Prispodobe o milosruod 14. veljae do 19. oujka 2016.

ivo vreloivoivoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiGOD. XXXIII.CIJENA: 13 KN22016

ISSN 1331-2170 UDK 282ISSN 1331-2170 UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnevi

Uredniko vijee:mons. Ivan ako,

Ante Crnevi, Petar Bai,Ivan uri, Ivica ii

Predsjednik urednikog vijea:mons. Ivan ako

Urednitvo:Ante Crnevi, Ivan Andri,

Vjena Tadi Stepinac

Grafi ka priprema:Tomislav Koak

Izdava i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 UDK 282

ivo vrelo

urednikova rije 1 Evanelje milosra

naa tema: Prispodobe o milosru 2 Izgubljeni i u Bogu pronaeni,

A. Crnevi

Tri prispodobe o nemilosrdnosti:pozivi na obraenje u Svetoj godini milosra,I. ako

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmiljanja:

I. Ragu, S. Slikovi, I. ako,A. Vukovi, D. Vukovi,

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Trea korizmena nedjelja

etvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

trenutak 40 Molitveni zazivi u Liturgiji asova

2 2016

MOTIV NA NASLOVNICI:

Vladimir Blaanovi:Isus i ena grjenica, 2004.

UREDNIKOVA RIJEIVO VRELO 22016.

ivo vrelo 1

SEvanelje milosra

Sretna je okolnost da Jubilej milosra slavimo u godini u kojoj liturgija Crkve na nedjeljnim euharistijskim slavljima navijeta odlomke iz Evanelja po Luki. U svojim zapisima evanelist Lu-ka ostavio nam je niz od osam prispodoba u kojima se raspravlja o vanoj temi Kristova navjetaja o milosru. Zadivljujue je s kolikom su osjetljivou i s koliko pojedinosti ispripovijedani dogaaji u koji-ma kroz sasvim obine ivotne situacije prispodobljuju i rasvjetljuju Boje milosre i pozivaju ljude da i sami budu milosrdni. Neki e zbog toga Tree evanelje nazvati Evaneljem milosra. Isus je u svome propovijedanju objavitelj Bojega milosra. Sva znamenja koja ini, prije svega prema grjenicima, siromanima, iskljuenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosra. Sve u njemu govori o milosru. U njemu nita nije lieno suosjeanja. (Misericordiae vultus, 8). U Isusovim prispodobama nalazimo sr evanelja i nae vjere, jer se milosre predstavlja kao snaga koja sve pobjeuje, ispunjavajui srce ljubavlju i donosei utjehu opratanjem (MV, 9).

Vrijeme korizme svojevrsna je vremenska prispodoba Bojega milosra jer se na intenzivan nain, razmatrajui veliko otajstvo Bo-je ljubavi, oitovane u Kristovu predanju na kri i silaskom u smrt, izruujemo snazi Bojega milosra i ljepoti njegove ljubavi te traimo putove nasljedovanja njega u ljubavi i milosru. Prikladno je, stoga, ivei vrijeme korizme posegnuti za Evaneljem po Luki i udubiti se u prispodobe o milosru kako bismo, rasvijetljeni Rijeju, iznova otkrili snagu Bojega milosra i pronali nove putove njegova nasljedovanja u naim ivotnim prilikama.

U Lukinu spletu od osam prispodoba prvih pet govori o izgubljeno-sti i naenosti te o izobilju u kojemu Bog razdaje svoju dobrotu. Grijeh se ivi u izgubljenosti, u skrivenosti pred Bojim pogledom i milou, a njegovo milosre pronalazi izgubljene, vraa ih u oinski dom i da-je razlog novoj radosti i ljepoti zajednitva. Iz toga niza prispodoba o milosrdnome Ocu i izgubljenome sinu bila je temom prologodinjega adventskoga broja ivoga vrela. Ovdje se, stoga, osvremo na prispo-dobe o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi, na onu o dvojici duni-ka i nepotenome upravitelju te onu o milosrdnome Samarijancu. U drugome prilogu rasvijetljene su tri prispodobe u kojima se isprepliu i suprotstavljaju slike milosra i nemilosrdnosti: o bogatau i Lazaru, o nepotenome sudcu i udovici, o farizeju i cariniku. Ova razmiljanja, usuujemo nadati se, mogu pridonijeti novomu itanju i produbljenju Evanelja milosra.

Urednik

NAA TEMA Prispodobe o milosru

2

P

PNAA TEMA

PNAA TEMA

Isusove prispodobe o milosru na neoekivan nain izokreu oekiva-ni ishod pripovijedanja

i pouke: grjenici bivaju stavljeni ispred onih koji

se smatrahu pravednicima, postupanje tuinaca biva pretpostavljeno ponaanju

vjernih u izabranome narodu, oni koji su izgu-

bljeni bivaju ljubljeni vie od onih koji se osjeahu

sigurnima i spaenima. Tako pravednost ustupa

mjesto milosru, a ljudska logika oekivanosti daje prednost nepredvidivosti Boje mudrosti. Milosre

uvijek iznenauje. Ono pronalazi izlaz i put spase-nja kada se sve ini nemo-

guim i izgubljenim.

Prispodobe iz Evanelja po Luki koje proiruju okvir u kojemu spoznajemo i razmatramo lice Bojega milosra smjetene su u iskustvo puta. Sedam od njih osam Isus pripovijeda na svo-me putu prema Jeruzalemu (Lk 9, 5119, 46), dok je samo jedna ona o dvojici dunika i nepotenome upravitelju smjetena u Isu-sovo propovijedanje u Galileji (Lk 7, 41-43). Imajui pritom na umu da u Treemu evanelju putovanje predstavljeno kao slika puta, nutarnjega iskustva i nasljedovanja Krista, znaenje milosra, o ko-jemu se pripovijeda u tome kontekstu, nije mogue odvojiti od em-patinosti i nutarnjega proivljavanja i smjestiti ga u izvanjska djela pomoi potrebitima. Milosre je, prije svega, nutarnje raspoloenje i raspoloivost, nain ivljenja i nain uspostave odnos, koji se ue nasljedovanjem Isusa. Isusove prispodobe o kojima je ovdje rije o dvojici dunika i nepotenome vjerovniku, o milosrdnome Samari-jancu te ona o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi na neoekivan nain izokreu oekivani ishod pripovijedanja i pouke: grjenici bi-vaju stavljeni ispred onih koji se smatrahu pravednicima, postupanje tuinaca biva pretpostavljeno ponaanju vjernih u izabranome na-rodu, oni koji su izgubljeni bivaju ljubljeni vie od onih koji se osje-ahu sigurnima i spaenima. Tako pravednost ustupa mjesto milosr-u, a ljudska logika oekivanosti daje prednost nepredvidivosti Boje mudrosti. Milosre uvijek iznenauje. Ono pronalazi izlaz i put spa-senja kada se sve ini nemoguim i izgubljenim. Nae razmiljanje oslanja se poglavito na knjiicu Le Parabole della Misericordia, koju je u pripremi Izvanrednoga Jubileja milosra priredilo Papinsko vi-jee za promicanje nove evangelizacije (Cinisello Balsamo, 2015.).

Vie ljubi onaj komu je vie oproteno Nakon to je orisao ljude svoga vremena, prispodobivi ih djeci to sjede na trgovima i u zabavi jedni drugima poslovino dovikuju Za-svirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste! (Lk 7, 32), Isus se okree prezrenima i odbaenima, onima koji su bili smatrani izgubljenima i lienima Bojega spasenja. Nakon to je iskusio optu-bu da je prijatelj carinika i grjenika te da je izjelica i vinopija, Isus prihvaa poziv nekoga farizeja i odlazi na gozbu u njegov dom. To ini da bi se opravdala Mudrost pred djecom svojom (usp. Lk 7, 35).

Izgubljeni i u Bogu pronaeniPrispodobe o milosru u Evanelju po Luki

Priredio: Ante Crnevi

2ivo vrelo 3

Prispodoba, u poetku, ne iznosi nikakve pojedino sti o gozbi i o domainu. U prvi plan biva stavljena osoba ko-ja ne pripada domainovoj obitelji, koja nepozvana dola-zi na taj susret, ali ne pristupa stolu. Ne dolazi na gozbu ne-go dolazi Isusu: kad Isus pri-e stolu, eto neke ene koja bijae grjenica u gradu. ena bez imena, nepozvana. Bijae, meutim, poznata. Po grjenosti. Ljudi su je poznavali kao grje-nicu jer su i ne priznajui to bili dijelom njezinoga grijeha. udesno je da ona doznaje da je Isus u farizejevoj kui. Njezino znanje otkriva skrivenu vjeru i enju kojom je traila i bila kadra prepoznati izvor Ljubavi. Njezina grjenost i nestalnost u odnosima govore o traganju za onim odnosom koji je jedini kadar pruiti mir i sigurnost jer izrasta iz vjerne Boje ljubavi. Zrno vjere koje poiva u njoj prua joj pouzdanje da smije pristupiti Uitelju i daje sigurnost da ne e biti odbaena. Premda ju pripovijedanje stavlja u prvi plan, ona ne progovara. Pristupa utke, ponizno, i govori svojim postup-kom: dolazi nepozvana u tuu kuu, donosi alabastrenu posudicu pomasti, staje Isusu odostrag, svjesna svoje grjenosti, kao da eli ostati neprimjet-na, te sva zaplakana poe mu suzama kvasiti noge: kosom ih svoje glave otirala, cjelivala i mazala pomau. Njezine suze izriu kajanje, ali i radost to je konano pronala Ljubav. Ne primjeuje gozbu, uzvanike, sveanost trenutka. Vidi samo Isusa. Zna da je u oima svih samo grjenica i da samo Isusov pogled moe vidjeti dalje od grijeha. Ona se ne osvre na prijekorne poglede drugih. Moda je meu uzvanicima bilo i onih koji su bili dionicima njezinoga grijeha. Za nju je to manje vano. Ne eli prokazivati nikoga niti opravdavati sebe. eli samo iskreno pristupiti Onomu koji je kadar oprati ju od grijeha i otvoriti ju istinskoj Ljubavi. Ta spoznaja i sigurnost stoji u dnu njezinoga postupanja. Isus se slui njezinim suzama, kajanjem i povjere-njem koje je gajila prema njemu, kako bi pouio farizeja imuna i njegove odabrane sustolnike.

Domain, farizej, premda je pozvao i ugostio Isusa, ne uspijeva razumjeti geste kojima ta ena pristupa Isusu. Ona u njegovim oima ostaje nevana. Ne smeta mu to je nepozvana dola u njegov dom. Ne prijei ju u njezinu postupanju. Njegove se misli okreu Isusu. Zapravo, okreu se protiv Isusa, jer u sebi pomilja: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko je i kakva je to e-na. U toj skrivenoj primisli on stavlja sebe nasuprot slici javne grjenice. Sebe smatra pravednikom, dostojnim pozvati i primiti Isusa, biti i razgova-rati s njim, iskazati se u svojoj pravednosti. K tomu, on zakljuuje da Isus zapravo i nije prorok, jer prorok ne bi dopustio da bude oneien takvom blizinom ene koja je bila u grijehu. U svojoj samouvjerenosti farizej, meu-tim, ne umije zapodjenuti razgovor s Isusom, ne pronalazi potrebnim pri-miti Isusa kao Proroka, iskazati mu ast. Za postupak iskazivanja proroke

ena, grjenica, dolazi nepozvana na gozbu prireenu za Isusa. Zrno vjere koje poiva u njoj prua joj pouzdanje da smije pristupiti Uitelju i daje sigurnost da ne e biti odbaena.Vitraj u evangelikoj crkvi u Mitteltalu, Njemaka.

NAA TEMA Prispodobe o milosru

4

asti pretpostavlja se poniznost, spoznaja da Prorok i njemu ima to rei. No, to ovom farizeju nedostaje. On Isusa prima ne zato to bi htio uti nje-govu rije, primiti njegovu pouku i srasti s njom, ili zato to bi bio spreman mijenjati svoj ivot u skladu s prorokom rijeju, nego da bi se iskazao pred drugima, da bi se pred njim oitovao dostojnim.

imune, imam ti neto rei. Tom reenicom Isus prekida utnju na otmjenoj gozbi. Ondje gdje domain nema to rei, Isus zapodijeva razgo-vor. I opet ena grjenica ostaje po strani. Isus, prepoznajui trenutak za pouku imunu, posee za prispodobom koja e rasvijetliti i u sasvim novo-me odnosu predstaviti i enu i farizeja imuna. Ta e prispodoba otrti onu neistou koja je, prema farizejevu shvaanju, okaljala Isusa, ali i rasvije-tliti neistou koju imun nije primjeivao na sebi. Sve biva stavljeno u novi poredak. Ponajprije farizej koji se smatrao pravednikom.

Prispodoba unesena u zaplet prie o Isusu na gozbi u farizejevoj kui pripovijeda o dvojici dunika i njihovu vjerovniku. Budui da nisu imali odakle vratiti, vjerovnik otputa dug obojici. Ni ovdje nema imen. Nema ni razgovora izmeu dunik i vjerovnika. U sredite je stavljen dg i njego-vo otputanje. No, vano je uoiti nerazmjer u dugovanju jednoga i drugoga dunika. Dok prvi duguje pet stotina, drugi duguje deseterostruko manje pedeset denara, to je iznos dviju mjesenih plaa. Unato tomu, obojici bi-jae oproten dug. Izvor oprotenja duga stoji u dobrohotnosti vjerovnika. Njegova milosnost daje povod Isusovu pitanju koje e za imuna biti zam-ka: Koji e od dvojice dunika vie ljubiti svoga vjerovnika?. imunov odgovor je oekivano ispravan, logian, premda nosi nesigurnost i strah: Predmnijevam, onaj kojemu je vie otpustio.

Tim se odgovorom pripovijedanje iz prispodobe, unesene kao inkluzija, vraa na situaciju u kojoj se sugovornici nalaze. imun, i ne znajui, posta-je dijelom prispodobe i, zapravo, dvojicu dunika prispodobljuje situaciji u kojoj se nalazi sebi i eni koju je smatrao nedostojnom grjenicom. Svojim odgovorom on razotkriva sebe i otvara put spoznaji da je on onaj koji manje ljubi. Isus usmjeruje imunov pogled prema eni: Vidi li ovu enu? Ona svojim postupkom postaje poukom o Bojemu milosru i o-vjekovoj potrebi za njim. Na potki suprotstavljenosti nerazmjernoga dugo-vanja dvojice dunika Isus usporeuje postupanje ene grjenice i farizeja imuna koji se htio pokazati pravednikom: Uoh ti u kuu, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako ue, ne presta mi noge cjelivati; uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomau noge pomaza.

Svaki je grijeh dg koji sputava i pritie dunika, i samo milost moe ot-pustiti dg koji svatko ima pred Bogom. imun ne umije prihvatiti velikodu-nost i milost koju Isus iskazuje eni grjenici samo zato to ne spoznaje svoj grijeh, svoj dg. Uvjeren je da svojom pravednou moe biti svoj otkupitelj te da nije potrebit milosra. Ako on nije potrebit milosti, zato bi, pita se, Isus trebao biti milosrdan prema eni koja je bila poznata po svome grijehu? Milosru suprotstavlja pravednost, uvjeren da ju ivi i da mu je dostatna. Njegova pravednost postala mu je zaprjekom da spozna potrebu Boje milo-sti. Opravdanje ne dolazi iz nae pravednosti, nego iz Bojega dara.

4ivo vrelo 5

Ovdje je nuno uvidjeti odnos izmeu oprotenja grijeha i dara ljuba-vi. Vidjevi ljubav i iskrenost kajanja ene grjenice, Isus otkriva: Stoga, kaem, ti, oproteni su joj grijesi mnogi jer ljubljae mnogo. Komu je malo dano, malo ljubi. (Lk 7, 47) U mnogim prijevodima Svetoga pisma takav prijevod (jer ljubljae mnogo), zasjenjuje smisao reenice u kontekstu prispodobe i njezine pouke. Izvorni grki tekst istie ljubav kao posljedicu oprotenja grijeha: oproteni su joj grijesi mnogi tako da (gr. hti) lju-bljae mnogo. Da nije spoznala milost oprotenja i razmjer grijeha koji nije bio zaprjeka Bojemu milosru i oprotenju, ne bi bila kadra iskazati onoliku ljubav. Pokazuje se velikodunom u ljubavi jer su joj grijesi bezu-vjetno oproteni, po daru, po milosru. Ona ljubi jer je ljubljena. Spoznaje da ju je On prvi ljubio. Tko nije spoznao veliinu Boje ljubavi, taj nije ka-dar iskreno i potpuno ljubiti.

I na kraju, reenica Oproteni su ti grijesi Vjera te tvoja spasila. Idi u miru! otkriva da je vjera put prema daru Bojega milosra i oprotenja. U evaneoskoj mudrosti, oprostiti grijehe grjeniku jednako je kao i ozdraviti uzetoga ili slijepoga. Kao to je u udesnim ozdravljenjima istaknuta vjera kao razlog ozdravljenja (Vjera te tvoja spasila), tako je i ovdje, u sluaju grijeha. Onaj tko ima mo ozdravljati od tjelesnih bolesti, ima vlast i otpu-tati grijehe. Povjerenje i pouzdanje s kojim je ena dola k Isusu, usmjerilo ju je na put na kojemu susree Boje milosre. To je kola ljubavi. Komu je puno oproteno, pozvan je na vea djela ljubavi.

Evaneoski odlomak podsjea i na pouku iz prispodobe o okrutnome duniku (Mt 18, 23-35) kojemu je gospodar oprostio dug od deset tisua talenata, ali on sm nije bio spreman oprostiti svome duniku koji mu dugo-vae nerazmjerno manje tek stotinu denara. Ukoliko milosre i oprotenje koji su nam iskazani nisu nas osposobi-li za djela milosra, milost koja nam je dana postaje zaludnom, beskorisnom. Okrutni dunik kojemu sav onaj dug bi-jae oproten, a nije bio spreman opro-stiti svomu duniku, biva baen u tamni-cu dok ne vrati sav dug: Tako e i Otac nebeski uiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu. (Mt 18, 35)

Crkva je sazdana od slugu kojima je oproten dg, nerazmjeran njihovoj pravednosti i moi da bi ga povratili, kako bi i sami bili velikoduni djelitelji oprotenja. Crkva, stoga, ne moe biti sudac nad Bojim milosrem, ne moe njime raspolagati po ljudskoj prosudbi i pravednosti, nego je pozvana dijeliti ga po daru u kojemu ga je i sama primila. tovie, Crkva i svaki kranin trebaju biti spremni sii meu grjenike, meu potrebite oprotenja i Boje ljubavi, i

Ljubav koju je ena grjenica iskazala Isusu i oprotenje koje je primila posluili su Isusu za prispodobu o dvojici dunika: Komu je malo dano, malo ljubi.Nikola Sari: Prispodoba o dvojici dunika, 2014.

6

NAA TEMA Prispodobe o milosru

6

pokazati im velikodunost i bezuvjetnost Boje ljubavi upravo onako kako je Isus postupio prema eni koja je bila potrebita smilova-nja i oprotenja. Nikomu, u evaneljima, Isus nije dopustio blizinu u kojoj mu je ta ena iskazala svoju ljubav i raskajanost. Grje-nik je potrebit takve blizi-ne. Gdje se ivi otvorenost toj blizini, gdje ne postoji strah od okaljanosti bije-dom drugih, gradi se put do Bojega milosra.

Milosrdni Samarijanac: suutnost jednoga strancaPrispodoba o milosrdnome Samarijancu (Lk 10, 25-37) jedna je od najiza-zovnijih u Isusovu navjetaju. Na putu prema Jeruzalemu susree nekoga zakonoznanca koji, da ga iskua, pita to mu je initi da bi zadobio ivot vjeni. Isus ga podsjea na zapovijed ljubavi prema Bogu i prema blinjemu, ali on, hotei se opravdati, produbljuje pitanje: Tko je moj blinji?, to postaje polazite Isusovoj prispodobi.

Pitanja, koja su postavljena kao zamka Isusu, oslikavaju svu dramu on-danjih rasprava meu raznim religijskim grupama u Palestini. Pitanje o najveoj zapovijedi izraava potrebu mnogih uitelja, ali i iskrenih vjer-nika, da stotine zakonskih odredaba budu saete u osnovne zapovijedi koje bi uvale i pojanjavale bt Zakona. Drugo, pak pitanje, tie se rasprave o poimanju pojma blinji: odnosi li se on samo na osobe koje pripadaju isto-me religioznome krugu, na sve koji dijele vjeru u jednoga Boga, pa tako, primjerice, i na Samarijance, ili ga se, pak, moe proiriti i na nevjernike, neprijatelje? Svojom prispodobom Isus pokazuje da se ljubav prema Bogu ne moe odvojiti od ljubavi prema blinjemu.

ovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Prvi protagonist parabole i ovdje je bez imena. On e biti potrebit suutnosti i pomoi drugih ljudi. Njegova neimenovanost ukazuje da svaki ovjek, naavi se u nepovoljnim situacijama, moe biti potrebit pomoi drugih. I druge osobe koje ulaze u pripovijedanje ostaju bez imena. Spominje se tek njihova religijska ili naci-onalna pripadnost, no ne da bi se na taj nain karakteriziralo njihove religij-ske ili nacionalne skupine, nego da bi se otkrilo da i ondje gdje se najmanje oekuje djeluje Boja ljubav. Ni mjesto zbivanja koje opisuje prispodoba nije bez znaenja. Put koji je vodio od Jeruzalema prema Jerihonu (oko dvade-set i sedam kilometara) bio je u ono doba iznimno opasan. Prolazio je preko Wadi Quelta, vrlo stjenovitoga i strmoga kraja. Dostatno je spomenuti vi-sinsku razliku Jeruzalema (750 m nad morem) i Jerihona (oko 400 m ispod razine mora). Zato prispodoba i kae da je ovjek silazio u Jerihon. Taj je

Pitanje Tko je moj blinji? Isusova prispodoba

preoblikuje u ivotnu brigu: Komu sam ja blinji?

August Macke: Milosrdni Samarijanac, 1912.

6ivo vrelo 7 6

put zbog svoje opasnosti i teke prohodnosti bio prilika i za razbojnike u nji-hovim neasnim namjerama. Upravo u takvu situaciju prispodoba smjeta ovjeka koji je silazio iz Jeruzalema: bio je napadnut, okraden, razodjenut, izranjen i ostavljen; tako bespomoan i naputen ekao je smrt.

U prispodobu su uvedena trojica protagonista: sveenik, levit i neki Sa-marijanac. Izbor likova nije sluajan. Sveenik, koji je vjerojatno dolazio na svoju slubu u Hram ili se odande vraao; levit, koji je pripadao sveeniko-mu staleu, i Samarijanac, u idovskome poimanju smatran strancem, dakle neistim. Sva trojica nailaze na izranjenoga i naputenoga ovjeka kojemu prijeti smrt. Prva dvojica protagonista zapadaju u dvojbu: smiju li dotaknuti tijelo umiruega? Prema starozavjetnim odredbama, onaj tko bi se dotakao mrtvoga ljudskog tijela, bio je smatran neistim sedam dana; ako bi u toj neistoi izvrio neki kultni in, smatralo se da oskvrnjuje Boje prebivali-te te je trebao biti iskorijenjen iz Izraela (Br 19, 11-13). Takve su odredbe bile znatno stroe za sveenike: da se ne bi okaljali, nisu smjeli dodirnuti tijelo pokojnika; neistoom za njih nije bio smatran tek dodir pokojnih la-nova najue obitelji. Tako su sveenik i levit u susretu s umiruim ovjekom na putu stavljeni pred izbor pun moralnih dvojba: pristupiti umiruemu i pomoi mu ili prekriti odredbe o kultnoj istoi. Jasno je da pristup umi-ruemu nije u takvoj situaciji za njih bio zaprijeen, ali oni ritualnu istou smatraju vrjednijom i uzvienijom od pomoi umiruemu. Strah od okalja-nosti u njima je vei od poziva na djelo ljubavi i od straha da zanemare taj poziv. Obojica zaobilaze ovjeka koji je u krajnjoj ivotnoj potrebi. Na kraju nailazi neki Samarijanac. Za sveenika i levita taj je stranac, slino kao i umirui, okaljan, neist; u njemu vide tek opasnost da budu okaljani. No, upravo on, stranac i neist, pokazuje suutnost prema nemoniku. Ljubav ovjeku u krajnjoj ivotnoj potrebi ne iskazuju oni od kojih se oekuje da najvie poznaju ljubav, nego ba onaj koga se smjetalo nasuprot, meu one koji ne poznaju Boga, meu odmetnike, Samarijance. Umiruemu prua po-mo nepoznati stranac.

Prispodoba dosee vrhunac u rijei da se Samarijanac saali nad ubo-gim ovjekom. Glagol splanhnzomai (od rijei splnhna, utroba) govori o suutnosti, nutarnjemu osjeanju, uivljenju u stanje potrebitoga. Milosre nije tek izvanjska gesta pomoi. Ono izvire iz nutrine, iz najdublje intime, jednako kao i ljubav. Kada pak suosjeanje ostane zatvoreno u nutrinu, pred-stavlja se tek kao saaljenje. No to nije dostatno. Istinitost i iskrenost suosje-anja trae izlaz u ivotno nastojanje i injenje. Ono to je proivljeno u nutri-ni oituje se u djelima milosra i ljubavi. Vrijedno je stoga zamijetiti s koliko glagola Isus u prispodobi opisuje postupanje milosrdnoga Samarijanca; on vidje, saali se, pristupi, povije mu rane, zalije ih uljem i vinom, posadi ga na svoje ivine, odvede ga u gostinjac, pobrinu se za njega Sutradan opet, obraa se gostioniaru, daje mu dva denara i govori: Pobrini se za njega. Ako to vie potroi, isplatit u ti kad se budem vraao. Nasuprot tomu de-taljnom opisu, o samom ranjeniku ne znamo nita. On je jednostavno neki ovjek. Ne znamo ni tko je ni odakle je. Znamo samo da je u potrebi. I to je dovoljno. Sve drugo je suvino i ovdje manje vano. On je jednako potrebit, bio Izraelac ili stranac, rob ili slobodan, stoar ili kraljevski dostojanstvenik

8

NAA TEMA Prispodobe o milosru

8

I onaj koji prolazi pozvan je jednako saaliti se nad njim i pritei mu u po-mo. Sveti Ambrozije u tome smislu pouava: Ne krv (tj. pripadnost rodu ili narodu), nego suosjeanje stvara blinjega. (Comm. in Lucam, 7, 84)

Kasnije, na kraju prispodobe, kada Isus pita sugovornika zakonoznanca: Koji je od ove trojice bio blinji onomu koji je upao meu razbojnike, ujemo odgovor: Onaj koji mu iskaza milosre. Tako zakonoznanac, i ne znajui, postaje dijelom prie. Na pitanje koje je na poetku postavio Isu-su, sada sam daje odgovor. No, samo pitanje biva preoblikovano. Od onoga Tko je moj blinji?, pitanje zadobiva sasvim novi predznak: Tko je ovje-ku u potrebi bio blinji? te biva otvoreno za primjenu na svakoga ovjeka: Komu sam ja blinji? Tek kada se pitanje o blinjemu okrene prema na-ma samima, kadri smo dati odgovor o blinjima i o mogunostima ivljenja milosra. Razmiljajui o prispodobi bivamo uneseni u zbilju koju opisuje: bivamo dovedeni na put na kojemu pronalazimo ovjeka u ivotnoj potre-bi; moemo mu pristupiti i pomoi mu, ili ga zaobii pronalazei razloge i opravdanja za okretanje pogleda i uskraivanje pomoi. Moda e opravda-nja nekada imati predznak preih briga, hitnijih zadaa i uzvienijih mo-tiva (kao, primjerice, kultna istoa za sveenika i levita), ali se lako moe dogoditi da nas u rangiranju naega poslanja preteknu oni koje smatramo niima od sebe. Samarijanac stranac i okaljan postaje asniji i vrjedniji od onih koji nisu bili spremni okaljati se umiruim stanjem ovjeka u po-trebi. On postaje blinji. U sluaju o kojemu govori prispodoba biti blinji vrjednije je i asnije od biti sveenik ili levit. Pouka o nekom ovjeku koji se naao u ivotnim neprilikama, opominje da blinji trebamo biti svakomu tko se nae u potrebi.

Crkvena je predaja, jo od otakih vremena, u prispodobi o milosrdnome Samarijancu prepoznavala opis Isusova lika. Mnoge pojedinosti iz prispo-dobe vraaju nam misao na Isusa, koji se, primjerice zaustavlja na zdencu u Sikemu i razgovarao sa enom Samarijankom, ime izaziva uenje svojih sunarodnjaka. Spomen na Samarijanca koji, nakon to je ranjenoga ovjeka predao gostioniaru i platio mu da se pobrine za njega dok se on ne vrati, podsjeaju na Isusov zalog ljubavi i opominju na njegov povratak.

No, u prispodobi nije dostatno prepoznavati orise Isusova ponaanja. Ona je izreena da bi zajednica Kristovih uenika, Crkva, u postupanju milo-srdnoga Samarijanca pronala svoj put. U tome smislu sveti Pavao pouava krane u Galatima o slobodi ljubavi. Po Bojemu milosru, iskazanu u Kristu, osloboeni su od grijeha da bi bili slobodni za ljubav: Ljubi svoga blinjega kao samoga sebe (Gal 5, 14). Ljubav je, dakle, dg koji otkuplje-nici trebaju stalno vraati onima koji su potrebiti suutnosti i ljubavi. Razlog je dan u Prvoj Ivanovoj poslanici: Mi ljubimo jer nas On prije uzljubi, rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, laac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne moe ljubiti. (4, 19-20). Ljubav prema blinjemu ogledalo je iskrenosti i istinitosti ljubavi prema Bogu. Stoga lju-bav prema blinjemu nije tek dio nekoga socijalnog programa, uspostave novih pravednih odnosa, nego je zahtjev vjere koja poiva na bezuvjetnoj i milosrdnoj Bojoj ljubavi. Vjernik nije doveden pred izbor ljubavi prema Bogu ili prema blinjemu. Nasljedujui Krista, u kojemu se Bog prignuo nad

8ivo vrelo 9 8

Pripovijest o izgubljenoj ovci i pastirskoj brizi za nju nastavlja se na proroku mudrost i navjetaj Bojega djela spasenja: Sam u pasti ovce svoje i sam u im dati poinkaNikola Sari: Prispodoba o izgubljenoj i naenoj ovci, 2014.

nas, u naim ranama i grijesima, kra-nin, osvjedoen u Boju ljubav, postaje djeliteljem primljenoga dara.

Milosre: u potrazi za izgubljenimPetnaesto poglavlje Lukina Evanelja jedinstvene su stranice Novoga Zavjeta. Tri prispodobe (o izgubljenoj i naenoj ovci, izgubljenoj i naenoj drahmi te o izgubljenome i naenome sinu) ocrtava-ju Boje milosre u traganju za izgublje-nim ovjekom. O treoj smo ve razma-trali (v. ivo vrelo, 2015., br. 12), a ovdje emo se zaustaviti nad prvim dvjema, uvezujui ih u jedno itanje.

U evaneoskome pripovijedanju mo-gue je razlikovati etiri kategorije ili skupine grjenika. Prvu ine grjenici i-ji je grijeh povezan s njihovim tjelesnim stanjem ili nedostatkom: bolest i tjelesni nedostatci smatrani su posljedicom gri-jeha. Stoga su i oprotenje grijeha i udesno tjelesno ozdravljenje bili oprav-davani i nadoknaivani obrednim ienjem u Hramu. Samo Bog ima vlast otputati grijehe i ozdravljati. U drugu skupinu ubrajali su se oni koji su bili grjenici po svojoj pripadnosti poganima i Samarijancima; oni su grje-nici, dakle neisti zbog toga to ne opsluuju Zakon ili zbog toga to su se odmetnuli od vjernosti Savezu. Neka drutvena stanja dovode ljude u treu skupinu grjenika. Rije je o, primjerice, carinicima, ubirateljima poreza za pogansku vlast. Naposljetku stoje grjenici poznati po svome osobnome gri-jehu, gdje se grijeh raspoznaje po neetinome ili nemoralnome ivljenju, kao to su javni grjenici/grjenice, lihvari i drugi ugnjetavai slabih. Isus pristupa svim grjenicima i potrebitima. U svome propovijedanju susree se s grjenicima iz svih tih skupina te biva optuen da je i sm grjenik. Da bi opravdao svoje postupanje i svoju naklonost prema grjenicima posee za prispodobama. One o izgubljenoj i naenoj ovci te o izgubljenoj i naenoj drahmi lako se uokviruju u tu Isusovu nakanu.

Pripovijest o izgubljenoj ovci i pastirskoj brizi za nju nastavlja se na pro-roku mudrost i navjetaj Bojega djela spasenja: Sam u pasti ovce svoje i sam u im dati poinka. Potrait u izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit u ranjenu i okrijepiti nemonu, bdjeti nad pretilom i jakom past u pravedno. (Ez 34, 15-16) Unato tomu navjetaju i najavi Boje praved-nosti, prispodoba se predstavlja u svojoj paradoksalnosti, rekli bismo u nerazumnosti i nerazboritosti pastirova postupanja. On ostavlja u pustinji devedeset i devet ovaca i odlazi traiti izgubljenu, sve dok ju ne nae. Ne boji se rizika da e izgubiti onih devedeset i devet. Oni koji se smatraju naeni-ma i koji ive u uvjerenju da su bez grijeha, pripadaju ovoj velikoj skupini ovaca koje pastir ostavlja u pustinji. Njihova je sigurnost lana, neizvjesna,

10

NAA TEMA Prispodobe o milosru

10

predstavljena je slikom pustinje koja uvijek prijeti iznenaenjima i opasnostima. Pastir se meutim okree samo jednoj ovci, onoj koja se smatra izgubljenom. Tek kada se prizna grijeh, izgublje-nost, otvara se put Bojemu spasenjskom zahvatu. ovjekova slo-boda stoji uvijek kao zaprjeka ili kao otvorenost Bogu. Pronalazak izgubljenoga postaje razlogom slavlju i radosti.

Dirljiv je opis pastirova postupanja: on ostavlja onih devede-set i devet ovaca, polazi za izgubljenom i trai ju, a kada ju nae stavlja ju na ramena Naglasak nije stavljen na izgubljenost jedne ovce, na grijeh ovjeka koji je izgubljen u svojoj grjenosti, nego na postupanje Boga koji traga za grjenikom. Obraenje, dakle, nije u snazi ovjeka koji je potrebit obraenja, nego u Bojemu djelo-vanju. Obraenje je uvijek Boje djelo, usmjereno prema onomu koji se prizna izgubljenim, tko spozna potrebu povratka u dom od kojega je odlutao. Nije, meutim, nuno izgubiti se da bismo bili naeni, kao to nije mogue biti uvjeren u svoju pravednost da ne bismo bili traeni. Bog, Dobri pastir, uvijek pronalazi put do izgu-bljenih, kao i do srdaca onih koji su slijepi u svojoj izgubljenosti.

Druga prispodoba kao da pripovijeda isto, ali u drugim vrijednostima: ena koja je imala deset drahma pa jednu izgubi, ulae silan trud ne bi li pronala izgubljeno: zapali svjetiljku, pomete kuu i briljivo pretrai dok je ne na-e (Lk 15, 8). Jedna izgubljena drahma vrijedila je puno manje nego to je vrijedila jedna ovca; drahma je iznos tek jedne nadnice. No, ta nevrijednost nije razlog nebrizi i netraenju. ena ulae trud koji nadilazi vrijednost iz-gubljenoga. Slika je to Bojega truda i cijene njegova milosra u traganju za izgubljenim ovjekom. Obraenje i povratak samo jednoga ovjeka uvijek su razlog velike radosti meu anelima Bojim Boje milosre uvijek nadila-zi veliinu naega grijeha i vrijednost naih dobrih djela. Spasenje je uvijek plod toga Bojega dara i njegovoga truda oko nas.

Ovim dvjema prispodobama mogue je pridruiti Isusov govor u kojemu se predstavlja kao Dobri pastir (Iv 10, 1-16). On je Pastir ija se vjernost prepoznaje u trenutcima opasnosti i kunje. Za razliku od najamnika, koji pred opasnostima (pred kradljivcima i razbojnicima ili pred vukom) naputa stado i bjei; Dobri pastir pak ostaje uz svoje, da ivot imaju, u izobilju da ga imaju.

Crkva u svojoj brizi za povjerene ne smije zaboraviti poslanja k onim iz-gubljenima, k onima koji su daleko. Ona je, otkrivajui svijetu lice Oeva mi-losra, pozvana imati hrabrosti izai u susret opasnostima, izai iz sebe i, ne zaboravljajui onih devedeset i devet spaenih, traiti izgubljene, ma-lene, one koji su daleko, koji su naputeni ili preputeni samima sebi, koji su negdje izvan drutva, izvan drutvenih briga, na periferiji zbivanja i zani-manja svijeta Ne plaei se rizika i ne traei sigurnost i jamstvo u uspjeh, Crkva ne moe prestati biti na putu, u traganju i brizi za malene jer Otac koji je na nebesima ne e da propadne ni jedan od ovih malenih (Mt 18, 14).

Slavlje vjere, o emu govore dvije prispodobe, proizlazi iz pronaenosti u Bogu, iz spoznaje da nas je On svojim milosrem pronaao. Slavlje je slika i predokus spaenosti.

Radujte se sa mnom jer naoh izgubljeno

August Macke

10ivo vrelo 11 10

UOsim pet prispodoba o milosru, u Evanelju

po Luki postoje i tri prispodobe koje kao temu imaju nemilo-

srdnost, tvrdou srca, nedostatak osjetljivosti:

o bogatau i Lazaru, o nepravednome sud-cu i ustrajnoj udovici

te o farizeju i cariniku u Hramu. Isus ih iznosi kako bi snanije u prvi

plan dola obiljeja milosra. Sluatelji bi-

vaju uvueni u Isusove prispodobe i u njima se zrcale razoruava-

juom istinom koja zahtijeva promiljanje samih sebe u svakida-

njim odnosima.

U Isusovim se prispodobama odraava stvaran ivot: njegov su-odnos s Bogom i s grjenicima. Zbog toga su osobe iz prispodo-b redovito bezimene, a ako imaju imena, ona su znakovita i ve u sebi nose poruku. Ozraja u koja su prispodobe smjetene prilino su neodreena, odnosno nedovoljno izotrena. Za njih je karakteristino da sluatelji bivaju uvueni u Isusove prispodobe i u njima se zrcale ra-zoruavajuom istinom koja zahtijeva promiljanje samih sebe u svaki-danjim odnosima. Ova su razmiljanja prireena prema materijalima Papinskoga vijea za promicanje nove evangelizacije ususret Jubileju milosra (Le Parabole della Misericordia, Cinisello Balsamo 2015.).

Osim pet prispodoba o milosru, u Evanelju po Luki postoje i tri prispodobe koje kao temu imaju nemilosrdnost, tvrdou srca, nedo-statak osjetljivosti: o bogatau i Lazaru (Lk 16, 19-31), o nepravednome sudcu i ustrajnoj udovici (Lk 18, 1-8) te o farizeju i cariniku u Hramu (Lk 18, 9-14). Isus ih iznosi kako bi snanije u prvi plan dola obiljeja milosra i jo neke specifinosti.

Bogata i LazarVrijednostima kojih je malo cijena raste, a vidljivije su kada se pojavi neki od oblika njihova nijekanja ili oprenosti. Budui da zlo esto ne doputa da dobro bude vidljivo, ponekad je vano razmotriti zlo da bi jae zasjalo dobro. Neposredno prije prispodobe o bogatau i siroma-nome Lazaru, Isus kae farizejima dvije reenice koje tvore kontekst prispodobe: Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaa. Jer to je ljudima uzvieno, odvratnost je pred Bogom. (Lk 16, 15)

Ova prispodoba ima jednaki cilj kao i one o milosrdnome Sama-rijancu i o milosrdnome ocu. Ipak, kao da se pred nama nalazi druga strana tih slika. Poetak, kao i u drugim sluajevima, govori o nekome ovjeku i predstavljaju se dva prizora: jedan na ovome svijetu (bogata i Lazar), a drugi u vjenosti (Abraham i Lazar). Bogata se odijeva poput kralja i uiva svakoga dana u slavlju. Grimizna (purpurna, skrletna), snana crvena boja tkanina bila je rijetkost, jer se dobivala iz lijezda grimiznoga morskog pua, te je odjea te boje bila pridrana za kraljev-sko i visoko plemiko dostojanstvo. I tanani lan od koje je bila tkanina koja se odijevala na kou govori o bogatstvu.

Te dvije naznake dostatne su za uvoenje u ivot ovjeka kojemu je naznaeno bogatstvo, ali ne i ime. Bogata nema imena. Za razliku od njega, ovjeku ija je koa prekrivena irevima (moda takoer grimizne

Tri prispodobe o nemilosrdnosti:pozivi na obraenje u Svetoj godini milosra

Priredio: Ivan ako

12

NAA TEMA Prispodobe o milosru

12

Dva prizora iz prispodobe bogataeva gozba

i Lazarova proslava pokazuju nerazmjernost.

Dok je zemaljski ivot oslikan tek s par poteza, onostranost je opisana u mnotvu pojedinosti. Boja mudrost pretvara

trpljenje u vjenu radost.Ilustracija iz Evanelistara

iz Echternacha (Codex Aureus Epternacensis),

oko 1030-1050.; Germanisches

Nationalmuseum, Nrnberg.

boje), znamo ime. tovie, to je jedino ime u Isusovim prispodobama: Lazar, to znai Bog je pomogao. U Novome zavjetu to je ime Isusova prijatelja koga je vratio u ivot (usp. Iv 11, 1-2), ali je poveznica samo u tome znakovitom imenu. Si-romani Lazar nema doma, nego je leao pred vratima, ali je nakon smrti odnesen u

Abrahamovo krilo. Tako je bogata osuen na bezimenost, a siromah ima svoje ime i ostaje u spomenu zauvijek.

Dva prizora iz prispodobe pokazuju nerazmjernost. Dok je zemaljski i-vot oslikan tek s par poteza, onostranost je opisana otvorenou i proeta je molbama bogataa. Ta su dva prizora sueljena i podvrgnuta zakonu obrata. Sada je Lazar utjeen, a bogata nema ni kapi vode, da bi u mukama osvjeio jezik. U prispodobama o milosru vidjeli smo slian obrat, s time to ipak postoji razlika: ovdje je obrat konaan. Najprije su bogataeva vra-ta bila zaprjeka za pomo Lazaru, a u vjenosti se nalazi nepremostivi ponor, provalija, izmeu njih dvojice. Nerazmjer izmeu vremena i vjenosti pri-open je utnjom vremena i razgovorom vjenosti, ali i jedno i drugo ostaje neusliano.

Tu je vidljiva ogromna razlika u odnosu na prispodobe milosra. Ovdje se dug ne nadoknauje; ovdje se ne oprata i ne raduje, a molbe su neusli-ane. No, i u paklu bogata ponavlja jednostavnu molbu Abrahamu: Smiluj mi se!, ali mu ta molba nije usliana, jer su okolnosti nepopravljive. Nuno se postavlja pitanje: Kako je mogue da bezgranino Boje milosre neto ne moe popraviti? Na sljedeoj prispodobi o udovici vidljivo je da molitva moe promijeniti Boje srce. Kako to da ovdje nije mogue? ini se da je odgovor u tome to u vjenosti nema vremena. Taj odgovor ne nalazimo izravno u prispodobi, ali nalazimo glavni razlog. U paklu bogata vidi Lazara u Abrahamovu krilu i prepoznaje ga te ga dvaput zove imenom. Time izrie osudu samomu sebi: Poznavao je Lazara tijekom zemaljskoga ivota, ali za njega nikada nije mario.

Poveznica s prispodobama o milosru nalazi se u pogledu koji je pove-zan s milosrem (Samarijanac je vidio unesreenoga i saalio mu se; otac je izdaleka vidio sina i saalio mu se). I bogata izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara. Ovdje bi bolji prijevod bio da je gledao Lazara. Bo-gata je prisiljen u sadanjosti bez zavretka, u trajnoj sadanjosti, vidjeti i gledati Lazara, kojega nije vidio u prolosti. Okolnosti su nepopravljive, jer su suut i saaljenje mogui dok postoji siromah koji pred vratima bogataa lei u irevima. Nakon toga, suut vie nema smisla i zapravo je nemogua. A Boje se milosre uvijek sklanja, deklinira zajedno s ljubavlju prema bli-njima. I kada nema ove druge, nema prostora ni za prvu. Nije sluajnost da Bog u prispodobi nije spomenut, nego djeluje po Abrahamu.

12ivo vrelo 13 12

Premda je rije o suprotnosti milosru, i ova prispodoba sadri u sebi radost puta koji ovjeka ne dovodi u bogataevu situaciju. To su Mojsije i proroci, odnosno Boja rije. ivotnu promjenu ne bi omoguio uskrsnuli mrtvac, nego su potrebiti i siromani put spasenja ili osude bogataa. Pris-podobe koje pozornost usmjeruju prema vjenosti Isus ne pripovijeda da bi zaplaio sluatelje, ili da bi poput Dantea opisivao onostranost. Isus prispodobama o zavretku ivota govori o vjenosti radi vremena, o budu-nosti radi sadanjosti. Zanima ga ovdje i sada, pa zato govori o zavretku, da bi postavio pitanje svojim sugovornicima.

Ova prispodoba govori o vremenu koje je dano svakomu ovjeku za pre-poznavanje blinjih u potrebi. Njezin se sadraj moe nai u prispodobi o Posljednjemu sudu u Evanelju po Mateju (25, 31-46), gdje je razdjelnica izmeu blagoslovljenih i prokletih ono to je netko uinio ili nije uinio za najmanje (djela milosra), odnosno za Isusa. Ono to je tamo openito ree-no za osobe kojima se nije priteklo u pomo, vrijedi za odnos bogataa pre-ma siromahu. Naime, Lazar je gladan, a bogata mu nije davao niti ostatke hrane; Lazar je bolestan, ali ga bogata nije pohodio; on je gol, ali mu nije dao odjeu; Lazar je stranac pred vratima, ali nije primljen.

O odnosu izmeu bogatstva i siromatva, koji se odraava u prispodobi, treba izbjegavati prebrze zakljuke. Prispodoba ne tumai razloge razliitih sudbina na tragu objanjenja da su siromani blaeni jer su siromani, a bogati prokleti jer su bogati. U sreditu se nalazi (ne)prepoznavanje Lazara kojega je bogata prisiljen gledati u vjenosti; u sreditu je suut prema dru-gome ovjeku koju nije mogue nadoknaditi u onostranosti. Ta se poruka odnosi na sve, u svim okolnostima ivljenja, bio netko bogat ili siromaan.

Na kraju ostaje pitanje zato bi Mojsije i proroci; zato bi Boja rije mogla nekoga uvjeriti vie od mrtvaca koji bi se vratio u zemaljski ivot. Mogu se naslutiti dva odgovora. Ponajprije zbog toga, jer samo Boja rije moe napajati milosre koje izlazi iz ljudskoga srca. Prisjetimo se iz istoga Evanelja po Luki susreta Uskrsloga s uenicima na putu u Emaus. Isus im je tumaio Pisama, poevi od Mojsija i prorok. Nakon to su prepoznali Uskrsloga u lomljenju kruha, uenici su rekli: nije li nam gorjelo srce, dok nam je tumaio Pisma. Kada Boja rije prodre u srce, sposobna je ozdraviti ga od svakoga sljepila i gluhoe, omoguuje mu da vidi ono to ne bi bilo kadro. Bogata iz prispodobe ima pogrjenu ideju o obraenju, to jest da ono ovisi o nekome udu.

U razgovoru s bogataem Abraham dvaput rabi glagol sluati: Neka njih (Mojsija i proroke) posluaju!... Ako ne sluaju Sve dok je Biblija skup spisa koje treba itati, ona nije sposobna otvoriti oi i ljudska srca. Bogata je sin Abrahama i vie puta ga zaziva iz pakla; itao je i poznavao Bibliju, ali ju nije sluao srcem; nije ju sluao kao Boju rije. Bogata je slian onomu bogatomu ugledniku koji je opisan malo dalje u Evanelju (usp. Lk 18, 18-23), a koji pita to mu je initi da bi batinio vjeni ivot. On poznaje Pisma i zapovijedi, potuje ih, ali mu nedostaje odluujui izbor ne biti navezan na bogatstvo, prodati ga i slijediti Isusa. Nasljedovanje se raa iz Rijei prihva-ene srcem. Da bi ta Rije ivjela, potreban joj je prostor koji ne zauzimaju zemaljska bogatstva. Vano je nadilaenje, prerastanje Pisma u Boju rije,

NAA TEMA Prispodobe o milosru

14

za koje je potrebno djelova-nje Duha Uskrsloga. Jedna od zadnjih gesta uskrsloga Krista jest otvaranje pa-meti uenicima, da bi upo-znali Pisma.

Drugi razlog zato Bo-ja rije moe obratiti srce nalazi se u odnosu prema siromasima; oni su u sre-ditu evanelja. Ako se

zanemari taj bitni sadraj, beskorisno je da se netko vrati iz mrtvih, jer ga se ne bi prepoznalo drukije, nego ponovno kao siromaha. Neka vrsta sri Evanelja po Luki, tipino izvjee, jest Isusov navjetaj o Duhu Gospod-njem koji je na njemu i koji ga posla biti blagovjesnikom siromasima (usp. Lk 4, 18-19). Siromasi nisu negdje izvan, nego su u srcu Evanelja. Pitanje milosra kljuno je pitanje nae suvremenosti koje se nalazi u opasnosti da se Bojemu milosru pristupi lakomisleno, mislei da beskrajnost milosra ovjeku daje pravo da rauna na radost vjenosti. Kao da je to milosre ste-eno pravo, dok bi nae milosre prema blinjima bilo preputeno slobodi pojedinca. Milosre je uvijek trodimenzionalno (ja Bog blinji).

U prispodobi koja govori o nemilosrdnosti postavlja se pitanje o paklu. to je pakao i kako ga pomiriti s Bojim milosrem? Dostojevski je u Kara-mazovima ostavio znakovit odgovor: Pakao je trpljenje zbog toga to netko vie ne moe ljubiti. Ako je tako, onda je svaki trenutak ljudskoga ivota koji se ivi bez ljubavi zapravo preduhitraj pakla.

Sudac i udovicaTo je prispodoba koja pribliava stvarnost koja odgovara na pitanja: Kada se najvie doivljava Boje milosre; kada je najpotrebnije; kako ga prepo-znati? ini se da je odgovor jasan: u molitvi se nazire milosrdno Boje lice koje se odraava u ljudskome ivotu. Prispodoba o sudcu i udovici govori o ustrajnosti u molitvi. Sve prispodobe koje u sreditu imaju (ne)milosre graene su na trostrukosti odnosa. Tako je i ovdje: sudac je promatran u odnosu prema Bogu i prema udovici. Novost ove prispodobe lei u tome to je izravno spomenut Bog, ega u drugima nema, nego je vidljiv u drugim li-kovima (na primjer: Abraham, milosrdni otac). Razlog za tu izravnost dolazi od same tematike molitve.

Na drutvenoj ljestvici, u Isusovo doba, sudac je bio slika najvee mo-i, osobito u ozrajima nepismenosti i slaboga poznavanja zakona. Sudac je pokrivao dananje slube: odvjetnika, javne uprave, biljenika, naelnika, s gotovo neogranienim ovlastima. S druge je strane udovica, koja je zajedno sa siroadi bila sinonim za najbjednije ivotne uvjete. Nije mogla raunati na obiteljsku i drutvenu snagu i zatitu supruga, pa je zbog toga esto bila izvrgnuta zlostavljanjima. Tako se u prispodobi susreu najvea ljudska mo i najvea nemo. Uz taj odnos, uoavamo i suev odnos prema Bogu. Na po-etku se kae da se Boga nije bojao, a zatim to i sam priznaje, da bi na kraju

Kad umrije siromah, odnesoe ga aneli u krilo

Abrahamovo.Detalj s portala katedrale

Saint Trophime u Arlesu, Francuska, prva etvrt 12. st.

14ivo vrelo 15

dolo do usporeivanja suca i Boga. Osim to sudac nije religiozan, on dijeli pravdu kako mu se svia. Dakle, nije toliko rije o nepotenome koliko o nepravednome sucu kojemu nedostaje suutno srce, jer ne vjeruje u Boga.

Na drugoj je strani udovica koja ne odustaje, ne prestaje dolaziti sucu, kako bi postupio pravedno u odnosu na njezina protivnika, tuitelja. Pris-podoba ne kae nita o njezinu protivniku; u sreditu je suev pravorijek u usporedbi s Bogom glede pravednosti i udoviine molbe. Konano, sudac brani udovicu, ali ne zbog suuti. Njegovo srce nije promijenjeno zbog saa-ljenja i milosra, nego zbog udoviine upornosti.

Nakon pripovijesti, Isus se obraa sluateljima i pita ih, poseui za ar-gumentacijom koja ide od manjega prema veemu i jasno daje do znanja da Bog odgovara urno na molbu izabranih. Boga se (osobito na Zapadu) e-sto poima u svjetlu nepristupanosti, bez suuti, kao onoga koji ne mijenja svoje planove niti doputa vanjske utjecaje. Povijest spasenja, pak, prenosi nam drukije lice naega Gospodina koji je osjetljiv na nae ivotne prilike i koji slua molitvu onih koji ga zazivaju. Kao dva primjera za to moe se navesti usliana molitva kralja Ezekije (2Kr 20, 3) i pokora Ninivljana (Jn 3, 10). Posebno je zanimljiv ovaj drugi sluaj. Joni je bio nepojmljiv milo-srdan Bog, oekujui i prieljkujui da e kazniti stanovnike Ninive. Vie negoli sudbina ljudi, pogodila ga je uvenulost biljke brljana koje mu je Bog darovao kao hladovinu. Zato mu Bog postavlja pitanje: zar se on ne bi trebao smilovati ljudima, ako Jona ima toliku suut prema biljci (usp. Jn 4, 10-11).

Prispodoba zavrava obeanjem suca da e pomoi udovici zbog njezina dodijavanja. Tako je ustrajna molitva sposobna promijeniti Boje srce. Pa ipak, svjedoci smo da je puno molitava neusliano. Ta neuslianost esto je u dnu pitanja: Gdje je Bog? Zato ne odgovara na nepravdu i na vapaje siro-maha? Zato doputa da nevini i najbjedniji trpe? Kao odgovor na to, Isus nam prua jo jednu prispodobu, koja nije izravno povezana s Bojim mi-losrem: prispodobu o potrebi prijatelja (Lk 11, 5-8). Dolazak neoekivana gosta stvorio je potrebu za kruhom koji domain nije imao u kui. Radi toga u pono kuca na vrata prijatelja. Premda nevoljko, na ustrajnost prijatelja ustaje i daje mu to ga moli.

U svome tumaenju Isus potie na traenje, na molitvu, na kucanje. Boga usporeuje s ocem i kae da je Bog dare-ljiv i daje svoga Duha onima koji ga mole. Na prvi je pogled iznenauju i pomalo nepripadan spomen Duha Svetoga. No, ba je to glavni dar koji treba u molitvi moliti, jer samo Duh omoguuje razlikovanje ribe od zmije i jaje od tipavca. U molitvi ne znamo to traiti. Upravo tu iskusujemo svoju ljudsku slabost, ali ba tu Duh potpomae nau nemo. Do-ista ne znamo to da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji pronie srca zna koja je elja Duha (Rim 8, 26-27). Lako je odustati od molitve, kada se ini neuslianom. Teko je ustrajati poput udovice i vjerovati u Boga koji uje vapaj svojih izabranih. Kao vjernici smo pozvani moliti i onda kada se ishod ini su-protnim od oekivanoga.

Udovica kod nepravednoga sudca bijae usliana zbog ustrajnosti svoje molitve. Bog svoje milosre iskazuje i po ljudima koji su zatvorili svoje srca za potrebe drugih.

NAA TEMA Prispodobe o milosru

16

Na kraju prispodobe ostaje Isusovo pitanje koje potie na razmiljanje: Kad Sin ovjeji doe, hoe li nai vjere na zemlji? Premda se ini da je vjera dostupna svima, da se podrazumijeva i ovisi o naoj dobroj volji, zna-mo da je ona dar i da ju je teko sauvati u kunji prividne neuslianosti. I Isus je proao istim putem izazova, pouzdajui se u Oca i njegov zagrljaj. Trpljenje ga nije udaljilo od Boga. Kako razumjeti ono to pie u Poslanici Hebrejima: da je Isus bio uslian zbog svoje predanosti (usp. Heb 5, 7), ako nije poteen neizrecive patnje i smrti na kriu? Uslian je uskrsnuem koje je plod smrti na kriu. Prispodoba o udovici i sucu upuuje na potrebu po-uzdanja i vjernosti koji se raaju iz molitve i uplovljava u more poslunosti onoga tko slua Boju volju i onda kada ju ne razumije. Naalost, u nae-mu je vremenu krjepost stalnosti rijetkost. Zato nam je potrebna, ba kao i raspoloivost za sluanje odgovora koji se esto razlikuju od naih pitanja.

Na kraju: kakav je odnos Bojih izabranika i udovice? Bog se ne oituje u odnosu na suca, nego se zauzima za malene i slabe, ali i za grjenike. Bog izabire ono to je slabo, obescijenjeno i nedolino, kako se nitko ne bi pozi-vao ili oslanjao na svoja prava. On izabire zadnje, da bi dohvatio prve. Da je drukije, neizbjeno bi se moglo ustvrditi da je Bog iskljuiv. To bi se moglo zakljuiti iz rijei apostola Pavla: Ta Mojsiju veli: Smilovat u se komu ho-u da se smilujem; saalit u se nad kim hou da se saalim. (Rim 9, 15)

Valja rei da Bog izabire u posvemanjoj slobodi i ne izabire nekoga jer je dobar, nego da bi dobrima uinio one koje izabire. Izabrani smo milou, ali ne da bi netko bio iskljuen, nego da bismo sve ukljuili u Boje milosr-e. U Bojemu naumu ne postoji nikakva predodreenost (predestinacija) za dobro ili zlo. Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina, da bi svatko, ba svatko tko vjeruje u njega imao vjeni ivot (usp. Iv 3, 16). Samo onaj tko nema pred oima Kristov kri moe pomisliti da postoji neki izbor na tetu drugih ili protiv drugih. Ne postoji najprije izbor, a zatim milosre, nego Bo-je milosre koje se preobraava u izabranje. Sveti Beda asni, tumaei poziv Mateja (Homilija 21, 149) kae da ga je pogledao milosrem i izabranjem, to je papa Franjo preuzeo kao svoje geslo: miserando atque eligendo.

Farizej i carinik u HramuTrea prispodoba daje temelje za odgovor na pitanje tko je pravedan pred Bogom i kako se postaje opravdanim. Pravednost se ne moe smatrati ne-ijim vlasnitvom i polazitem da bi se drugoga ponizilo i obescijenilo. Ta je prispodoba u Evanelju po Luki smjetena odmah nakon one o molitvi, ali je pogled iri, budui da u to ulazi pitanje pravednosti izmeu Boga i ljud-skih bia. Tankoutnom psiholokom umjetnou Isus, kako ga predstavlja sveti Luka, proima ljudska srca, odvaguje misli i osjeaje.

Dvojici koja uzlaze u Hram nisu naznaena imena. Oni su izabrani kako bi bili ocrtani likovi u prispodobi, a ne radi osuivanja ili nagraivanja kate-gorija ljudi kojima pripadaju. Nipoto ne bi bilo primjereno smatrati oholim nekoga tko pripada farizejima ili poniznim nekoga tko je carinik. Pravednim ovjeka ne ini njegovo podrijetlo, nego njihov odnos prema Bogu i blinjima.

Jeruzalemski je hram bio mjesto susreta, jedan od nositelja idovske po-bonosti, sa snanim naglaskom na otputanju grijeha. Kao i u drugim pris-

16ivo vrelo 17

podobama, vidi se trostrukost odnosa: farizej, carinik i Bog kojemu se obraa-ju. Obojica svoju molitvu zapoinju zazi-vom: Boe! I premda se mole istomu Bogu, njihovi su stavovi opreni. Farizej moli stojei, dok se carinik ne usuuje podii niti pogled te se pritom udara u prsa. I molitveni su sadraji razliiti. Farizej, prema grkome tekstu, koristi dvadeset i devet rijei (prema hrvatsko-mu prijevodu dvadeset i pet), a carinik samo est (u hrvatskome pet).

Farizej zahvaljuje Bogu to nije kao drugi ljudi koji kradu, ine nepravdu ili preljub; nije ni kao carinik koji zajedno s njim moli. Snana je ironija na raun farizejeve molitve. Ne spominje se dru-gih da bi ih preporuio Gospodinu, ve da bi ih ponizio i osudio. U trenutku kada se smatra bez grijeha, farizej ini jedan od najteih grijeha: smatra se za-mjenom Bogu u osuivanju blinjih. Bez ikakva stida, farizej spominje svoje prenaglaeno obdravanje Zakona. On, osim obveznoga godinjega posta, posti ak dvaput tjedno i daje puno vie od traenoga. On je primjer nekoga tko se uzvisuje pred Bogom. to se tie carinika, on kae bitno u nekoliko rijei: priznaje svoj grijeh i trai milosre. Njegova je molitva pokajnika i pokornika, bez objanjavanja. On ispovijeda vjeru u Boga i potrebu za njegovom milou oprotenja.

Na kraju prispodobe Isus se obraa sluateljima i oituje obrat: Kui ide opravdan carinik. Glasovit je zavrni izrijek: Svaki koji se uzvisuje, bit e po-nien; a koji se ponizuje, bit e uzvien. Izvrsna je to poveznica s Marijinim hvalospjevom: Raspri oholice umiljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. (Lk 1, 51-52) Bojemu nainu postupanja pripadaju takvi obrati, naroito tamo gdje oholost gazi dostojanstvo drugih da bi se uzdigla.

Bez obzira na dugu molitvu, farizej nije otiao opravdan. to je odredi-lo obrat? U prvome dijelu odluuju je obrat u farizejevoj molitvi: nije mu dovoljno samouzdizanje pred Bogom, nego se usporeuje s drugima, da bi ih ponizio. arite se nalazi u izraaju. (Hvala ti, Boe, to nisam) kao ovaj carinik. Ostali dijelovi molitve pokazatelji su revnosti prema Zakonu i predajama starih. Ono to ga udaljuje od opravdanosti jest podcjenjivanje i poniavanje carinika. Osuuje ga, zanemarujui njegovo kajanje i molitvu, budui da je daleko od njega.

I drugi dio sadri obrat u molitvi carinika: Milostiv budi, smiluj se meni grjeniku! On ne pokuava iznijeti mogua opravdanja, kao na primjer: Budui da moj posao ljudi smatraju neistim, nastojim uzeti manje dobiti. Ili: Imam takvu obitelj da ne mogu promijeniti posao. On pred Boga dolazi ogoljela srca. U svojoj molitvi iznosi ono to je Bogu milo: priznanje grijeha,

Svatko tko se uzvisuje, bit e ponien; a tko se ponizuje, bit e uzvien. Nikola Sari: Prispodobao farizeju i cariniku u Hramu, 2014.

NAA TEMA Prispodobe o milosru

18

Molitva poniznoga i raskajanoga carinika:

Milostiv budi meni grjeniku!

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

kajanje i pouzdanje u oprotenje. Da bi se moglo nadati opravdanju, predu-vjet je prepoznati se grjenikom/-com, ispovjediti svoju grjenost. Naalost, u naemu vremenu i drutvu jedan od nejasnijih i vieznanijih pojmova jest opravdanje. U obinome se govoru koristi u smislu prihvatljivoga izgo-vora (isprinica). Od punine znaenja odmaknuti su i pojmovi pravednost i pomirenje. Pravednost je na tragu pripadnosti i retribucije: tko ini dobro, njemu se uzvraa dobrim, a zlim onima koji ine zlo. Pomirenje se poima kao plod ponovno uspostavljenoga mira izmeu sukobljenih strana.

U ovoj prispodobi objavljena pravednost, pomirenje i opravdanje druk-ije su naravi. Ponajprije ta su tri pojma obuhvaena milou koju Bog daje cariniku, a ne farizeju. Onomu tko se sam opravdava stoji nasuprot drugi koji od Gospodina eka milost opravdanja. Milost nije uvjetovana grije-hom. Bilo bi pogrjeno misliti da treba grijeiti kako bi se od Boga dobilo pomirenje i opravdanje. Tako bismo se nali u nainu razmiljanja kakvo oituje farizej milost koja ovisi o grijehu i o zasluzi. Milost je uvijek dar i nadilazi bilo koje ljudsko djelovanje.

Zbog prvenstva milosti sveti je Pavao bio pogrjeno shvaen: kao da je potrebno uiniti zlo ili ne obdravati Zakon da bi se zadobila milost. U Po-slanici Rimljanima odgovara na takvu instrumentalizaciju, naglaavajui da je milost izobilje, preobilje, ne zbog uvjetovanosti grijehom, nego zbog toga jer je Krist ostvario opravdanje, i to samo po milosti (usp. Rim 5, 1-2). Osim toga, nesporazum se tie naina na koji se ostvaruje Boja pravednost. Op-enito govorei misli se da Bog najprije treba biti pravedan, a zatim oprav-dati grjenika. Ali, Bog je pravedan u inu opravdanja. Cariniku nije dano opravdanje nakon pravedne naknade (retribucije). Da je tako, farizej bi bio u pravu, jer je sitniavi obdravatelj Zakona. No, izmeu Boje pravednosti i opravdanja grjenika ne postoji odmak.

Konano, vana je glavna posljedica opravdanja: biti od Boga opravdan radi novoga odnosa. Budui da je opravdanje Boji dar, tako da opravdanje ne doputa predvidivost, pomirenje ne odgovara ponovnomu uspostavlja-nju mira izmeu dvije osobe koje su na istoj razini. Tu lei sav paradoks pomirenja u Kristu: obino, onaj tko pogrijei, plaa i moli pomirenje od onoga tko je u pravu; u Kristu je Bog pomirio svijet sa sobom ne ubrajajui im opaina njihovih i polaui u nas rije pomirenja (2Kor 5, 19). injenica da farizej ne odlazi kui opravdan proizlazi iz toga to ga njegova dobra djela nisu sprijeila da sudi druge.

Na kraju treba napomenuti da je ova prispodoba stoljeima itana klju-em koji je vodio na trag protiv idovske religije, pri emu je farizej bio slika idova, a carinik kranina. No, Isusova je nakana bila pokazati dva suprot-stavljena naina odnosa prema Bogu i blinjima, dva naina koji se mogu nai u svim vjerskim ozrajima. Smatrati se bez grijeha i nastojanje da se druge ponizi i uniti, kako bi sebe uzvisili, opasnost je u ponaanju bilo ko-jega ovjeka.

Odluujuu ulogu u pogrjenome itanju odigrala je predrasuda koja idovstvo smatra religijom zasluge, a kranstvo religijom milosti. Takvim se pristupom dobiva lana slika Staroga zavjeta, kao da bi on objavljivao drukijega Boga od Oca Isusa Krista ili od ispovijedanja prvih kranskih

18ivo vrelo 19

VEL JAA 14 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 15 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46 16 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 17 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 18 Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12 19 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 20 S Liturgija kvatri: iz Prigod. itanja: za oprotenje grijeha

(str. 190.-203.): 1Iv 1,5-2,2; Ps 51,3-6a; Lk 7,36-50 21 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 22 P KATEDRA SV. PETRA, blagdan

vl.: 1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mt 23,1-12 24 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 25 Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 26 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46 27 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 28 N TREA KORIZMENA NEDJELJA 29 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30

OUJAK 1 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 2 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19 3 Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 4 P Svagdan: Ho 14,2-10; Ps 81,7-11b.14.17; Mk 12,28b-34 5 S Svagdan: Ho 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 6 N ETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 7 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 8 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 9 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 10 Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 11 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30 12 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 13 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 14 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6;

Iv 8,12-20 15 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 16 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56;

Iv 8,31-42 17 Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 18 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 19 S SVETI JOSIP, zarunik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a (ili: Lk 2,41-51a)

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

zajednica. U Starome je zavjetu Boja pravednost u odnosu na spasenje i milosre, kako svjedoi sljedei tekst: Zaruit u te sebi dovijeka; zaruit u te u pravdi i u pravu, u njenosti i u ljubavi. (Ho 2, 21) Zato psalmist radosno pjeva: Razglauju spomen velike dobrote tvoje i pravednosti tvo-joj kliu. Milostiv je Gospodin i milosrdan, spor na srdbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. (Ps 145, 7-9)

I Stari i Novi zavjet proeti su pravednou koja objavljuje milosrdno Boje lice, bez zabune i zamjene, bez mijeanja dobra i zla, nego preobra-avajui zlo u dobro. Sablazan (scandalum) koju je Isus izazvao u onima koji sebe smatraju pravednima pojaana je u sablazni kria: Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom uini da mi budemo pravednost Boja u njemu. (2Kor 5, 21) Isus je svojim kriem postao grijehom kako bi Boja pravednost dosegnula sve ljude, uspostavljajui sa svakim ovjekom odnos opravdanja. Ova prispodoba o farizeju i cariniku daruje nam dragocjeni pa-radoks: grjenik je opravdan, a umiljeni pravednik nije. Tamo gdje postoji osuda blinjega, Boje je milosre izgurano.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: Zazvat e me (V 2-2012) ili: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Otpj. ps.: 431 Budi, GospodePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPriesna: 449 Ne ivi ovjek ili: 199-200 O Krue ivi, milosniZavrna: 464 Milosti je as

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Prvo itanje Pnz 26, 4-10Vjeroispovijest izabranog naroda.

itanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu:Zatim e sveenik uzeti iz tvoje ruke koaru i poloiti je pred rtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo eljadi siao u Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i monim narodom. Egipani su s nama postupali loe; tlaili su nas i nametnuli nam teko ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je uo vapaj na; vidje na jad, nau nevolju i nau muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i miicom ispruenom, velikom strahotom, znakovima i udesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom tee med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla to si mi ga, Gospodine, dao. Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim,duboko se nakloni.Rije Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 91, 1-2.10-15Pripjev: Gospodine,

budi sa mnom u nevolji!Ti to prebiva pod zatitom Vinjega,to poiva u sjeni Svemoguega,reci Gospodinu: Zaklone moj! Utvrdo moja!Boe moj u koga se uzdam!

Nee te snai nesrea,nevolja se nee prikuiti atoru tvojemu.Jer anelima svojim zapovjedida te uvaju na svim putima tvojim.

Na rukama e te nositida se gdje nogom ne spotakne o kamen.Nogom e gaziti lava i ljuticu,zgazit e lavia i zmiju.

Drugo itanje Rim 10, 8-13Vjeroispovijest Kristova vjernika.

itanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBrao: to veli Pismo? Blizu ti je Rije,u ustima tvojim i u srcu tvome to jest Rije vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijeda da je Isus Gospodin, i srcem vjeruje da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit e spaen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, nee se postidjeti. Nema uistinu razlike izmeu idova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit e spaen.Rije Gospodnja.

Ulazna pjesmaZazvat e mea ja u ga usliiti, spasit u ga i proslaviti, nasitit u ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogui Boe, udijeli da godinjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u ivotu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruh i vino za rtvu to je slavimo na poetku korizme. S tim darovima ukljui i nasu predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji ivi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prva korizmena nedjelja

14. veljae 2016.

20ivo vrelo 21

Brao i sestre, na pragu svetoga korizmenog vremena, s pouzdanjem u Boje milosre, izrecimo pred njim svoje molitve:

Daruj nam milost obraenja, Gospodine.1. Rasvijetli, Gospodine, put svoje Crkve

da u izazovima i kunjama svijeta uvijek prianja uz tebe te ostane vjerna poslanju koje si joj povjerio, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, svojim Duhom papu naega Franju, (nad)biskupa naega I. i sve pastire Crkve da primjerom ivota i mudrou vodstva usmjeruju ivot vjernik prema konanome susretu s tobom, molimo te.

3. Obnovi, Gospodine, u svim krtenicima dar vjere i pouzdanja u tebe da u svijetu budu istinski svjedoci tvoje pobjede nad svakim grijehom i zlom, molimo te.

4. Nas ovdje sabrane ispuni duhom istinskoga sluenja; daj nam eljeti ono to je dobro u tvojim oima i pomozi da naa vjera bude u ljubavi djelotvorna prema brai i sestrama koji su u potrebi, molimo te.

5. Po svome milosru primi nae pokojne i uvedi ih u radost svoga kraljevstva, molimo te.

Svemogui vjeni Boe, daje nam korizmeno vrijeme kao put obraenja i milosti. Smjerno te molimo: prati nas svojim Duhom da umijemo radosno nasljedovati poniznost tvoga Sina, Isusa Krista. Koji ivi i kraljuje u vijeke vjekova.

MOLITVA VJERNIKA

I povede ga avao na visoko i pokaza mu sva kraljevstva zemlje

Popriesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jai. Naui nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom ivim i pravim, i ivjeti od svake rijei to izlaziiz tvojih usta. Po Kristu.

Pjesma prije evanelja Mt 4, 4bNe ivi ovjek samo o kruhu,nego o svakoj rijei to izlazi iz Bojih usta.

Evanelje Lk 4, 1-13Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijae iskuavan.

U ono vrijeme:Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga etrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskuavao avao. Tih dana nije nita jeo, te kad oni istekoe, ogladnje.A avao mu ree: Ako si Sin Boji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isus mu odgovori: Pisano je: Ne ivi ovjek samo o kruhu.I povede ga avao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i ree mu: Tebi u dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hou, dajem je. Ako se dakle pokloni preda mnom, sve je tvoje. Isus mu odgovori: Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu slui! Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i ree mu: Ako si Sin Boji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anelima e svojim zapovjediti za tebe da te uvaju. I: Na rukama e te nositi da se gdje nogom ne spotakne o kamen. Odgovori mu Isus:Reeno je: Ne iskuavaj Gospodina, Boga svojega! Poto iscrpi sve kunje, avao se udalji od njega do druge prilike.Rije Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Prva korizmena nedjelja

Evaneoski odlomak koji nam Crkva stav-lja na prvu korizmenu nedjelju ima za nakanu potaknuti nas da ovo korizmeno vrijeme zaponemo u ispravnom i istinskom duhu. Kristove kunje razotkrivaju nam neto od samoga Boga, odnosno njegovo odnoenje prema avlu, te nas pouavaju kako se isprav-no suprotstavljati kunjama u svome ivotu.

Isus pravednou nadvladava avlaOno to je neko bila vrlo draga tema mno-gim teolozima, a i meni kao teologu takoer, te sam jedva ekao kad u je podijeliti s vama, jest injenica Bojega potovanja prema avlu. Zamislite, Bog je toliko pun potovanja prema crnom avlu! Bog je svemoan i oekivali bi-smo jer tako se mi ljudi obraunavamo jedni s drugima da e on jednostavno upotrijebiti svoju svemo i samo jednom rijeju, ma jed-nom milju, ne samo otjerati avla, nego ga i unititi, satrti. A Bog u Isusu Kristu ini neto neshvatljivo; on ne samo da ne upotrebljava svoju svemo, nitei avla, nego, tovie, vodi dijalog s njime! Da, Bog vodi dijalog s avlom, cijeni i potuje samoga avla. Zato? Augustin e rei da je glavni razlog tome to to je Bog pravedan te zato ne eli rabiti svoju svemo kako bi nadvladao avla. Bog je pravedan jer doputa avlu da se izrekne, da zapodjene raz-govor. Bog je pravedan jer eli pobijediti avla istinom, a ne pukim, sirovim nasiljem. Bog je pravedan jer eli na pravedan nain, a to znai u ljudskome obliju, izbaviti iz avolske vlasti ovjeka koji je pravedno potpao pod njegovu vlast. Bog nije superman; on svojim utjelov-ljenjem ulazi u ravnopravan dvoboj sa svojim protivnikom. U konanici uviamo da je tek Boji pravedan razgovor s avlom zapravo pravi izriaj njegove svemoi. Da je Bog bio nepravedan, da se bojao razgovora s avlom, time bi samo pokazao svoju nemo i slabost.

Nas, vjernike, Kristov razgovor s avlom pouava da se i mi sami trebamo uiti potova-nju prema svojem i najcrnjem neprijatelju, da

ga trebamo nadvladavati ne lukavou, smica-licama ili golom mou, nasiljem, nego jedino pravednou, istinom, a to je Isus Krist, nje-gova rije u Svetome pismu. Svi ostali naini borbe protiv avla i njegovih napasti koje smo naveli, vode nas ravno k njemu, stavljaju nas jo vie pod njegovu vlast.

avao i oholostDruga tema koja nas ovdje zanima jesu avol-ske kunje. avao je lukav, zapoinje s najbeza-zlenijom kunjom, a to je kunja tijela, potreba tijela, glad. Takvu lukavu taktiku avao uvijek koristi, jo od Adama i Eve. On nas napastuje neznatnim, bezazlenim stvarima, kako bi nas nauio da je svaki grijeh neto neznatno i beza-zleno, neto zbog ega se ne treba previe za-marati i brinuti. Zato je Kristova pobjeda nad prvom napau kljuna; njome je Krist na neki nain zatvorio vrata svakoj mogunosti da a-vao zavlada njegovom duom. Ostale su dvije kunje samo izriaj avlova bijesa; on pojaava napasti, poveava ponudu Kristu, a time samo potvruje vlastitu nemo. No, druge dvije ku-nje daleko su pogubnije jer imaju nakanu o-vjeka krajnje udaljiti od Boga, ali i od blinjih. Naime, kod poud tijela, koje nisu dobre, o-vjek je ipak ovisan o drugome, nije samo do-padan i na neki nain priznaje svoju ovisnost: ne moe bez hra-ne, pia, spolno-sti. No, u pou-dama bogatstva i iskuavanju Bo-ga, radi se o po-udama duha, a to je grijeh oho-losti. Oholost je samodostatnost, samodopadnost, uglednje u sa-moga sebe. Zato

Poniznost, poniznost, i opet poniznost

MU

DR

OST

CR

KV

E

Luis

Raus

chhu

ber, 1

964.

22 23

Zrnje

su druge dvije kunje kunje oholosti. Tako se opasnost bogatstva sastoji u samodostatnosti, samodopadnoj neovisnosti o drugome (siro-mani su uvijek ovisni o nekome). Isto se to od-nosi i na iskuavanje Boga. avao eli da Isus spektakularno dokae kako je on poseban, ne-procjenjiv Bogu, da se na neki nain oholo na-dima svojom posebnou. Zato je oholost naj-vei grijeh i uzrok svih ostalih grijeha te je avao pokuao slomiti Isusa istim onim nai-nom kako je slomio nae praroditelje.

Poniznost kao znak raspoznavanjaNo, Isus Krist ne podlijee oholosti. Svojim od-govorima potvruje da je on ponizni Sin nebe-skoga Oca, da nije on u sreditu, nego njegov Otac. U tome smislu mogli bismo cijeli ovaj evaneoski ulomak nasloviti govorom o poni-znosti. Krist nas ui poniznosti. G. K. Chester-ton na jednom mjestu kae da e u budunosti poniznost biti sredinji simbol oko kojega e se dogaati bitka izmeu kranstva i svih sila protivnih kranstvu. Druge e krjeposti, pie Chesterton, nekranski ovjek lako prihvatiti. Tako e on priznavati milosre, ali e ga pre-tvoriti u humanitarizam; pravednost ne e biti problem, ali e ona postati puki poredak; ak e i vjera biti prihvatljiva, jer e predstavljati

nain prihvaanja odreenih ideologija. Ali, nikad nekranski ovjek ne e moi prihvatiti poniznost! Kako li je samo Chesterton u pra-vu! Jer, pogledamo li dananje evanelje, uvi-amo da je avlu upravo poniznost najmrski-ja, da se iza nje teko moe skrivati. Takoer nam i iskustvo potvruje da emo istinskoga kranina moi prepoznati, tu se ne e moi ni on skriti, po tom je li ponizan ili ne, stavlja li sebe u sredite ili ne, je li mu stalo do njega sa-moga ili do Boga, je li zaljubljen u sebe ili je u ljubavi predan blinjemu, je li zaboravio sebe, govori li o neemu veem od sebe, ili misli stal-no na sebe i govori o sebi. Usudio bih se rei da e kranin budunosti biti ovjek poniznosti ili ga ne e biti. Bez poniznosti sve e, pa ak i ono najsvetije u kranstvu, postati lano. Ako je Krist, koji se mogao ponositi svojim bo-anskim sino vstvom, ostao poniznim Sinom spram avolskih kunji, koliko bismo tek mi, grjenici, to trebali biti i ostati.

Ovo razmatranje zavrio bih isjekom iz jed-noga Augustinova pisma poganinu Dioskuru, koji ga pita na koji se nain moe ispravno teiti prema istini i zadobiti ju. Augustin odgovara: Poniznost, poniznost, i opet poniznost. I svaki put kad bi me isto pitao, isto bih ti odgovorio.

Ivica Ragu

Najzamreniji labirint jest onaj bez zidova pustinja. Zato je pustinja mjesto velikoga putovanja i traganja. U njoj je potrebna mudrost pronalaska puta. Ona nije mjesto smiraja ili bijega od svijeta, nego putovanje prema novome svijetu, k novoj spoznaji sebe i svijeta za pronalazk pravoga mjesta u svijetu. Korizma je putovanje prislieno pustinji. Vodi nas u pustinju, na put dublje spoznaje, kako u ivotu ne bismo stvarali pustinju.

Matej i Luka pripovijedaju o tri Isusove kunje u kojima se ogleda njegova nutarnja borba za poslanje, ali time se isto-dobno postavlja pitanje o emu se uope radi u ljudskome ivotu. Sr je svake kunje ovdje to postaje oito odbacivanje Boga koji se, pored svega to nam se u ivotu ini vanijim i urnijim, ini sporednim, ako ne i suvinim ili onim koji smeta. [] Bit kunje ini i njezin moralni vid: ona nas ne poziva izravno da inimo zlo; to bi bilo odve drsko i prozirno. Ona se pretvara da nam pokazuje bolje: konano odbaciti iluzije i aktivno se posvetiti popravljanju svijeta. Osim toga, ona se predstavlja kao zahtijevanje istinskoga realizma: stvarno je ono pojavno mo i kruh; Boje su stvari, na-spram tomu nestvarne, svijet manje vrijedan, koji zapravo nije ni potreban. Radi se o Bogu: je li on Stvarni, sama stvarnost ili nije? Je li on Dobri, ili dobro moramo sami iznalaziti? Pitanje Boga te-meljno je pitanje koje nas stavlja pred raskrije ljudske egzistencije.

Papa Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, II, 46.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: Moje mi srce govori (V 2-2012)Otpj. ps.: Gospodin mi je svjetlost i spasenje

(V 2-2007)Prinosna: 237 Mir svoj, o BoePriesna: 201 O svjetlo dua, Isuse ili: 246 Ovdje je sada Zavrna: 444 O Sunce spasa, Isuse

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

21. veljae 2016.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesmaMoje mi srce govori: Trai lice njegovo! Da, lice tvoje, Gospodine, ja traim. Ne skrivaj lica svoga od mene.

Ps 27, 8-9

Zborna molitvaBoe, ti nam zapovijeda da sluamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svojom rijei i isti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Prvo itanje Post 15, 5-12.17-18itanje Knjige PostankaU one dane: Bog izvede Abrama i ree: Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih moe prebrojiti. A onda doda: Toliko e biti tvoje potomstvo. Povjerova Abram Gospodinu i urauna mu se u pravednost.I ree mu Gospodin: Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed. Abram upita: Gospodine moj, po emu u razaznati da u je zaposjesti? Odgovori mu: Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubia. Sve mu to Abram donese i rasije-e na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; ptic nije rasijecao. Ptice grabelji-vice obarale se na leeve, ali ih je Abram rastjerivao. Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zalo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen eravnjak i gorua zublja te prou izmeu onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavi: Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.Rije Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.7-9.13-14Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je tit ivota moga:pred kime da strepim?

Sluaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, uslii me!Moje mi srce govori:Trai lice njegovo!

Da, lice tvoje, Gospodine, ja traim.Ne skrivaj lica svoga od mene!Ne odbij u gnjevu slugu svoga!Ti, pomoi moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da u uivati dobra Gospodnjau zemlji ivih.U Gospodina se uzdaj, ojunai se,vrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo itanje Fil 3, 17 4, 1Krist e nas suobliiti tijelu svomu slavnomu.

itanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBrao: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji ive po uzoru koji imate u nama. Jer esto sam vam govorio, a sada i plaui govorim: mnogi ive kao neprijatelji kria Kristova. Svretak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti jer misle na zemaljsko. Naa je pak domovina na nebesima, odakle iekujemo Spasitelja, Gospodina naega Isusa Krista: snagom kojom ima mo sve sebi podloiti on e preobraziti ovo nae bijedno tijelo

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine,da ova rtva izbrie nae krivice te nam duu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

24ivo vrelo 25

Brao i sestre, Krist nas je danas doveo na ovu liturgijsku goru da nas obasja Bojim svjetlom i ivot nam preobrazi svojim spasenjem. Okrijepljeni njegovom blizinom uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:

Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. uvaj svoju Crkvu da trajno bude zagledana

u Kristovo lice te po vjernosti evanelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.

2. Papu naega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve prodahni duhom Kristove ljubavi kako bi zajednice koje su im povjerene trajno rasle u snazi vjere i u ljepoti zajednitva, molimo te.

3. Za sve koji su shrvani boleu, samoom ili siromatvom: obnovi u njima snagu i radost ivota, a krane nadahni na velikodunu ljubav prema njima i prema svim potrebitima, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: ukloni iz naega ivota sve to zasjenjuje lice istinskih vjernika i pomozi nam trajno rasti na putu vjere, molimo te.

5. Za preminulu brau i sestre: podari im radost ivota u tvojoj vjenosti, molimo te.

Svemogui vjeni Boe, po ovoj nam svetoj slubi daje predokus vjenoga ivota. Prodahni svojom mudrou nae misli, rijei i djela da umijemo preobraavati lice ovoga svijeta i graditi tvoje Kraljevstvo meu ljudima. Po Kristu Gospodinu naemu.

MOLITVA VJERNIKAi suobliiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, brao moja ljubljena i eljkovana, radosti moja i vijene moj, tako vrsto stojte u Gospodinu.Rije Gospodnja.

Pjesma prije evaneljaIz sjajnog oblaka zau se Oev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega sluajte!

Evanelje Lk 9, 28b-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uzie na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjea sjajem zablista.I gle, dva ovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, to se do skora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijae svladao san. Kad se probudie, ugledae njegovu slavu i dva ovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, ree Petar Isusu: Uitelju, dobro nam je ovdje biti. Nainimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji. Nije znao to govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasje-ni ih. Uavi u oblak, oni se prestraie. A glas se zau iz oblaka: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega sluajte! I upravo kad se zau glas, osta Isus sam. Oni su utjeli i nikomu onih dana nisu kazi-vali to su vidjeli.Rije Gospodnja.

Popriesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi nau hvalu to nam ve na zemlji daje dijela s nebesnicima.Po Kristu.

Iz oblaka se zau glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega sluajte! Preobraenje Gospodinovo, 13. st.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Boja je elja privesti sve ljude zajednitvu ivota s njime. Ovo je zajednitvo kroz povijest promatrano u razliitim oblici-ma, a u Svetome pismu osobito je obiljeeno znakom saveza. Za nas je itava Boja objava podijeljena na Stari i Novi savez. Dananja i-tanja progovaraju o njihovoj nerazdruivoj po-vezanosti, meusobnom kontinuitetu i potrebi dovrenja u konanom zajednitvu domovine na nebesima.

Od Abrahama do IsusaKnjiga Postanka svjedoi kako Bog u svome od-nosu s Abrahamom prvi put u povijesti posta-je saveznikom stranom. Sputa se do ovjeka koristei istu simboliku koja je vrijedila meu ljudima. On se uvijek obraa gestama, jezikom i kulturom onoga komu govori. Nije ogranien prolou, niti optereen znanom mu budu-nou. U to je vrijeme ceremonija sklapanja saveza bila slina onoj opisanoj u dananjemu prvom itanju. U znak saveza ljudi bi rtvovali odreene ivotinje, razrezali ih na dva dijela, a ugovaratelji su prolazili izmeu tih dijelova bo-si. Gazei po krvi, simbolu ivota, stupali su u krvnu vezu, a ujedno prihvaali prokletstvo sudbine prinesenih ivotinja ukoliko bi prekr-

Savez Boga i ovjeka

Druga korizmena nedjelja

ili danu rije. ivotinje su bile od tri godine, kao znak odrasle dobi te kao poziv na svjesnost i odgovornost odluke. Sklapajui savez s Abra-hamom, Bog prolazi kroz rtve u obliku go-rue zublje. Vatra je u Svetome pismu njegov est simbol, poevi od gorueg grma, preko vatre na Sinaju, stupa koji je pratio narod tije-kom izlaska iz egipatskog ropstva, pa do vatre-nih jezika na Pedesetnicu u Jeruzalemu.

Savezom je Abrahamu obeano potomstvo i zemlja. Iako je doivio samo naznaku tih obea-nja, Abraham je godinama hodio vjeran savezu s Bogom. S njim se prvi put u Svetome pismu jav-lja pojam vjera. Preko njega vjera ulazi u ljudsku povijest. U biblijskome smislu vjera znai vrsto se drati neega ili nekoga. Abraham se tako vrsto drao Bojeg obeanja. U njega se jedi-no mogao pouzdati u vremenima krize, sumnje i obeshrabrenja. To ga je uinilo pravednim. Pravedan je onaj tko svoju volju i svoje ivlje-nje usklauje s Bojim naumom. Slino govori i sveti Pavao u Poslanici Filipljanima, pozivaju-i ih da vrsto stoje u Gospodinu. Prihvatiti njega kao svoga Spasitelja znai pouzdati se u njega, a ne u sebe i svoje zasluge. Tko sebe i svoj nain ivota stavlja u sredite, postaje nepri-jatelj kria Kristova, a s druge strane, prihva-

ZrnjeJedna od najveih misli to ih Bog daje ovjeku u prolazu ovim ivotom jest spoznaja da se Boga u ovozemaljskome iskustvu ne moe u potpunosti spoznati. On nadilazi nae gledanje, razumijevanje, znanje. Ta nas spoznaja otvara poniznosti, vjeri koja ne posustaje ni onda kada ne razumije. Kao to pogled u sunce zasljepljuje i oduzima jasnou gledanja, tako i motrenje Boga moe roditi duhovnim tminama, sumnjama, iskuenjima za vjeru. Ali i to je put vjere.

Petra su zanijele objave otajstva. Prezreo je svjetovno i zasitio se zemaljskim. Stanovito ga je duhovno ushienje odvuklo u udnju za nebeskim. Ispunjen veseljem cijeloga vi-enja, Petar je s Isusom elio boraviti ondje gdje se radovao nad njegovom oitovanom slavom. Stoga ree: Gospodine dobro je da budemo ovdje. Ako hoe, ovdje emo nainiti tri atora jedan tebi, jedan Mojsiju i jedan Iliji (Mt 17, 4). Meu-tim, Gospodin nije odgovorio na taj prijedlog. Naznaio je kako eljeno, mada je asno, nije u skladu s promisli, jer se svijet ne moe spasiti osim po Kristovoj smrti. Gospodnji je primjer vjerniku vjeru pozvao da, dodue, ne treba dvojiti o obea-nome blaenstvu, ali da ipak shvatimo kako posred iskuenj ovoga ivota prije moramo moliti za strpljivost nego za slavu. Srea kraljevanja ne moe prethoditi vremenima patnje.

Sv. Leon Veliki, papa, Govori, 38[51], 5.

MU

DR

OST

CR

KV

E

26ivo vrelo 27

enjem Krista biva se ovjekom pravednim i graaninom domovine na nebesima. Naime, iako je sklopljen savez izmeu Boga i ovjeka, ovjek u tome dogaaju nije ravnopravan par-tner. Savez je plod Boje inicijative i ranije spo-menute elje za ivotnim zajednitvom.

U odlomku iz Knjige Postanka iznova su-sreemo prizor dubokoga sna. Prvi put ta-kav je san obuzeo Adama dok je stvarana Eva, a danas je u san pao Abraham. Ne iznenauje da je isti san svladao Petra, Ivana i Jakova na br-du Preobraenja. Svaki put nakon takvoga sna javlja se nova zora, novi odnos Boga i ovjeka. Tako se u isto vrijeme potvruju Boja veliina i nedostupnost, a s druge strane njegova nje-nost i blizina ovjeku te osjetljivost za ljudsku patnju. Zato se Bog Abrahamu predstavlja kao onaj koji ga je izveo iz Ura Kaldejskoga. Isti izraz bit e uporabljen za izlazak iz ropstva u Egiptu, a o izlasku iz Jeruzalema razgovara Isus s Mojsijem i Ilijom na gori. Kao to je Mojsijeva pasha vodila iz ropstva u slobodu, tako i Kristova Pasha otvara put prema slobo-di svim ljudima. Tako se ovom rijeju Bog od prvog dana pokazuje kao osloboditelj. to je s Abrahamom poelo i s Mojsijem nastavljeno, svoju puninu doivljava u Isusu Kristu.

Od Isusa do tebeIsus je neposredno prije preobraenja, opisa-noga u dananjem evanelju, pitao uenike to govore ljudi te to oni osobno misle o njemu. Kada je po Petrovim rijeima bio prepoznat kao obeani Spasitelj, on im najavljuje kako je njegova slava neodvojiva od kria. Bila je to

teka objava. Traila je napor prihvaanja. Za-to Isus izabire trojicu s kojima ide u goru moli-ti. Uspon na goru takoer trai angaman. Ni-je dovoljan pad u podnoje gore. Isus se nikad nije pomirio s padom. Uvijek je ustajao i druge pozivao da ustanu. Oni koji nisu svjesni da je potreban trud, napor i patnja na putu spase-nja, prema Pavlovim su rijeima neprijatelji kria Kristova. No, s druge strane ovjekov napor nije dostatan. Potrebna je Boja pomo. Ona se trai u molitvi. Luka jedini od evane-lista govori o Isusovoj molitvi. Ona nije samo govor, nego i sluanje Oeve rijei.

Ova trojica uenika svjedoe kako je za Isusa molitva sredstvo preobraenja. Nakon molitve njegova je ljudskost preobraena boanskom snagom. Isti su uenici tome svjedoili prigo-dom ozdravljanje Jairove keri, kao i kod Isuso-ve molitve u Getsemanskome vrtu. To je novi oslonac darovan ovjeanstvu. Stoga dananji dogaaj uvelike podsjea na Sinaj i dar plo Save za. Osim samoga brda i rjenik je slian. Govori se o slavi, oblaku, glasu, sjenicama Ne iznenauje nas tako ni nazonost Mojsija i Ilije. Obojica su vezana uz goru Sinaj, odnosno Horeb. Njih dvojica, slika su Zakona i Proroka, ali i privilegirani svjedoci Boje slave. Oni su, prema rijeima Psalmiste, traili lice njegovo, a Bog im je udijelio da vide njegovu slavu. Stoga nisu mogli ne svjedoiti slavi Kristovoj. Tako-er su potvrda njegove rijei da nije doao do-kinuti, nego ispuniti Zakon i Proroke.

No, ovdje je jo jedan, daleko vaniji svje-dok. Nije rije o miljenju mnotva, uenik ili ak svjedoanstvu Zakona i Proroka, nego sam Otac objavljuje: Ovo je Sin moj, Izabranik. Zatim slijedi njegova zapovijed, poticaj ili ak vapaj: Sluajte ga!. U toj je rijei program za itavo ovjeanstvo. Njome, naime, zapoinje svakodnevna ispovijed vjere izabranoga naro-da i podsjetnik je na Boga osloboditelja. Poziv na sluanje poticaj je svima na vrsto prianja-nje uz Isusa, kako bi itavo ovjeanstvo, kroz pojedinaan preobraaj svake osobe, postiglo zajednitvo s Bogom i preobrazilo se u graane domovine na nebesima.

Slavko Slikovi

I oitova im svoju slavu

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokaem ili: 460 Ja se kajemOtpj. ps.: 118 Milosrdan je i milostiv Gospodin

(vidi: www.hilp.hr)Prinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloPriesna: 146 Dua moja ezne ili: 438 uj, Stvoritelju milostivZavrna: 455.1 i 2 O Isuse, ja spoznajem

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

28. veljae 2016.

Trea korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kad na vama pokaem svetost svoju, skupit u vas iz svih zemalja. Pokropit u vas vodom istom i oistit u vas od svih vaih neistoa. I dat u vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBoe, izvore milosra i sve dobrote, odredio si lijek naim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo greni. Savjest nas optuuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosre. Po Gospodinu.

Prvo itanje Izl 3, 1-8a.13-15itanje Knjige IzlaskaU one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga sveenika. Go nei tako sta-do po pustinji, doe do Horeba, brda Bojega. Aneo mu se Gospodnji ukae u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. Hajde da priem, ree Mojsije, i promotrim taj velianstveni pri-zor: zato grm ne sagorijeva? Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: Mojsije! Mojsije! On se javi: Evo me! A Go-spodin e mu: Ne prilazi ovamo! Izuj obuu s nogu! Jer mjesto na kojem stoji sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abraha-mov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Mojsije zaklo-ni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin na-stavi: Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uo mu tubu na tlaitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa sioh izbaviti ga iz aka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu zemlju kojom tee mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Periana, Hivijaca i Jebusejaca. Nato Mojsije ree Bogu: Ako doem k Izrael-cima pa im kaem: Bog otaca vaih poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? to u im odgovoriti? Bog ree Mojsiju: Ja sam koji jesam! I nastavi: Ovako kai Izra-elcima: Ja jesam posla me k vama. Jo ree Bog Mojsiju: Kai Izraelci