2007 ISSN 1331-2170 7 živo vrelo · Teologija povijesti činila se prikladnijom obuhva-titi i razložiti povijesnu tradiciju biblijskoga obe-ćanja i nade u budućnost. Dok je priroda

živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

7777777772007od

15.

srp

nja

do 1

1. ko

lovo

za 2

007.

Naša tema:

Liturgija i ekologija

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

l

živo vreživo vre

urednikova riječ

Zajedno sa svim stvorenjem…

naša tema: Liturgija i ekologija

Bog je tako ljubio svijet…, s. Marija Pehar

Svijet i stvoreno u liturgiji, Ivan Šaško

Liturgijski pristup ekologiji i ekologijsko viđenje liturgije, Ante Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković , I. Šaško, Ž. Tanjić, S. Slišković, I. Raguž

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Preobraženje Gospodinovo

symbolon

Ja sam svjetlost svijeta, A. Vučković

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Poteškoće s poklikom ’Tajna vjere’

2

16

1

40

38

Bože, ti si od početka svijetau svojoj providnosti daoda zemlja rađa zelenim biljemi rodi svakovrsim plodovima.Sijaču pružaš sjemei daješ kruh za hranu.Podaj, molimo te, da zemlja,po tvojoj darežljivosti plodna,radom ljudskih rukuobiluje još bogatijim urodom:da te tvoj narod, obasut tvojim darovima,ovdje i u vječnosti beskonačno slavi.Po Kristu Gospodinu našemu.

(Blagoslovi, 761)

Svijet je hram u kojem je Bog posvetio čovjeka za život u svetosti.

36

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 20077

Zajedno sa svim stvorenjem…

ožda će netko od čitatelja, uzevši u ruke ovaj broj Živoga vrela, posve-ćenoga temi »Liturgija i ekologija«, pomisliti kako smo se iz područja

krš ćanske liturgije i teologije premjestili na jedno ‘drugo’ područje, ili pak da smo u odabiru teme bili povodljivi za ‘globalnim’ i ‘aktualnim’ pitanji-ma suvremenoga svijeta. Naša tema, međutim, nije izazvana strahom pred prijetećom eko-krizom i njezinim posljedicama, nego je nadah-nuta razmišljanjem o kršćanskoj liturgiji koja zadire u dubinu čovjeko-

va življenja u svijetu. Ekologija, s težnjom za uspostavom iskonskoga sklada i reda u svijetu stvorenja, može biti promatrana kao životni izričaj kršćanske liturgije, koja je u svojoj biti red (ordo) i koja uspostavlja narušeni sklad između čovjeka i Stvori-telja. Liturgija ima zadaću očitovati red – ne samo pod vidom obrednosti, nego i pod vidom sveukupnoga življenja iznova uspostavljenoga reda koji nam se u liturgiji na otajstven način daruje. Ekološka zauzetost je zadaća otkupljenoga čovjeka.

Nesavršeni čovjek živi u nedovršenome svijetu. Stoga su i čovjek i svijet potre-bni dovršetka stvaranja, otkupiteljske preobrazbe po kojoj će se sveukupno posto-janje očitovati kao »novo nebo i nova zemlja« (Otk 21,1-7). Kršćanska ekologija sa svom ljubavlju skrbi za sve stvoreno i u njemu otkriva trag Stvoriteljeve prisutnosti i dobrote, ali, prožeta nadom u novo postojanje, svoju skrb za stvoreno ne reduci-ra na na puko »čuvanje« stvorenoga – jer prolazi obličje ovoga svijeta (1Kor 7,31). Doista, »sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima… Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otku-pljenje svoga tijela.« (Rim 8,21-23) Ekologija, kršćanskom vjerom prodahnuta, ne može zanijekati rast svijeta i njegovo čeznuće za novim postojanjem.

Liturgija Crkve, združujući u sebi zemaljsko i nebesko, sadašnje i buduće (esha-tološko), ljudsko i božansko, za kršćane je najočitije mjesto novoga stvaranja i ko-načne otkupiteljske preobrazbe svijeta. Liturgijsko iskustvo eshatološke novosti pre obražava pogled vjere na svijet u kojem živimo i u kojem se događa naše otku-pljenje, ali ujedno nas i prodahnjuje Stvoriteljevom ljubavlju prema svemu stvore-nju. Nebriga za stvoreno i nezauzimanje za ‘rast’ i konačno otkupljenje svijeta jesu negacija istinitosti i životnosti kršćanske vjere.

Svijet nije za čovjeka samo ‘okoliš’; živimo u svijetu noseći u sebi njegovu nedo-vršenost, ranjenost i čežnju za dovršenjem. Zato je svijet uključen u naše liturgij-sko slavljenje Stvoritelja i Otkupitelja. Štoviše, svijet je prvi hram kršćanske litur-gije kojoj nipošto ne možemo oduzeti kozmičku dimenziju. Potrebni smo vjerničke osjetljivosti koja će nas kroz liturgijsko iskustvo otkupljenosti nadahnjivati na no-vi liturgijski odnos sa svim stvorenim da bismo zajedno sa svim stvorenjem umjeli klicati pjesmu hvale: »Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospodina!«

Urednik

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

Kršćanski gledano, priroda neopravdano nosi naziv »okoliš«. Premalo je svijet promatrati eko-loški (vidjevši samo njegovu materijalnost i ko-risnost za čovjeka), treba ga promatrati teološki, kao Božje stvorenje, i pitati se koje značenje čo-vjek i svijet imaju u stvarateljskoj Božjoj nakani.

Kad su početkom sedamdesetih godina dra stični ekološki podatci preko prvoga izvješća znanstvenika tzv. Rimskoga klu-

ba doprli u javnost, ljudi su shvatili da osim voj-ne krize, koja se tada nalazila na vrhuncu, postoji i druga, ekološka kriza, koja svijetu također pri-jeti doglednom konačnošću. Suočavanje s činje-nicom da je ljudski ekosustav ispao iz ravnote-že i da se čovjek nalazi na putu uništenja zemlje, ali i samouništenja, izaziva i danas egzistencijal-ni strah mnogih. Krivcem za ovu krizu proglašava se uglavnom nekontrolirani razvoj prirodnih zna-nosti, industrije i tehnologije, dok se počesto za-boravlja ljudsko stremljenje za moći i nadmoći, potreba za rastom i nadilaženjem samoga sebe, odnosno ljudski kompleks »biti kao Bog«. I sami govor o zagađenju i uništenju prirode reducira se na govor o zagađenju i uništenju čovjekova okoli-ša. Priroda se ne promatra kao samostojno stvo-renje, nego samo kao okoliš i stanište čovjeka, te se i ljudska skrb za nju, u većini slučajeva, pa čak i unutar kršćanskoga govora i zalaganja, pretvorila u tjeskobnu i sebičnu brigu čovjeka za uvjete vla-stitoga života i preživljavanja.

Ovakav naglašeni antropocentrizam neki su čak pripisivali židovsko-kršćanskoj (biblijskoj) tradiciji (L. White, C. Amery), kojoj su predbaciva-li prenaglašavanje dostojanstva čovjeka u odnosu na prirodu, kao i demitologizaciju, razbožanstve-njenje, a time i profanizaciju prirode, te zbog toga i najveću odgovornost za njezino nemilosrdno isko-rištavanje i razaranje od strane čovjeka. Biblijskoj se vjeri predbacuje da je izričaje prvih stranica Bi-blije o čovjeku kao kruni stvorenja, o njegovom ‘vladanju’ nad svim živim bićima i ‘podlaganju’ zemlje čovjeku (dominium terrae, Post 1,26.28) shvatila kao Božju zapovijed za apsolutnim podla-ganjem prirode, čime bi nutarnja ljudska težnja za moću ne samo bila osnažena i pojačana, nego i re-ligiozno opravdana.

Danas je sasvim jasno da je govor o tome ka-ko je instrumentalizacija prirode posljedica bi-blijskoga nauka o čovjeku jednostran govor, ali je nedvojbeno da je antropocentrizam u kršćanskoj teologiji dugo bio dominantan način razmišlja-nja. Sukladno njemu, izrastala je povijest kao te-ološka paradigma, dok je priroda bila podcjenji-vana i promatrana samo kao dio ljudske povijesti. Teologija povijesti činila se prikladnijom obuhva-titi i razložiti povijesnu tradiciju biblijskoga obe-ćanja i nade u budućnost. Dok je priroda za čo-vjeka imala prizvuk bezvremenitosti, statičnosti i cikličnoga ponavljanja, za povijest se činilo da is-punja ljudski život – s jedne strane sjećanjem, a s druge strane nadom i tako biva prikladnom is-

Bog je tako ljubio svijet...Polazišta za kršćansku teologiju stvorenoga

s. Marija Pehar

puniti ga stvarnim smislom. Činilo se da povi-jest izražava pravo događanje života, a priroda je u svojoj statičnosti bila shvaćana i doživljava-na samo kao pozornica na kojoj se odvija drama povijesti (K. Barth). Tako je i kršćanska teologija prihvatila povijest kao sebi primjerenu kategori-ju, dok je prirodu prepuštala prirodnim znanosti-ma, koje s teologijom nisu trebale imati ništa za-jedničko.

Kršćanska se teologija stvorenoga danas okre-će kozmološkom teocentrizmu (J. Moltmann), koji se temelji na trojstvenoj teologiji, kojom nadi-lazi i transcendentni monoteizam i krivo shvaće-ni antropocentrizam. Kršćanski gledano, priroda nepravedno nosi naziv »okoliš« i premalo je svi-jet promatrati ekološki (gledati ga samo u njego-

3

LITURG

IJAi ekologijai ekologija

LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

voj materijalnosti i pod vidom korisnosti za čovje-ka), nego ga treba promatrati teološki, kao Božje stvorenje, i pitati se o značenju koje i čovjek i svi-jet imaju u stvarateljskoj nakani Stvoritelja. Kr-šćanska teologija stvorenoga i stvaranja bitno je teologija, dakle prvotno nauk o Stvoritelju. Pro-matrajući Boga kao Boga Trojstvenoga i njegovu okrenutost svijetu kao ljubljenome stvorenju, kr-šćanska teologija stvaranja nastoji čovjeku posvi-jestiti izvorno značenje odnosa Bog – svijet i tako omogućiti vjerodostojan i stabilan temelj za no-vi odnos čovjeka s prirodom. Teološkim jezikom izrečeno, takav govor ima protološko, kristološko i eshatološko utemeljenje.

Bog trojstvene ljubavi –– iz ljubavi StvoriteljLjudski poriv za moći i nadmoći (ne samo nad pri-rodom!) nalazi svoje ‘opravdanje’, pa i svojevrsno utemeljenje, u strogom monoteizmu, u slici Boga apsolutnoga svevladara. Kršćani, istina, riječima pravovjerno ispovijedaju vjeru u Trojedinoga Bo-ga, ali ovaj iskaz kao da nema bitnoga utjecaja na

Božju sliku koju vjernička svijest stvara u životu i kojom oblikuje život. Slika Boga koja određuje naš život i naše religiozno ponašanje određena je pr-venstveno i nadasve egzaktnim monoteizmom, vjerom u Boga, apsolutnoga subjekta, kojemu je onda i najizvrsnija značajka njegove božanstveno-sti upravo potentia absoluta, apsolutna moć. Pre-ma takvoj slici Bog može i smije sa svijetom, pa-sivnim objektom svoga vladalaštva, činiti što mu se prohtije. Božja se svemoć u čovjekovoj svije-sti tako sve tješnje povezivala s Božjom transcen-dencijom. Bog i svijet su zato bili odijeljeni. Bog je po ovom gledanju, istina, stvorio svijet, ali se bo-žanski distancirao od njegove profanosti. Bog, da bi bio Bog, mora ostati božanski dalek, nebeski, izvan svijeta i nasuprot njemu, a sukladno tome svijet je svjetovan, izvan Boga, profan. Tako je svi-jet olako izgubio svoju dušu i ljepotu, mističnost i tajnovitost, a pred čovjekom je ostala samo njego-va materijalnost i korisnost.

Sukladno slici Boga kao apsolutnoga vlada-ra na nebu, jakoga i moćnoga, morao se i čovjek ostvarivati kao apsolutni vladar na zemlji. Tako ni prirodu nije više shvaćao kao su-stvorenje, nego samo kao predmet svoje spoznaje i volje, te ju je kao takvu smio i trebao podložiti i porobiti. Čo-vjek si je, istina, za uzvišeni cilj svoje ljudskosti stavljao sličnost s Bogom, ali ovu sličnost nije ostvarivao kroz dobrotu, istinitost, strpljivost, su-osjećanje i ljubav (što su odlike slabih), nego kroz nadmoć, neosjetljivost i vladalaštvo (što su obilje-žja božanskoga).

Ne samo pred činjenicom ekološke krize, nego pred činjenicom tolikih poremećenih ljudskih od-nosa, kršćanska teologija ima danas snažnu potre-bu i zadaću ponovno naglasiti Božju trojstvenost. Činjenica da je Bog u samome sebi zajedništvo osoba, ljubav, življenje u drugima i ostvariva-nje kroz suodnos, opravdava radikalno i bez na-vodnika misliti i izgovarati da Bog nije samo Bog beskrajne daljine, nego također i Bog apsolutne blizine u samopriopćivanju i darivanju našoj ze-maljskoj egzistenciji (K. Rahner).

Bog je ljubav koja se odvijeka prelijeva i pri-općava među osobama Trojstva i koja ove osobe kao božanski jednake iznutra veže, ali se ta ista lju-

Duh Božji daje život svemu stvorenju. (M. Chagall)

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

bav, jer je apsolutna, prelijeva i izvan(!) Trojstva, prema drugomu i drugačijemu. Plod te Božje če-žnje da se ljubavlju priopćava i bezgranično daru-je i izvan sebe samoga jest stvaranje. Teološki izri-čaj da Bog stvara svijet iz ničega, ex nihilo, može se misliti samo kao stvaranje iz neizmjerne ljuba-vi koja iz sebe izlazi i samu sebe u svojoj božan-stvenosti ograničava da bi ljubljenome omogućila da bude (kenoza – napuštanje slave koja je Bogu po naravi vlastita).

Božja je ljubav jedinstvena, tako da je stvara-teljska ljubav odraz unutartrojstvene ljubavi. Da-kako da Bog, iako je iz preobilja ljubavi Stvoritelj, nije svijet. S druge strane, svijet, iako je predmet takve i tolike ljubavi, nije Bog, nego stvorenje Bož-je. Potrebno je to naglasiti zbog stalne opasnosti od panteizma, po kojemu je Bog sve, a sve Bog, a što sve upornije i na sve izazovniji način nameću ‘nove’ duhovnosti, poglavito istočnjačke. No, si-gurno je da je svijet, kao stvorenje koje je nasta-lo kroz kenozu ljubavi, zauvijek izuzet od bilo ka-kvog Božjeg zaborava ili indiferentnosti.

Možda smo naviknuli čežnju i bol za ljublje-nim i potrebu da se s njim zauvijek bude shvaća-ti kao nesavršenost pa stoga ova svojstva nerado pridajemo Bogu, koga u njegovom savršenstvu želimo vidjeti slobodnim od ovakvih ‘slabosti’. Ipak moramo prihvatiti da se Bog sam objavio kao ljubav, a čežnja i trpljenje Ljubavi za ljublje-nim nisu oznake nesavršenosti, nego savršenosti. Štoviše, tek se po sposobnosti trpljenja prepozna-je prava ljubav.

Vjernost i trajanje značajke su svake prave lju-bavi, a Božjoj ljubavi ova beskrajnost jest defini-cijom. Božja stvaralačka ljubav nikad ne prestaje, Bog trajno stvara. Svijet u svakom trenutku živi od njegove stvaralačke ljubavi (creatio continua). A jer je Bog iz ljubavi Stvoritelj, on se i raduje stvo-renome, nalazi u njemu svoju milinu. Štoviše, on sam boravi u predmetu svoje ljubavi kao u svome hramu. Bog je svijet za sebe stvorio i mili mu se prebivati u njemu. Po svome Duhu, koji je izvor života, prožima svijet, daje mu život, oduhovlja-va ga. Svijet nije neka statična materijalna tvorevi-na, nego je natopljen i prožet samim Životom, oži-votvoren, nebesa su i zemlja boravište Božje slave. Zato svijet, promatran kao stvorenje Božje, nužno usmjerava prema Stvoritelju, pun je tragova Nje-gova obitavanja, trajna je i veličanstvena pjesma hvale Njemu u čast (psalmi, Franjo Asiški).

Trajno Božje bdjenje nad stvorenjem svoje lju-bavi očituje se na poseban način slanjem na svijet Jedinorođenoga Sina.

Sin se Božji utjelovioi tako postao dio ovoga svijetaSin je vječna riječ Očeva kojom je svijet stvo-ren. »Sve postade po njoj i bez nje ne postade ni-šta. Svemu što postade u njoj bijaše život...« (Iv 1,3-4). Bog stvara svijet u Sinu i po Sinu. »Nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.« (1Kor 8,6) Bog odvijeka ljubi svijet u Sinu, a njegova se ljubav na poseban način oči-tuje u povijesnom slanju Sina na svijet. U utjelo-vljenju, kad se Sin uzevši ljudsko tijelo nastanjuje među nama (Iv 1,14), Božje se priopćenje ljubavi njegovom stvorenju pokazuje savršenim.

Bog, koji je iz ničega stvorio ovaj svijet, iz ovoga će svijeta stvoriti »novo nebo i novu zemlju«. (S Köder)

5

LITURG


LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

Isus, Riječ i slika Očeva, tako postaje dio ove zemlje. On, Rođeni od Nestvorenoga, postaje dio stvorenoga. Slika Boga nevidljivoga postaje pr-vorođenac svakog stvorenja (Kol 1,15). Jedino-rođeni Sin Očev postaje prvorođenac među mno-gom braćom (Rim 8,29) da bi sve priveo Ocu. On bijaše u Ocu prije svega, ali je postao i dio našega vremena i prostora te sve stvorenje, po njemu i za njega stvoreno, stoji u njemu (Kol 1,17) i s njime ide k Ocu. Njegov silazak na zemlju, rođenje od

no dovršenje i spasenje svega stvorenja. Kristo-vo uskrsnuće obuhvaća ne samo duh i dušu, nego cjelovitu osobu te je kao takvo zalog i prvina sve-općega uskrsnuća. Isusovo uskrslo tijelo utjelov-ljeno je obećanje besmrtnosti svemu stvorenju. Uskrsnuće tako označava prekidanje vlasti smrti za sve stvoreno i skriveni je početak novoga stva-ranja, stvaranja novoga neba i nove zemlje u koji-ma smrti više biti neće (Otk 21,4).

Uskrsnućem su već započela eshatološka vre-mena. Ali uskrsnuće, iako je potvrđeno obećanje, ostaje obećanje i navještaj onoga novoga i još ve-ćega, što tek dolazi. Ono je milost koja nas ispunja dok iščekujemo slavu koja dolazi.

Novo nebo i nova zemlja (creatio nova)Duh Sveti, koga je Isus nakon uskrsnuća poslao, dar je i zalog ove dolazeće slave Božje. On je po-slan na svako tijelo te sve stvorenje vodi dovrše-nju, koje je proslava Oca kroz Sina u Duhu i sjedi-njenje Trojstva, ali i sveg stvorenja s njim.

Ovdje u vremenu stvorenje sa svom žudnjom uzdiše i muči se, iščekujući to sjedinjenje kao ko-načno oslobođenje i slavu djece Božje (Rim 8). Ali nije u iščekivanju samo stvorenje! Ako nam se Bog očitovao kao ljubav, smijemo vjerovati da i On sam čezne za konačnim sjedinjenjem sa svo-jim stvorenjem, čezne do kraja ga prožeti sobom, nastaniti se u njemu potpuno i tako biti »sve u svemu« (1Kor 15,28). Teologija o ovom eshato-loškom dovršenju ne govori kao o uništenju, nego kao o novome stvaranju novoga neba i nove ze-mlje (»I vidjeh novo nebo i novu zemlju« i »Evo, sve činim novo!« – Otk 21,1.5.), koje nije kao prvo stvaranje iz ničega, nego preporođenje i prosvjet-ljenje, koje pretpostavlja već postojeće stvorenje, za koje je Bog već jednom rekao da je dobro. Tako će prvotno creatio ex nihilo biti dovršeno u esha-tološkom creatio ex vetere, stvaranje iz ovog po-stojećeg, vremenskog.

Novo se stvaranje može predočiti kao eshato-loški šabat (J. Moltmann), sedmi dan koji neće imati kraja, u kojemu će Bog ‘otpočinuti’ u svome stvorenju i zajedno s njime, blagoslivljajući ga i po svećujući ga samim sobom. Ljubav konačno za-jedno s ljubljenim! »On će prebivati s njima: oni

Pred činjenicom ekološke krize i tolikih pore-mećenih ljudskih odnosa kršćanska teologija

ima važnu zadaću ponovno naglasiti Božju troj-stvenost. Bog koji je u sebi zajedništvo osoba,

ljubav, Život u suodnosu, postaje mjerilom naših odnosa s ljudima i sa svim stvorenim.

žene, doticanje nogama zemaljske prašine a ru-kama poljskih ljiljana, može se shvatiti samo kao prigibanje ljubećega Boga njegovu svijetu: Bog je tako ljubio svijet… (Iv 3,16).

Ako se prvotno stvaranje može predočiti kao nutarnja kenoza ljubavi u Bogu, onda je kenoza utjelovljenja i Golgote vrhunac i dovršenje keno-ze koja je započela stvaranjem svijeta. Ljubavlju koja ide do nutarnjeg bola Bog omogućuje ljublje-nom stvorenju da odgovori na njegovu ljubav. Sin proslavlja Oca u svijetu koji je stvorio jer ga ljubi ne samo srcem Sina, nego i srcem svijeta. Krist dovršava i stvaranje čovjeka na sliku Božju, jer je On prava i jedina slika Očeva (Fil 2,6) prema ko-joj je čovjek stvoren. Bog tako posinjuje čovjeka i izjednačava ga sa slikom Sina, što je ispunjenje stvarateljskoga obećanja s početka.

U svojoj golgotskoj patnji uzeo je Bog na se-be bol i patnju svijeta i u smrti na križu zastupnič-ki iskusio smrt za cijeli svijet. Pobijedio je smrt i ništavilo da bi svoje stvorenje izuzeo od razorne snage smrti i ništavila kojem je postalo podložno. Tako je Božja ljubav prema stvorenju potvrđena predanjem smrti vlastitoga Sina. »Veće ljubavi nitko nema od ove« (Iv 14,13).

Kako je smrt Sina zalog ljubavi, tako je nje-govo uskrsnuće zalog neprevarljive nade u konač-

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.« (Otk 21,3-4) Bit će to ostvarenje punine koju Stari Zavjet nazi-va šalôm, mir u njegovoj potpunosti. Bog dovršuje svoje stvaranje ne kroz djelatnost, nego kroz ‘vječ-ni šabat’, kroz slobodu od djelatnosti, kroz poči-

Slavimo »spomen divnoga djela našega stva-ranja i još divnijega djela našega otkuplje-nja… (mirabile nostrae creationis opus, sed

et redemptionis nostrae mirabilius, memoranti-bus)« (Blagoslov vode u vazmenome bdjenju).

Liturgija je teandrijsko, božansko-ljudsko djelo. Ona – kao predokus vječnosti – trajno živi od kršćanske napetosti između stvorenoga i ot-kupljenoga, između u grijehu paloga i po Kristo-vu vazmu uzdignutoga svijeta. U Kristu je »sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevid-ljivo«; u njemu je sva Punina, a Bogu se svidjelo po njemu »izmiriti sa sobom sve« (Kol 1, 16.20). U Kristu nam je Bog obznanio svoj naum »da se provede punina vremena, uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji«. Po njemu i nama »u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove« (usp. Ef 1, 3-14) .

Polazeći od dubokoga pristupa Stvaranju i Ot-kupljenju, sa svim kristološkim i soteriološkim vidicima koje je moguće iščitati iz biblijskih tek-stova, postajemo svjesni koliko je toga bogatstva prešlo u tekstove i liturgijska slavlja općenito. To je posebno vidljivo u svim onim elementima ko-ji su istinski pashalni, ‘prijelazni’, misleći pritom na prijelazak iz staroga u novo stvorenje. Bez te napetosti nemoguće je uspostaviti liturgijski, sim-bolički govor. Drugim riječima rečeno: bez stvo-renoga svijeta i njegove konkretnosti liturgiji se oduzima govor; postaje nijemom, jer ona ne živi od apstrakcije, nego od simbola koji pretpostavlja-ju napetosti u koje je čovjek uvučen sa svom svo-jom tjelesnošću, stvorenošću i ‘ambijentiranošću’. Liturgija ih zahvaća, da bi komunicirala Kristovu posvetiteljsku, preobrazbenu snagu.

Utjelovljenje i sakramentalnost uspostavlje-ni su božanskom dinamikom te je nemoguće bi-ti u Božjemu zajedništvu na zemlji obescjenjuju-

Svijet i stvoreno u liturgijiNapetost između otkupljenoga

i ugroženoga svijeta

Ivan Šaško

Svijet nije stvoren radi čovjeka, nego sui čovjek i svijet stvoreni radi slave Božje.

nak i slavljenje bivstovanja. Bivstvovanje pretho-di djelovanju (creatio originalis) i djelovanje se u njemu dovršava (creatio nova). Može se reći da vječnošću prestaje kategorija vremena (oslobođe-nje stvorenja od prisile djelatnosti i smrtnosti), a ostaje samo kategorija teološkoga prostora (ko-načno otkupljenje: Bog u svemu i sve u Bogu).

Dosljednost ispovijedane vjereAko je Stvoritelj svega Bog tolike ljubavi, treba li reći da je sva(!) obveza čovjeka biti uistinu slika Božja!? Povratak u ravnotežu poremećenoga od-nosa čovjeka s prirodom kršćanska teologija ne vidi niti u humanizaciji prirode (pridavanju pri-rodi izvjesne subjektivnosti) niti u naturalizaci-ji čovjeka (poimanju čovjeka kao produkta i dije-la prirode), nego u ispravnoj spoznaji i dosljednoj primjeni slike Božje unutar vjere u Boga Trojstve-noga. Takvo gledanje pak isključuje svaki antro-pocentrizam. Svijet nije stvoren radi čovjeka, ne-go su i svijet i čovjek stvoreni radi slave Božje, koja se pronosi i nebom i zemljom. Čovjek u ovom ostvarivanju slave Božje ima povlašteno mjesto: kao sinovi u Sinu pozvani smo biti predvoditelji su-stvorenjā na putu dovršenja.

Liturgija, kao neslikovna prisutnost Bož-ja u stvorenju (svijet sakrament Božje prisutno-sti) i svojevrstan kontrapunkt života (nutarnje osloba đanje od vladalaštva djelatnosti, oslobađa-nje od ‘činiti’ i jednostavno prepuštanje onom ‘bi-ti’) predstavlja na tome putu već sada anticipaciju eshatološkoga sedmoga dana, privilegij stvorenja da već sada iskustveno, slavljenički i zahvalno smije boraviti u svome Stvoritelju.

7

LITURG


LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

ći stvoreno. I stvoreni i otkupljeni svijet pripadaju Bogu; od njega dolaze i u njemu pronalaze svoj smisao te je za vjernika ekološka tema nešto što im pripada ponajprije po njihovoj uronjenosti u Krista. Toj se problematici može pristupiti i na onaj način na koji to čini stanoviti ekološki ek-stremizam koji često graniči s poznatim i manje poznatim oblicima panteizma. Liturgija otkriva istinski kršćanski pristup ekološkoj problemati-ci, jer – dok izgleda da je kršćanstvo u svemu po-dudarno ili povezivo s ekološkim pokretima – treba paziti da se ne prijeđe u ‘ekologizam’ (kao ideologiju) koji, otvoren stvorenomu, zatvara ob-zorje nadnaravnomu, kao da priroda može za-mijeniti Boga, a posebice izbrisati spasenjsku di-menziju »uglavljenosti u Kristu«. Pokušat ćemo ovdje ukratko naznačiti područja iz kojih je vid-ljivo da je ugroženost kozmosa, svijeta (uz svu re-lativizaciju i nestalnost zemaljskoga), ugroženost na teološkoj razini slavljenja, dakle ugroženost vjerodostojnosti odnosa s Bogom.

Liturgijsko slavlje u-mješćuje, udomljuje čovjekaSvako liturgijsko slavlje određeno je svojom pro-stornošću i vremenitošću, izraženima osobito do-gađajnošću liturgijskoga slavlja, određenom tje-lesnošću i činjenjem (actio). U svakome slavlju vjernici otjelovljuju, daju tijelo obrednomu činu. U tome smislu tijelo nije dio čovjeka, nego njegov način postojanja, jer mi kao ljudi postojimo na tje-lesni način. Ljudska pak tjelesnost čovjeka veže uz materijalnu zbilju svijeta u kojemu živi, te je tije-lo posredništvo, jer svakoga čovjeka ‘izlaže’ druk-čijosti svijeta, drukčijosti u odnosu na čovjekovu izvornost i neponovljivost. Svako tjelesno djelova-nje umješćuje, smješta i uvremenjuje onoga koji vrši to djelovanje. Liturgijsko je slavlje ambijenta-liziranje, udomljivanje (riječ oikos koja je sastav-nica riječi ekologija znači: kuća, dom), ukorjenji-vanje subjekta koji slavi u kozmičku zbilju od koje poprima i životnu uvjetovanost.

U liturgijskome je slavlju nemoguće preskoči-ti pitanje: Gdje slavimo? Gdje se uistinu nalazimo kada slavimo? Držeći se raščlambā D. W. Winni-cotta, koje je u svoj rad ugradio L. Girardi, nagla-

šavamo važnost drugoga i drukčijega mjesta koje nije ni izvanjsko ljudsko djelovanje niti čista nu-tarnjost psihičke naravi. Postoje prostori u našim životima koji se nalaze između vanjskoga i unutar-njega. To se događa u iskustvu estetske naravi: u slušanju glazbe, čitanju knjiga, pohađanju izložbe ili u igri. Gdje smo zapravo u tim trenutcima: u od-nosu prema vanjskome ili prema nutarnjemu svi-jetu? Smije li ih se uopće na takav način dijeliti? Winnicott otvara pitanje o potencijalnome pro-storu stanovitih prijelazaka.

Svi tranzicijski, prijelazni predmeti i trenutci ostvaruju združenost simboličke naravi; združe-nost dviju zbiljnosti onda kada se primjećuje nji-hovo odvajanje. Tako se potencijalni prostor oslo-bađa vlasti izvanjskoga i nutarnjega te ih ujedno povezuje, oslanjajući se na povjerenje koje je spo-sobno premostiti odvajanje. Kreativnost igre, sim-boli, sposobni su za to premošćivanje.

Obredni prostor, obredni smještaj i stanje (si-tus ritualis), pretpostavlja graničnu suspenziju, stanku. On je uvijek inicijacijske naravi, in-for-miran utemeljujućim spomenom Objave i krš-ćanskom tradicijom, te postaje memorijalom, spomen-činom izvornoga događaja u kojemu se

Bolni krik nedovršenoga i ranjenoga svijetau čežnji za novim stvaranjem. (E. Munch, 1893).

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

ostvaruje novi oblik postojanja. A liturgija je baš to: novi oblik postojanja. Liturgijski prostor tvori neku vrstu sakramentalne kristalizacije cjeloku-pnoga sustava vrijednosti koje su vlastite kršćan-stvu. Ne-korisno liturgijsko djelovanje liturgij-skoga slavlja počinje od stava kojim se u slavlju ‘zauzima mjesto’. Obredni smještaj, specifičan u svojoj objektivnosti prostornih cjelina, odnosa i položaja, jamči mogućnost toga stava ne-korisno-sti (u proizvodnome smislu). Zbog toga je razu-mljivo da je liturgijski čin, od samoga svoga po-četka, povezan s ambijentom u koji se smješta, raste zajedno s njim, može se izražavati zahvalju-jući raz-mještaju koji se u njemu ostvaruje i nudi. Liturgija je topogenska; ona uspostavlja smješte-nost (vidljivu npr. u posveti oltara i crkve).

Svojim utjelovljenjem Sin se Božji ušatorio, na-šao boravište, smjestio se u povijest svijeta te u nje-mu, ostvarivši vlastiti identitet sinovstva, otvorio ljudima pristup Kraljevstvu. Time je uveo novu ka-kvoću života, kategoriju koju nazivamo spasenjem, nesvodivim na zemaljsku zbilju, ali iskusivim već na ovome svijetu, iako tek na povijesni (ne na metapo-

vijesni) način. Liturgijski smještaj živi ‘čaroliju’ ko-ja je zbog svoje materijalnosti krhka i može se slo-miti, ali je istodobno plod ravnovjesja sjedinjenja i odvojenosti, pneumatološke prisutnosti Uskrsnu-loga i njegove odsutnosti. Obred ima takvu narav da ublažava odvajanja, tjeskobe, strah, ne dopušta-jući prebrze negacije odvajanja kako to čini magija. Kršćanski obredni smještaj jest intermedijaran; on je među-prostor, tj. prostor saveza i spomena. Prvi vidik istinskoga liturgijskog slavljenja jest slaganje relacijskoga prostora u koji svatko treba sebe smje-stiti. Tu se susreću liturgija i kozmos; to je mjesto simboličke razmjene koja je moguća samo s pomo-ću stvorenoga svijeta.

Vlastitost elemenata i liturgijska intencionalnostOsim smještanja slavlja u neki ambijent, postoji i drukčiji odnos prema stvorenomu, a to je uključe-nost kozmičkih elemenata (prisutnih u prirodi ili proizišlih iz ljudskoga rada i vještina). Njih je la-ko vidjeti i na različite načine katalogizirati u slav-lju. Ti elementi imaju specifično liturgijsku vri-jednost, naročito u sakramentalnim slavljima. Iz njih je vidljivo da liturgija ne može bez pojedinih (kršćanski in-formiranih) elemenata, kao što su: kruh, vino, voda, ulje, svjetlo…, osobito kada ula-ze u kategoriju tzv. materije sakramenata.

Stvoreni svijet i njegovi elementi u liturgiju se ne smještaju na puki izvanjski način, niti pripada-ju isključivo nutarnjemu svijetu čovjeka. Ovdje je također moguće govoriti o potencijalnoj uporabi prirodnih elemenata ili, jednostavnije, o simbolič-koj uporabi. Posežući za onim što je nužno za ljud-sko življenje, liturgija se ukorjenjuje u konkret-nost i omogućuje da slavljeno spasenje postane iskustvo koje tu i sada dohvaća zajednicu. Oni ko-ji slave u liturgiji poštuju te elemente, jer ih koriste u njihovoj vlastitosti (kruh i vino za hranu; vodu za pranje; ulje za mazanje…) i čuvaju njihovu pre-poznatljivu redovitost, ne pretvarajući takvu vla-stitost u ne-vlastitu uporabu. Pa ipak, svatko tko slavi liturgiju ujedno je i kreativan, dajući tim ele-mentima liturgijsku intencionalnost odnosa vjere s Bogom povijesti spasenja. Spoj poštovanja i kre-ativnosti do izražaja dolazi u blagoslovima.

Tvojoj ruci, Gospodine,povjeravamo svijet u kojoj si nam život dao.

9

LITURG


LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

Prirodni elementi stvorenoga svijeta su da-nost, nešto što je ljudima darovano i što omo-gućuje njihovo življenje koje je zahvaćeno u svakome liturgijskom slavlju. U liturgijskome govoru postoji dvostruka dinamika: usvajanja i preoblikovanja. Slavlje pokazuje novo lice svijeta i njegovih elemenata. To nije drugi svi-jet ili paralelni svijet u odnosu prema svijetu u kojemu živimo. Baš suprotno tomu. Naravni su elementi nerazdruživa veza, a liturgija živ-ljenje solidarnosti sa svijetom. S druge strane, spasenje koje slavimo nije poistovjećeno s pri-rodnim elementima s pomoću kojih se spase-nje doživljava. Slavljenje vjere je ‘dar odozgor’ u koji treba biti iniciran. Upravo prirodne ne-pogode, događaji koje doživljavamo kao kata-strofe očituju svu istinitost rečenoga. Oni pre-kidaju jednostavan sklad sa svijetom i samu po sebi razumljivu identifikaciju između spasenja i životnih uvjeta. Praznina koju mogu prouzro-čiti na dramatičan način otvara religijsko i te-ološko pitanje.

Iako su molitve iz prijašnjih vremena u se-bi sadržavale izričaje koji su povezivali nesre-će i grijeh (npr. misa povezana s potresom iz posttridentskoga Misala: Tempore terremo-tus), danas se pokušava i te događaje smjestiti u odnos povjerenja u Boga kojega se moli da, u našoj oslonjenosti na djelatnu nadu, pomogne u nadvladavanju nevolja. Današnja molitva za lijepo vrijeme moli: »Molimo te, smiri žesto-ku oluju da strah od nevremena prijeđe u mo-litvu zahvalnicu.« Ili ona za potresa: »Oslobo-di nas strahota potresa, spasi svih pogibli, da ti zahvalno služimo.«

Spasenje čovjeka je ujedno i spasenje kozmo-sa. U Kristu, umrlomu i uskrsnulomu naše je čo-vještvo i ukorijenjenost u zbilju svijeta postalo punim i konačnim izražajem Sina Božjega. Soli-darnost čovjeka sa stvorenim svijetom upućuje na to da je poglavito čovjek primatelj spasenja; on je sposoban primiti ga i izraziti ga. Takvim postu-panjem čovjek kulturalno preobražava svijet, či-neći ga drukčijim u skladu s dinamikom vjere, i dajući mu da bude mjesto iskustva spasenja ko-je dolazi od Boga.

Kršćanin postaje ‘ekologom’ po sakramentu potvrdeBudući da liturgija uvodi u življenje sakramental-noga odnosa sa svijetom, ona uključuje i brigu za svijet. Utjelovljena liturgija je ‘ekološka’ liturgija te ujedno i proročka, jer je prostor objave i isku-stva punine spašenoga života (Božje ljubavi među ljudima). Ako je istina da kršćanstvo u sebi posje-duje nutarnju povezivost s djelovanjem, okrenu-tim brizi za stvoreno, onda bi se to liturgijski tre-balo očitovati. I očituje se u sakramentima kojima postajemo kršćanima, u inicijaciji, točnije u sve-toj potvrdi.

Čitajući obrednik slavljenja potvrde nailazi-mo na molitvu prije polaganja ruku na potvrđeni-ke u kojoj se kaže: »On [Bog] neka ih utvrdi obi-ljem svojih darova i svojim pomazanjem suobliči Kristu, Sinu Božjemu.« To su-oblikovanje, vidlji-vo i u sakramentu krštenja, u onome dijelu ko-ji čuva vezu s potvrdom, tj. u obredu pomazanja nakon krštenja, još je izričitije: »Svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, nanovo vas je rodio iz vode i Duha Svetoga i dao vam je opro-štenje svih grijeha. On vas maže krizmom spa-senja da se pribrojite njegovu narodu i ostanete udovi Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.« Potvrđenik u krštenju prima Duha, ka-ko bi postao suobličen Kristu ‘Sinu’ Očevu i u po-tvrdi, kako bi postao suobličen Kristu Svećeniku, Proroku i Mesiji/Kralju. Naše se pak kraljevanje s Kristom, djelovanje na kraljevski način, očituje u brizi za stvoreni svijet koji je na početku stvaranja povjeren čovjeku.

Mi smo svećenici u liturgijskome prinošenju darova i proslavi Boga (po Kristu, u Kristu i s Kri-stom); mi smo proroci u svjedočenju novoga ži-vota i kraljevi u brizi za stvoreni svijet. Nažalost, ekološka tema umjesto da je niknula i bila građe-na iz kršćanske perspektive, ona se u suvremeno-me obliku pojavljuje i promiče poglavito u izvan-crkvenome kontekstu, što bi svakako trebalo vratiti na primjereno mjesto u životu naših vjer-ničkih zajednica. Iz ove se problematike dodatno nazire koliko je kršćansko bogatstvo pozvanosti koje se ne može reducirati na apstraktnost pria-njanja Bogu i na življenje koje bi bilo odvojeno od

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

Liturgijski pristup ekologiji i ekologijsko viđenje liturgijeLiturgijski red i uređenost prirode

Ante Crnčević

Ipak, suvišno je isticati da čovjekov suodnos pravednosti s redom prirode ne rješava temeljna pitanja čovjekova života. Apsolutiziranje čovje-ka jednako je pogrješno kao i apsolutiziranje pri-rode. Bilo bi nedopustivo da ekološki osviještena borba protiv čovjekova ego-izma, preraste u ne-željeni eko-izam u kojem bi stvoreno bilo mjera svemu (E. Greblo). Valja primijetiti da je filozof-ska etika posljednjih stoljeća, na tragu Cartesije-ve i Kantove misli, iz svoga promišljanja gotovo sustavno isključivala prirodu, zanimajući se samo za čovjeka i njegove međuljudske odnose. Bila je to etika bez ekologije. Danas se, pak, u probuđe-noj brizi za stvoreno nerijetko promiče ekologija bez etike, gdje je priroda uzdignuta iznad čovjeka. Egocentrizmu se pridružuje ekocentrizam, ko-ji je, pomno gledano, samo novi oblik čovjekove egoistične zabrinutosti za vlastitu održivost. Kr-šćanskom mišlju nadahnuta ekologija poštuje red prirode i u taj red unosi božanski red. Čovjek i pri-roda dio su istoga reda. No, ne samo toga reda!

Prva riječ kojom započinje svaki govor o ekologiji jest odnos. Ekologija je kultura odnosā, na razini koja nadilazi uzajamnost

među ljudima. Ona proširuje naše odnose, u od-govornosti i ljubavi, prema svemu stvorenom te uspostavlja zajedništvo doma (oikós), zajedništvo obiteljskoga odnosa sa svim stvorenjem. Čovjek, unatoč tomu što je, prema vjeri biblijske i kršćan-ske predaje, stvoren kao »kruna stvorenja« i uz-dignut iznad svega stvorenja, podložan je svijetu stvorenja i njegovu redu – jer je dio reda stvore-nja. On na zemlji može živjeti jedino ako je dio to-ga reda.

Danas sve više spoznajemo da se čovjeko-va moć u prirodi ne očituje u njegovoj nadmoći nad prirodom nego u umijeću suživota s priro-dom. Time nije zanijekan razvoj svijeta, niti se že-li istaknuti čovjekova podložnost prirodi, koja bi bila uzdignuta na razinu božanstva, nego se u pr-vi plan stavlja čovjekov odnos odgovornosti u re-du stvorenja.

Crkve. Ni Crkva ni liturgija ne mogu biti odvojene od stvorenoga svijeta, kozmosa. Nije bez razloga Origen Crkvu nazvao »kozmos kozmosa«.

Liturgija je eshatološki obzor cjelokupne bri-ge čovjeka za svijet, budući da učvršćuje i povezu-je tu brigu s nadom koja uspijeva obuhvatiti sve životne okolnosti, pa i one koje se tiču zagađeno-sti. Liturgijski stav brige za stvoreno, koji nipo-što ne pokriva svu crkvenu djelatnost u ekologiji, obilježuje ekologiju stavom zahvalnosti i povjere-nja prema Bogu, jedinomu konačnom uporištu mogućnosti spasenja koje je ponuđeno svakomu stvorenju na zemlji. Ekologija je u liturgiji mo-žda najsretnije izražena u doksološkim molitva-ma, kao što je u euharistiji Po Kristu i s Kristom

ili ‘mala doksologija’, tj. molitva Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Slavljenje vjere mijenja naš na-čin gledanja na svijet, objavljuje ga i vraća nam ga kao dar u obliku euharistije, usmjerene prema nebeskoj proslavi. Ako pozornije slušamo liturgij-ske molitve, lako ćemo uočiti i njihovu ‘ekološku’ vrijednost: »Bože stvoritelju, ti se brineš za nas, ti nam daješ kruh i vino za vremeniti život. Sada ti prinosimo tvoje darove, moleći da nam postanu lijek besmrtnosti« (molitva nad prinosima, uto-rak IV. korizmenoga tjedna); ili: »Gospodine, pri-čestili smo se otajstvom tvoga Sina. Nek nas očisti od staroga grijeha i preobrazi u novo stvorenje (in novam transferat creaturam)« (Vazmena srije-da, popričesna).

U liturgiji Crkve čovjek zajedno sa svim stvorenjem slavi Gospodina i če zne za puninom otkupljenja. (Bazilika sv. Apolinara, Ravenna)

11

LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJAi ekologija

LITURG

IJA7živo vrelo 2007

i ekologijai ekologija

Eko-kriza vjere Liturgija Crkve, kao proslavljanje i uprisutnjenje Kristova otkupljenja čovjeka i svijeta(!), zahvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti, uključujući njego-vu tjelesnost i svekoliku protežnost na svijet, na prirodu… Otkupljeni čovjek, kruna stvaranja, po-stao je krunom otkupljenja te kao takav, živeći u svijetu, uspostavlja nove odnose s redom stvo-renja. Kršćaninovi odnosi sa svijetom prožeti su snagom otkupljenja. Otkupljenje je novo zajed-ništvo čovjeka s Bogom i sa svim stvorenjem.

Narušeni sklad čovjeka s redom stvorenja progovara o čovjekovu nijekanju ili neprihvaća-nju otkupljenja. Ekološka kriza je, pored ostalo-ga, a možda i prije ostaloga, kriza vjere, posljedi-ca neprihvaćanja reda koji nadilazi red prirode. U poruci za XXIII. svjetski dan mira god. 1990. Ivan Pavao II. naglasio je: »Kad se odvoji od pla-na Boga Stvoritelja, čovjek izaziva nered koji se neizbježno odražava na ostatak stvorenja. Ako čovjek nije u miru s Bogom, ni sama zemlja nije u miru.« (br. 5). Opoziv vjernosti i uskraćivanje ljubavi prema Stvoritelju rađa patnjom čitave ze-mlje: »Stoga tuguje zemlja i ginu svi stanovnici s poljskim zvijerima i pticama nebeskim te ugibaju

i ribe u moru.« (Hoš 4,3). Ekološka kriza, zaklju-čuje Papa, ponajprije je kriza morala i zbiljski pri-jezir spram čovjeka.

Ekološko se pitanje, stoga, tijesno tiče života vjere. Vjera u Boga Stvoritelja, koji bogotrojstveni sklad ljubavi uspostavlja među redom stvorenja, najjasniji je put ekološke preobrazbe. Na tragu takvoga razmišljanja René Coste, profesor druš-tvenoga nauka Crkve na katoličkom sveučilištu u Toulouseu, ustvrdio je da je sam Stvoritelj uteme-ljitelj ekologije i da ju daje ljudima kao zapovijed. Teološko zanimanje za ekologiju ne bi smjelo biti izazvano strahom pred prijetećom ekološkom kri-zom nego ponajprije temeljnim pozivom vjere na život u ljubavi sa Stvoriteljem i svim stvorenjem.

Ekološka se kriza može promatrati kao apso-lutiziranje čovjeka kao vrste nad redom stvore-nja. Korak koji u tom nadmoćnom iskorištavanju prirode preostaje – i već je zakoraknut – jest ap-solutiziranje čovjeka kao pojedinca nad redom stvorenja, uključujući i druge ljude. Ekologija se, stoga, ne tiče samo prirode nego sveukupnosti svijeta, uključujući i čovjeka, pa je potrebno go-voriti ne samo o ekologiji prirode nego i o socijal-noj ekologiji.

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJA

Liturgijski red i nova uređenost svijetaEkologija je uspostava sklada, reda, sa svim stvorenjem. Red u prirodi zajamčen je urođenim instinktom održivosti. Red koji je otkupljeni čo-vjek pozvan utkati u život svijeta ne dolazi iz instinkta održivosti, niti iz proračuna o ‘održivome razvoju’, nego iz darovanosti otkupljenja koje je utemeljeno na redu ljubavi. Otkupljenje nadilazi ‘održivi razvoj’ ko-ji nas drži na granici održivosti, a to znači i na granici smrti. Otkupljenje uspostavlja novi red koji nas uvodi u središte života, u puninu življenja.

Liturgija je u sebi red (ordo) – ne zbog izvanjskoga sklada obreda, nego zbog očitovanja drukčije i darovane uređenosti. Govor o liturgiji kao redu (red mise, red krštenja, red slavljenja ženidbe, red sprovoda) otkriva i uspostavlja novu ‘nad-rednu’ uređenost čovjeka sa svijetom jer nas uvodi u red božanske zbiljnosti, u zajedništvo s Bogom. Liturgijsko iskustvo nadrednoga reda preobražava naš zemaljski red, naše odnose, naše vrjednovanje svijeta. Liturgija, kojoj je zbog razumijevanja njezina govora potrebna ob-rednost, uređenost, uvijek je i očitovanje ne-reda, neredovitosti, transcendentalnosti koja nadilazi naš red i njegovo zna-čenje. »U liturgijskom je obredu toliko reda koliko i ne-reda« (G. Bona-ccorso). Zaustaviti se samo na liturgijskoj ob-red-nosti i ne dopustiti biti zahvaćen njezinom ne-red-nošću, znači zanijekati njezinu osnovnu za-daću uspostave novoga reda koji ide iznad i izvan naše redovitosti. Li-turgija, koja je neizbježno red, prekida naš red – koji živimo po instinktu održivosti u svijetu i prirodi – i u njega uključuje božanski tijek. Liturgi-ja, kao iskustvo drukčijega reda, preobražava naš red, ili ga barem preis-pituje u njegovoj vrijednosnosti.

Jasan oblik unošenja božanskoga ritma u dinamiku našega reda jest slavlje. Liturgijsko slavlje prekida naš ritam (red) života, zaustavlja nas u vremenu i unosi nas u spasenjski nevremenski tijek. To iskustvo ne-vremenosti u vremenu zapravo je iskustvo nadnaravnoga reda u redu naravi. U tom liturgijskom ‘zaustavljanju’ tijeka i reda nadnaravnost preobražava naravnost, božanski red prožima naravni red.

Istinsko slavljenje liturgije i prihvaćanje dimenzije božanskoga reda mijenja naš pogled na red svijeta i prirode. Naziremo da ovaj red u pri-rodi nije samo radi održivosti našega života na zemlji, nego radi otkriva-nja i dosezanja novoga reda i novoga života. U uređenosti prirode, bez vizije božanskoga reda, čovjek ostaje samo karika u lancu održivosti svi-jeta, stvorenje uvjetovano drugim stvorenjima. Red otkupljenja, isku-stven u liturgiji Crkve, u lanac održivosti unosi vez ljubavi. Ljubav ne teži za vlastitom održivošću nego za uspostavom sklada. Stoga nas liturgij-sko iskustvo otkupljenja ne lišava svijeta nego nas osposobljuje za nove odnose u svijetu i sa svijetom. Novi darovani odnos ne obezvrjeđuje svi-jet nego ga uključuje u djelo otkupljenja: »Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Zna-mo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdi-

NAŠAtematemaNAŠANAŠAtema

12

LITU

RGIJA

i eko

logij

ai e

kolo

gija

LITU

RGIJA

i eko

logij

aLI

TURG

IJA

»Gledat ćete otvorena nebesa i anđele Božje gdje uzlaze i silaze...«Liturgija uzbiljuje susret neba sa zemljom. (Opatija Bath, Engleska)

13

LITURG


LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

šemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tije-la.« (Rim 8,21-23). Život u svijetu, u zajedništvu sa svim stvorenjem, zajednički je hod prema ko-načnoj preobrazbi svijeta. Kršćanin, rasvijetljen iskustvom liturgije, pozvan je sve stvorenje pri-družiti hvalospjevu Stvoritelju: »Sva djela Gos-podnja blagoslivljajte Gospoda!« (Dn 3,57).

Vazmeni Exultet, kojim Crkva kliče pred otaj-stvom Kristova uskrsnuća, harmonizira klicanje anđela, okupljene zajednice i same zemlje: »Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana svjetlom, (…) neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mra-ka.« U nedjelju prvoga proljetnoga uštapa, o po-novnom svitanju i buđenju prirode, Crkva sla-vi otajstvo otkupljenja. Liturgijska združenost »izlaska« i »prijelaza« prirode i slavljenja Kristo-va »Izlaska« i Prijelaza (Pashe) očituju kršćansko gledanje na svijet kao mjesto otkupljenja. Čovjek je otkupljen u svijetu i zajedno sa svijetom.

Kristovo djelo otkupljenja, koje ujedinjuje spasenjske zahvate od utjelovljenja do uzašašća, uspostavlja novo zajedništvo Zemlje s Nebom. To je zajedništvo obećano u Jakovljevu viđenju lje-stava što spajaju zemlju s nebom (Post 28,12) i pretkazano riječima samoga Krista: »Gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.« (Iv 1,51).

Kozmička liturgijaLiterarna kritika biblijskoga opisa stvaranja svi-jeta u sedam dana pokazuje da je izvješće o stva-ranju prvotno nastalo kao liturgijski tekst, na-mijenjen slavljenju Boga Stvoritelja. Liturgijski navještaj teksta o stvaranju usmjeren je k slavlje-nju Stvoritelja i otkrivanju traga Božje prisutnosti u njegovim djelima. Književni prikaz sedmodnev-noga stvaranja lako je uskladiti sa sedmodnev-nim ritmom hramske liturgije. S druge strane, sedmodnevni liturgijski ritam, koji ritmizira ži-vot naroda u zajedništvu s Gospodinom, usklađu-je čovjekov (sedmodnevni) život s prirodom. Ži-vot u svijetu i život s Gospodinom ritmizirani su istim ritmom. Liturgija pruža melodiju, a suživot sa svijetom harmoniju. Skladba je uhu nepoželj-na narušava li je melodija ili harmonija. One su u uzajamnom skladbenom odnosu. Tako liturgija

vjerničke zajednice nastavlja živjeti ritmom stva-ranja, budeći u čovjeku darovanu mu stvaratelj-sku snagu i njegujući osjećaj božanskoga ritma i sklada među svim stvorenjem.

Biblijski prikaz stvaranja u središte ne stav-lja ni čovjeka ni druga stvorenja, nego Stvorite-lja – s nakanom da sve stvorenje svojim životom proslavlja Tvorca svega. Stoga biblijski vjernik u stvorenjima gleda suslavitelje Boga Stvoritelja. Čovjekov suživot sa svim stvorenjem tvori koz-mičku liturgiju kojoj je svijet hram.

Svijet je »bližnji« za čije je otkupljenje kršćanin odgovoran po svome evanđeoskom poslanju. Stvoreni svijet je autentični i izvorni kršćanski

hram. Kršćanin je prvi liturg među redom stvore-nja. Zadaća mu je otkriti i poticati pjesmu hvale

što je svekoliko stvorenje iskazuje Stvoritelju.

Kozmički ritam liturgije – dovoljno je prisje-titi se kozmičke odrednice u određivanju datuma velikih kršćanskih svetkovina – unosi u kozmos dimenziju božanskoga. Kroz čovjekovo slavljenje otkupljenja i sam je svijet zahvaćen otkupljenjem. Svijet za kršćanina nije samo mjesto njegova (čo-vjekova) otkupljenja; svijet je »bližnji« za čije je otkupljenje kršćanin odgovoran po svome evan-đeoskom poslanju. Činjenica da su pojedini kr-šćanski blagdani datumski određeni ritmom koz-mosa – izmjenom solsticijā i ekvinocijā – ne znači da je kršćanstvo ostalo na razini naravnih religija, nego da snagom liturgije, koja uprisutnjuje djelo spasenja, moć spasenja unosi u ritam svijeta.

Čovjek, kruna stvorenja, jest prvi liturg me-đu redom stvorenja; zadaća mu je otkriti i očuva-ti implicitnu pjesmu hvale što je svekoliko stvo-renje iskazuje Stvoritelju. Čovjek je prvi liturg, svećenik kozmičke liturgije stvorenja, predvod-nik hvalospjeva stvorenja. Propitujući tu kršćani-novu liturgijsku zadaću u svijetu stvorenoga Karl Barth pita umijemo li čuti »uzdisaj stvorenja« za novom preobrazbom svega, uzdisaj koji nam ot-kriva sve što trebamo čuti. To sve jest u življenju buduće sla ve koja se ima očitovati u nama (usp. Rim 8, 18). Čovjek je predvodnik nebeske liturgije.

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

i eko

logij

aLI

TURG

IJAi e

kolo

gija

LITU

RGIJA

Stoga Barth primje ćuje da stvorenje

ne čeka bu du-ću slavu zaje-

dno s nama ne-go čeka nas:

krš ćani su predvo-ditelji hvalospjeva

stvo renja Svoritelju. Potrebno je zato pita-

ti se ne očekujemo li da stvorenja sla ve nas i ‘klanjaju

se’ pred nama, što bi zna čilo da smo stvorenju oduzeli čežnju za

novom preobrazbom, a sebi pri-svojili mje sto Onoga kojemu se sve

treba klanjati. »Mjesto« na kojem kr-šćani slave liturgiju ne može se reducira-

ti na mjesto okupljanja i na mjesto vršenja obreda; istinski kršćanski hram jest stvore-

ni svijet. Isusov odgovor Samarijanki koja ga, u dvojbi oko jeruzalemskoga i samarijskoga hrama, pita o mjestu pravoga štovanja, odgovara: »Dola-zi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu... Dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac.« (Iv 4,21.23)

Kršćanski hram zato uvijek progovara o bez-mješću liturgije, o potrebi da čovjek bude slavitelj Boga svugdje gdje jest. Istinsko se slavljenje ne ograničava na mjesto nego se pretapa u vrijeme. Život, neodvojiv od suživota sa stvorenjem, jest istinsko slavljenje Boga. Na tom tragu valja čitati kršćansku simboliku hrama oslikana i zamišljena kao universum koji čeka svoje stvarateljsko dovr-šenje o ponovnom Kristovu dolasku.

Živimo u nedovršenom svijetu. Svijet se ne do-vršava izgradnjom i iskorištavanjem nego preo-brazbom u novo postojanje. Nedovršenost svijeta preslikana je na nedovršenost liturgije. Liturgija se ne završava Petrovim priznanjem »Gospodi-ne, dobro nam je ovdje biti« (Mk 9,5) i željom za ostankom na liturgijskoj gori preobraženja, nego se nastavlja kroz poslanje »Idite po svem svije-tu…« Krist silazi u svijet, u red stvorenja, upravo

zbog nedovršenosti svijeta, zbog nutarnje potrebe svijeta za preobrazbom, za dovršenjem, dovrše-njem koje će se očitovati punina (pleroma) svega u Kristu. Zato kršćanstvo Krista nikada nije gle-dalo kao revolucionara nego kao evolucionara (T. de Chardin), kao onoga koji je došao sve dove-sti do punine, do dovršenosti, do savršenstva koje opstoji samo u Bogu. Kršćanska liturgija nadah-njuje u kršćaninu djelo dovršenja svijeta, zadaću pleromizacije svega u Kristu.

Liturgija života vodi prema okristovljenju či-tavoga čovjeka s dovršenjem u Kristu. Dovršenje prema kojemu svijet raste nije svršetak, nego do-seg punine. I sama smrt nije kraj, nego iskustvo prijelaza u puninu. U takvom je gledanju i žudnji za puninom De Chardin smrt nazvao »stapanjem s Kristom«, moleći: »Gospodine, nije dovoljno da umrem pričešćujući se. Nauči me da se pričestim umirući.«

Liturgija Crkve – sveti znak u prirodiLjepota kršćanske liturgije izranja iz vjere u Bož-ju imanentnost u svijetu. No nije dovoljno reći da je Bog po otajstvu utjelovljenja i djelu otkupljenja trajno prisutan u svijetu. Otkupljenje je ponovno poniranje svijeta u zbilju božanskoga, u prožetost Bogom. Zato Sveti Efrem Sirski uspoređuje Bož-ju prisutnost u svijetu sa svijetom podmorja: kao što voda okružuje i ‘sadrži’ morska bića tako i Bog okružuje i sa-drži sav svijet. On nije prisutan po-red nas; mi smo u njemu, »u njemu živimo, miče-mo se i jesmo« (Dj 17,28). I kao što riba ne uspi-jeva vidjeti vodu, ni čovjek ne može ‘vidjeti’ Boga u kojem živi. On je Život (usp. Iv 14,6). Život se ne može vidjeti, nego samo živjeti. Zanijekati ga, znači umrijeti.

Prisutnost u liturgiji elemenata i simbola po-suđenih iz prirode govori o združenosti liturgije Crkve i liturgije svijeta. Voda, oganj, ulje, kruh, vino, elementi su koji nisu samo ‘uzeti’ iz priro-de, nego su s prirodom uneseni u kršćansko slav-ljenje Boga, kao most liturgijskoga sjedinjenja kr-šćanske zajednice sa svijetom stvorenja. U govor liturgijskoga obreda voda je unesena da objavlju-je spasenjski doživljaj pranja, preporađanja, bla-goslova i novoga života… Život vjere od samoga je

tematematema

dno s namago

krš ćani su predvo-ditelji hvalospjeva

stvo renja Svoritelju. Potrebno je zato pita-

ti se ne očekujemo li da stvorenja sla ve nas i ‘klanjaju

se’ pred nama, što bi zna čilo da smo stvorenju oduzeli čežnju za

novom preobrazbom, a sebi pri-svojili mje sto Onoga kojemu se sve

treba klanjati. »Mjesto« na kojem kr-šćani slave liturgiju ne može se reducira-

ti na mjesto okupljanja i na mjesto vršenja obreda; istinski kršćanski hram jest stvore-

ni svijet. Isusov odgovor Samarijanki koja ga, u dvojbi oko jeruzalemskoga i samarijskoga hrama,

Skrb za stvoreno iskaz je vjere u Stvoritelja.

15

LITURG


LITURG

IJAi ekologijaLITU

RGIJA

7živo vrelo 2007

LITURGIJSKIkalendar

SRPANJ 15 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Svagdan, ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela Izl 1,8-14.22; Ps 124; Mt 10,34 – 11,1 17 U Svagdan; Izl 2,1-15a; Ps 69; Mt 11,20-24 18 S Svagdan; Ez 3,1-6.9-12; Ps 103; Mt 11,25-27 19 Č Svagdan; Ez 3,13-20; Ps 105; Mt 11,28-30 20 P Svagdan; ili: Sv. Ilija; Sv. Apolinar Ez 11,10 – 12,14; Ps 117; Mt 12,1-8 21 S Svagdan; ili: Sv. Lovro Brindiški Ez 12,37-42; Ps 136; Mt 12,14-21 22 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 23 P SVETA BRIGITA, zaštitnica Europe, blagdan Jdt 8,2-8 (1 Tim 5,3-10); Ps 11; Lk 2,36-38 24 U Svagdan, ili: Sv. Sarbelije Makhluf Izl 14,21–15,1; Pr. ps.: Izl 15,8-10.12.17; Mt 12,46-50 25 S SV. JAKOV APOSTOL, blagdan vl.: 2Kor 4,7-15; Ps 126; Mt 20,20-28 26 Č Sv. Joakim i Ana, spomendan: Izl 19,1-2.9-11.16- -20b; Pr. ps.: Dn 3,52-56; Mt 13,10-17 27 P Sv. Klement Ohridski, Gorazd i drugovi, spomendan Izl 20,1-17; Ps 19; Mt 13,18-23 28 S Svagdan; Izl 24,3-8; Ps 50; Mt 13,24-30 29 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 30 P Svagdan; Izl 32,15-24.30-34; Ps 106; Mt 13,31-35 31 U Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, spomendan Izl 33,7-11; 34,5b-9.28; Ps 103; Mt 13,36-43

KOLOVOZ 1 S Sv. Alfonz Marija de Liguori, spomendan Izl 34,29-35; Ps 99; Mt 13,44-46 2 Č Svagdan, ili: Sv. Euzebije; Bl. Dj. Marija od Anđela Izl 40,14-19.34-38; Ps 84; Mt 13,47-53 3 P Bl. Augustin Kažotić, biskup, spomendan Lev 23,1.4-11.15-16.27.34b-37; Ps 81; Mt 13,54-58 4 S Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiter, spomendan Lev 25,1.8-17; Ps 68; Mt 14,1-12 5 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, blagdan 7 U Svagdan; Br 12,1-13; Ps 51; Mt 14,22-36 8 S Sv. Dominik, prezbiter, spomendan Br 13,1-2a.25–14,1.26-30.34-35; Ps 106; Mt 15,21-28 9 Č SV. TEREZA BENEDIKTA OD KRIŽA, djevica i mučenica, blagdan, vl.: Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45; Mt 25,1-13 10 P SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112; Iv 12,24-26 11 S Sv. Klara Asiška, djevica, spomendan Pnz 6,4-13; Ps 18; Mt 17,14-20

početka, od krštenja, označen vodom nad kojom je »lebdio Duh Božji« (Post 1,2). Uronjeni smo u Duha, u božanski život, kao što smo uronjeni u vodu krštenja. (Još samo kad bismo u liturgiji po-štivali istinitost znaka uranjanja, govor vode bio bi daleko razgovjetniji i doživljajniji!)

No, prirodni elementi u kršćanskoj liturgiji ne mogu biti razumijevani po značenjima koji ti ele-menti imaju u prirodi i u naravnome redu, nego po ključu spasenjske povijesti. Prisutnost vode u liturgiji razumijevamo u svjetlu spasenjskih do-gađaja u kojima se Bog poslužio znakom vode: ta-ko voda u liturgiji ima moć posvećivanja (u po-čecima »Duh je Božji lebdio nad vodama«), moć umiranja starome životu i rađanja na novi život (događaj potopa, Post 6-8), biva mjesto prijela-za u novost života, u »zemlju obećanja« (događaj prelaska preko Crvenoga mora, Izl 14), ima moć otkupljenja i napajanja »živom vodom« od koje se ne žeđa (voda koja je potekla iz boka raspetoga Krista, Iv 19,34). Liturgiji je znak vode, kao i sva-ki drugi element uzet iz prirode, nepotreban i su-višan ako bi ostao na razini naravnoga značenja. Elementi iz prirode kroz liturgijsku dinamiku, osvijetljenu navještajem Božje riječi, preuzimaju novo značenje i na vidljiv ga način komuniciraju zajednici koja slavi.

Prirodni elementi koji u liturgiji prima-ju snagu »svetoga znaka« odgajaju nas za od-nos svetosti u samoj prirodi. Ako znak vode u li-turgiji ne preobražava kršćaninov odnos prema vodi u prirodi (i prema prirodi), onda je doista upitna i njegova doživljajnost vode kao sveto-ga znaka u liturgijskome obredu. Tko je istinski svjestan kupelji krštenja, taj uistinu spoznaje i prirodu kao bližnjega s kojim je zajedno otku-pljen. Liturgija ne rabi niti zlorabi znakove iz prirode (vodu, kruh, ulje, cvijeće, vosak…), ona ih pridružuje slavljenju otkupljenja i novoga stvaranja. Znakovi iz prirode, uneseni u trenu-tak svetoga događanja, postaju za kršćane »sve-ti znakovi«. Ali učinak te liturgijsko-kozmičke simbioze prenosi se i na kršćaninov život u svi-jetu: liturgija, kao događanje otkupljenja, jest sveti znak svijetu i prirodi, prije svega čovjeku u svijetu i prirodi.

Skrb za stvoreno iskaz je vjere u Stvoritelja.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePnz 30,10-14

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisaneu knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospo-dinu, Bogu svome, svim srcem svojimi svom dušom svojom.Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mo-gao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustimai u tvome srcu, da je vršiš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 69

Otpjev: Tražite ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.Tebi se molim, Gospodine,u vrijeme milosti, Bože;po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,po svojoj vjernoj pomoći!Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!Božje ću ime hvaliti popijevkom,hvalit ću ga zahvalnicom.

Drugo čitanjeKol 1,15-20

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaKrist Isus slika je Boga nevidljivoga,prvorođenac svakog stvorenja.Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je

Ulazna pjesmaPs 17,15

Ja ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Zborna molitva

Bože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanimada odbace što je kršćanstva nedostojno,a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, pogledaj darove Crkve moliteljiceda po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 27,4

Tko jede moje tijelo i pije moju krv,u meni ostaje, i ja u njemu,– govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: gl. prilog ŽV 6/2007.Otpj. ps.: Tražite, ubogi, Gospodina (gl. prilog str. 38)Prinosna: XIV Evo nas, Oče Pričesna: 135 Tko jede moje tijelo ili: gl. prilog ŽV 5/2005.Završetak: 260 O da bude radost

Petnaesta nedjelja kroz godinu 15. srpnja 2007.

PETN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

PETN

AEST

A nedj

elja

PETN

AEST

A

17

7živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Božja nas riječ poziva na prepozna-vanje bližnjih u ljudima koje susrećemo i u svima koji su potrebni ljubavi. Molitvom se utecimo ne-beskome Ocu da nas ispuni duhom ljubavi.1. Za tvoju Crkvu, sazdanu na Kristovoj ljubavi:

da bude istinsko bratstvo tvojih vjernika te pruža svjedočanstvo ljubavi svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima:utisni im u srce snagu svoje riječi da vjerno hode putem spasenja, molimo te.

3. Za sve one koji se predaju služenju drugima:obdari ih radošću služenja da njihova djela budu ispunjena toplinom tvoje ljubavi, molimo te.

4. Za one koji nose teret bolesti: daj im spoznati spasonosnu snagu trpljenja i obdari ih radošću življenja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da druge možemo gledati tvojim pogledom i ljubiti tvojom ljubavlju, molimo te.

Svemogući Bože, pozvao si nas na djelatnu ljubav prema bratu čovjeku. Prosvijetli nas svojim Duhom da umijemo prevladavati ono što nas dijeli i uvijek tražiti ono što nas združuje, kako bismo u svakom čovjeku mogli prepoznati svoga bližnjeg i tako otkrivati tvoje lice, po Kristu, Gospodinu našemu.

prije svega i sve stoji u njemu.On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastani-ti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve,bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeusp. Iv 6,63c.68c

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!

EvanđeljeLk 10,25-37

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svu-koše i izraniše pa odoše ostavivši ga polu-mrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Sa-marijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zali vši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobri nu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razboj-nike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«Riječ Gospodnja.

PETNAESTAnedjelja

nedjeljaPETN

AESTAnedjeljaPETN

AESTA

Potrebnima je bližnji onaj tko im iskazuje milosrđe.(V. van Gogh, 1890.)

18

OTAJSTVO i zbilja

Zakonoznanac iz evanđeoskog odlomka da-našnje nedjelje svoje pitanje Isusu postav-lja javno. »Učitelju, što mi je činiti da bašti-

nim život vječni?« Zakonoznanac stavlja Isusa na javnu kušnju. Pitanje je postavljeno pred drugima. Namjera mu je staviti na kušnju Isusa kao učitelja. Pitanjem bi htio pokazati Isusovo neznanje i time baciti svjetlo sumnje na njega kao učitelja. I, mož-da još više, pitanje krije žudnju zakonoznanca da pokaže svoje znanje. Isto pitanje cilja istovreme-no na pokazivanje tuđega neznanja, tuđe slabosti i svoga znanja, svoje jakosti. Kako se Isus ponaša?

Isus odgovara protupitanjem. Zapravo, s dva protupitanja: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« U prvome pokazuje da se sa zakonoznancem sla-že oko mjesta u kojem treba tražiti odgovor na pi-tanje o vječnom životu. Najprije pokazuje ono što im je zajedničko. Ne ono što ih razdvaja. Zakon im je zajednički temelj.

Drugim pitanjem daje do znanja da se Zakon može čitati različito. I pita zakonoznanca kako on čita. Daje mu prigodu da pokaže svoje znanje. Neo-bično, ali Isus je odgovorom s dva protupitanja pre-okrenuo odnose. Zakonoznanac mu nije samo po-stavio pitanje na koje očekuje javni odgovor. On ga je svojim pitanjem postavio u pitanje kao učitelja. Isus, međutim, preuzima ulogu postavljača pitanja. Tako pokazuje da je on uistinu Učitelj. Uloga uči-telja nije u tom da pokaže tuđe neznanje, nego da drugome pruži prigodu da pokaže što zna. Zakono-znanac jedva čeka prigodu da pokaže svoje znanje. Svojim odgovorom pokazuje da točno zna odgovor na pitanje koje je postavio Isusu. To znači da nije pitao zato što ne bi znao, nego zato da pokaže kako on zna, a Isus ne zna.

Ima ljudi koji misle da svoje znanje mogu po-kazati samo otkrivajući tuđe slabe strane. Takav stav otkriva nesigurnost. Zato mu je potrebna jav-nost kao potvrda. Isusu ne treba javnost da bi po-kazao svoje znanje. Niti mu trebaju tuđe slabosti kao scena na kojoj će pokazati svoje jake strane. On je učitelj. Učitelj je samo onaj tko iz drugoga zna izvući ono što je najbolje. Učitelj nije netko tko pokazuje tuđe neznanje. Učitelj ne pokazuje ni svoje znanje. Učiteljsko je umijeće u iznošenju na svjetlo onoga što drugi zna, njegovih boljih i jačih

strana. Valja još uočiti kako se Isus, usprkos tom što zna da je na kušnji, prema zakonoznancu od-nosi blagonaklono.

Točan i nedovoljan odgovor Odgovor zakonoznanca je točan. Do u detalje. U odgovoru nema nikakve razlike između Zakona, zakonoznanca i Isusa. Svi se slažu u tome da je ljubav prema Bogu i bližnjemu potrebna za ula-zak u život vječni. No, Isus, budući da je učitelj, poučava zakonoznanca koji, usprkos svojemu znanju, ne zna nešto važno. Ne zna da znanje nije dovoljno. Ne zna da valja i činiti ono što zna. Nje-gov je odgovor doduše točan, ali i nedovoljan.

Tek što se najavila sjena onoga što ne zna, za-konoznanac osjeća da gubi ‘duel’ pitanjima koji je započeo. Premda Isus ne želi javno izložiti njegove slabe strane, zakonoznanac sam nastavlja raspra-vu. Ovaj put, veli Luka, iz obrambenoga stava, »ho-teći se opravdati«. Najprije je pitanjem napadao, a sada se pitanjem brani. Nastavak rasprave je iskon-ska opasnost svih znalaca zakona. Beskonačne ra-sprave o Bogu umjesto života po njegovoj riječi.

Isus, međutim, ne napada niti optužuje zako-noznanca. No, niti ne nastavlja raspravu. Preki-da je tako da ne prekida odnos. Prekida je pričom. Svojom. Izmišljenom. Pričom koja zakonoznancu daje prigodu da nauči ono što u svome znanju ne zna i da otkrije gdje leži istinski odgovor na njego-vo pitanje. Zakonoznanac zna odgovor, ali ne zna gdje je srce onoga što zna. Riječ je o jednoj od naj-poznatijih Isusovih priča. U njoj nema ni jedne ri-ječi o Bogu, a kristalno je jasno u čemu se sastoji poznavanje Boga i kako se ulazi u život vječni. Ne govori se o Bogu. Bog je prešućen. Govori se kako se dolazi k Bogu.

PričaLikovi u priči namjerno su izabrani. Prvu grupu ljudi čine razbojnici. Oni se pojavljuju i odmah ne-staju. Uz njih je vezano nasilje. Isus ih imenuje i imenuje nasilje, ali ne priča ni o njima ni o njiho-vu nasilju. Za razliku od mnogih naših priča koje slijede počinitelje i detaljno opisuju njihovo nasi-lje, Isus razbojnike ostavlja po strani. Očito, u ono-me što oni čine ne krije se Božja prisutnost. S njima nije Bog. Oni unose patnju u svijet. Unose i nesta-ju. Ostaju bez imena, bez pobližega opisa. Pojavlju-ju se niotkud i nestaju u nepoznatom. No, iza njih

PETN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

PETN

AEST

A nedj

elja

PETN

AEST

A

Sućut kao liturgija

19

7živo vrelo 2007

ostaje trag. Krvavi trag ljudske patnje. Zlo ima sklo-nost skrivati se, bježati u bezimenost i u grupu. Iza njega ostaje patnja, blizina smrti. U život vječni se ne ulazi slijedeći razbojnike niti pričom o njima.

Pretučeni i polumrtvi čovjek također nema ni imena niti pobližih obilježja. Goli čovjek na rubu smrti. Goli ljudski život koji pati. Bez imena, bez pripadnosti, a gotovo i bez života. Ne spominje se niti njegova pravednost niti njegova krivnja. Samo njegova golotinja i patnja. Jedan čovjek i njegova patnja su već dovoljni za najveću moguću patnju.

I potom tri lika koja prolaze. I njihove reakci-je. Prva dvojica dolaze iz svijeta vezanoga uz religi-ju, uz poznavanje Zakona i uz hram. Prolaze, vide polumrtvoga čovjeka i zaobiđu ga. Ne znamo ra-zloge njihova ponašanja. Moguće ih je domišlja-ti. No, Isusu oni nisu važni. Nisu dovoljni. Njihovo nastavljanje puta nije jednostavni nastavak hoda. Od trenutka kada su opazili polumrtvoga i gologa čovjeka i nastavili put, njihov se hod pretvara u bi-jeg. Poznavanje Zakona i služba u hramu nisu do-voljni da se pokaže sućut prema polumrtvome čo-vjeku. Ne postoji ni religiozna zaštita od nasilja niti postoji religiozno jamstvo sućuti.

Treći lik je Samarijanac. Dolazi iz omraženoga i susjednoga područja i iz naroda s kojim se ne raz-govara. Isus namjerno bira upravo taj lik. Gotovo da izaziva njegovim imenovanjem. Namjera mu je razbiti uski pogled na religioznost. Kako se pitanje zakonoznanca nije odnosilo na način i učinkovitu pomoć potrebnima, svako čitanje i razumijevanje

ove priče u tom pravcu promašuje cilj. Nije riječ o potrebnima koji trebaju našu pomoć. Riječ je o po-gledu na drugoga čovjeka. Pitanje pita tko je moj bližnji. Priča oduzima tlo pod nogama svakom ra-zlogu koji bi drugoga mogao učiniti dalekim. Nije riječ o pretvaranju drugih u potrebne kojima onda priskačem u pomoć. Riječ je o otvaranju očiju za konkretni svijet u kojem se krećem svakodnevno. Priča ne nuka na traženje potrebnih. Ona govori o otvaranju očiju u svijetu u kojem se nalazim.

U život se vječni ne ulazi promjenom posla i zvanja, nego promjenom pogleda prema drugom. Drugi je bližnji. U vječni se život ne ulazi znanjem o Bogu. Niti raspravom o zapovijedima. Ulazi se vršenjem onoga što zapovijedi nalažu.

U onom što Samarijanac čini naslućuje se Bož-ja prisutnost. Premda je Bog prešućen, oni ko-ji slušaju priču razumiju gdje je moguće govoriti o Božjoj prisutnosti i o vršenju zapovijedi. I zakono-znanac to prepoznaje. Znanje mu nije olakšalo put u vječni život. Čak se čini preprekom koju Isus svo-jom pričom nastoji ukloniti.

Teološki se naboj Isusove priče može naslutiti u njegovom drugom pitanju zakonoznancu, u pita-nju kako čita Zakon. Već i sama pretpostavka da se Zakon može čitati na različite načine otvara širinu koje nema u pitanju zakonoznanca. Slutimo da se Zakon ispravno čita samo ako nam čitanje otvara oči za konkretni svijet svagdašnjega susreta s ljudi-ma i njihovom patnjom.

Ante Vučković

PETNAESTAnedjelja

nedjeljaPETN

AESTAnedjeljaPETN

AESTAs.

Zdra

vka M

ilić, S

plit,

2007

.

20

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: Gospodine, tko smije prebivati (gl. prilog ŽV 9/2006.) Prinosna: VI Izvore vode žive (1. i 3. kitica)Pričesna: 201 O svijetlo dušaZavršetak: 600 Zdravo, Djevo čista

Prvo čitanjePost 18,1-10a

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: ope-rite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča gove-dima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod sta-blom dok su blagovali.Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgo-vori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Do-godine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 15,2-4ab.5ab

Otpjev: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Šesnaesta nedjelja kroz godinu 22. srpnja 2007.

Ulazna pjesmaPs 54,6.8

Evo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ćuime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Zborna molitva

Molimo te, Gospodine, budi nam milostivi darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnostii vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaOtk 3,20

Evo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.

Popričesna molitva

Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život, po Kristu, Gospodinu našemu.

ŠESN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

ŠESN

AEST

A nedj

elja

ŠESN

AEST

A

21

7živo vrelo 2007

21

Molitva vjernikaOkupljeni za stolom Kristove riječi i Kristova tijela, molitvom zazovimo Oca nebeskoga da nas ovo zajedništvo s njim ispuni mudrošću slušanja i snagom služenja.1. Rasvijetli mudrošću Duha Svetoga svoju Crkvu

da bude uvijek pozorna u slušanju tvoje riječi te svekoliko njezino djelovanje bude nadahnuto riječju koja od tebe dolazi, molimo te.

2. Potakni u svim svojim vjernima potrebu za molitvom i pouči ih da u molitvi znaju najprije čuti tvoju riječ, molimo te.

3. Zaustavi nas, Gospodine, u trci za našim brigama i zadaćama; pomozi nam da svojim brigama znademo pretpostaviti ono prvo što je potrebno za život vječni, molimo te.

4. Podari nam, Gospodine, duh istinskoga gostoprimstva, da svima kojima pružamo mjesto odmora umijemo pružiti i ljubav koju nam ti daruješ, molimo te.

5. Primi, Gospodine, naše pokojne koji stupaju pred tvoje lice i daruj im mjesto za nebeskim stolom, molimo te.

Svemogući Bože, po primjeru tvojih službenica Marte i Marije otkrivaš nam put evanđeoskog života. Molimo te, nadahni nas za radosno služenje drugima i čuvaj u nama duh molitve. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeKol 1,24-28

Otajstvo pred vjekovima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano sve-tima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeusp. Lk 8, 15

Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobru i plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti!


Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«Riječ Gospodnja.

ŠESNAESTAnedjelja

nedjeljaŠESN

AESTAnedjeljaŠESN

AESTA

»Marta, brineš se za mnogo, a jedno je potrebno.«(M. I. Rupnik, Centro Aletti, Roma, 2002.)

22

OTAJSTVO i zbiljaŠE

SNAE

STA ne

djel

jane

djel

jaŠE

SNAE

STA ne

djel

jaŠE

SNAE

STA

Gost je obogaćenje života; on unosi novost u svagdane, čini nas znatiželjnima, proširuje vi-dike. U naviještenim čitanjima u središtu je go-

stoljubivost koja je u Starome zavjetu češća tema nego-li je to danas. Ljudi su tijekom putovanja bili upućeni na dobre ljude i na svratišta. Povrijediti pravila gosto-ljubivosti tada je bila sramota. Razumljiva samo po se-bi, gostoljubivost je bila bez zapovijedi i bez naknade. Svakomu se gostu pokazivalo poštovanje, bez obzira odakle dolazi i kamo išao. Već sam taj stav postavlja nama danas ozbiljna pitanje.

Oni koji nenajavljeni objavljujuAbraham je otvoren prema nepoznatim i nenajav-ljenim gostima. Nudi im jela u izobilju. Iz toga je već i Talmud izvodio istinu da pobožan čovjek obe-ćaje malo, a daje puno. No, Abraham je svojim sta-vom pokazao da je otvoren za susret s Bogom, s drukčijim svijetom. Jednostavnije rečeno: tko pri-

ma ljude, prima Boga. U kasnijim se prikazima događaj dolaska nenajavljenih i nepoznatih ljudi Abrahamu tumačio kao pohođenje anđelā, pa čak i kao dolazak kršćanskoga Boga u Presvetome Troj-stvu. Tamo gdje se ljudi okupljaju i blaguju, gdje su ljudi otvoreni jedni prema drugima i uzajamno se daruju, prisutan je Bog. I Abraham je primio na dar obećanje budućega potomstva. Spontano pa-daju na um psalamske riječi Psalma 15: Gospodi-ne tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stano-vati na svetoj gori tvojoj? I Psalam odgovara: onaj tko živi čestito, tko čini pravicu, govori istinu, koji ne kleveće… ne daje novca na lihvu, ne prima mi-ta… Takav boravak u Božjoj blizini uočava ono je-dno i jedino bitno, o čemu govori Evanđelje.

Pretjecanje sa znakom zaustavljanjaNije se teško prepoznati u Marti koja se brine za mnogo, a za Mariju možemo reći da je posegnu-la za ‘udobnijim’ dijelom, no za Krista je to najbo-lji dio. To je slušanje, razmatranje, klanjanje i div-ljenje. Paradoks kršćanskoga života je u tome što se kruh svagdanji nalazi negdje između ta dva zahtjeva: biti ispred vremena i biti znakom zaustavljanja. Po-nekad imam dojam da vjernik ne treba težiti za pre-tjecanjem, jer svijet u kojemu živimo pretječe se tako da ga se zaustavi. Kršćanski je život više nalik nemir-nu upitniku, kamenu spoticanja, kamenu koji zau-stavlja korak na bitnome. Tko ima danas snage reći da trčanje ne znači napredovati? Istinski napredak se ne sastoji u sve većoj žurbi, već u skladnome ra-zvoju osobe, osobā međusobno, i osobā s prirodom. U trku se gubi darovanost vrijednosti udivljenja. Ne-mamo li dojam da ubrzavamo korak, ne znajući ka-mo idemo? A ipak se žurimo.

Kriza značenjaProročka zadaća Crkve u ovome trenutku jest da svijet pokuša naučiti stati, da uporabi svoju umjet-ničku karizmu imperativa kontemplativnosti. Ka-da se ne uspijeva zaustaviti postaje se nesposob-nim za čuđenje i divljenje. Na putovanjima koja se nude na tržištu obično je sve organizirano i progra-mirano. Čovjeku se ne ostavlja mogućnost razma-tranja. Dodiruju se stvari, skupljaju se imena mje-

Dočekati spasonosnu nepredvidivost

Marija sjede do nogu Isusovih i slušaše njegovu riječ…(s. Zdravka Milić, Split, 2007.)

23

7živo vrelo 2007ŠESN

AESTAnedjeljanedjelja

ŠESNAESTAnedjelja

ŠESNAESTA

sta i njihove razglednice; u skladište se smještaju suveniri i osjećaji, a da se pritom ne stvara zajed-ništvo ni sa čim. Gledamo, a ne vidimo; slušamo i ne čujemo. Bez čuđenja i divljenja, koje je dar, svi-jet ostaje bez značenja.

Čovječanstvo nije u opasnosti od nedostatka informacija, već od nedostatka traženja značenja i poštovanja prema značenju. Između tolikih ljud-skih prava vjerojatno bi jedno od značajnijih tre-balo biti pravo na značenje. Život bez začudnosti ne vrijedi živjeti. Ne nedostaje nam volja i želja da vjerujemo, već da se divimo. Radosna vijest od nas traži da se na trenutak zaustavimo. Bolji dio nije onaj koji umnaža stvari, već onaj koji uočava Bož-ju prisutnost. Evanđelje otvara i veliku temu go-stoljubivosti, na početku koje je spontanost. To ni-je jednostavno otvaranje vrata, jer se osoba treba otvoriti, ona treba napustiti formalizam koji skriva obranu. Ponekad se ispod formalne vrijednosti na-lazi čak i odbijanje. Zbog toga se može osjetiti i pri-hvaćenim i odbijenim u isto vrijeme.

Gostoljubivost u nepredvidivostiMarta predstavlja gostoljubivost koja – bez obzi-ra na pohvalne nakane – ne uspijeva ‘izaći’. Prija-telja smješta u vlastite okvire i želje. Ona odluču-je što se gostu mora svidjeti. U tu opasnost ulaze i svi oni koji misle da su bliski s Bogom i da ga do-bro poznaju. Zavaravaju se da o njemu već iona-ko znaju gotovo sve i počinju nametati svoje na-vike. Upravo bijeg u preveliki aktivizam govori o tome kako zapravo ne poznajemo Boga. Za mnoge je kršćane to bijeg od istinskoga poslanja te neka vrsta obrane. Marta kao da želi ‘posjedovati’ Boga, učiniti ga taocem vlastitih predodžbā. Samo sluša-

nje – dakle Marijin stav – znači poštovanje prema Božjoj (spasonosnoj) nepredvidivosti. Susret s Bo-gom trajno izaziva sumnju da on želi nešto drugo. To nešto drugo je otajstvo koje širi prostor našega promatranja i naših mjerila. Revni kršćani nastoje učiniti sve, pa ponekad i previše, ali brižno izbjega-vaju učiniti ono jedno što je potrebno.

Odakle polazi kršćansko djelovanje?U čemu je Martina pogrješka? To je ponajprije pogrješka perspektive, odnosno previd da je Isu-sov dolazak velika prilika koju ne treba propusti-ti. Upravo je to razlog da se žrtvuje ono što je bit-no onomu što je važno. Marija je odlučila primati, a Marta davati. Nije sporno i nije pod povećalom kritike djelovanje, već djelovanje koje ne polazi od pozorna slušanja Božje riječi i tako ulazi u opa-snost kruženja u ispraznosti. Marta se ograničila na primanje Isusa u kuću, a Marija ga prima kao svetohranište. Nudi mu prostor nutrine, tajnovito-sti srca koja je rezervirana samo ljubavi.

Prema Isusovoj prosudbi, Marija je odmah, in-tuitivno, izabrala najbolji dio, a treba reći i to da je ponekad puno lakše prionuti nekoj aktivnosti, ne-goli s-hvatiti. Marta ne želi da gostu išta nedostaje, želi za-hvatiti sve i dopušta da joj nedostaje jedno. Kao da nedostaje kohezijska snaga ili ključ životne cjelovitosti. Do njega se pak može doći tako da se od vremena do vremena čovjek pita što Bog od nje-ga želi. Martin je stav poučljiv, blizak, logičan. Baš zato mu je potreban navještaj potpuno drukčijega.

Premda će neki u ovome evanđelju vidjeti pu-no toga što je pedagoški korisno: činjenicu da je uz Isusa Učitelja ne sjede samo muškarci, nego i že-ne; činjenicu da Isus potvrđuje da je najvažniji sa-dašnji trenutak i osoba koja je baš sada tu… No, evanđelje nije pedagoški udžbenik, nego knjiga nadahnuta Duhom koju su pisali vjernici za vjerni-ke. Marija je izabrala najbolje, ono što uvijek ima prednost. Kao što je sveti Benedikt ponavljao: Ne-ma ničega što bi bilo preče od molitve, možemo reći da nema ničega bitnijega od Boga. Ovdje nije riječ o sukobu akcije i kontemplacije, nego o vraća-nju na jedno što je za ljudski život najbolje – uoči-ti Boga u svojoj blizini, slušati ga i iz toga slušanja djelovati, kako djelovanje ne bi ostalo otkinuto od Božje riječi, tj. od smisla.

Ivan Šaško

ZRnjenjenjenjeIsus u domu sestara koje su ga ugostile ne suprot-stavlja služenje i slušanje, nego brigu za mnogo, koje je važno, i brigu za jedno, koje je potrebno. Marta je sva zauzeta oko posluživanja Gospodina, ali ju njezina briga i zauzetost udaljavaju od nje-gove osobe. Marta je pouka Crkvi da poslužujući, navješćujući i pastoralno djelujući, ne ostane uskraćena za istinski susret sa samim Kristom.

A. C.

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 18,20-32

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.« Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori:»Neću uništiti grada zbog te desetorice.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 138,1-3.6-8

Otpjev: Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine!Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu 29. srpnja 2007.

Ulazna pjesmaPs 68,6-7.36

Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Zborna molitva

Bože, zaštito i uzdanje naše,bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 103,2

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Popričesna molitva

Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: Kad sam te zazvao (gl. prilog str. 39)Prinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 241 Oče naš dobri Završetak: 604 Zdravo budi

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

SED

AMN

AEST

A

25

7živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, snagom Kristove ljubavi svi smo postali djecom nebeskoga Oca.S pouzdanjem u njegovu očinsku dobrotu uputimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu: da pouzdana u tvoju milost

i osnažena tvojim Duhom, svim narodima bude svjedok tvoga milosnog očinstva, molimo te.

2. Za sve one koji predvode tvoj sveti narod: pouči ih da svoju službu vršeu duhu Kristova služenja, molimo te.

3. Za sve ojađene i one koji nemaju nade:daj im spoznati snagu iskrene molitve kako bi u tebi mogli prepoznati svoga Oca, molimo te.

4. Za naše obitelji: obnovi u nama dostojanstvo tvojih sinova i kćeri, i pomozi nam da po svakodnevnoj molitvi sve više postajemo jedno srce i jedna duša, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre:po svojoj dobroti primi ihu svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam primjer novoga života i poučio nas duhu istinske molitve. Nadahnjuj nas i krijepida nam život bude trajna hvala imenu tvojem,po Kristu Gospodinu našemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost.Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Drugo čitanjeKol 2, 12-14

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bija-ste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime.Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ. Riječ Gospodnja.


Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpus-ti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svra-tio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«Riječ Gospodnja.

SEDAM

NAESTAnedjelja

nedjeljaSED

AMN

AESTAnedjeljaSED

AMN

AESTA

Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje…(Cornelius Monsma)

26

OTAJSTVO i zbilja

Molim, dakle, jesam

Kažu da na početku novoga vijeka, koje-ga smo i mi dionici, stoji poznata tvrdnja francuskog filozofa Descartesa »Mislim,

dakle, jesam.« Gdje naći zadnje uporište? Na što se osloniti kada se sve čini nesigurnim? Oslonac leži u činjenici da mislim i da kroz misao spo-znajem da jesam. Ova je tvrdnja postala i temelj-nim kriterijem za spoznaju Boga, prirode i stvari. Sve je utemeljeno na sigurnosti da sām sebe mo-gu ‘uhvatiti’ kako mislim i kroz misao jesam. Ova je poznata tvrdnja oblikovala povijest i onkraj sa-me namjere njezinog autora. Dovela je do toga da je razum, oslobođen i otrgnut od svih drugih di-menzija ljudske osobe, postao apsolutnim gospo-darom svijeta. Razum oslobođen odnosā s etič-kom dimenzijom, razum kao mjerilo odnosâ i stvarî, razum koji je s pravom zahtijevao autono-miju, ali je oslobođen svih spona zapao u novu vr-stu ropstva koje je dovelo u pitanje i sam razum. Na temeljima takvog shvaćanja razuma dogodila su se i velika zla dvadesetog stoljeća.

Što bismo mi kao kršćani mogli ponuditi kao alternativu ovoj tvrdnji nakon gotovo četiri stolje-ća njene burne povijesti? Možda sintagmu koju je među ostalima u dvadesetom stoljeću najsnažni-je izrazio njemački teolog Karl Rahner: »Molim, dakle, jesam.« I dok su razum i emocije toliko za-hvaćene raznim suprotnostima – koje ih čine me-đusobnim suparnicima i dovode do međusobnog nepovjerenja i na kraju do oblikovanja potpu-nog rascijepa u životu čovjeka i društva – moli-tva ostaje i jest početak novoga shvaćanja života i odnosā u životu.

Molitva preobražava odnoseLuka nam na početku današnjeg odlomka evan-đelja donosi jednostavnu i snažnu rečenicu o to-me kako je Isus jednoga dana molio na nekome mjestu. Molitva je bila jedna od najvažnijih i te-meljnih obilježja njegove osobnosti i poslanja. Učenici su vidjeli i doživjeli da je Isus svoje posla-nje i svoju osobnost oblikovao kroz molitvu. Za-pravo molitva je oblikovala Isusa kakvog su oni

poznavali. Zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa. I vidjeli su da pored mnoštva djela koja je činio, pored mnoštva susreta ili upra-vo kao temelj svega toga stoji molitva.

Ona je oblikovala njegovu proegzistenciju, tj. postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Po-stojanje za Oca i od Oca i postojanje za ljude. Upravo se u njegovoj molitvi očitovala ta dvostru-ka usmjerenost njegovoga života i poslanja. I ka-da učenike uči moliti Isus očituje posebnost upra-vo ovih dimenzije njegove i naše egzistencije koje se pravilno oblikuju kroz molitvu.

Zazivajući Oca, sveteći njegovo ime i priziva-jući njegovo kraljevstvo Isus pokazuje da na prvo-me mjestu treba dati slavu i hvalu Bogu Ocu. Od njega sve dolazi. On sve daruje. Isus nema ništa svoga. Sve je primio kao dar od Oca i sve prinosi Ocu. Prizivajući kraljevstvo sve čini da se ono us-postavi. On je sām to kraljevstvo, ali zna da ga je od Oca primio. Cilj postojanja nije ni veća spozna-ja, znanje ni veća čovjekova slava nego veća sla-va Božja koja se očituje u neraskidivom jedinstvu Oca i Sina. Samo iz toga pravilnoga odnosa mogu-će je moliti i za kruh svagdašnji. Svagdašnji zna-či i današnji i sutrašnji. Sve ono bitno za život da-nas i sutra izrečeno je u slici kruha. Bitno za danas

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

SED

AMN

AEST

A nedj

elja

SED

AMN

AEST

A

Molitva zbližuje Nebo sa zemljom. (Francesco Peri)

27

7živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Molitva sinaPred tobom sam, Gospodine,sām, u šutnji.Počuj moju šutnjui daj joj pravu riječ.Nauči me istinskoj molitvida moja molitva bude slavljenje tebei iskaz ljubavi za braću koju mi daješ.Nek molitva pred tvojim licembude izvor mojim riječimai snaga mojim djelima,da sve moje riječi i sva djelai život sav budu molitva hvale imenu tvojem.Probudi u meni duh darovanog sinovstvada s vjerom mogu pristupiti tebii s pouzdanjem Ocem te zvati.Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

i sutra i za sve. Ne molitva za nešto što prelazi gra-nice toga i plod je naše puste želje ili čak i obije-sti. Nešto nasušno. Za to valja moliti. Zanimljivo je da Vulgata u tekstu Očenaša u Matejevoj verziji riječ »svagdašnji« izriče pojmom supersubstan-tialem: nadnaravni. Tako ovaj prijevod, ne isklju-čujući hranu za tijelo i ono bitno za svakodnevicu, može uključivati i molbu za euharistijskim kru-hom. Molbu da nas Bog dvostruko nahrani.

Ako dajemo Bogu hvalu i slavu, ako hranimo tijelo i duh onim što je bitno, svakodnevno, a opet uvijek iznova novo, onda ćemo biti sposobni i za međusobno praštanje koje tvori temelj nove za-jednice i novoga naroda. Najveća prepreka svemu tome je napast. Ne misli se na napast koja uvodi u grijeh, nego na napast koja vodi u preispitivanje vjere, u sumnju, napast koja stavlja vjeru na kuš-nju kao što je stavila vjeru apostola u trenutcima Isusove muke.

Gospodine, nauči nas moliti…U prispodobi kojom riše važnost molitve Isus go-vori o čovjeku koji traži kruh za prijatelja koji se vratio s puta a ne za sebe. Briga za drugoga očitu-je se kroz molitvu i djelovanje. U molitvi dobiva svoje pravo značenje, biva nadahnuta, osnažena i oblikovana pravim duhom. Zato nas Isus svojim autoritetom, »I ja kažem«, poziva da molimo. U molitvi se često naše početne namjere mijenjaju

jer uviđamo što je važnije i potrebnije. Duh nas uvodi u nova prostranstva stvarnosti. Primamo, otvara nam se, nalazimo. I puno više od onoga što smo tražili. Daje nam se prije svega Duh Sveti koji čini mogućim i naše moliti i djelovati.

Zato Rahner s pravom kaže »Molim, dakle, jesam.« Ta njegova životna misao s pravom do-lazi na mjesto one »Mislim, dakle, jesam.« Ni gdje se kao u molitvi otkriva smisao života, odnosā i ništa kao molitva može mijenjati nas i svijet u ko-jem živimo. Nigdje kao u molitvi naš um i emo-cije postaju jedno. Nigdje kao u molitvi otkriva-mo ono što sami ne možemo imati kao darovano. Možda smo u krizi i možda ne nalazimo puta jer ne molimo. Jer ne gledamo Gospodina i ne vidi-mo da je molio. Da ga je molitva oblikovala. I da se iz gledanja Isusa u nama rađa čežnja: Gospodi-ne, nauči nas moliti!

Željko Tanjić

SEDAM

NAESTAnedjelja

nedjeljaSED

AMN

AESTAnedjeljaSED

AMN

AESTA

Molitva za kruh »svagdašnji« (epiúsion) u izvor-nome značenju podsjeća na ono što je nužno, isključujući zamamno obilje. Riječ je molitvi uče-nika koji su ostavili sve i pošli za Isusom, stavljajući na prvo mjesto vjernost u nasljedovanju njegova puta i vršenje volje Očeve. Isusova riječ »Ja sam kruh za život svijeta« najbolja je interpretacija toga zaziva. Zato prošnja u kojoj tražimo »kruh svagdašnji« jest ujedno i poticaj na odricanje od svega što nije »svagdašnje«, što je suvišno za istin-sko zajedništvo s Ocem na putu evanđelja. Možda u molitvi za »kruh svagdašnji« previše mislimo na kruh, i možda toliko toga nazivamo kruhom. (A. C.)

28

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeProp 1,2;2,21-23

Što ima čovjek od sve brige srca svoga?

Čitanje Knjige PropovjednikoveIspraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik,ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo.I to je ispraznost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 90,3-6.12-14.17

Otpjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Drugo čitanjeKol 3,1-5.9-11

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!Za onim gore težite, ne za zemaljskim!

Ulazna pjesmaPs 70,2.6

O Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

Zborna molitva

Gospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Posveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,35

Ja sam kruh života, govori Gospodin: Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Popričesna molitva

Gospodine, ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nas stalnom ljubavlju i učini dostojnima vječnog otkupljenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Osamnaesta nedjelja kroz godinu 5. kolovoza 2007.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 78 O Bože, spasi me ili: Gl. prilog ŽV 7/2005.Otpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 200 O kruše živi, milosniZavršetak: 755 Srce Božansko

OSA

MN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

29

7živo vrelo 2007

Molitva vjernikaSvemogućemu Bogu, u kojemu je pohranjeno sve blago naše, povjerimo svoj životi njemu se s pouzdanom molitvom utecimo:1. Crkvu svoju, Gospodine, poslao si da u svijetu

u kojem živi bude znak neba. Osnaži je svojim Duhom da ne teži za bogatstvom svijetanego da se istinski zauzima za vječna dobra, molimo te.

2. Za ljude koje si obdario obiljem zemaljskih dobara: daj im spoznati da vrijednost života ne počiva u blagu što ga posjeduju, negou vjernom življenju tvoje riječi, molimo te.

3. Za ljude koji su suočeni s križem siromaštva i oskudice: obdari ih bogatstvom svoga Duhai pomozi im da osjete tvoju dobrotu i blizinu, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: nadahni nasna istinsko zajedništvo te u svojoj sredini umijemo prepoznati sve potrebnei radosno im pomagati, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: za dobra koja nam ovdje na zemlji s ljubavlju ostaviše nagradi ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, obdari nas mudrošću evanđelja da se zemaljskim dobrima znademo pravo služiti, a za nebeskima istinski težiti, po Kristu, Gospodinu našemu.

Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu –– to idolopoklonstvo!Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste no-voga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit,rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeMt 5,3

Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!


Što si pripravio, čije će biti?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče: »Učitelju, reci mome bratu da podijelisa mnom baštinu.« Nato mu on reče:»Čovječe, tko me postavio sucemili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe:koliko god netko obilovao, život mu nijeu onom što posjeduje.«Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«Riječ Gospodnja.

OSAM

NAESTAnedjelja

nedjeljaKlonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao,život mu nije u onom što posjeduje. (Chartres, Katedrala.)

30

OTAJSTVO i zbilja

Kao uvod u govor o potrebi budnosti, zbog približavanja kraja vremena, Isus u današ-njem evanđelju poučava svoje učenike o sta-

vu koji trebaju zauzeti prema zemaljskim vrijedno-stima. Unatoč tome što su sve ostavili i krenuli za Isusom, pitanje posjedovanja vrlo je često kod apo-stola, jer biti Kristov učenik ne briše u čovjeku že-lje, potrebe i nastojanja. Isto je pitanje postavio već Propovjednik u Starom Zavjetu, u odlomku koji je odabran za današnje prvo čitanje. Fatalistički za-ključuje da je bogatstvo ispraznost jer želja za njim vrlo često pretvara dane u muku, poslove u jad, a noći čini nemirnima. Propovjednik, kao vrstan po-znavatelj života, ne otkriva njegov smisao na ovom svijetu, niti se trudi u stilu drugih biblijskih pisa-ca obećavati nagradu nakon smrti onima koji mu-dro, znalački i uspješno žive. Ukoliko ‘ispraznost’ ne može biti odgovor, onda je cijelo ovo čitanje, kao uostalom i čitava njegova knjiga, jedno veliko pi-tanje, a Propovjednik onaj koji u ime svake osobe progovara i očekuje odgovor.

Reci mome bratu…Odgovor nam se nudi u današnjemu evanđeo-skom odlomku. Pitanje dijeljenja imovine dvojice braće nadilazi okvire konkretne situacije i postaje putokaz za općeljudska traženja. Isus je vrlo sličan u relativiziranju onoga što je relativizirao Propo-vjednik. Uči da odnos prema bogatstvu mora ot-krivati kako je Kraljevstvo Božje vrjednije od svega drugoga. Iz takvog stava onda proizlazi solidar-nost jednih prema drugima. S jedne strane znamo da postoji nešto vrjednije pa se ne držimo grčevito onoga što nije toliko vrijedno, dok je s druge stra-ne solidarnost uvjet za u ulazak u Kraljevstvo: bio sam gladan, žedan, gol, bolestan, usamljen…

Tema solidarnosti i zauzetosti za siromašne osobito je prisutna u evanđelju svetoga Luke. Sto-ga ne iznenađuje da on jedini od svih evanđelista opisuje susret Isusa i čovjeka koji ga traži da bu-de sudac između njega i njegova brata. Ovu mol-bu ne treba doživljavati kao provokaciju. Sav život

starozavjetnog čovjeka bio je određen Mojsijevim Zakonom, pa i pravo naslijeđa. Rabini su, kao moralni autoriteti, često posredovali u sličnim si-tuacijama. Slušateljima je, zasigurno, bio neobič-niji Isusov odgovor. On i ovaj puta odbija uzeti sebi bilo kakvu zemaljsku službu. Objašnjava da nije došao suditi ljudima, nego ih naučiti prosuđi-vati znakove Božje među njima.

Od toga događaja do danas stalna je napast oče-kivanje ljudi da im evanđelje bude stanovitom ga-rancijom zemaljskog života, dok od Crkve traže sa-kralizaciju njihovih vremenitih težnji. Evanđeljem žele opravdati vlastite interese i traženja ili pak uz pomoć Crkve postići zemaljski uspjeh. Svjedo-ci smo kako završavaju pokušaji da se Riječ Bo žja, ili ono što vjerujemo da jest riječ Božja, koristi za vlastite probitke. Uvijek strada čovjek, a u čovjeku strada Bog. S druge strane, kad krivi motivi dove-du ljude u Crkvu, pa čak i u njezine strukture, ono što bi trebalo biti cilj, postaje sredstvom. Je dnako tako, vječita je opasnost da oni koji su učitelji, ko-ji imaju biti u službi Riječi Božje, budu zavedeni i iskorišteni za potrebe trenutka na gospodarskom,

Služiti evanđelju ili se služiti evanđeljem?

OSA

MN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

Oni koji ne zgrću bogatstvo, bogati su milošću Božjom koja ih prati. (Hago Pedersen)

31

7živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Bogatiti se u BoguDao si nam, Stvoritelju,snagu života i mudrost stvaranjada skrbimo za životi za dobro svijeta.Ne dopusti, Gospodine, da život mjerimo imanjemi da žudimo za obilovanjem.Rasvijetli nam pogled vjereda znamo spoznati pravo bogatstvo– ono koje ostaje s nama i kad napustimo ovaj svijet.Nek mjera našega bogatstvabudu prazne ruke, slobodne od svakoga robovanja,i srce – puno Duha tvojega.I svima koji ostaše siromasiu blagu koje stekošeti, Gospodine, udijeli milost Duhada opet te nađu.Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

političkom, moralnom ili bilo kojem drugom polju. Na taj se način od onih koji služe evanđelju, pre-tvaramo u one koji se služe evanđeljem.

Isus jasno ukazuje da nema zadaću sudca. Na tu ga službu nije postavio ni Otac nebeski ni lju-di. Ovaj Isusov otklon ne znači da se kršćanin ne smije baviti pitanjima pravednosti u društvu, ili da mora podnositi nepravdu i ne nastojati posti-ći pravdu. No, znači da nije osnovao Crkvu kako bi bila samo jedna od političkih, gospodarskih ili socijalnih ustanova. Ona treba kršćane poučiti da sami budu osjetljivi u pitanju nepravde, poticati ih da se angažiraju u rješavanju tog problema, od-gajati ih da sami ne dolaze u situacije u kojima će drugi od njih trpjeti nepravdu.

Isus nije samo od sebe otklonio problem, ne-go najprije poučava da život nije u onomu što čovjek posjeduje. Sâm život je bogatstvo koje ostavlja mogućnost posjedovanja. Pojašnjava to prispodobom o bogatom čovjeku kojemu je obil-no urodila zemlja. Već time što mu je zemlja uro-dila upozorava da bogatstvo nije od njega, nego da dolazi od drugog izvora. Kad to zaboravi, čo-vjek postaje »bezumnik«. Bogatiti se u Bogu zna-či priznati u dubini sebe da ovisiš o Bogu, a time onda postaješ sposoban suditi što je pravedno u odnosu prema drugima. Bogataš se nikada nije zapitao za druge, niti je kad pomislio na vrjednote koje nadilaze počivanje, hranu, piće i užitke. Isus naučava kako horizont čovjekova života ne zavr-šava na ovoj zemlji. Sveti Pavao zato potiče na te-žnju prema »onome što je gore« i na mrtvljenje onoga što nas osobito veže uz zemlju: bludnost, nečistoća, strasti, požude, varanje drugih… Sve

dok ove druge ‘vrijednosti’ budu dominirale mo-jim životom, uvijek će mi trebati netko tko će po-učiti »moga brata«, ali nikad mene.

Suuskrsnuti s KristomIsus je svojim životom, smrću i uskrsnućem ispu-nio ljudsku ‘ispraznost’. Suuskrsnuti s njime zna-či u svojoj ljudskosti biti stalni odgovor na pitanja o smislu života, ali i biti pitanje tamo gdje je od-govor negacija života. Kristovi učenici ukazuju na vrijednosti Kraljevstva dijeleći one zemaljske. Na-še će svjedočanstvo biti privlačno kad prestane-mo govoriti »svojoj braći«, a počnemo živjeti me-đusobno solidarno i pravedno kao sestre i braća. Crkva će biti moralni autoritet od kojeg se očeku-ju odgovori samo dotle dok bude služila evanđe-lju, a neće biti ukoliko se bude služila evanđeljem za ostvarenje zemaljskog uspjeha ili postizanje trenutnog uspjeha.

Slavko Slišković

OSAM

NAESTAnedjelja

nedjelja

Bogataš iz Isusove parabole zaboravio je značenje zemaljskoga bogatstva. Zatečen iznenadnim bo-gatstvom pomišlja kako je došlo blagostanje nje-govoj »duši« za »godine mnoge«. No, biva upozo-ren da će mu duša biti zaiskana već te noći. Upao je u zabludu da su bogatstva svijeta blago duše. Tko se »u Bogu bogati« taj je stekao blago duše.

T. C.

32

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmausp. Mt 17,5

U sjajnom se oblaku ukaza Duh Sveti,i začu se Očev glas:Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Zborna molitva

Bože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakonai proroka i unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glastvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimobiti njegovi subaštinici. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Posveti, Gospodine, molimo, ove darovePreobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom,i očisti od grijeha,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma1Iv 3,2

Kad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični,jer vidjet ćemo ga kao što jest.

Popričesna molitva

Gospodine, daj da nas ova pričest promijenina sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovaočudesnim preobraženjem. Koji živi.

Prvo čitanjeDn 7,9-10.13-14

Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Nje-govo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada neće propasti. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 97,1-2.5-6.9

Otpjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom!Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom ko vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji– nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje2Pt 1,16-19

Taj glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista

Preobraženje Gospodinovo 6. kolovoza 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 75 U sjajnom se oblaku Otpj. ps.: Gospodin kraljuje (gl. prilog ŽV 5/2007.)Prinosna: 218 Nebom glasi odjekuju (ili gl. prilog ŽV 11/2005.)Pričesna: 188 Na Isusov se spomen (ili 284)Završetak: 283 Ti divni Kralj si nebesni

PREOBRAŽENJE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voPREOBRAŽENJE G

ospo

dino

voPREOBRAŽENJE

33

7živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo u ovom zajedništvu s njim iskusili zbilju novoga – preobraženoga života. Zajedno s njim obratimo se molitvomnebeskome Ocu: Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Za Crkvu Božju: da, živeći i svjedočeći

evanđelje, bude svjetlo svim narodima na putu spasenja, molimo te.

2. Za predvodnike i učitelje svoga naroda: nadahnjuj ih da se uvijek znadu »uspeti na brdo« i ondje hraniti i preobražavati istinskom molitvom i svjetlom tvoje riječi, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je zasjenila tama grijeha:daj im iskusiti radost tvoje milostii vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za sve nas ovdje sabrane: obnovi nas svjetlom svoga lica da i naš život zasja novim svjetlom, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre:pozovi ih Gospodine k sebi kako bi mogli živjeti u svjetlosti vječnoj, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u ovom svetome susretu daješ okusiti toplinu i radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći tvoj dar vjere, preobražavamo lice ovoga svijeta te tako gradimo tvoje Kraljevstvo, po Kristu, Gospodinu našemu.

slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista pri-mio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!«Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmomi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ,te dobro činite što uza nju prianjate kaouza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – – dok Dan ne osvanei Danica se ne pomoli u srcima vašim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 37,5c

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

EvanđeljeLk 9,28b-36

Dok se molio, izgled mu se lica izmjeni.

U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomo-li. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime.Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavii razgovarali s njime o njegovu Izlasku,što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti.Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zas-jeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Iza-branik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

33

PREOBRAŽ

ENJEG

ospodinovoG

ospodinovoPREO

BRAŽENJEG

ospodinovoPREO

BRAŽENJE

Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni,a odjeća sjajem zablista.

34

OTAJSTVO i zbilja

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probu-dio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u krevetu pretvorio u gorostasna kukca.

Tim riječima Franz Kafka otvara svoju pripovijet-ku ‘Preobrazba’. Kafka nam u osobi Gregora Sam-se predstavlja situaciju modernoga čovjeka, nje-govih ‘preobraženja’, u kojima prestaje biti osoba te postaje ‘kukac’. I ne samo to. U daljnjemu tije-ku pripovijetke kukac Samsa nije više ni kukac, nego puki objekt, »ono tamo«, kako ga naziva služavka. Na koncu, Samsa nije umro, nego »crk-nuo«, pometen služavkinom metlom. Uistinu je to zastrašujući opis preobraženja koje je vjero-jatno svatko od nas jednom ili više puta doživlja-vao u svomu životu. Radi se o trenutcima u koji-ma prestajemo biti osobe: drugi nas doživljavaju ‘kukcima’, ‘onim tamo’, više ne primjećuju naše lice, pretvaramo se u gadljive životinjice ili puke objekte izrabljivanja i manipuliranja. Isto tako, ne samo drugi, nego i mi sami sebe često doživljava-mo ‘kukcima’; kad osjećamo besmislenost života, kad život izgubi svaku perspektivu te nam se čini kao obično kafkijansko ‘crkavanje’, kad nas grijeh iznutra razara i kad izgleda da je preobraženje u kukca nezaustavljivo…

Kristovo preobraženje poosobljuje, donosi istinsku ideju osobeNo, današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori o stvarnosti jednoga drukčijeg preobraženja, pre-obraženja Isusa Krista. Evanđelist Luka izvješta-va nas da se to preobraženje očitovalo na licu i na odjeći: »Izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« U grčkom originalu za »izgled lica« sto-ji »eîdos toū prosópou«. ‘Eîdos’ označava izgled, pojavu, a iz te riječi vuče korijene i pojam ‘ideja’, kao ono u čemu se ogleda određeni objekt, odre-đena stvarnost. Imenica ‘prósopon’ znači lice, ali u širem značenju i osobu. Stoga bismo mogli reći da se u Isusovu preobraženju očitovala temeljna »ideja njegove osobnosti«, a ona se sastoji u nje-

Kafkijanske preobrazbei Kristovo preobraženje

govu božanskom sinovstvu: »Ovo je Sin moj, Iza-branik! Njega slušajte.« Njegov izgled lica, njego-va ideja osobnosti zasjala je ljepotom, budući da je Očev Sin. To znači da se čovjek može obraniti od najrazličitijih kafkijanskih neosobnih preobra-ženja jedino ako sluša Isusa Krista, ako zajedno s Kristom svoj izgled lica, ideju svoje osobnosti, de-finira odnosom prema nebeskom Ocu. Tako Kri-stovo preobraženje ne objektivizira, već pooso-bljuje.

Potom se spominje i blistava odjeća Isusa Kri-sta. Nije slučajno da se preobraženje prvo očitova-lo na licu, a potom se prenijelo i na odjeću. Mi ljudi činimo često obrnuto. Sjajem odjeće, onim izvanj-skim, nastojimo postići preobraženje lica, preo-brazbu naše nutrine. Tako je čovjekova blistava, svečano urešena odjeća nerijetko samo nadomje-stak za nutarnju prazninu. Isusovo nas preobraže-nje uči da prvo započinjemo s preobraženjem li-ca, naše ideje osobnosti. Tada će i naš cjelokupni vanjski čovjek blistati istinskom ljepotom.

Kristova ‘molitva izlaska’ preobražavaNadalje, Luka pripovijeda da se preobraženje do-godilo na gori i u molitvi: »Uziđe na goru da se pomoli.« Budući da je Isus često molio sām, mo-

PREOBRAŽENJE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voPREOBRAŽENJE G

ospo

dino

voPREOBRAŽENJE

Vratiše se s Gore preobražena lica. (Macha Chmakoff)

35

7živo vrelo 2007

ZRnjenjenjenje

Sjaj Božjega licaNa Gori preobraženja otkrio si nam, Gospodine,svu ljepotu preobraženoga čovjeka.Daješ nam znatida samo božansko svjetlomože biti snaga preobraženjai svjetlo na silasku s Gore,na putu kroz tamu svijeta.Zato te danas,Izvore svjetla istinitoga,ne molimo da nam rasvijetliš put,nego da nam rasvijetliš licekako bismo mogli razaznati puti ne plašiti se tame koja je pred namai Izlaska kroz koji nam je proći.Ti budi svjetlošto prebiva u nama.Amen.

MOLITIs CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

žemo pretpostaviti da su se takva i slična preobra-ženja često događala i na drugim mjestima gdje je molio. To znači da je za Isusa molitva mjesto intenzivnoga odnosa s Ocem. Sam tekst nam po-jašnjava sadržaj Kristove molitve. Luka piše da je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom »o Izlasku što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu«. Dakle, sadržaj molitve ispunjenje je nadanja izraelskoga naroda: konačno ostvarenje izlaska iz ropstva gri-jeha u obećanu zemlju Božjega kraljevstva, izla-zak čovjeka iz samodostatnosti u relaciju prema Bogu. U tom smislu znakovito je da izvješće o pre-obraženju slijedi nakon odlomka u kojemu Isus poziva učenike na nasljedovanje upravo pod vi-dom izlaženja iz sebe: »Hoće li tko za mnom, ne-ka se odrekne samoga sebe… Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« (Lk 9,23-24) Sto-ga samo takva molitva, molitva Isusa Krista, u ko-joj se događa izlazak, izlaženje iz sebe prema Bo-gu, može kršćanina voditi prema preobraženju.

Za kršćanina molitva je uvijek novo i svježe definiranje vlastitoga lica, vlastite ideje osobe. Ni-je teško ne uvidjeti da današnji čovjek, a nažalost i današnji kršćanin, ne samo da pogrješno moli, nego je zapostavio molitvu. Preobraziti sebe i dru-goga želi se isključivo preko promjene izvanjsko-ga. Stoga je danas ponovno potrebno otkriti mo-litvu, Kristov način moljenja, kao prvi i temeljni korak u preobražaju čovjeka i svijeta. Hitno su nam potrebni istinski učitelji molitve…

Na koncu, postavlja se pitanje zašto Kristovo preobraženje, sjaj na njegovu licu i na odjeći, nije ostao duže, već je trajao samo taj jedan trenutak. Reakcija trojice učenika na Kristovo preobraženje daje nam odgovor na to pitanje. Toliko ih je odu-ševilo Kristovo preobraženje i prisutnost Mojsija i

Ilije da su odlučili napraviti tri sjenice. Želja za tri-ma sjenicama ukazuje na to da su učenici pogrješ-no shvatili preobraženje: kao nešto lijepo što ne zahtijeva ‘izlazak’, muku i patnju, suočavanje sa zlom u svijetu. Stoga i ne čudi da nakon događaja preobraženja Isus nanovo progovara o svojoj mu-ci i smrti te njegov sjaj preobraženja ostaje skri-ven. Inače bi i on sam zasigurno podlegao logici spektakla, jer se njemu više ne bi pristupalo zbog njega samoga, već zbog spektakla, sjaja moći. Ta-ko Isusa može prepoznati samo onaj koji se sam dao preobraziti Kristom, koji sam moli, u kojemu se događa ‘izlazak’.

Započeli smo s Kafkinim »preobraženim čo-vjekom«, s čovjekom kukcem i pukim objektom. Ako i nas drugi tako promatraju, kao kršćani zna-mo da smo pred Bogom u Isusu Kristu sinovi i kćeri Božje. U Isusu Kristu nalazi se naša istin-ska preobrazba, istinsko lice, istinska ideja naše osobnosti.

Ivica Raguž

PREOBRAŽ

ENJEG

ospodinovoG

ospodinovoPREO

BRAŽENJEG

ospodinovoPREO

BRAŽENJE

Kod Isusova preobraženja na gori oblak zakri po-gled učenicima. Preostaje im slušanje. Gledanje ih zamamljuje da ostanu ondje. Slušanje ih ospo sobljuje da siđu s gore i budu svjedoci Isus-ove slave. Vjera se rađa u slušanju, ne u gledanju. Doista, slušanje ima širi pogled od gledanja.

A. C.

36

SYMbolon

Ja sam svjetlost svijetaRazmišljanje o svjetlu – slici Nevidljivoga

Kako izreći neizrecivo? Kako predočiti ne-sagledivo? Kako govoriti o Bogu koji na-dilazi sve što čovjek može izreći? Kako

predočiti Boga koga, po riječima Pisma, nitko ni-kada ne vidje (1Iv 4,12)? U pomoć nam dolazi on sam. Svojom riječju. Ja sam svjetlost svijeta.

Svjetlost je svjetlost života. Ne svjetlost ko-ja osvjetljuje život, nego svjetlost koja dolazi od Života. U Riječi koja je bila u početku nalazi se život svega što živi. A život je ljudima svjetlo. (Iv 1, 4). Riječ, život, svjetlo. Kada Isus govori, on govori kao Riječ. On je Riječ koja govori. Zato govori o svjetlu života. Kad Ivan na početku svo-ga Evanđelja govori o Bogu, onda govori o Rije-či. Nije teško uočiti da Ivan o Riječi može govo-riti zato što je slušao Riječ dok je o sebi govorila da je svjetlost života.

Kad se nađemo pred neizrecivim i nepredo-čivim i istovremeno pred nutarnjom potrebom da govorimo i opišemo odnos s Bogom, onda se svjetlo nudi kao mogući način govora o neizre-civom. Svjetlo je, naime, nevidljivo, a sve čini vidljivim. Različito je od mraka, a nije njegova suprotnost. Širi se posvuda, a nije nasilno. Dio-nizije Areopagita govori o duhovnome svjetlu koje razgoni svako neznanje i pogrešku iz ljud-ske duše, čisti duhovne oči od mraka, neznanja i težine tame. Istodobno iskustvo susreta sa svje-tlom je ulazak u proces u kojem se svjetlo daje u sve većem stupnju i na sve bogatiji način. Na-ravno, u pozadini stoji davno Platonovo iskustvo svjetla kao sunca i dobrote do kojega je put mu-kotrpan i bolan, ali koje, kada se čovjek jednom susretne s njim, sve čini drukčijim. Drukči jim jer se sve pokazuje onakvim kakvo jest, u istini.

Isus im zatim ponovno progovori:»Ja sam svjetlost svijeta;tko ide za mnom, neće hoditi u tami,nego će imati svjetlost života.«

Iv 8,12

U temeljima zapadnoga mišljenja leži metafo-ra svjetla. Povezana je s istinom, oslobođenjem, Bogom. Dovoljan je i površan prelet preko hi-mana u časoslovu kako bismo uočili masivnu prisutnost iste metafore svjetla, sunca, izlaska, zalaska, najrazličitijih mogućih igri svjetla i boja i njihova odnos s ljudskim duhom koji se okreće Bogu u molitvi. U pozadini, naravno, leži dubo-ko vjerničko iskustvo najveće blizine Boga i svje-tlosti. To da se Isus poziva na praiskonsko bi-blijsko iskustvo i na najdublje ljudsko iskustvo traženja istine u samo jednoj njegovoj riječi daje naslutiti najveću od svih tajni: Božju utjelovlje-nu prisutnost u svijetu.

Ja sam svjetlost svijeta. Svjetlost nema neprijatelja. Mrak je, doduše, suprotnost svje-tlu, ali svjetlo nije suprotnost mraku. Upravo onako kako je zlo suprotnost dobru, a dobro ni-je suprotnost zlu. Svjetlo se ne bori protiv mra-ka, ali tamo gdje je svjetlo mrak nestaje. Dobro se ne bori protiv zla, ali tamo gdje je dobro ne-ma zla. Bog nema neprijatelja. Postoje, doduše, neprijatelji Boga, ali Bog nema neprijatelja. On je, uči nas Učitelj, kao sunce koje sja i dobrima i zlima i kao kiša koja pada pravednima i nepra-vednima (usp. Mt 5,45). Svjetlost je zbog svoje suverenosti nad mrakom, zbog svoje potpune nadmoći nad tamom, nadmoći koju posjeduje iz sebe same, bez ikakve borbe protiv tame, vr-lo dobra slika nevidljivoga i neizrecivoga Boga. Iznad svih ljudskih borbi, izvan svih podjela u kozmosu postoji Bog u čijem svjetlu postoji sve što jest.

Ja sam svjetlost svijeta. Svjetlo je nena-silno. Moguće je stvoriti zatvorene prostore u

37

7živo vrelo 2007

koje svjetlo ne prodire. Postoje mračne prosto-rije bez svjetla. Kao što postoje ljudske duše za-tvorene svjetlu. Svjetlo u njih neće probiti na si-lu. Svjetlo ne dolazi silom. No, bit će dovoljno da popusti zatvorenost, da samo negdje napu-kne zatvor pa da kroz pukotinu prodre svjetlo. Nenasilno, ne ništeći, ali svejedno ulazi. Bog je svjetlost, jer on u ljudski život ulazi upravo ona-ko kako svjetlost ulazi u zatvorene prostorije. Dovoljno je da na jednom mjestu popusti napor zatvaranja i snaga bijega pa da on uđe u život. Često se to događa tako da život ‘napukne’, da se na jednom mjestu pojavi procjep i propusnost pa da kroz njega Bog uđe u život. Jedna misao, jedan susret, jedno pitanje i cijeli život se nađe u svjetlu. Bolest, strah, patnja, krivnja, neuspjeh, lom, blizina smrti… Prostor koji se zatvarao pre-ma svjetlosti bio je cijelo vrijeme nevidljiv. Ne samo svjetlosti nego i sebi samome. Tek kada se nađe procjep kroz koji uđe svjetlost, prostor koji je do tada bio nevidljiv postaje vidljiv sebi samo-me. Tako je i s čovjekom i njegovom nutrinom. Sve dok je zatvoren za Boga nije vidljiv ni samo-me sebi. Je li to razlog da su već i Grci znali ka-ko spoznaja samoga sebe nije moguća bez isto-vremene spoznaje svoje razlike s božanskim? Zar grčki zahtjev za spoznajom samoga sebe ni-je bio ispisan na ulasku u hram i tražio od onoga tko ulazi da najprije postane svjestan svoje razli-ke s božanskim? Smrtni pred besmrtnim? Spo-znaja samoga sebe nije moguća samo sa samim sobom. Potrebno je svjetlo. Drukčije svjetlo od onoga vlastite nutrine. Zar tu potrebu za drukči-jim svjetlom ne vidimo i u našem svijetu koji za-boravlja na Boga? Ili ga smatra mrtvim? U za-htjevu da se samospoznaja dogodi pred drugim, sučelice drugome? Čak ako i ljudsku nutrinu shvatimo kao svjetlo, neizbježno je pitanje oda-kle to svjetlo dolazi. Wittgenstein je u jednoj bi-lješci uočio kako ljudsko svjetlo, ono radā pri-mjerice, svijetli na lijep način samo ako je ono samo pod drugim svjetlom.

Ja sam svjetlost svijeta. Svjetlo je nevid-ljivo. Premda je sve vidljivo moguće vidjeti sa-mo u svjetlu, samo svjetlo je nevidljivo. I zato je svjetlost dobra slika nevidljivoga Boga. U Bogu

je sve vidljivo, ali on sam nije vidljiv. Sve što jest nosi na sebi trag Boga po kome jest, ali Bog sam je nevidljiv. Kao što gledajući slike nekoga slika-ra upoznajemo njegov karakter, njegovo razu-mijevanje svijeta, njegove emocije i istovreme-no njega samoga ne vidimo, kao što je on kao umjetnik posvuda prisutan u svim svojim djeli-ma, ali istodobno sasvim nevidljiv, gotovo ne-prisutan, tako je i s Bogom. Zar se umjetnost u antici nije shvaćala iz umjetnika, nego iz umjet-ničkoga djela? Zar umjetnik nije nestajao da bi djelo bilo vidljivije? I nije li suvremena masivna potreba samopokazivanja umjetnika ipak govor o našem vremenu i shvaćanju nas samih kao posebnih, odvojenih, različitih, individua? I što za duhovnost znači činjenica da se Bog zadrža-va u nevidljivome kako bi stvorenje bilo vidlji-vo? U svemu što jest leže Božji tragovi. Gotovo nevidljivi, a ipak tu. Vidljivi očima vjere. Očima naviknutim na svjetlo. Nevidljivost svjetla koje svemu što jest daje vidljivost je dobra slika nevi-dljivoga Boga.

Ja sam svjetlost svijeta. Kada Isus za se-be kaže da je svjetlost, onda precizira da je svje-tlost svijeta. O Bogu u sebi samom tepamo i tap-kamo. O Bogu prema nama znamo nešto više. O Bogu s nama još više. Kao da nas Bog, koji je svjetlost, nuka da sve vidimo u njegovom svje-tlu. Umjesto vizija Boga, nukanje da u njegovom svjetlu vidimo svijet. Učeći gledati svijet u njego-vom svjetlu, rastući u tom gledanju, oči duha se navikavaju na svjetlo. Na njegovo svjetlo. To je davno znao Platon. Potrebno je puno vremena, puno boli da se oči, navikle na mrak, naviknu na svjetlost. Bez vremena i navike, naglo isku-stvo svjetla naliči mraku, zaslijepljenosti. Gdje je svjetlo najjače, najmanje vidimo. Zato je bilo potrebno da se božansko svjetlo obuče u ljudsko tijelo. Da mi, idući za njim, iziđemo iz mraka. Iz mraka neznanja, grijeha, nasilja, sebeljublja i smrti. Iz mraka u svjetlo. U svjetlost života.

»Ja sam svjetlost svijeta;tko ide za mnom, neće hoditi u tami,nego će imati svjetlost života.«

Ante Vučković

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI pr

ilog

GLA

ZBE

NI

Tražite, ubogi, GospodinaOtpjevni psalam za petnaestu nedjelju kroz godinu

I. Andrić

39

7živo vrelo 2007G

LAZBEN

Iprilogprilog

GLAZ

BENIprilog

GLAZ

BENI

Kad sam te zazvaoOtpjevni psalam za sedamnaestu nedjelju kroz godinu

I. Andrić

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

U misi, uz riječi ustanovljenja euharistije, svećenik izgovara poklik »Tajna vjere«. Mo-lim nekoliko objašnjenja u svezi s tim pokli-kom: Koji je njegov pravi smisao? Izgovara li zajednica odgovor na taj poklik (Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…) klečeći ili stojeći?

Fabijan K.

Poteškoće s poklikom 'Tajna vjere'

Usklik Tajna vjere (Mysterium fidei) zaje-dno s pratećim poklikom puka (Tvoju smrt Gospodine, naviještamo…) novost

je koju je u euharistijsku molitvu unijela liturgij-ska obno va nakon Drugoga vatikanskoga sabora, čime se ka nilo istaknuti svećeničku narav svega Božjeg naroda: slavitelj liturgije nije samo sveće-nik, nego Crk va, zajednica vjernika.

Razumijevajući nutarnju strukturu euharistij-ske molitve potrebno je uočiti da predsjedateljev poklik Tajna vjere ne pripada izvješću o ustano-vljenju euharistije (u kojem se izgovaraju Kristo-ve riječi s oproštajne večere), nego dijelu što slijedi nakon toga izvješća, a to je anamneza, spomen na Kristovo vazmeno otajstvo muke smrti i uskrsnu-ća. Potrebno je uočiti da se u općenitomu shva-ćanju vjernika, a i svećenika, poklik Tajna vje-re redovito razumijeva i tumači kao poklik pred otajstvom euharistije, ili pak pred činom euhari-stijske pretvorbe (transsubstancijacije) koja se ve-že uz riječi ustanovljenja euharistije. Zbog takvo-ga vezanja poklika uz riječi kojima on sadržajem i smislom ne pripada, u mnogim se zajednicama uvriježila praksa da zajednica za vrijeme svoga odgovora-poklika (Tvoju smrt Gospodine…) kle-či – jednako kao i za vrijeme posvećenja. Iz takve ‘obredne zabune’ dolazi i pitanje našega čitatelja.

Tajna (otajstvo) kojoj u ovome trenutku litur-gijskoga obreda kličemo nije, međutim, otajstvo euharistije, nego Kristovo vazmeno otajstvo. Spo-men na Kristovo vazmeno otajstvo (anamneza) slijedi nakon(!) izvješća o ustanovljenju euharisti-je, pa je potrebno i izričajno i gestualno pokazati da je doista riječ o novome odlomku koji u sebi no-si drugačije značenje od onoga ‘posvetnoga’.

Sami spomenski dio, anamneza, u euharistij-skoj se molitvi otvara usklikom svećenika (Myste-rium fidei), a zajednica svojim poklikom dalje ra-zvija njegov smisao i značenje. Svećenik, potom, preuzima temu iz poklika zajednice: »Zato, Go-spodine, slavimo spomen spasonosne muke Sina tvoga, veličanstvenog uskrsnuća i uzašašća u ne-besku slavu te iščekujući njegov drugi dolazak…« To je središnje otajstvo kršćanske vjere, otajstvo pred kojim slavljenička zajednica kliče i koje pro-slavlja cjelokupnim slavljenjem euharistije.

Kako obredno izraziti tu nutarnju dinamiku i sadržajnu različitost pojedinih dijelova euharistij-ske molitve? Svećenik riječi ustanovljenja euhari-stije završava poklonom (nakon ‘podizanja’ kale-ža), nakon čega zajednica vjernika zajedno s njim ustaje iz stava klečanja. Ukoliko zajednica kod po-svećenja i riječi ustanovljenja iz nekoga valjanoga razloga ne kleči (npr. zbog tijesnoga prostora, zbog tjelesne nemoći i sl.), tada će barem slijediti sveće-nikovu gestu poklona: kod dvaju svećenikovih po-klona (nakon ‘podizanja’ kruha i kaleža) svi će se duboko nakloniti. Na taj način obredne geste (kle-čanje, poklon, duboki naklon) slijede i interpretira-ju epikletsku (posvetnu) snagu riječî posvećenja.

Riječi anamneze uvijek su hvalbenoga karak-tera, pa iz toga razloga i započinju dijaloškim po-klikom svećenika i zajednice. Tom hvalbenom kli-canju odgovara drukčija obredna gesta: stajati. Stoga će svećenik nakon što je zajednica ustala iz stava klečanja uskliknuti Tajna vjere, a zajednica će stojeći u stavu uskrsnuća (tj. na nogama) rado-snim poklikom klicati pred otajstvom Kristova va-zma. Vrijedno je spomenuti bogatstvo našega Mi-sala: donesena su tri obrasca poklika zajednice, pa bi bilo korisno da se oni izmjenjuju, barem u ne-djeljnim i blagdanskim slavljima.

Čini se korisnim istaknuti da i sām poklik Taj-na vjere u hrvatskome prijevodu ne izriče na naj-ja sniji način smisao toga središnjeg otajstva vjere. U vazmeno se otajstvo ne ponire spoznajom, razu-mom, nego vjerom. Zato latinski izvornik (Myste-rium fidei) ne govori o tajni, nego o otajstvu. Vje-rujemo da će novi prijevod Misala jasnije izraziti teološko bogatstvo ovoga poklika.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 7

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SCiG : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

preporučujemo:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

I. Dugandžić, U radosti

naviještene Riječi.Homiletska razmišljanja

uz čitanja godine C.228 str.

65 kn

I. Dugandžić, OsluškujućiRiječ.Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.252 str.65 kn

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Daj nam, Stvoritelju,čuti pjesmu hvalešto ju sva stvorenja tvojauzdižu pred tvoje presveto lice.I sva stvorenja nek budu dragulj što zrcalisvjetlo tvoje blizine.

Documents

2007 ISSN 1331-2170 7 živo vrelo · Teologija povijesti činila se prikladnijom obuhva-titi i razložiti povijesnu tradiciju biblijskoga obe-ćanja i nade u budućnost. Dok je priroda