena«, kao iučenica što je označila stranice crtama, uskličnici-ma i koja je uredno napisala na rubu Scottovog po-sljednjeg pisma kući: »A što dolazi poslije? Bog? Ro-bert Browning« također je bila »odsjek vremena«.Čak joj je onda, pomislih, On bio na pameti. On jebio isto tako potajni ljubavnik, koji iskorištava pro-lazno raspoloženje kao neki junak koji nas namam-ljuje svojim nevjerojatnostima i svojim legendama.Stavio sam natrag posljednju knjigu i okrenuo ključu bravi.

*R.C.M. Royal College Of Music — Kraljevska visoka mu-zička škola; eng. (Prev.)

226 227

7.

— Gdje si bio, Henry — upitah. Obično je bio prvipri zajutraku a kadšto je odlazio od kuće prije negosam sišao, ali jutros njegov tanjur nije bio taknut.Čuo sam kako se prednja vrata tiho otvaraju i on sepojavio.

— Oh, samo sam se malo prošetao ulicom —rečeon neodređeno.

— Cijelu noć bio si vani? — zapitah.— Ne, naravno, nisam. — Da bi se oslobodio te

optužbe, reče mi istinu: — Danas je otac Cromptonslužio misu za Saru.

— To još uvijek radi?— Jednom mjesečno. Smatrao sam da uljudnost

zahtijeva da se pojavim.— Mislim da nije znao da si tamo.— Poslije sam prišao da mu zahvalim. Zapravo

pozvao sam ga na večeru.— Onda ću ja izići.— Želio bih da ne izađeš, Bendrix. Napokon, on je

na svoj način bio Sarin prijatelj.— Nećeš i ti valjda postati vjernik, Henry?— Naravno da neću. Ali oni imaju isto toliko pra-

va na svoje mišljenje kao što i mi imamo na svoje.I tako je došao na večeru. Ružan, upalih obraza,nezgrapan, s nosom Torquemade — to je bio čovjekkoji je čuvao Saru od mene. On ju je podržavao u ap-surdnom zavjetu, koji je trebala zaboraviti za tjedandana. Ona je po kiši išla u njegovu crkvu tražeći uto-čište, a umjesto toga našla je smrt. Bilo mi je teškoda pokažem čak i najosnovniju uljudnost i Henry jemorao sam izgurati sav teret večere. Otac Cromptonnije bio naviknut da večera izvan svoje kuće. Imaosam dojam da on to prima kao dužnost na koju jeteško mogao sabrati misli. Bio je vičan samo lakojdruštvenoj konverzaciji, a odgovori su mu padalikao panjevi preko ceste.

— U ovom kraju imate mnogo sirotinje; tako mise čini — reče Henry dok smo jeli sir, i bio je prilično umoran. Pokušao je tako mnogo tema — utjecajknjiga, kino, nedavan posjet Francuskoj, mogućnosttrećeg rata.

— To nije problem — odgovori otac Crompton.Henry se jako trudio. — Nemoral? — zapita u po-

malo neiskrenom tonu koji ne možemo izbjeći u tak-vom razgovoru.

— To nikad nije problem — reče otac Crompton.— Mislio sam, možda . . . na Commonu se noću vi

di. . .— To se, kako vidite, događa na svakom otvore

nom prostoru. Osim toga, sada je zima. — I s tim jeokončana ova tema.

— Izvolite još malo sira, oče?— Ne, hvala.— Pretpostavljam da u ovakvom predjelu imate

mnogo muke da skupite prilog — hoću reći — za dobrotvorne svrhe.

228 229

— Ljudi daju koliko mogu.

— Malo brandvja uz kavu?

— Ne, hvala vam.

— Nećete imati ništa protiv ako mi. . .

— Naravno da neću. Od brandvja ne mogu zaspa

ti, to je sve; a moram ustati u šest.

— Ali zašto?

— Molitve. Čovjek se navikne.

— Bojim se da nikad nisam mogao mnogo moliti

— reče Henry, — od dječačkog doba. Molio bih da

prođem s odličnim.

— I jeste li prošli?

— S vrlo dobrim. Kako vidim, takva vrst molitve

ne pomaže mnogo, zar ne, oče?

— Bolje ikakva nego nikakva. U svakom slučaju,

to je priznanje Božje moći, i to je — mislim — neka

vrsta hvalospjeva.

Otkako je počela večera, nisam ga čuo da tako

mnogo govori.

— A ja sam mislio — rekoh — da je to slično ku

canju o drvo ili kao izbjegavanje crte na rubu pločni

ka. U toj dobi svakako.

— Oh — reče on — pa nisam ja protiv malo praz

novjerja. Tako ljudi dođu na pomisao da ovaj svijet

nije sve. — Pogledao me ružno niza svoj nos. — To

bi mogao biti početak mudrosti.

— Vaša je crkva svakako duboko utonula u praz

novjerje: sv. Januarije, kipovi koji krvare, vizije Dje

vice, i sve takve stvari.

— Pokušavamo da odijelimo ono što nije istinito.

A zar nije pametnije vjerovati da se bilo što može >

dogoditi, nego . . .?

Zvonce zazvoni. Henry reče: — Rekao sam djevoj-

ci da može poći na spavanje. Molim vas oprostite,

oče, samo časak.

— Idem ja — rekoh. Bio sam sretan, što sam po

bjegao od njegove teške prisutnosti. Odgovori su mu

bili previše spremni; jedan amater se nikad ne bi

smio nadati da će ga uhvatiti u pogrešci. On je bio

poput čarobnjaka koji samo svojom vještinom gnja

vi čovjeka. Otvorio sam ulazna vrata i ugledao krup

nu ženu u crnini kako drži neki paketić. Pomislio

sam da je to naša dvorkinja dok nije rekla: — Jeste

li vi gospodin Bendrix, gospodine?

— Jesam.

— Moram vam ovo predati — i brzo mi gurne pa

ketić u ruku kao da je sadržavao nešto eksplozivno.

— Od koga je paket?

— Od gospodina Parkisa, gospodine. — Prevrtao

sam paket s nevjericom. Pomislio sam da je možda

zametnuo neki od svojih dokaza pa mi ga sad na

knadno šalje. Želio sam da zaboravim gospodina

Parkisa.

— Hoćete li mi dati potvrdu; gospodine? Moram

paket predati vama u ruke.

— Nemam ni olovke — ni papira. Zaista, ne mogu

se gnjaviti.

— Vi znate kakav je gospodin Parkis kad su u pi

tanju dokumenti, gospodine. Imam olovku u torbici.

Napisao sam joj potvrdu primitka na poleđini ne-

ke stare omotnice. Pažljivo ju je spremila u torbicu

i zatim je sitnim koracima odjurila prema vratima

kao da je željela otići što je moguće dalje i brže. Sta-

jao sam u predsoblju i odvagnuo predmet u ruci.

Henry mi doviknuo iz blagovaonice. — Što je, Ben-

drix?

— Paket od Parkisa — rekoh. To je zvučalo kao

fraza koja se teško izgovara.

230 231

— Vjerojatno vraća knjigu.— U ovo doba? Na mene je adresirano.— Pa što je onda? — Nisam htio otvoriti paketić;

zar nismo obojica bili zauzeti bolnim stanjem zaboravljanja? Osjećao sam da sam dovoljno kažnjen zasvoje posjete agenciji gospodina Savagea. Začuhglas oca Cromptona kako reče: — Gospodine Miles,sada moram poći.

— Još je rano.Pomislih, ako ostanem u sobi, neću se morati pri-

družiti ljubaznošću Henrvjevoj ljubaznosti, moždaće prije otići. Otvorio sam paketić.

Henry je imao pravo. Bile su to bajke AndrewaLanga, ali između listova bio je umetnut jedan lis-tovni papir. Bilo je to Parkisovo pismo.

»Poštovani gospodine Bendrix« — pročitao sam,i pomislivši da je to pismo zahvalnosti, uočio sam po-sljednje rečenice. — I tako pod tim okolnostima nebih želio dalje držati ovu knjigu u kući, pa se nadamda ćete objasniti gospodinu Milesu da ne postoji ne-zahvalnost sa strane Vama odanog — Alfreda Parki-sa.«

Sjeo sam na stolac u predsoblju. Čuo sam Henrvjakako kaže: — Nemojte misliti da sam ograničenamišljenja, oče Crompton . . . — i počeh čitati Parki-sovo pismo od početka.

»Poštovani gospodine Bendrix, pišem vama a negospodinu Milesu, jer sam siguran u vašu simpatijuzbog našeg bliskog, premda tužnog, druženja i zbogtoga što ste vi književni gentleman mašte i naviknutna neobične događaje. Vi znate da se moj sinu posljednje vrijeme loše osjeća, i kako to nije zbogsladoleda, bojao sam se upale slijepog crijeva. Liječ-nik kaže da treba operirati — to ne može škoditi —

ali ja se jako bojim mog jadnog sina dati pod nož,jer je njegova majka umrla pod nožem. Siguransam da je to bilo zbog nepažnje, i što bih ja učiniokad bih na isti način izgubio sina? Bio bih potpu-no sam. Oprostite zbog ovih detalja, gospodineBendrix, ali u mojoj profesiji navikli smo da stva-ri iznosimo redom i da stvari najprije objasnimotako da se sudac ne može požaliti da mu činjeniceveć nisu jasno prikazane. Tako sam u ponedjeljakrekao liječniku da pričekamo dok ne budemo po-sve sigurni. Ipak ja kadšto pomislim da mu je todonijela nahlada i čekanje vani, dok je uhodio is-pred kuće gospođe Miles, a vi ćete mi oprostitiako kažem da je ona bila vrlo ljubazna gospođakoja je zaslužila da je ostavimo na miru. U momposlu ne može čovjek uzimati i birati po volji, alisve od onog prvog dana u Maiden Laneu poželiosam da smo uhodili neku drugu ženu. No moj sinje bio strahovito uzbuđen kad je čuo da je jadnicaumrla. Samo je jednom s njim razgovarala, ali ne-kako je došao do zaključka, mislim, da je njegovamajka bila poput nje, što ona u stvari nije bila,premda je bila uistinu na svoj način dobra ženakoja mi nedostaje svakog dana mog života. Pakad mu se temperatura popela na 39.5, što je zadječaka kao što je on visoka temperatura, počeoje razgovarati s gospođom Miles isto onako kaoonda na ulici, pa joj je rekao da je uhodi što, na-ravno, ne bi učinio, jer je čak u svojoj dobi imaosvoj profesionalni ponos. Zatim je počeo plakatikad je ona otišla, a zatim je spavao, ali kad seprobudio, temperatura mu je još uvijek bila 38,9, itražio je dar što mu ga je u snu obećala. Zbog to-ga sam gnjavio gospodina Milesa i prevario ga,

232 233

zbog čega se stidim, jer nije postojao profesionirazlog, već je to bilo samo zbog moga jadnog sina«.

»Kad sam dobio knjigu i dao mu je, on se smirio.Ali sam bio zabrinut, jer je liječnik rekao da više ne-će preuzeti nikakav rizik i da u srijedu mora otićiu bolnicu, a da je bilo slobodnih kreveta, poslao bi gajoš noćas. Pa vidite, zbog moje jadne žene i mog jad-nog sina, nisam mogao spavati od briga i bojao samse noža. Vama, gospodine Bendrix, mogu slobodnoreći da sam se usrdno molio. Molio sam se Bogu, azatim sam se molio svojoj ženi da uradi što može,jer ako je itko u raju, onda je ona sada tamo, a moliosam gospođu Miles ako je tamo neka također učiništo može. Pa ako se odrastao čovjek može tako vla-dati, gospodine Bendrix, možete razumjeti da je mojjadni sin u mašti vidio razne stvari. Kad sam se jut-ros probudio, temperatura mu je bila 37,3 i nije osje-ćao bolove, a kad je došao liječnik više uopće nije bi-lo otekline, pa je liječnik rekao da možemo još malopričekati, i on se cijeli dan osjećao dobro. Ali rekaoje liječniku da je došla gospođa Miles i odnijela mubol — dodirnula mu lijevu stranu trbuha, oprostitemi taj nepristojni izraz — i nešto mu je napisala uknjizi. Ali liječnik je rekao da mora biti jako miran,da ga ta knjiga uzbuđuje, pa tako pod tim okolnosti-ma više bih volio da nemam tu knjigu u kući . . .«

Kad sam okrenuo pismo našao sam post scriptum.»Nešto je napisano u knjizi, ali svatko može vidjetida je to napisano prije mnogo godina, dok je gospođaMiles bila malena djevojčica, samo što ja to ne moguobjasniti svom jadnom sinu od straha da mu se bolne vrati. S poštovanjem A. P.« Okrenuo sam čisti listna početku knjige i tamo našao neuobličenu črčkari-ju tintanom olovkom, istu onakvu kakvu sam prije

vidio u drugim knjigama u kojima je dijete imenomŠarah Bertram sastavljalo svoje bilješke.

»Bolesna kad bijah,majka da mi knjigu,Bolestan tko leži,bolest od nje bježi.

Knjigu Lang napisao,brigu s njom je brisao, Al,tko je ukrade bit će modrebrade!

Odnio sam je u blagovaonicu. — Što je to? — zapi-ta Henry.

— Knjiga — odgovorih. — Jesi li pročitao što jeŠarah u njoj napisala prije nego si je dao Parkisu?

— Nisam. Zašto?— Slučajna podudarnost, to je sve. Ali čini se da

nije potrebno da dijeliš vjersko uvjerenje s ocemCromptonom, pa da ipak budeš praznovjeran. — Daosam pismo Henrvju, a on ga pročita i pruži ocuCromptonu.

— Ne sviđa mi se — reče Henry. — Šarah jemrtva. Ne volim da se o njoj okolo pripovijeda . . .

— Znam što misliš. I ja tako osjećam.— To je kao da slušam kako strani ljudi o njoj raz

glabaju.— Oni ništa loše o njoj ne govore — reče otac

Crompton, spustivši pismo. — Sad moram poći. —Ali se nije pomakao, nego je gledao u pismo na stolu.On upita: — A ta pisana posveta?

Gurnuh mu knjigu preko stola:— Oh, to je napisano prije mnogo godina. Napisa

la je takve stvari u mnogim svojim knjigama, kaosva djeca.

234 235

— Vrijeme je čudna stvar — reče otac Cromp-ton.

— Naravno, dijete ne bi razumjelo da je to sve bilo napisano u prošlosti.

— Sveti Augustin se pitao odakle dolazi vrijeme.Rekao je da dolazi iz budućnosti, koja još ne postoji,u sadašnjost koja ne traje, a odlazi u prošlost koja jeprestala postojati. Mislim da mi ništa bolje ne možemo razumjeti vrijeme od djeteta.

— Nisam mislio . . .— No, dobro — reče on, ustajući — ne smijete to

uzeti k srcu, gospodine Miles. To samo pokazujekako je vaša supruga bila dobra žena.

— To mi ništa ne pomaže, zar ne? Ona je dioprošlosti koja je prestala postojati.

— ČdVjek koji je napisao ovo pismo ima u sebimnogo osjećaja. Ništa ne škodi moliti se mrtvimakao i za mrtve. — On ponovi svoju frazu: — Bila jedobra žena.

Posve iznenada sam se razljutio. Vjerujem da meje najviše razljutila njegova samodopadnost, osjećajda ga nikad ništa intelektualno ne bi moglo uznemi-riti, njegovo svojatanje da je intimno poznavao sva-koga koga je poznavao samo nekoliko sati ili dana, akoga smo mi poznavali godinama. Rekoh: — Onauopće nije bila takva.

— Bendrix — reče Henry oštro.— Svakom muškarcu znala je staviti naočnjake

— rekoh — čak i svećeniku. Ne samo da je vas obmanula, oče, već je prevarila svog muža i mene. Bilaje lažljivka od glave do pete.

— Nikad se nije izdavala za nešto što nije bila.— Ja nisam bio njen jedini ljubavnik . . .— Prestani — reče Henry. — Nemaš prava . ..

— Pustite ga — reče otac Crompton — neka sejadnik izbjesni.

— Ne treba mi vaša profesionalna samilost, oče.Zadržite je za svoje pokajnike.

— Vi meni ne možete zapovijedati koga moramsažalijevati, gospodine Bendrix.

— Nju je mogao imati svaki muškarac. — Želiosam da vjerujem u ono što sam rekao, jer mi ondaništa ne bi nedostajalo i ništa ne bih žalio. Onda višene bih bio vezan uz nju, makar gdje bila. Bio bih slobodan.

— A o pokajanju vi me ništa ne možete naučiti,gospodine Bendrix. Ispovijedam dvadeset i pet godina. Ništa ne možemo učiniti što već neki sveci nisuučinili prije nas.

— Nemam zašto da se kajem, osim za neuspjeh.Vratite se svojem vlastitom stadu, oče, vratite sesvojoj prokletoj ispovjedaonici i svojoj krunici.

— Naći ćete me tamo u svako doba kad vam budem potreban.

— Ja da vas trebam? Oče, ne želim biti surov, alija nisam Šarah, Šarah — ne!

Henry reče zbunjeno: — Žao mi je, oče.— Ne treba vam biti žao. Znam ja kad čovjek

pati.Nisam mogao probiti debelu kožu njegove samo-

uvjerenosti. Odgurnuh stolac i rekoh: — Griješite,oče. To nije ništa tako istančano kao patnja. Ja nepatim, ja mrzim. Mrzim Saru, jer je bila mala drolja,mrzim Henrvja, jer se prilijepila uza nj, i mrzim vasi vašeg imaginarnog Boga jer ste nam je vi svimauzeli.

— Vi zaista znate mrziti — reče otac Crompton.Suze su mi navrle na oči, jer sam bio bespomoćan

236 237

da bilo koga od njih dvojice povrijedim. — Idite svidođavola — viknuh.

Tresnuo sam za sobom vrata i njih dvojicu ostaviozatvorene. Neka izlije svu svoju svetu mudrost naHenrvja, pomislih, ja ostajem sam. Želim biti sam.Ako tebe ne mogu imati, uvijek ću biti sam. Oh, ka-dar sam vjerovati kao svaki drugi čovjek. Trebalo bisamo da dosta dugo držim zatvorene oči svoje duše,pa bih mogao vjerovati da si ti noću došla Parkisovusinu i dotakla ga rukom koja donosi mir. Prošlogmjeseca u krematoriju molio sam te da spasiš onudjevojku od mene, a ti si među nas gurnula svojumajku — ili bi oni tako rekli. Ako počnem u to vjero-vati, onda moram vjerovati u tvog Boga. Morao bihvoljeti tvog Boga. Prije bih zavolio muškarce s koji-ma si spavala.

Moram biti razuman, govorio sam sam sebi doksam se uspinjao stubama. Šarah je već dugo mrtva,a mrtve se ne voli takvom snagom, samo žive, a onanije živa, ne može biti živa. Ne smijem vjerovati daje živa. Legao sam na krevet, zatvorio oči i pokušaoda budem razuman. Ako je kadšto tako jako mrzimkao što to ponekad biva, kako je onda mogu voljeti?Može li čovjek zaista i mrziti i voljeti? Ili ja to zapra-vo samo sebe zaista mrzim? Mrzim knjige koje pi-šem i njihovu sitnu i nevažnu vještinu, mrzim dušuumjetnika u sebi tako pohlepnu za oponašanjem dasam imao namjeru da zavedeni ženu koju nisam vo-lio da dobijem podatke koje mi je mogla dati; mrzimovo tijelo koje je toliko uživalo, ali nije mogloizraziti ono što je srce osjećalo, i mrzim svojunepovjerljivu dušu što je poslala Parkisa da teuhodi, da zvonce na vratima posipa praškom, da ko-pa po košari za papir, da krade tvoje tajne.

Iz ladice ormarića pokraj kreveta izvadio samdnevnik i otvorivši ga nasumce pod datumom pro-šlog siječnja čitao sam: »O Bože, kad bih Te zaistamogla mrziti, što bi to značilo?« I pomislih da mrzitiSaru znači samo voljeti Saru, a mrziti sebe znači sa-mo voljeti sebe. Nisam vrijedan mržnje — MauriceBendrix, pisac romana »Častohlepni domaćin«,»Okrunjena slika«, »Grob u luci«. Bendrix piskara-lo. Ništa, čak ni Šarah — nije vrijedna naše mržnje,ako Ti postojiš, ništa osim tebe.

»A ja sam kadšto mislila da mrzim Mauricea, alibih li ga mrzila da ga isto tako nisam i voljela? O Bo-že, kad bih te zaista mogla mrziti. . .«

Sjećam se kako se Šarah molila Bogu u koga nijevjerovala, a sada sam ja govorio toj istoj Sari u kojunisam vjerovao.

— Jednom si nas oboje žrtvovala da bi menevratila u život, ali kakav je to život bez tebe? La-ko je tebi voljeti Boga. Ti si mrtva. Ti ga imaš.Ali meni je život dojadio, trunem od zdravlja. Akopočnem voljeti Boga, ne mogu jednostavno umri-jeti. Moram nešto učiniti. Moram te doticati ruka-ma, moram te okusiti svojim jezikom. Čovjek nemože voljeti i ništa ne činiti. Ne koristi što mi go-voriš da se ne brinem, kao što si mi jednom reklau snu. Ako bih igda volio na taj način, to bi biokraj svemu. Voleći tebe nemam teka za hranu, neosjećam požudu ni za kojom drugom ženom, alikad bih Njega voliQ, ne bi bilo zadovoljstva ni učemu kad On nije prisutan. Čak bih izgubio i svojrad, prestao bih biti Bendrix. Šarah, bojim se . . .

Te noći bio sam potpuno budan u dva sata ujutro.Sišao sam do smočnice i pojeo malo biskvita i popiočašu vode. Bilo mi je žao što sam onako govorio o

238 239

Sari pred Henrvjem. Onaj svećenik je rekao da miništa ne možemo učiniti što već neki sveci nisu uči-nili. To je možda istina što se tiče ubojstva ili prelju-be, tih neobičnih grijeha, ali bi li i jedan svetac mo-gao imati na duši zavist i zlobu? Moja mržnja bila jeisto tako sićušna kao i moja ljubav. Tiho sam otvoriovrata i pogledao Henrvja. Spavao je pri svjetlu i ru-kom štitio oči. Skrivenih očiju tijelo mu je odavaloneku anonimnost. Bio je jednostavno samo čovjek— jedan od nas. Činio se kao prvi neprijateljski voj-nik kojega čovjek sretne na bojnom polju, mrtavčovjek koga se ne može razlikovati, ni bijeli ni crve-ni, već samo ljudsko biće kao što je bio i sam. Osta-vio sam dva biskvita pokraj njegova kreveta u sluča-ju da se probudi i ugasi svjetlo.

8.

Posao na knjizi mi nije dobro napredovao (kakvotraćenje vremena je pisanje romana, ali kako bihdrukčije utukao vrijeme?), pa sam pošao preko Com1-mona da slušam govornike. Bio je tamo jedan čov-jek koji me je znao zabaviti za predratnih dana, i bi-lo mi je milo kad sam ga ugledao živa i zdrava nanjegovu stajalištu. Nije iznosio neku poruku kaošto to čine politički i religiozni govornici. Bio je toneki bivši glumac i jednostavno je pripovijedaopripovijetke i recitirao po koji stih. Izazivao jesvoju publiku da ga uhvate u pogrešci, tražeći bilokoji stih. »Stari mornar«, doviknuo bi netko, i onbi odmah, s naročitim zanosom, izgovorio prvu ki-ticu od četiri stiha. Neki šaljivac vikne: »Shakes-peareov trideset drugi sonet«, a on nasumce izre-citira četiri kitice, a kad je šaljivac prigovorio, onreče: »Imate krivo izdanje«. Ogledao sam se okosebe i među slušaocima ugledao Smvthea. Moždame on prvi vidio, jer je imao prema meni okrenutulijepu stranu lica, onu stranu koju Šarah nijepoljubila, ali ako je bilo tako, izbjegavao je mojpogled.

240 241

Zašto sam uvijek želio razgovarati s nekim kogaje Šarah poznavala? Progurao sam se do njega i re-kao: — Halo, Smythy. — On pritisne rupčić na bolesniobraz i okrene se prema meni. — Ah, to ste vi,gospodine Bendrix — reče.

— Nisam vas vidio od pogreba.— Bio sam odsutan.— Zar još uvijek ovdje govorite?— Ne. — Oklijevao je i zatim dodao nevoljko: —

Odustao sam od javnih govora.— Ali još uvijek dajete kućne satove? — bockao

sam ga.— Ne, i toga sam se odrekao.— Nadam se da niste promijenili svoje uvjerenje.

On reče tužno: — Ne znam u što da vjerujem.— Ni u što. Dakako, u tome je stvar.— Tako je bilo. — Krenuo je iz gomile svijeta, a

ja se nađoh na njegovoj bolesnoj strani. Nisam semogao suzdržati a da ga i dalje malo ne bockam. —Boli vas zub? — upitah.

— Ne. Zašto?— Tako mi se učinilo. Zbog rupčića.Nije odgovorio, nego je skinuo rupčić. Nije bilo ni-

kakve ružnoće da se sakrije. Koža mu je bila potpunosvježa i mlada, osim jedne beznačajne plave mrlje.

On reče: — Dojadilo mi je da objašnjavam znanci-ma kad ih sretnem.

— Našli ste lijek?— Da. Rekao sam vam da sam bio odsutan.— U sanatoriju?— Da.— Operacija?— Zapravo ne. — I nevoljko doda: — Ovo je uči

njeno dodirom.

— Liječenje vjerom u moć molitve?— Ja ni u što ne vjerujem. Nikad ne bih išao ne

kom nadriliječniku.—Što je bilo? Urtikarija?On reče neodređeno, kako bi završio razgovor: —

Moderne metode. Elektricitet.Vratio sam se kući i pokušao navaliti na posao.

Kad god počnem pisati, uvijek se pojavi neko lice uromanu koje tvrdokorno neće oživjeti. Na njemunema ništa psihološki pogrešno, ali ono zapinje,moram ga gurati, pronalaziti nove riječi i upotrije-biti svu tehničku vještinu što sam je prikupljao go-dinama napornog rada kako bih svojim čitaocimaprikazao živo. Kadšto dobijem gorku zadovoljštinuda ga neki kritičar pohvali kao najbolje ocrtano liceu romanu. Ali ako ga nisam jasno nacrtao, ono jesvakako s mukom razvučeno. Kad god počnem pi-sati, ono mi teško leži na duši, kao slabo probavlje-na hrana u želucu, i lišava me stvaralačkog zado-voljstva u svakom prizoru u kojem je prisutno. Tolice nikad ne učini ništa neočekivano, nikad me neiznenadi i nikad ne preuzme odgovornost nasebe. Svako mi drugo lice romana pomaže, a ovosamo smeta.

A ipak čovjek ne može bez njega. Mislim da Bogisto tako osjeća prema nekim ljudima. Sveci, moglobi se pretpostaviti, na neki način sami sebe stvara-ju. Oni oživljuju. Oni su sposobni da učine ili kažunešto što iznenađuje. Oni stoje izvan radnje; radnjaih ne uvjetuje. Ali nas treba podstrekavati. Mi po-sjedujemo tvrdoglavost nepostojanja. Mi smo ne-razrješivo vezani uz radnju i Bog nas tu i tamoumorno tjera, već prema svojoj namjeri, lica bezpoezije, bez slobodne volje; naša je jedina važnost u

242 243

tome da negdje i gdjekad pomognemo da se opremiscena u kojoj se živo lice kreće i govori, osigu-ravajući svecima mogućnosti da pokažu svoju slo-bodnu volju.

Bio sam sretan kad sam čuo zatvaranje vrata iHenrvjeve korake u predsoblju. To je bila izlika daprestanem pisati. Ono lice može tako do sutra ujut-ro ostati nepomično. Najzad je došao čas da odemou »Pontefract Arms«. Čekao sam da me zovne. Većsmo za mjesec dana uskladili naš način života po-put dvojice neženja koji žive sedam godina zajedno.Ali on me nije pozvao, čuo sam kako ulazi u svojuradnu sobu. Malo zatim pošao sam za njim; nedos-tajalo mi je moje piće.

Sjetio sam se one zgode kad sam zajedno s njimprvi put došao ovamo. Sjedio je tamo, pokraj zele-nog Bacača diska, zabrinut i klonuo duhom, ali kadsam ga sada promatrao, nisam osjećao ni zavist nizadovoljstvo.

—Da nešto popijemo, Henry?—Da, da. Naravno. Samo sam htio obuti druge ci

pele. — Imao je gradske i seoske cipele, a Commonje po njegovu mišljenju bilo selo. Sagnuo se nad vezicama za cipele; jedan čvor nije mogao razvezati —uvijek je petljao s prstima. Kad mu je dojadilo da segnjavi, silom je skinuo cipelu. Podigao sam je i razvezao čvor.

—Hvala, Bendrix. — Možda mu je čak i tako maliznak drugarstva ulio samopouzdanje. — Danas mise nešto vrlo neugodno dogodilo u uredu — reče.

—Ispripovjedaj mi.—Nazvala me gospođa Bertram. Mislim da ne

poznaš gospođu Bertram.— O, da. Neki dan sam je upoznao. — Čudan

izraz, »neki dan«, kao da su svi dani isti osim onogjednog.

—Nikad se nismo osobito dobro slagali.—To mi je pripovijedala.—Šarah se u tome uvijek dobro snalazila. Nije joj

dala blizu.—Je li došla posuditi novaca?—Da. Htjela je deset funti. Njena uobičajena pri

povijetka, došla je u grad samo na jedan dan, kupovala, ponestalo joj novca, banke zatvorene . .. Ben-drix, nisam škrtac, ali me njezin način razbjesni.Ona ima svoje dvije tisuće funti godišnje. Gotovoisto toliko koliko ja zarađujem.

—Jesi li joj dao?—Jesam. Uvijek joj dam, ali nevolja je u tome

što se nisam mogao suzdržati da joj ne očitambukvicu. To ju je razbjesnilo. Rekao sam joj kolikoputa je posudila i nije vratila novac. Izvadila je čekovnu knjižicu i rekla da će mi smjesta napisatiček na cijelu svotu. Bila je tako ljuta da sam uvjeren da je to ozbiljno mislila. Zaista je zaboravilada je već iskoristila posljednji ček. Htjela meponiziti, a uspjela je poniziti samo sebe, jadnica.Naravno, to je bilo još gore.

—Što je učinila?—Obijedila me da nisam Sari priredio dostojan

pogreb. Ispripovijedala mi je neobičnu priču . . .—Znam. Ispripovijedala mi je to uz nekoliko čaši

ca vina.—Misliš da laže?—Ne.—To je neobična slučajnost, zar ne? Krštena s

dvije godine, a onda se počela vraćati nečemu čegase nije mogla sjetiti. . . To je poput infekcije.

244 245

—Tako je kako ti kažeš, čudna slučajnost. — Jednom prije vratio sam Henrvju potrebnu snagu; sadamu neću dopustiti da oslabi.

—Doživio sam ja takve slučajnosti — nastavih. —Prošle godine, Henry, bilo mi je tako dosadno dasam čak bilježio brojeve automobila. Iz toga vidiškakva je slučajnost. Deset tisuća svih mogućih brojeva i sam Bog zna koliko kombinacija, a ipak sam uprometnom zastoju više puta vidio dva automobila sistim brojevima jedan pokraj drugog.

—Da. Tako se to događa.— Nikad neću izgubiti vjeru u slučajnost, Henry.Telefon je u gornjem katu slabo zazvonio; dosad

ga nismo čuli, jer je u radnoj sobi prekidač bioisključen.

—Oh, Bože moj, Bože moj — reče Henry. — Ništame ne bi iznenadilo da je to opet ona ista žena.

—Pusti je neka zvoni — i dok sam mu govorio,zvono je prestalo zvoniti.

—Nije to zato što sam ja škrt — reče Henry. —Mislim da u deset godina nije posudila više od stofunti.

—Hajdemo van da nešto popijemo.—Slažem se. Oh, nisam obuo cipele. — Sagnuo

se, i ja sam ugledao njegovo ćelavo tjeme, kao da sumu ga brige razorile. I ja sam bio jedna od njegovihbriga. Reče: — Ne znam što bih bez tebe, Bendrix. —Oprašio sam nekoliko pahuljica prhuti s njegova ramena. — I tako, Henry . . . — a onda prije nego štosmo uspjeli krenuti, zvono ponovno zazvoni.

— Pusti — rekoh.— Bolje je da se javim. Nikad ne znaš . . . — On

ustane. Vezice su mu visjele s cipela, i priđe pisaćemstolu. — Halo — reče on. — Ovdje Miles. — Pruži mi

slušalicu i reče s olakšanjem. — Za tebe.— Da — rekoh. — Ovdje Bendrix.— Gospodine Bendrix — reče muški glas. —

Morao sam vas nazvati. Jutros vam nisam rekaoistinu.

— Tko ste vi?— Smythe — reče glas.— Ne razumijem.— Rekao sam vam da sam bio u sanatoriju. A ni

kad nisam bio u sanatoriju.— To me ni najmanje ne zanima.Njegov glas dopirao je do mene putem žice. —

Mislim da vas ipak zanima. Niste me dobro razu-mjeli. Nitko nije liječio moje lice. Izliječilo se iznena-da, preko noći.

— Kako? Još uvijek ne . . .On reče afektirano, urotnički. — Vi i ja znamo

kako. To se ne može zaobići. Nije pravo što samto od vas skrivao. To je bilo . . . — ali spustio samslušalicu prije nego je uspio upotrijebiti onu glupunovinarsku riječ koja je bila alternativa za »slu-čajnost«. Sjetio sam se njegove čvrsto stisnutedesne šake, sjetio sam se i svog bijesa da semrtvi mogu tako razdijeliti na komadiće, dijelitikao njihovo odijelo. Pomislih: Tako je umišljen dauvijek mora imati neku vrst otkrića. Za tjedan ilidva on će govoriti o tome na Commonu i pokazi-vati svoje iscijeljeno lice. To će se pojaviti u novi-nama: »Racionalistički govornik izliječen čudotvor-nim lijekom«. Kušao sam skupiti svu svoju vjeruu slučajnost, ali jedino na što sam mogao pomisli-ti, i to sa zavišću, jer nisam imao nikakvu relikvi-ju, bio je unakažen obraz koji je noću ležao nanjenoj kosi.

246 247

jek. Ako si ti svetica, onda nije teško postati svetac.To je nešto što On može zahtijevati od bilo koga:skoči! Ali ja neću skočiti. Sjedio sam na krevetu i re-kao Bogu: Ti si je uzeo, ali mene još nisi uhvatio. Po-znam ja Tvoju lukavost. Ti nas podižeš na visokomjesto i nudiš nam cijeli svemir. Ti si đavao, Bože,koji nas mamiš da skočimo. Ali meni Tvoj mir nijepotreban i ne želim Tvoju ljubav. Želio sam nešto po-sve jednostavno i vrlo mirno, želio sam Saru za cijeliživot, a Ti si mi je uzeo. Svojim sjajnim spletkamaupropastio si nam sreću, kao što žetelac razori mišjegnijezdo. Mrzim Te, Bože, mrzim Te kao da postojiš.

Pogledao sam na blok papira. Bio je bezličnijiod čuperka kose. Kosu možeš dodirnuti usnama iprstima, a od duha sam bio smrtno umoran. Živiosam za njeno tijelo i želio sam njeno tijelo. Alidnevnik je bio sve što sam imao, pa sam ga za-ključao natrag u ladicu. Jer ne bi li to bila još jednaNjegova pobjeda kad bih ga uništio i ostao jošpotpunije bez nje? Rekoh Sari: U redu, neka budekako ti hoćeš. Vjerujem da živiš i da On postoji,ali bilo bi potrebno nešto više nego što su tvojemolitve kad bih svoju mržnju prema Njemu mo-gao pretvoriti u ljubav. On me je opljačkao, a jaću, kao onaj kralj o kome si pisala, opljačkati Njegaza ono što On u meni traži. Mržnja je u mom-mozgu, ne u želucu ili na koži. Mržnju ne moguodstraniti kao onaj osip na koži ili bol u trbuhu.Zar te nisam mrzio koliko i volio? A zar ja nemrzim i sam sebe.

Doviknuh Henrvju: — Spreman sam.I rame uz rame uputili smo se preko Commona

prema »Pontefract Arms«. Svjetla su bila utrnuta,ljubavnici su se sastajali na raskršćima, a na drugoj

strani trave bila je kuća s porušenim stubama gdjemi je On vratio ovaj beznadni osakaćeni život.

— Radujem se ovim našim večernjim šetnjama— reče Henry.

— Da.Pomislih da ću ujutro nazvati liječnika i upitati ga

je li moguće liječenje vjere. A onda pomislih: Radijene, tako dugo dok čovjek ne zna, može sebi zamišljatibezbrojna liječenja . . . Stavio sam dlan na Henry-jevu ruku i tako je držao. Sad sam morao biti jak zanas obojicu, a on još nije bio ni ozbiljno zabrinut.

— Te šetnje su jedina stvar kojima se radujem —reče Henry.

Na početku sam napisao da je ovo zapis o mržnji, išetajući tako uz Henryja prema večernjoj čaši piva,zaključio sam da bi jedna molitva mogla odgovaratiovom zimskom raspoloženju: O Bože, dosta si učinio,dosta si me opljačkao, ali ja sam preumoran i pre-star da bih naučio voljeti; pusti me na miru zauvijek.

250 251

Knjižnica Zelina

540027594

-3>

fe.A

»Narodne novine«, Zagreb —(74) (1-735

Oznaka za narudžbu: UT-XI/11-8